Zvonimir Freivogel

PODMORNICE I PODMORNIČARSKA TRADICIJA NA HRVATSKOM JADRANU

Početkom 21. stoljeća prošlo je 100 godina od naručbe prvih podmornica za austrougarsko carstvo, tadašnju pomorsku silu na Jadranu. Većina austrougarskih podmornica građena je ili sastavljana u našim brodogradilištima, što je predstavljalo uvođenje i uspješnu uporabu tada najnovijih tehnologija, a djelovale su na Jadranskom i Sredozemnom moru tijekom I. svjetskog rata. U razdoblju između dva rata podmornice bivšeg Kraljevstva SHS / Jugoslavije naručivane su u inozemstvu, jer su veće luke i tradicionalna mornarička brodogradilišta u međuvremenu pripale Italiji. Te su podmornice i njihove posade uspjele dalje prenijeti tradiciju i znanje podmorničarske «struke», zato se poslije II. svjetskog rata moglo u Puli obnavljati podmornice i graditi nove prema projektima pronađenim u arhivu brodogradilišta u Rijeci. Gradnja podmornica poslije je prešla u Split, gdje je sagrađeno nekoliko suvremenih klasa. Hrvatska je poslije osamostaljenja uspjela ne samo osposobiti, nego i poboljšati jedinu podmornicu u sastavu HRM. Nažalost je danas, zbog političkih i novčarskih razloga, podmorničarstvo ponovno stagniralo i jedina hrvatska podmornica trebala bi završiti u muzeju, jer za njenu obnovu i održavanje nisu osigurana finacijska sredstva. Tako jedno stoljeće poslije stvaranja podmorničke flotile prijeti opasnost da će s Jadrana nestati naše podmornice i ugasiti se ta vrijedna tradicija.

Uvod Informacije o podmornicama koje su građene i služile u mornaricama na hrvatskom

Jadranu mogle su se do prije nekoliko godina naći samo u stranoj literaturi, poput stručnih mornaričkih godišnjaka, primjerice Jane's Fighting Ships (1), Weyers (2, 3), Almanacco Navale, Flottes de Combat (4), Combat Fleets of the World (5), ili knjiga koje su pisali stručnjaci i ljubitelji te tematike (6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 25). Tek se posljednjih godina podaci o jadranskim podmornicama mogu naći i u knjigama domaćih autora, pretežito osoba koje su se profesionalno bavile tom tematikom i imale uvida u nekoć «strogo tajne» flotne programe (16, 17, 18, 19, 20). Jedan od razloga bila je relativno česta promjena državnih sustava i nijekanje prethodnika i njihovih dostignuća, premda se poslije prve euforije rabilo i ono što je gradio prethodnik, kako razvoj ne bi počinjao od ništice. Iznimka nisu bile ni podmornice, koje su na našoj obali projektirane i građene od 1904., te služile pod zastavama Austro-Ugarske, prve i druge Jugoslavije, a do nedavno i pod hrvatskom zastavom. Tako su nam često poznata imena stranih izumitelja i brodograditelja (24), a malo znamo o dostignućima naših ljudi i tehnike.

Čovjek je od prvog susreta s morem maštao o otkrivanju morskih dubina, kao istraživač ili kao ratnik, koji se htio potajice približiti protivniku i iznenaditi ga pod vodom. Podmornice su prvotno bile oružje malih mornarica koje su se branile od jačeg protivnika. Prva uporabiva podmornica na ručni pogon, Turtle Amerikanca Davida Bushnella, napala je 1776. jedan engleski brod tijekom američkog rata za nezavisnost. Slijedili su više-manje uspješni projekti ronilica iz doba građanskog rata između američkog Sjevera i Juga. Poznati su izumitelji poput Amerikanca Roberta Fultona, Bavarca Wilhelma Bauera, Nizozemca Corneliusa van Drebbela i britanskog pastora Georgea W. Garretta, koji su kostruirali

592

podmornice, nudeći ih bez uspjeha raznim mornaricama. Tako je Bauer 1852. ponudio svog Brandtauchera i austrijskoj mornarici 1852., ali kupnja nije uspjela zbog manjkave «financijske konstrukcije» (6). Uspješniji je bio švedski tvorničar Thorsten Nordenfelt, koji je prodavao oružje svim zaintereresiranim stranama, čak i primitivne parne podmornice građene prema Garrettovom projektu, koje su trebale održati «ravnotežu snaga» između Grčke, Turske i Rusije na Crnom moru (20, 24).

Tek je potkraj 19. stoljeća razvoj tehnike i tehnologije, posebice metalurgije i pogonskih sustava - motora s unutarnjim sagorijevanjem, omogućio gradnju podmornica manje opasnih za vlastitu posadu nego za protivnika. Razvoj podmornice znatno je ubrzan pojavom za nju idealnog oružja, autonomnog «ribljeg» torpeda, koji je prema ideji Ivana-Blaža Luppisa usavršio riječki tvorničar engleskog porijekla Robert Whitehead. Njegova tvornica Whitehead (poslije Torpedo, Rijeka) proizvodila je torpeda za većinu svjetskih mornarica. Projektiranje i gradnja podmornica izraz su visokog stupnja industrijskog razvoja pojedinih država. U gradnji podmornica prednjačili su američki i francuski izumitelji, ali su se u utrku početkom 20. stoljeća uključili i brodograditelji Velike Britanije, Italije, Njemačke i dvojnog austrougarskog carstva.

Austrougarski počeci 1904/05. godine, kad je Austro-Ugarska htjela naručiti prve podmornice, Francuska je

imala u službi 26 podmornica, Sjedinjene Države osam, Velika Britanija devet, Italija tri u gradnji, a Njemačka ni jednu, iako je njemačko brodogradilište Germania već gradilo podmornice za Rusiju (21). Prvi projekt podmornice za carsku i kraljevsku mornaricu izradio je 1904. Mornaričko-tehnički odbor (Marinetechnisches Komitee/MTK) u Puli, na čelu s višim inženjerom Siegfriedom Popperom (sl. 1). Podmornica duljine 22,16 m, širine 3,78 m i visine 4,21 m istiskivala bi 129,5 tona na površini i 134,5 t pod vodom. Bila bi naoružana s dvije torpedne cijevi kalibra 450 mm, kao pogon na površini služio bi benzinski motor snage 147 kW (200 KS), a pod vodom elektromotor snage 51,5 kW (70 KS).

Slika 1. Prvi projekt podmornice Mornaričko-tehničkog odbora iz Pule (Vojislav Jereb)..

593

Kako bi se usporedili različiti projekti, mornarica je 24. svibnja 1905. raspisala natječaj, na koji su prijedloge poslale strane i domaće tvrtke, te neki pojedinci. Tek je potkraj 1907. sklopljen ugovor za gradnju šest pokusnih podmornica istisnine oko 240 tona na površini i oko 300 t u zaronjenom stanju: po dvije američkih tipova «Lake» (sl. 2) i «Holland», te dvije njemačke tipa «Germania». Tako je ipak propuštena prigoda graditi podmornice prema vlastitom projektu.

Slika 2. Podmornice tipa "Lake" služile su za školovanje posada (zbirka Lothar Baumgartner).

Od šest pokusnih plovila dva uopće nisu odgovarala zahtjevima: bila je riječ o ronilicama Ub. 1 i Ub. 2, koje je njihov konstruktor Simon Lake zamislio kao plovila višestruke namjene u ratu i miru. Osim tri torpedne cijevi - dvije pramčane i jedne krmene - imale su ronilačku komoru na pramcu i kotače za vožnju po morskom dnu, jer su trebale i istraživati podmorje, popravljati podvodne telegrafske kablove i pomagati kod dizanja potopljenih brodova. Sastavljane su u Pomorskom arsenalu u Puli od dijelova dopremljenih iz SAD-a, ali su dovršene kao posljednje od šest pokusnih podmornica i ušle u službu tek 1911. Na površini - rabeći benzinske motore slabe kakvoće - nisu dostizale ugovornu brzinu. Poslije su umjesto američkih benzinskih ugrađeni austrijski dieselski motori, što nije pomoglo, jer su se i ovi često kvarili. Tako su ove ronilice tijekom rata služile samo u školske svrhe.

Drugi par podmornica američkog porijekla - Ub. 5 (sl. 3) i Ub. 6 - građen je u riječkoj tvornici Whitehead prema licenci tvrtke Electric Boat Company i projektu Johna Hollanda. Bila je riječ o pravim podmornicama malog pričuvnog uzgona, optimiranim za podvodnu plovidbu, ali su im glavni nedostatak bili benzinski motori čije su pare i ispušni plinovi trovali posadu. Stoga ih je tijekom službe odlučeno zamijeniti dieselskim, kako bi se olakšali radni uvjeti posade i poboljšala učinkovitost. Bile su naoružane s dvije pramčane torpedne cijevi.

Podmornice Ub. 3 i Ub. 4 (sl. 4) građene u Kruppovom brodogradilištu Germania u Kielu, imale su poput tipa «Holland» dvije torpedne cijevi, a za plovidbu na površini

594

parafinske motore, koji su jako dimili i bili preglasni. Nedostaci otkriveni kod podvodne plovidbe otklonjeni su zamjenom dubinskih kormila i postavljanjem repnog vododoravnog stabilizatora. Dotegljene su iz Njemačke na Jadran 1909., a Ub. 4 je postala prvom operativnom podmornicom austrougarske mornarice, ušavši u službu 29. kolovoza 1909.

Slika 3. Podmornica Ub. 5 kojom je poručnik bojnog broda Georg von Trapp potopio oklopni krstaš Leon Gambetta i podmornicu Nereide (zbirka Baumgartner).

Slika 4. Ub. 3 i Ub. 3 tipa "Germania" (Povijesni muzej Istre, Pula).

Pokusi s tih šest podmornica pokazali su da će za bojevnu uporabu biti potrebne veće jedinice. Stoga je 3. rujna 1910. raspisan novi natječaj, na koji je osim Whiteheada iz Rijeke i

595

Germanije iz Kiela svoj prijedlog poslala i tvrtka Stabilimento Tecnico Triestino (STT) iz Trsta, gdje su već građeni svi tipovi ratnih brodova. Komisija koja je ocjenjivala prijedloge odbila je ponudu STT-a i u «trci» su ostali samo Germania i Whitehead. Riječka tvrtka nudila je austrougarskoj mornarici razne tipove podmornica. Zahvaljujući iskustvu stečenom kod gradnje tipa «Holland» projektirala je podmornice za nizozemsku i dansku mornaricu, te sagradila još jednu podmornicu SS. 3 (sl. 5) nalik Ub. 5 i Ub. 6, koju nitko nije htio otkupiti. Tek su u jesen 1912. u uži izbor ušli Whiteheadov «Projekt 48» i njemački «Projekt 506d». Austrougarski podmorničari bili su skloniji riječkom projektu, ali je zapovjedništvo mornarice izabralo projekt Germanije i naručilo pet podmornica (Ub. 7-11) u Njemačkoj. Jedan od razloga bila je i njihova cijena, malo niža od svote odobrene za gradnju novih podmornica, dok bi riječke novogradnje bile neznatno skuplje. Posljedice te odluke bile su kobne za austrougarsko podmorničarstvo. Rat je izbio prije dovršenja klase «Ub. 7», vjerovalo se da neće moći stići na Jadran i prodane su njemačkoj mornarici (21). Carska i kraljevska podmornička flotila raspolagala je tako početkom rata sa samo sedam podmornica, od kojih dvije bez bojevne vrijednosti. Osim šest pokusnih otkupljena je već spomenuta SS. 3, nazvana Ub. 7, a poslije Ub. 12. Sve su imale različite nedostatke i mali doplov, ali se vjerovalo kako će rat kratko trajati, a poslije će se naručiti bolje podmornice.

Slika 5. Podmornica Ub. 12 građena je u Rijeci 1911. kao SS. 3 i otkupljena 1914. za c. i kr. mornaricu (Bibliothek f. Zeitgeschichte, Stuttgart).

Austrougarske podmornice u I. svjetskom ratu – služba i razvoj

Tri «Hollanda» i dvije «Germanije» ipak su bile dobro oružje u rukama smjelih podmorničara. Tako je Ub. 12 potkraj 1914. oštetila francuski bojni brod Jean Bart, poslije čega francusko brodovlje više nije dolazilo na Jadran, a Ub. 5 je u proljeće 1915. potopila francuski oklopni krstaš Leon Gambetta južno od Otrantskih vrata. Poslije ulaska Italije u rat na strani Entente, Ub. 5 je potopila i talijansku podmornicu Nereide kod Palagruže, dok je Ub. 4 kod Cavtata torpedirala talijanski oklopni krstaš Giuseppe Garibaldi.

Neočekivana prinova za austrougarsku podmorničku flotilu bila je francuska podmornica Curie, koja je u prosincu 1914. pokušala prodrijeti u pulsku luku, zaplela se u

596

lučku barikadu i potopljena je paljbom obalnih i brodskih topova. Podignuta je početkom 1915., popravljena i 1. lipnja 1915. ušla u službu kao Ub. 14 (sl. 6). Bila je riječ o relativno suvremenoj i velikoj jedinici građenoj 1912. (14). Niz pojedinosti ipak je bio loše riješen: nije imala toranj nego samo laganu motrilačku platformu, motori su bili slabi, doplov premalen, nije bilo topa i postojala je samo jedna unutarnja (pramčana) torpedna cijev, dok su ostala torpeda bila smještena izvan čvrstog trupa u otvorenim cijevima i kolijevkama za lansiranje tipa Drzewiecki. Pulski brodograditelji - na čelu s višim inž. Franzom Sokolom - su ipak 1916. uspješno pregradili tu «imitaciju podmornice» (kako ju je nazvao njen tadašnji zapovjednik, poznati podmorničar Georg von Trapp). Dobila je pravi toranj, poboljšane motore, veći doplov ugradnjom dodatnih tankova za gorivo i top kalibra 88 mm. Kao jedini nedostatak ostali su vanjski okviri s torpedima izloženim djelovanju mora i tlaka vode kod podvodnih eksplozija, ali se odustalo od potpune pregradnje, jer bi bila preskupa. Ub. 14 je bila prva c. i kr. podmornica koja je imala dovoljan doplov za operacije na Sredozemlju (6, 10), (sl. 7).

Slika 6. Francuska podmornica Curie postala je austrougarska Ub. 14 (zbirka Wladimir Aichelburg).

Slika 7. Podmornica Curie poslije rata, ponovno u francuskoj službi (zbirka Franz Selinger).

597

U proljeće 1915. je i austrougarsko mornaričko zapovjedništvo shvatilo da su potrebne

dodatne podmornice. U to su doba Nijemci slali svoje male podmornice u pomoć Turskoj. Stizale su željeznicom u dijelovima u Pulu, gdje su sastavljane, a zatim bi ih austrougarski brodovi teglili do Otrantskih vrata, odakle bi vlastitim pogonom nastavljale plovidbu do Male Azije. Austro-Ugarska je naručila pet takvih obalnih podmornica tipa UB I (sl. 8), a po dovršenju su dobile oznake Ub. 10, 11, 15, 16 i 17. Iako malih protežnosti, već su tijekom pokusnih plovidbi na Sjevernom Jadranu dokazale svoju vrijednost. Ub. 10 je pod austrougarskom zastavom (ali s njemačkom posadom) potopila talijansku torpiljarku 5 PN, a Ub. 11 talijansku podmornicu Medusa.

Slika 8. Mala podmornica Ub. 15 njemačkog tipa UB I (Bibliothek f. Zeitgeschichte,

Stuttgart).

Osim malih podmornica Njemačka je na Jadran i Sredozemlje slala velike flotne podmornice, koje su mogle oploviti Europu opskrbljujući se u neutralnim španjolskim vodama. Sad se vidjelo da su podmornice klase «Ub. 7» preuranjeno prodane i austrougarska brodogradilišta su dobila nalog graditi vlastite podmornice. Mislilo se da će manje podmornice biti brzo dovršene, stoga su u Rijeci naručene jedinice klase «Havmanden», prema Whiteheadovom projektu za Dansku. Bila je riječ o obalnim podmornicama sa snažnim dieselskim motorima, ali loših općih svojstava. Whitehead (u okviru novo osnovane tvrtke UBAG) nije mogao sagraditi sve četiri naručene jedinice (Ub. 20 - Ub. 23) nego su dvije odstupljene pulskom Arsenalu i dovršene prema preinačenom projektu (voditelj projekta bio je već spomenuti inž. Franz Sokol), što je još više usporilo gradnju (sl. 9). Sve su prekasno ušle u službu, nisu potopile ni jedan protivnički brod, dvije su izgubljene u ratu, a dvije su pripale pobjednicima. (6, 8, 15)

Njemačka je u međuvremenu gradila obalne podmornice većeg tipa «UB II» i Austro-Ugarska je otkupila njihove nacrte, te u Rijeci i Puli sagradila ukupno osam jedinica (Ub. 27 - 32, 40 i 41), (sl. 10). Sve su sudjelovale u ratu, zajedno s dvije već otpisane njemačke podmornice istog tipa, koje su Austrijanci kupili od Njemačke (Ub. 43 i 47). Izgubljena je samo jedna, a zahvaljujući većem doplovu mogle su djelovati i protiv trgovačkog brodovlja na Sredozemlju.

598

Slika 9. Ub. 21, jedna od dvije podmornice tipa "Havmanden" građene u Rijeci (zbirka Rene Greger).

Slika 10. Ub. 27 tipa UB II sagrađena je u riječkom brodogradilištu Danubius (zbirka Aichelburg).

Istodobno su projektirane flotne podmornice, nalik austrougarskim jedinicama

građenim u Njemačkoj prije rata, ali je svako austrougarsko brodogradilište razvijalo vlastiti projekt, često uz pomoć različitih njemačkih tvrtki. Tako je Cantiere Navale Triestino (CNT) iz Monfalconea zajedno s riječnim brodogradilištem tvrtke DDSG iz Budimpešte gradilo podmornice njemačkog tipa «Weser» (nazvanog prema istoimenom brodogradilištu iz

599

Bremena), Ganz-Danubius iz Rijeke prema projektu «Germania» (sl. 11), a Austriawerft (bivši STT) iz Trsta prema vlastitom projektu (sl. 12). MTK iz Pule je isto radio na projektu podmornice otvorenog mora istisnine 900/100 tona. (6)

Slika 11. Crtež flotne podmornice Ub. 50 građene u Rijeci i skoro dovršene potkraj rata (V. Jereb).

Slika 12. Crtež Ub. 52, flotne podmornice u gradnji u Trstu (V. Jereb).

Osim flotnih planirane su i velike obalne podmornice njemačkog tipa «UB III»,

također po uzoru na različite njemačke projekte. Jedinice montirane u Monfalconeu (sl. 13) od dijelova iz Budimpešte ponovno su bile tipa «Weser», a podmornice građene u Rijeci pripadale su tipu «Germania», kao i jedinice naručene u Trstu. Nijedna od spomenutih flotnih i velikih obalnih podmornica – posebice zbog nedostatka tvariva i kvalificiranih radnika – nije bila gotova prije kraja rata, iako je prva riječka jedinica bila pred dovršenjem(sl 14). Sve su pale u ruke Talijanima i izrezane su na navozima. (Tablica I)

Razdoblje Kraljevstva SHS – Jugoslavije Međuratno razdoblje značilo je stagnaciju brodogradnje na hrvatskoj obali Jadrana.

Talijani su osvojili Trst, okupirali Pulu i Rijeku, gradove s najvećim austrougarskim brodogradilištima. Pobjednici su razgrabili brodovlje, a Kraljevstvu SHS, poslije Jugoslaviji, preostala su samo manja brodogradilišta u Kraljevici, Splitu, Šibeniku i drugim priobalnim gradovima, te podružnica Pomorskog arsenala u Tivtu. Mogla su samo obnavljati brodove,

600

Slika 13. Velika obalna podmornica tipa UB III građena u Monfalconeu (V. Jereb).

Tablica I: Gradnja i tehnički podaci austrougarskih podmornica Podmornica

(Tip) Brodogradilište Gradnja Istisnina na

površini/ zaronjena

(t)

Snaga motora/ elektromotora

(kW i KS)

Površinska / podvodna

brzina (čv)

Torpedne cijevi; topovi

(kalibar u mm)

Projekt MTK Arsenal, Pula - 129,5 / 134,5

147 / 51,5 200 / 70

9,5 / 7 2-450; -

Ub. 1, 2 (Lake)

Arsenal, Pula 1907.-1911. 223 / 277,5 529 / 147 720 / 200

10,3 / 6 3-450; -

Ub. 3, 4 (Germania)

Germania, Kiel 1907.-1909. 240 / 300 441 / 235 600 / 320

12 / 8,5 2-450; 1-66

Ub. 5, 6, 12 (Holland)

Whitehead, Rijeka

1908.-1910. /-1911.

240 / 273 367,6 / 169 500 / 230

10,75 / 8,5 2-450; 1-37, -47

ili -75 Ub. 7 - 11

(Germania) Germania, Kiel (1913.-

1915.) 695 / 885 1691 / 911,8

2300 / 1240 17 / 11 6-450;

1-66 Ub. 14

(ex-Curie) Arsenal, Toulon

& Arsenal Pula

1912. (1915.)

425 / 554 533 / 485 725 / 660

12,6 / 8,2 1 t.c. i 6 okvira -

450; 1-88 Ub. 10, 11, 15 - 17 (UB I)

Germania, Kiel; Weser, Bremen &

Arsenal, Pula

1915. 127,5 / 142,5

44 / 88 60 / 120

6 / 5,5-9 2-450; 1-37, -47

ili -66 Ub. 20 - 23

(Havmanden) UBAG, Rijeka &

Arsenal Pula 1915.-1917. 173 / 210 330 / 117,6

450 / 160 12-13,5 / 9 2-450;

1-66 Ub. 27-32, 40,

41 (UB II) CNT/Budimpešta,

Arsenal, Pula i Danubius, Rijeka

1916.-1917. 268 / 306 220,6 / 205,9 300 / 280

9 / 7,5 2-450; 1-75

Ub. 50, 51, 56, 57

(Danubius)

Danubius, Rijeka 1917. - - (nedovršene)

840 / 1100 1691 / 882 2300 / 1200

16,5 / 9 6-450; 2-100

Ub. 48, 49, 58, 59

(Weser-CNT)

CNT/Budimpešta i Arsenal, Pula

1917. - -(nedovršene)

818 /1183,5 1764,7 / 882 2400 / 1200

16,25 / 8,5 6-450; 2-90

Ub. 52 - 55 (Austriawerft)

Austriawerft, Trst . (nedovršene)

849 / 1200 1764,7 / 1088 2400 / 1480

15,75 / 9 6-450; 2-100

UB III CNT

CNT,Monfalcone i Budimpešta

1917. - - (nedovršene)

498 / 620 779,4 / 579,4 1060 / 788

13,75 / 8,25 5-450; 1-100

UB III Danubius

Danubius, Rijeka 1918. - - (nedovršene)

513 / 647 808,8 / 411,8 1100 / 560

13,75 / 8,25 5-450; 1-100

601

Slika 14. Riječka inačica obalne podmornice tipa UB III (V. Jereb).

među kojima i malobrojne ratne, koje je novo kraljevstvo smjelo zadržati. Kraljevičko brodogradilište je zbog ekonomske krize tek 1931. dovršilo male minolovce započete za c. i kr. mornaricu, a splitsko brodogradilište potkraj 1930-tih godina počelo graditi razarače i trgovačke brodove. U takvim uvjetima gradnja podmornica nije bila ostvariva, te su 1927. naručene po dvije u Velikoj Britaniji i Francuskoj (22). Britanska klasa «L» projektirana je još tijekom I. svjetskog rata, ali su podmornice Hrabri i Nebojša (sl. 15) zadovoljavale potrebe u doba kad su isporučene (17). Poslije ih je trebalo zamijeniti manjim podmornicama njemačkog tipa «II B», ali je početak II. svjetskog rata poništio te planove (23). Francuski tip «Simonot», kojem su pripadale podmornice Smeli i Osvetnik (sl. 16), bio je suvremeniji od britanskog. Dobile su bolje njemačke dieselske motore (tipa MAN) umjesto izvornih francuskih (22), kao i topove kalibra 100 mm iz arsenala austrougarske mornarice, koje su podmorničari SHS uspjeli sakriti i spasiti tijekom francuske okupacije Boke Kotorske. Sve su četiri podmornice omogućavale školovanje, uvježbavanje i održavanje tradicije jugoslavenskih podmorničara, ali u travnju 1941. nisu uspjele obraniti obalu od talijanskog napada, iako su dvije bile na pučini prvih dana rata. Kad se vidjelo da predstoji kapitulacija, podmornica Nebojša je prebjegla Englezima u Egipat. Ostale tri su zaplijenili Talijani, jednu odmah otpisali, a druge dvije su izgubljene tijekom rata.

Slika 15. Podmornica Nebojša naručena u Velikoj Britaniji preživjela je rat i služila kao Tara u sastavu bivše JRM (zbirka Freivogel).

602

Zanimljiva je i relativno nepoznata činjenica da su hrvatski brodograditelji bili vrlo aktivni u projektiranju i gradnji austrougarskih podmornica, primjerice inženjeri Gjuro Stipetić i Leopold Sorta, koji su odgojili generacije hrvatskih brodograditelja (20). Stoga je pomalo čudno da ih tadašnja «nova vlast» nije uključila u razvoj podmornica.

Slika 16. Podmornica Osvetnik sagrađena je u Nantesu i izgubljena pod talijanskom zastavom (zbirka Freivogel).

Inž. Gjuro Stipetić (rođen 1876. i smaknut 1946.) prešao je 1911. iz mornarice na

položaj direktora brodogradilišta CNT u Monfalconeu i bio zadužen za gradnju i razvoj ratnih brodova i podmornica. Poslije I. svjetskog rata živio je u Zagrebu i kao redovni profesor predavao brodogradnju na Tehničkoj visokoj školi, poslije Tehničkom fakultetu. Tijekom postojanja «NDH» također je radio i djelovao, sudjelovao u pisanju «Hrvatske enciklopedije» i bio član odbora Prve hrvatske štedionice, temeljnog stupa hrvatske privrede. Zato je potkraj 1945. bio osuđen na smrt i strijeljan 1946.

Inž. Leopold Sorta (rođen 1891. i umro 1956.) radio je u brodogradilištu Ganz-Danubius u Rijeci kao projektant na konstruiranju razarača, krstarica i podmornica, a 1917./1918. je poslan u brodogradilište Germania u Kielu, kako bi sudjelovao u projektiranju podmornica za austrougarsku mornaricu. Poslije rata je od 1919. predavao brodogradnju u Zagrebu, te bio tvorcem hrvatske tehničke terminologije, posebice brodograđevne i brodostrojarske

Razdoblje poslije II. svjetskog rata – FNRJ i SFRJ Poslije 1945. su u porušenim brodogradilištima u Puli i Rijeci nađeni neki brodovi koje

se isplatilo dovršiti ili popraviti. Među njima su bile i po jedna talijanska flotna i džepna podmornica, pronađene u Puli i obnovljene u Uljaniku. Talijanska Nautilo klase «Flutto» (u međuvremenu kao njemački plijen nazvana UIT 19) postala je jugoslavenska Sava (P-802), (sl. 17, sl. 18) dok je džepna podmornica CB-20 nazvana Mališan (P-901), sl. 19, sl. 20, sl. 21, (7, 18, 20). Zajedno s podmornicom Tara (P-801; bivša Nebojša, koja se vratila iz izbjeglištva) činile su osnovu podmorničke flotile Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) i omogućile školovanje novih posada. U doba dok se «nova Jugoslavija» nalazila u «procjepu» između Istoka i Zapada, a novčana sredstva bila skromna, nije se moglo nabavljati podmornice u inozemstvu. Stoga su građene u domaćim brodogradilištima pomoću znanja i

603

Slika 17. Podmornica Sava (I) poslije dovršenja za JRM (zbirka Krešimir Šurina).

Slika 18. Izgled podmornice Sava (I) poslije preinake s poboljšanim hidrodinamskim oblikom zapovjednog mosta (zbirka Šurina).

iskustva stečenog pri obnovi dvije talijanske jedinice. U arhivu riječkog 3. maja, bivšeg Cantiere Navale del Quarnaro, odnosno Ganz-Danubiusa, pronađeni su nacrti za talijanske podmornice klase «Sirena», koji su poslužili kao temelj za projekt B-81, a dvije podmornice

604

sagrađene su u Puli (18, 20). Prva je dobila oznaku P-811 i ime Sutjeska, a polublizanac s oznakom P-812 nazvan je Neretva (sl. 22, sl. 23, sl. 24, sl. 25a, sl. 25b). Razlikovale su se nizom pojedinosti, jer su nabavljena dva različita tipa periskopa, tako je Neretva imala drugačiji raspored u bojevnoj središnjici i dulji zapovjedni most, što je ujedno smanjilo najveću podvodnu brzinu (18, 20).

Slika 19. Podmornica P-901-1 u Tehničkom muzeju u Zagrebu (Velimir Vukšić).

Slika 20. Podmornica P-901-2 u Tehničkom muzeju u Zagrebu (Velimir Vukšić).

605

Slika 21. Podmornica P-901 Mališan (bivša CB-20) (Z. Freivogel).

22) P-811 Sutjeska prije porinuća u Uljaniku (Uljanik/Tehnički muzej, Zagreb)

U obnovi i projektiranju podmornica sudjelovali su suradnici Brodoprojekta iz Rijeke i Brodarskog instituta iz Zagreba, primjerice inženjeri Antun Jagodnik, Stanko Šilović i Josip

606

Šretner, čak i dvojica njemačkih inženjera, Robert Wagner i F. Sinzig, te drugi brodograđevni stručnjaci. Voditelj poslova izgradnje podmornica u Uljaniku bio je inž. Branko Ryšlavy.

Slika 23. Nedovršeni trupovi Sutjeske i Neretve poslije porinuća (Uljanik/Tehnički muzej, Zagreb).

Slika 24. Podmornica Sutjeska poslije dovršenja (zbirka Zdenko Kinjerovac).

Uskoro po dovršenju klase «Sutjeska» planirana je nova klasa, koju je trebalo graditi prema vlastitom projektu. Na čelu nove skupine brodograditelja u Brodarskom institutu u Zagrebu bio je inž. Žarko Alujević-Feđa, a skupinu za razradu tehničke dokumentacije u Brodoprojektu vodio je inž. Tihoraj Jelušić. Podmornička brodogradnja je iz «ugrožene» Pule (smatralo se da je preblizu granici s Italijom) preseljena u Split, gdje je u okviru Brodosplita osnovano Brodogradilište specijalnih objekata (BSO). Istodobno s gradnjom podmornica

607

školovane su i njihove posade, koje su sudjelovale u gradnji i opremanju, kako bi po dovršenju što bolje poznavale svoj brod (16, 18, 20). Prva jedinica «Projekta B-71» krštena je Heroj (P-821), a slijedile su je Junak (P-822) i Uskok (P-823), sl. 26). Uveden je i novi elektromotorni pogon, a u gradnju podmornica su uključene brojne tvrtke u Hrvatskoj i Sloveniji (Rade Končar u Zagrebu, Tvornica hidrauličnih strojeva u Trsteniku, Vulkan u Rijeci, Strojar u Pušćoj Bistri, Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, rudnik olova u Mežicama) (20).

Slika 25. P-812 Neretva razlikovala se oblikom i duljinom zapovjednog mosta od Sutjeske (zbirka Šurina).

Slika 26. P-823 Uskok bila je treća jedinica klase "Heroj" (Brodosplit).

Dovršenjem te klase dokazano je da se na hrvatskoj obali mogu graditi najsloženiji tehnički objekti poput podmornica, a uskoro su slijedile i dvije poboljšane jedinice «Projekta B-72» ili klase «Sava» (sl. 27) (Sava/P-831 i Drava/P-832), koje su trebale zamijeniti

608

Slika 27. P-831, prva jedinica klase "Sava" (II) (Brodosplit).

Slika 28. Maketa podmornice P-913 klase "Tisa" (Hrvatski pomorski muzej, Split).

Slika 29. Diverzantska ronilica ("skuter") tipa R-1 (Brodosplit).

609

Sutjesku i Neretvu. Stručnu skupinu vodio je pukovnik Dušan Radanović, a poslije ga je zamijenio inž. Branko Ryšlavy. Novost je bila izrada lakog trupa i zapovjednog mosta od stakloplastike, a čvrsti trup i toranj i dalje su bili od čelika. Podmornice «Projekta B-72» trebao je slijediti «Projekt B-73», naoružan protubrodskim vođenim projektilima, ali se ni na Istoku ni na Zapadu nije moglo nabaviti odgovarajuće projektile, te je gradnja odgođena i poslije potpuno ukinuta u korist «džepnih» podmornica klase «Tisa» (sl. 28) i diverzantskih podmornica tipa R-1(sl. 29), R-2 (sl. 30) i R-2M (20).

Slika 30. Diverzantska ronilica tipa R-2 (Krešimir Đurić).

Slika 31a. Porinuće hrvatske podmornice Velebit (ex-Soča) poslije preinake (Krešimir Đurić).

610

Džepne podmornice «Projekta B-91» ili klase «Tisa» mogle su polagati mine pred protivničkim pomorskim uporištima ili služiti za prijevoz podvodnih diverzanata i njihovih transportnih sredstava, ronilica tipa R-1. Postale su poznate 1986. godine, kad je jedna od njih, P-912 Una, pobliže opisana u reviji «Start», a od tog doba se za njih uvriježio i (pogrešni) naziv «klasa Una». (Tablica II)

Tablica II: Gradnja i tehnički podaci jugoslavenskih podmornica Podmornica (tip/projekt) Brodogradilište Gradnja

Istisnina na

površini /zaronjena

(t)

Snaga motora/

elektromotora (kW i KS)

Površinska /

podvodna brzina

(čv)

Torpedne cijevi i topovi (kal. u mm)

Hrabri,

Nebojša

(britanski L)

Armstrong, Newcastle 1927.-1928. 975 / 1164 1765 / 1176 2400 / 1600

15,7 / 10 6 – 533, 2 – 102

Smeli, Osvetnik (Simonot)

Ateliers et Chant. de la Loire, Nantes

1927.-1929. 630 / 809 1088 / 808 1480 / 1100

14,5 / 9 6 – 550, 2 – 100

Sava (ex-Nautilo)

CRDA, Monfalcone i Uljanik, Pula

1942.-43. i 1947-49. (obnova)

905 / 1068 1764 / 588 2400 / 800

12 / 7 6 – 533

Mališan (ex-CB-20)

Caproni, Taliedo i Uljanik, Pula

1942.-43. i . -1953.

(obnova)

35,4 / 45 66 / 73,5 90 / 100

7,5 / 6,6 2 – 450, 2 torpeda

Sutjeska, Neretva (B-81)

Uljanik, Pula 1957.-1961. 710 / 845 i 710 / 851

1470 / 662 2000 / 900

15 / 9,95 6 – 533, 8 torpeda

ili 16 mina

Heroj, Junak, Uskok (B-71)

BSO/Brodosplit, Split 1964.-1970. 614 / 704 800 / 2550 1088 / 3468

10,6 / 15,3 4 – 533, 6 torpeda

ili 12 mina

Sava, Drava (B-72)

BSO/Brodosplit, Split 1975.-1985 834 / 969 1080 / 1800 1468 / 2448

11 / 16 6 – 533, 10

torpeda ili 20 mina

Projekt B-73 (BSO/ Brodosplit)

- . / 1500 . . 4 – 533, torpeda i vođeni

projektili Tisa, Una, Zeta, Soča,

Vardar, Vrbas (B-

91)

BSO/Brodosplit, Split 1981.-1989. 76,1 / 87,6 i

80 / 90 (Vardar i

Vrbas)

. / 36

. / 54 6 / 8 4 mine ili

ronilice R-1

Tijekom rata protiv Hrvatske 1991. - 1995. podmornice koliko je poznato nisu sudjelovale u pomorskoj blokadi hrvatskih luka, ali su sve početkom rata prešle u Boku Kotorsku, osim džepne podmornice Soča, koja je ostala na remontu u Splitu. Produljena je, preinačena i poboljšana u BSO-u dodatkom dieselskog generatora za punjenje akumulatorske baterije, te prekrštena u Velebit (P-01).

Značaj podmornica i njihova važnost za odvraćanje protivničkih napada vidi se iz činjenice, da je pomorske snage NATO-a 1999. tijekom napada na «SR Jugoslaviju» osim

611

mogućih minskih polja najviše zanimalo i brinulo u kojem su stanju i gdje se nalaze jugoslavenske podmornice. Ta je briga u međuvremenu prestala, jer je već i prije raspada «SRJ» na Srbiju i Crnu Goru većina podmornica bila otpisana i ponuđena na prodaju.

Slika 31b. Podmornica Velebit na vezu u luci Lora (Dario Vuljanić).

32) "Brodosplitov" projekt turističke ronilice (Brodosplit)

U međuvremenu je i hrvatska podmornica Velebit (sl. 31) predugo bila izvan uporabe i trebala joj je nova akumulatorska baterija. Sve nade o kupnji u Sloveniji uz američku financijsku pomoć su se izjalovile, jer američku mornaricu i politiku u načelu jako smetaju podmornice u vodama kojima će možda prolaziti njeni brodovi, čak i kad pripadaju mogućem savezniku. Ni druge susjedne države u sastavu NATO-a nisu spremne prihvatiti postojanje hrvatske podmorničke flotile. Tako će i Velebit završiti u jednom od muzeja u Splitu ili Zagrebu, a na hrvatskom Jadrana će se ugasiti stoljetna tradicija podmorničarstva (sl. 33).

612

Zaključak

Još od doba Austro-Ugarske u Hrvatskoj su projektirane i građene podmornice, pri čemu su u okviru višenacionalnih državnih tvorevina aktivno sudjelovali i hrvatski brodograditelji. Ta je tradicija održavana i u razdobljima kad nije bilo moguće graditi podmornice, a znanje i iskustvo se prenosilo na nove generacije. Tako se poslije 1945. ponovno moglo projektirati vlastite podmornice, ali se čini da u konačno samostalnoj Hrvatskoj – iz ekonomskih i političkih razloga, te zahvaljujući pritiscima izvana – podmorničarstvu prijeti opasnost potpunog nestanka.

Literatura: (1) Jane's Fighting Ships, godišta 1965-66., 1970-71., 1986-87., 1992-93., 2002-

03., 2004-05., 2005-06., 2006-07. Janes Fighting Ships Publishing Co., London 1965. - Jane's Information Group, Couldson 2006.

(2) Weyer's Taschenbuch der Kriegsflotten, godišta 1914., 1922., 1928., 1936., 1940., 1943/44. J.F. Lehmanns Verlag, München, 1914. – 1943.

(3) Weyer's Flottentaschenbuch, godišta 1959., 1964., 1979/80., 1982., 1983., 1984., 1988/89., 1990/91., 1992./93., 1999.-2001., 2002.-2004., 2005.-2007. J.F. Lehmans Verlag, München, 1959., 1964., poslije Bernard & Graefe Verlag, München, Koblenz i Bonn, 1979. – 2005.

(4) Les Flottes de Combat 1962. Editions maritimes et d'outre-mer, Paris, 1962. (5) Combat Fleets of the World 2000-2001. Naval Institute Press,

Annapolis/Maryland, 2000. (6) Aichelburg, W.: Die Unterseeboote Österreich-Ungarns, 1. i 2. svezak.

Akademische Druck- und Verlagsanstalt, Graz, 1981. (7) Bagnasco, E.: Uboote im 2. Weltkrieg. Motorbuch Verlag, Stuttgart, 1988. (8) Baumgartner L., Sieche E.: Die Schiffe der k.u.k. Kriegsmarine im Bild, 2.

svezak: 1896.-1918. Verlagsbuchhandlung Stöhr, Wien / Mittler-Verlag, Hamburg, 2001. (9) Fraccaroli, A.: Italian Warships of World War II. Ian Allan, London, 1968. (10) Pawlik, G., Baumgartner, L.: S.M. Unterseeboote – das k.u.k.

Unterseebotswesen 1907-1918. H. Weishaupt Verlag, Graz, 1986. (11) Gardiner, R. (ured.): Conway's All The World's Fighting Ships 1906-1921.

Conway Maritime Press, London, 1985. (12) Gardiner, R. (ured.): Conway's All The World's Fighting Ships 1922-1946.

Conway Maritime Press, London, 1980. (13) Gardiner, R. (ured.): Conway's All The World's Fighting Ships 1947-1995.

Conway Maritime Press, London, 1995. (14) Garier, G.: L'odyssee technique et humaine du sous-marin en France, 3. svezak.

Marines Editions, Nantes, 2002. (15) Greger, R.: Austro-Hungarian Warships of World War I. Ian Allan, London,

1976. (16) Korbar, A.: Vlastitim snagama do Heroja. Brodarski institut, Zagreb, 2002. (17) Leontić, K.: Ukleta podmornica. Naklada Bošković, Split, 2004. (18) Ryšlavy, B.: Pula, brodogradilište, podmornice. Naklada Bošković, Split, 2005. (19) Freivogel, Z.: Austrougarske podmornice u I. svjetskom ratu – Austro-

Hungarian Submarines in World War I. Adamić i Digital Point, Rijeka, 2007. (20) Korbar, A.: Podmorničarstvo – 100 godina. Izdavaštvo Laurana, Zagreb, 2007. (21) Rössler, E.: Die Unterseeboote der Kaiserlichen Marine. Bernard & Graefe

Verlag, Bonn, 1997.

613

614

(22) Pleiweiss, M.: Slomljeno sidro. Pomorska biblioteka, svezak 29, Mornarički glasnik, Beograd, 1978.

(23) Möller, E., Brack, W.: Enzyklopädie deutscher U-Boote – von 1904. bis zur Gegenwart. Motorbuch Verlag, Stuttgart, 2002.

(24) Moore, J. E.: Jane's Pocket Book 8 – Submarine Development, MacDonald & Jane's, 25. Moore, J. E.: Jane's Pocket Book 1 – Major Warships, MacDonald & Jane's, London 1978.