Embed Size (px)
Citation preview
29
Adis Poljić
PRAVNE POSLJEDICE POISTOVJEĆIVANJA ISPLATE
OSIGURANE SUME I VANUGOVORNE NAKNADE ŠTETE
SAŽETAK
Predmet rada je analiza isplate osigurane sume i vanugovorne naknade štete. Ovi instituti
izgledaju isti, te dolazi do poistovjećivanja ovih instituta.
Razlikovanje se ogleda prije svega u osnovu za zahtijevanje isplate osigurane sume, što je
ugovor o osiguranju, dok je osnov za isplatu vanugovorne naknade štete najčešće deliktni
događaj.
Pravne posljedice nerazlikovanja ovih instituta odražavaju se u parničnom postupku na
osnov i visinu dokazivanja tužbenog zahtjeva. Dakle, nerazlikovanje utiče na najznačajnija
pitanja u parnici. Pored uticaja na glavno potraživanje, nerazlikovanje utiče i na zakonske
zatezne kamate.
Značaj razlikovanja ogleda se i kod slučajeva sa međunarodnim elementom, što ukazuje
na posljedice nezakonitog postupanja. Kodslučajeva sa međunarodnim elementom, posljedica
može biti ne samo nezakonita odluka u meritumu, već i odluka o nadležnosti suda.
Nezakonite odluke kod slučajeva sa međunarodnim elementom utiču na položaj pravosuđa na
međunarodnom nivou.
Ključne riječi: osigurana suma, ugovor o osiguranju, vanugovorna naknada štete,
poistovjećivanje, nadležnost.
UVOD
Norme koje uređuju obligacione odnose najviše se primjenjuju u svakodnevnom
životu, s obzirom na širinu normiranja, što dovodi do većeg broja sporova u odnosu na
druge privatnopravne odnose. Iako primjena ovih normi ima dugu historiju u sudskoj
praksi, ne postoji jasna odvojenost pojedinih instituta obligacionog prava. Činjenica da
su obligacioni sporovi složeni, i da je njihovo rješavanje složeno, dovodi do
poistovjećivanja ili miješanja instituta obligacionog prava. Nisu rijetke situacije kada
sud nepravilno primjenjuje materijalno pravo, jer ne razlikuje isplatu osigurane sume
na osnovu ugovora o osiguranju i naknadu štete. U oba obligaciona spora, predmet je
novčani iznos koji je tuženi dužan isplatiti. Može se reći da je ovo jedna od osnovnih
sličnosti, dok postoje brojne razlike. Razlog zbog čega postoji poistovjećivanj e ova
Mr.iur., sudija u Osnovnom sudu u Zvorniku.
30
dva instituta možemo tražiti u osnovu koji dovodi do nastanka spora. Spor nastaje u
trenutku kada se dogodi “događaj” koji proizvodi odgovornost osiguravaoca, odnosno
štetnika. Ovaj “događaj” je kod odgovornosti osiguravaoca osigurani slučaj, dok je kod
odgovornosti štetnika štetni događaj. Radi se o različitim pravnim situacijama koje na
prvi pogled izgledaju isto, čak i jedna situacija može da bude istovremeno osigurani
slučaj i štetni događaj.Na primjer, ukoliko se dogodi saobraćajna nezgoda,lice k oje je
zadobilo povredu može da zahtijeva naknadu materijalne i nematerijalne štete od
štetnika, može da traži lično od štetnika ili da zahtijeva naknadu od njegovog
osiguravaoca ukoliko postoji osiguranje štetnika. Lice koje je zadobilo povredu može
da zahtijeva isplatu osigurane sume po osnovu trajnog invaliditeta od osiguranja kod
kojeg je osiguran po osnovu auto nezgode, koje osiguranje je sadržano u polici
prilikom registracije auta u Bosni i Hercegovini, ili ako ima drugi oblik osiguranja koji
obuhvata povrede zadobijene prilikom saobraćajne nezgode ili novčani iznos za
popravku automobila na osnovu kasko osiguranja. Iz primjera zaključujemo da lice
koje je zadobilo povrede ili oštećenja vozila može u isto vrijeme da bude osiguranik i
oštećeni, što može u nekim slučajevima omogućiti ostvarivanje prava na osnovu dva
osnova.
1. Isplata osigurane sume
Osiguravalac je obavezan da isplati osiguranu sumu na osnovu ugovora o osiguranju,
na osnovu uslova koji su ugovoreni. Prilikom utvrđivanja visine osigurane sume,
obaveza osiguravaoca je ograničena u okviru ugovorenih uslova, i nije obaveza
osiguravaoca da u cjelosti nadoknadi osiguravaocu novčani iznos za povredu ili
oštećenje na imovini.
1.1. Pravni osnov za isplatu osigurane sume
Lice koje je zadobilo povrede ili pretrpjelo oštećenje na imovini može da zahtijeva
isplatu osigurane sume ukoliko je zaključilo ugovor o osiguranju koji pokriva isplatu
osiguranja u slučaju zadobijenih povreda ili oštećenja imovine, odnosno u širem smislu
osiguranik može da zahtijeva isplatu osigurane sume ukoliko se dogodio osigurani slučaj.
Ugovor o osiguranju je normiran odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljem
tekstu: ZOO)1 od člana 897. do člana 965. Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač
osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici
osiguranja, odnosno zajednici rizika (osiguravalac), a zajednica se obavezuje da, ako se desi
događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu,
odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.2 U pravu pojedinih zemalja definicija ovog
ugovora ne postoji (omnis definitio periculosa est), dok se u drugim pravima ugovor
1 Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85 i 45/89 - odluka USJ i 57/89, Službeni list RBiH, broj 2/92, 13/93 i
13/94; ZOO, Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85 i 45/89 - odluka USJ i 57/89, Službeni glasnik RS, broj 17/93
i 3/96.
2 Član 897. ZOO.
31
definiše na različite načine.3 Ugovor o osiguranju je adhezioni ugovor, što znači da
ugovaralac osiguranja ima samo dvije opcije: da prihvati u cijelosti standardne uslove koje
utvrđuje druga strana, tj. osiguravalac ili da odbije zaključenje ugovora.4
Događaj, s obzirom na koji se zaključuje osiguranje (osigurani slučaj), mora biti budući,
neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovarača.5 ZOO ne propisuje definiciju
osiguranog slučaja, već sam određuje kakav mora biti. Osigurani slučaj definiše se opštim
uslovima poslovanja osiguravaoca.6 Osnovna karakteristika osiguranog slučaja jeste da
osigurani slučaj predstavljanastupanje određenog događaja zbog kojeg se i sklapa osiguranje,
s tim da zavisi od vrste osiguranja.
3 Tako, prema članu 1. Zakona o ugovoru o osiguranju Belgije (1992) (Moniteur Belge, 20. avgust 1992 i 4
maj. 1994): “Ugovor o osiguranju predstavlja ugovor kojim se jedna strana - osiguravalac, uz plaćanje fiksne ili
varijabilne premije, obavezuje da će prema drugoj strani - ugovaraču osiguranja, izvršiti obavezu navedenu u
ugovoru po nastanku budućeg, neizvjesnog događaja čiji nastanak nije u interesu osiguranika odnosno korisnika
osiguranja”. Član 7:925 Građanskog zakonika Holandije (Staadsblat n° 230/2002): Ugovor o osiguranju je ugovor
kojim se jedna od strana (“osiguravalac”) obavezuje prema drugoj strani (“osiguraniku”), da plati jednu ili više
naknada iz osiguranja u zamjenu za premiju osiguranja, s tim što nijedna strana u trenutku zaključenja ugovora, ne
zna da li će, kada i koliki biti iznos naknade iz osiguranja, niti koliko dugo će biti plaćana ugovorena premija
osiguranja. Ugovorom o osiguranju je predviđena naknada štete ili osiguranje na paušalnu sumu bez obzira na
pretrpljenu štetu. Građanski zakonik Kvebeka (L.Q. 1991, c. 64) definiše ugovor o osiguranju kao: “Ugovor kojim
se osiguravalac, uz plaćanje premije osiguranja ili doprinosa, obavezuje da prema ugovaraču osiguranja ili trećem
licu izvrši obavezu ukoliko dođe do ostvarenja rizika obuhvaćenim osiguranjem.” Zakon o ugovoru o osiguranju
Njemačke ne sadrži definiciju ugovora, ali daje elemente ugovora: zaključenjem ugovora o osiguranju, osiguravalac
se obavezuje da pokrije određeni rizik osiguranika ili trećeg lica, plaćanjem naknade po nastanku ugovorenog
osiguranog slučaja, a ugovarač osiguranja je u obavezi da plati ugovoreni doprinos (premiju osiguranja)
osiguravaocu. Zakon o ugovoru o osiguranju Španije (čl. 1. BOE 250/17.10.1980): “ugovor o osiguranju je takav
ugovor kojim se osiguravalac obavezuje da u slučaju ostvarenja rizika na predmetu osiguranja u okviru ugovorenog
limita pokrića, uz naplatu premije, naknadi osiguraniku štetu, isplatu ugovorenu osiguranu sumu, rentu ili drugu
naknadu predviđenu ugovorom”. (A. Pak, “Zaključenje i prestanak ugovora o osiguranju”, doktorski rad, Fakultet
za Evropske pravno-političke studije Univerziteta Edukons Novi Sad, 2016, str. 34) 4 J. Đokić, “Transparentnost kod ugovora o osiguranju: obaveza informiranja i savjetovanja osiguranika”,
Anali Pravnog fakulteta u Zenici, 17/2016, str. 171. 5 Član 898. stav 1. ZOO. 6 Osigurani slučaj podrazumijeva nastup određenog događaja zbog kojeg se i sklapa osiguranje. Zavisno o
izabranom paketu osiguranja, osigurani slučaj može biti smrt, smrt uslijed nezgode ili nastup određene teške
bolesti. Dostupno na: http://www.merkur.rs/cms/beitrag/1016531/291974/ (05.01.2017.)Osigurani slučaj je
događaj koji može prouzrokovati štetu, a pripada rizicima koje osiguravalac pokriva svojom djelatnošću.
Dostupno na:http://www.triglav.ba/podrska/osnovni-pojmovi/osigurani-slucaj (05.01.2017.)Osigurani slučaj je
događaj koji može prouzrokovati štetu, a pripada rizicima koje osiguravalac pokriva svojom djelatnošću. Mogući
osigurani slučajevi definirani su u uslovima za svaku vrstu osiguranja, a u svakom ugovoru o osiguranju
pojedinačno su navedeni svi osigurani rizici. Na primjeri, osigurani slučaj kod osiguranja imovine može biti
provala, požar, poplava i drugo. Ako se nešto od toga dogodi, a imate policu osiguranja imovine koja pokriva taj
osigurani slučaj osiguravajuća kuća će pokriti nastale troškove. Dostupno na:https://www.allianz.hr/privatni-
korisnici/pojmovi-u-osiguranju/osigurani-slucaj-sto-je-osigurani-slucaj/(05.01.2017.)Nastanak okolnosti koje, na
osnovu zakona ili ugovora o osiguranju, obavezuju osiguravaoca da osiguraniku isplati štetu ili učini šta drugo.
Nije moguće izvesti jedinstveni pojam osiguranog slučaja za sve vrste osiguranja, budući da ga određuju rizici
koji su izuzetno različiti. On proizvodi određene posljedice i po osiguranika; sem toga od izuzetne je važnosti za
dalju sudbinu ukupnih osiguravajućih odnosa. Kada su rizik i predmet koji on ugrožava jasno određeni, ni
određivanje osiguranog slučaja ne predstavlja teškoću: recimo, lom stakla, grad na osiguranim površinama, smrt
osiguranog lica ili doživljenje određene starosne dobi. Pri tome mora postojati uzročna veza između nastupjelog
događaja i predviđenih posljedica. Međutim, utvrđivanje osiguranog slučaja nije uvijek jednostavno jer se on
katkad ne ostvaruje samo u jednom trenutku, već može obuhvatiti kraće ili duže razdoblje (recimo, slučaj
bolesti). Tada je važno odrediti koji trenutak u nastupanju štete treba uzeti kao osigurani događaj. Dostupno
na:http://sveoosiguranju.rs/recnik-osiguranja/ (05.01.2017.)
32
Ugovor o osiguranju je ništav ako je u času njegovog zaključenja već nastao osigurani
slučaj ili je taj bio u nastupanju ili je bilo izvjesno da će nastupiti ili ako je već tada bila
prestala mogućnost da on nastane.7Isključeni rizici su: samoubistvo osiguranika8, namjerno
ubistvo osiguranika9, namjerno prouzrokovanje nesretnog slučaja10 i ratne operacije11, a
ugovorom o osiguranju za slučaj smrti ili od nesretnog slučaja mogu biti isključeni iz
osiguranja i drugi rizici12.
Osiguravaoci obično posjeduju opšte i posebne uslove osiguranja, koji ne smiju ostati
nepoznati u momentu zaključenja ugovora. Osiguravalac je dužan upozoriti ugovarača
osiguranja da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni dio ugovora i predati mu njihov tekst,
ako ti uslovi nisu štampani na samoj polisi.13 Izvršenje ove obaveze mora biti konstatovano na
polisi.14 Ova obaveza se odnosi samo na ugovarača osiguranja, a ne na sva osigurana lica. Na
primjer, ako tužilac, kao lice u odnosu na koga je nastupio osigurani slučaj, nije ugovorna strana
iz zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti sa dodatnim osiguranjem
vozača i 4 putnika od posljedica nesretnog slučaja, pa stoga tužilac ne može s osnovom isticati
prigovor da uslovi osiguranja (od automobilske odgovornosti) nisu sastavni dio police, niti da
isti tužitelju nisu uručeni, niti da je navedeno u polici da mu se isti uručuju, pa da stoga nema
mjesta primjeni ovih internih pravila tuženog, kao ni primjeni Tablice tuženog.15 Tužbeni
zahtjev tužilac zasniva na dopunskom osiguranju vozača i 4 putnika od posljedica nesretnog
slučaja, a čiji sastavni dio je i Tablica tuženog. Dakle, radi se o ugovornom vidu osiguranja,
koje se zaključuje na osnovu Opštih i Dopunskih uslova, a što je na polici osiguranja i
naznačeno u donjem uglu, pa se stoga prilikom vještačenja po vještaku ortopedu treba
primijeniti Tablica tuženog, a ne tablica sudske medicine.
1.2. Obaveza plaćanja i primanja premije
Ugovarač osiguranja je dužan platiti premiju osiguranja, ali je osiguravalac dužan primiti
isplatupremije od svakog lica koje ima pravni interes da ona bude plaćena.16 Uplata premije osiguranja
jedna je od osnovnih ugovornih obaveza ugovaraoca osiguranja17, a predstavlja cijenu usluge koju
osiguravalac pruža ugovaraocu osiguranja18. Premiju osiguranja određuje osiguravalac, iako formalno
ugovorne stranke se dogovaraju o visini premije osiguranja. Ovo jasno proizlazi iz jedne od osnovnih
osobina ugovora o osiguranju s obzirom da se radi o adhezionom ugovoru. Premija se plaća u
7 Član 898. stav 1. ZOO. 8 Član 949. ZOO. 9 Član 950. ZOO. 10 Član 951. ZOO. 11 Član 952. ZOO. 12 Član 953. ZOO. 13 Član 902. stav 3. ZOO. 14 Član 902. stav 4. ZOO. 15 Odluka Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 009277 13 Gž od 17.10.2013. godine. 16 Član 912. stav 1. ZOO. 17 B. Preložnjak, “Pravna priroda ugovora o osiguranju života vezanog uz investicijske fondove”, Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu, 3/2011, str. 978. 18 J. Kočović, P. Šulejić, Osiguranje, CID, Beograd 2002, str. 68, u: B. Preložnjak, “Pravna priroda ugovora
o osiguranju života vezanog uz investicijske fondove”, op. cit., str. 978.
33
ugovorenim rokovima, a ako treba da se isplati odjednom, plaća se prilikom zaključenja
ugovora.19 Ako je ugovoreno da se premija plaća prilikom zaključenja ugovora, obaveza
osiguravaoca da isplati naknadu ili svotu određenu ugovorom počinje narednog dana od dana
uplate premije.20 Ako je ugovoreno da se premija plaća poslije zaključenja ugovora, obaveza
ugovarača osiguranja da isplati naknadu ili svotu određenu ugovorom, počinje od dana
određenog u ugovoru kao dana početka osiguranja.21 Neplaćanje premije razumijeva se kao
neispunjenje ugovorom preuzete obaveze od strane ugovaraoca osiguranja, što osiguravaocu
daje pravo na to da odustane od ugovora.22
Ako tužilac, kao ugovarač osiguranja, nije prije nastanka osiguranog slučaja uplatio
premiju, a apelant nije pozvao tužioca (osiguranika) preporučenim pismom da uplati premiju
u roku od 30 dana, pa zbog toga u skladu sa članom 913. stav 3. ZOO ugovor nije raskinut.23
Kako tuženi nije postupio po navedenoj odredbi, a kako je nastupio osigurani slučaj, tuženi je
u obavezi da naknadi štetu.24 Pravilno je da je tuženi, osiguravalac, obavezan da isplati
osiguranu sumu, a ne da naknadi štetu.
1.3. Isplata naknade ili ugovorene sume
Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravalac je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu
ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od 14 dana, računajući od kada je
osiguravalac dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio.25 Ipak nije riječ o iznosu koji je
plativ automatski po samoj obavijesti osiguranika ili drugog korisnika osiguranja.26 Postavljeni
zahtjev za isplatom osigurane sume osiguravalac je ovlašten ispitati i ocijeniti jesu li ispunjeni svi
uslovi potrebni za isplatu osigurane sume.27Ali ako je za utvrđivanje postojanja osiguravaočeve
obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je
utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.28 Izvjesno vrijeme se odnosi na provođenja još
nekih dodatnih radnji, vještačenja, pribavljanja dodatne dokumentacije, liječničkih ili policijskih
izvješća i slično.29 Zakonodavac nije odredio tačan rok za utvrđivanja postojanja obaveze, već će
se izvjesno vrijeme cijeniti u svakom konkretnom slučaju. U pravu Republike Hrvatske (u daljem
tekstu: RH) propisano je ako je za utvrđivanje postojanja obaveze osiguravaoca ili njezina iznosa
potrebno izvjesno vrijeme, osiguravalac je dužan isplatiti osiguranu sumu određenu
ugovorom u roku od 30 dana od dana prijema odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku
19 Član 912. stav 2. ZOO. 20 Član 913. stav 1. ZOO. 21 Član 913. stav 2. ZOO. 22 B. Preložnjak, “Pravna priroda ugovora o osiguranju života vezanog uz investicijske fondove”, Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu, 3/2011, str. 979, 980. 23 Odluka Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 458 od 16.02.2009. godine, u: Odluka
Ustavnog suda BiH broj AP-771/09 od 20.12.2011. godine. 24 Odluka Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 458 od 16.02.2009. godine, u: Odluka
Ustavnog suda BiH broj AP-771/09 od 20.12.2011. godine. 25 Član 919. stav 1. ZOO. 26 A. Keglević, “Zaštita osiguranika pojedinca kod ugovora o osiguranju”, Zbornik Pravnog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci, 1/2013, str. 229. 27 Ibid, str. 229. 28 Član 919. stav 2. ZOO. 29 A. Keglević, “Zaštita osiguranika pojedinca kod ugovora o osiguranju”, op. cit., str. 229.
34
obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan.30 U pravu RH propisivanjem roka od 30 dana
koji se veže za prijem odštetnog zahtjeva dovodi do pravne sigurnosti, i zahtjeva veću
odgovornost osiguravaoca.
Ako iznos osiguravaočeve obaveze ne bude utvrđen u roku od 14 dana, računajući od kada
je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio, osiguravalac je dužan, na
zahtjev ovlaštenog lica isplatiti iznos nespornog dijela svoje obaveze na ime predujma.31Kako
bi došlo do isplate nespornog dijela, osiguravalac je dužan obavijestiti podnosioca zahtjeva da
je utvrđen nesporni dio. Ukoliko podnosilac zahtjeva ne zahtjeva isplatu nespornog dijela, to
ne onemogućava osiguravaoca da isplati ovaj nesporno dio. Osiguravalac ne bi mogao isplatiti
nesporno dio samo u slučaju izričito protivljenja podnosioca zahtjeva. U pravu RH
osiguravalac je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obaveze na ime
predujma ukoliko iznos osiguravaočeve obaveze ne bude utvrđen u rokovima od 14 odnosno
30 dana.32 Zakonska formulacija “dužan bez odgađanja” znači da je osiguratelj dužan sam to
učiniti bez ikakvog dodatnog zahtjeva osiguranika ili drugih korisnika police osiguranja
postupajući savjesno i pošteno.33 Za razlika od prava BiH u RH se ne zahtijeva podnošenje
dodatnog zahtjeva za isplatu nespornog dijela.
Ukoliko tuženi osiguravalac ističe da zbog radnji osiguranika nije bio u mogućnosti da
ispuni svoju obavezu u skladu sa članom 919. ZOO, jer osiguranik nije dostavio medicinsku
dokumentaciju niti je došao na pregled, onda je obaveza tuženog da dokaže ovo činjenice.34
Utvrđivanje visine osigurane sume koju osiguravalac treba da isplati predmet je ugovora o
osiguranje i razlikuje se zavisno od vrste osiguranja. Na primjer, u slučaju osiguranju lica od
posljedica nesretnog slučaja sastavni dio ugovora o osiguranju su Tablice za određivanje
postotaka trajnog gubitka opće radne sposobnosti, koje tablice svaki osiguravalac posebno
određuje.35 Postotak trajnog invaliditeta određen u tablice može da predstavlja osnov za odabir
osiguravaoca, jer neki osiguravalac može da predvidi veći procenat invalidnosti za povrede.
Nakon što se utvrdi koliki je procenat invalidnosti kod osiguranika, procenat se dovodi u vezu
sa osiguranom sumom i određuje iznos koji će se isplatiti osiguraniku. Na primjer, ukoliko se
utvrdi da je kod osiguranika 5% invalidnosti a osigurana suma 180.000,00 KM, osiguravalac će
osiguraniku na ime naknade za trajnu invalidnosti isplatiti iznos od 9.000,00 KM.
30 Član 943. stav 2. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (u daljem tekstu: ZOO RH),
Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i78/15. 31 Član 919. stav 3. ZOO. 32 Član 943. stav 3. ZOO RH. 33 V. Gorenc, et al., Komentar zakona o obveznim odnosima, RRIF Plus, Zagreb 2005., str. 1425. u: str. 229,
230, u: A. Keglević, “Zaštita osiguranika pojedinca kod ugovora o osiguranju”, op. cit., str. 229, 230. 34 Ovo iz razloga što je odredbom člana 7. i 123. ZPP propisano da stranka koja se poziva na činjenice, koje joj idu u
korist to je dužna dokazati. Iz sadržine spisa proizilazi da tuženik, osim paušalnih tvrdnji da je pismeno i usmeno pozivao
tužitelja za obavljanje ljekarskog pregleda i da dostavi medicinsku dokumentaciju, bez navođenja datuma pozivanja, da se
tužitelj nije odazivao pozivima tuženika prije podnošenja tužbe (24.12.2008. godine), nije dokazao skrivljeno ponašanje
tužitelja, pa je pravilna odluka prvostepenog suda da tuženik treba na dosuđeni i isplaćeni iznos naknade nematerijalne
štete platiti zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe, pa su neprihvatljivi svi žalbeni navodi kojima se
osporava pravilnost odluke prvostepenog suda vezano za dosuđene zakonske zatezne kamate. (Odluka Kantonalnog suda
u Tuzli broj 32 0 P 024337 13 Gž 2 od 02.09. 2013.godine.) 35 http://www.bsosavjetnik.ba/bso/brosure/uvjeti/uvjeti%20ZO.pdf (06.01.2017.)
https://www.dosi.hr/files/2013/02/3.14.-447-1010-Tablice-invaliditeta.pdf (06.01.2017.)
http://www.skola-pekic.edu.rs/dokumenta/2014/os1.pdf (06.01.2017.)
35
Protiv zahtjeva donosioca polise, kao i zahtjeva kod drugog lica koje se na nju poziva,
osiguravač može istaći sve prigovore koje ima u vezi sa ugovorom prema licu sa kojim je
zaključio ugovor o osiguranju.36
1.4. Štete pokrivene osiguranjem
Osiguravalac je dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivicom osiguranika ili
korisnika osiguranja, izuzev ako je u pogledu određene štete ova njegova obaveza izričito
isključena ugovorom o osiguranju.37 Na primjer, pod olujom se podrazumijeva vjetar koji
puše brzinom od 17,2 metra u sekundi ili više, odnosno 62 kilometra na sat ili više.38 Drugim
riječima ukoliko je štetu prouzrokovao vjetar koji je puhao brzinom manjom od navedene,
takva šteta se ne može nadoknaditi kroz osiguranje. Ugovor o kasko osiguranju može
pokrivati i naknadu ugovorne štete zbog krađe guma,39 kao i slučaj kada je vozilo zapaljeno40.
On ne odgovara za štetu koju su ta lica prouzrokovala namjerno, te je ništava odredba u polisi
koja bi predviđala njegovu odgovornost i u tom slučaju.41 Ali, ukoliko se ostvario osigurani
36 Član 921. stav 1. ZOO. 37 Član 929. stav 1. ZOO. 38 Jedini validan dokaz o jačini kojom je puhao vjetar prilikom uzrokovanja štete je potvrda Republičkog
hidrometeorološkog zavoda (RHMZ) koji kontinuirano prati, prikuplja i arhivira sve podatke u vezi sa meteorološkim
prilikama u zemlji. Potvrda sadrži podatke o datumu i tačnom vremenu nastanka štete, lokaciji predmeta osiguranja i u
vezi sa tim brzine i smjera, odnosno dejstva koji je vetar mogao imati,a na osnovu posebne skale kojim se vetar
klasifikuje prema brzini od mirnog vremena, bez vjetra, do orkanskog. Ove potvrde nisu ograničene samo na jačinu
vjetra već se mogu odnositi i na vodostaj kad su u pitanju poplave, druge padavine kada recimo grad uzrokuje štetu i
slično. Same potvrde se izdaju bilo na zahtjev osiguranika bilo na zahtjev osiguravajućih kuća i dobijaju se analizom
prikupljenih meteoroloških podataka na 28 mjernih stanica RHMZ, radarskih i satelitskih snimaka, sinoptičkih karata i
slično. Podaci navedeni u potvrdi su konačni, odnosno presudni za priznavanje ili ne priznavanje nastale štete kao
rezultata ostvarenja osiguranog rizika. (http://www.osiguranjeinternetom.com/novosti/Kada-stete-uzrokovane-vetrom-
nisu-pokrivene-osiguranjem.html (06.01.2017.)) Na ovaj način se vrši formalna, a ne slobodna ocjena dokaza.
Propisano je kojim dokazom je isključivo dokazuje postojanje osiguranog slučaja. 39 “...sastavni dio ugovora o osiguranju zaključenog između parničnih stranaka dana 20. aprila 2010. godine, kao i
da su dana 10. juna 2010. godine sa tužiteljevog putničkog vozila, koje je osigurano i od krađe, otuđena četiri
pneumatika marke “Goodyear” sa četiri aluminijske felge. Shodno navedenom, Okružni sud je konstatovao da iz
polise osiguranja, nedvojbeno proizilazi da je tužitelj na ime rizika krađe (ne govoreći koje) doplatio na sumu
osiguranja još iznos od 20%, tako da po mišljenju tog suda, imajući u vidu član 3. stav 1. pod b) Uslova za
kombinovano osiguranje motornih vozila, da potpuno kasko osiguranje pokriva štetu ... i za nestanak stvari koje čine
dio vozila. S obzirom da je nesporno da točkovi vozila čine njegov sastavni dio, jer bez njih vozilo nije u voznom
stanju, pa samim tim i prema ugovoru o osiguranju, apelant je dužan da tužitelju naknadi štetu za ukradene pneumatike
u smislu čl. 917. stav 2. i 919. Zakona o obligacionim odnosima.” (Odluka Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P
009883 12 GŽ od 13.11.2012. godine, u: Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 1909/12 od 12.03.2014. godine) 40 Nadalje, Općinski sud je naveo da nije dokazano ” da je počinitelj vozilo tužitelja pribavio u cilju sticanja
imovinske koristi za sebe ili za drugoga”. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tužiteljevo vozilo
uništeno na način da ga je nepoznata osoba zapalila, što se može podvesti pod rizik zlonamjernih postupaka ili obijesti
trećih lica iz člana 1. tačka 12. Pravila za kasko osiguranje motornih vozila (u daljnjem tekstu: Pravila), a što je
uključeno u policu kasko osiguranja, zbog čega je apelant obavezan da plati štetu. Takođe, Općinski sud je naveo da se
ne može u konkretnom slučaju primijeniti ni član 20. Pravila kako je isticao apelant, jer ovaj član isključuje
odgovornost za štetu nastalu uslijed kvara vozila i rata, a u konkretnom slučaju šteta je nastala kao posljedica
zlonamjernog postupka ili obijesti treće osobe. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da na osnovu utvrđenih činjenica (da
je vozilo tužitelja nađeno zapaljeno) proizlazi da su nepoznate osobe zapalile tužiteljevo vozilo, pa je prvostepeni sud,
suprotno navodima žalbe, prema stavu Kantonalnog suda pravilno zaključio da se ne radi o krađi vozila, već da se isto
može podvesti pod rizik zlonamjernih postupaka ili obijesti trećih osoba, za koji rizik odgovara apelant. (Odluka
Ustavnog suda BiH broj AP-1077/08od 08.12.2010. godine) 41 Član 929. stav 2. ZOO.
36
slučaj, osiguravač je dužan naknaditi svaku štetuprouzrokovanu od nekog lica za čije
postupke osiguranik odgovara po ma kom osnovu, bez obzira na to da li je šteta
prouzrokovana nepažnjom ili namjerno.4243
Osiguravalac se može osloboditi isplate sume u slučaju kada za šteta na osiguranoj stvari
potiče od njenih nedostataka, osim ako je drukčije ugovoreno,44 te osiguravalac nije dužan
naknaditi štete prouzrokovane ratnim operacijama ili pobunama, osim ako je drukčije
ugovoreno.45 Osiguravalac je dužan dokazati da je šteta prouzrokovana nekim od ovih
događaja.46
2. Naknada vanugovorne štete
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla
korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).47 Šteta
je normirana odredbama ZOO od člana 154. do člana 209. Kada jedno lice povrijedi pravnu
obavezu ili neko zakonom zaštićeno pravno dobro, tada oštećeni ima pravo na naknadu tako
prouzrokovane štete.48 Dakle, postoji materijalna šteta koji se ogleda u umanjenu imovine i
sprečavanju povećanja, te nematerijalna šteta.
Pod naknadom materijalne štete podrazumijeva se obaveza odgovornog lica da oštećenom
kompenzira nastalo smanjenje imovine, a vrši se naturalnom restitucijom ili novčanom
naknadom.49 Ali iznos neplaćenog računa s naslova izvida štete na oštećenom vozilu ne
predstavlja štetu.50 Obaveza naknade štete zbog umanjenja imovine oštećenog, u pravilu,
nastaje tek kada oštećeni učini izdatak, na primjer radi liječenja. Izuzetno, obaveza na
naknadu štete nastaje i dospijeva i prije učinjenog izdatka ako je izvjesno da će izdatak biti
učinjen, ako je na primjer oštećeni već hospitaliziran.51
Nematerijalna šteta postoji uvijek onda kada novčana reparacija nije u stanju da bude
adekvatna šteti, da bude objektivno procijenjena.52 Da bi oštećeno lice moglo dobiti naknadu
42 Član 929. stav 3. ZOO.
43 Na primjer, tuženi se ne može osloboditi obaveze isticanjem prigovora da je štetu prouzrokovao
namjerno sin kasko – osiguranika tužioca, upravljajući vozilom trećeg lica – njegovog osiguranika, jer se
u tom slučaju ne primjenjuju odredbe iz člana 929. ZOO, već odredbe iz člana 939. stav 1. i 4. istog
zakona u vezi sa članom 54. i 55. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (dakle, i pod
pretpostavkom da je sin kasko osiguranika upravljao tuđim vozilom bez saglasnosti vlasnika –
osiguranika tuženog. (odluka Vrhovnog suda BiH, broj Pž. 86/84. od 27.05. 1984., u: Biltenu Vrhovnog
suda BiH 2/84 - 60)
44 Član 930. ZOO.
45 Član 931. stav 1. ZOO.
46 Član 931. stav 2. ZOO.
47 Član 155. ZOO.
48 A. Bikić, Obligaciono pravo-opći dio, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2004, str. 230.
49 Vidi: Ibid, str. 231.
50 Odluka Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž. 8968/98 od 08.06. 1999. godine.
51 Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev. 61/98, od 20.04.1998. godine.
52 O. Stanković, Naknada štete, Nomos, Beograd 1998, str. 24.
37
potrebno je da mu je prouzrokovana šteta i da je ta šteta izvjesna.53 Pod nematerijalnom štetom
u smislu ZOO podrazumjevaju se fizički bol, psihički bol i strah.54 Stoga se oštećenom zbog povrede
(nematerijalnih) prava ličnosti novčana naknada može dosuditi samo kad su se posljedice te povrede
manifestovale u jednom od vidova nematerijalne štete.55 I kada je neki od vidova nematerijalne štete
nastao, oštećenom se novčana naknada može dosuditi samo kada jačina i trajanje bolova i straha ili
druge okolnosti slučaja to opravdavaju, da bi se kod oštećenog uspostavila narušena psihička
ravnoteža.56 Odnosno, pravno priznati oblici nematerijalne štete, bili bi: pretrpljeni fizički bolovi;
pretrpljeni duševni bolovi zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti,
slobode i prava ličnosti, smrti bliske osobe; pretrpljeni strah; pretrpljeni duševni bolovi zbog naročito
teškog invaliditeta, te za pretrpljene duševne bolove zbog navođenja na kažnjivu obljubu ili kažnjivu
bludnu radnju, prevarom, prinudom ili zloupotrebom nekog odnosa podčinjenosti ili zavisnosti,
odnosno pretrpljeni duševni bolovi osobe nad kojom je izvršeno neko drugo krivično djelo protiv
dostojanstva ličnosti i morala.57 Sa druge strane ne može se priznati naknada nematerijalne štete u
slučajevima: zbog gubitka životnih radosti,58 zbog narušenog zdravlja,59 zbog narušene udobnosti
odnosno gubitka slobodnog vremena,60 zbog prekinutog (nezavršenog) školovanja,61 osnovani i jaki
strah roditelja za sudbinu svog djeteta,62 davatelju vlastitog dijela tijela za transplataciju63.
3. Ugovorna i vanugovorna naknada štete
Imajući u vidu predmet rada, a to je ukazivanje na razlike između isplate ugovorene sume
i vanugovorne naknade štete, ukazat ćemo na osnovne osobine, i glavne razlike između
ugovorne i vanugovorne odgovornosti.
Ugovorna odgovornost dužnika za štetu nastaje ako su se kumulativno stekle slijedeće
činjenice: 1. ako između povjerioca i dužnika već postoji obligacioni odnos, 2. da dužnik nije
ispunio obavezu ili je zadocnio sa njenim ispunjenjem, 3. da je zbog neispunjenja ili
zadocnjenja u ispunjenju obaveze dužnika povjerilac pretrpio štetu, 4. da ne postoje okolnosti
koje oslobađaju dužnika od odgovornosti za štetu (član 263. ZOO).6465
53 Ibid, str. 90. 54 Zaključak usvojen na savjetovanju bivših vrhovnih sudova, Ljubljana 15. i 16. 10. 1986. godine. 55 Ibid. 56 Ibid. 57 Član 200., 201., 202. ZOO. 58 Odluka Vrhovnog sud Hrvatske, broj Rev-231/81 od 09.03.1982. godine, u: I. Crnić, “Naknada nematerijalne
štete-neka pitanja”, Godišnjak 9/02, 17. savjetovanje Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse 2002, str. 3. 59 Odluka Vrhovnog sud Hrvatske, broj Rev-1253/83 od 30.05.1984. godine, u: Ibid, str. 3. 60 Odluka Vrhovnog sud Hrvatske, broj Rev-2040/82 od 02.02.1983. godine, u: Ibid, str. 3. 61 Pravni stav sjednice sudija Građanskog odjeljenja Os Zagreb od 04.03.1986. godine, u: Ibid, str. 4. 62 Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Hrvatske od 27.02.1984. godine, u Ibid, str. 4. 63 Odluka Os Dubrovnik, broj Gž-368/83 od 31.05.1984. godine, u: Ibid, str. 4. 64 I. Babić, “Ugovaranje odgovornosti za štetu - proširenje, ograničenje i isklјučenje”, Godišnjak Fakulteta
pravnih nauka u Banja Luci, 3/2013, str. 35, 36. 65 Pojedini pravni pisci navode slijedeće pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu: 1. postojanje ugovora ili druge
pravno-poslovne veze, 2.neispunjenje ili djelimično neispunjenje dužnikove obaveze, 3. šteta nanesena poveriocu, 4.
postojanje uzročne veze i 5. postojanje protivpravnosti, odnosno nepostojanje neke od okolnosti koje dopušta oslobađanje
dužnika od odgovornosti. (I. Crnić, Odštetno pravo I dio, Zgombić i Pertneri, Zagreb 2008, str. 421, u: Ibid, str. 36.)
38
Vanugovorna šteta postoji kada jedno lice drugome prouzrokuje štetu, koju je dužan
naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a da ova šteta nije zasnovana
na ugovornom odnosu. Može se vanugovorna šteta i negativno definisati, a to je ona šteta koja
nije ugovorna.
Važna razlika između ugovorne i vanugovorne odgovornosti postoji u tome što je
ugovorna odgovornost zasnovana na autonomiji volje. To znači da strane tu odgovornost
mogu urediti u granicama slobode ugovaranja, a deliktna, zasnovana na opštoj zakonskoj
zabrani prouzrokovanja štete drugom, na imperativnom načelu.66 No, od te imperativnosti u
pravilima deliktnogprava ima odstupanja, upravo na osnovu načela o autonomiji volje, što
znači da strane u slučaju spora o visini deliktne odštete mogu da se poravnaju.67
Odšteta (naknada štete) je kod deliktne odgovornosti u principu potpuna, tj. onolika
kolika je i šteta, a kod ugovorne se svodi samo natzv. ugovorni interes (dommage -
intérêts), koji se plaća kao naknada štete zbog skrivljenog neizvršenja ugovora.68 Po
njemačkoj teoriji (Rudolf Ihering)negativni ugovorni interes (negative Vertragsinteresse),
kao naknada štete se plaća ukoliko je ugovor ništav zbog toga što je predmet postao
nemoguć, od strane ugovornika koji je prilikom zaključenja ugovora znao za razloge
nemogućnosti.69 Pored naknade štete, ZOO predviđa slijedeće vanugovorne odnose:
sticanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, jednostrana izjava volje – javno obećanje
nagrade i vrijednosni papiri.
Cijeneći navedene karakteristike ugovorne i vanugovorne naknade štete, zaključujemo
da isplata osigurane sume nije niti jedna vrsta štete. U skladu sa odredbom člana 897.
ZOO predmet ugovora o osiguranju nije naknada štete, nego osigurani iznos koji se
isplaćuje kada nastupi osigurani slučaj.70 U okviru ugovora o osiguranju u odsjeku
ograničenje osiguranih rizika, član 929. do 931. ZOO, govori se o šteti, ali se misli na
umanjenje imovine, a ne na institut odgovornosti za štetu koja ima karakteristike
vanugovorne ili ugovorne. Ovu štetu, na osnovu ovih odredbi, nije dužan da nadoknadi
onaj ko je štetu prouzrokovao već osiguravalac, a osiguravalac je ne nadoknađuje iz
razloga što je povrijedio ugovor već zato što je preuzeo obavezu isplate osigurane sume u
slučaju da se dogodi osigurani slučaj.
66 R.Savatier, Traite de la responsabilité civil en droit Fançais, civil, administratif, professionell, procédural.
Préface de Georges Ripert, Tome premier – Le suorces de la responsabilité civil, Deuxième édition, Paris,
Librairie générale de droit et de jurisprudence, R. Pichon et R. Durand –Auzias, 1951, str. 136, 137, u: J. Salma,
“Ugovorna odgovornost– u evropskom, uporednom i domaćem pravu –”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u
Novom Sadu, 1/2011, str. 73. 67 R.Savatier, Traite de la responsabilité civil en droit Fançais, civil, administratif, professionell,
procédural. Préface de Georges Ripert, Tome premier – Le suorces de la responsabilité civil, Deuxième
édition, Paris, Librairie générale de droit et de jurisprudence, R. Pichon et R. Durand –Auzias, 1951, str.
138, 137, u: Ibid, str. 73. 68 В. Savatier, Traite de la responsabilité civil en droit Fançais, civil, administratif, professionell, procédural,
op. cit., стр. 141.; Raymond Saleilles, Étude sur la théorie générale de Obligation, troisième édition, Paris,
Librairie générale de droit et de jurisprudence, R. Pichon et Durand–Auzias, 1925, str. 164. tač. 153.; Henri et
Léon Mazeaud, Jean Mazeaud, Leçons de Droit civil, Tome deuxième, Obligations, Biens, Édition
Montchrestien, Paris, 1962, str. 322, 333, u: Ibid, str. 73. 69 Ibid, str. 73. 70 Odluka Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 120851 16 Gž od 27.04.2016. godine.
39
U većem broju odluka nalazimo da sud isplatu naknade na ime trajnog invaliditeta
poistovjećuje sa naknadom nematerijalne štete, odnosno koristi termin nematerijalna šteta.71 Ne
može se reći da u sudskoj praksi generalno postoji poistovjećivanje naknade za ime trajnog
invaliditeta i naknade nematerijalne štete, jer u odlukama viših sudova nalazimo ukazivanje
nižem sudu na potrebu razlikovanja ovih instituta72. Isplata osigurane sume se razlikuje od
naknade vanugovorne štete u pogledu onoga ko je dužan da nadoknadi, jer osiguranu sumu
isplaćuje osiguravalac a ne onaj ko je prouzrokovao osigurani slučaj. Osnov za isplatu osigurane
sume je osigurani slučaj, a ne šteta. Na primjer, lice može da slomije ruku ali da to nije
osigurani slučaj jer na osnovu tabela osiguravaoca lom ruke nije osigurani slučaj, iako je
osiguranik osiguran za nesretni slučaj u pogledu invalidnosti. Također, ako je vjetar puhao
brzinom mimo ugovorene, nije osigurani slučaj iako je kod lica nastupilo umanjenje imovine.
U pogledu odnosa osigurane sume i ugovorne naknade štete, razlika se ogleda da
nastajanje obaveze osiguravaoca da isplati osiguranu sumu nije zavisno od radnji
osiguravaoca već je potrebno da nastupi osigurani slučaj, a kod ugovorne odgovornosti nužno
je da dužnik nije ispunio obavezu ili je zadocnio sa njenim ispunjenjem. Nesporno je da se
odgovornost osiguravaoca zasniva na ugovoru, kao i odgovornost kod ugovorne naknade
štete, i da su oba instituta ograničena u pogledu visine naknade, ali za nastupanje osiguranog
slučaja ne vežu se bilo kakve radnje osiguravaoca.
4. Pravna pitanja u kojima se ogleda razlika između isplate ugovorene
sume i vanugovorne naknade štete
U ovom dijelu analizirat ćemo pravna pitanja koja su najčešće predmet poistovjećivanja
isplate osigurane sume i vanugovorne naknade štete.
4.1. Nezakonito dosuđivanje naknade vanugovorne nematerijalne štete
na osnovu ugovora o osiguranje
Neuočavanja razlike između isplate osigurane sume i naknade nematerijalne štete,
jasno se izraženo u slučaju koji je vođen pred Općinskim sudom u Tuzli i Kantonalnim
sudom u Tuzli, koji su donijeli meritorne odluke73. U ovom slučaju prvostepeni sud je
71 “... pa je pravilna odluka prvostepenog suda da tuženi treba na dosuđeni i isplaćeni iznos naknade
nematerijalne štete platiti zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe” (Odluka Kantonalnog suda
u Tuzli broj 32 0 P 024337 13 Gž 2 od 02.09. 2013. godine); “Pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je
zakonsku zateznu kamatu na dosuđenu nematerijalnu štetu dosudio počev od 20.11.2010. godine, kao dana
podnošenja tužbe, pravilno se pozivajući na član 277. i članom 919. stav 1. ZOO, imajući u vidu da je obaveza
tuženog tužitelju naknaditi štetu u konkretnom slučaju proistekla iz ugovora o osiguranju” (Odluka Kantonalnog
suda u Tuzli broj 32 0 P 000537 13 Gž od 19.07.2013. godine). 72 Tužilac i prvostepeni sud su potpuno zanemarili, da se u konkretnom slučaju radi o ugovorenom
osiguranju i o zahtjevu za isplatu naknade po osnovu ugovorenog osiguranja, a ne o naknadi štete u smislu člana
155. Zakona o obligacionim odnosima, tako da su tužioci propustili dostaviti dokaze sudu kada su i da li su
uopšte obavijestili tuženog da se desio osigurani slučaj, a što su bili dužni u smislu člana 919. stav 1. Zakona o
obligacionim odnosima, zbog čega im i ne pripada zakonska zatezna kamata od podnesene tužbe, kako to
pogrešno rezonuje prvostepeni sud i tužitelji. (Odluka Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 010360 13 Gž od
17.09.2014. godine.) 73 Odluka Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000540 10 Gž od 12.04.2012. godine.
Odluka Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 000540 07 P od 25.08.2010. godine.
40
obavezao tuženog da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene povrede
isplati ukupan iznos od 1.400,00 KM, od čega na ime umanjenja općeživotne aktivnosti
iznos od 500,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 600,00 KM, na ime
pretrpljenog straha iznos od 300,00 KM. U obrazloženju presude, prvostepeni sud navodi
da nije sporno među parničnim strankama da je tužilac povrijeđen dana 18.06.2005
godine, kao što nije sporno ni da je tuženi sa ugovaraocem osiguranja zaključio policu
N…. sa trajanjem od 01.01.2005 godine i koje osiguranje traje permanentno za osiguranje
radnike osiguravaoca čiji je tužilac zaposlenik. Također eventualno tražiti samo isplatu
osigurane sume, a tuženi osporava da prema tabelama tuženog tužilac nije zadobio
povrede usljed kojih je nastupila invalidnost. I pored ukazivanja tuženog da tužilac nema
pravo na naknadu nematerijalne štete, prvostepeni sud je obavezao tuženog da tužiocu
isplati nematerijalnu štetu. U obrazloženju presude ne nalazimo razlog zbog čega sud
smatra da tužiocu treba dosuditi nematerijalnu štetu na osnovu člana 200. ZOO, a ne treba
isplatu osigurane sume na ime trajnog invaliditeta.
Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu. U drugostepenoj presudi sud navodi
da u situaciji kada je tužilac svoj tužbeni zahtjev temeljio na pravu iz kolektivnog osiguranja,
po osnovu polise osiguranja prvostepeni sud nije imao uporišta da u predmetnoj pravnoj stvari
primjeni odredbe člana 200. ZOO, a što se žalbom tuženog osnovano osporava. Odmah nakon
ove pravilne primjene materijalnog prava, drugostepeni sud pokazuje da u cjelosti ne razlikuje
trajni invaliditet na osnovu ugovora o osiguranje i naknadu nematerijalne štete kao
vanugovorni osnov nastanka obaveze. U obrazloženju drugostepeni sud navodi: “…tužiocu bi
suprotno žalbenom prigovoru tuženog pripadalo pravo na naknadu na ime invalidnosti u
iznosu od 600,00 KM. Međutim, kako je tužilac za ovaj vid nematerijalne štete dosuđen iznos
od 500,00 KM, pa u odsutnosti žalbe tužilac, to se prvostepena presuda nije mogla preinačiti
na štetu žalitelja”. Trajni invaliditet nije oblik nematerijalne štete, i ne može se poistovjećivati
sa duševnim bolovima zbog umanjenja životne aktivnosti. Pored u obrazloženju,
nerazlikovanje navedenih pravnih instituta drugostepeni sud je izrazio u izreci presude kojom
je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što se ukupno dosuđena
naknada nematerijalne štete snižava sa iznosa od 1.400,00 KM na iznos od 500,00 KM, te
dosljedno tome tužitelj odbija sa zahtjevom na ime pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od
600,00 KM i na ime pretrpljenog straha u iznosu od 300,00 KM, kao i kamatnim zahtjevom
na te iznose. Pravilnost i zakonitost drugostepeni presude se dovodi u pitanje da li je kod
tužioca nastupila trajna invalidnost kada se cijene Tablice za utvrđivanje procenta trajnog
invaliditeta. Vještak je utvrdio da postoji umanjenje životne aktivnosti od 1%, što ne mora
ukazivati da je ovo i procenat trajne invalidnosti. Moguće da na osnovu Tablica za utvrđivanje
procenta trajnog invaliditeta ne postoji invalidnost kod tužioca.
Identičnu pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazimo i u odluci Osnovnog suda Brčko
distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 026571 11 P od 20.12.2011. godine gdje je također
umjesto isplate osigurane sume dosuđena naknada nematerijalne štete. U obrazloženju odluke
prvostepeni sud navodi da “u izvjesnim slučajevima osiguranje od nesretnog slučaja, koje je po
svojoj pravnoj prirodi osiguranje lica, može dobiti i odštetni karakter. Tako kolektivno
osiguranje radnika od nesretnog slučaja, kao što je situacija u konkretnoj pravnoj stvari, ima
karakter osiguranja od odgovornosti i u takvom slučaju se radi o svojevrsnom obliku osiguranja
41
imovine u kojoj važi načelo obeštećenja”74. Navedeno mišljenje je nezakonito i nepravilno, jer
ugovor o osiguranju nikada ne može da bude pravni osnov za isplatu vanugovorne naknade
štete. Sam naziv vanugovorna naknada štete iz člana 200. ZOO koju je sud dosudio, ukazuje da
nema za osnov ugovor. Sa druge strane, osiguravalac ne bi bio pravno zaštićen ukoliko bi se
osiguraniku ostavljala mogućnost da traži naknadu vanugovorne štete. Radnik bi mogao tražiti
naknadu štete samo od poslodavca, a ne od osiguravaoca, u kojem slučaju bi se cijenila vrsta
ugovora o osiguranju.75 Odlučujući po žalbi Apelacioni sud Brčko Distrikta Bosne i
Hercegovine broj 96 0 P 026571 12 GŽ od 19.12.2012. godine preinačio prvostepenu presudu,
te je naveo da prema članu 897. ZOO (koji se nalazi u glavi XXVII, čije odredbe su posebne
odredbe o ugovoru o osiguranju) predmet ugovora o osiguranju nije naknada štete nego
ugovorena svota koja se isplaćuje kada nastupi osigurani slučaj i odnos između osiguravaoca i
osiguranika prosuđuje se po pravilima koja uređuju ugovor o osiguranju, a ne po pravilima o
uzrokovanju štete. U pogledu visine procenta trajnog invaliditeta drugostepeni sud je utvrdio da
je vještak utvrdio procent trajnog invaliditeta na osnovu tabele osiguravaoca, što ukazuje da je
drugostepeni sud zakonito i pravilno postupio. I pored jasnog obrazloženja, drugostepeni sud
nije naveo da ime čega se isplaćuje iznos od 1.650,00 KM, već je samo tuženi obavezan da
isplati ovaj iznos. Ukoliko izvršimo komparaciju sa ranije navedenom drugostepenom odlukom,
u ovoj odluci je drugostepeni sud jasno napravio distinkciju u pogledu odnosa trajnog
invaliditeta i naknade štete i u izreci odluke.
74 Objašnjenje prvostepenog suda za dosuđivanje vanugovorne nematerijalne štete je sljedeće:Član 897.
Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) propisuje da se
ugovorom o osiguranju obavezuje osiguravač da plati određeni iznos organizaciji za osiguranje (osiguravaču), a
organizacija se obavezuje da ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom
trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo. Osigurani slučaj je takav događaj koji je
unaprijed predviđen ugovorom o osiguranju čijim nastupanjem nastaje obaveza osiguravača da naknadi štetu
koju je njegovo nastupanje izazvalo (kod imovinskog osiguranja) odnosno da isplati ugovorenu sumu (kod
osiguranja lica).Pojam osiguranog slučaja se u svakoj pojedinoj vrsti osiguranja bliže određuje. U opštim
uslovima osiguranje se sa davanjem elemenata koji bliže određuju pojam događaja koji se ima u vidu, želi što
bliže odrediti pojam osiguranog slučaja. Članom 942. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da u
ugovorima o osiguranju lica (osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja) visina osigurane svote, koju je
osiguravač dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj, se utvrđuje u samoj polisi osiguranja prema sporazumu
ugovornih strana. Osiguranje lica se razlikuje od osiguranja imovine jer se rizik obuhvaćen osiguranjem
ostvaruje na ličnosti te se tako ne može izraziti kroz neku materijalnu vrijednost. Cilj osiguranja lica nije
naknada štete prouzrokovane osiguranim slučajem nego isplata unaprijed određene osigurane sume. Stoga ova
grupa osiguranja u principu nema obeštećujući karakter budući da suma koju osiguravač isplaćuje predstavlja
protivprestaciju premijama osiguranika. Osiguranje od nesretnog slučaja je takvo osiguranje kod koga
osiguravač preuzima na sebe obavezu da isplati osiguranu sumu osiguraniku ili drugom korisniku ako za vrijeme
trajanja osiguranja predviđeni događaj prozrokuje smrt ili invalidnost osiguranika (ili osiguranog lica) kao i da
naknadi štetu nastalu usljed troškova liječenja i izgubljene zarade ako kao posljedica nesretnog slučaja nastupi
prolazna nesposobnost za rad ili narušenje zdravlja ovih lica. Međutim, u izvjesnim slučajevima osiguranje od
nesretnog slučaja, koje je po svojoj pravnoj prirodi osiguranje lica, može dobiti i odštetni karakter. Tako
kolektivno osiguranje radnika od nesretnog slučaja, kao što je situacija u konkretnoj pravnoj stvari, ima karakter
osiguranja od odgovornosti i u takvom slučaju se radi o svojevrsnom obliku osiguranja imovine u kojoj važi
načelo obeštećenja. U našoj sudskoj praksi prihvaćeno je kao osiguranje od odgovornosti kolektivno osiguranje
radnika od posljedica nesretnog slučaja pod uslovom da premiju plaća poslodavac kod koga su osigurani radnici
zaposleni. Stoga u situaciji kada je drugotuženi sa prvotuženom zaključio ugovor o osiguranju osoba od
posljedica nesretnog slučaja, tužiteljica ima pravo kao osigurano lice da traži naknadu štete od prvotuženog na
osnovu odredbe člana 897. u vezi sa članom 940. Zakona o obligacionim odnosima. (odluka Osnovnog suda
Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 026571 11 P od 20.12.2011. godine) 75 Vidi: 4.3. (Ne) kumuliranje naknade štete i isplate osigurane sume.
42
Ovi slučajevi najbolje pokazuju koje posljedice prouzrokuje nerazlikovanje isplate
naknade na ime trajnog invaliditeta i naknade nematerijalne štete, i da je prisutno
nerazlikovanje kod nižestepenih sudova odnosno niži sudovi ne prate stavove viših sudova, na
što su “obavezni” i to generira razlike koje se ipak otklanjaju.
4.2. Zakonske zatezne kamate
Isplata zakonskih zateznih kamata može se reći da predstavlja područje u sudskoj praksi
gdje se najviše ogleda nerazlikovanjeizmeđu isplate naknade za trajni invaliditet i naknade
nematerijalne štete. Ovo stvara pravne situacije da se stavovi i mišljenja u pogledu
nematerijalne štete primjenjuju kod isplate naknade za trajni invaliditet.76
Zatezne se kamate određuju kao “zakonom unaprijed određena naknada za korištenje
određenog iznosa (glavnice) tuđeg novca”77 ili kao “djelomično sankcija za zakašnjenje s
ispunjenjem novčane obaveze, a djelomično naknada za prepuštanje kapitala, koje
prepuštanje je posljedica zakašnjenja s ispunjenjem novčane obaveze”78. Može se reći da
postoji nekoliko funkcija zateznih kamata: (1)poticajna funkcija, odnosno zatezne se kamate
smatraju sredstvom pojačanja ugovorne discipline dužnika, (2)kaznena funkcija, jer se njima
sankcionira ponašanje dužnika koji na vrijeme ne ispunjava svoje obveze, te (3)funkcija
naknade štete koju vjerovnik trpi zbog dužnikovog zakašnjenja.79
Kod naknade nematerijalne štete u FBiH se zakonske zatezne kamate dosuđuju počev od
dana podnošenja tužbe, u skladu sa članom 277 ZOO, a koji stav je zauzelo građansko
odjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH zaključkom od 09.04.2003. godine - Bilten VS
FBiH broj 1/2002/2003 odluka broj 14, strana 17, u RS i BD se u najvećem broju slučajeva
dosuđuje od dana donošenja presude s tim da ne postoji stav Vrhovnog suda RS odnosno
Apelacionog suda BD. Dakle, u pogledu nematerijalne štete postoje ujednačena postupanja
sudova u okviru entiteta odnosno BD BiH, a što se ne može reći za zakonsku zateznu kamatu
kod isplate osigurane sume.
Postoje različita pravna mišljenja od kada teče zakonska zatezna kamata kod isplate
naknade za trajni invaliditet. Nalazimo mišljenje da teče od dana podnošenja tužbe, a tuženi
ne osporava ni u žalbi da je obavijest o osiguranom slučaju dobio najkasnije kada mu je tužba
76 Neosnovano se žalbom ističe da nije pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu odluke o kamati, koje je
prvostepeni sud dosudio od dana podnošenja tužbe i da je prvostepeni sud trebao odrediti da zakonske zatezne
kamate u konkretnom slučaju teku od presuđenja pa do isplate, ili od dana dostavljanja nalaza vještaka. Ovo
stanovište žalbe se ne može prihvatiti pravilnim, jer prema odredbi člana 324. stav 2. ZOO, dužnik dolazi u
docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, a to je u najpovoljnijem slučaju za tuženog dan podnošenja
tužbe. Pozivanje žalitelja da je upoznat sa stanovištem Vrhovnog suda Federacije BiH u pogledu zakonske
zatezne kamate na nematerijalnu štetu objavljen u Biltenu sudske prakse tog suda broj 1/05 (sentenca 18) i da se
ovaj stav Vrhovnog suda Federacije BiH ne može primijeniti na konkretan slučaj, ovaj sud nije mogao prihvatiti
osnovanim. Odluka prvostepenog suda vezano za dosuđene zakonske zatezne kamate je u skladu sa odredbom
člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa članom 324. stav 2. istog Zakona. (Odluka Kantonalnog
suda u Tuzli broj 32 0 P 024337 13 Gž 2 od 02.09. 2013.godine.)
77 I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima, Organizator, Zagreb 2006, str. 66., u: K.-F. Šenjug, “Zatezne
kamate na naknadu štete na osnovi ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti (Normativni okvir i
aktualnosti sudske prakse u Republici Hrvatskoj)”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Tuzli, 1/2016, str. 283. 78 Z. Slakoper, Bankarski i financijski ugovori, Pravni fakultet u Rijeci, Rijeka 2007, str. 148., u: Ibid, str. 283. 79 Vidi: Ibid, 1/2016, str. 284.
43
u konkretnom predmetu dostavljena na odgovor, te stoga na odluku o zakonskim zateznim
kamatama nije od uticaja to što je visina novčanog iznosa određena tek u presudi, u situaciji
kada tužilac ima pravo zahtijevati kamatu po isteku roka od 14 dana od dana obavještenja o
štetnom događaju.80 Sljedeće mišljenje je da zakonska zatezna kamata teče od dana donošenja
prvostepene presude, jer prije toga nije bila utvrđena visina iznosa kojeg je tuženi trebao
platiti, a koji je utvrđen u vrijeme završetka glavne rasprave, pa ni zatezna kamata nije mogla
početi teći prije nego što je takva njegova obaveza određena, to jest prije donošenja
prvostepene presude.81
Sljedeće mišljenje jeste da zakonska zatezna kamata teče nakon proteka 14 dana,
računajući od kada je osiguravalac dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio.82
Također nalazimo i mišljenje da zakonska zatezna kamata počinje teći od dana kada je
sudski vještak jasno naveo da je kod apelantice utvrđena invalidnost u procentuod 35%.83
Evidentno je postojanje različitih mišljenja u vezi početka toka zakonske zatezne kamate.
Zanimljivim se postavlja i pitanje postupanja višeg suda ukoliko smatra da je nezakonita
odluka nižeg suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate. U većini slučajeva viši
sud preinači odluku, ali nalazimo i slučaj kada je drugostepeni sud ukinuo prvostepeni odluku
jer je prvostepeni sud propustio dati razloge o tome zbog čega je tužiocu kamate dosudio od
podnošenja tužbe.84
Pored isplate zakonske zatezne kamate kod trajnog invaliditete, postoje različita
mišljenja u pogledu isplate zakonske zatezne kamate kod drugih osiguranih slučajeva kod
kojih se osigurani slučaj odnosi na imovinu. Tako nalazimo mišljenja da zakonska zatezna
kamata teče od dana djelimične isplate osigurane sume85, te od dana donošenja prvostepene
presude86.
Nalazimo i mišljenja da je osiguravalac mogao znati kolika je njegova obaveza tek
prijemom nalaza vještaka i istu ispuniti, te u roku od 14 dana isplatiti naknadu tužiocu.87
Evidentno je postojanje različitih mišljenja u pogledu početka toka zakonske zatezne
kamate kod isplate osigurane sume. Zakonito i pravilno mišljenje jeste ono koje se zasniva na
odredbama člana 919. ZOO, a to je da je osiguravalac obavezan da isplatu osiguranu sumu u
80 Odluka Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000537 13 Gž od 19.07.2013. godine.
81 Odluka Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 010360 13 Gž od 17.09.2014. godine.
82 U konkretnom slučaju, obaveza tuženog, kao osiguravatelja da plati zakonsku zateznu kamatu na iznos od
700,00 KM teče od trenutka kada je osiguravatelj došao u docnju sa izvršenjem svoje obaveze (član 919, u vezi
sa članom 277 ZOO), a ne od dana utuženja, kako to prvostepeni sud pogrešno navodi u razlozima pobijane
presude (peta strana). Kako je tuženi obavještenje da se osigurani slučaj dogodio dobio dana 18.11.2008.godine
(obavijest o likvidaciji štete broj 01495-2008), to je nakon isteka 14 dana pao u docnju s izvršenjem svoje
obaveze na isplatu naknade, tj. sa 03.12.2008.godine. (Odluka Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 082014
13 Gž od 17.10.2013. godine)
83 Odluka Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-08-001 121 od 20. oktobra 2008. godine, u: Odluka
Ustavnog suda BiH broj AP-3905/08od 21.07.2011. godine.
84 Odluka Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 077826 14 Gž od 10.04.2014. godine.
85 Odluka Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 006228 10 Pž od 25.10.2012. godine.
86 Odluka Vrhovnog suda FBiH broj 32 0 Ps 148143 13 Rev od 25.12.2013. godine.
87 Odluka Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 330579 13 P od 08.11.2013. godine.
44
roku od 14 dana računajući od kada je osiguravalac dobio obavještenje da se osigurani slučaj
dogodio. Teret dokazivanja je na tužiocu da dokaže kada je osiguravalac primio obavještenje,
a ako ne dokaže onda je rok od 14 dana potrebno računati od dana dostavljanja tužbe na
odgovor.88 Ovo je momenat kada je tuženi dobio obavještenje da se dogodio osigurani slučaj.
Nezakonito je momenat vezati za vrijeme provođenja vještačenja ili donošenja prvostepene
presude. Osiguravalac ima vještake (cenzore) koji imaju znanje da odrede koji iznos
osigurane sume je potrebno isplatiti. Ukoliko je osiguravaocu bilo potrebno izvjesno vrijeme,
u tom slučaju teret dokazivanja je na osiguravaocu da dokaže zbog čega je bilo potrebno
izvjesno vrijeme. Eventualno bi se mogla dosuditi zakonska zatezna kamata od dana
donošenja prvostepene presude kada je osiguravalac isplatio nesporni dio smatrajući da to
iznos na koji osiguranik ima pravo, a da nije mogao utvrditi procenat invalidnosti koji je
utvrdio vještak. Dokazivanje ovih činjenica je na osiguravaocu.
4.3. (Ne)kumuliranje naknade štete i isplate osigurane sume
Određeni događaj može da bude štetni događaj i osigurani slučaj. U tom slučaju se
postavlja pitanje ostvarivanja prava na naknadu štete i isplate osigurane sume. Pravo na
naknadu od trećeg lica odgovornog za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku,
odnosno korisniku, nezavisno od njegovog prava na osiguranu sumu89, ali se ovo ne odnosi na
slučaj kad je osiguranje od posljedice nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od
odgovornosti90. Iz ovoga proizlazi da svaki ugovor o osiguranju ne dovodi do isključivanja
kumuliranja naknade štete i isplate osigurane sume već samo ako je u pitanju ugovor o
osiguranju od odgovornosti.
Ako je poslodavac zaključio ugovor sa osiguravaocem o osiguranju od posljedica
nesretnog slučaja sa kombiniranim kolektivnim osiguranjem od nezgode, odnosno
dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja u korist tužioca kao njegovog
88 Ovakva mišljenja nalazimo i u sudskoj praksi. U odluci Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 169473 13 P
od 29.04.2014. godine, navodi se sljedeće: “Odluku o kamatama sud je donio primjenom odredbe člana 919 stav
1 Zakona o obligacionim odnosima. Kako tužiteljica nije dokazala da je odmah prijavila osigurani slučaj nego
podnijela tužbu, tuženi je kao ugovorna strana bio dužan u roku od 14 dana od kada je dobio obavještenje da se
osigurani slučaj dogodio izvršiti isplatu. Tuženi za osigurani slučaj saznaje prijemom tužbe na odgovor koju je
primio 10.07.2013. godine pa pada u docnju 25.07.2013. godine od kada se i dosuđuju kamate, a sa preostalim
dijelom zahtjeva za kamate odbijen je zahtjev kao neosnovan stavom II izreke presude. Nije se mogao prihvatiti
navod tuženoga da kamate dospijevaju od presuđenja u smislu člana 919 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima
obzirom da je sud dao razloge za osnov zateznih kamata.” Odlučujući o žalbi drugostepeni sud je odbio žalbu u
pogledu zakonske zatezne kamate. U odluci Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 169473 14 Gž od 14.09.2016.
godine, navodi se sljedeće: “Iz razloga pobijane presude slijedi da je tuženi dana 08.07.2013. godine, isplatio
tužiteljici na ime kolektivnog osiguranja iznos od 1.000,00 KM i iznos od 60,00 KM na ime troškova liječenja,
jer je tuženi invaliditet tužiteljice procijenio na 1%, sa čime se tužiteljica nije složila, tako da je prvostepeni sud
u pobijanoj presudi, a nakon izvedenih dokaza, utvrdio da kod tužiteljice postoji invaliditet u procentu od
ukupno 3%, a vezano za osigurani slučaj po kome je tuženi izvršio isplatu tužiteljici dana 08.07.2013. godine.
Tuženi tokom prvostepenog postupka ničim nije dokazao da nije mogao on utvrditi invaliditet kod tužiteljice u
procentu od 3%, na osnovu medicinske dokumentacije koju je imao u vidu i prvostepeni sud i koja datira
neposredno nakon nastanka osiguranog slučaja, pa je u toj situaciji i dužan platiti zakonsku zateznu kamatu na
dosuđeni iznos počev od 25.07.2013. godine, što nije na štetu tuženog, kada se ima u vidu odredba člana 919.
stav 1. ZOO u vezi sa članom 123. stav 1 ZPP.”
89 Član 948. stav 2. ZOO.
90 Član 948. stav 3. ZOO.
45
zaposlenika, ne isključuje kumuliranje naknade štete zbog povrede na radu sa svotom
pripadajućom po osnovi zaključenog ugovora o osiguranju, ukoliko iz polica osiguranja
ne proizlazi da su navedena osiguranja ugovorena kao osiguranje od odgovornosti. 91 Sa
druge strane, od utvrđene naknade s naslova nematerijalne štete odbijaju se iznosi
isplaćeni zaposleniku s naslova kolektivnog osiguranja od odgovornosti nezavisno o
tome iz kojih je sredstava plaćena premija.92Nije odlučno ko je plaćao premiju, odnosno
čijim novcem je premija plaćena, već je odlučno ko je osiguranik, odnosno u čiju je
korist ugovor o osiguranju zaključen.93 Naime, određeni rizik, odnosno osigurani slučaj
koji može nastupiti ako je predmet osiguranja može biti predmet više ugovora o
osiguranju, odnosno ista šteta može biti nadoknađena po osnovu više ugovora o
osiguranju, a da bi to bilo ostvareno nije odlučno ko je platio premiju odnosno iz čijeg je
novca plaćena premija.94
Mogućnost ostvarivanja prava na naknadu štete i isplatu osigurane sume, jasno ukazuje na
nužnost razlikovanja ova dva pravna instituta jer poistovjećivanje jednog sa drugim došlo bi
se do onemogućavanja ostvarivanja prava po osnovu dva osnova.
4.4. Utvrđivanje mjerodavnog prava kod vanugovorne naknade štete
Mjerodavno pravo sud utvrđuje na osnovu odredbi Zakon o rješavanju sukoba zakona
s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljem tekstu: ZRSZ) 95, s tim da je
prethodno dužan da utvrdi da li je način utvrđivanja mjerodavnog prava propisan drugim
zakonom ili međunarodnim ugovorom.96 Ukoliko ne postoji drugi zakon ili međunarodni
ugovor, za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja
izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je od ta dva
prava povoljnije za oštećenika.97 Je li u postupku primijenjeno neko pravo od
mjerodavnih nepovoljnije za oštećenika, ovlašten je prigovarati samo oštećenik.98
Eventualna mogućnost primjene povoljnijeg prava za oštećenika ne može predstavljati
razlog na koji bi se mogla pozivati odgovorna osoba za štetu, jer ne dovodi do povoljnije
odluke za tu stranku.99 Za protivpravnost radnje mjerodavno je pravo mjesta gdje je
radnja izvršena ili gdje je posljedica nastupila, a ako je radnja izvršena ili je posljedica
nastupila na više mjesta dovoljno je da je radnja protivpravna po pravu bilo kojeg od tih
mjesta.100
91 Vidi: Odluka Vrhovnog suda FBiH broj 63 0 P 009350 11 Rev od 11.10.2012. godine.
92 Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev. 2172/99, od 20. 4. 2000. godine, u:H. Tajić, V. M.
Simović, Zakon o obligacionim odnosima - četvrt vijeka sudske prakse - izbor sudskih odluka 1980. do 2005.
godine, Privredna štampa, Sarajevo 2006, str. 791.
93 Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev. 2172/99, od 20. 4. 2000. godine, u:Ibid, str. 791.
94 Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev. 2172/99, od 20. 4. 2000. godine, u:Ibid, str. 791.
95 Službeni list SFRJ, broj 43/82 i 72/82.
96 Član 3. ZRSZ.
97 Član 28. stav 1. ZRSZ.
98 Odluka Vrhovnog suda Hrvatske, broj: Rev 1349/09-3 od 12.10.2011. godine.
99 Ibid.
100 Član 28. stav 3. ZRSZ.
46
Ukoliko je štetna radnja izvršena i posljedica nastupila u BiH, sud će primijeniti pravo
BiH. Međutim, ukoliko je štetna radnja izvršena i posljedica nastupila na području strane
države, sud treba imati u vidu da treba primijeniti pravo koje je povoljnije za oštećenog.
Pravilo je da sud prije nego što sud primjeni propis strane države, primijeni pravila o
određivanju mjerodavnog prava,101 a ako pravila strane države o određivanju mjerodavnog
prava uzvraćaju na pravo BiH, primijeni će se pravo BiH, ne uzimajući u obzir pravila o
određivanju mjerodavnog prava.102 Ovom odredbom zakonodavac jasno pokazuje da
kolizione norme ZRSZ ne smatraju finalnim rješenjem sukoba zakona, već izražava
nastojanje da se takvo rješenje postigne koordinacijom sa kolizionim normama stranog
prava na koje one ukazuju.103 Bitno je ukazati da sud na ovaj način neće postupiti kada
odlučuje o vanugovornoj naknadi štete. Kao prvo, radi se o alternativnoj kolizionoj normi
koja slijedi cilj povoljnosti po oštećenog, pa bi bilo nesvrsishodno dalje upućivati na pravo
koje je manje povoljno. Preupućivanje ili uzvraćanje na pravo države prema kojem se taj
cilj možda ne bi ostvario, učinio bi ove alternativne kolizione norme besmislenim.104
Primjenom renvoi koji nastoji ostvariti međunarodnu harmoniju odlučivanja, doveo bi se u
opasnost postignuti materijalnopravni cilj.105 Stoga alternativne kolizione norme
predstavljaju izuzetak od primjene renvoi, kao općeg instituta ZRSZ.106 Kao drugo, ovdje
sudija izričito bira na temelju povoljnosti po oštećenog, imamo vrstu skrivene autonomije
volje koja se u praksi čak prepušta oštećenom. Ukoliko imamo u vidu da sud nije vezan za
pravni osnov tužbenog zahtjeva, i da sud na pravilnu primjenu materijalnog prava pazi po
službenoj dužnosti ne bi se moglo dozvoliti da oštećeni izabere pravo koje će sud
primijeniti. Smatramo da je ovdje bitno ostvariti svrhu ove kolizione norme, da se primjeni
povoljnije pravo za oštećenog, te ukoliko oštećeni izričito sudu ukaže da je određeno pravo
povoljnije za njega potrebno je da sud isto primijeniti. Izbor oštećenog se ograničava na
pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila.
Ova pravila sud neće primijeniti ako je predmet spora isplata osigurane sume.107 Za
ugovor o osiguranju, mjerodavno je pravo mjesta gdje se u vrijeme prijema ponude
nalazilo prebivalište odnosno sjedište osiguravaoca.108 Evidentno je da pogrešna pravna
kvalifikacija slučaja utiče na primjenu mjerodavnog prava, jer ako bi sud isplatu osigurane
sume kvalifikovao kao naknadu vanugovorne štete, može doći do pogrešne primjene
materijalnog prava ukoliko se tačka vezivanja kod ova dva instituta nalazi u različitim
državama.
101 Član 6. stav 1. ZRSZ. 102 Član 6. stav 2. ZRSZ. 103 E. Muminović, “Uzvraćanje i upućivanje dalje u našem novom zakonu o međunarodnom privatnom
pravu”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, 31/1983, str. 181. 104 Z. Meškić/S. Đorđević, Međunarodno privatno pravo I-opći dio, Privredna štampa, Sarajevo 2016, str. 54. 105 Ibid., str. 54. 106 Ibid, str. 54. 107 Sud neće primijeniti ove odredbe kada je predmet spora potraživanje isplate osigurane sume u slučaju
smrti radnika, koja je ugovorena u Ugovoru o radu, jer se ne radi o vanugovornom odnosu. (Odluka Vrhovnog
suda Hrvatske, broj: II Rev-155/1999-2 od 08.07.2003. godine.) 108 Član 20. stav 1. tačka 13. ZRSZ.
47
4.5. Utvrđivanje međunarodne nadležnosti suda
Kada sud utvrdi da postoji građanskopravni spor sa stranim elementom, prije nego
što prilikom meritornog odlučivanja odluči koje pravo je mjerodavno, potrebno je da
odluči da li je sud međunarodno nadležan. Zavisno od vrste spora i toka postupka i da li
je eventualno prigovor nadležnosti istaknut, sud će donijeti odluku u pogledu
nadležnosti. U prvom stadiju postupka sud ne treba da izvodi dokaze radi utvrđivanja
elemenata od kojih zavisi njegova nadležnost, jer bi to moglo odugovlačiti zauzimanje
radnog stava o nadležnosti, koji, međutim treba formirati od samog početka postupka.109
Svoj stav o nadležnosti sud izražava u formi rješenja samo kad nađe da nije nadležan,
kao i kad ga stranka svojim prigovorom nenadležnosti obaveže da o tome donese odluku
(pozitivnu ili negativnu).110 Svoj pozitivni stav sud izražava konkludentno,
poduzimanjem procesnih radnji koje se u normalnom toku stvari poduzimaju u
pretpostavci da je sud našao da je nadležan.111 Za razliku od kolizionih pravila, koja su
dvostrana i odgovaraju na pitanje koje je pravo mjerodavno za neko pravno pitanje,
pravila o međunarodnoj nadležnosti sadržana u unutrašnjim izvorima odgovaraju samo
na pitanje postoji li međunarodna nadležnost domaćih organa.112 Ona su dakle
jednostrana.113
Nadležnost suda BiH u pogledu vanugovorne štete postoji u sljedećim slučajevima114: a)
ako tuženi ima prebivalište odnosno sjedište u BiH; b) ako tuženi nema prebivalište u BiH niti
u kojoj drugoj državi, nadležnost suda BiH postoji ako tuženi ima boravište u BiH; c) ako su
parnične stranke državljani BiH nadležnost suda BiH postoji i kad tuženi ima boravište u BiH;
d) ako u parnici ima više tuženih sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost suda BiH
postoji i kad jedan od tuženih ima prebivalište odnosno sjedište u BiH; e) kad nadležnost suda
BiH zavisi od pristanka tuženog da sudi sud BiH, smatra se da je tuženi dao pristanak
podnošenjem odgovora na tužbu, a nije osporio nadležnost ili se upustio u raspravljanje; f)
ako je šteta nastala na teritoriji BiH. Navedena pravila će se primjenjivati i u sporovima protiv
zajednice osiguranja imovine i lica radi naknade štete trećim licima na osnovu propisa o
neposrednoj odgovornosti te zajednice, kao i u sporovima o regresnim zahtjevima, po osnovu
naknade štete protiv regresnih dužnika.115
Za sporove iz ugovora o osiguranju posebna međunarodna nadležnost suda BiH postojat
će ako se na teritoriji BiH nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži116, te zbog
obaveza nastalih za vrijeme boravka tuženog u BiH.117 Pored navedenog, u sporovima protiv
109 S. Triva, Građansko procesno pravo, Narodne novine, Zagreb 1965, str. 221. 110 Ibid, str. 221. 111 Ibid, str. 221. 112 E. Muminović, Procesno međunarodno privatno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo
2008, str. 21. 113 Ibid, str. 21. 114 Član 53. stav 1. ZRSZ. 115 Član 53. stav 2. ZRSZ. 116 Član 54. stav 1. ZRSZ. 117 Član 54. stav 2. ZRSZ.
48
fizičkog ili pravnog lica koje ima sjedište u inostranstvu za obaveze koje su nastale u BiH ili
koje se moraju izvršiti na teritoriji BiH nadležnost suda BiH postoji, ako to lice ima na
teritoriji BiH svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u BiH sjedište pravnog lica, kome
je povjereno vršenje njegovih poslova.118
U Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: FBiH) bilo je propisano je da kad
sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u FBiH, po
službenoj dužnosti će se oglasiti nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i
odbaciti tužbu.119Iako je zakonom bilo propisano da će se sud u FBiH odnosno u
Republici Srpskoj(u daljem tekstu: RS)oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u
postupku i odbaciti tužbu ako nije nadležan sud u FBiH, tako sud neće uraditi ako je
nadležan sud u RS odnosno u FBiH ili Brčko distriktu (u daljem tekstu:
BD).120Posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku FBiH,121
prepoznat je ovaj problem te je normirano da će na ovaj način sud postupiti ukoliko nije
nadležan sud u BiH. U RS je i dalje propisano ako sud u toku postupka utvrdi da za
rješavanje spora nije nadležan sud u RS, po službenoj dužnosti će se oglasiti
nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.122 Smatramo da u
RS treba postupiti na način na koji je ukazao Vrhovni sud FBiH, da ne treba odbaciti
tužbu već treba predmet dostaviti nadležnom sudu u drugi entitet ili BD. Međutim, u
sudskoj praksi nalazimo da se sud oglašava nenadležnim, ukida provedene radnje u
postupku i odbacuje tužbu123.
U BD nije izričito normirano na koji će način sud postupiti kada utvrdi da nije nadležan
sud BD, već je samo propisano da je osnovni sud nadležan za suđenje kad je njegova
nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom BiH ili zakonom
BD ili međunarodnim ugovorom.124 Ukoliko sud BD utvrdi da nije međunarodno nadležan,
nužno je da postupi kao i način kada utvrdi da je nadležan drugi organ vlasti i to da se oglasi
nenadležnim, ukine provedene radnje u postupku i odbaci tužbu.
Pogrešna pravna kvalifikacija slučaja može dovesti do nezakonite odluke u pogledu
međunarodne nadležnosti. Na primjer, ukoliko bi se osigurani slučaj dogodio u BiH, a
osiguravalac nema sjedište u BiH, niti postoje drugi osnovi iz odredbe člana 54. i 55. ZRSZ, a
sud isplatu osigurane sume smatrao kao zahtjev za naknadu vanugovorne štete i proveo
postupak, onda bi postupak proveo međunarodno nenadležan sud.
118 Član 55. ZRSZ. 119 Član 16. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH, Službene novine FBiH, broj 53/03, 73/05, 19/06 i
98/15 (u daljem tekstu: ZPP FBiH). 120 Vidi: Odluka Vrhovnog sud FBiH broj 53 0 Mal 000936 07 Rev od 23.09.2008. godine, u: J. Čizmić,
Komentar Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine , Privredna štampa, Sarajevo
2009, str. 82. 121 Službene novine FBiH, 98/15. 122 Član 16. stav 3. Zakona o parničnom postupku RS, Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07,
49/09 i 61/13 (u daljem tekstu: ZPP RS). 123 Odluka Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Mal 030434 16 Gž od 09.09.2016 godine. 124 Član 21. stav 1. Zakona o parničnom postupku BD, Službeni glasnik BD, broj 08/09, 52/10 (u daljem
tekstu: ZPP BD).
49
4.6. Utvrđivanje stvarne i mjesne nadležnosti suda
Razlikovanje isplate osigurane sume i vanugovorne naknade štete nema značaja kod
stvarne nadležnosti s obzirom da je za oba pravna instituta nadležan općinski sud u FBiH,
odnosno osnovni sud u RS ili okružni privredni sud u RS ukoliko se radi o pravnim licima, te
osnovni sud u BD.
Situacija je drugačija kod mjesne nadležnosti. Za vanugovornu odgovornost za štetu
propisana je izberiva mjesna nadležnosti. Za suđenje u sporovima o vanugovornoj
odgovornosti za štetu, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je
području štetna radnja učinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila.125 Ako
je šteta nastala zbog smrti ili teške tjelesne povrede, nadležan je, pored suda na čijem je
području štetna radnja učinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila, i sud
na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.126 Ova pravila primjenjivat će
se i u sporovima protiv društva za osiguranje radi naknade štete trećim osobama na osnovu
propisa o neposrednoj odgovornosti društava za osiguranje, a opća odredba u sporovima o
vanugovornoj odgovornosti za štetu i u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovi naknade
štete protiv regresnih dužnika.127 Nije propisana izberiva mjesna nadležnost za sporove koji se
vode radi isplate osigurane sume. U sporovima radi isplate osigurane sume mjesno je
nadležan opće mjesno nadležan sud.
Pogrešna pravna kvalifikacija i kod mjesne nadležnosti dovodi do pravne posljedice da
postupak provede mjesno nenadležan sud. Na primjer, saobraćajna nezgoda se desi na
području gdje nema osiguravalac nema sjedište, niti ima poslovnu jedinicu. Za naknadu
vanugovorne štete izberivo mjesno nadležan je sud na čijem se području dogodila saobraćajna
nezgoda, dok ovaj sud nije mjesno nadležan za isplatu osigurane sume. Dakle, ukoliko bi sud
smatrao da je predmet postupka naknada štete i proveo postupak, postupao bi mjesno
nenadležan sud.
ZAKLJUČAK
Analizom isplate osigurane sume i naknade vanugovorne naknade štete, djelimično
ugovorne naknade štete, jasno se zaključuje da isplata osigurane sume ne predstavlja
vanugovornu niti ugovornu naknadu štete.
Osnov za isplatu osigurane sume je ugovor o osiguranju, s tim da korisnik osiguranja ne
mora nužno biti ugovarač osiguranja već može biti i lice na koji se osigurani slučaj odnosi. Za
razliku od ugovorne naknade štete, kod isplate osigurane sume ne dolazi do povrede ugovora
od strane osiguravaoca. Događanjem osiguranog slučaju nastaje obaveza za osiguravaoca, bez
bilo kakvih radnji osiguravaoca. Odgovornost štetnika kod ugovorene naknade štete temelji se
na radnjama jednog od ugovarača, dok kod isplate osigurane sume ne dolazi do povrede
ugovora. Komparacijom isplate osigurane sume sa vanugovornom naknadom štete, jasno se
125 Član 32. stav 1. ZPP FBiH; Član 32. stav 1. ZPP RS; Član 24. stav 1. ZPP BD. 126 Član 32. stav 2. ZPP FBiH; Član 32. stav 2. ZPP RS; Član 24. stav 2. ZPP BD. 127 Član 32. stav 3. ZPP FBiH; Član 32. stav 3. ZPP RS; Član 24. stav 3. ZPP BD.
50
uočava razlika u samom osnovu. Naknada vanugovorne naknade štete, kako i samo ime
govori, nema osnova u ugovori već je osnov van ugovora, u deliktu. Također, kod
vanugovorne naknade omogućava se obeštećenje u cjelosti za oštećenog, dovođenje u
pređašnje stanje odnosno potpuna satisfakcija kod nematerijalne štete, a što nije slučaj kod
isplate osigurane sume. Isplata osigurane sume vezana je primarno za visinu osigurane suma
koja je uslovljena visinom premije osiguranja.
Površna analiza navedenih instituta dovodi do nezakonitih odluka. Nezakonite odluke
odražavaju se u materijalnim i procesnim pravnim pitanjima. Materijalna pravna pitanja
dolaze do izražaja u pogledu dosuđivanja nematerijalne naknade štete na osnovu ugovora o
osiguranju, zakonske zatezne kamata kod isplate osigurane sume i (ne)kumuliranja naknade
štete i isplate osigurane sume. Kod procesnih pravnih pitanja, nerazlikovanje ovih instituta
dolazi do izražaja kod međunarodne nadležnosti i mjesne nadležnosti, gdje postupak može
provesti međunarodno ili mjesno nenadležan sud.
51
LEGAL CONSEQUENCES IDENTIFICATION PAYMENT SUM INSURED
AND NON-CONTRACTUAL DAMAGES
ABSTRACT
The paper analyzes the payment sum insured and non-contractual damages. These
institutes look the same, and it comes to identifying these institutes.
The distinction is reflected primarily in the basis for claiming payment of the sum insured,
the insurance contract, and is the basis for the payment of non-contractual damages usually
tortuous event.
Legal consequences of indiscrimination from these institutes are reflected in the civil
proceedings on the basis and the height of proof of the claim request. Thus, non-
discrimination affects on the most important issues in the lawsuit. Besides the impact on the
principal demand, non-discrimination affects the legal interest.
The significance of the distinction is reflected in the cases with an international element,
which indicates the consequences of illegal conduct. In cases with an international element,
the consequences can be not only an illegal decision on the merits, but also the decision on
jurisdiction. Illegal decisions in cases with an international element affecting the position of
justice at the international level.
Keywords: sum insured, the insurance contract, non-contractual damages, identification,
jurisdiction.
