POETIKA PROGONSTVA GOR’KIj I BulGAKOV IzmEđu SRPA I čEKIćA

Perusko kb 12.indd 1 13.2.2013. 9:42:32

Perusko kb 12.indd 2 13.2.2013. 9:42:32

POETIKA PROGONSTVA GOR’KIj I BulGAKOV IzmEđu

SRPA I čEKIćA

Perusko kb 12.indd 3 13.2.2013. 9:42:32

Perusko kb 12.indd 4 13.2.2013. 9:42:32

Mojoj obitelji

Perusko kb 12.indd 5 13.2.2013. 9:42:32

6

zahvaljujem se svojim najbližim suradnicima i mentorima — profesoru josipu užareviću i profesorici Živi Benčić–Primc — na kritikama,

smjernicama i satima koje smo proveli u ugodnim razgovorima. zahvaljujem se također ljubaznim djelatnicima Arhiva maksima Gor’koga u moskvi, pomoću kojih su mi u ruke dospjela mnoga neobjavljena pisma i vrijedna dokumentacija. Veliko hvala mirjani Komerički i Žarku Bajiću na statističkoj pomoći i geografskim kartama.

Ipak, posebno sam zahvalna svojim roditeljima, maksimu i Elijani, na ljubavi i energiji koju su mi iz Istre nesebično slali u zagreb, sestri Tatjani zbog koje sam se i odlučila baviti književnošću, nećakinji lini koja mi je obogatila život te marinku bez čijega bezgraničnog strpljenja i pomoći nikada ne bih dovršila ovu knjigu.

Perusko kb 12.indd 6 13.2.2013. 9:42:32

7

SAdRŽAj

I. uvod 9

O majstorima 11

II. Progonstvo 25

Geo–čitanje 27

Odmetnik 33

je li ruski Odisej na Capriju začepio uši? (transnacionalna poetika maksima Gor’koga) 43

Renegat 57

u moskvu! u moskvu! (sovjetski tekst mihaila Bulgakova) 65

Egzoterični i ezoterični prognanici 76

III. Poetika 85

Sloboda progona i pisanje između redaka 87

maksim Gor’kij: O ruskome seljaštvu 95

čekićem po seljakovu srpu 101

mihail Bulgakov: Moskovske scene (Na istaknutim mjestima) 119

mimeza srpa i čekića 127

maksim Gor’kij: V. I. Lenin 141

Perusko kb 12.indd 7 13.2.2013. 9:42:32

8

Gorak okus Vladimira Il’iča 147

mihail Bulgakov: Trenuci života i smrti 167

Car je gol!, ili karnevalizacija ćelavca 171

IV. zaključak 191

Treći put 193

Izvori: 203

literatura: 205

Kazalo imena 215

Bilješka o autorici 217

Perusko kb 12.indd 8 13.2.2013. 9:42:32

I. uVOd

Živjela tri M–a: Mihail, Maksim i Molière!

Evgenij zamjatin

Perusko kb 12.indd 9 13.2.2013. 9:42:32

Perusko kb 12.indd 10 13.2.2013. 9:42:32

11

O mAjSTORImA

Dobra je ptica ipak sličnija zlobnoj ptici nego što je dobrom psu.Stoga pisci različitih ideologija mogu biti i formalno i tematski povezani.

Viktor Šklovskij

u jednoj od najminucioznijih zapadnih povijesti ruske kulture Ikona i sje­kira. Povijest ruske kulture, jedno tumačenje james Billington je već u na-

slovu izdvojio dva elementa, točnije dva simbola koja ilustriraju kompleksnu podvojenost ruske duše. Ikona i sjekira su prema Billingtonovim spoznajama visjele na zidu svake ruske izbe, zbog čega je američki povjesničar upravo u nji-ma prepoznao ambivalentnu slojevitost ruskoga modusa vivendi, razapetoga između surove, materijalne borbe za preživljavanje s jedne strane i neupitne duhovnosti s druge. mnogi bi se složili s tvrdnjom da su druga dva simbola odredila vizualni identitet moderne Rusije 20. stoljeća, ukrštenost kojih je tre-bala zrcaliti neraskidivu slogu združenih radnika i seljaka. Srp i čekić su ključni elementi sovjetske ikonografije od njezina oktobarskoga začeća 1917. godine pa sve do rasapa u kolovozu 1991. godine. međutim, za razliku od većine postsoci-jalističkih zemalja, suvremena Rusija nije zanijekala svoje povijesno lice. Peto-krake, marksističke parole i razno socijalističko oruđe još uvijek krase moskov-sku podzemnu željeznicu, najveću moskovsku knjižnicu V. I. lenina (takozva-nu Lenjinku), ruske trgove, parkove, kolodvore i ostala zdanja diljem te velike zemlje. čak je i prostranstvo bivše prognaničke kolonije — Sibira — u službi predimenzioniranoga muzeja sjećanja, u kojemu se iznad spomenika raznih careva proteže (u neodređenu daljinu) ispružena ruka bezbrojnih Vladimira Il’iča lenina. No ne treba zaboraviti da je osim srpa i čekića još jedno oruđe legitimiziralo svoju moć u vrijeme boljševičke kulturne revolucije, zasjenivši

Perusko kb 12.indd 11 13.2.2013. 9:42:32

12

ostale umjetničke forme — pisana riječ. Tomu u prilog govore podaci Evge-nija dobrenka u knjizi Oblikovanje sovjetskoga pisca, koji podsjeća da je Savez sovjetskih pisaca brojao nevjerojatnih 10.000 članova. u relativno kratkome razdoblju (1934–1953) objavljeno je 73.700 knjiga s ukupnom nakladom od 2 milijarde 384 milijuna i 620 tisuća primjeraka! Takve su brojke legitimirale dobrenkov stav da je Sovjetski savez bio svojevrsna tvornica književnosti. Po-srijedi je uistinu paradoksalna pojava: za profesionalizaciju književnoga zanata odgovorni su oni koji su nad njime htjeli imati apsolutnu kontrolu. Sovjetska je vlast proganjala pisce kao što je svojedobno crkva proganjala vještice, zabranju-jući ih, spaljujući ili vješajući. Njihova su djela pak bila nadzirana, cenzurirana i skladištena po tajnim arhivima.

drugim riječima, paralelno s hiperprodukcijom književnih tekstova u sovjet-skoj Rusiji odvijala se i njihova hipercenzura. u gotovo pola stoljeća diktature Iosifa Vissarionoviča džugašvilija zabilježeno je nepamćeno iživljavanje vlasti nad umjetnošću riječi i sakaćenje njezine slobode, no pogrešno je misliti da je cenzuru s gruzijskih brda na Crveni trg doveo Koba, taj nesuđeni svećenik koji je istinsku vjeru pronašao u revoluciji i boljševizmu. u pitanju je naslijeđeni i uvježbani mehanizam koji je Stalin znao oploditi i dovesti do savršenstva. Stoga mu i korijene i prethodnike valja tražiti iza zavjesa nekih drugih pozornica ru-skih vladara — Petra Velikoga, Ekaterine II., Aleksandra I. i Nikolaja I., ali i V. I. lenina. Suvremene su revizije pokazale da je, preotevši kormilo iz onemoćalih leninovih ruku, Stalin prisvojio niz njegovih zasluga. jedna od njih je i cenzura. Potaknut dubokom odbojnošću prema cenzorskom despotizmu carske Rusije, cvjetanju nejednakosti i gušenju slobode govora, lenin je u svojoj pamfletnoj publicistici s početka 20. stoljeća ustrajno obećavao ukidanje cenzure, impli-citno ukazujući na geografsko podrijetlo njezine okrutnosti: »mi, dakako, ne tvrdimo da preobrazba književnosti koja je zablaćena azijatskom cenzurom i eu-ropskom buržoazijom mora i može nastupiti odmah« (lenin 1972: 102); »to će biti moguće samo u socijalističkom besklasnom društvu. (...) Tada će to biti slobodna književnost« (1972: 104). No unatoč propagiranju sveopće jednako-sti i nastojanjima prve i druge revolucije da ukinu carističku cenzuru, ona nika-da nije uspjela nestati s ruskoga kulturnog zemljovida. Štoviše, Pavel Rejfman smatra da je sovjetska cenzura bila opasnija i organiziranija od carističke zbog toga što je u kratkome roku postala sveopća, sveprisutna. Sovjetska cenzura jest cenzura totalitarne države, u kojoj su sredstva masovne informacije podložna ma­

Perusko kb 12.indd 12 13.2.2013. 9:42:32

13

nipulaciji. Ona su korištena u propagandu samo onih svjedočanstava koja su bila korisna vlasti — ističe Rejfman u svojim predavanjima. Već treći dan nakon pre-uzimanja vlasti 1917. godine, lenin je donio svoj znameniti Dekret o tisku i njime dokinuo postojanje svih tiskanih medija1 koji su se javno ili skriveno protivili, a time i štetili boljševičkoj vlasti, čime se je već zarana svrstao u tipologiju dikta-torskoga vođe koju je razradio Aleksandre Kojève. Evo kako će lenin pravdati uvođenje cenzure nakon preuzimanja vlasti: Svi znaju da je buržujski tisak jedno od najmoćnijih oružja buržoazije. U ovako osjetljivome razdoblju, kada nova vlast — vlast radnika i seljaka — treba ojačati, nemoguće je ostaviti takvo oružje u ne­prijateljskim rukama. U ovome trenutku tiskana riječ nije ništa manje opasna od bombi i metaka. leninove riječi možda i ne bi bile toliko šokantne da ovaj nije još kao vođa opozicije 1905. godine u Partijskoj organizaciji i partijskoj književ­nosti obećavao posve suprotno: »Nakon što smo se oslobodili vlasti kmetske cenzure, mi ne želimo i nećemo pristati na buržujsko–trgovačke književne od-nose. mi želimo i hoćemo stvoriti slobodni tisak (...) Sloboda riječi i tiska mora biti potpuna« (lenin 1972: 102). u svjetlu iznesenoga, zanimljivo je da je već 1918. godine, samo godinu dana poslije preuzimanja vlasti, lenin ugasio preko 470 opozicijskih tiskovina. zbog svega navedenog povjesničar Arlen Bljum tu ranu sovjetsku etapu pod leninovim vodstvom (1917–1924) naziva početnim razdobljem sovjetske cenzure.

Treba napomenuti da je Dekret o tisku predstavljen kao privremena i izvanred-na mjera zbog stanja opće opasnosti u kojoj se nalazila zemlja (na udaru kon-trarevolucionarnih jedinica, okružena vanjskim i unutarnjim neprijateljima). No marina Konstantinova2 osporava i demistificira tobožnju privremenost spomenutoga dokumenta, napominjući da leninova cenzura nije oslabila čak ni nakon željene stabilizacije. Štoviše, Konstantinova ustraje u dokazivanju da je Dekret o tisku bio tek prvi korak postupne kulturno–umjetničke represije i sveopće cenzure, kojom se kasnije proslavio staljinizam. Pod krinkom privre-menosti postupno je nastajala trajna diktatura, a zaoštravanje cenzure ubrzao je već spomenuti mehanizam: strah od neprijatelja, u čije se redove dakako ubra-jala i ruska inteligencija. Andrej Sinjavskij primjećuje da je manija neprijatelja, koja će do punoga izražaja doći u Stalinovo doba, zaživjela već za lenina. Kada

1 u svega godinu dana (1918–1919) boljševici su zatvorili sve private tiskare. 2 u članku Politika partije po pitanju književnosti u SSSR–u od 1934. do 1982.

Perusko kb 12.indd 13 13.2.2013. 9:42:32

14

je nakon Kronštatske pobune i raznih drugih protuboljševičkih ustanaka (po-bune seljaka i sl.) trebalo učvrstiti vlast, a neprijatelje protjerati s kućnoga praga, nastupila je diktatura. umjesto uvođenja obećane demokracije, lenin je 1922. godine osnovao specijalnu ustanovu za kontrolu sveukupne književne i izda-vačke djelatnosti: Glavlit3.

Cilj je bio jasan — centralizacija svih oblika cenzure u tiskanim djelima. Nijed-no tiskano djelo nije moglo biti objavljeno mimo Glavlita; oslobođena su, do-duše, bila neka izdanja, poput publikacija RKP(b)–a, Kominterne, Gosizdata4 i Akademijinih znanstvenih radova. No gdje su završavale zabranjene knjige? u početku su ih spaljivali, da bi početkom 1920–ih godina nastupilo trajno arhiviranje zabranjene misli. Osnovan je najveći arhiv nepodobne sovjetske književnosti — Spechran5 — kojim je rukovodila leninova žena Nadežda Krupskaja. Iz knjižnica su tako odstranjena »problematična« djela Tolstoja, dostoevskoga, Feta, Platona, Schopenhauera i mnogih drugih autora. Prema podacima studije Arlena Bljuma, u nekim je arhivima do 1987. godine prona-đeno pola milijuna knjiga i periodičkih publikacija. u specijalnom arhivu naj-veće moskovske knjižnice — državne biblioteke V. I. lenina — pohranjena su djela najkontroverznijih sovjetskih pisaca 1920–ih godina: Anne Ahmatove, Osipa mandel’štama i mihaila Bulgakova, ali i brojna tamizdatska izdanja Bo-risa Pasternaka, Aleksandra Solženicyna i drugih autora.

Suprotno očekivanjima da će cenzura biti ublažena i obećanjima potpunog ukinuća, ona je postupno zalazila u sve pore umjetničkoga (i društvenoga) dje-lovanja6. leninova je cenzorska politika bila poprilično kaotična7, što ne čudi ako se uzme u obzir da se radilo o ranoj, početnoj fazi uspostavljanja pravilnika dopuštenoga i nedopuštenoga. Krajem 1910–ih i početkom 1920–ih godina norme dobroga i lošega ponašanja još nisu bile strogo definirane, pa tako ni precizne granice zabranjenoga, što je urodilo mnogim cenzorskim propustima.

3 Glavnoe upravlenie po delam literatury i izdatel’stv.4 državna institucija, osnovana 1919. godine, kojoj je cilj bio sistematizirati i centralizirati cenzuru. 5 Otdel special’nogo hranenija.6 Cenzuru nisu uspjele zaobići ni filmska ni radio–televizijska industrija; osnovani su Goskino i Go­

steleradio — institucije koje su ispunjavale funkciju analognu Glavlitu.7 Billington u svojoj povijesti ruske misli i kulture Ikona i sjekira naziva leninovu vladavinu kaotič­

nim interregnumom.

Perusko kb 12.indd 14 13.2.2013. 9:42:32

15

Tomu usprkos, danas nije teško osporiti tezu da je u leninovo doba vladala stvaralačka sloboda. To će najbolje ilustrirati leninovi rani pamfletni istupi Što da se radi? (1902) i Partijska organizacija i partijska književnost (1905), koji jasno pokazuju njegov diktatorski odnos prema književnome tekstu: »Na po-sao, drugovi! Pred nama je teška i nova, no velika i zahvalna zadaća — organi-zirati opsežan, svestran, raznovrstan književni rad u uskoj i neraskidivoj vezi sa socijaldemokratskim radničkim pokretom. Sva socijaldemokratska književ-nost mora postati partijska« (lenin 1972: 104). Opisano će tridesetak godina nakon leninova književnoga programa prerasti u fenomen poznat kao socrea-listička književnost, dakako, uz pokoju staljinističko–buharinovsku korekciju. Time je razbijen drugi veliki mit o Stalinu kao tvorcu socrealističkoga kanona. Socijalistički realizam — upravo kao i kastracija književne imaginacije i težnja stilsko–poetskoj monolitnosti — leninov je izum.

uspostavljanje NEP–a8, osnivanje nezavisnoga tiska, kao i postojanje razno-vrsnih poetskih formacija i literarnih skupina9 početkom 1920–ih godina, stvarali su privid slobodarske atmosfere i stvaralačkoga pluralizma. No nakon početnih cenzorskih propusta leninova se cenzorska praksa u samo nekoliko godina razvila u dobro uvježbani mehanizam; kad bi zakazala tzv. preventivna cenzura, pa bi nadležnoj cenzorskoj ustanovi promaknula knjiga za koju bi se utvrdilo da je buržujska ili politički štetna, na snagu je stupala kaznena cenzura: zabrana knjige i kažnjavanje krivaca. da je lenin začetnik sovjetskoga cenzor-skog terora10 (ta se invencija, kao i niz drugih zasluga, godinama nepravedno pripisivala Stalinu), danas više nije nepoznanica, no Gennadij Žirkov naglašava kako su unatoč brojnim dokazima i povijesni i književni analitičari godinama odbijali pisati na tu, čini se, tabuiziranu temu. Rejfman upozorava kako Rusija nikada nije prošla put delenjinizacije, iako je prošla put destaljinizacije. Štoviše, nakon znamenitoga govora Nikite Hruščëva na 20. sjednici KPSS–a u kojemu

8 Nova ekonomska politika (Novaja èkonomičeskaja politika).9 među najvažnijima su, svakako, avangardna grupacija LEF koju je predvodio Vladimir majakov-

skij, te Serapionova braća, koje su tvorili Evgenij zamjatin, mihail zoščenko, Viktor Šklovskij i drugi.

10 Koncentracijski logori, kao prethodnica GulAGA, pojavili su se još za leninove vladavine. dok se antistaljinistička književnost 20. i 21. stoljeća vrijedno obračunava s traumatičnim sjećanjem na Stalina, malo je književnih djela koje se bave leninovim naslijeđem. Ipak, valja istaknuti leninovu književnu desakralizaciju u djelima Vasilija Grossmana Sve teče (1970) i Venedikta Erofeeva Moja malena Leniniana (1988).

Perusko kb 12.indd 15 13.2.2013. 9:42:32

16

ovaj svrgava kult Stalina i nabraja sva Stalinova zlodjela, lenin je ustoličen kao njegova suprotnost — socijalistički good guy, primjer pozitivnoga junaka. u us-poredbi s metodologijom Stalinove cenzure, koju je Billingtom, želeći naglasiti prevlast iracionalnoga i nepredvidivoga u njoj, okarakterizirao kao »metodu u ludilu«, leninova je cenzorska diktatura bila birokratska i racionalna. Ali, i on se odlikovao nepodnošenjem tuđih pogrešaka i propusta, što je znalo prerasti u okrutnost. Kako bi ilustrirao leninovu vulgarnost i nesnošljivost prema pro-pustima, Žirkov je u svojoj studiji istaknuo one primjere koji dokazuju leni-nov cenzorski despotizam: »Samo je glupan, samo je perfidni saboter mogao propustiti takvu knjigu. molim da se otvori istraga i da se pozovu svi odgovor-ni za uređivanje i objavljivanje knjige« (Žirkov 2001: 2). u telegramu što ga je povodom neučinkovitosti i nemara u vezi s projektom podizanja spomenika zaslužnim kulturnim djelatnicima poslao lunačarskome, očigledna je i leni-nova sklonost kažnjavanju: »Prekoravam vas zbog zločinačkoga i nemarnoga odnosa te zahtijevam da mi pošaljete imena svih odgovornih osoba da ih pre-dam sudu« (lenin 1972: 198).

Slažem se s tezom Konstantinovne da je totalitarna manija kontroliranja kul-turnoga života u SSSR–u za vrijeme Stalina tek logičan nastavak leninove kul-turne politike. da je upravo lenin tvorac staljinističkih GulAGA i ostraciza-ma raznoga tipa dokazuje postojanje nekoliko dekreta na koje u svome članku upozorava Konstantinova. među njima je najvažniji dekret O revolucionarnome sudu tiska iz 1918. godine, kojime je lenin legalizirao kažnjavanje onih koji su u svojim tekstovima štetili sovjetskoj vlasti, lažući ili izvrćući pravu istinu o stanju u boljševičkoj Rusiji. Tim se dekretom ozakonilo 1) uhićenje okrivljene osobe; 2) ukidanje njezinih političkih prava te 3) izgon iz glavnoga grada, mjesta ili pre-djela koji je u sastavu Rusije. drugi dokument nije bio javnoga karaktera; Uputa Glavlita mjesnim organima u ljeto 1922. godine bila je razaslana po cijeloj zemlji. On je zabranio tiskanje tekstova otvoreno neprijateljskoga sadržaja prema Ko-munističkoj partiji i vlasti te izbacivanje problematičnih i spornih mjesta (činje-nica, brojeva, osobina) koje su na bilo koji način ugrožavala ili omalovažavala Komunističku partiju. Stoga ne preostaje drugo do zaključiti da je borba koju će neki pisci voditi sa Stalinom i staljinističkom cenzurom od 1930–ih godina nadalje samo radikalizacija smjera što ga je odredio lenin11.

11 Sinjavskij vjeruje da je fenomen Stalina samo još jedna realizacija utopijskoga lenjinizma, čime post-avlja upravo lenina na izvorište sovjetske civilizacije.

Perusko kb 12.indd 16 13.2.2013. 9:42:32

17

uostalom, još je Stanko lasić u Krležologiji ili Povijesti kritičke misli o M. Krleži (1993), svodeći bilancu simpozija o revolucionarnim tradicijama zagrebačkog sveučilišta 1970. godine, naslutio važnost načete teme12, postavivši sljedeće pi-tanje: »nije li zlo bilo sadržano u samom pojmu lenjinističke revolucije? (…) nije li globalno negativna bilanca svjetskog i našeg socijalizma samo logična posljedica lenjinističke revolucionarne koncepcije?« (lasić 1993: 57). Ali, u oblikovanju sovjetske cenzure važnu je ulogu odigrao i znameniti narodni ko-mesar za kulturu i najutjecajniji književni kritičar svoga vremena — Anato-lij lunačarskij, koji je u eseju Sloboda knjige i revolucija (1921) okarakterizirao sovjetsku cenzuru kao nužno zlo13, pokušavajući ublažiti represivni karakter sovjetske vlasti: »Cenzura? Strašne li riječi. Ali za nas ništa manje strašne nisu ni riječi: puška, bajunet, zatvor, pa čak i država. Sve su to za nas strašne riječi, a one su dio njihova arsenala, arsenala svih konzervativnih i liberalnih buržoazi-ja« (lunačarskij 2010–2011: 1). za razliku od lunačarskoga, lenin nije mislio da je zaoštravanje cenzure proturječno njegovim socijaldemokratskim načeli-ma, a stav da je cenzura prijeko potrebno i legitimno oružje u borbi za uni-štavanje neprijatelja svrstava ga u red ruskih careva–cenzora14, čiju je azijatsku okrutnost osuđivao početkom 20. stoljeća. Odnos staljinističke sovjetske vlasti prema umjetničkoj književnosti jasno je formuliran u nastavku gore spomenu-toga članka lunačarskoga: »da, nimalo se ne bojimo cenzurirati čak i lijepu književnost« (2010–2011: 1). Izvješće o radu koji je 1927. godine podnio upra-vitelj Glavlita, Pavel lebedev–Poljanskij, potvrđuje sve okrutniju devastaciju književnoga života. u tom izvješću također primjećujem važnu semantičku preinaku. Sudeći po jednom njegovu odlomku15, očigledno je da se glagolom cenzurirati podrazumijevalo likvidirati. U oblasti umjetničke književnosti, kao

12 Nužno je napomenuti da će socrealistički kanon odigrati važnu ulogu u jugoslavenskim književnostima. lasić smatra da je upravo spomenuta koncepcija književnosti osnovni pokretač tzv. socijalne književnosti (1928–1934) na prostoru bivše jugoslavije, kojoj je miroslav Krleža u zname-nitom ljubljanskom govoru stao na kraj.

13 Žirkov upozorava na paradoksalne stavove lunačarskoga po pitanju cenzure. Na drugoj sjednici Centralnoga izvršnog komiteta narodni komesar je definirao cenzuru kao najveće blago ali ujedno i neizbježno zlo, no iste je godine (1921) izjavio kako je cenzura odvratan mehanizam vlasti.

14 Valja dodati da lenin pripada novom tipu »cara«; Sinjavskij ga opisuje kao cara–asketa, radoholi-čara koji prezire sva materijalna, ali i duhovna bogatstva.

15 Na stranicama http://opentextnn.ru/censorship/russia/sov/libraries/books/zelenov/?id=1861#_ftn34 i http://ru.wikipedia.org/wiki. Cijeli tekst izvješća dostupan je u Arhivu Ruske Akademije znanosti (RAN) u moskvi.

Perusko kb 12.indd 17 13.2.2013. 9:42:32

18

i u slikarstvu, kazalištu i glazbi, potrebno je likvidirati literaturu koja se protivi sovjetskom ustroju. (...) Nužno je i potrebno odnositi se krajnje strogo prema teksto­vima u kojima se propagiraju buržujske umjetničke tendencije — piše u njegovu priopćenju.

upravitelj Glavlita je na koncu istaknuo potrebu za nemilosrdnom borbom16 sa svim književno–umjetničkim grupacijama buržujskih tendencija, no Gla­vlit je uočio buržujske i antisovjetske tendencije kod zapanjujuće velikoga broja pisaca. Stoga ne čudi podatak prema kojemu je Glavlit 1925. godine zabranio objavljivanje čak 220 knjiga te je u samo dvije godine unio prepravke ideološ-koga sadržaja u oko 900 djela! Takve i slične progone slobodne intelektualne misli u sovjetskoj Rusiji Sinjavskij objašnjava strahom vlasti od postojanja ika-kvoga oblika »drugosti« u zemlji: »Odatle nevjerojatna kontrola sovjetske civilizacije nad mislima, nad ideologijom (...). I najmanji se element skepse, sumnje, ironije, humora smatrao zločinom« (Sinjavskij 2002: 101). dosad izloženo potvrđuje proročku tvrdnju Vissariona Belinskoga iz pisma Nikolaju Gogolju da je ruska čitateljska publika bila »uvijek voljna oprostiti autoru lošu knjigu, ali mu nikada nije praštala štetnu knjigu« (Belinskij 1976: 419). Okto-barska revolucija je od književnika i intelektualaca tražila da se opredijele jesu li za bijele ili za crvene. za neke je odlučila vlada koja je 1922. godine deportirala oko stotinu i šezdeset »beznadnih« intelektualaca, u kojima je vlast prepozna-la »najaktivnije buržujske ideologe« (Žirkov 2001: 3). Slavni ruski povjesničar mihail Gefter napisao je kako neće biti moguće shvatiti 20. stoljeće i predati ga u nasljedstvo 21. stoljeću dok ne bude razotkrivena tajna staljinizma. Kazat ću, parafrazirajući ga, kako je nemoguće objasniti ambivalentan odnos izme-đu vlasti i umjetničkoga teksta u ruskoj sovjetskoj kulturi 20. stoljeća ako se ne reaktualiziraju te pobliže analiziraju sadržaj i dinamika književnoga života leninova vremena.

dvojica su autora ostavila dubok trag na relaciji autor–diktator, tj. sloboda–nesloboda pisanja toga vremena. Od onih koji rusku književnost poznaju

16 Nisu samo urednici bili odgovorni za suzbijanje književnoga neposluha, velika je odgovornost pala na leđa pisaca (osobito članova društava i saveza), koji su morali cenzurirati svoje kolege. Rejfman smatra da je takva preraspodjela odgovornosti na gotovo sve čimbenike književno–izdavačke djelat-nosti jedna od važnijih novosti koju donosi sovjetski stroj. Preraspodjela dužnosti, odnosno činje-nica da odgovornost snosi i najniži »kotačić« sustava, presudan je za formiranje novoga sovjetskog čovjeka, tzv. homo sovieticusa.

Perusko kb 12.indd 18 13.2.2013. 9:42:32

19

površno, kao i od onih koji je poznaju vrlo dobro, može se čuti ista klišeizira-na misao: maksim Gor’kij dosadni je socrealistički pisac koji je slavu stekao »spetljavši« se sa sovjetskom vlašću, dok je mihail Bulgakov antisovjetski en­fant terrible, nepriznati majstor Stalinova vremena i njegova velika žrtva. Ako je Bulgakovljev neosporivi književni genij bio ušutkan sovjetskom cenzorom, ta je nepravda ispravljena potkraj 20. stoljeća, kada je kruna njegova nasljeđa, djelo Majstor i Margarita, postao jednim od najčitanijih romana 20. stoljeća. u znanstveno–kritičkome smislu bulgakovedenie — učenje o Bulgakovljevu stvaralaštvu — danas je jedna od najrazvijenijih i najdinamičnijih grana ruske književno–kritičke i publicističke misli. drukčija je sudbina zadesila stvaralaš-tvo Gor’koga; tobožnje ga je pokroviteljstvo sovjetske vlasti na koncu stajalo i glave i slave. Njegov je opus u drugoj polovici 20. stoljeća ignoriran i posve krivo interpretiran. Ali, nevjerojatan broj publikacija o njegovoj političkoj i po-vijesnoj ulozi u sovjetskoj Rusiji objavljenih u posljednjih desetak godina po-kazuje da kompleksna, gotovo mistična podvojenost toga autora i dalje privlači čitateljsku i kritičku pažnju poput magneta.

Bulgakov je, za razliku od Gor’koga, bio neobično škrt kada je trebalo odati priznanje tuđemu spisateljskom talentu. Osim Gogolja i Saltykova–Ščedrina, koje je smatrao svojim literarnim učiteljima, nije mi poznato da je uputio ijed-nu pismenu pohvalu nekomu od svojih suvremenika. Ipak, u Bulgakovljevu dnevniku stoji zanimljivo priznanje: »Gor’kij mi nije simpatičan kao čovjek, no kakav je to samo velik i snažan pisac, i kakve on samo strašne i važne stvari o piscima piše« (Bulgakov 2004: 36). Gor’kij je pak rado prepoznavao i pri-znavao tuđi talent, pa čak i u pripadnika odbojnih mu poetskih frakcija. Tako je, primjerice, nemalo puta isticao upravo Bulgakovljev spisateljski talent, hva-leći satiričku ingenioznost njegovih Kobnih jaja te željno iščekujući nova dje-la. mnogi se stručnjaci čude što sovjetska vlast nije likvidirala Bulgakova kao što je to učinila s Borisom Pil’njakom ili što ga nije deportirala, no možda su podcijenili iznimnu pokroviteljsku ulogu i moć maksima Gor’koga. Naime, u pismu Stalinu 12. studenoga 1931. godine iz Sorrenta Gor’kij ne samo da je apostrofirao Bulgakovljevu darovitost, nego je upozorio na njegovu političku bezopasnost: »(…) on je u pravu kada kaže da je sovjetska kritika ta koja je od drame Dani Turbinovih stvorila antisovjetski komad. Bulgakov mi nije ni brat ni svat, nemam ni namjeru ni potrebu stati u njegovu obranu. Ali, on je talentiran pisac, a takvih je u nas malo« (Gor’kij 2009: 1). Svjesna slojevito-

Perusko kb 12.indd 19 13.2.2013. 9:42:32

20

sti njihova stvaralaštva, a posebno opsežnosti kritičke literature koja je o njima napisana, pokušala sam pronaći dosad neotkrivenu vezu među njima. Budući da je Gor’kij bio najveći književni autoritet sovjetske Rusije, ne čudi postoja-nje mnogobrojnih analiza, članaka i studija u kojima ga se povezuje i uspore-đuje sa svim mogućim piscima sovjetskoga književnog sazviježđa. No nije mi poznata nijedna zasebna publikacija koja istražuje suptilnu, gotovo mističnu povezanost Gor’koga i Bulgakova. Osim Isaje Al’tšullera i Natal’je Primočkine spomenutoj vezi nitko nije pridavao pažnju, a i oni su je tek lapidarno nazna-čili u nekim svojim publikacijama. Primočkina je tako osvijetlila iznenađujuće podudarnosti u njihovoj poetici početkom 1920–ih godina: dok je Bulgakov završavao svoju Đavolijadu 1923. godine, Gor’kij je u Berlinu stvarao nesvoj-stvene mu modernističke pripovijetke17 Plavi život i Priča o jednome romanu, u kojima se poigrao tipično bulgakovljevskim motivom ludila i podvojene lič-nosti. Bulgakov se pak poigravao s imenom i statusom Gor’koga u svojoj ranoj prozi; u kratkom romanu Zapisi na manšetama o jalovim pokušajima ostvari-vanja spisateljske karijere jednoga moskovljana jedno je poglavlje dvosmisleno naslovljeno Ja sam najvažniji čovjek poslije Gor’koga. upravo je fantastičnu, iako neuvjerljivo, podudarnost pokušao dokazati Alfred Barkov, koji je podigao veliku publicističku prašinu, ali i negodovanje struke svojom alternativnom analizom Bulgakovljevoga romana Majstor i Margarita. Barkovljev je cilj bio dokazati kako je, ni manje ni više, nego maksim Gor’kij poslužio Bulgakovu kao jedan od prototipova za lik Majstora iz kultnoga romana.

No slične spekulacije i ine biografske podudarnosti ne spadaju u domenu mo-jih interesa, bar ne u njihovome vulgarnome, primitivnom obliku. u fokusu ove knjige je –poslužit ću se riječima Viktora Žmegača — posebna gramatika pisanja, svojstvena heterodoksnim piscima, koji su u nekoj vrsti (vanjskoga ili unutarnjega, odnosno teritorijalnoga ili duhovnoga) progonstva. Križni put tekstova i ambivalentna uloga pisca, umijeće balansiranja između umjetničke slobode i političke neslobode, nejasne granice dopuštenoga i zabranjenoga, tj. pitanje stvarne i prividne slobode — ključna su pitanja na koja ću nastojati dati što konkretnije odgovore. Iako pripovjedna i dramska djela čine krunu knji-ževnoga stvaralaštva obojice autora, u knjizi ću posebnu pozornost posvetiti publicističkim vrhuncima Gor’koga i Bulgakova koji su u nas neprevedeni.

17 Objavljene u zbirci Pripovijetke 1922–1924 godine, koja je u kritičkoj literaturi nepravedno zapostav-ljena, iako je riječ o jednome od ponajboljih djela njegova cjelokupnoga stvaralaštva.

Perusko kb 12.indd 20 13.2.2013. 9:42:32

21

upravo je esejistika i feljtonistika najmanje izučena grana njihova bogatoga i raznovrsnoga stvaralaštva18, iako su feljtone — ističe mihail levidov — pi-sala gotovo sva najveća ruska književna imena: od Aleksandra Puškina (koji je pisao feljtone pod pseudonim Feofilakt Kosičkin), Vissariona Belinskoga, mihaila Saltykova–Ščedrina, Fëdora dostoevskoga i mnogih drugih auto-ra. Isto je činio i maksim Gor’kij, koji je još na početku karijere objavljivao u Samarskoj gazeti pod pseudonimom Iegudiil Hlamida. u sovjetskoj Rusiji tu su tradiciju nastavili autori poput jurija Oleše, mihaila zoščenka, Il’je Il’fa i Evgenija Petrova. No feljtoni su malo koga proslavili kao mihaila Bulgakova, koji se 1920–ih godina od anonimne kijevske pridošlice prometnuo u jednog od najpopularnijih moskovskih humorista–feljtonista. Kao što se dogodilo u Francuskoj u vrijeme revolucionarnih previranja, žanr političkoga feljtona (tj. pamfleta) u vrijeme Oktobarske revolucije i tijekom Građanskoga rata postao je najpopularnijom publicističkom vrstom. I doista, političkim će se feljtonima Bulgakov oglasiti 1919. i 1920. godine, bruseći svoje pripovjedno i dramaturško pero, dok će Gor’kij 1918. godine objaviti jednu od najbespoštednijih kritika Oktobarske revolucije — zbirku ogleda Nepravovremene misli. zbirka koju će sovjetska vlast zabraniti, tražeći od Gor’koga da je se javno odrekne, sadrži je-dan od najotrovnijih opisa Vladimira lenina.

u većini sovjetskih i postsovjetskih književnih povijesti i pregleda Gor’kij slu-ži kao paradigmatski primjer (pro)sovjetskoga pisca, dok se u slučaju njegova »suparnika« cijela jedna publicistička grana bavi osporavanjem Bulgakovlje-ve pripadnosti sovjetskome književnom podneblju. je li zamislivo da je takva crno–bijela opozicija nedostatna, a možda čak i nevaljana? u knjizi Književ­nost sovjetske prošlosti marietta čudakova svrstava Gor’koga u registar nultoga naraštaja, što ga čine pisci rođeni u drugoj polovici 19. stoljeća (1860–1880). Stoga, formalno oni nisu sovjetski književnici. Bulgakov, s druge strane, pripa-da prvome sovjetskom naraštaju, koji se književnošću počeo baviti neposredno prije Oktobarske revolucije ili tijekom Građanskoga rata te kojemu zajedničko

18 To potvrđuje Boris mjagkov — jedan od prvih stručnjaka Bulgakovljevoga stvaralaštva. Ipak, tre-balo bi ukazati na sve veći interes za njegovu publicističku prozu, što potvrđuju i brojna reizdanja piščevih feljtona. Slična je situacija s publicistikom Gor’koga, kojoj je po mišljenju uredništva knji-ge Publicistika M. Gor’koga u povijesnome kontekstu (2007) posvećeno nesrazmjerno manje pažnje nego što je posvećeno autorovoj pripovjednoj prozi i drami. za popularizaciju kontroverznih anti-sovejstkih eseja Gor’koga zaslužne su prvenstveno knjige V. litvinove, l. Reznikova i drugih publi-kacija Instituta za svjetsku književnost maksima Gor’koga.

Perusko kb 12.indd 21 13.2.2013. 9:42:33

22

obilježje nije ni stilske ni poetičke prirode, nego geopolitičke: riječ je o piscima koji nisu napustili Rusiju nakon boljševičke pobjede, iako su znali da se u njoj neće svi jednako snaći. dok je nekim autorima ideološko opredjeljenje priskr-bljivalo etiketu i status buržujskih ili starorežimskih pisaca, drugima je pružalo imunitet statusom partijskih pisaca. Samo, čini se da ni ideološko–političko svrstavanje autora uz crvene nije bilo uvijek dovoljno, a slučaj Aleksandra Bloka — otvorenoga pobornika Oktobarske revolucije i jednoga od njezinih prvih pjesnika — poslužit će kao ogledna ilustracija. Stanislav Rassadin u knjizi So­vjetska književnost. Pobijeđeni pobjednici podsjeća kako autora revolucionarne poeme Dvanaestorica i autora članka Inteligencija i revolucija nijedna od tadaš-njih enciklopedija nije prozvala sovjetskim, već ruskim pjesnikom. Rassadin također smatra da je vjerodostojno objašnjenje takvoga nesustavnog klasificira-nja ponudio Sergej Averincev, koji je tvrdio da je biološko–kronološka geneza bila presuda za naglašavanje sovjetskoga predznaka. Tako su Annu Ahmatovu i Osipa mandel’štama, čije je pjesništvo objavljeno i afirmirano prije revolucije, najčešće smatrali ruskim pjesnicima, a Borisa Pasternaka — bez obzira na to što je sa spomenutima dijelio sličan svjetonazor i književno–poetsku tradiciju — sovjetskim piscem, jer je objavljivati počeo u sovjetskoj Rusiji.

No Averincev je tek djelomično u pravu, a to će posvjedočiti upravo slučajevi maksima Gor’koga i mihaila Bulgakova, što će još jednom potvrditi stihijsku prirodu kako samoga pojma sovjetski pisac (i sovjetske književnosti), tako i ne-koherentnosti njegova tumačenja. Ako je roman Mati 1906. godine maksima Gor’koga pretvorio u revolucionarnoga slavuja, zbog čega najveća revolucio-narna poema o dvanaestorici boljševika 1918. godine nije učinila isto za Bloka? Budući da su i Gor’kij i Blok svoje književne puteve započeli još krajem 19. stoljeća, Averinceva teorija o genezi stvaralaštva kao odlučujućem čimbeniku razlikovanja autorove sovjetskosti i nesovjetskosti prestaje biti uvjerljiva. una-toč carskoj cenzuri, Gor’kij je do 1917. godine objavio više od polovice svoga ukupnog opusa(!), uživajući pritom status kakav nijedan pisac dotad nije imao — smatrali su ga istinskom zvijezdom, fenomenom i književnom ikonom. upravo je suprotan slučaj mihaila Bulgakova, čija književna geneza ovisi is-ključivo o sovjetskoj, a ne carskoj Rusiji, po čemu bi Bulgakov bio mnogo bliži sintagmi sovjetskoga pisca. »Prihvativši revoluciju i počevši s njome surađivati, m. Bulgakov (...) ne samo da je znatno raširio tematske granice mlade sovjetske književnosti, nego je otkrio nove mogućnosti opisivanja nedavne prošlosti«

Perusko kb 12.indd 22 13.2.2013. 9:42:33

23

— stoji u povijesnom pregledu iz 1979. godine pod uredničkom palicom Pëtra Vyhodceva. Takvo je opredjeljenje neprihvatljivo većini ranosovjetskih, kao i postsovjetskih publikacija; one će do posljednje ustrajati u opisivanju Bulgako-va kao tipično antisovjetskoga autora, kao što će ustrajati u objavljivanju i tu-mačenju njegovih otvoreno antisovjetskih pisama instancama vlasti i samome Stalinu ili u isticanju Stalinova okrutnoga poigravanja sa sudbinom toga ušut-kanog književnika. Stoga ne čudi što će se većina književno–teorijskih radova usredotočiti na analizu i tumačenje romana Majstor i Margarita (1966) kao autorova menipejskoga obračuna s najvećim državnim neprijateljem — sovjet-skom vlašću.

u postsovjetskim će se studijama propitkivati sovjetskost Gor’koga jednako uporno kao što će se dokazivati Bulgakovljeva antisovjetskost, na temelju go-tovo isključivo pozitivističko–biografskih kriterija. Analiza književnih teksto-va — pa tako i ozbiljne sociologije tekstova — zanemarena je. zapostavlja je i dobrenko u Tipologiji sovjetskog pisca, koji svoj metodološki put naziva putem osoba, odnosno autora koji čine sovjetsku književnost. Podarivši Gor’kome zasebno mjesto u svojoj knjizi, poziciju fenomena per se, dobrenko ne samo da je apostrofirao njegovu hipersovjetskost, nego ga je na neki način smjestio iznad same tipologije. Predvidljivo je bilo mjesto koje je dodijelio Bulgakovu, čije se stvaralaštvo sustavno etiketiralo ili kao antisovjetsko ili kao buržoasko. dobrenko ga je promptno svrstao u tabor nesovjetskih pisaca, zajedno s An-drejem Platonovom, marinom Cvetaevom, Borisom Pasternakom i drugim neposlušnim piscima. doista, Bulgakova je na prvi pogled posve logično smje-stiti u red nesovjetskih autora, a cenzorska tortura kojoj je pisac bio podvrgnut gotovo polovicu svoga stvaralačkoga vijeka kao da opravdava izrečeni sud. Tre-ba primijetiti i sljedeće: kako je rastao interes za realijama iz privatnoga života dvojice pisaca, tako je opadao interes za njihova djela. Broj biografija prerastao je broj književno–teorijskih publikacija. Tekst je prestao biti osnovni parame-tar u istraživanju metapolitike njihovih opusa, a njihova biografija postala je osnovnim kriterijem klasifikacije i vrednovanja stvaralaštva. drugim riječima, close reading pao je u sjenu bio–readinga, no nijedan od spomenutih pristupa nije pružio zadovoljavajuće rezultate. zbog toga mi se čini da se rješenje kri-je u nekom trećem pristupu, odnosno u prilagođenoj verziji onoga što Fran-co moretti razumijeva terminom distant reading. Taj bi se treći put — kojim predlažem da se brojne nedorečenosti u klasificiranju stvaralaštva Gor’koga

Perusko kb 12.indd 23 13.2.2013. 9:42:33

24

kao sovjetskoga, a Bulgakovljevoga stvaralaštva kao antisovjetskoga popune geografskom analizom njihovih tekstova, tj. topografijom njihova stvaralaš-tva — mogao imenovati svojevrsnim geo–readingom, odnosno geo–čitanjem. uvjerena sam da je topografija stvaralaštva vrijedna i dosad nepravedno zane-marena pomoć u pokušaju propitkivanja sovjetskosti stvaralaštva Gor’koga i Bulgakova.

Perusko kb 12.indd 24 13.2.2013. 9:42:33

II. PROGONSTVO

Dobra karta vrijedi više od tisuću riječi.Franco moretti

Perusko kb 12.indd 25 13.2.2013. 9:42:33

Perusko kb 12.indd 26 13.2.2013. 9:42:33

27

GEO–čITANjE

Znamo da se čovjek mijenja ovisno o mjestu: kod kuće je jedna osoba, na poslovnome putu druga, na odmoru treća, a u stranoj zemlji postaje nešto

posve deseto. U školi su nas učili da kvalitetan dijagram traži mnogo točkica. Odlučimo li pratiti putanju svojih životnih kretanja, dijagram života bit će sve

vjerodostojniji. Uz njegovu pomoć čovjek možda može i naučiti nešto o sebi.

Pëtr Vajl’

»zemlja koja nas okružuje odraz je nas samih. Ona odražava naše praktične i tehnološke sposobnosti, zrcali našu kulturu i društvo, ali i potrebe, nadanja, brige i snove« — poetski se izrazio jeff malpas u knjizi Mjesto i iskustvo: fi­lozofska topografija, utemeljenoj na uvjerenju da je ljudski identitet od pam-tivijeka čvrstim nitima vezan za mjesto (malpas 1991: 1). Spacijalna tematika više nije samo predmet interesa geografa, na nju je danas moguće gledati kao na svojevrsni most koji spaja i međusobno različite i komplementarne disci-pline. Treba priznati da je po pitanju istraživanja suodnosa čovjeka i prostora dosad najviše napora uložila kulturna geografija, koja se još u prošlome stolje-ću prometnula u jednu od najživljih interdisciplinarnih grana. još je 1970–ih godina geograf Yi–Fu Tuan pojmovno razgraničio dvije temeljne spacijalne komponentne — prostor i mjesto, naglasivši pritom važnost ljudskih emocija u izgradnji i doživljaju mjesta. Tuan je također ustanovio da dugotrajnost, od-nosno stupanj čovjekove privrženosti određenom mjestu, ovisi o tzv. poljima brižnosti. čovjekovo se ja, ako je pak suditi po Bachelardovoj Poetici prostora, razotkriva upravo u procesu otkrivanja pojedinoga mjesta. I Tuan i Bachelard su apostrofirali i razrađivali koncept topofilije u svojim djelima, odnosno čo-vjekove ljubavi prema nekome mjestu, njegove emotivne privrženosti. Veza iz-među prostora i čovjeka neobično je važna kada je u pitanju Rusija, pa je lako

Perusko kb 12.indd 27 13.2.2013. 9:42:33

28

prihvatiti tvrdnju Pëtra čaadaeva da je upravo geografsko prostranstvo Rusije oblikovalo njezinu povijest i književnost. uistinu, eurofilija Petra Velikoga, koja ga je potaknula na brojna europska putovanja, ne samo da je oblikovala imidž Sankt–Peterburga — toga arhitektonskoga križanca između Venecije i Amsterdama — nego je od 18. stoljeća nadalje uvelike odredila daljnji razvoj cijele zemlje. Franco moretti stoga opravdano tvrdi da je prosvjetiteljstvo u Rusiji nastupilo zahvaljujući geografiji, njezinim pomicanjem u prostoru. Na-dasve je zanimljiv čaadaevljev uvid da je stvaralačko načelo u Rusiji geograf-sko, iako takva tvrdnja zaslužuje pomnija preispitivanja.

u novije vrijeme geografija pronalazi svoje mjesto i unutar filozofije; talijanska filozofkinja luisa Bonesio prva je uporabila termin geofilozofija, pokušavajući razviti spomenuti koncept u autonomnu filozofijsku granu. Ništa manje plodna nije veza između geografije i književnosti, koja je od druge polovice 20. stoljeća, grubo govoreći, postala predmetom mnogih rasprava, teorijskih i publicističkih istraživanja. dovoljno je spomenuti revolucionarni tekst mihaila Bahtina o pro-storno–vremenskoj povezanosti pripovjednoga djela Oblici vremena i kronotopa u romanu (1937), koncept heterotopije koji razvija michel Foucault u tekstu O drugim prostorima (1967), ideju o peterburškom tekstu ruske književnosti koju po-četkom 1970–ih godina predlaže Vladimir Toporov19, knjigu Selo i grad Raymon-da Williamsa (1973) ili koncept imaginarnih geografija na krilima Orijentalizma (1978) Edwarda Saida ili Imaginarnoga Balkana (1997) marije Todorove da bude jasno kako spomenuta veza nije prolazni pomodni hir teorije književnosti, nego važan i poticajan aspekt u izučavanju književnoga teksta. u francuskoj i američkoj književno–teorijskoj praksi razvila se početkom ovoga stoljeća čak i zasebna dis-ciplina, usredotočena na spacijalnu problematiku — geokritika, manifestom koje se smatra djelo Geokritika: stvarnost, fikcija, prostor (2007) Bertranda Westphala20. Sve su glasniji i imagološki glasovi, odnosno izučavanja predodžbi o stranim ze-mljama kao obliku drugosti, a glavna misao o njima začeta je u okrilju francusko–njemačkog kruga pod idejnim vodstvom daniela–Henrija Pageauxa21. Geografija

19 zbornik autorovih članaka o spomenutoj temi objavljen je pod nazivom Peterburški tekst ruske knji­ževnosti 2003. godine.

20 u izvorniku La Géocritique. Réel, fiction, espace a u američkome prijevodu R. Tallyja Geocriticism: Real and Fictional Spaces.

21 Imagološka stremljenja u nas su predstavljena u zborniku Uvod u imagologiju. Kako vidi­mo strane zemlje (2009).

Perusko kb 12.indd 28 13.2.2013. 9:42:33

29

— podsjeća Pageaux — može pomoći stručnjaku da kroz riječi i slike bolje shvati tekstualnu reprezentacije onoga što zovemo stvarnošću. Valja spomenuti i u nas relativno nepoznatu geopoetiku22, pod čijim se nazivnikom krije nejasno definiran koncept, tj. istraživači (F. Italiano, F. Aínsa, E. Schellenberger–diederich i dr.) ga ne shvaćaju jednoznačno. Federico Italiano razjašnjava značenjske dileme termina, ali i način na koji geopoetika ulazi u tumačenje književnoga teksta. Rezimirat ću njegove napore i svesti ih na tzv. svjesnu geografiju23, na koju se i sam Italiano poziva u članku, zaključujući da geopoetiku pojedinoga autora valja shvatiti kao njegovu teritorijalnu inteligenciju, tj. poetsku i imaginacijsku sposobnost izgradnje svijeta, prikazivanja suodnosa čovjek–zemlja. No Italianov je osnovni cilj pokazati nedo-statnost termina pejsaž ili krajobraz (koji se tradicionalno koristio kao alat u doča-ravanju prirode u stihovnim djelima) te izbaciti u prvi plan geopoetiku kao novu operativnu jedinicu u analizi teritorijalnih, geografskih i geo–ekoloških dimenzija književnoga teksta.

Već je i iz ovoga kratkog uvoda jasno da postoje različite prakse u izučavanja prostora. jedna od otegotnih okolnosti, na koju upozorava josip užarević u Möbiusovoj vrpci, jest mnogolikost prostora. Ona onemogućuje sveobuhvat-no izučavanja prostora te prisiljava istraživača na parcijalan pristup, točnije na izučavanje samo nekih od njegovih mnogobrojnih lica ili aspekata. Stoga ću smjesta definirati onaj aspekt prostora koji je predmet moga interesa. može li geografija, točnije topografija, biti od pomoći u oslikavanju geo panorame autorova stvaralaštva i lociranju književne (ni etničke ni genealoške!) domo-vine pojedinoga autora? Obilježenost mjestom ili, šire gledano, prostorom, od pamtivijeka je prisutna kako u stihovnome, tako i u proznome stvaralaštvu. u Atlasu europske književnosti 1800–1900 (1998) moretti upozorava da književna geografija posjeduje dva posve različita značenja; ona podrazumijeva izuča-vanje prostora u književnosti (space in literature), ali i književnosti u prostoru (literature in space). Ta se dva međusobno različita polja gdjekad neminovno preklapaju, iako ih moretti teži razgraničiti, određujući prvi kao fikcionalni prostor, a drugi kao historijski. u poglavljima koja će uslijediti naglasak je na izučavanju književnosti u prostoru, zbog čega sam književno stvaralaštvo

22 Tim se terminom prvi put poslužio škotsko–francuski pjesnik Kenneth White 1979. godine, da bi deset godina kasnije otvorio Međunarodni institut za geopoetiku, propagirajući (timterminom) ekološki osviještenu, zemlji okrenutu i posvećenu književnost.

23 Termin jeana–marca Bessea.

Perusko kb 12.indd 29 13.2.2013. 9:42:33

30

Gor’koga i Bulgakova odlučila prikazati pomoću najstarijeg geografskog oruđa — karata. zašto karte? čemu one zapravo služe?

»Kartografi kažu da dobra karta vrijedi više od tisuću riječi« — piše moretti u uvodu Atlasa europske književnosti (moretti 1999: 3). Talijanski im teoretičar u knjizi daje za pravo, »jer karta može poroditi tisuću riječi: pospješiti sumnje i uroditi novim zamislima, osvijetliti nova pitanja, prisiliti te da tragaš za novim odgovorima« (1999: 4). denis Cosgrove je još krajem 20. stoljeća zapazio da su karte sve prisutnije u suvremenim književno–teorijskim i kulturalnim studi-jima. Kulturni geografi poput Petera jacksona i Williama Nortona u svojim su djelima položili temelje suvremene kulturne geografije, apostrofirajući važnu činjenicu — karte mogu biti shvaćene i kao materijalni objekti i kao metafore. Cosgrove je u uvodu svoje knjige Kartiranja (1999) dao sažeti pregled povije-sti kartiranja i naglasio nužnost ponovnoga propitkivanja njegova značenja u suvremenome svijetu, istaknuvši sve češću prisutnost karata kako u suvreme-noj umjetnosti, tako i u suvremenoj književnosti (Ecov Otok posljednjeg dana, Pynchonov roman Mason & Dixon i sl.). dok je u članku Europska književnost (1993) moretti rezimirao put europske književnosti kroz stoljeća, ustanovivši da je nakon Renesanse europska književnost napustila prostor mediterana i krenula prema Sjeveru (preko la manchea i Sjevernoga mora do Baltika), u Atlasu europske književnosti učinio je korak dalje i u svoju književnu geografiju uveo karte. Ne samo da karte u knjizi nisu ukras, nego su vrijedan alat. Što-više, metoda. To znači da je prostorne uvide o izabranim europskih klasicima moretti utemeljio na onome što su pokazale karte, uvjeren da su one u stanju promijeniti način na koji čitamo romane i osvijetliti unutrašnju logiku teksto-va, kao i odnose koji bi bez njih mogli ostati u mraku. Tako su karte kretanja Balzacovih likova po Parizu pokazale da se struktura piščevih romana iz binar-ne pretvara u ternarnu, da je uvedeno nešto »Treće«, što po mišljenju Flavija Sorrentina i omogućava pripovijedanje o slojevitijim događajima i složenijim temama, tipičnim za život u velikim mondenim prijestolnica poput Pariza u 19. stoljeću. Ako je u geografija — smatra moretti — u početku bila zamišlje-na kao pomoćni alat u istraživanjima narativnih svojstava djela, ona je ubrzo dovedena u korelaciju sa stilom, točnije sa stilskim odabirima pojedinih auto-ra. Prostor — tvrdi talijanski teoretičar — uvelike utječe na stil, figure ovise o prostoru. Pozivajući se na Proppovu shemu aktantskih funkcija i Bahtinovu koncepciju kronotopa, on ustanovljuje da događaji u romanu ovise o mjestu na

Perusko kb 12.indd 30 13.2.2013. 9:42:33

31

kojemu se radnja odvija, a isto je s aktantskim funkcijama. Stoga moretti nudi trodjelnu topografiju Proppovih funkcija: početni svijet — prostor darivatelj — drugo kraljevstvo.

Ali, prije nego što se razotkrije karta unutarnje prostorne logike i strukture po-jedinoga književnog djela, od iznimne je važnosti predočiti i kartu njegovih vanjskih kretanja. Osim tradicionalnoga geografskog kartiranja, kojemu je za-datak stvoriti vizualni dojam određenoga dijela zemlje, sve je prisutnije i tzv. tematsko kartiranje, cilj kojega je »otkrivanje prostornoga obrasca, distribu-cije ili odnosa razreda pojava, koji nisu nužno vidljivi u stvarnosti, kao što su stanovništvo, poljoprivredna proizvodnja, migracija, jezik ili druge kulturne značajke« (Cosgrove 2007: 56). To može biti također otkrivanje prostornih kretanja književnih tekstova. Stoga u narednim poglavljima karte nisu tek me-tafora, kao što su u Karti domovine (2007), tj. esejističkim putopisima Pëtra Vajlja ili u Kartama značenja (1989) Petera jacksona u kojima karata uopće nema, nego izabrana metodologija kojom propitkujem identitet književnoga stvaralaštva maksima Gor’koga i mihaila Bulgakova. Time se na donekle pri-bližavam morettijevoj ideji iz članka Nagađanja o svjetskoj književnosti (2000), u kojemu je koncept nacionalnih književnosti pretpostavio ideji svjetske knji-ževnosti (inačici onoga što je Goethe početkom 19. stoljeća propagirao pod terminom Weltliteratur), predloživši nov pristup u interpretaciji teksta — dis­tant reading. morettijeva metoda — u očiglednome kontrapunktu s tradicio-nalnom američkom interpretativnom formulom pomnoga čitanja (poznatijom kao close reading) — zamišljena je kao pokušaj razumijevanje sustava. Ona je usmjerena na cjelinu, a ne na izučavanje izabranih elemenata širega sustava, kao što su kanonski tekstovi ove ili one nacionalne književnosti, uzeti kao njezin reprezentativni uzorak (na temelju njih se donose opći sudovi o stilu, poetici, dinamici ove ili one književnosti), iako to najčešće uopće nisu bili. morettijev distant reading »omogućava usredotočenost ili na jedinice koje su bitno manje od teksta — ideje, teme, trope — ili na one koje su od njega mnogo šire, poput žanrova i sustava« (moretti 2000: 57). To bi u kontekstu nove povijesti knji-ževnosti, kakvoj se moretti nada, u praksi značilo da treba: a) definirati jedini-cu analize, b) slijediti njezinu metamorfozu u različitim okolnostima, i to činiti sve dok književna povijest ne postane dugačak lanac međusobno povezanih eksperimenata, odnosno svojevrsni dijalog između fikcije i fakcije. moretti je u svojoj posljednjoj knjizi proglasio simboličku smrt teorije književnosti (barem

Perusko kb 12.indd 31 13.2.2013. 9:42:33

32

teorije književnosti kakvu smo dosad poznavali), okrenuvši se alatima i meto-dama prirodnih znanosti, zbog čega ju je i naslovio Dijagrami, Karte, Stabla (2005). To nipošto nisu moje namjere. Ova knjiga nastoji propitkivati nekri-tičko i nesustavno etiketiranje stvaralaštva Gor’koga kao tipično sovjetskoga, a Bulgakovljevoga kao antisovjetskoga, u kojemu su karte tek pomoćno (i to iznimno korisno!) sredstvo. Topografija njihova stvaralaštva, zorno prikazana kako na pojedinačnim, tako i komparativnim kartama, ukazat će na neke do-sad neosvijetljene dimenzije u vrednovanju dvojice velikana ruske književnosti. Budući da je u središtu moga interesa mjesto nastanka tekstova Gor’koga i Bul-gakova, distant reading je u ovoj knjizi postao svojevrsni geo–reading, tj. dijalog između fikcije i prostora, književnoga djela i mjesta u kojemu ono nastaje. No valja otvoreno priznati da karte stvaralaštva ogoljene od tekstova i poetike djela neće biti od veće pomoći u pokušaju određivanja književne domovine ovoga ili onoga autora. Geo–čitanje može biti samo prvi korak izučavanja geopoetike nečijega stvaralaštva ili konkretnoga djela.

Perusko kb 12.indd 32 13.2.2013. 9:42:33

33

OdmETNIK

Da nisam Rus, mislim da bih volio biti Talijan.

maksim Gor’kij

dmitrij Bykov je u knjizi Je li postojao Gor’kij? (2009) izdvojio četiri ključne cjeline u stvaralaštvu maksima Gor’koga, naslovivši ih Skitnica, Prognanik,

Bjegunac i Zatočenik. Prva je cjelina jedan od onih slučajeva kada geografija samo-ga autora sudjeluje u arhitekturi njegovih tekstova, i to tako što utječe na svaki se-gment oblikovanja teksta (od tematsko–motivskoga sloja do filozofske potke dje-la). Kritičari su rado izdvajali upravo nomadski subjekt u pripovijetkama ranoga Gor’koga, uzdižući skitništvo kao svojevrsnu filozofiju njegova ranoga stvaralaštva. Objavljivanjem pripovijetke Makar Čudra o životu ruskih skitnica 1892. godine okončano je legendarno četverogodišnje putovanje tada anonimnoga Alekseja Peškova, kojega je lažno umjetničko ime vinulo među zvijezde. Boris Èjhenbaum je bez ironije ustanovio kako je maksim Gor’kij pobuđivao gotovo »etnografsko zanimanje« krajem 19. i početkom 20. stoljeća; novinari su budno pratili svaki nje-gov korak, njegova je djela čitala cijela pismena Rusija, a kritika je objavljivala studi-je o njima. No postojao je i drugi tabor, koji su tvorili kritičari poput Korneja ču-kovskoga, sumnjičavi prema tom prosjačko–nomadskom imidžu: »mislite što hoćete, ali ja ne vjerujem njegovoj biografiji. — Sin zanatlije? Skitnica? Prohodao je cijelu Rusiju? Ne vjerujem mu« (čukovskij 1997: 818). znakovito, svim je stva-ralačkim cjelinama koje je izdvojio Bykov zajednička prostorna obilježenost. Stoga nije pretjerano ustvrditi da je upravo geografija stvorila Gor’koga. Ali, moglo bi se također ustvrditi da je Gor’kij bio na neki način i njezina žrtva. dok je njegova prva (bosjačko–nomadska) faza bila stopostotno ruska, sljedeća će faza uključivati mnogo kompleksnija lutanja izvan ruskih granica. u svjetlu činjenice da je Gor’kij u emigraciji proveo gotovo polovicu svoga stvaralačkoga vijeka, iznesena tvrdnja mnogo je ozbiljnija nego što se na prvi pogled doima. u 44 godine književne dje-latnosti Gor’kij je u inozemstvu proveo sveukupno 20, a u domovini 24 godine.

Perusko kb 12.indd 33 13.2.2013. 9:42:33

34

dvije su velike inozemne etape u stvaralaštvu Gor’koga. Razdoblje prve autoro-ve emigracije (1906–1913) ima dva ključna toposa: prvi je Amerika (New York, 1906), a drugi Italija (otok Capri, 1906–1913). Prostorna je izmještenost u njegovu slučaju urodila izuzetnom stvaralačkom plodnošću, jer upravo iz toga razdoblja datira velik broj njegovih književnih uspješnica.

dovoljno je istaknuti da u Americi nastaje knjiga eseja U Americi (1906) i prvi socrealistički roman Mati (1907), a na otoku Capri (pokraj Napulja) djela Ispo­vijed (1908), ljeto (1909), Gradić Okurov (1909), Život Matveja Kožemjakina (1910–11), Vasa Železnova (1910), Bajke o Italiji (1912), Djetinjstvo (1912–13) i mnoga druga djela; bjelodano je da se radi o jednom od najplodnijih razdoblja u cjelokupnom stvaralaštvu ovoga autora. unatoč tomu, sovjetska historiografija Gor’kome nikada nije pripisala status emigrantskoga autora, kao što mu nikada nije uskratila status sovjetskoga pisca, iako je za to bilo mnoštvo opravdanih razlo-ga. Stvaralačka renesansa Gor’koga u inozemstvu u oštrome je kontrastu s prvom (1913–1921) od ukupno dviju povratničkih etapa, koja se po književnoj produktiv-nosti uistinu može smatrati stagnacijskom. Predrevolucionarno i revolucionarno stvaralaštvo Gor’koga u zemlji siromašno je kako proznim, tako i dramskim ostva-renjima. dok je Oktobarska revolucija i njezina apokaliptična atmosfera porodila pravi boom književnih, osobito lirskih djela, posve je suprotno učinila Gor’kome, čiji se umjetnički eros pritajio, gotovo posve stišao. Osim nevelikog broja kraćih pri-povjednih proza koje je napisao odmah po povratku iz Italije (1913–1917), Gor’kij nije napisao nijednu dramu i niti jedan roman u vrijeme revolucionarnih previ-ranja i građanskoga rata (1917–1921). u domovini su Gor’koga očigledno morile druge brige; u predrevolucionarnim i revolucionarnim godinama Gor’kij se ista-knuo izrazitim edukativno–uredničkim i društveno–ideološkim angažmanom, kritičkim novinskim osvrtima i feljtonima. Pedagoška didaktika Gor’koga doći će do izražaja kroz njegov aktivizam, a to će najbolje ilustrirati sljedeći podatak: leksikon Književni život Rusije 1920–ih godina. Moskva i Petrograd 1917– 1920 go­dina (2005) spominje njegov društveni aktivizam na čak 168 od ukupno 691 stra-nica. Treba reći i to da upravo tada nastaje jedna od najrelevantnijih publicističkih knjiga Gor’koga — zbirka antiboljševičkih ogleda Nepravovremene misli. Ogledi o revoluciji i kulturi od 1917. do 1918. godine. zbog otvorenoga antiboljševizma i bespoštedne kritike oktobarskoga krvoprolića, Nepravovremene misli neće biti osobito popularne među boljševičkim vođama. Pravovremena nepravovremenost Gor’koga bit će ubrzo ušutkana, a on sam prognan u inozemstvo, što je sovjetska

Perusko kb 12.indd 34 13.2.2013. 9:42:33

35

historiografija potajice, između redaka, dala naslutiti tek krajem 20. stoljeća24. Nje-govim progonstvom započinje druga inozemna cjelina ili etapa Gor’koga (1921–1933), čiju su proturječnu kompleksnost i važnost osvijetlile tek novije publikacije Instituta za svjetsku književnost A. M. Gor’koga na osnovu vrijednih dokumenata iz Arhiva A. M. Gorkoga. u sovjetskoj se historiografiji to razdoblje uporno (i, da-kako, posve lažno) prikazivalo kao autorov zdravstveni rehabilitacijski preludij, a ne kao leninova politička pljuska slavnome burevjesniku, odnosno politički izgon iz boljševičke Rusije — što je u stvarnosti i bio. Tri su stvaralačka žarišta te druge emigracije Gor’koga: Njemačka (Berlin), bivša čehoslovačka i Gor’kome dobro poznata Italija (Sorrento). I ovoga će puta dislociranost osloboditi piščevu kreativ-nost; Njemačka i Italija će konačno slomiti književnu blokadu Gor’koga. u Ber-linu i Sorrentu nastaju neka od uistinu najzanimljivijih i najzrelijih umjetničkih ostvarenja ovoga autora, poput Bilježaka iz dnevnika. Sjećanja (1923), moderni-stičke zbirke Pripovijetke 1922–1924 godine (1925), posljednjega dijela autobiogra-fije Moja sveučilišta (1923), romana Djelo Artamonovih (1925) te tri (od ukupno četiri) svezaka romana–epopeje Život Klima Samgina (1925–1936). Ta će etapa u knjizi biti prikazana analizom skandaloznoga publicističkog članka O ruskom se­ljaštvu (1922), koji je ruska javnost mogla u cijelosti pročitati tek 2007. godine. Sve to samo dokazuje sinergijsku isprepletenost geografske izmještenosti i stvaralačke produktivnosti u Gor’koga.

Prostorna izmještenost — bez obzira na to je li riječ o nomadskim lutanjima ili o političkim izgonima izvan ruskih granica — pogodovala je njegovoj književnoj kreaciji. Istodobno, treba ukazati na nereverzibilnost takva procesa; pri svakom je povratku u domovinu opadala njegova umjetnička snaga i stvaralačka pro-dukcija. Pripovjedna je proza po povratku u domovinu ustupala mjesto publi-cističko–kritičkim i uredničko–političkim funkcijama; drugim riječima, fikcija je ustupila mjesto fakciji, a umjetnička kreacija socijalnoj pedagogiji. Povratak u domovinu — parafrazirat ću Sinjavskoga i Filosofova — budio je u Gor’kome građansku i ideološku dužnost, a umanjivao umjetničku; to objašnjava smanje-nje fikcionalne plodnosti i kreativnosti u zemlji. Osjetan pad u kvaliteti umjet-ničke kreacije nastupit će već krajem druge emigracijske etape, kada se Gor’kij

24 Sovjetske povijesti književnosti tvrdoglavo su ponavljale jedno te isto: »Teška bolest — tuberku-loza pluća — prisilila je Gor’koga da 1921. godine napusti zemlju i ode u inozemstvo zbog liječenja« (lanina 1975: 22).

Perusko kb 12.indd 35 13.2.2013. 9:42:33

36

odazvao na Stalinov poziv i 1929. godine nakratko posjetio domovinu25. Istina, izlet u staljinističku Rusiju rezultirao je apologoteskom koliko i neuvjerljivom zbirkom eseja Po Savezu Sovjeta (1929). u konačnici nimalo ne iznenađuje či-njenica da će druga povratnička etapa Gor’koga (1933–1936) slijediti silaznu pu-tanju prve etape. u toj — ujedno i posljednjoj — životnoj etapi Gor’kij objav-ljuje svega nekoliko drama te posljednji dio nezavršene epopeje Život Klima Samgina. Stvaralaška stagnacija po povratku u domovinu ima i svoje objašnje-nje; umjetničku je kreaciju već ostarjeli Gor’kij nadomjestio obnašanjem dese-tina različitih ideoloških, uredničkih, pokroviteljskih i društvenih funkcija. Ne bi trebalo smetnuti s uma uistinu impresivnu uređivačku i mentorsku djelatnost Gor’koga, zahvaljujući kojoj je stasao novi (mladi) naraštaj sovjetskih pisaca26.

Ovu ugrubo iscrtanu zemljopisnu genealogiju stvaralaštva Gor’koga valja saže-ti u konkretne brojke te ukazati na statistiku boravaka Gor’koga u zemlji, kao i na graf rasta i opadanja autorova stvaralaštva. uzme li se u obzir da je Gor’kij u 44 godine književne djelatnosti27 u domovini proveo 24, a u inozemstvu 20 stvaralačkih godina, opravdano je preispitati utemeljenost nekih uvriježenih tvrdnji i ustaljenih vrijednosnih sudova. Prvi zadatak koji se nameće jest odre-diti književne, a ne političko–ideološke ili etničko–geografske domovine ovo-ga autora, nakon čega valja provjeriti opravdanost statusa apostola sovjetske književnosti, koji je stekao još za života (a posebno nakon smrti). dva su kri-terija relevantna u pokušaju određivanja književne domovine svakoga autora: statistika boravka u zemlji i statistika književne proizvodnje. Već je letimičan pogled na kartu književne produkcije Gor’koga dovoljan da se ustanovi kvan-titativna (pa čak i kvalitativna — iako ona nije predmet rasprave) dominacija književnih tekstova napisanih u inozemstvu. S druge strane, statistika borav-ka u domovini u neznatnoj je prevlasti nad statistikom boravka u inozemstvu

25 Kratke izlete u novu domovinu Gor’kij je ostvario 1928. i 1929. godine, kada je krenuo upozna-vati posve izmjenjenu Rusiju, pa je tako u pratnji čuvara i partijskih dužnosnika posjetio jedan od najozloglašenijih logora Stalinova Saveza — Soloveckij logor, u kojemu je stradalo nekoliko mili-juna sovjetskih građana. u Sovjetski se Savez konačno vratio 1933. godine.

26 »jedan je vid književne djelatnosti Gor’koga strancima gotovo nepoznat, premda je itekako važan. Gor’kij je bio rođeni učitelj, koji je velik dio svoga života posvećivao piscima–početnicima, čitajući njihove rukopise i odražvajući s njima bogatu prepisku« (Osorgin 2007: 550).

27 Iako je prvu pripovijetku objavio 1892. godine, tek se naredna 1893. godina uzima kao početna godina književne karijere Gor’koga. Tako je prema podacima Književnoga života Rusije 1920–ih go­dina u ožujku 1918. godine posebnim brojem časopisa Izvestija obilježena 25. godišnjica književnoga rada Gor’koga.

Perusko kb 12.indd 36 13.2.2013. 9:42:33

37

(24:20), no pokušaj lociranja topografije Gor’koga dodatno se usložnjava spo-znajom da je piščev književni opus određen dvjema domovinama — bivšom (carskom) i sovjetskom Rusijom. Stoga se nameće teza o bipatridnosti njegova stvaralaštva. Budući da je u carskoj Rusiji proveo 16 stvaralačkih godina, u ko-jima je nastala glavnina njegova književnoga opusa, čini mi se da je pripadnost ruskoj književnoj tradiciji uistinu neosporiva. Štoviše — ako je suditi po popu-larnosti kakvu je po mišljenju mnogih uživao malo tko do njega u Rusiji, kao i po reputaciji ruskoga klasika koju je stekao već početkom 1900–ih godina — djela maksima Gor’koga nedvojbeno pripadaju ruskoj realističnoj književnoj tradiciji. To se nipošto ne može reći za sovjetsku domovinu, osobito u svjetlu činjenice da je Gor’kij u sovjetskoj Rusiji boravio samo 8 godina: 1917–1921; 1933–1936. Veličanje književne hipersovjetskosti Gor’koga postaje sve besmi-slenije ako se uzme u obzir da je dio njegovoga stvaralaštva i društvenoga anga-žmana bio zapravo antiboljševičkoga i antirevolucionarnoga karaktera.

da je sovjetskost Gor’koga početkom 1920–ih godina bila i više no upitna po-tvrđuje i kampanja RAPP–a, koja je pod parolom »Saveznik ili neprijatelj« u drugoj polovici 1920–ih godina tražila oduzimanje nezasluženo dobivenih ti-tula proleterskih pisaca u pojedinih autora. među prvima se na njihovu popisu našao upravo maksim Gor’kij. No glavni argument koji govori u prilog tvrd-nji da sovjetska domovina nije nipošto njegova književna domovina jest stva-ralačko mrtvilo Gor’koga. Ono je osobito izraženo pod Stalinovom čizmom (1933–1936), u tzv. zlatnom kavezu — kada je bio prisilno izoliran od svijeta i prijatelja, no okružen materijalnim privilegijama. Iako su mu tih godina objav-ljena tri dramska teksta28, ne treba zaboraviti da je sva tri napisao prije povratka u sovjetsku domovinu. Posljednju je sovjetsku (povratničku) etapu Gor’koga, stoga, u književnome smislu obilježilo tek jedno djelo, točnije četvrti nastavak nedovršenoga romana Život Klima Samgina. No ni taj roman ne nosi čisto so-vjetski predznak, jer je na njemu autor počeo raditi još u Italiji. uostalom, osim zbirke Po Savezu Sovjeta Gor’kij nije napisao nijedno djelo s uporištem u so-vjetskoj stvarnosti! Ako se ovakvoj zemljopisnoj genealogiji Gor’koga pridoda još 20 godina iznimne stvaralačke plodnosti u emigraciji, ispada da je najveća sovjetska književna ikona upravo u sovjetskoj domovini bila izrazito umjetnički neplodna. Štoviše, stvaralački mrtva.

28 Somov i drugi (1941), Jegor Bulyčev i drugi (1933) te Dostigaev i drugi (1933).

Perusko kb 12.indd 37 13.2.2013. 9:42:33

38

Karta stvaralaštva Maksima Gor’koga (1892–1917)

Perusko kb 12.indd 38 13.2.2013. 9:42:33

39

Perusko kb 12.indd 39 13.2.2013. 9:42:33

40

Karta stvaralaštva Maksima Gor’koga (1917–1936)

Perusko kb 12.indd 40 13.2.2013. 9:42:33

41

Perusko kb 12.indd 41 13.2.2013. 9:42:34

42

Perusko kb 12.indd 42 13.2.2013. 9:42:34

43

jE lI RuSKI OdISEj NA CAPRIju zAčEPIO uŠI? (transnacionalna poetika maksima Gor’koga)

Paradise of exiles, Italy!

Percy Shelley

Simbolika dihotomije dom — antidom, na kojoj je jurij lotman utemeljio prostornu analizu Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita, od dragocjene

je pomoći pri pokušaju zaključnoga određivanju gepoetičkoga identiteta kako Gor’koga tako i Bulgakova. u lotmanovoj dihotomiji dom simbolizira meta-foričko ognjište, mjesto na kojemu se čovjek osjeća sigurno i zaštićeno, dok u antidomu lotman vidi neku vrstu demonskoga mjesta. Budući da je za određe-nje književne domovine Gor’koga i Bulgakova ta opozicija odveć uska, proširit ću je na opoziciju domovina — antidomovina. Stalna prostorna izmještenost Gor’koga, točnije nepostojanje jednoga fiksnog doma, ne samo da upućuje na nomadsku prirodu njegova odnosa prema prostoru, nego ukazuje na postojanje raznovrsne povezanosti s više zemalja, da ne kažem domovina. Onima kojima je Gor’kij sinonim za socrealističku estetiku ili koji njegovoj poetici pristupaju prvenstveno preko tematskoga sloja njegova opusa, činit će se da je carska Ru-sija prototip danteova inferna u kojemu caruju razni demoni, poput socijalne nepravde, carskoga despotizma i vjerske diktature. doima se da je upravo stara, predrevolucionarna Rusija — taj malograđanski bunar, iz kojega potječu sve ne-sreće, nedaće i anomalije ruskoga mentaliteta — za Gor’koga ono što lotman naziva antidomom, odnosno antidomovinom. Pokušat ću provjeriti ispravnost te općeprihvaćene tvrdnje usporednom analizom izabranih pripovjednih djela, vodeći pritom računa o njihovoj prostornoj pozadini, tj. geografskoj proveni-jenciji. Namjera mi je osvijetliti unutarnju vezu između mjesta na kojemu su na-stala djela i njegove poetike komparativnom interpretacijom djela napisanih o Rusiji izvan Rusije s onima koja su o Rusiji napisana iznutra, iz nje same.

Perusko kb 12.indd 43 13.2.2013. 9:42:34

44

dakako, ovdje ću ilustrirati tek nekolicinu ključnih primjera, kao što su dva naizgled nespojiva, no zapravo i sadržajno i formalno bliska književna ostva-renja Gor’koga. jedan je kultni socrealistički roman Mati, koji je Gor’koga vinuo u neviđene političke visine i duboke književno–umjetničke dubine, a drugi zbirka ogleda Nepravovremene misli, zahvaljujući kojoj je »zaradio« političku pljusku, odnosno drugi izgon iz zemlje. Godinu nakon prve ruske revolucije nastaje roman Mati (1906) — roman koji boljševici dočekuju hvalo-spjevima, nadasve Anatolij lunačarskij i lenin, ali ga odbacuju simbolisti (z. Gippius, A. Izmajlov, I. Ignatov) i mnogi uvaženi književni kritičari, koji su au-toru stali predviđati književnu smrt, konačni kraj29: »dvije su stvari pogubile Gor’koga–književnika: uspjeh i naivni, nepromišljeni socijalizam« (Filosofov 1997: 697). u sovjetskoj se kritici roman Mati etablirao kao kamen temeljac socijalističkoga realizma; Aleksandar Flaker je istaknuo piščev otvoreni socijal-demokratski angažman, s pravom prozvao prozvavši djelo romanom–propa-gandom. Sinjavskij je u romanu uvidio snažnu pedagošku komponentu, zbog čega je djelo žanrovski svrstao u red odgojnih romana, a njegova autora u red socijalnih pedagoga, koji su ideologiju pretpostavili umjetnosti30. za spomenu-ti je roman neobično važna njegova geografska provenijencija, kao i okolno-sti u kojima je nastao. Gor’kij je uz blagoslov i podršku svjetske intelektualne javnosti pušten iz Petropavlovskoga zatvora, gdje je bio zatočen 1905. godine, nakon čega je hitno otputovao u Ameriku s ciljem prikupljanja materijalnih sredstava za boljševičku partiju. Njegovo je prvotno oduševljenje velikim i u mnogo čemu naprednim New Yorkom munjevitom brzinom preraslo u gor-činu, pa čak i otvorenu mržnju. Razlozi tomu, međutim, nisu ideološke, nego sentimentalne, odnosno osobne prirode. Amerika je Gor’koga primila širom otvorenih ruku, što je i sam priznao. Talijanski dokumentarac Druga revolucija. Gor’kij i Lenin na Capriju (2010) u režiji R. Brunettija i P. Cruzija Gor’kij po-tvrđuje da je Amerika dočekala Gor’koga uz fanfare te da su u roku od 48 sati sve njujorške novine pisale o njemu. New York je ogroman. Sjedinjene Države su najnaprednija zemlja na svijetu. Ovo je zemlja na koju revolucionarni socijalisti mogu gledati s nadom. Odavde će krenuti spašavanje čovječanstva — uvjeren je

29 u članku d. Filosofova Kraj Gor’koga (1907).30 Sinjavski zapaža dvostrukost odgojne komponentne romanu: glavni cilj romana jest preodgojiti či-

tatelje putem tzv. »socijalne pedagogije«, a sama fabula pripovijeda o odgoju/preodgoju glavnoga lika.

Perusko kb 12.indd 44 13.2.2013. 9:42:34

45

po dolasku u New York Gor’kij. Problemi su nastali kada je puritanska Ame-rika otkrila da slavni pisac kod kuće ima suprugu — Ekaterinu Peškovu — i dijete, te da je u Ameriku doputovao u pratnji ljubavnice — glumice marije Andreeve. Novinari su ga smjesta počastili moralnom pljuskom: otjeran je iz hotela u kojemu je odsjeo, a pojedini su mu književnici otkazali druženje.

Tada je počeo privatni rat Gor’koga s američkim društvom, ali i strelovit uzlet njegova ideološkoga osvješćivanja. Poniženi Gor’kij američkome je društvu uzvratio prezirom, upakiravši ga u društveno–ideološko ruho i objavivši svoj prvi američki feljton U gradu žutoga vraga (1906). u njemu je boravak u do-movini jacka londona i marka Twaina otvoreno prozvao nesnosnom pat-njom: »Stan’te! To nije život, to je bezumlje…« (Gor’kij 1948: 13); » Gruda zlata je srce grada. u njenim je otkucajima cijeli život, u porastu njena opsega — njegov smisao. I radi toga ljudi od jutra do mraka kopaju zemlju, kuju želje-zo, podižu zgrade, udišu dim tvornica, usisavaju porama prljavštinu otrovnog, nezdravog zraka, radi toga prodaju svoje lijepo tijelo. Ta strašna čarolija uspav-ljuje duše, čini se da ljudi postaju gipko oruđe u rukama Žutog đavla (…)« (1948: 21). u Gor’koga se u Americi očito rasplamsao publicistički eros jer su ubrzo uslijedili eseji Carstvo dosade, Mob, zbirka satiričkih ogleda o američkoj i francuskoj buržoaziji Moji intervjui i sl. No, osim feljtona u kojima se obru-šava na kapitalistički mentalitet, mnogo je važnije podsjetiti da je u Americi nastao i roman koji će Gor’kome doslovno promijeniti književni i društveni status — Mati. doista ironično, prvi socrealistički roman ne samo da je nastao u Sjedinjenim Američkim državama, nego je ondje doživio i svoju tiskanu pre-mijeru. Roman koji će postati prvi sovjetski klasik, zrcalo sovjetskoga poimanja umjetnosti, prvi je put objavljen u njujorškome časopisu Appelton’s Magazine 1906. godine i to na engleskom jeziku (!). Ima li taj geografski podatak ikakve veze s unutarnjom strukturom romana, s njegovim pripovjednim svijetom? mjesto nastanka romana zacijelo nije utjecalo na narativnu strukturu, ni na te-matsko–motivsku cjelinu, kao ni na izbor i karakterizaciju likova, ali svakako je bilo krucijalno za idejnu orijentaciju, odnosno na zaslijepljenost ideologijom koja je u romanu minimizirala umjetničku komponentu. upravo kao što su po mišljenju mnogih rusista gnjevni američki feljtoni i ogledi rezultat javnoga poniženja koje je Gor’kij pretrpio od puritanske Amerike, nema sumnje da je roman Mati nastao kao logičan kontrapunkt američke opsjednutosti novcem i vlašću, te pretrpljenog poniženja: »To je grad, to je New York. Na obali se

Perusko kb 12.indd 45 13.2.2013. 9:42:34

46

vide dvadesetokatnice, nijemi mračni ‹oblakoderi› (…) Kad uđeš u grad čini ti se da si upao u trbuh od kamena i željeza, u trbuh koji je progutao nekoliko milijuna ljudi i melje ih, probavljuje (…) Svuda — nad tobom, pod nogama i pored tebe živi, tutnji željezo — slavi svoju pobjedu. Oživljeno snagom zlata, nadahnuto njime, ono hvata čovjeka u svoje mreže, zaglušuje ga, siše mu krv i mozak, proždire mišiće i živce i raste (…)« (Gor’kij 1949: 12–13).

zaslijepljen preziranjem stvarnosti, Gor’kij (koji je u književnosti bio sklon crno–bijelim kontrastima, manihejskim podjelama i radikalnim polarizacija-ma) gorljivo je i uporno nametao drukčiju stvarnost kao jedinu ispravnu, vje-rodostojnu i, dakako, općevažeću. Amerika je za Gor’koga pakao; otvoreno ju je tako nazvao u feljtonu Carstvo dosade: »u zgradama ljude očekuju nova zadovoljstva, ali ozbiljna (…) Ovdje ljudima pokazuju Pakao s njegovim stro-gim pravilima i raznovrsnim mučenjima koja ih očekuju — kršiteljima svetinje zakona stvorenih za njih…« (Gor’kij 1949: 27). Stoga je u Materi Gor’kij htio pokazati Raj. I to ne bilo kakav, nego ruski, revolucionarni: »zar želimo biti samo siti u životu? Ne! (...) moramo pokazati onima koji nam sjede za vratom i koji nam zatvaraju oči da mi vidimo sve — mi nismo glupi, nismo samo živo-tinje koje se žele najesti — želimo živjeti dostojanstveno, onako kako ljudima i priliči!« (Gor’kij 1950: 215). da je Mati pisana u drugim okolnostima, recimo izvan kapitalističke kolijevke koja je Gor’koga odbacila, uvrijedila i eksplicitno prozvala nemoralnim čovjekom, pitanje je bi li roman bio tek programsko–ideološki pamflet, lišen umjetničkih vrijednosti i dubine u karakterizaciji liko-va. upravo je iz ideološko–pedagoškoga pera istekao roman Mati — počevši od kritike klasnoga društva pa sve do ustoličenja socijaldemokracije, nove reli-gije, koja je trebala spasiti čovječanstvo: »drugovi! Kažu da na zemlji žive ra-zni narodi — Židovi i Nijemci, Englezi i Tatari. A ja u to ne vjerujem! Postoje samo dva naroda, dva nepomirljiva plemena — bogati i siromašni!« (Gor’kij 1975: 151),: »– Neka živi radnički narod! — povikao je. (...) — drugovi, neka živi socijaldemokratska radnička partija, naša duhovna domovina!« (1975: 153). Kivna američka Mati, nažalost, svela se na produžetak leninova pamfleta Partijska organizacija i partijska književnost: (1905) mi imamo čvrste želuce, mi, marksisti, tvrdi smo kao kamen. Probavit ćemo mi te nedosljedne ljude« (lenin 1972: 103). Autorski glas stopio se s pripovjedačevim, a politička pro-paganda očitovala se na doista svakoj razini romana. Naravno, najprisutnija je u neumoljivim retoričkim tiradama glavnoga lika Pavla Vlasova; on je postao

Perusko kb 12.indd 46 13.2.2013. 9:42:34

47

prototip junaka kakvoga je lenin u Partijskoj organizaciji i partijskoj književno­sti slikovito nazvao kao kamen tvrdi junak: »mi smo revolucionari i bit ćemo to sve dok jedni budu zapovijedali, a drugi radili. mi smo protiv društva čije su vam interese naredili braniti, mi smo i njegovi i vaši nepomirljivi neprijatelji, a primirje među nama neće biti moguće sve dok ne pobijedimo. Radnici, mi ćemo pobijediti!« (Gor’kij, 1950: 486).

dakako, nema autora kojemu se nije, neovisno o mjestu stvaranja, potkrao loš, neujednačen, neuvjerljiv, ukratko, slabašan roman. Ali neoprostiva mana Ma­tere Gor’koga — romana koji strši i koji se nikako ne uklapa u piščev stvaralački opus, iako ga je upravo on vinuo u neslućene socrealističke visine — jest gomi-lanje retoričkih figura, koje su naposljetku istisnule polifoniju svojstvenu ro-manesknom pismu: »Neka živi praznik slobodnih ljudi! Neka živi Prvi maj!« (Gor’kij 1975: 154); »Idemo prema naprijed u životu — za nas nema drugoga puta!« (158); »Naprijed, drugovi! uvijek naprijed! (157); »dolje privatno vlasništvo, narodu sva proizvodna sredstva, narodu sva vlast, rad je obavezan za svakoga« (174). Teško se oteti dojmu da je Mati a) napisana na brzinu, na-vrat–nanos, kako će, uostalom, i sam autor jednom prilikom priznati31 te b) da je gorak okus Amerike glavni (ili bar djelomični) krivac za sveprisutnu hagio-grafizaciju ruskih radnika i velike revolucionarne pobjede nad žutim vragom, odnosno vrećom novca. zbog obilja pamfletnih izraza i učestalih eskapada u retoričnost, Mati ne samo da je izgubila na romanesknom prikazivanju nego se pretvorila u puko prenošenje jezika iz jednoga koda u drugi. upravo su zbog toga likovi u romanu manje »književni ljudi« (Bahtinov termin) ili junaci, a mnogo više politički govornici koji se bave »društvenim čovjekom, čiji je svaki suštinski čin ideološki osmišljen riječju« (Bahtin 1989: 116). Baš kao što je njihov pripovjedač bio ideološki osviješten u zaziranju od kapitalističkoga suparnika.

Nepravovremene misli, pisane tijekom Oktobarske revolucije 1917. godine i objavljene 1918. godine, pokazat će drugačiju geopoetičku korelaciju između svijeta djela i mjesta njegova nastanka. One će pokazati kako je Gor’kij opisao Rusiju iznutra. Budući da je u Nepravovremenim mislima krenuo putem desa-

31 u eseju V. I. Lenin Gor’kij piše: »Rekao sam da sam se žurio napisati knjigu — no nisam stigao objasniti svoje razloge — lenin je potvrdno klimnuo glavom i sam objasnio; rekao mi je da je jako dobro što sam požurio, da je knjiga potrebna, da je mnogo radnika sudjelovalo u revolucionarnim zbivanjima nesvjesno, stihijski, a da će sada im sada čitanje Mati uvelike koristiti« (Gor’kij 1931: 10).

Perusko kb 12.indd 47 13.2.2013. 9:42:34

48

kralizacije Oktobarske revolucije — kamena temeljca sovjetske civilizacije — te se žestoko obrušio na nemoralnost i neljudskost sovjetske vlasti, Irina Revjakina ističe kako je spomenuta zbirka u sovjetsko doba imala status poluzabranjenoga štiva32. I sam se autor, uostalom, morao javno odreći problematične zbirke, što objašnjava činjenicu da je sovjetska historiografija nakon kanonizacije Gor’koga kao sovjetskoga klasika uporno ignorirala postojanje Nepravovremenih misli. Kritičari i povjesničari su zbirku jednostavno ignorirali, ne uvrštavajući je u autorova sabrana dijela. Stoga ne čudi što će Nepravovremene misli biti nano-vo objavljene tek 1990. godine (!), samo godinu dana prije konačnoga raspada sovjetske vlasti, protiv koje je Gor’kij u spomenutoj zbirci agitirao. Ako je u kapi-talističkoj Americi o kapitalizmu Gor’kij pisao kao o nečemu odvratnom, gnu-snom, amoralnom i nečovječnom te ako je točno da je Amerika isprovocirala ideološki roman Mati, čini se da mu je boravak u Rusiji pružao dovoljno razloga za dehagiografizaciju socijalističke revolucije. Stoga ju je u Nepravovremenim mislima prozvao nacionalnom nesrećom: »Ako vidim da je politika sovjetske vlasti ‘duboko nacionalna’ (...) dužan sam u tuzi priznati: neprijatelji imaju pra-vo, boljševizam je nacionalna nesreća« (Gor’kij 1990: 22). Budući da je Gor’kij u romanu Mati fanatičnom naivnošću prognozirao pad monarhijske tiranije i uspon pravedne demokracije, njegova drama je započela u trenutku kada se vra-tio u Rusiju, i to upravo uoči Oktobarske revolucije. Revolucija autoru romana Mati tada prestaje biti tek slovo na papiru, tek demagoška bujica iz usta junaka Pavla Vlasova; postaje stvarna — krvava, nasilna, apokaliptična. Tada ujedno prestaje i njezina mitologizacija.

daleko od Rusije, u Americi ili Italiji, Gor’kij se u većini svojih djela obilno koristio socijalističkom demagogijom, apostrofirajući beskompromisnu ljubav i vjeru u radnike i narod, no kada se zatekao u predrevolucionarnoj »domo-vini« započela je njegova polagana predaja, odstupanje od revolucionarnih tekovina. Sve će to kulminirati u nepravovremenoj demitologizaciji boljševičke revolucije. Nespreman prihvatiti revoluciju u praksi, Gor’kij je otvoreno obez-vrijedio revoluciju kao oblik borbe za slobodu, prispodobljujući je u Nepra­

32 litvinova napominje da su iz književnih i društvenih arhiva 1920–ih godina Nepravovremene misli bile izbačene i gurnute u ropotarnicu antisovjetskoga sjećanja, kao što se dogodilo sa zamjatinovim romanom Mi, Korolenkovim pismima lunačarskome, sa zbornikom ruskih filozofa i publicista Iz dubine i dr. Važnost i snagu Nepravovremenih misli litvinova je usporedila s Buninovim Prokletim danima, jer su oba djela zabilježila kretanja ruske duše u vrijeme Oktobarske revolucije i građansko-ga rata.

Perusko kb 12.indd 48 13.2.2013. 9:42:34

49

vovremenim mislima s nesrećom, nasiljem, kaosom i političkom borbom za vlašću: »Ne, u toj eksploziji životinjskih nagona ja ne vidim jasne elemente socijalne revolucije. Riječ je o ruskom buntu bez pravih socijalista, bez socijali-stičke psihologije« (Gor’kij 1990: 14); »Nova je vlast podjednako gruba kao i stara, samo što je k tome još i neodgojena. Viču i topoću nogama u svojim ad-ministracijama kao što su i prije to radili« (15). Viđen izbliza, boljševizam je u Nepravovremenim mislima lišen svetosti, na koji se gorljivo pozivao u Americi, dok je pisao roman Mati:»Gotovo dva tjedna gomila ljudi svaku večer pljačka vinske podrume, opija se, bocama si razbija glavu, reže ruke krhotinama stakla i poput svinja se valja u prljavštini, u krvi« (Gor’kij 1990: 14). da je piščev pu-blicistički »otrov« tek logična posljedica osobnoga razočaranja u boljševičku socijaldemokraciju, u kojoj nije vidio ni socijalizma ni demokracije nego samo nasilnički despotizam vlasti, potvrđuju i pisma Ekaterini Peškovoj, u kojima on ne skriva svoju podvojenost: »živim u duševnom proturječju sa samim so-bom« (Gor’kij 2005: 86). Apokaliptična slika tadašnjega Petrograda, naturali-stički prikazi revolucionarne brutalnosti, nasilje i masovna pogubljenja — stal-na su tema kako Nepravovremenih misli tako i pisama Peškovoj, pa ne čudi što joj 14. lipnja 1917. godine piše: »Svaki dan samo povećava brigu, mislim da će leninova sumanuta politika uskoro izazvati građanski rat« (Gor’kij 2005: 84); »Na demonstracijama su bili samo ‘boljševici’, koje postupno počinjem prezi-rati i mrziti. Kakvi su to samo tipično ruski idioti!« (2005: 85). usporedi li se ova revolucionarna slika, kojoj je osobno prisustvovao Gor’kij, s onom kakvu hagiografski prikazuje u Americi, odnosno u romanu Mati, razlika je drastič-na. Pišući o Rusiji iznutra, iz njezine utrobe, Gor’kij je u Nepravovremenim mi­slima revoltirano poantirao: »mi Rusi po prirodi smo anarhisti, žestoke zvijeri, u našim venama još teče tamna i pokvarena ropska krv (...) mi smo najgrešniji narod na zemlji, koji ne razumije ni dobro ni zlo, opijen votkom, upropašten cinizmom nasilja, bezobrazno okrutan, no istovremeno neshvatljivo dobrodu-šan i, na kraju krajeva, nadaren narod« (Gor’kij 1990: 14).

lidija Kolobaeva upozorava da suvremene studije sve češće ističu piščevo ne-podržavanje Oktobarske revolucije zbog nesavjesnoga i nemoralnoga zlostav-ljanje ljudskih vrijednosti s ciljem obmanjivanje polupismenoga naroda, što je u Nepravovremenim mislima dano sočnim čuvstvenim jezikom, odnosno »izravnim verbalnim izrazom kinetičke emocije« (Frye 2000: 372). Socijalnu revoluciju je Gor’kij, stoga, proglasio nesavjesnim eksperimentom, a lenina

Perusko kb 12.indd 49 13.2.2013. 9:42:34

50

slijepim fanatikom i nesavjesnim avanturistom, »hladnokrvnim varalicom, koji ne žali ni čast ni život proletarijata« (Gor’kij 1990: 23). Pridoda li se sve-mu nedostatak »sovjetskoga« romana u Gor’koga i stvaralačka stagnacija 1930–ih godina, ispada da je lenjinističko–staljinistička domovina za Gor’koga zapravo lažna domovina s primjesama Tuanove topofobije (negativnih emo-cija prema nekoj okolini). To još ponajbolje dokazuju artificijelni panegirični tonovi njegove sovjetske publicistike, kao što je zbirka ogleda Po Savezu Sovjeta (1929). upravo je ta perspektiva stranoga (izvanjskoga) promatrača zaslužna za hagiografski opis sovjetske stvarnosti, no ona je također ispražnjena od umjet-ničkoga erosa, literarnih vrednota, pa čak i emocionalnoga naboja. Spomenuta je zbirka u stvari žanrovski ekvivalent književnoga i religiozno–profetskoga žanra koji je jacques derrida nazvao »povratkom iz SSSR–a« u eseju Izlet u Moskvu (1991). »Povratcima« je derrida smatrao sva ona hodočašća zapad-nih intelektualaca i književnika (uvjerenih boljševika ili tek simpatizera) u so-vjetsku zemlju koja su rezultirala pisanim dokumentima, poput Moskovskoga dnevnika Waltera Benjamina ili Povratak iz SSSR–a Andréa Gidea (od koga je derrida i preuzeo naziv spomenutoga žanra), i to najčešće pohvalnoga karak-tera. Budući da su »povratci iz SSSR–a« tradicionalno zapadni žanr33 (riječ je o svjedočanstvima zapadnoeuropskih intelektualaca), može se spočitnuti što među njih ubrajam Po Savezu Sovjeta nezapadnjačkoga autora. Paradoksalno, upravo je spomenuta zbirka najbolji dokaz nesovjetskosti, pa čak i zapadnjaštva Gor’koga, jer je zorno ukazala na izvanjsku, točnije izmještenu autorovu per-spektivu, inače tipičnu za strane posjetitelje nove obećane zemlje — kako So-vjetski Savez naziva mihail Ryklin. u pismu I. Rybakovoj 1935. godine Gor’kij priznaje: »O tome što se zbiva u Savezu, ja naravno saznajem iz novina, iz priča mojih drugova, koji se vraćaju odande« (Gor’kij 1952: 483).

uzme li se, na koncu, u obzir njegova dvadesetogodišnja izmještenost, od-nosno problem stvaralačke bipatridnosti, čini mi se da književnu domovinu Gor’koga najbliže opisuje simbolično bezdomovinstvo, koje je najbliže lotma-novom beskućništvu. Ali, ne treba zaboraviti na stvaralačku renesansu dislo-ciranoga Gor’koga, koja je u oštrome kontrastu sa stvaralačkom stagnacijom po povratku u domovinu (osobito sovjetsku!). Pridoda li se duljini boravka na

33 Autori slavnih »povrataka« su također B. Russell, A. Koestlet, B. Brecht i drugi. No jedan od najznačajnijih »povrataka« napisao je miroslav Krleža, no njegov esejistički putopis Izlet u Rusiju ni Ryklin ni drugi stručnjaci nigdje ne spominju.

Perusko kb 12.indd 50 13.2.2013. 9:42:34

51

nekom mjestu stupanj njegove umjetničke produktivnosti, u geografskome bi smislu jug Italije bio kreativni epicentar Gor’koga. u Italiji je nastala glavni-na književnoga opusa (zanemarit ću njegov veliki publicistički opus); čak je 18 književnih ostvarenja ondje nastalo, što upućuje da je Italija njegova stvaralač-ka (književna) domovina. No je li Italija kao svojevrsno simboličko ognjište i stvaralački Eden našla svoje mjesto u djelima Gor’koga i jesu li Capri i Sorren-to bitno utjecali na unutarnju strukturu i poetiku njegova stvaralaštva? O talijanskim godinama Gor’koga pisali su stručnjaci poput Ksenije muratove, Natal’je Primočkine, lidije Spiridonove, lidije Bykovceve, no talijanski je egzil Gor’koga čak i danas jedna od najslabije izučenih etapa u cjelokupnome auto-rovu stvaralaštvu. Otok Capri je u mnogočemu odigrao veću i važniju ulogu od Sorrenta, gdje je autor boravio 1920–ih godina. Boravak Gor’koga na Odi-sejevu otoku mnogo je više od književne činjenice, zanimljive tek uskom krugu ljubitelja ruske književnosti ili stručnjaka piščevoga opusa. Svojim se boravkom na tom malom otoku u blizini Napulja Gor’kij upisao u slavnu kaprijsku povi-jest, postavši članom eminentne umjetničke i intelektualne kolonije. dovoljno je samo spomenuti da su u jednom razdoblju svoga života na Capriju stvarali i živjeli Claude debussy, Felix mendelssohn Bartholdy, Richard Wagner, Tho-mas mann, Graham Greene, Norman douglas, Alberto moravia i mnogi dru-gi. No malo je koga Capri dočekao kao što je dočekao slavnoga ruskoga pro-gnanika. moskovski Arhiv maksima Gor’koga čuva više od pet stotina pisama talijanskih novinara i izdavača, kao i bogati kolaž isječaka iz talijanskih novina o piščevome otočkom boravku. marina Arias je, oslanjajući se na spomenute dokumente, istaknula da su talijanski novinari ruskome velikanu pružali svu moguću potporu i gostoprimstvo: «Neki govore da boravak na otoku šteti Gor’kome, no to je daleko od istine. Gor’kij je naučio u životu što je to patnja, a sada će naučiti što je to veselje (…) jednom će otok vratiti Gor’koga svije-tu dobrih i loših ljudi, no on će tada već postati bolja osoba, postat će pjesnik koji je upoznao i čarobnu stranu života, pa će se njegov sarkastični podsmijeh pretvoriti u osmijeh« (Arias 2006: 8). čini mi se da otok Capri za Gor’koga nije tek usputna stanica, sklonište u kojemu je bio izoliran od rodne zemlje, jer Gor’kij na Capriju neće gotovo nikada biti sam. Kritičari i poznavatelji stvara-laštva Gor’koga podijelit će se u dva suprotstavljena tabora u analizi »talijan-skoga« stvaralaštva Gor’koga.

Perusko kb 12.indd 51 13.2.2013. 9:42:34

52

jedni će tvrditi da Italija nije ostavila ni najmanji trag u tematici ili u poetici djela koja su ondje nastala, dok će drugi tvrditi posve suprotno. Pionir među pobor-nicima prve teze bio je novinar i pisac mihail Pervuhin, koji je u ogledima Kod Gor’koga na Capriju (1907) i Rusi na Capriju. Maksim Gor’kij (1924) doku-mentirao nastanak socio–kulturološkoga fenomena poznatog kao ruski Capri, u kojemu je Gor’kij bio ključna centrifugalna sila. međutim, Pervuhin je piščev boravak na otoku opisao kao politički boravak, a ne stvaralački. u pozadini nevjerojatnih prirodnih ljepota pripremala se krvava povijesna drama: Okto-barska revolucija — tvrdio je Pervuhin. dakako, ove otvoreno antiboljševičke tvrdnje treba uzeti s cum grano salis jer im je cilj diskreditirati Gor’koga. čini se da je Pervuhin smetnuo s uma da je u svega šest kaprijskih godina Gor’kij napi-sao čak 14 književnih djela i velik broj eseja i feljtona! No ima li Pervuhin pravo kada tvrdi da je Gor’kij ostao ravnodušan prema Italiji i otočkim ljepotama, tj. da u njegovu stvaralaštvu nema ni Italije ni otoka Caprija? Pervuhin je branio svoju tezu isticanjem nepostojanja lirskoga djela u Gor’koga, koje bi opjevalo ljepotu i atmosferu otoka, kao što su to učinili mnogi inspirirala umjetnici prije i poslije njega. Odbacio je Pervuhin i zbirku lirsko–romantičkih priča Bajke o Italiji (1913) Gor’koga, tvrdeći da je ovaj njome samo dokazao da o Talijanima i o Italiji ne zna ništa. Slično je mislio i talijanski slavist Wolf Giusti, prozvavši likove iz Bajki o Italiji simbolima, a ne stvarnim ljudima, zbog čega je ustanovio da zemlja koju Gor’kij opisuje u zbirci nema veze sa stvarnom Italijom. Postoji, dakako, i suprotna struja, koja svrstava Bajke o Italiji među ponajbolja djela ika-da napisana o toj zemlji. Irina Bočarova spominje tzv. pritajen kaprijski utjecaj u piščevim proznim stranicama, pogotovo u pripovjedačevim osobnim remi-niscencijama, tj. u autobiografskome romanu Djetinjstvo: »Ne samo da je Dje­tinstvo pisano u Italiji, nego ga je upravo Italija ispisala. (…) Italija je ostala izvan samoga teksta, ni na koji način nije ušla u njega — ni u čisto autobiografski dio, niti u memoarski (Bočarova 2006: 2). Nažalost, Bočarova nije produbila svoju tezu o pritajenim utjecajima u autobiografskome Djetinjstvu.

Nešto je konkretnija bila Ksenija muratova, koja je naglasila realističnu, pa čak i strogo lokalnu podlogu talijanskih priča, koje su bajkama prozvane zbog topografskih predispozicija, odnosno bajkovite mediteranske prirode u kojoj nastaju — prirode kakvu Rus u Rusiji ne poznaje: »Oko njih je sve u plavim i zlatnim bojama, trake sunčanih zraka trepere zrakom; u prozirnom staklu bo-kala i čaša plamti grimizno vino, a izdaleka dopire svilen šum mora« (Gor’kij

Perusko kb 12.indd 52 13.2.2013. 9:42:34

53

1951: 71). julija Kaskina je pak apostrofirala njihovu antibajkovitost: »Bajke Gor’koga plaše: pune su krvi, ubojstava. u njoj djeluju žestoki, ponosni, pri-mitivni ljudi, a nad svime vlada strastvena ljubav i smrt« (Kaskina 2006: 5). I lidija Spiridonova je problematizirala žanrovsko pitanje djela, zaključivši kako su se pod »bajkama« zapravo krile realističke skice–eseji o talijanskoj svakod-nevici, nadahnute lokalnom kronikom ili narodnom predajom o raznih sud-binama talijanskih južnjaka. Treba reći i to da je Gor’kij podlegao stereotipima u portretiranju južnjaka — žene su u pravilu bujne tamnokose ljepotice, odane i vesele, a muškarci strastveni, ponositi i puni života: »(…) sjede za stolom uz bokal vina ličilac Vincenzo i bravar Giovanni. ličilac je malen, koščat, crn; u njegovim tamnim očima sjaji osmijeh sanjara (…) Giovanni je muškarac velike glave i širokih ramena, crne kovrčave kose; lice mu je bakrene boje, nos spr-žen suncem i prekriven ljuskama bijele mrtve kože. Ima velike i dobre oči, kao vol, a na lijevoj ruci mu nedostaje palac« (Gor’kij 1951: 70); »(…) Nunzia je bila prodavačica povrća, najveselije stvorenje na svijetu i mjesna ljepotica (…) umjela je raditi, iako joj je mnogo dobrovoljaca bilo na usluzi; kada nije mogla nešto platiti novcima, plaćala je smijehom, pjesmom i svime što je vrednije od novaca« (1951: 130–131). Ono što je, osim prirode, u njima bajkovito jest pripo-vjedačev optimizam, svojedobno poznat i kao nepokolebljiva vjera u čovjeka, i to socijaldemokratskoga. Naime, mnoge skice portretiraju talijanske radnike u štrajku, odnosno Italiju koja otkriva socijalizam. Priroda i socijalizam oprav-davaju bajkovitost zbirke: »u tom je smislu Italija bila simbol slobode i demo-kracije, koji su oduševljavali pisca jednako kao što ga je oduševljavala zamamna talijanska priroda« (Spriridonova 2006: 4). Istodobno, u zbirci gotovo da nema priče u kojoj netko ne pogiba ili ne biva ubijen, u kojoj nema krvi, osvete, povrijeđenosti ili puke nesreće. Bez obzira na sve to crnilo, Talijani su u zbirci prikazani s mnogo suosjećanja i empatije. Oni su sve ono što nedostaje Rusi-ma, ako je suditi po autobiografskim i publicističkim istupima. Sloga, veselje, odanost, slobodoumlje, solidarnost i ponos na vlastitu zemlju i vlastitu prošlost — to su crte kojima su Talijani osvojili Gor’koga. Posve je drugačija slika Rusa, kojima zamjera zaboravljivost, neosjetljivost i nepoznavanje svoje zemlje: »u talijanskim legendama živo je sjećanje na fra dolcina, česi pamte jana Žižku, njemački seljaci Thomasa müntzera, Floriana Geyera, Francuzi pamte junake i mučenike Žakerije (…) o svim tim ljudima su u narodu žive pjesme, legende,

Perusko kb 12.indd 53 13.2.2013. 9:42:34

54

priče. Rusko selo ne poznaje svoje junake, vođe, svoje ljubavne fanatike, praved-nike, osvetnike« (Gor’kij 2007: 4).

Italija je, drugim riječima, lišena gorkovštine, koja ima čvrsto geografsko upo-rište — proteže se s jednoga do drugoga kraja Rusije. To će najbolje ilustrirati petnaesta talijanska (anti)bajka iz zbirke Bajke o Italiji, koja kao da je stvorena za imagološke interpretacije o autopredodžbama i heteropredodžbama. u njoj pripovjedač portretira skupinu Rusa na talijanskom otoku, suprotstavljajući srdačnost talijanskih mještana nadmenosti ruskih činovnika: »—To su Rusi? — da, gospodine. Ruski gubernator s obitelji… — Kakva su u njih dobra lica… (…) Oni su, naravno, bolji od svih slavenskih naroda, najbolji (….) debeli Rus je pocrvenio i uz široki osmijeh tiho izustio: — O nama pričaju… — I što kažu? — s gađenjem se namrštila i upitala starija. — Kažu da smo najbolji Slaveni, — odgovorio je debeljko hihoćući se. — Kakve ulizice (…) — Svi su oni ne-vjerojatno nekulturni prema nama (…) Kao da ja ne znam da smo najbolji« (Gor’kij 1951: 94). Što su Talijani bivali srdačnijima i naivnijima, to su Rusi u bajci postajali sve gori, sve neljubazniji: »— Žalosno je da mi tako malo pozna-jemo tu zemlju velikih ljudi s plavim očima« (1951: 95). Rusi su mu pak ovako uzvratili, šapćući među sobom: »— Kako oni samo mašu rukama (…) — To je svojstvo njihova jezika, tako je jadan da mu je potrebna gestikulacija… (96). mnogi su zamjerili Gor’kome očiglednu idealizaciju Talijana u knjizi, koju je i sam priznao u predgovoru zbirke: »moguće je da je autor malo uljepšao Talija-ne, ali priroda njihove zemlje toliko je lijepa da se i ljudi, hoćeš–nećeš, doimaju boljima nego što u stvari jesu. Osim toga, i nije neki osobiti grijeh malo ukrasiti čovjeka« (Gor’kij 1951: 60). Suprotno je s Rusima, koji su u zbirci prikaza-ni kao nekulturni i primitivni ksenofobi: »— delfini su tako slični svinjama. Riđokosi će na to: — Ovdje je općenito sve puno svinjarija. Bljedolika dama je primaknula šalicu k nosu, pomirisala kavu i s gađenjem se namrštila. — Od-vratno!« (Gor’kij 1951: 92). Vrhunac ruske ksenofobije prikazan je u antise-mitskoj izjavi jednoga Rusa: »— I sve je tako prljavo, prljavo! I svi su užasno slični Židovima! (1951: 92); »— Sredit će njih Nijemci, vidjet ćete!« (98).

Na Capriju će Gor’kij otvoriti svoja vrata brojnim ruskim umjetnicima i pisci-ma, no 1909. godine ugostit će pozamašan broj radnika iz cijele Rusije u sklopu

Perusko kb 12.indd 54 13.2.2013. 9:42:34

55

tzv. kaprijske škole, koju će osnovati s jednim dijelom marksističke klike (Bog-danov, Bazarov, lunačarskij). zbog ljetne kaprijske škole sukobile su se dvije socijalističke frakcije34; jednu je predvodio Bogdanov, a drugu lenin. Poznato je i to da će pobjedu na koncu odnijeti lenin, koji je naposljetku zabranio i zatvorio školu. zbog čega se Vladimir Il’ič protivio školovanju ruskih radni-ka u otočnoj rezidenciji Gor’koga? Kakvu je opasnost u tome vidio budući sovjetski vođa? Odgovor je religija, kojoj se lenin svim silama suprotstavljao. Bykov je zapazio da je leninu bila svojstvena gotovo neobjašnjiva mržnja pre-ma Bogu, mržnja koja nije imala ništa zajedničko s ateizmom. Izgleda da je Ca-pri, taj mitski otok zamamnih sirena na jugu Napuljskoga zaljeva, Gor’kome približio religiju, i tu novu, marksističkoga tipa, poznatu i kao bogograditeljstvo. upravo je bogograditeljstvu bila posvećena ljetna škola i naobrazba ruskih rad-nika35. Nova religija socijalističkoga lica nije Boga tražila u obliku svevišnjega i svemoćnoga bića, ona ga je sama pokušavala »izgraditi«, oslanjajući se na solidarnost i slogu kolektiva. možda je Bočarova u pravu kada tvrdi da utjecaj Caprija u djelima Gor’koga ne treba tražiti unutar samih tekstova, nego u ne-koj simboličkoj, gotovo transcendentalnoj prisutnosti, svojstvenoj Djetinjstvu i drugim djelima koje je ondje napisao. Ali Bajke o Italiji ne samo da oslikavaju talijanski jug, njegovu prirodu, ljepotu, ljude i mentalitet, nego i zrcale autoro-va religiozna poniranja.

Talijanske bajke pokazuju da bogograditeljstvo nije slučajno nastalo na jugu Italije, na otoku okupanom Tirenskim morem; nova religija Gor’koga upravo je njime i nadahnuta. To najzornije ilustrira dvadeset i prva bajka Gor’koga, koja zbog izrazite pejzažne liričnosti podsjeća na stihove. Pervuhin ju je napao jer u njoj nema ni fabule ni krvi ni sukoba, samo niz pejzažnih skica u kojima je opjevana otočka ljepota: »zaljev izgleda kao čaša napunjena crnim pjenuša-vim vinom, na rubovima kojega svjetlucaju žive niti dragocjenih kamena. (…) Cijeli polukrug zaljeva neumorno svijetli: hladno gori bijeli svjetionik napulj-ske luke, rt Capo misena blješti svojim crvenim okom, a svjetla otoka Procide i

34 lenin se svim silama protivio ljetnoj školi, koja se financirala iz zajedniškoga partijskoga budžeta, pa ju je na koncu ukinuo, što je nanijelo duboku štetu njegovu odnosnu s Gor’kim.

35 lenin je u pismu iz 1913. godine otvoreno napao bogograditeljstvo Gor’koga: »Ispada da ste Vi protiv «traženja boga» samo «privremeno»!! Ispada da ste vi protiv traženja boga samo zbog toga da biste to mogli zamijeniti građenjem boga!« (...) Ali, zar građenje boga nije najgora vrsta pljuvanja na sebe samoga?? (...) zašto to radite? To me vraški vrijeđa« (lenin 1949: 142).

Perusko kb 12.indd 55 13.2.2013. 9:42:34

56

Ischie nalikuju na velike bisere, zašivene na mekani baršun noći« (Gor’kij 1951: 124). No priroda je u bajci tek kulisa, točnije estetski okvir mnogo značajnije slike: »završila je misa. Gomila se s crkvenih vrata slijeva na široke stepenice stuba poput šarene lave (…)« (1951: 124). Priroda koju Gor’kij pjesnički oslika-va organski je povezana s religijom: »Iz crkve se gusto razliježu ponosni zvu-kovi orgulja. I sve ostalo — trka oblaka, trepet zvijezda, pokret sjena na zido-vima zgrada i po kamenju trga –tiha je glazba« (123). I prirodna kulisa, i vesele nepodopštine djece nakon ponoćne mise, i tobožnja ljutnja starijih muškara-ca, i sneni pogledi talijanskih majki, i narodni svirači zampognari — lirska su sinestezija, sjedinjenje duhovnoga i materijalnoga, intimnoga i zajedničkoga. doista se Gor’kome može predbaciti da Italija kakvu je oslikao i opjevao u Baj­kama o Italiji i nije odveć vjerodostojna, no čini mi se da to nije ni trebala biti, pogotovo u svjetlu činjenice da svaki skup nacionalnih predodžbi o drugome odražava, riječima daniela–Henrija Pageauxa, nešto mnogo značajnije — a to je slika o Sebi samome, o odnosima koje je ja uspostavilo između svijeta i sebe samoga. zaključit ću, stoga, da je ruski Odisej upravo na jugu Italije pronašao svoju Itaku, svoj dom: »užurbano dolaze zampognari (…) dirljivo ih je gledati kako pred zoru, nakon što su bacili svoje kape pred noge, stoje pred kipom Bogorodice, nadahnuto gledaju u njezino dobro lice i sviraju samo njoj u čast neizrecivo potresnu melodiju, koju su svojedobno oštroumno nazvali ‘tjele-snim osjećajem Boga’« (Gor’kij 1951: 125). To su predvidjeli i talijanski novina-ri iz jednoga talijanskoga mjesečnika, koji su 1906. godine plavome slavenskom buntovniku napisali: Ti tragaš za boljom materom, za nježnijom hraniteljicom. Ovdje ostani, jer tu ćeš naći sve što velika duša može poželjeti. Daleko od svijeta koji ti ne daje mira, u spokoju naših sutona, pronaći ćeš vedrinu, moći ćeš uroniti u svoje misli i ostati vjeran svojoj najvećoj Učiteljici — Umjetnosti! Srca koja te vole i koja te dozivaju pozdravljaju umjetnika u tebi, dubokoga mislioca36.

36 Riječ je o pismu uredništva mjesečnika Sorrento, dostupnoga ljubaznošću osoblja Arhiva Maksima Gor’koga u moskvi, u kojemu su pohranjeni dosad neobjavljeni dokumenti i pisma iz autorova ka-prijskoge emigracije.

Perusko kb 12.indd 56 13.2.2013. 9:42:34

57

RENEGAT

Bjesomučno želim vidjeti druge zemlje, pa makar i na kratko. Ustajem s tom mišlju i s njome liježem.

mihail Bulgakov

Ironiju Bulgakovljevoga odnosa s geografijom najbolje ilustrira jedan posve banalan podatak iz čudakovine znanstvene biografije Životopis Mihaila Bul­

gakova (1988). Književnik, koji nikada nije napustio granice Sovjetskoga Saveza, državnu je maturu položio s dvije izvrsne ocjene: jednu je dobio iz vjeronauka, a drugu iz geografije. uzme li se u obzir da je posrijedi autor čijom se »zemljo-pisnom zatočenosti« ruska kritika bavi posljednjih tridesetak godina, pretvorivši tu temu u nešto poput napetoga kriminalističkoga romana, spomenuta je ironija tragičnoga karaktera. Analogno geopanorami Gor’koga, i Bulgakovljeva će rana faza stvaralaštva proteći mimo velikih urbanih centara, poput moskve ili Sankt–Peterburga, no s jednom temeljnom razlikom. Stvaralaštvo Gor’koga obilježeno je svojevoljnim lutanjima koja će se odzrcaliti u nomadskome subjektu njegovih ranih pripovjedaka o životu ruskih skitnica, dok je Bulgakovljev književni poče-tak obilježen nametnutom geografijom, točnije mobilizacijom u svojstvu vojnoga liječnika–bjelogardijca na kavkaskim brdima37. Budući da upravo u Vladikavkazu i Groznome (1919–1921) nastaju autorovi književni38, publicistički39 i dramski pr-

37 Revolucionarnu 1917. godinu Bulgakov je proveo radeći kao liječnik u kontrarevolucionarnim po-strojbama u Smolenskoj guberniji; u rodni se Kijev vratio u veljači 1918. godine, no 1919. godine po-novno je mobiliziran i poslan na Kavkaz: u Vladikavkaz, Beslan i Grozni (na teritoriju Bijele garde). u razdoblju od 1919–1920 živio je u Vladikavkazu te sudjelovao u ratnim operacijama u čečeniji.

38 Na Kavkazu se Bulgakov latio pisanja i prvoga većeg pripovjednog djela — romana Slabost, no ču-dakova i losev ističu kako su i zamisao i nacrt romana nastali još za vrijeme Bulgakovljeva boravka u Vjazmi u razdoblju od 1917–1918 godine. mnogi teoretičari i kritičari Bulgakovljeva stvaralaštva drže da je poznata Bulgakovljeva pripovijetka Morfij (1927) tek skraćena verzija spomenutoga i ni-kad dovršenoga romana Slabost.

39 Sjevernokavkaske kontrarevolucionarne novine Groznyj objavit će njegov prvi feljton — Nadolaze­će perspektive (13./26. 11. 1919. godine).

Perusko kb 12.indd 57 13.2.2013. 9:42:34

58

vijenci40, logično je smatrati kavkaske godine njegovom prvom geoliterarnom eta-pom. Ona je jedinstvena i po tome što je to jedini slučaj piščeve topografske izmje-štenosti, kao što je i jedini slučaj ideološke transparentnosti njegova stvaralaštva. Ideološka potka djela znatno će se usložiti u narednom, moskovskom razdoblju Bulgakovljeva stvaralaštva, koje ću odijeliti u dvije velike cjeline: prva je vezana za leninovo doba 1920–ih godina, a druga za Stalinovo strahovlađe 1930–ih godina.

Prva moskovska cjelina 1920–ih godina sastoji se od dviju značajnih etapa: rano-nepovske (1921–1925) i kasnonepovske (1925–1929). u ranonepovskim godina-ma leninove vladavine Bulgakov će stasati u cijenjenoga feljtonista i traženoga humorista, a većinu svojih feljtona, ogleda, reportaža i kratkih priča objavljivat će u dva visokotiražna, iako međusobno posve različita glasila — Gudok41 i Na­kanune42. u toj prvoj fazi nastaje velik dio pripovjednih uspješnica, poput au-tobiografskih Zapisa na manšetama (nap. 1922–1923, obj. 1987)43, satiričkih pri-povijesti Đavolijada (nap. 1923, obj. 1924)44, Kobna jaja (nap. 1924, obj. 1925)45

40 Bulgakov je na Kavkazu izgradio bogatu dramsku karijeru; u Vladikavkazu je 1920. godine održa-na premijera njegova dramskog prvijenca Samoobrana, nakon čega su uslijedile dramske uspješnice Braća Turbinovi, Glineni zaručnici, Pariški komunari i Hodžini sinovi .

41 Te su novine sovjetskih željezničara početkom 1920–ih godina prerasle u vodeću dnevnu tiskovinu u zemlji, a u njegovu su satiričkom listu objavljivali najpoznatiji sovjetski satiričari: A. Il’f, E. Petrov, ju. Oleša i dr. Treba reći da je Gudok bio prvenstveno partijsko glasilo pod snažnim tutorstvom vlasti, pa ne čudi što je u njemu Bulgakov objavljivao površne apolitično–humoristične feljtone. Saharov ističe kako je Bulgakov čak i tjelesnim izgledom odudarao od lijevih novinara–feljtonista koji su radili za Gudok.

42 Nakanune je berlinsko–moskovska tiskovina, koju su pokrenuli smenovehovci (politički pokret koji je dobio ime po zborniku Smena veh u Pragu 1921. godine), želeći zakopati ratnu sjekiru s boljševi-cima i surađivati sa sovjetskom vlasti. Novine je financirala upravo sovjetska vlast, želeći nadzirati njezin sadržaj (zbog čega su novine, koje su izlazile u Berlinu, svakodnevno pristizale zrakoplovom u moskvu) i tražeći određene protuusluge (zaposlene je djelatnike lenin smatrao svojim agentima). zanimljivo je što će u vrijeme Stalinovoga velikoga terora (1936–1937) gotovo svi djelatnici spome-nutih novina biti »uništeni«.

43 Prvi je dio objavljen u časopisu Nakanune, 18. 06. 1922. (Berlin–moskva), zatim u almanahu Vozrož­denie (moskva, 1923, br. 2). 2. dio je objavljen u časopisu Rossija (moskva, 1923, Br. 5). Oba su djela prvi put objavljena zajedno u časopisu Teatr (moskva, 1987, br. 6). za života autora nije nikada u cijelosti objavljena.

44 Prvi je put objavljena u almanahu Nedra (moksva, 1924, br. 4). 45 Prvi je put objavljena u almanahu Nedra (moksva, Br. 6), a obj. je također u skraćenoj verziji u

Krasnaja panorama (u br. 19–22) pod nazivom Zraka života (Luč žizni, 1925). Objavljena je također u zasebnoj knjizi (jedinoj za Bulgakovljeva života), u zborniku Đavolijada (Nedra, moskva, 1925) te u zborniku Bulgakov М. Kobna jaja (Riga, Literatura, 1928).

Perusko kb 12.indd 58 13.2.2013. 9:42:34

59

i Pseće srce (nap. 1925, obj. 1968)46, zatim zbirke pripovjedaka Zapisi mladoga liječnika (1925–1926)47 i prvoga romana Bijela garda (1925)48. Valja podsjetiti da u ranonepovskoj i kasnonepovskoj fazi nastaje ukupnim opsegom velika, no tek nedavno popularizirana, Bulgakovljeva pripovjedna feljtonistika, poput U noći 3. u mjesecu (Berlin, Nakanune, 1922), Mora rakije (Berlin, Nakanune, 1923), Juriša (moskva, Gudok, 1923), Moskovskih scena (Berlin, Nakanune, 1923), Kanova požara (leningrad, Krasnyj žurnal dlja vseh, 1924), Morfija (moskva, Medicinskij rabotnik, 1927) i dr. Kasnonepovsku fazu Bulgakovljeva stvaralaštva čudakova u svojoj znanstvenoj biografiji naziva kazališnom petoljetkom, želeći naglasiti dominaciju dramskih tekstova. četiri drame, koje je Bulgakov napisao do 1929. godine — Dani Turbinovih, Zojkin stan, Grimizni otok i Bijeg — bit će tijekom 1930–ih godina zabranjene i skinute s kazališnih programa.

za razliku od Gor’koga, čiji stvaralački suton ima čvrsto geografsko uporište (povratak u SSSR) i političko objašnjenje (preuzimanjem društveno–ideo-loške uloge opadala je književno–umjetnička snaga), stvaralačko odumiranje Bulgakova ima kronološki, a ne topografski početak. On počinje 1929. godine te se okončava autorovom smrću 1940. godine. Navedene godine čine krono-loški okvir druge moskovske cjeline, kojoj čudakova pripisuje dvije središnje faze: Nove drame i nade. Povratak prozi (1932–1935) te Posljednji zalazni roman (1937–1940). dok se osnovno obilježje prve moskovske cjeline može pojedno-stavniti kao trijumf književne fikcije nad književnom fakcijom, točnije pobjeda umjetničkoga teksta nad sovjetskom cenzurom, suprotno će vrijediti za Bulga-kovljevo stvaralaštvo 1930–ih godina. u toj će drugoj cjelini dominirati krute cenzorske restrikcije i nemogućnost prostorne dislokacije, odnosno emigracije. Po količini cenzuriranih djela i po žestini kojom se na njega obrušila sovjetska kritika treba reći da je posrijedi uistinu represivno–mučenička cjelina: »Ana-liziravši vlastiti album novinskih isječaka, izbrojio sam da je u deset godina, ko-liko objavljujem u tiskovinama SSSR–a, o meni napisana 301 kritika. Svega su 3 bile pozitivne, a 298 neprijateljskih. (...) junaka moje drame Dani Turbinovih Alekseja Turbina nazivali su »KuRVINIm SINOm« (...) o meni su pisali

46 Objavljena je u Njemačkoj 1968. godine, a u Rusiji tek 1987. godine. 47 u moskovskom časopisu Medicinskij rabotnik. Od ukupno sedam priča, njih pet je nosilo podna-

slov Zapisi mladoga liječnika. 48 Prvih 13 poglavlja je objavljeno u časopisu Rossija, Br. 4/5. Roman je u cijelosti objavljen 1927. godi-

na, a 1929. godine objavljen je u Concordeu u Parizu.

Perusko kb 12.indd 59 13.2.2013. 9:42:34

60

kao o »književnom SmETlARu« (...)« (Bulgakov 2004: 84–85). Tragedi-ju svoje zatočenosti u sovjetskoj kulturi 1930–ih godina ponajbolje je sažeo u retoričkome pitanju odaslanome maksimu Gor’komu: »Zašto držati pisca u zemlji u kojoj njegova djela ne mogu postojati? Nadam se humanoj odluci — pro­gonu iz zemlje« (Bulgakov 2004: 80).

međutim, željeni odlazak nije nikada nastupio, iako je uslijedilo mnogo slo-ženije stanje — unutarnje progonstvo (tj. zabrana objavljivanja). Razdoblje Bulgakovljeva unutarnjega progonstva specifičan je geoliterarni fenomen, svojevrsna minus–geografija. No, unutarnja zatočenost neće umanjiti njego-vu stvaralačku kreativnost, tj. Bulgakovljevo imaginacijsko kretanje. Politička zatočenost u Bulgakovljevu slučaju neće rezultirati stvaralačkim odumiranjem i imaginacijskim sutonom, kao što je zatočenost u zlatnome kavezu bila presud-na za stvaralačku smrt Gor’koga. Stoga unutarnju emigraciju u Bulgakovljevu slučaju valja shvatiti ne samo kao minus–geografiju, nego i kao plus–stvaralaš-tvo. upravo je to mučno duhovno progonstvo razdoblje Bulgakovljeve stva-ralačke renesanse, u kojoj nastaju za njegova života neobjavljena remek–djela, poput Tajnome prijatelju (nap. 1929), Kazališni roman (nap.1929/1930–1940) i, dakako, Majstor i Margarita (nap. 1928–1940). Iznimno je bogat i dramatski opus zatočenoga Bulgakova: 4 libreta za operu, 4 kazališne i filmske adaptaci-je te 6 neuprizorenih i tek posthumno objavljenih drama. Posebno mjesto u dramskom stvaralaštvu posljednjih autorovih godina ima drama Batumi, koju je Bulgakov napisao povodom 60. Stalinovog rođendana. Premda je Bulgakov-ljevu dramu naručila upravo Vlada SSSR–a i moskovsko kazalište mHAT, ni ona nije uprizorena. drama Batumi o revolucionarnom kavkaskom odrastanju mladoga džugašvilija je po svemu sudeći bila zamišljena kao simbolička pro-pusnica, kojom je Bulgakov htio zaraditi dugo žuđeni odlazak iz zemlje. Ipak, Bulgakov nije uspio otići u inozemstvu, a dramu je vlast bacila u ropotarnicu sovjetskog arhiva nepodobnih tekstova. Bulgakovljeva se imaginacijska slobo-da, paradoksalno geografskoj »zatočenosti«, možda najbolje dade obrazložiti uvidom Pëtra Vajlja u predgovoru svoje knjige o putovanjima: »čitatelj, lišen mogućnosti kretanja svijetom, svoj je planet naseljavao onime što mu je bilo dostupno na knjižnim policama« (Vajl’ 2010: 5).

Svoj je nezavidan status ponajbolje dočarao sam autor u pismu Vladi SSSR–a 1930. godine, u kojemu žali što su ga unatoč naporima da se uzdigne iznad crve­nih i bijelih izjednačili s njegovim književnim likovima, zbog čega je dobio »ti-

Perusko kb 12.indd 60 13.2.2013. 9:42:34

61

tulu neprijatelja bjelogardijaca, zahvaljujući kojoj si, jednom kada je stekneš, u SSSR–u zauvijek gotov« (Bulgakov 2004: 87). u geopolitičkome smislu Bul-gakova je najtočnije definirati kao svojevrsnoga renegata; u Građanskome se ratu borio na strani bjelogardijaca, o čemu je 1920–ih i 1930–ih godina uporno i mudro šutio. zatim je surađivao u crvenoarmijskim novinama, no Stalinu je 1930. godine otvoreno priznao kako nikada neće postati komunistički pisac, naglasivši svoju neraskidivu povezanost sa staroruskom buržoaskom kultu-rom. Ali Bulgakovljeva geografska karta pokazuje sasvim suprotno; iako je u carskoj Rusiji proveo 26 bioloških godina, njegova književna domovina samo je jedna — sovjetska, jer je upravo u njoj proveo 21 godinu stvaralačkoga života. da je književnu nacionalnost pisca ili, bolje rečeno, njegovu stvaralačku domo-vinu, moguće odrediti samo topografijom stvaralaštva, Bulgakov bi bio gotovo paradigmatski primjerak sovjetskoga pisca, čiji je uspon tekao paralelno s us-ponom sovjetskog imperija. Štoviše, Bulgakovljevo je stvaralaštvo neodjeljivo od sovjetskoga konteksta, a njegova su djela nezamisliva bez sovjetskoga geo-političkog i kulturnog zemljovida. Bulgakovljeva je topografija, k tome, strogo lokalizirana — gotovo stopostotno moskovska. Tu sliku remeti samo jedna inozemna poveznica, doduše virtualna, a ne materijalna. Bulgakov je većinu svoje književne feljtonistike i pripovjedne proze objavljivao u berlinsko–mo-skovskim novinama Nakanune. Budući da su novine tiskane u Berlinu (i da su bile namijenjene primarno berlinskom čitateljstvu), dopušteno im je nešto više ideološke slobode, zbog čega su mogle objaviti piščeve Zapise na manšetama, ulomke iz romana Bijela garda i velik dio književnih feljtona, koje nikada ne bi objavile nijedne moskovske novine (kako u 1920–ima, tako ni u 1930–ima). u Bulgakovljevom opusu ne postoji gotovo nijedno djelo koje nije tematski ili kronotopski usidreno u sovjetsku svakodnevicu te čije podtekstualne razi-ne ne analiziraju sovjetsku civilizaciju (termin Andreja Sinjavskoga). upravo zbog toga mislim da je važno podsjetiti na Bulgakovljevu izjavu u pismu Vladi SSSR–a 1930. godine: »završio sam sa svojim književnim portretom; nema sumnje da je on ujedno i moj politički portret« (Bulgakov 2004: 90). Samo, što ako taj politički portret zapravo ne odgovara slici antiboljševičkoga književ­nog smetlara i novoburžujske stoke, kakvim ga je neumorno prikazivala i sovjet-ska i postsovjetska kritika?

Perusko kb 12.indd 61 13.2.2013. 9:42:34

62

Karta stvaralaštva Mihaila Bulgakova (1919–1940)

Perusko kb 12.indd 62 13.2.2013. 9:42:34

63

Perusko kb 12.indd 63 13.2.2013. 9:42:35

64

Perusko kb 12.indd 64 13.2.2013. 9:42:35

65

u mOSKVu! u mOSKVu! (sovjetski tekst mihaila Bulgakova)

Bulgakov: Posljednje sam vrijeme mnogo razmišljao o tome može li ruski pisac živjeti izvan domovine. I čini mi se da ne može.

Stalin: U pravu ste. I ja tako mislim.

Iz telefonskog razgovora Bulgakova i Stalina

u knjizi Mihail Bulgakov: zagonetke i pouke sudbine (2006) Vsevolod Sa-harov donosi zanimljivo Bulgakovljevo priznanje, koje datira još iz 1926.

godine: »Ne znam pisati o selu jer ga ne volim« (Saharov 2006: 27). doduše, nije istina da Bulgakov nije znao pisati o selu, što najbolje dokazuje autobio-grafska zbirka Zapisi mladoga liječnika, topografske okvire koje čini upravo ruska provincija s kraja 1910–ih godina, gdje je kao liječnik u stvarnome ži-votu proveo nekoliko godina. Stoga je posve logično da u zbirci Bulgakovljev pripovjedač suvereno vlada medicinskom tematikom, detaljno opisujući razna oboljenja, medicinske zahvate i neminovne komplikacije. Ruska provincija je u cijeloj zbirci u očitome kontrapunktu s urbanošću i gradskom sredinom; svi su bolesnici pripadnici neukoga i praznovjernoga puka, dok je glavni lik mladi gradski liječnik. čak i kada on postaje pacijent u priči kojom se zatvara zbirka, posrijedi je tipično gradska bolest — narkomanija, točnije ovisnost o morfi-ju. Zapisi mladoga liječnika ipak odražavaju gore spomenuti zazor od ruralne Rusije, odnosno autorovo preziranje provincije. uistinu je nedvojbeno da je Bulgakovljev stvaralački topos grad. u rodnom se Kijevu odvija radnja njegova tolstojevskoga povijesnog romana Bijela garda i njegove dramske inačice, Dani Turbinovih, no Kijev će figurirati i u nekim ranim pripovijetkama iz 1920–ih godina. Ali, većina Bulgakovljeva stvaralaštva prostorno je usidrena u moskvu. S iznimkom četiriju kavkaskih feljtona i nekoliko dramskih ostvarenja, u mo-

Perusko kb 12.indd 65 13.2.2013. 9:42:35

66

skvi je nastao cjelokupni Bulgakovljev opus. No još je značajnija činjenica da u njemu gotovo i nema teksta koje nije kronotopski (točnije sižejno) usidren u novu sovjetsku prijestolnicu, zbog čega smatram da su sva Bulgakovljeva prozna i dramska djela dio jedinstvenoga moskovskog sižea. Bulgakovljev mo-skovski tekst usporediv je s ulogom koju ima dublin u prozi jamesa joycea ili s peterburškim tekstom u Nikolaja Gogolja ili Fëdera dostoevskoga. Brojne pu-blikacije naglašavaju tu prostornu vezu, koju je Boris mjagkov istaknuo u knji-ževnoj topografiji Bulgakovljeva Moskva. Na nju je među prvima ukazala auto-rica prve Bulgakovljeve znanstvene biografije, marietta čudakova, naglasivši da Bulgakov »fizički vodi svoga inozemnog čitatelja po moskvi« (čudakova 1988: 194). Bulgakovljeva povezanost s moskvom historijski je konkretnija i opipljivija nego što je u autora peterburškoga teksta bila povezanost s Petrogra-dom. Vladimir Toporov tumači peterburški tekst kao svojevrsni nadtekst, koji osim materijalne prisutnosti grada u tekstovima, upućuje na neku metafizičku silu i sveprožimajuću moć koju Petrograd ima u stvaralaštvu Puškina, dostoev-skoga, Brodskoga i drugih autora. Bulgakovljev moskovski tekst je u usporedbi s peterburškim tekstom mnogo materijalnija pojava; iz njegova bi se opusa dao pratiti arhitektonski i antropološki razvoj moskve 1920–ih i 1930–ih godina. »mnogi Bulgakovljevi retci odišu ljepotom, tajnovitošću, boli i veseljem mo-skovskih ulica i uličica, dvorišta i domova« — s pravom ustvrđuje leonid Par-šin (Paršin 1991: 128). Posebno je važan sam centar moskve, u kojemu je autor proveo dobar dio života, pa ne čudi što su gotovo sve Paršinovljeve karte Bulga-kovljeve moskve koncentrirane oko tzv. prstenaste linije moskovskoga metroa, točnije u samome gradskom centru. Gotovo se sve u Bulgakovljevome opusu događa u jednoj od najstarijih gradskih četvrti Arbatu, zatim u susjednim mu ulicama Ostoženka i Prečistenka — koje se danas ubrajaju među najskuplje i najprestižnije gradske ulice. Osobito je važna ulica Bol’šaja Sadovaja, koja se pojavljuje u mnogim Bulgakovljevim djelima te u kojoj se danas nalazi i Bulga-kovljev muzej, kao i danas već kultni Patriarški ribnjaci, gdje i započinje radnja romana Majstor i Margarita.

u piščevim dnevničkim bilješkama iz tzv. golih godina (1921–1922) moskva je izmučena, gladna poput njezina autora: »u moskvi se sve broji u stotinama tisuća i u milijunima. Crni kruh stoji 4.600 ruskih funti, a bijeli 14.000. I cije-ne samo rastu i rastu! dućani su puni proizvoda, ali tko si može išta priuštiti?! (…) u moskvi ima svega: obuće, materijala, mesa, ikre, konzervi, delikatesa —

Perusko kb 12.indd 66 13.2.2013. 9:42:35

67

svega! (…) ja sanjam samo o jednom: preživjeti zimu« (Bulgakov 2004: 18); »Primijetio sam da su 1) loše odjeveni i propali te 2) da se uvećao broj tramvaja, ali šuška se da su u nekim dućanima podmetnuti požari, kao i u nekim kazali-štima (…), a propadaju i privatni izdavači« (2004: 23). Svoje je prvo moskov-sko iskustvo Bulgakov ovako rezimirao u feljtonu Mnoštvo moskovskih crkava (1923): »možda su to bila junačka vremena, no svakako su bila gola« (Bulga-kov 2000: 534). Taj rođeni Kijevljanin, koji je napustio medicinu i doselio se u moskvu u želji da ostvari književnu karijeru, ni u tim najcrnjim godinama nije skrivao fascinaciju sovjetskom prijestolnicom. Sliku gladne moskve u njegovoj feljtonistici ubrzo nadomještaju drugačiji slike, prizori sadržajno bogate i dina-mične moskve. u dnevničkim i novinskim tekstovima Bulgakov je ushićeno bilježio streloviti razvoj sovjetske prijestolnice u prvim godinama leninovoga NEP–a (1923–1924), ističući njezinu frenetičnost, kaotičnu dinamiku zbivanja i bogatstvo kulturne ponude: »moskva živi bučno, pogotovo u usporedbi s Kijevom« (Bulgakov 2004: 25). u priči–feljtonu Prijestolnica u notesu (1923) Bulgakov je čak revidirao svoju političku skepsu prema boljševičkoj budućno-sti zemlje: »Ne dijelim berlinsku uvjerenost da je s Rusijom gotovo; štoviše, dok promatram moskovski kaleidoskop, počinjem misliti da će se ‹sve srediti›, da ćemo mi još i slavno poživjeti« (Bulgakov 2007: 64). Već je iz Prijestol­nice u notesu jasno da će kameleonska moskva biti trajan izvor inspiracije te naposljetku pozornica gotova svih piščevih djela: »Bilo bi pogubno misliti da je zagonetnu i veliku moskvu 1923. godine moguće narisati tek jednom bojom. Ona nudi cijeli spektar. zadivljujući su njezini svjetlosni efekti, a kontrasti ču-dovišni. (…) moskva je kotao u kojemu se kuha novi život. Teško je jer se i mi kuhamo s njome u istome loncu« (2007: 65).

Ni u jednome drugom feljtonu Bulgakov nije uspio prikazati cijeli spektar mo-skovskih veduta kao što mu je to pošlo za rukom u feljtonu Mnoštvo moskovskih crkava, u kojemu je kronološki pratio razvoj grada u razdoblju od 1921. do 1923. godine. Njegova su zapažanja bila istovremeno kirurški precizna, ali i poetič-na, lirska: »Prstenaste bulevare grada obasjao je lanac svjetala, dok su njihovi radijusi dosezali sam kraj moskve. (…) moskva je iznutra brundala i bučala. u toj tamno–sivoj noći treperila su svjetla, čas žuta, čas bijela. čulo se škrgutanje tramvaja (…)« (Bulgakov 2000: 536). zanimljivo je što razvoj grada u feljtonu ne protječe mimo pripovjedačeva osobnoga razvoja. Pripovjedač i grad dišu i rastu u potpunoj simbiozi, ovisni jedno o drugome čak i kada se opisuje crne,

Perusko kb 12.indd 67 13.2.2013. 9:42:35

68

gladne godine. Takvo što Bulgakovu omogućava da se moskovskih golih godi-na prisjeća bez gorčine: »moje je tijelo postalo mršavo i žilavo, srce željezno, a oči pronicave. Očeličio sam« (Bulgakov 2000: 534); »Bilo je jasno da mo-skva počinje živjeti, no hoću li i ja? još uvijek su to bila teška vremena (…) Ali, ni ja ni meni slični više nismo jeli krupicu i saharin. za ručak smo jeli meso. Prvi put u posljednje tri godine nisam »naslijedio« nečije cipele, nego sam ih kupio, tako da one više nisu bile dvostruko nego samo dva broja veće od moje noge« (2000: 535). Bulgakov je bio fasciniran neprestanim vrenjem života u moskvi — bilo da je riječ o trgovinama, kazališnoj sceni, transportnoj vrevi ili pak brojnome ljudstvu na gradskim ulicama. Mnoštvo moskovskih crkava bolje od ijednog drugog feljtona svjedoči o moskvi kao trajnoj estetskoj inspiraciji: »I dok sjedim u svojoj sobi prepunoj starih knjiga na četvrtome katu, maštam o tome kako ću ljeti otići na Vrapčeva brda. Odatle ću, s mjesta na kojem je stajao Napoleon, gledati mnoštvo moskovskih crkava razbacanih po sedam gora te promatrati kako diše, sjaji moskva. majka moskva« (Bulgakov 2000: 540). Stoga Saharov ne pretjeruje kada ustvrđuje da je »moskva od njega stvo-rila profesionalnoga pisca, podarivši mu teme, boje i likove, posao u dnevnim i tjednim novinama, u kazalištu, a na koncu književni status i slavu« (Saharov 2006: 49). u moskvi je autor prepoznao svoju muzu; među prvima je umio prepoznati njezin literarni potencijal, nerijetko tematizirajući upravo položaj pisaca i književnosti koja u njoj nastaje. Tako je u Kazališnome romanu iro-nizirao kazališni život prijestolnice, no nema sumnje da spisateljska tematika svoj vrhunac ipak doseže u majstorovom liku iz istoimenoga romana Majstor i Margarita.

Ali, od svih moskovskih slika koje se mogu susresti u Bulgakovljevim djelima jedna je ipak tvrdoglavo zauzela prvo mjesto. Stambena je moskva Bulgakovu bila neobično važna tema. upravo je simbolika doma motiv koji je po mišlje-nju G. lesskisa i K. Atarove imanentan velikoj većini Bulgakovljevih ostvare-nja. »Najvažnije je imati krov nad glavom. (…) Sve vam ovo pišem kako bih vam pokazao u kakvim sam uvjetima primoran ostvarivati svoju fiksnu ideju. A ona je u tri godine ispuniti normu: stan, odjeću, hranu i knjige. Vidjet ćemo hoću li uspjeti« — pisao je Bulgakov svojoj majci u Kijev (Bulgakov 2004: 19). upravo će to priznanje, ta opsjednutost imanja doma (krova nad glavom) biti središnji motiv i ključni credo njegove moskovske proze. Takva je obilježenost domom (konkretnim materijalnim prostorom), a u širem smislu i simbioza

Perusko kb 12.indd 68 13.2.2013. 9:42:35

69

sa zemljopisnim prostorom (gradom, zemljom) bila posve strana geopoetici maksima Gor’koga, čiji je nomadski subjekt možda bio zatočen u vremenu, ali nikako u prostoru. Tema doma, točnije tragedija odsutnosti doma i svojevrsno bezdomovinstvo, ključna je za shvaćanje romana Majstor i Margarita, koji je — prema lotmanu — izgrađen na simboličkoj dihotomiji doma i antidoma. čini mi se da na toj dihotomiji počiva i cjelokupna piščeva poetika. Od svih je konkretnih moskovkih domova jedan bio izrazito stvaralački prisutan. Riječ je o stanu broj 50 u ulici Bol’šaja Sadovaja, u kojemu je danas smješten Bulgakov-ljev muzej. upravo je broj 50 Bulgakovu poslužio kao prototip za zlosretni stan iz 7. poglavlja romana Majstora i Margarite, u kojemu je održan veliki bal kod Sotone. u tom je komunalnom stanu Bulgakov u stvarnome životu proveo nekoliko godina, a njegova je kaotičnost i nepraktičnost opisana u mnogim djelima iz 1920–ih godina (More rakije, Tri vrste svinjarije i sl.). Nemogućnost osamljivanja, odsutnost neophodnoga mira i stvaralačke tišine najčešće su ko-notacije koje se uz taj infernalni (anti)dom spominju u drugim proznim urad-cima. I u Bulgakovljevu slučaju opoziciju dom — antidom potrebno je proširiti na dihotomiju domovina — antidomovina, koja je za nepriznatoga i cenzurira-noga autora iznimno važna.

mnogi su Bulgakovljevom opusu pripisali suptilnu, no sveprisutnu političku notu, točnije ezoteričnu kritiku boljševizma, zbog čega je već zarana stekao status buržoaskoga pisca. Treba reći i to da je otvorena antiboljševička propa-ganda prisutna u samo dva kavkaska feljtonska prvijenca — Nadolazeće per­spektive (1919) i Kazališni Oktobar (1920). Budući da su oba feljtona objavlje-na u novinama Bijele garde, to je Bulgakovu omogućilo političku slobodu i otvoreno svrstavanje na stranu bijelih. Njih je u Nadolazećim perspektivama i pozvao da pruže otpor crvenima: »Pred nama je teška zadaća — osvojiti vlasti-tu zemlju. (…) Heroji–dobrovoljci otimaju iz ruku Trockoga pedalj po pedalj ruske zemlje. (…)« (Bulgakov 2006: 220). dakako, oba su feljtona tek u novije vrijeme aktualizirana. No tzv. ljubav prema bijelima, koja se krivo i nesustav-no interpretirala u stručnim publikacija, nije bila političke prirode. Naime, u posljednjem od ukupno četiri kavkaska feljtona — simboličkoga naziva Ka­zališni Oktobar — postaje jasno da je tobožnje ideološko opredjeljenje zapravo civilizacijsko–kulturološkoga karaktera. u Kazališnome Oktobru Bulgakov alegorijski opisuje nasilnu boljševizaciju staroruske (monarhijske) kulture, od-nosno smjenu kulturno–umjetničke paradigme, prodiranjem Oktobra na ka-

Perusko kb 12.indd 69 13.2.2013. 9:42:35

70

zališnu scenu: »Svakome tko je bio svjestan da se Revolucija može probiti kroz kamene zidove starih zdanja, ali i kroz opne ljudskih duša, bilo je posve jasno da se njezini razuzdani valovi neće zaustaviti na pragu trošnih dveri starih kazališ-nih ‹hramova›, nego da će prodrijeti unutra. (…) za nekoliko su se trenutaka potpornji bučno slomili, a Revolucija se nepozvana pojavila u parteru kazali-šta« (Bulgakov 2006: 222). Taj motiv izgubljene domovine kao svojevrsnoga izgubljenoga raja karakterističan je za onaj dio intelektualaca i pisaca koji su tih revolucionarnih godina u svojim tekstovima oplakivali propast stare civilizaci-je. jedan od takvih bio je Vladimir Nabokov — autor koji je, poput Bulgakova, u svojim djelima često naglašavao pripadnost staroj ruskoj kulturno–civiliza-cijskoj paradigmi. Ali, dok ju je Nabokov nerijetko idealizirao, Bulgakov to nikada nije činio. Stara je paradigma u Bulgakova, baš kao i ona nova, poligon za razne humoreske u kojima se ismijavaju ljudska priroda, politička glupost i koristoljublje.

O Bulgakovljevom literarnom »buržujstvu« uistinu se mnogo pisalo, no poražavajuće je malo pažnje kritička literatura posvetila Bulgakovljevoj sovjet-skosti. Ako je za razumijevanje stvaralaštva pisaca kao što su Nabokov, Blok, mandel’štam, Ahmatova i slični, ključna bila bivša domovina, tj. ruska duhov-no–civilizacijska paradigma, suprotno će vrijediti za Bulgakova. Već i najranija kavkaska feljtonistika ukazuje na njihovu posvemašnu sovjetskost, odnosno na autorsku pripadnost novoj paradigmi — sovjetskoj domovini. Svojim je-zikom i tematsko–motivskom građom Bulgakovljeva proza odudara od ruske devetnaestostoljetne književne tradicije. čak ni rani kavkaski feljtoni nemaju ništa zajedničkoga s realističkom prozom, kakva je, recimo, tipična za poetiku Gor’koga. upravo će jedan kavkaski feljton posvjedočiti Bulgakovljevu neu-pitnu uronjenost u sovjetsku matricu. »dok sam ulazio unutra, prisjetio sam se svih svojih zločina. Ispalo je da sam počinio tri: 1) 1907. godine sam 2 r. i 50 kop., kojima sam trebao kupiti knjigu iz fizike, potrošio na kino; 2) 1913. godine sam se oženio, unatoč majčinome protivljenju; 3) 1921. godine napisao sam onaj znameniti feljton« (Bulgakov 2000: 529) — ironično se prisjeća Bulgakov u priči Boemština (1925). znameniti je feljton zapravo feljton Tjedan prosvjećiva­nja, koji je napisao nakon kapitulacije bijelih na Sjevernom Kavkazu i objavio u crvenoarmijskom glasilu Kommunist: »Objavio sam feljton u mjesnim vladi-kavkaskim novinama, zaradivši tako 1200 rubalja i obećanje da će me zatvoriti u posebno odjeljenje ako još jednom napišem nešto slično. — zbog čega? —

Perusko kb 12.indd 70 13.2.2013. 9:42:35

71

prestrašio se Genzulaev. jasno je i zbog čega (ako me žele zatvoriti, znači da sam sumnjiv). — zbog podrugljivosti« (2000: 527). Ipak, ne bi trebalo povjerovati Bulgakovljevoj književnoj samokritičnosti; gurnuvši u prvi plan svoju ironič-nu književnu samokritičnost, nadmoćno se podsmjehnuo gluposti sovjetske cenzure: »— ma, glupost. Pojma ovi o feljtonima nemaju« (Bulgakov 2000: 527). čineći to, Bulgakov je bio oprezan; svoje pripovjedno ja zaštitio je pripi-sujući sporni citat mještaninu Genzulaevu. Tjedan prosvjećivanja donosi važan pomak u odnosu na prethodne feljtone jer je uronjen u sovjetsku paradigmu koju Papernyj naziva Kultura 1. Stoga se feljton uistinu može smatrati prvim piščevim sovjetskim tekstom.

Budući da je feljton pisan iz te novostečene društveno–civilizacijske perspekti-ve, logično je da se upravo njome i bavi. Štoviše, Tjedan prosvjećivanja autorov je ironični komentar na sovjetsku stvarnost; feljton je parodija na neke novo-nastale realije. Prva je pokušaj opismenjivanja nepismenoga puka, a drugi po-kušaj njegove kulturacije: »(…) nema više povlačenja po cirkusima. započeo je tjedan prosvjećivanja« (Bulgakov 2007: 9). Krajem 1910–ih i početkom 1920–ih godina sovjetska vlast vrši golemu propagandu kojom ističe potrebu za opismenjivanjem narodnih masa, što dokazuje dekret O likvidaciji nepisme­nosti stanovništva RSFSR 1919. godine. Njime su boljševici zakonski obvezivali sve građane od osme do pedesete godine da se opismene. Važnost opismenja-vanja stanovništva, odnosno boljševičke kulturne revolucije, ističe i ljudmila Bulavka u knjizi Fenomen sovjetske kulture, u kojoj podsjeća da je 1914. godine više od 75% ruskoga stanovništva bilo nepismeno. Taj se postotak drastično smanjio; za nepunih dvadeset godina, zahvaljujući boljševičkoj kulturnoj re-voluciji, 81,2% stanovništva se opismenilo49. Treba spomenuti i to da do Ok-tobarske revolucije kultura nije bila dostupna većini stanovništva. Inovativna snaga i uspjeh boljševičke kulturacije (opismenjivanje se odvijalo paralelno s podizanjem kulture u neukih) počiva u sljedećem: leninova je politika pove-zivala ideju kulture s konkretnim socijalnim zadaćama. zbog toga ne čudi što je leninovu etapu sovjetske povijesti Sinjavskij u Osnovama sovjetske civilizacije prozvao carstvom učenih. No ta je revolucija, dakako, imala svoje mane i svoja proturječja (agresivna politizacija kulture, točnije sveopća politizacija života), a imala je i svoje žrtve. u Bulgakovljevoj novinskoj minijaturi, koja izvrće hije-

49 I najljući neprijatelji boljševizma isticali su da je opismenjavanje neukoga puka bio veliki uspjeh boljševizma.

Perusko kb 12.indd 71 13.2.2013. 9:42:35

72

rarhiju zadanih vrijednosti i općeprihvaćeni okvir karnevalesknim okretanjem svijeta naglavačke50, žrtve su postali pismeni, kulturni i obrazovani. u Tjednu prosvjećivanja Bulgakov ismijava ideju prosvjećivanja neukoga puka, za čiju je kulturaciju zadužena nova vrsta učitelja — tovarišč voenkom, odnosno drug vojni komesar. Nova je paradigma u feljtonu uvedena in medias res, i to brzom dijaloškom igrom između vojnoga prosvjetitelja i neukoga vojnoga pitomca: »— Ti si, — kaže — što? — ja sam, — kažem — ništa... — Ti si, — kaže — nepismen? (...) — Tako je, druže komesar, nepismen sam« (Bulgakov 2007: 5).

za feljton je karakteristična polarizacija svjetova i likova, koja se javlja kao re-zultat menipejsko–parodijskoga načela; novopečena sovjetska stvarnost ra-stvara se na dvije kulturne polutke; jednu čine pismeni, a drugu nepismeni. Spomenuti će mehanizam obrtanja doživjeti komični zenit odredbom da se pismenima i obrazovanima zabranjuje odlazak u kazalište: »…vi ste pismeni? (...) — čudna li pitanja! Naravno da sam pismena. Pohađala sam gimnaziju! — Aha, — kaže nadzornik — gimnaziju. drago mi je. u tom vam slučaju mo-ram reći doviđenja! I uzme joj kartu« (Bulgakov 2007: 6). Nepismeni i neuki su pak osuđeni na suprotno — zabranjuje im se odlazak u cirkus i naređuje po-sjećivati kazalište: »— Pa, ako si nepismen, onda te večeras šaljem na Traviatu! — Pomilujte me, — kažem, — ali zbog čega? Nisam ja kriv što sam nepismen. Stari nas režim nije učio« (2007: 5). Na taj način Bulgakov uključuje u tekst ono što Bahtin smatra glavnom karnevalskom igrom — okrunjenje i svrgava-nje51, pri čemu se, dakako, okrunjuje antipod pravoga kralja. u Bahtina je to rob ili jednostavno lakrdijaš, a u Bulgakova neuki i priprosti pripadnik puka. Elegantnom kompozicijskom lakoćom nepismeni su vinuti prema simboličko-me Olimpu (prvome sovjetskom kazalištu!): »A za mene i Panteleeva je ulaz bio slobodan, poslali su nas ravno u parter i posadili u drugi red« (2007: 6). Pismeni su pak gurnuti u društveno podzemlje: »Ali i ja želim poslušati operu ili kakav koncert. — E, pa, — kaže, — ako to želite, otiđite u Kavsavez. Ondje su skupili sve pismene, liječnike, profesore. Sjede i piju čaj s melasom jer im ne daju šećera, a drug Kulikovskij im pjeva romanse« (2007: 6). No Bulgakov

50 »Karnevalski život jest život koji je skrenuo iz uobičajene kolotečine, to je, u određenoj mjeri, ‘život okrenut naopačke’, ‘svijet s obrnute strane’« (Bahtin 2000: 116).

51 u Problemima poetike Dostoevskoga Bahtin spomenutu igru opisuje kao lakrdijsku krunidbu nakon koje slijedi detronizaciju kralja.

Perusko kb 12.indd 72 13.2.2013. 9:42:35

73

ne ostaje samo pri navedenome izvrtanju; njegova literarna karnevalizacija do-stiže svoj parodijski vrhunac upravo na kazališnome tlu, gdje je nepismenima naređeno uživati u Verdijevoj Traviati. Niz komičnih scena naglašava neobra-zovanost i nekulturnost vojnoga puka: »– Tko li je sad ovaj? On odgovara: — To je diri — kaže — gent. On je među njima najvažniji. Ozbiljan čovjek!« (Bulgakov 2007: 7). Humoristična slika sovjetske stvarnosti dodatno je zači-njena novim prevrtanjem ustajaloga poretka; ovoga puta kazališnoga. Stari gledatelji — predstavnici nekadašnje civilizacijske paradigme — izbačeni su iz gledališta i premješteni na scenu: »za to vrijeme podignula se zavjesa, a na sceni paklena galama! Neka gospoda u odijelu i neke dame u haljinama pjevaju i plešu. (...) jednom riječju — stari režim!« (2007: 7–8). Time je Bulgakov relativizirao visoko i nisko, sveto i profano, kulturno i nekulturno u feljtonu u kojemu se sve »preokreće naglavačke« (likovi kao i nova sovjetska paradigma prikazani su kao veliki općenarodni karneval). Ako se u obzir uzme činjenica da je sovjetska paradigma vrlo brzo stekla status nedodirljive svetinje, Tjedan prosvjećivanja žanrovski je svojevrsna parodia sacra. utoliko je razumljivo što će glavni urednik novina Kommunist postati jednim od Bulgakovljevih najupor-nijih »progonitelja«52.

Bulgakovljevoj je prozi imanentna referencijalnost, usidrenost u konkretno vri-jeme i mjesto, zbog čega Saharov ustraje u naglašavanju njezine suvremenosti. Isto pravilo vrijedi i u oblikovanju likova. Tjedan prosvjećivanja unosi važnu novost u aktualizaciji likova. Nova ideologija i novo društveno uređenje zahti-jevali su i novu vrstu ljudi, a homo sovieticus53 ili novi sovjetski čovjek bio je njihov arhetipski primjerak. Pseudolatinski naziv homo sovieticus dakako karikira taj novi oblik čovječanstva s početka 20. stoljeća, nastao u laboratoriju sovjetske vlasti. Bulgakovljev feljton pionirsko je djelo u kojemu se po prvi put opisuje spomenuta vrsta, i to u likovima pomalo naivnih, neobrazovanih i nepismenih vojnih pitomaca. S obrazovanjem je povezano i (ne)poimanje umjetnosti, pa pripovjedač u feljtonu ismijava njihovo doslovno, mimetičko shvaćanje doga-

52 Ono što, s druge strane, iznenađuje jest zaključak Sokolovljevoga članka iz Bulgakovljeve Enciklo­pedije, u kojemu ovaj s čuđenjem pita: »Sve do danas ostaje zagonetkom što je u Tjednu prosvjećenja toliko razljutilo urednika ‘Komunista’ G. S. Astahova, jednoga od najrevnijih Bulgakovljevih ‘mrzi-telja’« (Sokolov 2005: 548).

53 Termin je prvi upotrijebio ruski filozof Aleksandr zinov’ev, ruski disident i društveni kritičar, u istoimenoj knjizi Homo Sovieticus (1986).

Perusko kb 12.indd 73 13.2.2013. 9:42:35

74

đaja na sceni: »Prišao je Traviati i zapjevao: — umirite se — kaže joj — oz-biljno ste bolesni, umrijet ćete! čak joj ni recept nije nikakav dao, oprostio se i otišao. Traviati nije bilo druge nego umrijeti. No tada su k njoj došli Alfred i ljubčenko i zamolili je da ne umre. ljubčenko im je čak dao svoj blagoslov za svadbu. Ali ni to nije pomoglo! — Oprostite — reče Traviata — ali ne mogu, umirem. malo su još pjevali u troje, a zatim je Traviata umrla. dirigent zatvo-ri knjigu, skine cvikere i ode. Svi se raziđu. I to bi bilo to« (Bulgakov 2007: 8–9). Kada Saharov tvrdi da Bulgakov piše za suvremenike, on ne misli samo na tematsku, nego i na jezičnu aktualnost njegovih djela. u Osnovama sovjet­ske civilizacije Sinjavskij naglašava kako su prerade i promjene ruskome jeziku nakon Oktobarske revolucije bile toliko velike da je opravdano tvrditi kako je nastupila sovjetska redakcija ruskoga jezika. Budući da se paralelno s društve-no–političkom revolucijom odvijala i jezična revolucija54, logično je da će jed-no od ključnih obilježja novoga sovjetskog čovjeka biti jezične prirode. u Tjednu prosvjećivanja Bulgakov ne samo da tematizira sovjetsku stvarnost, nego usvaja i njezine obrasce ponašanja, njezine komunikacijske strategije. ukratko, njezin jezik.

u leksičkome smislu Tjedna prosvjećenja bilježi niz jezičnih noviteta, kao što su socijalističko oslovljavanje s druže (tovarišč) i kratice, karakteristične za novi jezik: voenkom (voennyj komissar), Kavsojuz (Kavkaskij sojuz), Sovprof (Sovet professional’nyh sojuzov)55. u sovjetskom je duhu i preimenovanje nekadašnje policije u sovjetsku miliciju, no jezična se komičnost postiže spajanjem nespo-jivoga — druže madam (tovarišč madam). Bulgakov postiže sličan učinak — concordia discors — miješanjem stilova, idioma, žargona u svojim proznim i dramskim djelima, čime upravo potvrđuje Saharovljevu tezu o izvrsnome vladanju i poznavanju govora narodnih masa, jezika sovjetske birokracije, sovjetskih vlakova, komunalnih stanova i sl. Budući da se idejna srž i proble-matika feljtona razvija u dijalozima vojnoga komesara i nepismenoga vojni-ka, u Tjednu prosvjećenja dominira jezik vojarni, koji se prije svega očituje u govornoj odrješitosti i zapovjednim (nerijetko omalovažavajućim) tonovima

54 Sovjetska je vlast željela istisnuti stari jezik i stare lekseme iz uporabe, trudeći se izbaciti sav službeni jezik te izmijeniti staru pravnu terminologiju. Na taj su način umjesto pojmova imperij i samovlađe (koji su postali arhaizmi) ušli u uporabu posve novi termini kao što su diktatura proletarijata, sovjet­ska vlast i sl., a jedna od značajnijih jezičnih promjena jest birokratizacija jezika.

55 Vojni komesar, Kavkaski savez, Savjet profesionalnoga odbora.

Perusko kb 12.indd 74 13.2.2013. 9:42:35

75

nadređenoga: »…zaostali stvore! da klaunovi! Ti si klaun, seljačino jedna (…) ukratko, nemam ja vremena s tobom dugo razgovarati... uzmi kartu i marš!« (Bulgakov 2007: 6). Sinjavskij potvrđuje ogrubljivanje razgovornoga jezika u sovjetskome društvu; štoviše, on zapaža kako je kolokvijalni jezik ruskoga naroda bio oduvijek grub, no nakon sovjetskoga prevrata »on slavi jer mu je dana apsolutna vlast da govori što i kako sve hoće« (Sinjavskij 2002: 285). u kratkim replikama koje razmjenjuju nadređeni i podređeni Bulgakov ustvari parodira novi tip odnosa među ljudima, pri čemu je osim grubosti nadređenih htio naglasiti naivnu glupost i nekulturnost puka. »Ovaj zaškilji i upita: — u cirkus? A zašto? — da, — odgovorih — bit će strašno zanimljivo... Nastupit će dresirani slon, a na programu su i klaunovi i hrvanje u grčko–rimskom sti-lu… (…); Neka me vrag uzme, Panteleev, pa ono je naš lombard, koji radi u kuhinji naše pukovnije! I on se zagleda i kaže: — To je stvarno on! To on zbog grozne hrane tako dobro udara po trombonu! Vikao sam razgaljen: — Bra-vo, lombard, bis! Odnekud se stvori policajac i dođe ravno k meni: molim vas, druže, da budete tiše!« (2007: 7). Sve na što sam ukratko upozorila poka-zuje da Bulgakovljeve književne vedute započinju i završavaju unutar čvrstih okvira sovjetske civilizacije, koja podrazumijeva i određeni jezik, mentalitet i duh vremena. Bulgakovljeva je proza (pogotovo rana proza 1920–ih godina) primjer sveopće društvene izlomljenosti kakva je simptomatična za ranu so-vjetsku (lenjinističku) kulturu. u njoj se prelamaju ostaci bivše domovine, no već se naziru obrisi nove, dakako, sovjetske. S druge strane, on deklarativno odbacuje politički koncept nove domovine — sovjetske maćehe, iako ne samo da ne može od nje pobjeći, nego od nje čini svoju književnu domovinu, svijet u kojem žive svi njegovi junaci. Geografska panorama Bulgakovljeva stvaralaštva — zaključujem — tragično je jednoznačna; ona podrazumijeva potpunu fizič-ku uronjenost u sovjetsko prostranstvo, iz čega proizlazi nepobitna činjenica da je njegova geopoetska domovina sovjetska. Ali, na simboličkoj unutarteks-tnoj razini njegovih djela, ta je domovina predmet ironičnoga izrugivanja, pa čak i poluotvorenoga prezira, zbog čega je najtočnije da je sovjetska Rusija za Bulgakova domovina s primjesama danteova pakla, koju je u djelima nerijet-ko menipejski ismijavao, podvrgavajući je karnevalizaciji, odnosno onome što Bahtin tumači kao okretanje svijeta naglavačke.

Perusko kb 12.indd 75 13.2.2013. 9:42:35

76

Perusko kb 12.indd 76 13.2.2013. 9:42:35

77

EGzOTERIčNI I EzOTERIčNI PROGNANICI

čini mi se da je dosad izneseno već dovoljno argumenata u prilog tvrdnji da je ideologiju i domovinu stvaralaštva maksima Gor’koga i mihaila Bul-

gakova nužno nanovo preispitati, uzimajući u obzir brojna pitanja koja sam otvorila u kartiranju njihova stvaralaštva. jasno je također da su ova dvojica au-tora nepravedno tumačena kao antonimične ideološke pojave. Istina je posve drugačija u svjetlu činjenice da Gor’kij i Bulgakov dijele isti status na sovjet-skome literarnom zemljovidu. držim da obojica predstavljaju različite tipove književnih izopćenika, točnije prognanika, pri čemu navedeni pojam shvaćam istovremeno geopolitičkom i literarnom kategorijom. On ne može pobjeći od geografsko–prostornih implikacija (upućuje na određeni manjak geografske slobode), no istovremeno je politički obilježen (u disharmoniji je s vladajućom političko–ideološkom ortodoksijom). Ali, budući da se prognanički status stječe zahvaljujući književnim tekstovima, on je svakako i književna kategorija, odnosno svojevrsna sinteza gore nabrojenih aspekata. u pozitivni (egzoterič-ni) model moguće je uvrstiti sve one pisce koji su bili službeno prihvaćeni od sovjetske vlasti. Pritom ne treba zaboraviti na sljedeći paradoks: biti prihvaćen od vlasti znači biti njezinom javnom (službenom) reprezentacijom. drugim ri-ječima, onaj tko je zaslužio povjerenje sovjetske vlasti, bio ga je prisiljen stalno i iznova opravdavati, što bi značilo da je službeno priznat sovjetski pisac zapravo bio pod neprestanim nadzorom vlasti. Budući da to znatno sužava polje privat-noga (gdjekad ga čak i anulira), rezultat je bio drastičan nedostatak unutarnje slobode u književnim tekstovima, zbog čega je pogrešno vjerovati da priznati književnici nisu bili izloženi progonu. drukčije je s negativnim (ezoteričnim) modelom, tj. slučajevima onih pisaca koji nisu bili prihvaćeni i priznati od vla-sti. Paradoksalno, upravo ta neprihvaćenost podrazumijeva mnogo veću unu-tarnju slobodu. Istu stvar pokazuje leo Strauss na primjeru statusa filozofije u islamu i judaizmu, upozoravajući da je, usprkos stalnoj vanjskoj opasnosti od progona, stupanj umjetničke i imaginarne slobode u takvih pisaca veći nego u

Perusko kb 12.indd 77 13.2.2013. 9:42:35

78

prihvaćenih. Književni slučajevi Gor’koga i Bulgakova ilustriraju upravo ta dva modela pozitivnoga i negativnoga prognanika. unatoč činjenici da je Gor’kij bio progonjena persona non grata u carskoj, jednako kao i u sovjetskoj Rusiji, obje su vlasti priznavale njegov književni autoritet, svjesne popularnosti koju je svuda u svijetu uživao. Bulgakov je svoju vrckavu heretičnost, koja je istovre-meno izazivala i divljenje i prijekor, platio prostornom zatočenosti i službenom nepriznatosti.

Ali, uzme li se u obzir opasnost kojoj se izlagao svaki sovjetski književnik pri svakom literarnom činu — bio on partijski ili nepartijski pisac, istomišljenik vlasti, njezin suputnik ili otvoreni neprijatelj — u kojemu je i najbezazlenija tema bila podložna političkoj instrumentalizaciji, nije pogrešno ustvrditi da je svaki sovjetski autor bio svojevrsni prognanik. Svjesna sam da takva tvrdnja ima dalekosežne posljedice, jedna od kojih je i ta da bi se cjelokupna književnost so-vjetskoga perioda mogla tumačiti kao književnost koja je nastala u posebnim prognaničkim uvjetima. doista, promjene u književnome procesu leninovo-ga vremena pokazat će da takvo tumačenje i nije daleko od istine. Najvažni-ju je promjenu čudakova zamijetila u društvenoj odgovornosti pisca, koja je trebala postati sastavnim dijelom književnoga teksta, i to na najtransparentniji mogući način (koji je, dakako, trebao biti i politički korektan). Pisac kakav je postojao u 19. stoljeću više nije mogao postojati u 20. stoljeću — jednostavno zaključuje čudakova. S književnika je skinuta aureola svetosti, koju je prema juriju lotmanu u ruskoj kulturi imao od 18. stoljeća nadalje. u zamjenu mu je uručeno radničko odijelo. umjetnik je postao ni manje ni više nego radnik u službi revolucije. Kako se od njega tražilo decidirano političko svrstavanje u dopuštene kategorije, nijedan javni djelatnik i nijedno njegovo djelo nije mo-glo biti pošteđeno ideološko–političke kritike. Stoga je svaki umjetnički čin bio ujedno i politički. Onaj tko je pretendirao na titulu sovjetskoga pisca mo-rao je biti spreman odreći se svake umjetničke arogancije i osvijestiti da je on, parafrazirajući lenina, tek kotačić i vijčić jednoga jedinstvenoga i superiornoga mehanizma — vlasti. Pisac, taj regrut sovjetske vlasti, zapravo je bio jedan od njezinih službenika. Vlasti je pak bilo svejedno hoće li njezinome boljitku i rastu pisac pridonijeti proizvodeći kobasice kao kobasičar Andrej Babičev u Olešinomu romanu Zavist ili književne tekstove. Kako se sve ovo odzrcalilo u književnome tekstu?

Perusko kb 12.indd 78 13.2.2013. 9:42:35

79

Pisci koji su nastojali udovoljiti novome kulturnom pravilniku dopuštenoga i nedopuštenoga su svoju političku lojalnost i društvenu osviještenost pokaziva-li izborom pravilnih tema i likova, a posebnu su pažnju posvećivali oblikovanju sižea. u njemu je, primjerice, bilo potrebno što više ograničiti polje fantastič-noga. Profesionalizirajući književnu djelatnost, sovjetska vlast je književnika zapravo već zarana stala lišavati imaginacijske slobode, sputavala je širenje nje-govih literarnih obzora. upravo je to sputavanje imaginacije čudakova držala najradikalnijom promjenom u totalitarističkoj kulturi pisanja. To je dovelo do niza žanrovsko–stilskih preinaka: opadala je tolerancija prema pretjeranom razotkrivanju i bijegu u fantaziju, a rasla je želja za mimetičnošću, zbog čega je čudakova sovjetsku prozu 1920–ih smatrala svojevrsnom anti–prozom, tj. anti–fikcijom. u toj su fikcionalnoj anti–fikciji dva aktantna bila ključna — autor i pripovjedač, koje je sovjetska književna kritika smatrala jednom oso-bom. dodatne poteškoće izazivala je dvosmislenost i neodređenost vlasti, koja je od autora istovremeno tražila i bliskost s glavnim junakom i distanciranost od njega. To je ujedno usložnjavalo pripovijedanje u prvome licu, kao što je zahtijevalo povećan oprez u pripovjedača sklonih autobiografizmu. S obzirom na to da je vlast od nepartijskih pisaca tražila književno pokajanje zbog poči-njenih ideoloških grijeha, važnu će ulogu u književnom životu 1920–ih godina dobiti žanr kojemu Bahtin daje pomalo nespretan naziv autoiskaz–ispovijed. Samo, ni ispovijedanje ni pokajanje u ideoloških sumnjivaca nisu bili prepu-šteni piščevoj volji; i to je imalo svoj protokol, svoj bonton i pravilnik onoga što se ispovijeda i na koji se način tomu pristupa. Od pisaca koji su slavu i ugled stekli prije Oktobarskoga prevrata, vlast je zahtijevala da se u književnome tekstu ispričaju novoj vlasti zbog eventualnih antisovjetskih stajališta iz bivših života, života koji više nisu postojali. Ali, autoiskaz–ispovijed pritom nije smio obilovati refleksivnim promišljanjima i psihologizacijom, a kamoli pokušajem (samo)opravdanja. čudakova izdvaja dva ključna propusta, koja su u književ-nim djelima bila nedopustiva: hvaljenje bivšega režima i kritiziranje Okto-barske revolucije. Vlast je tom zabranom pisce »lišavala slobode u tumačenju vlastite prošlosti« (čudakova 2001: 400). Polifonijska priroda književnoga teksta omogućava mu da se protivi zakonitostima i krutim pravilima, a sljedeće će poglavlje pokazati kako su se protiv zakona pobunili tekstovi Gor’koga i Bulgakova.

Perusko kb 12.indd 79 13.2.2013. 9:42:35

80

Usporedne karte stvaralaštva Gor’koga i Bulgakova

Perusko kb 12.indd 80 13.2.2013. 9:42:35

81

Perusko kb 12.indd 81 13.2.2013. 9:42:35

82

Perusko kb 12.indd 82 13.2.2013. 9:42:35

83

Perusko kb 12.indd 83 13.2.2013. 9:42:36

Perusko kb 12.indd 84 13.2.2013. 9:42:36

III. POETIKA

In exile, the only house is that of writing .

Theodor Adorno

Perusko kb 12.indd 85 13.2.2013. 9:42:36

Perusko kb 12.indd 86 13.2.2013. 9:42:36

87

SlOBOdA PROGONA I PISANjE IzmEđu REdAKA

L’esilio che m’è dato, onor mi tengo.

dante Alighieri

»Pomislimo li na to kako je protjecao razvoj čovječanstva, morat ćemo zaklju-čiti da je istraživanje progonstva — bilo ono egzoterično ili ezoterično, ekstro-vertirano ili introvertirano — omogućeno tek nakon što je sjedilački način ži-vota zamijenio nomadski« — tvrdi Bettina Knapp u predgovoru svoje knjige o piscima u progonu (Knapp 1991: 2). doista, razvoj čovječanstva kroz povijest pokazuje da su progoni nastali kao rezultat osnivanja prvih zajednica: gradova i država, a zatim budućih carstava. Paralelno s osvješćivanjem nacionalnosti, odnosno razvojem pojedinih nacija u svijetu, rastao je broj pretendenata na prijestolja te broj raznih državnih neprijatelja, što je pospješilo rast progona (sustavnog zlostavljanja) i progonstva (protjerivanja iz stalnoga mjesta borav-ka). u potrazi za spomenutim pojavama ne treba ići u daleku povijesti čovje-čanstva; dovoljno je zaviriti u vlastitu povijest. Budući da su oni neminovna etapa svačijega odrastanja, psihoanalitičari ih smatraju sastavnim dijelom sva-koga čovjeka. Progonstvom drže odvajanje djeteta od majke, a cjelokupni pro-ces odrastanja može biti shvaćen kao permanentna migracija (prema Hammel 2008). Ove prognaničke kategorije, međutim, najčešće pobuđuju drugačije, prostorne konotacije. Prognanici, tj. ljudi koji se nalaze u progonstvu, ljudi su koji nesvojevoljno napuštaju jedan geografski prostor da bi nastanili drugi. Prognanici su, stoga, svi oni deportirani, zabranjeni i kažnjeni emigranti, pro-tjerani iz vlastitih domovina (najčešće zbog vjerskih ili političkih razloga). No ne treba smetnuti s uma da se prognanicima smatraju i oni koju su se od domo-vine odmetnuli svojevoljno, napustivši je. Osim prostorne obilježenosti, danas su poznate i neke druge osobine, poput duhovne, na osnovi koje su nicale nove

Perusko kb 12.indd 87 13.2.2013. 9:42:36

88

prognaničke kategorije, kao što su duhovno progonstvo, unutarnje progon-stvo, transcendentalno beskućništvo (koje Svetlana Bojm smatra svojstvenim ruskim misliocima i filozofima), ekstrovertirano i introvertirano progonstvo, egzoterično i ezoterično. Progonstvo je čvrstim nitima vezano za književno stvaralaštvo, pa ne čudi što je prisutno već u Bibliji (izgon iz Edena, mojsijev izgon). u književnome djelu ono obitava u najraznovrsnijim predjelima, vršeći najrazličitije funkcije; ono je gdjekad u ulozi tematsko–motivske jedinice djela ili njegove metafore, a gdjekad je pak okotekstualna (auto)biografska realija ili tekstovna referenca. Homerova Odiseja o junakovu bijegu iz zatočeništva, Ovidijeva pjesnička zbirka Tristia, napisana u Tomima na Crnome moru, za-tim danteova Božanstvena komedija, napisana nakon što je prognan iz rodne Firence, Shelleyeva poema Julian i Maddalo, Zapisi iz mrtvoga doma dostoev-skoga, Hugoov roman Jadnici — samo su neka književna djela koja tematizira-ju progonstvo ili su u njemu nastala.

Edward Carr tvrdi da je naše doba — vrijeme prognanika, dislociranih poje-dinaca. Civilizacijski napredak pogodovao je razvoju ostracizama svake vrste, a posebice izgonima iz zajednice, zbog čega su progonstva — bila ona namet-nuta ili svojevoljna — uistinu obilježila 20. stoljeće. Tako je i brojnim piscima 20. stoljeća odvojenost od domovine bila conditio sine qua non, odnosno njiho-vo je autorstvo obilježila neka vrsta alijenacije (otvorene ili skrivene, fizičke ili duhovne) od domovine i društva. Stoga književni teoretičar Andrew Gurr ne pretjeruje kada tvrdi da je progonstvo jedna od najvažnijih tema dvadesetosto-ljetne književnosti. Progonima nisu ništa manje bili fascinirani književni teo-retičari, mislioci i filozofi, poput Terryja Eagletona, michaela Seidela, Edwarda Carra, Bettine Knapp, Edwarda Saida, Svetlane Bojm, Claudia Guilléna i već spomenutoga Gurra. Štoviše, neka su od najznačajnijih djela književne teorije i filozofije nastala u emigraciji, poput Minime Moralie Theodora Adorna ili Mi­meze Ericha Auerbacha. Gurr, Seidel i Guillén, iako pripadnici različitih škola i pristupa književnim tekstovima, imaju nešto zajedničko: sva trojica su gradi-li svoje radove na pretpostavci da progonstvo može biti pozitivan stvaralački impuls, tj. da ono može pospješiti fikcionalnu maštu u pisaca–prognanika. Prognanički status nekoga pisca je po Seidelu metafora za narativnu strategiju djela, njezin razvoj i raspoređivanje. u analizi izabranih djela Conrada, joycea, defoa i Nabokova Seidel uviđa da imaginacijska moć započinje na granicama akumuliranoga iskustva, a samo progonstvo tumači kao fikciju iza fikcije. Stoga

Perusko kb 12.indd 88 13.2.2013. 9:42:36

89

na progonstvo gleda kao na pozitivnu kategoriju, koja daje spisateljskoj kreaciji imaginativnu moć i snagu. Gurr je bio još konkretniji, ustvrdivši da je progon-stvo nepomućena bit stvaralaštva. Svakom je suvremenom autoru progonstvo normalno stanje, jer mu upravo ono omogućava specifičnu vrstu izoliranosti — kakva je najbliža slobodi. Gurr čak pokušava dokazati da progonstvo, tj. napuštanja jedne kulturne paradigme i preseljenja u novu, utječe na autorov iz-bor žanra. On je, tako, zaključio da su pisci koji su dobrovoljno napustili svoju zemlju većinom pisali poeziju (doduše, tu tezu opravdava samo na primjerima angloameričkih pisaca, poput W. Audena, T. S. Eliota, E. Pounda. Rusko bi iskustvo pokazalo nešto drugačiju sliku). Gurr drži da su autori koji su iz kolo-nija pristigli u metropole imali čak mnogo jasniju viziju vlastitog identiteta od onih koji su ostali kod kuće.

Ewa Thompson je još radikalnija, pa tvrdi da su neki autori u progonstvu do-slovno procvali. za razliku od antičkih izgona, suvremene izgone Thompson vidi više kao prednosti, a ne mane. Naime, nedostatak doma u nekih autora pojačava i pročišćuje viziju (sliku) doma, a utjecaj koji progonjeni pisac gdjekad može izvršiti na svoga novog domaćina (zemlju koja ga je primila) doista je go-lem. Edward Said je vrlo oprezan po pitanju lijepe strane progonstva. Iako pri-znaje njegovu književnu prirodu, Said upozorava da tumačiti progonstvo kao blagotvorno i korisno iskustvo, koje je stvaralački korisno, znači omalovažiti bolnu osakaćenost koju donosi, odsječenost od domovinskih korijena. mislim da je Claudio Guillén u eseju O prognaničkoj i protu–prognaničkoj književnosti stvorio ponajbolju teoriju izgona. Guillén razlikuje poimanje progonstva kao pukoga autobigrafskog prijenosa prognaničkoga iskustva u tekst i imaginacij-ski prikaz fikcionalne tematike izgona. No Guillén uvodi i nov pojam — pro-tu–progonstvo (counter–exile). Protu–prognanička književnost predstavlja sve ono protiv čega se borio Said, jer Guillén na piščevu dislociranost i otr-gnutost od rodnoga jezika i mjesta gleda kao na trijumf. Pritom treba naglasiti da Guillén ne obezvrjeđuje tugu i bol koju prouzrokuje fizičko odcjepljenje, nego ih samo razmatra iz drugačije perspektive, želeći istražiti na koji su način šok i negativne emocije bile književno plodne, konstruktivne: »nijedan veli-ki pisac ne može ostati tek lokalni um« (Guillén 1976: 280). Osnovni uvjet koji mora biti ispunjen da bi prognaničko stvaralaštvo moglo biti shvaćeno kao konstruktivno i blagotvorno iskustvo sastoji se u tome da se tegobe prouzro-kovane napuštanjem zemlje nadiđu pronalaskom unutarnje slobode. dobre

Perusko kb 12.indd 89 13.2.2013. 9:42:36

90

primjere ostvarenoga nudi danteova Božanstvena komedija, koja po Guillénu ne bi mogla biti napisana da njezin autor nije pretočio gorko iskustvo progona u kreaciju, a isto bi se moglo reći za stvaralaštvo mickiewicza, koji je doslovno procvjetao za vrijeme svoga izgona u Sankt–Peterburgu. No paradigmatski primjer protu–prognaničke književnosti Guillén pronalazi još u helenskoj kul-turi, i to u Plutarhovom eseju De exilio. Po čemu se antički progoni i progon-stva razlikuju od onih suvremenih? — pita se Guillén, te odgovor pronalazi u politici. za modernu je Europu progonstvo podrazumijevao prvenstveno neki politički motiv, pa su prognanici, uostalom, većinom bili politički disidenti.

Takva je tvrdnja od posebnoga značaja kada su u pitanju i carska i sovjetska Rusija, u kojoj je književnost bila podvrgnuta političkome ispitivanju i onda kada je u sebi doista nosila političku herezu i onda kada je u njoj uopće nije bilo. mnoga su djela u ruskoj književnosti tematizirala taj gorak okus progona i progonstva, tjelesne odvojenosti od doma. Ali, još je više onih djela koja su nastala u nekome tjelesnom ili duhovnom progonstvu, piščevoj otuđenosti i dislociranosti. Radiščev, Puškin, dostoevskij, Ahmatova, mandel’štam, Solže-nicyn, Aksenov, Brodskij — tek su neki predstavnici te velike galerije ruskih književnih prognanika, čija se imena redovito pojavljuju u teorijskim razma-tranjima o emigrantskoj književnosti ili književnosti u progonstvu. zanimljivo je da se ime maksima Gor’koga gotovo nikada ne spominje i ne uvrštava u tu kategoriju, iako su ga prognale i carska i sovjetska Rusija, zbog čega je većinu svoga opusa napisao u emigraciji (Capri — Berlin — Sorrento). Njegovo ime ne spominje ni Knapp ni Bojm, ali ni Svetlana dietz u zborniku Gorak okus progonstva: Ruski Emigranti i berlinsko iskustvo, kao ni Karlinsky i Apell u knji-zi Gorak okus progonstva: Ruski Emigranti na Zapadu, 1922–1972. Prethodna su poglavlja pokazala da se i Gor’kij i Bulgakov mogu smatrati prognanicima te da upravo oni utjelovljuju dva modela odnosa vlasti i pisaca, koja sam, posu-divši Knappinu jungijansku terminologiju nazvala egzoteričnim (otvorenim, prostornim) i ezoteričnim (unutarnjim, duhovnim). Ako sam se u prvom di-jelu knjige bavila prvenstveno topografijom njihova stvaralaštva, tražeći vezu između geografije i teksta, u poglavljima koja će uslijediti usredotočit ću se na specifičan jezik tih književnih odmetnika u njihovih tekstovima. Svetlana Bojm je u analizi neobične autobiografije Viktora Šklovskoga Treća tvornica podsjetila na poznatu anegdotu o marku Twainu, koji je običavao pisati ud-vojena pisma — ona za javnu uporabu i ona za sebe samoga. u pismima koje

Perusko kb 12.indd 90 13.2.2013. 9:42:36

91

je namijenio javnosti, pisao je ono što je ta ista htjela čuti, dok je u onima koje je pisao sebi samome pisao pravu istinu. u sljedećim ću poglavljima pokušati odgovoriti na ovo pitanje: je li moguće pisati tako da u jednom djelu skladno obitava spomenuta dvojakost, neka vrsta književne dvojezičnosti?

da su slavljeni Gor’kij i zabranjivani Bulgakov bili žrtve leninove političke prakse više nije terra incognita, međutim cilj mi je učiniti korak dalje i pokazati na koji je način leninova cenzorska politika potaknula spomenute autore da osmisle posebnu metodu pisanja, u kojoj se prava istina nalazi u prigušenim (ili skrivenim) slojevima teksta. Stoga ću u analizi izabranih publicističkih tekstova nastojati locirati konkretne narativne manevre u izvanrednom stanju56 na koje upućuje knjiga Progoni i umijeće pisanja (2003) njemačko–američkoga filozo-fa lea Straussa. Svoju je metodologiju Strauss gradio na temelju uvjerenja da progoni tjeraju pisce heterodoksnih gledišta na posebnu tehniku pisanja. On ju je metaforički nazvao pisanjem između redaka (writing between the lines), dok neki takvu dvosmislenu komunikaciju nazivaju ezopovskom57. metodom čitanja između redaka nastojat ću dekodirati skrivene heretične slojeve i aluzi-je u izabranim publicističkim tekstovima Gor’koga i Bulgakova, pokušavajući uspostaviti dominantne modele odnosa faktičkoga i fikcionalnoga, odnosno političkoga konteksta i umjetničkoga teksta u oblikovanju tekstualne stvarno-sti djela. Izgone i progonstva nipošto ne namjeravam tumačiti kroz klasičnu dihotomiju nasilnik i žrtva, odnosno despotska vlast i poniženi umjetnik. Svrha i cilj knjige nije osuditi ostracizme leninove vladavine ili pak istražiti psihopa-tološke traume autora preko materijalnih reprezentacija u samim tekstovima. Progone i progonstva shvaćam poput Guilléna i Seidela — kao sudionike u stvaralačkom procesu. Progonstvo, ako se zanemare sve moralne implikacije na koje upozorava Said, može biti poticaj piščevoj imaginaciji, poticaj da autor ostvari maksimalnu fikcionalnu slobodu u minimalnoj fakcionalnoj (najčešće političkoj) slobodi.

Strauss navodi nekoliko ključnih elemenata koji upućuju na postojanje ezote-ričnih slojeva u naizgled politički egzoteričnome tekstu: 1) uporaba tehničkih izraza; 2) učestalo ponavljanje iste tvrdnje prema modelu a=b; 3) osporavanje

56 Vidi Izvanredno stanje G. Agambena.57 V. Šklovskij u Trećoj tvornici među prvima opisuje dvojaku svijest i ezopovski jezik u sovjetskoj poe-

tici neslobode.

Perusko kb 12.indd 91 13.2.2013. 9:42:36

92

iste tvrdnje između redaka; 4) dvije do tri rečenice u središnjem odlomku koje svojom ekspresivnom snagom, jezgrovitošću i provokativnošću odudaraju od ostatka teksta; 5) nejasnost nacrta, ciljana razbarušenost strukture, namjerna proturječja te, naposljetku, ispuštanje važne argumentacije. Stoga pisati u tota-litarnim uvjetima (njegujući pritom heteredoksna, nerijetko heretična stajali-šta) znači stvarati posebnu vrstu književnosti, u kojoj se politička istina skriva u pritajenom sloju djela. Ta je književnost samim time neminovno politička. Bez obzira na sva trenja i inkompatibilnosti spomenutih grana ljudskoga promišlja-nja58, politika i književnost ispreplitale su se u povijesti istočnih, kao i zapadnih naroda59. Terminološki gledano, pojam politička književnost60 u ovome radu temelji se prvenstveno na Straussovu konceptu političke filozofije kao načina tretiranja politike (čije su glavne teme sloboda i način vladanja) u filozofskim tekstovima. Po njemu je filozofija na zapadu imala status službene discipline, prihvaćene od kršćanstva, dok je na Istoku njezin položaj bio nezavidan; islam nije prihvaćao filozofiju. Oba su statusa primjenjiva na položaj pisaca u sovjet-skome društvu, u kojoj su postojala dva dominantna modela.

misao vodilja Straussovih članaka o progonima i pisanju u totalitarnim uvje-tima prihvatljiva je svakom proučavatelja ruske književnosti: »Progoni, dakle, ne mogu spriječiti neovisnu misao. Ne mogu spriječiti čak ni njezino izraža-vanje« (Strauss 2003: 22). S njome će se posebno složiti oni povjesničari knji-ževnosti i književni kritičari koji su izučavali ili popularizirali autore, poput

58 u predgovoru svoje knjige Politika i roman (1967) I. Howe naglašava kako je konflikt neminovan za odnos politike i književnosti te ističe kako se »roman pokušava suočiti s iskustvom na što nepo-sredniji i bliži način, dok je ideologija po svojoj prirodi općenita i zaključna« (Howe 1967: 22).

59 Opsežna studija W. Gassa i l. Cuoco Pisac u politici (1996) tematizira snažnu vezu između navede-nih disciplina.

60 u uvodnome poglavlju svoje knjige I. Howe predlaže da se polje političkoga u političkoj prozi ne shvati kao rigidna žanrovska kategorija, nego kao izabrana perspektiva u procesu tumačenja književnoga teksta. Takvo je polazište suprotno postmodernističkim težnjama F. jamesona u knjizi Političko nesvjesno (1982) u kojoj politička perspektiva nije »neobavezna pomoć danas aktualnim interpretacijskim metodama (...) nego apsolutni horizont svih čitanja i interpretacija« (jameson 1982: 17). Ovakvoj radikalnoj marksističko–psihoanalitičkoj interpretaciji književnih tekstova u jamesonovoj knjizi, koja obiluje teorijskom apstrakcijom a oskudijeva empirijskom primjenom, suprotstavit ću nešto umjereniji metodološki put, koji će pokušati objediniti spomenute (Howe–jameson) teorijske kontrapunkte. Stoga se izabrani metodološki put može sažeti kao pokušaj pro-diranja »u svijest karaktera i njezine duboke problemske aspekte, zbog čega se ona odražava i u njihovu ponašanju, koje je u većini slučajeva svjesni odraz lojalnosti nekoj politici ili ideologijska identifikacija« (Howe 1967: 21).

Perusko kb 12.indd 92 13.2.2013. 9:42:36

93

Pil’njaka, Pasternaka, Ahmatove, mandel’štama i cijele plejade sovjetskih pisa-ca, čija je djela vlast simbolički »spaljivala«. Važna razlika između Straussove hermeneutike u Progonima i umijeću pisanja i nastojanja ove studije nije samo u objektu analize (Strauss analizira filozofske traktate, dok se ova studija bavi rubnim književno–publicističkim žanrovima) nego i u granici zakonitosti. dok je Strauss analizirao isključivo one tekstove čija hereza nije bila razotkri-vena (bavio se onim oblicima progona koji nisu prekoračivali granice zakon-skoga postupka), sljedeća će poglavlja analizirati i ona djela koja nisu podlegla cenzuri. Kod takvih slučajeva bit će osobito zanimljivi tekstovi u kojima je so-vjetska cenzura propustila uvidjeti počinjenu herezu (i zbog nje kazniti pisca), ali je heretičnim proglasila dijelove teksta koji to uopće nisu bili. No trebalo bi obratiti pozornost i na sljedeće pitanje: kome su upućeni tekstovi u kojima se istina izlaže između redaka? Strauss primjećuje gotovo oksimoronsku prirodu takvih tekstova61; riječ je o djelima koja su pisana za većinu, ali koja su, ustvari, namijenjena manjini. dok je ezoterični sloj u kojemu se skriva glavna tema djela dostupan malome postotku čitatelja, većina će primijetiti samo otvore-ni sloj (obično poučnoga banalnog karaktera), nesvjesna postojanja dubljih smislova. To bi drugim riječima značilo da čitati između redaka može samo mala skupina uvježbanih čitatelja62 ili tumača, koji imaju ulogu svojevrsnih detektiva. uistinu, oni moraju ovladati nekim osnovnim pravilima krimina-lističke proze.

Valja priznati da je svako zahtjevnije štivo podložno sličnoj recepciji, bilo zbog žanrovsko–poetskih i metajezičnih specifičnosti, bilo zbog estetsko–stilske slo-jevitosti, no ono što razlikuje ezopovsku prozu, odnosno pisanje između redaka, jest kontekst nastajanja. Struassova metoda čitanja primjenjiva je samo na one tekstove koji nastaju u nuždi, potaknuti specifičnim geopolitičkim statusom autora koji odbacuje postulate vladajuće ortodoksije. za razliku od većine knji-ževnih tekstova kojima je cilj doprijeti do što većega broja čitatelja, piscima he-terodoksnih gledišta u totalitarnom društvu to nipošto nije u interesu. za takve pisce pisanje između redaka nije jezično–stilska ili individualno–poetska ek-

61 »Ima sve prednosti privatne komunikacije, a ne pati od njezina najvećeg nedostatka — ograni-čenosti dosega na autorove poznanike. Ima sve prednosti javne komunikacije, a ne pati od njezina najvećeg nedostatka — smrtne kazne za autora« (Strauss 2003: 24).

62 Strauss ih u engleskome izvorniku imenuje well trained readers.

Perusko kb 12.indd 93 13.2.2013. 9:42:36

94

spresija, nego jedini mogući oblik izricanja vlastitih gledišta63. No pitanje je koli-ko je Straussova tvrdnja da takva istina može biti namijenjena samo onim pažlji-vim i dobronamjernim čitateljima koji (nakon što su je detektirali) autora neće prijaviti vlastima, primjenjiva na sovjetsku praksu64. uzmu li se u obzir uvodna razmatranja o sveprisutnosti sovjetske cenzure u kojoj SVI bivaju jedni drugima cenzori, jasno je da sokratovsko–straussovski ideal nije primjenljiv. u sljedećim ću poglavljima, analizirajući ezoterične mjesta izabranih djela Gor’koga i Bul-gakova, pokušati odgovoriti na Straussovo pitanje: »Ali kako izvesti to čudo: kako se u objavljenom tekstu obratiti manjini, a da se većini svojih čitatelja ništa ne kaže?« (Strauss 2003: 24).

63 Stoga je otkrivanje takvih misli u Gor’koga — kao odgovorne i poštovane osobe na uzvišenom ideološko–književnome položaju u sovjetskome društvu — posebno zanimljivo, i to kako u poli-tičkome (i moralnome), tako i u čisto literarnome smislu.

64 Budući pobornikom sokratovskoga aksioma da je znanje vrlina, Strauss će se pozivati na argument da su »razboriti ljudi kao takvi dostojni povjerenja i da nisu surovi« (2003: 24). To bi značilo da kao takvi neće i ne mogu prijaviti pisca vlastima.

Perusko kb 12.indd 94 13.2.2013. 9:42:36

95

mAKSIm GOR’KIj: O ruskome seljaštvu

ljudi do čijega mišljenja držim pitaju me kako vidim današnju Rusiju. Teško mi je zbog svega što mislim o svojoj zemlji, točnije o ruskome narodu, o seljaš­

tvu — ili bar njegovoj većini. Bilo bi mi lakše ne odgovoriti na postavljeno pitanje, ali nemam pravo šutjeti jer sam previše toga vidio i previše toga znam. Želim na­glasiti da nemam namjeru ni osuđivati ni opravdavati. Na meni je samo dočarati kako je nastala većina mojih predodžbi o Rusiji. Izražavanje stava ne treba brkati s osudom. Ispostavi li se da su moji uvidi o Rusiji netočni, neću biti ogorčen.

Svaki je narod u biti anarhičan. Narod želi što više jesti i što manje raditi, on želi imati sva moguća prava i nemati odgovornosti. (...) To posebno vrijedi za rusko seljaštvo, čija je kmetska povijest bilo i grublja i dulja od drugih europskih naroda. Ruski seljak godinama mašta o nekakvoj državi koja nema pravo na to da uprav­lja voljom pojedinca, slobodom njegova djelovanja; on mašta o državi bez vlasti nad čovjekom (…). U ruskome seljaku još uvijek nije iskorijenjen nomadski instin­kt. Za njega je ratarski posao Božja kaznu, on ima neutaživu želju za promjenom mjesta. Ne želi se usidriti na jednome mjestu i okolinu prilagoditi sebi, a ako to i želi, onda se ta želja nazire tek u tragovima. Kada bi se kojim slučajem i odvažio na takav pothvat, bojim se da bi to bila duga i bezuspješna borba. One koji nastoje unijeti u život sela nešto svoje i nešto novo, selo dočekuje s nevjericom i neprijatelj­stvom te ih vrlo brzo izgura ili izbaci iz zajednice. Kada takvi ljudi iskuse tvrdo­glavi seoski konzervativizam, najčešće napuste selo svojevoljno. Ne može se reći da nemaju kamo otići. Pred njima se, poput sablazni, proteže pustoš. (...)

Zapadni čovjek je od onoga trenutka kada je stao na stražnje noge, još od naj­ranijega djetinjstva, posvuda oko sebe vidio monumentalne plodove truda svojih predaka. Nizozemski kanali, tuneli na talijanskoj rivijeri i vinogradi pod obron­cima Vezuva, veliki engleski uspjesi, šleske tvornice — sve to pokazuje da je Europa veličanstven primjer organizirane želje ljudi, i to želje koja je vođena uzvišenim ciljem podvrgavanja stihijske sile prirode razumnim potrebama čovjeka. U Europi

Perusko kb 12.indd 95 13.2.2013. 9:42:36

96

je zemlja u čovjekovim rukama, on njome vlada. Na Zapadu se djeca rađaju ima­jući to na umu, odgajaju ih tako da budu svjesna koliko čovjek vrijedi, da poštuju ljudski trud. Budući da su nasljednici čuda, rada i uspjeha svojih predaka, ona zarana osvješćuju koliko su i sama važna. Takve su misli, osjećaji i rasuđivanja posve strane ruskome seljaku. (...) On oko sebe ne vidi ništa slično, ne vidi takva postignuća. (...) Kada se osvrne oko sebe posvuda vidi beskrajnu ravninu u središtu koje je ništavni, maleni čovjek, bačen na tu dosadnu zemlju da mukotrpno radi. Čovjek biva napojen ravnodušjem koje uništava njegovu sposobnost da misli, da pamti proživljeno i da pomoću iskustva ostvari ono što je zamislio.

(...) Evo, što je jedan povjesničar ruske kulture zaključio o ruskome seljaštvu: mno­go praznovjerja i nikakvih ideja. U talijanskim legendama živo je sjećanje na fra Dolcina, Česi pamte Jana Žižku, njemački seljaci Thomasa Müntzera, Floriana Geyera, Francuzi pamte junake i mučenike Žakerije (…) o svim tim ljudima su u narodu žive pjesme, legende, priče. Rusko selo ne poznaje svoje junake, vođe, svoje ljubavne fanatike, pravednike, osvetnike (...). Ovome treba dodati zaključak jed­noga stranca, koji je pomno izučavao ruski narod — »Taj narod nema povijesno­ga pamćenja. On ne poznajte svoju prošlost, a čini se da je ni ne želi poznavati.«

(...) Okrutnost — to je ono što me čudilo i mučilo cijeli život. Gdje je korijen ljudske okrutnosti? Mnogo sam o tome razmišljao i nisam pronašao odgovor. (...) Kao što se Englezi odlikuju smislom za humor, tako se ruski narod odlikuje posebno hlad­nokrvnom okrutnošću, koja kao da iskušava granice ljudskoga strpljenja i boli, kao da ispituje izdržljivost, postojanost života. U ruskoj okrutnosti ima đavolje dosjetljivosti, suptilnosti, istančanosti. Takvo što ne možemo nazvati ni psihozom ni sadizmom — riječima koje u biti ništa ne pojašnjavaju. Je li u pitanju nasljeđe alkoholizma? Ne mislim da je ruski narod zatrovan alkoholom više od drugih europskih naroda, no može biti da su zbog loše ishrane posljedice ispijanja alko­hola u Rusiji pogubnije za ljudsku psihu nego što su u drugim zemlja, u kojima je ishrana obilnija i raznovrsnija. Možda je na razvoj okrutnosti utjecalo i čitanje žitija svetih mučenika — omiljenoga štiva pismenih ljudi u ruralnim zabitima.

Kada bi se ta okrutnost odražavala samo na individualnoj razini, kao rezultat izopačenosti pojedinca, tada ne bih o njoj pisao jer bi ona bila materijal za psihi­jatra, a ne za pisca koji opisuje ono što u svojoj okolini primjećuje. Ja ovdje prven­stveno govorim o kolektivnim zabavama mučenja ljudi. Evo, recimo, nakon što su iskopali jamu, seljaci u Sibiru su u nju naglavačke položili zarobljene boljševike,

Perusko kb 12.indd 96 13.2.2013. 9:42:36

97

i to tako da su im noge do koljena stršale iznad zemlje. Zatim su jamu postupno zasipavali zemljom i gledali kako im se noge grče. Po grčevima su prosuđivali koji je mučenik izdržljiviji i žilaviji, odnosno koji će izdahnuti posljednji. Kozaci s Baj­kala su svojim potomcima pokazivali kako se sijeku drva na tijelima zarobljenika.

(…) Tko je okrutniji: bijeli ili crveni? Vjerojatno podjednako, uostalom, i jedni i drugi su Rusi. Ipak, povijest nudi posve jasan odgovor na nedoumicu o stupnju okrutnosti: najokrutniji je onaj koji je najaktivniji. Mislim da nigdje drugdje ne tuku žene tako nemilosrdno i strašno kao što se to čini u ruskom selu, ni u jednoj drugoj zemlji nema toliko savjeta–poslovica, poput: (...) »Žena je samo dvaput u životu draga: na vjenčanju i na sahrani.« (...) »Što više tučeš ženu, to će ti šči biti ukusniji.« Postoje stotine sličnih aforizama u ruskome selu, koje baštine tu vrlu seosku mudrost. Oni služe kao savjeti ljudima, koriste ih u odgoju djece. I djecu također tuku vrlo vrijedno. (...) Općenito govoreći, Rusi vole tući, posve je svejedno koga. (...) Postoje čak i izreke koje tvrde da su svađe neophodne za što sadržajniji život: »Život je veseliji kada imaš koga tući.« Pitao sam sudionike Građanskoga rata je li im bilo mučno međusobno se ubijati? Ne, nije.

»— On ima oružje, ja ga imam. To znači da smo jednaki. Nije strašno ako se međusobno pobijemo, na zemlji će biti više mjesta«.

(...) Gdje je, naposljetku, taj dobrodušni pronicavi ruski seljak, taj neumorni tra­gač za istinom i pravdom, o kojemu je svijetu tako uvjerljivo i lijepo pripovijedala ruska književnost 19. stoljeća? U mladosti sam ga uporno tražio po ruskim seli­ma, no nisam ga pronašao. Našao sam tek surovoga realista i lukavca, koji kada mu se prohtije, umije biti itekakav prostak. On nije glup i itekako je svjestan toga. Podario nam je bezbroj tužnih pjesama, grubih i okrutnih bajki, tisuće poslovica koje odražavaju njegovo tegobno životno iskustvo. (...) On nam govori »Ne boj se vraga, boj se čovjeka«. »Svoje treba mlatiti, tako će te se tuđinci bojati.« (...) Smetaju mu ljudi, posebno gradski ljudi. (...) Uvriježilo se mišljenje da se ruski seljak odlikuje nekom dubokom religioznošću. To nikada nisam osjetio, iako sam vrlo pažljivo proučavao duhovni život naroda. Mišljenja sam da nepismen čovjek, onaj koji nije naviknut misliti, ne može biti ni istinski teist niti istinski ateist. Put prema dubokoj i čvrstoj vjeri prolazi kroz pustinju nevjere.

Ono što sam uočio, razgovarajući s religioznim seljacima i promatrajući život raznih sektaša, jest gotovo organsko, slijepo nepovjerenje u misaonost, a takvu je usmjerenost misli najpravednije nazvati skepsom neukih. (...) Čini mi se da je

Perusko kb 12.indd 97 13.2.2013. 9:42:36

98

upravo revolucija dokazala da je duboka religioznost ruskoga seljaštva zabluda. (...)

— Sada, kada su razotkrivene sve crkvene obmane, na redu je razotkriti doktore i razne znanstvenike.

Dugo sam molio svoga sugovornika da mi objasni što je točno mislio. Naposljetku mi je zbunjeno odvratio:

»— Znam da vi u to ne vjerujete… Ali govore da je danas moguće otrovati vje­tar… što znači da će doći kraj svim živim bićima, i ljudima i životinjama. Danas su svi postali gnjevni, nitko nema suosjećanja…«.

Jedan je drugi seljak, inače član kotarskoga savjeta i deklarirani komunist, produ­bio ovu misao:

»— Nikakva čuda nama nisu potrebna. Želimo živjeti pri jasnom svjetlu, bez opasnosti, bez straha. Dovoljno je već čuda ostvareno. Odlučili su provesti elektri­fikaciju sela; kažu da će biti manje požara. Dao Bog da tako bude! Ali, dovoljna je samo jedna mala greška; dovoljno je okrenuti vijak na krivu stranu i cijelo selo može izgorjeti. Shvaćate li kako je to opasno? Osim toga, gradsko je stanovništvo lukavo, a seosko glupo, zbog čega ga je lako preveslati. Radi se o velikoj stvari. Vojni­ci su nam pripovijedali da su u ratu ubijale cijele pukovnije električnim svjetlom«.

Trudio sam se otjerati strah u Kalibana te sam na koncu čuo neke razumne riječi. — »Jedan zna sve, a drugi ništa; iz toga se rađaju sve patnje. Kako bih mogao varati, ako ništa ne znam?«

(…) Sa seljacima sam nemalo puta razgovarao o svemu i svačemu, no u konačnici sam stekao poražavajući dojam da ljudi mnogo toga vide, no zaprepašćujuće malo toga razumiju. (…) Kada sam sudjelovao u radnoj skupini za opismenjavanje puka, imao sam priliku porazgovarati o dosezima znanosti i tehnologije s jednom skupinom seljaka iz okolice Peterburga: »— Uče nas da letimo zrakom poput pti­ca, da plivamo pod vodom poput štuka, no na zemlji živjeti ne znamo. Trebalo bi najprije na zemlji život izgraditi, a poslije u zraku. Ne bi trebalo na takve igrice trošiti novac!«. Drugi je ozlojeđeno dodao:

»— Mi nikakve koristi nemamo od takvih trikova, a oni stoje mnogo novaca. Potkovicu mi dajte, sjekiru, čavala nemam… a vi trošite na nekakve spomenike. Kakve li obijesti!«

Perusko kb 12.indd 98 13.2.2013. 9:42:36

99

(…) Rusiju mori dosad neviđena grozomorna glad, koja je ubila desetine tisuća ljudi, a brojka će doseći i milijun. Ta drama izaziva suosjećanje čak i u onih koji gaje neprijateljske osjećaje prema Rusiji — zemlji u kojoj, po riječima jednoga Amerikanca, »uvijek vlada ili kuga ili revolucija«. Kako se prema toj drami od­nosi ruski seljak, još uvijek poprilično sit? (...) »Ljudi umiru, moramo počistiti uli­ce« — rekao mi je jedan stari Novgorožanin, a njegov je ljepuškasti sin, pitomac vojne akademije, produbio očevu misao:

»— Velika je to nesreća, mnogo će ljudi umrijeti. Ali, tko će umrijeti? Slabi, istro­šeni. Život će onima koji prežive biti mnogo lakši«.

(…) Općenito govoreći, sito rusko seljaštvo ne uzrujava se oko te tragične situacije, kao što se ni oko čega drugog ne uzrujava. Njegova će uvjerenost u sebe u buduć­nosti samo rasti, tonom svoga glasa davat će svima do znanja da je on jedini pravi gazda ruske zemlje. (...) Odnos seljaka prema komunizmu najtočnije će ilustrirati savjet koji je jedan moj znalac sa sela, talentiran pjesnik, dobio od svojih suseljana:

»—A tebi je, Ivane, bolje da ne postaneš komunist jer ćemo ti i brata i oca za­klati, a onda još i oba susjeda. — Zbog čega susjede? — Da komunistički duh iskorijenimo.

(…)Ugrubo sam skicirao sredinu u kojoj se odigrala i u kojoj se upravo odigrava tragedija ruske revolucije. Riječ je o sredini poludivljih ljudi. Okrutnost revolucije posljedica je okrutnosti ruskoga naroda (…). Sada je već posve jasno da je rusko seljaštvo oživjelo zahvaljujući pogibelji ruskih intelektualaca i radnika. Znam da je ruski mužik to skupo platio i otplaćivat će i dalje, jer tragedija još traje. Ali, re­volucija, koju je na svojim leđima iznijela šačica ruskih intelektualaca i nekoliko tisuća radnika, željeznim je plugom izorala tu masu ruskoga naroda. A to znači da se seljaštvo više neće moći vratiti na stare, zauvijek zakopane navike. Kao što je bilo s Židovima, koje je Mojsije izveo iz ropstva, umrijet će poludivlji, glupi, teški stanovnici ruskoga sela i zaselaka, svi ti užasni ljudi o kojima sam pisao, a na nji­hovo će mjesto uskrsnuti novo pleme pismenih, razumnih i vedrih ljudi. Čini mi se da to više neće biti »drag i simpatičan ruski narod«, ali postat će to, napokon, radišan narod, nepovjerljiv i ravnodušan prema svemu što nije izravno vezano za njegove potrebe. To ne znači da će se on zamisliti nad Einsteinovom teorijom ili da će shvatiti značenje Shakespearea i Leonarda da Vincija, no posve je vjerojatno da će ipak dati novac za Stainachova istraživanja. Nema sumnje da će on polako

Perusko kb 12.indd 99 13.2.2013. 9:42:36

100

usvojiti i elektrifikaciju te da će uvidjeti vrijednost učenoga agronoma, korist trak­tora, potrebu da svako selo ima svoga liječnika i uređenu cestu.

Berlin (1922)

Perusko kb 12.indd 100 13.2.2013. 9:42:36

101

čEKIćEm PO SEljAKOVu SRPu

Njegova ljubav prema čovjeku bila je puna mržnje.

Georgij Fedotov

jedan od najkontroverzniji tekstova cjelokupnog opusa maksima Gor’koga jest novinski esej O ruskome seljaštvu, osmišljen u sanatoriju na jugu Nje-

mačke na poticaj mnogobrojnih zapadnih novinara, koji su slavnoga književ-nika tražili da prokomentira situaciju u kojoj se nalazila boljševička, tada već i službeno sovjetska, Rusija. Tekst je prvi i posljednji put objavljen u Berlinu u izdanju I. P. ladyžnikova 1922. godine. Ne samo da spomenuti esej nije ugledao svjetlo dana u sovjetskoj domovini, nego ga nije htjela objaviti čak ni postsovjetska, suvremena Rusija65. Sve su ondašnje političke i kritičke frakci-je ocijenile djelo O ruskom seljaštvu skandaloznim i sramotnim. Ako je suditi po brojnim internetskim diskusijama oko spornoga eseja, kao i po forumima posvećenim dokazivanju autorove rusofobije, čini se da je ogled O ruskome se­ljaštvu i danas jednako provokativan. u knjizi Gor’kij i ruski pisci u inozemstvu (2003) Natal’ja Primočkina spominje bujicu negodovanja koje je u javnosti izazvalo sporno djelce: »Njegove su stavove oštro kritizirali i u inozemstvu i u Rusiji. Emigranti su osudili Gor’koga zbog mržnje prema ruskome seljaštvu, zbog narodofobije. u Rusiji su eseje (Inteligencija i revolucija i O ruskom selja­štvu) prozvali autorovim političkim smicalicama, pokušajima da zavadi narod s vlašću« (Primočkina 2003: 14). Pavel Basinskij podsjeća da je pojam narodofo­bija — preteča današnje rusofobije — prvi put upotrijebljen upravo u kritičkim

65 Koliko mi je poznato, ozloglašeni esej nije uvršten ni u jedno izdanje sabranih djela maksima Gor’koga, a ne postoji ni kao samostalna ukoričena publikacija. dostupan je jedino u virtualnome internetskom prostranstvu, gdje ga je 2007. godine objavio časopis Russkaja žizn’, http://www.rulife.ru/mode/article/68/.

Perusko kb 12.indd 101 13.2.2013. 9:42:36

102

osvrtima na berlinski esej Gor’koga. Sve to možda i ne bilo toliko kontrover-zno da mizantropom i rusofobom nije nazvan autor kojega su ranije proglasili filantropom jer je navodno zagovarao čovječnost i ideju čovjekoboštva u svojim pripovjednim, dramskim i publicističkim djelima.

Budući da su se jednoglasno osudivši djelo tako usuglasila dva tradicionalno zaraćena politička tabora ruske misli — sovjetska vlast i emigracija — nužno je ustvrditi što je to moglo izazvati bijes vlasti i njezinih emigrantskih antagonista. Pritom treba spomenuti da autora nije nimalo iznenadila takva recepcija eseja. Gor’kij je bio svjestan opasnosti kojima će se izložiti objavljivanjem eseja, zbog čega je dvojio treba li to učiniti: »Kolebanja koja je Gor’kij podijelio s ladyžni-kovim (‹Trebam li objaviti tekst?›) bila su posve utemeljena (...). završio sam članak o mužiku — pisao je Pinkeviču — koji će naljutiti i desnicu i ljevicu i centar, i one s vrha i one s dna« (Smirnova 2009: 89). Ovakvoj apodiktičkoj, premda točnoj prognozi, treba priložiti i tek nedavno objavljenu epistolarnu korespondenciju Gor’koga i lenina iz Arhiva maksima Gor’koga. Spremam se napisati knjižicu o ruskom narodu, točnije o našem seljaku — toj neshvaćenoj kreaturi za čiju dobrobit Vi radite i koji polako iscrpljuje preostalu zalihu revo­lucionarne energije u ruskom radniku. Knjiga će, dakako, biti apologija sovjetske vlasti. Samo je ona mogla podići na noge teško rusko selo, zbog čega joj valja opro­stiti sve grijehe, svjesne i nesvjesne — piše leninu Gor’kij 1921. godine. čini mi se da ruski Simonid piše sovjetskome Hijerontu s jasnom namjerom — htio je pripremiti teren za publicistički udarac koji će uslijediti i koji je mogao naštetiti njihovom ionako klimavom odnosu. međutim, bjelodano je da Gor’kome nije uspjelo pripremiti teren i zamazati oči sovjetskome vođi. jer, ako je sporna knji-žica uistinu zamišljena kao apologija sovjetske vlasti, nije li čudno što ju je ta ista vlast odbacila, prozvavši je sramotnom i štetnom? S kojim se ciljem Gor’kij od-važio na takav rizik — rizik koji je mogao nanijeti nepopravljivu štetu njegovu tada već poprilično narušenom statusu službeno priznatoga pisca?

Odgovor se možda skriva u Straussovu poučku heterodoksnoga pisma u tota-litarnim uvjetima. Strauss je analizirajući Spinozin Teologijsko–politički traktat o pravilnome tumačenju biblijskog nauka podsjetio na važnost posve banal-nih, ali često zanemarenih aspekata teksta, kao što su tematsko žarište djela i način njegove naznačenosti u tekstu. Ako je vjerovati naslovu eseja, njegova je namjera osvijetliti problematičnu narav ruskoga sela. Hermeneutika Gor’koga naizgled ne može biti jednostavnija: autor odašilje negativnu poruku o stanju

Perusko kb 12.indd 102 13.2.2013. 9:42:36

103

ruskoga sela, nadahnuto oslikavajući nazadnjačke prizore iz života njegovih ži-telja. Njegova se argumentacija pritom zasniva na šest glavnih točaka, točnije područja dokazivanja: 1) povijest i kultura pamćenja; 2) znanje i tehnologijske inovacije; 3) religija; 4) nasilje; 5) politika) i 6) odnos prema drugima. Već je u uvodu Gor’kij ponudio dijagnozu na čijem je dokazivanju ustrajao do po-sljednje stranice svoga teksta nizanjem brojnih i živopisnih primjera. Svi su oni bili u službi dokazivanja sljedećega: »Posvuda okolo beskrajna ravnina u središtu koje je ništavni, maleni čovjek, bačen na tu dosadnu zemlju da muko-trpno radi« (Gor’kij 2007: 4). ukratko — nepregledno prostranstvo ruskoga sela ništavno je poput njegovih žitelja. Treba reći da Gor’kij nudi i povijesno opravdanje spomenute ništavnosti, poput iznimno dugotrajne robovlasničke povijesti i potlačenosti ruskoga čovjeka, koje po trajanju i okrutnosti prema-šuju feudalnu prošlost zapada66. međutim, autor taj historijski argument ne produbljuje u eseju, odnosno ne dodaje mu važnosti. Štoviše, svi su njegovi publicistički napori usmjereni prema ilustraciji razornih posljedica takva histo-rijskog konteksta. jedna od najgorih je izgleda bila životinjska narav, točnije animalni nagon u ruskih seljaka, koji Gor’kij prepoznaje kako u ruskoj sklo-nosti bezakonju, tako i u specifičnoj anarhiji bivanja: »Ruski seljak godinama mašta o nekakvoj državi koja nema pravo na to da upravlja voljom pojedinca, slobodom njegova djelovanja; on mašta o državi bez vlasti nad čovjekom« (Gor’kij 2007: 2). u autorovu se tonu, dakako, krije podsmijeh i ismijavanje takve zamisli.

S povijesnom je argumentacijom povezana i kultura pamćenja, točnije nekul-tura pamćenja u ruskoga seljaka na koju se ljuti Gor’kij: »(...) rusko seljaštvo ne poznaje svoje junake, vođe, fanatike ljubavi, poštenja, odmazde« (2007: 6). On gotovo apokaliptično poantira izneseno, citirajući zaključak neimenova-noga stranca koji je proputovao Rusijom: »Taj narod nema povijesnoga pam-ćenja. On ne poznajte svoju prošlost, a čini se da je i ne želi poznavati« (Gor’kij 2007: 7). Nezadovoljan je i kritičan Gor’kij odnosom sela prema znanju, kao i prema bilo kakvoj vrsti tehničkoga napretka: »One koji nastoje unijeti u život sela nešto svoje i nešto novo, selo dočekuje s nevjericom i neprijateljstvom te ih vrlo brzo izgura ili izbaci iz zajednice« (2007: 3). Budući da se temeljna me-todologijska praksa Gor’koga u tekstu svodi na dokazivanje iznesenih sudo-

66 Ne bi trebalo zaboraviti da je kmetstvo u Rusiji ukinuto tek 1861. godine!

Perusko kb 12.indd 103 13.2.2013. 9:42:36

104

va primjerima iz (neposrednog ili posrednog) životnog iskustva, tekst obiluje slikovitim privatnim reminiscencijama i bogatim folklornim svjedočanstvima, predstavljenim u mikro–dijalozima: »Sa seljacima sam nemalo puta razgova-rao o svemu i svačemu, no u konačnici sam stekao poražavajući dojam da lju-di mnogo toga vide, no zaprepašćujuće malo toga razumiju« (Gor’kij 2007: 15). Rezultat svih autorovih razgovora s predstavnicima ruskoga sela u eseju se svodi na sljedeću tvrdnju: ruska je provincija — ako je vjerovati poopćenim zaključcima Gor’koga — konzervativna, skeptična i bolesno nazadna. Stoga nimalo ne začuđuje što ona nije u stanju pokazati oduševljenje industrijalizaci-jom i elektrifikacijom sela. umjesto ushita i uzbuđenja zbog rada na realizaciji vizionarskih ideala kremaljskoga vizionara, ona je bila razočaravajuće sumnji-čava. Gor’kij tvrdi da je ruska provincija čak i tupa. Tehnološke inovacije su za provinciju mađioničarske smicalice, obmane i tlapnje gradskih šarlatana: »— Nikakva čuda nama nisu potrebna. Želimo živjeti pri jasnom svjetlu, bez opasnosti, bez straha. dovoljno je već čuda ostvareno« (2007: 14); »uče nas da letimo zrakom poput ptica, da plivamo pod vodom poput štuka, no na ze-mlji živjeti ne znamo. Trebalo bi najprije na zemlji život izgraditi, a poslije u zraku. Ne bi trebalo na takve igrice trošiti novac!« (15). No zanimljivo je da nije samo selo bilo sumnjičavo prema vizionarskim idejama o unaprjeđenju ru-ske provincije; sa sličnom ju je skepsom pozdravio i književnik Herbert Wells, koji je leninov projekt elektrifikacije provincije nazvao, ni manje ni više, nego znanstvenom fantastikom.

Aforizmom se Gor’kij poslužio i dotičući se religioznoga polja; nastojeći ras-pršiti mit o religioznosti ruskoga sela, ovako je poantirao: »Mnogo praznovjer­ja i nikakvih ideja« (Gor’kij 2007: 4). Argumentirao je to vlastitim uvidima: »uvriježilo se mišljenje da se ruski seljak odlikuje nekom dubokom religiozno-šću. To nikada nisam osjetio, iako sam vrlo pažljivo proučavao duhovni život naroda. mišljenja sam da nepismen čovjek, onaj koji nije naviknut misliti, ne može biti ni istinski teist niti istinski ateist. Put prema dubokoj i čvrstoj vjeri prolazi kroz pustinju nevjere« (2007: 12). upozorit ću kako je znanstveno–tehnologijsku zaostalost ruralne provincije s imanentnim joj zaziranjem od novoga (pa makar i boljega) autor predstavio kao komparativnu distinkciju ruskoga sela u odnosu na ostala seljačka društva. u tome je, dakako, posve u krivu, što samo dokazuje da je tobožnja objektivnost na koju se u uvodu poziva Gor’kij puka varka. Henri mendras u knjizi Seljačka društva (1986) upozorava

Perusko kb 12.indd 104 13.2.2013. 9:42:36

105

da je tradicionalnim kolektivitetima (kao što je seljački) svojstvena tvrdogla-va privrženost poznatome — ritualima, običajima. ukratko: tradiciji. Štoviše, mendras je istaknuo zazor od tehnologijskih inovacija67 kao zajedničku crtu svih seljačkih društava (unatoč njihovim brojnim razlikama), a taj je strah od novoga argumentirao teškoćom napuštanja postojećih tradicija: »Istraživanja uvođenja inovacije u seljačko društvo pokazuje da je inovacija ustvari prihvaće-na utoliko ukoliko ne dovodi u pitanje tehnički niti socijalni sistem« (men-dras 1986: 231). Studioznost je Gor’kij zamijenio emotivnom subjektivnošću, pa čak i nadmoćnom preziru prema objektu i temi razmatranja. u oslikavanju te seljačke nepovjerljivosti prema tehnologiji i znanstvenim dostignućima u eseju O ruskom seljaštvu zamjetna je autorova malicioznost, ismijavanje pučko-ga mentaliteta, točnije narodne mudrosti: »Odlučili su provesti elektrifikaciju sela; kažu da će biti manje požara. dao Bog da tako bude! Ali, dovoljna je samo jedna mala greška; dovoljno je okrenuti vijak na krivu stranu i cijelo selo može izgorjeti. Shvaćate li kako je to opasno? Osim toga, gradsko je stanovništvo lukavo, a seosko glupo, zbog čega ga je lako preveslati« (Gor’kij 2007: 14).

Nadmoćno autorovo pozicioniranje ključno je za ispravno razumijevanje djela. On ima aktivnu ulogu u tekstu; pokretač je razgovora i rasprava, a njegovi raz-govori s pukom gdjekad koketiraju sa sokratovskim razgovorom. Ali, za razliku od Sokrata, koji želi na vidjelo donijeti istinu i u narodu posijati sjeme znanja, čini se da Gor’kij nije vođen istim majeutičkim idealom. u svojim razgovorima Gor’kij se zaustavlja tek na prvoj od ukupno dviju etapa sokratovskoga dijaloga — ironiji — svojski se trudeći ukazati na sugovornikovu glupost i neznanje: »Trudio sam se otjerati strah u Kalibana te sam na koncu čuo neke razumne ri-ječi. — jedan zna sve, a drugi ništa; iz toga se rađaju sve patnje. Kako bih mogao varati, ako ništa ne znam?« (Gor’kij 2007: 14). Gotovo su sve reminiscencije razgovora s predstavnicima puka u funkciji dokazivanja nepopravljive ograni-čenosti ruske provincije kao sastavnoga dijela kolektivnoga seljačkog identite-ta. zbog toga gotovo od početka do kraja teksta Gor’kij maksimalno inzistira na svojoj razočaranosti u rusko selo i u ruralnu ograničenost svoga naroda. Po uzoru na mendrasovu sociološku analizu koja apostrofira važnost posrednika između vlasti i društva, i ulogu Gor’koga u eseju bilo bi najtočnije nazvati po-sredničkom. Prizove li se u sjećanje činjenica da se Gor’kij koncem 19. stoljeća

67 Osnovni su zaključci mendresovih istraživanja u konačnici pozitivni; oni svjedoče o stalnom, iako sporom, napretku agrarnih zajednica.

Perusko kb 12.indd 105 13.2.2013. 9:42:36

106

uspeo na pijedestal književne aristokratske scene kao skitnica i autodidakt s bo-sjačkoga dna (radilo se o laži, tj. mudro smišljenoj reklami ili pak istini), jasno je da su ga najniži društveni slojevi smatrali i prihvaćali kao svojega. No poput sitnih francuskih plemića, na čijem primjeru ustraje mendras, koji su u selu bili seljani (što znači da su s drugim seljanima komunicirali na dijalektu), dok su na nedjeljnoj misi isticali svoju drugost i nadmoć nad njima sjedeći daleko od njih, slično je činio i Gor’kij. Suvremeni biografi Gor’koga jednoglasno ističu kako je ovaj sjedio na dvije klupe — s narodom i s vlašću. Ta dvojakost, tj. uloga dvostrukoga posrednika ovdje nije tek okotekstualna realija. Budući da je bio član brojnih komisija za opismenjivanje neukoga puka, Gor’kij je u eseju preu-zeo ulogu đavoljeg odvjetnika, odnosno političkog izaslanika, a time i ideologa.

S druge strane, Gor’kij nije emotivno distanciran u tekstu; on je itekako emoci-onalno angažiran. upravo ga to nagoni da s toliko žestine oslikava pogubnost i razorne prilike ruske provincije, ali takav gnjev i razočaranost može osjetiti samo onaj tko o toj temi govori iznutra. upravo je tu unutarnju perspektivu Gor’koga kao njegov poetski credo još davno prepoznao merežkovskij u članku Nesveta Rusija. Religija Gor’koga, uvidjevši da je Gor’kij o ruskome narodu pi-sao iznutra. merežkovskij drži da nitko prije Gor’koga nije bio u stanju progo-voriti o ruskome narodu iz njega samoga; o njegovim su patnjama ili manama svi prethodnici Gor’koga govorili sa strane, izvana, a Gor’kij je to drastično promijenio, progovorivši o narodu iz njegove utrobe, iz njega samoga. Temat-sko žarište kontroverznoga eseja O ruskome seljaštvu zapravo je nasilje, odnosno nemogućnost njegova iskorjenjivanja iz društva: »Okrutnost — to je ono što me čudilo i mučilo cijeloga života. u čemu leži korijen ljudske okrutnosti?« (Gor’kij 2007: 7). zbog toga smatram da »zloglasni« esej nije ni skandalozna novost u poetici Gor’koga ni ideološko zastranjivanje; on je tek logičan nasta-vak ideje koju je virtuozno razvio u autobiografskome romanu Djetinjstvo i u zabranjenim Nepravovremenim mislima: »Sjedio sam na ležaju ni živ ni mrtav, ne vjerujući u to što vidim: prvi puta je preda mnom udario baku, bilo mi je neizdržljivo mučno...« (Gor’kij 1968: 66); »mi Rusi po prirodi smo anarhi-sti, žestoke zvijeri, u našim venama još teče tamna i pokvarena ropska krv (...) mi smo najgrešniji narod na zemlji, koji ne razumije ni dobro ni zlo, opijen votkom, upropašten cinizmom nasilja, bezobrazno okrutan, no istovremeno neshvatljivo dobrodušan i, na kraju krajeva, darovit narod« (1990: 14). u eseju je Gor’kij pošao sveobuhvatnim putem, demitologizirajući sve što mu se naš-

Perusko kb 12.indd 106 13.2.2013. 9:42:36

107

lo na (ruralnome) putu, pa tako i pastoralnu idiličnost ruskoga sela u ruskoj književnosti 19. stoljeća. doista, nasilje je tako tvrdoglavo prisutno u eseju da se njegovim geslom može smatrati početak autobiografskoga Djetinjstva: »Pri-sjećajući se tih teških gadosti ruskoga života, pitam se treba li uopće o tome pisati? S obnovljenim uvjerenjem tvrdim da treba jer posrijedi je tvrdokorna i podla istina, koja sve do danas nije izdahnula« (Gor’kij 1962: 132).

Tematizirajući problem tjelesnog nasilja kao središnjeg obilježja mentaliteta ruskoga sela, Gor’kij poput kakvoga narodnog kazivača virtuozno demonstri-ra svoje znanje o narodnoj kulturi, tj. ruskome folkloru. Aforizmi, anegdote, vicevi i poslovice koje niže u tekstu pokazuju da je nasilje sastavni dio rural-noga sustava vrijednosti i seoskoga identiteta Rusije koju oslikava Gor’kij: Ne boj se vraga, boj se čovjeka; Svoje treba mlatiti, tako će te se tuđinci bojati; Žena je samo dvaput u životu draga: na vjenčanju i na sahrani i sl. Ako je za potrebe autobiografskoga Djetinjstva Gor’kij uronio u sjećanja na privatnu traumu, tj. u povijest obiteljskoga psiho–fizičkoga zlostavljanja, u eseju O ruskom seljaštvu taj je problem podignuo na nacionalnu razinu. Žarište je, dakako, upravo ru-ralna provincijska sredina. Rusi je u govornome jeziku nazivaju glubinka: »mi-slim da nigdje drugdje ne tuku žene tako nemilosrdno i strašno kao što se to čini u ruskom selu« (Gor’kij 2007: 9); »I djecu također tuku vrlo vrijedno« 2007: 9). da se Gor’kij u spornom eseju zadržao na kritici nepismenosti, lije-nosti, nepovjerljivosti ili pak nereligioznosti ruskoga sela, cenzura bi vjerojatno Gor’kome oprostila tu gnjevnu galeriju mrtvih duša, no on je odlučio radikali-zirati uvide svojega Djetinjstva i Nepravovremenih misli i prikazati ruskoga se-ljaka kao divljaka: »Gdje je, naposljetku, taj dobrodušni pronicavi ruski seljak, taj neumorni tragač za istinom i pravdom, o kojemu je svijetu tako uvjerljivo i lijepo pripovijedala ruska književnost 19. stoljeća? u mladosti sam ga uporno tražio po ruskim selima, no nisam ga pronašao. Našao sam tek surovoga realista i lukavca, koji kada mu se prohtije, umije biti itekakav prostak« (Gor’kij 2007: 10). Ili je, možda, Gor’kij pogriješio u glagolskom vremenu. dok je u Djetinj­stvu oslikao neko prošlo vrijeme, odnosno boljševicima omraženu okrutnost carske staroruske svakodnevice, Nepravovremene misli i O ruskom seljaštvu svje-doče o nepromijenjenoj situaciji u sadašnjemu vremenu.

u svojoj filipici protiv animalne naravi ruske provincije Gor’kij nije zaboravio ukazati na problem antisemitizma, o kojemu je progovorio još u Nepravovre­menim mislima 1917. godine. Osudio je etničko čišćenje Židova, koje je zapo-

Perusko kb 12.indd 107 13.2.2013. 9:42:36

108

čelo još u Ruskom Carstvu, kada je 1786. godine stupila na snagu uredba pre-ma kojoj je Židovima naloženo živjeti i raditi samo u zatvorenim naseljima68. zanimljivo je da se u berlinskome eseju na optuženičkoj klupi Gor’koga zbog počinjenih »gadosti« nisu našle samo carske vlasti (koje je nazvao »zlim idi-otima«), nego i puk: »Smjelo se tući i pljačkati Židove, no idioti nisu naredili stotinama pljačkaša da Židovkama odrežu prsa, da im tuku djecu i Židovima zabijaju čavle u lubanje. Sve su te krvave gadosti ‹proistekle iz mase, iz osobnih inicijativa›« (Gor’kij 2007: 10). S nasiljem je povezana i Oktobarska revoluci-ja, no upravo se na toj metapolitičkoj relaciji (nasilje — revolucija) događa niz značajnih preinaka i odmaka od prijašnjih publicističkih osuda. za razliku od Nepravovremenih misli, u kojima je autor okrivio hladnokrvno nasilje boljše-vičkih lidera i same revolucije, u eseju O ruskom seljaštvu glavni nasilnik postaje puk, a ne Oktobarska revolucija: »— A tebi je, Ivane, bolje da ne postaneš komunist jer ćemo ti i brata i oca zaklati, a onda još i oba susjeda. — zbog čega susjede? — da komunistički duh iskorijenimo« (Gor’kij 2007: 18). Ne samo da je Gor’kij u eseju promijenio svoje prijašnje stavove o okrutnosti revolucio-nara i nevinosti čovjeka (puka), nego revolucionarno nasilje opravdava okrut-nošću ruskoga seljaka: »Okrutnost revolucije posljedica je okrutnosti ruskoga naroda« (2007: 8). Sad je već posve jasno što je moglo potaknuti razjarenost emigrantske kritike i onih intelektualnih sila koje su laudativima dočekale mu-ževnu hrabrost pravovremenih Nepravovremenih misli 1918. godine.

Očito je da metapolitička nit u publicistici Gor’koga nije pravocrtna, nego izlomljena; po mišljenju nekih stručnjaka upravo je proturječnost jedna od njegovih ključnih osobina69. Suvremene publikacije jednoglasno upozoravaju da je ideologijska rupičavost i nedosljednost Gor’koga svoj vrhunac dosegla upravo za vrijeme autorove druge emigracije 1920–ih godina, kada i nastaje

68 Situacija se dodatno pogoršala nakon smrti Aleksandra I. u 19. stoljeću, kada je izvršeno niz akcija protiv Židova, no ništa bolje prilike nisu vladale ni za vrijeme Aleksandra III., koji se protivio asimi-laciji Židova s ruskim pukom, pa je zabranio njihovo doseljavanje na selo.

69 Bystrova se prisjeća mnogih zanimljivih proturječja iz autorova života: »Objavivši Ispovijed, re-kao je: ‹ja sam ateist. u Ispovijedi mi je bilo važno pokazati kakvim sve putevima može kročiti čo-vjek, od individualizma do kolektivističkoga shvaćanja svijeta›. Ali, na Capriju je u diskusijama s lokalnim župnikom ‹uvijek branio pravoslavlje. I to je činio vrlo spretno, pokazujući da razumije i predmet i dogmatske finese›. Silno je mrzio carsku dinastiju, no svejedno je pomogao spasiti ve-likoga kneza Gavrilla Konstantinoviča te je javno ukorio društvo zbog nepoštovanja prema carici Aleksandri Fedorovnoj. Napisao je pismo zaštite za Tolstojevu ženu, iako mu se ‹ta žena nikada nije svidjela›. Tako je bilo u svemu i tako je bilo svagda« (Spiridonova 2009: 307).

Perusko kb 12.indd 108 13.2.2013. 9:42:36

109

ovaj kontroverzan ogled, koji se ubrzo našao na vjetrometini političko–ideolo-gijskih napada. On je očigledno bio odraz njegovih unutarnjih previranja i go-tovo shizofrene pozicije priznatog autora u tajnome progonstvu: »Nakon što je 1921. godine napustio domovinu, Gor’kij se našao u dvojakoj poziciji. Izvana, ona je podsjećala na položaj kakvoga emigranta koji je duboko razočaran oni-me što se zbiva u domovini i koji se razišao s boljševičkom vlasti. S druge strane, Gor’kij je uvijek osjećao duboku povezanost s Rusijom te je sudjelovao u pro-cesu formiranja sovjetske književnosti« (Primočkina 2003: 320). Istražujući političku kompleksnost tih inozemnih godina, a ponajprije odnos Gor’koga s ruskim emigrantskim piscima70, Primočkina ne zaboravlja napomenuti kako su nekadašnji stručnjaci u pravilu izostavljali i prešućivali berlinsko razdoblje njegova stvaralaštva, pa tako i kontroverzni novinski esej, u kojemu se ovaj obrušava na dobrodušnoga ruskog seljaka, kakvoga je stvorila ruska književna tradicija. Ali, ako je Gor’kij znao što ga čeka poslije objavljivanja eseja, postavlja se pitanje komu je i s kojim ciljem bio namijenjen tekst. Prisjetimo li se da je tekst nastao zahvaljujući zapadnim novinarima, nameće se jednostavan odgo-vor da je djelo objavljeno s namjerom da se zapadu ponudi demistificirana sli-ka ruskoga seljaka, oslobođena lažne poetičnosti književnosti 19. stoljeća. Ipak, ta je jednostavnost lažna.

Budući da je ruski seljak podbacio u svim kategorijama koje navodi Gor’kij, ovaj ga je u potpunosti lišio pozitivnih vrijednosni. Po svemu sudeći, Gor’kij je nekoć dobroćudne književne likove pretvorio u čopor divljih ljudi, lišenih duhovnih, moralnih, kulturnih i inih vrijednosti. Ali, interpretacijski problemi javljaju se kada autor zamućuje i destabilizira naizgled čvrsto definirane gra-nice društvene skupine kojom se u tekstu bavi: »meni vrlo teško pada sve što mislim o svojoj zemlji, točnije o ruskom narodu, o seljaštvu, njegovoj većini« (Gor’kij 1997: 2). To se iskakanje izvan granica konkretnog objekta analize od-već učestalo pojavljuje u tekstu. Stoga ne može proći neopaženo, niti se može protumačiti kao najobičniji lapsus linguae, pukom nesmotrenošću autora. In-dikativno je što autor napušta semantičko polje »seljaci–selo« u onim dijelo-

70 Primočkina ustraje na važnoj pokroviteljskoj ulozi koju je Gor’kij obnašao u emigraciji, posebno u Berlinu — tomu drugom domu ruskih emigranata. upravo je ruskom Berlinu 1920–ih godina bila posvećena i međunarodna konferencija 2002. godine. Od suvremenih slavista i kulturologa ponaj-više su ovoj temi doprinijeli Karl Schlögel i lazar Flejšman (vidi zbornik: Flejšman, l. (ur.) 2006. Russkij Berlin 1920 — 1945, moskva: Russkij put’).

Perusko kb 12.indd 109 13.2.2013. 9:42:36

110

vima teksta u kojima tematizira nasilje, a upravo je nasilje emotivno žarište dje-la. Nakon što je živo ilustrirao sadizam ruskoga seljaka, Gor’kij je gotovo neo-pazice skliznuo izvan zadane kategorije ruskoga mužika, otvoreno priznavši da je okrutnost neka vrsta urođene mane, imanentne ruskome narodu: »Kao što se Englezi odlikuju smislom za humor, tako se ruski narod odlikuje posebno hladnokrvnom okrutnošću, koja kao da iskušava granice ljudskoga strpljenja i boli, kao da ispituje izdržljivost, postojanost života. u ruskoj okrutnosti ima đavolje dosjetljivosti, suptilnosti, istančanosti« (Gor’kij 2007: 8). Semantička skliznuća iz kategorije seljak u kategoriju narod ili puk u potpunosti destabilizi-raju objekt autorove analize pa više nije jasno koju sredinu Gor’kij naziva »sre-dinom poludivljih ljudi« (Gor’kij 2007: 18). Isto je zapazila i lidija Smirnova, koja je u argumentaciji odbacila nesmotrenost ili svjesni stilski manirizam kao moguće krivce: »Glavni lik Gor’koga je ruski seljak. Ali, od sedme stranice nadalje (od ukupno dvadeset) češći su frazemi ruski narod, okrutnost ruskoga naroda, ruska okrutnost« (Smirnova 2009: 88). čitateljima i analitičarima ostaje razriješiti središnju dvojbu, utkanu u naoko transparentnu i pravocrtnu tematsku putanju eseja Gor’koga: s kim se zapravo obračunao Gor’kij u skan-daloznom eseju O ruskom seljaštvu i koga je to prozvao okrutnom spodobom, razvratnim i nehumanim divljakom? »Općenito se smatra da ljudi pišu onako kako čitaju. Pažljivi pisci u pravilu su pažljivi čitatelji, i obratno. Pažljiv pisac želi da ga se pažljivo čita« — tvrdi Strauss u Progonima i umijeću pisanja. Pažljivo čitati berlinski ogled Gor’koga znači vratiti se neskrivenom sloju djela i potražiti prikriveni sadržaj začahuren između redova teksta. u prethodnoj sam analizi izdvojila šest ključnih pod-ručja argumentacije Gor’koga, no namjerno sam preskočila područje koje sam imenovala odnos s drugima, i to zbog toga što se upravo u njemu skriva ezoterič-na misao teksta, dostupna tek pažljivim čitateljima. u eseju je područje odnosa s drugima prikazano pomoću dvije ključne antonimije: zapad — Rusija i grad — selo. zapadnjaštvo je bilo imanentno ruskim boljševicima, pa ne čudi što njime odiše svaki redak publicistike Gor’koga; za njega je zapadnjaštvo, koje dmitry mirsky naziva internacionalizmom, bilo svojevrsnim kulturno–civili-zacijskim putokazom. »dugogodišnji život u Europi, neposredno poznavanje svakodnevice, običaja i načina razmišljanja zapadnoga čovjeka (talijanske va-rijante zapada) — sve je to nehotice tjeralo autora da se mišlju i srcem nepre-stano prisjeća daleke domovine, da uspoređuje život na zapadu sa životom u

Perusko kb 12.indd 110 13.2.2013. 9:42:36

111

Rusiji, da iz novoga kuta osjeti posebnost svoje zemlje, osobitost nacionalnoga karaktera i mentaliteta ruskoga naroda. Treba priznati da zaključci provedenih usporedbi nisu baš uvijek išli u prilog Rusima« — tvrdi Primočkina (2009: 46). zapad je Gor’komu značio razvojni kontinuitet, prevlast aktivnosti nad pasivnošću ili, drugim riječima, trijumf volje i rada — što je priželjkivao i za Rusiju: »Od trenutka kada je stao na stražnje noge, u najranijem djetinjstvu, čovjek zapada posvuda oko sebe vidi monumentalne plodove napora svojih predaka. Od nizozemskih kanala do tunela na talijanskoj rivijeri i vinograda pod obroncima Vezuva, od velikih uspjeha Engleske do šleskih tvornica — Eu-ropa je veličanstven primjer organizirane volje ljudi; volje koja je vođena jed-nim uzvišenim ciljem: podvrgnuti stihijsku silu prirode razumnim potrebama čovjeka« (Gor’kij 2007: 3).

Crno–bijeli kontrasti i nepomirljive krajnosti dominantna su obilježja publi-cističke proze Gor’koga, pa ne čudi što će u ogledu O ruskom seljaštvu autor naprednome zapadu s pripadajućim homo faberom suprotstaviti beskrajnu ravnicu i pustoš Rusije. umjesto da je u mogućnosti uživati u plodovima svoga rada, na toj ravnici »čovjek biva napojen ravnodušjem koje uništava njegovu sposobnost da misli, da pamti proživljeno i da pomoću iskustva ostvari ono što je zamislio!« (Gor’kij 2007: 4). dihotomija ruski seljak — zapadni čovjek (govoreći o Europi, Gor’kij ne rabi pojam seljak, čak ni u onim slučajevima u kojima je posve jasno da aludira na zemljoradnike!) Gor’kome je potrebna kako bi što vjerodostojnije potkrijepio sljedeće: čovjek je na zapadu podčinio zemlju sebi i svojim potrebama, dok je u Rusiji zemlja ta koja upravlja životom i sudbinom seljaka. Ne samo da je u argumentaciji nazadnosti ruske provin-cije dihotomija zapad — Rusija ključno metodologijsko uporište, nego je u njoj skriven pravi objekt autorovih razmatranja, koji je lukavo nedefiniran u tekstu (gdjekad je to seljak, a gdjekad narod). Treba reći da je pojam seljaštvo (krest’janstvo) u eseju polisemičan; s jedne strane on je u službi zbirne imenice koja označava društveni sloj (stanovnici sela), no s druge strane, pojam se često rabi u pejorativnom smislu, čime se želi naglasiti nekultura, neobrazovanost ili primitivnost ljudi. uz to, Gor’kij ga često zamjenjuje drugom značenjskom kategorijom — narodom. S primitivnošću je povezano i metaforičko značenje pojma seljaštvo, a čini mi se da ono igra važnu ulogu u detektiranju podtek-stualnih aluzija i pravoga objekta autorova teksta. Gor’kij dvaput otvoreno osuđuje ruski primitivizam; prvi put kada zaključuje da u ruskome seljaku još

Perusko kb 12.indd 111 13.2.2013. 9:42:36

112

nije iskorijenjen instinkt nomada, a drugi put kada se pomoću historijskoga sjećanja vraća u razdoblje moskovije, tj. moskovskoga carstva — koje mnogi svrstavaju među najbrutalnija i najokrutnija razdoblja ruske povijesti71 — kako bi čitatelje podsjetio na azijatsku narav moskovita, koju je istaknuo i Berdjaev u Ruskoj ideji.

Nije nevažno spomenuti kako je azijatskoj (mongolskoj) moskoviji bila ima-nentna odbojnost i zatvorenost prema zapadu, tome kulturnom svjetioniku kojemu je u eseju svim silama stremio Gor’kij. u prikrivenom i ezoteričnom žarištu kontroverznoga eseja nije više kritika ruskoga seljaštva, nego mnogo složenija tema. Riječ je o geopolitičkom statusu i budućnosti Rusije, točnije njezinom nedefiniranom položaju između dviju civilizacijskih tekovina — zapada i Istoka. Određivanje toga položaja omogućit će da se napokon ra-zotkrije koga tako bespoštedno osuđuje esej Gor’koga, odnosno tko se krije iza seljačke maske na koju se obrušava autorova zapadnjačka misao. Pogriješili su oni koji su povjerovali naslovu i pomislili da je to ruski narod (iako autor učestalo brka kategoriju seljaštva s kategorijom naroda), zbog čega mislim da su optužbe za rusofobiju neutemeljene. No druga je stvar s ksenofobijom, jer u skrivenim mislima Gor’koga vidljiv — poslužit ću se kovanicom Tzvetana Todorova — strah od barbara (u istoimenoj knjizi). Točnije, strah od Istoka. Nakon pomnijega čitanja postaje jasno da autor eseja napada jedan konkretan dio ruskoga etnosa: mongolsko–azijatski. Cijeli katalog pogubnih osobina ruskoga naroda — kao što su nomadizam, okrutnost, nasilje, surovost i nemi-losrdnost — Gor’kij je jednostavno pripisao plemenskoj primitivnosti istočne Rusije, odnosno azijatskoj stihiji koja je imanentna ruskoj duši. da su selo i seljaštvo u njegovu eseju zapravo tek metafore za mongolsko (istočnjačko) na-čelo72 — ponajbolje će potkrijepiti citat kojim se u tekstu poslužio Gor’kij. Ri-ječima Ivana Bolotnikova autor dočarava azijatsku narav moskovije i njezinih žitelja početkom 17. stoljeća,: »Vi mislite da ste najpravedniji narod na svijetu, no zapravo ste razvratni, zlobni, ne marite previše za svoje bližnje i ne želite

71 james Billington je u Ikoni i sjekiri pisao o moskoviji kao o moćnom, ali primitivnom Carstvu: »moskoviju nisu prvenstveno povezivali formalni propisi i definicije ili racionalni postupci, već nekritičko i nepromišljeno kolektivno sjećanje« (Billington 1988: 86). Američki povjesničar je moskoviju Ivana Groznog nazvao carstvom straha, dok ju je Nikolaj Berdjaev za nju rekao da je to najgore razdoblje ruske povijesti.

72 Njima želi istaknuti okrutnu sredinu u kojoj obitavaju poludivlji ljudi.

Perusko kb 12.indd 112 13.2.2013. 9:42:36

113

činiti dobro« (Gor’kij 2007: 5). Tom će mišlju biti vođen cijeli berlinski esej Gor’koga, i to između redaka tobožnje filipike protiv ruskoga sela. Također, znakovito je da gotovo sva svjedočanstva o sadizmu i okrutnosti seljačkoga mentaliteta potječu iz azijskoga dijela Rusije. Najokrutniji slučajevi nasilja do-laze s istočnoga Sibira, ili s južnoga, oko urala: »Nakon što su iskopali jamu, seljaci u Sibiru su u nju naglavačke položili zarobljene boljševike, i to tako da su im noge do koljena stršale iznad zemlje. zatim su jamu postupno zasipava-li zemljom i gledali kako im se noge grče. Po grčevima su prosuđivali koji je mučenik izdržljiviji i žilaviji, odnosno koji će izdahnuti posljednji« (Gor’kij 2007: 8).

Pažljiv je pisac najčešće i pažljiv čitatelj, koji često u svojim djelima vodi dijalog s drugim knjigama. Gor’kij nije iznimka; u berlinskom ogledu česta je i auto-referencijalnost. Stoga esej O ruskom seljaštvu valja bar djelomično shvatiti kao autorov dijalog sa samim sobom, točnije s idejama koje razlaže u članku Dvije duše 1915. godine73. Ne samo da su oba teksta nošena istom idejom i filozofi-jom, nego ih karakterizira čak i leksičko–semantički paralelizam. Gor’kij se u berlinskoj publicistici obilno koristio konstrukcijama iz Dviju duša: »um trošnoga Istoka najteže i najpogubnije djeluje na naš ruski život. (...) mi smo, kao i stanovnici Azije, slatkorječivi ljudi, skloni nepromišljenom djelovanju; mi očajnički mnogo govorimo, ali malo i slabo radimo; istina je da je ‘u Rusi-ma mnogo praznovjerja, ali nikakvih ideja’; na zapadu ljudi stvaraju povijest, a mi pravimo neugodnosti« (Gor’kij 1997: 103). Nije teško dalje zaključiti da ruskog čovjeka odlikuje i azijatsko (u Dvjema dušama ju je nazvao nomad-sko–mongolskom) i zapadnjačko načelo. dok je istočnome načelu Gor’kij pripisao neaktivnost i neradinost (kao što mu je zamjerio nedostatak strasti prema radu i stvaranju), zapadno načelo označava sveprožimajuću marljivost, aktivnost i napredak, koje Gor’kij demonstrira panoramskim letom iznad vezuvskih vinograda u Italiji ili šleskih tvornica. Kada Gor’kij u eseju kontra-punktira azijatsku prirodu i nepokoreni nomadski instinkt ruskoga seljaka, odnosno beskrajnu ravnicu poludivlje okoline bez traga civilizacije, aktiv-nome zapadu, njegovoj racionalnosti i želji da pobijedi stihiju i proslavi rad, on otvoreno stupa u povijesni dijalog s ruskim slavenofilima i zapadnjacima,

73 uzgred ću spomenuti da je spomenuti esej, upravo kao i esej O ruskom seljaštvu, izazvao bujicu ne-godovanja i kritika u ruskoj javnosti, nakon čega su mnogi predvidjeli kraj piščeve književne karijere.

Perusko kb 12.indd 113 13.2.2013. 9:42:37

114

pokušavajući utjecati na geopolitičku i kulturno–civilizacijsku budućnost Rusije74.

No u prikrivenom se sloju odvija mnogo zanimljiviji dijalog; lidija Smirnova ispravno uviđa da Gor’kij u eseju polemizira s euroazijstvom75, točnije s ne-kim publikacijama tzv. euroazijaca76, čija se ideologija zasnivala na isticanju geografske, etničke i duhovne specifičnosti Rusije. »Rusija nije samo Zapad, nego i Istok, ona nije samo Europa, nego i Azija; zapravo, Rusija uopće nije Europa, nego Euroazija« — pisao je Pëtr Savickij u prvom manifestu eu-roazijstva, Povratak Istoku 1921. godine. čini mi se da je ključ euroazijatstva najbolje sažeo Nikolaj Berdjaev: »Euroazijci štuju turkijski element u ruskoj kulturi. Ponekad se stječe dojam da im nije blizak ruski element, nego azijat-sko, istočnjačko, tatarsko, mongolsko u ruskome. (...) za njih je moskovsko carstvo pokršteno tatarsko carstvo, a moskovski car popravoslavljeni tatarski kan. A u tom njima dragom carstvu još je živo poganstvo azijatskih plemena i muslimanstvo« (Berdjaev 2001: 4). Sve navedeno upućuje da su nereligio-znost i nomadizam ruskoga naroda u eseju O ruskom seljaštvu nasljeđe Istoka, no upućuje također na to da autor u njemu vodi prigušeni dijalog s duhovnim vođama euroazijstva, koji su 1921. godine objavili svoje ideje u zbirci Izlaz pre­ma Istoku. Trubeckoj i Savickij su, prije svega, u njoj propagirali duhovnu po-vezanost s Istokom, zagovarali su otklon od europskoga poimanja kulturnoga i nekulturnoga, kao i simboličku pobjedu divljeg mužika nad učenim prirodo­slovcem. Štoviše, oni su smatrali da bi se Rusi trebali prepustiti istočnjačkome načelu i ojačati vezu s bizantskim elementima, poput srčanosti, pasivnosti, promatranja i kontemplativnosti: »Ruski je narod sklon istočnim narodima. (…) Rusija je uistinu pravoslavno–muslimanska, pravoslavno–budistička ze-mlja« (Savickij 2007: 1).

Iako se na prvi pogled čini da su euroazijstvo i boljševizam posve nepomirljive ideologije, to i nije sasvim ispravno. Štoviše, mnogi su uočili neke podudarno-

74 Rusija nije samo geopolitički obilježena Azijom i Europom; ta se podvojenost očituje i u ruskom mentalitetu. zbog toga je Berdjaev vjerovao da je ruski narod prošaran elementima istočne i zapad-ne kulture, a samim time i nedefiniran, ni europski ni azijski.

75 Više u članku Smirnova, l. 2009. Evroazijstvo v vosprijatii i osmyslenii Gor’kogo u: Koncepcija mira i čeloveka v tvorčestve M. Gor’kogo (ur: l. Spiridonova), moskva: ImlI RAN.

76 N. Trubeckoj, P. Savickij, G. Florovskij, P. Suvčinskij.

Perusko kb 12.indd 114 13.2.2013. 9:42:37

115

sti u njihovoj metapolitici77, no boljševičku indignaciju zbog eseja O ruskom seljaštvu nipošto ne bi trebalo protumačiti kao obranu ili podršku napadnutoj filozofiji euroazijstva (na koju se obrušio Gor’kij). Iako, možda nije zgorega podsjetiti na jednu od najstrože čuvanih tajni sovjetske vlasti: azijatsko podrije-tlo njezinoga vođe. lenin (kojemu to, nota bene, nije pravo ime) je po ocu bio zapravo čuvaš — pripadnik naroda turkijske jezične skupine — a po majčinoj Židov78, što znači da lenin uopće nije bio Rus. u izvrsnoj studiji Leninov dosje bez cenzure (1999) Akim Arutjunov — jedan od vodećih suvremenih ruskih povjesničara — tvrdi kako je ruska nacionalnost sovjetskoga vođe bila lažna, izmišljena, što dokazuju čak i tipično mongolske crte njegovoga lica. je li to u eseju O ruskom seljaštvu iščitala i sovjetska vlast? je li zbog toga pobjesnila na Gor’koga? Iako je Gor’kij u tekstu opravdavao njihovu okrutnost u vrijeme revolucije, čini se da nisu vjerovali njegovim riječima. za to, uostalom, postoje opravdani razlozi — Nepravovremene misli u kojima ih je nedvosmisleno pro-zvao zbog okrutnosti. Izgleda da je njegov pokušaj opravdavanja iste u eseju O ruskom seljaštvu bio neuvjerljiv. drugi je razlog umetnut negdje na sredini berlinskoga eseja, gdje se po Straussu obično i plasiraju heretične misli u tekstu koji želi samo ostaviti privid politički korektnoga: »Tko je okrutniji: bijeli ili crveni? Vjerojatno podjednako, uostalom, i jedni i drugi su Rusi. Ipak, povijest nudi posve jasan odgovor na nedoumicu o stupnju okrutnosti: najokrutniji je onaj koji je najaktivniji« (Gor’kij 2007: 8). A koga autor smatra najaktivnijim? Ovakva namjerna autorova neodređenost prisiljava čitatelja da sam zaključi jesu li to monarhisti ili boljševici.

Ipak, pritom bi trebalo voditi računa o nekoliko ključnih parametara, ali i mogućih zamki. Ako se aktivnost mjeri duljinom upravljanja zemljom, onda nema sumnje da su najaktivniji bili monarhisti (koji su najdulje vladali Rusi-jom). Ali, kada bi trebalo istaknuti pojam koji Gor’kij najčešće vezuje uz opis boljševika i revolucionarnih lidera u eseju, to bi bila aktivnost. Time su upravo oni stekli laskavu titulu najokrutnijih. Ovome valja dodati i zanimljivo prizna-

77 Politološki rječnik V. Konovalova potvrđuje postojanje mnogih sličnosti između boljševizma i euro-azijstva. za tu svrhu privodi i izjavu Trubeckoga, po kojemu su boljševizam i euroazijstvo slični i po tomu što odbacuju rusku dorevolucionarnu kulturu.

78 Arutjunovljeva studija ukazuje na pet linija u genealogiji obitelji ul’janov: židovsku, njemačku i švedsku po majčinoj strani te kalmičku i čuvašku po očevoj strani. Na kalmičku i židovsku liniju prva je ukazala m. Šaginjan, autorica znamenite tetralogije o leninu Sem’ja Ul’janovyh.

Perusko kb 12.indd 115 13.2.2013. 9:42:37

116

nje Gor’koga na predzadnjoj stranici eseja: »Ne poričem da su od svih grešnih ljudi na svijetu političari najgrešniji« (Gor’kij 2007: 19). uzme li se u obzir izrazita političnost stvaralaštva Gor’koga, kao i prisna prijateljstva s mnogim sovjetskim političkim dužnosnicima, gore ukazana tvrdnja je prijetvorna i proturječna. Nudi li esej Gor’koga između redaka odgovor na pitanje tko je okrutniji, bijeli ili crveni? Veći dio otvorenoga sloja eseja uvjerava čitatelja da su to bijeli, no možda bi ovdje trebalo povjerovati Straussovu tumačenju majmonidovih proturječja u Vodiču za zdvojne, u kojemu zaključuje da je od dviju proturječnih tvrdnji »istinita ona tvrdnja koja je rjeđa ili koja se samo jednom pojavljuje« (Strauss 2003: 68). uostalom, nije li upravo aktivan odnos zapadnjaka prema zemlji, odnosno podčinjavanje prirode, koje je zagovarao boljševički dio autorove podvojene duše, svojevrsna brutalnost, odnosno nasi-lje? uzme li se u obzir geoliterarno prognanstvo maksima Gor’koga u vrijeme emigrantskih (berlinskih i talijanskih) godina, jasno je da je istinu o presudnim stvarima mogao napisati jedino zaobilaznim putem, skrivajući je u dublje slo-jeve djela ili između redaka. Na samom kraju analize ezoteričnih misli u eseju Gor’koga valjalo bi odgovoriti na sljedeće pitanje: je li moguće tumačiti ulogu Gor’koga onako kako je on tumačio ruski narod?

za to je neophodno ukazati na drugu važnu liniju kojom se kreću otvorena esejistička razmišljanja autora u tekstu, a to je opozicija selo — grad. logično, autorova degradacija sela nastavlja se i u novootvorenoj opreci s gradom; na-pore sela Gor’kij je obezvrijedio zamjerivši mu tehnički primitivizam, neaktiv-nost i beskorisnost, dok je gradski trud (točnije napore građana) petrarkistički proslavio, zaneseno nižući laude, poput raznovrsnosti, otpornosti, marljivosti i dugovječnosti. Treba primijetiti kako publicistička neobjektivnost Gor’koga dostiže svojevrsni emocionalni zenit u oslikavanju odnosa sela i seljana prema gradu i njegovim stanovnicima. Bilo da je riječ o bezdušnom nedostatku empa-tije sela za problem gladi u zemlji ili o njihovoj pasivnoj ulozi u Oktobarskoj re-voluciji, autorova je namjera transparentna — dokazati barbarstvo sela: »Kako se prema toj drami odnosi ruski seljak, još uvijek poprilično sit? (...) Ljudi umiru, moramo počistiti ulice — rekao mi je jedan stari Novgorožanin (...)« (Gor’kij 2007: 7); »Bradati je mužik poslije duge i žestoke kritike na račun gradskih »zabava« zaključio: — da smo mi sami podigli revoluciju, odavno bi zavladao mir i red na zemlji« (2007: 15). Na prethodnim sam stranicama nastojala rastvoriti skriveno značenje i ukazati na aluzivnost semantičkoga po-

Perusko kb 12.indd 116 13.2.2013. 9:42:37

117

lja selo/seljaci/seljaštvo, no u novopostavljenoj antonimiji mnogo je zanimljivija semantika grada, koji je u Gor’koga manje topografska kategorija, a više meta-fizička sila. Ako su za Claudia Guilléna gradovi bili civitas verbi, kod Gor’koga se oni pak mogu protumačiti kao svojevrsni civitas intellecti. Gradovi su carstvo razuma, znanstvenoga i kulturnoga napretka, u kojemu njegovi stanovnici žive po principu latinske poslovice labor omnia vincit: »Od bezobličnih komada mrtve rude on stvara nevjerojatno složene strojeve i aparaturu, oplemenjene njegovim razumom, žive. On je već podčinio prirodne sile svojim visokim ci-ljevima, koji mu služe kao što su džinovi iz istočnjačkih bajki opsluživali cara Sulejmana« (Gor’kij 2007: 4). Grad je za Gor’koga gotovo sinonim za zapad-njačku kulturu, za kojom toliko žude autorove publicističke i didaktičke misli. Stoga ne čudi što u gradu obitavaju racionalni intelektualci u kontrapunktu barbarskome stanovništvu sela, pasivnim fatalistima Istoka.

No semantika pojma građanin mnogo je intimnija nego što se na prvi pogled čini, a to najbolje pokazuje nadahnuti patos kojim ga autor prikazuje: »on vidi odraz vlastite energije u najraznovrsnijim mehanizmima, stvarima, u ti-sućama knjiga, slika; sve što ga okružuje utjelovljenje je veličanstvenih muka njegova duha, maštanja i nadanja, ljubavi i mržnje, sumnje i vjerovanja, treptaja njegove duše u kojoj živi neutaživa žeđ za novim formama, idejama, djelima, kao i mučna ustrajnost u razotkrivanju tajni prirode, pronalaženja smisla po-stojanja« (2007: 4). Ovakvo intimno poniranje u prirodu građanskoga bića valja shvatiti kao introspektivno poniranje samoga autora, koji se prepoznaje u latinskoj sintagmi homo faber. Ono što u psihološkome smislu dubinski razli-kuje mentalitet ruskoga seljaka od mentaliteta ruskoga građanina jest svijet o vlastitoj grešnosti — breme kojega je građanin, kakvim ga poima Gor’kij, iteka-ko svjestan: »(...) on je stvorio taj mikroskop samokritičnosti, pomoću kojega stravično jasno vidi sve svoje zločine i poroke, sve svjesne i nesvjesne greške, i najmanje pomake njegova vječito neutaženoga duha« (Gor’kij 2007: 5). Teš-ko se oduprijeti dojmu kako ovdje nije riječ samo o mentalitetu i psihologiji građanina. čini se da je posrijedi svojevrsna ispovijed samoga autora, točnije svijest o vlastitoj mukotrpnoj (gdjekad i licemjernoj) podvojenosti. To ujed-no baca posve novo svjetlo na gotovo ksenofobičan odnos prema azijatskome (istočnjačkome) seljaštvu u eseju Gor’koga. Njegov je književni i privatni život obilježila upravo ruska provincija (posebice bosjačko razdoblje skitnji, koje se okončalo na Kavkazu). u cjelokupnoj poetici njegova stvaralaštva nema go-

Perusko kb 12.indd 117 13.2.2013. 9:42:37

118

tovo ni jednoga gradskog (urbanog) toposa; sasvim je suprotan slučaj sa seo-skom (provincijskom) sredinom, koja dominira u njegovim djelima. drugim riječima, ideja grada u eseju možda i jest projekcija metafizičkoga raja, no ona je utopijska, a ne proživljena ideja. Shvaćanje sela, duboka poniranja u njegove najmračnije zakutke, kao i tvrdoglavo nastojanje da ga se barbarizira, u eseju su zasnovani na tolikom broju osobnih reminiscencija i iskustava da je posve opravdano zaključiti kako je posrijedi duboka trauma autora, koji — koliko-god se trudi — iz svoga rukopisa ne može istisnuti ono »seljačko«, da ne ka-žem azijatsko.

Perusko kb 12.indd 118 13.2.2013. 9:42:37

119

mIHAIl BulGAKOV: Moskovske scene

(Na istaknutim mjestima)

— Izvolite, gospodo — ljubazno reče domaćin i carskom nas gestom usmjeri pre­ma stolu.

Nije nas trebalo moliti. Zauzeli smo svoja mjesta i raširili uštirkani ubrus koji je pred nama uspravno stršao.

Za stolom nas je bilo četvero: domaćin — bivši carski odvjetnik, njegov bratić — također bivši carski odvjetnik, sestrična — bivša udovica društvenog savjetnika, poslije službenica u Sovnarhozu, a danas samo Zinaida Ivanovna, te gost — a to bih bio ja — bivši... uostalom, posve je nevažno… čovjek neodređenoga zanimanja.

Prvo travanjsko sunce udaralo je o prozor, zatim se nastavilo igrati u čašicama za rakiju.

— Bogu hvala što je stiglo proljeće. Dotukla nas je ova zima — izustio je domaćin i nježno primio grlić staklene boce.

— Bome jest! — zavapio sam, vadeći iz konzerve haringu. Začas sam joj ogulio kožicu, kruh namazao maslacem, a onda ga prekrio unakaženim ribljim tijelom i zaustio, ljubazno se iskesivši prema Zinaidi Ivanovnoj: — U zdravlje!

Ispili smo po jednu.

Jesam li previše razblažio? — brižno se raspitivao domaćin.

Taman koliko treba — odgovorio sam duboko uzdahnuvši.

Možda mrvicu — svoje je rekla i Zinaida Ivanovna.

Muškarci su se jednoglasno usprotivili, a onda ispili još jednu. Zatim se pojavila kućna pomoćnica sa zdjelom juhe.

Perusko kb 12.indd 119 13.2.2013. 9:42:37

120

Poslije druge čašice božanstvena me toplina okupala iznutra, a dobroćudnost pri­mila u svoje odaje. Zavolio sam i domaćina i njegova bratića, a Zinaida Ivanovna mi se odjednom učinila vrlo privlačnom, unatoč njezinih 38 godina. Pokazalo se da ni brada Karla Marxa koja je stajala na suprotnome zidu, odmah pored karte željeznica, nije bila velika kao što se mislilo. Priča o tome kako je Karl Marx dos­pio u stan odvjetnika koji ga je prezirao cijelim svojim bićem, počinje ovako. Moj je domaćin jedan od oštroumnijih ljudi u Moskvi, možda čak i najoštroumniji. Brzo je shvatio da to što nam se događa nije prolazna šala, pa se zaštitio. I to ne bilo kako, amaterski, nego vrlo studiozno. Prvo je pozvao Terencija da mu zasvinji stan, a zatim je u blagovaonici dao sazidati nešto nalik glinenome lijesu. Taj je isti Terencije na svim zidovima iskopao velike rupe kroz koje je provukao debele crne cijevi. Oduševljen učinjenim, domaćin je izjavio:

— Za slučaj da nam gadovi uskrate grijanje — i zaputio se na Pljuščihu ulicu.

Iz Pljuščihe je doveo Zinaidu Ivanovnu i smjestio je u svoju bivšu spavaću sobu, inače vrlo osunčanu. Nedugo zatim doputovao je domaćinov bratić iz Minska. Ovaj ga je objeručke dočekao i smjestio u bivšu sobu za goste (desno od predsoblja) te mu je dao crnu pećicu. Zatim je petnaest vreća brašna stavio na ulaz u bibliote­ku (ravno nasred hodnika), zaključao vrata, na njih objesio tepih, na njega policu, na policu prazne boce i neke stare novine, i biblioteka je nestala — vrag bi više znao ući u nju. Tako je šest soba pretvorio u tri. U jednu je, zajedno s potvrdom o srčanoj mani, smjestio sebe; skinuo je vrata koja su dijelila preostale dvije sobe (za goste i kabineta), dobivši tako jednu neobičnu sobu za dvoje.

Nije to bila jedna soba, nego dvije, ali živjeti u obje bilo je nemoguć. Tim više što je u prvoj sobi (dnevnoj) odmah ispod kipa gole žene, pokraj klavira, smjestio krevet. Iz kuhinje je dozvao Sašu i rekao joj: — Kada budu dolazili ovamo, ti im samo reci da ovdje spavaš.

Saša se urotnički nasmiješila i odvratila:

— Dobro, gospodine.

Vrata kabineta oblijepio je dokumentima s potvrdom da mu kao odvjetniku pri­pada još »dodatni stambeni prostor«. Taj je dodatni prostor zabarikadirao dvje­ma policama s knjigama, starim biciklom bez kotača, stolicom s čavlima i trima karnišama. I ja, koji sam odlično poznavao njegov stan, kad sam se u njemu našao

Perusko kb 12.indd 120 13.2.2013. 9:42:37

121

nakon što je preuređen u bojno polje, razbio sam oba koljena, lice i ruke, a sako sam razderao i straga i sprijeda.

Na klavir je nalijepio potvrdu da je Zinaida Ivanovna glazbena učiteljica, na vra­ta njezine sobe da radi u Sovnarhozu, dok je na bratićeva vrata zalijepio da je ovaj tajnik. Običavao je otvoriti ulazna vrata tek nakon trećega zvona, a Saša bi za to vrijeme već ležala u krevetu pokraj klavira.

Tri godine su ljudi u sivim kabanicama i crnim kaputima izjedenim moljcima te djevojke s aktovkama i nepromočivim kabanicama nasrtali u stan poput pješadije na bodljikavu žicu, a pritom nisu ništa razotkrili. Kad sam se nakon tri godine vratio u Moskvu, koju sam tako lakomisleno napustio, ništa se nije promijenilo. Domaćin je možda malčice smršavio i stalno se žalio da su ga izmučili.

Tada je kupio četiri portreta. Lunačarskoga je objesio u sobu za goste na najvidlji­vijem mjestu u stanu, pa je narodni komesar bio uočljiv iz svakoga kuta. U bla­govaonici je objesio Marxov portret, a u bratićevoj sobi, iznad prekrasnoga žutog ormara sa zrcalom, pribadačama je pričvrstio L. Trockoga. Lice Trockoga bilo je prikazano en face s cvikerima — kako mu, uostalom, priliči — s dobroćudnim osmjehom na licu. Ali, učinilo mi se da se predstojnik RVS–a79 namrštio, za ra­zliku od domaćinova pogleda, koji se poput pribadača zario u portret. I takav, na­mršten, je i ostao. Zatim je domaćin izvadio iz mape Karla Liebknechta i otišao u sestričninu sobu. Ova je stajala na pragu, rukama je pljesnula bedra, obgrljena prugastom suknjom, i zaurlala:

— Samo mi je još to trebalo! Aleksandr Palyč, dok sam ja živa u mojoj sobi neće visjeti nikakvi Marati i Dantoni!

— Zin... kakve sad veze ima Marat... — promrmljao je domaćin, no energična ga je žena zgrabila za ramena i izbacila van. Domaćin je zamišljeno prevrtao fotografiju u rukama, a onda ju je nekamo spremio.

Novi napad dogodio se za točno pola sata. Nakon što su triput zvonili i šakama lupali na obojeno i neravno staklo glavnoga ulaza, domaćin je na se nabacio po­habanu vojničku bluzu umjesto sakoa te svu trojicu pustio unutra. Dvojica su bili u sivom, a treći s trošnom aktovkom u crnom.

79 Od Revolucionnyj voennyj sovet.

Perusko kb 12.indd 121 13.2.2013. 9:42:37

122

— Mnogo je tu soba… — izustio je prvi u sivom, iznenađeno gledajući u dnevnu sobu. Domaćin je mudro odlučio ne paliti svjetla, pa su se zrcala, garderoba, sku­pocjeni kožnati stolci i jelenji rogovi izgubili u magli.

— Što vam je, drugovi?! — začudio se domaćin i pljesnuo rukama, — o kakvim vi sobama govorite? Već me šest komisija ovoga tjedna posjetilo. Evo, uvjerite se sami! Ne samo da nemam višak soba, nego bi mi dobro došla još jedna dodatna soba. Pogledajte, — domaćin izvadi iz džepa papirić — po zakonu mi pripada još 16 četvornih metara, a ovdje je tek 13.5. Upravo tako. Pitam se samo gdje ću li samo naći još 2.5 četvorna metra?!

— Vidjet ćemo — mrko odvrati drugi u sivom.

— Samo naprijed, drugovi!

U tom se trenutku pred njima stvori A. V. Lunačarskij. Sva su trojica zapanjeno gledala u narodnoga komesara.

— Tko ovdje živi? — upitao je prvi u sivom, pokazujući na krevet.

— Drugarica Epišina, Aleksandra Ivanovna.

— A ona je?

— Radi — odvratio je domaćin, slatko se osmjehnuvši — u praonici.

— A da ona nije slučajno vaša kućna pomoćnica? — sumnjičio ga je crni.

Domaćin odvrati zgrčena lica:

— Pa što vi to, druže, govorite?! Sličim li vam ja na buržuja?! Jedva da imam za hranu, a kamoli za »kućnu pomoćnicu«! He–he!

— A ovo? — suho upita crni, pokazujući u rupu, odnosno domaćinov kabinet.

Dodatnih 13. 5 četvornih metara za potrebe moga posla — nerazgovjetno promr­mlja domaćin.

Crni pohita u mračni kabinet. Nakon samo jedne sekunde čulo se kako se uz pra­sak srušila zdjela, a crni je padajući glavom udario u lanac bicikla.

— Sad ste se i sami uvjerili, drugovi, — zločesto odvrati domaćin — da vam ni­sam lagao kada sam rekao da je nam je tu vrlo skučeno.

Iz vučje je jame crni izišao unakaženoga lica i razbijenih koljena.

Perusko kb 12.indd 122 13.2.2013. 9:42:37

123

— Nisu li vas poslali ovamo greškom? — uplašeno upita domaćin.

— A... ta.... ta... mo... — nejasno promrmlja crni.

— Ovdje je drugarica Nasturcina, — predvodio ih je domaćin — a tu sam ja — i pokaže na Karla Marxa. Čuđenje na njihovim licima bivalo je sve veće. — Ondje je drug Ščerbovskij — svečano je pokazao na L. D. Trockoga.

Trojac je užasnuto promatrao portret.

— Zar je on član partije? — upita drugi u sivom.

— Nije, — ironično se nasmiješi domaćin — ali je simpatizer. Komunist u duši, baš kao i ja. Ovdje, drugovi, žive samo odgovorni radnici.

— Odgovorni, simpatizeri… — mrzovoljno promrmlja crni, tarući si koljeno — a oko nas ormari sa zrcalom. Sve same raskošne stvari.

— Raskošne? — prijekorno povikne domaćin — Što vam je, drugovi?! U ormaru držim posteljinu, i to već izlizanu. A posteljina nam je, drugovi, neophodna — reče domaćin i posegne u džep tražeći ključ. Odjednom zastane i problijedi, jer mu je sinulo da je među jastučnice sinoć gurnuo šest srebrnih podmetača.

— Posteljina je, drugovi, stvar higijene. I naši voljeni vođe — domaćin objema rukama pokaže prema portretima — sve vrijeme uvjeravaju proletarijat koliko je važno biti čist. Epidemije, tifus, kuga, kolera... sve se te bolesti javljaju zbog toga što mi, drugovi, još uvijek nismo osvijestili da moramo ostati čisti ako ih želimo spriječiti. Evo, naš vođa...

U tom mi se trenutku zaista učinilo da se lice Trockoga zgrčilo i da su mu se usnice raširile u želji da nešto izuste. Izgleda da se isto učinilo i domaćinu, jer je iznenada zašutio, a onda brže–bolje nadodao:

— Tu je zahod, drugovi, a tamo kupaonica. U užasnome je stanju, naravno. Vidite i sami tamo kantu s krpama, a do kupaonice je sada kuhinja — hladna, podrazumijeva se. Tko si sad može priuštiti kuhinju?! Kuhamo na kuhalu. Alek­sandra Ivanovna, što vi ovdje radite? U sobi vas čeka pismo. Eto, drugovi, to bi bilo to! Mislim da ću podnijeti zahtjev za dodatnu sobu jer, znate, ne isplati mi se razbijati koljena svaki dan. Kome se trebam obratiti s molbom za dodatnu sobu?

— Idemo, Stepan — beznadno mahne rukom prvi u sivom, nakon čega su čizme sve trojice odstupala u predsoblje.

Perusko kb 12.indd 123 13.2.2013. 9:42:37

124

Kada su utihnuli koraci na stubama, domaćin se srušio na stol.

— Ma jeste li vi to vidjeli?! — vikao je — Tako je svaki božji dan! Kunem vam se, dotući će me.

— Čujte, — odgovorih mu — nije još sigurno tko će koga dotući!

— Haha! — stao se hihotati domaćin i veselo se zaderao: — Saša, pristavi samovar!

To bi ukratko bila povijest dolaska komunističkih portreta, posebno Marxovoga portreta. Ali, vratimo se priči.

...Poslije juhe smazali smo govedinu à la Stroganov, popili po čašicu bijeloga vina s Krima, a onda je Saša poslužila kavu.

Iz kabineta je uporno zvonio telefon.

— To je vjerojatno Margarita Mihalna — ljubazno se nasmiješio domaćin i po­hitao u kabinet.

— Da... da.... — čulo se iz kabineta, ali nedugo nakon toga: — Šta??!!

Zakreketalo je u slušalici, nakon čega se čula galama:

— Vladimire Ivanoviču! Lijepo sam vam objasnio! Svi su oni službenici! Pa kako je to moguće?!

— Ah! — uzdahnula je sestrična — zar su ga kaznili?!

Nakon što je svom snagom zalupio slušalicom, domaćin se pojavio na vratima.

— Kaznili su vas? — vikala je sestrična.

— Čestitam vam, — bijesno joj odbrusi — vas su kaznili, draga moja!

— Molim? — ustala je sva zamazana. — Kako se samo usuđuju?! Pa rekla sam im da sam prije bila službenica!

— Rekla sam, rekla sam — oponašao ju je domaćin. — Nije trebalo govoriti, nego gledati što onaj gad zapisuje u knjižicu! A ti, — okrene se bratiću — lijepo sam ti rekao da gledaš što zapisuje! Sad smo sve troje u gabuli!

— Ma ti si bu–da–la, — odvrati bratić, sav crven u licu — šta sam ti ja skrivio? Dvaput sam prokletniku rekao da sam službenik! Ti si kriv! On je tvoj poznanik, ti si trebao voditi računa što zapisuje!

Perusko kb 12.indd 124 13.2.2013. 9:42:37

125

— On je svinja, a ne poznanik! — zagrmio je domaćin. — A sebe još naziva pri­jateljem! Kukavna ništarija. Samo se htio osloboditi odgovornosti.

— Koliko ću im morati platiti? — vikala je sestrična.

— Pet tisuća!

— Ali, zašto samo ja? — upitala je.

— Ne brinite se! — sarkastično joj odbrusi domaćin. — Uskoro ćemo i mi doći na red. Samo… ako si ti prošla s pet, koliko ću im tek ja morati platiti? Nije sad trenutak za sjedenje. Obucite se i odite dežurnom inspektoru, objasnite mu da je posrijedi pogreška. Idem i ja s vama… Brzo, brzo!

Sestrična je pojurila iz sobe.

— Što nas je to snašlo? — tužno zavapi domaćin. — Ne daju nam živjeti. Ili su na vratima ili nas neprestano nazivaju! Izbjegli smo da nam zapljene stvari, ali globu nismo mogli izbjeći. Dokad će to trajati? Što li će još izmisliti?!

Zatim podigne pogled prema Karlu Marxu, koji je sjedio šutke, nepomično. Izgle­dao je kao da mu je izrazom lica htio poručiti:

To se mene ne tiče!

Pokraj njegove brade zlatilo se travanjsko sunce.

moskva (1923)

Perusko kb 12.indd 125 13.2.2013. 9:42:37

Perusko kb 12.indd 126 13.2.2013. 9:42:37

127

mImEzA SRPA I čEKIćA

Nakon mnogo promišljanja sve mi je jasnije da mi je krajnje vrijeme da se prestanem smijati.

mihail Bulgakov

možda i ne postoji bolji tekst od Bulgakovljevoga žanrovskog hibrida, priče–feljtona Moskovske scene80, za izučavanje prirode ezoteričnoga pi-

sanja između redaka, k tome još simbolički podnaslovljenoga Na istaknutim mjestima. Pripovjedna lepršavost i umijeće postizanja gotovo neozbiljne lakoće pri bavljenju vrlo ozbiljnim temama jedan je od Bulgakovljevih najjačih pri-povjednih aduta. Štoviše, upravo je pripovjedna lakoća zavarala sovjetsku cen-zuru, koja je propustila objavljivanje Moskovskih scena u berlinskim novinama Nakanune 1923. godine, ne nalazeći u njima političku herezu. za razliku od berlinskoga eseja Gor’koga, koji čak ni danas ne dospijeva u autorova sabrana djela, Bulgakovljeva je humoreska o stambenim problemima moskve 1920–ih godina bila popularna i tada kao što je i sada. unatoč stalnome strahu od cenzure, Bulgakov se u Moskovskim scenama nije ustručavao zaći u polje po-litičkoga te s njim koketirati na samoj granici dopuštenoga. za načetu temu o posebnoj književnoj vrsti u kojoj se autor, strahujući od cenzure i progona, odlučuje na prikrivanje svojih heterodoksnih političkih gledišta, priča–feljton Moskovske scene uistinu je paradigmatski primjer. Tomu su prvenstveno dva razloga: Moskovske scene ne samo da posjeduju mnoštvo obilježja pisanja zao­bilaznim putem (writing in a oblique way), nego sâmo prikrivanje čini ključnu tematsku okosnicu u njima. To znači da se u feljtonu mogu razabrati dvije kate-gorije prikrivanja; prva je vezana za otvoreni sloj, a druga za skriveni. Budući da je ovaj posljednji skriven između redaka djela, do njega vodi lakši ili teži (ovisno

80 u nekim je izdanjima feljton objavljen pod nazivom Četiri portreta, recimo u zbirci Traktat o stano­vanju 1926. godine.

Perusko kb 12.indd 127 13.2.2013. 9:42:37

128

o dubini i sposobnosti političke mimikrije) postupak dešifriranja teksta Strau-ssovom metodom čitanja. Prije svega, potrebno je osvijetliti otvorenu razinu djela, odnosno svima vidljiv sadržaj. Njega je moguće sažeti kao borbu glav-noga junaka — ujedno i vlasnika stana — sa stambenom politikom sovjetske vlasti početkom 1920–ih godina.

Svetlana Bojm u knjizi Opća mjesta. Mitologija svakodnevice (2002) podsjeća kako je po završetku Oktobarske revolucije lenin izdao zakon o eksproprija-ciji privatnih stanova, suglasno kojemu je svaki stanovnik imao pravo na tek 10 kvadratnih metara vlastitoga stambenog prostora. Glavnu okosnicu Bulga-kovljeva feljtona čini upravo pokušaj pretvorbe privatnoga buržoaskoga stana u utopijski koncept novoga sovjetskoga stanovanja — u tzv. komunalni stan (komunal’naja kvartira). Iako se takav oblik stanovanja povezuje sa Stalinom i staljinizmom 1930–ih godina, istina je da zamisao o komunalnim stanovima pripada leninu. Stan koji opisuje u Moskovskim scenama ni po čemu ne udo-voljava pravilima nove sovjetske kulture stanovanja. Štoviše, on je upravo anti-pod komunalnoga stana: prevelik je, raskošan (prepun je buržoaskih predmeta poput glasovira, kipova, antiknoga namještaja i sl.) te u njemu potajno živi i posluga. Obilje oštroumnoga humora u Moskovskim scenama potiče nadrealni karakter problematike kojom je zaokupljen vlasnik stana, što Moskovske scene u žanrovskome smislu približava komediji situacije. A ona je sljedeća: očajni vlasnika stana nastoji ostvariti nemoguće — kamuflirati šesterosoban stan u skučeno obitavalište s troje sustanara, s ciljem simulacije komunalnoga stana, toga »općeg mjesta« sovjetskoga kolektivnog sjećanja. Komunalni stan Bojm naziva mikrozozmosom sovjetske civilizacije te napominje da takvo načelo za-jedničkoga življenja nije bilo samo odraz stambene krize postrevolucionarnih godina, nego i utopijskoga karaktera komunizma, kao i trandscendentalnoga beskućništva, svojstvenoga Rusima. Bulgakovljevo stvaralaštvo podatno je za kojekakva postmodernistička tumačenja pa bi se i za Moskovske scene moglo reći da su »nadfikcionalna«81 tvorevina koja se opire mimetičkome prikazi-vanju zbilje, no ne treba zaboraviti da su one ovisne upravo o zbiljskome kon-

81 Termin je među prvima upotrijebio američki eksperimentalni pisac Raymond Federman u knjizi Nadfikcija: Fikcija danas i sutra (1975), po kojemu je jedina relevantna vrsta fikcije ona koja iskuša-va mogućnosti fikcionalnoga, kao i ona koja otkriva ljudsku iracionalnost umjesto racionalnosti. Federman ju je nazvao nadfikcijom jer se njezina snaga ne krije u oponašanju stvarnosti, nego u razotkrivanju fikcionalnosti te stvarnosti. Bulgakovljeva su djela izvrstan primjer navedenoga.

Perusko kb 12.indd 128 13.2.2013. 9:42:37

129

tekstu, motivirane stvarnim (autobiografskim) stambenim mukama njezinoga autora82 u ranim 1920–im godinama. Ali, uzme li se u obzir fikcionalni (ira-cionalni) karakter same sovjetske zbilje, na koji je ukazao Andrej Sinjavskij u Osnovama sovjetske civilizacije, te Boris Groys, tvrdnjom da je socrealistička paradigma bila postmodernistički simulacrum, fikcionalnost Moskovskih scena mnogo je mimetičnija nego što se doima na prvi pogled.

Nastojanja vlasnika stana da ostvari pseudosovjetski život u buržoaskome sta-nu nisu iracionalna, nego su potaknuta konkretnom opasnošću koja vreba iza vrata — stambenim inspekcijama: »Tri godine su ljudi u sivim kabanicama i crnim kaputima izjedenim moljcima te djevojke s aktovkama i nepromočivim kabanicama nasrtali u stan poput pješaštva na bodljikavu žicu, a pritom nisu ništa razotkrili« (Bulgakov 2000: 590). Ne podsjećaju li gore opisana nasto-janja glavnoga junaka u Moskovskim scenama na literarnu borbu pojedinih autora u borbi s cenzurom i sličnim ostracizmima? Vjerujem da položaj he-terodoksnoga autora u ortodoksnome društvu može malo što opisati bolje od statusa Bulgakovljeva »buržuja« u vrtlogu sovjetskih stambenih reformi i novih društvenih pravila; čak je i mehanizam prikrivanja istine u Moskovskim scenama usporediv s tehnikom zaobilaznoga pisanja. Izdvojit ću šest koraka, tj. etapa prikrivanja u djelu koja dokazuju upravo navedeno. Prvi se temelji na strategiji raspoređivanja likova, koja se ostvaruje useljavanjem sustanara u ne-kad raskošan stan vlasnika te na strategiji njihova razmještanja po stanu: »Iz Pljuščihe je doveo zinaidu Ivanovnu i smjestio je u svoju bivšu spavaću sobu, inače vrlo osunčanu. Nedugo zatim doputovao je domaćinov bratić iz minska. Ovaj ga je objeručke dočekao i smjestio u bivšu sobu za goste (desno od predso-blja) te mu je dao crnu pećicu (...) Nije to bila jedna soba, nego dvije, ali živjeti u obje bilo je nemoguće. Tim više što je u prvoj sobi (dnevnoj) odmah ispod kipa gole žene, pokraj klavira, smjestio krevet. Iz kuhinje je dozvao Sašu i rekao joj: — Kada budu dolazili ovamo, ti im samo reci da ovdje spavaš (…) — do-bro, gospodine« (Bulgakov 2000: 589). drugi korak je preoblikovanje struk-ture stana, a pod time imam u vidu njegovo vizualno smanjenje i nagrđivanje prostorne raskoši korištenjem vreća brašna, tepiha, starih novina, praznih boca i sličnih rekvizita: »zatim je petnaest vreća brašna stavio na ulaz u biblioteku

82 mnogi kritičari vjeruju da se Bulgakov u Moskovskim scenama poslužio stvarnim predloškom iz vlastita života — opisom stana i događaja koji su snašli njegove prijatelje, što upućuje na obilato korištenje biografsko–dokumentarističkoga materijala iz moskovskoga života 1920–ih godina.

Perusko kb 12.indd 129 13.2.2013. 9:42:37

130

(ravno nasred hodnika), zaključao vrata, na njih objesio tepih, na njega policu, na policu stavio prazne boce i neke stare novine, i biblioteka je nestala — vrag bi više znao ući u nju. Tako je šest soba pretvorio u tri« (Bulgakov 2000: 589). Rezultat je predvidljiv — poništena je raskoš, a nekad buržoasko obitavalište pretvorilo se u skučen, oskudan i neudoban, tipično sovjetski komunalni stan.

Treći mimikrijski korak u djelu tiče se zamjene identiteta i socijalnoga statusa glavnoga kao i sporednih likova u tekstu. Vlasnik postaje srčani bolesnik, nje-gov bratić tajnik, a sluškinja učiteljica glazbe: »u jednu je, zajedno s potvrdom o srčanoj mani, smjestio sebe (...) Na klavir je nalijepio potvrdu da je zinaida Ivanovna glazbena učiteljica, na vrata njezine sobe da radi u Sovnarhozu, dok je na bratićeva vrata zalijepio da je ovaj tajnik« (2000: 589 — 590). Budući da se u procesu formiranja takvih lažnih identiteta i statusa podastire lažna do-kumentacija, koja se lijepi na najvidljivijim mjestima u stanu, posrijedi je istin-sko zavaravanje »neprijatelja«, odnosno vladinih inspekcija. četvrti se korak svodi na uporabu političko–ideologijskih rekvizita, kao što su vješanje portreta istaknutih komunističkih vođa na najvidljivijim mjestima: »lunačarskoga je objesio u sobu za goste na najvidljivijem mjestu u stanu, pa je narodni komes-ar bio uočljiv iz svakoga kuta. u blagovaonici je objesio marxov portret, a u bratićevoj sobi, iznad prekrasnoga žutog ormara s ogledalom, pribadačama je pričvrstio l. Trockoga. (...) zatim je domaćin izvadio iz mape Karla lieb-knechta i otišao u sestričninu sobu« (2000: 590). Nabrojenim mehanizmima valja pridodati i jedan međukorak: vrata stana otvarala su se isključivo nakon trećega zvona (čime, naravno, junak dobiva na vremenu za potrebne preinake te za zauzimanje dogovorenih strateških pozicija). u petom i pretposljednjem koraku na snazi je nadmudrivanje zainteresiranih strana — inspekcije, točni-je uvjeravanje vlasnika u vjerodostojnost gore nabrojenih koraka: »– mnogo je tu soba… — izustio je prvi u sivom, iznenađeno gledajući u dnevnu sobu. domaćin je mudro odlučio ne paliti svjetla, pa su se ogledala, garderoba, sku-pocjeni kožni stolci i jelenji rogovi izgubili u magli. — Što vam je, drugovi?! — začudio se domaćin i pljesnuo rukama, — o kakvim vi sobama govorite? Već me šest komisija ovoga tjedna posjetilo. Evo, uvjerite se sami! Ne samo da nemam višak soba, nego bi mi dobro došla još jedna dodatna soba. Pogleda-jte, — domaćin izvadi iz džepa papirić — po zakonu mi pripada još 16 metara kvadratnih, a ovdje je tek 13.5 (2000: 591). Šesti i posljednji korak čini raskrin­kavanje lažnih prilika u stanu, zbog čega slijedi kazna: »Kaznili su vas? —

Perusko kb 12.indd 130 13.2.2013. 9:42:37

131

vikala je sestrična. — čestitam vam, — bijesno joj odbrusi — vas su kaznili, draga moja!« (Bulgakov 2000: 594).

čini mi se da je već posve jasno kako su izdvojeni koraci imanentni upravo po-sebnoj vrsti književnosti u totalitarističkim prilikama, u kojoj je pisac prisiljen izreći heterodoksna gledišta. Osnovni postulat takve književnosti jest prikri­vanje opasnih misli ili proturječja, čije bi otvoreno izlaganje bilo pogubno za autora. Svako djelo u kojemu autor uspijeva umetnuti heretične misli između redaka treba razraditi posebnu strategiju pisanja, čiji će osnovni strukturni ele-menti biti upravo raspoređivanje i preoblikovanje. Nadalje, počinjeno je »zlo-djelo« u konačnici obmanjivanje vlasti koja zabranjuje heterodoksna gledišta. To znači da će se pisac koji želi prikriti svoju herezu poslužiti političkom kamu­flažom, koristeći se upravo njezinim političko–ideologijskim rekvizitima. Na koncu, igra skrivača između teksta i vlasti ili autora i cenzora nije ništa drugo do nadmudrivanje protivnika. Raskrinkavanje, kojega je neminovna posljedi-ca kažnjavanje, posljednji je korak u Bulgakovljevu djelu te kao takav izlazi iz strukturalnoga okvira same tehnike pisanja te može i ne mora biti posljedica neortodoksnih istina izrečenih u djelu. Kao što djelo koje je pisano između redaka sadrži javni sloj pučkoga naučavanja i tajnu (glavnu) temu u skriveno-me sloju teksta, tako je Bulgakovljevim Moskovskim scenama imanentna slična višeznačnost. Na tematskoj razini dominira javni (neskriveni) sloj djela, gdje pripovjedač — ujedno jedan od likova — prikazuje proces postizanja politički korektnoga života svoga znanca, vlasnika stana. u drugome je planu zabranje-ni buržoaski život, koji u konkretnome slučaju više nije metafora za tehniku pisanja, nego skrivena dimenzija života nekih moskovljana.

Glavna se opozicija u Moskovskim scenama postiže suprotstavljanjem dviju osnovnih civilizacijskih paradigmi — boljševičke (socijalističke) i carske (bur-žoaske). Buržoasko je dočarano uvodnim ručkom, kojemu prisustvuju svi likovi, uključujući i pripovjedača: »— Izvolite, gospodo — ljubazno reče domaćin i carskom nas gestom usmjeri prema stolu« (Bulgakov 2000: 588). Već je sim-bolično zazivanje gospode umjesto tada obaveznih drugova, kao i snažna kono-tativna obilježenost pridjeva »carski« dovoljna da Bulgakovljevi suvremenici u tome prepoznaju svojevrsnu anomaliju. Pridoda li se tomu bogatu trpezu, po-stojanje posluge, ali i turgenjevljevske dijaloge u maniri najbolje devetnaestosto-ljetne realističke tradicije, nemoguće je ne uočiti iskakanje iz sovjetsko–kultu-rološkoga komunikacijskog koda. Budući da je temeljna semantička distinkcija

Perusko kb 12.indd 131 13.2.2013. 9:42:37

132

između suprotstavljenih paradigmi (carske i boljševičke) politička, razumljivi su brojni politički motivi u Moskovskim scenama. Od stambene kamuflaže i por-treta Karla marxa te ostalih komunističkih vođa, preko svakodnevnih inspek-cija koje vrši sovjetska vlast, pa do prakse nadziranja društva — sve je politički motivirano u Moskovskim scenama. Politička je konotacija još snažnije bila na-glašena u prvotnom naslovu Bulgakovljeva djela — Četiri portreta. Ni žanrov-ska razina Moskovskih scena nije jednoznačna. Budući da u Moskovskim scenama Bulgakov zadire u odnos države i pojedinca, feljton je svojevrsni metapolitički manifest. No s druge strane, Moskovske scene nisu lišene umjetničkoga ili, bolje rečeno, fikcionalnoga; politička misao u njima nipošto ne ostaje na publicistič-koj, banalno–informativnoj razini, nego polifonijski ulazi u djelo.

Politička je tema u Moskovskim scenama prisutna na nekoliko razina. Na neskrivenoj razini politika je tek motivska jedinica u orkestraciji teksta, no na skrivenoj su Moskovske scene alegorija onoga što je Bulgakov osudio još u kavkaskom pamfletu Kazališni Oktobar 1921. godine, kada je predvi-dio nasilno prodiranje političke ideologije na kazališnu scenu: »Podupi-rači su se u tren oka srušili uz prasak, a Revolucija se nepozvano pojavila u parteru kazališta (...). Ali scena nije muzej. zbog toga ne čudi što se na nju obrušava kazališni Oktobar, razarajući prijašnje tradicije, uništavajući sta-re okvire, unoseći novu ideologiju, nove neočekivane obrasce« (Bulgakov 2006: 224). upravo je nestanak granice koja dijeli scenu i gledateljstvo (odnosno fikciju od fakcije), zajedno s poništavanjem disharmonične in-dividualnosti u ime uniformnoga sklada, prikazano prodiranjem socija-lističke ideologije u mikrokozmos Bulgakovljevih Moskovskih scena. I to u najprivatnije zakutke osobnoga »prostranstva« — u dnevne i spavaće sobe. Stoga su Moskovske scene realizirana metafora procesa dezindivi-dualizacije, karakteristične za sovjetsko društvo, u kojemu je opće uvijek iznad pojedinačnoga. Taj nezaustavljivi mehanizam gubitka privatnoga primjećuje i Walter Benjamin u svojemu Moskovskom dnevniku 1927. go-dine: »Biti komunist u zemlji gdje vlada proletarijat znači potpuno odri-canje od privatne nezavisnosti« (Benjamin 1986: 95). za ruskoga teore-tičara mihaila Èpštejna takav novi poredak, u kojemu je individualnost u potpunosti izgubljena zbog toga što je podvrgnuta ideji kolektiva, zapra-

Perusko kb 12.indd 132 13.2.2013. 9:42:37

133

vo je oblik hipersocijalnosti, koja zahvaća rusko komunističko društvo već 1920–ih godina83.

dva odnosa u Moskovskim scenama zaslužuju pomniju analizu — pripovjeda-čev odnos prema sovjetskoj stvarnosti i pripovjedačev odnos prema ostacima buržoazije u njoj. Bulgakovljeva literarna i privatna antisovjetskost bila je go-ruća tema u sovjetskih kritičara, koji su je pronalazili tamo gdje je postojalo opravdanih razloga, kao i ondje gdje je takva interpretacija bila prvenstveno vulgarna pozitivistička instrumentalizacija. Autorova (tekstualna i privatna) antisovjetskost i dalje je iznimno popularna među suvremenim stručnjacima i biografima, osvježena, k tome, novim spoznajama iz tek otpečaćenih dokume-nata i pisama iz nekoć dobro čuvanih sovjetskih arhiva. manje je pozornosti, s druge strane, posvećeno ozbiljnoj analizi njegova odnosa prema buržoaziji, koji nije toliko jednostavan i jednosmislen kakvim se na prvi pogled čini. u Moskovskim scenama buržoasko je nasljeđe očigledno već u političkoj autoka-rakterizaciji pripovjedača: »za stolom nas je bilo četvero: domaćin — bivši carski odvjetnik, njegov bratić — također bivši carski odvjetnik, sestrična — bivša udovica društvenog savjetnika, poslije službenica u Sovnarhozu, a danas samo zinaida Ivanovna, te gost — a to bih bio ja — bivši... uostalom, posve je nevažno… čovjek neodređenoga zanimanja« (Bulgakov 2000: 588). Etiketa bivšega čovjeka itekako je politička, jer se njome pripovjedač svrstao u red bur-žuja, političkih neprijatelja sovjetskoga društva. Benjamin ovako opisuje status bivših ljudi u Moskovskom dnevniku: » (…) Taj se izraz odnosi na građanske krugove koje je revolucija lišila nekadašnje moći i koji se nisu mogli prilagoditi novim odnosima« (Benjamin 1986: 109). Budući da se njegovo pripovijedanje odvija iz pozicije zabranjene društveno–kulturne paradigme (bivši ljudi dio su društva koje boljševici žele anulirati), pripovjedač se već na samome početku odriče svake objektivnosti.

u središtu njegova pripovijedanja stoji kamuflaža buržoaskoga vlasnika, zbog čega se gotovo sam od sebe nameće zaključak da je pripovjedačev cilj prokaza-ti licemjerje bivših ljudi i ismijati njihove makijavelijanske makinacije, poput vješanja portreta komunističkih lidera na buržoaskim zidovima. da Bulgakov-ljeva proza vješto koketira s mogućnošću različitih političkih interpretacija, pa

83 Ruski je komunizam u Èpštejnovoj knjizi Postmoderna u ruskoj kniževnosti (2005) moguće sagleda-ti kao oblik ranoga, silom nametnutoga postmodernizma, za koji je karakterističan masovni proces hiperizacije društva, književnosti, stvarnosti i svega ostaloga.

Perusko kb 12.indd 133 13.2.2013. 9:42:37

134

se tako ponekad čak doima antiburžoaskom, najbolje dokazuje upravo Stalino-vo oduševljenje Bulgakovljevom dramom Dani Turbinovih, koje je navodno gledao petnaestak puta. jasno je da su portreti ključan motiv u Bulgakovljevoj priči–feljtonu, a pripovjedač ih uvodi već na samom početku slučajnim pogle-dom na gustu bradu Karla marxa: »Priča o tome kako je Karl marx dospio u stan odvjetnika koji ga je prezirao cijelim svojim bićem, počinje ovako« (Bul-gakov 2000: 589). Time, također, smjesta sugerira da je vlasnik politički prevrt-ljivac, sumnjivi licemjer. marxov portret dobiva otvorenu političku funkciju u drugom djelu Moskovskih scena, zajedno s preostala tri portreta komunističkih lidera84 koji vise na najuočljivijim mjestima u stanu — u dnevnoj sobi, blago-vaonici i spavaćim sobama. da skrene pažnju s očigledno buržoaskoga doma, vlasnik je stambenoj inspekciji »gurao« u vidno polje portrete komunističkih vođa: »— Ovdje je drugarica Nasturcina, — predvodio ih je domaćin — a tu sam ja — i pokaže na Karla marxa. čuđenje na njihovim licima bivalo je sve veće. — Ondje je drug Ščerbovskij — svečano je pokazao na l. d. Trockoga« (Bulgakov 2000: 592). Ipak, politička je mimikrija uzaludna jer makijavelijan-ski cilj u feljtonu nije postignut: »— Ali, zašto samo ja? — upitala je. — Ne brinite se! — sarkastično joj odbrusi domaćin. — uskoro ćemo i mi doći na red. Samo… ako si ti prošla s pet, koliko ću im tek ja morati platiti?” (2000: 594).

Ismijavaju li Moskovske scene buržoasko licemjerje? Bulgakovljevo djelo vrvi od sumnjivih nelogičnosti i sitnih grešaka u opisivanju vlasnikove političke kamuflaže. Nejasnoća nacrta, pobijanje ili netočno ponavljanje prethodnih tvrdnji, proturječja, propusti — sve su to elementi koji po Straussovu mišlje-nju upućuju na postojanje skrivenih slojeva u djelu85. One su sve brojnije kako se približavamo ključnom motivu — portretima koji vise na zidu. Počet ću

84 Podsjetit ću da su plakati i portreti najrasprostranjeniji oblik masovne kulture u 20. stoljeću, koja se elitizmu i individualnosti bivših (aristokratsko–buržoaskih) kultura suprotstavila dostupnošću, jednostavnošću i otvorenošću. Ta će manija plakata sa socijalističkim parolama i krilaticama, kao i kult portreta komunističkih vođa, krajem 1910–ih i početkom 1920–ih godina u Bulgakovljevoj prozi biti sinonim nove sovjetske stvarnosti te novoga shvaćanja kulture i važnosti ideologije u njoj. zbog toga će se, uostalom, portreti i plakati tako učestalo pojavljivati u piščevoj ranoj moskovskoj feljtonistici i beletristici.

85 »Ako majstor umijeća pisanja čini greške kakvih bi se posramio kakav inteligentan školarac, razbo-rito je pretpostaviti da su učinjene namjerno, a posebice ako autor — ma koliko usputno — govori o mogućnosti namjernih grešaka pri pisanju« (Strauss 2006: 29).

Perusko kb 12.indd 134 13.2.2013. 9:42:37

135

od samoga izbora vođa. Anatolij lunačarskij visio je na najvidljivijem mjestu; već spomenuti Karl marx na zidu blagovaonice; na zidovima bratićeve sobe smiješio se lev Trockij, a u sestričninoj sobi stanoviti Karl liebknecht. Smje-sta upada u oči prva nelogičnost u izboru komunističkih lidera, a to je portret njemačkoga socijalista i suosnivača Komunističke partije Njemačke, Karla liebknechta86, čiji portret upotpunjava svojevrsni panteon sovjetskih vođa. dakako, politički bonton nalaže da galeriju komunističkih »svetaca« upot-puni najsvetiji, tj. onaj čijim je portretima tada bila preplavljena cijela drža-va. Bulgakovljeva je pogreška toliko očigledna da može biti jedino namjerna. Odsutnost V. I. lenina spada upravo u one namjerne pogreške iz Straussova poučka koje pobuđuju sumnju u čitatelja, a analitičara pretvaraju u detekti-va87. da je u Bulgakovljevoj priči–feljtonu skrivena politička provokacija (pa čak i svojevrsna hereza) postaje još jasnije prilikom otkrivanja sljedeće pogreš-ke, koja se potkrala u Moskovskim scenama. Ona se događa u trenutku kada domaćin pokazuje stambenoj inspekciji portret Trockoga riječima naš vođa. Poznato je da je samo jedan čovjek 1923. godine uživao status našega vođe, a to je na zidovima vlasnikova stana odsutni lenin, a ne njegov politički rival Trockij88. da je posrijedi smišljeni lapsus pokazuje sljedeći citat: »u tom mi se trenutku zaista učinilo da se lice Trockoga zgrčilo i da su mu se usnice raširile u želji da nešto izuste. Izgleda da se isto učinilo i domaćinu, jer je iznenada zašutio, a onda brže–bolje nadodao (…)« (Bulgakov 2000: 592). Treba reći da je isti taj Trockij, čiji su portreti početkom 1920–ih godina visjeli posvuda, 1923. godine počeo gubiti na popularnosti, a već je 1926. godine postao perso­na non grata: partija ga izbacuje iz Centralnoga komiteta te ga 1927. godine progoni u Kazahstan. Kako protumačiti simboliku navedenih nelogičnosti i propusta u Bulgakovljevim Moskovskim scenama? Odgovoriti na to pitanje važno je i u svjetlu činjenice da je početkom 1920–ih godina sovjetska vlast

86 Koji se deklarativno suprotstavio sudjelovanju Njemačke u Prvome svjetskom ratu. liebknecht je, k tome, bio jedini član njemačkoga parlamenta koji se 1914. godine javno protivio ratu.

87 Odsutnost leninovoga i Engelsovoga portreta u Moskovskim scenama zabilježio je Sokolov u Bul-gakovljevoj Enciklopediji: »Prilično svojevoljan izbor portreta (...) ukazuje na postojanje nekih spe-cifičnih ciljeve, koje je htio postići takvom galerijom marksističkih svetaca« (Sokolov 2005: 544). Nažalost, Sokolov nije produbio započetu tezu, ne ulazeći u analizu tih skrivenih ciljeva.

88 Početkom 1920. godine CK se podijelio u dvije suprotstavljene skupine; jednu je predvodio lenin, a drugu Trockij. upravo su se tada odnosni između lenina i Trockoga osjetno pogoršali.

Perusko kb 12.indd 135 13.2.2013. 9:42:37

136

i zbog manjih »pogrešaka« kažnjavala ljude, čega je Bulagkov bio itekako svjestan89; i sam će je na svojoj koži iskusiti.

da su Bulgakovljevi tobožnji lapsusi dobro osmišljene smicalice, a ne propusti, dokazuje i nedavno otkriven autorov dnevnik, u kojemu je upravo iznenađu-juća revnost u bilježenju političkih zbivanja početkom 1920–ih godina. dva su moguća tumačenja leninove odsutnosti u Moskovskim scenama. Budući da je radio za novine, Bulgakov je bio vrstan poznavatelj sovjetske i inozemne društveno–političke situacije, koju je često tematizirao u svojim književnim i neknjiževnim tekstovima. Stoga se sa sigurnošću može ustvrditi da je znao za leninovu bolest90. Osim toga, još je značajnije to što je ovaj već krajem 1922. godine napustio aktivni politički život91, i to upravo u trenutku postupnog za-glađivanja odnosa s Trockim. Štoviše, lenin je već 1923. godine ostavio kremalj-ske uzde i odselio se na imanje u okolici moskve. Stoga je njegova odsutnost u Moskovskim scenama možda čak i opravdana, no unatoč tomu nedopustiva. Štoviše, ona je heretična. uzme li se u obzir da je Bulgakovljev feljton objav-ljen 6. svibnja 1923. godine, tj. osam mjeseci prije leninove smrti92, njegovu je simboličku odsutnost moguće protumačiti kao svjesno diskreditiranje leni-nove uloge i simboličko pokapanje pokojnika prije njegova stvarnoga izdisaja. Istodobno, Bulgakovljev odnos prema Trockome upućuje na drugačiju inter-pretaciju leninove odsutnosti među četiri portreta u Moskovskim scenama. u Bulgakovljevu je dnevniku leninu posvećena svega jedna suha minimalistička bilješka: »Sëmka mi je sada (pola šest je navečer) upravo obznanio da je lenin preminuo. Kaže da postoji i službeno priopćenje« (Bulgakov 2004: 37). us-poredi li se takva impersonalna bilješka o vođinoj smrti s Bulgakovljevim zapi-sima o liku i djelu Trockoga, koji obiluju u dnevniku, ali i u raznim feljtonima, uočljiva je Bulgakovljeva fascinacije odbačenim liderom: »I tako su, 8. siječnja

89 Prijateljevanje s Evgenijom zamjatinom — koji je u očima sovjetske vlasti 1920–ih godina bio za-branjen antisovjetski pisac nepovratno narušenoga ugleda — dokazuje kako Bulgakov nije imao nikakvih iluzija o slobodi stvaralaštva još u unutar kulture 1, te tzv. slobodarske atmosfere leninova vremena.

90 lenina je, podsjetit ću, liječio znameniti njemački liječnik Otfried Förster, što može implicitno pojasniti pojavljivanje njemačkoga komunista Karla liebknechta u Moskovskim scenama, pokraj Nijemca Karla marxa (čiji je izbor, dakako, sasvim logičan).

91 Posljednji je puta javno nastupio 20. studenoga 1922. godine na plenumu Mossoveta. 92 Točan je datum smrti 21. siječnja 1924. godine.

Perusko kb 12.indd 136 13.2.2013. 9:42:37

137

1924. godine, izbacili Trockoga93. Bog zna što će biti dalje s Rusijom. Samo joj on može pomoći!« (Bulgakov 2004: 36).

Poveže li se Bulgakovljevo žaljenje što Trockij neće postati leninovim nasljed-nikom s pogreškom u pogledu našeg vođe u Moskovskim scenama (i to upravo u trenutku kada je pitanje leninova nasljednika bilo itekako aktualno), otvorit će se sasvim nova razina političke provokacije — ovaj put usmjerena prema Sta-linu. zazivanje Božje pomoći u trenutku kada saznaje da leninovim nasljed-nikom neće postati Trockij nego Stalin, moguće je protumačiti kao strah, ne-povjerenje ili preziranje Iosifa Vissarionoviča94. Bulgakovljev dnevnički zapis u kojemu zaziva Božju pomoć poprima gotovo proročansku dimenziju u svjetlu činjenice da je piščeva literarna smrt nastupila upravo nakon Stalinova preuzi-manja vlasti; on će od 1929. godine do kraja života živjeti u mukotrpnom unu-tarnjem progonstvu. znači li propuštanje Bulgakovljeve političke provokacije to da je u leninovo doba ipak postojala sloboda pisanja ili se odgovor krije u činjenica da su Moskovske scene objavljene izvan sovjetskih granica, u berlinskoj redakciji novina Nakanune? Budući da je spomenute novine financirala sovjet-ska vlast te da su one zrakoplovom svakodnevno dostavljane u moskvu, teško je povjerovati da su autori i suradnici u novinama Nakanune bili lišeni cenzure, čak i pod pretpostavkom da je njihovim autorima bila dopuštena nešto veća kreativna sloboda. Ništa izglednija nije ni pretpostavka da je za to kriva slobo-darska atmosfera leninova vremena, odnosno paradigmatska kultura 1. To će najjasnije ilustrirati primjer Evgenija zamjatina, koji je 1922. godine zatvoren pod optužbom za otvoreno propagiranje književnoga slobodoumlja. Nameće se zaključak da je krivac sam Bulgakov, točnije njegovo pripovjedno lukavstvo, u kojemu će ključnu ulogu odigrati preuzimanje politički nekorektne, tzv. bur-žoaske perspektive.

Paradoksalno, buržujska (protusovjetska) perspektiva pripovijedanja otvorila je pripovjedaču više manevarskoga prostora, a samim time i mogućnost ume-tanja heretičnih nepodopština. u studiji o sovjetskoj književnosti čudakova ističe kako je vlast od pisaca tražila ispunjavanje političko–ideologijskih zadaća i konkretnih zahtjeva (pravovaljan izbor tema i likova, ispravno autorsko po-zicioniranje prema navedenim instancama i sl.). Pripovijedajući o životu bivših

93 Trockij je tada već izgubio utrku za leninovoga nasljednika. 94 Sokolov misli da se Bulgakov povodio kriterijem »izabrati manje zlo« kada je izabrao Trockoga.

Perusko kb 12.indd 137 13.2.2013. 9:42:37

138

ljudi, Bulgakovljeve Moskovske scene uklapaju se u tematsku shemu 1920–ih go-dina koju je uočila čudakova: »starost i smrt — religija — bivši ljudi — bivša Rusija« (čudakova 2001: 386). No autorovo vrednovanje određene teme, kao i njegovo odobravanje ili osuđivanje ponašanja vlastitih likova, uistinu je pred-stavljalo vrlo sklizak teren u arhitektonici književnih tekstova 1920–ih godina. dakako, on je bio posebno sklizak za neproleterske pisce i političke neistomi-šljenike. uzme li se u obzir Bulgakovljevo ratno iskustvo u svojstvu vojnoga liječnika na strani bjelogardejaca, koje je zabilježeno u otvoreno antiboljševič-koj feljtonistici revolucionarnih godina, razumije se da je upravo odnos nje-gova pripovjedača prema politički kompromitirajućim likovima bio pod po-većalom sovjetskih kritičara. čudakova u studiji ističe kako je sovjetska vlast od književnika tražila gotovo nemoguće: trebalo je ostvariti bliskost s glavnim junakom, pazeći pritom da čitateljska publika ne dovede u vezu autorov svje-tonazor s mogućim inkriminirajućim političkim gledištima i »zabludama« njegovih likova. čini se da je ranome Bulgakovu pošlo za rukom pomiriti taj oksimoronski zahtjev vlasti. Pripovjedač Moskovskih scena ne opisuje s empati-jom i blagonaklonosti kamuflažu bivših ljudi, nego zauzima nadmoćnu pozi-ciju koja se uzdiže iznad obje društveno–civilizacijske skupine — kako bijelih, tako i crvenih. Pripovijedajući i razotkrivajući licemjerje bivših ljudi, Bulgakov se zaštitio od opasnosti da bude optužen za njegovo odobravanje ili čak propa-giranje. Preuzimanjem njihove perspektive, on je također gurnuo u prvi plan njihovo licemjerje, a na taj je način stekao kredibilitet sličan onome koji su imali pokajnici, o kojima je pisala čudakova. u dosadašnjim je publikacijama zanemaren važan segment Bulgakovljeva odnosa prema bijelima; najtočnije ga je nazvati zavišću prema materijalno osiguranim i ratom nedirnutim pripad-nicima staroga režima. To se ponajbolje očituje u jednome od njegovih prvih feljtona (napisanih i objavljenih na Kavkazu), U kavani (1919). Bulgakovljev je feljton tankim nitima protkan ogorčenjem toga istoga subjekta zbog nepra-vedno dodijeljenih životnih uloga, pa čak i otvorenom zavisti: »ja ništa manje od vas, a možda čak više od vas, volim spokojan život, odlazak u kino, mekane naslonjače i varšavsku kavu! No ništa mi od toga nije dostupno!« (Bulgakov 2006: 217). uzme li se u obzir da su upravo egzistencijalna oskudica i loše stam-bene prilike lajtmotivi dnevničkih i velikoga broja piščevih književnih zapisa iz 1920–ih godina, raskrinkavanje aristokratskih muka pripadnika stare para-

Perusko kb 12.indd 138 13.2.2013. 9:42:37

139

digme u Moskovskim scenama moguće je protumačiti kao neku vrstu osvete stambeno situiranim i materijalno osiguranim pojedincima.

Sažimajući izneseno, potrebno je ipak naglasiti da je razotkrivanje licemjerja staroga društvenog poretka za Bulgakova bila najsigurnija obrana od mogućih kritika i zabrana. upravo mu ono omogućava umetanje sitnih političkih nepo-dopština i provokativnih aluzija. u red gotovo neprimjetnih političkih hereza spadaju pogrdne titule kojima se u tekstu nazivaju sovjetski inspektori i ostali organi vlasti, a one su: »banditi«, »gadovi«, »hulje«, »svinje«, »nesretne kukavice« i sl. Takvo što bi u neutralnoga ili pak politički korektnoga pripo-vjedača bilo gotovo nezamislivo, no kada je nehajno umetnuto u obliku replike ionako licemjernoga buržuja, to ne samo da nije opasno nego je i komično95. Štoviše, pogrdni nazivi postaju oružje upereno u vlasnika, odnosno buržoasko-ga stanodavca. Budući da se feljton temelji na satiričkom doživljaju svijeta, ne čudi što Bulgakov humorom i ironijom prikriva političke hereze. jedna se tako neopaženo smjestila na sam početak Moskovskih scena, a strukturirana je u tri koraka. u prvome koraku pripovjedač ironizira instancu koja je nositelj bivše paradigme, odnosno domaćina spornoga stana: »moj je domaćin jedan od oštroumnijih ljudi u moskvi, možda čak i najoštroumniji« (Bulgakov 2000: 589). zatim uvodi svoju skrivenu preokupaciju, odnosno ezoteričnu temati-ku djela: »Brzo je shvatio da to što nam se događa nije prolazna šala, pa se zaštitio« (2000: 589). Treba li uopće napomenuti da je spomenuta »šala« zapravo nasilna sovjetizacija zemlje i njezinih stanovnika? Naposljetku, kao treći korak, pred sam kraj teksta, Bulgakov umeće političku provokaciju, koja izvrće društveno priznate omjere moći i snage. Saslušavši očajnički vapaj vlasni-ka stana, iznurenoga svakodnevnim inspekcijama, pripovjedač — deklarirani pripadnik bivšega poretka — delikatno mu priskače u pomoć suptilnim bo-drenjem, koje skriva heretičku nadu u povratak na prošlo: »– ma jeste li vi to vidjeli?! — vikao je — Tako je svaki božji dan! Kunem vam se, dotući će me. — čujte, — odgovorih mu — nije još sigurno tko će koga dotući! — Haha! — stao je hihotati domaćin i veselo se zaderao: — Saša, pristavi samovar!« (Bulgakov 2000: 593).

95 Moskovske scene sadrže i elemente tipične komedije situacije.

Perusko kb 12.indd 139 13.2.2013. 9:42:37

Perusko kb 12.indd 140 13.2.2013. 9:42:37

141

mAKSIm GOR’KIj: V. I. Lenin

umro je Vladimir Lenin. Čak su i neki pripadnici neprijateljskih zemalja iskreno priznali da je, izgubivši Lenina, svijet »izgubio čovjeka koji je u us­

poredbi s drugim velikim suvremenicima bio najbliže utjelovljenju genijalnosti«. Njemačke buržoaske novine Prager Tageblatt objavile su članak o Leninu, članak pun poštovanja i divljenja njegovoj veličini. Evo, kakvim riječima završava: »Ve­lik, nedostupan i strašan doima se Lenin čak i kada je mrtav«. (…)

Za mene osobno Lenin nije oličenje izvanredne volje usmjerene prema cilju, ka­kvoga si nitko prije njega nije imao hrabrosti postaviti; ja mislim da je on jedan od onih pravednika, jedan od onih čudnovatih i bajkovitih, no neočekivanih ljudi s voljom i talentom, kakvi su u ruskoj povijesti bili Petar Veliki, Mihail Lomonosov, Lev Tolstoj i slični. Uvjeren sam da su takvi ljudi mogući samo u Rusiji, u zemlji čija povijest i svakodnevica nalikuje na Sodomu i Gomoru.

Teško je oslikati njegov portret. Lenin je izvana sav u riječima, kao što je riba sva u ljuskama. Bio je jednostavan i izravan, a takve su, uostalom, bile i njegove riječi.

Njegovo junaštvo je gotovo u potpunosti bilo lišeno vanjskoga sjaja; ono je — što je česta pojava u Rusiji — bila tek skromna, asketska požrtvovnost časnoga intelektu­alca–revolucionara, koji je iskreno vjerovao u mogućnost uspostavljanja pravde na svijetu; to je junaštvo čovjeka koji se odrekao svih zemaljskih radosti zbog naporno­ga rada za sreću drugih ljudi.

Kada je jedne večeri u stanu E. Peškove slušao Beethovenovu sonatu u izvedbi Isaja Dobrovejna, izjavio je: »— Ne znam ništa bolje od Apassionate, mogao bih je slušati svaki dan. Kakva je to fantastična, nestvarna glazba. (...) Ali, ne mogu često slušati glazbu, uznemiruje me, od nje poželim govoriti sladunjave bedastoće i gladiti po glavicama ljude koji uspijevaju stvoriti nešto tako lijepo, iako žive u groznome paklu. A danas ne smiješ nikoga gladiti po glavi jer bi ti mogao ruku

Perusko kb 12.indd 141 13.2.2013. 9:42:37

142

odgristi; zato ih treba mlatiti po glavi, i to nemilosrdno, pa čak i ako se načelno protivimo nasilju nad ljudima. Hm, hm — vraški je teška naša dužnost«.

Posao čestitih vođa naroda zahtjeva nadljudski napor. Ne postoji vođa koji ne bi bio tiraninom u nekoj mjeri. Moguće je da je za Lenina ubijeno mnogo više ljudi nego za vrijeme Wata Tylora, Thomas Müntzera, Garibaldija. Ali, istina je i to da je revolucija na čelu s Leninom bila mnogo širi i značajniji projekt. Valja imati na umu također da s civilizacijskim razvojem opada vrijednost ljudskoga života, što najzornije ilustrira tehnički napredak suvremene Europe u istrebljivanju ljudi i uživanja u tome.

Preispitajte svoju savjest: nije li neumjesno i odvratno licemjerje onih moralista koji ukazuju na krvoločnost ruske revolucije a da tijekom onih užasnih četiri go­dina dugih borbi diljem Europe ne samo da nisu žalili milijune mrtvih nego su se trudili širiti duh pojede i slaviti razaranja toga odurnoga rata?

Lenin je bio čovjek izvanredne volje, a po svemu drugome bio je tipičan ruski in­telektualac. Sve su odlike, svojstvene ruskim intelektualcima, u njemu bile maksi­malno izražene — samoograničenje, koje je često prelazilo u samoodricanje, samo­nagrđivanje, koje je podsjećalo na Rahmetovljeve čavle, i odricanje od umjetnosti. Njegova je logika bila slična logici jednoga književnog junaka Leonida Andreeva: Ljudi loše žive, što znači da i ja moram živjeti loše.

One tegobne 1919. godine Lenin se sramio jesti proizvode koje bi mu slali drugovi, vojnici i seljaci iz provincije.(…) Lenin — taj čovjek ćudljiva karaktera, nezain­teresiran za duhan i vino, od jutra do večeri posvećen mukotrpnome radu — nije znao voditi brigu o sebi, ali je znao voditi brigu o drugovima. Ta je briga gdjekad podsjećala na nježnost koja je imanentna ženama. Svaki je slobodan trenutak Le­nin poklanjao drugima, ne ostavljajući sebi ni minute odmora.

(…) Često sam primjećivao da je ponosan na Rusiju, na sve što je rusko. Svojedobno nisam shvaćao tu Leninovu crtu, mislio sam da je posrijedi određena naivnost, a zatim sam u njoj počeo uviđati sramežljiv odjek duboko skrivene i radosne ljubavi prema svome narodu. Na Capriju je jednom prilikom promatrao ribare kako ra­spliću svoje mreže, uništene od morskih pasa, nakon čega mi je dobacio: — »Naši su bolji radnici.«

Kada sam izrazio svoju sumnju da je to doista tako, odvratio mi je ne skrivajući ljutnju:

Perusko kb 12.indd 142 13.2.2013. 9:42:37

143

— »Hm– hm… nećete li zaboraviti Rusiji na ovom otočiću?«

(…) Ljude je privlačio poput magneta, imao je nešto što je osvajalo srca i simpatije radnih ljudi. Nije znao pričati talijanski, ali kaprijski su ribari odmah uočili da je poseban, bez obzira na to što imali prilike upoznati i Šaljapina i druge ruske veli­kane. Njegov je smijeh bio očaravajući. Bio je to srdačan smijeh čovjeka, koji je bez obzira na to što je znao prepoznati nezgrapnu ljudsku glupost i lukave akrobacije ljudskoga razuma, uživao u životu jednostavna srca, gotovo dječje naivno.

Stari je ribar Giovanni o njemu rekao: — »Tako se može smijati samo čestit čovjek.«

(…)

Je li Lenin potiskivao svoje osjećaje? Sebe je zapostavljao dote mjere da nije imao potrebu govoriti ljudima o sebi samome. Nikome nije govorio o burama koje su mu razdirale dušu. U Gorkima mi je jednom prilikom rekao, umiljavajući se nekoj djeci:

— »Oni će živjeti bolje od nas. Neće morati okusiti sve što smo mi morali. Njihov život neće biti tako okrutan.«

Zatim je pogledao nekuda u daljinu, prema brdima gdje se nastanilo selo, te je zamišljeno dodao:

— »Ipak, nimalo im ne zavidim. Naš je naraštaj odradio posao koji ima nevje­rojatnu povijesnu težinu. Vjerujem da će jednom ljudi shvatiti i opravdati ne­minovnu i neizbježnu okrutnost u kojoj smo živjeli. Razumjet će nas, znam da hoće.«(…)

Nikada nisam upoznao u Rusiji, u zemlji u kojoj se o patnji propovijeda kao o univerzalnome sredstvu za spas duše, čovjeka koji bi tako duboko i snažno mrzio i prezirao nesreću, tugu, ljudska stradanja kao što je to činio Lenin. (…). Ruska književnost je najpesimističnija eusropska književnost. Sve naše knjige govore o jednom te istom. Sve one govore o tome kako u mladosti i zrelosti patimo zbog ne­dostatka razuma, zbog mučnih posljedica samodržavlja, zbog žena, zbog ljubavi prema bližnjemu, zbog nesretnih konstelacija. U starosti pak patimo zbog grešaka koje smo počinili, zbog neimanja zubi, loše probave i neminovne smrti. (…) Svaki Rus koji je zbog politike odležao mjeseca dana u zatvoru ili je bio u izgonu misli

Perusko kb 12.indd 143 13.2.2013. 9:42:38

144

da je njegova sveta dužnost podariti Rusiji knjigu sjećanja o svojoj patnji. A nitko se do dana današnjega nije dosjetio napisati knjigu o tome kako je radosno živio.

(…) Lenin je dramu bivanja na svijetu malo pojednostavljeno shvaćao, vjerovao je kako ju je lako odstraniti, baš kao što je lako odstraniti vanjski sloj prljavštine i neurednosti ruskoga života. (…) Nazvat ću tu osnovnu crtu njegova karaktera bor­benim optimizmom, pri čemu valja reći da posrijedi nije bila ruska crta. Upravo me ona privukla tomu čovjeku, čovjeku s velikim Č. (…)

U razdoblju od 1917–1921 godine moji odnosi s Leninom nisu bili onakvi kakve sam priželjkivao, no nisu mogli biti drugačiji.

On je političar. Do savršenstva je razvio tu lažnu, no jasno izraženu pravocrtnost pogleda, koja je neophodna nekome tko upravlja ogromnim i teškim brodom, ka­kav je teška seljačka Rusija.

Ja pak organski prezirem politiku i slab sam marksist, ne pouzdam se mnogo u razum mase, pogotovo ne u razum seljačke mase.

(…) Vjerovao sam da je prva zadaća revolucije bila osigurati potrebne uvjete za kulturni rast zemlje. (…). S komunistima se ne slažem oko uloge intelektualaca u ruskoj revoluciji, koju i jest njihovo djelo i u koje ubrajam i sve one boljševike koji su podučavali stotine radnika socijalističkome junaštvu i visokoj intelektualnosti. Ru­ski intelektualci — kako znanstvenici, tako i radnici — bili su, jesu i još će dugo go­dina biti jedina vučna snaga, upregnuta da vuče teška ruska kola. (…) Znam da će me zbog ovakvih misli revolucionari još jednom ismijati. Ali, siguran sam da će se najpametniji i najčestitiji među njima neiskreno smijuljiti nad mojim riječima.

Do užasnoga atentata na Lenina 1918. godine ne samo da se mi nismo družili, nego se čak nismo ni slučajno susretali. Posjetio sam ga kada je još slabo mogao micati rukom i prostrijeljenim vratom.

(…) Naš je susret bio vrlo prijateljski, no pronicave i svevideće Leninove oči gledale su me kao da sam izgubljen, otvoreno me sažalijevajući. Taj mi je pogled bio ite­kako poznat — tako me gledaju već trideset godina. Uvjeren sam da će me istim pogledom ispratiti i u grob. Ne želim se hvaliti onime što znam, ne spominjem to zato što mislim da su upravo »izgubljeni« ti koji pronalaze nove putove za Ameriku. (…) Nakon nekoliko minuta, Lenin je odrješito izjavio:

Perusko kb 12.indd 144 13.2.2013. 9:42:38

145

— »Onaj tko nije s nama, taj je protiv nas. Ne postoji ljudi koji bi živjeli neovisno od povijesti. Ako su takvi nekada i postojali, sada više ne mogu postojati. Takvi nikome nisu potrebni. (…) Mislite da previše pojednostavljujem život? Mislite da takvo pojednostavljivanje može rezultirati smrću kulture, ha?«

(…)

Nije na meni da govorim o političaru Vladimiru Leninu jer je meni blizak i drag Lenin–čovjek. (…). Bio je zanesenjak, ali ne kao koristoljubivo zanesen kockar. Kod njega se radilo o nekakvoj živahnosti duha, kakva je tipična za čovjeka (…) koji je svesrdno i duboko osjećao svoju povezanost sa svijetom, za čovjeka koji je bio svjestan svoje uloge u kaosu svijeta — uloge neprijatelja kaosa. S jednakom je po­svećenošću igrao šah, listao »Povijest kostima«, satima raspravljao s drugovima, pecao, šetao po kamenim kaprijskim stazicama (…) A navečer, slušajući priče o Rusiji i ruskome selu, s uzdahom bi govorio:

— »Ja tako malo poznajem Rusiju. Iskusio sam Simbirsk, Kazanj, Peterburg, izgon — i to je sve.«

Cijenio je komičnost, smijao se cijelim tijelom. Znao bi doslovce grcati od smijeha, ponekad bi se smijao do suza. (…) Čvrst, snažan, sokratovske lubanje i svevide­ćih očiju velikoga lukavca, nerijetko je zauzimao nekakvu čudno komičnu pozu. Zabacio bi glavu, nagnuo na jednu stranu, prste uvukao pod pazuha, gurnuvši ih u prsluk. Ta je poza izazivala nevjerojatnu dragost i smijeh, izgledao bi poput pobjednika i pijetla (…). A na licu mongolskoga tipa plamtjele su i sjale oštre oči neumornoga lovca na životne laži i nedaće; plamtjele su žmireći, namigujući, iro­nično se smijući, gnjevno sijevajući.

Nisam siguran je li on izazivao više ljubavi ili mržnje. Mržnja prema njemu bila je gola u svojoj odvratnoj jasnoći (…) No bojim se da je i ljubav prema Leninu kod većine bila tek mračna vjera mučenika i očajnika koji vjeruju u čudotvorca. Bojim se da je to bila ljubav koja se nadala čudu a da se pritom nije trudila svoju snagu prenijeti u tijelo života, jer je ono bilo već umrtvljeno od patnje (…).

Često sam razgovarao s Leninom o okrutnosti revolucionarne taktike i svakodne­vice koju smo živjeli.

— »Što želite?« — pitao me začuđeno i gnjevno. »Zar očekujete humanost u ovakvoj, dosad neviđeno okrutnoj, borbi? Gdje tu ima mjesta za blagost i ple­menitost? Europa nas blokira, europski proletarijat nam je uskratio pomoć, oko

Perusko kb 12.indd 145 13.2.2013. 9:42:38

146

nas su posvuda kontrarevolucionarni pokušaji. Što bismo trebali? Trebali bismo se ne boriti, ne suprotstaviti? Oprostite, ali nismo budale. Znamo da nitko to neće učiniti umjesto nas. Zar mislite da bi u suprotnome sjedio na ovome mjestu?«

(…) Često sam odolijevao njegovim molbama, a ponekad sam osjećao da me Le­nin žali zbog toga što sam se zalagao za razne ljude, da me čak i prezire. Znao me pitati:

— »Ne čini li vam se da se zamarate glupostima, sitnicama? (...) Tako ćete se samo kompromitirati u očima drugova i radnika.«

(…)

Bio je on u svemu ruski čovjek — lukav poput Vasilija Šujskoga, željezne volje poput protopa Avakuma, revolucionarno pravocrtan poput Petra Velikoga. Bio je ruski čovjek koji je godinama živio izvan Rusije i odande je promatrao svoju ze­mlju, koja se iz daljine činila ljepšom i svjetlijom. (…) Vladimir Lenin je razbudio Rusiju i one se više neće uspavati. (…) Na svoj je način volio ruskoga radnika. Ta je ljubav dolazila do izražaja kada bi govorio o europskome proletarijatu i ukazivao na odsutnost vrlina, koje je Karl Kautsky pripisao ruskim radnicima.

Vladimir Lenin — taj veliki svjetski čovjek — je umro. Njegova je smrt potresla srca onih koji su ga poznavali!

No crnilo smrti samo će još jednom naglasiti njegov značaj za cijeli svijet, veličinu toga svjetskog vođe radnoga naroda. (…)

Vladimir Lenin je umro. Živi su nasljednici njegova razuma i njegove volje.

U konačnici ionako pobjeđuje časno i pravedno, ono što je stvorio čovjek. Pobjeđuje ono bez čega ne bi bilo čovjeka.

Sorrento (1924)

Perusko kb 12.indd 146 13.2.2013. 9:42:38

147

GORAK OKuS VlAdImIRA Il’IčA

Gorky has no love of truth.

dmitry mirsky

dok je postlenjinistička kultura vrijedno arhivirala svaku stvaralačku ek-spresiju posvećenu njezinome osnivaču, suvremeno rusko društvo stupi-

lo je u kritički dijalog sa sovjetskom leninianom. Pojam leniniana jedan je od onih višeznačnih termina koji se mijenja ovisno o grani i predmetu istraživanja, no u umjetničkome smislu podrazumijeva sveukupnost likovnoga, filmskoga, književnoga i inoga stvaralaštva posvećenog Vladimiru Il’iču. Od svih umjet-ničkih formi, književna leniniana je najbrojnija primjerima, a to potvrđuju mnoge suvremene studije, među kojima je knjiga Lenin živi! Kult Lenina u sovjetskoj Rusiji (1997) Nine Tumarkin svakako među relevantnijima. u njoj se američka povjesničarka vraća genezi leninova kulta, koji nastaje krajem 1910–ih i početkom 1920–ih godina. u nastojanju da ga fenomenološki obradi, Tu-markinina studija najprije osvjetljava sve one civilizacijske kodove stare Rusije koji će u tek neznatno izmijenjenom obliku postati i ključna obilježja nove so-vjetske civilizacije. upravo će na neraskidivoj povezanosti s ruskom prošlošću, s kojom je leninov utopijski projekt htio prerezati sve veze, ustrajati Tumarkin u analizi leninova kulta, uvjerena da ta adulacija ima vjerske korijene. Rađanje leninova kulta ona uspoređuje s procesom kanonizacije svetaca u staroj Rusiji; naime, u oba slučaja presudnu ulogu u hagiogenezi nisu imale ni izvanrednost ni duhovna svetost nego nasilna smrt. To objašnjava zbog čega je atentat na le-nina 1918. godine odigrao ključnu ulogu u formiranju i učvršćivanju leninova kulta96. O neobičnim okolnostima u kojima je nastajao leninov kult svoje je rekao i ruski kulturolog Solomon Volkov, naglašavajući kako je revolucionarne

96 Taj kult poslije leninove smrti prerasta u službenu državnu religiju, organizirani sustav rituala i simbola, o kojemu je osim N. Tumarkin pisao i m. Ryklin u knjizi Komunizam kao religija. Ruski intelektualci i Oktobarska revolucija.

Perusko kb 12.indd 147 13.2.2013. 9:42:38

148

1917. godine lenin bio narodu nepoznata persona97, da bi već sljedeće godine njegova popularnost poprimila uistinu grandiozne razmjere.

Pokazat će se da je u tom mitotvornom procesu književnost bila ključna karika za učvršćenje leninova statusa »novoga Isusa«98 u svijesti sovjetskoga naro-da. Prvi val pjesničke adulacije pokrenuo je već 1918. godine pjesnik demjan Bednyj poemom Vođi, a broj spjevanih stihova rapidno je porastao nakon ne-uspjeloga atentata na Vladimira Il’iča, koji je samo osnažio vođine hagiograf-ske predispozicije. među najznačajnija ostvarenja književne leniniane s kraja 1910–ih i početka 1920–ih godina osim poezije dem’jana Bednoga, Tumarkin izdvaja i futurističke stihove Vladimira majakovskoga te nemali broj stranih pjesama. Proslava vođina 50. rođendana 1921. godine potaknula je novi val lite-rarne glorifikacije, zahvaljujući kojoj je lenin iz sovjetske prerastao u svjetsku ikonu. u toj je jubilarnoj proslavi sudjelovao i maksim Gor’kij esejom Vladi­mir Il’ič Lenin (objavljenim u časopisu Kommunističeskij Internacional 1920. godine). mnogi će se kritičari složiti s tvrdnjom da je Gor’kij odigrao presud-nu ulogu u stvaranju književne leniniane, a njegov će esej V. I. Lenin iz 1931. godine biti zapamćen kao kamen temeljac, ogledni primjer sovjetske lenini­ane. Ali, esejistički put Gor’koga u oblikovanju leniniane mnogo je trnovitiji i ambivalentniji nego što se prikazuje. malo tko zna da je kanonski esej V. I. Lenin tek treća verzija književnoga portreta napisanoga već 1920. godine za proslavu leninova jubileja, iako je godinama predstavljan kao druga redakcija istoimenoga eseja V. I. Lenin iz 1924. godine. Taj se prvi, gotovo nepoznati esej iz 1920. godine godinama prešućivao, i to vjerojatno zbog iznimno negativne recepcije koju je doživio. Naime, esej je diskreditirao i sam lenin, zabranivši njegovo daljnje objavljivanje99: »Politbiro CK smatra da su književni dopri-nosi Gor’koga u 12. broju časopisu Kommunističeskij Internacional posve neu-mjesni, a to se posebno odnosi na uvodni članak. Oni ne samo da nisu napisani u komunističkome duhu, nego sadrže brojne antikomunističke elemente. Ne smijete dozvoliti da se takvi i slični tekstovi objavljuju u Kommunističeskom

97 Atentat je potaknuo nevjerojatnu marketinšku reklamu u boljševičkim novinama, nakon koje je lenin prvi put nazvan vođom radničke klase. Tumarkin drži da su Trockij, zinov’ev i Sosnovskij tvorci leninova kulta.

98 Tumarkin ne zaboravlja napomenuti brojne religiozne elemente, imanentne tim prvim književnim ostvarenjima književne leniniane u kojime se lenina naziva ocem, spasiteljem i sl.

99 časopis Kommunističeskij Internacional odbio je objavljivati tekstove Gor’koga nakon što je jubilar-ni esej o sovjetskome vođi naišao na oštru kritiku samoga lenina.

Perusko kb 12.indd 148 13.2.2013. 9:42:38

149

Internacionalu« (Spiridonova 2007: 396). Sada je jasno zbog čega je prvi esej V. I. Lenin Gor’koga pao u historiografski zaborav.

Na sudbinu druge verzije istoimenoga eseja lenin 1924. godine više nije mogao utjecati (bio je već mrtav), no šest godina nakon njegova objavljivanja to je uči-nila staljinistička cenzura. Gor’kome će se posrećiti tek 1931. godine s trećom verzijom, koja će biti proglašena kanonskom, klasikom sovjetske leniniane. Tek će poststaljinističko doba aktualizirati cenzurirane verzije koje su prethodile kanonskome eseju Gor’koga, izvlačeći ih iz ropotarnice zabranjenoga sovjet-skog štiva. Pojedine će se studije usredotočiti na prokazivanju hagiografskih crta u esejima Gor’koga, dok će druge preispitati njegove žanrovske specifično-sti. među njima primat još uvijek drži studija Evgenija Tagera100, koji esej nazi-va jednom od brojnih književnih portreta koje je stvarao Gor’kij. Idealizacija i mitologizacija »junaka« njihovo je zajedničko obilježje. uvriježen je stav da je svim verzijama eseja–portreta V. I. Lenin imanentna historijska afirmacija »čovjeka s velikim č« — kako se opisuje lenin u jednome eseju. Ekaterina Skorospelova drži da je namjera posljednjih dviju verzija eseja Gor’koga bila ustoličiti lenina kao prototip idealnoga ruskog čovjeka. može li se tomu vjero-vati? S obzirom da prethodne analize ukazuju na postojanje prikrivenih provo-kacija u publicističkim radovima Gor’koga, postoji li mogućnost da i autorova književna leniniana bude heretična? Budući da se ona sastoji od tri međusobno različita eseja, a ne samo kanonske verzije iz 1931. godine, neophodan je krono-logijski presjek i sažeta komparativna analiza spomenutih verzija.

u prvoj verziji eseja 1920. godine, koju je Gor’kij napisao samo nekoliko mje-seci prije izgona iz domovine, na prvi pogled prevladavaju panegirični tonovi i pohvale vođinoj političkoj kompetenciji. u opisu samoga lenina naglašena je njegova borbenost i karakterna neustrašivost, zbog čega ga Gor’kij u eseju us-poređuje s velikanima ruske povijesti, poput Petra Velikoga, pa nije jasno što je moglo toliko naljutiti lenina da je zabranio daljnje objavljivanje teksta. Iako su neke studije kao potencijalni argument navele leninovu prirođenu skromnost i nepretencioznost, zbog kojih mu je monumentalna snaga eseja bila odbojna i strana, čini mi se da je takva argumentacije i više nego manjkava. Gor’kij je u toj prvoj verziji nizanjem pohvalnih obilježja učvrstio leninovo povijesno značenje, no bez produbljivanja. To pokazuju česti pridjevni atributi u tekstu,

100 Žanr književnoga portreta u Maksima Gor’koga (1988).

Perusko kb 12.indd 149 13.2.2013. 9:42:38

150

kojima se Gor’kij obilno koristio u izgradnji leninove osobnosti: nazvao ga je legendarnom povijesnom ličnosti, surovim realistom, oštrim, pronicavim i lukavim političarom, neustrašivim reformatorom ubojitoga jezika. Takvim go-milanjem pridjeva u tekstu postiže se suprotno od željene glorifikacije; ističe se usiljenost i artificijelnost hagiografskih obilježja, koja više upućuju na kakva strip–junaka nego na stvarnoga čovjeka. zanemarit ću ovdje malu umjetničku snagu i vrijednost teksta, na što su ionako već upozorile pojedine suvremene studije, zamjerajući mu manjak stila i čvrste strukture101. mnogo je zanimljivi-ja hladna hagiografizacija, točnije impersonalna karakterizacija, koju nećemo naći u drugim književnim portretima maksima Gor’koga: »Na njega gledam sa zanimanjem kakvo imam i za druge ljude i pojave, značenje kojih, kao pisac koji je zainteresiran za svakodnevicu svoje domovine, ne mogu zanemariti« (Gor’kij 2007: 375). Pri pomnijoj analizi teksta uočljivo je i drugo važno obi-lježje, a to je rušenje, dekonstrukcija.

jedan od načina na koji autor dekonstruira jest umetanje izrazito negativne ili dvosmislene pridjevne atribucije u laskajuću konstrukciju: željezni jezik s logi­kom sjekire, surove riječi; ubojito pravedni jezik; što je veći čovjek — to je drskija njegova mašta i sl. u tom je procesu destabilizacije leninove ličnosti Gor’kij najčešće umetao idealiziranoga lenina ili u dvosmislen ili u otvoreno negati-van kontekst. Istaknuvši leninova reformatorska dostignuća (i njegovu povi-jesnu ulogu usporedivši sa zaslugama Petra Velikoga), iznenada skreće s oče-kivanoga hagiografskog smjera i ubacuje motiv leninove nepromišljenosti: »još sam uvijek uvjeren — kao što sam bio prije dvije godine — da je Rusija za lenina samo eksperiment, zamišljen u svjetskim razmjerima« (Gor’kij 2007: 374). Kritika ne staje na tome; Gor’kij se obrušava na pasivni mentalitet rusko-ga naroda i kritizira njegovu nesposobnost da se odupre avanturistima i ekspe-rimentatorima: »Narod koji je istrulinuo u omari monarhizma; neaktivan i bezvoljan, lišen vjere u sebe, nedovoljno ‘buržujski’ da se usprotivi i nedovoljno snažan da uništi u sebi jadnu, no postojanu težnju za buržujskim blagostanjem; takav je narod (...) osuđen trpjeti sve drame i tragedije tipične za pasivna bića (...)« (2007: 374). Time ne samo da je unizio ruski narod, nego je dodatno

101 u zborniku radova Publicistika M. Gor’koga u povijesnom kontekstu (2007) Smirnova s pravom pri-znaje da posrijedi nije remek–djelo: »Riječ je o toku svijesti bez čvrste strukture, lišenom kronolo-gijskoga prikazivanja događaja i jasne jednoznačne koncepcije. Vrijednosna prosuđivanja leninove ličnosti proturječna su i subjektivna« (Smirnova 2007: 393).

Perusko kb 12.indd 150 13.2.2013. 9:42:38

151

obezvrijedio važnost boljševičke revolucije, nazvavši je tragedijom. Štoviše, leninov je značaj dodatno obezvrijedio zaključivši da »svatko dobiva prema zasluzi« (Gor’kij 2007: 374).

Vrhunac desublimacije lenina događa se na samome kraju teksta, i to upravo u činu njegove tobožnje kanonizacije: »lenin je u privatnome životu ispunjavao sve uvjete da ga u religiozno doba proglase svecem. (...) Svetac — kakav li je to samo paradoksalan i smiješan termin kada je u pitanju čovjek za kojega ‹uistinu nema ničega svetog›. Tako se o njemu svojedobno očitovao drevni bogočovjek, bivši revolucionar N. čajkovskij; sveti lenin — o kojemu je uglađeni i kulturni vođa engleskih konzervativaca, lord Churchill, govorio kao o ‹najokrutnijem i najodvratnijem čovjeku›« (2007: 377). Suprotstavljanjem negativnih tvrdnji pozitivnima, tj. mitotovorbenih dekonstrukcijskima je čak i u citiranome pri-mjeru, u kojemu se autor poslužio iskazima leninovih političkih oponenata i otvorenih neprijatelja, urodilo destabilizacijom tobožnje hagiografske prirode junaka kojega opisuje. Tri su koraka desublimacije lenina; u prvom koraku Gor’kij izriče apsolutno pozitivan sud (Lenin je svetac), no već ga u drugom pobija (Lenin nije svetac), dok u trećem preispituje prirodu prvoga suda (Što je to uopće svetost? Tko je svetac?). Rezultat je konfuzija i na semantičkoj i na na-rativnoj razini eseja, kojemu Smirnova predbacuje subjektivizam i brojna pro-turječja. jubilarni akafist Gor’koga podignuo je prašinu u moskovskim i petro-gradskim intelektualnim krugovima. Osim gnjevnih kritika nobelovca Ivana Bunina, potaknuo je i Amfiteatrovljev članak Lenin i Gor’kij. za razliku od Bu-ninovoga prokazivanja političkoga licemjerja Gor’koga, Amfiteatrov je krenuo drugim putem; pokušao je ukazati da se iza maske laskavca, kakvu si je Gor’kij nadjenuo u eseju, zapravo krije vješt satiričar: »Ako pokušate zamisliti da je Gor’kij napisao akafist s tajnom namjerom parodiranja, naizgled dubokoumna fizionomija toga eseja trenutno će se rastvoriti u smiješnu i nelijepu grimasu« (po Spiridonova 2007: 397–396). Pred nama će se u tom slučaju otvoriti posve nova slika — humoristična. upravo ona u sebi nosi ironično ezopovsko por-tretiranje slavljenika, u kojemu se neustrašivi socijalni reformator — ta nova poželjna vrsta socijalističkoga sveca — pretvara u karikaturu. Štoviše, Amfitea-trov u članku tvrdi da ćemo, ako sagledamo junaka kojega portretira Gor’kij iz pravoga kuta, vidjeti običnoga glupana, samodovoljnoga neznalicu i licemjera. Evo, jednoga primjera kako se leninova uzvišenost u tekstu može gotovo neo-pazice, kao da se ništa nije dogodilo, pretvoriti u grotesknu suprotnost: »jedan

Perusko kb 12.indd 151 13.2.2013. 9:42:38

152

me Francuz pitao: — Ne slažete li se da je lenin giljotina koja misli? — Rad njegovih misli usporedio bih s udarcima čekića, koji drobe sve ono što odavno treba biti uništeno« (Gor’kij 2007: 397). da je ta višeznačna metafora u ko-joj Gor’kij ingeniozno zbližava dva udaljena polja (leninov mozak i udarce čekića) itekako uspješna, dokazuje činjenica da ju je za formalističke potrebe »prisvojio« Boris Èjhenbaum. u prvom broju časopisa Lef, u cijelosti posve-ćen formalističkoj analizi leninova jezika, Èjhenbaum je leninovu sintaksu slikovito opisao kao ritmičko udaranje čekićem. Iz novousvojene perspektive, panegirične laude Gor’koga počinju djelovati umjetno i lažno, a od tobožnje je mitologizacije ostalo tek ironiziranje historijskoga značenja sovjetskoga vođe. Stoga ono što je vjerodostojno i istinito u eseju Vladimir Il’ič Lenin treba po-tražiti upravo u suprotnosti onoga što autor otvoreno propagira. Izgleda da je lenin to prvi uočio, zbog čega je i zabranio daljnje objavljivanje teksta.

Iako je ta prva verzija eseja Gor’kome poslužila kao gruba skica za sljedeći por-tret sovjetskoga vođe, valja primijetiti veliki odmak u odnosu na izvornik. Esej V. I. Lenin (koji u naslovu ostaje pri inicijalima umjesto punoga imena) napi-san je 1924. godine u žanru portreta–nekrologa mrtvoga velikana. za razliku od prethodne verzije, u kojoj su hagiografske crte bile popraćene klišeiziranim frazama i općim mjestima, u drugoj se verziji to rjeđe događa. Novi pristup objektu razmatranja najbolje će ilustrirati poetična pretencioznost, na krilima koje Gor’kij oslikava lenina kao revolucionarnog asketa i socijalističkog Isusa: »meni osobno lenin nije oličenje iznimne volje usmjerene prema cilju, kakav si nitko prije njega nije imao hrabrosti postaviti; ja mislim da je on jedan od onih pravednika, jedan od onih čudnovatih i bajkovitih, a neočekivanih ljudi s voljom i talentom, kakvi su u ruskoj povijesti bili Petar Veliki, mihail lomono-sov, lev Tolstoj i slični« (Gor’kij 1924: 1); »Njegovo junaštvo je gotovo u pot-punosti bilo lišeno vanjskoga sjaja; ono je — što je česta pojava u Rusiji — bila tek skromna, asketska požrtvovnost časnoga intelektualca–revolucionara, koji je iskreno vjerovao u mogućnost uspostavljanja pravde na svijetu; to je junaštvo čovjeka koji se odrekao svih zemaljskih radosti zbog napornoga rada za sreću drugih ljudi« (1924: 1).

Sve što je bilo svojstveno prvoj verziji eseja — kompozicijska entropičnost, hi-perbolizam i lažna panegiričnost — u drugoj je zamijenjeno složenijom kom-pozicijskom strukturom te intimnim reminiscencijama, u kojima je naglasak na razotkrivanju leninova privatna svijeta, mikrokozmosa. Ako se u prvome

Perusko kb 12.indd 152 13.2.2013. 9:42:38

153

eseju Gor’kij poslužio parodijom u opstruiranju leninova kulta i njegova hi-storijskoga značenja, druga je verzija eseja višeznačnija i mnogo složenija102. za razliku od prvog leninovog portreta, koji neuvjerljivošću pobuđuje čitateljsku zdvojnost, , drugaje verzija uvjerljiva, a emocionalna distanciranost autora bit-no je umanjena. Historijski lenin na kojemu Gor’kij ustraje u prvome eseju zamijenjen je toplijim leninom, vođom s ljudskim licem: »Nije na meni da govorim o političaru Vladimiru leninu jer je meni blizak i drag lenin–čo-vjek« (Gor’kij 1924: 7). No to ne znači da esej nema disonantnih tonova. Nji-hovo ću raskrinkavanje započeti uvidom u anegdotalne reminiscencije kojima esej obiluje. u portretu–nekrologu prisutan je cijeli niz naizgled irelevantnih informacija iz leninova privatnoga života, koje je moguće razvrstati u nekoliko samostalnih, premda međusobno povezanih kategorija: 1) lenin i umjetnost; 2) lenin i zdravlje; 3) lenin i drugi; 4) lenin i domovina.

Hiperbolizirano etiketiranje iz prvoga eseja zamijenjeno je reminiscencijama u kojima svaka anegdotalna epizoda ima važnu ulogu za upoznavanje čitatelja s leninovim svijetom i identitetom. No dvije su ipak važnije od drugih. Re-miniscencija na leninovu opsjednutost zdravljem paradigmatski je primjer vođine ambivalentnosti, ali i mehanizma kojim se Gor’kij poigrava. »Više od godinu dana s nevjerojatnom me upornošću nagovarao da napustim Rusiju; zadivilo me što netko toliko pretrpan poslom stigne razmišljati je li čovjek neg-dje obolio i je li mu potreban odmor« (Gor’kij 1924: 10) — piše Gor’kij u drugoj verziji eseja 1924. godine, naoko dirnut leninovom ljudskošću i brigom za druge. Ali, prizove li se u sjećanje činjenica da je upravo 1921. godine Gor’kij pod sumnjivim okolnostima napustio zemlju — okolnostima koje se danas otvoreno tumače kao političko progonstvo103 — poruka izdvojenoga citata pokazuje se u drugačijem svjetlu, nimalo hagiografskom. zbog čega je Gor’kij ustrajao na brizi kao odlučujućoj motivskoj jedinici u karakterizaciji lenina ako je bio svjestan njezine lažnosti? moguća su dva tumačenja: Gor’kij se ili smilovao umrlome leninu, pa je svjesno i nedvosmisleno pristupio njegovoj

102 Sergej Kormilov je u svom povijesnom pregledu upozorio upravo na dvosmislenost djela, točnije dvojnost njegova glavnoga junaka.

103 To potvrđuju i Primočkinine studije o emigrantskim godinama Gor’koga: »danas je svima jasno da su lenin i njegovi partijski pomoćnici potjerali Gor’koga u inozemstvo, tj. isprovocirali njegov odlazak, nakon čega su na njega u domovini gledali kao na emigranta. Sovjetski tisak više nije spo-minjao njegovo ime. za službene je krugove on postao neželjenom osobom« (Primočkina 2003: 10).

Perusko kb 12.indd 153 13.2.2013. 9:42:38

154

kanonizaciji u tekstu, ili se ambivalentnost njihova odnosa u tekstu odzrcalila u obliku suptilne desublimacije. da odgovor valja tražiti u anegdotalnim sekven-cama koje razotkrivaju leninov unutarnji mikrokozmos, pokazat će isječak o vođinom odnosu s glazbom. Ta je naizgled drugorazredna motivska jedinica u kompoziciji teksta ključna za razumijevanje vođine ambivalentnosti, na koju aludira Gor’kij: » (...) Slušajući Beethovenove sonate u izvedbi Isaja dobrovej-na, lenin je rekao: — Ne znam ništa bolje od Apassionate, mogao bih je slušati svaki dan. Kakva je to fantastična, nestvarna glazba. (...) — Ali, ne mogu često slušati glazbu, uznemiruje me, od nje poželim govoriti sladunjave bedastoće i gladiti po glavicama ljude koji uspijevaju stvoriti nešto tako lijepo, iako žive u groznome paklu. A danas ne smiješ nikoga gladiti po glavi jer bi ti mogao ruku odgristi; zato ih treba mlatiti po glavi, i to nemilosrdno, pa čak i ako se načel-no protivimo nasilju nad ljudima. Hm, hm — vraški je teška naša dužnost« (Gor’kij 1924: 1). leninova pretjerana osjetljivost na lijepo, odnosno njegov odnos prema glazbi općenito, nije ništa drugo doli sinegdoha njegovog odnosa prema umjetnosti, kakav Gor’kome zasigurno nije mogao biti blizak.

uz ovakvu napola skrivenu demistifikaciju lenina u tekstu je prisutna i posve otvorena, kojoj je cilj upozoriti na vođin čudovišni karakter: »Ne postoji vođa koji ne bi bio tiraninom u nekoj mjeri. moguće je da je za lenina ubijeno mno-go više ljudi nego za vrijeme Wata Tylora, Thomas müntzera, Garibaldija« (1924: 1). Simboličan je u svojoj dvosmislenosti i opis preuzet iz buržoaskih nje-mačkih novina »Prager Tageblatt«, kojim Gor’kij otvara leninov posthumni portret: »Velik, nedostupan i strašan doima se lenin čak i kada je mrtav« (1). Svi nabrojeni elementi jasno ukazuju da je između dviju ključnih instanci u tek-stu (autora i njegova junaka) postojala određena podtekstualna napetost, pa čak i netrpeljivost. Slično je potvrdila i lidija Kolobaeva u svome članku: »dok či-tamo esej neprestano osjećamo napeti spor koji se pomalo odražava u njihovim izravnim dijalozima, no mnogo više posredno, u leninovim replikama« (Kolo-baeva 1994: 293). Kao ogledni primjer njihova nerazumijevanja može poslužiti leninov doživljaj književnoga teksta: »— Tolstoj, da. Htio sam opet pročitati scenu lova, ali sjetio sam se da trebam napisati drugo pismo. Nemam uopće vre-mena čitati. Tek sam noćas stigao pročitati vašu knjigu o Tolstoju (...) — Kakva gromada od čovjeka! Kakva lucidna ljudina... To je, brajko, umjetnik... znate li zašto je on tako izvrstan? To je muški glas, muška misao, pravo muško. Većega muškarca do toga grofa u književnosti nije bilo (...) Tko se u Europi može s njime

Perusko kb 12.indd 154 13.2.2013. 9:42:38

155

mjeriti? Sam je sebi odgovorio: — Nitko« (Gor’kij 1924: 2). Ovakav doživljaj književnoga teksta (na konkretnome primjeru Tolstojeva Rata i mira) ne samo da Gor’kome nije mogao bio blizak104, nego mu je mogao biti samo odbojan. Iznesenu ću tvrdnju potkrijepiti samo jednim, nasumce izabranim citatom iz knjige Gor’koga Sjećanja na Lava Nikolaeviča Tolstoja, u kojem se osjeća dubok jaz među njima, tj. vrlo različita shvaćanja književnosti i nepomirljivi pristupi pročitanom djelu: »da je on bio riba105, plivao bi samo u oceanu, nikada ne bi zaronio u unutrašnja mora, a kamoli u slatke riječne vode« (Gor’kij 1919: 3).

leninov komentar o »snazi« Tolstojeva romana u sebi sadrži dvije ključne osobine njegova jezika, kakve su već početkom 1920–ih godina izdvojili ruski formalisti — jednostavnost kojoj nisu strani vulgarizmi i neposrednost koja prezire poetičnost. O leninovom željeznom jeziku pisao je Akim Arutjunov u knjizi Leninov dosje bez retuširanja (1999): »lenin je u razgovoru s ljudima sebi dopuštao razne grubosti, vulgarnosti, pa čak i ružnu psovku. u novinskim se osvrtima lenin nije ustezao od vrijeđanja ljudi, političkih stranaka i naroda« (Arutjunov 1999: 7). Arutjunovljeva studija ustraje na dokazivanju leksičke vulgarnosti koja je bila svojstvena leninovu diskursu; prema njegovim navo-dima lenin je Trockoga nazivao podmuklim izdajnikom (iuduška) i gadom (merzavec), Plehanova svinjom (svin’ja), a Gor’koga teletom (telenëk). leninov doživljaj Tolstojeva romana svojom vulgarnom i naivnom grubošću do te mje-re odskače od poetične prirode komentara Gor’koga, u kojemu ovaj postiže metaforičnost pomno biranim morskim leksikom, da se čitatelj s pravo pita nije li u pitanju kritika pokopanoga vođe, a ne lauda. Veliki broj ovakvih sitnih disonantnosti u tekstu ukazuje na napetost između autora i njegova objekta, točnije portretiranoga junaka. Kronologija njihova odnosa u eseju otkriva da je napetost među njima najmanja u najranijoj fazi njihova poznanstva (kada se autor prisjeća londonskoga zasjedanja 1907. godine), da bi postupno rasla kada Gor’kij u eseju spominje Oktobarsku revoluciju i Građanski rat (1917–1921). dubina njihova nerazumijevanja ipak dostiže vrhunac u privatnim razgovori-ma, u kojima lenin najčešće ismijava romantizam Gor’koga (kako u odnosu prema životu, tako i prema ljudima). lenin je prikazan kao bog mars, usredo-

104 Tomu može svjedočiti knjiga koju je Gor’kij napisao o Tolstoju — Sjećanja na Lava Nikolaeviča Tol­stoja (1919), koja je po mišljenju Šklovskoga jedno od najboljih djela Gor’koga te jedan od vrednijih tekstova o poznatome ruskom klasiku.

105 misli se na leva Tolstoja.

Perusko kb 12.indd 155 13.2.2013. 9:42:38

156

točen na cilj i obdaren lovačkim instinktom (lovac na laži, neprijatelj kaosa); on s prezirom odbacuje njegovu religiju — kulturoboštvo: »– Što želite? — pitao me začuđeno i gnjevno. zar očekujete humanost u ovakvoj, dosad neviđeno okrutnoj, borbi? Gdje tu ima mjesta za blagost i plemenitost?« (Gor’kij 1924: 8). Stvari za koje se zalagao Gor’kij, kao što je bila sloboda, leninu su bile iri-tantne tričarije: »— Ne čini li vam se da se zamarate glupostima, sitnicama? (...) Tako ćete se samo kompromitirati u očima drugova i radnika« (1924: 8). Njihov neminovni raskol nastupa kada Gor’kij jednostavno i nepoetično ustvrđuje: »On je političar. (...) ja organski ne podnosim politiku« (4).

Ni anegdotalne reminiscencije ni ostale sitne digresije nisu tek slučajno razba-cani fragmenti koji kanoniziraju svetost V. I. lenina, nego dvosmisleni meha-nizmi u službi njegove suptilne karakterizacije kao janusa s dva lica. dok je jed-no neodoljivo podsjećalo na revolucionarnoga Isusa i ničeanskoga nadčovjeka, drugo — ono pritajeno — nije moglo sakriti svoju tiransku prirodu i prostačku jednostavnost, da ne kažem vulgarnost. Ta je ambivalentnost primjetna čak i u leninovu tjelesnome opisu: »čvrst, snažan, sokratovske lubanje i svevide-ćih očiju velikoga lukavca« (1924: 7). Budući da se frazem azijatske oči poput lajtmotiva ponavlja u tekstu, i to najčešće uz imenice ili glagole koji potiču na neki oblik agresije ili nasilja, očigledna je pogrdna implikaciju takve estetske atribucije106. Nisu samo oči u lenina azijske provenijencije; i njegovo lice oda-je azijske korijene: »A na licu mongolskoga tipa plamtjele su i sjale oštre oči neumornoga lovca na životne laži i nedaće; plamtjele su žmireći, namigujući, ironično se smijući, gnjevno sijevajući« (Gor’kij 1924: 7). Azijatska fiziono-mija sovjetskoga vođe ne samo da ima svoje stvarno genetsko utemeljenje u čuvaškome (mongolskom) podrijetlu Vladimira Il’iča, nego je u tekstu u službi suptilne karakterizacije azijske janusove prirode — nasilne, gdjekad tiranske. Atributi poput lukavosti, bijesa, ironije i gnjeva u tekstu se pojavljuju uvijek uz azijatski predznak, no zanimljivo je da je lubanja (zajedno s neurocraniumom, u kojemu je smješten mozak) europska, antička. Budući da je Gor’kij naziva sokratovskom, pretpostavljam da je želio naglasiti njegovu mudrost. Ali, ako je vjerovati narodnoj mudrosti prema kojoj su oči zrcalo duše, tada je leninova

106 čak je i izborom leksema svevideći (u originalu vsevidjaščij) Gor’kij ostao vjeran svojoj semantičkoj dvosmislenost; prema rusko–hrvatskom rječniku R. Poljanca i V. madatove–Poljanec spomenuti je pojam ironijski obilježen.

Perusko kb 12.indd 156 13.2.2013. 9:42:38

157

duša nedvojbeno mongolska, tj. istočnjačka (sa svim izrečenim i neizrečenim implikacijama).

da stvarno leninovo lice u eseju valja tražiti u jezičnoj karakterizaciji, Gor’kij potvrđuje na samome početku: »lenin je izvana sav u riječima, kao što je riba sva u ljuskama« (Gor’kij 1924: 1). Ona je nedjeljiva od leninova jezika: »Od bljeska njegovih očiju čini mi se da su riječi postajale sve gorljivijima, jezivo ja-snima. Ponekad mi se činilo da njegova duhovna energija frca iz njegovih očiju poput iskri, a da riječi, njome preplavljene, sjaje u zraku« (1924: 7); »Njegov je jezik uvijek pobuđivao osjećaj neosporive istine; premda je ta istina meni bila često neprihvatljiva, nisam mogao ne osjećati njezinu snagu« (7). Stoga Gor’kij gotovo sa strahopoštovanjem rezimira snagu vođinih riječi: »One me uvijek podsjećaju na hladan sjaj željeznih opiljaka« (7). mala je vjerojatnost da je taj hladni bljesak u eseju lišen osude, pa čak i prezira. dok Gor’kij u tekstu izdvaja (i to ne bez ironije!) jasnoću, razumljivost, konkretnost i rezolutnost kao ključne kvalitete leninova diskursa, jedna se naizgled nevažna jezična ka-rakterizacija neopazice provukla kroz cijeli esej. Na sedam od ukupno dvana-est stranica teksta lenin započinje svoju repliku usklikom hm ili s dvostrukim hm–hm, uz koji se najčešće vezuju prilozi skeptično, ironično, oprezno i tipično. Navedeno ne samo da proturječi leninovoj verbalnoj odrješitosti koju opisuje Gor’kij, nego taj usklik oprezne nepovjerljivosti ili ironične skeptičnosti po-novo poprima karikaturalna obilježja. Takav lenin, narisan perom Gor’koga, gdjekad neodoljivo podsjeća na junake kakvi su karakteristični za Bulgakovlje-vu prozu — na novoga sovjetskog čovjeka, tzv. homo sovieticusa. Evo, njihova prototipa: »— Koliko se samo pisalo o gnjilim intelektualcima, gnjilima... Eh, pa izgleda da su iščeznuli. Revolucija je porodila nove željezne intelektualce (...). Oni mogu istovremeno namještaj utovarivati, drva cijepati i rendgenom se baviti« (Bulgakov 2007: 53). Bulgakov je već u svojoj najranijoj feljtonistici ismijavao taj novi oblik sovjetskoga čovještva, u kojemu s neobjašnjivom lako-ćom egzistiraju razna dihotomijska obilježja — učenost i priprostost, neukost i svestranost, okrutna bešćutnost i djetinji smijeh. Nije li upravo lenin arhe-tip novoga sovjetskoga čovjeka, čija rezolutnost između redova eseja prerasta u uskogrudnost a snaga u okrutnost? zar je u književnoga lisca Gor’koga sve to moglo biti slučajno?

loša recepcija prve verzije eseja, leninova oštra kritika, zabrana daljnjega objavljivanja, nedugo nakon čega Gor’kij napušta zemlju i započinje svoju

Perusko kb 12.indd 157 13.2.2013. 9:42:38

158

drugu veliku emigraciju u Berlinu i u Sorrentu, iz kojega piše esej povodom leninove smrti — svi navedeni elementi govore u prilog tezi da je poetika ne­slobode na snagu stupila već 1920–ih, a ne 1930–ih godina, kako tvrdi velika većina suvremenih publikacija. To je posebno važno za specifičan status koji je imao Gor’kij 1920–ih godina107: »u moskvi su ga se bojali i prezirali, dok su ga u Berlinu i Parizu mrzili i vrijeđali. On je opet svuda bio stranac« (Vaksberg 1999: 169). Gušenje imaginacijske slobode i umjetničke individualnosti o kojoj je pisala čudakova, zajedno sa zaoštravanjem cenzorskoga aparata, rezultirali su drugačijem pristupu tekstu u sovjetskih književnika. Iako je sovjetska cen-zura propustila esej V. I. Lenin 1924. godine108 (preveden je i na brojne strane jezike), ona se obrušila na njega nekoliko godina kasnije. Kada je 1930. godine najveća sovjetska izdavačka kuća pripremala novo izdanje sabranih djela mak-sima Gor’koga, piscu se obratio glavni urednik Artemij Halatov s nezahval-nom molbom: »mi visoko cijenimo vaš tekst o leninu, no ipak vas molimo da ga ponovo pregledate i prekrojite u skladu s našim uputama. I sami dobro znate s kolikim se oprezom odnosimo prema svakoj napisanoj riječi o leninu. mo-lim vas, nemojte se ljutiti što vam se obraćamo s ovakvom molbom« (Gor’kij 1931: 1). Iako jedan dio suvremene ruske kritike tvrdi da revizija druge verzije eseja (kojoj je Gor’kij pristupio 1930. godine109) nije urodila znatnim pomaci-ma u portretiranju sovjetskoga vođe, njihova poredbena analiza pokazat će da to nipošto nije točno.

Razlike su među prvima uočili Sergej Kormilov i lidija Kolobaeva, koji su u svojim kratkim osvrtima tek sažeto naznačili osnovne elemente razmimoila-ženja u pretposljednjoj i posljednjoj verziji eseja. No u suvremenoj kritici još uvijek nema samostalnih studija posvećenih problemu suptilne leninove metamorfoze u književnim portretima Gor’koga, odnosno istraživanja anti­leniniane u leniniani Gor’koga. dvije su osnovne razlikovne kategorije u ka-nonskoj i cenzuriranoj verziji eseja V. I. Lenin 1924. i 1931. godine: neskrivene i skrivene, odnosno okotekstualne i unutartekstualne. Kvantitativno gledano, revidirani kanonski tekst Gor’koga 1931. godine dvostruko je veći od njegova

107 Gleb Struve ga simbolički naziva sjedenjem na dva stolca.108 Njegovu objavljivanju svakako je pridonijela činjenica da mrtvi lenin o njemu nije mogao izraziti

svoje mišljenje. 109 Objavljena je 1931. godine.

Perusko kb 12.indd 158 13.2.2013. 9:42:38

159

prethodnika110. Tomu su prvenstveno dva razloga; proširenje kanonske verzije eseja rezultat je širenja semantičkoga polja »V. I. lenin«, što se ostvarilo a) dodavanjem novih informacijskih jedinica i njihovom kontekstualizacijom i b) njihovim raspoređivanjem u revidirani kronologijski okvir, iznimno važan za samu kompoziciju. drugi razlog jest uvođenje nove tematske jedinice i nove vrste diskursa — ispovjednih ulomaka, u kojima se Gor’kij otvoreno pokajao za počinjene pogreške. Polovicu konačne verzije čini upravo stara verzija, umet-nuta u kostur kanonskoga teksta. u afirmaciji i učvršćivanju zasluga i veličine sovjetskoga vođe u kanonskome eseju Gor’kij je upotrijebio staru lepezu već poznatih i analiziranih motiva, samo što ih je dodatno naglasio umetanjem svježih primjera. Tako su životnost, odrješitost, radinost, altruizam, asketizam, briga za drugoga te ljubav i ponos na sve što je rusko dosegle svoj hagiografski vrhunac u eseju 1931. godine.

Budući da polovicu kanonskoga eseja V. I. Lenin čini stari esej, dobar dio kon-strukcija iz prethodnoga eseja pojavljuje se i u kanonskoj verziji: »Posjedovao je određeni magnetizam koji je privlačio srca i simpatije radnih ljudi« (Gor’kij 1931: 13); »čovjek s velikim č« (1931: 4); »Nijedan se drugi čovjek ne bi mo-gao oduprijeti sablazni kakva je častoljublje kao što je to uspijevalo leninu, unatoč tome što je bio bolji od većine ljudi koje sam poznavao. Istodobno, on nije izgubio živi interes za ‹obične› ljude« (2). Iako kanonski eseje sadrži i neke dvojake anegdotalne reminiscencije, njihova je divergentna ambivalen-tnost u kanonskome tekstu stišana jednoglasnom glorifikacijom novih sjeća-nja. Nova je sjećanja Gor’kij smjestio na prve stranice, dok se stara pojavljuju tek nakon petnaeste. Ovakvim su potezom upravo hagiografske reminiscencije lukavo izbačene u prvi plan, čime je autoru pošlo za rukom naglasiti leninov bezgranični altruizam i brigu za drugoga, kao i brigu o zdravoj prehrani svo-jih suradnika. uvrnuta opsjednutost boljševičkoga vođe hranom dodatno je naglašena; skromnost i nemarnost prema vlastitoj ishrani kontrapunktirana je opsjednutošću zdravom i uravnoteženom ishranom drugih: »Primijetio sam da Vladimir Ili’č jede vrlo malo: omlet od dva–tri jaja, omanji komad šunke, bokal gustoga crnog piva (...) — Što vi mislite, gladuju li drugovi? Ne? Hm, hm... možda da sendviči budu veći?« (1931: 8). Treba imati na umu da je ova-kva površna i naivna idealizacija lenina zapravo ustupak kulturnoj politici sta-

110 V. I. Lenin iz 1924. godine broji 12, a kanonski esej iz 1931. godine 30 stranica.

Perusko kb 12.indd 159 13.2.2013. 9:42:38

160

ljinizma i socrealizma. Štoviše, socijalistička ideologizacija političkih lidera 20. stoljeća ima svoje uporište upravo u sitnim životnim navikama, odnosno neo-bičnoj skromnosti velikih vođa. Gor’kij je u kanonskoj verziji uspio ustoličiti lenina na pijedestal svetosti; vođin nemaran odnos prema sebi samome kon-trapunktirao je njegovoj empatiji prema tuđoj nesreći111, a leninovoj skromno-sti i asketizmu dodao je neke nove elemente, poput urednosti i čistoće (osobine na kojima je, uzgred rečeno, ustrajao staljinizam): »(...) vidio sam ga u Parizu, u dvosobnom studentskom stančiću, no studentski je bio samo po veličini, a ne po čistoći i strogome redu u njemu« (Gor’kij 1931: 9).

u tom vrtlogu superlativa, potkrijepljenih mnoštvom primjera, valja izdvojiti jedan razgovor, koji ukazuje na iracionalni karakter leninove racionalnosti. On čak podsjeća na vic, zbog čega bi mogao započeti karakterističnim uvo-dom pita Lenin Gor’koga: »— jeste li ručali? — jesam. da ne lažete? — Imam svjedoke, ručao sam u kremaljskoj kantini. — čuo sam da je kuhinja ondje grozna. — Nije grozna, ali mogla bi biti bolja. Smjesta me počeo ispitivati zbog čega je hrana loša i kako može postati bolja. Potom se stao srditi: — Što im je? zar su nesposobni pronaći iskusnoga kuhara? ljudi se doslovno ubijaju od posla, trebalo bi im ponuditi ukusnu hranu kako bi mogli više jesti. znam da imamo malo namirnica i da su u pravilu loše, ali upravo nam je zbog toga nužan iskusan kuhar. zatim je citirao riječi nekakvoga liječnika–higijeničara o ulozi ukusnih mirodija u procesu hranjenja i probavljanja. upitao sam ga: — Kako samo uspijevate razmišljati i o takvim stvarima? On je uzvratio pitanjem: — O racionalnoj prehrani? Tonom izgovorenih riječi dao mi je do znanja da je moje čuđenje čudno« (1931: 24). u želji da smekša njegov rezolutni željezni lik iz prethodnog eseja, Gor’kij se dosjetio spomenuti leninov smijeh. Iako ga je Gor’kij spomenuo već u prošlom eseju, u kanonskoj mu je verziji dodijelio mnogo više pažnje i prostora. To je razumljivo ako se u obzir uzme kulturna politika vremena u kojemu ovaj nastaje; poznato je da je optimizam ključna crta staljinističkoga vremena i socrealističke poetike: »Nikada nisam susreo čovjeka koji se smijao tako zarazno kao Vladimir Il’ič. Bilo je čak čudno da se taj surovi realist koji sve vidi i koji duboko predosjeća buduće socijalne trage-dije, taj čovjek koji tako nepokolebivo i neukrotivo mrzi kapitalistički svijet, može smijati do suza, poput kakvoga djeteta, grcajući od smijeha. Onaj tko

111 »On uopće nije vodio brigu o sebi, ali budno je pazio na život drugova« (Gor’kij 1931: 23).

Perusko kb 12.indd 160 13.2.2013. 9:42:38

161

se tako mogao smijati odlikovao se velikim i snažnim duhovnim zdravljem« (Gor’kij 1931: 11). Prava se karikaturalnost rastvara tek u trenutku kada lenin za sebe ustvrđuje: »ja izvrsno razabirem humor, no sam ga ne posjedujem« (1931: 11).

Poneke su leninove svetačke osobine kasnije podlegle i literarizaciji. Tako je ljubav prema ruskoj domovini i svemu što je rusko u priči–kolažu112 Moja malena Lenininana (1988) Venedikta Erofeeva dobila posve drugo lice — šo-vinističko: »’Europa poslije Šušenskog je pasji drek. Glupi narodi — česi i Švabe’ (münchen, 1900.); ‘Već nekoliko dana čamimo u toj prokletoj Ženevi. Gnusna rupa, ali što se može’ (1908);’Pariz je odvratna rupa’ (1910)« (jerofejev 2001: 177). Važni su se obrati dogodili i u karakterizaciji leninove nježne stra-ne, koju je Gor’kij opisao u majčinskoj brizi prema drugovima. Erofeev je našao sasvim suprotno uporište: »dragi drugovi! moram vam iskreno reći kako je vaša odluka do te mjere politički nepismena i glupa da čovjeku pozli. Tako rade samo ćudljive gospođice i priglupi ruski intelektualci« (2001: 183). Erofeevljev postmodernistički kolaž brojnim primjerima potvrđuje da Gor’kij u eseju V. I. Lenin 1924. godine nije bezrazložno nazvao sovjetskoga vođu tiraninom: »Strijeljati, nikoga ne puštajući i ne dopuštajući idiotska zavlačenja (22. 8. 1918)« (2001: 182).

čak su se i u kanonskome eseju Gor’kome potkrali disonantni tonovi, koje ni kruta staljinistička cenzura nije uočila: »S ljudima je bio oštar, sukobljavao se s njima, bezdušno ih ismijavao, a ponekad se čak i pakosno iživljavao — upravo tako« (Gor’kij 1931: 27). dok je u prethodnoj verziji leninov jezik tek perifer-no naznačen, u usavršenoj kanonskoj verziji jeziku sovjetskoga vođe udijeljeno je mnogo više prostora: »učinilo mi se da govori loše, no nakon jedne minute bio sam očaran njegovim riječima. Tada sam prvi put čuo da se o zamršenim političkim pitanjima može govoriti toliko jednostavno. Nije se trudio skladati lijepe fraze, no svaku je riječ davao na dlanu, iznimno lako joj je davao smisao« (Gr’kij 1931: 6). Budući da je jezična karakterizacija itekako važna za kanonski esej Gor’koga, autor ju je ciljano smjestio na početak eseja, u novi (nadodani) dio teksta. Preraspodjela strukturnih elemenata ili, bolje rečeno, dekonstruk-cija prethodne kompozicijske cjeline i ostvarivanje nove, spadaju u red otvore-

112 Kolažiranjem manje poznatih izjava iz privatne i službene korespondencije boljševičkoga vođe Erofeev je htio naglasiti grubu vulgarnost vođina jezika, koja se u leniniani Gor’koga tek aluzivno naslućuje u sintagmama poput hladni bljesak željeznih opiljaka.

Perusko kb 12.indd 161 13.2.2013. 9:42:38

162

nih, egzoteričnih preinaka. Cilj takve revizije posve je jasan: prikrivanje here-tičnih ili disonantnih tonova. za strukturu svakoga umjetničkog teksta poče-tak je iznimno zahtjevna etapa, a osobito je važan za publicističko–esejističku formu jer je ključan za pridobivanje naklonosti čitateljstva, kao i za odašiljanje glavne poruke djela. Gor’ki je izbrisao početak i napisao novi, u kojemu je to-liko naglasio hagiografska obilježja sovjetskoga vođe da se pitam je li Gor’kij autor toga teksta. je li moguće da je kanonski esej plod kakvoga književnoga aparatčika? Nemoguće je, nažalost, sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje, no moguće je osvijetliti sva ona čudna mjesta i dubioze.

jedno od njih je i londonsko zasjedanje, koje je tek uzgred spomenuto u pret-hodnom eseju, dok u kanonskome ima izuzetno važno mjesto; spominje se na čak devet uvodnih stranica. je li Gor’kij londonskim zasjedanjem trebao tek popuniti prazne stranice? Budući da najharmoničnije razdoblje njihova odnosa datira upravo s londonskoga zasjedanja 1907. godine (kada su se uo-stalom i upoznali), autorov naglasak na harmoničnoj zajedničkoj prošlosti je dobro smišljena taktika da zasjeni sjećanja na godine žestokoga sukobljavanja i ideologijskoga razmimoilaženja. dok je razdoblje druge emigracije u Berlinu i Sorrentu u kanonskome eseju autor prešutio, svoj preludij na otoku Capriju nije. Kaprijska reminiscencija složenija je od londonske jer pokazuje svojevr-sni diskontinuitet u hagiografskome prikazivanju lenina: »(...) čini se da je Vladimir Il’ič na otok Capri došao dvaput, i to u dva posve različita raspolože-nja« (1931: 11). dok je u opisu prvoga dolaska prevladala leninova grubost i hladnoća, drugi je posjet prepričan tako da rastvori leninovu humanu stranu, tj. nježnu brigu za bližnje. Opisujući prvi dolazak na Capri Gor’kij je prešu-tio — što i jest najrašireniji oblik autocenzure — da je u pozadini leninove mrzovoljne grubosti zapravo stajao sukob oko bogograditeljstva (u kojemu je Gor’kij pronašao svoju religiju) i ljetne filozofske škole, koju je Gor’kij na Ca-priju organizirao 1909. godine. moglo bi se čak reći da je ta godina označila početak raskola između Gor’koga i lenina, no za takvo što nije bilo mjesta u kanonskome eseju. Najvažniji oblik revizije eseja jest pokajanje, tako često u književnome diskursu sovjetskoga vremena. Pokajničkim diskursom Gor’kij i otvara svoj kanonski esej: »To što sam napisao netom nakon njegove smrti napisao sam u tuzi, na brzinu i loše. zbog taktičnosti nisam mogao napisati sve što sam htio, nadam se da je to sad jasno. (...) moja sjećanja na njega nisu samo loše napisana, nego su i nedosljedna, s neugodnim šupljinama. Trebao

Perusko kb 12.indd 162 13.2.2013. 9:42:38

163

sam započeti s londonskim zasjedanjem (1907. godine) (...)« (Gor’kij 1931: 1). Nešto je drugačija priroda pokajanja umetnutoga u sredinu djela, kada se autorova sjećanja približavaju kritičkim godinama (1917–1921). u portretu–nekrologu iz 1924. godine Gor’kij je otvoreno priznao svoje razmimoilaženje s partijskom politikom i njezinim vođom u revolucionarnim godinama, ustraj-no naglašavajući nepokolebljivu vjeru u ruske intelektualce, koji su »bili i ostali te će još dugo biti istinska snaga, upregnuta da vuče teška kola ruske povijesti. (...) znam da ću zbog ovoga još jednom biti ismijan od revolucionarnih politi-čara« (Gor’kij 1924: 5).

Pokazat će se da je to ismijavanje 1930. godina preraslo u cenzuru; isti je citat prisutan i u revidiranoj verziji, samo što će posljednja rečenica biti zamijenjena skrušenim priznanjem: »Tako sam mislio prije 13 godina, no pogriješio sam. Tu bi stranicu trebalo izbaciti iz mojih sjećanja, no ono što perom napišeš ne možeš izbrisati sjekirom« (Gor’kij 1931: 16). da što vjernije odrazi duh stalji-nističkoga vremena i njegove kulturne politike, pokajanju je dodao i didaktič-nost, svojstvenu upravo socijalističkome realizmu: »I sam je lenin, uostalom, često spominjao kako se na greškama uči. Želim da čitatelji budu upoznati s mojima. Bilo bi dobro kada bi moja greška poslužila kao pouka onima koji su skloni ishitrenim zaključcima« (1931: 16). Osim ovakvih otvorenih (egzoteričnih) preinaka, u eseju postoje i ona manje vidljiva, gotovo ezoterična. Paralelna ana-liza obaju verzija V. I. Lenina posvjedočit će o kirurški preciznim operacijama autocenzuiraranja i gotovo nevidljivim transformacijama leninove ličnosti. Prvi oblik suptilnoga autocenzuriranja jest izostavljanje cijelih odlomaka iz prethodne verzije, koji su zbog svoje heretičnosti zamijenjeni novima. Tako je na samome početku eseja izbačen, primjerice, hvalospjev leninu, u kojemu ga se uspoređuje s Petrom Velikim, lomonosovom, Tolstojem i ostalim ruskim velikanima113. Budući da se u toj dvosmislenoj usporedbi leninovo ime vezuje za pridjev čudovišan, a ruska se povijest opisuje kao svojevrsna Sodoma i Go­mora, ambivalentna je glorifikacija u kanonskoj verziji morala biti izbačena. Autocenzura je zaslužna što je 1931. godine nestao ulomak u kojemu Gor’kij propitkuje leninovu recepciju i njegovo značenje za ruski narod: »Ne znam

113 »za mene osobno lenin nije oličenje izvanredne volje usmjerene prema cilju, kakvoga si nitko prije njega nije imao hrabrosti postaviti; ja mislim da je on jedan od onih pravednika, jedan od onih čud-novatih i bajkovitih, no neočekivanih ljudi s voljom i talentom, kakvi su u ruskoj povijesti bili Petar Veliki, mihail lomonosov, lev Tolstoj i slični« (Gor’kij 1924: 1).

Perusko kb 12.indd 163 13.2.2013. 9:42:38

164

je li izazivao više ljubavi ili mržnje. mržnja prema njemu je ogoljeno i odvrat-no otvorena (...) Ali, bojim se da je ljubav prema leninu samo mračna vjera izmučenih i očajnih čudotvorca; ljubav koja očekuje čudo, no ništa ne podu-zima da bi se ono ostvarilo (...)« (Gor’kij 1931: 8). umjesto toga, na 17. stranici kanonskoga eseja Gor’kij će u pomoć prizvati neprijatelja: naglasit će mržnju buržoazije prema leninu, a njega će postaviti na pijedestal ne samo ruskoga (sovjetskoga) nego i svjetskoga proletarijata.

No još je važnije izbacivanje onih ulomaka koji su potvrđivali napetu dishar-moničnost između autora i njegova objekta; tako je iz kanonskoga teksta iz-bačeno sjećanje na leninovo ironiziranje Gor’koga iz portreta–eseja iz 1924. godine: »Naš je susret bio vrlo prijateljski, no pronicave i svevideće leninove oči gledale su me kao da sam izgubljen, otvoreno me sažalijevajući. Taj mi je pogled bio itekako poznat — tako me gledaju već trideset godina. uvjeren sam da će me istim pogledom ispratiti i u grob« (1931: 5). Taj je odlomak netragom nestao u kanonskoj verziji eseja, koji obiluje slučajevima izbacivanja samo jed-noga konkretnoga dijela ulomka iz stare verzije. dobar primjer za takav oblik autocenzure nudi ulomak u kojemu Gor’kij raspravlja o leninovoj okrutnosti. u kanonskoj je verziji taj ulomak na prvi pogled ostao isti, no pri pomnijem čitanju pokazat će se da je izbačen problematičan dio u kojemu Gor’kij lenina proglašava tiraninom. Treći oblik autocenzure Gor’koga jest gotovo neprimjet-na revizija; svodi se na izbacivanje samo jedne problematične rečenice, koja svojom divergentnošću ne udovoljava kanonskim uvjetima. Tako je rečenica koja je u prošloj verziji isticala da objekt prosuđivanja Gor’koga nije lenin–po-litičar nego lenin–čovjek — u kanonskome eseju izbačena. Štoviše, na njezino se mjesto smjestila rečenica u kojoj Gor’kij lenina proziva velikim političarom, suprotno aluzivnim namjerama prethodnoga eseja, čiji je cilj bio diskreditirati leninovo političko djelovanje. Budući da se sljedeći oblik autocenzure temelji na ispuštanju samo jedne riječi ili njih nekoliko, on zahtijeva uistinu pomno čitanje teksta. Nju će najbolje ilustrirati sitne, no ključne preinake u opisu V. I. lenina. »čvrst, snažan, sa sokratovskom lubanjom i svevidećim očima veli-koga lukavca« — tako je izgledao sovjetski vođa u autorovim sjećanjima 1924. godine (Gor’kij 1924: 5). Šest godina poslije leninov je opis ostao gotovo iden-tičan, osim što je sintagma veliki lukavac izbačena. Posljednji oblik autocenzure podrazumijeva još sitnije preinake, kao što je izmjena brojeva, odnosno godina. Godine 1924. Gor’kij u eseju priznaje: »u razdoblju od 191.7 do 1921. moj je

Perusko kb 12.indd 164 13.2.2013. 9:42:38

165

odnos s leninom bio daleko od onoga kakav sam htio da bude, ali nikako nije mogao biti drugačiji« (Gor’kij 1924: 4). Kada je potom pristupio reviziji svoga teksta shvatio je da je razdoblje njihova razmimoilaženja odveć veliko. Svjestan da je nemoguće negirati postojanje sukoba i napetosti među njima, nije mu preostalo drugo nego umanjiti godine koje su proveli u sukobu: »u razdoblju od 1917–1918 moj je odnos s leninom bio daleko od onoga, kakav sam htio da bude (...)« (Gor’kij 1931: 15). Sve to upućuje na zaključak da nije samo lenin u tekstu janus s dva lica, nego je i autor. drugim riječima, maksim Gor’kij — taj tobožnji glorifikator leninove ličnosti i djela — možda i jest kanonizator Il’ičeva transfera iz stvarnosti u pisanu riječ, ali je pri pomnijem čitanju svakako i njegov dekanonizator. u najmanju ruku, destabilizator njegova naizgled jed-nosmislenoga i hagiografskoga prikaza.

Perusko kb 12.indd 165 13.2.2013. 9:42:38

Perusko kb 12.indd 166 13.2.2013. 9:42:38

167

mIHAIl BulGAKOV: Trenuci života i smrti

u Saveznom domu, u dvorani sa stupovima — lijes s Il’ičevim tijelom. Puna 24 sata, danonoćno, u Saveznom domu, u dvorani sa stupovima — lijes

s Il’ičevim tijelom. Puna 24 sata, danonoćno — gomila ljudi na trgu, koja se u redovima, s transparentima koji se gube u sporednim ulicama i uličicama, slijeva u dvoranu sa stupovima. To se radnička Moskva poklanja prahu velikoga Il’iča.

Kazaljka na plamenome satu otkucala je pet sati i na trenutak je zastala. Zatim je nepokolebljivo nastavila svoj put, jer sat nikada ne staje. U pet sati je u Moskvi sunce stalo zalaziti. Ciča je zima. U Bijeli je dom stupao eskadron.

— »Hej, hej, odmaknite se!«

Skretničar se sa šipkom u ruci vrtio na raskrižju. Imao je boljarski kaput i srebrne brkove. Tramvaj je škripeći nasrtao na gomilu. Strojevi su upalili svijetla i zavijali.

— »Hej, pazi!«

Eskadron je ušao vrlo bučno. Šljemovi su bili čvrsto stegnuti, a konji odjeveni u inje. U ledenom dimu vrtio se plamen, tramvajsko staklo. Na zemljanoj liniji za­čas se stvorio red. Ljudi su posvuda trčali, no uvidjevši konjanike znali su da će ih uskoro početi puštati unutra. Jedan, dva, tri... sto, tisuću!Jedan, dva, tri... sto, tisuću!

— »Odmaknite se!«

— »Tramvaj! Čuvaj se! Ide ravno u vas. Pazi!«

— »U red, drugovi, u red! Hej, kuda ćeš?«

— »Sinko, ako Boga znaš, daj mi da se ubacim u red i da se oprostim od njega. Dajte mi da se oprostim!«

— »Zakasnila si, teta. Te–ta! Kamo ćeš? «

Perusko kb 12.indd 167 13.2.2013. 9:42:38

168

— »U red! U red!«

— »Zaboga, red je sve do Dmitrovke!«

— »Kamo da ja, jadna, odem? Da se kroz zemlju provučem?«

Ženska pelerina je uz trzaj poskočila, baš kao što se trzaju golemi policijski konji na usponu. Kamo je nestala baba? Vrag neka je nosi... Posvuda crveni kačketi i konji koji plešu. Poput zmije, četa ide prema crkvi svete Paraskeve, šutke, no kreće se, kreće! Ah, brzo ćemo doći!

— »Dragovići, nikoga tko ne stoji u redu ne puštajte unutra!«

— »U red, građani.«

— »Svi ćemo jednom umrijeti...«

— »Upotrijebi mozak prije nego što izustiš. Da ti, primjera radi, umreš, kakva bi razlika bila? Kakva bi, građane, razlika bila?«

— »Ne vrijeđajte me!«

— »Ne vrijeđam, samo mu želim odati poštovanje. Umro je veliki čovjek i zato ušuti. Ušuti na minutu i razmisli što se dogodilo.«

— »Kuda ćete?! Hej, hej! Hej!«

— »Četa, stoj!«

Bliže, bliže, bliže... Škripa, škripa. Stop. Škripa... Škripa... Stop... Vrata. Mili moji, rijeka se slijeva!«

— »Po tri u red, drugovi.«

— »Gore! Gore!«

— »Vatrom, vatrom! Kamena straža je uzduž zida. Zidovi su bijeli, na njima u grozdovima plamti plamen. Na jednom puteljku Ohotnoga reda nastala je rijeka koja teče, gazeći crveni sag.«

— »Ti, budi tiše. Tš...«

— »Jesu li skinuli kape, idu li? Ne, ne idu, ne idu. Ne idu, a rijeka broji milijun ljudi.«

Na sag pada snijeg.

Perusko kb 12.indd 168 13.2.2013. 9:42:38

169

I u tom moru bijele svjetine protječe rijeka.

XXX

Na crvenom postolju u lijesu leži čovjek. Žut je od žutine voska, oštre su čeone iz­bočine njegove ćelave glave. On šuti, ali lice mu je mudro, važno i spokojno. Mrtav je. Na njemu je sivi sako, a na sakou crvena mrlja — odličje. Karirana su odličja i na zidu bijele dvorane — crna, crvena, crna, crvena. Ogromni orden — sjajna vrpca u plamenu, a posred nje na postolju leži čovjek, smrću osuđen na vječnu šut­nju. Kao što je svojom riječju pokrenuo na riječi i djela besmrtne šljemove stražara, tako je sada svojom šutnjom ubio stražare i rijeku ljudi koja se s njim želi oprostiti.

Šuti stražar, naslonivši pušku na nogu, i šutke teče rijeka.

Posve je jasno. Četiri dana će po užasnoj moskovskoj zimi ljudi pohoditi njegov lijes, a zatim će stoljećima hodati po dalekim stazama žutih pustinja zemaljske kugle, tamo gdje je jednom davno, prilikom rođenja čovječanstva, nad njegovom kolijevkom stupala jedinstvena zvijezda.

XXX

Odlazi, odlazi rijeka. Bijele dvorane, crveni sag, plamen. Stoje Crvenoarmejci i gledaju mrko.

— »Ne plači, Liza. Ne plači... Liza...«

— »Vode, dajte joj vode!«

— »Drugovi, pustite bolničara da prođe!«

»Zima. Zima. Pokrite se, pokrite se, mili moji. Ciča je zima.«

»Budite ljubazni, kuda da uđemo?«

»Ovuda ne možete!«

»Red, građani!«

»Ovdje je izlaz, samo izlaz.«

»Dragi druže, na Dmitrovki je milijun ljudi. Ako ne uđem, promrznut ću. Ho­ćete li me pustiti? Ha?«

»Ne mogu, u red!«

Perusko kb 12.indd 169 13.2.2013. 9:42:38

170

Vatra artiljerije koja stoji na ulazu prasnula je uz eksploziju. Ako prasne nekome u lice — gotovo je.

»Hej, hej! Pazi se! Smlavit će te. Pazi!«

Gori plameni sat.

moskva (1924)

Perusko kb 12.indd 170 13.2.2013. 9:42:38

171

CAR jE GOl!, IlI KARNEVAlIzACIjA ćElAVCA

Može se slobodno reći da je baš te zlosretne večeri započela užasna katastrofa,a da je njezin glavni uzročnik bio upravo profesor Vladimir Ipatjevič Persikov.

mihail Bulgakov

O političkoj prevrtljivosti, da ne kažem licemjerju maksima Gor’koga, autora antirevolucionarnih ogleda Nepravovremene misli i O ruskome seljaštvu, ali i

dodvoravateljskoga klasika V. I. Lenin, rečeno je gotovo sve. Na redu su Bulagkov-ljeva politička previranja. Iako se Bulgakov često nalazio na optuženičkoj klupi so-vjetske vlasti zbog političke hereze, pokazalo se da se svojim feljtonima borio s dva »neprijatelja«: sovjetskim i buržoaskim. Nema sumnje da je upravo vlast (politička i ideologijska; doslovna i metaforička) lajtmotiv cjelokupna Bulgakovljevoga stvara-laštva, no manje su poznata ona djela u kojima se dodvorava sovjetskoj vlasti. A dod-voravanje je na neki način bilo i pisanje drame Batumi o revolucionarnim godinama mladoga džugašvilija u istoimenome gruzijskome gradu Batumiju114. unatoč pozi-tivnome portretu mladoga Stalina u drami, lišenoga heretičnih divergentnih aluzija, sovjetski su cenzori ubrzo ocijenili taj dramski pokušaj neuspješnim115. međutim, Sta-

114 Iako drama nije pisana po narudžbi (Bulgakov ju je svojevoljno počeo pisati još 1936. godine, na-knadno potpisujući ugovor s mHAT–om o njezinom uprizorenju), prilično je lako dokučiti što je autora natjeralo na pisanje »komunističkoge drame« — čega se grozio. u pismu Stalinu 1931. godine Bulgakov je nedvosmisleno tvrdio: «Nakon što su sva moja djela zabranjena, mnogi građani koji me poznaju kao književnika počeli su govorkati I davati mi jedan te isti savjet: treba napisati ‘ko-munističku dramu’ (…) Taj savjet nisam poslušao (…) Nisam pak ni pokušao napisati komunističku dramu jer sam dobro znao da mi takva neće ispasti kako treba” (Bulgakov 2006: 179). Po svemu sudeći, «komunistička drama” o Stalinu trebao je biti Bulgakovljeva simbolička putovnica, tj. način da se domogne toliko žuđenoga inozemstva.

115 Sokolov u Enciklopediji naglašava da je Stalin zabranio kazališno uprizorenje drame na nagovor dru-gih partijskih dužnosnika unatoč činjenici da mu se Bulgakovljeva drama neobično dopala. Njezina je ukoričena verzija prvi put objavljena u Ann Arboru tek 1977. godine.

Perusko kb 12.indd 171 13.2.2013. 9:42:38

172

linova literarizacija ovdje je važna zbog posve drugoga razloga; ako postoje tragovi književne staliniane, možda postoje i Bulgakovljeva književna leniniana. Središnji moskovski park, koji danas nosi ime maksima Gor’koga, u kolovozu 1923. godine ugostio je prvi sovjetski poljoprivredni sajam, a u berlinskeim novinama Nakanune pomislili su kako je njihov sve poznatiji feljtonist mihail Bulgakov idealan kandidat da o tome napiše reportažu. Tako je nastao ogled Pozlaćeni grad, djelo koje se u So-kolovljevoj Enciklopediji žanrovski pogrešno naziva reportažom. Iako je naručitelj teksta o prvom sovjetskom poljoprivrednom sajmu bio iz Berlina, to ne znači da je uredništvo novina koje je financirala sovjetska vlast moglo i htjelo objaviti negativan ili podrugljiv ogled o sovjetskim prilikama. Ako je suditi po iskazu Bulgakovljeva su-radnika E. l. mindlina iz novina Nakanune, čini se da Bulgakovljeva namjera nije bila ni ismijavanje ni kritika. Izgleda da je u Pozlaćenom gradu Bulgakov odstupio od svojih prijašnjih — da kažem antisovjetskih — uvjerenja. mindlin se prisjeća da je uredništvo novina dočekalo Pozlaćeni grad ovacijama; kolege su oduševljeno hva-lili majstorski stil kojim je napisan ogled, njegovu oštroumnost, kao i panoramsku preglednost koja je naglašavala nacionalnu šarolikost i bogatstvo paviljonske ponude. uredništvo je bilo posebno oduševljeno Bulgakovljevim opisom kavkaskih gastro-nomskih specijaliteta na sajmu: »mnogo je pažnje autor udijelio paviljonima — uz-bekistanskom i gruzijskom, brojnim neodoljivim nacionalnim napicima i jelima u čajanama, krčmama, ćevabdžinicama, vinskim podrumima i zalogajnicama koje su na sajmu bile otvorene pod zastavama sovjetskih srednjoazijskih i kavkaskih republi-ka« (Sokolov 2005: 335). Stoga ne čudi što je Pozlaćeni grad postao jedan od najpo-pularnijih Bulgakovljevih berlinskih ogleda116. Štoviše, mindlin je bio uvjeren da je autorova tematizacija eno–gastronomskoga izobilja na sajmu nastala s jasnim ciljem: opovrgnuti zle jezike zapada i zlurade natpise ruskih emigranata o siromaštvu i gladi u sovjetskim republikama (!). Ako je tome tako, nema druge nego ustanoviti da je Bulgakov u svom hvaljenom Pozlaćenom gradu preuzeo ulogu sovjetskoga ideologa.

Ipak, razna proturječja u Pozlaćenom gradu destabiliziraju naizgled pozitivnu sliku sovjetskih prilika i autorovoga novostečenoga angažmana. da je autor nedosljedan u valorizaciji kavkaskih kulturalija dokazuje autobiografska priča Boemština u kojoj se Bulgakov prisjeća svojih kavkaskih dana; u njoj se skriva bitno drugačija recepcija Kavkaza i kavkaskih prilika: »Genzulaev zna svaki detalj ovdašnjega života, pod uvjetom da se životom mogu smatrati mesni do-

116 Pritom mislim na feljtone u listu Nakanune, koji se u slobodi političkoga izražavanja i same temati-ke bitno razlikuje od feljtona u moskovskim novinama Gudok.

Perusko kb 12.indd 172 13.2.2013. 9:42:38

173

ručci u pozadini najdosadnijih planina na svijetu, mačevi od bezvrijednoga če-lika, žgoljavi konji, krčme i odvratna glazba od koje se prevrće duša« (Bulgakov 2000: 527). čini se nemogućim da je Bulgakov u svega dvije godine (Pozlaćeni grad objavljen je 1923. godine, a Boemština 1925. godine) drastično izmijenio svoja sjećanja i vrednovanja. Poznavateljima Bulgakovljeva opusa bit će smjesta sumnjiva ovakva sovjetska propaganda, u kojoj se stječe dojam da se u sovjet-skoj Rusiji bogato i dobro živi. Ništa manje sumnjivi neće biti povjesničarima i kulturolozima. dionizijska atmosfera Pozlaćenoga grada na koncu odudara od mračnih dnevničkih zapisa koje je Bulgakov vodio po dolasku u moskvu, u kojoj se vodila žestoka borba za preživljavanje i privikavanje na nove životne uvjete. uistinu velik dio Bulgakovljeve proze, dnevničkih zapisa u razdoblju od 1921. do 1924. godine, kao i brojna pisma rodbini, dokumentiraju njegovu egzistencijalnu golotinju. Godine 1921. i 1922. posebno su teške za Bulgakova, što se vidi, na primjer, iz dnevničke crtice od 9. veljače 1922. godine: »Ovo je najcrnja godina u mome životu. Žena i ja gladujemo. Posudili smo od strica malo brašna, ulja i krumpira. A od Borisa milijun« (Bulgakov 2004: 21–22). Ali, u odnosu na tzv. gladne godine (1921–1922), 1923. godina donosi nešto op-timističnije tonove, pa Bulgakov donekle revidira svoje apokaliptične progno-ze unoseći vedrije tonove, gdjekad čak i nadanje, u dnevničke i publicističke tekstove. je li Pozlaćeni grad rezultat autorove iskrene vjere u bolje sutra ili je posrijedi ezopovsko nadmudrivanje uredništva kao i vlasti?

Glavnu okosnicu Straussova poučka o posebnoj književnoj vrsti — koja se, istina, skriva između redaka — čine upravo proturječja; ona u većini slučajeva upućuju na postojanje dubljih slojeva, a ujedno i autorovih ezoteričnih namje-re. Kako prepoznati proturječja koja otkrivaju posebnu gramatiku pisanja117? Kada pažljiv pisac u nekim tekstovima protuslovi postulatima kojih se držao u drugim tekstovima — upozorava Strauss — nije riječ ni o prevrtljivosti ni o propustu. Po njegovu mišljenju to su namjerne pogrešake koje ukazuju na pri-sutnost zabranjenih (političkih) misli, čije razotkrivanje zahtijeva »rastvara-nje« djela na nekoliko slojeva. Pokušat ću primijeniti izneseno na Bulgakovljev Pozlaćeni grad. Iako su eno–gastronomski motivi u obliku kavkaskih specijali-teta razmjerno brojni i učestali, pomnijeće čitanje ukazati da prava tema Bulga-kovljeva ogleda nije gastronomska trpeza novih sovjetskih republika. I sam je

117 Termin Viktora Žmegača.

Perusko kb 12.indd 173 13.2.2013. 9:42:38

174

Bulgakov u središnjem dijelu svoga teksta dao naslutiti višeznačnu simboliku sajma, koji se poput ruskih matrëški postupno rastvara, nudeći iznenađujuće sadržaje: »Sajam treba posjetiti mnogo puta, možda pet ili šest, želite li sve po-mno razgledati, gdješto upamtiti i posvuda navratiti« (Bulgakov 2007: 162). Budući da je misleći subjekt novinskoga ogleda o poljoprivrednim dostignu-ćima Sovjetskoga Saveza svjestan političkih pritisaka i očekivanja, ne preostaje mu drugo nego svoju umjetničku (nerijetko i političku) heterodoksiju ostvariti zaobilaznim putem118. Između redaka brojnih perifernih pojava na kojima se zasniva njegov poljoprivredni ogled (hrana, piće, arhitektura, tekstil, razne ru-kotvorine, keramika i sl.), pripovjedačevo ja, poput likova iz poznate Grimmo-ve bajke, svoj tekst posipa ezopovskim kamenčićima, odnosno aluzijama. Ti suptilni putokazi vode do metaforičkoga »doma« mislećega subjekta, točnije ezoteričnoga plana teksta, u područje njegovih stvarnih te nerijetko kontro-verznih istina. Stoga je multikulturalno i multinacionalno šarenilo poljopri-vrednoga sajma, s naglaskom na bogatu trpezu koja privlači gotovo svu pažnju posjetitelja, u Pozlaćenom gradu tek pripovjedni dekor –u službi prekrivanja.

dvije su po mome sudu pritajene dimenzije spomenutoga feljtona; jedna je vjerskoga karaktera, a druga političkoga. Na religiozne korijene socijalističke paradigme ukazivali su mnogi ruski mislioci; Andrej Sinjavskij je u teorijskome traktatu Što je to socijalistički realizam? 1957. godine upozorio na teologičnost marxovih postulata, ali i na religiozni karakter ruskoga komunizma, a u knji-zi Osnove sovjetske civilizacije detaljno je razložio vjerske korijene Oktobarske revolucije. u novije je vrijeme to učinio ruski filozof mihail Ryklin u knjizi Komunizam kao religija, parafrazirajući naslov knjige Waltera Benjamina Kapitalizam kao religija. Osnovne su premise Ryklinova zaključka sljedeće: antireligiozna boljševička politika rušila je crkve i uništavala stare spomenike, paralelno gradeći hramove nove (političke) religije — komunizma. Vakuum koji je nastao istrebljenjem pravoslavne vjere u novome sovjetskom društvu po-punila je leninova politika, koja je svoj ateizam ubrzo pretvorila u novu vrstu vjere: »umjesto da izumre, religija je promijenila formu; transcendentno je, izgubivši onostranost, postalo imanentno« (Ryklin 2010: 28); »Iz veličanstve-ne propagande nastao je sovjetski sustav rituala, koji je u nečemu duplicirao, ali i istiskivao prethodni, pravoslavni model« (2010: 32). upravo je taj prijelaz

118 miha zadnikar u 177. broju Zareza (2006) s pravom ustanovljuje da je ezopovska komunikacija simptomatična za izvanredna društveno–politička stanja.

Perusko kb 12.indd 174 13.2.2013. 9:42:39

175

s transcendencije na imanentnost, odnosno novu sovjetsku religiju s njezinim »svetim mjestima«, »mjestima klanjanja« i tzv. »crvenim kutovima«, opi-sao Bulgakov u prvom pritajenom sloju svoga poljoprivrednoga ogleda. Naj-prije je naznačio tu smjenu opisom dionizijske vedute na obali grada, odakle Bulgakov promatra Hram Krista Spasitelja, simbol pokorenoga pravoslavlja: »A suton je predivan. u daljini nestaju zlatne kupole Krista Spasitelja, raspli-nute leže na rijeci moskvi, poput traka, dok se u gradu–sajmu već pale bljedo-like električne kugle« (Bulgakov 2007: 169).

Panoramski kontrapunkt slama prostorni identitet grada i tvori dva zasebna i važna toposa (Sajam i Crkvu): »ljuštura rijeke moskve odjeljuje dva svijeta. Na jednoj su obali niske, crvene, sivkaste jednokatnice, dobro znani poredak i udobnost, a na drugoj grad–paviljon, razasut, čunjastih i šiljastih krovova, bodljikav« (2007:157). Očigledno je da taj prostorni kontrapunkt u Pozlaće­nome gradu Bulgakova simbolizira novu i staru društveno–civilizacijsku pa-radigmu. Štoviše, čini mi se da Bulgakovljev ogled šire gledano provokativno sugerira smjenu religija. Slabašni odrazi pokorene religije na izdisaju zamijenila je nova vrsta religije — politička — u obliku portreta, parola, cvijetnjaka i ki-pova. Eno–gastronomska dimenzija sajma već je u trećem i četvrtom poglavlju (od ukupno četrnaest) ogleda zatomljena sveprisutnošću marxa, Trockoga i lenina. Ta Bulgakovljeva veduta nije lišena suptilnih političkih aluzija, točnije njemu imanentna ironijskoga poigravanja. Tako je autor u velikome paviljonu s domaćim rukotvorinama uz eksponate raznovrsnih krzna i drvenih igračaka zapazio mamutsku bistu leva Trockoga119. Štoviše, osvrnuvši se oko sebe, usta-novio je: »I posvuda Trockij, Trockij, Trockij. Od crne bronce, bijeloga gipsa, kostiju, od svačega« (2007: 158). Ironija je prisutna u rasporedu samih por-treta, pa se tako pukim slučajem iznad rukotvorina zatvorenika našao portret duhovnoga pokretača nove religije — Karla marxa. u političkome sloju Pozla­ćenoga grada Bulgakov nije zaboravio spomenuti lenina, pa je ovaj zasluženo smješten u najveće zdanje sajma, u »neobičnu mješavinu drva i stakla« (159). No to nije bio jedini lenin na sajmu. u posebnoj muzejskoj sobi Bulgakov je uočio cvijetnjak s golemim portretom vođe naroda: »Okomito i malčice uko-so postavljena je dvokrilna daska obložena zemljom, a na jednom je krilu među

119 Izrađenu od mamutskoga drva.

Perusko kb 12.indd 175 13.2.2013. 9:42:39

176

raznobojnim cvjetovima i travama do pojasa izrastao, nevjerojatno precizan, ogromni lenin« (Bulgakov 2007: 160).

u svojim moskovskim feljtonima i kratkim pripovjednim djelima s početka 1920–ih godina Bulgakov je među prvima književno obradio nastajanja kulta vođe, toga stalnoga mjesta u poetici antistaljinističke književnosti druge polo-vice 20. stoljeća i početka 21. stoljeća120. Bulgakovljevi moskovski feljtoni obil-no se napajaju iz toga arhetipskog izvora — leninova kulta ličnosti, iz kojega je, uostalom, crpila cjelokupna staljinistička paradigma. u njima je, osim toga, dočarano idolopoklonstvo moskovljana: »— Dragi Il’iču!! Opet žamor. za-tim odvažan marš i povorke koje hrle prema ogromnom cvjetnjaku...« (2007: 159). Cvjetnjaku treba pridodati i opis tzv. seljačkoga doma, u kojemu se nalazio leninov kutak. Neizbježna je religiozna asocijacija koju ta slika stvara, samo što su umjesto biblijskih jaslica s figuricama djeteta Isusa i ostalih likova, sovjetske »jaslice« činili »portreti lenina, Kalinina i još neke sličice« (165). Ryklin na-pominje kako se Leninov počasni kutak nalazio posvuda, a ponajviše se referira na Moskovski dnevnik (1926–1927) Waltera Benjamina u kojemu ovaj opisuje partijske prostore kao hramove nove religije: »ušli smo u jednu crveno oblo-ženu dvoranu, u kojoj se smjestilo oko tristo ljudi. Bila je dupkom puna, mno-gi su stajali. u jednom se udubljenju nalazila lenjinova bista« (Ryklin 2010: 36). Benjaminov dnevnik obiluje mnoštvom sličnih opisa121, kao i Bulgakov-ljeva moskovska feljtonistika. Panoramsku vedutu sovjetskih rituala Bulgakov upotpunjuje crtežima, ilustracijama i soc–didaktičkim plakatima, ali i pionir-skim pjesmicama, čime cijela manifestacija poprima groteskan karakter: »A kad tamo — vrata, a unutra kazalište. (...) Razliježe se pjesma. Želimo li kola i kuće sačuvati, moramo o šumi brigu voditi« (Bulgakov 2007: 165). Glazbena kulisa u ogledu samo je pojačala liturgijska obilježja sovjetske kulture kao nove religije koja je zamijenila staru: crkve su zamijenjene trgovima, svećenici par-tijskim djelatnicima, ikone portretima vođa, a molitve agitacijskim parolama.

120 Štoviše, upravo se to rano stvaralaštvo Bulgakova može shvatiti kao preteča antistaljinističke knji-ževnosti. Samo, dok su najpoznatiji antistaljinistički pisci — A. Rybakov, A. Solženicyn, V. Aksënov i dr. — najčešće dekonstruirali Stalinovo povijesno značenje, destruirajući kako književne tako i povijesne stereotipe, Bulgakov je u svojim djelima bio okrenut tematizaciji lenina.

121 »Počinjem s opisom lenjinova kutka. Bijelo oličenaprostorija s crvenom presvlakom na stražnjem zidu, sa stropa visi crvena vrpca s pozlaćenim resama. lijevo od ove crvene pozadine postavljena je lenjinova bista od gipsa –bijela kao i zidovi (...)« (Ryklin 2010: 37).

Perusko kb 12.indd 176 13.2.2013. 9:42:39

177

No istinska hereza zajedno s drugim pritajenim slojem teksta razotkriva se tek pred kraj Bulgakovljeva višeznačnog ogleda, i to na kazališnoj pozornici, koja je za tu priliku preodjevena u socijalističko ruho: »Na sceni je stol prekriven crvenom tkaninom, zatim ogromni zeleni sag i biljke u teglama. Predsjedniš-tvo u sakoima, jaknama, pohabanim kaputima upravo zasjeda. Vodi se javna rasprava« (Bulgakov 2007: 171). Glavni protagonisti Bulgakovljeva kazališta u kazalištu jesu profesor agronomije, koji simbolizira ruske intelektualce, i neimenovani glasovi puka — predstavnici naroda. dramski zaplet ostvaruje se verbalnim obračunom ovih suprotstavljenih strana na temu Traktor i elek­trifikacija u poljoprivredi. debatu otvara profesor koji brani tezu da bi traktor u siromašnim prilikama ruskoga sela bio samo nepotrebno breme za seljaka; njemu se suprotstavlja bezimeni predstavnik puka, koji rezolutno odbija ideju da se ruski seljak treba vratiti lopati, te poljoprivrednoj diskusiji daje političku dimenziju122: »Profesor kaže da nam traktor, tobože, nije potreban. Što to zna-či, drugovi? drugovi, to znači da naš profesor spava. On nas tjera u prošlost, a nama se u prošlost ne vraća. zar smo goli i bosi naše neprijatelje pobijedili da bi nam sada, kada želimo graditi, znanstvenici rekli da to nije moguće?« (Bulgakov 2007: 171). Nakon što je proces mehanizacije ruskoga sela profesor okarakterizirao kao sanjarenje i fantaziju, slijedi kulminacija: konačni raskol u stajalištima govornika. Sukobljene strane su u Bulgakovljevu ogledu podlegle jezičnoj, kulturološkoj i inoj diferencijaciji, čime je ukazao na društvenu hete-rogenost boljševizirane Rusije. Profesor je sam u obrani svojih stavova, a nje-gov oponent nije tek jedan lik, nego složna gomila. mislim da je namjerna i karakterizacija usamljenoga pojedinca profesorskim zvanjem123, čime je samo naglašena odbojnost sovjetske vlasti prema individualnosti, slobodi govora i općenito intelektualcima koje je oblikovala stara civilizacija.

u karakterizaciji likova pozornost bi ipak trebalo usmjeriti na sociolingvističku diferencijaciju pomoću koje Bulgakov ilustrira dvije nepomirljive polutke so-vjetskoga društva. Harmonična poetičnost i pomirljivost profesorova diskursa u Pozlaćenome gradu poziva na oprez, na racionalnu potrošnju, štedljivost i po-

122 Bulgakovljeva inscenirana diskusija zrcali stvarni proces posvemašnje ispolitiziranosti u svim sfera-ma javne i privatne djelatnosti sovjetskoga društva, koji lj. Bulavka smatra imanentnom karakteri-stikom boljševičke kulturne revolucije od Oktobarske revolucije nadalje.

123 Iz profesorske je obitelji potjecao i sam Bulgakov, koji je često i otvoreno isticao upravo svoju organ-sku povezanost s ruskom inteligencijom.

Perusko kb 12.indd 177 13.2.2013. 9:42:39

178

trebu za inozemnim kapitalom (!). diskurs gomile predstavljen je mnoštvom bezimenih, no rezolutnih, strastvenih oratora. Retoriku uvjeravanja utjelovlju-je njihova slijepa vjera u komunističku budućnost i diskreditiranje protivnika. jezična politika gomile iz Bulagakovljeva ogleda zasniva se na borbi dvaju mi-tologema na kojima je zasnovana cjelokupna sovjetska civilizacija — mračne prošlosti (buržoasko–kapitalističke) i svijetle budućnosti (socijaldemokratske, proleterske). Ona, dakako, potječe iz retoričkoga izvora Vladimira Il’iča leni-na. da potkrijepim rečeno, navest ću samo dva kratka citata iz leninove Par­tijske organizacije i partijske književnosti (1905): »Prokleto doba ezopovskih govora, književnoga ropstva, ropskoga jezika, idejnoga feudalizma!« (lenin 1972: 100); »Književnost mora postati dio opće proleterske stvari, »kotačić i šarafić« jedinstvenoga i velikog socijaldemokratskog mehanizma« (1972: 101). leninova je sintaksa, poput sintakse narodnih oratora iz Pozlaćenoga gra­da, krajnje jednostavna. Odlikuje se kratkim, preciznim i jasnim formulacija-ma kako bi naglasila svoju odbojnost prema literarnoj i inoj »oblomovštini«, intelektualnoj pasivnosti, umjetničkoj fantaziji, jezičnoj nedorečenosti i »ma-glovitosti«. Poetično–nedorečenom izražavanju Bulgakovljeva profesora, karakterističnom za diskurs pasivnih ruskih intelektualaca, suprotstavljeni su odrješiti agitacijski tonovi naroda, vjera u nadnaravnu snagu kolektiva, odno-sno diskurs koji Bahtin naziva mi–doživljajem.

Mi–doživljaj je prvenstveno izraz integriranoga i ujedinjenoga kolektiva, za koji su tipični aktivni i protestni tonovi umjesto pasivnoga fatalističkog rasuđivanja. Štoviše, Bahtin ističe da u njemu nema mjesta za retoriku poniznosti i pokor-nosti, kao što je nema ni u riječima Bulgakovljevih narodnih oratora. Sovjetska propaganda temeljila se na zaziranju od prošlosti, te je zahtijevala njezino re-zolutno odbacivanje; stoga ne čudi da Bulgakov u ogledu suptilno aludira na progone vlasti kao na dopušten vid borbe s duhovima prošlosti: »Pojavljuje se preuska jakna koja savjetuje profesoru da ode nekamo drugdje, recimo u Pariz, ako mu se ne sviđa tu u Rusiji koja želi traktore. Potom se oneraspoloženi pro-fesor prekriva slamnatim šeširom s vrpcom u boji te nestaje u tami pitajući se: ‹zbog čega misle da sam reakcionar?›« (Bulgakov 2007: 171–171). dramatski finale je predvidljiv. Kao što se dvoboj između ruske duše i sovjetskoga stroja u Olešinom romanu Zavist okončao trijumfom kobasičara i kobasičareva stroja, isto se dogodilo i u Bulgakovljevu Pozlaćenome gradu: »u završnom govoru predsjednik vatreno govori o sanjarima, naglašavajući kako je u proteklih 5 go-

Perusko kb 12.indd 178 13.2.2013. 9:42:39

179

dina ruski narod razne maštarije pretočio u stvarnost, što će učiniti i s ovom o stroju« (Bulgakov 2007: 172). Takav rasplet nije lišen podrugljivosti. Predsjed-nik tribine zadaje smrtonosan udarac profesoru, koji netragom nestaje u mraku, i svim skepticima i nevjernicima u sovjetsko sutra poručuje: »— zar on nije sanjar? Spontano pokaže rukom tamo gdje je u polumračnom cvijetnjaku na dasci stajao ogromni lenin« (172).

Iako iz današnje perspektive aluzija na iracionalnoga lenina–sanjara gubi svo-ju ironičnost, u kontekstu 1920–ih godina ona je itekako provokativna. Otac znanstvene fantastike Herbert George Wells je 1920. godine posjetio sovjet-sku prijestolnicu, nakon čega je objavio autobiografsku knjigu Rusija u tami (1920). u njoj je zasebno poglavlje posvetio upravo boljševičkome vođi, sim-bolički ga naslovivši Kremaljski sanjar. da je Bulgakov bio upoznat sa spome-nutim djelom potvrđuje i Novikov, koji umjesto da produbi značenje moguće intertekstualne veze, tek uzgredno apostrofira podudarnost s Wellsovom knji-gom124, ističući, k tome, višeznačnost lenina u Bulgakovljevoj interpretaciji. Treba reći da je Wells u knjizi Rusija u magli istaknuo sanjarski karakter so-vjetskoga vođe upravo zbog elektrifikacije zemlje, tj. unaprjeđenja sela i pro-vincije, čime je podudarnost s Bulgakovljevim ogledom sad već očita: »Stvar je u tome što lenin, kao istinski marksist, odbija sve utopijsko, no na koncu je i sam upao u utopiju elektrifikacije. On čini sve što je u njegovoj moći da u Rusiji izgradi goleme elektrane, koje bi cijele pokrajine napajale strujom za rasvjetu, prijevoz i industriju. (...) Ali, realizacija takvih projekata u Rusiji spada u do-menu znanstvene fantastike« (Wells 1964: 14). dotaknuo se Wells i leninove netrpeljivosti prema »nepismenim i egoističnim seljacima« te njegove vizije obnovljenih i preobraženih ruskih sela: »Neće biti preobraženi samo gradovi, i sela će se promijeniti do neprepoznatljivosti. — Ni sada — kazao je lenin — ne ostvaruje seljak svu poljoprivrednu dobit. (...) Tamo gdje je bilo moguće, vlada je prisvojila velika imanja na kojima ne rade seljaci, nego radnici (...). u cijelosti preobraziti seljaštvo možda je teško, no izaći na kraj s pojedinim gru-pacijama seljaka — nije« (1964: 15). u revolucionarnim godinama drugi se autor poigrao negativnom konotacijom leninova sanjarskoga karaktera. Bio je

124 da je Wells uistinu utjecao na Bulgakova najzornije svjedoči Bulgakovljeva pripovijest Kobna jaja (Rokovye jajca, 1925), u kojoj su Wellsovi romani Hrana bogova (The Food of the Gods, 1904) i Rat svjetova (The War of the Worlds, 1898) imali ulogu intertekstova.

Perusko kb 12.indd 179 13.2.2013. 9:42:39

180

to maksim Gor’kij, koji ga je u Nepravovremenim mislima 1918. godine nazvao svemogućim čarobnjakom i hladnokrvnim mađioničarom.

Suvremena moskva još uvijek čuva leninovo balzamirano tijelo, kao i mnogobroj-ne vođine portrete diljem grada. u suvremenim je istraživanjima još uvijek na sna-zi preispitivanje leninove uloge i njegovih povijesnih zasluga, no promijenilo se značenje nekad nedodirljivoga vođe među mladim Rusima. To će najbolje poka-zati rezultati ankete na pitanje Tko je za vas Lenin?125, provedene među učenicima jedne moskovske škole. Nju je pred kraj svoje knjige spomenuo i Ryklin, ističući učeničko neznanje. Tako je lenin, po mišljenju nekih učenika, bio kozmonaut, matematičar, predsjednik, ali i mumija, umjetnik, spomenik i sl. Ryklin ne zabo-ravlja istaknuti brojna negativna tumačenja leninove povijesne uloge u odgovori-ma učenika viših razreda osnovne škole: »Uvijek su mi govorili da je Lenjin zlo (11 godina); Moja obitelj nema dobro mišljenje o njemu (12 godina); Nitkov i gad (...) Znam da je uništio polovicu ruskih crkava, ubijao one koji su vjerovali u Boga i one koji su bili protiv njega (12 godina); Lenjin je za mene nitko. Ne mislim da je bolji od Hitlera i Staljina (13 godina)« (Ryklin 2010: 195). Ali, Ryklin nije spomenuo i određeni postotak pozitivnih valorizacija lenina. Lenjin je sanjar — napisala je tako zarina m., učenica 2A razreda, svrstavši se uz bok onih koji su zabilježili inge-niozni i sanjarski karakter boljševičkoga vođe, poput Bulgakova.

No postoji još otvorenija veza između Bulgakova i lenina. Kao novinaru gla-sila sovjetske vlasti Gudok, Bulgakovu je naloženo napisati reportažu o po-sljednjem oproštaju moskovljana s tijelom mrtvoga lenina. Tako su nastali Trenuci života i smrti (1924). Iako je Sokolov u Bulgakovljevoj Enciklopediji žanrovski odredio djelo kao novinsku reportažu, mišljenja sam da on nipošto ne odgovara nametnutim žanrovskim okvirima, jer u njemu nema suhopar-nosti i distanciranosti, kao ni šture informativnosti i neutralnosti, imanentne novinarskome stilu. u Bulgakovljevu dnevniku nalazi se samo jedna suhopar-na bilješka u povodu leninove smrti: »Sëmka me je upravo (pola šest je nave-čer) izvijestio da je lenin preminuo. Kaže da postoji i službeno priopćenje« (Bulgakov 2004: 37). Budući da se upravo nakon leninove smrti javlja novi val sovjetske književne leniniane126, postavlja se pitanje je li moguće da je pod

125 Anketu su naručile novine Moskovskij komsomolec 2006. godine. 126 Prema knjizi N. Tumarkin prvi val književne leniniane potaknuo je neuspjeli atentat na lenina 1918.

godine, a drugi službena proslava njegove obljetnice 1920. godine.

Perusko kb 12.indd 180 13.2.2013. 9:42:39

181

pritiskom novinske politike i Bulgakov kanonizirao leninovu osobu u Tre­nucima života i smrti? Godina leninove smrti prijelomna je za Bulgakovljev književni rast jer je upravo u veljači 1924. godine u časopisu Nedra objavljena pripovijetka s kojom je ušao u sovjetski književni svijet na velika vrata127 — Đavolijada (1924). No njegov je status i dalje bio ugrožen, a argumente za to najbolje sažima sam Bulgakov u dnevničkoj bilješci 26. listopada 1923. godi-ne: »Književnost je danas nezahvalna stvar. S mojim svjetonazorima, koji se svjesno ili nesvjesno slijevaju u književna djela, teško je objavljivati i živjeti« (Bulgakov 2004: 34). u prosincu 1924. godine vanjski su se pritisci očito in-teriorizirali jer je Bulgakov stao sumnjati u svoju književnu vrijednost: »(...) jesam li ja uopće beletrist?« (2004: 50). da on to nedvojbeno jest, pokazat će se upravo u Trenucima života i smrti.

Svojom je nemilosrdnom suhoparnošću Bulgakovljeva dnevnička bilješka o leninovoj smrti disonantna u odnosu na četverodnevno hodočašće mo-skovljana koje opisuje u Trenucima života i smrti. Već je u njegovu epigrafu očita stilska izbrušenost i gotovo pjesnička organizacija zvuka i ritma, kojom se autor izdiže iznad okvira novinske reportaže i približava hibridnoj formi pjesme u prozi. u njoj se prepliću poezija, kratka priča i esejistika: »u Save-znom domu, u dvorani sa stupovima — lijes s Il’ičevim tijelom. Puna 24 sata, danonoćno, u Saveznom domu, u dvorani sa stupovima — lijes s Il’ičevim tijelom. Puna 24 sata, danonoćno — gomila ljudi na trgu, koja se u redovima, s transparentima koji se gube u sporednim ulicama i uličicama, slijeva u dvo-ranu sa stupovima. To se radnička moskva poklanja prahu velikoga Il’iča« (Bulgakov 2007: 200). Bulgakov je u svojoj panoramskoj naraciji (koja neo-doljivo podsjeća na kretanje filmske kamere128) samo jedanput zastao na opisu glavnoga junaka: »Na crvenom postolju u lijesu leži čovjek. Žut je od žutine voska, oštre su čeone izbočine njegove ćelave glave. On šuti, ali lice mu je mu-dro, važno i spokojno. mrtav je. Na njemu je sivi sako, a na sakou crvena mrlja — odličje. Karirana su odličja i na zidu bijele dvorane — crna, crvena, crna,

127 doduše, zbog toga je ubrzo bio prognan; možda je zbog potresa, izazvanog leninovom smrti, i sovjetska cenzura izgubila svoju oštrinu, no ona se vratila već 1926. godine, kada je sovjetska kritika doslovno uništila Bulgakovljevu Đavolijadu: »Sitni činovnik, kojega je progutao sovjetski državni stroj, simbol je Đavolijade... Taj je novi državni stroj u Đavolijadi, ta nova svakodnevica zapravo takva gadost kakva ni Gogolju ne bi pala na pamet« (Sokolov 2005: 313).

128 Posve suprotno od dinamičnoga filmskoga ritma, tj. brze izmjene kadrova u Đavolijadi, kakvo je zapazio još Evgenij zamjatin 1920–ih godina.

Perusko kb 12.indd 181 13.2.2013. 9:42:39

182

crvena. Ogromni orden — sjajna vrpca u plamenu, a posred nje na postolju leži čovjek, smrću osuđen na vječnu šutnju« (Bulgakov 2007: 201–202). Bul-gakovljeva lenina mogao bi sažeti citat kojim se poslužio Gor’kij u uvodu V. I. Lenina 1924. i 1931. godine: »Velikim, nedostupnim i strašnim doima se lenin čak i mrtav« (Gor’kij 1931: 1). čini se da je interes za leninovu fizio-nomiju zajednički element u Gor’koga i Bulgakova, s tom razlikom što u Bul-gakova ona nije dio veće, sveobuhvatne karakterizacije, niti joj je imanentan pokušaj psihologizacije.

zanimljivo, Bulgakov je leninu posvetio tek neznatnu pažnju; mnogo je veći prostor udijelio pogrebnome dekoru. zbog toga se, uostalom, teško oteti dojmu da Bulgakovljev lenin više nalikuje kakvoj likovnoj instala-ciji, nego historijskoj ličnosti, vođi naroda. Ako leninova ličnost nije bila u fokusu Bulgakovljeve leniniane, što je onda bilo? dok su u Moskovskim scenama sustav sovjetskih rituala činili politički portreti, tj. nova sovjetska ikonografija na zidovima stana, a u Pozlaćenom gradu spomenici, kipovi, le-ninovi kutovi, propagandne poruke i ilustracije, u Trenucima života i smrti folklor predstavlja bezimena masa koja hrli na posljednji ispraćaj sovjetsko-ga vođe. Taj sustav dekora i rituala, tipičan za sovjetsku civilizaciju, preu-zima središnju ulogu u Bulgakovljevim Trenucima života i smrti: »Eska-dron je ušao vrlo bučno. Šljemovi su bili čvrsto stegnuti, a konji odjeveni u inje. u ledenom dimu vrtio se plamen, tramvajsko staklo. Na zemljanoj liniji začas se stvorio red. ljudi su posvuda trčali, no uvidjevši konjanike znali su da će ih uskoro početi puštati unutra. jedan, dva, tri... sto, tisuću!« (Bulgakov 2007: 200). leninovo nepokretno tijelo ukrašeno sovjetskom ikonografijom u apsolutnom je kontrastu s dinamikom ili, bolje rečeno, uličnom vrevom: »Tramvaj je škripeći nasrtao na gomilu. Strojevi su upalili svijetla i zavijali (...) — Odmaknite se! — Tramvaj! Pazite! Ide ravno u vas, pazite! — u red, drugovi, u red! Hej, kuda ćeš?« (2007: 201). dinamika ulice tako postaje još naglašenija pa se čini da Bulgakov u Trenucima života i smrti oslikava posvemašnji kaos, koji nije tek puka reprezentacija objektivne zbilje nego i način gradnje teksta. Stoga mu nisu strani ni eliptični dijalozi, ni ponavljanja, ni određena silepsičnost, pa čak ni onomatopejska i futuri-stička organizacija riječi: »Bliže, bliže, bliže... Škripa, škripa. Stop. Škripa... Škripa... Stop... Vrata. mili moji, rijeka se slijeva!« (Bulgakov 2007: 201).

Perusko kb 12.indd 182 13.2.2013. 9:42:39

183

Sve to govori u prilog činjenici da su Trenuci života i smrti zapravo svojevr-sna antireportaža.

Bulgakovu je od mrtvoga lenina i njegova historijskog značenja mnogo važ-nija gomila koja se kreće na moskovskim ulicama. Nju je moguće odijeliti u dvije skupine: jednu čine službene osobe (stražari, policajci i svi koji su u službi održavanja reda i čuvanja leninova tijela), a drugu običan puk koji Bulgakov metaforički naziva rijekom. Valja primijetiti da se cjelokupna dinamika teksta zasniva na živoj interakciji između spomenutih skupina, čime je razbijena oče-kivana komemorativnost. Razbijena je također informativnost, inače svojevr-sna reportaži. dok je komemorativna statičnost prisutna tek u interijeru dvo-rane s leninovim tijelom, u eksterijeru vlada grozničava konfuzija, sveopći metež i kaotična ulična borba. Na ulici pobjeđuju jači, a to su službene osobe i organi vlasti koji ispunjavaju funkciju svojevrsnih pastira neposlušnoga i zalu-taloga stada. zbog toga je autoru u interesu naglasiti stoičku nepopustljivost i grubost njihova jezika, u kojemu dominiraju sažetost i jasnoća, zatim povici, imperativi i infinitivi u službi zapovjedi, zabrane ili uputa: »Hej, pazi!« (Bul-gakov 2007: 200); »u red! u red!« (2007: 201); »dragovići, nikoga tko ne stoji u redu ne puštajte unutra! u red, građani« (201); »Hej, hej! Pazi! zdro-bit će te! Pazi!« (202). uočljiv je određeni paralelizam s likovima stambenih inspektora u Moskovskim scenama, koje karakterizira ista »nehumanost« u odnosima prema podređenima: revnost, grubost, ozbiljnost i apsolutni ma-njak humora. Osim jezične karakterizacije, u oba je teksta grubost službenih osoba dočarana pripadajućim odjevnim stilovima. dok je grubu nepopustlji-vost stambenih komisija u Moskovskim scenama Bulgakov dodatno naglasio odjevnim kombinacijama koje upućuju na nacistički stil (crni kožni kaputi strogoga kroja i obavezne aktovke), u Trenucima života i smrti grubost je pre-dočena vojničkom odjećom: šljemovi, crveni kačketi, boljarski kaputi. Prido-daju li se tome eskadron, konji, vatra i paljba, jasno se ocrtavaju obrisi ratnoga nasilja, točnije revolucionarnih strahota.

jedan prizor u središnjem dijelu teksta neočekivano poprima heretična obilježja; riječ je o rijeci ljudi koja korača crvenim sagom u želji da se po-kloni leninu. Teško se oteti dojmu da Bulgakov aludira na rijeku krvi; krvi koja je prolivena u ime čovjeka koji »Kao što je svojom riječju pokre-nuo na riječi i djela besmrtne šljemove stražara, tako je sada svojom šut-njom ubio stražare i rijeku ljudi koja se s njim želi oprostiti« (2007: 202).

Perusko kb 12.indd 183 13.2.2013. 9:42:39

184

Kada pred kraj teksta Bulgakov govori da ta krvava rijeka broji milijun ljudi, sama se od sebe nameće paralela s milijun poginulih duša u Okto-barskoj revoluciji i Građanskome ratu. Element zla, imanentan dugačkoj koloni koja se već četiri dana želi pokloniti leninu, Bulgakov pojačava uspoređujući ga sa zmijom: »Poput zmije, četa ide prema crkvi svete Pa-raskeve129, šutke, no kreće se, kreće! Ah, brzo ćemo doći! (...)« (Bulgakov 2007: 201). u toj polariziranoj masi bezimenih lica izdvaja se jedno, koje odudara od sovjetskoga sustava rituala — starica koja zaziva Krista: »— Sinko, ako Boga znaš, daj mi da se ubacim u red i da se oprostim od nje-ga. dajte mi da se oprostim!« (202). motiv religiozne starice potvrđuje da je u Trenucima života i smrti opisano hodočašće. Počevši od masovne hipnoze, preko bezuvjetnoga prihvaćanja lenina kao spasitelja — sve su to religiozni elementi, koje je Bulgakov uvidio u sovjetskoj ideologiji i sklonosti idolopoklonstvu. Paralelizam između religije i komunizma nije prvi uočio mihail Bulgakov; ponajprije ga je problematizirao ruski filo-zof Sergej Bulgakov u Religiji čovjekoboštva u ruskoj revoluciji (1908) i Na gozbi Bogova (1918), a književnik je s tim djelima bio nesumnjivo upoznat. Bulgakov je u svojoj antireportaži dočarao četiri ključne etape sovjetskoga komunizma kao vjere: jezik, ritual, prostor i novoga Krista. Otišao je čak i korak dalje pa je u antireportaži preokrenuo simboličnost križnoga puta i Kalvarije. Simbolikom zmijolike kolone i crvene krvave rijeke u Trenu­cima života i smrti Bulgakov je antikanonizirao kanon i sotonizirao ko-munizam heretičnim preoblikovanjem lenina, koji je iz mučenika (Isusa) prerastao u mučitelja (Vlast). Takva obrnuta slika mijenja i simboliku ru-skoga naroda, čija krvava milijunska rijeka postaje simbolička via dolorosa usred moskve, toga Trećega Rima.

u Bulgakovljevoj Enciklopediji Sokolov tvrdi da je upravo lenin Bulgakovu poslužio kao prototip mnogih književnih likova, kao što su profesor Persikov u Kobnim jajima (1925) i Voland u romanu Majstor i Margarita, 1966). Iako bi ta-kav uvid zaslužio detaljno propitkivanje i analizu spomenutih djela, ovdje ću se usredotočiti na manje poznati prozni triptih iz prve polovice 1920–ih godina, u kojemu se konkretno pojavljuje vođa. Primat valja dati humorističnoj priči–feljtonu Spiritistička seansa (1922), objavljenoj u časopisu Rupor. Bulgakovljev

129 Na mjestu gdje se do 1928. godine nalazila crkva svete Paraskeve Pjatnice na Ohotnom rjadu, danas se nalazi Duma.

Perusko kb 12.indd 184 13.2.2013. 9:42:39

185

feljton tematizira spiritističke seanse130 tada iznimno popularne među ruskim intelektualcima; njima se služi da ilustrira maniju kontrole sovjetske vlasti. Na seansi koju opisuje, likovi prizivaju duhove Napoleona i Sokrata kako bi po-sredno mogli kritizirati boljševizam: »– duše imperatora, reci nam koliko će dugo boljševici biti na vlasti? (...) — Te... er... i tri... mje–se–ca! (...) — Bogu hvala! — poviče nevjesta — ja ih tako mrzim!« (Bulgakov 2007: 19); »u za-dimljenoj je tami Sokrat, došavši nakon Napoleona, radio čuda. Poskakivao je kao luđak, prorekavši boljševicima skoru smrt« (2007: 21). u tom međupro-storu između duhova i boljševika u feljton je slučajno zalutao V. I. lenin, i to na samome početku teksta: »Cijelo se društvance sagnulo, prošlo ispod velike crne cijevi i ušlo u blagovaonicu. — Kao što rekoh — nastavio je Pavel Petrovič, obgrlivši gosta za struk — komunizam je... Nema spora: lenin je genijalan čo-vjek, ali... ovaj, ne biste li možda jednu... hehe! danas sam ih dobio... No komu-nizam je pak… kako da kažem… s obzirom na svoju prirodu... Oh, slomljena je? uzmite drugu, evo, ovu s kraja... Ako se u obzir uzme njegova bi, treba mu izvjestan razvoj...« (2007: 16). čini se da ovakav razlomljen i eliptičan diskurs u kojemu se prepliću dva tematska bloka — vrednovanje komunizma i kakvoća cigareta — prati kretanje likova, odnosno njihov prelazak iz nesigurnoga polja (vrata i predsoblje) u relativno siguran prostor stana (blagovaonica u kojoj će se održati spiritistička seansa). dok se iz buncanja glavnoga junaka feljtona, Pa-vla Petroviča, ne razabire njegov stav o komunističkoj ideologiji (iako se dade naslutiti), leninova je genijalnost jasno artikulirana, što nije nimalo slučajno.

Tomu su, štoviše, dva moguća tumačenja. Budući da fabulu priče–feljtona čine nedopuštene aktivnosti junaka, odnosno pseudookultne radnje, veličanje le-nina na početku feljtona svojevrsna je zaštita. deklamiranje o leninovoj geni-jalnosti u predsoblju stana simbolička je zaštita za kojom je Pavel Petrovič pose-gnuo prije ulaska u dnevni boravak, u kojemu će se odvijati okultne radnje. Na

130 Iako je spiritizam prema riječima A. Pančenka, u ruskoj kulturi 19. stoljeća klasificiran kao prevara i šarlatanstvo, ta je nova moda bila osobita popularna u intelektualnim i književnim krugovima s početka 20. stoljeća. Tomu svjedoče mnogobrojne seanse i spiritizmu posvećeni specijalizirani ča-sopisi. unatoč tzv. »bezbožnoj kampanji« sovjetske vlasti 1920–ih i 1930–ih godina, koja je podra-zumijevala borbu sa spiritizmom, on je u očima vlasti predstavljao manje zlo od pravoslavlja. To, da-kako, nije značilo da je sovjetska vlast tolerirala institucionalizaciju medija; razni oblici spiritističke prakse dozivanja mrtvih pojavljivali su se sve do 1930–ih godina. Nema sumnje da je i sam Bulgakov bio upoznat s takvim praksama, a sjećanja njegove prve supruge, Tatjane lappe, potvrđuju da je fe-ljton Spiritistička seansa inspiriran stvarnom seansom, koju je u stanu njihovih poznanika potaknuo Bulgakov, želeći se narugati toj novoj moskovskoj modi.

Perusko kb 12.indd 185 13.2.2013. 9:42:39

186

taj način privatni prostor stana postaje mjesto političke subverzije. leninova genijalnost u eliptičnome diskursu Pavla Petroviča ima ulogu tampon–zone. drugo je objašnjenje leninova pojavljivanja — ironična parodija. Naglašava-nje genijalnosti sovjetskoga vođe ironična je Bulgakovljeva reakcija na sovjet-sku propagandu 1920–ih godina i njezino silno nastojanje da lenina prikaže kao genijalca. Sovjetska propaganda tih je godina doista razvila teoriju prema kojoj je lenin neka vrsta nadčovjeka obdarenoga nadljudskim sposobnostima, a takva će teza doseći svoj vrhunac nakon leninove smrti; tada se otvara insti-tut za proučavanje leninova mozga, kojem je cilj bio znanstveno dokazati da je potonji nova vrsta Homo sapiensa. Budući da je bio medicinski obrazovan čovjek (strukom liječnik), Bulgakov na to nije mogao reagirati drugačije nego svojstvenom mu ironijom. No ironije je bilo i u stvarnom zapletu oko tajne le-ninova mozga: liječnički konzilij (8 stranih i 19 sovjetskih liječnika) ne samo da je potvrdio genijalnost vođina mozga, nego je dijagnosticirao da je potonji bio sklerotičan. čak i nakon gotovo jednoga stoljeća, koliko je prošlo od leninove smrti, on je i dalje predmet znanstvenih istraživanja ili, bolje rečeno, znanstve-no–medicinskih rekonstrukcija. jedna od posljednjih pripada V. lerneru, Y. Finkelsteinu i E. Witztumu, koji su u časopisu European Jurnal of Neurology 2004. godine objavili članak Enigma Leninove (1870–1924) bolesti. u njemu su dokazali kako je pravi uzrok leninove smrti bio sifilis, kojim se zarazio u Europi nešto prije Oktobarske revolucije!

Godine 1924. lenin je bio mrtav, zbog čega se doima logičnim da se u Bul-gakovljevoj priči Sjećanje... (1924) u časopisu Železnodorožnik on pojavljuje u obliku snoviđenja: »mnogi, uistinu mnogi, imaju sjećanja na Vladimira Il’iča, pa tako i ja« (Bulgakov 2007: 203). Valja odmah zapaziti smjelu preten-cioznost izabranoga naslova koji aludira na Bulgakovljevu reminiscenciju na preminuloga vođu, a zapravo je riječ o autobiografskome sjećanju na njegove egzistencijalne probleme: »Bilo je to krajem 1921. godine. doselio sam se u moskvu. Budući da je moja prtljaga bila vrlo oskudna, selidba i nije bila osobito teška. Sve što sam imao stalo je kovčeg. (...) A onda je u toj bezobraznoj nagosti iskrsnuo još jedan problem... onaj stambeni. (...) Bunda mi je onomad služila i kao kaput, i kao pokrivač, i stolnjak, i krevet« (Bulgakov 2007: 203). u priči Sjećanje… pripovjedač uporno tvrdi da ga je iz egzistencijalnoga ponora i hlad-nih moskovskih noći pod otvorenim nebom spasio upravo sovjetski vođa, iako fabula djela govori drugačije: »Sjećanje je uporno, jednostavno ga se ne mogu

Perusko kb 12.indd 186 13.2.2013. 9:42:39

187

riješiti. (...) Kako ću ga se riješiti, kada svaku večer kada se upali žarulja koju čine 50 svijeća, i kada pišem i čitam u zelenoj sjeni sjenila, u toplini, ne misleći na to kako vani puše vjetar na 18 hladnih stupnjeva« (Bulgakov 2007: 203). Od beskućništva ga nije, nota bene, spasio lenin, nego njegova supruga, Nadežda Konstantinovna ul’janova: »Nadežda Konstantinovna uzela je moj papir i cr-venom tintom sa strane napisala: ‹Izdati nalog za zajedničku sobu›. Potpisala se: ul’janova. Točka. Ali, što je najvažnije, zaboravio sam joj zahvaliti« (2007: 207). Postavlja se pitanje čime je pripovjedač opravdao leninovo junaštvo u tekstu ako potonji nije ni na koji način potpomogao rješavanje pripovjedačeva stambenoga problema? I sama fabula potvrđuje suprotno od onoga na čemu pripovjedač inzistira, a to najbolje potvrđuje replika Nadežde ul’janove, kada ju je pripovjedač zamolio da upita lenina hoće li razmotriti njegovu molbu: »(...) mislite li da se ovakvim stvarima bavi Predsjednik Savjeta narodnih ko-mesara?« (Bulgakov 2007: 207). leninova je omnipotencija prisutna u obliku pripovjedačeva snoviđenja: »jedne crne, opasne i hladne noći (grijanje su is-ključili) zaspao sam na poderanom kauču i sanjao lenina. Sjedio je za radnim stolom, obasjan svjetlom svjetiljke. Gledao je ravno u mene. ja sam u svojoj bundi sjedio na stolici njemu nasuprot i pripovijedao mu o zvijezdama na bu-levaru, o svadbenoj svijeći i predstojniku. — ja nisam čep, ne, nisam, Vladimi-re Il’iču. Obilan mlaz suza izlio mi se iz očiju« (2007: 206). u snoviđenju je lenin empatičan prema pripovjedačevim nedaćama, pa svoju moć pokazuje osobnim zalaganjem za njegove stambene probleme. Bulgakovljevo sjećanje, dakako, samo je parodija na žanr sjećanja koji je vrhunac dosegao nakon leni-nove smrti. zanimljivo je to što socijalno osviješten lenin postoji samo u ma-šti, u snu, gdje je i njegova moć, moć–pravednika. jedino se na taj način može objasniti njegova liberalna politika prema piscima: »zatim je nekoga nazvao. — Smjesta mu izdajte dozvolu za sustanarstvo. Ako tako želi, pustite ga da sto-ljećima sjedi u svojoj sobi i piše stihove o zvijezdama i sličnim bedastoćama.« (2007: 206).

Bulgakovljev lenin najprovokativniji je u trećem — ujedno i najkomplek-snijem djelu autorova triptiha, u kratkoj modernističkoj pripovijetci Kineska priča (1923)131. Vasilij Novikov u knjizi Mihail Bulgakov — umjetnik (1996) s pravom naziva ovu pripovijetku freskom mračnoga kolorita u stilu ornamen-

131 Iako je prvi put objavljena 1923. godine u novinama Petrogradskaja pravda, ona je umetnuta i u zbir-ku pripovjedaka Đavolijada (1925) — jedinu objavljenu knjigu za Bulgakovljeva života.

Perusko kb 12.indd 187 13.2.2013. 9:42:39

188

talne proze. Poetika Kineske priče ne samo da uvelike odudara od Bulgakovljeve moskovske feljtonistike kojom se bavila ova studija, nego se uvelike razlikuje od fantastičnoga realizma i groteskne satire, imanentnih većem dijelu Bulga-kovljeve moskovske pripovjedne proze. Autorova pamfletna demagogija iz kavkaske feljtonistike te iskričava ironija moskovskih feljtona u Kineskoj priči zamijenjena je brutalnošću, nasiljem i filozofskim refleksijama, zatim slikama strahota, ljudskih stradanja, patnje i umiranja. Središnji problem cjelokupnoga ekspresionističkog ratnoga ciklusa, u koji spada i Kineska priča, jest masovno stradnje u Građanskome ratu, ali i unutarnja drama likova, nagriženih savješću ili lišenih empatije i čovječnosti. u Kineskoj priči Bulgakov progovara o sudje-lovanju i ulozi Kineza u ruskom Građanskom ratu. Neki podaci govore da se u tom ratu tridesetak tisuća Kineza priključilo Crvenoj armiji, zbog čega su bolj-ševici osnovali zasebne postrojbe, tzv. kineske crvenoarmijske internacionalne odrede132. dok su neki od njih pristupili Crvenoj armiji iskreno simpatizirajući boljševike i njihovu revoluciju, drugima je to bio jedini način da se domognu kineske granice ili da prežive. Nejasno je što je mladoga Kineza u Bulgakov-ljevoj pripovijetci nagnalo na priključenje crvenima, što je dodatno naglašeno njegovim nerazumijevanjem ruskoga jezika.

O Kinezu se u tekstu ne zna gotovo ništa, osim činjenice da je tuđinac u zemlji kojoj ne znao ni ime: »— O–o–o! — promrmljao je Kinez, dodavši tugalji-vo još nekoliko riječi na jeziku koji nitko nije razumio« (Bulgakov 2011: 1); »Samo je jedan pogled na rijeku bio dovoljan da bude jasno da je to vraški hladna i tuđa rijeka« (2011: 1). Eliptičnu naraciju pripovjedač dodatno fra-gmentira uvođenjem alkoholnih i narkotičnih motiva, zbog čega cijela pri-povjedna struktura djela nalikuje halucinogenome snu. Istodobno, uvođenje narkotika sugerira da su upravo kokain i opijum razlozi njegova priključenja crvenima. daje se naslutiti da se mladi Kinez našao u nelegalnoj moskovskoj pušionici opijuma u vlasništvu drugoga starog Kineza, iz koje su ga izvukli bolj-ševici, te ga potom gurnuli u Crvenu armiju (što je tada bila uistinu normalna

132 Boljševičke su novine 1918. godine objavile članak Naša žuta braća koji valja shvatiti kao svojevrsni manifest; budući da ruski boljševici smatraju da imperijalisti na Kinu i Kineze gledaju kao na nižu rasu, u članku zahtijevaju da se žutu braću ne goni, nego prosvjećuje i osposobljuje za obranu od kapitalizma. Ispod žute kože — sažimam središnju misao članka — teče crvena proleterska krv, zbog čega će kineski radnik uzeti pušku, osnovati međunarodni vojni odred i žrtvovati svoj život u ime socijalizma i Oktobarske revolucije.

Perusko kb 12.indd 188 13.2.2013. 9:42:39

189

pojava). Ono što je zajedničko Bulgakovljevu Kinezu i stvarnim Kinezima koji su sudjelovali u Građanskome ratu jest njihovo umijeće ratovanja i ubijanja. Ne samo da je Bulgakov iskoristio mit o neustrašivim Kinezima–ratnicima, nego je pokazao drugu stranu tih veterana smrti; virtuoznom umijeću ubijanja Bul-gakov je kontrapunktirao gotovo dječačku naivnost mladoga Kineza, kojega je na koncu zadesila smrt. Istovremeno, jezični dadaizam drugoga Kineza u priči, njegova alter ega, može se protumačiti kao svojevrsna parodija revolucionarne ideologije, do autizma ogoljene: »lenin jest. Najvažniji jako jest. Buržuji? — o, ne, ne! zato Crvena armija jest. Puno jest. Glazba? da, da. Glazba jest jer lenin jest« (Bulgakov 2011: 3). jasno je da je ključna pokretačka sila Kinezova sudjelovanja u ratu — lenin, a sinegdohičko poistovjećivanje lenina s Crve-nom armijom čini vođu osobno odgovornim za sudbinu mladoga stranca.

To se, uostalom, potvrđuje u halucinogenim vizijama Kineza, u kojima se lenin pojavljuje kao kukavica koja iskače iz zidnoga sata: »Kinez je živio u kristalnoj dvorani ispod ogromnoga sata, koji se oglašavao svake minute, kada bi zlatne strelice protrčale cijeli krug. zvono bi izazivalo smijeh, a iz sata bi izišao vrlo veseli lenin u uskoj žutoj jakni i s ogromnom sjajnom pletenicom i kapicom s gumbom nasred tjemena. Kada bi se ulovio za njihalo i potjerao ga udesno, tada bi sat zvonio nalijevo, a kada bi ga tjerao ulijevo, zvono bi zvonilo udesno. Nakon što je ono odzvonilo svoje, lenin je odveo Kineza na balkon i pokazao mu Crvenu armiju« (2011: 3). da ga pridobije i uvjeri u ispravnost priključenja crvenima, lenin je otuđenoga i izgubljenoga Kineza namamio ruskom ljepoti-com: »Nast’ka, neopisiva ljepotica, hodala je po kristalnome zrcalu, a njezine su nožice u cipelama bile tako sićušne da su mogle stati u nosnicu. A Nast’kin ubojica, svinja, bandit s finskim nožem ušao je u dvoranu, ali Kinez se podi-gao, strašan i hrabar poput velikana; zamahnuo je širokim mačem i odrubio mu glavu. Glava se skotrljala s balkona, a Kinez je obezglavljeni trup zgrabio za vrat i bacio za njom. I cijelome je svijetu bilo lakše i radosnije jer takav nitkov više neće držati nož u ruci« (2011: 3). za razumijevanje Bulgakovljeva Kineza, koji će svoje postojanje temeljiti na ubijanju, klanju i odrubljivanju glava, treba spomenuti filozofski razgovor Sergeja Bulgakova Na gozbi bogova (1909), koji je zamišljen kao verbalno sučeljavanje nekoliko osoba: društvenoga djelatnika, pisca, diplomata, generala, bogoslova i prognanika — o važnosti velike Oktobar-ske revolucije i sudbine ruskoga naroda. dok su neki od spomenutih likova predvidjeli pozitivnu budućnost ruskoga naroda, društveni djelatnik je na kri-

Perusko kb 12.indd 189 13.2.2013. 9:42:39

190

lima proročkih stihova Andreja Beloga (Isčezni v prostranstvo, isčezni, Rossija, Rossija moja! 133) oplakivao nestanak ruske civilizacije: »Pomrlo je, sve je pomr-lo! Sve je mrtvo i mi smo mrtvi, lutamo poput živih leševa i mrtvih duša. (...) Gdje je on, taj velikodušan i svijetli narod (...)? dogodila se nekakva mračna preobrazba, Božji se narod pretvorio u stado podlih svinja« (Bulgakov 2010: 1). usporedba sa životinjama nije slučajna jer je upravo animalizam novoga ruskoga čovjeka u kontrapunktu s duhovnom blagošću staroga sustava. No fi-lozofsku poveznicu s Bulgakovljevom Kineskom pričom najtočnije dočaravaju riječi Pisca iz Bulgakovljeva filozofijskoga dijaloga, kojima ovaj opisuje straš-nu metamorfozu ruskih žitelja: »Obratite pažnju na to koliko se promijenio izgled vojnika; on je sve više nalik kakvoj zvijeri, strašan je, pogotovo mornari. Priznajem vam da mi se drugovi katkad čine kao da su bića lišena duha, ob-darena tek niskim duhovnim sposobnostima, posebna podvrsta darvinovih majmuna — homo sovieticus« (2010: 2).

upravo se ovom posljednjom usporedbom može objasniti preobrazbu Bulga-kovljeva Kineza, koji u pripovijetci nema vlastitog imena (ono je zamijenjeno etnikom) niti vlastitoga jezika. zbog toga je i prikazan kao neka vrsta poluzvi-jeri, lišene duhovnoga i obdarene samo fiziološkim potrebama; sve što je o nje-mu u djelu ispripovijedano tiče se njegove virtuoznosti ubijanja, odrubljivanja neprijateljskih glava i preciznoga presijecanja krave napola. Nameće se zaklju-čak da je Bulgakovljev Kinez zapravo preteča poluzvijeri Šarika iz pripovijetke Pseće srce. To je dodatno naglašeno nedostatkom verbalne komunikacije; ne-znajući ruski, Bulgakovljev Kinez ne posjeduje jezik, a samim time ni sve ono što čovjeka čini čovjekom. Istodobno, njegovoj dehumanizaciji ne samo da je kumovao sovjetski vođa, nego ga je upravo lenin–kukavica poticao na klanje. Poput dresirane ga je životinje nagrađivao za njegova virtuozna ubojstva i to tako što je prilikom svake smrti lenin pozdravio krvoločnu stranu izgubljeno-ga Kineza, radosno iskočivši iz sata: »Kinezu je za nagradu odsvirao gromogla-snu melodiju i prikvačio mu na prsa briljantnu zvijezdu« (Bulgakov 2011: 4).

133 Nestani u prostoru, nestani Rusijo, Rusijo moja!

Perusko kb 12.indd 190 13.2.2013. 9:42:39

IV. zAKljučAK

Od tri M–a u Moskvi su ostala, nažalost, samo dva — Mihail i Molière.

mihail Bulgakov

Perusko kb 12.indd 191 13.2.2013. 9:42:39

Perusko kb 12.indd 192 13.2.2013. 9:42:39

193

TREćI PuT

Ali, pisac nije tramvaj da ide po pruzi, njemu je nužno kretati se trećim putem.

Viktor Šklovskij

Anketa koju je 1918. godine proveo list Petrogradskoe èho svodila se na jedno-stavno pitanje: Može li inteligencija raditi s boljševicima? »može i mora«,

rezolutno je odgovorio A. Blok, napomenuvši da su ruski intelektualci odu-vijek bili revolucionarni. Iako je na temu kultura i revolucija napisano mnogo (kako u sovjetskoj tako i u jugoslavenskoj kritici 1970–ih i 1980–ih godina134), aktualnost ove teme ni u postsovjetskoj ruskoj stvarnosti ne jenjava. Sudeći po broju publikacija u posljednjih desetak godina135, sovjetska književnost (kao socijalno–kulturološki fenomen) i dalje je nedočitan heterogen tekst koji nudi mnoštvo nepodudarnih tumačenja i interpretacija. Izgleda da se rusko kolek-tivno pamćenje još nije vratilo sa svoga putovanja — povratka u prošlost (ili »povratka unatrag« o kojemu piše mircea Eliade u Aspektima mita). Eduard Brown s pravom tvrdi da nijedno djelo napisano u sovjetskoj Rusiji ne može izbjeći povezanost s politikom. još je radikalniji stav zauzeo jacques derrida koji je SSSR nazvao političkom domovinom, a ne geografsko–etničkim entite-tom. Na svoj je način to isto ustanovio ruski emigrant Andrej Sinjavskij, posta-vivši V. I. lenina na izvorište sovjetske civilizacije. Svakome tko proučava vezu

134 Kada je u pitanju hrvatska rusistika nema značajnijega autora od Aleksandra Flakera, koji je na tu temu objavio niz radova: Sovjetska književnost 1917–1932: manifesti i programi, književna kritika, nauka o književnosti, (ur. A. Flaker), 1967.; Poetika osporavanja: avangarda i književna ljevica, 1982.; Ruska avangarda, 1984.; Ruska avangarda, 1984.; Nomadi ljepote, 1988.; Heretici i sanjari, 1988. i dr.

135 E. dobrenko: Formovka sovetskogo pisatelja, 1999.; m. Vajskopf: Pisatel’ Stalin, 2002.; V. Papernyj: Kul’tura dva, 2006.; S. Rassadin: Sovetskaja literatura. pobeždennye pobediteli, 2006.; d. Hmel’nickij: Zodčij Stalin, 2007.; lju. Bulavka: Fenomen sovetskoj kul’tury, 2008.; V. Gudkova: Roždenie sovet­skih sjužetov, 2008., itd.

Perusko kb 12.indd 193 13.2.2013. 9:42:39

194

politike s književnošću (i obratno) jasno je jedno: spomenuti je odnos poput trenja krutih tijela. Budući da je priroda svake ideologije (pa tako i političke) neprijeporno monološka, a da su prozna djela bahtinovski polifona i dijaloš-ka, književno–politička dodirivanja uvijek su na granici unutarnjega sukoba. Slično je uvidio američki književni teoretičar Irving Howe, upućujući na unu-tarnju napetost, imanentnu svakome njihovu zbližavanju (bilo ono prijateljsko ili neprijateljsko, pomirljivo ili polemično). u knjizi Politika i roman (1957) Howe je započeo svoja razmatranja izvrsnim Stendhalovim citatom: »Politika je u književnome djelu poput hica iz pištolja ispaljenog usred koncerta. Nemo-guće je ne obratiti pozornost na njega, zbog njegove glasnoće i vulgarnosti” (Howe 1967: 18). Produbljujući okvir Stendhalove metaforičke slike, Howe je istaknuo nekoliko temeljnih pitanja, točnije smjernica svojih političkih inter-pretacija: što se događa s glazbom kada što pištolj ispali hitac i hoće li ta buka jednom postati dijelom koncertnoga nastupa?

Koncerti kakve je poznavao Stendhal u 19. stoljeću bitno se razlikuju od koncerata kakve su mogli poznavati maksim Gor’kij i mihail Bulgakov; u 20. stoljeću radikalno im je izmijenjen sadržaj, ali i forma. Slučaj je htio da u godini koja je označila početak oktobarskih previranja Šklovskij započne te-orijsku revoluciju objavljivanjem manifesta Umjetnost kao postupak (1917). u ruskoj su znanosti o književnosti vladale formalističke težnje za književnom imanentnošću, za dominacijom i autonomnosti forme. Sadržaj — u smislu vjerne reprezentacije stvarnosti — formalna je škola ostavila postrani. No već početkom 1920–ih godina status forme doveden je u opasnost zahvaljujući le-ninovoj mimetičkoj koncepciji književnosti, poznatoj kao teorija odraza, koja se uistinu može smatrati pretečom socrealističkoga kanona. u predgovoru stu-dije o sovjetskoj drami Violetta Gudkova ističe da se 1920–ih godina događa »intenzivna reorganizacija društvene svijesti, formira se, a zatim ukorjenjuje nova etika« (Gudkova 2008: 7). Tomu je najviše kumovala korjenita politička preobrazba zemlje, nakon koje su na glazbeno–umjetničkome nebu 1920–ih godina zavladale dvije krajnosti: proleterska i avangardna. Iako je u žarištu dru-ge bila prvenstveno estetika izraza a prve promidžba političke ideje, za moju je studiju važno da su obje od Stendhalova metaforičkoga pištolja učinilesvoje umjetničko pomagalo, odnosno književni alat. dok su avangardno–moderni-stičke skupine hitac često koristile kao dio umjetničkoga performansa, druga je skupina zapravo bila pištolj iz kojega se ispaljivao hitac. Govoreći bez metafora,

Perusko kb 12.indd 194 13.2.2013. 9:42:39

195

politička je ideologija nakon boljševičke pobjede zašla u sve pore umjetničkoga djelovanja i svakodnevnoga života, u koncertne i kazališne dvorane te u knji-ževne tekstove. Ona je u književnome svijetu sovjetske civilizacije gdjekad bila vulgarna i glasna, no više nije bila izvanjska. To je na primjeru kazališta ponaj-bolje dočarao Bulgakov u Kazališnome Oktobru 1920. godine: »Svakome tko je znao da Revolucija može probiti kamene zidove starih zdanja, kao i opne ljudskih duša, bilo je jasno da se njezini razuzdani valovi neće zaustaviti na pra-gu trošnih dveri starih kazališnih »hramova«. znalo se da će prodrijeti unutra (…) za nekoliko su se trenutaka potpornji bučno slomili, a Revolucija se poja-vila u parteru kazališta« (Bulgakov 2006: 224).

uzme li se u obzir krajnje ideologizirani i ispolitizirani karakter sovjetske zbilje nakon Oktobarske revolucije, teško je zamisliti da su se ruski književnici uspjeli oduprijeti sveprisutnosti politike u svojim tekstovima, pa čak i oni pisci koji su se svim silama trudili ostati apolitičnima. To, uostalom, nimalo ne čudi jer je tekst — podsjeća Catherine Belsey u članku Književnost, povijest, politika — mjesto na kojemu je smješten čitav niz saznanja i spoznaja (pa tako i politič-kih). ustanovivši u legendarnome pismu sovjetskoj vlasti da je njegov književni portret ujedno i politički, Bulgakov je potvrdio svoju povezanost s politikom. O prisutnosti politike u stvaralaštvu Gor’koga ne svjedoči samo analizirana publicistika, nego i većina njegova umjetničkoga stvaralaštva. Kao što je josip užarević u raspravi Djelo Borisa Pasternaka uvidio čvrstu povezanost, pa čak i nerazdvojivost Pastrenaka i Stalina (točnije stvaralaštva i politike), isto se može reći za Gor’koga i Bulgakova. Parafrazirajući riječi josepha Hillisa millera iz članka Kritičar domaćin, nije pogrešno ustanoviti da je politika parazitski pri-sutna u izabranim djelima obojice autora. u društveno–književnome kontek-stu leninova novoga svijeta Gor’kij i Bulgakov ne samo da čine dva tipa so-vjetskih prognanika nego i dva modela odnošenja teksta prema politici, točnije politici sovjetske vlasti.

Interes za geografsku, političku, a samim time i društveno–povijesnu dimen-ziju književnosti, u ovoj studiji nužno je podrazumijevao interdisciplinarnost kao temeljni metodologijski pristup. Geografija književnih tekstova i njihovih autora ima važnu ulogu u određivanju »nacionalnosti« stvaralaštva Gor’koga i Bulgakova. Ipak, valja priznati i njezina ograničenja. Teško da se piščeva pri-padnost ovoj ili onoj književnoj domovini može svesti na statistiku boravka u domovini ili izvan nje ili na stupanj umjetničke produktivnosti u zadano-

Perusko kb 12.indd 195 13.2.2013. 9:42:39

196

me prostranstvu. Stoga držim da geo–čitanje može biti tek pomoćni (premda nepravedno zapostavljen) alat, koji zahtijeva i pomno čitanje, odnosno dublju analizu tekstovne arhitekture i njezinih skrivenih slojeva. dekodiranje pritaje-nih kodova i unutartekstnih poruka čitatelja i istraživača neminovno pretvara u detektiva, a tekst u mjesto zločina. To je značilo usvajanje i primjenjivanje druge metodologije u studiji — metode čitanja između redaka, kakvu je u Pro­gonima i umijeću pisanja razradio leo Strauss. Ako se tekst shvati kao arena borbe za moć u kojoj pobjeđuje onaj tko je snalažljiviji i jači, očito je da se od pripovjedača očekuje određena strategija (koja i jest bit politike!). upravo je pripovjedna strategija bila silno važna u kontekstu revolucionarne ideologije leninova vremena i poetike neslobode koja je tada nastupila.

maksim Gor’kij i mihail Bulgakov stvarali su u posebnim uvjetima, u kojima je stvaralačka sloboda bila itekako ograničena. Semantička nelinearnost, sitni ustupci i promjene u publicističkoj leniniani Gor’koga najbolje su ilustrirali kulturu neslobode leninova vremena (1917–1924). No treba primijetiti i to da će revizije esejističke leniniane Gor’koga, kao i brojna prikrivanja hereza u Bul-gakovljevim moskovskim feljtonima, ukazati na drugu važnu karakteristiku teksta u odnosu na spomenutu neslobodu — njegovu divergentnost, domišlja-tost i (veću ili manju) spretnost. Ostavi li se po strani moralni kriteriji, progoni sovjetske vlasti poprimaju posve novu dimenziju; oni ne samo da tjeraju pis-ce na posebnu vrstu književnosti, nego maksimalno potenciraju dosjetljivost njihova izraza i snalažljivost u strategiji raspoređivanja provokativnih aluzija. Shvaćeni bez moralnih ograda, progoni su aktivno sudjelovali u oblikovanju nadasve intrigantnoga teksta. Budući da se Gor’kij i Bulgakov nisu mogli od-reći svoje imaginacijske slobode, cenzuru su nastojali nadmudriti višeslojnim i višeznačnim tekstovima. Esejistika Gor’koga i feljtonistika Bulgakova pokaza-la je da ta interakcija nerijetko rezultira slojevitim egzoteričnim djelima (koji pretpostavljaju prisutnost skrivenoga ezoteričnoga sloja). zahvaljujući sitnim narativnim lukavstvima, proturječjima i inim dvosmislenostima, Bulgakovlje-vu leninanu valja tumačiti kao antileninianu. u slučaju Gor’koga spomenuta su lukavstva uzdrmala površnu homogenost i jednoznačnost njegovih eseja, prisiljavajući čitatelje i tumače na dubinsko istraživanje i ponovno otkrivanje njegove arheologije.

Ključno obilježje Bulgakovljeva modela pisanja između redaka jest višeznač-ni smijeh, pa je tako u Moskovskim scenama moguće uočiti mehanizam koji je

Perusko kb 12.indd 196 13.2.2013. 9:42:39

197

umberto Eco na sažeo ovim riječima: komično u tekstu prerasta u komično samoga teksta136. Štoviše, skrivena namjera komičnih situacija u Moskovskim scenama upućuju na vrlo specifičnu vrstu komičnoga, koju Eco, pozivajući se na Hegela, naziva dijaboličnim. Njegovo glavno obilježje leži u superiornosti onoga tko se smije tuđoj nesreći. da bi postigao željenu nadmoć, potrebna mu je distanciranost. Bez obzira na pripovjedačevu autokarakterizaciju kao bivšega u Bulgakovljevu feljtonu Moskovske scene, Bulgakovljev je pripovjedač distan-ciran od onoga (i onih) kojima se smije ili koje ismijava (i bijelih i crvenih). Objašnjavajući bit Campanileove komičnosti, Eco je uočio stanje prispodobi-vo Bulgakovljevu stilu u Moskovskim scenama, ali i u drugim djelima: »To je na određeni način učeni humorizam, jer da bude shvaćen, zahtijeva poznavanje mnogih stvari o svijetu i o jeziku kojim ga se opisuje« (Eco 2004: 67). Bulga-kovljeva novinska i pripovjedna proza pokazuje upravo izniman stupanj ak-tualnosti i poigravanja s raznim realijama iz moskovske svakodnevice i sovjet-skih »općih mjesta«. Ali, njegovo pripovjedno ja lukavo i umješno ostvaruje ravnotežu, tražeći optimalnu (i najsigurniju) pripovjednu i autorsku pozu (ni odveć blisku, niti odveć udaljenu od likova u djelu), zbog čega i uspijeva ostati nadmoćno. upravo mu ona omogućava da između redova komičnoga teksta prikrije ozbiljnu političku herezu. Parafrazirajući Ecov uvid kako su komičnost i humor samo načini da se čovjek odupre svojoj neminovnoj smrtnosti i da se osveti sudbini, čini mi se da su u Bulgakovljevu slučaju i humor i komično jedini način da se suptilno osveti sovjetskoj vlasti.

O ruskom seljaštvu Gor’koga, baš kao i većina njegove publicistike i beletristi-ke, nema ništa zajedničkoga s dvoznačnim Bulgakovljevim humorom, kojim skicira crtice iz sovjetskoga života. Iako nije lišen satiričnih tonova, model Gor-koga suprotstavlja se pomno isplaniranoj menipejsko–dijaboličnoj komičnosti Moskovskih scena pseudosokratovskom dijalogičnošću, rezolutnom agnicijom i propovjednom tendencioznošću teksta, točnije težnjom prema normativno-sti izloženoga. drugim riječima, smisao njegova modela pisanja između reda­ka (koji je usmjeren na opće ontološke dileme, a ne pojedinačne svakodnevne situacije) valja tražiti u proturječnim izjavama o važnim pitanjima. Politička i ideološka pitanja svakako spadaju među najvažnija. u tekstu O ruskome seljaš­

136 Eco je to pokazao u knjizi Između ironije i laži na primjeru Campanileova smijeha, naglašavajući sljedeće: »u tom slučaju nije čak nužno da tekst prikazuje neki komičan događaj. Tekst nas zna navesti da se njemu smijemo” (Eco 2004: 59).

Perusko kb 12.indd 197 13.2.2013. 9:42:39

198

tvu Gor’kij ne prestaje nizati proturječja — od nepreciznoga i polisemičnoga značenja pojma seljaštvo do problematičnih političkih stavova. mehanizam tih proturječja prispodobiv je dvama modelima na koje upozorava Strauss: 1. mehanizam je Strauss ilustrirao jednadžbom a≠b; 2. mehanizam je ilustrirao nešto složenijom jednadžbom a=b — b=c — (a=c) — a ≠ c — (a ≠b). u tek-stu Gor’kij ostvaruje prvi Straussov model tako što o istoj temi (odnos prema seljaštvu; odnos prema boljševicima i politici) govori na posve oprečan način, i to na stranicama koje su relativno udaljene jedna od druge. Naoko složenu jednadžbu drugoga mehanizma ostvaruje pak tako što ne proturječi direktno prvoj tvrdnji (a), nego njezinim implikacijama (b, c). Budući da je Gor’kij bio službeno priznat autor, proturječiti sovjetskoj vlasti u tekstovima koji bi trebali biti njezinom reprezentacijom bilo je mnogo teže (i opasnije!) nego neprizna-tome Bulgakovu. Bulgakovljev višeznačni smijeh zahtijevao je od čitatelja pre-poznavanje raznih aluzivnih mjesta, što znači da je za razumijevanje njegova podtekstualnoga sloja bilo potrebno poznavanje i njegovih spisateljskih navika, ali i konteksta u kojemu je stvarao137. Rezolutnu agniciju Gor’koga o važnim pi-tanjima treba uzeti cum grano salis te od dviju proturječnih tvrdnji promatrati onu koja se u tekstu rjeđe pojavljuje. Iako je analiza heretičnih dijelova ogleda O ruskom seljaštvu Gor’koga pokazala kako ne treba uvijek vjerovati tvrdnjama koje on neumorno ponavlja, napomenut ću da ovakav zaključak nije i ne želi biti normativnoga karaktera, pa kao takav nije primjenljiv na cjelokupno au-torovo stvaralaštvo. Kako god bilo, oba modela ilustriraju specifičnu tehniku pisanja koju neki nazivaju ezopovskim jezikom, a drugi ezoteričnim pisanjem između redaka. No postoji i treći naziv takva pisanja — autocenzura, a ona je imanentna svim sovjetskim piscima.

Sve to potvrđuje da metapolitika Gor’koga i Bulgakova ne samo da nije bila oprečna, nego je u vrijeme leninova »carevanja« bila vrlo bliska. Štoviše, Primočkina u knjizi Pisac i vlast upozorava na njihovo privatno, ali i literar-no zbližavanje 1920–ih godina. Bulgakovljev dnevnik svjedoči o postojanju mnogih pisama Gor’kome, u kojima ga je ovaj molio za pomoć zbog zaplije-njenih dnevničkih bilježaka i rukopisa. Bulgakov je vjerovao da mu upravo Gor’kij može pomoći da dobije dozvolu za odlazak u inozemstvo. Ali, tre-balo bi također obratiti pozornost na još jedno distinktivno obilježje uspo-

137 Eco u knjizi Između ironije i laži to naziva predznanjem.

Perusko kb 12.indd 198 13.2.2013. 9:42:39

199

ređenih modela ezoteričnoga pisanja. Ruski filozof Nikolaj Berdjaev je, go-voreći o podvojenosti ruske misli u Ruskoj ideji, napomenuo kako je rusko zapadnjaštvo, nadahnuto idejama i reformama Petra Velikoga, zapravo više istočna nego zapadna pojava: »zapadnjacima je zapad bio stvarnost, često odvratna i mrska. Ruskim je ljudima zapad bio ideal, san« (Berdjaev 1987: 58). zapadnjaštvu su bili skloni i Gor’kij i Bulgakov138, s tom razlikom što je ovaj drugi pripadao umjerenijoj struji, onoj koja je bila nadahnuta prven-stveno umjetnošću i kulturom139. Gor’kij je pak bio prototip revolucionara, očaranog idealima Francuske revolucije i socijalističke ideologije. No još je važnije to što su se ta dva doživljaja zapada (umjereno i revolucionarno za-padnjaštvo) odzrcalila u analiziranim publicističkim tekstovima, i to ponaj-više u tonu i načinu pripovijedanja. Bulgakovljev promišljeni i odmjereni humor ne govori samo o pripovjedačevoj nadmoći, nego i upućuje na za-padnjačku racionalnost. Ona je, drugim riječima, odraz tipično gradskoga (urbanoga) načela njegove proze.

Posve je suprotan, i kudikamo složeniji, slučaj s Gor’kim, koji je skanda-loznome tekstu O ruskome seljaštvu pristupio emocionalno. Gnjevnim se tonovima obrušio na istočnjačko načelo Rusije, optuživši ga za barbarizam, okrutnost i brutalnost. Njemu je suprotstavio gradsko načelo kao savrše-ni ideal kojemu treba stremiti. No suprotno onome što je propovijedao, ni sam Gor’kij nije dosegao to racionalno, zapadno, načelo u tekstu. Autorov gnjev, tj. emocionalna involviranost, agresivnost u načinu obrade teme, kao i nasilna argumentacija u dokazivanju ispravnosti tvrdnji i istina koje propagira, odaju onaj isti neiskorijenjeni animalizam, odnosno ono isto istočnjačko načelo s kojim je polemizirao u tekstu. Tobožnje zapadnjaštvo Gor’koga (točnije propagiranje zapadnjaštva) odaje istočni princip, što je

138 Gor’kij je osim fizičke povezanosti sa zapadom, u kojemu je proveo gotovo polovicu svoga stvar-noga života, u svojim tekstovima otvoreno i javno hvalio zapad, što se možda najeksplicitnije vidi u Dvjema dušama i u članku O ruskome seljaštvu. Bulgakovljevu pak zanesenost zapadom potvrđuju i dnevničke bilješke iz 1920–ih godina, u kojima je marljivo bilježio sva aktualna politička događanja na zapadu, a u kavkaskom feljtonu Nadolazeće perspektive zapad mu je bio referentna točka. O zapadu je Bulgakov također bezuspješno maštao kao o budućoj zamjenskoj domovini, koju nikada nije uspio posjetiti.

139 Berdjaev, doduše, razlikuje tzv. liberalne zapadnjake, čiji su interesi usmjereni prema zapadnjačkoj filozofiji i umjetnosti.

Perusko kb 12.indd 199 13.2.2013. 9:42:39

200

za ruske komuniste i deklarirane zapadnjake već uočio Berdjaev140. Bez ob-zira na propagiranje zapada i stremljenje zapadnjaštvu, ruski su boljševici — smatra Berdjaev — u sebi nosili mnogo istočnjačkih elemenata, među kojima i nasilje. zbog toga je ruski filozof usporedio Oktobarsku revoluciju s reformama Petra Velikoga, koji je svoje vizionarske ideje provodio ugnje-tavanjem naroda i potiskivanjem njegova identiteta: »Petrove su metode bile boljševičke. Htio je uništiti staru moskovsku Rusiju, iščupati srž osjećaja zbog kojih je ona bila točno ono što jest« (Berdjaev 1990: 12). Slično je bilo s pripovjednim pozicioniranjem Gor’koga; ma koliko on težio gradskome načelu, arhitektura njegova teksta odaje divlji, mužički princip. Štoviše, leo-nid Andreev je s razlogom istaknuo da je despotizam najnaglašenije obiljež-je Gor’koga–književnika i njegovog umjetničkoga genija.

Bulgakovljeva moskovsko–berlinska feljtonistika odiše živopisnom i protur-ječnom dinamikom tranzicijske kulture 1 1920–ih godina, koju je Vladimir Pa-pernyj u svojoj arhitektonskoj studiji usporedio s kulturom 2 1930–ih godina. dok je prvu paradigmu definirao kao relativno otvorenu paradigmatsku cje-linu, drugu je odredio kao centraliziranu i monolitnu. Ako je Papernyj u pravu kada tvrdi da sovjetska vlasti nije vršila utjecaj u modeliranju arhitektonske kulture 1920–ih godina, to se nikako ne može reći za književne tekstove unu-tar kulture 1, koja nije mogla izbjeći njezine hegemonijske pretenzije. unatoč pluralizmu stilova i poetika tijekom 1920–ih godina, ne bi trebalo smetnuti s uma kako upravo tada vlast objavljuje svoju književnu politiku, pokazujući književnicima ideološki smjer i putanju kojom bi se trebala kretati njihova djela. Bulgakovljevi napori u prikrivanju heretičkih djelova u Moskovskim sce­nama zapravo govore da je kulturu neslobode nastupila mnogo prije monolit-ne kulture 2, koja je svoju radikalnu zatvorenost dosegla u vrijeme j. V. Stalina. čini se da je sličnoga uvjerenja bio i Bulgakov, koji ju je svome dnevniku oka-rakterizirao kao epohu svinjarija. dvije su njezine ključne etape; prva se odnosi

140 u Izvorima i smislu ruskoga komunizma (1937) Berdjaev upozorava na dvojakost ruskoga komu-nizma: »On je s jedne strane svjetska međunarodna pojava, no s druge je strane ruska nacionalna stvar« (Berdjaev 1990: 2). Bez obzira na njegovu sklonost zapadu i zapadnjaštvu, Berdjaev uviđa da su ruski boljševici nosili u sebi mnogo istočnjačkih elemenata, a nasilje je bilo jedno od njih. zbog toga je ruski filozof usporedio Oktobarsku revoluciju s reformama Petra Velikoga, koji je svoje vizionarske ideje provodio ugnjetavanjem naroda i njegova mentaliteta: »Petrove su metode bile boljševičke. Htio je uništiti staru moskovsku Rusiju, iščupati bit onih osjećaja koji su je činili onim što jest« (Berdjaev 1990: 12).

Perusko kb 12.indd 200 13.2.2013. 9:42:39

201

na tzv. gladne godine (1921–1922), odnosno razdoblje egzistencijalne bijede, dok je druga obilježena materijalnim uzletom na krilima Nep–a (1923–1924). Obje će se faze odzrcliti u Bulgakovljevoj feljtonistici, zbog čega njegova rana moskovska proza (feljtoni i kratke priče) vrvi od autobiografskih referenci, po-put stambenih zavrzlama, privikavanja na sovjetski bonton, poteškoća s koji-ma se susreće u postizanju književnoga statusa i sl. Određeni autobiografizam karakterističan je i za publicistički ciklus O ruskom seljaštvu Gor’koga, u vidu razgovora i inih proživljenih reminiscencija. unatoč posve različitim pristupi-ma u oblikovanju teksta, tekstovi obojice autora prošiveni su politikom, bilo u obliku kritike političkoga, bilo kao propitkivanje odnosa između vlasti i naro-da. Ono što ih, međutim, posve razlikuje jest status — zvjezdani za Gor’koga i nepriznatost za Bulgakova. dok je Gor’kome publicistika bila samo prirodni nastavak književnoga opusa, Bulgakovu su feljtoni bili nužno zlo, jedini izvor prihoda141. Primijeni li se na njih distinkcija službeno priznatoga i nepriznatoga pisca, pokazat će se da je Gor’kij reprezentacija vlasti koja ga je priznala (ili ga bar predstavljala kao svojega), a to konkretno znači da je njegovo stvaralaštvo moglo teže odstupati od političkih zadaća koje je pred njega postavljao »vla-dar«. uzme li se u obzir sveobuhvatnost sovjetske cenzure, koja se već 1920–ih godinama očitovala svojevrsnim pravilnikom pisanja (čije je osnovne postulate sažela čudakova), čini se da su na mukama bili obojica, no što se tiče fikcional-ne, pa i političke slobode, Gor’kome je bilo daleko teže.

Bulgakov je, radeći za režimski Gudok i nešto popustljivije novine Nakanune, polako stjecao status književnika–publicista, dok je status Gor’koga početkom druge velike emigracije 1920–ih godina bio ozbiljno uzdrman, a njegova je po-pularnost u sovjetskoj domovini opala142. Valja uočiti i sljedeći paradoks: Bul-gakovljevo je stvaralaštvo, unatoč svoj sumnjičavosti sovjetske kritike, u moskvi prve polovice 1920–ih godina bilo daleko priznatije od berlinskih publikacija Gor’koga. Tomu u prilog govori i činjenica da su esej O ruskom seljaštvu objavi-le mnoge strane novine na mnogim stranim jezicima, no sovjetske nisu nikada.

141 da si osigura egzistenciju, Bulgakov je radio kao redaktor i novinar za razne moskovske novine, u kojima je uglavnom preuređivao tuđe tekstove ili pisao reportaže na zadanu temu. Novinarski je posao prihvaćao s mukom, svjestan da mu oduzima dragocjeno vrijeme, koje je htio u potpunosti posvetiti književnosti.

142 da je Gor’kij sve do 1924. godine bio persona non grata, gotovo politički neprijatelj sovjetske vlasti, danas potvrđuju mnoge publikacije.

Perusko kb 12.indd 201 13.2.2013. 9:42:39

202

Iako se malo piše o piščevim problemima sa sovjetskom cenzurom, to ne znači da nisu postojali. Prvi se sukob dogodio poslije objavljivanja Nepravovreme­nih misli 1918. godine, zatim se nastavio 1920. godine, kada mu je cenzurirana satirična komedija Radnik Slovotekov o novom sovjetskom »činovničiću«. Ona je skinuta s repertoara jednoga peterburškog kazališta jer se u glavnome liku, novom sovjetskom tipu hvalisavca, prepoznao jedan od vodećih partijskih djelatnika toga vremena — Grigorij zinov’ev. S druge strane, sovjetska je cen-zura propustila brojna Bulgakovljeva djela, itekako politički »opasna«. Nije li Bulgakovljev tobožnji propust, točnije ignoriranje lenina prilikom predstav-ljanja sovjetskoga političkoga panteona u Moskovskim scenama mnogo veći grijeh nego što je strah od Azije u maksima Gor’koga? Strauss je oblikovanje heterogenoga teksta u totalitarnim ili diktatorskim uvjetima nazvao pisanjem između redaka, iako je takva orkestracija teksta mnogima poznata kao ezopov-ska komunikacija ili ezopovski jezik. O dvojakoj svijesti sovjetskih pisaca i ima-nentnoj im ezopovskoj komunikaciji, za koju Svetlana Bojm smatra da je bila na snazi sve do raspada SSSR–a, prvi je pisao Šklovskij u jednome od svojih najintimnijih djela — Trećoj tvornici. u njoj je ruski formalist ustanovio da po-stoje dvije vrste pisanja ili dva puta kojim mogu ići sovjetski pisci; prvi od njih podrazumijeva pisati za sebe143 (ne objavljujući svoja djela), a drugi znači pisati po narudžbi državne vlasti. Ipak, postoji i treći put; Šklovskij vjeruje da pisci trebaju ići njime. upravo je poetiku i mehanizme toga trećega puta, punoga ne-očekivanih grebena, opasnih skretanja, živih slika, neuobičajenih proturječja i skrivenih prečaca, na primjeru esejistike i feljtonistike Gor’koga i Bulgakova, pokušala istražiti i usustaviti ova studija.

143 Ruski termin je pisat’ v stol.

Perusko kb 12.indd 202 13.2.2013. 9:42:40

203

IzVORI:

Bulgakov, m. 1989. Pis’ma. Žizneopisanie v dokumentah, moskva: Sovremenik. Bulgakov, m. 2000. Kobna jaja, zagreb: Sysprint (preveo zlatko Crnković). Bulgakov, m. 2000. Bogema u: m. Bulgakov, Master i Margarita moskva: Èksmo–Press, str.

525–532. Bulgakov, m. 2000. Sorok sorokov, u: m. Bulgakov, Master i Margarita moskva: Èksmo–Press,

str. 532–540. Bulgakov, m. 2000. Master i Margarita moskva: Èksmo–Press. Bulgakov, m. 2006. Grjaduščie perspektivy, u: V. I. Saharov, Mihail Bulgakov: zagadki i uroki

sud’by, moskva: Žiraf, str. 219–221. Bulgakov, m. 2006. V kafe, u: V. I. Saharov, Mihail Bulgakov: zagadki i uroki sud’by, moskva:

Žiraf, str. 216–218.Bulgakov, m. 2006. Teatral’nyj Oktjabr’, u: V. I. Saharov, Mihail Bulgakov: zagadki i uroki

sud’by, moskva: Žiraf, str. 222–224. Bulgakov, m. 2006. Pisma Staljinu, u: m. A. Bulgakov, Majstor i Margarita, zagreb: dramska

biblioteka Gavella, str. 177–198. (preveo Kristian lewis).Bulgakov, m. 2007. Nedelja prosveščenija, u: m. Bulgakov, Hanskij ogon’, moskva: Èksmo, str.

5–11. Bulgakov, m. 2007. Zolotistyj gorod, u: m. Bulgakov, Hanskij ogon’, moskva: Èksmo, str.

156–173. Bulgakov, m. 2007. Moskovskie sceny, u: m. Bulgakov, Hanskij ogon’, moskva: Èksmo, str.

96–103. Bulgakov, m. 2007. Časy žizni i smerti, u: m. Bulgakov, Hanskij ogon’, moskva: Èksmo, str.

200–203. Bulgakov, m. 2007. Vospominanie…, u: m. Bulgakov, Hanskij ogon’, moskva: Èksmo, str.

203–209. Bulgakov, m. 2007. Spiritičeskij seans, u: m. Bulgakov, Hanskij ogon’, moskva: Èksmo, str.

15–23. Bulgakov, m. 2007. Stolica v bloknote, u: m. Bulgakov, Hanskij ogon’, moskva: Èksmo, str.

50–63.

Perusko kb 12.indd 203 13.2.2013. 9:42:40

204

Bulgakov, m. 2009. Kitajskaja istorija, u: M. A. Bulgakov. Povesti. Rasskazy, moskva: drofa, str. 92–100.

Bulgakov, m, Bulgakova, E. 2004. Dnevnik Mastera i Margarity, moskva: Vagrius.Gor’kij, m. 1924. V. I. Lenin (pervaja redakcija), http:// maximgorkiy.narod.ru/pov/lenin_01.

htm, 13. 10. 2010. Gor’kij, m. 1931. V. I. Lenin (okončatel’naja redakcija), http://knigosite.ru/library/read/63926,

13. 10. 2010. Gorki, m. 1949. U Americi, u: Djela. Maksim Gorki. Knjiga 7, zagreb, Beograd: Kultura. Gor’kij, m. 1950. Mat’, moskva: Gosudarstvennoe izdatel’stvo hudožestvennoj literatury.Gor’kij, m. 1951. Skazki ob Italii, moskva: Gosudarstvennoe izdatel’stvo hudožestvennoj

literatury.Gor’kij, m. 1968. Detstvo. V ljudjah. Moi universitety, moskva: moskovskij rabočij.Gor’kij, m. 1981. Staruha Izergil’, u: m. Gor’kij, Rasskazy, moskva: Hudožestvennaja literatu-

ra, str. 34–61. Gor’kij, m. 1997. Dve duši, u: ju. zobin (prir.), Maksim Gor’kij. Pro et contra, Sankt–Peter-

burg: Izdatel’stvo Russkogo Hristianskogo gumanitarnogo instituta, str. 95–109. Gor’kij, m. 2005. Pis’ma E. P. Peškovoj, u: l. Spiridonova (ur.), Gor’kij i ego korrespondenty,

moskva: ImlI RAN, str. 84–94. Gor’kij, m. 2007. O russkom krest’janstve, u: Russkaja žizn’, Br. 3, http://www.rulife.ru/mode/

article/68/, 13. 10. 2010. Gor’kij, m. 2007. Vladimir Il’ič Lenin, u: l. Spiridonova (ur.), Publicistika M. Gor’kogo v kon­

tekste istorii, moskva: ImlI RAN, str. 374–379. Gor’kij, m. 2008. Nesvoevremennye mysli: zametki o revoljucii i kul’ture, moskva: Azbuka.Gor’kij, m. 2009. M. Gor’kij — I. V. Stalinu, http://www.sovunion.info/letters/index.

shtml?42. Gor’kij, m. 2010. Vospominanija o L’ve Tolstom, http://gorkiy.lit–info.ru/gorkiy/vospomina-

niya/lev–tolstoj.htm.

Perusko kb 12.indd 204 13.2.2013. 9:42:40

205

lITERATuRA:

Agamben, G. 2008. Izvanredno stanje, zagreb: deltakont.Al’tšuller, A. 1970. A. m. Gor’kij i problema stilevyh poiskov poslerevoljucionnoj prozy i

dramaturgii. A. m. Gor’kij o m. A. Bulgakove, u: učenye zapiski, Br.118, Gor’kij. Andreev, l. Neostorožnye mysli o m. Gor’kom, http://gorkiy.lit–info.ru/gorkiy/about/

andreev–neostrozhnye–mysli.htm. Arias, m. 2006. Odiseja maksima Gor’koga na »ostrove siren«: russkij Capri kak socio–

kul’turnaja problema, u: Toronto Slavic Quarterly, Toronto, Br. 17, http://www.utoronto.ca/tsq/17/arias17.shtml.

Arendt, H. 1996. Totalitarizam, zagreb: Politička kultura. Arendt, H. 2006. O zlu, zagreb: Naklada BREzA.Arutjunov, A. 1999. dos’e lenina bez retuši, http://rus–sky.com/history/library/arutnv1.htm.Assman, j. 2006. Kultura sjećanja, u: maja Brkljačić, Sandra Prlenda (prir.), Kultura pamćenja

i historija, zagreb: Golden marketing–Tehnička knjiga, str. 45–79. Bachelard, G. 2000. Poetika prostora, zagreb: Ceres. Bahtin, m. 1980. marksizam i filozofija jezika, Beograd: Nolit. Bahtin, m. 2000. Problemi poetike dostojevskoga, Beograd: zepter Book World.Baranov V. 1996. Bez prava na tragediju. O sovremennyh sporah vokrug m. Gor’kogo,

http://gorkiy.lit–info.ru/gorkiy/about/bez–prava–na–tragediyu.htm.Barkov, A. 2003. Roman mihaila Bulgakova »master i margarita«: al’ternativnoe pročtenie,

http://menippea.narod.ru/. Basinskij, P. 2003. Gor’kogo »zakazyvali«?, u: literaturnaja gazeta, Br. 5, http://www.lgz.

ru/archives/html_arch/lg152004/Polosy/art6_10.htm. Belinskij, V. 1976. O klassikah russkoj literatury, minsk: Nauka i Tehnika. Belinskij, V. 2005. Pis’mo N. V. Gogolju, http://az.lib.ru/b/belinskij_w_g/text_0040.shtml. Belsey, C. 1998. Književnost, povijest, politika, u: z. Kramarić (prir.), Književnost, povijest,

politika, Osijek: Svjetla grada, str. 29–45. Benčić, Ž. 1991. Barok i avangarda, zagreb: zavod za znanost o književnosti.Benjamin, W. 1986. moskovski dnevnik, Sarajevo: Veselin masleša.Berdjaev, N. 1987. Ruska ideja, Beograd: Prosveta.

Perusko kb 12.indd 205 13.2.2013. 9:42:40

206

Berdjaev, N. 1990. Istoki i smysl russkogo kommunizma, moskva: Nauka.Berdjaev, N. 2001. Evroazijcy, http://www.vehi.net/berdyaev/evrazis.html. Berdjaev, N. 2005. Sud’ba Rossii, moskva: Izdatel’stvo AST.Berdjaev, N. 2007. Samopoznanie, moskva: Izdatel’stvo AST. Billington, j. 1988. Ikona i sekira. Istorija ruske kulture, jedno tumačenje, Beograd: Rad.Blagoj, d. (ur.) 1964. Istorija russkoj literatury. Tom III (literatura vtoroj poloviny XIX–

načala XX vekov), moskva: Nauka.Bljum, A. 2000. Sovetskaja cenzura v epohu total’nogo terrora. 1929 — 1953, http://

opentextnn.ru/censorship/russia/sov/libraries/books/blium/total.Blok, A. 1962. Intelligencija i revoljucija, u: A Blok, Sobranie sočinenija. Tom 6. Proza 1918–

1921, moskva: Gosudarstvennoe izdatel’stvo hudožestvennoj literatury, str. 497–499. Bočarova, I. 2006. Italija v avtobiografičeskoj proze Gor’kogo i Osorgina, u: Toronto Slavic

Quarterly, Toronto, Br. 17, http://www.utoronto.ca/tsq/17/bocharova17.shtml. Bojm, S. 1996. Estrangement as a lifestyle: Shklovsky and Brodsky, u: Poetics Today,

durham NC, Vol. 17, Br. 4, str. 511–530. Bojm, S. 2002. Obščie mesta. mifologija povsednevnoj žizni, moskva: Novoe literaturno

obozrenie.Brown, E. 1982. Russian literature Since the Revolution, Cambridge: Harvard university

Press.Bulavka, lju. 2008. Fenomen sovetskoj literatury, moskva: Aestetica.Bulgakov, S. 1989. Religija čelovekobožija v russkoj revoljucii, u: Novyj mir, Br. 10., str. 223

–240. Bulgakov, S. 2010. Na piru bogov, http://www.vehi.net/bulgakov/napirubogov.html.Bystrova, O. 2009. Gor’kij i voprosy religii, u: l. Spiridonova (ur.), Koncepcija mira i

čeloveka v tvorčestve Gor’kogo, moskva: ImlI RAN, str. 280–317. Bykov, d. 2009. Byl li Gor’kij?, moskva: Astrel’.Carr, E. H. 2007. The Romantic Exiles, london: Serif.Cosgrove, d. (ur.) 1999. mappings, london: Reaktion Books. Cosgrove, d. 2008. Kartiranje/kartografija, u: d. Atkinson, P. jackson, d. Sibley, N.

Washbourne (ur.), Kulturna geografija. Kritički rječnik ključnih pojmova, zagreb: disput, str. 55–63.

čudakova, m. 1988. Žizneopisanie mihaila Bulgakova, moskva: Kniga.čudakova, m. 2001. literatura sovetskogo prošlogo, moskva: jazyk russkoj kul’tury.čukovskij, K. 1924. dve duši m. Gor’kogo, leningrad: Izdatel’stvo »A. F. marks«.čukovskij, K. 1997. maksim Gor’kij, u: ju. zobnin, maksim Gor’kij. Pro et contra, Sankt–

Peterburg: Izdatel’stvo Russkogo Hristianskogo gumanitarnogo instituta, str. 818–828.

Perusko kb 12.indd 206 13.2.2013. 9:42:40

207

derrida, j. 1993. Back from moscow in the uSSR, u: mark Poster (ur), Politics, Theory and Contemporary Culture, New York: Columbia New Press, str. 197–237.

dietz, S. 1948. The Bitter Air of Exile: Russian Emigres and the Berlin Experience, u: j. Whitalk, W. Aycock (ur.) The literature of emigration and exile, lubbock: Texas Tech university Press.

dobrenko, E. 1999. Formirovka sovetskogo pisatelja. Social’nye i estetičeskie istoki sovetskoj literaturnoj kul’tury, Sankt–Peterburg: »Akademičeskij proekt«.

dobrenko, E.2006. Gor’kij i drugie (Rec. na kn.: Basinskij P. Gor’kij m., 2005), u: Žurnal’nyj zal, NlO, Br. 80, http://magazines.russ.ru/nlo/2006/80/do30html .

Eco, u. 2004. Između laži i ironije, zagreb: Izvori.Èjhenbaum, B. 1924. Osnovnye stilevye tendencii v reči lenina, http://philologos.narod.ru/

eichenbaum/eichen_lenin.htm.Èjhenbaum, B. 1987. O literature: raboty raznyh let, moskva: Sovetskij pisatel’. Eliade, m. 2004. Aspekti mita, zagreb: demetra. Eršov, l. 1982. Istorija russkoj sovetskoj literatury, moskva: Vysšaja škola.Èventov, I. 1973. Sila sarkazma. Satira i jumor v tvorčestve m. Gor’kogo, leningrad: Sovetskij

pisatel’. Federman, R. 1975. Surfiction: Fiction Today and Tomorrow, Chicago: Swallow Press. Filosofov, d. 1997. Gor’kij o religii, u: ju. zobnin, maksim Gor’kij. Pro et contra, Sankt–

Peterburg: Izdatel’stvo Russkogo Hristianskogo gumanitarnogo instituta, str. 719–726.Filosofov, d. 1997. Razloženie materijalizma, u: ju. zobnin, maksim Gor’kij. Pro et contra,

Sankt–Peterburg: Izdatel’stvo Russkogo Hristianskogo gumanitarnogo instituta, str. 726–733.

Flaker, A. 1965. Ruski klasici 19. st., zagreb: Školska knjiga.Flaker, A. 1986. Ruska književnost, zagreb: SNl.Flejšman, l., H’juz, R., Raevskaja–H’juz, O. 1983. Russkij Berlin 1921–1923, Paris: YmCA

— PRESS.Frye, N. 2000. Anatomija kritike: četiri eseja, zagreb: Golden marketing.Galuškin, A. (ur.) 2005. literaturnaja žizn’ Rossii 1920–h godov. Tom 1, moskva i Peterburg

1917–1920 gg., moskva ImlI RAN.Galuškin, A. (ur.) 2005. literaturnaja žizn’ Rossii 1920–h godov. Tom 2, moskva i Peterburg

1921–1922 gg., moskva ImlI RAN.Gefter, m. 2003. Stalinizm: večnoe vozvraščenie, u: Russkij žurnal, http://old.russ.ru/

politics/20030303–gef.html.Grojs, B. 2003. Iskusstvo utopii, moskva: Hudožestvennyj žurnal. 131–134. Gudkova, V. 2008. Roždenie sovetskih sjužetov, moskva: NlO.

Perusko kb 12.indd 207 13.2.2013. 9:42:40

208

Gudilenkova, È, Ermakova, m., Kuz’mičeva, I. (ur.) 1982. Gorkovskie čtenija, Gor’kij: Volgo–Vjatskoe knižnoe izdatel’stvo.

Guillén, C. 1976. The Writer in Exile. On the literature of Exile and Counter–Exile, u: Books Abroad, Oklahoma City, Vol. 50, Br. 2, str. 271–280.

Gurr, A. 1981. Writers in Exile: the identity of home in modern literature, Brighton, Sussex: Harvester Press.

Hammel, A. 2008. Everyday life as Alternative Space in Exile Writing, Bern: Peter lang AG.Howe, I. 1967. Politics and the Novel, New York: Fawcett Publications.Italiano, F. 2008. defining Geopoetics, TRANS, Br. 6, http://trans.revues.org/299 . jameson, F. 1982. The Political unconscious, Ithaca, New York: Cornell university Press.jerofejev, Ven. 2001. moja malena lenjiniana, u: V. jerofejev moskva–Petuški, zagreb:

meandar, str. 175–192. (prev. Irena lukšić). jurčak, A. 2007. Esli by lenin byl živ, on by znal, čto delat’. Golaja žizn’ voždja, u: Novoe

literaturnoe obozrenie, Br. 83, str. 1–12.Karlinsky, S., Appel A. 1977. The Bitter Air of Exile: Russian Writers in the West, 1922–1972,

Berkeley: university of California Press.Kaskina, j. 2006. Skazka m. Gor’koga i novella l. Pirandello, ili raznye sposoby rešat’

problemy, u: Toronto Slavic Quarterly, Toronto, Br. 17, http://www.utoronto.ca/tsq/17/kaskina17.shtml.

Keldyš, V. (ur.) 1994. Neizvestnyj Gor’kij (k 125–letiju so dnja roždenija), moskva: Nasledie. Knapp, B. 1991. Exile And The Writer: Exoteric and Esoteric Experiences: A jungian

Approach, Philadelphia: The Pennsylvania State university Press. Kojève, A. 1980. Tiranija i mudrost, u: l. Strauss, O tiraniji, zagreb: GHz, str. 131–134.Kožev, A. 2007. Ponjatie vlasti, moskva: Praksis. Kolobaeva, l. 1994. »Žizn’ Klima Samgina«. Avtor i geroj, u: V. Keldyš (ur.), Neizvestnyj

Gor’kij (k 125–letiju so dnja roždenija), moskva: Nasledie, str. 287–301. Konovalov, V. (ur.) 2001. Slovar’ po politologii, Rostov–na–donu: RGu.Konstantinova, m. 1999. Politika partii v oblasti literatury v SSSR (1934–1982), u: W. G.

Weststeijn, dutch Contributions to the Twelfth International Congress of Slavists, Amsterdam–Atlanta: Rodopi.

Kormilov, S. 2010. Istorija russkoj literatury XX veka (20– 90–e gody. Osnovnye imena. m. Gor’kij, http://www.gumer.info/bibliotek_Buks/literat/Korm/03.php.

Krivošejkina, m. 2004. Žanr fel’etona v žurnalistskom tvorčestve m. A. Bulgakova: Period raboty v gazetah »Gudok« i »Nakanune«, http://www.dissercat.com/content/zhanr–feletona–v–zhurnalistskom–tvorchestve–ma–bulgakova–period–raboty–v–gazetakh–gudok–i–na.

Krleža, m. 1960. Izlet u Rusiju 1925, zagreb: zora.

Perusko kb 12.indd 208 13.2.2013. 9:42:40

209

Ksenofont 1989. Hijeront ili o tiraninu, u: l. Strauss, O tiraniji, zagreb: Globus, str. 7–23. Kuz’mina, S. 2004. Istorija russkoj literatury 20 veka. Poezija Serebrjanogo veka, moskva:

Flinta/Nauka. lanina, V. 1975. Aleksej maksimovič Gor’kij, u: m. Gor’kij, Izbrannye proizvedenija,

moskva: detskaja literatura.lasić, F. 1993. Krležologija ili Povijest kritičke misli o m. Krleži, zagreb: Globus.lauer, R. 2009. Povijest ruske književnosti, zagreb: Golden marketing–tehnička knjiga.lenjin, V. 1949. O književnosti (zbornik), Beograd: Kultura. lenin, V. 1972. Partijnaja organizacija i partijnaja literatura, u: Polnoe sobranie sočinenij.

Tom 12, moskva: Izdatel’stvo političeskoj literatury.lerner, V., Finkelstein Y., Witztum E. 2004. The enigma of lenin’s (1870–1924) malady, u:

European jurnal of Neurology, Br. 11, str. 371–376. lesskis, K., Atarova, G. 2007. Putevoditel’ po romanu mihaila Bulgakova master i margarita,

moskva: Raduga. levidov, m. 2010. Fel’eton, http://dic.academic.ru/dic.nsf/enc_literature/4720/Ôĺëüĺňîí. levidov, m. 2009. Prostie istiny, http://www.fedy–diary.ru/html/072009/istiny.html. litvinova, V. 1995. Okajannye dni v žizni I. A. Bunina, http://www.russofile.ru/articles/

article_57.php. litvinovna, V. 1996. Sud’ba intelligencii v russkoj revoljucii. Izučenie publicistiki m.

Gor’kogo v škole i vuze, http://www.russofile.ru/articles/article_58.php. losev, V. I. (ur.) 2004. dnevnik E. i m. Bulgakovy, moskva: Vagrius.lotman, ju. 2005. dom v »mastere i margarite«, u: ju. lotman, O russkoj literature, Sankt–

Peterburg: Iskustvo–SPB, str. 845–857. lotman, ju. 2005. Vospominanie duši, Sankt–Peterburg: Iskusstvo–SPB.lotman, ju. 1998. Kultura i eksplozija, zagreb: Alfa.lunačarskij, A. 2010–2011. Svoboda knigi i revoljucija, http://lunacharsky.newgod.su/lib/

ss–tom–7/svoboda–knigi–i–revolucia. malpas, j. 2004. Place and Experience. A Philosophical Topography, Cambridge: Cambridge

university Press. mendras, H. 1986. Seljačka društva, zagreb: Globus.merežkovskij, d. 2010. Ne svjataja Rus’ (religija Gor’kogo), http://gorkiy.lit–info.ru/gorkiy/

about/merezhkovskij–ne–svyataya–rus.htm.miller, j. H. 1998. Kritičar domaćin, u: zlatko Kramarić (prir.), Književnost, Povijest,

Politika, Osijek: Svjetla grada, str. 192–213. mindlin, E. 1988. molodoj Bulgakov, u: E. Bulgakova, S. ljandres (prir.) Vospominanija o

mihaile Bulgakove, moskva: Sovetskij pisatel’, str. 145–157.

Perusko kb 12.indd 209 13.2.2013. 9:42:40

210

mirsky, d. 1989. uncollected Writing on Russian literature; Berkeley: Berkley Slavic Specialties.

mjagkov, B. 1993. Bulgakovskaja moskva, moskva: moskovskij rabočij. mjagkov, B. 2008. Bulgakov na Patriarših, moskva: Algoritm. moretti, F. 1993. la letteratura europea, Torino: Einaudi, Piccola Biblioteca on line, http://

www.rodoni.ch/TESTI–PER–PORTAlE/moretti–letteratura–Europea.pdf. moretti, F. 1997. Atlante del romanzo europeo 1800 –1900, Torino: Einaudi. moretti, F. 1999. Atlas of the European Novel 1800 –1900, New York: Verso. moretti, F. 2000. Conjectures on World literature, New left Review, Br. 1, http://

newleftreview.org/II/1/franco–moretti–conjectures–on–world–literature. moretti, F. 2005. Graphs, maps, Trees, New York: Verso. moretti, F. 2010. Spazio e stile, geografie dell’ intreccio e storie del Terzo, u: F. Sorrentino (ur.)

Il senso dello spazio. lo spatial turn nei metodi e nelle teorie letterarie, Roma: Armando, str. 69–85.

muratova, K. 1954. Gor’kij v gody revoljucionnogo pod’ema i pervoj mirovoj vojny, u: Fundamental’naja èlektronnaja biblioteka. Russkaja literatura i fol’klor, http://feb–web.ru/feb/irl/il0/ila/ila23592.htm.

Nietzsche, F. 2004. uz genealogiju morala, zagreb: AGm. Nora, P. 2006. Između Pamćenja i Historije. Problematika mjesta, u: maja Brkljačić, Sandra

Prlenda (prir.), Kultura pamćenja i historija, zagreb: Golden marketing–Tehnička knjiga, str. 21–45.

Novikov, V. 1996. mihail Bulgakov — hudožnik, moskva: moskovskij rabočij, http://www.russofile.ru/articles/article_64.php.

Oleša, ju. 2002. zavist’, Ekaterinburg: u–Faktorija. Osorgin, m. 2007. maksim Gor’kij, u: l. Spiridonova (ur.), Publicistika m. Gor’kogo v

kontekste istorii, moskva: ImlI RAN, str. 543–549. Ostrovskaja, S. 2009. Koncepcija obščečelovečeskogo i nacional’nogo v tvorčeskom nasledii

m. Gor’kogo, u: l. Spiridonova (ur.), Koncepcija mira i čeloveka v tvorčestve Gor’kogo, moskva: ImlI RAN, str. 224–263.

Pageaux, d.H. 2009. Od kulturnog imaginarija do imaginarnog, u: dukić, d., Blažević, z., Plejić Poje, l., Brković, I. (prir.) Kako vidimo strane zemlje. uvod u imagologiju, zagreb: Srednja Europa, str. 125–151.

Pančenko, A. 2005. Spiritizm i russkaja literatura: iz istorii social’noj terapii, http://ec–dejavu.ru/s/Spiritism.html.

Pančenko, A. 2011. Russkij spiritizm: kul’turnaja praktika i literaturnaja reprezentacija, http://www.uni–konstanz.de/FuF/Philo/litWiss/Slavistik/medizintagung/Panchenko.pdf.

Papernyj, V. 2006. Kul’tura 2, moskva: Novoe literaturnoe obozrenie.

Perusko kb 12.indd 210 13.2.2013. 9:42:40

211

Paršin, l. 1991. čertovština v Amerikanskom posol’stve v moskve, ili 13 zagadok mihaila Bulgakova, moskva: Knižnaja palata.

Primočkina, N. 1996. Pisatel’ i vlast’. m. Gor’kij v literaturnom dviženii 20–h godov, moskva: Rosspen.

Primočkina, N. 2003. Gor’kij i pisateli russkogo zarubež’ja, moskva: ImlI RAN. Primočkina, N. 2006. Ital’janskie vstreči: maksim Gor’kij i Pavel muratov, u: Toronto Slavic

Quarterly, Toronto, Br. 17, http://www.utoronto.ca/tsq/17/primochkina17.shtml. Radiščev, A. 2009. Putešestvie iz Peterburga v moskvu, moskva: Azbuka –klassika. Rassadin, S. 2006. Sovetskaja literatura. pobeždennye pobediteli, moskva: Novaja gazeta. Reifman, P. Iz istorii russkoj, sovetskoj i postsovetskoj cenzury, http://www.gumer.info/

bibliotek_Buks/History/reifm/11.php.Revjakina, I. 1994. Pis’ma Gor’koga k V. I. leninu. Predislovie, u: V. Keldyš (ur.), Neizvestnyj

Gor’kij (k 125–letiju so dnja roždenija), moskva: Nasledie, str. 7–23. Revjakina, I. 2007. Stat’i — na sovremennuju temu… cenzura ne propustit…, u: l.

Spiridonova (ur.), Publicistika m. Gor’kogo v kontekste istorii, moskva: ImlI RAN, str. 249–290.

Reznikov, l. 1988. O knige m. Gor’kogo »Nesvoevremennye mysli«, u: Neva, Br. 1, str. 148–171.

Ryklin, m. 2010. Komunizam kao religija. Intelektualci i Oktobarska revolucija, zagreb: Fraktura.

Said, E. 2001. Reflections on Exile and Other Essays, Cambridge: Harvard university Press.Saharov, V. 2006. mihail Bulgakov: zagadki i uroki sud’by, moskva: Žiraf.Savickij, P. 2007. Povorot k Vostoku, http://nevmenandr.net/eurasia/1921–isxod.

php#1921–isxod–PNS–povorot. Seidel, m. 1986. Exile and the Narrative Imagination, New Haven: Yale university Press.Sekej, N., Szilárd, l. 1979. Russkaja literatura konca XIX–načala XX v. (1890–1917). Tom 2,

Budapest: Tankoönyvkiadó.Slonim, m. 1964. Soviet Russian literature. Writers and Problems, New York: Oxford

university Press. Sinjavskij, A. 2002. Osnovy sovetskoj civilizacii, moskva: Agraf.Smirnova, lju. 2007. Gor’kij v žurnale »Kommunističeskij internacional«, u: l. Spiridonova

(ur.), Publicistika m. Gor’kogo v kontekste istorii, moskva: ImlI RAN, str. 352–400. Smirnova, l. 2009. Evroazijstvo v vosprijatii i osmyslenii Gor’kogo, u: l. Spiridonova (ur.),

Koncepcija mira i čeloveka v tvorčestve Gor’kogo, moskva: ImlI RAN, str. 82–153.Sorrentino, F. 2010. Introduzione, u: F. Sorrentino (ur.), Il senso dello spazio. lo spatial turn

nei metodi e nelle teorie letterarie, Roma: Armando, str. 7–19. Spiridonova, l. (ur.) 2005. Gor’kij i ego korrespondenty, moskva: ImlI RAN.

Perusko kb 12.indd 211 13.2.2013. 9:42:40

212

Spiridonova, l. 2006. Italija v tvorčestve m. Gor’kogo, u: Toronto Slavic Quarterly, Toronto, Br. 17, http://www.utoronto.ca/tsq/17/spiridonova17.shtml.

Spiridonova, l. (ur.) 2007. Publicistika m. Gor’koga v kontekste istorii, moskva: ImlI RAN. Spiridonova, l. 2009. Koncepcija ličnosti v sisteme filosofsko–estetičeskih vzgljadov m.

Gor’kogo, u: l. Spiridonova (ur.), Koncepcija mira i čeloveka v tvorčestve Gor’koga, moskva: ImlI RAN, str. 9–41.

Sokolov, B. 2007. Bulgakov. Ènciklopedija, moskva: Èksmo, Algoritm.Sokolov, B. 2008. mihail Bulgakov. zagadki tvorčestva, moskva: Vagrius.Strauss, l. 1980. O tiraniji, u: l. Strauss, O tiraniji, zagreb: GzH, str. 25–131. Strauss, l. 2003. Progoni i umijeće pisanja, zagreb: disput. Suhih, I. 2006. Sny mihaila Bulgakova. Son vtoroj: kvartirnyj vopros, u: Neva, Br. 3, http://

magazines.russ.ru/neva/2008/3/su13–pr.html. Szilárd, l. 1989. Russkaja literatura konca XIX– načala XX veka (1890–1917). Tom 1,

Budapest: Tankoönyvkiadó.Škiljan, d. 2000. javni jezik, zagreb: Antibarbarus.Šklovskij, V. 1926. udači i poraženija m. Gor’kogo, Tiflis: zakkniga. Šklovskij, V. 2001. lenin kak dekanonizator, http://vlenin.narod.ru/shk.htm Šklovskij, V. 2003. Tret’ja fabrika, u: V. Šklovskij, Ešče ničego ne končilos’…, moskva:

Propaganda, str. 333–394. Tager, E. 1988. Izbrannye raboty, moskva: Sovetskij pisatel’.Thompson, E. 1989. The Writer in Exile. The Good Years, u: The Slavic and East European

journal, Vol. 33, Br. 4, str. 499 –515. Todorov, T. 2009. Strah od barbara, zagreb: TImpress.Toporov, V. 2003. Peterburgskij tekst ruskoj literatury, Sankt–Peterburg: Isskustvo–SPB. Trockij, l. 2010. O Gor’kom, http://gorkiy.lit–info.ru/gorkiy/about/trockij–o–gorkom.

htm.Trubeckoj, N. 2007. Ob istinnom i ložnom nacionalizme, http://nevmenandr.net/

eurasia/1921–isxod.php#1921–isxod–NST–nac. Tuan Y. 2003. Space and Place. The Perspective of Experience, minneapolis: university of

minnesota Press. Tumarkin, N. 1997. lenin lives! The lenin cult in Soviet Russia, Cambridge: Harvard

university Press. Tynjanov, ju. 2010. Slovar’ lenina–Polemista, http://philologos.narod.ru/tynyanov/

tyn_lenin.htm.uèlls, G. 2001. Rossija vo mgle, http://lib.ru/INOFANT/uElS/russia.txt. užarević, j. 1990. Književnost, jezik, paradoks, Osijek: Revija.užarević, j. 2011. möbiusova vrpca. Knjiga o prostorima, Beograd: Službeni glasnik.

Perusko kb 12.indd 212 13.2.2013. 9:42:40

213

Vajl’, P. 2007. Karta rodiny, moskva: Kolibri. Vajl’, P. 2010. Slovo v puti, moskva: Astrel’.Vaksberg, A. 1996. Gibel’ Burevestnika. m. Gor’kij: Poslednie dvadcat’ let, moskva:

Terra–Sport. Volkov, S. 2008. Istorija russkoj literatury XX veka. Ot l’va Tolstogo do Aleksandra

Solženicyna, moskva: Èksmo.Vyhodcev, P. 1979. Istorija russkoj sovetskoj literatury, moskva: Vysšaja škola.zadnikar, m. 2006. Izmicanje političkog subjekta, u: zarez, Br. 177, http://www.zarez.

hr/177/zariste1.htm.zinov’ev, A. 1991. Gomo sovietikus. Para bellum, moskva: moskovskij rabočij.zobnin, ju. (ur.) 1997. maksim Gor’kij: pro et contra, Sankt–Peterburg: Izdatel’stvo

Russkogo Hristianskogo gumanitarnogo instituta.Žirkov, G. 2001. Istorija cenzury v Rossii XIX–XX vv., moskva: Aspekt Press.Žmegač, V. 1976. Književno stvaralaštvo i povijest društva, zagreb: liber.

Perusko kb 12.indd 213 13.2.2013. 9:42:40

Perusko kb 12.indd 214 13.2.2013. 9:42:40

215

KAzAlO ImENA

Adorno, Theodor – 85, 88 Agamben, Giorgio – 91 Ahmatova, Anna – 14, 22, 70, 90, 93 Aínsa, Fernando – 29 Aksënov, Vasilij – 90, 176 Aleksandr I. – 12, 108 Aleksandr III. – 108 Alighieri, Dante – 43, 75, 87, 88, 90 Alt’šuller, Isaja – 20 Amfiteatrov, Aleksandr – 151 Andreev, Leonid – 200 Apell, Alfred – 90 Arias, Marina – 51Arutjunov, Akim – 115, 155Atarova, Ksenija – 68 Auden, Wystan – 89 Auerbach, Erich – 88 Averincev, Sergej – 22

Bachelard, Gaston – 27 Bahtin, mihail – 28, 30, 47, 72, 75, 83, 178Balzac, Honoré de – 30 Barkov, Alfred – 20 Basinskij, Pavel – 101 Bazarov, Vladimir – 54 Bednyj, dem’jan – 148 Belinskij, Vissarion – 18, 21 Belsey, Catherine – 195 Belyj, Andrej – 190 Benjamin, Walter – 50, 132, 133, 174, 176

Berdjaev, Nikolaj – 112, 114, 199, 200Besse, jean-marc – 29 Billington, james – 11, 14, 112Blok, Aleksandr – 22, 70, 193 Bljum, Arlen – 13, 14 Bočarova, Irina – 52, 55 Bogdanov, Aleksandr – 54 Bojm, Svetlana – 88, 90, 128, 202Bonesio, luisa – 28 Brecht, Bertolt – 50 Brodskij, Iosif – 66, 90 Brown, Eduard – 193 Brunetti, Raffaele – 44 Bulavka, ljudmila – 71, 177, 193Bulgakov, mihail – 14, 19, 20, 21, 22, 23,

24, 30, 31, 32, 43, 57 – 62, 65 – 79, 81, 82, 83, 90, 91, 94, 119, 127 – 139, 157, 167, 171 – 190, 191, 194 – 202

Bulgakov, Sergej – 184, 189Bunin, Ivan – 48, 151Bykov, dmitrij – 33, 55 Bykovceva, lidija – 51 Bystrova, Ol’ga – 108

Carr, Edward – 88 Conrad, joseph – 88 Cosgrove, denis – 30, 31 Cruzi, Piergiorgio – 44 Cuoco, lorin – 92 Cvetaeva, marina – 23

Perusko kb 12.indd 215 13.2.2013. 9:42:40

216

čaadaev, Pëtr – 28 čudakova, marietta – 21, 57 , 59, 66, 82,

83, 137, 138, 158, 201čukovskij, Kornej – 33

debussy, Claude – 51 defoe, daniel – 88 derrida, jacques – 50, 193 dietz, Svetlana – 90 dobrenko, Evgenij – 12, 23, 193dostoevskij, Fëdor – 14, 21, 66, 88, 90 douglas, Norman – 51

Eagleton, Terry – 88 Eco, umberto – 30, 197, 198 Èjhenbaum, Boris – 33, 152 Ekaterina II. – 12 Eliade, mirce – 193 Eliot, Thomas – 89 Engels, Friedrich – 135 Èpštejn, mihail – 132, 133Erofeev, Viktor – 15, 161

Federman, Raymond – 128 Fedotov, Georgij – 101 Fet, Afanasij – 14 Filosofov, dmitrij – 35, 44 Finkelstein, Yehuda – 186 Flaker, Aleksandar – 44, 193 Flejšman, lazar – 109 Florovskij, Georgij – 114 Förster, Otfried – 136 Foucault, mihail – 28

Gass, William – 92 Gefter, mihail – 18 Gide, André – 50 Gippius, zinaida – 44

Giusti, Wolf – 52 Gogolj, Nikolaj – 18, 19, 66 Gor’kij, maksim – 19, 20, 21, 22, 23, 24,

30, 31, 32, 33 – 40, 43 – 56, 59, 60, 69, 70, 76, 81, 82, 83, 90, 91, 94, 95, 101 – 118, 127, 141, 148 – 165, 171, 172, 180, 182, 194 – 202

Greene, Graham – 51 Grimm, jacob – 174 Grimm, Wilhelm – 174 Grossman, Vasilij – 15 Groys, Boris – 129 Gudkova, Violetta – 193, 194 Guillén, Claudio – 88, 89, 90, 91, 117 Gurr, Andrew – 88, 89

Halatov, Artemij – 158 Hammel, Andrea – 87 Hmel’nickij, dmitrij – 193 Homer – 88 Howe, Irving – 92, 194 Hruščëv, Nikita – 15 Hugo, Victor – 88

Ignatov, Il’ja – 44 Il’f, Il’ja – 21, 58 Italiano, Federico – 29 Izmajlov, Aleksandr – 44

jackson, Peter – 30, 31 jameson, Fredric – 92 joyce, james – 66, 88

Karlinsky, Simon – 90 Kaskina, julija – 52 Knapp, Bettina – 90 Koestler, Arthur – 50 Kojève, Alexandre – 13

Perusko kb 12.indd 216 13.2.2013. 9:42:40

217

Kolobaeva, lidija – 49, 154, 158Konovalov, Valerij – 115 Konstantinova, marina – 13, 16 Kormilov, Sergej – 153, 158Korolenko, Vladimir – 48 Krleža, miroslav – 17, 50 Krupskaja, Nadežda – 14, 187

lanina, Varvara – 35lappa, Tatjana – 185 lasić, Stanko – 17 lebedev-Poljanskij, Pavel – 17 lenin, Vladimir – 11 – 18, 21, 35, 44, 46,

47, 49, 54, 55, 58, 67, 71, 82, 91, 102, 104, 115, 128, 135, 137, 137, 147 – 165, 171, 174, 175, 176, 178 – 187, 189, 190, 193, 194, 195, 196, 198, 202

lerner, Vladimir – 186 lesskis, Georgij – 68 levidov, mihail – 21 liebknecht, Karl – 121, 130, 135, 136 litvinova, Valentina – 21, 48 london, jack – 45 losev, lev – 57 lotman, jurij – 43, 50, 69, 82 lunačarskij, Anatolij – 16, 17, 44, 48, 54,

121, 122, 130, 135

majakovskij, Vladimir – 15, 148 malpas, jeff – 27 mandel’štam, Osip – 14, 22, 70, 90, 93mann, Thomas – 51 marx, Karl – 120, 121, 123, 124, 125, 130,

132, 134, 135, 136, 174, 175mendelssohn Bartholdy, Felix – 51 mendras, Henri – 104, 105, 106 mickiewicz, Adam – 90 miller, joseph – 195 mirsky, dmitrij – 110, 147

mjagkov, Boris – 21, 66moravia, Alberto – 51 moretti, Franco – 23, 25, 28, 29, 30, 31muratova, Ksenija – 52

Nabokov, Vladimir – 70, 88 Nikolaj I. – 12 Norton, William – 30 Novikov, Vasilij – 179, 187

Oleša, jurij – 58, 178 Osorgin, mihail – 36 Ovidije – 88

Pageaux, daniel-Henri – 28, 29, 56Pančenko, Aleksandr – 185 Papernyj, Vladimir – 71, 193, 200Pasternak, Boris – 14, 22, 23, 93, 195 Pervuhin, mihail – 52, 55 Petar Veliki – 28, 149, 150, 163, 199, 200 Petrov, Evgenij – 21, 58 Pil’njak, Boris – 19, 93 Platon – 14 Platonov, Andrej – 23 Pound, Ezra – 89 Poljanec, Radoslav – 156 Poljanec-madatova, Serafima – 156 Primočkina, Natal’ja – 51, 101, 109, 111,

153, 198 Propp, Vladimir – 30, 31 Puškin, Aleksandr – 21, 66, 90Pynchon, Thomas – 30

Radiščev, Aleksandr – 90 Rassadin, Stanislav – 22, 193 Rejfman, Pavel – 12, 13, 15, 18 Revjakina, Irina – 48 Reznikov, leonid – 21 Russell, Bertrand – 50

Perusko kb 12.indd 217 13.2.2013. 9:42:40

Rybakov, Anatolij – 176 Rybakova, Irina – 50 Ryklin, mihail – 50, 147, 174, 176, 180

Saharov, Vsevolod – 58, 65, 68, 73, 74Said, Edward – 28, 88, 89, 91 Saltykov-Ščedrin, mihail – 19, 21 Savickij, Pëtr – 114 Schellenberger-diederich, Erika – 29 Schlögel, Karl – 109 Seidel, michael – 88, 91 Shelley, Percy – 43, 88 Schopenhauer, Arthur – 14 Sinjavskij, Andrej – 13, 16, 17, 18, 35, 44,

61, 71, 74, 75, 129, 174, 193Skorospelova, Ekaterina – 149 Smirnova, lidija – 102, 110, 114, 150, 151Sokolov, Boris – 73, 135, 137, 171, 172, 180,

181, 184Solženicyn, Aleksandr – 176 Sorrentino, Flavio – 30 Sosnovskij, lev – 148 Spinoza, Baruch de – 102 Spiridonova, lidija – 53, 108, 114, 149, 151, Stalin, Iosif – 12, 13, 15, 16, 19, 23, 36, 37, 58,

60, 61, 65, 128, 134, 137, 171, 176, 195, 200,

Stendhal, marie-Henri – 194 Strauss, leo – 81, 91, 92, 93, 94, 102, 110,

115, 116, 128, 134, 135, 173, 196, 198, 202 Struve, Gleb – 158 Suvčinskij, Pëtr – 114

Šaginjan, mariètta – 115 Šklovskij, Viktor – 11, 15, 91, 193, 194, 202

Tager, Evgenij – 149 Thompson, Ewa – 89 Todorov, Tzvetan – 112

Todorova, maria – 28 Tolstoj, lev – 14, 155, 163 Toporov, Vladimir – 28, 66 Trockij, lev – 135, 136, 137, 148, 155, 175Trubeckoj, Nikolaj – 114 Tuan, Yi-Fu – 27, 50 Tumarkin, Nina – 147, 148, 180 Twain, mark – 45, 90

užarević, josip – 29, 195

Vajl’, Petr – 27, 31, 60Vajskopf, mihail – 193 Vaksberg, Arkadij – 158 Volkov, Solomon – 147 Vyhodcev, Pëtr – 23

zadnikar, miha – 174 zamjatin, Evgenij – 9, 15, 48, 136, 137, 181 zinov’ev, Aleksandr – 73 zinov’ev, Grigorij – 148, 202 zoščenko, mihail – 15, 21

Žirkov, Gennadij – 15, 16, 17, 18 Žmegač, Viktor – 20, 173 Wagner, Richard – 51 Wells, George – 104, 179Westphal, Bertrand – 28 White, Kenneth – 29 Williams, Raymond – 28 Witztum, Eliezer – 186

Perusko kb 12.indd 218 13.2.2013. 9:42:40

219

Perusko kb 12.indd 219 13.2.2013. 9:42:40

220

Perusko kb 12.indd 220 13.2.2013. 9:42:40

221

BIljEŠKA O AuTORICI

Ivana Peruško rođena je u Puli 1979. godine. diplomirala je hrvatski jezik i književnost te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta

u zagrebu. Na istome je fakultetu obranila doktorsku disertaciju Pisac i vlast. Publicistika i esejistika Maksima Gor’koga i Mihaila Bulgakova (1917. — 1924.). Od 2005. godine radi na Katedri za rusku književnost Odsjeka za istočnosla-venske jezike i književnosti. Živjela je u moskvi, gdje je radila kao lektor hrvat-skoga jezika na moskovskome državnom sveučilištu m. V. lomonosov. dobit-nica je nagrade Josip Badalić (2005) te međunarodnoga književnoga natječaja LAPIS HISTRIAE (2008).

Perusko kb 12.indd 221 13.2.2013. 9:42:40

B i b l i o t e k a R a z o t k r i v a n j aIVANA PERuŠKO

POETIKA PROGONSTVA

Naklada ljevak d.o.o.

Za nakladnikaPetra ljevak

UrednicaNives Tomašević

RecenzentiŽiva Benčić

josip užarević

Likovna oprema i pripremaluka Gusić&jasenka Bulj

Autor fotografije luka Gusić

Lektorica i korektorica jasna Kovačević

Tisak ( javiti će g.Abrashi tiskaru )

Perusko kb 12.indd 222 13.2.2013. 9:42:40

Perusko kb 12.indd 223 13.2.2013. 9:42:40

Perusko kb 12.indd 224 13.2.2013. 9:42:40