OSTVARIVANJE IDENTITETA U individualizmu s. kjerkegora.doc

Originalan nauni rad

Ita Luin1

OSTVARIVANJE IDENTITETA U

INDIVIDUALIZMU SRENA KIERKEGAARDA

Devetnaesto stoljee je razdoblje najvee politike i filozofske pobune protiv tra-

dicije, posebno one u kranstvu i one koja se odnosi na filozofski sustav, odnosno teme-lje Hegelove objektivne idealistike misli. Ovaj rad je specificiran Kierkegaardovim sta-dijima na ivotnom putu koje svaki ovjek u naporu da dostigne svoj identitet nuno mo-ra proi. Kroz estetiki, etiki i religiozni stadij pokuava se objasniti to znai neizvje-snost, neposrednost i analogno tome ovjek koji je izvan samog sebe, kad ga nijedan su-stav vie ne moe vratiti gdje uistinu pripada. Estetika ga udaljuje od izbora, etika ga tje-ra na izbor, a religiozni stadij ga apsurdnim skokom dovodi do punine. Svi egzistencija-

listi, zajedno s Kierkegaardom, za izlaganje svojih ideja koriste forme romana, drama i

dnevnika izbjegavajui tako apstraktne i strogo znanstvene forme. Zbog takvog njihovog odabira u ovom radu koritena je metoda indukcije, analize i komparacije uz dodavanje adekvatnog kroja iz glazbene umjetnosti, grke mitologije i biblijske alegorije odree-nim dijelovima teksta koji su takvu digresiju radi svoje jasnoe iziskivali. Cilj rada je bio pokazati da nijedan filozof prije Kierkegaarda nije jae osjetio nesavladivi bezdan izme-u praznih oposti sustava i konkretnog realiteta ovjeka i to realiteta koji je uistinu eg-zistencijalan i muan, a ishod mu je jedna kompletna individua.

Kljune rijei: Individua, odluka, egzistencija, estetsko, etiko, religiozno, skok, apsurd, kranstvo

Uvod

Prije navoenja i objanjenja teme ovog rada nuno je napomenuti da se govori o korjenitim promjenama nastalim sredinom 19. stoljea, poznatog kao plodnog razdoblja u povijesti intelekta, znanosti i ljudske misli uope. Ono je ujedno i razdoblje politike i filozofske pobune protiv tradicije, posebno one ko-ja se odnosi na filozofski sustav, odnosno Hegelovu filozofiju kojoj se suprotsta-

vlja i otac egzistencijalizma Sren Kierkegaard u svojoj filozofiji individue koja e prolaziti kroz tri stadija na svom ivotnom putu.

Tema rada Ostvarivanje identiteta u individualizmu Srena Kierkegaarda razdijeljena je u etiri dijela od kojih prvi predstavlja biografiju, a ostala tri sta-

1 [email protected]

Ita Luin

82

dije koje individua mora proi da bi ostvarila sebe u potpunosti. U prvom, estet-skom stadiju ideal je Don Juan, u drugom, etikom, je Sokrat, dok je u treem najviem, religioznom, ideal Krist kojem prethodi pria o Abrahamu, ocu i vite-zu vjere.

1. Linost i karakter Srena Kierkegaarda

Budui da je na Kierkegaardovu filozofiju znaajan utjecaj ostavilo ponaj-prije njegovo djetinjstvo, a zatim i itav ivot sve do smrti, vano je navesti ne-koliko segmenata iz njegovog bogatog i zanimljivog ivotnog opusa.

Sren Aaybe Kierkegaard roen je u Kopenhagenu, 5. svibnja 1813. kao sin Michaela Pedersena Kierkegaarda koji je imao najvei utjecaj na njegov psi-hiki i duhovni razvoj. Od 1830. studira teologiju i filozofiju u Kopenhagenu te doktorira 1841. godine tezom O pojmu ironije sa stalnim osvrtom na Sokrata.

Nakon toga odlazi u Berlin sluati Schellingova predavanja koja su mu, bar je ta-ko mislio, bila prava okrepa nakon Hegelovog sustava, ali je predavanja napu-

stio prije zavretka seminara jer zakljuuje da je to najobiniji galimatijas. Pod utjecajem Sokratovog naina, Kierkegaard na trgovima, ulicama i

otvorenim javnim mjestima ui ljude istini i etikom ivotu, premda je sm za sebe uvijek govorio da ne eli biti hvaljen niti spominjan, niti eli zavoditi mase koje je, usput reeno, prezirao. Pred kraj 1845. godine dogaa se pad njegove slave. Uzrok je danski humoristini list Kosar za kojeg Kierkegaard dri da je neopravdano vrijeao mnoge uvaene linosti Kopenhagena. Ironino je to to su upravo njega glorificirali i o njemu pisali samo najbolje kritike. Kad je to vi-

dio, filozof objavljuje svoju elju da list pie i protiv njega. elja mu se ispunja i godine 1846. Korsar etiri mjeseca karikira filozofa, zajedno sa stanovnicima grada. Kierkegaard teko podnosi ironiju danske nacije koja se u svojoj zlobi moe okomiti na samo jednog ovjeka i to voena komentarima jednog najobi-nijeg asopisa, zato i smatra da je nad njim poinjen nacionalni zloin.2 Poku-ava se braniti, ali se ne uspijeva oduprijeti pritisku cijelog grada, to bi bila gi-gantomanija. Nakon kolapsa na ulici i kratkog boravka u bolnici umire u rodnom

gradu 11. studenog 1855. godine. Bez obzira na sveukupno neslaganje s tradicio-

nalnim kranstvom koje je moglo vrlo lako prijei u rivalstvo s danskim crkve-nim starjeinama, Kierkegaardovo tijelo je bilo izloeno u Crkvi Nae Gospe u Kopenhagenu, a kasnije uz popratne govore zakopano na oblinjem groblju.

Da bi se lake razumio Kierkegaardov ivot valja se vratiti nekoliko de-setljea unazad. Poetkom 19. stoljea Danska je apsolutistika protestantska ze-mlja, glavni joj je grad malen, siromaan i konzervativan. Nad njim vlada patri-jarhalni, religiozni duh kojeg regulira strahopotovanje udorednih i zakonskih odredbi. Michael Pedersen, Srenov otac, kao dvanaestogodinjak za vrijeme velike hladnoe i leda uva kao pastir svoju stoku. Pita se to ga i kada moe iz-vui iz toga stanja, tko je kriv to je upravo njega zatekao ovako teak ivot? Re-

2 Bonjak, B. Smisao filozofske egzistencije, str. 105.

Ostvarivanje identiteta u individualizmu Srena Kierkegaarda

83

voltiran i razoaran dolazi do oblinjeg breuljka i pogledom uprtim ka nebu di-jete prokune Boga!

Upravo ovaj trenutak krucijalan je za ivot i uenje filozofa, kao to je bio i za njegovog oca. Michael je postao uspjean trgovac koji se kao udovac oenio svojom sluavkom s kojom je imao sedmero djece od kojih je Kierkegaard naj-mlai. Negdje oko svoje etrdesete godine otac, ve bogat ovjek, naputa posao i posveuje se odgoju svoje djece, posebno najmlaem. Okruenje u kojem Kier-kegaard raste nije prozrano niti optimistino. Uz strog odgoj i jo strou religiju Sren se povlai u sebe i razvija svijet na kojeg niti jedno od navedenog ne mo-e utjecati: svijet mate i introspekcije. U tu ve slojevitu psihu uvlai se pitanje o oevu proklinjanju Boga. Zato ga On nije kaznio, nego mu ak podario blago-slovljen ivot u izobilju bez ijednog vidljivog pada?3 Nakon nekog vremena do-lazi do zakljuka da je Bog oca najjae kaznio kad mu je dao da uiva u lagod-nom i bezbrinom ivotu. Filozof iz djeteta prerasta u djeaka, a zatim u mislio-ca i cijeli se svoj ivot kaje zbog oeve pogreke te nosi kompleks krivice pred Bogom tonije nazvanom: hereditarnost grijeha. Ona se reflektira kroz itavu njegovu filozofsku misao, sve do smrti.

Sve ove fragmentarne sliice iz njegovog ivota i njegovih misli zgusnute su u nekoliko njegovih najvanijih djela: godine 1846. u Ili-ili; u sljedee dvije godine u: Strah i drhtanje, Ponavljanje, Pojam strepnje, Filozofske mrvice, a

1849. Bolest na smrt i Vjebanje u kranstvu.

2. Prvi stadij

Ovaj stadij Kierkegaard naziva estetskim i on je prvi od tri kroz koja indi-

vidua mora proi. Najbolje je objanjen u djelu Ili-ili, tiskanom 20. veljae 1843. godine pod pseudonimom Victor Eremita. Cjelokupan osvrt na estetsko u ovje-ku i estetsko uope Kierkegaard zasniva na Hegelovim temeljima, ali gledano kroz prizmu stadija na ivotnom putu. Estetsko u ovjeku je ono pomou ega je on neposredan i ivi u toj neposrednosti iako tada ne ivi istinski u svojoj egzi-stenciji. Preputa se ivotu u hedonistikom smislu i tako se kree samo na povr-ini ivota koji se razbija laganim udarima uivanja.4 Kao i Hegel, Kierkegaard bie odreene umjetnine shvaa kao jedinstvo ideje (koja je sadraj umjetnosti) i forme (njenog osjetilnog lika). Klasina je forma umjetnosti po Hegelu uzorna ba zato to je taj odnos ideje i oblika dovela u punu ravnoteu pa je tako i kod Kierkegaarda govor o klasinom umjetnikom djelu mogu samo ako je ideja dovedena do smirenosti i prozranosti u odreenoj formi.5 Cijela ova misao po-staje transparentna kad se spomene njihov tvorac, glazbeni genij kojeg je filozof

iskoristio za predloak i objanjenje ideje koja se trai.

3 Usp. isto, str. 130.

4 Usp. Kjerkegor, S. Bolest na smrt, str. XVII.

5 Usp. Kierkegaard, S. Ili-ili, str. 770.

Ita Luin

84

Rije je o Wolfgangu Amadeusu Mozartu jednom od najpoznatijih austrij-skih skladatelja roenog u Salzburgu 1756. godine. U Mozartovom duhu glavne i sporedne teme, koloristiki efekti i razraivanje motiva nastaju u neposrednoj vezi. Komponiranje mu se svodi na mehaniko podavanje materijalnog oblika tonskim slikama koje gleda pred sobom. Tono je znao ocrtati intimne osjeaje lika jer je bio dobar poznavatelj ljudske psihe, ime je dao maha moralnom rela-tivizmu. I on je, kao i Kierkegaard, udio za izrazom unutranjeg. Uvijek je no-vim tonovima tumaio osjeaje i strasti. Ostajui neprekidno iskren nalazio je pravi izraz i mjeru za ponienje, ponos, srditost, prkos, hrabrost, kukaviluk, bol, ljubav uvrede, udvaranje, dok su posebno intonirani bili smrt i ivot.6

2. 1. Likovi estetskog stadija i njegova unutranja podjela

Prvi dio estetskog stadija nagovjeten je u liku paa Figara iz Mozartove opere Figarov pir (Be 1786.) koja nosi poruku o jednakosti svih ljudi s obzirom na stale. Ukratko, to je pria o sluzi koji e se usprotiviti svom gospodaru i us-put ga nadmudriti. Ovu operu bunta sm Napoleon je kasnije nazvao revoluci-jom na djelu7. Kierkegaard Figara gleda kao mitsku figuru u kojoj promatra od-nos elje i predmeta. elja se pojavljuje kao nasluivanje same sebe, nepokretna je, neodreena, mirna udubljena u kontemplaciju, a ne moe iscrpiti svoj pred-met (odnosno Suzanu). Taj pa je okovan u supstancijalnoj enji i nee se po-krenuti sa svoga mjesta jer su njegovi pokreti iluzorni. Dakle, medij je u ovom

dijelu realniji i samim time udaljeniji od najapstraktnije ideje koja je potrebna za

ostvarivanje ravnotee s njenom najpogodnijom formom. elja je ovdje opisana kao sanjalaka.

Ideja drugog dijela stadija inkarnirana je u liku Papagena, protagonista

Mozartove opere arobna frula (die Zauberflote, 1791.). Opet jedno pobunje-niko djelo koje poziva na ustanak i prozvano je prvom pravom nacionalnom njemakom operom. Radnja se ukratko odnosi na stari dualizam svjetla i tame. Kraljevstvo svjetla, kojim upravlja veliki sveenik Sarastro sa svojom braom sveenicima u hramu kreposti i mudrosti, bori se s kraljevstvom tame na elu s Kraljicom noi i njenim pomagaima. Lik koji nas zanima je Papageno, ovjek-ptica u slubi Kraljice noi koji prati Tamina u oslobaanju njene keri. Ono no-vo to zbunjuje je sretan zavretak prie koji je Kierkegaardu potreban za prika-zivanje istrgnua elje iz njenog supstancijalnog mirovanja u samoj sebi, s tim da predmet nije pod odreenjem supstancijalnosti, ve se raspruje u mnogostru-kosti predmeta.

8 elja jest okrenuta predmetu, ali je u samoj sebi pokretna i u

ovom dijelu je trailaka. Trei dio ovjenao je slavni lik u europskoj umjetnosti - Mozartov Don

Juan (pisan za Prag 1787. godine). Ovaj neobian Kierkegaardov odabir donio

6 Usp. Andreis, J. Historija muzike, str. 478.

7 Isto, str. 480.

8 Usp. Kierkegaard, S. nav. dj., str. 77.


85

je svjeinu i elastinost filozofskoj misli nakon Hegelovog rigoroznog teorijskog sustava, jer Don Juan predstavlja oporbu njegovoj dijalektici. Dok u Hegelovoj

trijadi svaka potonja odredba ideje predstavlja istinu prethodne odredbe, kod Ki-

erkegaarda se radi o superiornosti svake slijedee odredbe nad prethodnom koju treba nadii da bi se zadobilo sebe.

Jasnoi misli pridonijet e kratak sadraj opere. To je pria o zavodniku iz panjolske narodne prie koji oko sebe koncentrira likove triju ena: donna Anu, Elviru i Zerlinu. Nakon to zavodi i naputa te tri ene hladni Komturov (Anin otac kojeg Juan ubija) kip ga na kraju odvodi u pakao jer se Don Juan ne

odrie svog hedonistikog ivota ni kad se nalazi pred prijetnjom smru. elja u ovom dijelu opisuje se kao prieljkujua. Ona u pojedinanom ima svoj apsolu-tan predmet, apsolutno je istinita, trijumfirajua, demonska,9 to Kierkegaard i eli pokazati - doi do maksimuma jednog stadija i zatim se strmoglaviti u slije-dei. Don Juan je arhetip koji ne moe razumjeti ivot jer je sam rasut u nestal-nim i neponovljivim trenucima ivota. Otud se u svim prolaznim zadovoljstvima javlja bojazan, ironija, nemir, patnja, muka, bol, nevolja i zlo. Ovdje je rije o elji, ne pojedinanoj individui, kao principu duhovno odreenog, to je ideja osjetilne genijalnosti. Izraz joj je Don Juan, a za njega je izraz glazba. Njegova

ljubav je egzaltna - ne duevna, ve osjetilna. Po svojoj koncepciji nije vjerna, ve nevjerna - ne voli jednu nego sve, ona sve zavodi. Dok je duevna ljubav po-stajanje u vremenu, osjetilna je iezavanje u njemu. On ne zavodi, on eli i zato elja i djeluje zavodniki, utoliko on zavodi. Kao estetik, na zavodnik ivi u svijetu beskonane potencije s bezbrojnim mogunostima od kojih ni jedna nije prava i ni za jednu se ne treba odluiti. ivjeti estetski znai ne odluivati se - ne izabirati. Kierkegaard je uvodei Don Juana u onu vjenost koja nije izvan vre-mena, ve se u samom vremenu nalazi, odredio vjenost umjetnikog djela kao temporalnu, a ne kao izvanvremensku antropoloku kategoriju (kao to je to slu-aj kod Hegela).

U prvom dijelu elja nije mogla dobiti predmet, ve je ne elei bila u po-sjedu svoga predmeta pa zato i nije mogla doi do toga da eli. U drugom se predmet pokazuje u svojoj raznolikosti, ali time to elja trai svoj predmet u ovoj mnogostranosti nema predmet u dubljem znaenju rijei - ona jo nije odre-ena kao elja. Ve u treem stadiju elja je apsolutno odreena i ona je nepo-sredno jedinstvo obaju prethodnih stadija. Prvi je elio ono idealno, drugi poje-dinano nad mnogostrukim, a trei je sinteza, jedinstvo prvog i drugog. Estetski stadiji imaju zajedniko to da je cilj ivota ono po emu je ovjek neposredno ono to jest. Oni ostaju na neposrednosti ivota pa je cilj uvijek u samom pred-metu gdje hedonizam i senzualizam znae istu indiferentnost. Izlazak iz sveop-e neposrednosti postie se odlukom u kojoj posreduje interes. Kad se odluuje za neku od mogunosti pokazuje se interes za svoju egzistenciju. Tamo gdje je interes posredovao, odluka je pala jer je interes znak nadmoi koju stvarnost ima nad mogunosti. Ovo je trenutak prijelaza u novi ivotni stadij, jer je akt biranja

9 Isto, str. 82.

Ita Luin

86

bit etikog ivota u kom ovjek spoznaje da je mogunost nemona u odnosu prema stvarnosti.

10

Upravo zbog toga [] ljudi koji ostaju u praksi ivota moraju poznavati svakodnevne forme i forme odnosa, jer bez toga se ne mogu uope ukljuiti u tok ivotnog i drutvenog dogaanja. Kad se to dogodi, onda je put ve tu, utrt je i ne mora ga se pojedinano traiti. To je staza kojom su ve mnogi proli i proi e. Sigurno je da je tako lake, jer se ne izlau neizvjesnosti. Ako bi netko htio ii dalje ili bre, ili drukije, onda ve unaprijed pripremljen put nee posluiti za takav cilj. Svakodnevno ostaje za sve koji hoe tako kako ve jest pa su pro-mjene nepotrebne. Ostajanje na poznatom putu ne ukljuuje elju za traenje no-voga. Ono to je ve ostvareno daje na svoj nain odreen sadraj i formu. Tko od ivota vie ne trai, nalazi se na svom potpunom dostignuu.11

3. Drugi stadij

Kierkegaard je svoje djelo Ili-ili, koje najvjernije prikazuje genetiku eti-kog stadija, koncipirao kao dopisivanje osobe A i osobe B, s tim da je prva pod

imenom Johanes predstavnik estetikog stadija i svoje vienje iznosi kroz Dnev-nik zavodnika, a druga je sudac Wilhelm, njegov prijatelj i svojim pismima pred-

stavlja karakteristike etikog stadija u zadnja dva dijela oformljena kao odgovor zavodniku. Ta dva dijela opisana su kroz slijedea dva naslova.

3. 1. Estetika legitimnost braka

Wilhelm pokuava svom prijatelju dokazati da je neispravno njegovo mi-ljenje o prvoj ljubavi koja se stalno dogaa i u tom dogaanju biva iluzorna te zagovara brak kao najviu etiku instituciju kojom se prva ljubav reinkarnira u vjenu. U odnosu na prvu ljubav koja je jedinstvo slobode i nunosti, trenutka i vjenosti, brak sadri jednu suprotnost vie - duhovnost, a time i osjetilnost u jo dubljoj suprotnosti.

12 Estetik ne ivi u vremenu, u povijesnom kontinuitetu, ve

avanturistiki i rasuto, dok je s druge strane ivot u braku smireniji i oznaava posjedovanje i egzistiranje u povijesti (a time i kontinuitet roditelja u djeci).

13

Johanes ivi za trenutak uvijek osvajajui novo ensko srce koje kasnije za njim vene upravo iz razloga to se estetika osoba boji odgovornosti i nije sposobna izabrati. Osjetilnost, odnosno osjetilni trenutak, tek u braku dobiva svoj moralni

izraz. Kierkegaard zapravo suoava dva tipa egzistencije kao dva meusobno is-kljuujua egzistencijalna stava - estetski i etiki, koji pokuava prethodnoga is-puniti, a ne dokinuti.

10

Usp. Kjerkegor, S., Bolest na smrt, str. XX. 11

Bonjak, B., nav. dj., str. 110. 12

Usp. Kierkegaard, S. Ili-ili, str. 776. 13

Usp. Kjerkegor, S. Bolest na smrt, str. XXI.


87

Potpuno logino u ovom dijelu namee se pitanje zbog ega s etikog stupnja sud o estetskom moe imati pravo znaenje i vrijednost? Odgovor bi bio da je upravo s kvalitativno novog stupnja mogue vidjeti bit onog to je nie.

3. 2. Ravnotea izmeu estetike i etike u izgraivanju linosti

Cilj etikog ivota je sauvati ono to je pozitivno u estetikom ivotu i omoguiti ravnoteu linosti. Wilhelm zato podsjea Johanesa na izbor koji je presudan za sadraj linosti. Ona je uvijek prije biranja zainteresirana za izbor; ako izbor odgaamo, onda linost ili mrane sile biraju nesvjesno. Osoba A je izvrila takav estetiki izbor koji zapravo i nije izbor. Ukoliko se izboru prikla-nja itavom unutranjom stranom i iskrenou linosti, bie se proiava i do-vodi sebe u stanje vieg poveanja. Ili-ili je etika, stvarnost samog biranja, ono posredstvom ega ovjek postaje to to postaje. Estetika bi onda bila ono putem ega on neposredno jest ono to jest. ivot u estetskom stadiju je oajanje. Naj-bolji je izraz estetske egzistencije da je ona u trenutku, a ovjek koji ivi etiki taj trenutak ne unitava, ve se napree da ga odredi. Cilj Kierkegaardov je, ne iskorijeniti estetiku, nego etiki njome ovladati. Tko ivi etiki svuda oko sebe vidi odreenje kao zadatak. Takav ovjek ima unutranji mir i sigurnost, jer du-nost nema izvan samoga sebe - nego u sebi. Etika je individua samoj sebi tran-sparentna i ne ivi nasumice kao estetika.

Za ideal etikog stupnja Kierkegaard dri Sokrata koji je, ispijajui pehar s otrovom rtvovao svoj ivot za ope, ali mu i zamjera nain odreenja grijeha. Naime, za Sokrata je grijeh neznanje, dok se Kierkegaard pita u kojem se trenut-

ku dogodilo pomraenje znanja i da li ga je subjekt bio svjestan. Ako je bio svje-stan, onda se grijeh ne nalazi u spoznavanju, nego u volji. Sokrat ne dolazi do

odreenja grijeha. U sluaju da je grijeh neznanje, onda grijeh u sutini postoji, jer je grijeh upravo svijest. Njemu nedostaje dijalektika kategorija kretanja koja se tie prijelaza od razumijevanja stvari u njihovo ostvarenje.14 Sokrat, kae Ki-erkegaard, ne pravi razliku izmeu ne htjeti razumjeti i ne moi razumjeti. U ovom stadiju nema izbora na trenutak ve je on trajan, a time i apsolutan. Tu ne-ma puno mogunosti, izbor se suava i time postaje sve tei jer je odluka defini-tivna.

4. Trei stadij

Zadnji stadij - religiozni, najdetaljnije je objanjen u djelu Strah i drhtanje koji je izdan 1843. godine pod pseudonimom Johannes de Silentio - ozbiljni pro-

matra koji raspolae religioznim pretpostavkama, moe razumjeti na daljini i moe mu se govoriti u tiini.15 Poe li se od najjednostavnijeg problema ovog stadija onda se uvia prva razlika koju Kierkegaard naglaava: opreka tragini

14

Usp. Kjerkegor, S. nav. dj., str. 92. 15

Usp. Kjerkegor, S. Osvrt na moje delo, str. 16.

Ita Luin

88

junak - vitez vjere. U ovoj opreci pojavljuje se iroki dijapazon likova od kojih e se spomenuti samo najmarkantnije osobe navedene u tri kratke prie koje ob-janjavaju pojam tragini junak.

Prva od njih je pria o mikenskom kralju Agamemnonu i kerki mu Ifige-niji. Agamemnon je poznat po sukcesivnim pobjedama i strunom organiziranju vojske, kao i po strahopotovanju koje su mu Grci iskazivali. Problem nastaje u trenutku kad Artemida trai od kralja da mu rtvuje svoju ki kao zadovoljtinu za njenu ubijenu posveenu koutu. Agamemnonu je trebala Artemidina pomo jer je zapeo u luci Aulidi sa svojim brodovljem koje je krenulo u rat protiv Troje.

Kako je bio duan svoju vojsku odvesti na sigurno i tako narodu osigurati pobje-du, kralj pristaje na rtvu. Ifigenija dolazi uz pratnju mislei kako e je otac pre-dati danajskom ratniku, velikanu Ahileju, za enu. Agamemnon bi i odustao od rtvovanja, ali kao vrhovni zapovjednik neograniene je vlasti imao samo u bit-ci. Vojska je zahtijevala rtvovanje. Ki olakava odluku i sama odluuje rtvo-vati ivot. Kulminacija je trenutak uzdizanja Agamemnonove ruke s noem i za-divljenost cijelog tabora nad Ifigenijinom hrabrou. Obrat nastaje kad umjesto keri kralj probada koutu koju je Artemida zamijenila za Ifigeniju i zauvijek je odvela u svoj hram gdje ju je uinila svojom sveenicom.16

Druga se pria odnosi na sadraj Mozartove opere Idomeneo. Pogledajmo slinost ovih dviju pria: Kralj Idomenej se vraa iz Troje. Nakon to je proivio veliku oluju na moru zavjetovao se Neptunu (bogu mora) da e mu, ostane li iv, rtvovati prvog ovjeka kojeg sretne na tlu svoje zemlje. Naalost, to je bio nje-gov sin Idamant. No, kralj se saali i poalje sina u daleku zemlju, a Neptunova razjarena neman pone pustoiti njegovu zemlju. udovite na kraju svladava Idamant. Otac mu priopuje da mora poginuti od njegove ruke. Sin je hrabar i pristaje na rtvu. Ipak, u sudbonosnom trenutku njegova zarunica Ilija nudi svoj ivot u zamjenu. Na tu rtvu pokree se Neptunov kip i zapovijeda da Idamant preuzme kraljevstvo zajedno s Ilijom, buduom suprugom.

Slian motiv nastavlja se i u sljedeoj prii koja se oslanja na biblijsku anegdotu iz povijesne knjige o Sucima (Suci 11,30 - 40). Govori o Izraelcu Jifta-

hu koji se preporuio Bojoj providnosti u borbi protiv Amonaca koji su objavili rat izabranom narodu jer je u naseljavanju navodno preuzeo dio njihove zemlje.

Jiftah se zavjetovao Jahvi da e mu rtvovati prvoga koji izie iz njegove kue da bi mu poao u susret kad se bude vraao kao pobjednik, ako mu u ruke preda Amonce. Bog mu zaista pomogne, ali prva mu u susret poe ki jedinica. To je onaj kobni dio zavjeta, koji se, bez obzira na okolnosti, morao ispuniti. Kad je to

ula, ki prihvati svoju sudbinu i oev zavjet te nakon dva mjeseca koja su joj dana za slobodu bijae rtvovana.

Agamemnon i Idonomej i Jiftah su tragini junaci. Odrekli su se samih sebe da bi spasili ono ope, koje je etiki izraz. Pristaju na rtvu jer su ucijenjeni zemaljskim, konanim. Oni nisu sami u svojoj boli, s njima suosjea narod, izvr-ili su ono beskonano kretanje koje zagovara Kierkegaard i smiraj pronali u

16

Usp. Zamarovski, V. Junaci antikih mitova, str. 155.


89

opem. Ovo etiko samo je stupanj preko kojeg pojedinac pronalazi apsolutno ja i Boga. Ono je opevaee i nema nita izvan sebe to bi moglo biti njegov te-los, cilj, krajnja svrha, ono je samo svrha za sve to se nalazi izvan njega.17 Za-to ga i treba nadii. Kako? Ovdje se valja zaustaviti jer je karakteristinost Kier-kegaardove individue obuhvaena u jednoj kultnoj starozavjetnoj linosti koja svojim primjerom zadivljuje i poziva na sljedbenitvo, a to je poznata pria o Abrahamu.

Poslije tih dogaaja Bog stavi Abrahama na kunju. Zovnu ga: 'Abrahame!' On odgovori: 'Evo me!' Bog nastavi: 'Uzmi

svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubi, i poi u krajinu Moriju pa ga onde prinesi kao rtvu paljenicu, i uputi se na mjesto koje mu je Bog oznaio' [...] Tako pou obojica zajed-no. Onda Izak ree svome ocu Abrahamu: 'Oe!' 'Evo me, si-ne!' - javi se on. 'Evo kremena i drva,' opet e sin, 'ali gdje je janje za rtvu paljenicu'. 'Bog e ve providjeti janje za rtvu paljenicu, sine moj!' odgovori Abraham. I nastave put. Stig-nu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podig-

ne rtvenik, naslae drva, svee svog sina Izaka i poloi ga po drvima na rtvenik. Prui sad Abraham ruku i uzme no da za-kolje svog sina. Uto ga zovne s neba aneo Jahvin i povie: 'Abrahame! Abrahame!' 'Evo me!' odgovori on. 'Ne sputaj ruku na djeaka' , ree 'niti mu to ini! Sad, evo, znam da se Boga boji, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.' Podi-e Abraham oi i pogleda, i gle za njim ovan, rogovima se zapleo u grm [...] 'Kunem se samim sobom, izjavljuje Jahve:

Kad si to uinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj u blagoslov na te izliti i uiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! [...] Budui da si posluao moju zapovijed, svi e se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.' (Post, 22, 1-19)

Abraham je u etikom pogledu ubojica, u religioznom - otac vjere, tu po-inje paradoks. Njegovo rtvovanje rezultat je teleoloke suspenzije etikog18 jer etiko samo u sebi ima svrhu, dok je svrha Abrahamovog ina duboko ukorije-njena u vjeri. On prepozicira dunost svim socijalnim, moralnim zahtjevima da ne ubije Izaka i svojoj osobnoj obvezi prema voljenom sinu da bi posluao Boga i izvrio njegovu zapovijed. Nije li to apsurd? Da, Abraham je najuzorniji otac koji je na najsvetiji nain volio svoga sina, a ipak ga je htio rtvovati svojom vo-ljom, odnosno, slobodom svoga ja. Pristaje na izvrenje ina, nitko ga nije natje-rao, mogao je moliti, ogluiti se na zapovijed ili odustati, ali onda ne bi bio vitez vjere. A upravo svojim dobrovoljnim pristankom htio je dokazati vjeru. On je

17

Usp. Kierkegaard, S. Strah i drhtanje, str. 71. 18

Usp. isto, str. 74.

Ita Luin

90

vjerovao snagom apsurda, jer u njegovom inu nije bilo mjesta ljudskoj logici. Da je Abraham znao da Izak nee biti rtvovan onda ne bi izvrio beskonano kretanje odreknua i uao u apsolutan odnos s Apsolutom.

Postavlja se sad pitanje je li bilo etiki opravdano od Abrahama to to je Sari, Eliezeru i Izaku preutio svoju namjeru?19 Ukoliko bi se Abraham izvukao iz svoje skrivenosti i progovorio, bio bi jednak trima navedenim traginim juna-cima, jer bi i drugi pomogli nositi njegovu patnju i on bi se oitovao u opem - njegov zadatak bio bi etiki. Tada se Abrahamovo ponaanje ne bi moglo oprav-dati i on bi bio ubojica. Etika zahtjeva otkrivenost, a skrivenost kanjava, zato i osuuje Abrahama. Ovaj uti, ali on ni ne moe govoriti da bi ga netko razumio. Prvo - jer govor donosi olakanje i time prelazi u ono ope, drugo - to onda ne bi bio izlazak u pojedinanost, u apsolutni odnos prema Apsolutnom. Vjera nije stvar mase, nego stvar pojedinca. Abraham u svojoj utnji, odnosno nemoguno-sti progovaranja proivljava muku i strepnju koje se ne mogu zamisliti, jer da se mogu zamisliti paradoks bi bio ukinut.

20 utnja je dakle, nunost paradoksa. Tra-

gini junak ne proivljava ovakvu muku. Ifigenija npr. sama vri beskonano kretanje odreknua i moe razumjeti Agamemnona jer njegova namjera izraava ono ope.

Analogno ovim priama Kierkegaard nudi i izlaz iz krize identiteta, koji se postie skokovitom odlukom. Rezultat svakog skoka je susretanje sa samim so-bom, bivanje u vlastitom jastvu, neoekivano, snagom apsurda doi do vjere, ali znai i prethodno odricanje od onoga to sam bio prije. Kierkegaardova dijalek-tika reducira svu stvarnost na etiku strast za beskonanim, a djelovanje na unu-tranju tenju pojedinca da dosegne apsolut.21 Put pronalaska vjere nije lagan jer pojedinac proivljava kalvariju oajanja prije ponovnog dolaska do sebe. Ovo oajanje toliko kulminira da se izlaz trai u smrti jer bi ona bila utjeha da je svemu kraj, ali prava muka oajanja je upravo u tome da se ne moe umrijeti jer biti na - smrt - bolestan je ne - moi - umrijeti.22 Umiranje u oajanju stalno se pretvara u ivot jer oajanje ne moe unititi ono to je u njegovu temelju, vlasti-to ja, ono bi htjelo sebe prodrijeti, a ne moe. Samo je jedan oblik oajanja da se ne bude oajan, a to je da se bude svjestan svoga oajanja. Oajanje se proi-vljava jer ovjek nije svjestan da je odreen kao duh i ono je najbolnije u prvom - estetskom stadiju. Takvo stanje se prebrouje vjerom. ovjek vjeruje samo pomou apsurda jer apsurdnost ne lei u granicama razuma, nego se postie vje-rovanjem.

Svaka je misao jasnija ako je zaokruena i dovedena do kraja. Ovdje je kraj zapravo poetak jer je sva misao sublimirana u idealu treeg stadija - Isusu Kristu. Bog, u svojoj veliini eli postati uitelj, brinui se kako e individuu uiniti sebi jednakom; ukoliko se ova jednakost ne moe ostvariti Boja ljubav e postati nesretna, a Njegova pouka besmislena, jer se uitelj i individua kao

19

Isto, str. 107. 20

Usp. isto, str. 149. 21

Kjerkegor, S. Bolest na smrt, str. XXVII. 22

Isto, str. 15.


91

uenik nee razumjeti.23 Da bi se identitet ostvario, Bog se mora izjednaiti s uenikom. Zato e se pojaviti kao jednak onom najponiznijem, a najponizniji je onaj koji drugima slui. Bog e se dakle pojaviti uzevi oblije sluge. Moda najljepe objanjeno oblije kroz citat:

'Doite k meni' - udesno! Jer i ljudska suut rado uini ne-to za one koji su izmoreni i optereeni: nahrani gladne, odjene gole, udijeli ugodne darove, a tamo gdje je suut dublja:posjeti sve one koji su izmoreni optereeni. Ali pozvati ih k sebi-to se ne ini; ta morao bi ovjek izmijeniti sav kuni red i nain i-vota. Sam ivjeti u obilju i radosti i pritom zajedno stanovati pod zajednikim krovom u svakodnevnom ophoenju sa siro-manima i jadnima, s onima koji su izmoreni i optereeni-to ne ide. Da bi mogao pozvati k sebi, ovjek mora ivjeti na isti na-in kao i oni i biti siromaan kao siromani, neznatnim biti smatran kao neznatan ovjek iz puka, ivjeti ivot boli i patnje, ivjeti u uvjetima onih koje pozva sebi, onih koji su izmoreni i optereeni. eli li ovjek one koji pate pozvati k sebi, on mora ili vlastite uvjete prilagoditi njihovim uvjetima, jer bi u protiv-

nom nerazmjer njihovih prizora inio razliku meu njima jo veom[] I eli li ovjek k sebi pozvati ba sve koji pate[] to se moe uiniti samo na jedan nain-tako da se ovjek prila-godi njihovim uvjetima, osim ako oni nisu ve izvorno prilago-eni kao to je bilo u sluaju onoga koji kae 'Doite k meni svi koji ste izmoreni i optereeni'.24

Ovo nije nikakav dramski in u povijesti bivstva, ovo je stvarnost i zato Bog alje Krista da sve propati, podnese i iskusi, ime je ispunio smisao ovje-kova ivota, jer je time pokazao da mu je ovjek potreban u svijetu i u vjenosti i da ga voli.

25

Najbolje je filozofovo konstantno akcentiranje individue koja se postie kranskim naporom razumjeti kroz otru kritiku Hegelovog pojma vremena i povijesnosti, a samim time i poloajem ovjeka u drutvu. Smatrao je da se svi ele povijesno varati u onom totalnom, a nitko ne eli biti individualni-egzistira-jui ovjek.26 A zapravo misli ovo: Prividna hrabrost generacije prikriva istin-ski kukaviluk individua koji se da bi bili neto jedino jo usuuju ivjeti u veli-kim organizacijama.27

Sam Kierkegaard se nije bavio jednakou svih ljudi, ve suprotno tome, kranskom individualnou nasuprot gomili. Bavio se dakako, ovjekovom ali-

23

Usp. Kierkegaard, S. Filozofske mrvice, str. 30. 24

Kierkegaard, S. Vjebanje u kranstvu, str. 12. 25

Isto, str. 37. 26

Usp. Lwith, K. Od Hegela do Nietzschea, Revolucionarni prelom u miljenju devetnaestog vijeka, str. 118. 27

Isto, str. 119.

Ita Luin

92

jencijom, ali ne u svijetu nego postojeem kranstvu koje se, kako je sam kriti-zirao, sjedinilo sa svijetom i dravom i u sebi zrcalilo duh Hegelove filozofije.28 Slagao se da je ovjek posebna instanca univerzalnog ovjekobitka, ija esencija jest duhovna, ali je smatrao nunim da se ona postie poevi od individualnog koje duboko, strastveno i samo putem na smrt bolesnih odluka, kroz trostruku

egzistencijalnu razinu, raa ovjekov pravi identitet.

Zakljuak

U svijetu univerzalne racionalnosti iji je izraz Hegelova dijalektika sve je postalo apstraktno, a samim time i nerealno. Realnost izbiva u Kierkegaardovoj

formi individualne, neponovljive i konkretne egzistencije, koja ne eli biti sku-ena unutar objektivnog i racionalnog sustava kao sluajni moment.

Kierkegaardova dijalektika akcentira pojedinano koje stupnjevito pre-brouje egzistencijalne etape i od trenutka do trenutka ivi i pati u slobodi. Uzme li se u obzir da je filozof sm iskusio sva tri stadija koja su nuna za oda-bir sebe u apsolutnom odnosu prema Apsolutu, postavljamo se u odnos prema

ovjeku koji misli vjenost, koji poziva na konstantno ostvarivanje vlastitog biv-stva, iskreno savjetujui da se nikad, ni pod kojim uvjetima ne pada nazad, upu-ujui najprije na Abrahama, a zatim na lik Krista kao na vjene primjere i inspi-raciju.

Vratimo li se na povijesnu scenu, prisjetit emo se da 1848. godine izlazi Komunistiki manifest i poinje proleterijatska era uz slogan bratstva i jedinstva, odnosno kolektivnog duha, emu Kierkegaard nije namjerno i direktno predme-tao antitezu, ali je zasigurno ostavio na njoj traga. On prednjai u masovnoj ide-ologiji istiui svoje namjere bez ikakvog straha i zbog toga, uz Schopenhauera i Nietzschea, ostaje pomalo sablanjiva linost devetnaestog stoljea i to ne samo na podruju filozofije, nego i ostalih humanistikih podruja. Radom se i htjelo pokazati da se Kierkegaardova filozofija ipak moe gledati s razliitih humani-stikih stajalita kao to su u ovom sluaju likovna, glazbena i literarna umjet-nost koje su asistirale u stvaranju jedne originalne misli 19. stoljea a to je indi-vidua koja ostvaruje svoj identitet u novom kranstvu, ali nasuprot Hegelovom sustavu.

28

Isto, str. 164.


93

Literatura

Andreis, J. Historija muzike, kolska knjiga, Zagreb, 1951. Bonjak, B. Smisao filozofske egzistencije, kolska knjiga, Zagreb, 1981. Jeruzalemska Biblija, (uredili Jerko Fuak, Bonaventura Duda i Adalbert Rebi), Kranska sadanjost, Zagreb, 1996. Kjerkegor, S. Bolest na smrt, Mladost, Beograd, 1980.

Kjerkegor, S. Filozofske mrvice, Grafos, Beograd, 1980.

Kierkegaard, S. Ili - ili, Veselin Maslea, Sarajevo, 1990. Kierkegaard, S. Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000.

Kierkegaard, S. Vjebanje u kranstvu, Verbum, Split, 2007. Kjerkegor, S. Osvrt na moje delo, Vuk Karadi, Beograd, 1965. Lwith, K. Od Hegela do Nietzschea, Revolucionarni prelom u miljenju devet-

naestog vijeka, Veselin Maslea, Sarajevo, 1988. Zamarovski,V. Junaci antikih mitova, kolska knjiga, Zagreb, 1989. unec, O. Suvremena filozofija I, kolska knjiga, Zagreb, 1996.

Ita Luin

94

Ita Luin REALISATION OF IDENTITY

IN THE INDIVIDUALISM OF SREN KIERKEGAARD

Summary

The nineteenth century is a period of gratest political and philosophical rebellion

against tradition, especially the one concerning Christianity and philosophical systems:

in other words, the foundations of Hegels objective idealistic thought. This article deals with one such example, Kierkegaards stages in the journey of life. These stages are ine-vitable for any person who wishes to reach his/her identity. By using the aesthetical, et-

hical and religious stages we attempt to explain uncertainty, directness, and, consequ-

ently, what it means for a person not to be himself/herself, when no system can bring

him/her back to where he/she really belongs anymore. Aesthetics drives the person furt-

her from choice, aesthetics forces a person to choose and the religious stage leads the

person to fulfillment with its absurd leap. All the existentialists along with Kierkegaard

use forms like novels, plays and diaries, for the exposition of their ideas. In this manner

they avoid abstract and strict scientific forms. The methods of the inductive reasoning,

analysis and comparison are used in this article, with the addition of adequate musical

extracts, Greek mythology and biblical allegory to certain parts of the text. Such diversi-

ons were necessary to maintain text quality. The aim of the article was to point out that

no philosopher before Kierkegaard felt the unbridgeable gulf between the empty genera-

lizations of a system and the concrete reality of a man, a reality which is deeply existen-

tial and troubling, and the outcome of it is a complete individual.

Key words: individual, decision, existence, the aesthetical, the ethical, the religi-

ous, leap, absurdity, Christianity

Documents

OSTVARIVANJE IDENTITETA U individualizmu s. kjerkegora.doc