SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST

PALAČE NA GORNJEM GRADU

(SEMINARSKI RAD)

Student: Matej Cvetko

Kolegij:

Predavač:

Zagreb, veljača 2012.

UVOD

Tema mog seminarskog rada, kao što je navedeno u naslovu, su palače na Gornjem

gradu. Ono što smatram neophodnim za spomenuti jest činjenica da je Gornji grad dio

Zagreba o kojem se u prošlosti, odnosno u raznim interpretacijama povijesti čitava grada

Zagreba, najviše govorilo, i to ne samo unutar granica onoga što danas, ili u vremenu o kojem

govorimo smatramo Zagrebom, već i na širem području, uključujući i Dalmaciju i ostatak

Hrvatske. U tim interpretacijama bilo je riječi o različitim ljudima koji su bojali sivilo

zagrebačkih zgrada kroz 17., 18., ali i 19. stoljeće. Ono što međutim ja ovdje opisujem, su baš

te zgrade, odnosno palače u oko tadašnjeg promatrača. Pritom mi je uvelike poslužila

literatura čiji je autor Lelja Dobronić, koja se istakla svojim istraživanjem Zagreba, koliko

Gradeca, toliko i Kaptola, pritom analizirajući svaki kamenčić.

Da bi bilo malo jasnije o čemu se ovdje govori važno je reći o čemu točno govorimo.

Dakle, Gradec, kako je popularno nazvan Gornji grad, je dio Zagreba koji je već 1242. godine

dobio status slobodnog i kraljevskog grada, privilegija koja je u najmanju ruku tada bila

izrazito rijetka. Ono što i sama autorica govori, a to je činjenica da je unatoč svojoj

sedmostoljetnoj povijesti Gradec relativno malo istražen, a još manje poznavan od strane

ljudi koji tamo prebivaju. Ono što, međutim jest poznato, jest da Gradec leži na brežuljku koji

je ujedno i uvjetovao oblik Gradeca, trokut s vrhom na sjeveru, a hipotenuzom na južnoj

strani. Katete mu leže na istoku i zapadu. Iako je poznato, u kontekstu srednjovjekovne

strategije da je takav položaj uvelike povoljan, on je zbog zidina koje su podignute oko

Gradeca, uvelike uvjetovao razvoj toga grada. Naime, Gradec se zbog tih zidina mogao

izgrađivati samo na malom prostoru što je uvelike ograničavalo ubrzanje razvoja i pun

potencijal. Povijest te izgradnje međutim nije napisana, a zbog malo građe koja postoji u vezi

nje, vjerojatne još neko vrijeme nit neće biti. 1

Budući da će u ovom seminaru biti najviše riječi upravo o zgradama, odnosno

palačama, još bih samo spomenuo da su se privatne kuće dijelile upravo na palače, zatim na

dvor, i na kraju na kuće ili domus. Materijal koji se koristio pri gradnji svake od njih bio je

kamen, opeka, ali i hrastovina koja se kupovala u obližnjim kućama.

Također, pri izradnji ovog seminara, odabrao sam najreprezentativnije primjerke

palača, budući da ih ima podosta pa bi opisivanje svake zauzelo previše prostora i vremena.

1 nekad i danas 7 10

PALAČE

Što se tiče izgradnje palača na Gornjem gradu, one se mahom počinju graditi u 18.

stoljeću, ali se taj val izgradnje smiruje do kraja istog stoljeća. Međutim, već u prvoj polovici

sljedećeg stoljeća, Zagrepčani ponovno kreću u intenzivnu gradnju, ili prepravljanje straih

palača. Te palače su, ništa manje nego, točan odraz gospodarskih mogućnosti investitora,

odnosno graditelja, njihovog životnog standarda i životnih zahtjeva. Zato je važno spomenuti

da su ti investitori, tj. njihovo način shvaćanja života i društva, imali ogorman utjecaj na

izgled tih palača. Ono što je, međutim, sigurno, jest činjenica da se svaki od tih ljudi

pokušavao uspeti na vrh društvenog poretka, očemu svjedoči i zapis Adama Krčelića u

njegovim Annuaema.2

Ono općenito što se još može reći o palačama jest da su one često bile produkt

spajanja dviju ili više parcela, te pregrađivanja starih kuća i kula koje su se većinoma

naslanjale na stare bedeme koji su onda sačinjavali svojevrsni temelj za daljnju gradnju.

Također se može tvrditi da je većina tih palača bila raskošna, iako danas neke ne izgledaju

tako, te da u investitori nastojali pokazivati svoju imućnost imajući na umu pritom svaki detalj

kod gradnje, od temelja do krova, a posebnu su pažnju pridavali uređenju interijera. Sam

pojam palače, danas uz sebe možda veže grandioznost i menumentalnost Versaillesa ili

Schonbruna, značio je tada da su palače na Gornjem gradu često su bili neuglednije od onih

palača koje su posjedovali ljudi nižeg staleža.3 Kad uzmemo u obzir da su palače u Beču i

Rimu bile barem trokatne, a na Gornjem gradu prevladaavaju jednokatnice, možemo steknuti

dojam da je ovakav naziv za običnu kuću prenapuhan.

Prva u redu velikih palača jest palača grofofskog roda Erdodyja na uglu današnje

Ćirilometodska i Kušićeve ulice. 1713. godine na tom su mjestu stajale tri kuće. Prva je bila

gradska viječnica, druga je pripadala Nikoli Grackom, dok je treća bila u vlasništvu Ludovika

Erdodyja. Budući da su ove zadnje bile obje ruševina, kuća Nikole Grackog pripala Erdodyju

odlukom gradsko vijeća, u svrhu izgradnje kuće koja bi se protezala do viječnice, te da bude

na stupovima, a donji dio je trebao služiti u javne svrhe za potrebe sajmova i sl. Erdodyji je

živio u njoj do svoje smrti, a nakon toga kupio ju je 1786. godine Adam Oršić, također grof, a

2 slobodni i kraljevski grad zagreb 1343 isto 132

od njega 1803. godine gradska uprava. Tada je pregrađena i nadograđen joj je drugi kat za

gradske službe. Time se čitava palača utopila u kompleks viječnice. 4

U prvoj trećini 18. stoljeća sagrađena je i palača na gradskom bedemu u Demetrovoj

ulici. Na mjestu te palače su 1715. godine stajale četiri kuće, još nedovršene. Nakon što su

prodane Žigmundu Škrlecu, biskup Branjug, čiji je Škrlec bio vikar i dvorski župan, dao je

sagraditi na njihovom mjestu biskupski dvor. Budućid a ova palača i nadbiskupski dvo u

Zagrebu imaju isti splošteni križni svod podijeljen u traveje, može se zaključiti da ih je gradio

isti graditelj. Kasnije je ona bila u vlasništvu Barbare Grličić koja ju je obnovila vlastitim

ulaganjima, te ju opremila stajom i s još nekoliko soba. Nakon prodaje 1806. godine završilo

je stogodišnje vlasništvo Škrlecovi nad ovom palačom, a ona je pripala najprije Jurju

Draškoviću, plemićima Fodroczy i barunici Balbi. 5

Podban i veliki župan Ivan Rauch kupio je 1742. godine na Markovom trgu koja je

prethodna stradala u velikom požaru pa ju je isti dao obnoviti ili nanvo sagraditi.

Nakon što je dobio nakon požara veliku kuću u Opatičkoj ulici, Ivan Bužan kupio je i

susjedno zemljište u još neku kuću, nakon čega je povećao svoju kuću gotovo dvostruko, a

isto toliko i svoj imetak krivotvorenjem plemičkih listova. Bužanova je palača jedna od

najljepših gornjogradskih baroknih palača. Istočno krilo je podignuto na istočnom gradskom

bedemu, sjeverno ga spaja sa zapadnim uličnim krilom. Sagradio ju je matija Leonhart,

zagrebački graditelj koji se doselio iz Njemačke.6

Josip Rafaj je također ulagao veliki napor kako bi sebe doveo u vrh zagrebačke elite,

pa je u svrhu toga kupio nakon požara 1743. godine dvije oštećene kuće, i još dva gradilišta

uz njih. Uložio je veliki trud i puno novaca, a rezultat je rpekrasna Rafajeva palača u

Ćirilometodskoj ulici 3.

Jedna od izrazito aristokratskih palača jest palača baruna Jelačića u Basaričekovoj 22.

Nju je gradio 1748. godine ljekarnik Kristofor Baptista, a 1753. ju je prodala njegova udovica.

Kuća je bila zidana, novo podignuta, ali i ne još dovršena. Kuća je pripadala najprije

Patačićima, pa Sermageima i na kraju Jelačićima.

4 1355 1366 138

Neke su se palača gradile i dobivale svoj izgled postupno. Takav primjer je i palača u

Opatičkoj 10. Najgrandiozniji primjer takve građe jest palača Jelačić i Demetrovoj 7. Na

njezinu mjestu su 1742. godine stajale dvije kuće, dijelom zidane, a dijelom drvene građe,

oslonjene na gradski bedem. Jednu od tih kuća kupio je gospodin Baltazar Magdalenić.

Budući daje kuća imala kulu, morao je plaćati Gradu jedan zlatnik odštete i nije ju smio

odstupiti nikome tko nebi bio po volji gradskoj upravi. Kuću je sagradio Matija Leonhart, a u

tijelo kuće dao je ugraditi polukružnu gradsku kulu. Obilježja palače, ova kuća dobila je tek

1830. godine kada joj je tadašnji vlasnik Ivan Drašković dodao klasicistički trijem s

ogromnim stupovima, zatim je dao podignuti vrtni portal i ogradu, te je sagradio uličnu

jednokatnicu. U drugoj polovici 19. stoljeća ova je palača pripadala grofu Đuri, bratu bana

Jelačića.7

Slika 1. Palača Magdalenić – Drašković – Jelačić8

Još jedan od primjera etapne gradnje jest velili objekt u Demetrovoj 3, s tri krila oko

dvorišta, izgrađen u dvije faze: krilo na gradskom bedemu sagradio je već 1769. godine Petar

Apoka, odvjetnik i upravitelj Erdodyjevih i Draškovićevih imanja, dok je ulično krilo

podignuto tek 1840. godine.

7 1508 slika večernji

Burattičina palača, ili danas zvana palača Dverce na Katarininom trgu 6 također je

građena u etapama. Južno krilo na gradskom bedemu i sjeverno krilo uz zgradu gimnazije

podignuti su početkom 18. stoljeća, a zapadno krilo u uličici Dverce tek 1881. godine po

nacrtu arhitekta Kuna Weidmana. Tada je i gospodarska zgrada uz Katarinin trg zamijenjena

svečanim portalom i ogradnim zidovima koji zatvaraju otmjeno zemljište. Investitor je bila

grofica Klotilda Buratti, a u svrhu održavanja balova i plesova sagrađena je i velika plesna

dvorana unutar same palače. Palaču je grofica darovala 1912. godine gradu Zagrebu.9

Slika 2. Palača Buratti (Dverce)

9 150

Kulmerova palača na Katarininu trgu 2 – 3 također je postupno građena. Zapadni dio

građevine sagradio je između 1760. i 1776. godine gradski senator Benedikt Krajačić. Palača

je nakon njega produživana u tri maha. Godine 1797. oblikovan je njezin ugao prema Ćirilo

metodskoj ulici, dok je istočni dio palače na Katarininom trgu sagrađen tek 1837. kad su je

kupili Kulmeri, a krilo na Jezuitskom trgu dograđeno je 1897. godine. 10

Slika 3. Palača Kulmer

Posebno mjesto među gornjegradskim palačama zauzima palača u Matoševoj ulici 9

koja služi Hrvatskom povijesnom muzeju. Ova palač jest najljepša i po vanjštini, ali i po

unutrašnjosti. Na njezinom mjestu su u 18. stoljeću stajale dvije kuće. Nakon dogovora

između vlasnika palača je prodana Žigmundu Vojkoviću za 3000 forinti. On je 1763. godine

dobio grofovski naslov i promjenio je prezime u Voykffy. Stekao je ogroman imetak

ženidbom sa dvjema starijima i imućnim gospođama pa je bez sumnje imao dovoljno

sredstava za izgradnju. Uzeo je u najam ciglanu na Tratinama 1764. godine, da sagradi veliku

kuću na diku čitava grada. Ta se godina uzima kao početak gradnje. Budući da postoje neke

asimetričnosti, smatra se da su u temelje palače ugrađeni neki stariji objekti i konstrikcije.

Nije poznata godina završetka izgradnje. Spominje se i spor koji je Vojković vodio sa

susjedom koji mu zaklonio do pola jedan prozor. Ova palača ima od svih gore navedenih

palača, najbolje izražene elemente koji čine jednu palaču palačom. To je u prvom redu

središnja dvorana koja je u palačama ili dvorcima bila uvijek veća od ostalih soba, jer je 10 150

služila za okupljanje društva ili kao plesna dvorana. U ovoj palači se dvorana proteže od

uličnoga do dvorišnoga pročelja iznad glavnoga ulaza i predvorja. U njoj se nisu održavali

samo plesovi, već i kazališne predstave, a u nju je stalo sto i osamdeset ljudi. Iz veže vode u

dvoranu i sobe dva kraka stubišta, a iznad svakog se uzdiže kamena balustrada s perforiranim

raskošnim baroknim ornamentima. Središnji dio uličnog prčelja završava kićenim rokoko

zabatom u kojem je reljefno izgrađen grb plemića Vojskovića od Klokoča: ruka s mačem i tri

krune iznad nje. Južno od palače se prostirao vrt, francuski uređen, s bunarom i malom

gospodarskom zgradom. Staja za konje nalazila se u prizmelju južnog krila same palače.

Arhitet ove zgrade, nažalost, ostao je nepoznat do danas.

Budući da je zgrada po svojoj opremi i veličini nadilazila finacijske mogućnosti njezina

vlasnika, on ju je pokušao prodati, ali bezuspješno, pa je 1801. godine udajom dobio grof

Adam Oršić. Palača je daljnjim udajama došla u ruke bana Levina Raucha. 11

Slika 4. Palača Vojković – Oršić - Rauch

ZAKLJUČAK

11 153

Iz svega navedenog može se zaključiti da je većina gore spomenutih palača bila

produkt aritokratskog načina života zagrebačkih plemića ili imućnih građana 18. stoljeća.

Investitori su bili različiti, od imućnih plemića sa dugom poviješću, do građana koji su se na

brzinu obogatili, još brže osiromašili i prodali palaču dalje. Također se vidi da us ve te palače

jednokatnice, skromne izgledom, te da je jedina vrjednost u uređenju interijera i u baroknim

ukrasima i baroknoj gradnji. Ovo je dokaz pravog lica hrvatske aristokracije 18. stoljeća, ako

uzmemo u obzir velebne građevine koje gradi aristokracija u drugim zemljama. Sve u svemu,

palače predstavljaju važan element u povijesti Gornjeg grada, ali i čitave Hrvtaske kao

ozbiljan testament životnih prilika i mogućnosti 18. stoljeća na vrhu društvene ljestice.