SLIKA

David ZoriPLAVI CVIJET

Poezija

SLIKA

U osvit,

hladan dah, zvijezda prah

i zore nit

kliznue u moju sobu

kroz procjep jutra i noi.

Metronom, klavir,

zidni sat, vremena bat

odzvanja u svemir.

Pozorite sjenki, virtualna predstava,

kulise od svjetlosti i kraj,

u svemira vir odletje i zvjezdani zmaj.

Jutro,

slike na zidu,

sjenka poneka, postelja meka,

ugasla svijea i ovjek to eka...

NOKTURNONegdje daleko,

iza smiraja plavog horizonta,

pogled mi sanjiv tone,

dan se na poinak sprema

veernja zvona zvone.

Preko polja se neujno prikrada vee,

na pozornicu dana sputa kulise,

no raa tajanstvene sjenke i mirise

dok zvjezdana rijeka nebom beumno tee.

Mjeseeva laa svemirskim okeanom plovi

dok zemlju u zagrljaj privijaju snovi,

o svitanjima vedrim ona sniva

dok umorna u kolijevci noi poiva.

Sa modroplavih visina

ko vosak ut, kaplje mjeseina,

umiva zemljinu ednu put

dok no je sve dublje krije

pod svoj tamni skut.

I dok mrki noni kraci

nebom plaze kao tame zraci,

raa se vjeno pitanje:

Da l mrak je najmraniji,tik pred zore svitanje ?

DAN

Jedan sasvim obian dan,

to na izmaku bijee,

uuljao se u svoj nebeski stan

i vrsto rijeen

da utone u dubok san,

poelio je svijetu laku no

prije nego to e

na poinak tihi po.

A onda se sakrio

iza horizonta

kao umorni ratnik

na povratku sa fronta

i noi ustupio nad svijetom vlast

to po nebu je rasprila

kumove slame plast.

I dok ga je no krila

pod svoj zvjezdani plat

sanjao je on o svom sutranjem raanju,

i ta e donijeti ljudskom rodu.

Nekom nadu, pjesmu i smijeh

nekom uzdah, suze i grijeh,

a nekom sunju pak slobodu.

I da nee biti isti jednom aku,

kockaru, kralju i vrijednom seljaku.

Jedni e ga slaviti kao roendan,

a drugima e prohujati dok

lupnu dlanom o dlan.

Negdje e zasjati kao datum upisan u istoriju,

a nekom uenjaku rasplamsati

genijalnu viziju.

Nekom e on biti posljednji dan u ivotu

dok drugom e samo okrznuti

mladost i ljepotu.

Novoroene due e darovati svijetu

dok svjetlom bude grlio planetu

i mnogo toga nebrojenog

donijee on,

nekom ponor,

pobjedniku tron.

SVIJEA U NOI

Dogorijeva no neujno

na zlatkastom plamenu svijee,

asovi koraaju urno,

hrle ka praskozorju sree.

Hoe li utrnuti svijea,

prije no svane srea?

VRIJEME

ta je vrijeme?

Satelit to krui

oko planete vjenosti,

ruho svih dogaaja,

istorijska rijeka bez kraja,

stalna smjena tame i svjetlosti,

privid ovog svijeta,

elipsa oko Sunca

to je iscrta naa planeta,

dinovski rvanj to kruni

nae postojanje,

jutro, dan, no i svitanje,

nedokuivi kosmiki krug,

smrti najvjerniji drug.

NO

U hladnoj noi nema zvijezda,

mjesec kilji kroz mutno okno oblaka,

zastenjala zemlja od tekog mraka,

jedna ptica je otprhnula iz gnijezda.

S druge strane horizonta zora drijema,

eka da mine ova no nijema

to ko polarna tama je duga,

utihnuo je i topli vjetar s juga.

I samo obnevidjelo ekanje, tiina i tmina

kameni su straari na kapiji svitanja,

dok aa se preliva od gustog krvoliptanja

duu pritiu tegobna pitanja:

Koliko e carevati ova no najdua?

Iznemogla nada nebu ruke prua

dok asovi se vuku sporo poput pua,

stidljiva svjetlost na istoku vaskrsava...

NITA NIJE KAO NEBO

Nita nije kao nebo

razapeto nad gorom i rijekom

pozlaeno zrakom sunca

obrubljeno daljinom nepreglednom.

Nita nije kao bistro jutro

nad poljima mirisavim

i probueni svijet livada oroenih

to miriu po medu i tratini,

kad sve prome kreposna svjeina.

Nita nije ko zlaano klasje

to zanosno se vije kad ga elja lahor

dok apue mudrost o svijetu

i umiva oznojeno elo.

Nita nije ko duga u ljeto

kad se propne iznad uma i polja,

tim toboganom moj duh klizi

u zemlje mi osunanih svjetova.

Nita nije poput bajne noi

obojene mjeseinom,

zasvoene zvjezdanom tiinom,

gdje zbori cvijee i drvee

jezikom nemutim.

Tu podigni svoj tihi dom,

sred carstva mira i spokojstva,

lien strepnje i okova

utoni u tu duboku mirnou.

I nek ti meka trava posteljom bude,

a pokriva zvjezdana kupola.

Eto to je srea moja.

JESENJA AROLIJA

Razlio se jesenji pejzau plamenih boja kola.

I taj raskoni vatromet

opio mi slatko pamet.

Zamaijala me jesenja arolija,

ta boanska slikarija.

Ko arena slikovnica

priroda se raskrilila

i u vodi jezera,

planinskog ogledala,

svoj lik prepoznala.

I taj praznik arkih boja

jesenja je radost moja.

Nad izvorom nadvila se

jedna zlatna grana,

sunce pozdravlja,

to svjedok je

ovog carskog slavlja

kad priroda ivot obnavlja

u dui se srea raa.

BOJA ASTRONOMIJAVolio bih da izatkam blistav stihoplet,od srebrnih, zlatnih i smaragdnih misli koloplet,

pa da se zaogrnem tim arobnim platom od rime

i da mi je u srcu toplo i sred zime.

Volio bih da se uspnem uz duha vrlet

i da sa njega pjesmom obasjam svijet

i da rasprim zauvjek sav mrak,

da u svaki kutak ue sunca zrak.

Volio bih onda da se bacim u nebeski okean,

pa da njime doplovim u Sunev stan

i zahvatim plaveti u pehar od svjetlosti

i darujem ga zvjezdanoj nevjesti.

A onda da na Velikim kolima odjezdim put vasione

i izbrojim zvijezda bilione

i ugledam Zemlju kao biser plavi

kako blista u kosmikoj tami.

Sletio bih onda kao Prometej na rodnu planetu

i donio svetu svemirsku poruku svijetu,

da ivot nije kratki luk izmeu roenja i smrti,

ve da se toak ivota unedogled vrti.

I nestao bi tad vjekovni strah od groba,

jer svanulo bi divno Novo doba.

PUTEESTVIJE DUE

Ljudska je dua vjeiti putnik,

a tijelo je zemno ubogi smrtnik.

Znam da se nikad nisam rodio,

samo sam beskrajem vjenosti brodio.Od Neba do Zemlje,

od Zemlje ka Nebu,

u vjeitom krugu

ispijao radost

plakao tugu.I pitam se kuda me taj eonski put vodi,

kojoj zvijezdi, kakvoj slobodi?

U svjetlost, kroz tminu,

Bojem Sinu.

TAJNA STVARANJA

Moja pjesma nije

ovog brinog uma tvorevina,

zaviaj je njen sveg blaenstva carevina.

Ni stihovi ovi pitki nisu

krhke misli moje,

to je samo njeni treptaj svijeta

u kom smrt i vrijeme ne postoje.

Uistinu, ja i nisam pjesnik,

ja sam samo jednog

bezvremenog svijeta vijesnik.

Poetske su misli

bljesak snage nadzemaljskog duha,

a pjesnik je samo kroja

gizdavog im ruha,

i zato ispod ove rime

neu uklesati svoje ime,

jer umjetnik je samo

gipka struna,

po kojoj Gospod prebira,

kada svira

besmrtnu muziku svemira.

BOGU

Tebi,

to caruje

sred zvjezdanih predjela vjenosti,

na prijestolju univerzuma,

u dvorcu sazdanom od svjetlosti,

nevidljiv oku,

nesaznatljiv iskri razuma,

jedino u Tebi,

caru svemira,

dua ovjeija moe nai mira.

ODA BOJEM STVARANJU

Kada se na mladom suncu

s proljea,

razbakare livade pune

raznobojnog cvijea,

to Bog alje

arene razglednice iz raja

na kojima je ispisana tajna

da ivot nema kraja.

I kada nas umiva tedro

hladni planinski vazduh,

to nas samo blagosilja

sveprisutni Boji miloduh.

ak i kad tajnovito no

oko Zemlje svije

svoja tamna krila,

znaj da i tad te uva

tiha Boja sila

i da taj tmurni mrak

pohodi nas samo

da bi poslije njega

jo sjajniji bio

topli sunev zrak.

I da ak i tvrdi,

sivi kamen

krije neke

Boje tajne znamen.

I upamti,

da je ovo divotno zemaljsko carstvo,

to poiva pod plavim svemirskim platom,

nainjeno s ljubavlju i oivljeno

udesnom Bojom matom!

PJESMA O UBRANOJ RUI

Jedna mlada majska rua

preko plota utu glavu prua,

ka suncu se arnom okree

to budilnik ivota je u proljee.

I dok se njeno sa suncem mazila,

jedna ju je nestana ruka spazila

i otrgla iz toplog sunevog zagrljaja

od rue nainila ukrasnog bogalja.

A ta vragolasta ruka,

nije ni slutila kakva je za ruu muka,

biti posaena i u najljepoj vazi

kad ne moe vie preko plota

sa suncem da se mazi.

I zato itaoe dragi znaj,

kad ti se kroz rue smijei maj,

da svaka travka, panj i cvijet

kao i ti jednako je svet.

JESENJI MASLAAK

Na livadi jesenjoj

snudio se

jedan mali maslaak.

Iz mrtvila zemlje

izmamio ga

topli sunev zraak.

Pomislio on

da granulo je proljee,

pa procvjetao

sav blaen od sree.

Al sunca sjajnog

sve manje na nebu ima,

a na vrata zakucala

ve je hladna zima.

I taj ubogi maslaak

rastui se i svenu u trenu,

a nad njim kine suze proli

i jedan sivi oblaak.

I tako prijatelju moj,

nek te sjeti siroti maslaak

kad te zagolica varljiv sunev zrak,

da poslije njega moda vreba

hladni kobni mrak.

MAGIJA MISLIDa li ovjek zna,

da nitima misli

nevidljivim,

ruho sudbine tka?

TIHO MJESTO

Ima jedno tiho mjesto,

koje ne pohodim tako esto,

jer do njeg nema pravog druma,

jedini je put kroz dveri mirnog uma.

Ima jedna bajkovita oaza

i do nje uska i krivudava staza,

put neutrt,

u taj ljupki vrt.

Ima jedan zvjezdoliki prostor

i u njem od srebra sazdan dvor,

a nad njim ko aren slavoluk

izvajana duga

i rijeka od snova to

u beskraj vijuga...

SREBRNA KUTIJICA

Imam jednu maginu srebrnu kutijicu,

od imetka skromnog najdrau stvaricu

i u njoj blaga basnoslovnog

tri novia, sat i vojnika olovnog.

Katkad se na dlanu ko koljka rastvori,

a iz utrobe joj arobne zablistaju biseri,

u pono mi umilnu nonu muziku svira

koncert za orkestar i dva klavira.

uvam je skrivenu ko rijetku amajliju

daleko od pogleda zavidljivih oiju,

ali njenu tajnu najveu,

ni za carstvo odat neu!

Imam jednu udesnu srebrnu kutijicu,

to vratila je osmijeh mom brinom licu...

PLAVI CVIJET

Da li zna, djeae zvjezdooki,

gdje cvate plavi cvijet,

na kom meridijanu svemira,

ija ruka latice mu njene dira?

Cijeli ivot traim plavi cvijet,

lutajui nizijama, puzei uz vrlet,

da o njemu satkam najljepi sonet.

Nestvarno lijep,

latice mu srebri

svjetlucave rose kap,

nad njim pjeni duge slap...

Umoran od dugog hodoaa

rekoh sebi u nevjeri,

da pokuaj je klet

traiti po svijetu plavi cvijet.

I svatih tad u magnovenju

da njegov dom,

jednog u dana nai

u istom srcu svom.

PAGE 27