Osvetnik

7/28/2019 Osvetnik

http://slidepdf.com/reader/full/osvetnik 1/130

EDGAR WALLACE

OSVETNIK

7/28/2019 Osvetnik


1. Larry Holt u Parizu

Sjedeći pred kavanom Café de la Paix u Parizu, Larry Holt je sa zanimanjempromatrao živu bujicu što se kretala duž Boulevard des Italiens. U zraku se osjećaodah proljeća; krošnje drveća su treperile živim zelenilom, prozračno se nebo plavilo, asunčeva svjetlost izlijevala na sve stvari, pozlaćujući boje i dajući nov život brojnimreklamnim natpisima. Ulicom su tutnjali prepuni autobusi, a mali su taksiji ulijetali iizlijetali iz prometa dovodeći u opasnost nehajne pješake. Na rubu pločnika je, u uobičajenoj pozi s rukama na leđima, stajao policajac, ramenaogrnutih pelerinom i pogleda uprtog u šarenilo pred sobom. Iza njega su pločnikom

jurcale gologlave djevojke, polako koračali ljudi srednjih godina i odsječnim korakomprolazili vojnici. Ulični prodavači nudili su svoju robu između kavanskih stolova;tamnoliki Arapi sa svojim živopisnim prekrivačima na ramenima, otrcani muškarci sasvežnjevima razglednica u boji i drugim sličicama koje nisu za svačije oči. Larry Holt jeushićeno promatrao tu šaroliku bujicu ljudi i zbivanja uživajući u svom zasluženomodmoru. Upravo je stigao iz Berlina i sad se poslije gotovo četiri godine napornog radapo Francuskoj i Njemačkoj opuštao, osjećajući kako i njega zahvaća prazničnoraspoloženje. Koji položaj ima Larry Holt u Scotland Yardu, nisu ni službenici te ustanove točnoznali. Imao je čin inspektora, ali je obavljao poslove komesara, što je značilo da će vrlobrzo napredovati do tog položaja i da ga je svojim uspjesima unaprijed osigurao. No uovom su trenutku sve misli o napredovanju, položaju, pa i o samom poslu, bile vrlodaleko od Larryja. Sjedio je upijajući slatkoću proljeća svakim dahom, a u privlačnimcrtama njegova lica ogledalo se zadovoljstvo zbog života koji je bujao oko njega i zbog

opuštenosti u kakvoj već odavno nije uživao.

Dozvavši konobara, on plati i ustane. Onako visok i vitak, lagano je koračao premasvom hotelu. Nikud mu se nije žurilo; s rukama u džepovima, laganim šeširomzabačenim na potiljak i s dugim crnim cigarlukom u blistavo bijelim zubima, hodao jenesvjesno se osmjehujući. Predvorje hotela u koje je ušao bilo je dio jednog drugačijeg Pariza; tu su svi bilizauzeti i vrlo užurbani, posluga je uistinu jurila, pa čak su i poslovično flegmatičniEnglezi nekuda hitali. Larry krene prema dizalu, ali zastane ugledavši kroz ostakljenavrata poznati lik.U jednoj od udobnih fotelja predvorja sjedio je, zavaljen u pozi koja je izražavalaelegantnu dokolicu, jedan čovjek i s užitkom otpuhivao dimove fine cigare.Larry je oklijevao osmjehujući se. Poznavao je to duguljasto lice što je zračiloneumornošću, taj sjaj dijamanata kojim su bili okićeni prsti i kravata čovjeka s cigarom.Raspoložen za šalu, Larry prođe kroz ostakljena vrata i približi se čovjeku iza leđa. — Nije li to moj dragi stari prijatelj Fred? — reče tiho, nagnuvši se nad njegovo rame. Fred zvan Fleš Fred, internacionalni lupež i kockar, skoči kao oparen na noge. Njegov

je izraz jasno pokazivao koliko je zaprepašten tim iznenadnim susretom.

7/28/2019 Osvetnik


— Oh, mister Holt! — promucao je. — Vi ste zaista posljednji čovjek na svijetu kojegbih ovdje očekivao ... — I posljednji kojeg biste željeli vidjeti — dometne Larry odmahnuvši glavom. — Kakav li je to sjaj! No, dakle, Fred, pa vi ste okićeni kao božićno drvce.Fred Fleš se s nelagodnošću naceri, trudeći se da djeluje hladnokrvno. — Ja sada radim pošteno, mister Holt — reče on. — Lažov uvijek ostane lažov — odvrati Larry mirno.— Mogu vam se zakleti da ... — počeo je Fred, naglašavajući svaku riječ, ali ga Larryprekine.— Čak da mi se zakunete — reče on bez ikakve ljutnje i jednako mirno — i to stojećiizmeđu mrtve ujne i umirućeg ujaka s rukom na bibliji, ne bih vam vjerovao. On odmjeri sjajnu Fredovu pojavu; veliku dijamantsku iglu na kravati i trostruki zlatni

lanac preko kicoškog prsluka, s čijim su se sjajem natjecale blistavo ulaštene cipele. — Baš ste čarobni — reče on. — A kakva je igra upravo u toku? Bez brige — dodao je— ne očekujem uopće da ćete mi otkriti svoje planove, ali mora da mnogo obećavaju,

čini se. Fred ovlaži jezikom usne. — U jednom sam poslu — reče on. — A kakvu to poslu? — upita Larry. — I čime ćete ga obaviti? Dinamitom iliotpiračem? Istina, time biste proširili svoj krug djelatnosti, Fred. Do sada ste samoperušali zlatnu i neiskusnu mladež i... — zastao je, dodavši značajno — i praznilidžepove još toplim leševima. Fred je pocrvenio do korijena kose.— Ne mislite valjda da sam ja bio upetljan u ono ubojstvo u Montpelliem? — bunio se.— Ne mislim da ste vi pucali u onog nesretnika — odgovori Larry — ali je sigurno da

su upravo vas vidjeli kako nagnuti nad njegovo tijelo pretražujete odjeću. — Samo radi identifikacije — otpovrne Fred nedužno. — Htio sam saznati tko je to

učinio. — A baš ste viđeni kako razgovarate s onim tko je to učinio — naglasi Larry. — Jednapostarija dama, gospođa Prideaux, vidjela je kroz prozor svoje spavaonice da ste gazaustavili, a onda pustili da ode. Mogu pretpostaviti da ga niste besplatno pustili.Sigurno vas je podmazao.Fred je na tren ušutio. Mrzio je takve džentlmene koji upotrebljavaju vulgarne izrazekao što je »podmazati«. — Ali to je bilo prije četiri godine, mister Holt — reče napokon, — Ne razumijem zaštomi opet stavljate pod nos tu staru stvar. Osim toga, istraga je već ustanovila da sam utome potpuno čist. Larry se nasmije položivši mu ruku na rame. — U svakom slučaju, ja sada nisam u službi. Na dopustu sam i nastojim se dobrozabaviti.— Znači da nećete u London? — upita ovaj dobacivši mu brz pogled. — Ne, neću — odgovori Larry, i učini mu se da je izraz olakšanja proletio Fredovimlicem.— A ja baš ovih dana idem prijeko— reče Fred ugodnim tonom — i baš sam seponadao da ćemo biti suputnici.

7/28/2019 Osvetnik


— Žao mi je što ću iznevjeriti vaše nade — odvrati Larry — ali ja putujem u drugomsmjeru, prema Monte Carlu. Pa, do viđenja! — Sretno! — zaželio mu je Fred, ali pogled kojim ga je ispratio nije uopće pokazivaoiskrenost te želje. Naprotiv. Inspektor Holt se popeo u svoju sobu i tamo zatekao svog momka kako sprema

iščetkanu odjeću s njegova kreveta u ormar. Patrick Sunny, koji je radio za njega većdvije godine, bio je ozbiljan mladić okruglih očiju i okrugla lica. Sada je stao energičnočetkati sasvim čisto odijelo, fućkajući melodiju koju je naučio dok je služio u konjici. Larry priđe prozoru i zagleda se u gužvu na Trgu l'Opera. — Sunny — reče on — ne moraš više četkati to odijelo. Spakiraj ga. — Da, sir — reče Sunny. — Putujemo u Monte Carlo noćnim vlakom. — Razumijem, sir — nato će Sunny, koji bi to isto rekao i da je Larry izrekao namjeruda putuju u Sahara ili na Sjeverni pol.— U Monte Carlo, Sunny! — uzvikne Larry. — Na šest sjajnih, veselih i skupih tjedanaodmora. Počni odmah pakirati. Podigavši slušalicu telefona koji se nalazio na stoliću, on nazove putničku agenciju. — Želim prvi razred spavaćih kola u noćnom vlaku do Monte Carla — rekao je uslušalicu, a onda ponovi glasnije. — Monte Carlo! Ne, nikakav Calais. Nemam nikakvenamjere da idem u Calais, hvala.Spustivši slušalicu on se zagleda u momka. — Grozno je razgovarati s tobom, Sunny — reče mu.— Ali što ću kad moram govoriti s nekim. Osim toga imaš užasno ime. Tko ti je dao tosunčano ime? — Moji roditelji — Sunny odgovori dostojanstveno, nastavljajući s četkanjem i nedižući pogled. — Mora da su nešto pobrkali, zar ne? — nastavi Larry.

— Nikad nisam vidio čovjeka koji izgleda manje sunčano od tebe, a zoveš se Sunny.Ali neka, sad putujemo na jug, na Cote d' Azur, u zemlju cvijeća, palmi i narančinadrveća. Voliš li naranče, Sunny? — Manje od oraha, sir — reče Sunny, — iako uopće ne volim voće. Larry slegne ramenima i sjedne na rub kreveta, prigušivši smijeh. — Šest tjedana ne želim ni čuti za kriminalce. Nikakva njuškanja po tuđim zločinima— nastavi on sanjariti — nikakvih pljački, pronevjera, falsificiranja ni ubojstava,Sunny. Zamisli samo, šest tjedana dolce jar niente.

— Ne igram tu igru, sir — nato će Sunny. — Više volim onu koja se zove Crni Petar. Larry posegne za večernjim novinama i preleti očima naslove. Nevoljko ih je čitao jersu ga mnogi od njih podsjećali na njegovu profesiju i njene zahtjeve. U Lyonu je

izvedena velika pljačka banke, u Belgiji su opljačkana poštanska kola. Čitajući tako,naišao je i na članak: »Muškarac čiji je leš pronađen na stepenicama koje se s keja spuštaju u Temzuidentificiran je kao Gordon Stuart, bogati Kanađanin. Vjerojatno se radi osamoubojstvu. Stuart je bio te večeri s nekim prijateljima u kazalištu. Nestao je u pauzipredstave i nitko ga nije vidio sve dok njegov leš nije pronađen. Očekuju se rezultatiobdukcije.«

Pročitavši članak još jedanput, on se namršti.

7/28/2019 Osvetnik


— Nije baš uobičajeno da netko između činova iziđe i počini samoubojstvo, osim ako je predstava užasna — promrmljao je, na što vjerni Sunny reče: — Zacijelo, sir. Larry odbaci novine.— Čuj, Sunny, ja sam očito poprimio loše navike. Zanimaju me svakojake besmislicekoje me se uopće ne tiču. Osim toga, vjerojatno iz istog razloga, primjećujem da si temoje hlače sasvim krivo složio. Presloži ih, ti lijenčino jedna! Ostatak dana je proveo u pripremama za putovanje. U sedam i pol već je sišao da biplatio hotelski račun. Prtljaga je bila spremna, a Sunny je stajao uz nju držeći prekoruke njegov ogrtač. Spremivši račun u džep, Larry je upravo htio krenuti prema izlazuiz hotela kad mu priđe hotelski momak. — Monsieur Holt? — upitao je.— Taj sam — odgovori Larry sumnjičavo gledajući u ono što je momak držao urukama. — Telegram? — sumnjičavo je upitao. — Ne, ne želim ni da ga vidim. Ipak ga je primio i rastvorivši plavi papir počeo nevoljko čitati:

vrlo urgentno stop specijalna policijska služba stop hitna dostava za Larryja Holta, Grandhotel, Parizstuartovo utapljanje zamršen slučaj stop bit ću osobno zahvalan ako dođeš odmah i preuzmeš istragu

Brzojav je potpisao glavni komesar koji inspektoru Holtu nije bio samo šef nego iosobni prijatelj. Larry s uzdahom spremi telegram u džep. — Kad stižemo u Monte Carlo, sir? — upita Sunny kad se okrenuo prema njemu.— Za točno godinu dana, računajući od danas — zareži Larry. — Zbilja, sir? — reče Sunny uljudno. — To mora da je vrlo dug put.

2. Gospođin John Hason

Fred Grogan, kojeg su zbog blistanja dragulja kojima se volio kititi, kao i zbog bljesakanjegova nestalnog karaktera, nazivali Fred Fleš, imao je razloga da bude nezadovoljan.Ta što bi drugo i mogao osjećati nego nezadovoljstvo kada je u vlaku što vozi uLondon ugledao Larryja Holta, uglednog predstavnika zakona koji ga je uvjeravaokako namjerava putovati u Monte Carlo. Iako se Fred Fleš vrlo brižljivo trudio da gaizbjegne, cijelo vrijeme putovanja mučila ga je sumnja kako ovaj vrlo dobro zna da susuputnici.Kad je vlak prispio na londonsku stanicu Victoria, Fred Fleš je munjevito krenuoprema izlazu, sada već gotovo siguran u to da su poslovi koji dovode Larryja uLondon u nekoj vezi s njegovim, Flešovim, aktivnostima. Usprkos lupežovoj žurbi ne

bi li mu nestao iz vidokruga, Larry Holt ga je zamijetio kako se udaljava s mnoštvomputnika i to mu je izmamilo osmijeh, prvi nakon što je napustio Pariz.

7/28/2019 Osvetnik


— Otpremi moje stvari kući — reče Larry Sunnyju. — Ja idem u Scotland Yard. Moždaću doći kući još večeras, a možda me neće biti sve do sutra uvečer. — Da vam priredim večernje odijelo? — upita Sunny koji je svojim životnim zadatkomsmatrao da njegov gazda uvijek izgleda kao elegantan džentlmen. Osim toga, njegovse dan dijelio točno na tri dijela: odijelo za posao, odijelo za izlazak i pidžama. — Ne ... Da ... Kako god želiš — odgovori mu Larry.— Jasno, gospodine — uslužno reče Sunny. Larry se odveze do Yarda i, prebrodivši poteškoće na ulazu, proizašle iz toga što gadežurni službenici nisu poznavali, uskoro se nađe u velikoj, prostranoj sobi JohnaHasona. Sir Hason ustane od svog pisaćeg stola i pođe mu u susret ispružene ruke. — Dragi moj Larry — reče on — baš lijepo što si se odrekao odmora. Sjajan si!Naravno, nisam ni trenutka posumnjao u to da ćeš doći, pa sam ti već priredio sobučetrdeset sedam i tajnika, najzgodnijeg što sam ga ikad vidio u Scotland Yardu. Larry i Sir John bili su stari prijatelji i školski drugovi, i između njih su vladalinaklonost i povjerenje kakvi se rijetko sreću među ljudima iste profesije.

— Ne poznajem tu sobu 47 — reče Larry sa smiješkom dok je skidao kaput — ali

radujem se što ću upoznati najboljeg tajnika Scotland Yarda. Kako se on zove? — Nije on, nego ona — nasmiješi se Hason. — Gospođica Diana Ward, koja je radila zamene šest mjeseci. Siguran sam da je najsposobnija i najpovjerljivija djevojka koja jeikad za mene radila.— Oh, žena-tajnik! — smrkne se Larry, ali onda doda vedrije. — Ako si tako odredio,neka bude, John; ne brine me ni taj uzor svih vrlina. Pretpostavljam da ima glas kaoturpija i da žvače gumu? — Pa, ona jest pomalo neprivlačna, ali izgled ionako nije važan — suho odgovori Sir

John. — Sjedni, stari, moramo razgovarati. Radi se o slučaju Stuart — počne on,ponudivši Larryja cigaretom. — Tek smo jučer saznali da je taj Stuart bio vrlo bogat.Ovdje u Engleskoj je živio posljednjih devet mjeseci, stanujući u pansionu naNottingham Placeu. Bio je vrlo tajanstven čovjek, nikamo nije izlazio, gotovo da nijeimao prijatelja i bio je nevjerojatno povučen. Bilo je poznato, naravno, da ima novaca,ali koliko ga ima, znali su samo njegovi londonski bankari. Oni su nam i pomogli daotkrijemo njegov identitet kad su saznali da je mrtav; samo što otkrićem njegovaidentiteta i bogatstva nismo ništa bliže otkriću drugih njegovih tajni.— Što misliš reći time da nije nikamo izlazio? Zar je cijelo vrijeme provodio upansionu?

— Baš sam htio nešto reći i o tome — odgovori Sir John. — Išao je on nekamo, ali nitkone zna zašto. Obično je svakog popodneva odlazio autom na jedno te isto mjesto - u

jedan mali zaselak u Kentu, tridesetak kilometara odavde. Ostavljao bi auto na ulazu uselo i nekamo odlazio pješke, vraćajući se tek poslije nekoliko sati. Istragom jeustanovljeno da je dosta vremena provodio u mjesnoj crkvi, starom saksonskomzdanju sagrađenom prije mnogo stotina godina. Tamo bi proveo točno dva sata, aonda bi se vratio k automobilu i odvezao natrag u pansion na Nottingham Placeu.— Kako se zove to selo?— Beverley Manor — odgovori glavni komesar. — Dakle, da završim: U srijeduuvečer on je, odstupivši od svog uobičajenog ponašanja, prihvatio poziv nekog draStephena Judda i otišao na premijeru novoga komada u teatar Macready. Taj drStephen Peter Judd je direktor osiguravajućeg društva » Greenwich «, malog

7/28/2019 Osvetnik


obiteljskog poduzeća koje usprkos svojoj veličini uživa izvrstan glas u poslovnomsvijetu Cityja. Dr Judd je sposobna osoba koja skuplja umjetnine i ima prekrasnu kućuu Chelseu. On je za tu premijeru, koja je, sudeći prema pisanju novina, savršenneuspjeh, uzeo ložu A, najbolju ložu. Prema riječima dra Judda, Stuart je došao napredstavu vrlo uzrujan. U pauzi između drugog i trećeg čina izišao je iz kazalištaneprimjetno i nije se više vratio. I nitko ga nije vidio sve dok njegov leš nije nađen naobali Temze.— Kakvo je vrijeme bilo te noći? — upita Larry.

— Isprva vedro, ali se poslije spustila magla — odgovori Sir John. — Zapravo, stražarkoji patrolira u četvrti u kojoj je nađeno tijelo kaže da je magla bila vrlo gusta izmeđutri i pol i četiri i pol te noći. Larry kimne.

— Postoji li ikakva mogućnost da je zalutao u magli i pao u vodu? — upita.— Sasvim isključeno — odvrati Sir John kategorički. — Od trenutka kad je nestao, pasve do dva i pol ujutro na keju uz Temzu nije uopće bilo magle, a nitko ga tamo nije

vidio. Noć je bila vedra i vidljivost dobra u to vrijeme, ali on je pronađen tek u zoru. — Ima tu još nešto, vrlo čudno — nastavi odmah komesar. — Naime, njegov je lešpronađen na stepenicama, s nogama u vodi a s tijelom na suhom. Iako je ... — dodao jepolako — dolazila plima i voda je tek počela rasti. Larry se zagleda sa čuđenjem u njega. — Ne misliš valjda reći da za vrijeme oseke prijenego što je voda počela rasti, on nije bio tamo. Kako bi onda dospio na stepenice, snogama u vodi?— To se i ja pitam — kimne Sir John. — Samo ako se utopio istog trenutka nakon što jenestao iz kazališta, mogao je njegov leš dospjeti tamo, jer je tada bila plima i razinavode najviša. Poslije, za oseke, voda nije mogla nanijeti njegov leš na stepenice. Plima

je ponovo počela tek u zoru. Larry protrlja bradu.

— Čini se nategnutim sve to — reče. — Zar nema sumnje u to da se uistinu utopio?— Sasvim isključeno — ponovi Sir John. Izvukavši ladicu, izvadi iz nje kutiju snekoliko manjih predmeta. — Evo, to je sve što smo osim novca našli u njegovimdžepovima — reče. — Sat i lanac, kutija za cigarete i ovaj smotak smeđeg papira. Larry posegne za posljednjim predmetom. Bio je to smotak papira širok približno tricentimetra i još vlažan. — Ništa ne piše na njemu — reče Sir John. — Pogledao sam kad su mi ga donijeli, ali

sam ga opet smotao misleći da ga dam na detaljno ispitivanje. Larry uze sat i razgleda ga; uobičajeni zlatni džepni sat s poklopcem. — Ništa nema na njemu — reče, zaklopivši poklopac. — Osim što je stao u dvanaest idvadeset, vjerojatno je to bilo i vrijeme njegove smrti.Sir John kimne.— Lanac je od zlata i platine — nastavi Larry. — A na njegovu kraju je.. . Što bi to bilo? Na kraju lanca bila je zlatna cjevčica, dugačka tri do četiri centimetra. — Ovo je navlaka za neku olovku, zacijelo — reče Larry. — Jeste li našli kakvu zlatnuolovku? .Sir John odmahne glavom.— Ne, to je sve što je nađeno. Po svemu sudeći, Stuart nije običavao nositi prstenje narukama. Sve predmete ću poslati u tvoj ured. Dakle, preuzimaš li ovaj slučaj?

7/28/2019 Osvetnik


— A po čemu je ovo slučaj? — upita Larry polako. — Zar misliš da se tu skriva neštogadno?Komesar je šutio. — I da i ne — izgovori napokon. — Nalazim u svemu tome neke elemente koji govoreda se radi o zločinu. Zapravo, već samo to što je leš pronađen napola u vodi, u vrijeme

kad je nadolazila plima, a sve indicije govore da je smrt nastupila u vrijeme oseke,upućuje na to da se ne radi o običnom utapanju, kao što je to zaključio mrtvo-zornik.Larry se opet zagleda u sat.

— Baš čudno ... — reče kao da govori sebi, a onda doda glasnije. — Mogu li ove stvariodmah odnijeti u svoj novi ured?— Očekivao sam da ćeš to htjeti. Naravno da možeš — odgovori komesar. — Ali zarnećeš prije pogledati leš? Larry je oklijevao.— Radije bih prije vidio dra Judda — reče on. — Imaš li njegovu adresu? — Sigurno će još biti u svom uredu. On je jedna od onih neumornih osoba koje rade dokasna. Adresa je: Bloomsbury Pavement broj 17; ne možeš promašiti kuću. Larry uze kutiju s predmetima nađenima kod Stuarta i krene prema vratima.— A sad da vidimo to čudo od tajnice — reče Sir Johnu koji se značajno smješkao.

3. Tajnica

Soba broj 47 bila je na katu iznad komesarova ureda. Larry se uspne stepenicama iuputi prema vratima na kraju dugog hodnika. Pridržavajući jednom rukom kutiju, ondrugom otvori vrata i stupi u malu, ali ugodnu prostoriju.

— Hallo! — usklikne iznenađeno. — Zar sam pogriješio sobu? Djevojka koja je nato ustala iza pisaćeg stola bila je mlada i prava ljepotica. Gusta kosaboje tamnog zlata čiji su lepršavi uvojci padali na visoko čelo isticala je sive, jasne očišto su s čuđenjem gledale u Larryja. Bila je vitka i vrlo privlačna, a kad se osmjehnulaLarry posumnja da je ikada prije vidio tako ugodan osmijeh i tako gracioznu djevojku.— Ovo je ured inspektora Holta — reče ona. — Hvala bogu! — izgovori Larry zatvarajući vrata za sobom. Polako je prišao drugomstolu i spustio na njega kutiju, a djevojka ga je zbunjeno promatrala.— Ovo je ured inspektora Holta — ponovi ona. — Jesu li te stvari za njega?

Larry kimne gledajući djevojku još uvijek začuđeno. — Šta je ovo? — upita odjednom, pokazavši šalicu i lončić na stoliću prekrivenombijelim stolnjakom.— Oh, to je za inspektora Holta — odgovori djevojka. Larry se zagleda u lončić. — Mlijeko? — uzvikne u čudu. — Da — potvrdi djevojka. — Inspektor Holt je gospodin već u postarijim godinama,pa sam pitala glavnoga komesara što bi mu prijalo poslije putovanja. Komesar mi jesugerirao da bi inspektoru Holtu odgovarala dijetna prehrana i mlijeko, pa ...Larry Holt prasne u smijeh, ha što ona zastane i zagleda se začuđeno u njega. — Ja sam inspektor Holt — reče on otirući oči. — Vi? — zabezeknula se.

— Da, ja sam taj postariji gospodin — objasni Larry.

7/28/2019 Osvetnik


7/28/2019 Osvetnik


— Pišite dal je, molim. Lanac od platine i zlata, dugačak približno 25 centimetara,spojen zlatnim prstenom sa satom. Na jednom njegovu kraju je zlatna cjevčica — diktirao je.— Olovka nije nađena? — upita ona.— Ne — odgovori on pogledavši je iznenađeno. — Zar vam je to odmah upalo u oči?

— Naravno da sam primijetila da to može biti samo navlaka za olovku — reče onamirno. — I nožić je, čini se, nestao — dometnula je.Gledao je u nju s još većim čuđenjem. — Kakav nožić? — upita.— Pretpostavljam da je na lancu bio i nožić — objasni ona. — Tuljac je prevelik da bibio samo za olovku. Osim toga obično je uz takvu navlaku pričvršćen i nožić.Pogledajte malo taj prsten iznad navlake, rastvoren je kao da je netko otrgnuo nožić snjega.Larry uze opet lanac i pažljivije zagleda u njega. Opazivši drugi prsten, iznenadio sešto ga nije prije opazio. — To je za zlatni nožić kojim se odrezuju vrhovi cigara, mislite? — upita on.

— Vjerojatno — potvrdi ona kimnuvši. — Nekad su muškarci nosili takve nožiće nalancu za džepni sat. Oni mora da su ga otrgnuli s lanca. — Oni? — upita Larry.— Onaj tko je ubio Stuarta — objasni djevojka tiho. — Vjerojatno su htjeli ukloniti svešto bi mu moglo poslužiti kao oružje. Larry opet pogleda lanac.— Što se tiče nožića, u pravu ste. Na ovom prstenu je vjerojatno bio nožić. Ali mi još neznamo da li ga je netko otrgnuo, kao što ne znamo ni da li je to uopće ubojstvo. Hm — spustio je lanac na stol i, pogledavši na svoj sat, upitao: — Jeste li nešto zamijetili i kodostalih stvari?— Ne, još ih nisam pogledala — odmahnu ona glavom Larry se ogleda oko sebe i,

opazivši ugrađeni ormar, upita:— Je li ovo prazno? — kad je djevojka potvrdno kim-nula, on nastavi: — Onda ćemosve ovo spremiti tamo i ispitivanje nastaviti kad se vratim. Moram posjetiti nekoga.

On spremi kutiju u pretinac i zaključavši ga pruži djevojci ključeve. Gotovo je stigaodo vrata kad zastane, do-sjetivši se. — Ah, da, vi vjerojatno nećete biti tu kad se vratim. Pretpostavljam da imate određenoradno vrijeme?

— Obično ne ostajem u uredu dulje od dva sata — reče djevojka ozbiljno. S istom ozbiljnošću njen se pogled susreo sa čuđenjem u Larryjevim očima. — Sumnjam da sam ikad sreo djevojku kao što ste vi — izgovori Larry polako, u polaglasa, kao da govori sam sebi.Ona se zažari rumenilom i spusti pogled. Onda se osmjehne i opet podiže oči premanjemu, oči koje su tako blistale da je Larry morao pomisliti na zvijezde. — Čini mi se da mi oboje nismo do sada sreli nikog sličnog nama — reče ona; krozsmijeh.I tako Larry Holt iziđe iz Scotland Yarda zbunjen saznanjem da se nešto novo i vrloznačajno događa u njegovu životu.

7/28/2019 Osvetnik


4. Fleš Fred i njegov klijent

Iako je Fleš Fred žurno i među prvima napustio stanicu Victoria, ipak je vani pričekao,gledajući iz prikrajka, sve dok nije bio siguran da se Larry Holt odvezao taksijem.

To je učinio ne samo zbog žive želje da ga te večeri nitko ne prati, nego i zbogpoštovanja što ga je osjećao prema oštroumnosti i sposobnosti inspektora Holta.Diljem Evrope kad bi god lupež sreo lupeža mogli bi se u jednom sigurno složiti:

jedino mjesto gdje bi rado sreli Larryja Holta bilo je s one strane rijeke Stiksa. Samo štolopovi ne spominju rijeku Stiks, podzemnu rijeku smrti, nego kažu manje literarno, alizato jednostavnije i točnije: da bi Larryja Holta rado sreli jedino u paklu. Sposobnosttog čovjeka da svakamo gurne svoj nos i da lupežima zagorči život, bila je većlegendarna; a Fleš Fred je i te kako imao razloga da se pribojava junaka tih legendi. Tek pošto je prošlo desetak minuta kako se Holt odvezao sa stanice, Fred Fleš se vratiodo garderobe i ostavio svoj kovčeg, a onda izišao na sporedni izlaz u pokrajnu ulicu dostajališta taksija. Desetak minuta potom izišao je iz taksija u mirnoj ulici pokrajBloomsbury Squarea, gd je se nalazilo nekoliko odvjetničkih kancelarija. Zastao je predvisokom uskom kućom ukrašenom upadljivo crvenim opekama i pogledao premaosvijetljenim prozorima na katu. Uputio se prema stepenicama, ali ga vratar zaustaviodmjeravajući ga sumnjičavo. — Svi su uredi sad zatvoreni, gospodine — reče vratar. — Otvaramo sutra ujutro udevet sati.— Zar je i dr Judd zatvorio? — upita Fred premjestivši cigaru iz jednog kuta usta udrugi.Vratar je oklijevao.

— Gospodin Judd još radi, gospodine, ali sumnjam da bi htio da ga itko smeta.— Oh, vi nesumnjivo sumnjate, zar ne? — podrugnu se Fred. — A sad se uspnite gorei javite gospodinu da ga gospodin Walter Smith želi vidjeti. Ne zaboravite ime; Smith

je malo neuobičajeno — dometne smiješeći se. Vratar ga je odmjeravao u nedoumici.— Mogao bih samo imati neprilika — progunđao je ulazeći u manji od dva dizala.Pritisnuvši dugme nestao je iz Fredova vidokruga. Ured dra Judda bio je na predzadnjem katu, tako da je malo potrajalo dok je Fredzačuo dizalo kako se vraća. — Gospodin vas očekuje, gospodine — reče vratar. — Želite li ovim dizalom?

— Bilo bi vrijeme da me upamtite — reče Fred ulazeći u dizalo. — Posljednjih sam

godina često ovdje. — Možda nisam bio u službi — odvrati vratar dok se dizalo polako uspinjalo. — Imanas dvojica, gospodine. Vi ste bili prijatelj gospodina Davida, možda? Fred ne trepnu okom niti mu izmakne osmijeh.— Ne, nisam — reče on kratko. — Nisam ni poznavao mister Davida.— Ah, to je bilo tako žalosno, tako žalosno! — uzdahne vratar. — Umro je sasvimiznenada, ima tome četiri godine. Možete li zamisliti kako je to bilo tužno? Fred je vrlo dobro mogao zamisliti, štoviše znao je sve o Davidovoj smrti, ali se čuvaoda to ne pokaže. Njemu osobno, smrt mister Davida otela je dobar izvor prihoda,»pouzdan« kako je običavao govoriti. Za razliku od toga, ovaj sadašnji izvor prihoda je

7/28/2019 Osvetnik


vrlo nepouzdan i mogao je svakog trenutka umjesto njega dobiti koju godinu tamnice;samo ako bi dragom gospodinu Juddu dojadilo plaćati ucjenu. Kad se dizalo zaustavilo, Fred iziđe i krene za vratarom do vrata na koja ovaj pokuca.Zvučni glas ga pozove neka uđe i Fred Fleš mimo vratara uplovi u sobu hladnokimnuvši domaćinu. Dr Judd ustane i krene mu u susret.— U redu, možete ići — reče on vrataru dobacivši mu kovani novac koji ovaj spretnouhvati u zraku.

— Donesite mi cigarete — dodao je dr Judd, a kad se vrata zatvoriše za vratarom,obrati se on podrugljivo Fredu. — Sjednite, vi zgubidane. Pretpostavljam da ste došlioguliti svoju kilu mesa.

Judd je bio visok, snažan čovjek, izrazitih crta lica i visoka čela. Imao je oči dubokousađene ispod čela. Iz njih je osim smisla za humor zračilo još nešto, ali nye uopćestvarao neugodan dojam. Fred, nimalo uvrijeđen pozdravom, zavali se u fotelj. — Dakle, doktore — reče on — evo mene opet. Dr Judd kimne glavom i potraži udžepu cigarete. — Tražite li možda cigarete? — upita Fred i ponudi ga svojom kutijom, ali doktorodmahne glavom osmjeh-nuvši se značajno. — Ne, hvala, gospodine Grogan — reče. — Ne pušim cigarete koje mi nude gospodavaše profesije. — Koje profesije? — zareži Fred Fleš. — Valjda ne mislite da vas namjeravamdrogirati?— Mislio sam da ćete doći — reče Judd ne odgovorivši na Fredovo pitanje i sjedne. — Ako se dobro sjećam, vi baš ne volite čekove. Fred Fleš se naceri. — Upravo tako, šefe — potvrdio je. — To je moja stara mana.

Izvadivši snop ključeva iz džepa, dr Judd ode do sefa i otvori ga. Onda, pogledavšipreko ramena u Freda, reče: — Ne trebate zuriti tako brižljivo, stari moj; osim kad trebam platiti ucjenu nikada nedržim novac u ovom sefu. Fred iskrivi lice u grimasu.— Tvrde riječi ne ubijaju nikoga — reče on poslovično. Izvadivši iz kase jedan paketić, dr Judd opet zatvori vrata i okrene ključ. Vrativši sepolako do pisaćeg stola, spusti paketić na nj i zadubi se u bilježnicu koju je izvadio izladice stola.— Uranili ste, došli ste tri dana prije roka — reče, na što Fred zadivljeno kimne. — Kakve vi vijuge imate doktore, kakvo pamćenje! Točno, došao sam tri dana prijenego što je trebalo, ali to je stoga što moram žurno otputovati iz Engleske da bih se uNici našao s jednim prijateljem. Doktor gurne paketić preko stola prema njemu, a Fred ga pažljivo uhvati. — Tu ima dvanaest stotki, ne trebate brojiti, jer su sve na broju — reče dr Judd izavalivši se u stolici upilji svoj mirni pogled u Freda. — Ja sam, naravno, najvećabudala na svijetu — nastavio je, — jer samo budala dopušta da ga tako bezobraznoucjenjuju. Sve to činim samo zato da bih sačuvao uspomenu na svoga mrtvog brataneokaljanu vašim poganim jezikom.

7/28/2019 Osvetnik


— No ako uzmemo u obzir kako je vaš dragi brat lijepo upucao čovjeka tamo uMontpellieru i kako sam se ja slučajno baš tamo našao, pa mu čak i pomogao dapobjegne — otpovrne samozadovoljno Fred — što mogu i dokazati, onda nije čudo štosmatram da imam pravo na sasvim malu naknadu.— Vi ste nevjerojatan gad — reče Judd jednako ljubazno i smiješeći se. — Ali isto me

tako nevjerojatno zabavljate. Nego, pretpostavimo samo što bi bilo da sam nekidrugačiji, zlonamjeran čovjek. Pretpostavimo da se nađem u škripcu i da ne moguskupiti novac za vas, što bi bilo? Zar to ne bi bilo opasno po vas? Da sam drugačiji,mislim.Dr Judd se nasmije kao da mu je smiješna i sama pomisao da bi mogao biti opasančovjek. — Za mene to ne bi mijenjalo ništa — odvrati Fred, — a ne bi moglo nešto promijenitini za vas. Jer ja sam sve činjenice o onom ubojstvu i bijegu zapisao. Sve, pa i to kakosam mu pomogao da pobjegne i kako sam tog čovjeka poslije u Londonu prepoznaokao Davida Judda. Moj zastupnik čuva tu izjavu. — Vaš odvjetnik?

— Jasno, moj odvjetnik — potvrdi Fred kimnuvši i sagne se preko stola. — Znate,nisam isprva vjerovao u smrt vašeg brata. Mislio sam da je to štos ne biste li memaknuli s puta i nisam vam vjerovao sve dok nisam pročitao osmrtnicu i dok nisambio na pogrebu.Dr Judd se zarumenio; dok je Fred govorio, njegov je osmijeh sasvim iščezao. — Zar da čovjek kao što ste vi prlja njegovo ime! — zarežao je. S njegova je lica sasvmnestao izraz ugodnog čovjeka koji ima smisla za humor i glas mu je drhtao. On zaobiđe stol i stane pred Freda, smrknut i bijesan, ali Fred, kojemu to nije bio prvislučaj ucjene, i dalje se smješkao. — Moj brat je bio najbolji čovjek koji je ikad živio, najsposobniji, najpametniji — procijedi dr Judd probli jedivši. — Najveći čovjek, možda, koji je ikad postojao nasvijetu — glas mu je bio prigušen od navale emocija. — A zbog gada kao što ste vi ...— zastao je unesavši se Fredu u lice i, prije nego što se ovaj uspio snaći, zgrabio ga zaovratnik.— Hej, što vam je! — uzvikne Fred otimajući se.

— Ne radi se o novcu — nastavi dr Judd — nije me briga za to. Ali spoznaja da je umoći takve ništarije da uništi jednog, jednog ... — glas mu se slomi i on pruži zgrčenuruku prema Fredovu licu.

S krikom divlje životinje Fred se baci unatrag svom snagom i otme se iz njegovih ruku.Odjednom, kao nekom magijom, u Fredovoj se ruci stvori revolver.— Diž' ruke i ne miči se, proklet bio! A tada jedan ljubazan glas, najljubazniji što može biti, upita: — Treba li ovdje nekome možda moja pomoć? Fred se naglo okrene. S ljubaznim smiješkom, na vratima je stajao inspektor LarryHolt.

5. Oporuka

Fred je zurio u uljeza s takvim iznenađenjem da je izgledao smiješno.

7/28/2019 Osvetnik


— Vi ne gubite vrijeme, zar ne? — nehotice mu se oteo uzvik, na što se Larryosmjehnuo.— Uhvaćeni ste u nedopuštenom nošenju revolvera, Fred. — To nije kažnjivo u ovoj zemlji — reče ovaj zlovoljno i spremi revolver. Za to je vrijeme doktor Judd došao k sebi. — Poznajete li gospodina Grogana? — reče ljubazno. — On je član našeg amaterskogdramskog društva i baš smo uvježbavali scenu iz »Korzikanske braće«. Nadam se dasmo bili uvjerljivi.

— Mislio sam da je to iz »Julija Cezara« — suho reče Larry. — Ona scena izmeđuKasijusa i Bruta, ali ne sjećam se da u njoj ima igre revolverima. Doktor je pogledavao čas u Freda, čas u Larryja. — Čini mi se da vas ne poznajem — reče. Još je bio blijed, ali mu glas više nije zvučaoonako neprirodno.— Ja sam inspektor Larry Holt iz Scotland Yarda — reče Larry. — Sad vas ozbiljnopitam, doktore, želite li zbog nečega ipak optužiti ovog čovjeka?

— Ne, ne, ne — reče Judd smijući se. — Doista, bilo je to samo nedužno glupiranje. Larry pogleda jednoga, pa drugoga. Glavni direktor jednog osiguravajućeg društva,ma kako malog, obično se ne zabavlja zbijajući nedužne šale s poznatim kriminalcem.— Pretpostavljam da poznajete ovog čovjeka. — Sreli smo se već više puta — glatko odgovori Judd.— Onda sigurno znate i to da je on kriminalac poznat pod imenom Fred Fleš i da je biona robiji u našim i francuskim zatvorima? Doktor Judd je neko vrijeme šutio. — Ja sam i sam sumnjao da je tako — reče upola glasa, — i vjerojatno vam se mojaveza s tim čovjekom čini čudnom ... ali nisam kadar da vam to objasnim. Larry kimnu. Naj uznemireni ja osoba u toj sobi bio je Fred Fleš. Hvatala ga je panikaod toga da bi doktor Judd mogao odati razlog njegova posjeta. No Judd nije to uopćenamjeravao.— Vi sad možete ići — reče mu kratko. Fred je drhtavim rukama pripalio cigaretu,trudeći se da vrati nešto od svoje stare bezbrižne razmetljivosti. Larry je to promatrao.— Vama treba »nervin« za živce, Fred — reče. — Kad sam dolazio, vidio sam dolje nauglu otvorenu apoteku.Fred otkorača prema vratima, neuspjelo pokušavajući da djeluje ravnodušno. Larry jepromatrao njegov odlazak, a onda se okrenu doktoru.

— Žao mi je što sam došao u tako nezgodnom trenutku — reče mu — ali mislim da

niste bili ni u kakvoj opasnosti. Fredovi dramatični efekti uključuju prijetnju, ali ne ipucnjavu.— I ja tako mislim — nasmije se doktor. — Izvolite sjesti, gospodine Holt. Zapravo, ja

vas uopće nisam očekivao. Često radim do kasno u noć. — Nikoga nije bilo dolje kad sam došao — reče Larry. — Zato sam upao takoiznenada.Doktor kimnu.— Poslao sam vratara da mi kupi cigarete.Uto se na vratima začulo kucanje. Uđe vratar i položi cigarete na stol.

7/28/2019 Osvetnik


— Onda, što mogu učiniti za vas? — upita Judd kad je vratar izišao. Izvukao jecigaretu iz kutije i pripalio je. — Pretpostavljam da se radi o slučaju Stuart. Jedan odvaših ljudi je bio tu danas. Larry potvrdi glavom.— Da, radi se o sluča ju Stuart — reče. — Trebam neke dodatne informacije. Upravo

sam preuzeo slučaj. Prekinuo sam pregledavanje nađenih predmeta da bih razgovaraos vama prije nego što odete iz kancelarije. — Ja znam vrlo malo — reče doktor pušeći sa zadovoljstvom. — Prekjučer navečer bio

je sa mnom u kazalištu. Tih, miran i povučen čovjek. Upoznao sam ga sasvim sluča jno.Zapravo, moj se automobil sudario s taksijem u kojem je on bio; pri tome sam bio maloozlijeđen i on se poslije raspitao za moje zdravlje. Tako je počelo naše prijateljstvo, akose to uopće može nazvati prijateljstvom. — Ispričajte mi što je bilo one večeri — podsjeti ga Larry, a doktor se zagleda u strop.— Pustite da se prisjetim. Vrijeme vam mogu točno naznačiti jer sam metodičan usvemu. Našli smo se na ulazu kazalište u tričetvrt osam i zajedno otišli u ložu A. To :posljednja loža slijeva, u prvom nizu, a u razini je s uli-m; parter i prostor za orkestar

su ispod te razine. Sjedili no zajedno u loži za vrijeme prva dva čina, a onda, upravorije no što se trebala spustiti zavjesa poslije drugog čina, n se ispričao i izišao iz lože.Od tada ga više nisam vidio. — Ni jedan od razvodnika ga nije vidio?— Ne — odgovori doktor — ali mislim da je to objašn jivo. Bila je to premijera a tada je,znate, i osoblje zainteresirano za predstavu. Naguraju se u prolaze i kod ulaza uparter, gledajući na scenu umjesto da obavljaju svoj posao. — Da li vam je bilo poznato da je Stuart bio bogat, gotovo milijunaš? — upita Larry.— Ne, ni pojma nisam o tome imao — odgovori doktor iskrenim tonom. — Nisam

znao ništa o njegovu životu, osim da je došao iz Kanade. Larry je bio razočaran. — Nadao sam se da ću od vas dobiti više informacija - reče. — Stuarta nije poznavaonitko osim vas, pa sam, naravno, mislio da se vama povjeravao.— Nije se povjeravao ni meni, ni svojem bankaru — reče doktor. — Tek sam jutros čuood svog poslovnog partnera da je bio klijent londonske banke Chatham. Nitko od nas

ne zna o njemu baš ništa, osim da je imućan čovjek. Nekoliko minuta poslije Larry je zamišljeno koračao niz Bloomsbury. Što je Fleš Fredradio u tom uredu? Što je značio revolver u njegovoj ruci i blijedo lice doktora Judda?

Još jedna tajna na koju je slučajno naišao i za čije r ješavanje nema ni volje ni vremena.Pogotovu ne sada kad je opterećen slučajem Stuart. Zamišljeno je zaobišao čovjeka koji je oprezno i polako hodao udarajući metalnimvrhom svog štapa po pločniku. Dok je malo poslije stajao uz rub pločnika zaustavljajući taksi, čovjek ga je sustigao iLarry ga bolje pogleda.— Slijepac — zamijeti Larry, ne prekidajući tok svojih misli zabavljenih neobičnimponašanjem Freda i doktora, i uđe u taksi. Prije nego što će se vratiti u Scotland Yard morao je otići u mrtvačnicu. PredWestminsterskom mrtvačnicom, kamo ga je dovezao taksi, Larry zatekne dvojicuslužbenika Scotland Yarda koji su ga čekali.

7/28/2019 Osvetnik


Obdukcija je ubrzo bila gotova i njome je dokazana smrt utapanjem, a osim ogrebotinena zaglavku lijeve noge nije bilo drugih sumnjivih znakova. Poslije toga je Larry upokraj noj prostoriji pregledao utopl jenikovu odjeću. — A ovo je košulja, gospodine — pokazao je službenik mrtvačnice bijeli zamotak. — Nisu mi jasne ove plave mrlje sprijeda, na prsima.

Larry uze zamotak i ispod stolne svjetiljke raširi košulju. Bila je to obična bijela košuljakakva se nosi uz večernje odijelo. Sprijeda su se na vanjskoj strani košulje vidjelemodre mrlje, a cijela je košulja bila još vlažna. — To mora da su mrlje od tintene olovke — reče Larry i istog mu trenutka padne napamet olovka koja nije pronađena. Zamišljeno je gledao mrlje koje su tvorile tri redanekakvih crtica i znakova.Odjednom se dosjeti što bi to moglo biti i okrene košulju na obratnu stranu. Gotovo jeuzviknuo od iznenađenja. Na unutrašnjoj strani lijeve prednjice bila su tintenomolovkom ispisana tri reda. Na pojedinim su se mjestima slova razmočila i tinta seprobila na drugu stranu, tvoreći one čudne mrlje koje je službenik bio zamijetio. Riječi su bile razmočene vodom i pojedina slova nečitljiva, ali je Larry ipak mogao

jasno pročitati: »Suočen sa smrću, ja, Gordon Stuart s Merryhill Rancha iz Calgaryja, ostavljam cijelisvoj imetak svojoj kćeri Clarissi i zahtijevam da se ovo prizna kao moja posljednja voljai oporuka. GORDON STUART.« Ispod toga se nalazilo nekoliko nečitljivih riječi: »Sad shva ... da me u stupic ... namamio o ...«

Posljednja riječ kao da je počinjala slovom »o«, ali na tom se mjestu poruka prekinula.Larry podigne pogled sa zagonetnih riječi i pogleda u dvoje službenike. — Ovo je najčudnija oporuka koju sam ikada vidio — reče prigušenim glasom i odložikošulju.

Nakon toga se vratio u mrtvačnicu da pomnije pogleda leš. Zamijetivši da je jednamrtvačeva šaka zgrčena, Larry se pokuša ispružiti. Bijesan što je patologu pri obdukcijipromakla ta pojedinost, Larry upre svom snagom i jedva nekako ispravi mrtvačeveprste. Iz šake ispadne nešto zvecnuvši o kameni pod. Sagnuvši se, Larry podigne malipredmet koji je mrtvac tako grčevito držao u šaki: dugme za manšetu košulje.Nedostajao je dio kojim se zakopčavala manšeta, dugme je očito bilo istrgnuto. Larry

ga pažljivo pregleda; na podlozi od crnog emajla isticao se vijenac malih dijamanata.

Tražio je dalje, pomno pregledavajući mrtvaca, ali ništa više nije našao. Zamišljeno namrštivši čelo, Larry se zagleda u dugme. Što sve ovo znači? U kakvoj suvezi sve novootkrivene pojedinosti? Mora da postoji neka veza između svega toga,samo kakva? Sve što je večeras otkrio jurilo mu je kroz: glavu. Fred Fleš i dr Judd,oporuka na košulji, a sad još i to dugme. Atmosfera nedokučive misterije zgušnjavalase oko ovog slučaja kao magla u kojoj su se nazirali obrisi nečeg neljudskog izločinačkog. Umorstvo! Znao je to; slutio je zlo koje se krilo iza te riječi. Dok se vraćao u svoj ured, osjećao jekao da mu iz svake sjene, iz svakog mračnoga kutka netko šapće tu riječ: Umorstvo!

7/28/2019 Osvetnik


6. Brailleovo pismo

Djevojka je upravo pripremala čaj na električnom kuhalu kad Larry uđe u svoj ured. — Hallo! — pozdravi on. — Gotovo sam zaboravio na vas.

Ona se osmjehnu.— Recite mi — dodao je brzo — da li je Stuart imao dugmad na manšetama? Ona kimnu i dohvati sa stola zamotuljak.

— Komesar vam je zaboravio ovo predati; donio je to tek što ste izišli — reče mu. Larry otvori paketić. Unutra su bila dva zlatna dugmeta za manšete, obična, bez grbaili monograma.Onda je izvadio iz džepa polovicu dugmeta od emajla s dijamantima i zagledao sepažljivo u njega. — Što je to? — upita ona. — Zar ste to našli u ... — zastala je na pola pitanja.On kimnu.

— Našao sam to u njegovoj ruci — potvrdi on značajno. — Dakle, mislite da se radi o ubojstvu?— Siguran sam u to — odgovori Larry. — No bit će to vrlo teško dokazati i, ako se nedogodi neko čudo, mogao bi gad koji je počinio taj zločin ostati neotkriven. Otvorivši ormar, Larry izvadi kutiju u koju spremi dva zlatna dugmeta, a uz njih i onupolovicu koju je našao u mrtvačevoj ruci. — Sve je to manje od ništa — reče zatresavši glavom. Onda se dosjeti da još nijepregledao onaj mali smotak smeđeg papira. Izvadio ga je, rekavši: — Ne znam što biovo moglo biti, ali nađeno je u njegovu džepu. Raširio je papir na stolu. Djevojka je, stojeći s druge strane stola, gledala kako rukamaporavnava smotanu traku smeđeg papira dugačkog desetak, a širokog oko petcentimetara.

— Ovdje ne piše ništa — rekao je i okrenuo papir na drugu stranu. — Ni ovdje. Sutraću ga dati fotografirati. — Čekajte malo — iznenada reče djevojka i uzme papir. Lagano je svojim nježnimprstima opipala površinu papira. Vidio je kako joj je lice problijedilo.— To sam i mislila — šapnu ona. — A kad sam zapazila ove neravnine, postala samgotovo sigurna u to.

— Što je to? — upita Larry naglo.

— Tu su neke riječi ispisane Brailleovim pismom, onim kojim se služe slijepci — rečeona i dalje klizeći prstima po papiru, polako i zbunjenog izraza na licu. — Braille? — upita Larry začuđeno, a djevojka potvrdno kimne.

— Naučila sam ga čitati dok sam radila u zavodu za slijepe — objasni ona. — Samo štosu ovdje neke riječi oštećene, vjerojatno od vode. Nešto se ipak razaznaje. Hoćete lizapisivati što vam čitam? Izvadivši olovku i istrgnuvši papir iz bloka, Larry je čekao začuđen obratom situacije:sad je on bio u ulozi tajnice, a ona je bila detektiv.— Prva je riječ »ubijen« — poče ona govoriti. — Zatim je prazan prostor, onda dolaziriječ »dragi«, pa opet prazno, a nakon toga »more«, i to je sve.

7/28/2019 Osvetnik


Tajanstvena poruka je sad ležala na stolu između njih. ¦ Zurili su u nju, a onda sezagledaše jedno u drugo. Koji se to jadni slijepac javljao iz svog mraka ovim riječima? Kakvu tajnu krije taj komadić promočenog papira? Čije je dugme stiskao mrtvac usvojoj zgrčenoj šaci? Zašto je ubijen? Novac je ostao je u njegovu džepu; nitko nije uzeovrijednosti koje je imao uza se. Radi pljačke, dakle, nije ubijen. A ni iz osvete, jer bio jestranac u ovom gradu.Ali jedna je činjenica bila nesumnjiva i Larry je znao da će ona dalje određivati njegovekorake.

— Ubojstvo! — reče on značajno tihim glasom. — I ja ću naći čovjeka koji je to učinio,pa makar i u samom paklu!

7. Brzojav iz Calgaryja

Diana Ward se zagledala u svog šefa s bljeskom u lijepim očima. — Braille — govorio je on poluglasno — znači ovo je pisano pismom kojim pišu slijepi,zar ne?Ona kimnu.— Da, oni imaju i knjige i novine pisane tim točkastim znacima — potvrdila je. — Brailleovo pismo se sastoji od točaka čiji razmak i razmještaj označava pojedina slova.Uzela je papir.— Za pisanje takvih slova slijepci upotrebljavaju spravicu s držalom koje omogućujepravilnije pisanje, ali ovo je pisano u žurbi i bez držala. Mogu osjetiti pod prstima kako

je nepravilno punktirano, a ono što ne mogu pročitati nečitljivo je ne samo zbogoštećenja od vode nego i zbog toga što je loše napisano. Larry uze u ruke neobičnu poruku i zagleda se u nju. — Je li ovo mogao ispisati Stuart svojom olovkom? Diana odmahne glavom i brzoupita:— Jeste li našli olovku? — Ne — odgovori Larry mrzovoljno. — Ali sam otkrio za što je upotrijebljena njegovaolovka.

On otvori zamotak koji je donio i pokaže joj košulju na čijoj je unutrašnjoj straniprednjice bila zapisana tragična oporuka. — Zašto na unutrašnjoj strani? — upitao je zamišljeno.— I to još na lijevoj?

Diana je razumjela što ga zbunjuje. — Pa morao je pisati na lijevoj strani košulje, ako je pisao desnom rukom — reče ona. — Ali zašto iznutra? Ona odmahne glavom. — Ne bih znala. Mora da postoji neko jednostavno ...

— Znam! — usklikne Larry pobjedonosno. — Napisao je to iznutra zato da ne bi nitkovidio. Da je napisao izvana, netko bi to zamijetio i uništio. Djevojka lagano uzdršće. — Još nisam dovoljno otvrdnula — objasni s drhtavim osmijehom. — Iza toga se krijenešto užasno, zar ne? Mislim da ste u pravu. A ako pođemo od pretpostavke da je tonapisano na ovaj način zato da bi ostalo skriveno od očiju neke osobe, moramopretpostaviti i to da takva osoba postoji. To bi značilo da postoji netko koga se Stuart

7/28/2019 Osvetnik


bojao u vezi s oporukom, kao i to da se radi o ubojstvu s predumišljajem, jer mora da jetaj netko držao neko vrijeme Stuarta u svojoj vlasti prije nego što ga je mučki ubio ... Iznenada je zašutjela i porumenjevši oborila oči pred Larry je vim zadivljenimpogledom.— Vi ste uistinu čudesni — reče on blago. — I morat ću dobro pripaziti da ne bih ostaobez posla.Ugledavši nedoumicu u njenim očima, on se osmjehnu. — Dakle, gospođice Ward — nastavi on šaljivo — dobro smo počeli i vi morateračunati s mojom profesionalnom ljubomorom.— Ljubomorom?! — zapanji se ona. — To bi bilo sasvim apsurdno.— Ne baš sasvim — reče Larry. — Znam muškarce koji su ljubomorni na neke ženezbog mnogo beznačajni jih razloga. A sada — pogledao je na sat i dodao — mislim da

je bolje da pođete kući. Uzet ću taksi. Jeste li daleko? — Ne, nije daleko. Do Ulice Charing Cross — odgovori ona.— Ipak ću vas otpratiti kući — reče Larry. — Skoro će jedan poslije ponoći. Ona posegne za svojim ogrtačem i šeširom. Kad se obukla, reče: — Zahvaljujem vam, ali radije bih sama. Nije daleko. Zapravo, gospodine Holt, htjelabih da se dogovorimo da me ne pratite kući kad god radimo do kasna. Sposobna samda se brinem o sebi i navikla sam na to. Nemojte zvati taksi.— To ćemo još vidjeti — promrmlja Larry brzo ispunjavajući formular brzo java. — Ako ovo pošaljem na vrijeme, šef policije u Calgaryju dobit će ga jučer predvečer uvrijeme čaja. — Jučer? — upita ona iznenađeno, a onda se dosjeti: — Pa da, oni zaostaju devet satiza griničkim vremenom. — Samo pokušavam da barem nešto znam bolje od vas — zagunđao je Larry. Krenuli su zajedno i nekim se slučajem ispostavilo da je njen stan baš u smjeru kojim ion treba ići. Otprativši je, Larry prijeđe preko Regents Parka i uskoro se nađe kodkuće. Zatekao je Sunnyja kako svojim uobičajenim mirnim kretnjama priređujenjegovu pidžamu. — Sunny — reče Larry dok je raskomoćen ispijao šalicu tople čokolade — u ovoj zemljipostoji jedan vrlo neugodan gospodin kojem još ne znam ni ime. — Pretpostavljam da ih ima više, sir — reče Sunny. — A postoji u ovoj zemlji i čovjek kojeg zovu javnim krvnikom ili izvršiocem pravde, imoj je životni posao da tu dvojicu povezem međusobno! — nastavio je Larry.

Sutradan ujutro kad je oko osam i pol kročio u svoj ured, zatekao je svoju mladutajnicu kako već sređuje službene spise, i sve one izvještaje i poštu bez kojih bi životsvakog inspektora Scotland Yarda bio mnogo lakši. — Brzojav je upravo stigao — reče mu ona. — Nisam ga otvorila. Morate mi dati

instrukcije kako da postupam s poštom i telegramima. — Sve ih otvarajte — odgovori Larry. — Ne dobivam privatna pisma i ničiji obrazi nebi pocrvenjeli pri čitanju moje pošte. Ona mu priđe s brzojavom u ruci. — Calgary — pročta on adresu pošiljaoca. — Brz posao, nema što — zabezeknut odiznenađenja, čitao je dalje:»Stuart nije imao djece. Nije bio oženjen.« On pogleda djevojku.

7/28/2019 Osvetnik


— Prvorazredan štos! — reče. Uzevši mu telegram iz ruke, djevojka pogleda u vrijeme odašiljanja. — Ovo je običan telegram po službenoj dužnosti — reče ona. — Kako to mislite po službenoj dužnosti? — upita Larry sa smiješkom. — Očito da su odgovorili odmah čim su dobili naš upit i da je čovjek koji ga je poslaobez provjere napisao ono što svi misle da znaju. Drugim riječima, nije se potrudio okoistrage, nego je upitao još nekog u svom uredu: »Ima li Stuart djece i je li oženjen?«, našto mu je ovaj odgovorio negativno i tako smo dobili brz, ali možda netočan odgovor. Larry savije brzojav i spusti ga na pisaći stol. — Ali ako tamo svi misle da je Stuart neoženjen, to još više zamagljuje već nejasnusituaciju. Imamo čovjeka koji je, sigurno znamo, ubijen i koji je nešto prije svoje smrtinapisao tajnu oporuku na unutarnjoj strani svoje košulje. Tko zna, možda je to pisaočak i u prisutnosti svojih ubojica, a da oni nisu ništa opazili. To mi se čini vrlovjerojatno.— I meni — složila se djevojka. — Dakle, ubijen je čovjek koji je na košulji napisao oporuku —- nastavi Larry — kojom

sve ostavlja kćeri. Čovjek koji je pri zdravom razumu, a nemamo razloga pretpostavitida Stuart to nije bio, ne bi tik prije svoje smrti izmišljao nekakvu nepostojeću kćer.Prema tome ovaj telegram nije točan. — Samo — dometne Diana — u Calgaryju bi sigurno znali da je bio oženjen. Tajnibrakovi su možda mogući u većim gradovima, ali u malim mjestima svatko o svakomzna sve. Pa čak ako je i živio na farmi, ne bi mogao prikriti činjenicu da ima ženu idijete.Prošle večeri dok su išli kući Larry je ponovio djevojci sve što mu je rekao glavnikomesar. Takvo brzo i potpuno povjeravanje nije bilo uobičajeno za njega, ali DianaWard je brzo stekla njegovo povjerenje.Djevojka je zamišljeno gledala dolje, u svoj stol. — Ako se ipak tajno oženio — rekla je polako — to mora da je bilo u ...— U Londonu, naravno — dometne Larry kimnuvši. — Pošaljite opet telegram uCalgary i zahtijevajte potpuni izvještaj o tome što znaju o Stuartu i neka nam jave kada

je posljednji put bio u Londonu.

8. Nadgrobni spomenik

Djevojka kimne i stavivši pred sebe formular brzojava, počne pisati. Larry je za tovrijeme mehanički preletio očima prispjele izvještaje. Zatim je otvorio ormar, izvadioiz njega kutiju i položio je na svoj stol. Izvadio je stvari iz kutije da ih još jedanput, pridnevnoj svjetlosti pregleda. Pogledao je sat, lanac s rastrgnutim prstenom i na krajuonaj smotak smeđeg papira. Na danjem su svjetlu znakovi bili uočljiviji i on laganovrhom prsta prijeđe preko njih. Osjećao je ispupčenja, ali kako nije znao Brailleovopismo ona mu ništa nisu značila. Osim toga bio je svjestan da bi ih, čak da je poznavaote znakove, teško razaznavao svojim dodirom koji je u usporedbi s delikatnošćudjevojčine ruke, djelovao grubo i nespretno. Ona je upravo završila pisanje telegrama ipruživši mu ga da ga pročita, pozvonila dežurnom službeniku.

7/28/2019 Osvetnik


— To je u redu — Larry preda telegram uniformiranom službeniku koji je došao ponjega.— Jeste li zamijetili još nešto na ovom papiru? — upita Larry tajnicu kad je službenikotišao. — Pa, jesam — odgovori ona. — Baš sam ga ispitivala prije nego što ste došli. Nadamse da mi to ne zamjerate? — dodala je brzo, na što se Larry nasmije. — Možete ispitivati sve što god želite, osim moje savjesti — reče on, i opet svrnupogled na papir. — Da li ste opazili da je jedan kraj papira nešto drugačije boje oddrugog?— Primijetila sam da je jedan kraj papira manje mokar od drugog još jučer — odgovoriona. — To objašnjava razliku u boji. Osim toga na sušem dijelu su i riječi čitljivije. Naprimjer riječ »ubojica« kao da nije uopće bila u vodi, taj je dio papira bio samo malovlažan, ali ne mokar. Larry kimne složivši se s njenim zaključcima. Djevojka otvori ladicu svog pisaćeg stolai izvadi smotak papira, nalik na onaj koji je nađen u mrtvačevu džepu. — Donijela sam danas ovaj papir; to je iz bilježnice za Brailleovo pismo. Malo sameksperimentirala s tim: gurnula sam jedan dio u vodu i pogledajte što se dogodilo — djevojka pokaže Larryju kako se smotak papira sasvim razmočio i pretvorio u papirnumasu koja se raspala kad ga je pokušala razmotati. — Tako je! — usklikne Larry. Oboje su došli do istog zaključka, iako na različitenačine; ona eksperimentom, a on logičkim razmišljanjem: smotak smeđeg papira našaose u Stuartovom džepu onda kad njegovo tijelo više nije bilo u vodi. — Njegovo je odijelo bilo dovoljno mokro da se taj papir, koji je poput bugačice,navlaži i sasvim smoči na jednom kraju, ali da se našao u vodi sasvim bi se razmočio— izgovori Larry i nastavi: — Dakle, do sada je jasno nekoliko stvari: Gordona Stuarta

je netko utopio, a nakon toga se netko bavio njegovim tijelom i taj netko je stavio unjegov džep ovu poruku. Poruku mora da je stavila osoba koja je ili slijepa, ili je mislilada ... — On zastane i zagleda se u nju. — Nemoguće! — uzviknuo je iznenađen mišljukoja mu je pala na pamet.— Što ste htjeli reći? — upita ona.— Zar je to moguće?! — namršti se Larry. Ideja koja mu se vrzmala glavom činila sesasvim apsurdnom: čovjek ili žena, tko god da je ostavio poruku, možda je računao stim da će je upravo Diana Ward moći pročitati. Njen položaj u Scotland Yardu nije bio točno službeno određen, a to što je dodijeljena

njemu za tajnicu bio je slučaj koji nije nitko mogao predvidjeti. Larry brzo posegne zatelefonom, ali razgovor sa šefom personalnog odjela Scotland Yarda nije nimalorazjasnio njegovu nedoumicu: jedini čovjek koji osim Diane Ward poznaje Brailleovopismo već mjesecima je na bolovanju. — Mislim da tu pretpostavku kako je poruka namijenjena baš meni možete sigurnoodbaciti — reče djevojka kroz smijeh. — Ne, to je napisao slijep čovjek, uvjerena sam

jer bi inače bila puno čitljivije ispisana. Netko tko vidi mogao bi...— Čekajte malo, a možda je poruku napisao čovjek koji vidi, ali u potpunom mraku — prekine je Larry.Djevojka odmahne glavom.— Da nije bio slijep, ne bi imao ni napravu pomoću koje se piše Brailleovimznakovima — otpovrne ona, na što je Larry mogao jedino priznati da je u pravu.

7/28/2019 Osvetnik


Spremio je kutiju sa svim do tada nađenim predmetima opet u ormar i sljedeća su dvasata proveli u diktiranju i pisanju raznih pisama. U jedanaest sati Larry uze svoj šešir ikaput.— A sad ćemo u šetnju — reče on oblačeći kaput. — Mi? — iznenadi se djevojka.

— Htio bih da idete sa mnom — reče Larry tako autoritativno da djevojka nije višeništa pitala. Pred ulazom ih je čekao auto čiji je vozač očito već znao kamo treba voziti. — Idemo u Beverley Manor, ono mjestance kamo je Stuart često odlazio — objasniLarry djevojci. — Jako mi je stalo da saznam čime je tamošnja prastara saksonskacrkvica privlačila tog nesretnika. Ne čini se da je imao ikakvih arheoloških sklonosti,pa prema tome to sigurno nisu bili njezini tisućgodišnji zidovi. Dan je bio izvanredno lijep, pravi proljetni s dovoljno svježine u zraku da zarumenimlade i baršunaste obraze. Živica kraj koje su prolazili zelenjela se mladim lišćem, aproplanci su bili prošarani žutilom jagorčevine. Larry i Diana su sjedili jedno uz drugo

šutke, uživajući u divnom danu i osjećajući kako ih osim neobičnog spleta okolnostipovezuje još nešto što je lebdjelo u zlaćanom zraku proljeća. Sve oko njih je bujaloživotom. Zrakom su prolije-tale cvrkutave ptice zauzete gradnjom gnijezda, a u

jednom dostojanstvenom starinskom vrtu kraj kojeg su prošli već je procvjetao bijeli jorgovan.Beverley Manor je bilo zabačeno seoce, kakvih je mnogo u tom kraju. Osim starecrkvice ovdje nije bilo ničeg što bi privlačilo posjetioce; bilo je to tipično englesko malomjesto u kojem su dani tekli mirno i uvijek istom kolotečinom. Larry reče vozaču da stane pred gostionicom. Tamo su naručili ručak i onda krenulipješke prema maloj crkvi. Bilo je to neobično i nimalo lijepo zdanje, jer su se generacije

za generacijom trudile da crkvu uljepšaju svaka na svoj način, tako da su se na njezineosnovne jednostavne linije nakalemili romanski, gotički i normanski arhitektonskistilovi koji su tvorili čudnu mješavinu. — Čudna kuća, zar ne? — reče Larry nimalo pobožno kad su kročili kroz starinskiportal crkve.Vrata crkve su bila otvorena, ali nikog nije bilo u njoj. Larry se nadao da će nazidovima crkve naći neki zapis ili spomen-ploču, bilo što što bi mogao povezati saStuartom. Ali osim ploče s natpisom koji je hvalio nekog davno pokojnog svećenika idrevnoga kamena postavljenog u spomen biskupa iz Rochestera, nije bilo ničeg što biprivuklo Larry- jevu pažnju. Već pomalo razočaran, on stade sistematski pregledavatinadgrobne ploče na groblju uz crkvu; neke od njih su već bile toliko stare da se nijemoglo razaznati tko leži u tim grobnicama. Tako su stigli gotovo do kraja groblja, gdje zatekoše šest radnika kako vuku u platnoumotan veliki nov nadgrobni spomenik prema jednom dobro održavanom grobu. Larry i djevojka prođu kraj njih i u tišini razgledavaše preostale spomenike. — Ništa. Bojim se da smo uzalud dolazili ovamo — reče Larry. — Možemo jošpokušati da nešto saznamo u selu, a onda idemo natrag u London. Krenuli su s groblja, kad jedan od radnika skine platno koje je zaklanjalo spomenik štosu ga upravo postavljali.— Kad smo već tu, mogli bismo pogledati tko će ležati ispod ovog — reče Larry i priđebliže da pogleda.

7/28/2019 Osvetnik


Jedan od radnika se makne u stranu da mu ne zaklanja pogled i Larry preneraženopročita:

Ovaj vječni spomen na svoju suprugu MARGARETU STUART

preminulu 4. svibnja 1899. i na svoju jedinu kćer JEANE

rođenu 10. lipnja 1898. preminulu 1. svibnja 1899. podiže Gordon Stuart.

Djevojka je stajala kraj njega, jednako ukočena i očiju prikovanih za natpis naspomeniku.

— Njegova jedina kći!? — usklikne Larry zapanjeno. — Jedina kći! Pa tko je ondaClarissa?

9. Čovjek bez prsta

Posjet crkvenom uredu nije dao zadovoljavajućih rezultata. Dobili su informaciju da jeMargaret Stuart umrla na jednoj farmi udaljenoj od mjesta oko tri milje i da je ta farmaod njezine smrti već dvaput promijenila vlasnika. — Prije dvadeset godina? — prisjetio se farmer kojeg su odmah posjetili. — Pa, prijedvadesetak godina je u ovoj kući bilo nekakvo oporavilište za bolesnike. Držala ga jeneka žena.

Gdje je sad ta žena, farmer nije znao. Nije bila mještanka. Činilo mu se da je čuo kako je i ona umrla.— Nikako se nisam mogao sjetiti kako se zove — reče on. — Zato sam jučer rekaoonom gospodinu kako je najbolje da pita za nju u kući Somer set ovih i... — Jučer? — prekine ga Larry. — Zar se netko jučer zanimao za nju? — Da, sir, bio je jedan gospodin iz Londona — odgovori farmer. — Dovezao seautomobilom i nudio mi je pedeset funti samo za to da mu kažem ime žene koja je

držala tu oporavilište, a još sto funti ako mu kažem nešto o gospođi koja je tu umrlaprije dvadeset godina. Zvala se Stuart.— Doista? — uzvikne Larry naslućujući o čemu se radi. Nitko iz Scotland Yarda ne

istražuje na taj način, to mora da je netko istraživao za svoj račun. — A kako jeizgledao taj gospodin? — upita on.— Prilično visok čovjek — odgovori farmer. — Nisam mu dobro vidio lice jer je imaošešir i visoki ovratnik kaputa. Ali zapazio sam da nema malog prsta na lijevoj ruci. Na povratku u London i Larry i Diana su bili zauzeti svojim mislima. Auto je većutonuo u živ promet Westminstera kad je Larry progovorio.— Tko li je tako žurno želio doći do podataka o Stuartovima da je bio spreman datipedeset funti za jedno ime? — upita se on glasno. — Tko je ta kći Clarissa, i kako uopće on može imati kćer koja se zove Clarissa kad tamo piše da njegova jedina kćileži u grobu?

— Što vam je rekao klesar u Beverleyu? — upita djevojka.

7/28/2019 Osvetnik


— Kaže da je taj spomenik naručio Stuart osobno. Običavao je dolaziti svako popodnena ženin grob. Spomenik je naručio prije dva mjeseca i baš je prošlog tjedna pogledaokako napreduje.Larry zamišljeno zagrize donju usnu. — Mora da je između tog posjeta prošlog tjedna i noći kad je ubijen, Stuart saznao daima još jednu kćer — nastavi on, ali odmahne glavom. — Ne, takve se stvari nedogađaju — reče oklijevajući, — barem ne u normalnom životu. Vrativši se u Scotland Yard, Larry Holt je desetak minuta razgovarao s glavnimkomesarom, a onda se odvezao u grad, tako da ga djevojka nije vidjela sve do sedamuvečer. Rekao joj je da ga ne čeka, jer je bila subota kad je njeno radno vrijeme trebalozavršiti u jedan. Ali kad se vratio, zatekao ju je kako sjedi čitajući za svojim stolom inije mu uopće bilo krivo što ga nije poslušala.

— Imam ga! — uzvikne on ulazeći. — Ubojicu? — skoči djevojka. — Ma ne, nego Stuartov životopis. Je li stigao odgovor na telegram? Diana odmahne glavom.

— Nije ni bitno — reče Larry živahno i stane koračati po uredu. — Otkrio sam kad suse vjenčali: u kolovozu 1897, u jednoj crkvi u Highgateu. I znate li što je bilo dalje? — Nemam pojma — odgovori ona tiho.— Bez brige, sve ću vam reći. Tada je Gordon Stuart, koji je u to vrijeme bio mladić,došao da malo obiđe Englesku. Ustanovio sam da je od lipnja do kolovoza te godinestanovao u hotelu Cecil. Onda se oženio Margaretom Wilson, ali se u hotel vratio samposlije nekoliko mjeseci, točnije u ožujku iduće godine. Samo dva dana nakonpovratka, otputovao je u Kanadu. U hotelu imaju još knjigu gostiju iz tog vremena ukojoj je zapisana adresa na koju je tražio da mu pošalju pisma koja stignu, tako da nijebilo teško utvrditi kad je otišao. Poslije toga sam bio kod župnika one crkve u kojoj su se Gordon Stuart i Margaret Wilson sjenčali i od njega saznaonajvažnije.Larry zastane i namršti se prošavši rukom kroz kosu. — Samo da mi je znati tko je bio onaj čovjek bez malog prsta na lijevoj ruci, onaj koji seinteresirao za Stuart ove — reče ogorčeno. — Zašto? — iznenadi se djevojka promjenom teme.— I tamo je bio dan prije mene. Ispitivao je župnika — objasni Larry i nastavi: — A sadćete čuti cijelu pripovijest, onu istu koju je sam Stuart ispričao tom župniku onog danakad je odlazio natrag u Kanadu. Od tada pa sve do prije osam-devet mjeseci Stuart nije

više dolazio u London.Djevojka ga je promatrala ne skidajući s njega oči, a Larry nastavi govoriti koračajući idalje po sobi.

— Taj župnik koji ih je vjenčao ima dobro pamćenje i još se sjeća što je tada bilo. Kažeda je Stuart bio vrlo napet, stalno u strahu od svog oca koji je tamo u Kanadiposjedovao prilično bogatstvo. Onog dana prije Stuartova odlaska pili su čaj njihdvojica u hotelu Cecil i Stuart se župniku povjerio: namjeravao je ostaviti ženu i samotići u Kanadu, jer njegov otac nije uopće znao za to vjenčanje. Stuart mu je htionajprije to reći, a onda se vratiti po ženu. Nema sumnje da je bio u užasnom strahu odočeve reakcije na tu vijest, točnije rečeno, čini se da je očekivao najgoru moguću

7/28/2019 Osvetnik


reakciju. Da ne duljim, on je sutradan otputovao i, prema župnikovu uvjerenju, čini seda je skupljao hrabrost da u prvoj zgodnoj prilici kaže ocu istinu o svom vjenčanju. Larry zastane i slegne ramenima.— Sudeći prema onom što se dalje događalo, nema sumnje da je Stuart tu hrabrostsasvim izgubio kad se suočio sa svojim ocem — nastavi on. — Čini se čak da je, ustrahu da otac ne bi ipak saznao za vjenčanje, prekinuo svaku vezu sa svojom ženom. Djevojka zatrese glavom.— Kažu da ne valja govoriti loše o mrtvima — reče — ali se isto tako ne može reći da jeon imalo lijepo postupio.— Slažem se — reče Larry. — To nije bilo nimalo fer. Ali čini se ipak da je svojoj ženiostavio dovoljno novaca, jer je ona, kako kaže župnik, imala dovoljno za pristojan život. Stuart je otišao u Kanadu u ožujku, a tri mjeseca potom njegova je žena rodila.On to dijete nikada nije vidio i sigurno ne bi nikada ni znao da ima dijete da ga nijeodjednom ipak počela mučiti savjest. Nakon toliko godina ta ga je grižnja savjestivjerojatno natjerala da se vrati u Englesku i potraži ženu. Mora da je preko nekog

detektiva ili agencije za takve istrage saznao da mu žena i dijete leže na groblju uBeverley Manoru.— Ali što je s tom Clarissom? — upita djevojka, na što Larry slegne ramenima. — To je još jedna zagonetka koja se mora riješiti. Diana je sjedila šutke, zamišljena,mršteći svoje lijepe obrve. Odjednom ona spusti na stol olovku, očito vrlo uzbuđena i zagleda se u njega saznačajnim pobjedonosnim smiješkom. Taj smiješak i slavodobitni pogled nagnašeLarryja da uzvikne:— Nije moguće da ste riješili tu zagonetku?! — upitao je, na što ona kimne. — Riješiliste zagonetku Clarisse? — inzistirao je.

— Čini mi se da to nije uopće velika zagonetka — odgovori ona mirno. — I mislim dasam baš glupa što se toga nisam prije sjetila. Jeste li dobili krsni list?

— Nisam stigao i to obaviti. Sutra ću ga dobiti — odgovori Larry.— Možda nije ni potreban, znam i bez njega — reče Diana Ward. — Clarissa mora da

je blizanka onog djeteta na groblju.— Blizanka?! — ponovi Larry. Djevojka kimne a oči su joj blistale od zadovoljstva zbog

njegova iznenađenja. — Jasno — dometne ona. — Onaj jadni Stuart imao je dvije kćeri, blizanke. Jedna jeumrla kao dijete, a druga je ta Clarissa koju Stuart spominje u svojoj čudnoj oporuci i okojoj mora da je čuo tek u posljednjim danima svog života. Larry se s udivljenjem zagledao u djevojku.— Čujte, kad vi postanete glavni komesar ovoga grada — reče on — bit ću vam vrlozahvalan ako me uzmete za svog tajnika. Osjećam da ima mnogo toga što bih joštrebao naučiti.

10. »Gospodin« Strauss

7/28/2019 Osvetnik


Fleš Fred nije otputovao iz Londona iako je rekao dru Juddu da to namjerava. Točnijerečeno, on nije ni mislio to učiniti. Bio je jedan od onih tipova koji se brzoprilagođavaju svakoj situaciji i koji su premazani svim mastima. Da nije bio takav, nebi ni mogao živjeti onako kako je volio; ne bi imao raskošan stan u Ulici Jermyn, niti bimogao uživati u predstavama na koje je odlazio gotovo svake večeri, i to ne pješice.Fleš Fred je bio bistar momak. Mnoga je gvozda on držao u vatri, a da nikad nijeopekao prste. U njegovu se slučaju potvrđivalo da je ta mnogostranost osnovna tajnaživotnog uspjeha. Te večeri kad je inspektor Holt riješio neke zagonetke slučaja Stuart, Fleš Fred jezavaljen u udoban naslonjač svog ugodnog stana uživao u samoći i razmišljao onečemu što mu je palo na pamet još tog jutra. Čovjek njegova karaktera mora uvijekvoditi računa o tome kako da poveća svoje prihode i uskladi ih sa izdacima koji nisubili nimalo skromni. Stotinu funti na mjesec iznosi tisuću i dvije stotine funti nagodinu; toliko je jedanput na godinu i dobivao od blagorodnog gospodina Judda. Nije

loše, ali nije ni blizu onoga što bi on smatrao dobrim. Tisuću i dvjesta funti na godinu iznosi šest tisuća funti u pet godina. To je već svotadostojna poštovanja. Samo, pet je godina vrlo dugo razdoblje u životu čovjeka kakav jeFleš Fred. A onih tisuću i dvjesta na godinu jedva da su dovoljni za dva uloga u igri »trente et quarante« i mogu biti izgubljeni za samo tri minute provedene za kockarskimstolom.Zato je Fred razmišljao o dru Juddu. Znao je da je on kolekcionar, a negdje je čuo kako

je kuća dra Judda u Chelseu pravi trezor umjetnina i starinskog nakita. Osim toga,Fred je jednom pročitao u novinama da dr Judd posjeduje neke historijskedragocjenosti čija se vrijednost procjenjuje na više od pedeset tisuća. Iako Fred nijeimao nikakva smisla za povijest, riječ dragocjenost zapela mu je za oko i mogao jesasvim lijepo zamisliti drago kamenje koje blista sjajem dostojnim spomenute svote.Zato se zavalio u fotelju i svoju teoriju o novcu potrebnom za ugodan život postaviona aritmetičke osnove. Kad bi se u jednom danu dočepao deset tisuća funti, to bi bila samo naplata unaprijed,reče Fred sam sebi. Tako bi od dra Judda samo unaprijed naplatio ono što bi mu ovajisplaćivao osam-devet godina, a osim toga ne bi morao svake godine biti u Londonu idolaziti po taj novac. A tko zna što se sve može dogoditi za godinu dana. Da, moglo bimu se dogoditi čak i to da ne može doći po novac, jer zatvori su poznati po tome: kadse čovjek jednom nađe u nekom od njih, ne može tek tako otputovati. Svašta se možedogoditi za godinu dana. Pa čak i to da bude mrtav. Međutim, isto tako nije nimalo lako doći do dragocjenosti dra Judda i tako naplatitiunaprijed veću svotu. Jer teško da je bio neoprezan i zacijelo je dobro osigurao svoju

imovinu. I sama pomisao na uobičajene metode provale vrijeđala je Fredov osjećajprofesionalne časti. Fred je uvijek držao do toga da se za svoje financije pobrine uzpomoć drugih sposobnosti: svojom munjevitom spretnošću da iz svake situacije izvučeneku korist, kao i svojim okretnim jezikom. Uobičajen provalnički alat izazivao je uFredu osjećaj odvratnosti, već i zbog toga što je zahtijevao fizički napor. Zato je u timrazmatranjima raznih mogućnosti da se dokopa novca dra Judda, opet pomislio nasvoju staru metodu. Samo, da li će tada Judd ipak smoći hrabrosti da ga prijavi?

7/28/2019 Osvetnik


Razmišljao je o starom znancu kojeg je sreo tog po-podneva. Šetajući po Piccadillyju,odjednom se našao licem u lice s krupnim visokim čovjekom koji je istog trenutkapokušao umaknuti, ali ga je Fred zgrabio za rame i čvrsto stegao. — Vidi, vidi — rekao je — zar to nije njuška starog broja 278? Pa, kako ste, gospodineStrauss?

Gospodin Strauss je bio vidljivo nervozan.— Mislim da ste se prevarili, gospodine — odgovorion.

— Ma ne izvodi — Fred će nimalo uglađeno i, jednako ga držeći za rame, odvuče upokrajnju Ulicu Lower Regent.— Oprostite što vas nisam odmah prepoznao — reče nervozno Strauss. — Uplašio samse da ste neki potkazivač, cinkaroš bolje rečeno. — Još nisam — reče Fleš Fred. — Pa, kako ti se sviđa na slobodi u starom svijetu, ha?Sjećaš li se još galerije G i bloka B u Portlandu? Zdepasti čovjek se opet nervozno namršti. Očito se nije rado sjećao vremenaprovedenog u zatvoru, čak ni kad ga je na to podsjećao momak iz susjedne ćelije. — A kako ste vi? — odvrati on pitanjem. Slučajno je Fred Fles tog jutra izišao iz kuće ada se nije okitio dragim kamenjem. Ono se nalazilo na sigurnom u njegovu tajnomdžepu. — Loše — odgovori Fred lažući kao što bi svaki pravi varalica slagao na to pitanje.Onda naglo upita: — Zašto si se uplašio da sam cinkaroš? Strauss je izbjegavao njegov pogled, vidljivo uznemiren.— Ma ništa, samo mi je tako palo na pamet — zbunjeno odgovori.— Još si u starom poslu?Fred se upilji u čovjeka koji se počeo znojiti. — Ne, ja sada radim — ustvrdi ovaj.— Lupež uvijek ostaje lupež — reče Fred upotrijebivši riječi Larryja Holta. — Siguran

sam da si upravo krenuo da unovčiš robu. Čovjek se osvrne oko sebe kao da razmatra mogućnosti za bijeg, ali Fred nije nikadispuštao iz ruke priliku da izvuče korist, ma kako bila mala. Zato, ispruživši ruku,reče: — Daj amo!

— Imam samo nekoliko stvarčica — bunio se Strauss. — To nikome neće uzmanjkati;sitnice kad vam kažem. Nekoliko srebrnih žličica i takve stvari... — brbljao jezbunjeno.

— Daj! — ponovi Fred. — U gužvi sam i trebam para. Podijeli to sa mnom i možda ćuti jednom čak i vratiti. Strauss izvadi spomenute sitnice, nevoljko i psujući sebi u bradu. — A sad bismo mogli negdje nešto popiti — reče Fred živahno kad je smatrao da jedovoljno dobio.— Ali niste mi gotovo ništa ostavili, ovo jedva da vrijedi tri funte — gunđao jedebeljko. — Uistinu, gospodine Grogan, mislim da to nije fer — dodao je i sumnjičavoodmjerio Freda. — Osim toga ne bih rekao da vama baš ide loše. — Dojam je varljiv — otpovrne Fred i smijući se uđe u obližnji bar. Čovjeknezadovoljno krene za njim.— A što ti sad radiš, službeno mislim? — upita Fred kad su se smjestili. — Kao sobarili kao batler?

7/28/2019 Osvetnik


— Batler — odgovori Strauss. — Posao nije loš, gospodine Grogan. — Ma, zovi me Fred — reče ovaj ljubazno. — Dobro, ako se slažeš — odobrovolji se Strauss i nastavi: — Radim kao batler kod

jednog vrlo finog gospodina.— Bogat?

Strauss potvrdi glavom.— Na vagone — naglasi on. — Ali što ja imam od toga? Istina, on zna da sam odsjediosvoje, iako je vrlo fin prema meni.Fred mu se unese u lice.— Još se i sada drogiraš, ha? — upita on, na što Strauss pocrveni. — Da — odgovori on muklo. — Tu i tamo se malo oraspoložim nečim. — Dakle, tako — reče Fred. — A tko je taj tvoj gazda?

— Sigurno ga ne poznaješ — Strauss odmahne glavom. — To je poslovan čovjek izCityja. On je doktor i direktor jednog osiguravajućeg zavoda. — Doktor Judd? — upita Fred brzo.

— Baš on — odgovori iznenađeno. — Odakle znaš?

Uskoro zatim su završili svoje ugodno ćaskanje i razišli se. Ostatak dana je Fleš Fredbio pomalo zamišljen, a predvečer je, sjedeći u svojem udobnom naslonjaču, razvijaoteoriju na aritmetičkim osnovama. Kad su njegovi planovi već poprimili određenijeoblike, ustao je i odlučio da se razonodi šetnjom. Brižljivo se obukao i krenuo prema Strandwardsu, spreman da svoje zavodničkesposobnosti usmjeri na neku prikladnu damu. Imao je on privlačan osmijeh zaosamljene djevojke koje su se tamo uz obalu Temze žurile kući i jedne i druge stranezakona i morala, ali nijedna od njih nije izazvala u njemu neke dublje osjećaje. To što je Larry Holt govorio sam sa sobom, već je samo po sebi bilo neobično. Makoliko se trudio da sam sebe uvjeri kako to ne znači ništa, već činjenica da mu je DianaWard stalno na pameti značila je nešto. A prije dvadeset i četiri sata nije ni znao da tadjevojka postoji!Diana Ward je hodajući kući bila zabavljena drugim mislima. Hodala je zamišljena nadtajnama Stuartova slučaja. Naslućivala je da bi otkrićem tajanstvene Clarisse sve biloriješeno; i da se iza toga krije uzrok Stuartove smrti.

Otvorila je ulazna vrata i počela se uspinjati mračnim stubištem. Stanovala je nanajvišem katu, u stanu koji je bio najjeftiniji od tri koliko ih je bilo u kući iznad trafike.Stanari iz ostala dva stana provodili su vikend izvan grada i znala je da je sama u kući.Na prvom je katu stanovala činovnička obitelj, a na drugom jedan novinar sa ženom;svi su sada bili negdje na selu, a stubište u potpunom mraku. Stigavši do drugog odmorišta, ona naglo zastane. Učinilo joj se da čuje nešto, zapravoviše je osjetila neki šum nego što ga je čula. Stajala je osluškujući, a onda se nastavipenjati polako i oprezno. Kad je došla na odmorište ispred svog stana, ni sama neznajući zašto, naglo ispruži ruku. Krv joj se sledila u žilama kad je rukom dodirnula nečiji kaput! Vrisnu, ali joj nečijaruka, ogromna i snažna prekrije lice. Otimala se svom snagom, ali je čovjek nijeispuštao; osjećala je njegovu gotovo nadljudsku snagu i stisak ruku koje su jeobuhvatile kao čelična kliješta. Odjednom se prestala otimati.

7/28/2019 Osvetnik


— Oš bit' mirna? — upita hrapavi glas i stisak koji joj nije dopuštao da diše, popusti.Grdosija makne ruku s njenog lica, opustivši se. Munjevitom kretnjom Diana se oslobodi i u jednom skoku otvori vrata svog stana,uleti u nj i brzo povuče zasun na vratima. Zapalivši svjetlo, odahnula je na trenutak, aonda iz ladice izvuče mali revolver. Diana Ward nije bila od onih koji lako gube

hrabrost, iako joj je srce panično udaralo. S revolverom u ruci priđe vratima i otvori ih. Stajala je osluškujući i grčevito držeći revolver. Za-čuvši korake, ispali jedan hitac umrak prema mjestu odakle se čuo šum. Netko jaukne i brzi se koraci udalje nizstepenice. Diana krene za njim. Kad je gotovo bez daha stigla dolje, zatekla je samootvorena ulazna vrata. Nikoga više nije bilo. Sakrivši revolver u nabor haljine, zakorači na Charing Cross. U to doba prolaznikagotovo nije bilo i uzalud se osvrtala ne bi li uočila napadača. Pustom cestom prođekamionet neke praonice, a jedan slijepac koji je teturao udarajući štapom bio je jedinaosoba koju je vidjela u blizini. Gvozdeni vrh njegova štapa udarao je po pločniku »tap-tap-tap« dok je nesigurno koračao zapomažući: — Bijedni sam slijepac — govorio je plačljivim glasom. — Udijelite nešto bijednomslijepcu!

11. Provala u Scotland Yard

— Sunny — reče Larry svojem kućnom momku — London je užasan grad. — I ja mislim, sir — složi se Patrick Sunny. — Ali ipak ima u njemu i nešto što zrači, što svijetli u ovom groznom gradskom sivilu. — U pravu ste, sir — reče Sunny. — I ja sam to zamijetio. Zato i idem tako rado u kino.

— Ma ne govorim ja o kinu — izdere se Larry. — Ono o čemu ja mislim nema veze skinematografom. Govorim o nečem sasvim drugom, nečem duhovnom i jakom. — Želite li onda whisky, sir? — upita Sunny.— Napolje! — povika Larry prasnuvši u smijeh. — Napolje ti odvratni materijalisto!Odlazi u kino.— Razumijem, sir — ozbiljno će Sunny. — Ali mislim da je sad malo kasno.

— Onda idi u krevet — otpovrne Larry. — Čekaj malo. Donesi mi papira i omotnicu. Bio je odjeven u svoju najdražu kućnu odjeću: stare hlače za kriket i mekanu košulju, iupravo se spremao da se prepusti uživanju u svojoj omiljeloj luli. — Vjeruj mi, Sunny — naglasi on, — sva ona grozna mjesta ovoga grada izgledaju

sasvim drugačije za proljetnog dana kad je srce ... Prekine ga zvono na ulaznim vratima.— Tko bi bio u ovo doba noći?! — iznenadi se Larry. Da ga trebaju iz Scotland Yarda,potražili bi ga telefonski, što ionako čine suviše često. — Mislim da je netko pred vratima, sir — reče Sunny. — Iznenađuje me tvoje mudro zaključivanje. Hajde otvori! Čekao je osluškujući glasove. Činilo mu se da čuje ženski glas, ali prije nego što sestigao upitati tko bi to mogao biti, vrata se otvoriše i Diana Ward kroči u sobu.Vidjevši po izrazu njenog lica da se nešto dogodilo, Larry joj brzo krene u susret. — Što je bilo? — upita naglo. — Zar vas onaj tip nije pustio na miru?

— Koji tip? — začudi se ona.

7/28/2019 Osvetnik


— Fleš Fred. Ona odmahne glavom.— Nisam imala pojma da se tako zove — reče namr-štivši se. — Ali da se radi o vrloneugodnom tipu, to znam.— Izvolite, sjednite. Želite li malo kave? Upravo sam namjeravao popiti šalicu. Sunny,donesi dvije kave.— Razumijem, sir — reče Sunny, a onda doda značajnim tonom: — Želite li da odem ukino, sir?Larry je pocrvenio od bijesa.— Donesi tu kavu i umukni ti, ti...— promrsio je odmahnuvši rukom i okrenuo seDiani. — Dakle, što je bilo? Djevojka mu ispriča što se dogodilo. Larry je slušao sve ozbiljnijeg izraza lica. — Kažete da je bio ogroman? Onda to nije mogao biti Fleš Fred — objasni on. — Štomislite, da nije to bio možda provalnik kojeg ste svojim dolaskom prekinuli u poslu? — Ne bih rekla — odmahne ona glavom. — Mislim da je to bilo nešto mnogoozbiljnije. Kad sam se vratila u stan, našla sam u dnevnoj sobi, u koju inače običnonajprije ulazim, jednu veliku košaru za rublje. — Košaru za rublje? — ponovi on začuđeno. Ona kimnu. — Da, i to košaru koja je iznutra tapecirana nekim ~vrlo debelim materijalom, čak je ipoklopac obložen. A unutra sam našla ovo. Ona mu pruži predmet koji je donijela sa sobom. Bila je to kapa od kože, nalik na onekojima vozači sportskih automobila prekrivaju cijelu glavu i lice. Samo što nije imalaotvor za usta.Larry omirisa kapu, iako to nije bilo ni potrebno jer je neobičan miris koji se širio izkape osjetio čim je djevojka stupila u sobu. — Natopljena je kloroformom — reče on. — To vas, dakako, ne bi sasvim onesvijestilo,ali je dovoljno da vas na neko vrijeme omami.

Počeo je koračati po sobi, s rukama u džepovima i spuštene glave. — Jeste li još nešto otkrili? — pitao je.— Kad sam sišla na ulicu — odgovori ona — upravo su odlazila kola neke praonice.Tada se nisam na to ni osvrtala, ali mi je ipak upalo u oči da je natpis »Praonica«ispisan nevjesto i nezgrapnim slovima.— Ne mogu to razumjeti — reče Larry zbunjeno. — Onaj tip vas ne bi mogao samodnijeti. Mora da je u kući bio još neki pomagač. — Ne slažem se s vama — otpovrne ona mirno. — Taj je čovjek užasno jak. Unjegovim sam se rukama osjećala kao dijete i sigurna sam da bi me on mogao bezteškoća odnijeti u toj košari, a dolje bi mu pomogao šofer. — Zašto baš vas? — upita Larry zbunjeno. — Zbog čega bi upravo vas htjeli odnijeti?Djevojka nije odmah odgovorila.— Pretpostavljam — reče napokon — da sam možda slučajno naišla na neki trag kojivodi do ubojice Gordona Stuarta. Možda znam nešto čega ni sama nisam svjesna,nešto što je ključ cijele stvari. Larry je stajao šutke i vrlo zamišljen. — Pričekajte malo dok se presvučeni — reče i izađe iz sobe.

7/28/2019 Osvetnik


Djevojka se osvrne oko sebe, zadovoljno se ogledavajući po ugodnoj prostoriji. Ondazačuje Sunnyja koji je ušao tek nakon što se pred vratima više puta značajno nakašljao.Larry koji je to također čuo u pokrajnoj sobi, stisne usta od bijesa. — Želite li sa šećerom, gospođice? — upita Sunny svečano, a kad je djevojka potvrdnokimnula, on nastavi: — Neke dame ne vole šećer. Zbog debljanja. — Ja se baš ne moram bojati debljine — osmjehnu se ona.— Ne, gospođice, ne morate — složi se Sunny jednako svečano. Dok su silazili niz stepenice, djevojka je smješkajući se upitala Larryja da li se Sunnyuvijek slaže sa svime što on kaže. — Sa svime što sam ikada rekao i što ću reći — odgovorio je Larry i dodao: — Ponekadbih iskočio iz vlastite kože. Još nikada nisam susreo osobu koja sve shvaća takodoslovno i nema vlastitog mišljenja.

Jednom će Larry ipak promijeniti mišljenje o toj Sunnyjevoj osobini, ali to je vrijeme jošbilo daleko.Stigli su u kuću u Charing Crossu, gdje Larry počne pomnu istragu. Baterijskomsvjetiljkom koju je ponio pretraživao je svaku stepenicu ne bi li otkrio nešto što ćerazjasniti identitet misterioznog napadača. — A sad da pogledamo u stan — reče kad su se popeli. Razgledao je košaru za rublje koju je djevojka bila točno opisala. — Ništa novo nisam saznao — prokomentira. — Pogledajte da li išta nedostaje ustanu.Djevojka se vratila k njemu u sobu zbunjena lica.— Nestali su moj zeleni ogrtač i jedan šešir — reče. — Upadljiv šešir? — upita on brzo.— Kako to mislite, upadljiv? — čudila se djevojka. — Da li ga je lako zamijetiti?— Jest — odgovori ona kroz smijeh. — To je šešir izrazito žute boje i često sam ganosila upravo s tim zelenim ogrtačem. On značajno kimne. — Jeste li ga nosili i na posao, u Scotland Yard? — upita.— Često — odgovori djevojka opet se začudivši. — Onda je jasno — reče on. — Pođite sa mnom. Ne želim vas ostavljati samu. Krenula je za njim na ulicu do prve javne govornice, odakle Larry nazove dežurnogvratara Scotland Yarda.

— Je li miss Ward dolazila noćas u Yard? Ovdje inspektor Holt — reče u slušalicu. — Da, gospodine — čuo se odgovor. — Upravo je otišla. Larry zagunđa bijesno. — Pa ja nisam uopće bila u Scotland Yardu — uzvikne djevojka iznenađeno. — Netko se prerušio u vas — odvrati Larry kratko.Za pet minuta su stigli pred sumorno zdanje na Thames Embankmentu i uletjevšiunutra krenuli su ravno prema sobi broj 47. Larry otvori vrata i upali svjetlo.— Pa da — reče on prigušeno ugledavši otvorena vrata ormara u kojem su se nalazilipredmeti povezani sa Stuartovim slučajem. Brava je bila razvaljena. Inspektor Holt priđe ormaru i, izvadivši kutiju, pogleda u nju. Već je na prvi pogledvidio što nedostaje.Poruka napisana Brailleovim pismom je iščezla!

7/28/2019 Osvetnik


12. Fanny Weldon govori istinu

Larry brzo priđe telefonu i naredi: — Pošaljite dvojicu ljudi i jednog dostavljača, samo brzo! Djevojka ga je gledala sa zanimanjem. Sada je imala priliku vidjeti Larryja Holta nadjelu; čovjeka za kojeg je glavni komesar rekao da »ni u snu ne gubi trag«. Čekala jepred vratima dok nije na miru završio detaljni pregled sobe. Provalnik se nije potrudioda ponese sobom malu metalnu polugu kojom je razvalio vrata ormara. Larry jepomoću komadića papira pažljivo podigne s poda i prinese svjetlu da bolje vidi.Na jednom kraju poluge zakačila se nit vune, što je govorilo o tome da je provalnikvjerojatno imao rukavice. Jedino mjesto na kojem se Larry nadao da će nešto otkriti bio

je sat. Sudeći prema niti, provalnik je imao debele rukavice kojima nije mogao dobrorazgledati male predmete u kutiji. Larry se zato nadalo da ih je skinuo ako je otvarao

poklopac sata. Pažljivo prinese sat ustima i dahne, a na njegovoj poleđini od blistavogzlata jasno se ocrta otisak prsta.Stigla su i dvojica službenika koje je tražio da mu pošalju. — Ima li nekog u daktiloskopskom odjelu? — upita.— Da, tamo je dežurni — odgovori jedan policajac.— Odnesite ovaj sat dolje. Pazite kako ga držite. Neka pokuša pomoću praha dobitiotisak, ili neka ga snimi i usporedi s kartotekom — objasni Larry.Provalnik je osim tog otiska učinio još jednu pogrešku. U košu za papir koji se nalazioispod stola Larry je našao komadiće zgužvanog papira. Neke je odmah odbacio jer suto bili Dianini koncepti nekih službenih pisama, ali jedan papir odmah privučenjegovu pažnju. Raširivši ga, ugleda plan prostorije 47 u kojoj su se nalazili. Plan je bioiscrtan sigurnom i vještom rukom i na njemu je bio jasno označen položaj stolova iormara, sa svim ladicama.— Pogledajte, tu su označena tri ugrađena ormara — pokaza Larry. — Jedan od njih bise trebao nalaziti lijevo od kamina — reče i pogleda prema kaminu iznenađenopodigavši obrve. — K vragu, pa on i jest tu, nisam ga prije opazio. Tko god da je ovocrtao, poznaje ovu sobu bolje od mene, znate miss Ward — reče i opet se zagleda uplan. — Ovo je crtao netko tko se razumije u projektantske crteže. Bolje bismo učinilida smo stvari stavili u čelični sef ispred kojega bi trebao stalno netko dežurati — dodao je gorko.Uto se netko pojavi na vratima. Bio je to John Hason koji je ponekad običavao navratitinoću u svoj ured da na miru završi poslove koje nije stigao obaviti u dnevnoj gužvi. — Što se dogodilo, Larry? — upitao je ulazeći. — Baš ništa — odvrati Larry nehajno. — Osim što je netko provalio u Scotland Yard!Što misliš, možda bismo trebali pozvati policiju? — upita podrugljivo, na što se sir

John naceri. Ali i taj mu je kiseli smiješak brzo nestao s lica. — Zar je netko ukrao predmete u vezi sa Stuartovim slučajem? — Samo jedan, ali vrijedan — odgovori Larry i nastavi: — Čuj, baš bismo mogliangažirati skaute da čuvaju policijsku imovinu! — Volim kad si duhovit — reče komesar, a onda se uozbilji i obrativši se jednompolicajcu reče: — Pozovite vratara gore.

7/28/2019 Osvetnik


Vratar nije nimalo razjasnio situaciju. Bio je uvjeren da je kraj portirnice prošla missWard, rekavši broj sobe u koju ide. Svi službenici Scotland Yarda su tako dolazili: kadbi radili prekovremeno ili noću, rekli bi vrataru broj sobe u kojoj će raditi, i samoprošli. Osoba koja se prerušila u Dianu Ward isto je tako postupila; rekla je broj 47 ivratar nije imao nikakva razloga da nešto posumnja. — Da li je neka strana osoba bila danas u sobi? — upita Larry Dianu.— Nije — odgovori ona, ali odmah dometne. — Osim što je poslijepodne došao jedanslijepac. Rekli ste da biste rado vidjeli čime se ti jadnici služe pri pisanju, sjećate li se?Zato sam pozvala onog slijepog starca koji prodaje šibice dolje na obali da dođe. Larry se sjeti.— Ali taj slijepac nipošto nije mogao nacrtati plan sobe — reče on. — Sistem ulazaka koji je uobičajen čini mi se pomalo nemarnim, najblaže rečeno —

reče sir John kad je vratar otišao. — Čovjek nije kriv, treba mijenjati sistem. — Osim toga, tamo dolje kod porte ima upravo toliko svjetla da vratar može čitatinovine — dometne Larry. Okrene se prema čovjeku koji je upravo ušao. — Aha, evo iotisaka.

Čovjeku koji je upravo ušao lice je zračilo zadovoljstvom zbog dobro obavljenog posla. — Imam ih, sir, otprve — reče on. — Fanny Weldon, Ulica Coram, broj 280. Ovo sunjezini otisci i podaci — pruži Larryju karton. — Dvaput zatvarana zbog lažnog predstavljanja — čitao je Larry. — To mora da jeprava. Ali kako je upala u tu igru?Policajac koji je donio sat natrag iz daktiloskopskog odjela i stajao po strani očekujućinove naloge, reče: — Znam tu žensku. Malo je čudna i nikad nije sama nešto smislila. Uvijek su je drugiuvlačili u svoje planove i tako bi nadrapala. Nju je Veliki Joe Jeket iskorištavao za svojesmicalice. Jednom se, ima tome dvije godine, izdavala za glasovitu glumicu LottieHome, a drugi put se prema nečijem nalogu prerušila u barsku damu, a da uopće nijeznala zbog čega. Tom prilikom je Mannicova banda izvela provalu i olakšala hotelVictor Hugo za tri hiljadarke.Larry je slušao sjedeći šutke za stolom, zamišljeno se podbočivši rukama. — Jasno je što se dogodilo — reče on. — Tipovi koji su u ovo upetljani mora da

poznaju sve londonske lupeže, pa su tako unajmili i Fanny. Rekli ste, Ulica Coram 280,zar ne? Dakle, da vidimo što nam ta Fanny ima reći. Ali sve do jutra su morali čekati da porazgovaraju s Fanny Weldon. Kuća broj 280nalazila se na uglu Ulice Coram i u njoj su se izdavale namještene sobe. Fanny nije bilau svojoj sobi. Tek kad je svanulo, jedan se auto zaustavio pred kućom; žena koja jeizišla iz njega plati vozaču i uputi se prema ulazu. Upravo je posegnula za kvakomulaznih vrata kad je Larry Holt uhvati za ruku. Prigušeno kriknuvši, ona se okrene.Imala je ljepuškasto lice, ali su joj usta i način govora narušavali privlačnost. — Hej, što je sad? — upita ona uplašeno. — Idete sa mnom na malu šetnju — odgovori Larry.— Pajkan? — upitala je problijedivši. — Upravo pajkan — odvrati Larry držeći je za ruku i krene s njom u obližnjupolicijsku stanicu, gdje su ga očekivali Diana i dvojica njegovih ljudi.Putem se Fanny požalila na nesretnu sudbinu. — Uvijek nadrapam zbog svoje dobrote — reče gorko. — U čemu je stvar?

7/28/2019 Osvetnik


— Oskvrnuće! — izusti Larry, a ona se zapanji.— Oskvrn ...Što? Provala u neku crkvu? — Provala u Scotland Yard — reče Larry svečano. Ona duboko uzdahnu. — To je gadno po mene! — reče. — I gadnije nego što mislite — dometne Larry.

Kad su stigli u stanicu, on je preda jednoj policajki. Pretraga je ustanovila da Fannyima uza se 150 funti, našto je ona, već došavši k sebi, vrlo glasno inzistirala da se tozapiše. — Znam ja kako to ide, već su mi nestajale stvari na policiji — tvrdila je.Nisu je odveli u ćeliju, nego u malu čekaonicu gdje su je Larry i Diana počeli ispitivati.Dianina prisutnost zaintri-girala je Fanny.— Gle, tu je i vaša mlada dama, kao što vidim — reče ona zlobno inspektoru. Znalački

je odmjerila Dianu. — Je li to ona koju sam sinoć odglumila? — Baš tako — reče Larry. — A sad, Fanny, hajde da prijateljski porazgovaramo.— Samo izvol'te, ako vam se sviđa — reče Fanny nehajno. — Ali mogu vam reći da miposljednjih mjeseci ne možete ništa prikačiti. Larry se naceri.— Nemam namjere ni da vam sada nešto prikačim — reče on. — Ako budete iskreni,možda ću vas pustiti da se izvučete iz ovog. Osim toga Scotland Yard baš ne gine odželje da cijeli svijet sazna kako ih je prešla jedna ženska i pokupila im ispred nosavažne dokaze. Žena se tiho nasmije i opet odmjeri Dianu, a onda joj namigne. — To može samo jedna ženska, jel' tako dušice? — upita ne očekujući odgovor. — Samo vi nastavite svoju prijateljsku priču, gos'n Njuškalo. Samo ako mislite da ću jasve izlajati, krivo mislite.

— Reći ćete vi meni ono što želim da mi kažete — reče Larry oštro. — Prije svega rećićete mi tko vas je unajmio za ovaj posao. Ona odmahne glavom.— Osim toga reći ćete mi kome ste dali to što ste ukrali — nastavi inspektor.Ona opet odmahne glavom, očito dobro raspoložena. — Ne morate se mučiti da me pitate — uporno će ona — jer vam neću odgovarati.Možete me strpati u ćeliju, i to što prije dok ne izgubite glas.— Strpat ću te u ćeliju — nagne se Larry prema njoj — tek kad čuješ optužnicu, mojadamo.

Ona podiže pogled naglo i uznemireno. — Možete me optužiti za provalu — reče. — To je samo početak — odgovori Larry. — Ako nećeš surađivati i odgovarati kakotreba na moja pitanja, optužba će glasiti: suučesništvo u ubojstvu Gordona Stuarta,

noću dvadeset trećeg travnja. Zurila, je zaprepašteno u njega. — Ubojstvo? — ponovi. — Bože dragi! Ne mislite valjda da sam ja umiješana ... — glas

joj se prekinuo.— U gadnom si sosu — reče Larry — zato što upravo pomažeš ubojici da izbjegnekaznu i pravdu. Svojom si krađom uklonila važan dokaz kojim je policija mogla ući utrag ubojici. I još ako sada nećeš surađivati, ne gine ti kazna. Sad je već bila sasvim ozbiljna i zamislila se nad onim što je čula.

7/28/2019 Osvetnik


— Uistinu tako mislite? — upita.— Upravo tako — naglasi Larry. — Čuj, Fanny, ovo je ozbiljna stvar i nemoj misliti dasamo izvodim djetinjarije. Govorim ti najozbiljnije i očekujem da ćeš to ozbiljnoshvatiti: uklonila si trag koji je mogao dovesti do ubojice.— A tko ste vi? — upita ona.

— Inspektor Larry Holt — odgovori, na što Fanny uzdahne. — Do đavola! Onda sam zbilja u sosu — promuca, opet uzdahne i nastavi: — A pričase da ste negdje u inozemstvu. Dobro, inspektore Holt, reći ću vam sve. Čula samdovoljno o vama i znam da držite riječ, čak i kad je date provalniku. Dakle, o tom samposlu doznala tek jučer popodne kad mi je telefonski javljeno da se moram naći sVelikim Jakeom kojeg zovu i Slijepi Jake.— Slijepi Jake? — ponovi Larry kome ovo ime nije ništa govorilo. Onda se dosjetislijepog prodavača šibica za kojeg je Diana rekla da je jučer bio u uredu. Samo, premanjenim riječima taj je bio maleni starčić. — Pajkanima je Slijepi Jake dobro poznat, gospodine Holt — ustvrdi Fanny. — To je

gadan čovjek. Užasan. Nasmrt se uplašim kad čujem za njega. Ne samo ja; nemalopova u Londonu koji ga se ne boji. On je već dvaput odsjedio zbog raznih stvari.Obično radi s još dvojicom koji nisu ništa bolji od njega, i svi su slijepi. Mi ih zovemo»mrtvim očima Londona« zato što se snalaze bolje od svih, a u magli su neulovljivi.Nema tog detektiva koji bi njih mogao uloviti kad je magla; njima ona uopće ne smeta.Šef te trojke je Slijepi Jake. Samo, čula sam da su sada samo dvojica jer je treći ubijen.Već gotovo godinu dana nismo čuli puno o njima, sve dok se nedavno Slijepi Jake nijeopet pojavio s hrpom para. Mislim da sad rade za nekog velikog gazdu.— No, dobro, što je bilo kad si se srela s tim Jakeom? — Dao mi je plan ...

— Ali on ga nije mogao nacrtati — prekine je Larry.— Nije on, jasno — reče Fanny nestrpljivo, — ali imao je taj plan. To znam. Ček' malo,mislim da ga imam u torbi, pa ako mi je vratite ...— Pusti sad torbu — prekine je Larry. — Plan sam našao u košu za smeće. — Dakle, Slijepi Jake mi je to dao i objasnio mi što da radim. Dao mi je šešir i ogrtač, irekao da ih obučem i da vrataru kažem broj 47. — Što je rekao da uzmeš? — Mali smotak smeđeg papira — odgovori ona. — Rekao mi je da je u kutiji i damoram provaliti u ormar. — Ona slegnu ramenima. — Nemam pojma odakle je sve toznao.

— Imam pojma ja — reče Larry i okrene se Diani. — Onaj stari i slijepi prodavač šibicamora da je imao oštre oči — naglasi on i upita Fanny: — Gdje bih mogao naći Slijepog

Jakea?

— Nigdje. Njega nitko ne može naći — odmahne ona glavom. — On nikad ne izlazidanju, ili barem vrlo rijetko.— Kako izgleda?— Ogroman je i jak kao bik.Diana usklikne na ove riječi i brzo upita: — Ima li bradu?— Ima nešto nalik na bradu — odgovori žena. — Nekakvu sivu, rijetku bradu.

— To je napadač iz moje kuće — reče Diana. — Sigurna sam da je to bio on.

7/28/2019 Osvetnik


Larry kimne.— A sada — obrati se on Fanny — da čujemo kome si dala papir i kada. — Jutros u dva. Rekao je da će točno u dva biti na kraju Ulice Arundes, tamo na obali.Već me je čekao kad sam došla i kao da mu je bilo drago kad sam mu dala papir, tko biga znao.

— Znaš li barem otprilike gdje bi mogao stanovati? — upita Larry.Ona odmahne glavom.— Znam samo da je prije par godina stanovao u Domu za slijepe u Lissom Laneu,

tamo u Paddingtonu gdje žive mnogi slijepci. Samo mislim da nije više tamo. Larry je povede natrag u prijavnicu policijske stanice.— Možete je pustiti, na moju odgovornost — reče. — A ti, Fanny, javi mi se sutra udeset ujutro u Scotland Yard. Sobu znaš. — Da, gospodine — reče Fanny. — A što je s mojim parama? Larry zastane kao da se zamislio.— Možeš ih uzeti — reče napokon. — Ako mi još 'ko kaže da pajkani nisu pošteni — svečano izgovori Fanny trpajućinovac u njedra — čut će od mene svojeg boga.

13. Dom za slijepe

— Draga moja — reče Larry ljubazno Diani — sada je uistinu vrijeme da idete ukrevet.Diana odlučno strese glavom. — Ali nisam umorna — reče. — Zar ne bih mogla s vama? Znate da ste obećali kakoćemo zajedno raditi na ovom slučaju, stalno. — Ali nisam vam obećao da nećete uopće spavati — otpovrne Larry smiješeći se. —

Osim toga izgledate umorni. Mislim da se jutros i ne može poduzeti ništa pametnije odspavanja. I to odmah. Evo, čak je i taksi na mojoj strani — reče on ugledavši taksi koji

je prolazio cestom i zafućka mu. Bila je uistinu neizdrživo umorna i znala je da su njegove riječi točne. Ipak je i daljepokušavala protestirati. Uzalud, Larry je bio odlučan. Otvorivši vrata taksija, reče: — Hajde, narednik Harvey će vas otpratiti. Kad je ušla u taksi, inspektor se tiho obrati naredniku Harveyu. — Uđi u njen stan prije nje i pažljivo ga pretraži, a onda ostani pred vratima sve dok tine dođe smjena. Gledao je za vozilom dok mu nije nestalo s vidika, a onda se okrenuo policajcu u civilukoji je stajao uz njega.

— Sada, narednice — reče mu — krenimo da malo pogledamo taj Dom za slijepe.Potrajalo je dok nije naišao drugi slobodan taksi, tako da su neko vrijeme hodalipločnikom. Izbijalo je točno šest sati ujutro sa zvonika obližnje crkve kad su stali predDomom za slijepe. Bila je to neugledna kućerina zastrtih prozora. Na dugoj crnoj pločina pročelju kuće nazirala su se isprana slova: »Toddov dom za bijedne slijepce.« Larry je očekivao da će dugo čekati da im otvore, ali se prevario: tek što su pozvonili,vrata se otvoriše i na pragu se pojavi sitan čovjek. — Tko je? — upita on i dometne: — Nije Toby, a nije ni Harry. Tko ste, recite.

7/28/2019 Osvetnik


Larry se zagleda u njegove slijepe oči. — Htio bih govoriti s upravnikom — reče. — Odmah, gospodine — obrati mu se slijepac glasom punim poštovanja. — Samomalo pričekajte, hoćete li? Larry kimne iako je znao da to ovaj ne može vidjeti. Čovječuljak ode dugim hodnikomi nestane u tami. Uskoro su opet začuli njegove žustre korake i on se pojavi praćenvisokim čovjekom u svećeničkoj odori. Njegove su oči bile zakrivene tamnimnaočalama i očito da je i on hodao vođen instinktom i navikom. — Izvolite, uđite — reče čovjek ugodnim glasom. Bio je glatko izbrijan idostojanstvenog držanja, što je odudaralo od bijedne okoline. — Ja sam JohnDearborn, svećenik — predstavi se.— Rijetko nas tko posjećuje — nastavi ljubazno, glasom čiji je pravilan izgovorupućivao na više obrazovanje. — Bojim se da Toddov dom nije omiljelo mjesto.Nije ničim pokazao da je iznenađen posjetom tako rano ujutro. — Pazite, gospodo, ovdje su stepenice — reče on i nastavi hodati pred njima. — Čujempo koracima da ste dvojica. Ovuda, gospodo!

Otvorio je vrata i oni uđoše u prostoriju čiji goli zidovi odmah upadnu Larryju u oči.Onda se sjeti da slijepcima slike po zidovima ne znače ništa. Sa stola je dopirao šum magnetofona čija se vrpca okretala. Upravnik u nekoliko hitrihkoraka priđe stolu i pritisne dugme. — Upravo sam diktirao — objasni osmjehnuvši se. — Znate, bavim se literaturom, padiktiram; poslije to dajem pretipkati.Kad su sjeli, upravnik napipa svoju stolicu i sjedne za stol.— Dakle, gospodo — reče — čemu imam zahvaliti vaš posjet? — Ja sam inspektor Scotland Yarda — predstavi se Larry. — Zovem se Holt.

Svećenik se lagano nakloni.— Nadam se da vas neprilike s nekim nesretnikom iz mojeg Doma nisu dovele ovamo

— reče on. — Još ne znam — nato će Larry. — Upravo sam u potrazi za čovjekom kojeg zovuSlijepi Jake.— Slijepi Jake? — ponovi svećenik polako. — Ne znam da se čovjek tog imena nalaziovdje, barem ne otkad sam ja upravnik. Ovdje sam već četvrtu godinu — doda. — Istina, prije toga se ovdje okupljao ološ, najgori ološ, jer je bivši upravnik dopustio daovamo uđu najgori među londonskim slijepcima. Znate, slijepci su ljudi kao i svi

drugi, na svoj način hrabri i ponekad divni. Ali i među njima ima svakojakih, gorih iod onih koji vide. Jeste li možda čuli za »mrtve oči« ? — Tek ovog jutra — odgovori Larry našto svećenik kimne. — Riješili smo se takvih i očistili sav ološ odavde. Sada ovdje stanuju samo ljudidostojni poštovanja, iako su nesretnici, i mi činimo sve što je u našoj moći za njih.Želite li razgledati Dom? — Dakle, vi ne znate za Slijepog Jakea? — upita Larry umjesto odgovora.— Nikad nisam čuo za njega — odgovori John Dear-born — ali mogli bismo sezajedno raspitati u Domu.Dom se sastojao od četiri spavaonice i jedne zajedničke sobe u kojoj su zatekli gotovosve štićenike kako sjede pušeći jeftine cigarete.

7/28/2019 Osvetnik


— Samo trenutak — reče upravnik Dearborn i uđe u prostoriju, ostavivši ih nahodniku. Uskoro se vratio odmahujući glavom. — Nitko ne poznaje Slijepog Jakea, samo je jedan nekad čuo za njega. Kad su obišli spavaonice na prvom katu, upravnik reče: — Pretpostavljam da vam je dosta razgledavanja. Larry podiže glavu osluškujući. — Čini mi se da netko stenje. — Da, tako je. To je vrlo žalostan slučaj — reče upravnik. — Gore su zasebne sobe ukojima se nalaze oni koji mogu malo više platiti za smještaj. Jednog od njih, bojim se,napušta zdrav razum. Zao mi je, ali to sam morao prijaviti nadležnima. — Možemo li gore? — upita Larry.— Izvolite — odgovori svećenik nakon kratkog oklijevanja. — Jedino se bojim da vamneće biti ugodno čuti izraze koje upotrebljava taj jadnik — reče on uspinjući seoprezno stepenicama.U maloj sobici je ležao iscrpljen čovjek od kojih šezdeset godina, nemirno se prevrćućipo krevetu i neprekidno govoreći kao da priča s nekim koga samo on može vidjeti.Larry zastane u čudu i zagleda se u njega. — Životinjo jedna! Kukavice! — stenjao je čovjek na Icrevetu. — Za ovo ćeš visiti, pazišto ti kažem! Visit ćeš zbog ovog! — Grozno — reče svećenik John Dearborn i okrene se da ode odmahujući glavom svevrijeme. — Hajdemo, gospodo!Ali Larry se nije micao.— Neka Jake, platit ćeš to! Zapamti moje riječi, ovo će te gadno stajati! Pusti njih nekasami obavljaju svoje prljave poslove! Nisam mu ja stavio papir u džep, kažem ti! Larry priđe krevetu i uhvati slijepca za ruku. — Boli me, pusti mi ruku — uzvikne starac i Larry ga posluša. — Probudi se, stari! — reče mu. — Hoću govoriti s tobom. Čovjek je i dalje nerazgovijetno brbljao i Larry ga opet uhvati za ruku. — Ostavi me na miru! — zagunđa starac. — Neću više neprilika! — Kako se zoveš? — upita Larry.— Ne želim opet neprilike — ponovi čovjek. — Vidite da bulazni — reče John Dearborn. — Čini se da je uobrazio da ga netko odovih dolje okrivljuje zbog nečega. — Ali spomenuo je Jakea — ustvrdi Larry.— Ima dolje jedan Jake, Jake Horley. Želite li ga možda vidjeti? To je dragi mali starčić. Razočaran i zamišljen, Larry siđe stepenicama i dolje se pozdravi s Dearbornom. — Drago mi je što je policija posjetila ovaj dom. I nadam se da ćete preporučiti idrugim ljudima da malo svrate k nama i vide s kakvim se teškoćama borimo — izjaviupravnik dostojanstveno, a onda upita: — Prije nego što odete, možda biste mi moglireći zbog čega tražite tog Slijepog Jakea? Moji će štićenici vjerojatno htjeti znati čemuzahvaljujemo vaš posjet, pa ću ih morati zadovoljiti nekim objašnjenjem. — No, to je barem jednostavno — osmjehnu se Larry. — Jedna ga žena optužuje da ju

je naveo da počini provalu. Policajac u civilu koji je bio s Larryjem pogleda u njega zaprepašteno zato što jeprekršio policijsku praksu da ne daje takve informacije.Prišavši vratima Larry zastane s rukom na kvaki.

7/28/2019 Osvetnik


— Oprostite što ću vam postaviti jedno pitanje koje je možda neumjesno, gospodineDearborn — reče on uglađeno. — Da li ste i vi potpuno ...?— Oh, da — odgovori ovaj ljubazno na nedorečeno pitanje. — I ja sam potpuno slijep.Ove naočale su zbog taštine, da tako kažem. Vjerujem da s njima izgledam ugodnije — lagano se nasmijao.

— Do viđenja! — reče Larry stegnuvši mu ruku, a onda d tvori vrata i nađe se oči u očis Flešom Fredom. Fred je stajao kao ošinut gromom. Onda, ne obazirući se na opasnost da tresne na leđa,pođe unatrag niz stepenice pred ulazom. Larry ga je promatrao sa znatiželjom malcakoji je ugledao zanimljivu vrstu insekta.— No, tko je sad kome za petama, vi meni, ili ja vana? — upita on ljubazno. — I štoznači da ste na nogama tako rano? Zar su vaši poslovi potrajali cijelu noć, ha Fred? Uvijek blagoglagoljivi Fred kao da je izgubio dar govora. Cijelim putem od svog stanau Ulici Jermyn do Paddingtona on je tako pomno pazio da ga tko ne slijedi! Sada jeDstao bez riječi. — Aha! — napokon dođe do daha i glasa. — Tako maci, to je bila zamka, zar ne?

Mogao sam to i misliti. Ali nemate mi što prikačiti, gospodine Holt. — Imao bih ja mnogo toga — otpovrne Larry jednako prijazno, i zatvori za sobomvrata Doma. — Ne sviđa mi se ni vaše lice ni bljeskanje tih dragulja na vama, a da i negovorim o vašem kartonu u kartoteci. No, što je, Fred? Dogodi li vas milosrđe takorano u ovaj dom? Ili vas je probuđena savjest nagnala da dođete i date dobrovoljniprilog?— Ne izvodite, inspektore — zareži Fred i na Larry jevo iznenađenje uputi se pokrajnjega niz ulicu.— Zar nećete u Toddov dom? — upita Larry.

— Ne, neću — odvrati Fred.Hodali su šutke. Elegantan i okićen, hodajući između dvojice pajkana, Fred se dubokozamislio. Tek kad su došli do ugla Edgware Roada, on malo dođe k sebi. — Ipak ne znam zašto me vodite. Ne možete me strpati u bajbok zbog tamo nekihstarih grijeha.U trenucima uzbuđenja Fred bi pomalo izgubio uglađenost izražavanja. — Bajbok? — naglasi Larry. — Da kažem pravo, ni ja ne znam zašto idete s nama. Činimi se da ste sami pošli i isto mi se tako čini da mi uopće nismo željni vašeg društva. Fred se naglo zaustavi.

— Hoćete reći da nisam uhapšen? — upita on s nevjericom.

— Što se mene tiče, niste — odgovori Larry. — Jedino ako narednik Reed ima nekizaseban razgovor s vama.— Nikako — nasmije se narednik Reed. — Tko kaže da ste uhapšeni, Fred?

— Dakle, svašta! — usklikne Fred. — Kakva je to igra?— Koga poznajete u Domu za slijepe?— Baš nikoga. Prvi put ga vidim — ustvrdi Fred. — Morao sam mljekara pitati za put.— Mogli ste pitati nekog policajca — promrmlja Larry. — Ima ih dovoljno.— I previše za moj ukus — odbrusi Fred podrugljivo, a onda dometne, uozbiljivši se:— Nego, inspektore, vjerujem da me džentlmen kao vi neće usositi, pa ...Larry se ne osvrne na taj kompliment.

— Pa? — ponovi on, na što Fred posegne u džep i izvuče neko pismo.

7/28/2019 Osvetnik


— Što kažete na ovo? — upita on pružajući ga. Larry otvori pismo adresirano na FredaGrogana i pročita: »Spremaju se da te uhapse, i to sutra. Larry Holt već ima nalog za hapšenje. Dođi u Toddovdom na Lissom Laneu u šest i pol ujutro i traži čovjeka koji se zove Lew. On će ti datiinformacije kako da ne budeš praćen i ne reci nikome kamo ideš.«

Pismo je bilo nepotpisano. Larry ga spremi u omotnicu i htjede ga vratiti Fredu, ali sepredomisli.— Imate li što protiv da ga zadržim? — upita on.

— Nimalo. Ali mi, molim vas, recite — upita Fred zabrinuto — koliko ima istine utome da ću biti uhapšen? Larry odmahne glavom.— Koliko znam niste na popisu i ja nemam nikakva naloga, Fred — odgovori on. — Ako ne skrenete s puta, možete živjeti bez straha od policije dokle želite. — Zvuči prokleto dobro — reče Fred i brzo skrene u prvu ulicu. Larry i narednik Reed

nastaviše put.

14. Posjetilac Fanny Weldon

Kuća u Ulici Corani bila je sa sobama na iznajmljivanje. Fanny je imala dvije sobe, jednu okrenutu prema Ulici Loram, a druga je gledala na stražnje dvorište. Dobro ježivjela i dobro je plaćala, ne izazivajući gotovo nikakve neprilike i čuvajući se bilokakva skandala. Bez zamjerke. Bila je stanarka kakvu bi poželjela svaka gazdarica i to

je njezina stanodavka znala cijeniti.

Noć je Fanny provela burno, ali to nije nadoknadila danju. Odspavala je tri sata, aonda se zabavila onim poslovima koji su poznati svako j ženi koja drži do svog izgleda. — Noćas ste kasno došli, gospođice Weldon, zar ne? — rekla joj je gazdarica donijevšičaj. Fanny slegne ramenima.— Točnije rečeno, noćas nisam ni legla — odgovori. — Bila sam na plesu. Koliko jesati?— Točno šest. Mislila sam da spavate i nisam vas htjela prije smetati.— Večeras ću ranije leći — zijevne Fanny. — Ima li što novo?— Gotovo ništa, draga — odgovori gazdarica s profesionalnom nježnošću u glasu. —

Jedino što se u sobu preko puta vaše uselio neki mladi gospodin iz Manchestera, vrlofin — reče pokazujući prstom prema vratima, a onda dometne: — Osim toga, misterHooper opet gnjavi oko večere ... — nastavila je nabrajati događaje i ogovaranja koji subili svakidašnjica pansiona. — Pošaljite mi neki narezak, ili hladnu večeru — pregne je Fanny. — Idem ranije ukrevet. Sutra imam vrlo važan sastanak. Pomislivši na sutrašnji razgovor s Larryjem Holtom, Fanny uzdahne bez imalooduševljenja.

Bilo je sedam i pol kad je, polako se skinuvši, legla u krevet. Bila je mrtva umorna i

zaspala je čim je dodirnula jastuk. Nema nikakve razlike između sna ljudi s ove i s onestrane zakona. Savjest lupeža je obično tako čvrsto uspavana da i njima dopušta miran

7/28/2019 Osvetnik


san, često puta mirniji od sna mnogih pravednika. Međutim, Fanny je bila premorena izato je sanjala, što se inače vrlo rijetko događalo. Sanjala je strahote. Golema zdanja načijim je rubovima krovova teturala, stalno u opasnosti od pada; pa onda čovjeka koji jeproganja velikim blistavim nožem, na što se, vrisnuvši, probudila. Prevrtala se nekovrijeme po krevetu, a onda opet utonula u san, najgori od sviju. Sanjala je da je

optužena za ubojstvo Gordona Stuarta. Iako nikad nije čula za njega dok ga inspektorHolt nije spomenuo, u snu ga je vidjela kao mlitavog mladića. A onda je sanjala dan svog pogubljenja: odveli su je iz ćelije ruku vezanih na leđima, idok je polako koračala pokraj nje je svećenik sav u bijelom mrmljao molitve i mahao jojkrižem pred očima. Ušla je u praznu, tjeskobnu prostoriju gdje ju je čekao krvnik; ceriose, a lice mu je sve više bilo nalik na užasno lice Slijepog Jakea. Odjednom je osjetilauže oko vrata. Pokuša vrisnuti, ali nije mogla. Uže se stezalo i davilo je. Gušeći se, onase probudi.Dvije su joj snažne ruke stezale vrat; pri odbljesku ulične sv jetiljke iznad sebe ugledaužasno lice Slijepog Jakea. To nije bio prizor iz sna; bila je to java! Svijest o tome ispuni

je stravom i ona se pokuša oteti. Uzalud. Jake joj je jednim koljenom prikovao tijelo zakrevet i rukama joj stezao vrat, šapćući riječi koje je samo ona morala čuti. — Fanny, cinkala si me! — šaptao je piskutavo. — Otkucala si me, prokleta bila! Mene,

jadnog Slijepog Jakea! Htjela si me strpati pod led, ha? Ali znam ja to, šapnuo mi jedrug iz Doma. Zato je sad svršeno s tobom, čuješ li, zmijo?Upinjući se da vrisne ili barem još jedanput udahne, hvatala je zrak. Već je osjećalakako joj bubnja krv u sljepoočnicama dok su joj nemilosrdne ruke sve jače stezale grlo. A onda odjednom bijesnu svjetlo. Na vratima je stajao »fini mladić iz Manchestera«,zapravo Larry Holt koji je unajmio sobu preko puta, očekujući da će se Slijepi Jake doćiosvetiti kad čuje da ga je neka žena izdala. U sobi preko puta čekao je da čuje mekanekorake Slijepog Jakea isad je stajao na pragu, s dugačkim browningom u ruci i prijeteći gledao u napadača. — Diži ruke, Jake! — reče on, našto se Slijepi Jake, koji nije mogao vidjeti svjetlo i koji

je tek na te riječi shvatio da je netko u sobi, naglo okrene zarežavši kao tigar u stupici.

15. Borba u mraku

Za trenutak su svi stajali tako kako su se zatekli, ukočeni i ne progovorivši, a ondaSlijepi Jake polako podigne ruke.

— Sigurno imate pucaljku, ha? — zareži on. — Nećete valjda upucati jadnog starca,gos'n Holt?— Kreni polako naprijed — reče Larry — i ne pokušavaj nikakve trikove ako ne želišstradati.— Već sam dovoljno stradao, gos'n Holt — gunđao je slijepac. Vrijedilo ga je vidjeti. Koračao je lako, kao kakva djevojka i njegovo mu je šesto čuloomogućivalo da nasluti svaku zapreku. Larry je bio u nedoumici. Prilazeći mu, čovjek je zauzeo takav položaj da se ošamućenaFanny nalazila na nišanu Larryjeva pištolja. Bio je spreman da puca i na najmanji znak

Jakeova otpora, ali moglo bi se dogoditi da pri tom ozljedi i Fanny Weldon.

7/28/2019 Osvetnik


Odjednom, prije nego što se mogao odlučiti što da učini dogodilo se nešto što jepotpuno izmijenilo situaciju. Hodajući prema njemu uzdignutih ruku, gorostasdodirne žarulju koja je visila sa stropa i prije no što se Larry stigao snaći, stegne jerukom. Žarulja se rasprsne i soba utone u mrak. Nikakvo pucanje sada nije dolazilo u obzir. Larry se ustremi naprijed, napevši svemišiće u očekivanju Jakeova naleta. Jake ga zgrabi i Larryja zapanji snaga tih golemihruku. Diana nije uopće pretjerivala kad je rekla da je jak kao bik. Larry, koji je i sam biosnažan čovjek, osjećao se u gvozdenom stisku jakog slijepca sasvim bespomoćan. Kakobi se to po njega završilo, nije se usuđivao ni zamisliti. Na sreću, sa stubišta se začujeneki glas i lupa vrata, našto Slijepi Jake samo odbaci detektiva u drugi kra j sobe kao da

je snop sijena. Larry se ošamućen sruči kraj zida. Istog trenutka Slijepi Jake se baci prema vratima i sleti niz stepenice brže nego što bisletio ijedan čovjek zdravih očiju. Larry se s mukom uspravi na noge i izvadivši iz džepa baterijsku svjetiljku potraži napodu pištolj koji mu je ispao. Podigavši ga, pritrči prozoru, otvori ga i pogleda nizulicu. Slijepi Jake je već zamaknuo za ugao. Netko je donio drugu žarulju i namjestio je, pa se sada inspektor okrene djevojci.Ležala je bez svijesti, a crvene mrlje na vratu svjedočile su o snazi i nakani Slijepog

Jakea.— Bilo bi dobro da pošaljete po liječnika — reče gazdarici koja je stajala na vratimasumnjičavo ga gledajući. — Što radite u ovoj sobi? — upitala je sumnjičavo. — Pozvat ću policajca.— Pozovite dva — nato će Larry. — Ali i liječnika, i to smjesta. Na sreću se policijska stanica nalazila u blizini i policijski je liječnik brzo došao. Za to se vrijeme Fanny vratila u život, ali je od sjećanja na proživljenu stravu dobilahisteričan napadaj sasvim nalik na ludilo.— Mislim da bi bilo najbolje otpremiti je u bolnicu, doktore — predloži Larry, aliječnik kimne slažući se s njim. Zapanjeno je promatrao modrice koje su se sve jače isticale na Fannynu vratu. — Ovo nisu mogli učiniti ljudski prsti — reče on. — Mora da ju je stegnuo nekiminstrumentom.Larry se nasmije. Bio je to vrlo kiseli smijeh.— Ako tako mislite, doktore — reče — pogledajte i moj vrat — pokazao je crveneznakove na mjestu gdje ga je Jake zgrabio.

— Hoćete reći da je običan čovjek to učinio? — upita doktor s nevjericom.

— Nije baš običan, ali da je čovjek, to znam — odgovori Larry. — Nisam baš sklonpretjerivanju, ali taj me je čovjek zgrabio i bacio u drugi kraj sobe kao da sam teniskalopta.

Doktor zazviždi. Za to se vrijeme gazdarica uvjerila u Larryjevu bona fide i zbunjeno je mucala ispričavajući se i uvjeravajući ga suznih očiju da je za njezinu kuću velikasreća i čast što je bio prisutan tragičnim događajima te burne noći.

Sišavši na ulicu, Larry duboko udahne svjež zrak. U glavi mu se kovitlalo od svega što je prošao; bio je izubijan, bijesan i razočaran. Činjenica da je njega, Larryja Holta, kojise ponosio pobjedama u mnogim amaterskim mečevima, netko mogao samo takobaciti u kut, nije ga toliko tjerala u bijes kao svijest o tome da mu je zločinac pobjegao.

7/28/2019 Osvetnik


Sada se Londonom i dalje slobodno kreće čovjek opasan kao tigar, jak kao medvjed, sinteligencijom koja jedva da je bila veća od inteligencije gorile. — Dakle, to je cijeli zoološki vrt u jednom čovjeku, i to izvan kaveza — reče sam sebinakon što je slikovitim usporedbama odredio sve vrline noćašnjeg napadača. Pol sata poslije sve su policijske stanice imale njegov opis i lov na Slijepog Jakea je

počeo. Larry je ušao u svoj stan kad su izbijala tri sata. Zatekao je usnulog Sunnyja kako čekau naslonjaču. Probudio ga je, lagano ga potapšavši po ramenu. — Sunny — reče mu — ono što sam doživio posljednjih sati, dovoljno mi je za cijeliživot — Vjerujem, sir — složi se Sunny dolazeći k sebi. — Želite li ipak kavu, sir?Larry je mislio, razmišljao, premišljao. Stojeći kraj kamina s rukama u džepovima,zurio je u vatru.— Zgrabio me je za potiljak, Sunny — reče tiho — i zavitlao preko sobe.— Jest, sir — reče na to Sunny. — U koje vrijeme ujutro želite svoj čaj? Onako umoran i izubijan, Larry se ipak morao nasmijati.

— Kad bi me donijeli kući slomljenog vrata — upita razdraženo, — što bi ti učinio? — Otkazao bih vaše jutarnje novine, sir — odgovori Sunny ne oklijevajući. — To bihsvakako trebao učiniti. — Što je s tvojim srcem?! — usklikne Larry.— Ništa, sir — odvrati Sunny bez uzbuđenja. — Liječnik kaže da imam problemasamo s probavom.Larryju nije preostalo drugo nego da nemoćno slegne ramenima. Skinuo je košulju ibacio je u kut, ostavio hlače na podu i ne obukavši pidžamu zavukao se u krevetpokrivši se preko glave. Učinio je tako dijelom zbog umora, a dijelom zbog toga što jeznao da Sunnyja uzbuđuje samo ako se ne ponaša kao džentlmen. A noćni odmor

jednog džentlmena Sunny nije mogao zamisliti bez pidžame.

16. Gospodin Grogan susreće damu

U ponedjeljak je u crkvi sv. Georgea na Hannover-skveru bilo vrlo živo; očito je bilo utoku vrlo otmjeno vjenčanje, a sudeći prema automobilima koji su zakrčili obje straneulice, sretnici i uzvanici su bili iz gornje klase i dobrog imovnog stanja.

Među uzvanicima je bio i gospodin Grogan, ili Fleš Fred koji, istina, nije bio pozvan,ali se tu izvrsno snalazio. Nije bio pozvan zbog dva razloga. Prvi je razlog bio taj što ganitko iz svojte mlade ili mladoženje nije ni poznavao, a drugi što ga oni ne bi pozvali ida su ga poznavali, pogotovu tada ne. No te sitnice nisu zabrinjavale Freda. On je znao

da se mnogi iz obitelji mlade i mladoženje sada susreću prvi put i da će pri njihovusuzdržanom međusobnom procjenjivanju, njegova pojava ostaviti dobar dojam. Adobar dojam značio je i dobro mjesto u prvim redovima te obiteljske predstave u kojojse mnogi nisu poznavali. I tako je Fleš Fred s predivnim cilindrom, blistavobijelihrukavica i odišući besprijekornom elegancijom uplovio u crkvu sv. Georgea, uvjerenda su mnogi pomislili kako je upravo on mladoženja. No nije njega na to vjenčanje privukla samo želja za visokim društvom. Prije svega ga

je privukao sjaj dragulja, za koje je znao da će, u skladu sa zahtjevima mode u tom

7/28/2019 Osvetnik


društvu, blistati na mnogim ženama. Ne, nije on pomišljao na kakvu sitnu krađu. Kaodobar general koji šalje izvidnicu, došao je da vidi kakve mogućnosti pruža sav taj sjajza neke veće pothvate. Ceremonija vjenčanja ga nije zanimala, promatrao ju je neko vrijeme preko volje kaoda gleda ne suviše zanimljiv običaj nekog plemena. Onda, kad se gnjavaža oduljila,stane se vrpoljiti i ogledavati, razmišljajući o tome da li da promijeni mjesto i stanenegdje gdje bi mogao bolje vidjeti uzvanike. Uto napokon odjeknuše posljednjitrijumfalni taktovi, a mlada i mladoženja krenu iz crkve djelujući strašno posramljeni.

Svatovi pođu za njima i Fred im se priključi budno gledajući oko sebe. Stojeći na stepenicama, premišljao je da li da im se priključi i na svadbenom veselju,kad odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Okrenuo se naglo. — Hallo, dr Judd! — odahne s olakšanjem. — Mislio sam da je opet onaj Holt. Taj tip

mi je već dokrajčio živce svojim iznenadnim pojavljivanjem. Dr Judd, koji je u svom jutarnjem odjelu izgledao upravo onako kako treba da izgledauspješan poslovni čovjek ujutro, strogo ga pogleda. — Rekli ste da putujete u Nicu — reče on. — Pobjegao mi je vlak — odvrati Fred glatko — pa je moj drugar otputovao sam.Ostajem ovdje još nekoliko dana, a onda ću, nadam se, uistinu otići. Dr Judd se zamislio.— Hajde da prošećemo malo — reče on. — Htio bih da razgovaramo.Hodali su bez riječi jedan uz drugog do Hannover-skvera, a onda skrenuše u UlicuBond.— I vi ćete meni dokrajčiti živce, znate, gospodine Grogan — izgovori napokon dr

Judd. — Prije sam barem mislio da živite negdje u Evropi i da tamo izvodite svojevratolomije. Umjesto toga, saznajem da živite ovdje, u Ulici Jermyn, i to sjajnim

životom. — Ali, koliko sam shvatio, bili ste uvjereni da sam otputovao, nije li tako? — upitaFred brzo.— Ne, ništa takvo nisam rekao — odvrati dr Judd mirno. — Samo sam vas podsjetioda ste rekli kako ćete otputovati u Nicu. — Dakle, znali ste da sam tu — zaključi Fred. — Da, čuo sam da ste ovdje — potvrdi dr Judd i nastavi: — No, gospodine Grogan, štomislite o tome da nas dvojica sklopimo neku vrstu kompromisa?Fred se pretvorio u uho.

— Kakvu vrstu? — upitao je oprezno.

— Pretpostavimo — odgovori Judd — da vam dam stanovitu svotu pod uvjetom dame više ne uznemiravate? Ništa ne bi Fredovim planovima odgovaralo bolje od toga što je čuo. Podpretpostavkom, razumljivo, da bi spomenuta svota značila sigurnost i odmor odstalnog smišljanja novih načina zarade. — Ja se slažem — reče on nakon kratke stanke, našto ga dr Judd ozbiljno pogleda.— Samo, ovaj put budite od riječi — naglasi on. — Ne želim tek tako ostati bezdvanaest tisuća funti... — Dvanaest! — ponovi brzo Fred. — To zvuči kao sasvim pristojna svota.

7/28/2019 Osvetnik


— Samo, opet ponavljam — nastavi Judd — ne namjeravam ostati bez tih novaca akomi ne garantirate da me nećete više gnjaviti. Mogli bismo o tome još malo popričatisutra, poslije večere. Hoćete li doći k meni u Chelse na večeru, sutra u osam? Fred ne oklijevajući kimne. — Bit će još puno ljudi na večeri, i to ljudi — objasni dr Judd, — koji vas ne poznaju.

Molio bih vas da budete ljubazni i da ne uključite perušanje nekog od njih u svojebuduće planove. — Zar ne smatrate da sam suviše džentlmen za takvo nešto? — upita Fred glasom

prepunim uvrijeđene taštine. — Ne smatram — odgovori Judd kratko i ode od njega skrenuvši bez pozdrava zaugao Ulice Bond.

Dvanaest tisući funti! Sjajna svota. Pogodba je obećavala ispunjenje njegovih želja iFred se osjeti nekako laganim i zaleprša prema Piccadillyju. Dok je tako razigranošću svoje mašte uživao u zamišljanju budućeg života, ugleda nadrugoj strani ulice poznato lice. Lice te djevojke nije bilo od onih koja bi se lako mogla

zaboraviti, pa, iako ga je jednoć vidio samo na tren pri svjetlu ulične svjetiljke naStrandu, nije ga zaboravio. Prešao je ulicu i krenuo za djevojkom, ovaj put se pomnoosvrnuvši iza sebe. No, napokon, Larry Holt mu nije bio za petama. — Prilika je najbolja što može biti — promrmlja sam sebi, uvjeren da je tog jutrabesprijekorno elegantan i u svom najboljem izdanju.Prestigavši je na uglu pred Piccadilly jem, s blistavim osmijehom skine šešir i lagano senakloni. Diana, kojoj se njegovo lice učini odnekud poznatim, htjede mu pružiti ruku,uvjerena da je znanac kojeg će se ubrzo sjetiti, ali Fred učini pogrešku izgovorivšiotrcanu frazu:

— Gdje li smo se mi ono sreli? — na što ona povuče ruku. — Ljepotice — nastavi Fred — vi ste ukras ovog svijeta i ja jednostavno moram da se

pobliže upoznam s vama! S već izrečenom frazom, ovaj je nastavak spadao u njegove uobičajene formule kojima

je postigao mnoge uspjehe.— Onda je najbolje da me jednom posjetite — reče ona, na što se Fleš Fred zapanjimunjevitim uspjehom svoje taktike.Otvorivši torbicu, djevojka izvuče posjetnicu i na nju napiše neki broj. — Najljepše zahvaljujem — reče Fred dok je elegantnom kretnjom posegao zaposjetnicom. — Dat ću i ja vama svoju, odmah. A što mislite o jednoj večeri udvoje,gospođice ... — pogledavši u kartu pročitao je: — gospođica Diana Ward, kakvo divnoime — dodao je, ponovivši: — Diana! Soba 47 .. . — odjednom mu se lice smrkne. — Scotland Yard! — promrsio je gorko.

— Da, radim tamo s inspektorom Larryjem Holtom — dometne djevojka slatkimglasom. Fred se zagrcne.— Ako nije on tu, onda ste vi, ako nema vas, onda je sigurno on — uzviknuo je Fred.— Zar ne može jedan džentlmen imati bar malo mira od vas?! Tog poslijepodneva Diana je svog šefa nešto zamolila zbog čega on osjeti mali ubodrazočarenja. — Naravno — odgovorio joj je — slobodni ste večeras. Nadam se da ćete se lijepoprovesti. Idete li na ples?

7/28/2019 Osvetnik


Ona kimne.— Fino — trudio se da mu glas zvuči srdačno. — Želim vam dobru zabavu. Djelovao je pomalo suzdržano, kao čovjek toliko udubljen u svoj posao da ne možeshvatiti kako se netko u to vrijeme može zabavljati. Diana mora da je sve to pročitala snjegova lica. Zabacivši glavu pokretom koji joj je davao posebnu dražest i koji je većviše puta zamijetio, ona mu reče: — Idem na taj ples iz dužnosti, mister Holt. Nije mi bilo ni nakraj pameti da bih išla,ali mladić koji me je pozvao je sin vlasnika onog istog osiguravajućeg zavoda gdje samradila šest mjeseci kao tajnica. — Čini mi se da ste vi počeli raditi još kao dijete — osmjehnuo se Larry. — Jeste li išli uneku dobru školu? — Išla sam u javnu školu — mirno mu odgovori na to. — Tetka koja me podigla na

noge bila je vrlo siromašna. — Niste uopće poznavali roditelje? Diana odmahne glavom. — Nadam se da vas ne podsjećam na nestalu Claris-su — osmjehnula se. — Moja je

priča mnogo manje romantična. Uvijek sam očekivala da ću o svom ocu doznati prekokartoteke Scotland Yarda, ili da će me obavijestiti kad ga puste iz zatvora, ako je jošživ. Moja tetka, gospođa Ward, uvijek je o njemu govorila nimalo laskavo. Zapravo,nije nikad htjela mnogo govoriti o njemu, ali iz načina kako ga je spominjala shvatila sam da neću čuti ništa lijepo. No da ne duljim, dobro ste rekli da sam vrlo rano počelazarađivati za život. — Rekli ste da na taj ples idete iz dužnosti — prešao je inspektor na ugodniju temu. — Što ste time mislili? Diana priđe stolu, uzme svoju torbicu i otvorivši je, pokaže mu pismo. — Sigurno će vas zainteresirati to što piše — osmjehnula mu se. — Piše mi žena mogabivšeg šefa, gospođa Gray, koja me voli kao svoju kćer i želi da to uistinu postanem. Larryja je to što je čuo zainteresiralo, ali se trudio da to ne pokaže. Ništa nije rekao,osjećajući da su sva pitanja koja bi joj htio postaviti indiskretna, a osim toga nije biokadar izraziti bilo kakvo zadovoljstvo zbog te izjave, jer je osjećao sasvim suprotno. — Ali ne idem zbog toga — prekine djevojka šutnju. — Ovaj dodatak na kraju njenogpisma me je nagnao da se odlučim na taj ples — rekla je i pročitala:

U posljednje smo vrijeme imali dosta briga. Kompanjon mog muža je na Baltiku izgubio jedanbrod, a osim toga je moj suprug morao isplatiti vrlo visoku svotu zbog smrti nekog Stuarta.

— Stuarta? — iznenadi se Larry. — Ne, ne bih rekao da je to naš Stuart. Koliko znam,on nije bio osiguran kod tog mistera Graya. U vezi s tim, sad sam se sjetio da još nismoopovrgnuli nalaz mrtvozornika koji je njegovu smrt proglasio nesretnim slučajemutapanja. Piše Stuart, ha? — kimnuvši on ponovi njegovo ime, kao da govori sam sebi,a onda pogledavši u djevojku reče: — Dugujem vam ispriku, Diana — oslovio ju je prvi put imenom. — Mislio sam davam je važna jedino zabava i da ste sasvim smetnuli s uma slučaj kojim se bavimo. Zatečena njegovim tonom, djevojka se zagledala u njega blistavih očiju a lice joj seblago zarumenjelo.— Stalno ga imam na umu — reče upola glasa. — Osim toga ... lijepo je raditi s vama

— dometnula je tiho, a onda naglo promijenila temu i ispričala mu svoju avanturu s»blistavim« Fredom.

7/28/2019 Osvetnik


— Jadni stari Fred — prigušio je Larry smijeh. — Sad ste barem sigurni da će se držatipodalje od vas.Neko su vrijeme šutke radili nagnuvši glave svaki nad svojim papirima, a onda Larryupita:— Kad se namjeravate vratiti s tog plesa?

— Zašto? — iznenadila se.— Bilo bi mi drago da poslije toga svratite ovamo ili da vas pričekam pred vašomkućom u Charing Crossu. Zanima me što ćete saznati. Zamišljeno se zagledala u svoje ruke.— Doći ću u Yard — reče. — Bit ću tu poslije jedanaest. Pogledavši ga kroz napola spuštene trepavice, vidjela je kako opipava modrice navratu.

— Boli li vas to? — upitala je blago.— Nije strašno — odgovori Larry. — Samo naoko je gore nego što jest, što ne bihmogao reći za svoju taštinu. Na njoj će dugo ostati tragovi. — Mora da je taj tip užasno jak — uzdrhtala je. — Kad se samo sjetim one noći nastepenicama, nikad to neću zaboraviti. Zar nema baš nikakvih novosti o njemu? — Nikakvih — odgovori Larry. — Kao da je propao u zemlju.— Je li dom pod prismotrom?— Dom? — iznenadio se. — Ne, nisam to smatrao potrebnim. Upravitelj je, čini mi se,čovjek na mjestu. Interesirao sam se kod šefa tog policijskog okruga i on mi je rekao dasu svi njegovi pitonici pošteni ljudi i da može jamčiti za svakog, izuzev onog Lewa.Tako se zove onaj jadnik kojeg sam zatekao u sobi na katu ... čini se da nije pri zdravojpameti.— Htjela bih vas zamoliti nešto — reče nato djevojka. — Da li biste htjeli sutra otići samnom u taj dom?— Pa, mogu ... — oklijevao je. — Ali...

— Kad vas molim, hoćete li? — Sigurno da hoću, samo ne znam zašto. Čini mi se Ja nas ništa što tamo možemosaznati neće dovesti bliže ubojici Stuarta. — Tko zna? — otpovrne djevojka zamišljeno. Kasnije su otišli zajedno u obližnjurestauraciju dapojedu nešto; bilo im je ugodno dok su neobavezno čavrljali i Larry se nije sjećao kadmu je jelo tako prijalo.

Kad su se vratili na posao on se usredotočio na to da detaljnim pregledom svihdokumenata i podataka do kojih je mogao doći ustanovi da li je točna Dianina teorijada je Stuartova žena rodila blizanke. U knjizi rođenih nije bilo nikakvih podataka otome i činilo se kao da djeca nisu bila prijavljena nijednom matičnom uredu. — Još jedna zagonetka — reče Larry mrzovoljno. — Možda uopće nije zagonetka nego nemarnost — dometne djevojka. — Trebalo biupisati djecu, ali neke žene uopće ne mare za formalnosti kao što je prijavljivanje djece.Čudim se, ali čini se da je i gospođa Stuart bila takva. Osmijeh koji je popratio te njene riječi natjera Larryja da je upitno pogleda. — Nije ona jedina — objasni mu djevojka — to sam mislila reći. Moja tetka, koja nijebila tako fina gospođa, mrzila je cijepljenja, prijave i registracije bilo koje vrste. Sve što

je bilo vezano uz službene osobe, čak i školovanje.

7/28/2019 Osvetnik


— Što je bilo s njom? Je li umrla? — upita Larry. Djevojka je šutjela kao da ne želiodgovoriti.— Ne ... nije umrla — reče napokon. Ton kojim je to izgovorila privukao je Larryjevu pažnju i on zamijeti kako jepocrvenjela.

— Nisam trebala ni početi govoriti o nečemu — rekla :e tiho — o čemu bih najradiješutjela. Ja ... ja nisam odrasla u finoj obitelji, to je najmanje što mogu reći. Moja tetkačije ime nosim, je pokrala svog šefa, a to joj nije bilo ni prvi ni posljednji put. U svakom

slučaju, kad mi je bilo dvanaest godina nekamo je nestala i više je nikad nisam vidjela. Prešavši preko sobe, Larry joj priđe i položi ruku na rame. — Draga moja — reče joj blago — to što ste usprkos svemu postali svoj čovjek i što steizborili svoje mjesto u životu, nešto je čime se možete samo ponositi. I ja se vrloponosim vama.Kad je podigla glavu, oči su joj bile pune suza. — Mislim da je pila — pričala je dalje, ali s manje gorčine. — No nisam u to sasvimsigurna. Kad sam je najviše trebala, bila je dobra prema meni, zato često zaželim dasaznam što je poslije bilo s njom. Samo, nekako me je strah od onog što bih mogla čuti. — Možda je u zatvoru? Djevojka odmahne glavom. — Ne, prije bih rekla da je u nekom zavodu za alkoholičare — odgovorila je, a onda jeočito u želji da govori o nečem drugom naglo upitala: — Dakle, što ćemo raditi sada? Larry joj je izdiktirao nekoliko pisama i dao upute što će dalje raditi, a onda je odlučioda iziđe. Činilo mu se da se sa svakim korakom misterija Stuartove smrti sve više zapleće.Stalno je nailazio na ćorsokake i svaki put kad je mislio da naslućuje trag nailazio je nazid i morao se vraćati tamo odakle je počeo. Čak je pretpostavka da je Stuartova smrtubojstvo a ne nesretni slučaj ili samoubojstvo još bila samo pretpostavka. Nije biloničega čime bi mogao nepobitno dokazati da je Stuart uistinu ubijen, a još nije našao nisiguran motiv za to ubojstvo. Cijela se teorija oko tog slučaja temeljila samo na činjenicida je tijelo pronađeno na stepenicama kamo ga u vrijeme smrti voda nije moglananijeti, i na papiriću ispisanom Brailleovim pismom, koji je uza sve to i ukraden. Hodajući tako i razmišljajući o svemu, odjednom zastane. Stojeći na pločnikuNorthumberland-avenije izvadio je iz džepa notes.— Umorstvo ... dear . .. more — odmahujući glavom poluglasno je čitao riječi koje subile na onom papiriću. — Zašto je pisalo »dear« ? — pitao se u čudu. To može značiti »dragi«, riječ kojom

Englezi započinju mnoga pisma, ali zašto bi netko na papiriću koji je očito krišom odubojica tutnuo u mrtvačev džep, pisao tako nešto? Možda postoji još neko tumačenjekoje je promaklo Diani koja mu je diktirala riječi dok ih je čitala s papirića. — Dear, dear, dear — ponavljao je hodajući dalje. A onda odjednom, bez ikakvarazloga, on pomisli na jedno ime. Dearborn! Nasmijavši se sam sebi, tu je ideju odmahodbacio. Kakve veze može imati s ovim ime jednog upravnika doma za slijepe?Dearborn je čovjek dostojan poštovanja, dobročinitelj onih jadnika koji žive kao i on uvječnom mraku! Opet je odmahnuo glavom i ubrzao korak. Često se događa, u što su se mnogi ljudi uvjerili, da se igrom slučaja čovjek u kratkovrijeme susretne s onim na koga je pomislio. Tako je i s prezimenima: ako čuje nekoneobično prezime, može biti siguran da će se u roku od dvadeset i četiri sata opet

7/28/2019 Osvetnik


susresti s njim. Tako je i Larry, hodajući Shaftesbury-avenijom pokraj nekog teatrakrajem oka zapazio na oglasnoj ploči ime zbog kojeg je zastao na mjestu. Približivši seplakatu pročitao je: — John Dearborn.Dearborn je, dakle, pisac komada koji će te večeri biti na sceni teatra. Kakva teatra? Dabi saznao odgovor na ovo pitanje koje mu se odmah nametnulo, Larry se udalji doruba pločnika i podigne glavu prema natpisu iznad ulaza. Macready! A upravo izMacreadv-teatra je Gordon Stuart iščezao! Bez oklijevanja se uputio kroz predvorje prema blagajni kazališta. Brzim pogledom naplan sjedala, koji je blagajnik držao pred sobom, ustanovio je da je vrlo malo ulaznicaprodano za večerašnju predstavu.— Možete li mi reći gdje da nađem gospodina Johna Dearborna? — upitao je.Blagajnik je podigao glavu i pogledao ga s izrazom dosade i rezignacije.— Jeste li možda prijatelj upravitelja? — Nisam — odgovori Larry — niti ga poznajem.

— Onda niste ni prijatelj gospodina Dearborna? — upita blagajnik istim rezigniranim

tonom, na što Larry odmahne glavom. — Zašto je pisalo »dear« ? — pitao se u čudu. To može značiti »dragi«, riječ kojomEnglezi započinju mnoga pisma, ali zašto bi netko na papiriću koji je očito krišom odubojica tutnuo u mrtvačev džep, pisao tako nešto? Možda postoji još neko tumačenjekoje je promaklo Diani koja mu je diktirala riječi dok ih je čitala s papirića. — Dear, dear, dear — ponavljao je hodajući dalje. A onda odjednom, bez ikakvarazloga, on pomisli na jedno ime. Dearborn! Nasmijavši se sam sebi, tu je ideju odmahodbacio. Kakve veze može imati s ovim ime jednog upravnika doma za slijepe?Dearborn je čovjek dostojan poštovanja, dobročinitelj onih jadnika koji žive kao i on uvječnom mraku! Opet je odmahnuo glavom i ubrzao korak.Često se događa, u što su se mnogi ljudi uvjerili, da se igrom slučaja čovjek u kratkovrijeme susretne s onim na koga je pomislio. Tako je i s prezimenima: ako čuje nekoneobično prezime, može biti siguran da će se u roku od dvadeset i četiri sata opetsusresti s njim. Tako je i Larry, hodajući Shaftesbury-avenijom pokraj nekog teatrakrajem oka zapazio na oglasnoj ploči ime zbog kojeg je zastao na mjestu. Približivši seplakatu pročitao je: — John Dearborn.Dearborn je, dakle, pisac komada koji će te večeri biti na sceni teatra. Kakva teatra? Dabi saznao odgovor na ovo pitanje koje mu se odmah nametnulo, Larry se udalji do

ruba pločnika i podigne glavu prema natpisu iznad ulaza. Macready! A upravo izMacreadv-teatra je Gordon Stuart iščezao! Bez oklijevanja se uputio kroz predvorje prema blagajni kazališta. Brzim pogledom naplan sjedala, koji je blagajnik držao pred sobom, ustanovio je da je vrlo malo ulaznicaprodano za večerašnju predstavu. — Možete li mi reći gdje da nađem gospodina Johna Dearborna? — upitao je.Blagajnik je podigao glavu i pogledao ga s izrazom dosade i rezignacije.— Jeste li možda prijatelj upravitelja? — Nisam — odgovori Larry — niti ga poznajem.— Onda niste ni prijatelj gospodina Dearborna? — upita blagajnik istim rezigniranim

tonom, na što Larry odmahne glavom.

7/28/2019 Osvetnik


— Ako je tako — nastavi blagajnik — onda slušajte što ću vam reći. Nekome moramreći što mislim. Nemam pojma gdje biste mogli naći gospodina Johna Dearborna i bilobi mi jako drago kad ni naš upravitelj ne bi imao pojma o njemu! Odlazim odavde jošovog tjedna — naglasi on — pa me prema tome nije briga čak i da me on čuje. On jenajgori pisac kojeg su svijet i teatar ikada vidjeli! Eh, sad mi je lakše kad sam to rekao.Ali možda ste namjeravali kojim slučajem kupiti ulaznicu? — podrugljivo je dodao.— Ni govora — odgovori Larry.— Ne bih vam ni preporučio — dometne blagajnik i nastavi: — U subotu je bilo šestgledalaca na predstavi, a večeras će, čini se, biti trojica. Predstava je zanimljiva jedinoza bolničare iz ludnice koji iz nje mogu nešto saznati o načinu razmišljanja svojihpacijenata. A kad god koji luđak pobjegne, možete biti sigurni da će doći ovamo. — Niste mi odgovorili na pitanje — prekine ga Larry. — Gdje mogu naći autora toganesretnoga komada?Blagajnik slegne ramenima.— On drži nekakav zavod tamo u West Endu. Jadni šašavac, slijep je i nije nimalolijepo od mene što tako o njemu govorim. Ali što mogu kad piše tako užasne stvari?

— Bavi li se konstantno pisanjem? — upita Larry.— Konstantno i te kako — odgovori drugi tužno. — Bojim se da on piše i kada spava. — I zar se sva njegova djela postavljaju na scenu? Čovjek samo kimnu. — I sva propadaju? Ovaj opet kimnu.— Ali kako to? Pa nijedno kazalište ne postavlja na scenu djela neuspjelog autora.— Osim ovoga — reče blagajnik beznadno. — Zato i jest ovako živo u Macready-teatru.— Koliko dugo već John Dearborn piše? — upita Larry sve više začuđen. — Oh, zasigurno već deset godina. S tim da neki komadi i nisu tako loši, samo su ludi.

— Dolazi li on ikad ovamo?— Nikad — odmahne čovjek glavom. — Ne znam zbog čega, ali nikad nije došao. Čakni na probe.— Još jedno pitanje. Kome pripada ovo kazalište? — Jednom društvu — odgovori blagajnik već preko volje jer mu je očito već bilo dostapitanja. — Da sad i ja vas nešto pitam. Zašto vas sve to zanima?

— Tek tako — odgovori Larry osmjehnuvši se. Bilo mu je jasno da je blagajnik izgubiovolju za razgovor i da od njega neće više ništa saznati, zato iziđe iz kazališta. Tek sada mu ništa nije bilo jasno. Zamišljeno je napravio nekoliko koraka. Još ni sadanije mogao zamisliti nikakvu vezu između riječi zapisane na onom papiriću isvećenika Johna Dearborna. Ali isto tako nije mogao zamisliti ni da je taj isti ljubazničovjek i filantrop autor užasnih kazališnih predstava. Odjednom se sjetio nečega i vratio u kazalište. — Htio bih vas zamoliti za jednu uslugu — reče blagajniku — naime, želio bih malopogledati unutra.Blagajnik je pristao preko volje i pozvao razvodnika.— Moramo paziti, tamo je potpuni mrak — reče mu ovaj. — Dvorana još nijerasvijetljena.Pošavši s njim do dvorane, Larry se osvrne oko sebe, ili nije mogao mnogo vidjeti prislabom pomoćnom svjetlu. Stao je kod prvih redova sjedala.

— Gdje je loža A? — upitao je Larry koji je zbog te lože i htio vidjeti kazalište.

7/28/2019 Osvetnik


Razvodnik ga je poveo dugim prolazom iza teškog zastora do hodnika iz kojeg seulazilo u lože. Otvorio je vrata ia kraju hodnika. Larry uđe u ložu. I ovdje je biopolumrak, pa on kresnu šibicom. Pri titravom svjetlu nije vidio ništa po čemu bi se ta loža razlikovala od drugih, osimšto je pod bio zastrt mekanim i skupocjenim sagom. Osim toga u loži su bila trinaslonjača vrlo lijepo izrezbarena. — Imaju li sve lože ovakva sjedala? — upitao je razvodnika.— Nemaju — odgovori ovaj. — Samo loža A. Izišavši na hodnik, Larry pogleda okosebe. Nasuprot ulazu u ložu A nalazio se na zidu crveni prekrivač. Larry ga odmakne iotkrije da su iza njega uska metalna vrata na kojima je crvenim slovima pisalo: »Izlaz uslučaju požara«. — Kuda ovo vodi? — upitao je.

— U pokrajnju ulicu, gospodine — reče mu razvodnik. — U Ulicu Cowley. Nije bašprava ulica, nego samo prolaz koji pripada kazalištu i zatvoren je na jednom kraju. Larry mu pruži napojnicu i kroz predvorje iziđe iz kazališta. U tom je trenutku biobliže rješenju Stuartova ubojstva nego ikada prije. Osjećao je to.

U deset i pol te večeri već je sjedio u svome uredu i nestrpljivo očekivao djevojku.Kako se bližilo jedanaest sati kad su se dogovorili da se ona vrati s plesa, Larry jegotovo uspio uvjeriti sam sebe da je nestrpljenje s kojim je očekuje rezultat samoprofesionalne znatiželje za ono što će mu reći. Došla je desetak minuta ranije nego što je rekla. Larry, koji ju je do tada viđao samo usvakidašnjoj odjeći za posao, bio je osupnut njenim izgledom. Zračila je ljepotom ielegancijom tako da ni Larry niti bilo tko drugi ne bi nikad mogao pogoditi koliko jemalo stajala njezina jednostavna haljina od crnog tila. Ukrasi koji su u skladu shaljinom krasili njenu kosu bo je zlata nisu stajali više od deset šilinga. Ali to Larry nijemogao znati, pa i da je znao ne bi ništa manje bi|o ushićen njenom pojavom koja mu jegotovo oduzela dar govora.— No sad mi ovaj ured tako bijedno djeluje — rekao je napokon — uz taj vaš sjaj. Ona se samo osmjehnula umjesto odgovora i Larry gotovo sasvim smetne s umarazlog njihova sastanka. Zato se iznenađeno trgnuo kad je ona pobjedonosnouzviknula:— Otkrila sam!— Otkrili?! — promucao je, a onda je došao k sebi: — Ah, da, vaš prijatelj izosiguravajućeg zavoda vam je rekao nešto. Otvorivši malu torbicu od crnog satena, djevojka izvadi list papira. — Evo, zapisala sam sve — rekla je i dodala: — Moj bivši šef gospodin Gray teško jestradao zbog Stuartove smrti. I, toliko da znate, to je onaj isti Stuart.

Larry lagano zazviždi. — Što je bilo? — upitao je.— Gray ima osiguravajući zavod — objašnjavala je. — Kad se netko osigura na velikusvotu za slučaj smrti, onda zavod koji ga je osigurao ne želi sam snositi rizik i zatoponudi drugim osigurava jućim zavodima reosiguranje takve police. Tako dijele rizik ipošto je osigurani čovjek umro treba isplatiti tri tisuće funti. — Tri tisuće funti? — zapanji se Larry. — Zaboga pa na koliku je svotu onda Stuart bioosiguran ako je to samo dio?

7/28/2019 Osvetnik


— Pitala sam i to — reče djevojka značajno i zagleda se u papir pred sobom. — Policau čijem je reosiguranju sudjelovao mister Gray glasi na 50.000 funti, i to nije sve. On mi

je rekao da postoji još jedna takva polica na istu svotu. Larry sjedne. Oči su mu sjajile. — Dakle tako! Tu se krije neki posao za koji je poslužila Stuartova smrt, zar ne?Osiguranje na sto tisuća funti! Je li vaš prijatelj platio svoj dio? — Naravno — odgovori djevojka. — Morao je. Zavod koji je ugovorio osiguranje iispostavio policu tražio je da plati reosiguranje. Nije mogao ništa drugo nego da stvoritaj novac.— A kako se zove društvo koje je osiguralo Stuarta? Djevojka je neko vrijeme šutkegledala u njega.— Osiguravajuće društvo Greenwich — izgovorila je polako i naglašavajući svakuriječ.Larry skoči na noge. — Dr Judd — reče prigušenim glasom.

17. Zalagaonica

Inspektor Holt otprati Dianu dolje i pred vratima su još malo zastali razgovarajući. Nju je tamo čekao elegantan automobil i požurila se da mu objasni čiji je. Žena njenog bivšeg šefa gospođa Gray inzistirala je da njihov vozač najprije odvezeDianu, pa da se onda vrati po njih, oko dva sata. Predložila je Larry ju da se odvezuzajedno.— Žao mi je što moram odbiti — reče na to Larry — ali čekam telefonski poziv.Naložio sam Harveyu da obavi jednu istragu i on mi je obećao da će se javiti okoponoći. Ona se prijekorno zagleda u njega.— Zar vam nije svega dosta? — pitala je. — I zar vi nikad ne spavate?Inspektor se nasmijao.

— Ja sam vam od onih sretnika kojima ne treba mnogo sna — reče pomalo razmetljivo. Uto im priđe policajac iz prizemlja. — Imate poziv — reče. — Pođite sa mnom — pozove Larry Dianu. — Možda riješim stvar, pa se onda moguodvesti tim autom kao pravi milijunaš. Požurio se u svoju sobu, a djevojka za njim. Nije ga zvao narednik Harvey, negoinspektor policijske stanice u Oxford Laneu.

— Je li to inspektor Holt? — pitao je.— Da, ja sam — odgovori Larry.— Vi ste poslali opis dugmeta koje tražite? Od crnog emajla s dijamantima? — Jesam — odgovori Larry brzo.

7/28/2019 Osvetnik


— Čujte — nastavio je čovjek — jedan od kompanjona zalagaonice »Emden & Smith«gospodin Emden otkupio je par dugmadi za manšete koji odgovara vašem opisuobjavljenom u službenom listu. — Imate li ih? — upita Larry žurno. — Ne, nisu kod nas — odgovori inspektor — ali ovdje je gospodin Emden, pa možete snjim razgovarati. On može dugmad donijeti ujutro. Slučajno je večeras pročitao opis unašem listu »Potraga« i odmah je došao u stanicu. Živi u blizini. — Dolazim odmah — rekao je Larry i spustio slušalicu. — Što je bilo? — upitala je djevojka. — Zar su našli dugme koje nedostaje? Larry odmahne glavom.— Našli su par dugmadi koji izgleda upravo onako kao onaj dio koji sam našao u ruciGordona Stuarta — objašnjavao je pomalo zbunjeno. — Ne razumijem to. Da su našlipolovicu dugmeta, ili drugo dugme, bilo bi mi jasnije.

Još zamišljen, on se zagleda u telefon, a onda reče dežurnom telefonistu: -— Ako se javi narednik Harvey, recite mu da me opet nazove, ili neka dođe ovamo ipričeka dok se vratim. Idem u policijsku stanicu Oxford Lane. Kad su izišli, rekao je Diani: — Dakle, sad prihvaćam vašu ljubaznu ponudu da seovom pokretnom palačom od-vezem do vaše kuće. Pozdravivši se s dostojanstvenim i strpljivim vozačem, izišli su iz automobila predDianinom kućom. Čovjek koji se šetkao pred njom podiže ruku i službeno pozdraviLarryja.— Niste valjda naredili da paze na mene? — iznenadi se djevojka. — Mislim da to nijepotrebno.— Moje mi iskustvo kaže da je to i te kako potrebno — namršti se Larry. — Onajpozamašni džentlmen koji me je bacio preko sobe kao da sam loptica zacijelo ne pati

od nedostatka upornosti i hrabrosti. Sigurni ste da nema još koji ulaz u kuću? — obratise detektivu.

— Nema, uvjeren sam. Dobro sam sve osmotrio; bio sam i u stanu.Ona zapanjeno zastane.— Kako? — promucala je.— Dao sam da se napravi duplikat ključeva vašeg stana — objasni inspektor. —

Nadam se da mi to nećete zamjeriti. — Kad je na to samo nijemo odmahnula glavom,Larry doda: — Kad već govorimo o ključevima, ispostavilo se da pojava Slijepog Jakeau stanu Fanny Weldon nije uopće takva misterija kako se činilo. Ona mu je osobnodala ključeve kad su se dogovarali za sastanak poslije provale, u subotu noću.Zapravo, on je zahtijevao da mu ih da ako se mimoiđu, a ona nije imala hrabrosti da toodbije. Poslije, kad su se sastali na keju, on joj je kl jučeve vratio, ali mora da je napravioduplikat. Na tu epizodu s ključevima bila je potpuno zaboravila, inače se ne bi usudilaonako mirno leći i zaspati. Zaželjevši joj laku noć, Larry je Dianu prepustio brizi detektiva i uputio se pješiceprema Oxford Laneu.Gospodin Emden koji ga je tamo očekivao bio je mali susretljiv čovjek s naočalima. — Slučajno sam u službenom listu pogledao popis ukradenih stvari koje se traže inaišao na vaš opis, gospodine Holt — objasni on smiješeći se. — Kažete da imate takav par, cijeli par?

7/28/2019 Osvetnik


— Upravo tako, gospodine — odgovori čovjek. — Založen je ovog jutra. Slučajno sambaš ja bio u zalagaonici kad je čovjek donio tu dugmad. Obično ne saobraćam smušterijama, nego se nalazim otraga i sređujem račune, ali jutros je moj namještenikmorao hitno izići pa sam ga zamijenio. Otkupio sam tu dugmad za četiri funte. — To nije uobičajena standardna dugmad, zar ne? — upita Larry.

— Upravo tako — složio se čovjek — vrlo neobična dugmad. Nikad prije nisam vidiotakvu dugmad. Mora da je izrađena u Francuskoj. Nije jako oštećena, ali kakonedostaju tri dijamanta nisam dao više od četiri funte. — Poznajete li čovjeka koji je dugmad založio? — Ne, gospodine. Bio je to neki elegantan momak koji mi je rekao da mu je dugmaddosadila i da je samo zbog toga prodaje. Ja mislim da ... — zastao je.— Da? — nukao ga je Larry nestrpljivo da nastavi.

— Pa, čini mi se — oklijevao je čovjek — ne mogu tvrditi, ali usprkos njegovojeleganciji mislim da je to jedan od onih varalica kakvih je puno u zapadnom dijeluLondona. Možda je istina to što je rekao da ne proda je zbog novca, ali sigurno ne ni

zato što mu je ta dugmad dodijala. Mislim da je se htio brzo riješiti. Obično takvilopovi prodaju robu u zalagaonici, iako je to najlakši način da zaglave u policiji. Larry kimne.— Elegantno odjeven — ponovio je zamišljeno, a onda brzo upitao: — Je li moždaimao kakav nakit od dijamanata?— Upravo tako, gospodine — potvrdi maleni čovjek svojim uobičajenim izrazom. — Zbog toga sam se i odlučio da ih uzmem, iako mi je sve bilo sumnjivo. Ali čovjek sonolikim dijamantima možda govori istinu kad kaže da mu je ta dugmad dosadila, tosam mislio. Osim toga, četiri funte nisu neki novac za njih, a on je pristao bez riječi. — Pod kojim ste imenom upisali njegov zalog? — upita Larry.

— Rekao je da se zove Frederick i dao je neku adresu, pretpostavljam izmišljenu. — Fleš Fred! — uzvikne Larry. — Sad sam već siguran. Da li je Ulica Jermyn u vašemrajonu? — upita inspektora stanice.— Jest — odgovori ovaj.— Pošaljite nekoliko ljudi da dovedu Fleša Freda. Dovedite ga najprije ovamo — rekao

je Larry i dodao: — Onda ćemo vidjeti što ćemo dalje s njim. — Da ga uhapsim? — upita inspektor.— Za sada ga treba preslušati. Morat će imati vrlo uvjerljivo objašnjenje za ovo ako sebude htio izvući i ovaj put. Dakle, gospodine Emden — rekao je okrenuvši se vlasnikuzalagaonice — žao mi je, ali ne mogu čekati sve do jutra, pa vas moram zamoliti daodemo zajedno u zalagaonicu i pogledamo tu dugmad.— Samo izvolite — rekao je čovjek. — Mogu vam reći da sam to i očekivao. Ponio samključeve. Zalagaonica je blizu, nema više od pet minuta do nje pješice. Praćeni jednim detektivom u civilu, otišli su do zalagaonice. Emden je izvadio ključ ihtio otključati vrata, ali je iznenađeno ustanovio da su već otključana. — Gle, pa otključana su — namrštio se i jurnuo u hodnik. Druga vrata nije ni pokušaootključavati; odmah je vidio da su otvorena. Pri svjetlu svoje baterijske svjetiljke Larry

je odmah zapazio tragove na vratima koja su bila razvaljena nekom polugom. Emdenuleti u sobu i upali svjetlo.Prostorija je izgledala kao i svaka zalagaonica, a na pultu je ležala poslovna knjiga ukoju su upisivani založeni predmeti.

7/28/2019 Osvetnik


— Kamo ste spremili dugmad? — odmah upita Larry.— Tamo je u blagajni otraga u mojoj privatnoj kancelariji — odgovori čovjek i pokazana knjigu: — Ovdje je broj pod kojim je pohranjena.— Vidim, vidim, a kraj toga piše »pohranjeno u kasi« — dometne Larry podrugljivo.— Uvjeren sam da je ta vaša blagajna imala posjetioca. Pokazalo se da su njegove riječi točne. Veliki sef »siguran protiv provale« izgledao jesasvim drugačije nego kad ga reklamiraju. Na čeličnoj je stijenki zjapila velika rupa namjestu gdje bi bila brava.

U blagajni nije bilo ničega; baš ni jedne jedine založene dragocjenosti. Sve je iščezlo, ni jednog zamotka nije bilo u njoj.— Mislim — nacerio se Larry mrzovoljno — da su uzeli i dugmad. Mogu čak reći dasam uvjeren u to.

18. U stanu Fleša Freda

Nakon uviđaja, u kojem o provali u zalagaonicu nisu saznali ništa više, Larry Holt sevratio u policijsku stanicu da bi tamo saznao o jednoj drugoj provali. Fleš Fred nije biou svom gnijezdu.— Trebali ste ići tamo s nama da vidite na što je nalik njegov stan — rekao mu jepolicajac, koji se vratio bez Freda. — Tamo mora da se nešto vrlo čudno odigralo.— Više ne vjerujem da u bilo čemu što je povezano sa slučajem Stuart ima išta što niječudno! — bjesnio je Larry.Fleš Fred je stanovao u Modley Housu, kući koja se nalazila u Ulici Jermyn. Vratar tenajamne kuće, u kojoj su stanovali većinom samci, imao je štošta da ispriča. — Mister Grogan je došao oko jedanaest sati večeras — pričao je on inspektoru — ipopeo se u svoj stan. Poslije sam mu odnio sifon soda-vode koju je naručio i zaželiomu laku noć. — Poslije toga — nastavljao je vratar — prošetao sam se po kući i provjerio vrata, pa seuputih u svoju vratarnicu da večeram i prolistam večernje novine. Vratarnica o kojoj je vratar govorio bio je malen ograđeni prostor u prizemlju i stanarisu bili dužni predavati ključeve. — Oko jedanaest i trideset — pričao je dalje vratar — učinilo mi se da čujem pucanj inečiji vrisak. Izišao sam iz vratarnice i zastao na hodniku, osluškujući. Buka koju samzačuo natjerala me da se uspnem uza stepenice na kat odakle je dolazila; tamo samopet zastao i slušao. Kroz prozorčić iznad vrata gospodina Grogana vidio sam svjetlo.Kako je to bilo jedino svjetlo na cijelom katu, prišao sam i pokucao. Nakon kraćegčekanja vrata su se otvorila i na njima sam vidio mister Grogana. Da sam čovjekslabijih živaca zasigurno bih se onesvijestio, tako je izgledao. U ruci je držao velik nož,a odijelo mu je bilo krvavo. »Oh, to ste vi. Uđite«, rekao mi je. Ušao sam i zaprepastiose. Kako je tamo izgledalo! Stolice prevrnute na podu, stol isto tako, a svuda okolorazbijene čaše i krhotine boca. Prozor ispod kojeg su vatrogasne stepenice bio je širomotvoren. »Što se dogodilo, gospodine?« upitao sam ga. »Ništa posebno«, odgovorio mi

je. »Imao sam posla s provalnikom To je sve. Donesite mi whisky sa sodom.« Tako jerekao, ali drhtao je kao list na vjetru i vidjelo se da je izvan sebe. Mrmljao je još nešto,sam za sebe, tako da nisam uopće razumio o čemu govori. Kad sam se vratio s

7/28/2019 Osvetnik


whiskyjem on je već očistio onaj nož od krvi i izgledao je mirniji. Zatekao sam ga kako,nagnut kroz prozor, gleda ljestve koje vode dolje. Onda sam zamijetio da je jedna odslika na zidu probijena tanetom iz pištolja. Znao sam to jer sam u policijskom listuvidio jednom takvu sliku probijenu metkom. Upozorio sam ga da bi mogao imatineugodnosti ako se ostali stanari budu tužili na buku. On mi je nato dao pedeset funti irekao neka se ne brinem. To je za stanarinu i ostale troškove, tako je rekao i došao dame moli da pazim na stan dok se ne vrati, jer upravo putuje u inozemstvo. — Vratar sezapuhao od pričanja i zastao da udahne zraka.

— I što se onda dogodilo? — upitao je Larry.— Onda je on, gospodine, došao dolje s kovčegom u ruci. Sjeo je u taksi i odvezao se.Nisam ga više vidio. Larry je pretražio sobu Fleša Freda i uvjerio se da ju je vratar dobro opisao. Nasred

stropa visio je luster sa tri žarulje. Jedna od njih je bila zdrobljena. Inspektor upozorivratara na to.— Čujte, sir — reče na to vratar — ove se žarulje mogu uključivati različito, samo

jedna ili sve tri. Gospodin Grogan je obično palio samo jednu.

Larry značajno kimne. — Sasvim mi je jasno što se dogodilo s njom — reče. Mogao je zamisliti scenu koja seodigrala u toj sobi:provalnik je ušao kroz prozor. Kad je Fleš Fred izvukao pištolj i zaprijetio mu,provalnik je krenuo prema njemu uzdignutih ruku, napipao žarulju i smrskao jesvojom ručetinom. Fred mora da je pucao, ali se onaj bacio na njega i hitac je promašio.Kao i svi međunarodni varalice, Fred je bio snalažljiv i premazan svim mastima.Ukratko, bio je108dovoljno bistar i dovoljno lukav da se nikad ne odvaja od svojeg noža, a imao je inepovjerenje prema vatrenom oružju, koje se ovom prilikom pokazalo opravdanim.Tako je on dočekao čelični zagrljaj Slijepog Jakea — jer to je mogao biti samo Slijepi

Jake — nožem koji je bio također od čelika, ali uz to i oštar. Nato ga je Slijepi Jakeispustio i pobjegao kroz prozor, putem kojim je i došao. Samo, gdje je sada Fred? Utom je trenutku Larry osjećao nešto poput simpatije prema tom domišljatom lupežu.Dakle, namjerno ili slučajno, i Fred je upao u događaje koji su protiv njega izazvaliStuartove ubojice.Što znači taj trag? Vodi li ga bliže rješenju slučaja? Mora naći Fleša Freda, mislio jeLarry. I to odmah, jer to možda znači da se u Fredovim rukama nalazi konačno rješenjezagonetke.Vrativši se kući, Larry je odande telefonirao u Scotland Yard. Kad je čuo da je narednikHarvey javio kako nije uspio ništa doznati, on se, prigušujući razočaranje, okupao isvalio u krevet. Spavao je četiri sata, a onda ga je probudio Sunny kojem je to naložioprije nego što je legao. Sunny je, s jednakim mirom kao i svakog jutra, držao u rukamaposlužavnik s čajem. — Koliko je sati? — upita Larry trljajući oči. — Devet ujutro, sir — odgovori Sunny. — Poštar je već bio tu. I novine su stigle. — Donesi mi pisma — naloži Larry ustajući žustro. Pregledavao ih je dok je pio čaj. Onda naglo odloži šalicu i zagleda se u omotnicu na kojoj nije bilo ni marke nipoštanskog žiga.

7/28/2019 Osvetnik


— Kako je ovo stiglo? — upitao je Sunnyja, koji je upravo ušao u sobu. — Bio je u poštanskom sandučiću — odgovori Sunny. — Mora da ga je netko ubacio.— Oh, ti pametnjakoviću — zareži Larry. — Jasno da ga je netko ubacio, nije sedošetalo samo. — Drago mi je da se slažete sa mnom, sir — reče na to Sunny kojem ništa nije moglopomutiti raspoloženje.Otvorivši omotnicu, inspektor izvadi komadić papira. Bez ikakvih uvodnihuglađenosti, u pismu je pisalo:

Bilo bi vam bolje da se pozabavite nekim drugim slučajem, gospodine Holt. Ako ne poslušateovaj savjet, možete imati velikih neprilika.

— Pa, naravno — promrmlja Larry i pozvoni Sunnyju koji je otišao u kuhinju. — Sunny — reče mu kad je došao na vrata — daj mi moj kaput. Trebam neke papire iz

unutarnjeg džepa. Užurbano je prevrtao po papirima kad mu ih je Sunny donio. Našao je onaj koji mu jedao Fleš Fred; poziv da se zbog svojeg bijega javi rano ujutro u Toddov Dom za slijepe. Usporedivši pismo sa značajnim savjetom koji je primio tog jutra, i taj poziv koji jeprimio Fleš Fred, Larry gotovo uzvikne. Oba je pisma napisala ista ruka!

19. Žena koja je podigla osigurninu

— Znajte, gospođice Ward, da se ja više ne snalazim — rekao je Larry ulazeći u svojured.

Djevojka prekine posao, na trenutak zastane s rukama nad tipkama pisaćeg stroja, aonda se okrene na stolici.— A meni se čini da je slučaj sve jasniji — reče mirno. — Bilo bi mi drago da i ja to mogu reći — progunđa Larry i nastavi: — Možda bi bilodobro da još jedanput razmotrim situaciju — reče došetavši se do svoje stolice inalaktivši se na naslon. — Prvo, imamo bogatog Kanađanina koji je, kako se čini, došao ovamo i zatekao grobsvoje žene i kćeri — nabrajao je savijajući prste. — On je ubijen i to za vrijemekazališne predstave, ili možda poslije nje. Predstava je bila u Macready-teatru, a njezin

je autor John Dearborn, koji piše najgore komade na svijetu, barem tako kažu. To ipaknije dovoljno da bismo mogli reći da je on ubojica zato što je takav pisac. Dapače, on jeugledan čovjek, svećenik koji život posvećuje brizi za nesretne slijepce. Dalje, ubijeni jeStuart ostavio oporuku, i to na unutrašnjoj strani svoje košulje. Cijeli njegov imetaktrebao bi prema toj oporuci pripasti njegovoj kćeri, za koju još nismo ustanovili da liuopće postoji. Svi dokazi koje smo našli manje su od ništa: papirić ispisan Brailleovimpismom, i dio dugmeta za manšete od crnog emajla s dijamantima, koji smo našli unjegovoj ruci. To je sve što bi nešto značilo. Onaj papirić s Brailleovim pismomukraden je odavde, iz samog Scotland Yarda. Što se tiče dugmeta, poznato nam jesamo to da je na neki način Fred Fleš došao do istog takva para i da ga je odnio uzalagaonicu. Taj par je nekome prilično važan, jer je provaljeno u tu istu zalagaonicu.To što su usput nestali i drugi predmeti iz blagajne, čini se da uopće nije bitno; važna

je dugmad. Zatim — nabrajao je Larry sve mrzovoljnije — znamo da je Slijepi Jake, koji

7/28/2019 Osvetnik


mora da je pomoćnik osoba koje su sve ovo zamijesile, pokušao najprije oteti vas, azatim je htio ubiti Fanny Weldon koja je iz Scotland Yarda uzela onaj papir. To svedonekle razumijem, isto kao što mi je donekle jasno zbog čega je trebao Fred Fleš bitiuklonjen. Međutim jedno nikako ne mogu shvatiti i to me najviše muči — osmjehnuose Larry zbunjeno i naglasio: — Zašto su vas htjeli ukloniti? Djevojka odmahneglavom.— I za mene je to zagonetka — rekla je.— Drugo, ili peto, ne znam više — nabrajao je Larry dalje, — jest to da smo saznali

kako je Stuart bio osiguran na vrlo visoku svotu kod osiguravajućeg društvaGreenwich. Direktor tog društva je dr Judd, koji taj posao nije ni pokušao sakriti. — Jeste li vidjeli doktora Judda? — upita djevojka. — On vam je to potvrdio?— Razgovarao sam s njim telefonski — odgovori Larry. — Vidjet ću ga ovog jutra.Možda biste htjeli sa mnom najprije tamo, a popodne ćemo u Dom za slijepe. Njeno je lice zasjalo.— Čini se da uživate u ovoj igri. Je li tako? — osmjehnuo joj se inspektor kad je tovidio.

— Ne znam da li je baš igra, ali mogu reći da želim sudjelovati u svakom koraku — odgovorila je i dodala: — Samo, jučer sam stekla dojam da vam to nije drago. Larry s nelagodnošću izbjegne njen pogled. — To je bilo samo na trenutak — priznao je — i žao mi je zbog toga. Osim toga, zar vimorate raditi i u svoje slobodno vrijeme?— To uopće nije važno. Važno mi je jedino da što prije vidim kako je ubojice GordonaStuarta dostigla pravda — odgovorila je odlučno. Na to Larry nije imao što reći, pa sukrenuli prema uredu doktora Judda.

Judd je očekivao inspektora, ali je jedva prikrio iznenađenje kad je ovaj ušao u njegovured u društvu. — Ovo je dr Judd, a ovo je moja tajnica, gospođica Ward — predstavio ih je Larry

jedno drugom. — Ona ima izvrsno pamćenje, a osim toga možda će trebati zabilježitinešto od našeg razgovora. — Drago mi je — rekao je dr Judd, ali činilo se kao da mu djevojčina prisutnost uopćene odgovara. Barem je Larry bio uvjeren kako se na Juddovu licu očituje izvjesnanelagodnost.— Drago mi je da ste došli — obratio se Judd inspektoru. — Ionako sam htio što prijeporazgovarati s vama o mom čovjeku kojeg ste ovdje zatekli prošli put. Bojim se da stestekli sasvim krivi dojam, što vam, s obzirom na ono što ste vidjeli ne mogu nizamjeriti. Jeste li ga poslije vidjeli?— Odonda ga nisam niti vidio niti sam išta čuo o njemu — lagao je Larry, pa se Dianamorala svojski truditi da le pokaže svoje iznenađenje. — Dobro, onda — reče dr Judd pripaljujući novu cigaretu. — O tome, uostalom,možemo govoriti i kojom drugom prilikom. Neće vam smetati što pušim, miss Ward?— obratio se djevojci koja na to odmahne glavom, a on nastavi: — Znate, ja sam vamstrastveni pušač. Pušim gotovo stotinu cigareta na dan, i to već dvadeset i pet godina, itime utjerujem u laž sva zastrašivanja o njihovu lošem utjecaju na zdravlje kojima namprijete strastveni protivnici pušenja!

7/28/2019 Osvetnik


Te je riječi dr Judd popratio tako ljubaznim osmijehom da je Diana zatekla samu sebekako mu uzvraća osmijehom. Udahnuvši dim sa zadovoljstvom, dr Judd posegne uladicu svog stola i izvuče odatle fascikl za spise. — Ovdje su police osiguranja — reče otvarajući fascikl. — Kao što ćete i sami vidjeti,sve se treba isplatiti jednoj osobi čije mi je ime naknadno saopćeno. Tek onog dana kad

je Stuart umro, dobio sam njegov nalog da se osiguranje sa svih polica koje je sklopioza slučaj svoje smrti treba isplatiti upravo toj osobi. Ta je osoba i zahtijevala isplatu natemelju prijepisa izvatka iz knjige umrlih. Mrtvozornik je ustanovio utapanje.

— Taj prijepis može dobiti svatko, za samo pet šilinga — reče Larry, što Judd potvrdiglavom.— To nije bitno — dometne on mirno. — Za nas je to dovoljno da osobi na čije su imeispostavljene police isplatimo osigurninu. Nema zakonskog razloga da odbijemo to

potraživanje. Zato smo novac isplatili. — Kako ste isplatili? Čekom ili gotovinom? — Prema želji dotične gospođe, isplatili smo čekom na donosioca. — Gospođe? — uskliknuše Larry i Diana u isto vrijeme. Diana je ostala otvorenih usta

od iznenađenja. Dr Judd se s osmijehom zagleda u nju i kimne.— Mogu vam reći da ne bih imao ništa protiv takve tajnice koja se toliko uživljava uposao — nasmijao se.— No, recite, tko je bila ta gospođa? — nestrpljivo upita Larry.Doktor izvadi iz fascikla dva dokumenta i pruži jedan od njih inspektoru. — Ovo je priznanica — reče. — Kao što vidite, potvrda glasi na stotinu tisuća funti. Larry se zagleda u priznanicu. Pročitao je potpis još jedanput ne vjerujući svojimočima. Pisalo je: Clarissa Stuart!

20. Dianina nesvjestica

I dalje ne vjerujući svojim očima, Larry je htio potvrdu pružiti Diani, ali ona ju je većpročitala preko njegova ramena. — Clarissa Stuart? — ponovio je polako naglas. — Poznajete li vi tu gospođu? — Nisam je nikad prije vidio, niti čuo za nju — odgovori živahno doktor. — Ali ona jeimala sve dokumente potrebne da podigne osigurninu.

— Kako izgleda? — upitao je Larry nakon kratke šutnje. Pripalivši novu cigaretu na opušku stare, dr Judd odbaci opušak i tek tada odgovori. — Mlada, privlačna, izvanredno elegantno odjevena — rekao je kratko.— Je li izgledala potištena zbog svega?

— Uopće nije — odgovorio je doktor. — Dapače, činilo mi se da je vrlo dobroraspoložena. Diana i Larry se zagledaše jedno u drugo s istim čuđenjem u očima. — Da li je ostavila adresu? — upitao je Larry, opet se okrenuvši doktoru koji ih jepromatrao.— Ne, to nije ni bilo potrebno — odgovori ovaj. — Kao što sam vam rekao, tražila ječek na donosioca. Onda se predomislila i rekla da joj to ne odgovara, pa sam poslao

svog službenika u banku. On je unovčio ček i donio novac koji sam onda dao njoj.

7/28/2019 Osvetnik


— Dakle, ipak je bila gotovina — zaključi Larry. — Da, na kraju je ipak dobila gotovinu — potvrdi Judd.— Nikad je prije niste vidjeli? — inzistirao je Larry. Dr Judd zaniječe glavom. — Što se mene tiče, to uopće nije važno — reče. — Nisam imao nikakva razloga daposumnjam u njezine riječi da je kći Gordona Stuarta.

Kad su izišli na ulicu, Larry i Diana su šutke hodali jedno uz drugo.— To je nevjerojatno! — promrmljao je Larry napokon, a onda se obratio vozačutaksija koji ih je čekao: — Vozite u Nottingham Place broj 304.— Kamo idemo? — iznenadila se djevojka.— U pansion u kojem je Stuart stanovao — odgovori Larry. — Tamo sam narednikaHarveya ostavio da istraži što se može saznati. On je sposoban čovjek, ali možda jenešto propustio. Čini mi se da je Stuart morao imati nekog posjetioca posljednjeg dana,ako je tek tada saznao da ima još jednu kći. Kako bi inače to saznao kad on sam nijeišao nikamo osim na groblje?

— Mislite da ga je kći posjetila? — upita brzo Diana. — Ta tajanstvena Clarissa,mislim.— Moguće je — odgovori Larry — ali to tek treba da saznamo.Kuća pred koju su stigli bila je velika i lijepa i djelovala je ugodno; bio je to upravoonakav pansion kakav su voljeli imućni Amerikanci. Larry i Diana su pričekalinekoliko minuta u ugodnom i prostranom predvorju. Onda im priđe niska postarijažena sijede kose. — Vi ste gospođa Portland, zar ne? — upita Larry. — Zovem se Holt. Ja sam izScotland Yarda.Nezadovoljstvo se očitovalo na licu vlasnice pansiona. — Oh, bože! — rekla je, vidljivo uznemirena njegovim riječima. — Nadala sam se daneću više imati posla s policijom. Ovo će moju kuću dovesti na loš glas i ja ću opet imati neugodnosti. Jadni se gospodin ubio, zar ne? Zašto je to učinio, nemam pojma — odmahivala je glavom. — A nikad ga nisam vidjela tako dobro raspoloženog kao onuvečer kad je išao u kazalište. Inače je uvijek bio nekako utučen, tako da mi ga je gotovo bilo žao gledati... — Te je večeri bio raspoložen? — prekine je Larry brzo.;— Neobično raspoložen? Ona kimne.— Je li tog poslijepodneva primio nekoga u posjetu?

— Nije, gospodine — odgovori vlasnica, na što se Larryjevo lice opusti od razočarenja.— Nikada nije primio nikoga. To sam već rekla detektivu kojeg ste vjerojatno viposlali. Tog je poslijepodneva izišao i vratio se nešto ranije nego obično, tako da je usobi zatekao čistačicu. Znate, nisam ga još očekivala, inače bi njegova soba bila većpospremljena kao što je uvijek bila prije nego što bi se vratio. Baš sam tada slučajnoprolazila hodnikom i čula kako s nekim razgovara. I to je bilo neobično. Tog je danasve bilo drugačije nego ... — Tko je bio taj »netko« s kim je razgovarao? — prekine je Larry. Vlasnica pansionaodmahne rukom.— Samo spremačica koju ponekad uzmem da pomogne čistačici kad ima mnogo posla— odgovori ona.

— Koliko je dugo ta žena bila u njegovoj sobi? — upita Larry.

7/28/2019 Osvetnik


— Gotovo cio sat — glasio je neočekivan odgovor. — Jedan sat? — ponovi Larry. — Što je on imao razgovarati sa spremačicom cijeli sat?O čemu su pričali? Ona odmahne glavom.— Nemam pojma. Kažem vam da je tog dana sve bilo neuobičajeno. Čak je i taspremačica otišla a da joj nisam platila. Mora da je izišla odmah nakon što je napustilasobu mistera Stuarta. Nisam je nikad više vidjela. — Jeste li to rekli naredniku Harvevu? — upita Larry.

— Nisam, zar je to važno? — iznenadi se žena. — Nisam mislila da ga zanima taj malikućni incident. Pitao me je da li je mister Stuart primio kakva posjetioca i ja sam muodgovorila da nije, kao što je i bilo. — Kako se zove ta žena?

— Ne znam točno — odgovori vlasnica pansiona. — Zvali smo je Emma. Još me neštočudi u vezi s njom. Ostavila je ovdje svoj vjenčani prsten. Kao i obično, skinula ga ieprije nego što je počela s čišćenjem i dala mi da, ga pričuvam. To je pomalo neobičanprsten za takvu ženu, pola od platine, a pola od zlata i mora da je velika dragocjenost/a nju ... Oh! — uzviknula je vlasnica odjednom. — Pridr-žite mladu damu!Larry se brzo okrene i u posljednji trenutak prihvati Dianu, koja je bez svijesti klizilana pod.

21. Čovjek koji je oglušio

Pažljivo je odnio Dianu do divana koji se nalazio u prostoriji i položio je na njega.Gotovo istog trenutka ona otvori oči. — Baš sam glupača — reče ona i pokuša se dignuti, ali je Larry pritiskom na rameprisili da opet legne.

— Morate još malo ležati. Što vam je bilo? — Mislim da je to zbog zraka. Ovdje je malo zagušljivo — objasni djevojka.Prostorija je uistinu bila zagušljiva. Još kad su ušli unutra Larry je zamijetio kako jetoplo. Vlasnica priđe prozoru gunđajući: — Uvijek govorim posluzi da ovu prostoriju prozrače, inače je težak zrak, ali me nikadne slušaju — govorila je. — Toplo je kao u peći. Jako mi je žao. Larry je, iako mu to nije bilo prvi put da vidi neku ženu kako se onesvješćuje, bio vrlozabrinut. Diana mu se pokušala osmjehnuti. — Ne sjećam se da mi se ikada dogodila takva glupost — rekla je i odlučno sjela. — Najbolje bi bilo da idete kući — tvrdio je Larry jednako zabrinuto promatrajućinjeno bljedilo.

Šalica čaja koju je vlasnica pansiona ubrzo donijela vratila je nešto boje u Dianineobraze.— Neću kući — rekla je živahno. — Idem s vama u Toddov dom. Obećali ste mi. Čimiziđem na svjež zrak, bit će mi dobro, to je samo prolazna slabost. Ako baš hoćete,mogli bismo svratiti u Regents park, koji je tu u blizini i vidjet ćete kako će mi od togzraka i svježine drveća biti bolje. Larry je morao priznati da je u pravu; kad su prošetali parkom, Diana je izgledalasasvim svježe i zdravo.

7/28/2019 Osvetnik


— No tko je od nas dvoje taj koji se premalo odmara? — zadirkivao ju je Larry. — Iakoste neumorni, morate priznati da sve ovo prelazi vaše snage, kolegice. Ona odmahne glavom.— Ozbiljno ću se naljutiti ako to nastavite tvrditi. To je bilo samo zbog zraka. I nemorate se bojati da ću vam se opet onesvijestiti na rukama — rekla je odlučno, a ondadodala: — Osim toga, čak i kad bi postojala i najmanja mogućnost da se to opetdogodi, zar nije bolje da ste u blizini nego da budem sama u svojoj sobi?— Ima nečeg u tome što kažete — morao je priznati Larry. — Ali svejedno nisam

siguran da je posjet Toddovu domu najbolji način da provedete popodne. Tamo nemabaš ničeg ugodnog. — To me ne zabrinjava — brzo je rekla. — Molim vas idemo tamo. Kad vas molim!Pobijeđen, Larry je uhvati za ruku i reče prigušenim glasom: — Možete ići kamo god hoćete, Diana, kad vam je tako stalo do toga. Tek kad su krenuli dalje, Larry se sjetio da je u brizi zbog Dianine nesvjestice sasvimzaboravio da od vlasnice pansiona zatraži da vidi prsten o kojem je govorila. Bilo je jošmnogo toga što je htio pitati, ali ga je djevojčin pad u nesvijest prekinuo. Kad su otišli na ručak u restauraciju na Piccadillyju, Larry je odande telefoniraonaredniku Harveyu i rekao mu neka opet uznemiri gospođu Portland i njen pansionne bi li što doznao o spremačici Emmi koju je spomenula. Nakon ručka su krenuli uScotland Yard gdje ih je Harvey već čekao. — Doznao sam nešto o toj Emmi — rekao je narednik čim su ušli u sobu 47. Premaozbiljnom tonu njegova glasa Larry je odmah shvatio da je bio u pravu kad je povezaotu ženu sa smrću Gordona Stuarta. — Živi, odnosno živjela je u Camden-Townu — nastavi Harvey. — Kod jednog vojnogpenzionera i njegove žene. — No, jeste li je vidjeli?— Nisam, sir. Nije više tamo — odgovori Harvey. — Nije dolazila kući još od onogdana kad je Stuart ubijen.Larry namršti lice u grimasu. — Ovo je pravi trag i tu se krije pravo objašnjenje Stuartove smrti, čini mi se — reče. — Ta spremačica Emma bi nam štošta mogla reći. Je li uzela i svoje stvari?

— Nije — odgovorio je Harvey. — U tome i jest stvar. Nije im ništa rekla da namjeravaotići i nije uzela ništa od svojih stvari, osim onog što je imala na sebi. — Napišite njen opis — reče na to Larry — i dajte ga svim policijskim stanicama. Ima likakvih novosti o Slijedom Jakeu?

— Nema, sir.— Ni o Fredu?— Ne, sir — ponovi narednik.

— Iako smo već dovoljno zaposlili gradsku policiju i opteretili jadne pajkane — nasmije se Larry — moram zahtijevati da traže još jednu osobu. Radi se o ClarissiStuart. Zapišite: mlada, privlačna i dobro odjevena, možda se nalazi u nekom boljemhotelu. Pretražite sva mjesta gdje bi se mogla nalaziti takva žena i izvijestite me štoprije o rezultatu.Harvey službenim pozdravom podiže ruku do šešira i iziđe. Larry se odšeta do svogstola. Stajao je tamo zagledan u stol i zamišljen.

7/28/2019 Osvetnik


— Ne znam što će mi uopće stol u uredu — rekao je. — Ionako nikad ne sjedim zanjim.Spustivši se na svoju stolicu, on se nalakti i pogleda u djevojku. — Dakle, miss Ward— reče — možemo još jednu zagonetku pribrojiti ostalima. Emma je iščezla jednakoiznenadno kao što je iščezao Stuart, pa zatim Fleš Fred. Mora da je čovjek koji jeuzrokovao njen nestanak isti onaj koji je nedavno htio Fanny Weldon lišiti života. — Slijepi Jake? — upita djevojka.— Upravo on — potvrdi inspektor. — Užasan čovjek. Ne mogu pomisliti na njega a dase sav ne naježim. — Kakvo neobično priznanje za jednog hrabrog detektiva — pecne ga djevojka. — Pogotovu ako se pomisli da je i on ljudsko biće. — Uz to još i ranjeno ljudsko biće — osmjehne se Larry — jer ne sumnjam u

sposobnosti Freda Fleša da barata nožem. Sjećam se kad sam ga zbog te sposobnostikoju je pokazao u sukobu sa svojim suparnikom Lerouxom, proganjao mjesecima.— Mislite li da su ga sad ulovili? — zabrinula se djevojka.

Zanijekao je odmahnuvši glavom. — Ne, prije bih rekao da se Fred negdje pritajio. Pobjegao je upravo zato da ga nebismo uhvatili.— Znači da ste sigurni kako on nije njihov čovjek? — Fred? — nasmije se inspektor. — Ne, Fred sigurno nije ničiji čovjek. On je vuksamotnjak, ili bolje rečeno lisac samotnjak i nikada nije u čoporu. On ne bira način dasebi omogući lagodan život, ali se vrlo ponosi time što ne pripada nikakvoj bandi. Zatoga i nije lako uhvatiti. On je u Londonu — promrmlja Larry i doda nešto glasnije: — Imam osjećaj da ćemo ga uskoro vidjeti. Nije ni pretpostavljao kako će se brzo obistiniti njegove riječi. Sljedećeg je sata Larry radio unesavši se sasvim u svoje papire kao da je zaboravio naDianinu prisutnost. Nije se osvrtao na upitne poglede koje mu je dobacivala, poglede

koji su ga trebali podsjetiti kako je obećao da će posjetiti Toddov dom. Ispisivao je stranicu za stranicom, kao što je činio uvijek kad bi imao vremena. Pišući oslučaju kojim se bavio kao da piše priču, postalo bi mu mnogo toga jasnije. Barem jeprije bilo tako. Ovaj put nije došao ni do kakvih novih zaključaka. Zato nezadovoljnoodloži olovku i spremi papir u ladicu. Ustao je i prišao prozoru. Stajao je tako zagledanu vidik koji se pružao ispod njega: na obalu Temze i građevine koje su se gubile uplavoj izmaglici, na ozelenjelo drveće i brze autobuse, kao i na užurbane pješake.Osjećao je pulsiranje velikoga grada i, kao uvijek, bio je zatečen mišlju na sve tajne kojetaj grad krije.Kad se okrenuo i susreo Dianin upitan pogled, Larry se počeše, nimalo romantično, ponosu.

— Ako još uvijek želite u taj dom, ja sam tu — reče joj. — Sad je po mojem mišljenjuveć vrijeme da krenemo. Službeni automobil ih je dovezao do ugla Lissom-Grovea odakle su pješice otišliprema domu, praćeni dvojicom detektiva u civilu koji su ih tamo pričekali. Tako sudomu prišli s druge strane. — Kakva je to kuća? — upitao je Larry pokazujući na mračnu građevinu zastrtihprozora koja se nalazila s te strane doma.

7/28/2019 Osvetnik


— Tu je nekada bila praonica — odgovori jedan od detektiva. — Iza nje je dvorište inekakvo dugačko skladište. — Praonica? — ponovi djevojka zamišljeno. — Sjećate li se da su kola neke praonicebila pred mojom kućom one noći kad su me pokušali oteti? — Prokletstvo! — uzvikne Larry. — Upravo tako!

— Ali to ne mogu biti kola ove praonice, gospođice — napomene detektiv. — Ova neradi već godinu dana. Nakon što je bankrotirala, netko ju je otkupio, ali čini mi se danije više otpočela s radom. — Ova vrata kraj kuće vode ravno u dvorište, pretpostavljam? — upitno će Larry nato. — Da, inspektore. Samo, nikad nisam vidio da odavde izlaze neka kola, pa mislim dau dvorištu i nema nikakvih kola — reče detektiv koji je dobro poznavao to područje, ionda dometne: — Premda kraj tih silnih vozila koja danas prolaze našim ulicama,čovjek nikada ne može biti siguran.

Larry se uspne uz onih nekoliko stepenica koje su vodile do vrata doma i zazvoni.

Otvorio je isti onaj čovječuljak. — Četvorica! — uzviknuo je. — I to sve stranci! Što želite? — Htio bih govoriti s misterom Dearbornom — na to će Larry.— Oh da, vi ste bili ovdje ono jutro. U šest ujutro, ako se ne varam — reče otprvečovječuljak i odbrza mračnim hodnikom. — Dođite ovamo! — viknuo je nekome. — Četvorica su, gospodine!Svećenik John Dearborn se odmah pojavi u hodniku i pođe im u susret. — Gospodin Holt? Čini mi se da sam prepoznao vaš glas — reče i pozove ih u svojukancelariju. Mali magnetofon se okretao, a na stolu je ležala hrpa stranica ispisanihpisaćim strojem. Dearborn isključi magnetofon i prijeđe rukom preko ispisanihstranica, a onda stane kraj svog stola. — Imam jednog čovjeka koji mi dolazi navečer ičita mi ono što je pretipkao — reče kao da je pogodio Larry jeve misli i upita: — Što vasvečeras dovodi ovamo? Jeste ti našli onog Slijepog Jakea? — Susreo sam ga, ali ga nisam našao. Prije bi se reklo da je on našao mene — otpovrneLarry mrzovoljno. — Htio bih još jednom razgledati ovu kuću. Sa mnom je i jednadama.

— Ma nemojte! Drago mi je — reče svećenik Dearborn uz lagani naklon.Djevojka, koja se nalazila blizu njega, nato mu automatski pruži ruku i svećenik jesrdačno prihvati. — Radujem se da vam mogu pokazati kuću. Čini se da je još netko s vama? — upitao

je.Larry ga upozna s dvojicom detektiva. Krenuli su zajedno uz stepenice.— Mogli bismo ovaj put početi odozgo, pa se spuštati — rekao je svećenik hodajućižustro pred njima. — Naš prijatelj Lew još je u svojoj sobici. — Zar se ne bojite što ovdje držite čovjeka koji nije sasvim pri sebi ? — Vrlo se slab — odgovori Dearborn — pa nemam srca da ga otpremim u ludnicu.Iako sam svjestan da ću to prije ili poslije morati učiniti. Kad su stigli na gornji kat, Larry poluglasno upita Dianu:— Želite li vidjeti toga starog jadnika? Nije baš sasvim ... — ušutio je ne dovršivširečenicu.

7/28/2019 Osvetnik


7/28/2019 Osvetnik


22. Nestanak Diane Ward

Odakle joj ti zaključci? Radi li se samo o logičnom razmišljanju? Ili o njenom znanju?Ta su pitanja prolijetala Larryjevom glavom, ali prije nego što joj je mogao postaviti i

jedno od njih, iz sobice je izišao John Dearborn i svi su se uputili niz stepenice.Kat niže, svećenik otvori vrata spavaonice koju je Larry već vidio. Spavaonica sesastojala od tri prostorije koje su se nizale jedna do druge.Larry je naredio detektivima da ostanu vani; jedan se uputio u prizemlje i stao kodizlaznih vrata, a drugi je ostao na stepenicama koje su vodile na kat.— Ima li svjetla? — upitao je Dearborn kad su ušli u prvu spavaonicu.

— Sasvim dovoljno — odgovori Larry.— Rečeno mi je da je odavde vrlo lijep pogled — prišao je Dearborn prozoru s kojeg sevidjelo samo prljavo i napušteno dvorište i nekoliko otrcanih krovova. Larry nije ništa rekao. Možda je netko u dobroj namjeri htio da tom neistinom razveseli

svećenika i Larry ga nije htio razočarati. — Prozor je zatvoren, zar ne? — upita opet svećenik. — Hoćete li ga, molim vas,otvoriti?Larry je jedva, uz zaglušnu škripu otvorio stari prozor. Struja svježeg zraka nagrne usobu.— Hvala vam — na to će Dearborn i započne: — A da li bi možda vaša mlada pratiljahtjela pogledati...Larry se okrene i iznenađeno osvrne po sobi. Djevojke ni je bilo. On brzo priđe vratimaprostorije i upita detektiva koji je stajao kod stepenica:

— Zar je miss Ward otišla? — Ne, nije ni izlazila iz sobe, sir — odgovori ovaj iznenađeno. — Pa ušla je u sobuzajedno s vama.Larry je zurio u njega.— Nije izišla? — ponovi zaprepašteno. — Sigurni ste?— Potpuno, sir!On dovikne drugom detektivu koji je stajao u prizemlju:— Jesi li vidio miss Ward? Je li izišla iz kuće? — Nisam — odgovori ovaj. — Kroz ova vrata sigurno nije izišla. Cijelo vrijeme sam tui nisam skinuo pogled s njih.Larry se vratio u spavaonicu. Razgledao je i druge prostorije, ali sve su bile prazne. Uspavaonici nije bilo ničeg osim željeznih kreveta i jednog ormara na zidu nasuprotkamina. Osjećao je sve jaču uznemirenost i srce mu je tuklo od straha kakav nije nikadosjetio za samog sebe.Otvorio je ormar. U njemu nije bilo ničeg osim prljavog rublja. Jednim pokretom rukeizbacio je to iz ormara i pokucao po stražnjoj stijenci. Bila je čvrsta i nepokretna. — Jeste li našli mladu damu? — upitao je Dearborn.— Ne, nisam — otpovrne brzo Larry. — Ima li osim ovih vrata još neki izlaz izspavaonice?Upravitelj Dearborn zaniječe glavom.

7/28/2019 Osvetnik


— Nema — odgovorio je začuđeno. — Zašto pitate? Oh, zasigurno mislite na nekiizlaz u slučaju požara. Namjeravamo to srediti i napraviti neki izlaz, ali. . . Larry ga više nije slušao. Bio je blijed i drhtao je od uzbuđenja i straha za djevojku.Pozvao je detektiva i naredio mu:— Nećete izlaziti iz ove prostorije sve dok ne dobijete smjenu. A vi — rekao je drugom

detektivu — odmah telefonirajte Scotland Yardu u moje ime i recite neka pošaljudvadesetak ljudi. Osim toga, pozovite stražara koji se nalazi na uglu Lissom-Grovea.Neka stane pred ulazna vrata.

— Što se dogodilo? — pitao je u čudu svećenik Dearborn i dodao nesretno: — Ovakvitrenuci kad ne mogu biti od pomoći tjeraju me da zažalim zbog svojeg nedostatka. — Možda bi bilo najbolje da odete u svoju radnu sobu — reče mu Larry ljubazno. — Bojim se da ni moje zdrave oči nisu spriječile zločin koji se ovdje dogodio — dometnuo

je ogorčeno. Kako se to moglo dogoditi? Nije ništa čuo. Mislio je da se Diana nalazi iza njega, bio jeuvjeren u to. Znao je da je u sobu ušla, jer je zastao da je prvu propusti kroz vrata, togase sasvim jasno sjećao. Sjećao se i toga da je krenula ulijevo i gledala tu stranu sobe kad

je on pošao prema prozoru. Onda je otvarao prozor. Tako je, mora da je tada nestala!Prisjećao se kakvu je buku izazvao taj prozor dok ga je otvarao, tako da je to moglozaglušiti svaki drugi šum. Samo, to je trajalo prekratko da bi itko za to vrijeme mogaonešto učiniti, a osim toga detektiv tvrdi da ona nije išla iz sobe. Zaokupljen takvim mislima, Larry je pretražio svaki kut u potrazi za nekim tajnimvratima. Kuckao je po zidovima, podizao prekrivače, ali sve uzalud. Diana Ward kaoda je u zemlju propala, kao da se pretvorila u zrnce prašine koje je izletjelo krozprozor.

23. Praonica

Larry je užurbanim korakom kružio po spavaonici, sav izvan sebe od brige iprestrašen kao nikada prije. Uzalud je pretražio cijelu kuću, od podruma do krova,zavirujući u sve kutove i zakutke. Ni potragom ni ispitivanjem svih stanovnika domaništa nije postigao. Baš ništa! Nije prošlo ni pola sata a dom su preplavili policajci koje je pozvao. Larry je naredio dacijeli kordon opkoli dom. Jedan ga je detektiv zamijenio na straži u spavaonici i Larryse izgubljen i zbunjen uputi dolje ne znajući što da počne sa sobom. — Postoji li neka veza između ove i susjedne kuće? — upitao je upravnika.— Ne, ne postoji nikakva veza — ne oklijevajući odgovori Dearborn. — Čak sam prijenekoliko godina zahtijevao da se pojača i izolira zid između naše i susjedne kuće, jer ie buka koja je dopirala iz praonice smetala mojim pitom-cima. Tadašnji vlasnikpraonice dao je izgraditi novi zid. Međutim, koliko znam, praonica više ne radi, jer jepala pod stečaj a otkupila ju je neka trgovina koja je namjerava iskoristiti za skladište. — Ona mala zgrada na kraju dvorišta također pripada praonici? — upita Larry.— Tako je — odgovori upravnik.Larry je izišao iz zgrade doma i u pratnji jednog narednika iz Scotland Yarda otišao dovrata koja su vodila u praonicu.

7/28/2019 Osvetnik


— Mogu vam reći, sir — rekao je ovaj kad je ispitao vrata, — da sam siguran da kroznjih nije nitko prošao već odavno. — Kroz rešetke koje su zatvarale ulaz u malopredvorje provirili su unutra. Prozori su bili prljavi i u prostoriji nije bilo nikakvanamještaja. Larry je sve više osjećao kako ga obuzima strepnja. Što ako ju je zauvijekizgubio? Izgubio Dianu!

Tek je sada postao svjestan što mu ona znači. Drugovao je s njom kratko vrijeme, aliništa što je prije doživio, nikakvo prijateljstvo ni profesionalni uspjeli nisu mu uusporedbi s njom ništa značili. Budućnost mu se odjednom činila praznom ibesmislenom. Dao bi sve samo da može još jednom osjetiti njenu ruku u svojoj ili čuti njezin glas. A ona je sada možda u rukama Slijepog Jakea! Bila je to pomisao od koje jegubio razum.Trgnuo se i napeo sve svoje snage da dođe k sebi. Ne smije misliti na to ako želi dabude sposoban da i dalje traži djevojku. Opsjednut mišlju o njenoj sudbini, nije ni na tren povezao njen nestanak sa slučajemStuart. Sve svoje snage i sposobnosti usmjerio je samo na to da što prije pronađe osobukoja mu je tako mnogo značila. Preskočio je drvenu ogradu dvorišta praonice i stane ga pretraživati. Tu je napokonotkrio prvi trag koji je mogao nešto značiti. U mekanoj su zemlji bili utisnuti tragovikotača jednog ili više vozila. Idući za tragom, došao je do velikih crnih vrata na dnudvorišta koja mora da su zatvarala nešto poput garaže. Narednik Harvey, koji ga je šutke slijedio, izvadi otpirač od kojeg se nikad nijeodvajao. U drugom pokušaju uspio je otvoriti vrata. Šarke na vratima nisu uopćezaškripale kao što je očekivao. Oba krila su se otvorila lako i nečujno. — Mora da su nedavno podmazana i često otvarana — zaključi Larry. U garaži su bila dva automobila: velika luksuzna limuzina i mali kamionet. Larry uđeu garažu i razgleda vozila pri slabom svjetlu dana koji je bio na izmaku. — Pogledajte! — uzvikne pokazujući na bočnu stranicu kamioneta. Kamionet mora da je bio nedavno nanovo obojen, ali pažljivim promatranjem moglasu se ispod tankog sloja nove boje nazreti nezgrapna slova. Pisalo je: »Praonica«. — Ona je vidjela takav kamionet one noći kad su je pokušali oteti pred njezinomkućom — reče Larry uzbuđeno. — Ona bi mogla prepoznati ta kola kad bi... — zašutio

je naglo, osjetivši kako ga riječi guše. Kad bi ih vidjela, kad bi ikada više išta vidjela! Limuzina je bila blistava i dobro održavana. Larry zapiše brojeve obaju vozilarazmišljajući o tome da možda oba pripadaju novim vlasnicima praonice i da nisu

upotrebljavana ni za što nezakonito. Isto tako može biti da je podudarnost izmeđukamioneta i onih kola koja su bila pred Dianinom kućom sasvim slučajna. Zatvorio je vrata i Harvey ih zaključa otpiračem.— Javite ove brojeve u Yard — reče mu Larry — i zatražite da hitno identificirajuvlasnika.Harvey je otišao i Larry je ostao sam u pustom dvorištu. Opet je razgledao tragove.Mora da su nastali ujutro jer je te noći padala kiša, pa su se na omekšalom tlu moglisasvim jasno vidjeti.Onda je pošao uza zid praonice, oniže zgrade od crvene opeke s prozorima od mutnogstakla. Kad je došao do stražnjih vrata do kojih je vodilo nekoliko stepenica, zastao jenaglo. Ugledao je otisak nečije blatne cipele na stubištu i brzo se sagnuo da ga boljeosmotri.

7/28/2019 Osvetnik


Larry se i inače kretao gipko i brzo, a u stanju u kojem je sad bio njegovi su pokreti bili još hitriji i za nekog tko bi ga promatrao prilično neočekivani. Tako je i sad brzinakojom se sagnuo da osmotri trag na stubištu bila munjevita. Plok!Zvuk koji je u istom trenu čuo bio je poput zvuka kad izlijeće čep iz boce šampanjca,samo nešto oštriji. Iznad njegove glave, na vratima praonice odjednom se pojavilarupa, a komadić drveta mu padne za vrat. Larry naglo odskoči. Vrata su očitoprobijena metkom iz pištolja. Da se nije sagnuo baš u pravom trenutku, Sunny bimorao otkazati jutarnje novine! Ta mu je misao prva proletjela glavom.Brzo se okrenuo oko sebe. Zvuk mu je bio poznat i sad je već bio siguran da je na njegapucao netko iz pištolja s Maxim-prigušivačem. Čuo je on taj zvuk već mnogo putaprije. Oštrim je očima sada osmotrio sve prozore Toddova doma koji se nalazio izanjega, ali ništa nije zapazio. Dok e tako tragao za nekim znakom koji bi mu potvrdioda je upravo iz doma pucano u njega, opazio je da prozor spavaonice iz koje je iščezlaDiana također gleda na ovo dvorite. Iako uvjeren da se ne treba bojati novog pucnja,polako je izišao iz dvorišta. Cijelo vrijeme nije skidao pogled sa orozora doma,spreman da se na najmanji znak opasnosti baci na zemlju.

Kad je došao do vrata dvorišta, Harvey, koji se u međuvremenu vratio i potrudio okonjih svojim otpiračem, otvori ih. Zamišljen i namršten, Larry iziđe na ulicu. Onda jeubrzao korak i ušao u dom u kojeg su u sve većem broju pristizali pitomci na noćnipočinak. Dolazili su po jedan ili dvojica, kuckajući svojim štapovima, a na ulazu ih jelegitimirao policajac.— Sve su to pošteni građani? — upita ga Larry. — Je li netko od njih zapisan ukartoteci?

— Nijedan, sir — odgovori policajac koji je bio iz toga kraja. — Svi imaju urednedokumente i do sada nismo s njima imali problema.Popevši se do spavaonice da sa njenih prozora pogleda putanju kojom je ispaljenmetak, Larry je zatekao zatvorena vrata. Pokušao ih je otvoriti, ali, na svojeiznenađenje, ustanovi da su zaključana. Pred vratima je stajao detektiv. — Što to znači? — upitao je oštro. — Zašto niste unutra? — Upravitelj mi je poručio da me zovete da siđem — objašnjavao je detektiv zbunjeno.— Kad sam sišao, ispostavilo se da me niste zvali. Kad sam se vratio, zatekao sam

zaključana vrata. — Jesu li zaključana iznutra? — upita Larry.

— Čini mi se da je tako, sir. Samo, nema ključa u ključanici. — Tko vam je prenio poruku?

— Onaj čovječuljak koji otvara vrata ove kuće. — Znam ga — kimne Larry. — Kako vam je objasnio to što je poruka pogrešna? — Kazao mi je da mu je netko tko ima isti glas kao upravitelj rekao da se popne k menii kaže mi da me trebate dolje. — Maknite se na stranu — nato će Larry i snažnim udarcem noge otvori vrata.Soba je bila prazna. Larry omirisa zrak.— Odavde je ispaljen metak, i to vjerojatno onda kad ste bili dolje — reče. — A sadzapamtite da se ne smijete maknuti iz ove spavaonice sve dok narednik Harvey ili ja

ne dovedemo čovjeka koji će vas zamijeniti.

7/28/2019 Osvetnik


— Zapamtio sam, sir — potišteno reče detektiv. — Ipak, ne morate biti tako utučeni, u ovim vam okolnostima ništa ne predbacujem — nastavio je Larry lagano se osmjehnuvši. — Imamo posla s čudnovatom bandom kojase služi neuobičajenim metodama i nitko ne može od nas očekivati da predviditenjihove lukave poteze.

Larry je bio siguran u to da je upravo iz te sobe ispaljen hitac namijenjen njemu; mirisbaruta jasno mu je to govorio. Zato se nije uopće iznenadio kad je pod krevetom uzprozor našao čahuru. Nakon toga se uputio u ured upravitelja Dearborna koji ga jedočekao vrlo uznemiren. — Koliko još namjeravate držati ovdje svoje ljude, inspektore? — pitao ga je odmah. — Moji bi pitomci htjeli i spavaonicu na počinak. — Moji će ljudi biti ovdje sve dok pouzdano ne ustanovim da se Diana Ward ne nalazi

u ovoj kući — odbrusi mu Larry. — Uz to još želim naći i onoga koji je pucao na meneupravo iz one spavaonice iz koje je ona iščezla. — Pucao u vas? — ponovi drugi zaprepašteno. — Ne mislite valjda . ..

— Mislim upravo ono što sam rekao — prekine ga Larry. — Oprostite ako sam

neugodan. Dok se detektiv koji je pozvan u vaše ime nalazio dolje, netko je odandepucaozaključao vrata. — Ne mogu razumjeti sve to — odmahivao je svećenik glavom. — Upali smo usituaciju koja je po mene jednako užasna kao što je po vas uznemirujuća. — Uznemirujuća! — osmjehnuo se gorko Larry. — Bit će još mnogo uznemiravanjadok otkrijem što se krije iza toga svega. Onda ne mogavši odoljeti svom smislu za šalu koji ga nije ostavljao ni u ovomtrenutku, on reče: — Mogli biste tu situaciju razraditi u jednom od svojih kazališnih komada, misterDearborn.

— To je uistinu ideja — odgovori na to upravnik čije je lice promijenilo boju kad je čuonjegove riječi. Onda dometne zamišljeno: — Zahvaljujem na toj ideji. Jeste li već vidjelikoji moj komad?— Nisam još — odgovori Larry — ali spremam se da jednom prilikom posjetimMacready teatar.Upravitelj potrese glavom.— Ponekad mislim — reče on — da moja djela nisu tako dobra kako me uvjeravaju

neki prijatelji i baš mi je žao što niste vidjeli još nijedno. Međutim, oni ih stalnoprikazuju tako da to ovom domu redovno donosi novac.— Tko plaća postavljanje vaših djela na scenu? — zanimalo je Larryja, koji se malopostidio zbog svoje šale. — Jedan gospodin kojega moj rad veoma interesira — odgovori Dearborn. — Nikad ganisam sreo, ali rekli su mi da on uvijek pruža podršku mojim djelima. Ponekad mi sečini da je to samo njegov način da pomogne ovom domu. — Sigurno da ima razlog za to — reče Larry. Zvonce telefona prekinulo je ovajrazgovor. Upravitelj

je podigao slušalicu i slušao.

7/28/2019 Osvetnik


— Da, mislim da je tako najbolje — rekao je i spustio slušalicu. — Važno pitanje izkuhinje — objasnio je kroz smijeh i dodao: — Znate, uveo sam telefone svuda gdje sammogao. To nam uštedu je mnogo trčkaranja. Tada su začuli buku pred vratima i u ured je kročilo nekoliko pitomaca domazahtijevajući u ime svih da im se dopusti da odu na spavanje. Mnogi od njih su naviklida rano liježu. — Čujete li? — okrene se upravitelj inspektoru. — Ne znam što da radim, stavljate meu težak položaj. Larry kimne glavom.— Ljudi iz spavaonice iz koje je iščezla moja tajnica neka idu u obližnji hotel — rekao

je. — Ja ću platiti. Ako im to ne odgovara, neka se smjeste negdje u domu. Nemamništa protiv da premjeste svoje krevete u neku drugu spavaonicu, no ne dopuštam dase itko zadržava u toj prostoriji sve dok se miss Ward ne pronađe. Rekavši to, uputio se hodnikom do društvene prostorije u kojoj su se nalazili svipitomci. Blagim tonom objasnio im je što se dogodilo. Kratka i sažeta obavijest bila jedovoljna da te jadnike umiri.

Nakon toga je Larry izišao na hodnik i tamo zastao razmišljajući što da poduzme. Dok je tako stajao naslonjen na zid, zamišljena pogleda uprtog u pod, odjednom začujeneku buku. Odozgo su se čuli koraci, komešanje i nečiji uzvik. Larry pojuri uzstepenice, a onda zastane osjećajući kako mu je nestalo daha zbog onog što je vidio. 136Niz stepenice se polako spuštala njemu u susret Diana Ward. Košulja joj je bilarazderana tako da se vidjelo rame bijelo kao snijeg, a u ruci je držala veliki pištolj»Smith & Wesson«. Na njenom je blijedom licu titrao pobjedonosni osmijeh. Larry je na trenutak stajao tako ukočen gledajući je, a onda skoči, preleti stepenice kojesu ih dijelile i privine je u svoj zagrljaj.— Najdraža, draga moja! — jedva je promucao. — Hvala bogu da te opet vidim!

24. Što se dogodilo s Dianom

Dok je Larry prilazio prozoru da ga otvori, Diana je bila na drugom kraju sobe ipromatrala tapete na zidu. Opipavala je uzorak na tapetama dodirujući ih vrhovimaprstiju, kao što je vidjela da rade slijepci dok je radila u Zavodu za slijepe. Htjela je na

neki način osjetiti kako ovaj prostor u kojem žive djeluje na slijepe jadnike. Čula je kad je upravnik zamolio Larryja da otvori prozor i pogledala prema njemu, kadli su seodjednom otvorila vrata na ormaru kraj kojeg se nalazila. Kako je bila okrenutaleđima, nije vidjela da se vrata otvaraju, samo joj je odjednom nešto vlažno i mekanoprekrilo lice i osjeti kako je netko podiže. Na trenutak je bila paralizirana od iznenađenja, i prije nego što se uspjela snaći osjetila

je kako joj se muti svijest. Za to ju je vrijeme netko povukao kroz stijenku ormara, aonda kroz otvor na zidu. I na stražnjoj stijenci ormara na zidu iza njega bila su tajnapomična vrata, ali ih Larry nije mogao otkriti jer su bila od čvrstog materijala s dobroprikrivenim mehanizmom, koji se otvarao samo s one strane.Diana je čula kako se vrata zatvaraju, a onda je došla k sebi, strgnula s lica vlažnukrpu, udahnula zrak i vrisnula. Nato joj je lice prekrila velika ruka i netko ju je vukao

7/28/2019 Osvetnik


kroz dugačak mračan hodnik. Činilo joj se da neće nikada više vidjeti svjetlost, a ondase otvore neka vrata i ona ista ruka je gurne u osvijetljenu prostoriju. Pri toj je svjetlostiugledala lice svog otmičara. Užasnuta, povukla se u kut sobe.Čovjek je bio krupan, najveći čovjek kojeg je ikad viđala. Imao je najmanje dva metra,čemu je odgovarala i širina njegovih pleća. Na sebi je imao hlače i košulju kratkih

rukava. Mišice ruku obraslih dlakama svjedočile su o njegovoj snazi. Lice mu je bilocrveno, okruglo i bez ikakva izraza.Oči su mu bile mutnoplave i nepokretne. Siva mu je kosa padala na nisko čelo i nizvrat u neurednim čupercima. Velika, mesnata usta okruživala mu je brada neodređene boje — ni sive ni žute.Goleme uši stršale su iz kose gotovo pod pravim kutom u odnosu na nepravilnuglavu. Diana bez daha pomisli kako nikad ne bi mogla ni zamisliti tako užasnostvorenje.— Gledaš me, ha? Samo me gleda j i dobro me zapamti — progovorio je tonom koji jeDiani zvučao kao nešto između rezanja i hihotanja. — Gdje ti je sad pucaljka? — ceriose. — Zašto ne pucaš u jadnog starog Jakea, ha? Onaj ti je sve ispričao o meni, kladimse!Znala je da time misli na Larry ja Holta, ali mu ne odgovori ništa. Oči su joj brzopretraživale sobu ne bi li našla išta što bi joj moglo poslužiti kao oružje. Uzalud, osimgolih zidova ništa nije vidjela; u sobi uopće nije bilo namještaja. Umjesto prozora, gorena stropu je bio otvor s ventilatorom. Užurbano je tražila po svojoj torbici bilo kakavpredmet kojim bi se mogla obraniti, ali nije nalazila ništa, čak ni iglu za šešir. Ali,ionako je znala da joj za borbu protiv tog čudovišta treba nešto mnogo jače od igle. — Tražiš čime bi me ubila, ha? — zarežao je. — Čujem te! A sad da si sjela i bila mirna,curo. Neće tebi ništa faliti, vidjet ćeš. S olakšanjem je ustanovila da joj se ne namjerava približiti, ali ono što je zatim rekaoopet je uznemiri.

— Računam na to da si zgodna — mrmljao je prigušeno — i da bi netko dao mnogo zatebe. Čudim se da te oni nisu uzeli za sebe. Ali oni baš ne mare za vjenčanje i takvestvari, zato su te dali Slijepom Jakeu.Opet se zahihotao i Diana je osjetila kako joj jeza prolazi cijelim tijelom. Način na koji

je izgovorio riječ »oni« bio je pun strahopoštovanja, kao da je ta riječ velikim slovimazapisana u mraku njegove duše. — Ne mogu vidjeti tvoju njuškicu pa mi to ne znači puno, curice. Čak i da ti je lice kaonjezino — pokazao je prstom prema gore — meni je svejedno.

— Nikad nećete izići iz ove kuće — progovorila je Diana odlučnim glasom, uvjerenada ne smije pokazati koliko se uplašila. — Tamo u domu je inspektor Holt i do sadamora da je sve opkoljeno policijom.Hihot kojim joj je odgovorio sad je zvučao podrugljivo. — Ima deset izlaza iz kuće — rekao je prezirno. — Zato su je oni i kupili. Dolje podpodrumom je prolaz kojim možeš trčati kol'ko hoćeš. Tamo nema nikoga, samoštakori, štakori se boje slijepaca.Gotovo djetinja prostodušnost koja je izbijala iz njena govora još je više isticala njegovgrozni izgled i snagu.— Prije ili poslije će vas uhvatiti — reče ona mirno, onda potaknuta iznenadnominspiracijom dometne: — Već je uhapsio Lewa.

7/28/2019 Osvetnik


Jake, koji se upravo okrenuo da iziđe iz sobe, na te se ri ječi trgnuo izobličena lica. — Lew! — zarežao je. — Imaju Lewa!Neko je vrijeme stajao šutke, a onda prasne u takav smijeh da se Diani učinilo da su sezatresli zidovi prostorije.— Lew će im baš puno reći! — cerekao se. — Kako će ga pitati kad ne zna gdje je ni ko'

ga pita? Ne može čitat' ni pisat'. Već je trebao biti mrtav — zakimao je — Da, još kako je taj Lew trebao otegnuti zbog one prljave odvale. Oni ga nisu ubili, iako je gurnuopapirić u džep onog tipa.

— Sve to mi već znamo — lagala je Diana žustro i opazila kako mu se lice smračilo. — I to ste iščeprkali, ha? — režao je. — Ali nije vam Lew rekao, nije mogao. Ukokali biga poslije toga. Trebali su ga odmah ukokati, ali oni su rekli da mu je ovako dosta, dane valja kad ima previše mrtvaca. Ja i Lew smo odnijeli onog tipa na stepenice. — Kimao je sijedom grivom. — to ti kažem jer znam zakon. Znam ja zakon kao svoj džep.Ne možeš učiti starog Jakea ničemu. Diana je začuđeno slušala ne shvaćajući što znači to njegovo hvalisanje poznavanjemzakona.

— Žena ne može svjedočiti protiv muža, znam ja — nastavio je sa zlobnim osmijehom.— Zato ti sve i pričam, curice.— Žena! — promucala je ostavši bez daha na tu pomisao.— Supruga Jakea Bradforda, da — mrmljao je on. — Bradford, to ti je moje ime, znaš,mala, a svećenik iz doma će nas vjenčati po redu i propisu. — Budalo jedna! — uzviknula je Diana dršćući od bijesa i straha. — Zar misliš da ćeme bilo tko vjenčati s nekim kao što si ti? Zar misliš da ću ja mirno stajati uz tebe i daneću vikati na sav glas o svemu što znam? Sasvim si lud! On podiže glavu naglašavajući svoje riječi, dok mu je glas postajao sve tiši i tiši, svedok nije prešao u značajan šapat: — Ima ih i gorih od mene ovdje — govorio je polako — i možda ti ne bi bila takoprotiv mene da me ne gledaš, mlada damo. Mogla bi ti postati slijepa kao ja i gluhakao Lew, da znaš. Zašutio je, a Diana se sasvim pribije leđima uza zid. Onda je progovorio prijetećimglasom:

— A možeš biti i nijema, ako misliš pričati previše! — glas mu je podrhtavao od bijesa.— Svašta ja mogu učiniti samo ako mi oni to kažu. Dok su njegove posljednje riječi još odzvanjale, Jake iziđe i Diana začu kako se okrećeključ u bravi i spušta zasun s druge strane vrata. Izgubivši svaku snagu, Diana se sručina pod. Zatresla je glavom da dođe k sebi i osjetila kako joj krv opet struji žilama.Snagom volje natjerala se da se digne na noge.Ruke su joj se tresle, a u glavi su joj odzvanjale riječi Slijepog Jakea. Desetak je minutahodala po sobi dok se nije dovoljno sabrala da može opet razmotriti mogućnosti zabijeg. Znala je da njegove riječi nisu prazna prijetnja. On je spreman na sve samo akomu narede oni koje spominje s takvim strahopoštovanjem. Za njega ništa ne značenjezina mladost i ljepota, sve je spreman uništiti na jednu riječ svojih nalogodavaca.Nikakvu samilost ne može osjetiti to stvorenje, za njega nečiji život ne znači ništa.Znala je da mora sabrati misli i brzo nešto učiniti. Razgledala je vrata, iako joj je odmah bilo jasno da tuda nije moguć nikakav bijeg. Nijebilo ni stolice da se popne na nju i pokuša vikati kroz otvor s ventilatorom, što bi

7/28/2019 Osvetnik


ionako možda samo privuklo njene mučitelje. U sobi nije bilo ničega, samo električnažarulja. Gledajući u nju, sjetila se kako joj je Larry pričao da je Slijepi Jake, hodajući premanjemu, rukom zgrabio žarulju i zdrobio je. Zar ga nije pri tom mogla stresti struja? Na tu je pomisao naglo podigla glavu. Žarulja je visila na žicama, a one su vodile

preko stropa do jedne kuke i tu su se spuštale sve do utikača. Diana se propne na prstei dohvati grlo žarulje. Povukla ju je prema sebi svom snagom, sve dok kuka kojom sužice bile pričvršćene uz strop nije opustila. — Dvije stotine volti — pročitala je na grlu žarulje, ali je to nije zaustavilo.Vukla je i dalje sve dok nije popustila većina kukica kojima je izolirana žica bilazakvačena za strop i duž zida. Ali još nije postigla ono što je htjela. Nije uza se imalaništa čime bi odvojila grlo žarulje. Prišavši šalteru na zidu, Diana ugasi svjetlo. Stala je nogom na žicu i vukla svom snagom za grlo žarulje sve dok ga nije uspjela otrgnuti. Pažljivo držeći žicu dalje odgolog kraja, napipala je početak vrpce za izoliranje kojom su dvije žice bile spojene u

jednu i polako je odmotavala, cijelo je vrijeme pazila da ne dodirne krajeve iako jeznala da joj ne prijeti opasnost od struje jer je isključila prekidač. Kad je napipala dvaslobodna kraja žice koja su se sastojala od tankih niti, poput oštre metalne četkice, bila

je zadovoljna. U mraku je onda napipala svoju torbicu, pronašla u njo j rukavice i brzoih navukla.Uto je začula štropot pred vratima. Opipala je žice da se uvjeri jesu li krajevirazmaknuti i okrenula prekidač, svakom je rukom držala jedan okrajak žice, pazeći dase ne dotaknu. Stajala je tako nasred sobe čekajući. A onda su se vrata otvorila.— Evo mene opet, curice — čula je poznati glas i zadržala dah dok su se vratazatvarala. Mrak u sobi nije ništa značio Jakeu koji je ionako živio u vječnom mraku. Dianine oči već svikle na mrak nazirale su obrise njegova golemog tijela pri mutnomsvjetlu što je dopiralo iz otvora na stropu.

— Tony ga je promašio — govorio je Jake kao da priča sam sebi. — Promašio! — ponovi s prezirom. — Da ja imam oči, ja bih ga sredio! Ma mogao bih ga upucati ovimpištoljčićem, samo da ga čujem kako se miče. Ali neka, udesit ćemo mi tog Holta,lutkice. Kad ga ščepamo, vidjet će on svojeg boga. Zažalit će što se rodio. Glas mu je bio sve nerazgovjetniji tako da Diana nije mogla razumjeti što još mrmlja. Aonda, kao da se tek sad dosjetio zašto je tu, on uzvikne:

— Dođi ti svom starom Jakeu, curice! — i uputi se prema njoj. Diana je više osjetilanego što je mogla vidjeti kako je pružio ruke brundajući: — Dođi svom dobrommužiću, lutkice. Spretan kao mačka usprkos svojoj krupnoći, Jake se kretao prema njoj. Iako se trudilada se ne pomakne, on mora da je prema zvuku njenog disanja odredio gdje se nalazi.Prije nego što se uspjela snaći, zgrabio ju je za rame i razderao joj košulju. Tek se tadaDiana uspjela snaći i trgnula se unatrag. Drugom rukom zamahne da je zgrabi, ali jeumjesto nje dodirnuo krajeve žice kroz koju je sad potekla struja. Zaurlavši, on hitroodskoči. — Što radiš? — dreknuo je. — Što to radiš, ti mala gaduro? Hoćeš me nožem kao onajtip?

7/28/2019 Osvetnik


Bijes u njegovu glasu govorio joj je da nema povratka. Kad se opet zaletio prema njojponovo ga je dočekala žica, ovaj put mu dodirnuvši lice. Jake se s krikom sruši na pod. — Što je to, što je to? — šaptao je piskutavo. — Ja sam slijep! Ne možeš ti tako jednom

jadnom slijepcu, ti gaduro mala . . .Zgrabio ju je naglo za koljeno i oborio na pod. Istog mu je trena lice opet dotakla struja

i natjerala ga da izbezumljeno vrišti. Bio je lud od bijesa i straha; stalno pokušavajućida je dohvati, nailazio je na žice koje su mu zadavale bol. U trenutku kada je zastao,zadihan kao da ga je ostavila snaga, Diana mu je oba kraja žice pritisnula na vrat.Osjećala se kao ubojica, ali nije ispuštala žicu. Znala je da nema izbora: mora ga ubitida bi spasila svoj život. Kad je osjetila da se više ne miče, Diana makne žice s njegova vrata. Ležao je mirno,bez znaka života. Drhtavom rukom pretražila mu je džepove. Našla je ključeve i pištolj. Onda se uspravila na noge i nesigurnim koracima prišlavratima. Napipavši bravu, gurne ključ i zadržavajući dah okrene ga. Vrata se otvoriše.Diana iziđe na hodnik koji je s desne strane vodio u praznu sobu sa dva prozora. Još jeosjećala smrtni strah; iako je u ruci držala pištolj koji je našla u Jakeovu džepu, činilo

jojda je ostavljajući u onoj prostoriji žice sa strujom ostala svoje najbolje sredstvo zaobranu. Ogledala se po sobi.Vrata kroz koja ju je izvukao iz spavaonice lako je pronašla. Pritisnula je mehanizam iona se nečujno pomaknuše. Diana prođe kroz uzak otvor i nađe se u ormaru, gurnuvšinogom vrata ormara stvorila se u spavaonici. Čovjek koji je stajao kraj prozora naglo seokrene s revolverom u ruci.— Moj bože! — viknuo je. — Odakle vi, miss Ward?

25. Povratak

Dok je naslonjena na Larryjevo rame osjećala oko sebe njegove ruke, Dianu ispuni

osjećaj sigurnosti, mira i potpune sreće. Ali se polako izvuče iz njegova zagrljaja. Bilo jedovoljno nekoliko brzih riječi o tome što joj se dogodilo, pa da cijela četa detektiva ipolicajaca jurne prema vratima u ormaru.Larry prepusti Dianu Harveyevoj brizi i krene za njima. Sobu u kojoj je Diana bila

zatočena zatekli su praznu. Larry se nije tamo zadržavao, samo je okrenuo prekidač daisključi struju i krenuo dalje. Nije bilo sumnje da se cijeli taj dio kuće koji je izgledaokao nenastanjen stalno upotrebljavao. Pronašli su male prostorije koje su umjestoprozora imale na stropu otvore s ventilatorima, v jerojatno zbog toga da se noću ne bividjelo svjetlo koje bi odalo da je kuća nastanjena. Slijepi Jake nije pretjerivao kad je Diani rekao da kuća ima desetak izlaza. Iz podruma

je vodio podzemni prolaz sve do labirinta kanalizacije. Kako njihove male baterijskesvjetiljke nisu bile dovoljne da rasvijetle potpuni mrak koji je tamo vladao, Larry je zasada odustao od detaljne istrage.Drugi je izlaz vodio ravno u dvorište u kojem je Larry bio našao garažu s vozilima.Treći je vodio u kuhinju Doma za slijepe.

7/28/2019 Osvetnik


Shvativši da je Slijepi Jake preživio strujni udar i da je opet uspio umaknuti, Larry sevrati djevojci. Našao ju je kako sjedi u upraviteljevu uredu, a narednik Harvey nije semicao od nje. Larry ih iznenađeno pogleda, na što djevojka podigne jednu ruku.Prigušujući smijeh, Larry je vidio na njenoj ruci lisice kojima ju je Harvey vezao uza seda izbjegne svaki rizik i da je sačuva od opasnosti. — Ovo vam je pametno — reče mu Larry. — Sad ipak možete otključati te lisice. Kad ga je narednik poslušao, Larry se okrene upravniku: — Dakle, gospodine Dearborn, mislim da mi dugujete neka objašnjenja o čudnovatimdogađajima koji se odigravaju u vašoj kući. — Ne bih rekao da se išta čudno događa u ovoj kući — Dearborn će mirno. — Ne smatrate valjda mene odgovornim za ono što se događa ususjedstvu. Rečeno mi je malo prije da između naše i susjedne kuće postoji prolaz, alimogu vam reći da dosad nisam imao pojma o tome. Ako su tamo živjeli neki ljudi. . .— Barem šest ljudi je živjelo u susjednoj kući — prekine ga Larry. — Našli smo krevetei dijelove odjeće. Činjenica da smo uz to našli i neke knjige, čak i otvorene, govorisasvim jasno da ti ljudi nisu slijepi.

Dearborn bespomoćno slegne ramenima.— Što ja tu mogu? —- upita. — U ovoj smo kući svi mi nemoćni pred zloupotrebompovjerenja. Ponekad je moguće prepoznati kojeg stranca po načinu hoda, glasu ilikašljanju, ali sasvim je moguće da se netko ovuda kreće kako hoće. Moguće je čak i toda ovaj dom netko iskorištava za svoje mračne poslove, a da nitko od nas koji smoslijepi nema pojma o tome.Njegovo je objašnjenje zvučalo Larryju sasvim logično i nije ga ni pokušao opovrći.Cijela banda zločinaca mogla se služiti prolazima koji su iz doma vodili u susjednukuću, a da to nitko ne zamijeti. Dovoljno je da budu tihi i da se kreću nečujno. Zato se

Larry složio s Dearbornom.— Uopće ne isključujem tu mogućnost — reče mu. — I vjerujem da vam je sve to jednako neugodno kao i meni. Na svu sreću nije sedogodila nikakva strašna nesreća — dometnuo je.Kakva se nesreća uistinu mogla dogoditi čuo je u automobilu na povratak u ScotlandYard kad mu je Diana sve potanko ispričala. — Užasno, doista užasno! — uzviknuo je. — Jadno moje dijete!Osjećaj olakšanja zbog svega što je izbjegla ublažio je neugodno sjećanje. Što su se višepribližavali Yardu, Diana je bila mirnija. Zahtijevala je da stanu na uglu EdgwareRoada i tek kad je tamo kupila novu bluzu, nastavili su put prema Scotland Yardu i

tamo će morati dati izjavu o svemu što se dogodilo. — Žao mi je i onog Dearborna — rekao je Larry kad su nastavili vožnju. — On jezapravo tragična figura i pomalo je patetičan, iako pretjerana osjećajnost nije uopće

neobična za čovjeka njegova poziva koji cijeli život posvećuje brizi za druge. Jeste liosjetili kako vam je živahno stegnuo ruku?Pogledala ga je oštro. — Da, vrlo sam dobro osjetila — reče čudnim tonom. — No, Diana — iznenadi se on — što hoćete reći time? — Oh, ništa — zacvrkutala je — baš ništa. Samo to da je čovjek prihvatio moju rukukad sam mu je pružila i potresao je. — Pa što ima u tome? — osmjehne se Larry.

7/28/2019 Osvetnik


— Mnogo više nego što mislite — odgovori ona i naglasi: — I mnogo više nego štouopće možete zamisliti. Larry se zavali u sjedalo i pogleda je sa smiješkom. — Ponekad me uistinu zbunjujete, Diana. I mogu vam reći da ste vrlo dražesnazagonetka — rekao je i nježno joj stisnuo ruku. Uto se automobil zaustavio pred Scotland Yardom. Diana je požurila uza stepenice, aLarry je diskretno pričekao prije nego što je nakon nekog vremena pokucao na vratabroj 47. Djevojka je već u novoj bluzi sjedila za stolom. — Čujte — rekao je on ulazeći — niste mi rekli odakle vam onaj pištolj s kojim ste sepojavili na stepenicama?— Uzela sam ga Slijepom Jakeu iz džepa — odgovori. — Uh! Bilo je grozno dodirivatiga, ali morala sam pronaći neko oružje i ključeve. — Nema sumnje da ste rasvijetlili velik dio priče — reče inspektor. — Sada znamo dasu Slijepi Jake i onaj Lew...— Zar ste ga ostavili tamo? — prekine ga djevojka brzo.Larry se na to kiselo osmjehnuo.

— Toliko sam pogrešaka učinio u ovom slučaju da ne bi bilo neobično kad bih morao iovu pribrojiti — reče. — No ipak sam dao da ga otpreme u jedan zavod gdje će ga dobro njegovati. Dakle, Lew i Jake su po nečijem nalogu imali posla sa Stuartom, biloprije, bilo poslije njegove smrti — nastavio je. — Mora da je banda čvrsto držala Lewau svojim rukama, tako da je on u nemogućnosti da im pobjegne odlučio da imnapakosti ili se osveti zbog nečega. Zato je stavio onu poruku pisanu Brailleovimpismom u Stuartov džep. Iako to baca novo svjetlo na cijeli slučaj, nismo u mogućnostida od Lewa saznamo išta više. To bi bilo sve, i znači da se istraga opet svela na ... — Niste spomenuli najvažnije otkriće — prekine ga djevo jka značajno se osmjehujući. Larry skoči sa stolice i ushoda se po sobi dugačkim koracima. — Vi ste doista izvanredna djevojka — reče. — Tek što ja zamislim da sam sabrao svešto nam je poznato o ovom slučaju, vi istrčite s nečim novim, nečim što upućuje nanovi trag i što sve moje čvrste teorije postavlja naglavce. — Nije baš tako — otpovrne ona. — Samo sam vas htjela podsjetiti na onu ženu gore. — Ženu gore? — zastao je u čudu. — Sjećate li se da sam vam rekla kako je Slijepi Jake pokazao prema gore i rekao mi dačak kad bih imala njezino lice ... — zastala je videći da je on uopće ne sluša. — Oprostite — rekao je trgnuvši se iz razmišljanja i nastavio nježno: — Toliko se toga

događa da se ponašam kao pravi smetenjak, glupi smetenjak. Sve ovo danas me jetoliko zbunilo da sam zaboravio na neke važne stvari — mrmljao je prilazeći telefonu. Okrenuo je broj bolnice Trafalgar.

— Molim vas glavnu sestru ili nekog iz odjela za njegovateljice — govorio je uslušalicu a Diana ga je začuđeno gledala. — Vi ste, sestro? Kako ste? Da, ovdje LarryHolt. Htio sam vas pitati imate li koju sestru slobodnu. Fino, treba mi upravo takva.Pošaljite majčinski dobru, ali odlučnu sestru. Znate moju adresu? Ne, nisam bolestan — nasmijao se i dodao — ali imam kod sebe nekog tko se baš ne osjeća dobro . .. Tako

je, jednu damu.Kad je nakon pozdrava zaklopio slušalicu, susreo se s Dianinim razrogačenim očima. — Zar kod vas stanuje neka dama? — upita ona.

7/28/2019 Osvetnik


— Još ne, ali stanovat će — odgovori Larry. — Ne namjeravam vas ostaviti samu uCharing Crossu. Otići ćete tamo po svoje stvari i preseliti se na neko vrijeme u mojstan. Tamo ćete se odmarati uz jednu vrlo finu sestru. I volio bih vas da svima kažetekako se ne osjećate dobro, zbog promjene vremena ili tako nešto. Moram čuvati svojobraz — dometnuo je sa smiješkom. — Ali ne mogu to! Nemoguće! — uzvikne djevojka pocrvenjevši. — Kako mogu da . . .— Oh, da, možete — prekine je Larry. — I bit će pravo onako kako sam rekao. Inače ćumorati sjediti na stepenicama pred vašim stanom i ukočiti se od zime.

Naposljetku je pristala. Večerali su zajedno, a onda se uputili u Macready-teatar gdjesu uspjeli odgledati dva čina Dearbornove predstave. Poslije drugog čina izjurili suvan zapanjeni.— Ma kako može itko postavljati takve besmislice na scenu? — čudila se djevojka doksu hodali prema njenom stanu.— Zapanjujuće, zar ne? — nasmije se Larry, kojem ionako cijelo vrijeme nije silaziosmiješak s lica. — Neobično ste raspoloženi danas — pripomene Diana.

— Vrlo dobro sam raspoložen večeras — ispravi je Larry. — Pogotovu kad pomislimšto je Sunny mogao reći sestri koja je već zasigurno došla u moj stan. — Što je mogao reći? — nasmije se i ona.

- Dakle, gotovo sam siguran — živahno će Larry — da je sestra inzistirala natome da se u kući nalazi dama kojoj je potrebna njega. Sunny je na to mogao rećisamo: Da, gospođo«, pa sad muku muči gdje da stvori jednu damu!

Bilo je već prošlo jedanaest kad su s Dianinim stvarna stigli do Larryjeve kuće. Dizaloviše nije radilo tako a su morali pješice uza stepenice. — Pazite kako idete — opomene Larry djevojku. — Ovdje nikad nije dobroosvijetljeno.Krenuo je pred njom. Na drugom odmorištu naglo je stao.— Zaboga! — uzviknuo je. — Tko je to?Pred njegovim je vratima ležao čovjek, nepomičan i bez glasa. Larry se nagne nad njega, a onda pozvoni. Sunny odmah otvori vrata.Pri svjetlu koje je dolazilo iz hodnika, Larry je jasno mogao vidjeti čovjekovo lice.Disao je isprekidano i hropćući, a lice mu je bilo obliveno krvlju. — Sunny, da li je došla sestra?

— Jest, sir — odgovori Sunny gledajući u ranjenika. — No, sad je uistinu potrebna — naglasi Larry.— Tko je to? — upita Diana gledajući preko njegova ramena. — Fleš Fred — odgovori Larry. — I to bliži smrti nego što je ikada bio.

25. Sljepoća Jofana Dearborna

Oprezno su odnijeli ranjenika u dnevnu sobu i položili ja na kauč. Srećom, liječnik koji je živio u istoj kući na katu iznad Larryjeva stana nije još legao na počinak, tako da je

ubrzo došao.

7/28/2019 Osvetnik


— Teško je ranjen — rekao je pregledajući bolesnika. — Ima jedan, ne, dva ubodanožem. Osim toga i ova je rana na glavi od jakog udarca, čini se da ima frakturulubanje.— Mora da je napadnut pred mojim vratima — reče Larry. — Ne vjerujem da bi utakvu stanju mogao doći ovamo.

— Sigurno ne bi — odmahnuo je doktor glavom. — Ponekad ljudi s takvim ozljedamamogu napraviti još koji korak, ali prije bih rekao da ste u pravu, tj. da se to dogodilopred vašim vratima. Poznajete li ga?

— Još kako — odgovori Larry. — On je moj stari znanac. Recite, doktore, da li mu ježivot u opasnosti? — U velikoj opasnosti — potvrdi liječnik. — Od prijeloma lubanje može biti svašta.Najbolje bi bilo da ga otpremim u bolnicu. Tamo će ga temeljito pregledati i ako jepotrebno operirati.

Ambulantna su kola ubrzo došla i otišla. Jedini trag koji je ostao za Flešom Fredom bilesu tamne mrlje pred vratima.

Larry se potrudio da sredi misli, odlučivši da će o uzrocima napada na Flešarazmišljati kasnije. Sada je najprije trebalo sve srediti da Diana što prije legne.

Sestra je bila upravo onakva kakvu je zamolio u telefonskom razgovoru. Bila jepozamašna, majčinskog izraza, odlučnih očiju. Larry joj je ukratko rastumačio razlogenjezina dolaska.— Jasno da nakon svega nisam mogao dopustiti da miss Ward spava u stanu predkojim je doživjela već jedan napad, pogotovu ne nakon ovoga što se danas dogodilo — dodao je na kraju, a sestra James žustro se složila s njim. Svoju je dužnost počela time da je blago ali odlučno natjerala Dianu da legne u krevet.Ovoj nije preostalo ništa drugo nego da je posluša, ali joj san nikako nije dolazio na oči.Oko dva poslije ponoći Larry, koji je pisao nešto za svojim stolom, začuje šum predvratima. Podigavši pogled, ugledao je Dianu. Bila je zaogrnuta kućnom haljinom, azlatna joj je kosa padala niz leđa. — Ne mogu spavati — rekla je usplahireno, gotovo bijesno. Vidjevši koliko jeuznemirena, Larry joj bez riječi primakne udoban naslonjač. Već sama činjenica da je upala u njegovu sobu u to doba, govorila mu je da je neštomuči. Sjedila je tiho, s rukama u krilu. U sobi se čulo samo otkucavanje zidnog sata.

— O čemu se radi, Diana? — upita Larry tiho. — Što vas muči? Ona naglo podigne glavu i pogleda ga.— Mislite li da se nepotrebno mučim? — pitala je.— Ne, nego mislim da ste izvanredna djevojka — nježno će Larry. — I uopće se nečudim što ste uznemireni zbog svega što ste doživjeli danas. Ona odmahne glavom.— Ne radi se o tome — reče. — Muči me ona žena gore. — Gore? — zbuni se Larry, a onda se dosjeti o čemu govori. —Ah, da, mislite na ženuo kojoj je govorio Slijepi Jake. Ali, Diana, vi ste se nalazili na najvišem katu i gore nijebilo ničega. Ta je kuća niža od Toddova doma i ima samo dva kata. Diana je opet odmahnula glavom, nezadovoljno.

7/28/2019 Osvetnik


— Osim toga — dometne on brzo — ako se neka žena nalazila u kući te bande, nijeništa bolja od njih. To što, prema riječima Slijepog Jakea, nije lijepa ne znači odmah da

je i nedužna. — Jadno stvorenje, jadno stvorenje! — promuca djevojka i odjednom, na Larryjevoiznenađenje, brižne u plač. — Ne mogu spavati, nemam mira kad pomislim na nju —

jecala je. — Oni je tamo drže. Ne smiju je pustiti! — Zašto? — prigušio je Larry uzvik. — Hoćete reći da to Clarissa Stuart? Djevojka podigne pogled pun suza.

— Clarissa Stuart? — ponovila je polako. — Ne, ne mislim da je to Clarissa Stuart.— Pa tko je onda? — upita Larry. — Što vi pretpostavljate tko je?— Ništa ja ne pretpostavljam. Sigurna sam u to — govori ona mirno naglašavajućiriječi — da je ta žena sama.

— Spremačica iz pansiona? — skočio je Larry sa stolice.— Tako je, imate pravo!Šutke su gledali jedno u drugo, tako da se u sobi opet čulo samo kucanje sata. Larrysjedne nasuprot njoj.

— Smatrate, znači, da između te bande i Stuartova slučaja postoji povezanost? — upitaon.Djevojka šutke kimne. — I ja sam uvjeren u tu povezanost — nastavi Larry. I to zbog mnogih razloga. Samomi nije jasno što banda dobiva njegovom smrću. Osim ako u to kolo nije upletena iClarissa Stuart.Slegnuvši umorno ramenima, Diana ustane. — Čini mi se da su mi jasne sve veze između svih osoba u ovom slučaju. Odnosi suvrlo zamršeni, ali mislim da sam ih proniknula, što znači — zastala je lagano seosmjehnuvši — da sam korak ispred vas.

— Mnogo ste vi koraka ispred mene — reče Larry dobro raspoložen. — Samo mislimda je sada za vas najbolje da krenete natrag u krevet.Ali ona nastavi kao da ga nije čula: — Ipak jednu osobu nisam mogla povezati s ovim slučajem — reče — bez vašegobjašnjenja. — Koga to?

— Fleša Freda — odgovori djevojka. — Mislim da je on samo sitan kriminalac koji seslučajno upleo u sve ovo, da ni sam nije imao pojma što se zbiva. — Zašutjela jekimnuvši, kao da osluškuje vlastite riječi. Onda nastavi: — A ostali nisu nimalo

slučajno upleteni. Slijepi Jake koji izvršava naredbe svojih tajanstvenih gospodara,spremačica, pa čak ni onaj bijednik Lew sa svojim uništenim sluhom i ulaštenimprstima. Niste mu vidjeli prste, to je još jedna strahota koju su mu učinili. Htjela samvam to reći, ali su nas prekinuli. — Uništeni prsti? — iznenadi se Larry. — Nisam vidio nikakve rane na njima.— Ne radi se o ranama. Koža na vrhovima prstiju mu je prekrivena plikovima odopekotina — zgrozi se ona. — Osjetila sam to kad mi je dodirnuo lice.— Ali zbog čega? — Zato da se više ne može služiti Brailleovim pismom — odgovori ona polako.— To je nemoguće! — užasnu se Larry. — Nemoguće je da netko može biti takopromišljeno okrutan. Draga moja, ja sam već štošta vidio i doživio progoneći zločincepo cijeloj Evropi. Ljudi mogu biti okrutni, nemilosrdni i krvoločni. Zbog osvete ili

7/28/2019 Osvetnik


koristi spremni su na sve i ne prezaju od zločina, ali ne mogu zamisliti da bi netkomogao hladnokrvno i smišljeno učiniti takve strahote jednom bespomoćnom slijepcu. Ona se opet sjetno osmjehnula.— Vjerujem da ne možete zamisliti s kakvim ljudima imamo posla u ovom slučaju — reče. — Inače ne biste tvrdili da je tako nešto nemoguće. Vi vjerujete čak i Dearbornu— nasmije se ona odjednom.— Diana, draga, vi ste sad sva izvan sebe i ne možete vjerovati nikome. Kako možetesumnjati čak i u toga nesretnog Johna Dearborna koji se sav posvetio svom humanompozivu i brizi za one jadnike?Ona potvrdi glavom.— Pružila sam mu ruku kad smo došli u njegov ured. Pružila sam mu ruku i kad smoodlazili — reče ona. — Pa to ga još ne čini zločincem — nasmije se Larry.— A kad sam mu pružila ruku on ju je prihvatio — nastavi ona. — Nemojte zaboravitida sam ja ipak dvije godine radila u Zavodu za slijepe — napomene ona i ponovi

značajno: — On je prihvatio moju ruku.

— Zašto je ne bi smio prihvatiti? — upita Larry u čudu. — Zato što je ne bi mogao vidjeti — naglasi ona — da je uistinu slijep. A taj je JohnDearborn jednako slijep kao vi ili ja!

26. Tko izvodi Dearborna?

— Ponovite to još jedanput — zamoli Larry. — Pružila je ruku i on ju je prihvatio?Djevojka kimnu.

— Vi ne znate da se slijepcu pri pozdravu mora dodirnuti ruka, jer on ne može vidjetikad mu je netko pruža, ali Dearborn je istog trena reagirao, nije bilo potrebno da jedodirnem.Larry se bespomoćno zagleda u nju. — Ako nije slijep, što radi tamo? — upita. — Jedino ako kao svećenik ... — Nema nikakva Johna Dearborna na listi svećenika - prekine ga Diana mirnimglasom. — Pregledala sam sve liste i nisam našla to ime među njima. Larry je zapanjeno zurio u nju.— Nevjerojatni ste! No zaboravili ste da je on došao iz Australije.

— Dokopala sam se i tog popisa — nato će djevojka : oklijevajući. — Jedini John

Dearborn na listi svećenika iz Australije je jedan vrlo stari gospodin koji živi u Torontui nipošto nije čovjek o kojem govorimo. Privukavši stolicu sasvim blizu njegova stola, nagnula se prema njemu nalaktivši se nastol.— Čujte, Larry! — počela je govoriti, a onda zastala rekavši: — Izvan radnog vremenazvat ću vas Larry. — Kad je na to inspektor zadovoljno kimnuo, ona nastavi:Zar vam se ne čini čudnim da se Dearbornova djela stalno postavljaju na pozornicuiako stalno propadaju? I sami smo se uvjerili da je grozan pisac?— I sam sam razmišljao o tome — odgovori Larry, a Diana kimne.

7/28/2019 Osvetnik


— Zato bi trebalo vidjeti kakva je uprava Macready-teatra — nastavi ona. — Istražititko ulaže novac u postavljanje tih komada koji donose samo gubitke. I nemojtezaboraviti da je Stuart nestao upravo iz toga kazališta. — Sve ja to znam — naglasi Larry. — Ali John Dearborn! To me zbunjuje.Ustala je polako.

— Sad tek osjećam umor kad sam vam rekla sve što me muči — osmjehne se ona, aonda se dosjeti: — Jeste li naredili da paze na praonicu?— Tamo su dva čovjeka kojima je naloženo da zaustave svaki automobil koji tamo uđeili izađe i da provjere kome pripadaju ona kola. — Onda mogu mirno u krevet — opet se osmjehnula. Prolazeći kraj njega, lagano mu

je prošla rukom kroz kosu. — Vjerujem da Emma nije u životnoj opasnosti dokle godse nalazi u praonici. Bar za sad — reče ona. — Nemojte time razbijati glavu. Ne brinite, sve će biti u redu — uvjerljivo reče Larry.Umirena, djevojka iziđe iz sobe i Larry začuje zatvaranje njenih vrata. Sutrašnji je dan bio bez značajnih novosti. Policija je još jedanput pažljivo pretražilazgradu u kojoj se nalazila praonica i našla u potkrovlju još jednu prostoriju. Bila je tosasvim mala sobica i nalazila se iznad prostorije u kojoj je zatočena Diana. Iako su se unjoj jasno vidjeli tragovi nečijeg boravka, policija ju je zatekla praznu. Larry je sebi predbacivao što nije dan prije zahtijevao tako brižljivu premetačinukojom bi sigurno odmah otkrio tu prostoriju. No tada je bio toliko izvan sebe zbogdogađaja s Dianom da nije mogao voditi o svemu računa. Sad je bio svjestan uzrokasvoje nepažnje, ali ga to uopće nije opravdavalo u vlastitim očima. Stalno je mislio na dvije osobe koje bi svakako htio pronaći: onog čovjeka bez malogprsta koji je stalno bio za korak ispred njega kad se propitkivao o Stuartovima uBeverley-Manoru, a druga je osoba bila tajanstvena Emma. Naslućivao je da se urukama spremačice Emme nalazi ključ cijele zagonetke. — Nikad si neću oprostiti — reče Diani — ako se nešto dogodi toj ženi. Ona odmahne glavom.— Za sada se ne morate bojati za nju — umirivala ga je. — Ona im sada previše vrijedi.

Ja ću znati kad će se naći u opasnosti. — Vi? — iznenadi se inspektor. — Dakle, Diana, vi me sve više zbun jujete svojom

tajnovitošću. Ona se nasmije i nastavi tipkati na pisaćem stroju.

— Fleš Fred još nije došao k svijesti — pričao je Larry koji je tog jutra iznimno stigao uured prije nje. — Ali čini se da ima izgleda da preživi. Liječnik kaže da se ne radi oteškom prijelomu lubanje i da će se podliv koji pritiskujući na mozak uzrokujenesvjesticu uskoro sam povući. — Gdje je on, u kojoj bolnici?— U Bolnici St. Mary — odgovori Larry. — Smješten u zasebnoj sobi, a pred vratimastražari policajac. Ne zato što bi jadni Fred mogao zbrisati — osmjehnuo se — Negozbog toga što u Londonu postoje osobe koje bi ga dosad zbrisale iz popisa živih, jer bise tako osjećale sigurnije...Nije ga trebala pitati što time misli. — Možda ne bi bilo loše da odemo u bolnicu i da tamo iz prve ruke saznamo kako mu

je sada — reče Larry spuštajući olovku kojom je pravio bilješke na stol. — Hoćete li?

7/28/2019 Osvetnik


Ona bez riječi ostavi dosadne spise koje je pretipkavala i uzme svoj šešir. Dok se umalom zrcalu ogledala kako ga je namjestila, Diana upita:— A što ćete učiniti s Johnom Dearbornom? Larry se zamišljeno počeša po bradi. — Ne znam ni sam — odgovori. — Nije kažnjivo ako se netko predstavlja slijepcemiako to nije. Osim toga — nastavi — možda nije potpuno slijep, možda vidi tek toliko

da je spazio kako mu pružate ruku jer ste bili blizu, postoji na stotine objašnjenja. Isto je tako mogao vašu šutnju naslutiti instinktivno, ili je tek tako pružio ruku očekujućida ćete i vi pružiti svoju. Ona zatrese glavom. — Sve je to moguće — reče — iako nije vjerojatno, međutim on mi je uzvratio osmijehkad sam mu se osmjehnula.— A tko ne bi? — dobaci Larry galantno.

Kirurga koji se bavio Fredovim slučajem zatekli su u bolnici u sobi dežurnih kirurga. — Došli ste u pravom trenutku — osmjehnuo im se liječnik. — Vaš je čovjek upravodošao k svijesti. — Može li govoriti? — upita brzo Larry.

— Mislim da može. U svakom slučaju, sad možete pokušati, ako je nužno, darazgovarate s njim. Naravno, on je još vrlo slab i pri uobičajenim okolnostima ne bihnikome dopustio da ga uznemirava. No, ako se radi o policijskoj istrazi i ako je važno ...— Jako je važno — upadne mu Larry odlučno u riječ. Kirurg im pokaže gdje se nalazisoba. Diana zastanepred vratima oklijevajući. — Mogu li i ja? — upitala je.— Dapače, vaša je prisutnost i te kako potrebna — naglasi Larry — i to iz službenihrazloga. Imate li stenografsku bilježnicu? Kad je potvrdila, ušli su u malu bolničku sobu u kojoj je ležao Fred Grogan zvani Fleš.Glava mu je bila omotana zavojima i lice blijedo, ali su mu oči zasjale kad je spazioLarryja.— Ne bih nikad očekivao da ću se vama obradovati, a sad mi je drago što vas vidim — reče slabim glasom, a onda dometne ozbiljno: — Čujte, šefe, što prije morate osloboditionu ženu iz ložionice. — Ženu iz ložionice? — ponovi Larry naglo. — Na koga mislite?— Na Clarissinu dadilju — glasio je neočekivani odgovor. — A tko je ta Clarissa, đavobi ga znao!

7/28/2019 Osvetnik


27. Fleš Fred priča

— A sad ćete, šefe, čuti istinu baš kakva jest — reče Fred meškoljeći se u krevetu izauzimajući udobniji položaj. — Ne tvrdim da mi se ne može dogoditi laž: to vam je

jedna od Napoleonovih uzrečica u koju nisam nikad previše vjerovao. — Uzrečica jest iz tog razdoblja, ali je čovjek drugi - na to će Larry prikrivajućismiješak. — Ali ne zanima me povijest, Frede. Hoću što prije čuti cijelu priču. — Znate, ja sam se u slobodno vrijeme mnogo bavio i čitanjem — nastavi bolesnikneometano — i to povijesti i prvoklasnih romana. U zatvoru Portland imaju priličnuknjižnicu, ali im knjige nisu tako dobre kao u Wormwood crubsu. No sad svejedno,mister Holt, bez brige, ispričat ću vam sve, i to po istini. Samo mislim da će me moždaneke pojedinosti prikazati u lošem svjetlu, zato bi bilo dobro da ih odmah zaboravite

čim ih čujete. Ne bih želio da zbog njih steknete dojam da sam možda nečasna osoba. — I meni ne bi bilo drago kad bi prevladao taj dojam - odgovori Larry bez smiješka — zato vam obećavam da u se potruditi da sve što nema izravne veze sa slučajemdiskretno zaboravim.

— Bravo! — uzviknu Fred vidljivo oraspoložen i nastavi: — Dakle, moja priča počinjeprije četiri godine u Montpellieru. Možda vam nije poznato to mjesto, ha? — Poznajem ga — odvrati Larry — pa možete ispustiti sve topografske detalje. Znamsvaku kuću od Coq d'Ora do Palacea.— E, pa slučajno sam bio tamo i dok sam tako šetkao uživao u životu slučajno samnaletio na ilegalnu kockarnicu koju je vodio neki tip po imenu Floquart. Igrao seaccarat u kojem obično imam mnogo sreće, pogotovu ako sam prijatelj s djeliocemkarata. No ovaj djelilac nije bio baš pristupačan, tako da za tri dana nisam ni omirisaodrugi novac osim vlastitoga. A sa svakim je danom i taj moj novac bio sve tanji. Jedne

su me večeri tako operušili da sam otišao od tog Floquarta bez ikakve mogućnosti dadođem do svog hotela drugačije osim vlastitim nogama. A daljina je prilična, znate.Baš sam skretao iz Ulice Narbonne kad začuh pucanj, pogledao sam u onom smjeru iugledao nekog čovjeka kako leži na zemlji i jednog drugog tipa kako se žurnoudaljava. U to vrijeme policijska služba u Montpellieru nije baš bila kakva bi trebalabiti i žandara nije bilo nigdje na vidiku. Tip koji se udaljavao mora da je bio siguran daće se izvući bez gužve, a onda sam se pojavio ja. Upravo je svitalo tako da je bilodovoljno svjetla da mu vidim lice: bio je to fin momak dugačke žute brade i nije se bašoduševio kad me je vidio. Jurnuo sam pred njega bez zle namjere, a, znate, bio sam bašpod stečajem. Mislio sam kako ne bi bilo loše da mu pomognem da se riješi novca kojibi ga mogao kompromitirati. On mi je ispričao neku napetu i uvjerljivu priču o tomekako mu je čovjek kojeg je upucao napravio gadnu svinjariju, koju radije ne bihspominjao pred mladom damom. Kad mi je tutnuo u ruke šesnaest tisuća franaka,shvatio sam kako je ta priča žalosna i iz čistog sažaljenja pustio sam ga da ode. Dobacivši Larryju lukav pogled, Fred se naceri a onda nastavi: — Dakle, kako na vidiku još nije bilo nijednog žandara, vratio sam se k momku koji jedobio metak da ga malo pogledam iako sam znao da bi bilo opasno po mene kad bime zatekli nad njim. Poslije su rekli da je bio prostrijeljen metkom i da je morao ostatina mjestu mrtav, što nije istina. Kad sam došao do njega bio je još živ, pa sam senagnuo nada nj da vidim mogu li mu pomoći prije nego što ispusti dušu. Pitao sam ga

7/28/2019 Osvetnik


tko ga je upucao, a on mi reče ... — tu Fred zastane da bi pojačao dojam svojih riječi — da ga je upucao David Judd.Larry iznenađeno izvi obrve. — David Judd? — upita. — Je li to neki rod doktoru Juddu?— Njegov brat — odgovori Fred. — I tako sam došao do doktora. Uvijek sam pričao

Juddu da sam mu brata prepoznao na ulici, ali mi je taj jadnik, koji je ubrzo izdahnuo,sam rekao njegovo ime. Nije mi uspio odgovoriti zašto je dobio metak. Znao sam dapo mene neće biti baš zdravo ako me nađu kraj leša iako nisam imao pištolj. Kada sam

čuo teški korak žandara koji se spuštao pokrajn jom sličicom klisnuo sam što sam bržemogao, ali me je netko pak prepoznao tako da sam morao na sudu dokazivati da samčist u svemu tome. Tvrdio sam da sam tim putem slučajno prolazio idući k liječniku.Na sreću, imao sam dovoljno mozga da uistinu odem k jednom liječniku kad samshvatio da me je pajkan vidio.Zastao je i promeškoljio se nelagodno, svjestan da će ga sljedeći njegovi postupciprikazati u nepovoljnom svjetlu.

— Kad sam se vratio u London — nastavi — smatrao sam svojom dužnošću dasvratim Davidu Juddu, kojeg nisam zatekao u uredu. Ali zato sam u tom istom ureduosiguravajućeg društva našao njegova brata. Brat je brat, pomislio sam i istresao njemusve što me je mučilo. — Vjerujem da vas je jako mučilo s koliko će vas podmazati da biste držali jezik zazubima — na to će Larry. — To kažete vi, a ne ja, inspektore. Ipak sam zadivljen, kako brzo shvaćate! — rekao jeFred zadivljeno. — Dakle, taj doktor Judd se strahovito uzbudio zbog svega i rekao jeda će razgovarati s bratom čim se ovaj vrati s odmora. I tada se dogodilo nešto što jeugrozilo sve moje lijepe planove: David Judd je umro. Ulovio je nekakvu prehladu na

povratku iz Škotske i za dvadeset i četiri sata bio je gotov. Bio sam mu na sprovodu —-reče Fred ozbiljno — i mogu vam reći da ne vjerujem da je tamo itko žalio za njim kao

ja. Gledao sam kako pokopavaju moje lijepe planove o bezbrižnoj budućnosti. Nomoram priznati da je dr Judd postupio kao džentlmen. Rekao je da mu je jako stalo daočuva bratovu uspomenu od sramote i da je spreman davati mi svake godinestanovitu svotu za moju dobru volju da mu tu sramotu ne nanesem svojim jezikom.

— A čovjek koji je ubijen? On je bio službenik, koliko se sjećam, zar ne? — upita Larry.— Da bio je službenik — potvrdi Fred i nastavi polako: — I to u Osiguravajućemzavodu Greenwich. Zbog nečeg je ucjenjivao Davida. Larry tiho fićuknu. — Osiguravajući zavod Greenwich — reče — i ucjenjivani David Judd! Zbog čega jeucjenjivan?Fred odmahnu glavom.

— Ne bih znao, mister Holt. Rekao bih vam da znam. Ali da je bilo nešto gadno,možete se kladiti. Doktor Judd mi nije rekao o čemu se radi, samo je napomenuo damu je taj tip izvukao hrpu para. Mislim da je to istina jer sam tog momka viđao kodFloquarta kako igra u velike novce— napomene Fred.— No, da ne duljim — nastavi — mogu vam reći da je dr Judd ispunio svoje obećanje ida sam četiri godine redovito dobivao svoj prihod. Vidite i sami da vam ne ublažujemsvoju sliku niti tvrdim da sam postupio džentlmenski, ionako mi ne biste vjerovali.

7/28/2019 Osvetnik


Tako je to išlo sve dok jednog dana nisam doktora sreo na nekom vjenčanju. Bili smo ucrkvi obojica, s tim da je on bio pozvan a ja nisam, što za mene nije bio nikakavproblem — objasnio je Fred ne skanjujući se nimalo i nastavio: — Tada me je pozvaona večeru u svoju kuću u Chelseu. Znao sam da mu je kuća krasna i da ima u njojrijetkosti i dijamanata. Kako je on odlučio da mi odjednom da veću svotu umjestogodišnjeg prihoda, jasno da sam odlučio da prihvatim poziv — zastao je.— Znate, kod tog doktora radi kao sobar jedan čovjek — nastavio je nakon kratkestanke — kojeg ne želim otkucati. Mogu vam samo reći da je to moj stari znanac izsusjedne ćelije u Portlandu. — A zove se Strauss — dometne Larry. — Uživa drogu i tri put je odsjedio svoje. — I to znate? — uskliknu Fred. — No, dobro, kao što sam rekao, on mi je stari znanac.

Jednog sam ga dana sreo na Piccadillyju, baš kad je krenuo da utopi neke stvarčicekoje je ukrao svom gazdi. Predložio sam mu da mi u ime starog drugarstva priložinešto i on mi je među ostalim dao par dugmadi za manšete. Larry na to zine od iznenađenja. — Tako dakle! To je dugmad doktora Judda?

— Nisam siguran da je baš njegova — odgovori Fred.— Koliko znam mnogi su ljudi znali ostati preko vikenda u doktorovoj kući, pa jemožda Strauss opelješio nekog od njih. No svejedno — zastao je Fred oklijevajući,svjestan da ga planovi s kojima je pošao u kuću dra Judda ne prikazuju baš kaozahvalna čovjeka. — Znate, namjeravao sam da uzmem nešto za uspomenu na doktora— nastavi. — Dogovorio sam sa Straussom da mi u tome iziđe u susret zbog starogprijateljstva. Kad sam pozvan na večeru, mislio sam da mi se pruža prilika za to. Kakodoktor Judd i ja nismo u nekim prisnim odnosima, to nije trebala biti večera samo zanas dvojicu; rekao mi je da će doći mnogo ljudi. Došao sam sat ranije i čekao skrivenna drugoj strani ulice da promotrim tko je još pozvan. Čekao sam do osam, ali nitkonije došao. Još sam pričekao, a tada ugledah doktora kako je izišao iz kuće i gleda nizulicu. Glad me je dobrano mučila tako da sam gotovo prešao cestu, ali osjećao sam dami ne bi baš prijala samotna večera u društvu s čovjekom kojeg sam muzao. Zato samdalje čekao, a onda sam vidio jedan automobil koji je vozio ravno prema vratima uzkuću. Nije se zaustavio i već sam očekivao da ću začuti tr esak, kad su se vrata sama

otvorila. »Kakav je to štos?« pitao sam se i kad je automobil ušao, a vrata se zatvorilaza njim odlučio sam da malo bolje pogledam što se krije iza zida. Uspentrao sam se navrata i provirio. Tip koji je izišao iz automobila bio je onaj isti snagator koji me je

pokušao ukokati u mojem stanu u Ulici Jermyn.

— Slijepi Jake? — upita Larry.— Nisam imao čast da mi ga predstave — odgovori red podrugljivo. — Kad su sefarovi automobila ugasili, više ništa nisam vidio. Ali čekao sam i dalje. Oko deset vratasu se sama otvorila i automobil je kliznuo na cestu.Dok je prolazio kraj mene, skočio sam na nosač prtljage i tamo se čvrsto držao. Kad jeauto stao na nekom raskršću kod King's Roada, spuznuo sam neprimjetno s njega zatošto sam se bojao da u osvijetljenom dijelu grada ne uđem opažen. Na sreću tamo je bilobaš stajalište taksija ja sam uletio u jedan taksi i naredio vozaču da prati automobil koji

je kretao. Živo me je zanimalo gdje je rupa u kojoj živi taj Slijepi Jake, kako kažete da sezove. Uspinjali smo se kraj Victorije, pa kraj Trga Grosvenor i uz Park Lane. Kad smo

prošli kraj Edgware Roada, ne znam . -zašto mi je na pamet palo drvo Tyburn, znate

7/28/2019 Osvetnik


ono na koje su nekad vješali. Pročitao sam u jednoj knjizi kad sam bio u ćorki da sunekad vješali ni za šta ... — Preskočite priče o starom Londonu i svoja sjećanja na zatvorsku literaturu — prekine ga Larry.— Dakle, slijedili smo ih uspješno. Onda je auto skrenuo u neku pokrajnju ulicu. Tamo

nije bilo prometa pa nisam htio riskirati da spaze taksi za svojim petama pa sam platiovozaču i nastavio pješice. Dobro poznajem tu četvrt tako da mi nije trebalo mnogo daih nađem. Čini se da je auto malo kružio uokolo po spletu onih uličica, jer kad samvozilo ugledao pred jednim vratima upravo se zaustavljalo. Tamo je stajao doktor.— Doktor Judd? Već je bio tamo? — upita Larry.Fleš Fred na to kimne i trgne se od boli zbog tog naglog pokreta. Prošlo je neko vrijemedok je opet mogao govoriti.- Moram pripaziti na ovu svoju glavu ako ne želim ostati bez nje — osmjehnuo sebolno i nastavio: — Da, doktor je već bio tamo. Ne znam da li je stigao nekim drugimautomobilom, ili ga nisam vidio u ovom. Iz auta su izišla dva tipa: Slijepi Jake i još

jedan, kojeg nisam poznavao. Doktor mi je izgledao bijesan. U ruci je držao torbu.»Nimalo mi se ne sviđa što ste me pokupili u ovo doba noći«, rekao je on, a onaj drugi,ne Slijepi Jake, na to mu je nešto tiho odgovorio. »Gdje je ta žena?« pitao je doktor, aona gromada od slijepca je na to rekao: »U ložioni-ci« i nasmijao se. Drugi tip je neštoopsovao i naredio mu da drži jezik za zubima. Onda su ušli kroz velika crna vrata nakojima mora da je nekad pisalo »Praonica« jer su se slova još nazirala ispod novogpremaza boje.— Jeste li vidjeli ime ulice? — upita Larry brzo.— Ulica Reville — odgovori ovaj, a Larry se odmah dosjetio koja bi to ulica mogla biti.— Znam, to je ulica iza Lissom Lanea, paralelna s njom — reče. — Dakle, morao sam nestati odatle da me ne bi vidjeli — nastavi Fred. — Zaobišaosam tu četvrt okolnim ulicama i našao se pred vratima baš kad je doktor izlazio. Ovajsu put bila samo dvojica, velikog slijepca nije bilo. Nisam razabrao o čemu pričaju.Onda je doktor glasno zaželio laku noć, ušao u auto i odvezao se. Onaj drugi je hodaoza stražnjim svjetlima neko vrijeme, tako da sam u strahu da se ne okrene i opazi meodlučio da prođem kra j njega kao da nehajno šećem. No mogu vam reći da sam već iprije zamijetio kako je navika da se govori sam sa sobom prilično škodljiva i da imaljudi koji ne mogu ništa protiv toga. Imao sam tako jednog pajdaša u Barceloni. ..Dobro, neću pričati o njemu, mister Holt. Htio bih reći da je i taj čovjek koji je tamostajao bio od onih koji govore sami sa sobom. Dok sam mu prilazio, čuo sam kako

mrmlja nešto, stojeći onako s rukama na leđima i hodajući u smjeru kojim je otišaoauto. Riječi koje sam čuo nisu mi značile ništa, ali sam ih zapamtio. Rekao je„Clarissina dadilja«. Ostalo nisam razumio, ali te je riječi ponovio još jedanput.Uvjeren, kako nije ni opazio da sam prošao kraj njega, odbrzao sam dalje misleći: »E,sad bi ti bilo najbolje da odeš do mistera Holta i ispričaš mu sve što si vidio i čuo.«Larry kimne.— Tako sam i učinio, uputio sam se k vama. Međutim nisam stigao daleko kad samosjetio neku jezu za leđima, pouzdan znak da me netko prati. Nisam vidio nikoga, aliosjećao sam se jednako neugodno kao onda kad su mi bili i pajkani za petama. Ušaosam u vašu ulicu i zagledao u kuće tražeći vašu. Promašio sam je i otišao dalje, pa samse morao vratiti. Mora da su za to vrijeme oni koji su me slijedili ušli u kuću i popeli se

7/28/2019 Osvetnik


gore, jer kad sam stigao na kat, već su me čekali. Zapravo ne znam da li je bio jedan iliviše njih. Znam samo da sam pružio ruku prema vašem zvonu i dalje se ničeg nesjećam. Djevojka koja je brzo bilježila njegove riječi zatvori bilježnicu. — To bi bilo sve — reče Fred slabim glasom. — Uh, kako bih sada rado popio nešto!

Desetak minuta potom dva su službena vozila prepuna policajaca jurila premazapadnom dijelu grada i uskoro su stanovnici uličice u kojoj se nalazilo začeljepraonice vidjeli policijsku raciju.Larry je izdavao upute. Okrenuvši se naredniku, on upita: — Što je s ovim zidom? — To je stražnji zid praonice — odgovori Harvey.— Jeste li našli ložionicu?

— Da, sir — nato će Harvey. — To je obična podzemna prostorija s jednim velikimkotlom i nekim strojem koji je radio na paru.— Otvorite ova vrata — reče Larry. — Jeste li postavili ljude pred ona druga vrata uLissom Laneu?

Narednik potvrdi, a onda vješto svojim otpiračem stane baratati oko brave i vrata seuskoro otvore.Vodila su u dugačku mračnu prostoriju. Larry naredi da je osvijetle. Razgledao jedugačku halu od opeke, s betonskim podom i sa četiri niza praonika. Iz nje sustepenice s metalnom ogradom vodile nadolje prema kotlovnici.

28. Skrovište

— Trebalo bi te biti sram! — rekao je Slijepi Jake tresući svojom golemom glavom. Sjedio je na jednoj strani prostorije koja je bila nalik na cijev, a njegovo je ogorčenje bilousmjereno na stariju ženu kukavna izgleda koja se skutrila na drugoj strani s šakama ukrilu i pognute glave. Odjeća joj je bila bijedna otrcana, opuštena kosa prošaranasjedinama, a ruke i nokti prljavi.

Prostorija u kojoj su se nalazili ne bi se mogla nazvati sobom. Više je bila nalik naveliku cijev. Pod je bio preliven komadićima opeke, žbuke i izmrvljenog betona. Na

jednom su kraju bila čelična vrata jedva dovoljno velika da se čovjek kroz njihprovuče, a na drugom je kraju zjapila rupa. Pri svjetlosti svijeće vidjelo se da je tlo itamo prekriveno kršem i otpacima. — Morala bi se stidjeti — grdio ju je Slijepi Jake. Oni su dobri prema tebi, a ti, gaduro,

cviliš i režiš! Kao štene kojemu su stali na rep.Žena zajeca i promrmlja nešto. — Eh, imala bi ti zašto cmizdriti da je po mojem — uto će Slijepi Jake. — Što je, zar tine dajemo hranu? Zar nisi imala i udoban krevet sve dok ono njuškalo nije počelonjuškati okolo? — Hoću odavde — zacvili žena. — Ovo me ubija.— Ne još — zasmijulji se Slijepi Jake — ali kad oni požele da te ubijem bit ćeš sigurnoubijena.

7/28/2019 Osvetnik


— Hoću izići iz ovog stravičnog mjesta — zajecala žena. — Zašto me držite ovdje? — Hoćeš li dolje među štakore, ha? — zareži Slijepi Jake. — A kako si cičala kad su tenjuškale te životinjice dok smo išli kroz prolaz ispod ulice? Ovdje nema štakora, živa sii zdrava. Sutra ćeš biti u lijepoj kući s čistom posteljinom na pravom krevetu, pa što jošhoćeš? Ti nezahvalna stara vještice! Podigla je svoje jadno lice i pogledala slijepca.— A ti si budala! Govoriš o njima kao da su ti tvoji oni neki bogovi — reče. — A

jednog će te dana odbaciti i izdati... — Umukni! — drekne slijepac. — Što ti znaš o njima? Ne znaš ti što su sve učinili zamene. Pružili su mi krasan život, novaca koliko hoću, sve što želim pojesti i popiti. Čaksu me htjeli oženiti jednom mladom i lijepom lutkicom — zasmijuljio se, a onda senamrštio. — A ona me gotovo ubila, ta drolja.

— Tko je ona? — upita žena. — Nije važno, sigurno je ne znaš — odbrusi Jake, ali onda nastavi kao da mu je dragošto govori o toj temi: — To ti je jedna mlada mirisava i lijepa cura. A osim toga,zamisli, ona je iz policije!

Žena je šutjela pognute glave. Kad je šutnja potrajala, Jake se nagne i dodirne je svojomručetinom.— Čuj, da nećeš opet imati napad, ha? — pitao je zabrinuto. — Valjda nećeš? Nemožemo sada pozvati doktora. Ti i tvoji napadi! Drugi put ću te ja probuditi, da znaš— reče prijetećim glasom. — Još kako ću te razbuditi! — divlje ju je potresao.— Budna sam, budna — prestraši se ona. — Nemoj, slomit ćeš mi ruku. — Dobro, samo pazi kako se ponašaš — progunđa slijepac, i stane se polako, gotovopužući primicati kraju cijevi. Prostor je bio tako stiješnjen da se u njemu ni žena kojauopće nije bila visoka nije mogla uspraviti. Ipak je slijepac uspio proći kroz nazubljenurupu na onom kraju cijevi. Čula ga je kako razbacuje opeke i proširuje otvor, kao što jeradio gotovo cijeli dan.

Bila je bolesna kad su je dovukli u tu užasnu komoru i kad je došla k sebi nije znalagdje se nalazi ni kako je amo dospjela. Bila je svjesna da netko traga za njom, a da jebanda koja je drži zatočenu spremna na sve da bi je zadržala na skrovitom mjestu. Nou uporedbi s onim užasnim prolazima punim odvratnih životinjica kuda je prošla,ovdje je uistinu bilo bolje.Razmišljala je o svemu i kad se Slijepi Jake vratio da sjedne i odmori se, ona mu reče: — Mister Stuart bi ti dao mnogo para kad bi me odveo k njemu.Slijepac se zasmijulji.

— To si mi već stoput rekla, glupačo, dosadna si! — rekao je i počeo je oponašati: — »Mister Stuart će dati mnogo para!« Baš bi mi on dao para! — Bila sam dadilja njegovoj djeci — jecala je ona — onu njegovu nesretnu ženu samnjegovala. Kad sam se udavala, dao mi je divan prsten.— Prestani! — zareži muškarac. — Zar nemaš ništa drugo o čemu bi pričala? Već si misto puta pričala o dadiljanju te njegove djece i o svom glupom prstenu!— A kad sam mu rekla za Clarissu — nastavi žena sopćući — rekao je da će mi datitisuću funti! Oh, kako sam se iznenadila kad sam ga vidjela, umalo se nisam srušila!Slijepi se Jake nije obazirao na to što ona govori. Priču je čuo već toliko puta da mu jedojadila.

— Nije znao za blizanke, jadnik. Mislio je da više nema djece ... — nastavljala je žena.

7/28/2019 Osvetnik


— Da nisi pila kao smuk, znala bi gdje je ona sad — prekine je Jake — iako je dobro damu nisi to znala reći. Oni — naglasio je — bez brige, oni će nju već naći. Čuo sam da surekli kako je to fina dama s mnogo para.— Voljela sam popiti ponešto — priznala je žena — i nisu me baš morali strpati uzatvor pa onda u onaj užasni dom!

Slijepi Jake iznenada podigne glavu i osluhne, a onda jurne prema njoj i zgrabi je zaramena. Unio joj se u lice.— Ako zacviliš, gotova si! — šaptao je. — Bit ćeš mrtva istog trena, jasno? Tiho!Njegove su osjetljive uši uhvatile šum koraka iznad n jih. Iako su koraci bili prigušenipodom koji se nalazio nad cijevi, on ih je čuo. Jednom je rukom obuhvatio ženu okoramena, a drugu joj je stavio pred lice.— Ako zacviliš, gotova si! — ponovio je šapatom. U tom trenu je netko zakucao po

čeličnim vratašcima na kraju komore i on začuje glas Larryja Holta:— Ima li koga ovdje?

29. Fred posuđuje ključeve

Diana Ward je upozorila Larryja na veliki zarđali kotao koji se nalazio ispod praonice.Nekad je taj kotao opskrbljivao praonicu parom za pogon stroja. Larry osmotri debelačelična vrata, povuče ih, ali su bila čvrsto uglavljena. -Onda je pokucao tek tako dapokuša. — Nitko ne bi mogao biti tu unutra — odmahne glavom. — Što mislite, Harvey? — Sigurno bi se ugušili, sir — odvrati Harvey. Djevojka je izgledala razočarana. — Dakle, ništa nismo otkrili — reče. — A ja sam se nadala...Zašut jela je ne dovršivši rečenicu. Kad su krenuli iz kotlovnice, Diana upita Larryja:

— Jeste li sigurni da je Fred govorio istinu? — a onda je brzo dometnula: — Ma jasnoda jest. Toliko sam očarana da postavljam glupa pitanja. — Što se tiče Freda, on nije baš neki uzor vrlina — nato će Larry — ali sam ovaj putsiguran da je govorio istinu. Što ćete! Nemamo sreće u ovoj istrazi — reče — Ponekad

mi se čini da nikad neću riješiti ovaj slučaj. — Slučaj će biti riješen, i to vrlo brzo — reče uvjereno djevojka, tako da se Larry u čuduzagledao u nju.

— Onda ćete ga riješiti vi — reče na to. — Jer ja sam došao do onog stupnja koji jenajopasniji za detektiva, kad počinje sumnjati u sve po redu. Sumnjam na doktora, načasnog Dearborna, Fleša Freda, glavnog komesara Johna, pa čak i na vas. Djevojka se na to ni je osmjehnula, kao što je očekivao. — Baš sam se pitala kad ćete posumnjati u mene — rekla je ozbiljno.

Kad su izišli iz praonice, Diana je otišla s Harveyem u Scotland Yard, a inspektor seuputio opet u bolnicu, jer se sjetio nečega što je htio predložiti ranjenom kockaru.

— Bog mi je svjedok da ne treba vjerovati pajkanima — reče Fred kad ga je saslušao — ali vi ste nešto drugo. Evo vam ključeva mog sefa u banci na Chancery Laneu. Neznam što mi je ali ja u vas imam povjerenja — reče ćudljivo. — U tom su pretincu neke

7/28/2019 Osvetnik


stvari za koje ne bih volio da ih itko vidi, ali vi ćete naći ono što tražite, a da ih pri tomne poremetite. Ondje je i svežanj ratnih obveznica — reče s nelagodom u glasu — kojesam kupio u znoju lica svojega.— Netko se oznojio, okladio bih se — reče Larry ve* selo. — Ne trebate se bojati, Fred.Neću kopati po vašim tajnama, niti bilo što što bih našao tamo upotrijebiti da bih vaszatvorio.Fred se osjećao nelagodno. — Znao sam da preuzimam rizik kad sam vam ispričao o tom poslu — reče — zato što

je bilo sigurno da ćete ući dublje u nj, a ja sam bio isto tako siguran da ću vam pomoći.Da sam bio vani, sve bi bilo lako, jer bih vam mogao dati ključeve.— Kakvi su to ključevi? — upita Larry.— To su duplikati koje sam napravio — odgovori Fred bez crvenila. — Strauss ih je

skinuo s doktorova koluta za ključeve dok je ovaj spavao i uzeo otiske. Strauss nije lošmomak, ali se drogira; ja se nikad nisam odavao tim zlim navikama — reče Fred, punvrlina. — Treba vam bistro oko i bistar um da biste uspjeli u životu, zar ne, misterHolt?

— I osam spretnih prstiju uz dva okretna palca — reče Larry.

Došao je do ključeva bez poteškoća pa se pol sata kasnije ušetao u sobu 47, pjevušećinekakvu melodiju i zveckajući u džepu zlikovačkom imovinom Fleša Freda.

Dianu su, nakon mnogo uvjeravanja, naveli da se nastani kod Larryja. Sestramatronskog izgleda postala je stalna institucija u Regent's Gate Gardensu, okolnostkoja nije bila sasvim po ukusu Patricku Sunnyju, koji se zatekao u prilici da moraspavati na poljskom krevetu u kuhinji.

— Žao mi je što ti smetam, Sunny — reče Larry Holt te večeri — a to jest smetanje,pretpostavljam?

— Da, sir — odvrati Sunny. — To jest smetanje.— Ne jako neugodno, nadam se.— Ne, sir — reče Sunny. — Nije jako neugodno.— Dama je bila u opasnosti — odgovori Larry, a to Sunny znao jer se o toj stvari vrloslobodno razgovaralo u njegovoj nazočnosti, — i bilo ju je nemoguće ostaviti u njenomstanu.— Da, sir — složi se Sunny. — Kakav ćete ovratnik nositi danas, sir?

— Bilo koji stari ovratnik — odvrati Larry uz smijeh. — U svakom sluča ju, dama jesigurna dok spava u mom stanu.— Ne, sir — reče Sunny, što je Larryja šokiralo, jer mu je to bilo prvi put u životu da seSunny nije složio s njim.

— Ne? — upita u nevjerici. — Zar nisi čuo što sam rekao? Rekao sam da je dama ovdjesigurna.— Ne, sir — reče Sunny. — Jako mi je žao, sir, i molim da mi oprostite.— Ali ipak misliš da nije, pretpostavljam? Zašto nije sigurna?— Zato što vi niste sigurni, sir — odgovori Sunny — a ako vi niste sigurni, ni damanije sigurna, sir.Larry se nasmija.

— U redu, neka ti bude — reče. — I, Sunny ...

7/28/2019 Osvetnik


— Da, sir.— Hoćeš li noćas zatvoriti kuhinjska vrata? Mogao sam te čuti kako se okrećeš ukrevetu i to me je probudilo.— Vrlo dobro, sir, zatvorit ću kuhinjska vrata — odgovori Sunny, i tako je i učinio.

Nakon što je Larry otišao u krevet i stanom zavladala tišina, Sunny je odnio svoj malipoljski krevet u predsoblje, smjestio ga tako da su mu noge bile četrdesetakcentimetara od vrata, namjestio metlu tako da joj je struma bila na vratima a kraj se

drška oslanjao na krevet, i povukao se u krpe. Ali je zatvorio kuhinjska vrata.

U dva sata u noći u bravu je nečujno uguran ključ i vrata su se otvorila desetakcentimetara, pa je metla nemilosrdno pala na Sunnyjevu glavu. Mogla mu je rasutimozak, ali sretnim slučajem nije. Larry je čuo tri hica ispaljena u brzome slijedu, pa je skočio iz kreveta i došao uhodnik, s pištoljem u ruci. Ugledao je prazni poljski krevet, otvorena vrata, no Sunny je nestao. Potrčao je nizstepenice i susreo tog hvale vrijednog čovjeka kako se vraća, vodeći za ovratnikžgoljavu protuhu, na čijem je zlom licu bio utisnut iskrivljeni smiješak boli, jer je imaotane u mesnatom dijelu noge.— Uvedi ga! — reče Larry i zatvori vrata. Diana je stajala u prolazu kad su proveli čovjeka, pa se hitro povukla i ponovno sepojavila na neformalnom ispitivanju koje je pokrenuo Larry.Bilo je to ispitivanje koje je kao prolog imalo Sunny jevo ispričavanje puno poštovanja. — Molio bih da mi oprostite, sir, što sam uzajmio vaš pištolj — reče — kao i zbog togašto je moj krevet bio u hodniku i što sam vas uznemirio ...— Ni riječi više o tome, Sunny, sinko — reče Larry uz zahvalan pogled. — O tomećemo pričati poslije. A sada, što biste vi imali kazati za sebe? — obratio se zarobljenikugadna izgleda.— Odakle mu pravo da se služi vatrenim oružjem? — odvratio je čovjek hrapavimglasom.Larry pomisli da bi ta hrapavost mogla biti posljedica uzbuđenja, no činilo se da mu jeto prirodni glas.

— Nastrijeljen sam, da, jesam! Silazio sam niz stepenice mirno i tiho koliko god je to

bilo moguće, kad je taj tip izišao i nastrijelio me. — Nevino djetence! — reče Larry neugodnim tonom. Prepipao je čovjeku džep paizvadio nož duge oštrice, koju je oprobao kažiprstom i palcem. Bila je oštra kao britva.

Larry je ponovno pogledao čovjeka. Bilo mu je oko trideset i pet godina, bio je upalihočiju i obraza. — Daj da ti vidim ruke — reče Larry i čovjek ih mrgodno ispruži. — Jesi bio osuđivan? — Ne, sir — reče čovjek mrko. — Tko te je poslao amo?— Otkrijte!— I otkrit ću — odgovori Larry tiho — samo se u tom otkrivanju ti nećeš najboljeprovesti. Tko te je poslao amo?

7/28/2019 Osvetnik


— Neću kazati — odvrati čovjek. — Mislim da hoćeš — reče Larry, odvede ga u kuhinju i zatvori vrata.

Kad je za deset minuta stigla policija, preuzela je čovjeka koji se prilično tresao. — Rekao mi je sve što zna — reče Larry. — Poslali smo ga amo da pokriva jednog

drugog koji je utekao. Kune se da ne zna tko je taj drugi, no to očito nije Slijepi Jake. — Kako ste ga naveli da progovori? — upitala je djevo jka, pomalo ustrašeno. — Zaprijetio sam mu da ću ga oprati — reče Larry, ako ne reče ništa osim istine. — Naravno, nije to bilo zato što sam mu zaprijetio da ću ga oprati — objasnio je — bilo jeto zato što je sa mnom bio sam u prostori ji, i zbog činjenice što sam mu mogao beznapora skinuti sako, i zbog vjerojatnosti da je pranje samo uvod u nekakvu užasnutorturu što sam ja izmislio, to ga je navelo da progovori... Usput, njegova rana nije

ništa. Vjerojatno će zacijeli dok dođe do policijskog ranarnika. A sada mislim damožemo poći u krevet. Želio bih te vidjeti, Sunny, prije nego što se povučeš napočinak. To što mu je rekao, navelo je toga flegmatičnog čovjeka na to da ostatak tjedna hodaparadnim korakom.

30. Isprošena za doručkom

Rijetka je bijela magla visila nad parkom i zakrivala prazni potez Rotten Rowa; jedanili dva jahača koji su izišli u tako rani sat radi kondicijske šetnje samo su još rišenaglašavali samotnost mjesta.

Jedan je od tih konjanika bio Sir John Hason, glavni policijski komesar, koji je uveo uobičaj da jaše prije doručka i koji nije ni očekivao društvo niti ga želio. Bio je zbog togaiznenađen i malčice ojađen kad mu je s leđa prišao jahač, i natjeravši svoga konja ukorak, došao Sir Fohnu uz bok. — Hej, Larry — reče John Hason iznenađeno. — To se zove neočekivano pojavljivanje!Pomislio sam da si duh.

— I to bih mogao biti, jednog lijepog jutra — reče Larry — ne budem li vraški oprezan.Znao sam da ćeš jahati, i tako sam unajmio kljusinu u ovdašnjoj staji pa izjahao. Osimtoga — reče — zaželio sam se promjene zra-:a i htio sam porazgovarati s tobom izvan

zatupljujuće uredske atmosfere. — Što je novo? — upita Sir John.— Sinoć se dogodio pokušaj ubojstva, ali to je tako obična stvar da mi je mrsko o njojizvještavati kao o novosti — reče Larry pa ispriča priču o posjetu u dva sata noću. — To je najsmušeniji slučaj za koji sam ikada čuo — reče Sir John Hason zamišljeno. — Ne prođe ni dan a da se ne pojavi netko novi. Još uvijek pridaješ važnost dvorkinji?Larry je kimnuo.

7/28/2019 Osvetnik


— Poznaješ London bolje od mene, John — reče, jer između njega i njegova starogškolskog druga nije bilo formalnosti u ovakvim prilikama. — Tko je Judd?— O, Judd! — nasmija se komesar. — Ne mislim da moraš o njemu razbijati glavu. On

je čovjek stanovitog ugleda u Cityju, iako mi se čini da sam čuo kako mu je brat bioprilična propalica. Judd praktički posjeduje sve dionice Osiguravajućeg zavodaGreenwich. To nije neki jako veliki zavod, ali se uspješno odupro svakom pokušajuosiguravajućih trustova i velikih kompanija da ga ne apsorbiraju. To pokazuje naravkojoj se divim. Naslijedili su dionice od oca pa iz nečega što je djelovalo kao vrloklimavo poduzeće izgradili prilično napredan biznis. — Pogledao sam sinoć upravni odbor — reče Larry. — Eno ga u Burzinu almanahu. Sjedio sam nakon što su svi otišli u krevet i pokušaorazmrsiti stvari. Znaš li da je John Dearborn direktor te kompanije?

— Dearborn, onaj dramatičar? — upita Hason hitro.— Ne, nisam znao. Naravno, direktori u takvoj kompaniji— nasmi ješio se — samo su Juddovi eksponenti. Judd je vrlo dobar momak, tako su mi

rekli, i troši mnogo novaca na milodare. On praktički uzdržava Dom koji vodiDearborn. Možda mu je dao dekorativan direktorski položaj da bi mu dodao još neštonovaca za njegov institut.— I ja sam na to pomišljao — kimnu Larry. — Tko je Walters?— Nikad čuo za nj — reče John Hason. — On je drugi direktor kompanije i također dekorativna osoba, trebao bih pomisliti. ACremley? Ernest John Cremley od Wimbledona.— On je sasvim sigurno dekorativna osoba — reče komesar. — Znam ga pomalo,čovjeka s vrlo malo soli i nezasitnom strasti za kartanjem. Zašto pitaš? — Zato što su ta dvojica također direktori Kazališnog udruženja Macready — odgovori Larry tiho. — Juddovo se ime ne pojavljuje, ali je tu još jedno neobično ime,vjerojatno njegova eksponenta.

— Kamo nas to vodi? — upita komesar.— Vodi nas na to — reče Larry zauzdavši konja, da bi ga zaokrenuo tako da su sadastajali bok uz bok, a on bio licem okrenut svome šefu — da Judd kontrolira kazalište ukojem se prikazuju Dearbornovi komadi. I tako postoji nekakva veza između Judda isuperintendanta Doma za slijepe u Paddingtonu.Sir John je probavio taj podatak prije nego što je progovorio. — Ne vidim da u tome ima ičega posebno zazornog

— reče. — Na koncu konaca, Dearborn je samo žrtva Slijepog Jakea, a prema onome

što si mi sinoć ispričao u svom izvještaju, Judd nije ničija žrtva, s izuzetkom našegprijatelja Fleša Freda. Mogu sasvim razumjeti zašto je doktor želio spasiti bratovo ime— nastavio je. — Judd je obožavao toga svog mlađeg brata, mislio je da je to najbolji

momak na svijetu. Nikad se nisam sreo sa slučajem da su braća iskazivala tolikuprivrženost jedan drugome. Onog tjedna kad je David Judd umro, doktor se zatvorio inije htio nikoga vidjeti. A što je ...!

Komesarov uzvik zaprepaštenog iznenađenja imao je svog opravdanja, jer je Larryiznenada zakrenuo konja i bjesomučno pojahao preko parka, ne upuštajući se u malirizik preskakanja niskih ograda.

7/28/2019 Osvetnik


Ugledao je priliku, nesumnjivo visoku, umotanu do brade u mornarski kaputić, kakošalabaza stazom što je vodila prema jednima od vrata parka.Čovjek je začuo galopiranje kopita pa potrčao ravno i brzo poput jelena, dosegao vratapa istrčao na ulicu. Vrata su bila premalena da bi Larry kroz njih protjerao koja, pa seovaj zbacio s njega i, ostavivši ga da se snalazi kako zna, istrčao na ulicu. Nije vidioništa više od automobila koji se odmaknuo od rubnika i brzo se udaljio prema istoku.Osvrnuo se za taksijem, ali nije bilo nijednog na vidiku, pa se slegnuvši ramenimavratio, našao svoga konja, uzjahao ga i polako otkasao natrag do mjesta na kojemu jesjedio Sir John.— Kamo si, do đavola, odjurio? — upita Sir John.— Ugledao sam džentlmena kojega sam vrlo željan privesti — odgovori Larry pomalobez daha. — Slijepog Jakea, koji se zaputio u park na svoju redovitu jutarnju šetn ju,dok ga je vani čekao auto da ga pokupi, kao savršenog džentlmena. Da sam imaopištolj, priredio bih Tarigu još jedan »Misterij tratinčica« da ga rješava. Bilo bi mi dragoda sam našao cvijeće za Slijepog Jakea!

31. Lew

Kad se vratio kući, Diana je bila odjevena; sjedila je čekajući doručak. — Mislila sam da se nećete vratiti — rekla je sitno uzdahnuvši. — Čemu uzdah? — upita Larry.— Zato što ... sam mislila da se nećete vratiti na doručak — odvrati ona.Ispričao joj je o jurnjavi u parku. — To prilično remeti moju teoriju da je Slijepi Jake još u Domu ili u praonici — rečeona — jer je kuća pod prismotrom, zar ne?— S obadvije strane — odgovori Larry — ali postoji mnoštvo putova kojim momakmože izići, a činjenica da odlazi na rane jutarnje kondicijske šetnje i da ljudi koji stojeiza njega smatraju njegovo zdravlje dovoljno važnim da mu stave automobil naraspolaganje prilično dokazuje da je danju zatočen. Bili su sami, jer sestra još nije dovršila s odijevanjem. — Ne znam kako će se ovaj slučaj završiti, Diana — reče Larry nakon kratke šutnje — iovo je krajnje prozaičan trenutak da kažem to što ću reći, ali... ali.. . ali nakon što ovajslučaj bude gotov, ne bih želio da ostanete u Yardu.Malo je problijedila.

— Mislite da ne zadovoljavam? — reče. — Kao tajnica?— Vrlo zadovoljavate, i kao tajnica i kao osoba — reče Larry, iz petnih žilapokušavajući zadržati vlast nad svojim glasom. — Ne sviđa mi se što ... Ne sviđa mi se

što radite.Nastala je još jedna šutnja. — Ne mislim da ću nastaviti raditi nakon ovog sluča ja — odgovori ona tiho. — I jasam pomišljala da odem. Bio je to neočekivan odgovor i on ga je ispunio osjeća jem panike.— Ne odlazite? — on je upita, a ona se nasmija.— Zaista ste krajnje nedosljedna osoba. U jednom me treptaju oka otpuštate, a udrugom se nadate da ne odlazim — odgovori ona. Išla je po opasnom terenu, i bila je

7/28/2019 Osvetnik


sasvim svjesna te činjenice. — Na koncu konca — nastavila je, dostojanstveno zločesta— postoji mnogo poslova za koje traže sposobne djevojke. — Ja znam jedan posao za koji se traži sposobna djevojka — reče Larry gutajući tkozna što — a posao joj je da se brine o stanu i dijeli skromnu imovinu detektivainspektora koji bi jednog lijepog dana mogao biti i nešto bolje. Dok je govorio, jela je trokutasti komadić tosta: ispustila ga je iz ruke. — Baš ne znam što time mislite reći — zaplela je jezikom.— Mislim reći — odgovori Larry. — Želim se oženiti vama ... Idi do đavola! Podigla je pogled otvorenih usta, baš na vrijeme da vidi kako se zatvaraju vrata preduvrijeđenim Sunnyjem. — Užasno mi je žao — propentao je Larry. — Posljednja se opaska nije odnosila navas, bože. Ja sam doista mislio ... — Znam što ste mislili — reče i položi svoju ruku na njegovu. — Htjeli ste reći da meželite? — Želim vas tako mnogo — odvrati Larry — da ne mogu naći riječi kojima bihobjasnio svoju želju. Nije odgovorila. Podnosila je da njena ruka bude pod njegovom, no kad su joj očiuhvatile iskrivljeni odraz njezina lica na uglačanom čajniku, nasmijala se. Larry je brzopovukao ruku, jer* je bio osjetljiv muškarac. — Prilična sam budala, bojim se i— rekao je tiho. Ona se nije pomaknula.— Vratite ruku. — Glas joj nije bio glasniji od šapata, no on se pokorio. — A sada mirecite što ste govorili. Nasmijala sam se sebi u čajniku. Ne izgledam kao osoba koju biitko mogao zaprositi u osam i pol ujutro.— Onda ... onda vi znate da sam vas zaprosio? — upitao je muklo.Ona kimnu i njene se sjajne oči okrenuše da bi se susrele s njegovima.

— I... hoćete li? — upita, otkrivši kako je teško slati riječi. — Hoću li što ... slušati bračne ponude? — odgovorila je bezazleno. — Mislim da hoću,dragi Larry: to mi se prilično sviđa. I tada mu je bila u zagrljaju i on ju je držao čvrsto, čvrsto.I tada je ušao Sunny, no oni ga nisu vidjeli. Prikrao se tiho, domogao se odmorištapred vratima pa pozvonio na zvonce dizala. Djevojka koja je njime upravljala bila jenjegov veliki prijatelj i opskrbljivala ga je mnogim vrijednim informacijama.— Louie — reče, a bio je ozbiljniji nego obično — Možeš li mi kazati gdje pri ruci mogunaći stan? Mislim da ću uskoro spavati vani. — Spavati vani, Pat? — reče začuđena Louie. (Zvala je Pat zato što mu je to bilo ime,

ali mnogo više zbog toga što joj je on milostivo dopustio tu slobodu.) — Zar će tvojgazda uzeti kućanicu? — Mislim da hoće — odgovori Sunny, vrlo dostojanstveno. — Mislim da hoće, Louie.

Larry se tog jutra mogao odšetati do svog ureda, ili mogao odvesti, ili odlebdjeti. Nijeimao jasnog sjećanja o tome što se dogodilo, ili kako je došao onamo, znao je samo toda mu je Diana Ward bila s boka i da je bio beznadno, smiješno, nevjerojatno sretan usvojoj ljubavi, bilo je to najneobičnije udvaranje, a bračna je ponuda bilazaprepašćujući nekonvencionalna. Predočio si je tu temu, ali ju je postavio u tihi salon

7/28/2019 Osvetnik


7/28/2019 Osvetnik


— Treba mi sačmarica — reče djevojka — i treba mi uniformirani policajac. — Okrenuse Larryju. — Idem provjeriti jesam li zaboravila sve što sam naučila u Bolnici zaslijepe — reče. Uzela je starca za ruku i ovaj je poslušno pošao za njom.Uhvatila ga je nježno za obadva zglavka i podigla do svog lica.— Žena — reče on; tada ona uze malu vazu sa cvijeće sa stola i pridrža mu je podnosom.— Ruže, zar ne? — upita. — To je bolnica. Znakom je dozvala uniformiranog policajcakoji je čekao na vratima i ponovno podigla starčeve ruke, pustivši da se lagano oslone

na ovratnik policajčeva kaputića, opipa dugmad, da bih ih potom podigla do kacige.— Cajac! — reče Lew i ustukne. Ponovno mu je dala cvijeće, ponovno mu podigla ruke njegovim starim čvornatimdlanom dodirnula svoj obraz.

— U bolnici sam i policajac pazi na mene. Traže li te zbog nečega? Uzela mu je glavu između svojih dlanova i nježno je ljuljala.— Ne traže, ha? — reče olakšano. Larry je promatrao tu igru, fasciniran. — Jesam li siguran od tih svinja?Uzela mu je glavu među svoje ruke i natjerala je da stane.— Želite li da govorim? Ponovila je pokret i gurnula mu stolicu, pa ga uputila na nju.Policajac u civilu donio je pušku i ona ju je uzela, pa podigla Lewovu ruku i laganoprešla njome preko cijevi i kundaka. On zadrhta.— Da, to su mi učinili — reče. — Tražite ih zbog toga, zar ne? Bilo je to okrutno iprestrogo nad slijepcem. Zašto me štipate za lijevu ruku? Ponovno ga je natjerala da kimne, zatim ga uštinula za desnu ruku i ne čekajućinjegovo pitanje natjerala ga da odmahne glavom.

— Shvaćam, shvaćam — reče oduševljeno. — Desna je ruka ne, a lijeva je ruka da. Imali tu koga ... od viših? Dala mu je potvrdan znak.— Žele li da pričam? Ponovno mu je potvrdno signalizirala, i on je otpočeo priču. On i Slijepi Jake bili su drugovi u nesreći. On je bio rob tog krupnog čovjeka, gotovood mladosti, živeći u strahu, pod vlašću te izuzetne protuhe. — Radio je takve stvari od kojih bi vam pozlilo da za njih znate! Radio ih je — kimnuo

je Lew. — Stvari o kojima ne volim misliti, koje me progone noćima. Tada se prije pet ili šest godina Lewov vlastiti brat pridružio toj neobičnoj bandi. — A bio je to i lijep krupan momak, da — rekao je Lew ponosno — i vidio je! Obično jeobilazio vašare pretvarajući se da ne vidi, ali je imao veličanstveni vid, čitao je novine iknjige. Krupan momak, sir, s dugačkim čupavim zaliscima dolje do ovuda.Veličanstven je momak bio Jim, ali žmukler. I tada su došli pod utjecaj tih izuzetnih gospodara, koje je Slijepi Jake običavaospominjati tako pobožnim tonom. Poslali su ih da iznose tijela iz kuće pri čemu je Jakepomagao, a pomagali su i Jim i Lew. Lew nije znao jesu li ti ljudi bili ubijeni, ali jemislio da jesu.— Bistra su oni banda. Prije šest godina, znate li što su učinili? — Djelovao je gotovoponosno zbog genija tih užasnih ljudi. — Frknuli smo u rijeku čovjeka s balastom okonogu. Pomislili biste da će biti sumnjivo, zar ne, kad, pronađu tijelo? Ali ne! Što mislite

7/28/2019 Osvetnik


od čega je bio balast? Veliki blok soli, što je taman pristajao oko njegovih nogu, i čim sesol otopila, evo ga van.— Je li bio živ kad ste ga bacili? — upitao je Larry, a djevojka je protrnula.Čovjek nije mogao čuti, ali je odgovorio gotovo kao da je mogao.— Mogao je biti i mrtav, ne sjećam se — nastavio je Lew. — Nije vikao niti bilo što.Božja je istina, nisam znao da ćemo ga baciti u vodu! Kako sam mogao znati? Ali jeotišao u vodu. I tada je Jim nestao. Ne znam što mu se dogodilo. Naprosto je otišao inikad ga više nismo vid jeli. Bilo je to prije četiri godine u svibnju, koliko se mogusjetiti.Nakon nekog vremena, pričao je Lew, on se uplašio i počeo predosjećati opasnost zasebe, ako za nju nije već ranije znao. Uplašio se Jakea i njegovih prijetnji, a još višezbog misterioznog nestanka svog brata. Nije znao pisati Brailleovom abecedom, ali je

našao čovjeka u Toddo-domu, »jednog ispravnog«, koji mu je napisao poruku koju jenamjeravao staviti u džep idućoj žrtvi. Vjerojatno je čuo od Jakea da uskoro imaju»posao«. — Mislim da ću morati otići — rekla je djevojka, iznenada problijedjevši. Larry ju je izveo u hodnik i donio joj čašu vode. — Sasvim sam u redu — nasmiješila se odvažno. — Vrati se i slušaj. Lew je još pričao kad se Larry vratio, a kad je završio, znao je gotovo sve što se mogloznati o umorstvu Gordona Stuarta.

Te se večeri održala konferencija svih šefova odjela, kojom je predsjedavao Glavnikomesar.— Možda ne možemo suditi samo po iskazu tog čovjeka— rekao je Sir John sdostojanstvenom ozbiljnošću. — dobit ćemo naloge za hapšenje, ako tako želite, alimislim da im još ne pritegnemo lanac saznanjem koje imamo. Bolje bi bilo da oneglavne pokušamo uhvatiti krvavih ruku.

Larry se vratio u svoj ured, a djevojka je otišla kući. Mogao je na vrijeme da bi čuotelefonsko zvonce.— Je li to mister Holt? — upita nepoznati glas. Dakle, bilo je neobično u ScotlandYardu primiti telefonski poziv od bilo koga tko nije policijski ili javni službenik, zatošto se brojevi različitih odjela ne pojavljuju u telefonskom imeniku.— Ja sam inspektor Holt — odvrati Larry.

— Doktor Judd pita možete li smjesta doći u njegov ured. Ima nešto važno što vam želiprenijeti.Larry je promislio.— Da, smjesta dolazim.Pokupio je Harveya, i taksi ih je ostavio na Bloomsbury Payementu.Larry je očekivao da će u to doba zgrada biti prazna, no u jednom od gornjih prozoravidjelo se svjetlo. Dugačko je usko predvorje također bilo osvijetljeno. Larry je hitro zakoračao kroz predvorje; vratarova je sobica bila prazna. Na drugomekraju bila su vrata dvaju automatskih dizala, od kojih je jedno bilo u prizemlju.— Da pođem gore s vama? — upitao je narednik. Nije bilo razloga zbog kojeg ne bitrebao, pa ipak ...

7/28/2019 Osvetnik


— Ne, ne, ostanite ovdje — odvratio je Larry. Zakorači u dizalo i pritisnu bjelokosnodugme označeno s »Treći kat« i dizalo uz trzaj krene. Zaustavilo se na trećem katu iLarry, gurnuvši rešetku u stranu, stupi na odmorište. Odmah nasuprot njemu bila sustaklena vrata, iza kojih je blistalo svjetlo. Riječi »Dr. Judd« bile su ispisane dovoljnočitko, pa on okrenu bravu na vratima i stupi u praznu sobu. Zazvao je, ali mu se nitko

nije odzvao pa se, smeten, vratio na odmorište. Sva su osjetila u Larryju Holtu bila u stanju pripravnosti. Doktor Judd nije bio od onevrste individua koji se upuštaju u neslane viceve, niti bi mu pokušao podvaliti.Tada je doživio blago iznenađenje. Došao je lijevim dizalom, koje je sada nestalo, a nanjegovu je mjestu bilo desno, koje mora da je bilo na višem katu kad je on došao doovog odmorišta. Što je bilo još neobičnije, vrata su dizala bila širom otvorena.Tko se uspeo?Pogledao je niz hodnik, ali nije bilo nikoga na vidiku.— Je li sve u redu?Bio je to šuplji glas Harveya, koji je došao kroz okno dizala. Stopalo mu je već bilo uzdignuto, samo što ga nije spustio na pod dizala, kad je ubljesku shvatio da ono što je mislio da je čvrsta drvena podna oplata nije ništa drugodo boja i papir. Natrag se više nije mogao povući. Ravnoteža se pomakla, i čitava je težina njegova ti jela bila izbačena naprijed. Imao je d jelić sekunde za razmišljanje, i tada je, upotrijebivši svaki gram snage, svakiatom zamaha što ga je mogao izvući iz lijeve noge, što je još počivala na čvrstom tluodmorišta, skočio prema naprijed i zgrabio reljefni grb jedne od oplatnih ploča nastražnjoj strani dizala, imao je jedva centimetar za koji se mogao pridržati, aliizuzetnom snagom ruku zadržao je taj zahvat, čak i kad su mu noge probile papirnatipod i težina se čitavog tijela prebacila na vrške prstiju. Visio je tako, ovješen uprostoru, u opasnosti da padne na kamene ploče pod sobom. — Brzo, penji se! — povikao je. — Treći kat. U zamci sam!

Začuo je čegrtanje drugoga dizala i cvilež motora, no u taj je čas čuo još jedan zvuk nadsobom; podigavši pogled, ugledao je neko lice kako ga gleda odozgo iz otvora načetvrtom katu. Tada je nešto zviznulo kraj njega i udarilo uz prasak oblogu dizala. Na sekundu je

gotovo ispustio uporište, sjetio je kako se dizalo neobjašnjivo trese, i tada je, i njegovužas, dizalo koje se uspinjalo, prošlo mimo njega. — Amo, amo! — povikao je.Lice nad njime kao da je tamnilo; ali je ponovno ugledao uzdignutu ruku, nešto ga jeudarilo u rame, ispustio je oslonac i pao.

32. Larry pregledava kuću

Larry je odgurnuo vrata u prizemlju pa isteturao iz dizala i susreo se sa zanijemjelimdoktorom Juddom, koji je stajao iznenađen, s nevjericom izraženom u svakoj i lica. — Što se to dogodilo? — upitao je zabrinuto.— Čudo! — odvrati Larry s natrunkom srditosti. — Čini se da sam pao s metra i pol.Pozvali ste me, doktore?Doktor Judd je odmahnuo glavom.

7/28/2019 Osvetnik


— Bojim se da ne razumijem o čemu se radi — reče. Hoćete li se uspeti do mog ureda? — Ne mislim da je to nužno — odvrati Larry. — Uputili ste mi telefonsku porukukojom ste me zamolili da sm jesta dođem amo jer mi imate nešto važno priopćiti, i jadođem gore — reče otrovno. — Na najvišem je katu jedan džentlmen s kojim bih seželio upoznati. — Uvjeravam vas, mister Holt — reče doktor ozbiljnim glasom — da vam nikadanisam poslao poruku da dođete ili na bilo koji način komunicirao s vama. Poslao samvratara da odnese jedno pismo i tada se sjetio da nemam cigareta, pa sam glupan

čitavu tu veliku zgradu ostavio bez nadzora. Niste ušli u krivo dizalo, zar ne? Sporismiješak ozari Larryjevo lice. — Zaista mi se čini da jesam — reče on. — O nebesa! — dahnuo je doktor. — Dakle, mogli ste me ubiti!

— Kako stvari stoje, ja zapravo i ne znam točno što se dogodilo — odvrati Larry.— Samo jedno dizalo radi — objasnio je doktor. — Nešto je pošlo po krivu s motorimai sada rade u ravnini. To će reći, jedno se dizalo spušta a drugo se diže. Iskoristivšičinjenicu da je sutra nedjelja, radnici su popravljali uže dizala broj dva, koje se priličnoistanjilo ...— I rasprostrli komade papira i platna na njegovo sto, pretpostavljam? — reče Larry;bio je nepristojan i sasvim svjestan toga. — U svakom slučaju, sad idem gore — reče,da bi potom zajedno ušli u ispravno dizalo. Harvey je bio na pola puta dolje, prema svom šefu, pa su ga sreli. — Hvala bogu da niste stradali — reče. Larry odmahnu glavom. — Moglo je biti samo metar i pol od tla kad sam pao. Nisam shvatio da se paklenskilift spušta sve vrijeme dok je taj džentlmen bacao po meni kojekakve predmete. — Netko vas je gađao, sir? Čini mi se da sam čuo kako je komad željeza udario o dnookna.Dizalo se uspelo samo do trećega kata. Gornji su kat dosegli stepenicama. Larry se

uspeo do zamračenog odmorišta samo da bi otkrio, kao što je i očekivao, da se njegovnapadač izgubio. Kojim je putem otišao uopće nije trebalo pitati, jer je na stropu nakraju hodnika bila četverouglasta mrlja svjetla nad kojom je bio podignut kapak, aispod nje je bilo nekoliko ukopanih nogostupa.

— Ne mogu vam kazati koliko mi je žao — reče doktor Judd kad su mu se ponovnopridružili. Bio je neobično blijed i glas mu je drhtao. — Mora da je neka budala izvela neslani vic koji je mogao imati vrlo ozbiljneposljedice. Kako ste se spasili?Ali Larry nije bio raspoložen za duge priče, pa je ostavio usplahirenog doktora Judda skratkim »Laku noć!«

— A sutra, Harvey — reče Larry — bit ću u uredu u devet i pol i htio bih da me ondjedočekate. Sutra počinje ozbiljno raščišćavanje, i ako bog da, od danas tjedan dana nećeviše biti Stuartova misterija.

* * *

7/28/2019 Osvetnik


— Draga moja — reče Larry Holt idućeg jutra za doručkom, a ton mu je bio i očinski ibrižan — sinoć sam izmolio jednu dugačku molitvu, a to je bila molitva zahvalnosti štose tvoje proročanstvo obistinilo. — O hvatanju bande? — upita ona.— Nešto tako — odvrati on, ustajući. — Zar odlaziš bez mene? — upita ona iznenađeno dok je on ustajao od stola. — Da — zastade oklijevajući — idem slijediti malu nit, koja uistinu može biti vrlovelika.

Gledala ga je neodlučno. — Ne bih li mogla poći s tobom? — upitala je. On odmahnu glavom.— Ne, to je posao koji moram obaviti isključivo vlastitim snagama — reče. — Usvakom slučaju, potrebno je da prekršim zakon kako bih proveo svoju istragu, a ja nemogu na sebe preuzeti odgovornost da sam te skrenuo s pravog puta.— Ne mislim da će me to mnogo mučiti — nasmiješila se — ali mi ne želiš reći, što jeto, zar ne?

— Pogodila si otprve — reče Larry. — Plemeniti će Sunny brinuti o tebi i sprovesti tedo Scotland Yarda, pri čemu će biti sav nabrekao od smrtonosnog oružja. Sunny jepocrvenio, ali se smjesta snašao. — Da, sir — reče on — baš razmišljam da pošaljem vaš kaput u čistionicu kako bi seočistio za zimu. — Kakve to, za ime svijeta, ima veze s praćenjem gospođice Ward do Scotland Yarda?— upita Larry u čudu. — Nikakve, sir — reče Sunny — osim što će u studenome biti vrlo hladno, a trebadosta vremena da se očiste kaputi.— Zapravo — reče djevojka uz smiješak — Sunny je krasan pomoćnik i ima vrlooptimističan pogled na ishod ovog slučaja. Kamo će te nit odvesti? — upita ona. — Rado bih voljela znati, zato što... — tu zastade. — Ovaj, u slučaju da te nema, a netko tetraži. — Vodi me u Hampstead — reče Larry. Ona duboko udahnu.— Užasno sam se plašila da će to biti vođen je nekamo drugamo — reče ona. Pitao se zašto se plašila, ali to nije bila tema na kojoj se želio zadržavati jer joj jebestidno slagao.

Pol sata nakon što je stigao u Yard, dva su se blago uprljana muškarca u otrcanimuniformama Sjeverne gradske plinske kompanije išetala iz Scotland Yarda nanjegovom kraju kod Whitehalla, pri čemu je jedan nosio torbu s alatom, pa su seukrcali u autobus. Sišli su na manje od kilometra od svog odredišta i pješice prešliostatak puta, zastavši da bi pogledali kuću za koju je Larry zaključio da će se u njojnaći rješenje misterije smrti Gordona uarta.

Bila je to kuća neobičnog izgleda, gola i sumorna, s malo prozora, a i ti su bilizagrađeni teškim rešetkama. — Čovjek koji ju je zamislio mora da je mislio da projektira zatvor, sir — reče Harvey. — Možda i jest — odvrati Larry. — Harvey, ako je istina ono što nam je rekao slijepacLew, onda smo stigli do konca slučaja.

7/28/2019 Osvetnik


Harvey je bio šokiran. — Ali to je samo letimičan pregled, sir? — reče. — Vi ne mislite zaista zaključiti slučajtim jednim pregledom?Larry kimnu.— Kad uđem u tu kuću, pretvorit ću u materijalni oblik svaki san koji sam sanjao,svaku teoriju koju sam razvio. Ostat ću ili propasti, ovisno o rezultatu.— Zna li gospođica Ward . . .? — počeo je Harvey smiono. — To je jedna od stvari za koju ona ne zna — nasmiješio se Larry. Prešavši cestu,uspeo se stepenicama i pozvonio na zvonce.Vrata je otvorio sluga i njemu se Larry Holt obratio kratko i autoritativno, nakon čegasu uvedeni u predsoblje.— Zapamtite, morate naš posjet održati u tajnosti — reče Larry. — Možete se pouzdati u mene, mister Holt — odvrati čovjek koji je bolesno pozeleniokad se pojavio detektiv.Predvorje je bilo široko i visoko, obloženo hrastovi-nom od kariranog mramornog

poda do stropa. Sav se namještaj sastojao od stola i stolice, opazio je Larry. Nigdje nijebilo vidljivih svjetiljaka, pa je zaključio da osvjetljenje dolazi od svjetiljki skrivenih ukarniši. Danje je svjetlo dolazilo kroz visoki, uski prozor od zamagljenog stakla krozkoje su se mogle vidjeti sjene rešetaka. U predvorju nije bilo stubišta koje bi iz njegavodilo, no odmah nasuprot uličnim vratima bio je portal za koji je Larry pretpostavioda skriva stube. Na drugoj strani bila su još jedna vrata, i to su bili jedini vidljivi izlaziiz predvorja.Otvorio je desna vrata i našao se u velikom i lijepo namještenom salonu. Zidovi su bilipokriveni slikama i tapiserijama, a na parketnom podu bilo je pol tuceta perzijskihsagova, za koje je Larry mogao procijeniti da vrijede imetak.

U sobi je bilo šest prozora ostakljenih vitrajima, i svaki je bio remek-djelo. Njima sa

strane visio je težak baršunasti zastor koji se mogao povući tako da zadrži sve svjetlo. Jedan je srebrni električni luster visio posred prostorije, i nije bilo drugih svjetiljki, iako je i ovdje Larry pretpostavio da glavno osvjetljenje dolazi od skrivenih svjetiljki.Prešao je do velikog kamina sa srebrnom rešetkom i priborom za loženje, pa pregledaodva pisma što su ležala otvorena kraj velikog naslonjača. Bila su beznačajna, pa jenastavio svoje traganje.Iz glavne su se prostorije još jedna vrata otvarala na stubište, koje je vodilo do nizaspavaonica, u malu dnevnu sobu i veliki studio, koji je bio ravno iznad salona i koji jeskrivao praktički istu površinu. Njegovo pretraživanje po gornjem katu bilo je više-manje reda radi, iako je hodnik izkojeg se ulazilo u spavaonice pregledao pažljivije i savjesnije. Ali kad se vratio dolje u

salon, već je znao da ono što može otkriti treba tražiti na nižemu katu. Kad je sišao, u prostoriji je zatekao slugu, pa ga je otpustio. — Vrati se u predvorje — reče i ovaj ga zlovoljno posluša. I sad je Larry svaku minutu posvetio ispitivanju obložnih zidova prostorije — naposeonome zidu koji je bio nasuprot vratima kroz koja su ušli on i Harvey. Obloge su biletako lukavo namještene da mu je trebalo mnogo vremena prije nego što je pronašaoskrivena vrata; i to ne na mjestu na kojemu ih je tražio, nego u razini s prozorom s

7/28/2019 Osvetnik


vitrajima. Tada se prisjetio da je izvana, na glavnom zidu zgrade vidio malupolukružnu izbočinu. — Evo nas, Harvey! — rekao je ekstatično kad je povukao prema gore izrezbarenuviticu koja je izgledala kao niz zidnih dekoracija pa razotkrio sićušnu ključanicu.Izvadio je iz džepa svežanj ključeva pa umetnuo prvi pa potom drugi. U četvrtom jepokušaju brava kliznula, a vrata su se otvorila prema unutra.Imao je pravo! Znao je to u tom trenutku. Radost svog uspjeha natjerala mu je srce dabrže zakuca — spoznaja da napokon nešto opipljivo može pokazati, ne komesaru, ne

svojim nadređenima, već djevojci koja mu je bila više i od karijere i od života, donijelamu je novu boju u obraze i blistavije svjetlo u oči.

Bila je to mala zvonolika prostorija kupolasta svoda, prostorija tako mala da su vrata,kad su se otvorila, dodirnula suprotni zid. Bila je napravljena od betona i stepenice štosu vodile u podrum bile su od istog materijala.Prvo što mu je zapelo za oko bila je električna sklopka i on ju je kvrcnuo prema dolje,osvijetlivši niže odmorište. Još su jedna vrata bila na lijevo i dalje niz stepenica koji jenestajao u tami. Nitko se nije potrudio da sakrije ključanicu na tim vratima i jedan ih jeod njegovih ključeva otvorio. Našao se u betonskoj komori niskoga stropa, otprilike sto i sedamdeset visokoj, inajtočnije što je mogao procijeniti, oko tri četvorna metra velikoj prostoriji. Potražio jeelektrični prekidač i pronašao ga, pa osvijetlio prostoriju. — Što mislite o ovome, Harvey? — Čime se to oni bave? — upitao je Harvey u čudu. — Centrala za struju?Larry odmahnu glavom.— Ne — reče — nije to električna centrala. Ja se vrlo slabo razumijem u strojeve, ali mise čini da bi ta spravica mogla biti crpka. Sad je pažljivije pregledao stroj. — Da, to je crpka — reče — jedna od onakvih kakve se upotrebljavaju na brodovimada bi se uravnotežili balastni tankovi.S nosača na zidu visio je debeli kabel i on ga je oprezno opipao. — Elektrika — reče. — Odatle dobiva energiju.

Na zidu je bila i razvodna ploča i poluga ko ja je djelovala nezavisno. Pregledao je topažljivo prije nego što je otišao do još jednoga stroja. — A ovo je ventilacijski uređaj — reče uprijevši prstom u bačvastu spravu. — Opažateizlaz za istrošeni zrak?

— On je potpuni džentlmen — reče narednik Harvey.— Da — složi se Larry, nakon čega su izašli iz prostorije i zaključali vrata za sobom. — Vrata tamo prijeko vode u dvorište — reče Larry uprijevši prstom prema zidunasuprot strojarnici.Harvey nije vidio vrata, ali je pošao za Larryjem niz još jedan niz stepenica.— Deset stepenica — upozori Larry, i tada se nađu pred vratima. Teška su vrata odarmiranog betona visila na stožerima od oplemenjene bronce. To je Larry provjerioprije nego što je pošao dalje. Očekivao je da će naići na broncu i bio bi se iznenadio dasu stožeri bili od bilo kojeg drugog materijala. Bojao se dviju stvari: prvo, da su vratamogla imati kračune, i drugo, da ih je nemoguće otvoriti iznutra. Ovo je drugo, kao što

je mogao vidjeti, bilo neosnovano, jer je ključanica s vanjske strane bila pokrivena

7/28/2019 Osvetnik


kapicom. Odmakao ju je u stranu i otvorio rata. Teško su se zanjihala prema natrag ion im je izmjerio rub.— Deset centimetara debela! — reče mrgodno. — Taj se ne upušta u rizik. Iza prvih su vrata bila druga od čelika i on i njih otključa. A sada je zastao i osjetiokako diše sve teže. — Obratite pažnju na prostoriju u koju ulazimo — reče Larry Holt — jer to je mjestogdje je umro Gordon Stuart!

33. Soba smrti

U ruci je imao baterijsku svjetiljku, no prošlo je nešto vremena prije nego što je otkriosklopku koja je bila ostavljena visoko na zidu, kraj nagnutog stropa stepenica, nanajudaljenijoj strani od vrata. Klik! i praznina se pred njima osvijetlila. Odatle gdje jestajao nije mogao vidjeti ništa osim mjedenog kreveta bez posteljine. Niz dvijestepenice i tri koraka kroz uski prolaz, i evo ga u sobi. Pod, strop i zidovi bili su odcementne glazure i sad je vidio da su tu zapravo dvije prostorije a mislio je da je samo

jedna; druga je bila grubo namještena kao kupaonica. Nije bilo nikakvih prozora, a nijeih ni očekivao. Zrak je bio težak i ustajao i bilo je očito da dva ventilatora u blizinistropa nisu ispravna.Ali ni kupaonica ni krevet nisu mu privukle pogled, nego veliki granitni blok u srediniprostorije. U stijeni, koja je bila kocka sa stranicama od šezdesetak centimetara, bila jevelika čelična karika, a od nje je tekao tanak lanac, također čelični. Nakon svakog jemetra lanac prolazio kroz olovni blok čiju je težinu Larry procijenio na pet kilograma;bila su tri takva bloka. Lanac se završavao mjedenom negvom.

— Da — reče Larry — mislim da je tako.Podigao je negvu i pregledao je, i isprobavajući najprije jedan a potom i drugi ključ nabravici, koja je bila zaštićena posmičnim pokrovcem, ubrzo je vidio kako dva cijelaškljocaju vraćajući se, pa ispustio uzdah. — Za ovo bogu hvala! — reče. — Bojao sam se da sam pogriješio ključ. Skrenuo je pogled na Harveya. Harveyevo je lice bilo vrijedno proučavanja. — Što je to, mister Holt? — upita smeteno.— Operacijska dvorana »Mrtvih očiju« — odvrati Larry kratko.— Mislite li kazati da su te sotone ...

Larry kimnu. Hodao je ukrug zidova, tražeći mjesto na koje bi mogao sakritivodonepropusnu vrećicu što ju je nosio u džepu. Nije bilo ni pukotine u koju bi jemogao gurnuti, jer su velike rupe smještene u zid u pravilnim razmacima bile, i to jeznao, bezvrijedne za njegovu svrhu. Tada mu je pogled pao na granitni blok pa ga je

povukao napregnuvši svu snagu. Polako se nagnuo u stranu. Nije bilo nužde da seblok takve težine cementom učvršćuje za pod.— Daj mi ruku da ga polako spustimo, Harvey — reče, i sad su oba muškarca spustilablok na stranicu.Blok je bio dobro prilagođen i njegova je baza bila možda samo dva prsta dublja odpoda. Radnici se nisu pobrinuli da mu učvrste temelj, pa je u betonu ostala udubina,nepravilna i plitka, no dovoljno velika za ono za što je Larryju trebala. Izvadio je iz

7/28/2019 Osvetnik


džepa vodonepropusnu vrećicu — koja nije bila ništa veća od vrećice za spužvu — pa joj na dno stao stavljati različite predmete. Ključ je slijedio za ključem i tada: — Ključ od lisičina, ako ga imate, Harvey — reče. — Moj je ostao u sobi.Harvey ga je pronašao u džepu od prsluka i predao ga svom pretpostavljenom. — I ovo, rekao bih — reče Larry pa izvadi nešto iz džepa i smjesti u vrećicu. Zagladio je vrećicu i njen sadržaj ravno koliko se moglo, i ona je nalegla u udubinu.Tada su njih dvojica podigli kamen i vratili ga na njegovo mjesto.— Mogu li pitati — reče zbunjeni Harvey — kakva vam je ideja?

Larry se nasmija i njegov smijeh zazvuča šuplje u toj jezivoj sobi koja nikad nije čulasmijeh.— Je li sluga upleten? — upita Harvey.— Savršeno sam siguran da nije. Ta banda ne bi vjerovala sluzi — odvrati Larry. —

Ne, vjerojatno se drži svog dijela kuće i vjerojatno ne ulazi čak ni u prijemnu sobuosim kad mu je gazda kod kuće i ako ga ne otpreme. Ako ste opazili, ta je kućaizgrađena za specifičnu namjenu. Primjerice, soba ima vakuumski priključak za usisaču zidnoj oblozi, u kuhinji je električno dizalo, a privatno stubište vodi do spavaonica ikabineta na gornjem katu.Mo ja je teorija, koju nisam imao vremena potvrditi, da praktički živi u vlastitoj kući,koja nema veze s ovim dijelom zgrade. Jeste li opazili vrata nasuprot onome što samnazvao strojarnicom? Nije ih bilo lako zamijetiti jer su izgledala kao i ostatak zida. Azapravo su od željeza, kamufliranog kao beton. Ona su na razini tla i vode do bočnogdvorišta a uzgredno i do garaže. Harvey je podigao na rame svoj alat. — To je užasno mjesto, mister Holt — reče stresavši se — Za svih trideset i pet godinapolicijskog iskustva nikad nisam bio tako ... zaprepašten. To vam zvuči šašavo? — Ni najmanje — odvrati Larry tiho. — I ja sam bio zaprepašten da sam ostao bezriječi. — Vi zaista mislite da su ovdje ti ljudi bili usmrćivani?

— U to sam siguran — reče Larry. — U ovoj se sobi Gordon Stuart preselio na drugisvijet.

Sad su se vratili u predvorje. Sa strane vrata bila je neka puškarnica od prozora zastrtavrpcom svilene trake za zavjese, i Harvey joj je prišao i odgurnuo zavjesu. — Pred vratima je automobil — reče. — Upravo je stigao.Larry mu je prišao s boka i pogledao. Neki je čovjek izašao iz taksija i upravo je plaćaovozaču. — Velečasni mister Dearborn — reče Larry. — Kako sumnjivo!Larry oklijevaše samo sekundu, a onda otvori vrata, a velečasni John Dearborn, koji seokrenuo od taksija, i ruka mu je već bila na šiljcima vrtnih vrata, naglo pogne glavu

kao da se nečega prisjetio pa znakom dozva taksista. — Prijatelju — reče — ja vas ne mogu vidjeti, no jeste li još ovdje? — Da, sir — odvrati taksist.— Sjetio sam se da sam htio svratiti na poštu. Biste me tamo odvezli? Ruka mu je počela pipati po zraku i taksist je prihvati, naslonivši se, te ponovno otvorivrata.Prije nego što se Larry mogao spustiti niz stepenice, taksi je već bio u pokretu. Detektivse okrenu sa sitnim sm ješkom.

7/28/2019 Osvetnik


— David Judd može pričekati — reče tiho. — David Judd? — upita Harvey.— David Judd! — ponovi Larry Holt. — Tko veli da ovo nije doba čuda, kad slijepacmože vidjeti kao što John Dearborn vidi, a David Judd, mrtav i pokopan, ludira se poLondonu u taksiju. Harvey, u ovom gradu živi veliki detektiv. — Tako je, sir — odvrati narednik Harvey od srca. — A njegovo je ime Holt.— Nije, ali će biti — odvrati Larry mekim glasom.

34. Žena u garaži

— Čekajte! — reče Larry. Upravo se spremao napustiti Kuću smrti. — Može nam se nepružiti druga prilika da ležerno pregledamo ovaj kompleks zgrada. Zanimajju mepostrana vrata. — Pošao je do tajnih vrata u salonu, zatvorio ih za sobom, pa nizstepenice i zastao je nasuprot strojarnici.

— Ovdje su vrata na dvorište, rekao bih — reče i prošara baterijskom svjetiljkom pozidu.Ključanicu je bilo teško naći, ali ju je nakon nekog vremena otkrio blizu poda u donjemdesnom kutu. Kao što je i očekivao, otvarala su se u natkriti prolaz od ceste. — Vješt posao — reče iskreno zadivljen.

Bio je u dvorištu i gledao u zid kroz koji je došao, ništa nalik na vrata nije bilo vidljivo.Umjesto toga je gledao u nešto što je imalo izgled prozora napravljenog iz neprozirnestaklene ploče. Isticao se iz zida na najprirodniji način, s urednim koritašcem sacvijećem na prozorskom pragu.— Ne baš jako nalik na vrata! — reče Larry i doda: Vješt posao! Vratio se dvorišnim vratima i pažljivo ih ispitao. Zatim se vratio Harveyu.— Misterij automatskih vrata je riješen — reče. — Kao što sam i pomišljao, moguće jedoći do kuće ili ući u dvorište i garažu a da posluga o tome ne zna baš ništa. Kad samposljednji put bio ovdje, opazio sam nešto što je bilo nalik na dvije špijunke smještenena razmaku od metar i pedeset i prilično nisko. Nisu mogle biti namijenjenepromatranju jer su obložene željezom. Jeste li opazili išta u vezi s automobilom štosmo ga vidjeli u garaži praonice?

— Da, sir — reče Harvey — sprijeda su ispod farova bile dvije šipke — i Larry jekimnuo.— Iz početka sam mislio — odvrati — da je to neki novi automobilistički izum, ali sada

je jasno čemu je to namijenjeno. Auto se doveze do dvorišnih vrata i te dvije šipkenalegnu u ono što sam nazvao špijunkama; brava se potisne unatrag i vrata se otvarajua vjerojatno i zatvaraju za njim, pa se tako uklanja potreba za pripomoć posluge, aosim toga se izbjegava i nezgodna okolnost da njihova odlaženja i dolaženja opažajuljudi u kući. Mislim da ćemo pogledati u garažu pa otići — reče. Vrata su garaže bila na kraju prilazne staze i protezala su se čitavom njenom širinom.Larry je potražio među svojim ključevima i malo potom pronašao što je tražio. — Pitao sam se na kojim je vratima ta patentna brava— reče. Stavio je ključ u bravu i zakrenuo ga, i dok je to činio, začuo je lagano micanje u garaži.

7/28/2019 Osvetnik


— Jeste li čuli? — upita šapatom. Harvey kimnu pa potegne palicu. Tada je Larry naglo gurnuo vrata i otvorio ih širom.Ugledao je automobil, no u garaži očito nije bilo ljudi. Kotači automobila bili su vlažni. — Taj je ušao jutros — reče Larry. Tu nema mjesta na kojem bi se mogao sakriti ni najsitniji čovjek, pomislio je. A tada jezačuo krik, vrištav i bolan, krik nekoga u agoniji, pa je skočio do vrata velike limuzinei povukao ih. Tada kao da se oslobodio tornado i srnuo na njega — velika je gromadaskočila na njih dvojicu, oborivši ih samom težinom, pa navalila na njih svojomgolemom masom.

Larry je na sekundu bio ošamućen, a onda, kad se osovio na noge, čuo je kako su sevrata garaže zalupila i škljocanje brave kad se okrenuo ključ. Obadvojica su se bacilana vrata, no ona nisu popustila ni za prst.— Žena! — povika Harvey iznenada i pokaže prstom prema automobilu. Tu je ležala nepokretna hrpa, pa Larry skoči na papučicu i, podigavši je u naručje,odnese tamo gdje se zraka svjetla probijala od krovnog prozorčića. Bila je to žena pedesetih godina, sijeda i musava. Lice joj već tjednima nije vidjelo vodei sapuna; ruke su joj bile gotovo crne. Ali se sada kroz prljavštinu njeno lice pokazalosamrtnički iskešenim, a otisci pandži Slijepog Jakea isticali su se u grimiznom reljefuna njenom tankome vratu.— Dajte vode, Harvey; tu je negdje pipa — reče Larry olabavljujući ženinu bluzu. — Živa je — reče. I tada shvati. — Moj bože! — reče tihim glasom. — To je ta dvorkinja!

Dok se on brinuo o ubogom nesretnom stvorenju, Harry je pretražio garažu i pronašaosjekiru. Za pet minuta brava je bila razvaljena i vrata otvorena.

— Uzmite taj pištolj — reče Larry izvadivši ga iz džepa. — Nije mi bio od velikekoristi, no ako vidite tu protuhu, pucajte u nj. Nemojte se s njim upuštati u rasprave imisliti da ga možete zaustaviti tom svojom palicom, Harvey.

Ali je Slijepi Jake nestao, i on je to znao. Taj slijepac, snajdragocjenijom sposobnošću,bio je ponovno sposoban da se s njim ponese.

Žena je pokazivala znakove povratka u život. Larry je bio izvukao na zrak i sad joj ješkropio vodom lice. Oči joj zatrepere i otvore se, i ona podigne pogled naljutivši se. — Gdje je gospođica Clarissa? — upita promuklo.

— To je ono što vas mislim pitati — odvrati Larry. Taksi je došao nedugo potom, pa su

ponijeli ženu uz postrana vrata, uz stepenice i kroz lijepi salon. Zatim su je položili uprijemnoj sobi, i Larry se osvrne po dokazima udobnosti i raskoši kupljenoj patnjom itrudom tko zna koliko nedužnih duša koje su umrle da se to huljstvo moglo

pozlaćivati i živjeti u miomirisima. Tada mu je pogled pao na neskladni lik što je ležao na azijskom sagu od tisuću funti,lik koji nije počinio nikakva zla osim što je poznavao i prepoznao Stuarta, i koji jemorao biti osuđen na skrivanja po mračnim mjestima pod paskom prijatelja poputSlijepog Jakea.Strauss, batler i bivši robijaš, čekao je u predvorju, nervozno trljajući ruke. — Vi niste u tome, ha? — upita Larry.

7/28/2019 Osvetnik


— Ne, sir — odvrati čovjek mucavo. — Pomislio sam kad ste došli da je moj džentlmenposlao po vas, zato što sam... našao nekoliko stvarčica. — Stvarčica poput crnih emajliranih dugmeta za manšete, ha? — upita Larry. — Koliko je pari imao od njih?— Dva para, sir. Morao sam mu reći kad me je upitao što je s njima bilo, jer ih zaista

nisam ukrao ... Napola mi ih je dao jer su nedostajala tri briljanta.— Ne brinite, Strauss — reče Larry. — Sad će ih morati vratiti, pa makar morao obitizalagaonicu da bi do njih došao. Na pločniku se skupila grupa zgubidana, koji su došli gledati spektakl kako dvojica,očito službenici plinske kompanije, nose neku gadnu ženu, koja je izgledala kao da joj

je sedamdeset, niz stepenice u taksi.Svijest joj se vratila prije nego što je taksi daleko odmakao, pa se počela divl je tresti,

prebacujući pogled s jednoga na drugoga. — Sad je s vama sve u redu, Emma — reče Larry ljubazno. — Emma? — ponovi ona. — Zar me poznajete, sir?

— Da, poznajem vas — odvrati Larry.

— Onda sam na sigurnom? — upita ona brzo. — O, na tome bogu hvala! Vi i ne znatekroz što sam sve prošla. Ne znate vi kroz što sam prošla! — Mogu zamisliti — reče Larry. — Kamo je vodite? — upita Harvey tihim glasom. — Nisam čuo što ste kazali taksistu. — Vodim je u svoj stan — reče Larry, a narednik Harvey ga pogleda iznenađeno. — Ne mogu si dopustiti da punim bolnice svjedocima zločina — nastavi Larry s blagimsmiješkom. — A osim toga, ta žena nije bolesna; samo je umorna i gladna. — To je istina — reče Emma žurno. — Znam da izgledam užasno, ali mi nikad nisudali prilike da se operem. Vukli su me iz jedne rupe u drugu. Ja nisam pučanka, sir,iako sam radila posao služavke. Bila sam dadilja i odgojila sam djevojčicu, sir ... kćimoje gospođe. Odgojila je kao damu, sir. Malu Clarissu Stuart. — Clarissu Stuart?— Zvala sam je Clarissa, sir — reče Emma. — Kad bih je samo mogla ponovno vidjeti!— Zvali ste je Clarissa — reče Larry polagano. — Zar joj to nije bilo ime?— Da, sir — odvrati žena. — Clarissa Diana, ali ja sam je običavala zvati Clarissa. Larry se trgnuo kao da je netko u nj ispalio metak.— Kako se vi zovete? — upitao je muklim glasom.— Emma Ward sir. Mladu sam damu zvala Diana, ali je njezino pravo ime DianaStuart, i njezin otac u Londonu.

— Diana Stuart! — ponovio je Larry polagano. — Ta je Diana Stuart nasljednica kojoj jeStuart ostavio novac. Diana Stuart! — ponovio je začuđenim tonom, moja Diana!

35. Nasljednica

Gospođa Emma Ward ispričala mu je o sebi praktički što se imalo ispričati prije negošto ih je taksi dovezao do ulaza u stan.Ona je bila ta koja je propustila registrirati rođenje žene i njene sestre blizanke, i ta joj jepogreška, koje neobičnosti, spasila život; jer kad je banda otkrila, i to nekoliko sati prije

Larryja, da je Gordon Stuart ostavio imetak kćeri čije je postojanje otkrio u slučajnom

7/28/2019 Osvetnik


susretu sa služavkom na Trgu Nottinghamu, nisu časa časili da bi se domogli jedinogsvjedoka koji je mogao osporiti legalnost i okolnosti Dianina rođenja. Nikada prije ni upovodu čega nije Larry toliko čestitao samome sebi koliko zbog činjenice da je Dianiuzeo dedamu. Jednom je davno ta njegovateljica bila od koristi; a sada je preuzela tunesretnu ženu koju je, na skandiranje susjedstva, doveo u svoj stan; sredovječna sitna

dama pristojna izgleda bila je osoba koja je ušla u njegovu dnevnu sobu sat nakon štose našla na dohvatu vrle vode i čistih ručnika. — A sad idem vidjeti gospođicu... — spotakao se o riječ —... gospođicu Stuart. Žena se trgnula. — Zar znate gdje je ona?— O, da — reče Larry. — Znam! Ona je sa mnom ... — već mu je na jeziku bilo»godinama«, i on je iskreno vjerovao u riječ koju je već oblikovao; no tada je, s čudnim

osjećajem iznenađenja, shvatio da bi tjedni, i vrlo malo njih, kad smo već kod toga,mogli najtočnije opisati duljinu njegova prijateljstva s »gospođicom Diali Ward«. Pomislio je da joj telefonski javi vijest, ali joj je to tako želio reći sam; a bilo je tu idrugih stvari o kojima je trebalo progovoriti — stvari o kojima je bilo teško i misliti. Osvemu je tome još jednom promislio na svom putu do Yarda. Diana Ward, siromašna izavisna, bila je drukčija djevojka od Clarisse Stuart, nasljednice milijuna dolara. Mogao

je upitati Dianu Ward da se uda za nj i sretno iščekivati sjedinjenje u koje bi svako odnjih drugome donijelo samo bogatstvo ljubavi. Diana Stuart je bila boga ta žena. Nijesumnjao da će ona biti mila i velikodušna i željna da se sklopi taj brak; ali će nakonnekog vremena shvatiti kako su goleme mogućnosti što ih nudi veliki imetak. A tadaće žaliti, rekao je samome sebi; jer ju je branio čak i kad ju je optuživao. I to je konactog slučaja, pomislio je. Pripast će mu lovor, iako to neće biti njegova zasluga; i dugoodgađano promaknuće — i ono će doći, pa će sjediti u uredu, pomoćnik komesara iobavljati svoju funkciju. Ali sav je uspjeh što ga je postigao bio zapravo Dianin. Njezin

je mozak raspetljao najzamršenije probleme i pretvorio zamršene niti u potpunoriješen slučaj. Bilo je čudno što joj nije pripisao u zaslugu da je otkrila čak i više od toga. Vjerojatno jeto bila urođena taština, prikrivena u svim ljudima, koja ga je navela da takoljubomorno čuva zaslugu za jedno postignuće — otkriće njenog identiteta. Konac slučaja! I kraj svih nadanja za njega, kao što je znao. Nikad na svijetu nije biložene nalik na Dianu Ward. Bila je prva u njegovu srcu, a bit će i posljednja. Odrekao jese u svojoj svijesti i navukao sivu koprenu preko budućnosti, sve je to bilo gotovo utrenutku kad je zastao pred sobom 47 s rukom na kvaki, jedva je se usuđujućipritisnuti zbog gubitka koji će pretrpjeti. I njegove su prve riječi glasno izrazile misaokoja je uslijedila nakon tog trenutka oklijevanja.— Diana — reče — ja sam najsebičnija mrcina na svijetu. Pokazala mu je sve svoje bijele zube u nečujnom smijehu. — Čekala sam te već više od sata — reče. — Dobri bože! — dahnu. — Vodim te na ručak. — Da — kimnu ona — o tome si govorio? On odmahnu glavom.— Želio bih do boga da jesam — reče. — A evo me opet, kako mislim na sebe i žalimsebe, kad bih trebao biti sretan zbog dobre sreće koja te je snašla. Ona skoči na noge. — Našao si Emmu!

7/28/2019 Osvetnik


— Pronašao sam Emmu Ward — odgovori on polako - i našao sam .. . Clarissu Stuart. Krenuo je prema njoj, ispruživši obadvije ruke. — 0, mila moja, mila — reče — tako mi je drago zbog tebe.Uhvatila mu je ruke u svoje i podigla jednu do svog obraza.— Zar ti nije drago i zbog sebe?

On je ušutio, i ona ga je hitro pogledala. — Larry — reče ona — sve sam to znala već dane i dane ... sve od dana kad samklonula u tom pansionu na Trgu Nottinghamu. Zar se ne sjećaš?

On se namršti. — Naravno. Ali zašto ... — Zašto, ti ludice — reče, — znala sam da je to prsten moje tetke Emme. Oduvijek sam

je zvala »tetkom« iako sam znala da mi to nije. I tada sam naslutila tko je Gordon

Stuart. Znala sam da je ništa ne bi moglo natjerati da ostavi vjenčani prsten. Znaš likamo je otišla u takvoj žurbi?On odmahnu glavom.

— Da me potraži — reče ona jednostavno. — Naslutila sam to. Znala sam to

instinktivno prije nego što sam čula za taj prsten. Moj ga joj je otac dao. Znala mi jepričati kako se bila udala dok je bila u službi kod mojega oca, kako joj je moj otacdarovao taj neobični vjenčani prsten i sve ono što je učinila za moju majku. — Ti si znala! — reče on čudeći se. — Ali mi nikada nisi rekla.— Danas si se dao u potjeru ... — podiže ona prijeporno prst i zatrese mu ga prednosom — ... ali mi nisi rekao! Rekao si da ideš u Hampstead, a otišao si u Chelse. — Zar i to znaš? — zinu on. — Imam li ja ikakve zasluge u tom paklenskom ... tomslučaju? — brzo se pravi.— Imaš, što si stekao mene — reče ona koketno. On joj stisnu dlanove jedan na drugi.

— Diana, došao sam zbog jednog ozbiljnog razgovora s tobom, i to u vezi...— Znam s čim je sve to u vezi — reče ona. — Možeš si prištedjeti trud. Ne možeš seoženiti bogatom ženom jer se bojiš da će te ona htjeti uzdržavati. Mnogo bi se radijeoženio siromašnom: i uzdržavao je, ako bi se ona bila spremna podvrgnuti takvojsramoti.U njenim je očima, koje su se digle do njegovih, bila obijest. — Larry! — Protresla mu je ruke s tihim nestrpljenjem.— Stvari su sada različite, zar ne? — upita on.— Ne za mene, Larry — odvrati ona. — A u svakom slučaju, nije ni važno. — Ispustilamu je ruke i vratila se do svog stola. — Zato što si obećao. — Obećao? Što sam obećao? — Jeste ga čuli! — podsmjehnu mu se ona. — Obećao si mi, što god se dogodilo, kakavgod bio zaključak slučaja Stuart, da to neće utjecati na naše vjenčanje. — Zar si znala? — upita on zaprepašteno. — Je li to bio razlog zbog kojeg si menatjerala da obećam? — Naravno da sam znala. Bila sam bogatašica prilično dugo vremena i tako sam senavikla na taj osjećaj da se jedva mogu suspregnuti da uzmem taksi kad ga godugledam!Prišao joj je i položio ruke na ramena. — Diana ... — otpoče i tada upita: — Ili Clarissa?

— Diana, oduvijek — reče ona. On je poljubi.

7/28/2019 Osvetnik


— I zauvijek.

36. Jakeov kraj

Čovjek koji se nazivao velečasnim Johnom Dearborom sjedio je za zaključanim vratimasvog studija i sistematski spaljivao papire u malom kaminu što mu je bio predstolicom. Lišio se svojih modrih naočala i pred njegovim je očima, prodornima ibudnima, gomila rukopisa, pisama, priznanica i ostalih dokumenata, kopnjela dok nijepostala samo zamotak dovoljno malen da bi stao u džep. Navukao je na njih gumicu istavio ih na stranu, zatim je uzeo težak svežan j rukopisa i ubacio ga u otvorenutorbu što mu je bila kraj pisaćeg stola; i dok je sortirao, čitao i uništavao, zamišljeno jezviždukao nekakvu melodi jicu.Iz jedne od ladica svoga stola izvadio je deblji snop rukopisa uvezan u tvrde korice.Dokono mu je prevrtao stanice i ponekad bi ga odličan tekst naveo da čita dalje i dalje.— To je prokleto dobro — reče, i to ne jedanput nego mnogo puta; jer John je Dearbornbio veliki obožavalac Johna Dearborna. Naposljetku, s izrazom nećkanja, zatvori svezak rukopisa i stavi ga vrlo pobožno utorbu.

Kuća je bila prazna, jer torbari još nisu počeli lunjati prema natrag; i osim čovječuljkakoji je obavljao dužnost vratara i održavao Dom u umivenom stanju te starog kuhara,koji je dremuckao u kuhinji, nikoga nije bilo u velikoj zgradi.Ubrzo potom dovrši pakiranje pa se potapša najprije po jednom gornjem džepu papotom po drugom, dok ne nađe pismo što ga je tražio. Bila je to kratka bilješka pisanarukom. Napisao ju je Larry Holt dan nakon svoga prvog posjeta Toddovu domu. Uzeo

je pero, i s jednim okom na prijepisu, napisa riječ po uzoru na jednu uzetu iz pisma,zatim usporedi dva pokušaja. Tada iz otvorene mape koja mu je ležala na stolu izvučelist papira sa zaglavljem i počne pisati sporo i pomnjivo; sve je vrijeme dok je pisaozviždukao svoju veselu melodijicu. Napokon dovrši pa adresira kuvertu, koju jetakođer uzeo iz mape; i nakon što ju je osušio bugačicom, pa zapečatio pismo i stavioga u džep, podvezao je mapu i smjestio je na pod pokraj torbe. Tad otključa ugrađeniormar pa izvuče nešto odjeće i položi na naslon stolice; sada je pjevušio u laganomdiminuendu, no ipak s očitim uživanjem, jednu ariju iz »Indijske ljubavne lirike«. Svukao je svoje tmurne svećeničke halje, strgnuo tijesni bijeli ovratnik pa se počeoodijevati. Sad je bio čovjek iz grada, u vješto skrojenom odijelu od tvida; stavio jesvećeničke halje u ormar i zatvorio vrata. Tada je sjeo za stol, s rukama u dlanovima izamislio se, zamislio.Odjenuo se gotovo mehanički; mučio ga je čudan osjećaj nezadovoljstva. Svi će izlazibiti pod prismotrom; čak i vrtna ograda, nogostup na krovu i put kroz kotlovnicu.— Ja sam lud — reče ustajući.

7/28/2019 Osvetnik


Spustio je pogled na torbu i pisaću mapu, i u njegovu je izrazu bilo žaljenja. Svukao jesa sebe kaputić i ponovno se polako razodjenuo. Ovaj put nije otišao do garderobe, većdo dugačkog crnog sanduka pod prozorom, iz kojeg izvadi različite odjevne predmetei pogleda ih s odbojnošću. — Bijedni pelivan — nazva samoga sebe i bio je pri tom istinski pun prezira.

Slijepi Jake je mogao sebi naći put kroz podzemni kanal. Imao je oštre instinkteslijepca, mogao je poput mačke proći pokraj stražara, pa čak i propuzati kroz uskeprolaze za koje se činilo nemogućim da bi mogli propustiti njegovu krupnu figuru.

John Dearborn se odjenuo pa iz sanduka izvadio platnenu torbu i položio je na stol.Iskrenuo je u nju sadržaj svoje kožnate torbice pa otišao do prednje sobe Doma ipogledao na ulicu. Dva su policajca, znao je, čuvala kraj ćorsokaka. Nitko se osimnjega nije služio tom prednjom sobom, a i to samo da bi u nju spremio rasparenekomade namještaja, stare blagajničke knjige i slično; no njena je prednost bila u tomešto je imala vrata koja su bila jedva metar od izlaznih. Spustio je vreću pa izišao i pažljivo zatvorio vrata prije nego se vratio u svoj studio izaključao se u nj. Sjedio je ondje deset minuta, čekajući, i tada je do njega dopro tihikuc-kuc po vratima. Nečujno je prešao preko sobe i otvorio vrata dovoljno da seposjetilac može provući. Bio je to Slijepi Jake; lice mu je bilo napregnuto i podlo, a nanjegovu su se širokom čelu isticale modre vene. — Upravo sam stigao amo, upravitelju — reče. Ovaj ga je drugi promatrao čeličnim pogledom. — Što radiš ovdje, Jake? — upitao ga je tiho. — Rekao sam ti da ni u kojem slučaju neostavljaš ženu sve dok ne dođem. — Ovaj, vi niste došli, gospodaru — odvrati slijepac. Bilo je potresno čuti molbu iponiznost u njegovu tonu. Njegove su slijepe oči nepomično počivale na tom hladnom

čovjeku kojega je toliko volio i služio mu kao što neki služe sudbini. Krupna, okrutnaljudina, dovoljno jaka da zdrobi i osakati gospodara kojeg je obožavao, pa ipakspreman da se pokunji i zacvili na jednu oštru riječ. Slijepi Jake dao bi sve za JohnaDearborna, bio je najspremniji vršilac njegove osvete i rob njegove lakomosti. Ruke sumu bile krvave, a bilo je noći kad bi u njegovu sobu ulazile iz nje izlazile čudne bezlikeprilike pa postajale vidljive -Studene su ga ruke doticale u tim noćima, hladni su mu

prsti pipajući tražili vrat, i mogao je osjetiti grubo inje promočenih rukava i vodenikap-kap-kap.Ali ništa od toga nije bilo važno. Znoj se slijevao niz njegovo smežurano lice, velike sumu se usne ovjesile, i slijepac je vjerojatno osjetio nekakvu jezu u zraku, čim je rekao s

blagim cviležom u glasu: — Nešto nije u redu, upravitelju? — Gdje je žena? — upita mister Dearborn, a riječi su mu padale jedna po jedna poput

čeličnih kuglica. Slijepi Jake se nelagodno promeškolji u svome stolcu. — Ostavio sam je. Ja nisam mogao . ..— Ostavio si je! — Još jedna strahovita stanka. — A oni su je našli, ha? — Glas JohnaDearborna postao je vrlo oštar. — Da, našli su je — odvrati čovjek. — Što sam morao učiniti? Upravitelju, učinio bihsve za vas. Nisam li zaslužio svojom snagom, gospodaru? Nitko na svijetu nije tako jakkao ja, stari Slijepi Jake. Nema nikoga tko bi mogao raditi tako lukavo kao što ja mogu!

7/28/2019 Osvetnik


Nisam li radio za vas; nisam li ih iznosio za vas? Nisam li ih utepavao za vas, ovimrukama, gospodaru?Ispružio ih je: velike strašne ruke, čvornate i ogrubjele, s nadlanicama uprskanimsmeđim mrljama, s dlanovima žutima od žuljeva. — Izgubio si Holta — odvrati Dearborn hladno, bestrasno, kao što bi mogao izgovoritisudac. — Izgubio si tu ženu. Izgubio si tu djevojku. I sad mi dolaziš i pričaš što si sveučinio. — Učinio sam najbolje što sam mogao — odgovori čov jek ponizno.

— A oni će i tebe uhvatiti. A govoriti znaš. — Dao bih da mi iščupaju jezik prije no što bih progovorio protiv vas — reče Slijepi

Jake divlje, pa tresne šakom po stolu tako da je stol zapucketao i zatresao se. — Viznate da bih umro za vas, gospodaru?

— Da — odvrati Dearborn.Kliznuo je rukom, ljevicom na kojoj nije bilo prsta mezimca, pod kaputić pa izvukaokratki, ružni automatski pištolj velikoga kalibra. — Progovorit ćeš — reče. — Stvoren si da progovoriš, Jake.

Jake se nagnuo prema naprijed, a veliko lice mu je grčevito igralo. — Ako ja umrem ... — otpoče. A tada John Dearborn, promišljeno nanišanivši, ispalitri hica, i ta se planina mišića zanjiha i kliznu kraj stola pretvorivši se u hrpu na tlu.Došla je zadnja ura Slijepog Jakea.

37. Bijeg

Dearborn stavi pištolj u džep, otključa vrata pa iziđe, pred njim je stajao čovječuljak što je obavljao vratarsku dužnost, razjapivši usta. — Što se dogodilo? — brzo upita. — Tko to puca?

— Iziđi i dovedi policiju — odvrati John Dearborn. — Neki je čovjek ubijen.— O nebesa! — prošaptao je čovječuljak. — Tamo su na kraju ulice dva policajca. Požuri — rekao je John Dearborn oštro, pastao osluškivati kloparanje njegovih papuča dok je vukao noge niz ulicu. Dearborn je pričekao na trenutak, zatim ušao u sobu i zatvorio vrata, ostavši kraj njih,osluškujući. Začuo je topot nogu, razaznao policajce, čuo kako ulaze kroz hodnik kao ičavrljanje jednog ili dva dokona prolaznika koji su došli iza njih; tada je otvorio vrata,

jedan se policajac nadvio nad Slijepog Jakea.

— To je on, sasvim sigurno — reče. — Jim, odstrani l jude i ostani na dužnosti kodvrata dok ne dođe inspektor. Dobro bi bilo da puhneš u zviždaljku. Policijska je zviždaljka zazviždala kroz Lissom Lane, tada se grozd preprodavačanovosti, koje su bez ceremonija udaljili sa scene tragedije, skupio oko vrata.— Što se dogodilo? — upita mister Dearborn a policajac se dobrodušno nasmiješi. — Hajte, poštaru — reče — idite i raznesite ta svoja pisma. — I John Dearborn zabacitorbu na rame.

Jer bijaše izabrao uniformu raznosača pisama, i ona se pokazala najdjelotvornijomkrinkom. Pobjegao je tek nekoliko minuta pred Larryjev dolazak. Detektiv je bio naputu da porazgovara s misterom Johnom Dearbornom, a lisičine što ih je imao u džepubile su izričito namijenjene njemu.

7/28/2019 Osvetnik


Larry je ugledao malu skupinu okupljenu pred vratima i shvatio da se dogodilo neštoneobično. Ušao je i nije ni pogledao masivno tijelo svog neprijatelja. Slijepi Jake jeumro na mjestu. Nikad nije doznao što ga je pogodilo, niti je naslutio opako izdajstvosvog poslodavca kojemu je tako vjerno služio. — Taj čovjek mora da je negdje u kući, sir — reče policajac. — Ovaj je mali momakzačuo pucnje, a nadglednik ga je poslao van da dovede policajca. Obojica smo došliamo, i ja i moj par.

— Jesu li prednja vrata i na trenutak ostala bez straže? — upita Larry.— Samo na sekundu, sir — odvrati policajac. — Obojica smo ušli zajedno. — To je bila sekunda u kojoj je naš prijatelj pobjegao — reče Larry. — Ne mislim daima ikakve svrhe pretraživati kuću. Došao je u pratnji policajaca kojima je stavljeno u dužnost da Dearborna uhapse, nonjihovo pregledavanje i istraživanje sobe nije dovelo ni do čega značajnog. Larry se odvezao natrag do Yarda i porazgovarao s glavnim komesarom. Tada je

otišao k Diani. — Čula sam novosti — reče ona tiho. — Baš je maločas narednik Harvey bio ovdje.Misliš li da ga je Dearborn ubio? — Dearborn je David Judd — odvrati Larry.— Brat doktora Judda? — reče ona iznenađeno. — Pa on je mrtav.Larry odmahnu glavom.— Taj je veličanstveni sprovod bio dobro izrežiran i ja sam savršeno siguran da jeDavid otišao tako daleko da se pobrinuo i za leš. On je vrlo temeljit čovjek. Sjećaš se štonam je Lew ispričao o svom bratu koji je nestao, o pristalom momku s bradom? — Onakimnu. — To je čovjek kojeg ćemo naći u grobu Davida Judda — reče on. — Je li doktor Judd ... — otpoče ona, no nije bilo potrebe da dovrši rečenicu. — Doktor Judd je do guše u tome — reče Larry. — Priča o Dearbornu da se vrlo lakoobjasniti. Dearborn je bio partner Juddovih i nešto se dogodilo u uredu, nekakav zločinili nekakvo umorstvo, možda, koje je David izmanevrirao da bi izvukao osigurninu, ito je došlo do ušiju jednoga od službenika. Taj je čovjek ukrao veliku svotu novca paotišao u Montpellier i odatle počeo ucjenjivati Davida. David je pošao za njim iustrijelio ga. Vjerojatno to nije bilo umorstvo s predumišljajem, jer David nije tipčovjeka koji bi pucao nasred trga. No u svakom slučaju on je pripucao i pritom ga jevidio Fleš Fred, i taman je do tijela stigao na vrijeme da bi od umirućeg doznao ime

njegova ubojice. Za čovjeka Fredova kalibra to je značilo da je stekao doživotnidohodak, pa se požurio natrag u London, susreo se s doktorom Juddom i vjerojatnorekao pod kojim je uvjetima voljan da drži jezik za zubima. Judd je zaključio da bi bilonajzgodnije da David umre; a David je, kao što se sjećaš, bio pristali čovjek s dom.Među svojim najamnicima i znancima odabrali su Lewova brata kao fizički najsličnijegDavidu, pa su ga bez ceremonija dotukli i pokopali kao Davida. Usput, od zapisnikamasne police osiguranja, koja je bila izdana na Davida, izvučena je velika svota novca.Mora da su taj plan već neko vrijeme imali na pameti, jer je mjesec dana prijeDavidove smrti doktor Judd dovršio kupovanje Toddova doma. To nije bila milosrdnaustanova koliko poslovna institucija, jer se Toddov dom gradirao do neke vrste boljegkonačišta, kamo su svraćali najbjedniji od najbjednijih londonskih slijepih proroka. I tu

7/28/2019 Osvetnik


su famozne Mrtve oči imale svoj glavni stan, i mora da je David od njih doznao zaToddov dom. Dom kupljen, i dan nakon Davidove »smrti« tu se pojavio velečasni John Dearborn kao novi superintendant. Tužna je istina da je on istjerao nekezle likove i proveo je preinake u strukturi; no on je to učinio samo zato jer je htio spratiljagu s Toddova doma, dati mu dobar karakter, kako bi kuću mogao upotrijebiti kaosvoj glavni dom bez straha od policijskih posjeta. Kada je praonička kompanija palapod stjecaj, Judd je kupio zaostale nekretnine, pa su sam David i njegova bandaproveli preinake. Todd je, mogao bih napomenuti, zvanjem arhitekt i on je radio kućuu kojoj živi njegov brat. Znamo da je uposlio radnike i da je kuća izgrađena zaspecifičnu svrhu reče Larry ozbiljno. — S kompleksom praonice u posjedu, Mrtve su seoči vratile u Lissom Lane, gdje su se pomiješali sa slijepima, koji ih nisu mogli vidjeti ikoji nisu znali njihovu prisutnost.

— A što je s doktorom Juddom? — upita ona.— Njega hapsim — reče Larry. — I hapsim ga na istom onome mjestu na kojem jenestao tvoj otac: u toj znamenitoj loži A u kazalištu Macready. — Hoće li biti ondje? — upita ona iznenađeno. On kimnu. — On je ondje gotovo svake večeri — reče Larry tiho. — Ali zašto ga ne pograbiš sada? — upita ona, zbunjena.— Zato što misterij lože A tek treba raščistiti — odgovori Larry — i slutim da bih to jamogao učiniti. U osam sati te večeri ušetao je u predvorje kazališta Macready. — Doktor Judd, sir? — upitao je podvornik. — Da, on je u loži A. Da li vas očekuje? Larry kimnu. Harvey je bio za to da pođe s njim, ali ovaj drugi odmahnu glavom. — Idem sam — reče Larry. Pošao je hitro niz hodnik i, zaustavivši se samo na sekundu pred ložom A, pritisnukvaku na vratima i uđe.

Oči doktora Judda bile su prikovane na pozornicu, i detektiv je zastao da bi mu seobratio, kad mu je nešto palo na glavu, nešto pahuljasto i toplo. Djelovalo je kao vrećaobložena vunom. Bila je natopljena kemikalijom koja mu je oduzela dah i u trenutkuga paralizirala. Tada je osjetio kako mu se oko vrata steže uzica, pa je trgnuo pištolj.Prije nego što ga je mogao upotrijebiti, netko ga je zgrabio. Nešto ga je oštro pogodilou ruku i ispustio je pištolj s uzvikom boli, prigušenim u vreći. Svaki bi ga udisaj samogušio. Zamahnuo je rukom, ali mu je netko s leđa zahvatio mišice, pa ga bacio licem

prema podu. Nejasno je čuo Dear-bornov glas.— Peter, raspršivač! Netko mu je ispod brade u vreću ugurao sapnicu i nešto mu se prodornog mirisaraspršilo pred nosnicama. Pokušao se silom izvući iz zahvata, no onda je osjetiokoljeno posred leđa pa je izgubio svijest. — Ti si doista genij, Davide — reče doktor Judd gotovo ushićeno. — Tako savršenosinhronizirano, tako lijepo izvedeno! Sjajno, druže dragi, sjajno! — Otvori vrata i pogledaj van, Peter — reče David i doktor ga posluša. Prolaz je bio prazan. Odmah nasuprot loži A na zidu je bila ovješena zavjesa, i kroz njuovaj nestane, da bi nahrupio studeni zrak kad je otvorio vrata požarnog izlaza koji je

vodio na ulicu, gdje je već čekao auto.

7/28/2019 Osvetnik


Minutu kasnije David Judd je podigao detektiva lako kao da je dijete, pa ga ubacio ulimuzinu i zauzeo mjesto za volanom.Stigao je do kuće u Chelseu, i u oštrom zaokretu doveo automobil ravno pred

zatvorenu kapiju natkrivene prilazne staze. U tim masivnim vratima bila su dva velikautega, a pred automobilom Davida Judda bile su dvije čelične šipke izbačene ispredlinije farova i smještene malo dalje od njih. Polako i v ješto dovezao je auto uz nagnut kolnik, tako da su se krajevi dviju šipki ugnijezdili u špijunkama«. Tada je zavezaoautomobil prema naprijed. Začuo se klik i vrata su se raskrilila. Auto se ukopao, a kadsu kotači prešli preko uske poprečne platforme što se malko ugnula pod njegovomtežinom, vrata su ponovno zatvorila. David Judd je zastao nasuprot vratima što su bila nasuprot prozora, otvorio ih i,podigavši Larry ja u naručju, ušao unutra. Na putu do ćelije gorjela su svjetla, njena suvrata bila širom otvorena. Bacio je detektiva na krevet, podigao brončanu negvu ta je škljocnula oko jednogLarry jeva gležnja; i tada je, tada, skinuo tešku kožnatu vreću što je pokrivalazatvorenikovu glavu. Zaudarala je po formalhijadinu i on ju je bacio u kupaonicu.Larryjevo je lice bilo grimizno; imao je sve simptome davljenoga, no kad ga je dohvationoćni zrak, on dahnu. David se nagne nad njega, opipa mu puls, podigne kapke inasmiješi se.Izišao je tiho, zaključao dvoja vrata i zastao na prvom odmorištu a onda ušao u ono što

je narednik Harvey nazvao »strojarnicom«. Okrenuo je prekidač i električniventilaci jski uređaj lijeno zabruji. David ponovno ode u dvorište, zastavši samo da bi zaključao vrata za sobom. Nijeimao vremena za gubljenje; motor njegova automobila još je radio i on uskoči u sjedaloi otpoče polako voziti natrag. Kad su kotači stigli do uske mosne vage, kapija seponovno otvorila. Ostat će tako otvorena dvadeset sekundi i zatim će se zatvoriti samaod sebe; i automobil je jedva stigao natraške na kolnik prije nego što su se onaponovno spojila.Automobil je žurno zabrzao natrag. Ovaj put je skrenuo na sjever i poskočivšizaustavio se nasuprot stanu Larryja Holta.

38. Pismo od Larryja

Diana je otišla kući — bilo je neobično kako je za nekoliko dana Larryjev stan smatralasvojim domom — pri je večere. Posao je bio obavljen i ostalo je još samo da izvrši strogi sumoran proces hapšenja. Očekivala je da svakog trenutka zazvoniti telefonskozvonce i da će čuti Larryjev glas kako joj veli da su braća iza brave i pod ključem. U krilu joj je bila knjiga, ali nije čitala. Njena je dadilja i čuvarica sjedila u sobi i šila.Sunny je stajao pred vratima stana, koja su bila otškrinuta, i tihim glasom raspravl jao onekim temama s Louie, djevojkom iz lifta. Vjerojatno je Sunny imao vlastitih tajni, nobilo je izvjesno da je otkriće osobe koja se s njim slagala u većini onoga što bi rekao, ivećini izjava koje bi dao, fasciniralo tog čov jeka.

7/28/2019 Osvetnik


Diana je sjedila pognute glave, rukom blago milujući nogu, dok su joj misli bile više ubudućnosti nego u tragičnoj prošlosti. Odjednom je ustala i otišla do Sunnyjeve stolice,gdje je mirno spavala žena koju je nazivala »teta«; dok se vraćala niz hodnik,nasmiješila se pri pomisli na tu žensku invaziju Larryjeva momačkog staništa. Podigla je knjigu i tada je Sunny pokucao i ušao. — Ima jedna poruka za vas, gospođice — reče i preda joj pismo. Bilo je napisanoLarryjevim rukopisom; poderala je kuvertu i pročitala:

»Draga Diana, došlo je do neobičnog nesporazuma. Doktor Judd mi je ispričao čudnovatuverziju o smrti tvog oca. Molim te ukrcaj se u auto koji sam ti poslao i dođi smjesta do njegovekuće — Endman Gardens 38, Chelsea. Larry.«

Bacila je pogled na reljefno zaglavlje. Larry je pisao indman Gardensa.

— Ima li odgovora, gospođice? — Da — odvrati djevojka. — Recite šoferu da smjesta dolazim dolje.

— Idete li van, gospođice? — upita Sunny s neizvjesnošću u glasu. — Da, odlazim misteru Holtu — odvrati ona uz smiješak. — Biste li željeli da pođem s vama, gospođice? — upita Sunny. — Gospodin ne želi dasami hodate okolo.— Mislim da je sa mnom večeras sve u redu, Sunny — reče djevojka ljubazno. — Mnogo vam hvala na vašoj ponudi.

Brzo se odjenula i sišla. Limuzina je čekala pred vratima i šofer je dodirnuo kapu. — Gospođica Ward? — upita. — Ja sam od doktora.— Govorio je promuklim glasom kao da je prehlađen. — Ja sam gospođica Ward — odvrati ona i uskoči u limuzinu.

Auto se zaustavio pred mračnom i utihnulom kućom. — Jesmo li tu? — upita ona.— Da, gospođice — odvrati čovjek. — Ako se uspne-te uz ove stepenice i pozvonite nazvonce, sluga će vas odvesti do gospodina. Doktor Judd glavom, razdragan i nasmiješen, otvorio je vrata i uveo je u veličanstvenusobu.— Nećete mi zamjeriti ako ovdje pričekate na trenutak, gospođice Stuart? — upita on.Ime joj je zazvučalo neobično i ona se nasmija. — Pretpostavljam da se niste navikli da vas zovu tim imenom, eh? — reče on uizvrsnom raspoloženju. — Sad idem gore vidjeti našeg zajedničkog prijatelja, pa ćuvam ga dovesti dolje. Možda se možete zabaviti na desetak minuta. Naša malakonferencija još nije sasvim gotova. Kimnula je i smjestila se u naslonjač. Prošlo je deset minuta, pa dvadeset, pa sedvadeset minuta pretvorilo u četrdeset, no nitko nije došao do nje. Sat srebrnog glasana okviru kamina skladno je zazvučao. — Deset sati! — reče ona iznenađeno. — Pitam se što ga je zadržalo? Pa ipak nije osjetila strah, niti je na trenutak posumnjala da je Larry u kući.

Soba je bila raskošna, lijepa, ljepša od ijedne što ju Diana ikada vidjela. Sjedila je sastrane velikog otvorenog kamina u kojemu je plamt jela vatra, jer je noć bila predivna;

7/28/2019 Osvetnik


zadivljeno je kružila pogledom po slikama, tapiserijama, bogatim zavjesama i glatkimoblogama koje su bile sredina svega. Nije bilo nijednoga komada namještaja u sobi,pomislila je, koji nije bio izabran s pažnjom i razmišljanjem. Sagovi na podu bili sudrevni perzijski; izrezani je stol mogao biti plijen iz palače kakva istočnjačkog cara.Sjedila je raskošno zavaljena u dubinu velikog naslonjača, s ilustriranim magazinomna koljenima; vratila je pogled na vatru i mislila na Larryja. Pitala se o kakvim tostvarima raspravlja i kakvo je to objašnjenje što je doktor ponudio. Nakon nekogvremena ponovno je digla pogled na sat. Deset i pol! Spustila je novine i nemirno se

uzšetala sjajnom prostorijom, a potom je začula škl jocanje vrata i vidjela kako doktor Judd ulazi iz predvorja.— Nadam se da se niste osjećali osamljeno — reče. — Bit će ovdje vrlo brzo. Prihvatila je bez razmišljanja da je čovjek o kojem je doktor govorio Larry Holt.

— Počela sam se brinuti — nasmiješila se. — Kako je ovo lijepa soba!— Da — odvrati on nehajno — zaista je lijepa, ali jednoga dana imati još čudesnijisalon da vam ga pokažemo. — Evo ga — reče doktor; ali čovjek koji je ušao nije bio Larry. Skočila je na noge susklikom straha. Čovjek koji je ušao bio je John Dearborn. Sada nije bilo pretvaranja.Naočale su nestale i njegove su je oči radosno odmjeravale.— Gdje je mister Holt? — upita ona. Dearborn se tiho nasmijao.— Možda biste željeli nešto večerati — reče i odgurne jednu od obloga sa stranekamina, otkrivajući srebrni pladanj na kojemu je bio postavljen obrok za jednoga.— Mi uvečer ne jedemo. — Odnio je poslužavnik k stolu i rasprostro čipkasti stolnjak. Djevojka je izgubila boju. Bila je u smrtnoj opasnosti, ali joj glas nije zadrhtao.— Gdje je mister Holt? — upitala je ponovno.— Mister Holt je sasvim sretan. — Sada je progovorio doktor. — Dat ćemo vam kasnijeda ga vidite.Čudne riječi i još čudniji ton prilično su je uplašili, pa je ustala iz naslonjača i dohvatilaogrtač. — Ne mislim da ću još ostati ako mister Holt nije ovdje, doktore Judd — rečeobraćajući se tom raspoloženom čovjeku. — Možete li me odvesti kući? Doktor nije odgovorio. Izvukao je ladicu iz lakiranog pisaćeg stolića i izvadio debelisvežanj papira pa ih uz široki smiješak predao Dearbornu. — Prekrasno ćete se zabaviti, gospođice Stuart — reče. — Uistinu, David, to jeprekrasno od tebe. Mislio sam da ćeš večeras biti preumoran. Djevojka je gledala čas jednoga čas drugoga, ne usuđujući se povjerovati vlastitimočima i ušima. Doktor Judd, koji je do tada bio uljudan do granice ulagivanja, sad seviše na nju nije ni osvrtao. — Mislim da me niste čuli, doktore Judd — reče odlučno. — Željela bih da me vratite umoj ... u stan mistera Holta.— Misli na odjeću — promrmlja doktor obraćajući se svom bratu. — Pobrinut ćeš se daodu po nju, zar ne, Davide?— Odu po nju? — dahnula je djevojka. — Što time mislite? David Judd — već je prestala misliti o njemu kao o »Dearbornu« — smjestio se unaslonjač koji je ona donedavno zaposjedala, i sad je okretao listove svoje knjigerukopisa.

— Mislim da bi vam bilo bolje najprije nešto pojesti. Mora da ste vrlo gladni.

7/28/2019 Osvetnik


— Neću pojesti ništa u ovoj kući dok ne doznam što ste mislili rekavši da će mi ovamodonijeti odjeću — reče ona zažareno. — Vratit ću se sama. — Draga mlada damo ... — doktor joj je položio svoj veliki dlan na ruku — ... molimvas nemojte dekoncentri-rati Davida. On će vam pročitati jednu od svojih lijepihdrama. Znate li da je David najveći dramatičar svijeta ... najveća snaga modernedramaturgije, koja se može usporediti, pa čak ga i nadmašiti, s takozvanimShakespeareovim mijem.David je pogledao brata i njihove su se oči srele. Bio je tako ozbiljan, tako samouvjeren,da je na trenutak ostala bez riječi. I tada: — Nisam raspoložena za slušanje drama, bez obzira na to koliko bile lijepe — reče ona.Morala se čvrsto obuzdavati, jer ju je instinkt upozorio da je njezina molba beznadna.— Ne mislim da će se vratiti večeras — reče doktor, gotovo sa žaljenjem. — Moždasutra, kad se oženiš njome? Izgovorio je to bojažljivo, s molbom u glasu, i na kra ju njegove replike bio je upitnik.— Ja se neću njome oženiti — odvrati oštro čovjek zvan Dearborn. — Mislio sam dasmo se o tome dogovorili, brate? Jake je mrtav, ali ima drugih. Zar je to važno tko se

oženi njome? Diana je onijemila od zgražanja i užasa. Raspravljali su o njenoj udaji za jednoga odnjih, pri čemu je svaki pokušavao navesti drugoga da se oženi njome, govoreći snekakvom hladnoćom i sigurnošću koji su je ostavljali bez ri ječi. Na koncu je došla doglasa.— Ne namjeravam se udati ni za jednoga od vas — reče. — Ja sam zaručena ... zaLarryja Holta.Sad su je obojica gledala, a na doktorovu rumenu licu pojavio se izraz tjeskobe.— Zaista šteta — reče. — Čitava bi se stvar mogla srediti kad bi mister Holt bio s

nama. Na nesreću, iako je i tijelom s nama, duševno je s nama dalek kao što sudalekopolovi.

— Tijelom s nama? — ponovi ona, pa dobi divlji napadaj drhtavice. Shvatila je da jepismo koje ju je domamilo u tu užasnu kuću bilo krivotvoreno, a njena se nada za spasvrtjela oko uvjerenja da će Larry otkriti njenu prisutnost pa doći za njom. I tada su ta dvojica izmijenila poglede, pa je Dearborn stao i odložio svoju knjigu sizrazom rezignacije. Dozvao ju je pokretom i otišao do drugog kraja prostorije i ovdjepronašao vrata koja je Larry previdio; jer rubovi obloga koji su ih pokrivali tako su sepreklapali da se nije mogla vidjeti nikakva pukotina.

— Sam sam projektirao tu kuću — objasni on jednostavno — i sam je i izgradio sasamo dvadeset radnika iz Toskane.

Poslije će otkriti da je većina toga istina. Komora u kojoj se zatekla, dovedena u njuopčinjena rastućim užasom, bila je nenamještena i neuređena. Ispod nogu je začulačudno brujanje i osjetila neobične vibracije. Tada se David zaustavio, proprtljao neštopo podu, pa otvorio mali kapak manji od tridesetak četvornih centimetara. Kapak jeotkrio staklenu ploču, i kad su joj se oči navikle na neočekivanu perspektivu, ugledala

je pod sobom nekakvu sobicu, očito osvijetljenu sa stropa. Nije imala vremena uočiti detalje sobe; njen se pogled izoštrio na prilici što je sjedila narubu kreveta. Maramicom je podvezivao ranu na ruci, i u prvi čas ga nije prepoznala.

7/28/2019 Osvetnik


Tada je on podigao pogled, jer je, iako nije mogao vidjeti stanovnike gornje prostorije,čuo zvuk otvaranja kapka. Zapiljila se i vrisnula, jer je tamo sjedio Larry Holt, okovan za gležanj.

39. Diana povlači polugu

Dearborn ju je obujmio oko pasa i odvukao iz te prostorije u salon. Kad ju je pustio,koljena su joj popustila i ona je pala na pod.— Sve mora biti kako dolikuje — reče doktor Judd s dostojanstvenom ozbiljnošću. — Ne možemo tolerirati nikakve vulgarne scene. Izražavam li tvoje mišljenje, brate?

— Savršeno, dragi moj — odvrati David Judd. Diana ga je gledala s poda, oslanjajućiuzdrhtalo tijelo na ruke.— Što ćete učiniti s njim? — upitala je bezglavo. Braća su se ponovno pogledala. — Reci joj ti, doktore — reče David blago. Doktor Judd odmahnu glavom. — Mislim da joj ti trebaš reći, mili moj Davide — odgovori on. — Ti si tako delikatan utim stvarima, bog ti pomogao, i sjeti se — dodao je — da je ona tvoja žena. David je sjeo pa se nagnuo preko naslona za ruke, fiksirajući Dianu nepomičnimočima. — Kad budem gotov s njim — reče — utopit ću ga. Poskočila je, s rukom na ustima. — Moj bože! — dahnu.

Užasna je istina u naletu došla do nje. Ti su ljudi luđaci! Luđaci koji su sačuvali svevanjske znakove normalnosti, koji su iz dana u dan i godinama vodili poslove sazdravim ljudima a da nikad nisu odali petljavinu u svojim bolesnim umovima. Sgnušanjem je odstupila od njih, sve dalje i dalje dok se nije našla leđima uz oblogusuprotnog rida. To su ubojice njezina oca! Pomislila je da će se onesvijestiti, ali jezakopala nokte u dlanove u strahovitom naporu da sačuva svijest. Luđaci, a ljudi su seočešavali o njih i nikad nisu posumnjali! — Da čitam? — upita David tiho.— Da, da, čitajte — odvrati ona žudno. Larry ja će ubiti kad ovaj dovrši čitanje!

Bila je to misao koja ju je obuzela kad je svoje ispijeno lice okrenula tom čovjeku. To jelaskalo taštini toga monomanijaka, i on odade svoje uzbuđenje šeprtljavim izgovoromdok je čitao prve dvije stranice svog rukopisa.

Potom mu je glas postao smireniji i djevojka je na vlastito čuđenje otkrila da on u temrtve i beživotne riječi unosi ljepotu koju je samo njegov um sposoban vidjeti, no koju,na neki čudni način, također prenosi i na nju. Doktor Judd je sa svog naslonjača kliznuo na veliko medvjeđe krzno ispred vatre i sad

je sjedio prekriženih nogu, s rukama sklopljenima pred sobom, i s velikim, žudnimlicem okrenutim prema bratu. A tu je bila još jedna stvar koju je djevojka tupo opazila.Di jelovi koji su se činili briljantnima Davidu bili su briljantni i njegovu bratu, i kad biovaj samodopadno zastao, kao zbog aplauza, doktor bi uvijek predvidio njegovu želju.

7/28/2019 Osvetnik


— Sjajno, sjajno! Zar nije genij, gospođice Stuart? — upita Peter.Bacila je brz pogled na drugoga, očekujući da će ga zateći zbunjenog, no ovaj je sjediouspravan poput koplja, sa samodopadnim smiješkom na tmurnome licu i sdobrohotnošću u očima. A oni su spremali umorstvo! Oni su pobili mnoge ljude u tojužasnoj kući, pomislila je i začudila se. Sjedili su ovdje dok su njihove žrtve prolazilekroz posljednju bitku u jezivom kazematu, pri čemu je jedan čitao a drugi slušao teotrčale rečenice, te od starosti izblijedjele situacije za koje su obojica vjerovali da sudjelo genija.

— To nije moje najbolje djelo — reče David, kao da joj čita misli. — Sviđa vam se,naravno?— Da — odvrati djevojka tihim glasom. — Nastavite, molim vas.Nadala se da će ih zadržati time okupirane čitave noći. Znala je da će policija potražitiLarry ja, a možda netko od njih zna za kuću u Chelseu. Ali je tim nadama bilo suđenoda se razbiju; njeno je srce divlje poskočilo kad je vidjela kao David zatvara knjigurukopisa i nježno je polaže na stol kraj sebe. — Brate — reče — mislim da .. . Doktor kimnu.

— A bila bi to dražesna stvar, i slikovit početak sve sreće što leži pred nama, kad bi taljupka ruka ... — Uzeo Dianinu ruku, koja se nije opirala, u svoju, i još jednom jedovršio rečenicu. Izvadio je ključeve iz džepa, ključeve koje je Fleš Fred tako pažljivo prekopirao, i koje

je Larry prekopirao još jedanput, pa odšetao do vrata kroz koja je djevojka pošla usobu. Nasmiješio se u bradu kad je stavio ključ bravu i raskrilio vrata. — Hoćete li poći ovuda, djevojko draga? — upita. Ona zastade oklijevajući i tada,skupivši svu hrabrost, pođe za njim niz stepenice.Ponovno su na kraju bila vrata. Ugledala je prostoriju ispunjenu mašinerijom kad je on

upalio svjetlo. Otišao je do sklopki.— Imat ćete čast osloboditi našeg prijatelja, koji nam se nije ničim zamjerio, misteraHolta.— Osloboditi ga? — upita ona muklo. — Mislite li to ozbiljno?Zastala je oklijevajući, s rukom na crnoj poluzi na podu.— Zašto ne otvorite vrata i pustite ga van? — upita ona sumnjičavo. — To će otvoriti vrata i osloboditi ga. Vjerujte mi, draga moja, ne bih vas prevario uovakvu trenutku.

Doktor je progovorio svojim najblažim tonom i ona se nije više nećkala. Svijest joj jebila u kovitlacu. Nije mogla analizirati ni njihove motive ni njihovu iskrenost, niti jemogla shvatiti činjenicu da je za te ljude obmana način mišljenja. Zakrenula je poluguprema natrag, i ona je krenula mnogo lakše no što je očekivala. Tada je pogledala navrata.— Idemo ga dočekati — reče Dearborn i položi joj ruku na rame.Ona se stresla, ali se nije pokušala osloboditi zagrljaja, i tako je on odvede uz stepenicenatrag u salon, zatvorivši i zaključavši vrata za sobom. I tada, prije nego što je mogla naslutiti ili predvidjeti njegove namjere, stisak je njegoveruke na ramenu postao čvrst kao stisak škripca, i ona se našla čvrsto stisnuta uz onogakrupnog muškarca. — Moja žena, rekao bih, brate — reče on.

7/28/2019 Osvetnik


— Nesumnjivo tvoja žena — odvrati doktor — jer svijet je tvoj, da u njemu biraš i iznjega uzimaš, mili moj. — Moja žena — ponovi Dearborn bez emocija i prinese svoje usne njezinima.Smrznula se od užasa, nesposobna da se pomakne. I tada, iznenada kao što ju je ipograbio, pisac je popustio stisak i uzeo njenu hladnu ruku u svoju.

— Vrati se do vatre, ženo — reče. — Dovršit ću treći čin toga svog velikog djela i dotada će mister Holt već biti mrtav.

40. U stupici

Larry je sjedio na željeznom krevetu u ćeliji, s bolnom glavom u rukama. Predvidio je

mnogo završetaka te noćne avanture, ali nije mogao ni zamisliti da će upasti u stupicupoput štakora, i da će misterij lože A biti razriješen na tako zaprepašćujući način. Itako, to je objašnjenje smrti Gordona Stuarta. Prihvatio je poziv doktora Judda da pođe

s njim u ložu, i tamo susreo zlokobni lik velečasnog Clarborna. Bio je ili drogiran ilimlatnut po glavi do potpune neosjetljivosti, pa zatim iznesen na jakim rukama JohnaDearborna kroz izlaz za nuždu u prolaz i potom su n jim šmugnuli do Kuće smrti. Da je predvidio takav svršetak večeri, pomislio je, u najmanju bi ruku obavio nekepripreme. Instinktivno je znao da od svih mjesta na licu zemlje na kojima bi njegovadivljač mogla biti oborena i na kojima bi se moglo ispisati »Kraj« nad slučajem Stuart,nijedno nije bilo vjero jatno poput te užasne palače koju su Juddovi izgradili za sebe, pa

je cilj njegova jutrošnjeg posjeta bio dvostruk. Želio je doznati za dokaze ljudskeopačine i vidjeti ih vlastitim očima; ali je također želio shvatiti kakva to krajnjaopasnost prijeti njemu i djevojci.

Nasmiješio se pri pomisli na Dianu, koja sada udobno sjedi kod kuće, i upitao se što biosjećala da zna za njegov položaj. Njegov mu je otmičar uzeo sve oružje što ga je nosio sa sobom, ali zbog toga se Larrynije pretjerano brinuo. Ustao je s kreveta i prošetao se uokrug sobe, ali je zbog težinelanca na gležnju bilo potrebno da ga skupi olabavljenog čitav metar u ruci. Bacio je

jedan pogled na crne rupe u zidu u blizini poda, jer je to bilo mjesto odakle će doćiopasnost. Dobro i pošteno su ti ljudi zamislili svoju sobu za pogubljenje. Nikakav kriku pomoć, nikakav zvuk što bi proizveo, ne bi mogao prodrijeti kroz te betonske zidine.Svjetlo je na stropu bilo zaštićeno debelom i teškom staklenom kuglom. Podsjećalo ga je na brodsku oklopljenu svjetiljku.

Želio je provjeriti dužinu lanca, jer je imao obilno vremena, pomislio je. Dearborn bisada morao biti u kući. Začuo je škljocaj kapka iznad sebe i podigao pogled, ali nijevidio ništa. Pričekao je još pol sata i tada prevrnuo veliki kameni blok za koji je biopričvršćen lanac. Prije nego što mu je pogled mogao pasti na vrećicu što ju je tu ostaviopri prijašnjem posjetu, svjetla je nestalo.Vrlo zanimljivo, za ovakav se slučaj nije pobrinuo; oštro je udahnuo. Vrećica je bila tu:njegovi su je prsti dodirivali i izvukli, pa je pipkajući u njoj počeo tražiti ključeve. Da jebilo svjetla, ne bi bilo teškoće da izabere onog koji otključava negvu; ali je sada moraoiskušati tri, ali ni jedan nije odgovarao brončanoj skobi oko njegova gležnja.

7/28/2019 Osvetnik


7/28/2019 Osvetnik


David se namrštio i položio ruku na okvir kamina. Vidjela je kako su mu prstidodirnuli dugme, i dok su svjetla nestajala, ona je opalila.Prasak ju je zaglušio. Sekundu potom njegove su snažne ruke bile oko nje; odbacio ju

je u naslonjač i sad je stajao bijesno piljeći u nju. — Prekinuli ste me u čitanju — gotovo je zajecao, i doktor Judd, namrštena lica, gledao

je zabrinuto čas nju, čas brata. — I sada — reče David hirovito — ja se neću više vamaoženiti. Njegova je krupna šaka zgrabila rub njezina prsluka pa je digla na noge. Oči su mubile mokre od suza, suza ponosa, suza poniženja. A onda ju je, naglim hiromumobolnika, ponovno pustio.— Sad je već mrtav, rekao bih, brate — reče okrenuvši se doktoru, a ovaj ispusti uzdaholakšanja i kimnu. — Da, sad je već mrtav — reče ovaj. — Voda se diže brzinom od jednog metra u šestminuta, rekao bih.— Jedan metar za pet minuta i dvadeset sekundi — ispravi ga David.

— Poštedite ga za milost božju! — povika djevojka muklim glasom. — Dat ću vamsve... sve na svijetu što poželite! Ako je to novac, imat ćete ga! — Mislim da bi ga trebala vidjeti — reče David, ne obazirući se na njeno grozničavopreklinjanje.— Ondje nema svjetla — odvrati doktor i odmahnu glavom.— Naravno da nema. Kako sam glup! Uvijek isključimo svjetlo — reče David, čijinapad bijesa kao da je prošao. — I onda se voda podiže kroz rupice na dnu ćelije vrlo,vrlo brzo. Crpi se s krova kuće. Imamo gore veliki rezervoar, znaš — nastavi on — aosoba koju utapamo ne može se popeti zbog težine na nogama. Jednom se jedan uspeona krevet... sjećaš se?

— Sjećam se — odvrati doktor ležernim tonom. — Morali smo dovesti tri metra vode ućeliju prije nego što je umro. Slušala ih je tupo. To je noćna mora, rekla je samoj sebi, i sada će se probuditi. — I za to je trebalo mnogo vremena da se iscrpi. Bilo je to vrlo bezobzirno od njega.Toliko posla — nastavi David, a njegov ga je brat prvi put gledao zabrinuto.— Morali smo osušiti krevet — nastavi David — i jesi li opazio, brate, da je lanac

zarđao? To nije u redu. Bode me u oči. Okrenuo se i zamišl jeno pogledao Dianu.— Moja žena — reče tihim glasom, a u očima mu se pojavi iznenadna vatra koja jeuplaši. — Moja žena — ponovi, pa je privuče k sebi s užasnim životinjskim krikom odkojeg se počela tresti. — Vas tražim, Judd! Zavrtio se na peti. Netko je ušao u sobu i sada je stajao s pištoljem uperenim ravno uDavidovo srce. Bio je to Larry Holt.

43. Kraj slučaja

— Ne mičite se — reče Larry. — Otpor je besmislen. A sad slušajte. Začuo se slabašni zvuk loma u predvorju. — To su policijski službenici, i oni su u kući — reče Larry kratko.

7/28/2019 Osvetnik


David je polako odgurnuo djevojku od sebe i suočio se s uljezom, gledajući ga ispodsvojih gustih obrva. Larry nije vidio kako se ovome pomakla ruka, pokret je bio takobrz. Vjetrić ga je pomilovao po obrazu, obloga se rascijepila, i dva su pucnja zazvučalakao jedan napola onesviještenoj djevojci.David Judd je ostao na trenutak uspravan, no onda malo posrnu.

— Moje lijepe drame! — reče i zakrklja. I tada se, bez ijedne riječi, sruši na pod, mrtav. — Davide, Davide! — baci se doktor Judd na tijelo. — Davide, ne glumi! Nabavit ću tilijepe glumce za tvoj rad. Ne volim da to radiš, Davide! To me plaši. Recite mu da tone čini. Krupni muškarac, čije je rumeno lice postalo blijedo, podigao je vapijući pogled naLarryja Holta, koji je stajao s pištoljem u ruci iz kojeg se dimilo, i očiju nepomičnouprtih u tu dvojicu.— Mister Holt, vi na njega imate utjecaja — zacvili doktor dok mu je licem tekao potoksuza. — Recite mu, molim vas, da to ne čini! Plašim se kada glumi. Ponekad satima

glumi u ovoj sobi: male odlomke iz svojih čudesnih drama. Morate ga zamoliti da vampročita koju, mister Holt. Davide .. ! — Protresao je tijelo, no David je već bio tamokamo ga bratov glas nije mogao doseći. Doktor ustade. Prešao je do Larryja i položio mu svoju golemu šaku na ruku poputuplašenog djeteta. Larry je bio toliko shrvan tragedijom svega toga da nije mogaoprogovoriti. Taj odrasli čovjek, čiji je briljantni um smislio toliko toga i na toliko se togaodvažio, bio je na trenutak nalik na djetence.Najednom se doktorova glava podigla.— Oprostite — reče muklo. — Jadni dečko! Zagledao se Larryja Holta dugo i uporno. — Mister Holt — reče — ponio sam se djetinjasto, ali sam savršeno duševno zdrav.Prihvaćam svu odgovornost za svoje čine ... i sve čine svojega brata. Znam sasvimdobro što sam učinio. Harvey je grunuo u sobu i zastao skamenjen pri pogledu na prizor; ostao je tako dokga Larry nije znakom pozvao da priđe. — Vodite ga! — reče. — Volio bih da smo završili s vama — reče doktor Judd dok su ga odvodili.

Djevojka je sad već bila u Larryjevu naručju, lica skrivenog na njegovu ramenu. — To je kraj ružnog vremena — prošapće on, a ona kimnu. Kad su došli u predvorje,

jedan im je od policajaca što su tamo bili odsalutirao. — Uhapsili smo slugu, sir. Zaključan je u drugom dijelu kuće. — On ne zna ništa o tome — reče Larry. — Možete ga slobodno pustiti. I, u svakomslučaju, nisam se potrudio uzeti nalog za njegovo hapšenje. Neki je visoki muškarac izišao kroz provaljena vrata za koja je Larry otkrio da vode u

služinske prostorije, pa uzeo Dianinu ruku u svoju. — Bilo je to za vas užasno iskustvo, gospođice Stuart — reče on, a ona prepoznapolicijskog komesara i pokuša se nasmiješiti. — Tu mi je auto. Bolje je da pođete samnom, Larry. Harvey može sprovesti doktora Judda. Odvezli su se do Scotland Yarda i za vrijeme vožnje Larry je govorio vrlo malo. Sjedio

je kraj Diane držeći je za ruku i odgovarao na pitanja što mu ih je postavljao komesar;činio je to kratko i bez ulaženja u potankosti. Kad su stigli u komesarov ured, tek jeonda Larry progovorio.

7/28/2019 Osvetnik


— John — reče — nadam se da nećete vladu izvijestiti o ovome kao o nekom uspjehuza koji sam ja zaslužan. Sir John ga je pogledao, upitno se namrštivši.

- Hoćeš li dobiti vijest na vrijeme da bi otkazao pretplatu na novine.— Mogao bih ih uvijek vratiti, sir — odvrati Sunny s dostojanstvenom ozbiljnošću. — Ti si vedra duša — reče Larry. — Dobro su te nazvali Sunny (Sunčani!). Sunny — reče — želio bih ti kazati da ću se oženiti. — Da, sir — odvrati Sunny, a obrve mu se zamišljeno spletoše. — Dakle? — upita Larry.— Dakle, sir — odvrati Sunny polagano — mislim da će vam trebati nešto novihčarapa. U Monte Carlu se vrlo lijepo odijevaju. — Za bogove! — reče Larry, a onda mu se lice snuždi. — Ne možemo ljeti ići u MonteCarlo, ti šašavi stvore. Bilo bi prevruće. Ne, otići ću u Škotsku na...na ... nakon što seoženim. Sunny se zainteresirao.

— Onda će vam trebati kilt, sir — reče.

44. Tri cigarete

Dva mjeseca kasnije, doktor Judd je sjedio na rubu vrlo malog kreveta i popušio tricigarete, jednu za drugom. Bilo je to kišovito jutro i stakleni kvadrat koji je ćeliji davaosvjetlo kao da je skupljao sve sivilo i sumornost dana i pretvarao izblijedjelo svjetlonebesa u olovo.Doktor je pušio s osjećajem raskoši, jer nije okusio cigarete većim dijelom posljednjadva mjeseca. U tom su se času otvorila vrata ćelije i u nju je ušao Larry. Judd je skočiona noge i sa smiješkom pozdravio posjetioca. — Vrlo je lijepo od vas što ste došli, Holt — reče. — Namjeravao sam ne kazati ništa,ali pri ovim okolnostima, čini mi se poštenim da čovjek u vašem položaju, koji je u touložio tako mnogo ozbiljnog i sjajnog rada, ipak mora doznati istinu. Bio je potpuno iskren: Larry je to znao.

— Moj brat David i ja, a to ćete razumjeti, bili smo u najsrdačnijim odnosima odranoga djetinjstva. David je bio moja briga i odgovornost, a i moja radost. Obojicu nas

je majka ostavila u vrlo ranoj životnoj dobi, a otac nam je bio ekscentričan čovjek komesu djeca malo trebala. I tako smo odrasli i zajedno pošli u istu školu i na fakultet, imislim da imam pravo ako velim da smo jedan drugome bili posve dovoljni. PremaDavidu sam osjećao divljenje i ljubav koji su bili iznad svega ljudskoga — reče doktorspuštajući glas i pogled. Larry je kimnuo. Već je otkrio tu crtu u njima. — Nadam se da ne mislite da vam zamjeram što ste ubili Davida — reče on. — Dalekood toga. Shvaćam neizbježnost toga i u srcu znam da ga ništa nije moglo spasiti. Umro

je kako bi sam poželio; i u nekom mi je smislu vrlo drago zbog svega što se dogodilo.Na suđenju sam uložio krajnji napor da bih sucu i poroti dokazao da sam savršenoduševno zdrav, i vaš je iskaz pripomogao da bude izrečena presuda za koju sam znaoda je neizbježna.

7/28/2019 Osvetnik


Hvala vam na tome. Kao što rekoh ... — i tu se vratio na priču s početka svog života,pa ispričao priče o djetinjstvu svojemu i djetinjstvu svojega brata. — Kad je moj otac umro — nastavio je — ostavio nam je Osiguravajući zavodGreenwich na rubu stečaja. Mogu sa sigurnošću i iskreno kazati da nikad nisampoštovao svetost ljudskog života. Za mene je ljudsko biće nalik na svaku druguživotinju: neka vrsta nijemoga Lewa — objasnio je ležerno, a Larry se jedva mogaosvladati od drhtaja zbog olakog načina kako je spominjao tu ljudsku olupinu.— Rekao sam vam to prije nego što pođem dalje, da ne biste očekivali bilo što poputobrambenog stava s moje strane. Ako to očekujete, ostat ćete razočarani. Posao kojismo moj brat i ja naslijedili bio je pod stečajem i ja mislim da smo prvu ide ju zaoperacije koje su uslijedile stekli kad smo trebali isplatiti posljedice rizika koji jepreuzeo naš ekscentrični otac, a u koji se mi nikad ne bismo bili upustili. Ideja teosnove bila je djelomično moja a djelomično Davidova. Eksperimente smo počeli trimjeseca kasnije kad smo utopili čovjeka, čije vam ime ne moram kazati, jer ne bislužilo nikakvoj svrsi a nitko nije pod sumnjom da je krivac njegove smrti. Osiguralismo ga u vlastitom zavodu, što je vrlo jednostavan proces, a da on o tome nije imaopojma. Ja sam osobno potpisao medicinski izvještaj, a David, koji je bio vješt crtač, uzto što je bio briljantan inženjer, što je bila karijera za koju se školovao, potpisao je unjegovo ime sve potrebne formulare. Pažljivo je odabrao čovjeka. Bio je to neki koji nijeimao prijatelja i kojeg su smatrali nekom vrstom pustinjaka. Polica je bila isplativa ukorist nekog fiktivnog imena koje je moj brat uzeo u Škotskoj, gdje je opremio nekakvukućicu i ondje živio zbog potreba ubiranja. Njegova nam je smrt donijela veliku svotunovaca, jer smo mu reosigurali život pa nije trebalo učiniti ništa drugo do skupitinovac od potpisnika. Moj je brat oduvijek bio na neki način pjesnik, i dok je bio naOxfordu napisao je dvije ili tri drame koje su odbili direktori londonskih kazališta.

Jedva da vam i treba kazati — reče on s krajnjom ozbiljnošću — da su to bile sjajnedrame, iako naravno, ne tako dobre kao one što sam ih poslije postavio u kazalištuMacready.— Macready je bilo vaše vlasništvo, zar ne? — upita Larry, a doktor kininu glavom.— Kupio sam ga prije nekog vremena radi postavljanja drama mog dragog Davida — reče on. — Bila je to jedina stvar za koju sam živio: da Davidu izgradim ime. On je vrlorano preuzeo ime Dearborn, i zanimljivo je da niste usporedili ime što se prije šestgodina pojavilo na oglasima s imenom velečasnog Johna Dearborna. — Ona su bila uspoređena — odvrati Larry — i iz toga smo izvukli određenezaključke, ali ne prije nego kad smo ušli u kasnu fazu istrage. — Naš je sljedeći eksperiment bio čovjek imenom ... ovaj, nema potrebe da otkrivam ninjegovo ime — reče doktor. — Morali smo pričekati neko razumno vrijeme prije negošto ponovno pustimo krv potpisnicima. No tu se dogodila jedna nesretna okolnost.

Jedan je od naših službenika otkrio da je osoba kojoj je isplaćen novac moj brat. Otkrio je to onaj slučajni jednim slučajem, pa počeo ucjen jivati Davida, da bi napokon,uplašivši se posljedica puta koj im je pošao, ukrao iz ureda znatnu svotu novca paotišao u Francusku. David je pošao za njim i ustrijelio ga u Montpellieru. Taj dio pričeznate vrlo dobro, mister Holt — reče s dobrodušnim smiješkom. — Fleš Fred je vidiokako je djelo učinjeno, pa je godinama živio od ucjenjivan ja mene, no samo zato štonikad nije prihvatio poziv na večeru u mojoj kući — dodao je sa sitnim smiješkom. - A

sada prelazim na slučaj Stuart. David, koji je dobar dio istraživanja obavljao na svoju

7/28/2019 Osvetnik


ruku, bio je, kao što znate, nestao, što je bila posljedica Fredova prepoznavanja.Priredili smo mu vrlo lijep sprovod i... — tu zastade oklijevajući. — A tijelo je pripadalo Lewovu bratu — reče Larry tiho.— Baš tako — potvrdi doktor. — Bio je to nezgodan čovjek i ...morao je otići! Do sad seveć čitava stvar po jednostavila — objasni on. — Moj brat je izgradio našu krasnu kuću,i stvorio komoru smrti s njezinom vodom, crpkom i ventilatorom, sve je to bilo djelonjegova genija. Bila je moja ideja da bismo trebali kupiti Toddov dom i, što je vrlozanimljivo, dovršio sam kupnju prije nego što je postalo potrebno da mili Davidnestane. Mister Grogan vam nije rekao, po svoj prilici, da smo ga željeli svimsredstvima u našoj moći navesti da dođe u kazalište Macready kako bi vidioprikazivanje jedne od drama mojega brata. Spasio se, ali ne ni zbog kakve nadljudskeoštroumnosti, već zbog toga što je posjedovao bijednu lukavost štakora koji šetka okomišolovke, znajući da je ona ovdje, pa ipak bez moći da shvati kako ona djeluje. — Vratit ću se na Stuarta — reče. — Upravo smo razrađivali planove kad je u ložuušao Stuart, no naši planovi nisu predviđali da mu išta učinimo dok bude u kazalištu,zato što smo mislili da bi bilo jednostavno nagovoriti ga da prođe kroz požarna vratado automobila koji je čekao na privatnom putu koji je vlasništvo kazališta i stoji nanjegovu terenu. Stuart je došao. Moj brat, razumije se, nije bio ondje, iako je biodovoljno blizu, pri ruci, ako bih ga zatrebao. Usput, lože A, B i C nikad se nisuizdavale publici. Na naše iznenađenje, pojavio se u krajnje uznesenom raspoloženju,pa nam rekao kako je otkrio da ima kćer. I tada smo, prvi put, shvatili da on nije nekiopskurni neznanac, već vrlo bogat čovjek. Odveli smo ga našoj kući i on je pošaopripravno, i tu smo, mili David i ja, imali malu raspravu o tome što da se radi. Došlismo do zaključka da ne postoji ništa određeno što bismo mogli izvući od tog čovjekaako ga ostavimo na životu, a bilo je vrlo potrebno, dapače od životne važnosti, dasmjesta dobijemo novac. Potrošio sam mnogo novaca, nekih stotinu tisuća funti — rečeon ležerno, pripaljujući drugu cigaretu — na umjetnička blaga i još stotinu tisuća funtina kazalište, tako da smo se našli u velikom škripcu. Zaključili smo da Stuart trebaotići. Povukao je dim i otpuhnuo kolut prema plafonu.— Nije se dao bez borbe — reče on kratko. — Usput, imam razloga povjerovati da ste

jedan od dugmeta za manšete koje mi je u toj borbi strgnuo s košulje vratili vi, misterHolt. Gdje ste ga našli? — U pokojnikovoj ruci — odvrati Larry, a doktor Judd kimnu.

— Bojim se da nisam bio sasvim temeljit — reče on -— ali mi je lakše, jer sam mislio da

je za to kriv David ... on je u nekim stvarima bio vrlo nehajan. A on nam je ispričao,mislim Stuart, sve o toj dvorkinji, daonam je i njezinu adresu; i tu smo i tada odlučili da pronađemo Clarissu i udamo je zanekoga. — Slegnuo je ramenima. — Nije bilo važno za koga, dokle god smo moglidokazati njezino rođenje i zadržati kontrolu nad njenim novcem. Idućeg je dana mojbrat pošao potvrditi priču onoga čovjeka, no tu je naišao na teškoću. Žena koja jeupravljala obdaništem, a to je bila prepravljena farma, ako se sjećate, gdje je umrlagospođa Stuart, bila je nestala. Čak ni ponuđena nagrada nije dovela ni do kakvarezultata. Nismo imali teškoća da pronađemo i zatočimo dvorkinju. Slijepi Jake, koji jebio naš vjerni sluga (i nitko ne žali zbog njegove smrti više od mene, no ja takođershvaćam i to da je bila nužna, ili se bar pričinjala takvom), dakle Slijepi Jake, kao što

7/28/2019 Osvetnik


rekoh, hitno ju je otpremio, i prema informacijama kojima nas je bila sposobnasnabdjeti, mogao sam doći do toga da je Clarissa Stuart Diana Ward. Mogao bihdodati, za vašu informaciju — reče on, obraćajući se Holtu — da nam istraga nijeoduzela više od pol dana. — Postoji jedno pitanje koje bih vam želio postaviti, doktore — reče Larry tiho. — Tko

je namjestio nesretni slučaj s dizalom? — David — odvrati doktor sa smiješkom kao da ga je nešto razveselilo. — David je biona višem katu i on vam je bacao stvari na glavu. One je nisu dosegle, naravno, što jenesretna okolnost. Tada je lako pronašao izlaz preko krova do susjedne zgrade i nikadvam se nisam divio kao tada kad ste odustali da se uspnete tim nogostupima što sutako primamljivo stajali ispod otvorenog kapka. Sišli biste vrlo brzo — dodao jeznačajno. — I to, gospodo, uistinu zaključuje moju priču. — Tada uzme treću cigaretu,

jer je drugu ispušio vrlo žestoko. — Zašto ste poštedjeli Lewa? — upita Larry. — Bio je jedan od vaših pomagača i znao

je vaše tajne. — Bio sam spreman poštedjeti gotovo svakoga ako moj život nije bio doveden uopasnost — reče doktor Judd. — Sigurno nisam želio vidjeti kako se svi moji lijepiplanovi ruše zbog smrti nekog bijednog prosjaka koji je bio sasvim neopasan. Ubijaosam samo kad je to bilo nužno ili unosno — reče on. — Slijepi Jake je imao neke svojeosobne krvne osvete i njegov pokušaj s Fanny Weldon je čisto privatna stvar u kojoj minismo imali nikakva interesa.Kroz vrata ćelije ušao je neki čovjek, nizak, zbijen i gologlav, pa doktor Judd povučedugačak dim iz cigarete, baci je na pod i pritisne nogom. — Krvnik, pretpostavljam? — upita ljubazno, pa se okrene, stavljajući ruke na leđa.

Snažan ga je čovjek čvrsto vezao, a svećenik u bijeloj halji, čiju je pomoć bio otklonio ikoji je čekao pred vratima, uđe u ćeliju pa krene polako doktoru s boka. I tako se Larryju izgubio s vida, Larryju koji je ostao otraga. Vidio je široka plećaposljednji put kad su prolazila kroz uska vrata što su vodila iz zatvorskog trijema u

Documents

Osvetnik