SVEUČILIŠTA U MOSTARU

FAKULTET PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKIH I ODGOJNIH ZNANOSTI

SEMINARSKI RAD

PISMENOST I NEPISMENOST U SVIJETU

KOLEGIJ: Andragogija

NOSITELJ KOLEGIJA: Prof.dr.sc. Anita Klapan

STUDIJSKA GRUPA: Pedagogija

STUDENTICA:Janja Grmača

Mostar: 12.11.2012.

SADRŽAJ:

Uvod……………………………………………………………………………………………2.

Pismenost i definicije…………………………………………………………………3-4.

Nepismenost u brojkama…………………………………………………………5-6.

Alfabet…………………………………………………………………………………….7.

Razvoj pismenosti…………………………………………………………………..8-13.

Čitalačka pismenost ……………………………………………………………….13-14.

Matematička pismenost ………………………………………………………...14-15.

Funkcionalna pismenost ……………………………………………………….15.

Informacijska pismenost ………………………………………………………..16-17.

Medijska pismenost ………………………………………………………………17.

ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………….18.

LITERATURA………………………………………………………………………….19.

1

Uvod

Pismenost i nepismenost u svijetu je tema koja me zaintrigrirala. Poželjela sam pobliže istražiti koja su prva pisma, kako su naši daleki preci uopće uspjeli izumiti analfabet, današnju abecedu koja je temelj svakog pisma, a koju mi uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto što oduvijek postoji. Seminarski rad počinjem sa istraživanjem općih definicija pismenosti i nepismenosti, onda nastavljam sa izumom abecede, prva pisma i dalje o vrstama pismenosti i njihovoj važnosti , sve do pismenosti i nepismenosti danas. Zaista sve nas začudi strašna brojka nepismenih i danas, kad nam se čini da je vrijeme nepismenosti daleka prošlost. Nažalost nije , to jasno pokazuju brojke koje je objavio unicef u sklopu svojih istraživanja .pitanje je što i kako napraviti kako bi se ta brojka smanjivala iz godine u godinu i bi li u konačnici mogle doseći do otkrića da više nema nepismenih ljudi?

2

Pismenost i definicije

Pismenost je poznavanje pisma , umijeće čitanja i pisanja. Poimanje i uloga pismenosti mijenjale su se tijekom povijesti, da bi u zadnjem desetljeću pod utjecajem razvoja informacijsko-komunikacijske tehnologije stekle i neke nove dimenzije. Nekada je pismenost, kao vještina, bila potrebna ljudima koji se školuju, otvarala im je put do stjecanja znanja, danas je zbog promijenjene organiziranosti društva potrebna svima. Pismenost je postala jedno od najvažnijih sredstava za postizanje različitih osobnih ciljeva i za obavljanje uloga u školi, na radnom mjestu, u obitelji i u društvu.

Elementarna ili primarna pismenost: poznavanje čitanja i pisanja kao osnovne vještineSekundarna ili funkcionalna pismenost: razumijevanje pisanih uputa u svakodnevnom životu npr. upotreba pojedinih proizvoda, ispunjavanje ugovora ili formulara, promet, javne ustanove .Tercijarna: (informacijska, internet, SMS) pismenost.

Uloga pismenosti i njena raširena upotreba utječu na to kako se pismenost definira. Pismenosti predstavljaju temeljne vještine kao što su čitanje i pisanje, računanje, upotreba računala kao i određeno temeljno znanje. Temeljno znanje odnosi se na poznavanje sustava pisma, kao sustava grafičih znakova nekog jezika, načina za primanje, razumijevanje i slanje poruka te dostupa informacijama. Izraz ˝pismenost˝ vrlo se često koristi u najširem smislu riječi i njome se pokušava obuhvatiti i čitateljske navike, interesi te općenito čitateljsku kulturu pojedinca ili naroda.

Obiteljska pismenost je izraz kojim se pokušava obuhvatiti načine i okolnosti u kojima članovi obitelji koriste vještinu čitanja, pisanja i računanja u obiteljskom životu za obavljanje svojih uloga i za zadovoljavanje svakodnevnih potreba. Međunarodno čitateljsko društvo preporučuje da se izraz ˝obiteljska pismenost˝ koristi kao kompleksan pojam kojim su obuhvaćeni svi odnosi koji mogu nastati imeđu ˝obitelji˝ i ˝pismenosti˝.

3

Prema autorici Nickse ( 1992. ) navodi se da postoje bar četiri načina na koji roditelji utječu na pismenost kod djece:

1. roditelji u obiteljskoj okolini potiču čitalačke djelatnosti

2. izvode ih zajedno s djecom

3. roditelji čitaju pred djecom i kao takvi, predstavljaju ˝model˝ koji dijete može oponašati

4. prihvaćaju čitanje kao vrijednost i ističu važnost stjecanja naobrazbe..

Smatra se da dijete od roditelja nauči na što će obraćati pozornost. Dijete kroz takva iskustva usvaja kulturu svoje obitelji u smislu kulture komunikacije, provođenja slobodnog vremena itd. (L. Knaflič, 2002.).shvaćaju čitanje kao vrijednost i ističu važnost stjecanja naobrazbe..

Razvoj pismenosti počinje u ranom djetinjstvu- iako se naizgled čini da se te najranije aktivnosti ne mogu povezati sa čitanjem i pisanjem. Rana ponašanja kao što je čitanje sa sličica su primjeri izranjajuće pismenosti, čine važan dio razvoja pismenosti kod djece. Uz primjerenu potporu roditelja, okoline i izloženosti okolini koja pruža dovoljno informacija, dijete uspješno napreduje od izranjajućeg prema konvencionalnom čitanju.

4

Nepismenost u brojkama

Nepismenost ili analfabetizam je nepoznavanje pisma neupućenost u vještinu čitanja i pisanja. Kriterij po kojem se neka osoba svrstava u nepismeno stanovništvo različit je od države do države. Negdje se smatra da je nepismena ako ne zna čitati ili pisati, a negdje ako ne zna čitati i pisati. U nekim državama, kao što su Japan, Hong Kong i Gvajana , osoba se smatra nepismenom ako ne posjeduje osnovno obrazovanje UNESCO svojom rezolucijom iz 1958 preporučuje da se nepismenima nazivaju ljudi koji ne znaju pročitati ili napisati jednostavan tekst u vezi sa svakidašnjim životom. Najviše je nepismenih u Aziji, najnepismenije je stanovništvo Afrike, jer pojedine države imaju veoma visoku stopu nepismenosti.

U našoj zemlji , porazni su podaci o nepismenosti, čemu svjedoči UNESCO-vo istraživanje, koje je došlo do sljedećih podataka.

U gradovima u BiH funkcionalno je nepismena čak trećina ljudi, dok na selu taj broj iznos 70

posto, a pretpostavlja se da ima čak 15 posto potpuno nepismenih, rezultati su UNESCO-vog

istraživanja.

Nepismenost u BiH

Prema nepismenosti BiH se može svrstati u rang nerazvijenih afričkih zemalja, gdje 15 posto ljudi nema ni osnovnu školu, a, osim vlastitog imena i prezimena, ne znaju da napišu ništa drugo,prenosi dnevni list avaz presss. Među osobama starosti od 25 do 35 godina bez završene osnovne škole u gradskim sredinama BiH je 7,75 posto muškaraca i 22 posto žena. U okolini gradova ovaj broj iznosi 16 posto muškaraca i 45,5 posto žena, dok u seoskim područjima 25 posto za muškarce i 47,5 posto za žene, javlja Srna.

Prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva iz 1991, u BiH bilo je elementarno nepismenih 367 700, dakle 9,9 posto od 3 697 000 osoba.Poslije rata broj nepismenih u BiH je rapidno povećan, dok se interesovanje za opismenjavanjem smanjilo, navodi se u istraživanju UNESCO-a, prenosi Fena.

U BiH 1,7 miliona ljudi nema završenu srednju školu, a čak 53,5 posto radno sposobnih žena ima završenu samo osnovnu školu, podaci su Agencije za statistuku iz decembra prošle godine.

5

Nepismenost u svijetu :

Godine 2005 prema UNESCO-vom istraživanju, nepismeno je bilo 785 milijuna odraslih osoba ili 17% odrasle populacije , od čega najviše djevojaka i žena. U Europi na jednog nepismneog muškarca dolaze dvije nepismene žene . U razdoblju između 2000. I 2004. U Supsaharskoj Africi bilo je 48% nepismenih žena, a u Zapadnoj i Južnoj Aziji više od 53% žena.

Borba protiv nepismenosti nužna je i hitna. Uzimajući u obzir te činjenice , kriza u obrazovanju , čiji oblik varira od jedne do druge regije, potkopava školu.

Postotak nepismenih u svijetu se smanjuje i gledajući ukupno, obrazovni standard nesumnjivo je porastao. Ipak, čak i kad se naprave određeni napori vezani za školovanje i opismenjavanje,

Nisu uvijek homogeni, i pod utjecajem su razlika koje postoje u nekoj regiji ili zemlji. Statistika vezana za osnovnoškolsko obrazovanje na Jugu govori sama za sebe.

Godine 2003. Oko 100 milijuna djece osnovnoškolske dobi nije upisano u školu. Većina njih je bila je u Supsaharskoj Africi , 40 milijuna , Južnoj i Zapadnoj Aziji 30 milijuna, i arapskim zemljama. Naravno, 55% , bile su djevojčice.

Pismenost je ljudsko pravo, sredstvo za osoban rast, društveni i humani razvoj, a mogućnosti obrazovanja ovise o pismenosti, poručuje UN-ova agencija, a generalni direktor Koichiro Matsuura upozorava da to ljudsko pravo ne uspijevaju ostvariti milijuni ljudi.

.

.

6

Alfabet

Alfabet ili abecedu danas doživljavamo kao nešto samo po sebi razumljivo da i zaboravljamo o kakvom je izvanrednom izumu riječ. On je zapadnom svijetu omogućio postizanje masovne pismenosti na razini nepoznatoj ijednom ranijem ili suvremenom društvu.

Vrijednost alfabeta leži u u njegovoj elegantnoj jednostavnosti – u sposobnosti da širok spektar zvukova izrazi , u engleskom , sa samo 26 slova.

Abeceda se, međutim nama čini tako očitom zato što smo na nju navikli.

Počeci alfabeta zapravo su ovijeni tajnom, a donekle su jasne tek kasnije faze njegove povijesti. Tako se, primjerice za za ćirilski alfabet , kojom se danas piše u Rusiji i još nekim dijelovima istočne Europe, vjeruje da su je u 9 stoljeću izumili Ćiril i Metod, bizantski misionari u današnjoj Češkoj i Slovačkoj. Ona polazi od grčkog alfabeta kojem je dodano nekoliko novih slova.

Moderna , zapadna abeceda ( kojom, uz ostale, pišu Englezi, Francuzi, Španjolci, Nijemci i Talijani) u biti je identična s pismom kojim se pisalo u Rimskom Carstvu.

U 8 i 7 stoljeću prije Krista u sredozemnom je svjetu , poput gljiva poslije kiše, izniklo mnoštvo različitih abeceda –grčko oko Egejeskog mora, etrušćanska (roditeljica latinskog pisma) u srednjoj Italiji, te iberijska verzija u današnjoj Španjolskoj i Portugalu.

Godine 1906.sir William Flinders Petrie, veliki pionir bliskoistočne arheologije , u Sinajskoj pustinji između Egipta i Palestine otkrio je uzorke dotad nepoznatog pisma. Tajanstveni su nalazi potjecali iz oko 1500.g.pr.Kr., a pisma su oblikom bila slikovitija od uobičajenih alfabetskih slova i zasigurno bliska hijeroglifima. Tako se razvila teorija da je alfabet nastao tako što su semitski narodi pojednostavili hijeroglifske znakove preuzete od Egipćana.

7

Razvoj pismenosti

Najstariji primjeri pisanja potječu iz 4. milenija prije Krista, a pronađeni su u današnjoj Siriji. To su bile pločice, četvrtasti ili duguljasti blokovi ilovače koje su se mogle držati u ruci. Nekoliko takvih pločica činilo je knjigu (Manguel, 2001.). Umijeće pisanja razvilo se u Babilonu kako bi složeno društvo organizirali zakonima. Pisanje je izumljeno iz komercijalnih razloga – da bi se znao broj stoke koji pripada određenoj obitelji. Pisani znak bio je sredstvo pamćenja, a prednost pločica bila je mogućnost zadržavanja bezgranične količine informacija i više nije bila potrebna prisutnost onog koji pamti da bi se pronašla informacija. Vijest, misao, naredba mogla se dati bez fizičke prisutnosti davatelja poruke. Izum pisma stvorio je čitatelja, bez njega bi te oznake bile besmislene (Manguel, 2001.).

U 2. tisućljeću prije Krista mezopotamsko pismo se promijenilo iz piktografskog u klinasto. Piktografsko je bilo točan prikaz predmeta pojedine riječi, a klinasto znakovi koji predstavljaju zvukove. Piktografske pločice ne možemo čitati kao jezik jer ne poznajemo fonetsku vrijednost svakog znaka, možemo samo prepoznati predmet (životinju) na pločici.

Klinastim pismom bilo je moguće predstaviti ne samo predmete, nego i zamisli. Javili su se i fonetski i gramatički pomoćni znakovi radi lakšeg razumijevanja teksta, nijansi smisla i značenja. Riječi u rečenici nisu bile razdvojene (Manguel, 2001.).

U Babilonu je bila važna uloga pisara, a umijeća čitanja i pisanja bila su aristokratske aktivnosti. Učenje čitanja i pisanja najprije je bilo povezivanje znakova radi oblikovanja imena. Nakon toga, učenik je morao proučiti neki natpis, zapamtiti ga i ponovo napisati. Pisari su bili muškarci, ali najstariji imenovani autor je žena, princeza Enheduana. Od tih najranijih dana pisane riječi imale su svrhu da se izgovore na glas jer nose u sebi konkretan zvuk koji kao da je njihova duša. Prvi slučajevi čitanja bili su slušna, ne vidna percepcija (Manguel, 2001.). Zbog toga slova nisu razdvojena u fonetske jedinice i nižu se u neprekinutim rečenicama.

FENIČANI

Krajem 2. tisućljeća pr. n. e., Feničani su izumili novi tip pisma koji je bio jednostavniji od klinastog (Stipčević, 1985.). Bio je to alfabet s grafički vrlo jednostavnim znakovima za pisanje pojedinih glasova. Sastojao se od 22 znaka kojima su se bilježili konsonanti. Feničani nisu imali znakove za vokale, njih kasnije uvode Grci. Grci su preuzeli njihov alfabet i proširili ga na druge narode.

 

 

8

ŽIDOVI

U samoj Palestini pronađen je mali broj pisanih židovskih tekstova iz njihove najstarije prošlosti, ali iz pisanih izvora poznato je kako su imali velik broj knjižnica, privatnih i u okviru hramova. Najstariji sačuvani tekstovi na papirusu potječu iz 5. st. pr. n. e. i sadrže razne ugovore na aramejskom jeziku. Najstariji dijelovi Svetog pisma potječu iz 13. st. pr. n. e., a posljednji iz 1. st. n. e.

EGIPAT

U Egiptu su kroz povijest postojale tri vrste pisma, hijeroglifsko, hijeratsko i demotsko (Stipčević, 1985.). Bila su komplicirana i zahtijevala su dugotrajno učenje. Hijeroglifskim pismom najčešće su pisali na plohama građevina, drvene pločice služile su samo za zapisivanje kratkih tekstova, a važne državne isprave pisane su na koži. Osim toga, pisali su i na papirusu te je sačuvan velik broj svitaka. Knjiga od papirusa uvijek je imala oblik svitka kakav je sačuvala i u Grčkoj i Rimu. Takve knjige čuvane su u drvenim škrinjama ili ćupovima od pečene gline. Za pisanje Egipćanima je služila stabljika močvarne biljke umočena u crnu ili crvenu tintu.

  KINA

Kinezi su izumili pismo u 3. tisućljeću pr. n. e. najprije su zapisivali pomoću sustava čvorova, a zatim se javlja slikovno pismo koje se stilizacijom razvilo u sustav ideograma u 2. pol. 2. tisućljeća. Ti ideogrami su se dalje pojednostavljivali i shematizirali, ali i danas pismo nije promijenilo svoj ideografski karakter (Stipčević, 1985.). Prije nego što su izumili papir, pisali su na trakama od bambusove trske, kornjačinom oklopu, kosti, drvenim daščicama, kamenu, brončanim posudama i na svili. Dvorski povjesničar Fan Yeh zabilježio je u 5. st. n. e. priču kako je eunuh Tsai Lun 105. g. n. e. pronašao postupak za proizvodnju papira (Stipčević, 1985.).

Kinezi su umnožavali knjige prepisivanjem. Nepouzdanost prepisivača uzrokovala je da izmisle postupak urezivanja tekstova u kamene ploče iz kojih su se radili otisci na papir. To je utjecalo na kasniju pojavu tiskarstva.

 

9

GRČKA

Grčki filozofi govore o vidu kao o glavnom osjetilu, osjetilu kojim počinje čitanje. Oni su iznijeli neke teorije o tome kako slova postaju razumljive riječi. Epikur govori o tankim maglicama atoma koje dolaze sa svakog predmeta i ulaze u naše oči i um, što je nazvano teorija pripuštanja.

Sokrat govori kako bi pravi naučenjaci trebali proći kroz život bez knjiga; one bi trebale služiti samo kao pomoć pri pamćenju, a čitanjem se može potaknuti samo ono što čitatelj već poznaje (Manguel 2001.). U Grčkoj je prevladavalo shvaćanje da su neke knjige namijenjene određenoj skupini. Tako su ženskoj publici bili namijenjeni rani romani, najčešće ljubavne priče, a muškarcima epovi i kazalište (Manguel, 2001.).

Nakon što je Aleksandar Veliki utemeljio Aleksandriju, ona je postala snažna birokratska država, pod utjecajem Grka, koji su zahtijevali sustavno bilježenje transakcija. Aleksandrov nasljednik Ptolomej I. utemeljio je u Aleksandriji knjižnicu za koju se ne zna točno gdje je bila, koliko je knjiga sadržavala i tko je odgovoran za njeno razaranje (izgorjela je) (Manguel, 2001.). Talijanski povjesničar Canfora pretpostavlja da ona nije bila odvojena zgrada, već prostor uz kolonade i društvenu prostoriju muzeja. Broj knjiga onemogućavao je pronalaženje željenog naslova pa je Kalimah započeo katalogizaciju knjižnice. Njemu dugujemo način katalogiziranja po abecednom redu. Knjižnica je nakon toga postala organizirano mjesto za čitanje.

 

 

RIM

Nakon mezopotamskih pločica i preko svitaka od papirusa, pergament je, izumljen u 2.st. prije Krista, postao glavni materijal na kojem se pisalo. To je ostao sve do pojave papira u Italiji. Kodeks od pergamenta bio je prikladan za prenošenje i brzo pronalaženje odlomka teksta, obje stranice lista mogle su sadržavati tekst, a četiri ruba stranice kodeksa mogla su služiti za bilješke i komentare. Tekst je ranije bio organiziran prema kapacitetu svitka, a sada prema sadržaju (Manguel, 2001.). Oko 400. g. poslije Krista svitak je potpuno napušten.

 

 

10

ARAPI

Za Arape pismo je imalo sveto, duboko, religijsko i simboličko značenje. Pisači materijal do 8. st. bila je koža, pergament i papirus, a nakon toga papir što dovodi do uspona u proizvodnji knjiga. Papir su preuzeli od Kineza (Stipčević, 1985.).

Trgovina knjiga bila je vrlo važna u gradovima. Knjižari su imali dućane uz džamije, a u njima su se sastajali učeni ljudi kako bi raspravljali o različitim temama te recitirali pjesme. U Bagdadu se od 9. do 13. st. odvijala proizvodnja knjiga bez premca u tadašnjem vremenu (Stipčević, 1985.). U velikim knjižnicama sastaju se učeni ljudi, razgovara se o znanosti i čitaju se literarni sastavci.

 

 

SREDNJI VIJEK

Najpopularnija knjiga u Srednjem vijeku bila je molitvenik. Formatom je bio prilagođen veličini ljudske ruke, dakle bio je malen, a krasili su ga crteži umjetnika (Manguel, 2001.). Istovremeno, Katolička crkva proizvodi velike knjige za službu Božju, čija su se velika slova mogla čitati s velike udaljenosti.

U 14. st. pojavljuju se tzv. Bibliae Pauperum (Biblije za siromašne). Bile su to knjige sa slikama (Manguel, 2001.). Svaka stranica sadržavala je dva ili više prizora koje su svećenici prepričavali i tumačili povezujući ih s moralnim poukama. Prema nekima, one su bile nerazumljive nepismenim ljudima, služile su naučenjacima i klericima koji si nisu mogli priuštiti pravu Bibliju.

Učiti čitati i pisati izvan crkve bila je povlastica plemstva. Rano podučavanje dječaka i djevojčica bila je dužnost dadilja koje su čitanje i pisanje podučavale fonetski. Nakon što bi naučili slova, dječaci su dobivali muške učitelje ili privatne mentore, a majke su se brinule za obrazovanje djevojčica (Manguel, 2001.). . Do izuma tiska nepismenost je bila raširena, knjige povlastica bogatih, a jedan od načina da se čuje tekst bile su recitacije žonglera i trubadura (Manguel, 2001).

U 15. st. Johannes Gensfleisch zur Laden zum Gutenberg izumio je tisak. Time je smanjen broj radnih sati potrebnih za izradu knjiga, povećan je njihov broj, bile su jeftine, a tekstovi ujednačeni. Prva tiskana knjiga bila je Biblija. Gutenberg i sljedbenici tiskali su izgledom rukopisa, oponašajući zanat pisara (Manguel, 2001

U 16. st. javila su se dva različita čitanja Biblije među židovskim učenjacima. Prvo, oko sefardskih škola u Sjevernoj Africi, za koje je bitno da se sadržaji odlomaka sažimaju, usredotočujući se na doslovan i gramatički smisao. Drugo, u aškenaskim školama, gdje se analizira svaki redak, traži svaki mogući smisao (Manguel, 2001.).

11

 

HUMANIZAM I RENESANSA

Humanizam je započeo potkraj 13. st. u Italiji. Karakterizira ga oduševljenje antikom. Imućni ljudi otkrili su u samostanima i knjižnicama djela antičke literature i znanosti te su ih prepisivali i prevodili (Stipčević, 1985.). Obitelj Medici i drugi mecene nabavljaju knjige i daruju ih knjižnicama. Cosimo di Medici stvara knjižnicu u svojoj palači koja kasnije postaje jedna od najbogatijih u renesansnoj Europi. Knezovi, pape, kardinali i drugi imućni ljudi natjecali su se tko će imati rjeđe rukopise i raskošnije knjižnice. Došlo je do stvaranja intelektualne klime koje knjizi vraća društveni ugled nakon stoljeća podređenosti i zapuštenosti.

Papa Nikola V. osnovao je današnju Vatikansku knjižnicu. Nabavio je najskupocjenije i najrjeđe rukopise te sakupio oko tisuću knjiga (Stipčević, 1985.). Cilj mu je bio dati Vatikanskoj knjižnici isto značenje kakvo je Aleksandrijska knjižnica imala za antiku. Danas je bogatstvom knjiga i rijetkih rukopisa ta knjižnica među najvrjednijima u svijetu.

U Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama Europe vladao je isti trend. Hrvatsko – ugarski kralj Matijaš Korvin oponašao je talijanske knezove u sakupljanju rijetkih knjiga. Osnovao je knjižnicu nazvanu «Corvina» koja je postala znamenita u Europi. Knjige je dao uvezivati u karakterističan uvez (Stipčević, 1985.). Nakon njegove smrti te knjige su većinom završile u Firenci, Veneciji, Beču i drugim gradovima, a ostatak su opljačkali Turci

19. I 20. STOLJEĆE

U 19. st. počela su moderna proučavanja neurolingvistike. 1865. g. Michel Dax i Paul Broca istovremeno su odvojenim studijama došli do zaključka kako je kod većine ljudi lijeva moždana polutka dio za kodiranje i dekodiranje jezika (Manguel, 2001.). Kod ljevorukih je ta funkcija u desnoj polutci. nisu naučili čitati.

Po njemu postupak čitanja uključuje viđenje riječi i njezino razmatranje. Ono što vidimo organizira se po sustavu koji smo naučili i koji dijelimo s drugom čitateljima.

U 19. je stoljeću i dalje bilo mnogo nepismenih. Uz to, crncima u SAD-u i bilo je zabranjeno učiti čitati (Manguel, 2001.). Vlasnici robova čvrsto su vjerovali u pisanu riječ. Smatrali su da ako netko može pročitati rečenicu, može i razmišljati i djelovati prema njoj pa

12

je tako najlakše vladati nepismenom gomilom. U isto vrijeme, u New Yorku je utemeljena udruga za suzbijanje poroka (Manguel, 2001.). Bio je ti prvi cenzorski odbor u SAD-u, a uzrokovao je uhićenja mnogih malih izdavača i tiskara.

Louis Braille. Louis Braille rođen je 1809. g. Oslijepio je u trećoj godini života. Pohađajući školu za slijepe naučio je čitati ispupčena slova abecede. Pokušavao je pronaći način kako bi slijepi mogli pisati. Istovremeno, M. Barbier zanimao se za obrazovanje slijepih te je 1825. g. predložio metodu čitanja koju je sačinjavao pravokutnik od 12 izbočenih točkica, kojima se mogao ostvariti gotovo neograničen broj kombinacija. Braille je 1929. g. prilagodio tu shemu tako da ju je svatko mogao koristiti za čitanje i pisanje, a današnji oblik dobila je 1834. g.

Čitalačka pismenost

Čitalačka se pismenost definira kao sposobnost razumijevanja, promišljanja i angažmana u pisanim tekstovima radi postizanja osobnih ciljeva, razvoja vlastitoga znanja i potencijala te aktivnoga sudjelovanja u društvu.

Razina čitalačke pismenosti, prema nekim je istraživanjima, faktor koji povećava vjerojatnost da će netko do svoje 21 godine nastaviti svoje školovanje umjesto da počne raditi, i tako završi svoju obrazovnu putanju. Postoje i podatci da su razine čitalačke pismenosti učeničkih populacija neke države prediktivnije kao indeksi njenoga budućeg gospodarskog rasta, od obrazovnoga postignuća tih populacija.

Čitalačka se pismenost odnosi i na tiskani i na elektronski medij. Svaki od tih medija ima svoje zakonitosti, pa su tako tekstovi u tiskanom mediju fiksni i statični, nalaze se u knjigama časopisima ili novinama, dok su elektronički tekstovi prikazani na zaslonima elektronskih uređaja. U odnosu na tekstove u tiskanom mediju, čitanje elektroničkih tekstova zahtjeva niz novih strategija. U čitalačkoj pismenosti, u domeni vrsta teksta, bitno je razviti strategije za ovladavanje svim podvrstama teksta.

13

Te su podvrste:

1. Deskriptivni tekstovi ili oni tekstovi koji najčešće odgovaraju na pitanje „što“. Primjeri deskriptivnih tekstova su opisi u turističkim vodičima, katalozima ili opisi nekih tehničkih procesa u tehničkim priručnicima.

2. Narativni tekstovi ili oni tekstovi koji odgovaraju na pitanja „tko, što, kada, gdje“ Primjeri ovih tekstova su romani, pripovijetke, drame, biografije, novinske vijesti i reportaže ili blogovi u elektronskom mediju.

3. Ekspozitorni ili znanstveni tekstovi ili oni koji odgovaraju na pitanja „kako, u koju svrhu ili zašto“. Primjeri su tekstovi u kojima se oblikuju definicije i objašnjenja koncepata. To su tekstovi udžbenika, u kojima osim tekstova ima i dijagrama, grafikona, koncepata, mapa. Takvi su i elektronički tekstovi u enciklopedijama poput Wikipedi

Čitalačka se pismenost, osim na tipovima tekstova, razvija i u raznim aspektima aktivnosti čitanja.

Ti su aspekti:

• Pristupanje i pronalaženje podataka

• Objedinjavanje i tumačenje

• Promišljanje i procjenjivanje

Matematička pismenost

Matematička pismenost je kao sposobnost prepoznavanja matematičkih problema, razumijevanja i angažmana u matematici te stvaranja dobro utemeljenih prosudbi o ulozi matematike, potrebna u sadašnjem i budućem osobnom, poslovnom i društvenom životu s vršnjacima i članovima obitelji te u životu kao konstruktivnog, zainteresiranog i promišljajućeg građanina.

14

Matematički proces definirani općim matematičkim kompetencijama. One obuhvaćaju korištenje matematičkog jezika, modeliranje i vještine rješavanja problema. Međutim, cilj nije razdvojiti ove vještine u različita ispitna pitanja, budući da se pretpostavlja da će za rješavanje bilo kojeg matematičkog zadatka biti potreban širok raspon kompetencija

- Važan aspekt definicije matematičke pismenosti jest korištenje i primjena matematike u mnoštvu situacija, uključujući privatni (osobni) život, školski život, rad i slobodno vrijeme, lokalnu zajednicu i društvo. Svaka situacija nalazi se na određenoj udaljenosti od učenika. Najbliži je privatni život (svakodnevnica), zatim školski život, posao i sport, iza čega slijede lokalna zajednica i društvo, a najudaljeniji su znanstveni konteksti. Bez obzira na to koliko su učenicima situacije strane, cilj PISA procjene jest osigurati da se zadaci temelje na autentičnim kontekstima koji se mogu susresti u stvarnom životnom okruženju. Međutim, time se ne isključuju umjetni izmišljeni konteksti, zasnovani na stiliziranom prikazu problema kao što je prometna situacija u nepostojećem gradu.

Funkcionalna pismenost

Osoba je funkcionalno pismena ako se može uključiti u sve aktivnosti u kojima je pismenost potrebna za efektivno funkcioniranje njezine grupe i zajednice, ta kako bi omogućila da se nastavi služiti čitanjem , pisanjem, za vlastiti razvoj i razvoj zajednice. Prevladava shvaćanje pismenosti kao sposobnosti čitanja, pisanja i računanja kombinirano sa definiranjem pismene osobe kao one koja je završila osnovno školovanje.

15

Informacijska pismenost

Koncept informacijske pismenosti stasao je usporedno s napretkom informacijske i komunikacijske tehnologije u ranim 70-ima 20. st., a termin prvi put 1974. godine koristi Paul Zurowski, u tom razdoblju čelna osoba američke informacijske industrije, definirajući informacijsku pismenost kao učinkovito korištenje informacija u kontekstu rješavanja problema (Bawden, 2001 : 9).

Godine 1989. Američko knjižničarsko društvo (American Library Association: ALA), formulira jednu od najčešće citiranih definicija informacijske pismenosti koja potvrđuje njezino prihvaćanje u stručnoj knjižničarskoj zajednici. Prema ALA-inom Izvješću (Presidential Committee, 1989), informacijski pismene osobe definiraju se kao “one koje su naučile kako učiti… jer znaju kako je znanje organizirano, kako pronaći informacije i kako ih koristiti na svima razumljiv način… To su osobe pripremljene na učenje tijekom cijelog života”.

U istom se dokumentu dalje tvrdi da je potrebno “restrukturirati proces učenja kako se studenti aktivno uključili u obrazovni proces i kako bi ih se potaknulo da:

- budu svjesni svoje potrebe za informacijom

- prepoznaju informaciju koja može riješiti problem

- pronađu potrebnu informaciju - vrednuju informaciju

- organiziraju je te koriste informaciju učinkovito.”

Navedenoj definiciji razni autori dodaju još neka obilježja; H. Rader primjerice tvrdi da je informacijska opismenjenost ključ za postizanje uspjeha u okružju prožetom informacijskim tehnologijama, da je preduvjet produktivnosti u demokratskom društvu te da omogućuje snalaženje u promjenljivoj okolini (Snavely, Cooper, 1997). Prema Candyju (2002 : 3), sve definicije informacijske pismenosti sadržavaju sljedeće elemente:

16

• sposobnost učinkovitog traženja informacija

• upućenost pri odabiru i vrednovanju informacija

• lakoća i lagodnost korištenja širokog raspona medija

• svijest o problemu pouzdanosti i vjerodostojnosti informacija • učinkovitost prenošenja informacija drugima.

Iz prikazanih je pojmovnih određenja informacijske pismenosti razvidno da je ona ključna kompetencija potrebna za cjeloživotno obrazovanje i posljedično ugrađena u polazišta suvremenih nacionalnih prosvjetnih politika i međunarodnih dokumenata iz područja obrazovanja kao jedan od raznovrsnih oblika opismenjivanja za 21. st.

Uz informacijsku pismenost učestalo se susreću termini poput računalne, medijske, internetske ili digitalne pismenosti, pri čemu valja podsjetiti da je riječ o doduše srodnim, ali različitim konceptima. D. Bawden (2001) u koncepte suvremene pismenosti, osim

CARNet - informacijske ubraja medijsku, knjižničnu, informatičku i digitalnu pismenost definirajući svaku posebno:

Kompetentnost korištenja knjižnica ili knjižnična pismenost (library literacy) preteča je informacijske pismenosti. Ostvaruje se upućivanjem i poučavanjem o korištenju određene knjižnice, njezinih usluga i izvora. Danas se obrazovne aktivnosti u knjižnicama sve više razvijaju prema informacijskoj pismenosti kako bi korisniku omogućili usvajanje vještina pristupa i korištenja izvora bez obzira na to gdje se oni nalaze. Posrijedi je dakle evolucija edukacije korisnika, što je uočljivo u činjenici da se mnogi programi edukacije korisnika rekonceptualizirani i preimenovani u programe informacijske pismenosti kako bi mogli zadovoljiti potrebe u sve složenijem informacijskom okružju koje se odlikuje razvitkom novih tehnologija i većom raznolikošću medija i usluga.

 

Medijska pismenost

Medijska pismenost ne treba postati osobinom samo korisnika medijske poruke; razina medijske pismenosti novinara i izvjestitelja ovisna je o tome koliko promoviraju odgovoran građanski mentalitet (postojan s autoritetom vlasti). Referat istražuje kako se daljnja prosudba o toj temi odnosi upravo na medije jer su oni najvažniji aspekti definicije medijske pismenosti. Očito je, medijska pismenost se ne odnosi samo na termine defenzivnoga mehanizma, čiji bi zadatak bio

17

građane štititi od indoktrinacije i manipulacije. Priznanje važnosti medijske pismenosti otkriva snagu građanske osobne i kolektivne moći u svjetlu prava javnosti na informaciju u okolnostima u kojima svi mediji nemaju isti utjecaj na javnost. S obzirom da kontekst megamedijskoga nadzora nad medijima ima sveobuhvatan utjecaj na javnost, implikacija takve realnosti dovodi do osiromašenja vijesti. Zbog toga umijeće organizacije i izražavanja ideja koje stoje u pozadini vijesti postaje najvažnijom od svih vještina koje čovjek uopće može imati. Zato se dobri novinari i komentatori osobito trude ne prestati voditi brigu o čitatelju u trenutku kad su priča ili izvještaj dovršeni.

Zaključak

Pismenost je kako je to UNESCO davne 1967 , zakonom obilježio, pravo svakog pojedinca, nažalost i danas u 21.stoljeću, milijuni ljudi na kontinetima Azije i Afrike, ne uspijevaju koristiti to pravo. Ne uspijevaju svoju djecu upisati u osnovnu školu. To je žalosno, u vrijeme kad većina svijeta naveliko i rekla bih , nužno koristi račanalo i Internet, u vrijeme kad su mobiteli zamjenili fotoaparate, kamere , pa uskoro i laptope, kad tehnologija neminovno raste, i dalje ima ljudi koji ne znaju čitati i pisati, iako im je to zakonom zajamčeno, osnovno ljudsko pravo. Od pismenosti sve polazi, ako ne naučimo čitati i pisati, ne možemo se obrazovati. U današnjem vremenu, kad je konačno obrazovanje postavljeno na vrhu prioriteta, pa se država smatra to razvijenim, što ima bolje i kvalitetnije obrazovanje od vrtića do doktorata, najvažnije je smanjiti broj nepismenih ljudi.

Duga je povijest razvoja alfabeta, pa poslije pisma,od kojeg sve počinje.Za pismenost važnu stavku, skoro najvažniju imaju knjige.Kroz povijest one su se prepisivale, poslije kad je izumljen tisak i otvorene prve tiskare i u 16. Stoljeću počele se tiskati džepne knjige , već je bilo olakšano opismenjavanje ljudi diljem svijeta.

Knjižnice poput Aleksandrije i knjižnica u Vatikanu , čuvaju rijetke rukopise i spadaju među najvrijednije knjižnice koje se slobodno mogu nazvati nacionalnim blagom. A, za svakog od nas, svaka nova pročitana knjiga je jedno novo bogatstvo znanja.

18

L i t e r a t u r a :

U N E S C O - o v o s v j e t s k o i z v j e š ć e , P r e m a d r u š t v i m a z n a n j a , E d u c a , Z a g r e b , 2 0 0 7 .

J a m e s , P e t e r , i T h o r p e , N i c k - D r e v n i i z u m i - M o z a i k k n j i g a , Z a g r e b , 2 0 0 7 .

I n t e r n e t

19

20

21