POVREDE ZAKONA U KORIST OPTUŽENIKA

(IZVANREDNI PRAVNI LIJEKOVI)

Analiza pravnih stajališta iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske

Priručnik za polaznike/ice

Izrada obrazovnog materijala:

Senka Klarić-Baranović Vrhovni sud Republike Hrvatske

Ranko Marijan

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Zagreb, lipanj 2017.

2

Copyright 2017.

Pravosudna akademija

Ulica grada Vukovara 49, 10 000 Zagreb, Hrvatska

TEL 00385(0)1 371 4540 FAKS 00385(0)1 371 4549 WEB www.pak.hr

3

SADRŽAJ

UVOD ......................................................................................................................... 4

I. PRIMJERI POVREDA KAZNENOG ZAKONA OSTVARENIH U KORIST OPTUŽENIKA ............................................................................................................ 5

II. PRIMJERI POVREDA KAZNENOG ZAKONA OSTVARENIH NA ŠTETU OPTUŽENIKA .......................................................................................................... 16

ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 31

4

UVOD

Povrede kaznenog zakona učinjene u korist optuženika drugostupanjski sud može ispraviti preinačenjem prvostupanjske presude samo ako je takova povreda istaknuta u žalbi državnog odvjetnika. Ako je izostala žalba državnog odvjetnika ili u istoj povreda zakona učinjena u korist optuženika nije istaknuta, ta povreda ostaje i ne može se u žalbenom postupku ispraviti. Dapače, ne može se ispraviti niti izvanrednim pravnim lijekom - zahtjevom za zaštitu zakonitosti koji podiže Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske. Tim izvanrednim pravnim lijekom može se samo utvrditi (presudom) da je učinjena povreda kaznenog zakona u korist optuženika, i pri tome se ne dira u pravomoćnu presudu u kojoj je ta povreda ostvarena (članak 513. stavak 2. ZKP/08). Naravno da se u žalbenom postupku povreda kaznenog zakona koja je učinjena u korist optuženika ne može otkloniti ni ako je žalbu podnio optuženik, jer optuženik povodom svoje žalbe ne može doći u nepovoljniji položaj (članak 13. ZKP/08). Sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ispituje samo povrede kaznenog zakona koje su učinjene na štetu optuženika, sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08, dakle neovisno o tome jesu li istaknute u žalbi optuženika ili pak u žalbi državnog odvjetnika. Upravo je to suštinska razlika između povreda kaznenog zakona koje su ostvarene u korist optuženika od povreda kaznenog zakona koje su ostvarene na njegovu štetu; dok se povrede kaznenog zakona koje su ostvarene u korist optuženika, prema naprijed iznijetom, a ovisno o podnesenoj žalbi državnog odvjetnika, mogu prihvaćanjem te žalbe otkloniti u žalbenom postupku, a izvanrednim pravnim lijekom – zahtjevom za zaštitu zakonitosti, samo utvrditi, povrede koje su učinjene na štetu optuženika uvijek se otklanjaju i u redovnom žalbenom postupku i povodom izvanrednog pravnog lijeka i to bilo zahtjevom za zaštitu zakonitosti kojeg podnosi Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske ili zahtjevom za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kojeg pod određenim uvjetima, sukladno članku 515. ZKP/08, podnosi optuženik ili njegov branitelj. U slučaju utvrđenja ostvarenja takvih povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, sud drugog stupnja preinačava prvostupanjsku presudu, te ovisno o vrsti povrede ili odbija optužbu (ako je npr. nastupila zastara kaznenog progona ili je stvar pravomoćno presuđena, ili su učinjene povrede iz članka 468. stavak 1. točka 5. i 9. ZKP/08, a u slučaju povrede iz članka 468. stavak 1. točka 10. će prvostupanjsku presudu preinačiti, a takovu presudu preinačiti i protiv optuženika donijeti oslobađajuću presudu, ako se npr. ne radi o kaznenom djelu, sukladno članku 469. točka 1. ZKP/08. Također prvostupanjsku presudu može preinačiti i samo u dijelu odluke o sigurnosnoj mjeri ili imovinsko-pravnom zahtjevu, ako je sud u tom dijelu prekoračio ovlast koju ima po zakonu, na način da takovu sigurnosnu mjeru ili odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu ukida. Također, preinačit će prvostupanjsku presudu te otkloniti povredu zakona koja je učinjena na štetu optuženika ako je presudom povrijeđena i odredba članka 13. ZKP/08, o čemu je naprijed bilo riječi, sukladno članku 486. stavak 1. ZKP/08, budući da se presuda ne može izmijeniti na štetu optuženika, ako je pravni lijek izjavljen samo u njegovu korist.

5

Ovdje je važno još istaknuti da se kod utvrđenja, da je neka povreda kaznenog zakona učinjena na štetu optuženika, ona otklanja i u odnosu na optuženika koji se nije žalio ili nije podnio žalbu u tom pravcu, ako je takova povreda učinjena i na njegovu štetu (članak 479. ZKP/08 kada je u pitanju žalbeni postupak, članak 511. stavak 2. kada je u pitanju zahtjev za zaštitu zakonitosti i članak 519. u svezi članka 511. stavak 2. ZKP/08 kada je u pitanju zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude). Stoga će se u nastavku navesti nekoliko primjera povreda kaznenog zakona učinjenih u korist optuženika, a koje su bile predmetom ili žalbenog postupka ili izvanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, kao i primjeri prvostupanjskih i drugostupanjskih odluka, u kojima su sudovi ostvarili povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a koje su otklonjene u drugostupanjskom postupku ili povodom izjavljenih izvanrednih pravnih lijekova – zahtjeva za zaštitu zakonitosti i zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

I. PRIMJERI POVREDA KAZNENOG ZAKONA OSTVARENIH U KORIST OPTUŽENIKA

Kzz-1/10 Analiza: Presudom Općinskog suda u Karlovcu optuženik je oslobođen od optužbe zbog kaznenog djela iz članka 114. KZ/97 (radi se o kaznenom djelu povrede prava na rad i drugih prava iz rada, za koje kazneno djelo nema pravnog kontinuiteta, bar ne u cijelosti u odredbama članka 131., članka 132., članka 133. i članka 134. KZ/11) na temelju članka 354. stavak 1. ZKP/97 jer da djelo za koje je optuženik terećen nije kazneno djelo po zakonu. Optuženiku je konkretno bilo stavljeno na teret da je naredio voditeljici odjela zaštite na radu da oštećeniku, koji je bio zaposlen na radnom mjestu referenta zaštite na radu, ne daje nikakve poslove i da ga preseli u prostorije voznog parka. Takovu oslobađajuću presudu potvrdio je Županijski sud u Karlovcu, prihvaćajući stajalište suda prvog stupnja da djelo za koje je optuženik optužen nije po zakonu kazneno djelo. Vrhovni sud je utvrdio da je takvim postupkom pravomoćnom presudom povrijeđen kazneni zakon u korist optuženika i to u odredbi članka 368. točka 1. ZKP/97 (sada članak 469. točka 1. ZKP/08), s obrazloženjem da je upravo opisanim postupkom optuženik oštećeniku ograničavao pravo na rad i slobodu rada, neovisno o tome što je oštećenik primao plaću. Vrhovni sud je ujedno utvrdio da je uz prije navedenu povredu kaznenog zakona drugostupanjski sud ostvario i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stav 1. točka 11. ZKP/97 (sada članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08), jer je istovremeno obrazložio da je prvostupanjski sud optuženika pravilno oslobodio

6

od optužbe jer da djelo za koje je optužen po zakonu nije kazneno djelo, znači po članku 354. točka 1. ZKP/07 (sada članak 453. točka 1. ZKP/08), a odmah u nastavku da nije dokazano da je optuženik djelo počinio, dakle iz osnove u članku 354. točka 3. ZKP/97 (a sada iz osnove u članku 453. točka 3. ZKP/08) što predstavlja posve različite osnove oslobađanja optuženika od optužbe (vidjeti članak 354. ZKP/07 odnosno članak 453. ZKP/08 jer su tri osnove po kojima optuženik može biti oslobođen od optužbe).

Kzz-25/11 Analiza: Odluka je zanimljiva. Radi se o tome da je optuženik novo kazneno djelo razbojništva počinio u vrijeme provjeravanja od dvije godine koje mu je bilo određeno ranijom pravomoćnom presudom (šest mjeseci zatvora s rokom provjeravanja od dvije godine). Budući da mu je za novo kazneno djelo razbojništva počinjeno u vrijeme provjeravanja bila izrečena kazna zatvora u trajanju dvije godine, sud je po tada važećem članku 69. stav 1. KZ/97 (sada je isto u članku 58. stavak 1. KZ/11) bio u obvezi opozvati tu ranije izrečenu kaznu zatvora od šest mjeseci (tzv. obvezno opozivanje uvjetne osude), uzeti je kao utvrđenu te uzeti kao utvrđenu i kaznu zatvora od dvije godine za novo kazneno djelo razbojništva te primjenom propisa o stjecaju optuženiku izreći jedinstvenu kaznu zatvora, a tako nije postupio. Dakle, takovim postupanjem sudovi su u korist osuđenika povrijedili kazneni zakon u odredbi članka 368. točka 5. ZKP/97 (sada članak 469. točka 5, ZKP/08) jer su odlukom o kazni prekoračili ovlast koju sud ima po zakonu. Međutim, ovdje ipak treba reći, da navedenu povredu nije mogao otkloniti niti sud drugog stupnja, jednostavno zato što nije bilo žalbe državnog odvjetnika (koja je morala biti podnesena zbog povrede kazneno zakona i zbog odluke o kazni) nego se samo žalio optuženi, a po njegovoj žalbi sud ne može donijeti odluku na njegovu štetu. Već je prije naglašeno da drugostupanjski sud ispituje presudu po žalbi stranaka i iz osnova žalbe, ovdje konkretno optuženika, i otklanja samo povrede kaznenog zakona koje su učinjene na njegovu štetu, dakle neovisno je li ih on istakao u žalbi, ali ne i ako su povrede učinjene u njegovu korist, kao što je to bio ovdje slučaj. Možda je još važno ovdje reći da je kojim slučajem optuženiku za novo kazneno djelo koje je počinjeno u roku provjeravanja izrekao manju kaznu od dvije godine, do opozivanja ranije izrečene kazne ne bi moralo doći po tada važećem Kaznenom zakonu. To je tzv. fakultativno opozivanje uvjetne osude kada sud može a ne mora opozvati uvjetnu osudu. Sada bi opet, po aktualnom Kaznenom zakonu iz 2011. uvjetnu osudu morao opozvati ako optuženika osudi na kaznu zatvora dulju od jedne godine, sukladno članku 58. stav 1. KZ/11). S obzirom da je državni odvjetnik podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti na štetu optuženika (iako je i sam doprinio učinjenoj povredi kaznenog zakona, jer nije podnio žalbu na prvostupanjsku presudu), Vrhovni sud je svojom presudom prihvatio zahtjev i utvrdio istaknutu povredu kaznenog zakona u korist optuženika, ne dirajući pravomoćnu presudu.

7

Kzz-30/11 Analiza: Ovdje se radi o tome, da je Općinski sud u Splitu na temelju članka 353. točke 5. ZKP/97 (sada članak 452. točka 5. ZKP/08) odbio optužbu protiv optuženika zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede i tu je presudu potvrdio Županijski sud u Splitu. Pri tome su se pozivali na pravomoćno rješenje Suda za prekršaje s tvrdnjom da se radi o presuđenoj stvari iako je protiv optuženika navedenim pravomoćnim rješenjem obustavljen postupak zbog nastupa zastare prekršajnog progona. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojom je prihvaćen zahtjev za zaštitu zakonitosti utvrđeno je da je pravomoćnom presudom koju čine presude Općinskog i Županijskog suda u Splitu povrijeđen kazneni zakon u korist optuženika u članku 368. točka 3. ZKP/97 (sada članka 469. točka 3. ZKP/08) jer se ne radi o presuđenoj stvari u smislu članka 11. stav 1. ZKP/97 (sada članak 12. stavak 1. ZKP/08). Obrazloženo je da bi se o presuđenoj stvari radilo samo da se radilo o pravomoćnoj presudi kojom se sudilo o meritumu stvari, dakle o pravomoćnoj osuđujućoj ili oslobađajućoj presudi, a ne i o rješenju o obustavi postupka radi zastare, koja predstavlja postupovnu odluku, ovdje prekršajnog suda.

Kzz-30/15 Analiza: I u ovoj je odluci utvrđena povreda kaznenog zakona u korist optuženika u odredbi članka 368. točka 3. ZKP/97 (sada članak 469. točka 3 ZKP/08) jer su sudovi uzeli da se radi o presuđenoj stvari i odbili optužbu protiv oba optuženika na temelju članka 353. točka 5. ZKP/97 (sada članak 452. točka 5. ZKP/08), s obrazloženjem da je za optuženike za isti činjenični opis pravomoćnom presudom Suda za prekršaje odbijena optužba zbog zastare prekršajnog progona. Pri tome su se sudovi pozvali na članak 31. stav 2. Ustava i članak 4. Protokola 7, uz Europsku Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koje okrivljeniku jamče pravo da ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari. Vrhovni sud je, utvrđujući da je u korist optuženika u kaznenom postupku povrijeđen kazneni zakon, obrazložio da obustava postupka zbog zastare jednako kao i odbijajuća presuda iz tog razloga nema značaj i težinu oslobađajuće ili osuđujuće presude, jer ne rješava predmet u njegovu meritumu, ne rješava pitanje krivnje optuženika, već je samo formalna odluka. Stoga moguća osuđujuća presuda ne bi predstavljala povredu ustavnog ni konvencijskog prava a niti povredu iz čl. 12. stavak 1. ZKP/08.

Kzz-2/13 Analiza:

8

U ovoj je odluci drugostupanjski sud, iako je postupao po žalbi državnog odvjetnika koja je bila izjavljena na prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, dakle na štetu optuženika, počinio povredu kaznenog zakona u korist optuženika u smislu članka 469. točka 5. ZKP/08, jer je odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu. Naime, drugostupanjski sud nije mogao po žalbi državnog odvjetnika i to prihvaćajući istu preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni tako da je umjesto kazne zatvora u trajanju šest mjeseci koja je tom presudom bila izrečena optuženiku i potom zamijenjena radom za opće dobro, izreći uvjetnu osudu, jer je uvjetna osuda blaža sankcija u odnosu na ranije izrečenu kaznu zatvora, neovisno o tome što je ta kazna zatvora bila zamijenjena radom za opće dobro (jer je rad za opće dobro samo način izvršenja izrečene kazne zatvora) i neovisno o tome, što je sada izrekao kaznu zatvora u trajanju jedna godina, kada je istu uvjetovao, budući da uvjetna osuda kao blaža kaznenopravna sankcija predstavlja samo upozorenje na izvršenje kazne zatvora. Drugostupanjski sud je mogao ili odbiti žalbu državnog odvjetnika ili, ako je smatrao da je žalba osnovana, istu prihvatiti i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da izrekne istu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci bez da je zamjeni radom za opće dobro, ili npr. dužu zatvorsku kaznu (do jedne godine) pa onda istu zamijeniti radom za opće dobro. Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o podnijetom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, presudom je samo utvrdio da je drugostupanjskom presudom ostvarena povreda kaznenog zakona u odredbi članka 469. točka 5. ZKP/08 u korist optuženika.

Kzz-11/13 Analiza: Ovom je odlukom utvrđena povreda kaznenog zakona u korist optuženika u odredbi članka 85. stavak 1. i 5. alineja 4. KZ/97 (pravo na rehabilitaciju, koje sada nije u KZ/11, već u Zakonu o pravnim posljedicama osude). Obrazloženo je da je sud pogrešno utvrdio nastup rehabilitacije u smislu gore iznijetih propisa budući da je pravomoćnim rješenjem utvrđeno da je optuženik bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, time da je tu kaznu izdržao u pritvoru, pri čemu je nastup rehabilitacije pogrešno računao od izdržanog pritvora umjesto protekom određenog roka (ovdje tri godine) računajući od pravomoćnosti presude kojom je osuđen na zatvorsku kaznu, budući da se vrijeme provedeno u pritvoru po članku 63. KZ/97 uračunava u izrečenu kaznu tek pravomoćnošću presude. Time je odlukom Vrhovnog suda samo utvrđeno da je u korist optuženika pravomoćnim rješenjem povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 85. stavak 1. i 5. alineja 4. KZ/97, ne dirajući u pravomoćno rješenje.

9

Kzz-27/14

Analiza: U ovom je predmetu Općinski sud u Sisku optuženika bio osudio za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavak 2. KZ/97, ali je Županijski sud u Sisku, kao drugostupanjski, prihvatio žalbu optuženika, preinačio prvostupanjsku presudu i protiv optuženika odbio optužbu na temelju članka 353. točka 5. ZKP/97 (sada članak 452. točka 5. ZKP/08), smatrajući da se radi o presuđenoj stvari, jer je već bio pravomoćno prekršajno osuđen za isti događaj na novčanu kaznu. Prihvaćajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud je u svojoj presudi rekao da se ne radi o presuđenoj stvari, da je prekršajem za koji je optuženik bio osuđen bilo obuhvaćeno samo njegovo ponašanje na naročito drzak i nepristojan način, a nije obuhvaćao i namjeru optuženika za nanošenje teške tjelesne ozljede dakle, da je kazneno djelo opisano u optužbi šire tako da je činjenični opis prekršaja i kaznenog djela samo prividno identičan. Iz tih je razloga pravomoćnom presudom i to presudom drugostupanjskog suda u korist optuženika povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 368. točka 3. ZKP/97 (sada članak 469. točka 3. ZKP/08). Dakle, unatoč toga što je postojala pravomoćna osuđujuća presuda prekršajnog suda, ipak se nije radilo o presuđenoj stvari, jer opisi prekršaja i kaznenog djela nisu isti, točnije samo su prividno slični.

IKž-236/08 Analiza: Ovom je presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, optuženiku morao izreći kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, iako je prvostupanjski sud u korist optuženika bio povrijedio kazneni zakon u odredbi članka 368. točka 5. ZKP/97 u svezi članka 60. stavak 1. i 2. točka c. tada važećeg KZ/97, jer je kod odmjeravanja kazne za kaznena djela u stjecaju taj sud prekoračio ovlast koju sud ima po zakonu (sada članak 469. točka 5. ZKP/08 u svezi članka 51. stavak 2. KZ/11). Naime optuženik je prvostupanjskom presudom bio proglašen krivim za dva kaznena djela i to za kazneno djelo iz članka 173. stav 2. KZ/97 i za kazneno djelo iz članka 173. stavak 4. KZ/97, time da mu je za prvo kazneno djelo uz primjenu odredbi o tzv. sudskom ublažavanju kazne bio utvrdio kaznu zatvora u trajanju pet mjeseci, a za drugo kazneno djelo mu je bio utvrdio kaznu zatvora u trajanju jedan mjesec, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca i pri tome zanemario gore citiranu odredbu članka 60. stavak 2. točka c. KZ/97 koja govori da sud kada izriče jedinstvenu kaznu zatvora za kaznena djela u stjecaju mora izreći takovu jedinstvenu kaznu zatvora koja mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene, ali ne smije dosegnuti njihov zbroj niti biti veća od 15 godina zatvora (što je tada bio opći maksimum kazne zatvora).

10

Dakle sud je optuženiku morao izreći jedinstvenu kaznu zatvora veću od pet mjeseci, a manju od šest, ali nikako od četiri mjeseca kao što je izrekao.

Ustvari, iznimno, u ovom konkretnom slučaju sud nije mogao izreći niti jedinstvenu kaznu zatvora veću od pet mjeseci, jer bi u tom slučaju, ali sada na štetu optuženika, povrijedio kazneni zakon u odredbi članka 368. točka 5. ZKP/97 u vezi članka 53. stavak 8. KZ/97, budući da je taj članak propisivao da se kazna zatvora odmjerava i izriče na pune godine i mjesece, a samo u trajanju do tri mjeseca i na pune dane. Znači ako bi sud u konkretnom slučaju poštivao odredbe o stjecaju iz članka 60. stavak 2. točka c. KZ/97 da jedinstvena kazna mora biti veća od pojedinačno utvrđene, a ovdje je to bila kazna zatvora od pet mjeseci, i izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora veću od pet mjeseci npr. pet mjeseci i 15 dana, povrijedio bi odredbu članka 53. stavak 8. KZ/97 s obzirom na njezino ograničenje. Stoga je u ovom slučaju sud mogao jedino izreći jedinstvenu kaznu zatvora od pet mjeseci (ali ne od četiri mjeseca) i takovom bi kaznom u svakom slučaju povrijedio kazneni zakon u korist optuženika.

Dakle, ovdje se radi o jednoj specifičnosti koja svakako ide u prilog optuženiku, tako da jedinstvena kazna zatvora nije mogla biti veća niti od pet mjeseci, pa je povreda kaznenog zakona učinjena u njegovu korist, u stvari, po sili zakona, ali svakako u manjoj mjeri nego što je to učinio sud prvog stupnja kada je optuženiku izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od četiri mjeseca, koja je manja od najveće pojedinačno utvrđene kazne zatvora.

Stoga, a jer nije bilo žalbe državnog odvjetnika u tom pravcu (a da je i bilo, prema gore iznijetom, kazna je mogla biti samo pet mjeseci), kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca Vrhovni sud je morao prihvatiti i optuženiku izreći tu kaznu i u slučaju kada je preinačio prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u pravnoj oznaci djela, te povodom žalbe optuženika optuženikovo djelo pravo označio samo kao jedno produljeno kazneno djelo iz članka 173. stavak 2. u svezi članka 25. ZIDKZ/97, za koje je bila propisana kazna zatvora od jedne do deset godina i za koje se primjenom odredbi o ublažavanju kazne iz članka 57. stavak 2. i 4. točka c. KZ/97 kazna zatvora mogla ublažiti sve do trideset dana tj. do najniže mjere kazne zatvora po članku 53. stavak 1. KZ/97. Inače preinačavanje prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela u jedno produljeno kazneno djelo izvršeno je sukladno članku 61. stavak 3. KZ/97, jer se radilo o istovrsnim djelima, u kojem slučaju se produljeno djelo označava po najstrožoj kvalifikaciji.

IKž-114/10 Analiza: U ovoj odluci Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog, također je utvrđena povreda kaznenog zakona u odredbi članka 368. točka 5. ZKP/97 (sada članak 469. točka 5. ZKP/08) tj. da je prvostupanjski sud odlukom o uvjetnoj osudi prekoračio ovlast koju sud ima po zakonu, jer je prema optuženiku primijenio uvjetnu osudu za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora do deset godina (iz članka 337. stavak 4. KZ/97), a da prethodno nije primijenio odredbe o tzv. zakonskom

11

ublažavanju kazne, kako je to predviđao kazneni zakon u članku 67. stavak 3. KZ/97. Vrhovni sud je, budući da se radilo o povredi zakona u korist optuženika, u svojoj presudi samo naveo da je navedenu povredu uočio, ali da je u nedostatku žalbe državnog odvjetnika, ne može otkloniti. Međutim kako istovremeno iz odluke Vrhovnog suda proizlazi da je kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim dovršeno u kolovozu 2005. godine, mislim da Vrhovni sud nije bio sasvim u pravu i da se prema optuženiku ipak mogla primijeniti uvjetna osuda za slučaj da je sud primijenio odredbe o tzv. sudskom ublažavanju kazne, sukladno članku 57. stavak 2. i 4. točka b. KZ/97 i optuženiku ublažio kaznu ispod jedne godine (moglo se do šest mjeseci) a zatim tu kaznu uvjetovao sukladno članku 67. stavak 3. KZ/97. Naime, tek je u listopadu 2006. godine člankom 9. ZIDKZ/97 izmijenjen članak 67. stavak 3. na način da je uneseno „ako su primijenjene odredbe o zakonskom ublažavanju“, a do tada je pisalo „ako su primijenjene odredbe o ublažavanju“ što je uključivalo i sudsko i zakonsko ublažavanje. Prema tome, a jer se prema optuženiku uvijek primjenjuje zakon koji je vrijedio u vrijeme počinjenja djela, a novi zakon (ili izmijenjen) samo ako je blaži za počinitelje, a ovdje je evidentno u vrijeme počinjenja djela bila blaža odredba o ublažavanju kazne koja nije bila ograničena samo na zakonsko ublažavanje, onda je sud mogao, ako je našao postojanje naročito olakotnih okolnosti, optuženiku kaznu ublažiti ispod jedne godine i sukladno članku 67. stavak 3. KZ/97 izreći mu uvjetnu osudu.

IKž-138/12 Analiza: Prvostupanjskom su presudom optuženici proglašeni krivima zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. KZ/97 u svezi članka 37. stavak 1. KZ/97 tj. za poticanje na izvršenje navedenog djela te im je utvrdio kazne zatvora i to jednom optuženiku deset mjeseci a drugom optuženiku osam mjeseci, obojici uvjetno na dvije godine. Na presudu su se žalili samo optuženici a ne i državni odvjetnik, pa se uočena povreda kaznenog zakona u korist optuženika i to u odredbi članka 368. točka 5. ZKP/97 a sada u odredbi članka 469. točka 5. ZKP/08 nije mogla povodom njihovih žalbi otkloniti. Naime, sud prvog stupnja mogao je optuženicima izreći kazne zatvora ispod jedne godine (koliki je bio minimum propisane kazne za navedeno kazneno djelo) samo uz primjenu odredbi o ublažavanju kazni iz članka 57. stav 2. i 4. točka b. tada važećeg KZ/97 (tj. ako je našao postojanje naročito izraženih olakotnih okolnosti – tzv. sudsko ublažavanje kazne jer nije bilo uvjeta za tzv. zakonsko ublažavanje), i tu im je kaznu mogao ublažiti do najmanje šest mjeseci. Međutim, tako ublažena kazna zatvora se nije mogla uvjetovati jer je u članku 67. stavak 3. KZ/97 (nakon njegove izmjene iz listopada 2006. godine, a nakon toga

12

je djelo i počinjeno) bilo propisano da se uvjetna osuda može izreći počinitelju za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do deset godina (a ta je kazna bila propisana za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97) samo ako su primijenjene odredbe o zakonskom ublažavanju kazne (a ovdje nisu) niti su mogle biti jer se za poticanje po članku 37. stav 1. KZ/97 (kao ni sada) počinitelj kažnjava kao da je djelo sam počinio i ne može se blaže kazniti (kao što je to zakon propisao za npr. pokušaj kaznenog djela i pomaganje). Zato je ovdje počinjena dvostruka povreda kaznenog zakona u korist optuženika: najprije im je izrečena kazna zatvora ispod zakonskog minimuma bez primjene odredbi o tzv. sudskom ublažavanju, a zatim im je ta kazna uvjetovana, iako se ista nije mogla uvjetovati, jer nisu primijenjene niti su mogle biti primijenjene odredbe o zakonskom ublažavanju kazne. Utoliko se u ovom dijelu ovaj predmet razlikuje od prethodnog IKž-114/10. Naravno da je Vrhovni sud, u nedostatku žalbe državnog odvjetnika, mogao samo potvrditi prvostupanjsku presudu u kojoj je u korist optuženika povrijeđen kazneni zakon.

IKž-680/13 Analiza: U ovoj je odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, iako je bila u prvostupanjskoj presudi učinjena povreda kaznenog zakona u korist optuženice, posredno, prihvativši žalbu optuženice uočenu povredu kaznenog zakona ipak otklonio, ali naravno u njezinu korist. Naime, sud je optuženici bio izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci a zatim na tu kaznu izrekao djelomičnu uvjetnu osudu tako da je odredio da se osam mjeseci ima izvršiti a osam mjeseci uvjetuje na pet godina, iako to iznosi šesnaest mjeseci tj. jednu godinu i četiri mjeseci, a ne jednu godinu i šest mjeseci koju kaznu joj je izrekao. Vrhovni sud je, smatrajući da je žalba optuženice osnovana, tu žalbu jednostavno prihvatio i izrekao još blažu jedinstvenu kaznu i to od jedne godine i dva mjeseca a zatim izrekao djelomičnu uvjetnu osudu tako da se ima izvršiti šest mjeseci zatvora dok se osam mjeseci zatvora odgađa na vrijeme od pet godina. Na taj je način ustvari, prihvaćanjem žalbe optuženice, otklonio onu povredu kaznenog zakona koja je bila učinjena u njezinu korist, a da kojim slučajem žalbu nije prihvatio, morao bi potvrditi prvostupanjsku presudu sa ostvarenom povredom zakona u korist optuženice, pa bi tako optuženica umjesto devet mjeseci izvršila osam mjeseci i umjesto devet mjeseci uvjetne, ostala bi uvjetna osam mjeseci.

Broj: Kzz 2/16-3

Analiza:

13

Drugostupanjski sud je povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj

dužnosti, preinačio pobijanu presudu i na temelju čl. 452. toč. 5. ZKP/08 odbio optužbu protiv optuženika zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11, smatrajući da postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon jer je stvar pravomoćno presuđena.

Uvidom u pravomoćnu presudu Prekršajnog suda je utvrđeno da je okrivljenik,

između ostalog, osuđen zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira tako što je narušavao javni red i mir time što je vrijeđao i psovao policijskog službenika.

Predmet inkriminacije u kaznenom postupku se odnosio na postupanje

okrivljenika s ciljem da iste prilike ustraši policijskog službenika, tj. da je policijskom djelatniku ozbiljno prijetio nekim zlom kako bi ga ustrašio i uznemirio, a djelo je počinjeno u vezi s radom službene osobe, čime bi počinio kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11.

Analizom i usporedbom činjeničnih opisa prekršaja i kaznenog djela vidljivo je

da, osim što se radi o istom događaju među istim sudionicima, sve druge okolnosti koje čine obilježja kažnjivih radnji su različite u mjeri da se osudom okrivljenika u prekršajnom postupku ne iscrpljuje nepravo za koje je terećen u kaznenom postupku.

Radi se o posve drugačijim činjeničnim supstratima s različitim zaštitnim

objektima. Stoga se nije radilo o tome da bi okrivljenik, suprotno čl. 12. ZKP/08, bio

ponovno progonjen za djelo za koje je prethodno već donesena pravomoćna sudska presuda, pa je donošenjem odbijajuće presude od strane drugostupanjskog suda povrijeđen zakon u čl. 469. toč. 3. ZKP/08 u korist optuženika.

Broj: Kzz 13/15-3

Analiza: U prvostupanjskom je postupku utvrđeno da je optuženik, bez potrebnih

dozvola, gradio građevinu u zaštićenom obalnom pojasu koje područje je inače, na temelju čl. 48. i čl. 49. st. 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju, područja od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, a uz to je nastavio sa gradnjom nakon što je građevinska inspekcija zatvorila gradilište.

Presudom prvostupanjskog suda, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju sedam mjeseci uz primjenu uvjetne osude sa rokom kušnje od jedne godine, zbog kaznenih djela protupravne gradnje iz čl. 232.a st. 2. KZ/97 te povrede službenog pečata i znaka iz čl. 323. st. 1. KZ/97.

Drugostupanjski sud je, povodom žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/97, preinačio pobijanu presudu i optuženika oslobodio od

14

optužbe zbog kaznenog djela protupravne gradnje iz čl. 252.a st. 2. KZ/97, smatrajući da djelo za koje je osuđen nije kazneno djelo. Ovakav je zaključak obrazložen time što je 18. srpnja 2012. godine stupio na snagu novi Zakon o postupanju sa nezakonito izgrađenim zgradama, koji u čl. 32.- 37. regulira pravne posljedice ozakonjenja zgrade, gdje se navodi da se legalizirana zgrada može rabiti i rekonstruirati, priključiti na komunalne i vodne građevine, elektroenergetsku mrežu i drugu infrastrukturu, kao i da se takav objekt smatra zgradom za koje je izdat akt građenja, koja se može evidentirat u katastru kao završena zgrada, a potom i upisati u zemljišne knjige. Iz takve zakonske regulative, drugostupanjski sud izvodi, pogrešan, zaključak da je zakonodavac, uređujući postupak legalizacije bespravno sagrađenih objekata, isključio protupravnost u ponašanju onih koji su gradile bez valjanih dozvola.

Ukoliko je zakonodavac htio isključiti kaznenu odgovornost osoba koje su bespravno gradile objekte, štoviše i mino zabrane građevinske inspekcije, on je to morao propisati u završnim, prelaznim ili kaznenim odredbama. S obzirom da to nije učinio, legaliziranjem bespravno sagrađenih objekata ne otklanja se društvena opasnost onih ponašanja koje je kazneno zakonodavstvo propisalo kao kazneno djelo.

Optuženik je, mimo zabrane građevinskog inspektora, nastavio gradnju u zaštićenom obalnom pojasu, ignorirajući propise o građenju i izričite zabrane građenja nadležnih državnih tijela Republike Hrvatske, koja su po zakonu dužna brinuti o legalnosti gradnje, prkoseći na taj način pravnom poretku Republike Hrvatske. Stoga je drugostupanjski sud u korist optuženika pogrešno primijenio kazneni zakon.

Broj: Kzz 23/15-3

Analiza:

Pravomoćnom je presudom optuženik, na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08, oslobođen optužbe da bi, kao policijski službenik, u kontroli prometa sastavio prekršajne naloge protiv I. B. premda nije obavljao kontrolu sudionika u prometu, nije imao kontakt s I. B. niti mu je ikada izdao i predao kakve obvezne prekršajne naloge, a na temelju takvog njegovog naloga Porezna uprava je I. B. teretila za plaćanje 2.000,00 kuna.

U dokaznom postupku je prvostupanjski sud utvrdio kako "… I. B. nije bio zatečen u kršenju prometnih propisa, premda je u neistinito izdanim obveznim prekršajnim nalozima navedeno da je isti počinio prekršaj …".

Usprkos takvom utvrđenju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je odbio

žalbu oštećenika kao tužitelja i prihvatio stav suda prvog stupnja da se okrivljenik ne

15

može proglasiti krivim "… jer u činjeničnom opisu nisu sadržana sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela i to oblik krivnje – namjera odnosno svjesni i voljni elementi kao subjektivna obilježja predmetnog kaznenog djela…". Bit krivnje, kao unutarnjeg odnosa počinitelja prema svom protupravnom djelu, sadržana je u njegovoj svijesti da je učinio nešto nedopušteno. Nema dvojbe da se za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave, kao oblik krivnje, traži namjera kojom je obuhvaćena radnja počinjenja i svojstvo isprave. Činjenični opis optužnog akta, na temelju kojeg je optuženik oslobođen, sadržavao je bitna obilježja predmetnog kaznenog djela, dakle radnju počinjenja i voljni element. Radnja počinjenja kaznenog djela je opisana na način koji ne dovodi u sumnju odnos počinitelja prema svom protupravnom djelu. Naime, u činjeničnom opisu je navedeno što je sve okrivljenik, kao policijski službenik, radio a izvjesno nije smio raditi. Nadalje, iz činjeničnog opisa je vidljiv i voljni element, koji se ogleda u svjesnom postupanju okrivljenika kada sastavlja prekršajni nalog protiv osobe za koju zna da je nije zatekao u kršenju prometnih propisa, jer s njom nije ni imao bilo kakav kontakt pa joj nije niti predao kakve obvezatne prekršajne naloge.

Nasuprot utvrđenjima prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, iz takvog činjeničnog opisa proizlazi namjera počinitelja kojom je obuhvaćena i radnja počinjenja i svojstvo službene isprave u koju je okrivljenik, svjesno, unio neistinite podatke te ih ovjerio svojim potpisom i službenim pečatom.

Stoga je takvom pravomoćnom presudom, točnije pogrešnom primjenom čl.

469. st. 1. toč. 1. ZKP/08, povrijeđen kazneni zakon u korist okrivljenika.

Broj: Kzz 31/16-3

Analiza:

Usprkos izričitoj odredbi čl. 7. st. 3. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za

kaznena djela, koja propisuje da će se pravna osoba u stečaju kazniti za kaznena djela počinjena prije pokretanja ili tijekom pokretanja stečaja, drugostupanjski sud je, kao okolnost koja isključuje kazneni progon, cijenio činjenicu što je, u međuvremenu, nad navedenim pravnim osobama otvoren stečajni postupak.

Dakle, kada nije sporno da su navedene pravne osobe kaznena djela počinila

prije pokretanja stečaja, slijedi da navedene tvrtke u stečaju odgovaraju za kaznena djela koja su počinile dok još nad njima nije bio otvoren stečajni postupak.

Kraj takvog stanja stvari, potpuno su irelevantni navodi obrazloženja iz

drugostupanjske odluke kojima se nastoji argumentirati stav tog suda o nepostojanju sukcesije između trgovačkog društva i društva u stečaju i o nemogućnosti naplate novčanih kazni iz stečajne mase, te o nepravednosti kažnjavanja pravne osobe koja je i sama oštećena kaznenim djelom.

Radi se o povredi zakona u korist optuženika.

16

Broj: Kzz 49/16-3

Analiza:

Odlučujući o žalbi optuženika, drugostupanjski sud je presudom, na temelju čl.

353. toč. 6. ZKP/97, protiv optuženika odbio optužbu, zbog nastupa zastare kaznenog progona, pogrešno tumačeći odredbe KZ/11.

Naime, kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ/97 za koje je propisana kazna

zatvora od tri mjeseca do tri godine je počinjeno početkom travnja 2007. godine, pa je prema čl. 19. st. 1. al. 5. KZ/97 zastara kaznenog progona tri godine, a apsolutna zastara šest godina (čl. 20. st. 6. KZ/97).

Prema KZ/11 zastara kaznenog progona za kazneno djelo za koje se može

izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godine, nastupa protekom 10 godina. Kako do stupanja na snagu KZ/11 nije nastupila zastara kaznenog progona,

prema čl. 86. KZ/11 primjenjuju se zastarni rokovi novog kaznenog zakona. Slijedom navedenog, pogrešnim donošenjem odbijajuće presude zbog

navodne zastare kaznenog progona, povrijeđen je kazneni zakon u korist optuženika.

II. PRIMJERI POVREDA KAZNENOG ZAKONA OSTVARENIH NA ŠTETU OPTUŽENIKA

Broj: Kzz 5/14-3

Analiza: Presudom Općinskog suda koja je potvrđena presudom Županijskog suda D.

K. je proglašen krivim zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ/97 i na temelju iste odredbe osuđen je na kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Povodom osuđenikova zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje. Potom je presudom Županijskog suda preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je osuđeniku za predmetno kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, koja je primjenom čl. 55. st. 2. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti tvrdeći da je presudom Županijskog suda učinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08 u vezi s čl. 19. st. 1. toč. 5. i čl. 20. st. 6. KZ/97 s prijedlogom da se presuda preinači i odbije optužba.

17

U pravu je bio državni odvjetnik kada je utvrdio kako je kod odlučivanja u žalbenom postupku drugostupanjski sud propustio utvrditi povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog progona.

Naime, iz izreke prvostupanjske presude razvidno je da je D. K. proglašen krivim zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ/97 počinjenog na štetu D. M. u lipnju 2006. Kako je za navedeno kazneno djelo propisana kazna zatvora do tri godine to shodno čl. 19. st. 1. toč. 5. i čl. 20. st. 6. KZ/97 apsolutna zastara kaznenog progona nastupa protekom šest godina od počinjenja kaznenog djela. Prema spomenutim propisima proizlazi da je apsolutna zastara kaznenog progona nastupila još u lipnju 2012. godine, dakle prije odlučivanja drugostupanjskog suda o okrivljenikovoj žalbi koju je podnio na presudu suda prvog stupnja stupanja, ali i prije stupanja na snagu novog Kaznenog zakona zbog čega nije moguća primjena odredbi o zastari iz tog zakona (čl. 86. KZ/11).

Broj: Kzz 8/13-3

Analiza:

Pravomoćnom presudom je došlo do povrede zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08 u vezi čl. 3. st. 2. KZ/11, jer djelo za koje je okrivljenik pravomoćno proglašen krivim, prema KZ/11, koji je bio na snazi kada je drugostupanjski sud odlučivao o žalbi okrivljenika više nije postojalo, odnosno više nije bilo kazneno djelo. Prema činjeničnom opisu iz pravomoćne presude proizlazi da je osuđenik proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 308. st. 2. KZ/97, koje je počinio 13. studenog 2010., kada je upravljao motornim vozilom, iako mu je u to vrijeme temeljem presude Prekršajnog suda bila izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije od jedne godine, pri čemu je obavijest o izvršenju zaštitne mjere zaprimio 16. srpnja 2010. Prema čl. 24. Izmjena i dopuna KZ/97, od 24. prosinca 2008., ("Narodne novine" br. 152/08) u čl. 308. dodani su novi stavci, pa je tako u st. 2. spomenute Izmjene i dopune KZ/97 propisano da će se "Kaznom iz st. 1. ovog članka kaznit tko upravlja motornim vozilom iako je prema njemu primijenjena sigurnosna mjera ili zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom", što znači da je postupanje okrivljenika u trenutku donošenja prvostupanjske presude bilo kažnjivo prema citiranim Izmjenama i dopunama KZ/97, jer je tim izmjenama u kazneno pravnom smislu zapravo došlo do izjednačenja pravne prirode sigurnosne mjere i zaštitne mjere. Međutim, u konkretnom kaznenom predmetu okrivljenik je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja, a drugostupanjski je sud povodom te žalbe, odlučivao 10. siječnja 2013., kada je već bio na snazi "novi" Kazneni zakon (KZ/11) koji se primjenjuje od 1. 1. 2013., pa je povodom žalbe okrivljenika bio dužan raspraviti i pitanje pravnog kontinuiteta za kazneno djelo iz čl. 308. st. 2. KZ/97, za koje je okrivljenik, tada bio nepravomoćno osuđen, odnosno na načelo izraženo u čl. 3. st. 2. KZ/11.

18

Obzirom na izloženu pravnu situaciju iz pravomoćne presude, te uspoređujući činjenični i pravni opis presuđenog kaznenog djela iz čl. 308. st. 2. KZ/97, proizlazi da opisano kazneno djelo, nema pravnog kontinuiteta u kaznenom djelu neizvršavanja sudske odluke iz čl. 311. st. 2. KZ/11, koji, sada pokriva samo jedan dio zakonskog opisa bivše odredbe iz čl. 308. st. 2. KZ/97, budući više ne predviđa kršenje zaštitne mjere kao kažnjivo ponašanje, već se to kršenje zakona, prema odredbama KZ/11 isključivo odnosi na sigurnosne mjere, radi čega je na štetu osuđenika ostvarena istaknuta povreda zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08, u vezi čl. 3. st. 2. KZ/11.

Broj: Kzz 11/12-3

Analiza: Pravomoćnom presudom izdan je kazneni nalog kojim je okrivljenik proglašen

krivim za kazneno djelo izbjegavanja zabrana iz sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude, iz čl. 308. st. 2. KZ/97, za koje mu je izrečena novčana kazna. Na temelju čl. 78. st. 1., 2. i 3. KZ/97, prema okrivljeniku je primijenjena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima “B” kategorije u trajanju jedne godine.

Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne

novine”, br. 152/08), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009., za kazneno djelo iz čl. 308. st. 2. KZ, (koje je u ovom slučaju počinjeno 3. travnja 2009.), propisana je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine, te je izricanjem novčane kazne, u korist okrivljenika povrijeđen kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 5. ZKP797, u vezi čl. 308. st. 2. KZ/97, jer je sud prekoračio ovlasti koje ima po zakonu, budući se novčana kazna u ovom slučaju nije mogla primijeniti niti uz odredbe o ublažavanju kazne.

Istovremeno je povrijeđen zakon i na štetu okrivljenika, jer mu je izrečena

sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom, iz čl. 78. KZ, iako je proglašen krivim za kazneno djelo izbjegavanja zabrana iz sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude, iz čl. 308. st. 2., koje spada u kaznena djela protiv pravosuđa, a navedena sigurnosna mjera može se izreći samo počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa kad postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno počiniti takvo kazneno djelo.

Broj: Kzz 11/16-3

Analiza:

Unatoč tome što je prvostupanjski postupak vođen kada je na snazi bio KZ/97 po kojem se na temelju čl. 69 st. 7 KZ/97 uvjetna osuda mogla opozvati unutar roka od jedne godine od isteka vremena provjeravanja, neovisno o roku za ispunjenje obveze predviđene u čl. 68 KZ/97, u vrijeme kada je presuda za opoziv uvjetne osude postala pravomoćna, na snazi je bio KZ/11, koji, na temelju odredbe čl. 58 st. 5 i 8 KZ/11 propisuje da se uvjetna osuda ne može opozvati nakon što je proteklo šest mjeseci od isteka roka određenog za izvršavanje obveze predviđene u st. 5 čl. 58 KZ/11.

19

Osuđenik je po pravomoćnoj presudi bio obvezan platiti dugovani iznos

uzdržavanja u roku dvije godine, tj. do 23. rujna 2011 godine, pa bi rok za opoziv uvjetne osude po odredbi čl. 69 st. 7 KZ/97 istekao 23. rujna 2012 godine. Međutim, presuda Županijskog suda, kojom se potvrđuje presuda o opozivu uvjetne osude, donesena je 28. studenog 2013 godine, dakle u vrijeme važenja KZ/11, kojim je po odredbi čl. 58 st. 5 i 8 KZ/11 rok za opoziv uvjetne osude istekao dana 23. ožujka 2012 godine.

Na taj način je uvjetna osuda opozvana nakon proteka zakonskog roka, čime

je povrijeđen kazneni zakon u smislu odredbe čl. 469 t. 4 ZKP/08, jer je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Broj: Kzz 14/14-4

Analiza:

Presudom Županijskog suda, preinačena je presuda Općinskog suda u

pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, na način da je okrivljenik počinio jedno kazneno djelo iz čl. 293. st. 1. i 2. u vezi čl. 61. KZ/97 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, s time da mu je oduzeta imovinska korist.

Ostvarena je povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08, jer su

sudovi prekoračili svoju ovlast koju imaju po zakonu kada su od okrivljenika oduzeli imovinsku korist. Naime, činjeničnim i pravnim opisom kaznenog djela okrivljeniku nije bilo stavljeno na teret niti je proglašen krivim da bi inkriminiranom djelatnošću pribavio sebi bilo koju, makar i točno neutvrđenu imovinsku korist, zbog čega u smislu čl. 82. st. 1. KZ/97, nije bilo zakonskih uvjeta za oduzimanje novčanih sredstava od njega.

Time je, u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi, povrijeđen kazneni

zakon na štetu okrivljenika.

Broj: Kzz 15/14-3

Analiza:

Pravomoćnom presudom N. V. je proglašena krivom zbog kaznenog djela iz čl. 122. st. 1. KZ/97 i osuđena na kaznu zatvora u trajanju tri mjeseca, a na temelju čl. 67. KZ/97 primijenjena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako u roku dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Kako iz izreke pravomoćne presude proizlazi, osuđenica je proglašena krivom zbog kaznenog djela za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, što znači da zastara kaznenog progona nastupa protekom tri godine od počinjenja kaznenog djela, odnosno u svakom slučaju protekom šest godina.

Djelo je ostvareno na način da je osuđenica 31. prosinca 2006. neovlašteno prodrla u tuđi stan.

20

S obzirom da se ovdje rokovi zastare računaju od trenutka kada je osuđenica

prodrla u tuđi stan, to znači da je sukladno odredbi čl. 19. st. 1., alineja 5 KZ/97 u svezi čl. 20. st. 6. KZ/97, protekom šest godina od neovlaštenog prodiranja, dakle 31. prosinca 2012. nastupila apsolutna zastara kaznenog progona.

Broj: Kzz 56/11-3

Analiza:

Pravomoćnom presudom optuženik je proglašen krivim zbog dva kaznena djela protiv vjerodostojnosti isprava, posebnog slučaja krivotvorenja isprave iz čl. 313. toč. 3. i 4. KZ/97, pa su mu za ta djela na temelju čl. 311. st. 1. KZ/97 utvrđene pojedinačne kazne zatvora, nakon čega je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca, pa mu je po čl. 67. KZ/97 primijenjena uvjetna osuda, s tim da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Za kazneno djelo iz čl. 313. toč. 3. i 4. KZ/97 zapriječena je novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, pa apsolutna zastara kaznenog progona za to kazneno djelo, prema čl. 20. st. 6. KZ/97, nastupa kada protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona (čl. 19. st. 1. alin. 5. KZ/97), odnosno šest godina od dana počinjenja kaznenog djela.

Iz činjeničnog opisa inkriminacija za koje je optuženik proglašen krivim,

razvidno je da je jedno kazneno djelo posebnog slučaja krivotvorenja isprave počinjeno 17. lipnja 2004., a drugo 24. ožujka 2005. Za kazneno djelo iz čl. 313. toč. 3. i 4. KZ počinjeno 17. lipnja 2004. apsolutna zastara kaznenog progona nastupila je 17. lipnja 2010., dakle već prije donošenja prvostupanjske presude (02. veljače 2011.).

Stoga su sudovi donošenjem osuđujuće presude za to kazneno djelo, umjesto

da su optužbu u odnosu na to djelo odbili, na štetu optuženika povrijedili zakon u odredbi čl. 368. toč. 3. ZKP/97 u svezi čl. 19. st. 1. alin. 5. i čl. 20. st. 6. KZ.

S obzirom na navedeno, odbijena je optužba u odnosu na to djelo, međutim,

time je otvoreno pitanje izmjene izrečene uvjetne osude u pravcu izricanja nove kaznene sankcije, jer odbijanjem optužbe za jedno od kaznenih djela zbog kojih je osuđenik bio proglašen krivim, neminovno mora doći do izricanja osuđeniku nove sankcije, budući je sada osuđen samo za jedno kazneno djelo.

Broj: Kzz 70/12-3

Analiza: Pravomoćnom presudom je osuđeniku, zbog kaznenog djela iz čl. 318. st. 1. i

st. 3. KZ/97, izrečena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, čije je izvršenje primjenom uvjetne osude odgođeno kroz period provjeravanja.

21

Osuđenik je, međutim, za isti događaj dva puta suđen, najprije na novčanu

kaznu rješenjem Prekršajnog suda, a potom i pravomoćnom presudom kojom je bila primijenjena uvjetna osuda.

Naime, uspoređujući činjenične opise iz izreka navedenih sudskih odluka, utvrđeno je da se radilo o potpuno istom događaju kada je osuđenik snažno rukama odgurnuo policijskog službenika, uslijed čega je ovaj pao na tlo i zadobio ogrebotinu na desnoj podlaktici.

Utvrđeno je postojanje subjektivnog i objektivnog identiteta između navedenih odluka, uslijed čega je kasnijom odlukom kaznenog suda povrijeđen kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 3. ZKP/97 u vezi čl. 318. st. 1. i 3. KZ-a, jer se u vrijeme donošenja drugostupanjske presude već radilo o pravomoćno presuđenoj stvari.

Broj: Kzz 78/12-3

Analiza:

Presudom Općinskog suda, na temelju čl. 448. st. 1. i 2. ZKP/97, izdan je kazneni nalog kojim je okrivljenica proglašena krivom, zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ/97, te joj je primijenjena uvjetna osuda i izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ako u roku jedne godine ne počini novo kazneno djelo, te uz obavezu da, temeljem čl. 68. KZ/97 oštećeniku naknadi štetu. Sud je prekoračio svoja ovlaštenja, glede odluke o kaznenoj sankciji, kada je u okviru primijenjene uvjetne osude obavezao okrivljenicu naknaditi štetu. Uvidom u spis je bilo utvrđeno kako oštećnik imovinskopravni zahtjev uopće nije postavio, zbog čega prijedlog državnog odvjetnika za izdavanje kaznenog naloga koji uključuje i obvezu naknade štete, sud prvog stupnja nije mogao prihvatiti. Prema tome, kako imovinskopravni zahtjev nije postavljen niti je sukladno tome dosuđen pravomoćnom presudom, to sud nije bio ovlašten uvjetovati odgodu izvršenja izrečene kazne postavljenom obvezom naknade štete.

Broj: III Kr 87/16-4

Analiza: Pravomoćnom presudom je N. V., zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st.

1. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju pet mjeseci, a zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave, iz čl. 311. st. 2. KZ/97, kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci, te je na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci.

22

Osnovano osuđenik u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ukazuje da je pogrešan stav kojeg, na gotovo identičan način, iznose prvostupanjski i drugostupanjski sud.

Sudovi su pogrešno smatrali da zastara, u smislu odredbe čl. 20. st. 2. KZ/97,

ne teče nakon što je prvotna presuda postala pravomoćna 26. travnja 2010., pa sve dok nije bila ukinuta presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Sudovi, stoga, smatraju da apsolutna zastara nije nastupila prije stupnja na

snagu KZ/11.

Nasuprot takvom stavu, apsolutna zastara, u smislu odredbe čl. 20. st. 6. KZ/97, u svakom slučaju, dakle, bez obzira na eventualne prekide ili mirovanja zastare, nastupa protekom dvostrukog vremena u odnosu na rokove iz čl. 19. KZ/97.

Broj: III Kr 117/13-4

Analiza:

Pravomoćnom presudom je osuđen H. O. zbog kaznenog djela nedozvoljene trgovine iz čl. 297. st. 1. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, uz oduzimanje predmeta izvršenja djela – 25 šteka cigareta raznih marki, sukladno čl. 297. st. 2. KZ/97. Nije sporno da se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti za kazneno djelo za koje je već pravomoćno osuđen, ali je sporno radi li se ovdje o istom djelu koje je bilo predmetom prekršajnog postupka protiv osuđenika pred Ministarstvom financija, Carinskom upravom Republike Hrvatske, Carinarnice Zagreb, Vijeća za prekršaje. Usporedbom opisa kaznenog djela i prekršaja vidljivo je da se ovdje radi o činjenično istom događaju, jer osuđenik poduzima iste radnje u istom vremenu i prostoru, a kaznenim djelom i prekršajem povrijeđena je ista odredba Zakona o posebnom porezu na duhanske proizvode koji u čl. 17. st. 4, određuje da duhanski proizvodi koji su u prometu na carinskom području Republike Hrvatske moraju biti označeni nadzornim markicama Ministarstva financija Republike Hrvatske, a u protivnom smatra se da na te proizvode nije obračunat i plaćen porez te se njihovo puštanje u promet i kupovina smatraju protuzakonitima. Premda se radi o prekršaju iz Zakona o posebnom porezu na duhanske proizvode, počinjeno prekršajno djelo imaj kaznenu konotaciju jer je po svojoj prirodi ustanovljeno radi kontrole plaćanja poreza i zaštite fiskalnih interesa države, dok je i kazneno djelo nedozvoljene trgovine iz čl. 297. st. 1. KZ/97, propisano radi zaštite sigurnosti platnog prometa i poslovanja, pri čemu su navedeni prekršaji i kazneno djelo ustanovljeni s primarnim ciljem kažnjavanja i odvraćanja od činjenja tih djela.

Broj: III Kr 127/15-6

23

Analiza: Osuđenik je, nakon postupka provedenog u njegovoj odsutnosti, bio proglašen

krivim zbog kaznenog djela protiv dostojanstva ličnosti i morala, bludnih radnji iz članka 85. stavak 1. i 3. u vezi članka 79. stavak 1. KZ RH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

Osuđenik je 19. kolovoza 2014. priveden na izdržavanje kazne zatvora, nakon čega je podnio prijedlog za obnovu postupka, koja je bila dopuštena i određeno je provođenje nove rasprave.

Nakon provedenog obnovljenog postupka ostavljena je na snazi ranija presuda, premda je tom presudom povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

Osuđenik je, naime, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora zbog

kvalificiranog oblika kaznenog djela bludnih radnji iz članka 85. stavci 1. i 3. u vezi članka 79. stavak 1. KZ RH, počinjenih 26. lipnja 1993. Međutim, 1. siječnja 1998. stupio je snagu KZ/97 kojim je KZ RH stavljen izvan snage, a kazneno djelo bludne radnje označeno u članku 193. KZ/97, nije sadržavalo kvalificirani oblik, te je za njega bila propisana kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Naime, u KZ/97 pojedine bludne radnje, primjerice fellatio i analni coitus, obuhvaćene su opisom kaznenog djela silovanja iz članka 188. stavak 1., no pravna oznaka kaznenog djela prvenstveno se mora procjenjivati u skladu sa zakonom koji je vrijedio u vrijeme počinjenja djela, a to je ovdje KZ RH.

Usporedbom odredbi, nesumnjivo je KZ/97 u pogledu utvrđenja elemenata

bića kaznenog djela za optuženika stroži, zbog čega se njegova kriminalna djelatnost niti hipotetski ne može procjenjivati s aspekta novog opisa djela u članka 188. stavak 1. KZ/97, već u skladu s odredbama kaznenog zakona koji je vrijedio u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

Nakon tako utvrđene pravne kvalifikacije djela potrebno je ocjenjivati primjenu blažeg zakona u daljnjem pitanju, a to je pitanje visine zaprijećene kazne. Tu, međutim, nema spora da je novi zakon u odredbi članak 193. KZ/97 blaži, jer za kazneno djelo bludnih radnji propisuje kaznu zatvora u trajanju do tri godine.

Stoga je kazneno djelo koje je osuđeniku bilo stavljeno na teret valjalo pravno

označiti kao kazneno djelo iz članka 193. u vezi članka 188. stavak 1. KZ/97 još u vrijeme prvog suđenja (u odsutnosti optuženika), te u skladu s odredbom članka 19. stavak 1. alineja 5. KZ/97 utvrditi nastupanje zastara kaznenog progona, što je propušteno učiniti ne samo od strane prvostupanjskog suda, nego i od strane drugostupanjskog suda.

Broj: III Kr 135/13-5

Analiza: Presudom Općinskog suda osuđen je D. B. zbog dva kaznena djela iz čl. 318.

24

st. 1. i 3. KZ/97 na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika i po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, na način da je kriminalno djelovanje osuđenika označio kao jedno produljeno kazneno djelo sprječavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz čl. 317. st. 2. u vezi čl. 61. KZ/97, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Drugostupanjski sud je, prilikom preinačenja pravne kvalifikacije kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude, polazio od toga da se radi o produljenom kaznenom djelu sprječavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti, koje je sastavljeno od dvije zasebne radnje izvršenja, i to jedne dovršene a druge u pokušaju, zbog čega je ukupnu kriminalnu djelatnost trebalo pravno označiti po težoj pravnoj kvalifikaciji tj. kao dovršeno kazneno djelo iz čl. 317. st. 2. u vezi čl. 61. KZ/97. Međutim, djelatnost osuđenika je trebalo promatrati u cjelini, neovisno o tome koliko je radnji osuđenik poduzeo s istim ciljem sprečavanja vlastitog uhićenja i bijega iz Policijske postaje. Ocjenom drugostupanjskog suda da se radi o produljenoj kriminalnoj djelatnosti sastavljenoj od dvije zasebne radnje izvršenja djela, na umjetan je način razdvojeno postupanje osuđenika, koje zbog identiteta vremena, mjesta i namjere počinitelja predstavlja jedinstvenu cjelinu u životnom i pravnom smislu. Nije bilo odlučeno koliko je djelatnika policije osuđenik trebao svladati da bi ostario svoj naum, jer su sve radnje poduzete s istim ciljem kojeg osuđenik u konačnici nije ostvario budući je, u nastavku bijega, sustignut i savladan od strane onih djelatnika policije koje je u pokušaju bijega tjelesno i ozlijedio. Stoga se, zbog bliske vremenske i prostorne sukcesije radnji poduzetih s istim ciljem sprječavanja službene osobe pri uhićenju, ovdje radi o jedinstvenoj kriminalnoj djelatnosti i jednom kaznenom djelu iz čl. 317. st. 2. KZ/97 koje je ostalo u pokušaju. Slijedom izloženog, glede kaznenog djela koje je predmet optužbe, u pravomoćnoj presudi je bio primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, uslijed čega je bila ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika.

Broj: III Kr 147/12-4

Analiza:

Drugostupanjski sud je preinačio presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri, tako da je optuženici, na temelju čl. 75. KZ/97 izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja će se provoditi do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora. Kako je prvostupanjski sud izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 75. KZ/97 u trajanju dvije godine, a prema drugostupanjskoj presudi sigurnosna mjera može trajati do

25

prestanka izvršenja kazne zatvora – koji zatvor je prema prvostupanjskoj presudi izrečen u trajanju četiri godine – drugostupanjski sud je prekoračio ovlast koju ima po zakonu, jer je bez žalbe državnog odvjetnika, odlučio da sigurnosna mjera može trajati i duže od dvije godine – te na taj način na štetu osuđenice povrijedio kazneni zakon.

Broj: III Kr 148/14-9

Analiza:

Pravomoćnom presudom B. V. je osuđen zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97, na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. U obrazloženju drugostupanjske presude sud utvrđuje: "Suprotno žalbenim navodima optuženika, ovaj sud, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 3. st. 3. KZ/11, utvrdio je da postoji pravni kontinuitet, tako da se činjenično stanje može podvesti pod biće odgovarajućeg kaznenog djela i to iz Glave VIII. – kaznenih djela protiv službene dužnosti – zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. i 2. KZ/11". Međutim, prema činjeničnom opisu, optuženik je, kao odgovorna osoba u privatnom T.D. mogao ostvariti jedino obilježje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. KZ/11 – a kojom prilikom je drugostupanjski sud bio dužan (osim zapriječenih kazni) procijeniti znatnu imovinsku korist.

Broj: I Kž 81/12-8

Analiza:

Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl.

379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, utvrđeno je da je prvostupanjski sud, na štetu osuđenika, povrijedio kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 5. ZKP/97, odnosno prekoračio je ovlast koju ima po zakonu kada je, na temelju čl. 69. st. 1. KZ, opozvao uvjetnu osudu iz presude Općinskog suda u Širokom Brijegu.

Naime, postupajući sukladno odredbi čl. 70. st. 1. ZOMPO, domaći sud u pravilu preuzima izvršenje samo jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđenik osuđen stranom kaznenom presudom, s time da je pri zamjeni kazne dužan paziti da se ne pogorša kaznenopravni položaj osuđenika (tzv. načelo zabrane reformacije in peius).

S obzirom da je osuđeniku uvjetna osuda, iz pravomoćne presude Općinskog

suda u Širokom Brijegu već opozvana pravomoćnom presudom Općinskog suda u Ljubuškom (dakle, stranom presudom iz koje se preuzima izvršenje jedinstvene kazne zatvora u koju je uključena i kazna iz opozvane uvjetne osude), prvostupanjski sud je pogrešno učinio kada je ponovno opozvao istu tu uvjetnu osudu.

Broj: I Kž 191/12-7

26

Analiza:

Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, Vrhovni

sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je utvrdio da je odlukom o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika jer nije određeno vrijeme njezine primjene, prema čl. 75. st. 3. KZ/97.

Broj: I Kž 208/14-6

Analiza: U pravu je optuženik kada tvrdi da je kazneno djelo nabavljanja i posjedovanja

opreme i materijala koji su namijenjeni za neovlaštenu proizvodnju droga iz čl. 190. st. 6. KZ/11, u konkretnom slučaju, samo pripremna (nekažnjiva) radnja, koja po prirodi stvari prethodi počinjenju kaznenog djela proizvodnje droge, te se stoga radi samo o jednom kaznenom djelu iz čl. 190. st. 2. KZ/11.

Sud prvog stupnja je povrijedio kazneni zakon, kada je osudio optuženike za

dva kaznena djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11 i čl. 190. st. 6. KZ/11 počinjena u stjecaju, iako se radi samo o jednom kaznenom djelu iz čl. 190. st. 2. KZ/11.

Broj: I Kž 278/13-4

Analiza: Sud prvog stupnja je proglasio krivim optuženika zbog počinjenja kaznenog

djela zloupotrebe položaja i ovlasti iz čl. 215. st. 4. KZRH koji kao kvalifikatorno obilježje djela zloupotrebe položaja i ovlasti propisuje iznos pribavljene imovinske koristi koji premašuje dvadesetsedam tisuća petsto kuna i propisuje raspon kazne zatvora u trajanju od jedne do deset godina.

U vrijeme presuđenja (28. veljače 2013.) je na snazi bio KZ/11 koji, u odnosu

na predmetno kazneno djelo iz čl. 215. st. 4. u vezi st. 3. i st.. 1. KZRH i utvrđeno činjenično stanje iz izreke pobijane presude, sadrži pravni kontinuitet u smislu odredbe čl. 3. st. 3. KZ/11, i to u odredbi čl. 291. st. 2. KZ/11. Međutim, u navedenoj odredbi iz st. 2. citiranog propisa kao kvalifikatorno obilježje se navodi znatna imovinska korist ili je prouzročena znatna šteta, a koje je zakonsko obilježje sa neodređenim vrijednostima prema pravnom shvaćanju kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđeno u iznosu koji premašuje iznos od 60.000,00 kn.

Prema tome, povišen je imovinski cenzus koji djelo čini kvalificiranim i stoga je

novi KZ/11 blaži, bez obzira što je za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 zapriječena kazna zavora u trajanju od jedne do dvanaest godina zatvora, obzirom da kazna, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne može premašiti najvišu kaznu iz čl. 215. st. 4. KZ RH

27

Naime, da bi počinitelj po novom KZ/11 ostvario sva obilježja ovog kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11 potrebno je da si pribavi imovinsku korist koja dvostruko viša nego prije, dok pribavljanje koristi do tog iznosa predstavlja samo osnovni oblik kaznenog djela.

Dakle, po KZRH se u zonu ovog kvalificiranog djela ulazilo već ako je korist

bila veća od 27.500,00 kn, a po KZ/11 je potrebno da se radi o iznosu većem od 60.000,00kn. Iako je u konkretnom slučaju u pitanju iznos od 100.000,00 kn koji i po novom KZ/11 djelo čini kvalificiranim, ipak je novi propis blaži s aspekta stupnja pogibeljnosti, jer se prema KZRH radi o koristi koja višestruko nadilazi propisani cenzus od 27.500,00 kn što djelo čini objektivno težim i pogibeljnijim, dok je prema KZ/11 u pitanju korist koja nije niti dvostruko veća od zakonskog obilježja od 60.000,00 kn što može biti značajno kod odlučivanja o adekvatnoj kaznenoj sankciji.

Broj: I Kž 334/13-7

Analiza: Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe optuženice i državnog odvjetnika,

a po službenoj dužnosti sukladno čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je u pobijanoj presudi na štetu optuženice povrijeđen kazneni zakon.

Ovo iz razloga što iz činjeničnog opisa izreke presude proizlazi da je jedna

inkriminirana radnja koja ulazi u sastav radnji produljenih kaznenih djela počinjena 26. listopada 2002. Na tu je radnju trebalo primijeniti odredbe kaznenog zakona o zastari iz čl. 19. st. 1. alineja 4. KZ/97. Prema toj odredbi kazneni progon se ne može poduzeti za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od tri godine kad protekne rok od pet godina. Odredbom čl. 20. st. 6. KZ/97 je propisano da zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona. Stoga je zastara kaznenog progona u odnosu na konkretna kaznena djela nastupila 26. listopada 2012., dakle, prije stupanja na snagu novog kaznenog zakona koji je donesen 2011., a stupio je na snagu 1. siječnja 2013.

S obzirom na izneseno, navedenu je radnju valjalo izostaviti iz činjeničnog

opisa izreke pobijane presude.

Broj: I Kž 683/15-4

Analiza:

Prvostupanjski sud je pravilno postupio kad je na opisanu djelatnost

optuženika i terećeno kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97, počinjeno tijekom 2009. do svibnja 2010., primijenio novi KZ/11 kao blaži zakon. Ovo ne samo zbog mogućnosti izricanja djelomične uvjetne osude, dakle povoljnijih odredbi općeg dijela zakona, već i stoga što je za ostvarenje kvalifikatornog obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 potrebno da vrijednost pribavljene znatne imovinske koristi,

28

odnosno prouzročene znatne štete prelazi 60.000,00 kuna, dakle dvostruko u odnosu na kvalifikatorno obilježje kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97.

Međutim, kod izricanja djelomične uvjetne osude prvostupanjski sud je pogrešno odredio da vrijeme provjeravanja počinje teći od izdržane kazne.

Naime, prema čl. 57. st. 5. u vezi sa čl. 56. st. 3. KZ/11 vrijeme provjeravanja

počinje teći od dana pravomoćnosti presude pa je u ovom dijelu trebalo prvostupanjsku presudu preinačiti.

Broj: I Kž 729/12-8

Analiza:

Pobijanom presudom optuženik je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog

djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju četrnaest godina, kao i zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 1. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci. Na temelju članka 69. KZ/97 opozvana je uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda, te je određeno izvršenje tom presudom mu izrečene kazne zatvora u trajanju deset mjeseci, pa je optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju petnaest godina. Izrečena je i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti.

Proglašavanjem optuženika krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka

173. stavka 1. KZ/97 opisanog pod točkom 2. izreke pobijane presude, s obzirom da je u međuvremenu – 1. siječnja 2013., dakle, nakon donošenja te presude – stupio na snagu KZ/11, počinjena je povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.

Radnja kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. KZ/97 – neovlašteno

posjedovanje tvari koje su propisom proglašene drogom, kada one nisu namijenjene neovlaštenoj prodaji ili stavljanju na drugi način u promet – nema pravni kontinuitet u nekom od oblika kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. KZ/11.

Zbog toga radnje opisane pod točkom 2. izreke pobijane presude više nisu

kazneno djelo. Nadalje, odredbom članka 69. stavka 3. KZ/11 propisano je da sigurnosna

mjera obveznog liječenja od ovisnosti može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora ili rada za opće dobro, proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, odnosno do isteka vremena kazne zatvora koja odgovara izrečenoj novčanoj kazni, a najdulje tri godine. Budući je moguće trajanje navedene sigurnosne mjere citiranom odredbom KZ/11 (tri godine) kraće od onog koje je propisano odredbom članka 76. stavka 2. u vezi s člankom 75. stavkom 3. KZ/97 (pet godina), valja zaključiti da je KZ/11 u ovome dijelu blaži za optuženika, pa da taj Zakon, sukladno citiranoj odredbi članka 3. stavka 2. KZ/11, trebalo primijeniti u odnosu na sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti i istu izreći na temelju odredbe članka 69. KZ/11.

29

Pobijanom je presudom, između ostaloga, opozvana uvjetna osuda. Međutim, propuštanjem uračunavanja optuženom, sukladno odredbi članka 63. stavka 1. KZ/97, vremena provedenog u pritvoru u tom postupku u jedinstvenu kaznu zatvora izrečenu mu pobijanom presudom, počinjena je na njegovu štetu i povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 6. ZKP/08.

Broj: I Kž 772/11-6

Analiza: Ovdje se ne radi o kaznenom djelu silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ/97, kako

to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja, već o kaznenom djelu prisile na spolni odnošaj iz čl. 190. KZ/97.

Prijetnja, kao elemenat bića kaznenog djela silovanja, mora biti neposredna i izravno usmjerena na život i tijelo žrtve ili njoj bliske osobe, tj., tjelesni integritet žrtve mora prijetnjom biti ozbiljno ugrožen.

Prijetnje koje je optuženik kritične prilike upućivao oštećenici nemaju takav karakter, već se njima oštećenici stavlja u izgled naknadno nastupanje teškog zla u vidu tjeranja iz kuće, što podrazumijeva gubitak materijalne sigurnosti i prekid odnosa sa njezinom majkom kao jedinom bliskom osobom. Optuženik, kao umirovljeni hrvatski branitelj, jedini je ostvarivao prihode u obitelji pa su, kako oštećenica, tako i njezina majka, bile o njemu financijski ovisne.

U toj situaciji, prijetnja da će se oštećenici uskratiti materijalna briga i skrb te

krov nad glavom, a ujedno ju se ucjenjuje da više neće moći kontaktirati sa svojom majkom, predstavlja ozbiljnu prijetnju teškim zlom koja je u funkciji slamanja otpora spolnom odnošaju i kao takva predstavlja element bića kaznenog djela prisile na spolni odnošaj iz čl. 190. KZ/97.

Broj: I Kž-Us 69/14-5

Analiza: Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako djela koja su optuženici stavljena

na teret, dakle kaznena djela protuzakonitog posredovanja iz čl. 343. st. 1. KZ/97, onako kako su opisana u optužnom aktu, nisu kaznena djela. Naime, kod kaznenog djela protuzakonitog posredovanja, odlučna je ona radnja počinitelja kojom, iskorištavajući svoj službeni ili društveni položaj, posreduje u obavljanju službene ili druge radnje.

Optuženici nije bilo stavljeno na teret da je posredovala u obavljanju službene

radnje, već postupanje nakon obavljene službene radnja, odnosno nakon što je već bio obavljen inspekcijski nadzor, pa se ne može niti raditi o kaznenom djelu protuzakonitog posredovanja.

30

Pogrešna je tvrdnja žalitelja kako je prvostupanjski sud, u ovom slučaju, morao sam izmijeniti pravnu kvalifikaciju iz optužnog akta i optuženicu proglasiti krivom zbog kaznenih djela pomaganja u primanju mita, a ne osloboditi je zbog kaznena djela protuzakonitog posredovanja.

Žalitelj, naime, tek sada u žalbenom postupku tvrdi da se radi o kaznenim

djelima pomaganja u primanju mita, a ne onim kaznenim djelima koja su bila stavljena na teret i o kojim se optuženica očitovala u svojoj obrani.

Činjenični opis protuzakonitog posredovanja, onako kako je označen u

optužnom aktu, nije opis kaznenog djela, niti se bez odgovarajuće intervencije u činjenični opis može raditi o kaznenom djelu pomaganja u primanju mita. Žalitelj zanemaruje činjenicu da sud nije ovlašten intervenirati u činjenični opis optužnog akta kako bi konstruirao opis nekog kaznenog djela. U ovom slučaju čak opis kaznenog djela koje optuženici nije niti bio stavljen na teret.

31

ZAKLJUČAK

Zaključno, iz prikazanih odluka može se zaključiti da sudovi relativno rijetko ostvaruju povrede kaznenog zakona u korist optuženika. Bitno je znati i zato ponoviti, da se povrede kaznenog zakona koje su ostvarene u korist optuženika, nikad ne mogu otkloniti u drugostupanjskom postupku, ako je u tom pravcu i iz te osnove, izostala žalba državnog odvjetnika, a sukladno tome, niti povodom izvanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je ovlašten podnijeti samo Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske i o kojem isključivo presudom odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske. Takova se ostvarena povreda povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti samo utvrđuje izrekom presude, ali se u pravomoćnu presudu ne dira, znači ostvarena povreda kaznenog zakona u toj pravomoćnoj presudi, ostaje.

Također, može se uočiti da se najčešće radi o povredi kaznenog zakona ostvarenoj u korist optuženika u odnosu na odluku o kazni jer je sud odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu (Članak 469. točka 5. ZKP/08):

- ili u odredbi članka 469. točka 3. – da postoje okolnosti koje isključuju

kazneni progon npr. da je nastupila zastara kaznenog progona, iako nije,

pa je sud pogrešno odbio optužbu protiv optuženika na temelju članka 452.

točka 6. ZKP/08,

- ili je stvar već pravomoćno presuđena (a nije) pa je sud odbio optužbu na

temelju članka 452. točka 5. ZKP/08;

- ili se radi o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točka 1. ZKP/08 tj. u

pitanju je li djelo za koje optuženik progoni kazneno djelo, pa je sud

optuženika oslobodio od optužbe, na temelju članka 453. točka 1. ZKP/08,

(a to je bila očit pogrešna procjena suda, jer je činjenični opis djela

sadržavao sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela).

Nasuprot tome, sudovi, bilo prvostupanjski bilo drugostupanjski, relativno

često ostvaruju povrede kaznenog zakona koje su ostvarene na štetu optuženika i

iste se uvijek otklanjaju, bilo u redovnom žalbenom postupku, čak i kada nisu

istaknute u žalbi (jer sud na iste pazi po službenoj dužnosti) bilo u postupku po

izvanrednim pravnim lijekovima – zahtjevu za zaštitu zakonitosti kojeg podnosi Glavni

državni odvjetnik Republike Hrvatske ili zahtjevom za izvanredno preispitivanje

pravomoćne presude, koji podnosi optuženik, a o kojima uvijek presudom odlučuje

Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Ove povrede se također, najčešće odnose ili

- na povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 3. ZKP/08 (npr.

nastupila je zastara kaznenog progona ili je stvar već pravomoćno

presuđena pa je sud propustio odbiti optužbu),

- ili u odredbi članka 469. točka 1. ZKP/08 (npr. pogrešno je procijenio da

činjenični opis djela sadrži sva bitna obilježja određenog kaznenog djela,

iako ne sadrži pa je donio osuđujuću presudu umjesto oslobađajuću,

32

- ili u odredbi članka 469. točka 5. ZKP/08 jer je npr. izrekao sigurnosnu

mjeru koju nije mogao izreći, ili je opozvao uvjetnu osudu iako, zbog

proteka rokova za opoziv, to nije mogao učiniti.

Nadamo se da će navedeni primjeri različitih sudskih odluka pomoći da se

uoče povrede kaznenog zakona koje su ostvarene u korist optuženika kao i povrede

kaznenog zakona koje su ostvarene na štetu optuženika te razlike između tih

povreda kao i načini postupanja sudova kada su te povrede uočene.