Panonska plemena prije rimljana

Sliku stanovništva koju u svojim djelima iznose rimski historiografi prvih stoljeća stvorit će prototip Panonaca: „Panonci žive blizu Dalmacije, duž same obale Istera, od Norika do europske Mizije, i od svih ljudi vode krajnje bijedan život. Jer nemaju sreće što se tiče tla niti podneblja, ne uzgajaju masline i ne prave vino osim u malim količinama, a i to nevaljane kakvoće, jer je zima vrlo oštra i zauzima veći dio godine, nego piju, kao i jedu, ječam i proso. Zbog svega toga se smatraju najhrabrijim od svih za koje mi znamo jer su srčani i krvožedni, kao ljudi koji ne posjeduju ništa što čini častan život vrijednim“ (Dion Kasije, 49.38,2-4).Sličan opis sa svojeg visokog rimskog standarda donosi i Herodijan (Herodijan, 2.9,11) kada kaže da su „stanovnici vrlo jaki i visoki ljudi, u ratovanju vrlo vješti i žestoki, ali troma duha jer ne baš lako shvaćaju ako što lukavo ili podmuklo učiniš ili kažeš“. Prema Apijanu stanovnici ne žive u gradovima, nego raštrkani diljem zemlje, u selima u rodovskim zajednicama, nemaju zajedničkog političkog niti vojnog vodstva (Apijan, 4.22). Naseobinska slika Panonije pokazuje nam mnoštvo seoskih naselja gradinskog tipa na brežuljcima i povišenim riječnim terasama, s ponekom sojeničarskom varijantom. Samo nekoliko naselja možemo uvrstiti u kategoriju grada koja nastaju na važnim križištima ili prijelazima preko rijeka kao glavna trgovačka, prometna i strateška uporišta: Petovij i Mursa na Dravi, Emona, Nauport, Segestika i Sirmij na Savi. Zbog nedostatka pisanih povijesnih izvora nema mnogo podataka o jeziku panonskih plemena. Pretpostavka je da su različita panonska plemena govorila dijalektima jednoga jezika kojim su se gornji društveni slojevi koristili barem do potpune romanizacije, a kod većine Panonaca možda se očuvao i do kraja antike. U ruralnim sredinama panonski se jezik zadržao u obitelji i socijalnoj komunikaciji, kao i autohtoni oblici socijalne i teritorijalne organizacije, civitates (RENDIĆ-MIOČEVIĆ 1967: 139-141). Panonci su upoznali pismo tek nakon rimskih osvajanja kada su preuzeli korištenje latinskog jezika. Urbana središta su izvor širenja latinskog kao jezik administracije, trgovine i javnih institucija. Sraz s panonskim jezikom najbolje je vidljiv u pojavi vulgarnog latinskog na epigrafskim spomenicima. Velej Paterkul (2.110,5-6) za Tiberijeva rata krajem 1.stoljeća prije Krista navodi: „Sada su svi Panonci posjedovali ne samo znanje o rimskoj stegi nego i o rimskom jeziku, a mnogi su u stanovitoj mjeri znali i pisati i među njima nije bila nepoznata ni vještina u rukovanju oružja.“

 

Antički pisci prikazuju Panonce kao vrlo ratoboran narod, žestoke krvi i plahovite prirode. Živjeli su u teškim uslovima i bili su poznati po okrutnosti.

Pannonians (Latin: Pannonii, Ancient Greek: Παννόνιοι) was a common name for a group of culturally similar tribes cognate toIllyrians, who inhabited the southern part of what was later known as Roman province of Pannonia, south of the river Drava(Dravus), and the northern part of the future Roman province of Dalmatia. The Pannonian tribes appear to have beenCelticized.[68][69] Later a number of Pannonians settled in Dacia.[70]

The Pannonians were not definitely subdued within the province of Illyricum until the Great Illyrian Revolt that started in 6 AD, when the Pannonians, together with the Dalmatians and other Illyrian tribes, revolted, and engaged the Roman Empire in a hard-fought campaign which lasted for three years, when they were finally overcome by the future emperor Tiberius and Germanicusin 9 AD. At that point, the province of Illyricum was dissolved, and its lands were divided between the new provinces of Pannonia in the north and Dalmatia in the south. The date of the division is unknown, most certainly after 20 AD but before 50 AD.

The Pannonian tribes inhabited the area between the river Drava and the Dalmatian coast. Early archaeology and onomastics shows that they were culturally different from southern Illyrians, Iapodes, and La Tene peoples commonly known as the Celtsthough they were later Celticized. However, there are some cultural similarities between the Pannonians and Dalmatians. Many of the Pannonians lived in areas with rich iron ore deposits, so that iron mining and production was an important part of their economy before and after the Roman conquest. The Pannonians did not have settlements of importance in pre-Roman times, apart from Segestica[71] that was actually Celtic. Ancient sources (Strabo, Pliny the Elder, Appian of Alexandria) mention few of the Pannonian[72] tribes by name, and historians and archaeologists located some of them. Those tribes were;

Amantini [edit]

Amantini (Greek Ἄμαντες) was the name of an Pannonian [73]  Illyrian tribe.[74] They greatly resisted the Romans but were sold as slaves after their defeat.[75] The Amantini were close to Sirmium [76]  but the tribe was probably present in southern areas as well due to the existence of a city name Amantia.[77] This would make the south Amantini the southernmost Illyrian tribe.

Breuci [edit]

Breuci (Greek Βρεῦκοι) were Illyrians of the subtribe of Pannonians.[72] They greatly resisted the Romans but were sold as slaves after their defeat.[75] They started receiving Roman

citizenship during Trajan's rule. It is likely that the name of the north-eastern Bosnian city Brčko is derived from the name of this tribe.[78] A number of Breuci settled in Dacia.[79]

Bato of the Breuci tribe and Pinnes from Pannonia were among the leaders of the Great Illyrian Revolt, together with Baton of the Daesitiates from Dalmatia.[80]

Colapiani [edit]

Colapiani was the name of an Illyrian[81] tribe. The Colapiani were created from the Pannonian Breuci [82]  along with the Osseriates and the Celtic Varciani.[citation needed] They lived in the central and southern White Carniola, along the Kupa river, and were mentioned by Pliny the Elder and Ptolemy.[83] The archeologists Jaro Šašel and Dragan Božič have attributed the Vinica material culture to Colapiani,[84] but opinions are divided.[85]

Daesitiates [edit]

Daesitiates or Daezitiates were an Illyrian tribe that lived in what is today Bosnia and Herzegovina during the time of the Roman Republic. Along with the Maezaei, the Daesitiates belonged to the Pannonians.[86] They were prominent from the end of the 4th century BC up until the beginning of the 3rd century AD. Evidence of their daily activities can be found in literary sources, as well as in the rich material finds that belong to the autochthonous Middle-Bosnian cultural group. Because the Daesitiates were present during Roman rule in the western Balkans, their name can be found in many inscriptions and historical works of ancient writers. During the 19th century, scientific interest in the Daesitiates materialized whereby research was focused in parts of Upper Bosnia. However, all research efforts have yet to provide a complete analysis of the Daesitiates. The Daesitiates were unquestionably one of the main components of the Illyrian ethno-cultural complex that stretched from the southern Adriatic to the Danube in the north. They specifically lived in the centre of the Illyrian West-Balkan and Pannonian world.

After nearly three centuries of political independence, the Daesitiates (and their polity) were conquered by Roman Emperor Augustus. Afterwards, the Daesitiates were incorporated into the province of Illyricum with a low total of 103 decuriae.[87]

Ultimately, the widening gap between the Roman government and its subjects in Illyricum led to the Great Illyrian revolt that began in the spring of 6 AD. The Daesitiates were the first to revolt under the leadership of Bato I and were soon joined by the Breuci. Other natives were recruited to fight against the Marcomanni while the rebellion swiftly overtook enormous areas of the western Balkans and the Danube region.[88] The role of the Daesitiates in the rebellion was immense, which contributed to their ultimate disappearance.

Pirustae [edit]

Pirustae or Peiroustai or Pyrissaioi or Piroustai[89] (Greek Πειροῦσται[90] or Πυρισσαῖοι[49]) were an Pannonian Illyrian[91] tribe that lived in modern Montenegro. According to some sources, they had also lived in territories outside modern-day Montenegro, but, the majority of archaeologists, including famous British archaeologist Sir Arthur Evans, the Pirustae had lived in northern Montenegro, around present-day Pljevlja and that they were prominent miners. Their prominence in mining has been seen in epigraphic monuments from Dacia's

mining regions.[92] Pirustae along with other Pannonians and Illyrians like the Sardeates were later settled in Dacia (modern-day Romania).[42][93]

Scirtari [edit]

Scirtari or Scirtones were an Illyrian tribe.[94] Scirtari were part of the Pirustae.[39] The Scirtari had 72 decuriae.

Segestani [edit]

Segestani (Greek Σεγεστανοί) were Illyrians of the subtribe of Pannonians who inhabited the area around Segestica (modern-day Sisak in Croatia).[99]

In the 2nd century BC, the Segestani were attacked without lasting success by consuls Lucius Aurelius Cotta and an unidentified Cornelius.

In 35 BC, the Segestani were attacked by Augustus, who conquered and occupied Siscia.

Oseriates [edit]

Osseriates [107]  (Latin Oseriates) The Osseriates along with the Celtic Varciani and the Colapiani were created from the Pannonian Breuci.

Illyrii Proprie Dicti [edit]

Illyrii Proprie Dicti[108] were the Illyrians proper, so called by Pliny (23–79 AD) in his Natural History. They later formed the Docleatae. They were the Taulantii, the Pleraei or Pyraei, the Endirudini,Sasaei, Grabaei, Labeatae. Illyrians proper were also some of the native communities of Roman Dalmatia.[109]

Thracian-Illyrian [edit]

Dardanians prior to Roman conquest

Dardanii  were Illyrians that may have had Thracian origin

Galabri  subtribe of the Dardani

Thunatae  subtribe of the Dardani

Paeonians  were closer to the Thracians

Atintani [edit]

"Atintani" redirects here. For the ancient Greek tribe, see Atintanians.

Atintani (Greek: Ατιντάνι) were a tribe in Illyria, north of Via Egnatia. Appian (95 – 165 AD) mentions them close to Epidamnus.[110] During the Illyrian Wars, the Atintani went over to the Romans and according to Appian, Demetrius of Pharos tried to detach them from Roman authority. The Atintani seem to have originated from the obscure, perhaps Thracian Tynteni,

only attested in coins.[111] The Atintani were ruled by the Thracian dynasty of the Peresadyes.[112]

Kako su inače živjeli Panoni, može se vidjeti iz zapisa Apijana, Grka iz Egipta, koji je oko 150. godine opisao povijest i narode pod rimskom vlašću. On piše da Panoni ne žive u gradovima, već u poljima i selima, prema rodovskim vezama. Ovakvo su stanje Rimljani vjerojatno zatekli i kod ovdašnjih starosjedilaca,

Tomičić je zaključio da su se davno prije dolaska rimskih legija na područje međuriječja Save, Drave i Mure, kao jugozapadnog dijela velike Panonske nizine, pojavili na prastarim trgovačkim putovima, koji su presijecali ovaj prostor, italski trgovci u miroljubivoj namjeri da predmete italskog umjetnog obrta zamjene za sirovine koje je nudila Karpatska kotlina. Možemo slobodno pretpostaviti da je stari gaz preko rijeke Drave kod današnjeg Varaždina bio u funkciji, između ostalog, i te trgovine. Ove rane izvidnice rimskih pohoda upoznala su plemena Panona. Antički izvori pružaju vrlo oskudne podatke o etničkim odnosima, formama života i događajima na ovom prostoru. Kada je August prešao u osvajanje, shvatio je kako interese Rima može osigurati samo u slučaju dosezanja velikih vodenih tokova europskog kontinenta. Osvajanje je povjerio svom nećaku, kasnijem caru Tiberiju, koji je od 13. do 9. godine pr. Kr. vodio rat s Panonima. Tiberije je osvojio i za Rim pridobio velike prostore od istočnog ruba Alpi do Dunava. Prva crta obrane je bila pomaknuta s rijeke Save na Dravu, i što je za ovaj prostor značajno, tada po prvi puta u obližnjem Ptuju (Poetovio) nastaje vojnički logor.

Rimljani, čini se, još uvijek nisu bili sigurni u pokorena plemena starosjedioca, kada su se odvažili isprva urediti prvu crtu obrane uz rijeku Drave, umjesto da krenu izravno na Dunav. Privremeno pokorena i proširena provincija Ilirik graničila je na zapadu s kraljevstvom Norik, ali se ovaj prostor uskoro pretvorio u veliko ratno poprište. Već 6. godine prije Krista izbio je veliki ustanak panonskih i ilirskih plemena (bellum Batonianum), koji je krvavo ugušen nakon tri godine. Međutim tek 13. godine n. e. Tiberije slavi pobjedu nad Panonima i Dalmatima. Dakle, tek u drugoj etapi osvajanja Panonije osvojen je vojničkim pothvatom prvog rimskog cara Augusta prostor međuriječja Save i Drave, prema tome i današnji teritorij općine Donja Dubrava.

Na položaju Kalanica, 200 metara zapadno od Donje Dubrave na blagom terasastom uzvišenju uz cestu s nanosima pijeska rijeke Drave pronađeni su rimski novac, nekropola (groblje) i keramika. Arheolog Josip Vidović je, uz ostalo, zapisao o istraživanjima na položaju Kalanica: «Do dubine 50 cm u ovoj sondi nailazimo i na veće fragmente posuda crvene boje, ručke, vratove, trbuhe i dna posuda, koji odreda pripadaju antičkom vremenu. Čest je i nalaz metalne željezne šljake, koji ponešto zbunjuje kao nalaz. Naime, ovdje moramo

napomenuti da su slojnice u sve tri sonde gotovo identične što se tiče dubine pojedinih slojeva, a sve tri sonde istražene su do dubine i preko jedan metar, te ni u jednoj sondi nije pronađen ni najmanji trag što se tiče pokretnih arheoloških nalaza, koji bi ukazivao na građevinski objekt ovog razdoblja. Zbog toga vjerujemo da se na položaju Kalanica nalazi antička nekropola s paljevinskim ukopima i prilozima koji su dosta plitki, te ujedno i devastirani uslijed radova, našto ukazuje i mnoštvo keramike na površini i u sloju crnice. Prema nalazima antičkog novca ovu nekropolu zasad u premisi možemo okvirno datirati u 3-4. st. n.e., iako će tek naredna opsežnija istraživanja moći dati kompletnu sliku zbivanja antičkog vremena na ovome prostoru.»

Kada su ovi krajevi u potpunosti došli pod vlast Rimljana, to nije značilo da je starosjedilački panonski (pa i keltski) živalj nestao. On je na području kasnije rimske provincije Panonije i dalje živio, a zadržao je neke specifičnosti svoje materijalne, a i duhovne kulture te se nije prepustio potpunoj romanizaciji. Stoga panonske i keltske utjecaje možemo pratiti i na mnogim predmetima rimske provenijencije ranog povijesnog doba, pa čak i u toku 2. stoljeća naše ere na nekim rimskim nalazištima u okolici općine Donja Dubrava.

Nakon vojnog zauzimanja Rimljanima je osnovna briga bila kako u novoosnovanoj provinciji Panoniji izgraditi cestovnu mrežu kako bi na taj način mogli lakše kontrolirati pokorena plemena. Na glavni podravski cestovni pravac koji je preko Iovie iz Poetovije (Ptuja) vodio do Murse (Osijeka), vezali su se sjevernije i južnije lokalni ili vicinalni pravci. U svakom slučaju prostorom okolice općine Donja Dubrava prolazila je najvjerojatnije manja rimska cesta. Da li je naselje Carrodunum bilo preko Mure u neposrednoj blizini Donje Dubrave ili dalje na jugoistoku, tj. između Drave i Bilogore arheolozi i povjesničari se nisu složili, a bez sustavnih arheoloških istraživanja je teško dati pouzdani odgovor.

U okolici Svete Marije je pronađeno pet primjeraka rimskog novca, koji vjerojatno predstavljaju dio od nekadašnje veće ostave. Prema Željku Tomičiću «promatran dakle u vremenu i prostoru, slučajan nalaz ostave srebrnog novca s lokaliteta u okolici Marije na Muri ukazuje na jedno od mogućih arheoloških nalazišta ili, točnije rečeno, arheoloških zona na kojima je u ovom sjeverozapadnom kutu Hrvatske konstatirano pristustvo života, u arničkom vremenu. Budući da postoje vrlo brojni arheološki lokaliteti na kojima je registrirana duhovna i materijalna kultura rimskog doba, možemo s punim pravom konstatirati da je na prostoru od rijeke Mure na sjeveru do Ivanščice i Kalničkog goraja na jugu, u pravom smislu riječi bujao antički život sa svim njegovim elementima.» Treba još spomenuti da je u Donjem Vidovcu pronađena vojnička kaciga iz rimskog razdoblja.

Uz ceste, proces kolanja italske robe, odnosno trgovine, može se uočiti u pokretnom arheološkom materijalu. Moguće je da prostor današnje općine Donja Dubrava, već u antici ima tranzitni značaj. Zaleđe ovog dijela Panonije činio je na zapadu Norik, bogat prirodnim resursima, a posebno valja istaknuti gravitaciju ovog prostora prema Aquae Iasae odnosno današnjim Varaždinskim Toplicima te u kasnijim stoljećima antike razvijenijem urbanom i biskupijskom središtu u Ioviji (koja bi odgovarala današnjem Ludbregu).

O duhovnoj kulturi starosjedilačkog stanovništva kao i o ranom kršćanstvu u ovom krajevima Željko Tomičić je napisao svoje mišljenje: «Kakva je, međutim, bila situacija s elementima duhovne kulture starosjedilačkog autohtonog stanovništva međuriječja – na to pitanje, nažalost, kod današnjeg stanja istraživanja ovog fenomena nismo u mogućnosti pružiti zadovoljavajući odgovor. Naime, autohtoni kultovi zacjelo su postojali kod prastanovnika ove regije, ali do sada još uvijek nisu registrirani. Treba se nadati zadovoljavajućem odgovoru i na to pitanje. Slično je i s pojavom kršćanstva u ovim krajevima. Naime, do danas nisu još arheološkom metodologijom potvrđeni relikti koji bi ukazivali na afirmaciju nove religije. Ujedno naslućujemo moguće pravce širenja novog vjerovanja. Kao potencijalni centri koji su zračili kršćanstvo nameću se Aquileia, Siscia (Sisak) i Petovio. Sigurno je Milanskim ediktom kršćanstvo postalo priznata religija i u panoskim krajevima, kojima je pripadalo i međuriječje. U budućnosti stoga treba očekivati, ali i tragati za elementima kršćanstva u Međimurju.»

Također možemo pretpostaviti prisutnost starokršćanskih zajednica na širem prostoru današnje općine Donja Dubrava. Promijenili su se i grobni običaji pa se mrtvaci više ne spaljuju nego se sahranjuju: sačuvao se, međutim, stari običaj polaganja priloga uz mrtvaca, kao što se i dio starih vjerovanja spojio s kršćanstvom. Za istraživanja grobnih običaja svakako su važni tumuli, kao posebni tip grobova noričko-panonske skupine.

Do dolaska Rimljana, na ovim prostorima živjela su panonska plemena, srodna Ilirima, mjestimično pomiješana s Keltima. Brodski kraj pripadao je moćnom panonskom plemenu Breuka, koji su zauzimali prostrano područje od Broda, s obje strane Save sve do Srijemske Mitrovice, obuhvaćajući vukovarski i vinkovački kraj. 

Rimljani su nakon Oktavijanovog osvajanja Segestike (Sisak) 35. godine pr. n.e. počeli prodirati u panonske prostore i nakon gušenja velikih panonskih pobuna, 12. godine pr.n.e. i 9. godine n.e. (u kojem su važnu ulogu odigrali Breuci s Batonom na čelu i Dezidijati, također pod vodstvom Batona), Panonija je definitivno pokorena i postaje rimska provincija. Odmah nakon osvajanja započinje postupni proces njene romanizacije i urbanizacije. 

Molimo pročitajte obavijest o središnjoj prijavi u našem kafiću ako ste prijavljeni suradnik Wikipedije.

Japodi

Karta koja prikazuje približan razmještaj ilirskih plemena i njihove susjede.

Japodi (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su sjeverozapadna etnogrupa ilirskih plemena u Starom vijeku, uglavnom na današnjem ozemlju srednje Hrvatske između rijeka Kupe (antička Colapis) i Une (Oeneus) do Velebita (Mons Baebius) i Vinodola (Valdevinum). Južnije od njih, u sjevernoj Dalmaciji, na velebitskoj obali i Kvarnerskim otocima (Insulae Liburnicae) bili su im susjedi pomorski Liburni s kojima su povremeno ratovali zbog obalnih teritorija. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, dok su njihovi međuodnosi s plemenima Maezaei i Ditiones istočno od Une slabije poznati.

2

Do

rimske prevlasti na tom području3

starosjeditelji su u pokorenim krajevima

imali svoju organizaciju i posebna imena svojih zajednica, tako da su te

“zajednice imale sve oznake posebnih naroda, a ne plemena4

kao Liburni,

Dalmati, Japodi i drugi”.5

Vrlo su važne formulacije Plinija Starijega: “proprieque dicti Illyrii

et Taulanti et Pyraei” (C. Plinii Secundi, Naturalis Historia, III, 144) i

Mele: “Taulanti, Encheleae, Phaeaces; dein sunt quos proprie Illyricos

vocant, tum Piraei et Liburni et Histria.” (Pomponii Melae, De Chorographia, II., 56). Alojzije Benac navodeći te formulacije, točno je zaklju-

čio da to bez sumnje znači da postoje i Iliri koji ne pripadaju onima “u

pravom smislu te riječi”.6

On je pojam Ilir ovako defi nirao:

“b) Očito je da se u starijem željeznom dobu odvijalo konačno izdvajanje pojedinih plemenskih zajednica, odnosno sve jača asimilacija manjih grupa u veće plemenske cjeline.

c) Sasvim je, zaista, vjerovatno da se u prvom dijelu starijeg željeznog doba pripadnici pojedinih plemenskih zajednica na mnogim područjima nisu osjećali pripadnicima neke šire ilirske grupacije, nego samo pripadnicima svog plemena (ili naroda!).

d) Među mnogim plemenima, koja su nosila vlastita imena, najvjerovatnije je, ipak, postojala na južnom području (svakako između Drima i Vojuše) i plemenska zajednica čije je ime glasilo

Iliri. Moguće je da je ta zajednica i prije ozbiljnih kontakata sa

antičkim svijetom proširila svoje ime na susjedna plemena ili je

grupa plemena na ovom prostoru određenom konvencijom prihvatila zajednički naziv za čitavu grupaciju. Mora se pretpostaviti da se radilo o srodnim plemenima. e) Pošto je prvobitna ilirska zajednica (pleme ili grupa plemena)

živjela na jugu kasnije provincije Ilirika, antički svijet je prvo

dolazio u kontakt sa tom zajednicom. Pa i Rimljani su u svojim osvajačkim pohodima prema Balkanu pošli od ovih krajeva. Prema tome, sreli su se sa prvobitnom ilirskom zajednicom i

onda je logično što su taj naziv sve više uopštavali.

f) Širenjem rimske vlasti na Balkanu širilo se i ilirsko ime prema

sjeveru i istoku, da bi najzad bila formirana provincija Ilirik,

koja je obuhvatila i područja na kojima su živjele plemenske zajednice, odnosno narodi, sasvim različiti od onih koje obuhvata

ilirski populacioni kompleks u užem smislu.

g) U svakom slučaju, prvobitno jezgro ilirske zajednice plemena se

nalazilo na teritoriji Albanije.”7

M. Suić drži da je izričaj “pravi Iliri” obuhvaćao više užih etničkih

skupina od kojih je svaka imala i svoje posebno ime. On je posebno naglasio “da se ti Iliri proprie dicti, ma tko oni bili sami nikada tako nisu

zvali i nisu se mogli tako zvati. Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim

su se poslužili Plinije i Mela. Plinije kaže da su dicti - nazvani, a Mela

da ih tako zovu - vocant. Ta je, dakle, sintagma nastala u izvanilirskom

krugu rimskih pisaca”.8

Ime Iliri (Illyrii, Illyrioi) spominje se u grčkim izvorima od VI. st.

prije Krista i prvobitno je vjerojatno značilo manji narod ili skupinu plemena naseljenih na području sjeverozapadno od antičke Makedonije i

sjeverno od Epira, a već od Herodota pa tijekom idućih stoljeća naziv se

u grčkih pisaca širio dobivajući i značenje geografske odrednice.9

U znanosti se prihvaća mišljenje da su Rimljani, kad bi došli u odnos s nekim

poznatijim plemenom, njegovo ime i citirali, dok su u početku, kad im se

činilo da su anonimna etnička masa, sve nazivali imenom Iliri. 10

Središnji, zapadni i sjeverni dio Balkana nije nastavao jedinstven etnos.Paleobalkanski narodi su već tijekom željeznog doba, u vrijeme svoje kulturne i etničke stabilizacije, prakticirali posebne pogrebne rituale

u praistorijsko doba. ANUBiH/CBI. Posebna izdanja IV/1. Sarajevo, 1964., str. 275.36

koji potvrđuju njihov osjećaj posebnosti. Dragoslav Srejović je utvrdio

da se na Balkanskom poluotoku “jasno izdvajaju tri velika etno-kulturna

područja, i to:

- područje čije stanovništvo pretežno inhumira svoje pokojnike,

- područje s nekropolama spaljenih pokojnika i

- područje na kome se pokojnici inhumiraju i spaljuju s približno

jednakom učestalošću”.

D. Srejović je, svoje istraživanje, zaključio ovako:

“Oblast s inhumacijama ograničena je na istoku Drimom, Limom i

Drinom, na severu - Posavinom, na zapadu - Kupom, a na jugozapadu

i jugu - Jadranskim morem. Istočno od ove oblasti prostire se zona sa

nekropolama spaljenih pokojnika: poput širokog pojasa, koji se prema

jugu sužava, ova zona preseca u uporedničkom smeru Balkansko poluostrvo i jasno odeljuje zapadne oblasti sa grobovima inhumiranih pokojnika od istočnih oblasti, gde se s podjednakom učestalošću praktikuje i

sahranjivanje i spaljivanje mrtvih. Jednoobraznost pogrebnih rituala na

prostranim teritorijama pokazuje da se na Balkanskom poluostrvu mora

računati već od sredine VIII veka st. ere s tri posebna etno-kulturna područja.”11

Logično je: kad nije postojao jedinstveni ilirski narod, nije mogla

postojati ni jedinstvena duhovna ilirska kultura, dakle ni “ilirska umjetnost”. U tom slučaju možemo govoriti samo o umjetničkom izričaju pojedinih naroda kao što su Dalmati, Japodi, Liburni i drugi.12 Aleksandar

Stipčević, jedan od vrhunskih poznavatelja ilirske problematike, a koji

se ponekad služi i oznakom Iliri u širem smislu, priznaje da se pozornom

analizom sačuvanoga arheološkog materijala i pisanih izvora može doći

do sve očitije spoznaje da Iliri nisu nikad imali jedinstvenu, u duhovnom

11 Dragoslav Srejović, Pokušaj etničkog i teritorijalnog razgraničenja starobalkanskih plemena na osnovu načina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira.

SANU, Balkanološki institut, knj. VIII., Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2., Beograd, 1979., str. 80. D. Srejović je posebno naglasio da se pokapanje pod tumulima prakticiralo samo na jednom, i to nevelikom području i da se tumuli “s klasič-

ne ilirske teritorije znatno razlikuju po veličini, broju sahrana, pogrebnom ritualu i

konstrukcijama od tumula s ostalih područja, na primer od onih u Dolenjskoj, donjoj Štajerskoj, pojedinim delovima Srbije i Makedonije... Jednoobrazni tumuli sre-

ću se u stvari samo na području između Drima i gornjeg toka Neretve, između Lima

i Tare, kao i nešto severnije, niz Drinu”. (Srejović, nav. dj., str. 82.)

12 D. Rendić-Miočević,A. Benac (ur.), Umjetnost Ilira u antičko doba, ANUBiH/CBI.

Posebna izdanja LXVII/11. Sarajevo, 1984., str. 65-66.37

pogledu konzistentnu i zrelu kulturu, koja bi imala toliko svojih elemenata da bi se kao cjelina mogla raspoznati među drugim kulturama onih

vremena onako npr., kao što su to bile kulture Kelta, Skita ili Etruščana.13

Različitost se pokazuje ponajprije u posebnostima umjetničkog izri-čaja kod pojedinih zajednica. Te su razlike očite čak i među susjednim narodima. Tako je težnja za fi guralnim izričajem u Liburna i Japoda izra-žena mnogo jače nego u drugih zajednica, a antropomorfne i zoomorfne predodžbe jake su osobito u Japoda.14 U posebnom umjetničkom izričaju Japoda možda nije isključena ni keltska komponenta. Poznato je kako je Strabon naveo da su Japodi ilirsko-keltski narod. Neki arheolozi smatraju da je u Japoda bilo nekih tipova keltsko-latenskog nakita, iako drže i to da u njihovoj materijalnoj kulturi nema primjetnijih keltskih elemenata.15 U znanosti se isključuje utjecaj Kelta na Dalmate, uz napomenu da već epigrafski spomenici uistinu pobijaju tezu o miješanju Kelta i Dalmata.16

Očite su razlike i u vjerovanjima ondašnjih naroda. Neke bitne slič-

nosti, koje su zajedničke svim tim vjerovanjima, rezultat su prvobitne religije koja je bila zajednička također Grcima, Rimljanima, Keltima, Germanima i drugima. Enver Imamović zaključuje da su “pojedina božanstva Ilira potpuno identična germanskim ili keltskim, njihov karakter ili

funkcije su iste, a obavljanje kulta ili kultna mjesta su i kod jednih i kod

drugih identična”.17

Važno je naglasiti činjenicu da su od početka pa za sve vrijeme rimskoga vladanja starosjeditelji, posebno oni u teško pristupačnoj unutraš-

13 A. Stipčević, Iliri. Školska knjiga, Zagreb, 1974., str. 180. Usp. i A. Stipčević, Arte

degli Illiri. Edizioni del Milione, Milano, 1963., str. XI.

14 Milutin Garašanin, Praistorija. Jugoslavija-Beograd, Spektar-Zagreb, Prva knji-

ževna komuna - Mostar, 1982., str.119. Osobito su zanimljive japodske urne iz bihaćke okolice, koje se datiraju od V. st. prije Krista pa do III. st. poslije Krista Na

tim urnama važan je prikaz žena u kolu, koje se kreće s lijeva na desno, a koje je

nesumnjivo povezano uz kult mrtvih. Istraživači naglašavaju geometrijska obiljež-

ja tih fi guralnih prikaza i pojednostavljeni izraz samih fi gura. (Usp. M. Garašanin,

nav. dj., str. 142.)

15 B. Čović, Umjetnost Japoda. Arheološki leksikon, I., str. 177.

16 M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, I., Godišnjak, ANUBiH, knj. IV., Centar za

balkanološka ispitivanja, knj. 2., Sarajevo, 1966., str. 80.

17 Enver Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine. Veselin Masleša, Sarajevo, 1977., str. 110.38

njosti, nastavili živjeti na svoj drevni način, i to tako da su između starosjediteljskih plemena i rimskoga namjesnika posredovali njihovi prvaci

(principes Dalmatarum).18 Dakako da su autohtone zajednice selektivno

usvajale tekovine mediteranske kulture, ali na miran način. "Treba upozoriti da je Rim bio najtolerantnija državna vlast koju historija poznaje.

On nije zadirao u autohtone institucije sve dok one nisu izravno ugrožavale rimsku vlast, nije nasilno zatirao jezik pokorenog stanovništva, nije

zabranjivao kultove i religiozne institucije uopće domaćeg svijeta. Naprotiv, poznato je da je u svoj panteon preuzimao mnoga božanstva pokorenih

naroda. Nije dirao u običaje, imena, oblike društvene organizacije itd."19

Zahvaljujući takvoj toleranciji uprave Rimskoga Carstva autohtono je stanovništvo i pod njegovom vlašću očuvalo svoju kulturu i svoj umjetnički

izričaj. Nadgrobne ploče u Ruduši (kod Sinja), koje B. Gabričević datira u

I. st. poslije Krista, nisu imitacija proizvoda rađenih u rimskim provincijalnim radionicama. Gabričević je istaknuo činjenicu da krug na tim spomenicima ispunjen šesterolatičnim cvijetom ne pripada životno bujnim formama toga motiva (rozeta) u klasičnoj grčkoj ili rimskoj umjetnosti, nego

prapovijesnom svijetu geometrijski stiliziranih ornamenata, odnosno religijskih simbola.20 Uspoređujući nadgrobne spomenike nekropole u Ruduši

s nekropolama iz sjeverozapadne Bosne, Gabričević drži da se i sličnosti

jednih i drugih može izvesti zaključak "o duhovnoj povezanosti domorodačkog življa na širem području provincije Dalmacije".21

Narodi na području Dalmacije, odnosno Ilirika i tijekom rimske vlasti osjećali su se kao posebne zajednice, iako nisu bili podijeljeni strogim

granicama. Različitosti se zapažaju po pojedinim regijama u specifičnostima kultova i u načinu pokapanja. Tako se kultura između Save i Drave

bitno razlikuje od kulture na Balkanu jugozapadno od Save; to se posebno zapaža u načinu pokapanja pokojnika, jer na Balkanu prevladava inhumacija, a u Panoniji incineracija.22

Točne granice između pojedinih naroda na današnjem hrvatskom

području na svršetku stare i na početku nove ere još nisu sigurno defi -

18 F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925., str. 128.

19 M. Suić, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. Naše teme

(Zagreb), XXIII/1979., 3, 370.

20 B. Gabričević, Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svijeta. Književni

krug, Split, 1987., str. 31.

21 B. Gabričević, Studije i članci, str. 42.

22 Š. Batović, Aleksandar Stipčević, str. 176.39

nirane. Dalmati su prije Rimljana bili nastanjeni između Cetine i Krke,

a u unutrašnjosti do razvođa Vrbasa i Bosne na Vranjici planini.23 Frane

Bulić, govoreći o Dalmatima24 koji su stanovali u unutrašnjosti oko svoga glavnog grada Delminija, njihovo je područje opisao ovako: “Tokom

ovog stošezdesetgodišnjeg rata oni su malo pomalo, proširivajući svoje

granice privukli sebi nekoja ostala plemena ilirska, tako da je koncem republike, a počekom naše ere granica zemlje Dalmata tekla po prilici ovako: na zapadu šibenskog zaljeva i donjeg toka Krke (Titius fl umen) na zapad Knina, na sadašnje tromeđe dalmatinsko-hrvatsko-bosansko. Dalje

na jugoistoku išla je granica do rijeke Tilurius ili Nestus (Cetina). Od zavoja Cetine prema istoku, to jest prema unutrašnjosti zemlje, tekla je granica k Imotskom pa odavle prema sjeveroistoku na Vran-planinu, istočno

od Duvanjskog polja, na kojemu je ležao nekad njihov glavni grad Delminium. Odavle je granica hodila na Šator-planinu, a dalje na Grahovo

polje, sijekući koje je išla na Grab ispod planina Ilice (mons Ditionum

Ulcirus), a odatle južno na zapad Knina.”25

Južna granica Dalmata, posebno područje od Cetine do Neretve, teš-

ko se može precizirati. Prevladava mišljenje da su završetkom stare ere

Ardijejci igrali važnu ulogu južno od Neretve, ali da je veoma prijeporno jesu li oni kao i Autarijati držali neko vrijeme i jadransku obalu sjeverno od rijeke Neretve.26 Š. Batović u vezi s rasprostranjenošću Dalmata, ili skupine plemena u okviru njihove zajednice, drži kako nije sasvim

ispravno mišljenje da su oni nastavali samo prostor između Krke i Cetine, nego i prostor između Krke i Neretve, jer se na tom prostoru u željezno doba nalazila uglavnom jedinstvena kultura.27 M. Zaninović smjestio je glavninu Dalmata na uže područje, između Krke i Cetine. Prema

njemu, stanovništvo toga užeg područja od Krke do Cetine i prema sjeveroistoku stanovalo je od davnine na svojim područjima i bilo jedin-

23 D. Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine. II. izdanje. Ziral, Chicago-Rim, 1978., str. 17.

24 Stariji oblik bio je Delmatae, Delmatia, a noviji oblik Dalmatae, Dalmatia. (D. Mandić, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Hrvatski povijesni institut, Chicago, 1957., str. 51- 54.) Usp. Slobodan Čače, Dalmatica Straboniana. Diadora, sv.

16-17, Zadar, 1995., str. 101-103.

25 F. Bulić, Po ruševinama stare Salone. Arheološki muzej u Splitu. Split, 1986., str.

21-22.

26 A. Benac, O etničkim zajednicama starijeg željeznog doba u Jugoslaviji. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 782-783.

27 Š. Batović, Aleksandar Stipčević, str. 178.40

stveno po imenima, vjeri, a i po običajima. “Ovo je područje istovjetno u

svojoj ekonomici, jeziku, vjerovanjima i načinu života, koji počinje odmah iza obalskih lanaca ili gotovo na samoj obali.”28 S. Čače obrazlaže

da se “možda već potkraj II., a svakako unutar prve polovine I. st. prije

Krista, ukorijenila uporaba imena Dalmatia na području koje možemo

približno smjestiti između Krke i Neretve”. To ime označavalo je tada,

prema njemu, u zemljopisnom smislu oblast, koju su nastavali uz Dalmate i stanovnici drugih naziva, ali se taj domorodački živalj etnički od

njih nije razlikovao. 29

Ime Dalmata, kao glavnih nositelja otpora Rimljanima, tijekom borba od jednog i po stoljeća, proširilo se na prostor kojim je tada nazvana

čitava provincija.30 M. Zaninović je istaknuo da su Ditioni, Mezeji i Desitijati bili su stupnjem društvenog i kulturnog razvitka vrlo srodni Dalmatima, s kojima su se čak Mezeji i Desitijati zajednički borili u svom

posljednjem ratu s Rimljanima. “U rimsko vrijeme služe u istim augzilijarnim jedinicama, ali rijetko zaboravljaju da istaknu svoju užu plemensku pripadnost, odbacujući delmatsko ime, pod kojim su često služili.”31

A. Benac na temelju postojećega arheološkoga materijala zaključuje da

28 M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, str. 82. Zaninović upotrebljava naziv Delmatae, iako se pojavljuje i oblik Dalmatae, s obrazloženjem da se taj oblik javlja u natpisima njihova rodnog kraja i u natpisima koje su postavili mnogi Delmati širom

carstva, a da je i mnogo češći. (Zaninović, nav. dj., str. 45.).

29 S. Čače, Ime Dalmacije u 2. i 1. st. prije Krista. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, godište 40 za 2001. Zadar, 2003., str. 29, 45.

30 M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, str. 83-84.

31 M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, str. 58. Prema njemu stanovnici toga širokog područja opetovano se “ističu i deklariraju kao pripadnici određenih nationuma: Delmata, Maeseius, Ditio, Daesitias, Daversus i dr.; iz čega moramo zaključiti

da su i te kako bili svjesni međusobnih razlika, i pored toga što su ih mnoge stvari

povezivale, od kojih nam je većina nepoznata” (Zaninović, nav. dj., str. 59.). Desitijati su bili jedna od najbrojnijih i vojnički najjačih zajednica, što proizlazi i iz njihove uloge u ustanku godine 6-9. poslije Kr. i iz mnogih desitijatskih dekurija koje

se pojavljuju u izvorima nakon pacifi kacije (B. Čović, Srednjobosanska grupa. U:

Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 528.) Oni su bili naseljeni na najvećem

dijelu gornjeg tijeka rijeke Bosne na završetku stare i na početku nove ere. A. Benac smatra da Desitijatima pripadaju i krajevi oko gornjeg Vrbasa i oko Lašve, a to

znači prostor od Bugojna i Gornjega Vakufa do Zenice i gotovo do samog izvorišta

rijeke Bosne (Benac, O etničkim zajednicama, str. 797). Na području Desitijata od

9. st. pr. n. e. prakticirano je pokapanje mrtvih u zemlju, ali tako da na grobovima

nisu podizani zemljani ili kameni tumuli. (Benac, nav. dj., str. 798.)41

su Dalmati svojevrsna zajednica. On je naglasio i to da bi naziv naroda,

ako bi se govorilo o predrimskim narodima na sjeverozapadnom Balkanu, mogli ponijeti Dalmati, Histri, Liburni i Japodi.32

Vrlo je važno istaknuti da se već tijekom rimskog i gotskog vladanja u Dalmaciji pojavljivao pluralni oblik Dalmacije, što dokazuje da

taj oblik nije ni u kakvoj vezi s kasnijim bizantskim pretenzijama na tu

pokrajinu. D. Mandić nastanak tog oblika tumači ovako: “… u općoj

reorganizaciji rimskoga carstva god 297. po Kr. postojeće uređenje u

Dalmaciji samo je utoliko promijenjeno, što je od Naronskoga okruga

otrgnut južni dio, provincija Prevalitana (Praevalis), tako da je ubudu-

će za sve vrijeme rimske uprave Naronski okrug bio stegnut na krajeve

od Budve do Cetine. U Dalmatinski i Liburnijski okrug nije se ni tada

diralo. Budući da se Gornji Ilirik već od god. 10. po Kr. stao i privatno

i službeno nazivati Dalmacijom, to su se i pojedini njezini dijelovi, više

puta spominjani sudskoupravni okruzi, nazivali Dalmacijom. Ali kako

je svaki okrug imao svoj posebni pridjevak, kojim se označivalo pokrajinsko značenje njegovo, to se prema pravilima latinskoga jezika upotrebljavao množinski oblik Dalmatae, arum, kada se htjelo pod jednim

zajedničkim pojmom označili sva tri dalmatinska okruga, dotično cijelu provinciju Dalmaciju. Takova razdioba i nazivi ostali su sve do seobe naroda.”33

Navedeno Mandićevo zaključivanje mnogi prihvaćaju, ali je vjerojatnije mišljenje, koje iznosi J. Medini da je pluralni oblik “provincia

Dalmatiarum” označavao dvije povijesno zemljopisne cjeline, Dalmaciju i Liburniju s tom razlikom što je Liburnija, različito od Histrije, koja

je bila dio pojma “provincia Venetiarum”, katkad u svojoj antičkoj i ranosrednjovjekovnoj povijesti imala i status administrativno-teritorijalne

32 A. Benac, O etničkim zajednicama, str. 781.

33 D. Mandić, Crvena Hrvatska, str. 68-83. Mandić je naglasio da je množinski oblik Dalmacije spomenut prvi put, kad se Kamilo Skribonij proglasio „Imperator“

u Dalmacijama nakon smrti cara Kaligule (+ 41 posl. Kr.) i da od tada množinski

oblik Dalmacije dolazi češće. Tako je on naveo putopis Augusta Antonina, koji u

današnjem obliku potječe iz III. st., ali koji sadrži građu iz polovice II. st. i u kojem

je na više mjesta spomenut pluralni oblik Dalmacije. D. Mandić je naveo i spis Notitia dignitatum (oko god. 425. po Kr.) te svjedočanstvo kralja Odoakara u izvornom sačuvanom papiru iz godine 489. On je zatim nabrojio više izvora iz rimskoga

i gotskog doba koji govore o razdiobi Dalmacije na više dijelova. (D. Mandić, nav.

dj., str. 74-75.)42

jedinice.34 M. Zaninović zaključuje da kasna antika (ali ne samo ona!)

“dijeli Dalmaciju do Krke i onu sjeverozapadnu od Krke, tj. teritorij antičke Liburnije do rijeke Arsije – Raše”. Zaninović se poziva i na Medinijevo pisanje kako je Liburnija u

gotskom razdoblju također bila izdvojeno područje. “To se zaključuje i iz podataka što su zabilježeni kod Anonimnoga Kozmografa iz Ravenne, u glavi 22 njegove IV. knjige, gdje se

u dva navrata spominje provincia Liburnia (IV 31, IV 37). To je svakako odraz prijašnjih podjela iz kojih se razvio oblik Dalmatiarum, čiji bi

začeci prema tome išli u II. stoljeće, defi nirali se u III. za Dioklecijana,

a nakon toga se ta podjela zadržala do kraja antike, pa i kasnije u zrelom

srednjem vijeku.”35

U historiografi ji dosad nije utvrđen broj Dalmata u doba rimske vladavine. Poznato je da su Dalmati imali 342 dekurije, ali se iz toga podatka ne može sa sigurnošću zaključiti koliko je tih stanovnika bilo. U prvom desetljeću poslije Krista, kad su se Desitijatima i Breucima pridru-

žile i druge susjedne skupine u borbi protiv rimskog osvajanja, u Rimu se

tvrdilo da boraca ima 800 tisuća, a od toga 200 tisuća ratnika pješaka i 9

tisuća konjanika. Šišić drži, pod pretpostavkom da su ti podaci točni, da

je tada Ilirik (tj. Dalmacija i Panonija do Drave) imao najmanje milijun

žitelja.36 Prema nekim procjenama poslije rimskog osvajanja stanovniš-

tva u Dalmaciji moglo je biti u jednoj generaciji vjerojatno do 700 tisu-

34 J. Medini, Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9., Zadar, 1980., str. 433.

35 M. Zaninović, Od Helena do Hrvata. Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 381. Usp.

V. Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. Historijski

zbornik, god. XLIX, za 1996., str. 6.

36 F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, str. 98. “Nach Velleius (2, 110,

3) nahmen am pannonisch-dalmatischen Aufstand rund 800.000 Eingeborene Teil,

von denen aber etwa die Hälfte in der Provinz Pannonien lebte. Die Zahl der Einheimischen, die am Aufstand nicht teilnehmen (Liburni, die Mehrheit der Iapodes

usw.), ferner der fremden Ansiedler kann wohl ungefähr auf 200.000 - 300.000 geschätzt werden.“ (Géza Alföldy, Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien. Akademija znanosti, Budapest, 1965., str. 29.) D. Dzino navodi da

Velej Paterkul procjenjuje broj panonskih pobunjenika u Bellum Batonianum 6-9 n.

e. na 200.000 pješaka i 9.000 konjanika i obrazlaže da se broj pobunjenika mora reducirati na realnijih 69.000 – 100.000 pješaka i 9.000 konjice, odnosno 85.000 pje-

šaka ako se uzme srednja vrijednost. (D. Dzino, Velleius Paterculus and the Pannonii: Making up the numbers. /Velej Paterkul i Panoni: premetanje brojki./ Rukopis

u tisku u: Godišnjak ANUBiH knj. XXXV, Centar za balkanološka ispitivanja knj.

33.)43

ća.37 Kod Dalmata je prevladavala isključivo ruralna naseljenost tako da

u njihovim naseljima nema važnijih arheoloških nalaza.38

Pod Liburnima na istočnoj strani Jadrana razumijeva se skupina “s

izrazitom materijalnom i duhovnom kulturom, na dosta tačno delimitiranom geografskom prostoru što obuhvaća područje od rijeke Raše u Istri

do rijeke Zrmanje u Lici i rijeke Krke u srednjoj Dalmaciji”.39 Š. Batović

je označio liburnske granice ovako: “Liburnska kulturna skupina bila je

rasprostranjena na našem primorju od rijeke Raše u Istri do Krke u sjevernoj Dalmaciji, tj. u istočnoj Istri, Hrvatskom primorju i u sjev. Dalmaciji s pripadajućim otočjem. Međe su joj se pružale rijekama i gorama: Rašom, Učkom, Gorskim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ili

točnije Butišnicom, Krkom, Kosovčicom i Čikolom, jer ima dokaza da

je obuhvaćala i manji predio jugoistočno od Krke, uključujući grad Promonu (danas Tepljuh kod Drniša). Prema tome, graničila je na sjeverozapadu s istarskom, u zaleđu s japodskom i na jugoistoku s dalmatskom

kulturnom skupinom.”40

Liburnska i istarska kultura različito su se razvijale zbog posebnog

položaja, različitih predaja i narodnosnog sastava.41 Područje Liburni-

37 G. Alföldy, Bevölkerung und Gesellschaft, str. 24. Na početku V. st. u rimskoj vojsci je bilo četa s dalmatskom oznakom, posebno konjanika u različnim provincijama Carstva, u tolikoj mjeri da se “ukupni broj njihov može odrediti s 20.000 momaka“. (F. Šišić, Povijest Hrvata, str. 117.) Za vrijeme Augusta rimska vojska je brojila 300.000 - 350.000, pod Dioklecijanom 500.000, a u doba Konstantina Velikog

900.000 vojnika. (Joachim Herrmann /Hrsg./, Lexikon früher Kulturen, I. Pahl-Rugenstein Verlag, Köln, 1984., str. 352.)

38 “Spomenuli smo narod Delmata, koji je još uvijek periodično dijelio zemljišta, a,

po svjedočanstvu istoga Strabona, nije poznavao novac već je vršio naturalnu zamjenu... Strabon donosi da su Delmati imali svega pedesetak naselja spomena vrijednih, a među njima tek par gradova. Najbolje je bila urbanizirana stara Liburnija, teritorij od rijeke Raše (Arsia fl

umen) u Istri do rijeke Krke (Titius fl umen). Čitav teritorij te regije gusto je pokriven neprekidnim nizom užih teritorijalnih općina

i njihovih domena, sve odreda autohtonih formacija. Jedini ´rimski´ grad na ovom

području bio je Iader (Zadar), središte agrarne kolonije rimskih građana.” (M. Suić,

Odnos grad - selo u antici na istočnoj jadranskoj obali. JIČ, XII /1973, 3-4, 28 -

29.)

39 M. Suić, Iz mediteranske baštine jadranskih Ilira. Radovi Filozofskog fakulteta u

Zadru, IV/ 1966, 4, 46.

40 Š. Batović, Liburnska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 339.

41 Š. Batović, Liburnska grupa, str. 386. Batović je naglasio da se kulturno, a bez sumnje i narodnosno Liburni bitno razlikuju od Histra i Veneta, osobito običajem pokapanja mrtvih, a da su najbliži Dalmatima. (Batović, nav. dj., str. 390.) Benac je 44

je ostalo je u sastavu Rimskoga Carstva sve do njegove propasti godine 476. godine. Za Augustova vladanja granice između Histra i Liburna bila je rijeka Raša. Godine 170. poslije Krista dio sjeverozapadne liburnske periferije bit će izdvojen iz Liburnije i cijele provincije zajedno

s graničnim gradom Tarsatikom i njegovim područjem. M. Suić misli da

je granica tada išla vinodolskom sinklinalom negdje do visine današnje

Crikvenice.42

S Liburnima su graničili i Japodi. “Naime, japodski je etnički prostor (Gacka, Lika, Krbava, Ogulinsko-plašćanska udolina, Pounje, Gorski kotar, Primorje od Rijeke do Jablanca), od ključnog značenja za sve

kopnene puteve prema Panonskoj nizini, južnom Jadranu i unutrašnjosti Balkana. Stoga su ratoborni i neovisni Japodi smetali širenju rimskog

političkog i gospodarskog utjecaja, a svojim su čestim vojnim upadima

izravno ugrožavali i rimske posjede u cisalpinskoj Galiji (sjeverna Italija)… Od samog početka procesa stvaranja japodskog naroda, tijekom

kasnog brončanog doba (11. – 9. stoljeće prije Krista), Japodi su predstavljali jasnu i relativno određenu etničku cjelinu čiji se prostor uglavnom nije mijenjao. Gacka, Lika, Krbava i Ogulinsko-plašćanska udolina predstavljaju svakako jezgru njihova teritorija. Međutim, Japodi su

živjeli i na području Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Pounja, o

čemu nam jasno svjedoče povijesni i arheološki izvori.”43 Ružica Drechsler-Bižić opisuje granice Japoda ovako: “Na osnovu svih do sada dobivenih rezultata, granice japodske teritorije treba postaviti na slijedeći

način: Zapadna je morala biti negdje oko današnje Vinice i u dijelu Bele

krajine. Dalje prema jugu i istoku japodski teritorij obuhvaćao bi Liku,

Ogulinsko-plašku zavalu, dio Gorskog kotara i Korduna, te područje sjeverozapadne Bosne sa srednjim tokom rijeke Une (Cazinska i Bihaćka

krajina). Na jugu, prema Liburnima, prirodnu granicu čine masiv Velenapomenuo da su Histri bili izloženi utjecajima i jačoj infi ltraciji nositelja kulture

žarnih polja iz Podunavlja već od kasnog brončanog doba, a da su njihovi kulturni i

drugi dodiri s Venetima također bili i normalni i trajni. Prema Bencu, zajednica Histra sastojala se od niza manjih plemena (npr. Catali, Menoncaleni, Subocrini) među

kojima je romanizacija bila jača nego u drugim krajevima. (A. Benac, O etničkim

zajednicama. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 776.)

42 M. Suić, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, 1981., str. 225 -

228.

43 Boris Olujić, Oktavijanov pohod protiv Japoda. Grad Otočac, sv. 7., Otočac 2003.,

Izd. Katedra Čakavskoga sabora pokrajine Gacke – Gacko pučko otvoreno učilište

Otočac, str. 28, 30.45

bita i rijeka Zrmanja. Za sada je još uvijek sporno pitanje izlaska Japoda

na more, jer podatke historijskih izvora, zbog slabe istraženosti ovog područja, nije moguće potvrditi arheološkim nalazima.”44

Granice Japoda, prema Batoviću, nisu dopirale do Jadrana, već na

zapad do Gorskog kotara, a na sjeveru do Kupe.45 “Da su Japodi iz juž-

ne Like ovdje izbijali na Zrmanju, čini se ipak presmionim nagađanjem,

ne samo zbog teških planinskih prolaza nego i zbog činjenice da se, koliko mi je poznato, niti japodsko prisustvo oko izvorišta Une, Zrmanje

i Krke ne može ni pokazati ni razgraničiti.”46”Međutim u rimsko doba,

kada Japudija s Japodima postaje dio rimske provincije, od te veličine

nije ostalo gotovo ništa, rimska Japudija predstavlja tek reliquiae reliquiarum nekada moćnog i ekspanzivnog naroda, kojega je matična postojbina bila reducirana uglavnom na prostoru između velebitskih izdanaka

i vijenca Bebijskih alpi (Kapele i Plješivice), dakle na području današnje

Like, Gacke i Krbave.”47

Sredinom II. stoljeća ime Liburnija nije označivalo samo područ-

je gdje su živjeli Liburni nego se proširilo i na područje Japoda. Širenje imena Liburnije bilo je posljedica činjenice što su Japodi zajedno s

Liburnima bili uklopljeni u onaj sudbeni okrug rimske provincije Dalmacije čije je sjedište bilo u Skardoni. Liburnija je u tom stoljeću obuhvaćala i krajeve nekih drugih ilirskih plemena na istoku. Na svršetku

II. st. provincija Liburnija je obuhvaćala područje skardonitanskoga juridičkog okruga približno u granicama koje je on imao prilikom osnutka u Augustovo doba. Pri kraju tridesetih godina III. st. Liburnija je bila

uključena u provinciju Dalmaciju, ali je ipak i u to vrijeme bila tretirana

kao specifična cjelina. Ona se “bitno razlikovala i drugačije tretirala od

južnog dijela provincije Dalmacije”.48

44 Ružica Drechsler-Bižić, Japodska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V.,

str. 393. Usp. i Dubravka Balen-Letunić, Japodi. MH, Ogranak, Ogulin, 2006., str.

100.

45 Š. Batović, Aleksandar Stipčević, str. 178.

46 S. Čače, Položaj Telavija. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 27, Zadar,

1988., str. 75-76.

47 M. Suić, Arheološka kretanja u vezi s antičkim Japodima. U: Arheološka problematika Like. Znanstveni skup Otočac 22-24. IX. 1974. Hrvatsko arheološko društvo,

Split, 1975., str. 110.

48 J. Medini, Provincia Liburnia, str. 364, 384-385, 391-392.46

2.

Žitelji priobalnog zaleđa živjeli su stoljećima gotovo na isti način baveći se pretežno stočarenjem,49 ali jedan sloj dijela starosjeditelja balkansko-jadranskog zaleđa posjedovao je

i vlastitu pismenost za svoje potrebe već u antičko doba. U vrijeme rimske vlasti službeni jezik u Dalmaciji, odnosno Panoniji, bijaše latinski za sve etnike u državi. Sloj stanovniš-

tva za čije su potrebe sastavljani prvenstveno nadgrobni natpisi služio se i

svojim posebnim slovima za glasove kojih nije bilo u latinskomu jeziku.

Karl (Carl) Patsch otkrio je i u više navrata objavio tri nadgrobna spomenika iz IV. stoljeća (Lisičići kod Konjica, Hercegovina) i o tome zaključio:

"Da latinski alfabet domaćim glasovima nije potpuno odgovarao, možemo raspoznati iz natpisa iz Lisičića, u konjičkom kotaru, u kome su se u

daleko carsko vrijeme održali Iliri i Kelti. Ovdje se pojavljuje dvaput (u

trećem retku) u dva nerimska imena jedan strani znak za glas, koji se po

svoj prilici može držati za konzonantsko j." U dva natpisa tri puta se nalazi nepoznato slovo koje Patsch označava kao "j". U tekstu trećega spomenika iz Lisičića u zadnjemu retku natpisa Patsch je našao ime u kojemu je

nepoznato slovo. Neobično je na spomenicima iz Lisičića pisanje slova "f"

koje se jednom navodi kao normalno latinsko slovo "f".50 Navedena slova

dokazuju da se pismeni sloj starosjediteljskog stanovništva služio ne samo

latinskim slovima, nego da je imao i svoja prava slova za oznaku onih glasova svoga jezika kojih nije bilo u latinskom jeziku.

49 Ivo Rendić – Miočević, Hrvatski identitet: trajnost i fl uidnost: uporedba Kvarnera

i gorske Dalmacije. Adamić, Rijeka, 2006., str. 48 - 49.

50 Carl (Karlo) Patsch, Zbirka rimskih i grčkih starina u B.-H. Zemaljskom muzeju.

Naklada Bos. - Herc. Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1915., str. 89. Usp. C. Patsch,

Historische Wanderungen im Karst und an derAdria. Verlag des Forschungsinstitutes für Osten und Orient, Wien, 1922., str. 169. Džemal Čelić natpise na grobovima

iz Lisičića kod Konjica datira u III. stoljeće i ističe da su to „nova slova stvorena za

neke glasove neuobičajene u latinskom jeziku“. (Džemal Čelić, Tokovi pisane riječi

u Bosni i Hercegovini. U: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini. Veselin Masleša,

Sarajevo, 1982., str. 7.) I Đ. Basler ističe posebnost slova iz Lisičića. (Đ. Basler,

Grčko-latinska pismenost. U: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini, str. 37- 40.) Ljubinko Popović je svojim posebnim tumačenjem pokušao objasniti ta slova, koja su

po njemu nastala iz ligature vulgarne latinice. Usp. Ljubinko Popović, Počeci jugoslavenske pismenosti. Život (Sarajevo), XXI/1972, 10-11, str. 461-475; 12, 577-

587. Latinska slova na navedenim natpisima predstavljaju latinsku kapitalu koja se

osobito upotrebljavala za pisanje na spomenicima ili važnim dokumentima. (Marko

Japundžić u pismu piscu iz Odre 4. veljače 1996.) 47

Carl Patsch, Historiche Wanderungen im Karst und an der Adria.

Wien, 1922, str. 94-9948

Prema Strabonu možemo zaključiti da je jedan od kriterija za razlikovanje etničke pripadnosti jednog stanovništva od drugog, neovisno od

izvanjskog antropološkog izgleda, u antici bio govor (jezik).51 Nije sa-

čuvan ni jedan tekst na jeziku starosjeditelja iz antičkog doba s teritorija

Dalmacije i Panonije, tako da lingvisti operiraju samo imenima osoba i

mjesta, koja su sačuvana u latinskoj ili grčkoj verziji.52 Zna se iz Tacitova djela Germania da se u I. stoljeću u Panoniji govorilo posebnim jezikom, kojim nisu govorili ni Germani, ni Rimljani. Osi su u Tacitovo

doba obitavali na sjeveru Dunava, a graničili su s germanskim Markomanima i Kvadima (Tacit, Germania, 43).53 Oni su na sjever od Dunava

došli iz Panonije.54 Ti Osi imali su s panonskim Avariscima, koji su tada

stanovali južno od Dunava, iste uredbe, običaje i isti jezik, koji Tacit naziva “panonskim” (Tacit, Germania, 28).55 Taj “panonski” jezik govorili

su i susjedni “ilirski” narodi.56 Sveti Jeronim (rođen oko 348. godine u

Stridonu,57 na teritoriju nekadašnje Liburnije,58) svjedoči da su starosjeditelji u njegovo doba govorili svojim “barbarskim” jezikom. (Coment.

in Isai. 7,19.)

Jedan važan arheološki nalaz s otoka Brača upućuje na mogućnost

zaključivanja kojim se jezikom govorilo u rimsko doba na teritoriju Dalmacije. Naime, u dolini iznad sela Škripa na Braču jedan od dva natpisa,

koji su posvećeni Liberu (jednom od najranijih staroitalskih i starorimskih božanstava), glasi ovako: "Veselia Felicetas Libero M (agno) Patri

51 Ceka Neritan, Die Illyrer und die antike Welt. Verlag Philip von Zabern, Mainz am

Rhein, 1988., str. 81.

52 M. Suić, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1981., str. 109.

53 Cornelius Tacitus, Germania. Priredio Ivan Mužić, Verbum, Split, 1993., str. 74-

75.

54 “Der Ortsname Osones in Pannonia läss auf ihre Abwanderung über die Donau

schliessen.“ (Joachim Herrmann /Hrsg./, Griechische und lateinische Quellen zur

Frühgeschichte Mitteleuropas. Berlin, 1990., str. 207.)

55 Tacitus, Germania, str. 61-63.

56 Der Kleine Pauly. Tom IV. Deutscher Taschenbuch Verlag, München, 1979., str.

369.

57 Jeronim o tome piše ovako: “Hieronymus, natus patre Eusebio, oppido Stridonis,

quod a Gothis eversum Dalmatiae quondam Pannoniaeque confi nium fuit, ...”. (Gerolamo, Gli uomini illustri. /De viris illustribus./ Nardini editore, Firenze, 1988., str.

230-231.)

58 M. Suić, Hijeronim Stridonjanin - građanin Tarsatike. Rad JAZU, sv. 426, 1986.,

str. 213-273.49

Torcle(n)si ex voto."59 Hans Krahe je prvi osjetio nešto nejasno u ovom

natpisu s Brača pa je ime donio ovako: “Veselia Feli(c)etas”.60 U literaturi je navedeno mišljenje da bi ime Felicetas moglo biti prijevod imena

Veselia.61 Milan Budimir (1891.-1975.) ističe natpis iz Škripa na Braču

u kome se, po njemu, nalazi "ilirsko ime Veselia" i njegov latinski prijevod Felicitas ("seine interpretatio latina Felicitas lautet"). Milan Budimir zaključuje da riječ Veselia proizlazi iz slavenskog veselu ("und ill.

Veselia ein idg. Erbwort ist, geht aus slav. veselu").62 Mate Šimundić,

koji je obradio preko dvije tisuće starih hrvatskih osobnih imena u hrvatskim i inozemnim znanstvenim edicijama zaključuje sljedeće: “Poznato

mi je osobno ime Veselia Felicitas. Ja u njemu vidim hrvatsko ime Veselija/Vesela. Budući da je do njega latinski Felicitas, moguće je kako je

59 Citirajući taj natpis M. Zaninović je istaknuo slijedeće: "Otočanka Veselia posvetila je ovaj natpis Liberu kao božanstvu zaštitniku turnjačice i podruma, što se ogleda

u neuobičajenom pridjevku Torclensis, poznatom jedino u ovom natpisu i jednom

drugom sa Korčule,... Torcular ili torculum je naziv vinskog tijeska u užem smislu,

a torcularium je naziv cjelokupnog sustava turnjačice". (Usp. M. Zaninović, Štovanje Libera na istočnom Jadranu. Simpozij: Duhovna kultura Ilira, str. 248.)

60 H. Krahe, Lexikon altillyrischer Personennamen. Carl Winter´s Universitätsbuchhandlung, Heidelberg, 1929., str. 127.

61 R. Katičić je načelno odbacio svaku mogućnost da je u tom natpisu posrijedi prijevod imena s jednog jezika na drugi, pa je zaključio da se u imenu Veselia može raditi samo o rimskom gentilnom imenu, koje uistinu glasi Visellia (R. Katičić, Veselia Felicetas. Beiträge zur Namenforschung, sv. 12/1961, H. 3, str. 271-279.) Aleksandar Stipčević je i nakon objavljivanja Katičićeva mišljenja, koje je on citirao,

zaključio sljedeće: "Nažalost mnogo je više onih imena -osobnih i mjesnih-kojima značenje za sada ne znamo nego onih za koje pouzdano možemo reći što znače.

Među ove posljednje možemo spomenuti npr. dvočlano ime Veselia Felicetas s jednog natpisa iz Brača. Drugi, latinski dio imena znači sreća, a kako ilirski dio Veselia ima očite sličnosti sa slavenskom riječju ′veselje′, nije teško ilirskom imenu dati

objašnjenje sadržano u toj slavenskoj riječi. Takvim, ili sličnim postupkom, posebno komparacijom ilirskih imena s indoevropskim jezicima, te poznavanjem fonetskih zakona ilirskog jezika, moglo se rekonstruirati ili bar pretpostavljati, značenje

niza drugih ilirskih riječi." (A. Stipčević, Iliri, str. 235-236.) Geza Alfoldy je jedini,

koliko je meni poznato, koji je prihvatio Katičićevu pretpostavku da bi ime Veselia

trebalo glasiti Visellia. Usp. Géza Alföldy, Die Personennamen in der römischen

Provinz Dalmatia. Carl Winter Universitätsverlag, Heidelberg, 1969., str. 135.

62 M. Budimir, Griechisch und Makedonisch. Revue internationale des etudes balkaniques, (Beograd), I/1934, 1, 281-282. R. Katičić piše o Budimiru da je kao fi lolog

"veliki majstor svoje znanosti...stvaralački i nadahnuti etimolog kao malo tko...znatan i originalan znanstvenik". (R. Katičić, Milan Budimir. Ljetopis JAZU za 1975.,

sv. 79, str. 671-675.)50

isto prevedeno s latinskoga. Ali je jednako moguće i obratno. Tko tvrdi

kako je to latinsko ime zbog piščeve greške ispalo - hrvatsko, to, dakako,

mora i dokazati. Ništa ne upućuje da je u pitanju pisareva greška. Stvar

se dakle uzima onakvom kakva je sve dotle dok se ne dokaže suprotno.

A tih dokaza do sada nije nigdje... Među svojim listićima imam pribilje-

ženo dotično ime. Budem li ikada o njemu pisao, uvrstit ću ga među stara

hrvatska osobna imena.”63 Arheologinja Sofi ja Davidović-Živanović navodeći riječi Veselia Felicetas na ovom natpisu zaključuje da “obe reči

označavaju sreću, s tim što je prva reč Veselia čisto slovenskog porekla,

a druga Felicetas je direktan prevod prethodne reči na latinski”.64

Veselia nije jedina takva riječ sačuvana iz antičkog razdoblja. Bo-

žanstvo, koje je u antičkoj Dalmaciji zabilježeno na latinskom natpisu

kao Vidasus, potvrđuje da je među starosjediteljima u Dalmaciji postojao

kult boga koji su nazivali Vid. Jezikoslovac Mate Šimundić smatra da je

izvorni naziv topuskog Vidasusa bilo Vid i da je to praslavensko ime.65