Pravosnanost sudske odluke

Sporni pravni odnos meu strankama, kroz sudski postupak regulie se presudom donetom od strane nadlenih organa sudova. Da bi u sistemu postojala pravna sigurnost neophodno je da se sporni odnosi presudom reguliu na nesumnjiv i konaan nain. Stoga presuda mora da okona spor i nedoumicu o postojanju prava koja je postojala meu strankama do njenog donoenja, ali istovremeno da odredi vrste okvire pravnih odnosa iskljuujui mogunost preispitivanja, menjanja i preinaavanja sadraja pruene pravne zatite. Na taj nain obezbeuje se neophodna pravna sigurnost. Stranka koja je u sporu uspela mora da zna da je vrsta u svom pravu i da e joj u sluaju potrebe pomoi drava da to pravo ostvari, dok druga strana koja je presudom obavezana, mora da zna da e obavezu koja je odlukom predviena morati da ispuni dobrovoljno ili pod pretnjom prinudnog izvrenja. Presuda na autoritativan nain regulie ponaanje stranaka u presuenoj stvari i ona mora da bude istovremeno i izvor pravne sigurnosti, a to moe samo ako je regulisanje pravnog odnosa presudom konano i neizmenjivo. Zakon deluje prema svakome, a presuda je zakon koji je primenjen na konkretni sporni odnos meu konkretnim strankama i za te stranke predstavlja individualni zakon za reenje spornog odnosa.
Da bi sudska presuda, odnosno odluka, imala sve navedene kvalitete, ona mora da poseduje:
- sigurnost,
- izvesnost u njenu nepromenljivost i
- autoritet.To sudskoj odluci daje institut pravnosnanosti. Nastupanjem pravnosnanosti, po sili zakona, kad su ispunjene odreene zakonske pretpostavke, odluka dobija pravnu snagu koja joj omoguava da obezbedi sve ciljeve koji se, radi konanog ostvarenja pravne sigurnosti, moraju obezbediti sudskom odlukom.
Pravnosnanost sudske odluke ne znai i njenu apsolutnu neizmenljivost. Od samog donoenja sudska odluka ima odreeni pravni autoritet. Objavljena sudska odluka vezuje sud, a od trenutka od kada je dostavljena strankama deluje i prema njima, iako se u toj fazi postupka radi o prvostepenoj odluci koja nije pravnosnana. Pravna snaga takve odluke nije velika, jer protiv nje stranke mogu ulagati pravne lekove i, po pravilu, takva odluka nije izvrna. U daljem toku postupka njena e se pravna snaga poveavati tako to e po okonanju postupka po pravnim lekovima dobiti snagu pravnosnanosti, a potom i izvrnosti, a mogunost njenog preinaenja ili ukidanja u daljem toku postupka znatno e se smanjiti, odnosno svee se samo na vanredne pravne lekove. Pravnosnana odluka nije apsolutno neopoziva, ali je znatno smanjena mogunost njenog osporavanja. Kada se okona i postupak po vanrednim pravnim lekovima tada odluka postaje apsolutno neopoziva, jer vie nema mogunosti njene izmene. Pravnosnanost predstavlja jednu fazu u rastu pravne snage sudske odluke u periodu od njenog donoenja do njene apsolutne nepromenljivosti. Pravnosnana odluka obavezuje svojim sadrajem subjekte na koje se odnosi, pa kod kondemnatorne presude pravnosnanost predstavlja i pretpostavku za nastupanje izvrnosti, dok kod konstitutivne odluke po pravilu, presuda u trenutku pravnosnanosti uzrokuje promene u graansko-pravnim odnosima koje su u presudi izreene.
Pravnosnana sudska odluka ne moe se vie osporavati redovnim ve samo vanrednim pravnim lekovima ali to ne znai automatski da je odluka zakonita. U kompromisu izmeu potrebe za pravnosnanou reenja spornog odnosa i potrebe preispitivanja donete presude, uspostavljena je dvostepenost, jer presuda ne stie svojstvo neopozivosti, odnosno pravnosnanosti neposredno nakon donoenja, ve se po redovnim pravnim lekovima moe ispitati njena pravilnost i zakonitost, ali nakon okonanja postupka po redovnim pravnim lekovima i bez obzira na to to postoji mogunost ulaganja vanrednih pravnih lekova, odluka postaje pravnosnana i stie potrebnu pravnu snagu, bez obzira na njenu zakonitost, odnosno eventualnu nepravilnost. Po ispitivanju presude po redovnim pravnim lekovima preuzima se rizik da je eventualno odluka pogrena i takvoj pravnosnanoj odluci daje se snaga konanog, odnosno pravnosnanog akta kojim se reguliu sporni odnosi, pretpostavljajui da je ona i zakonita. Sudska presuda ne obavezuje zbog toga to je zakonita, ve zbog toga to predstavlja izraz suverene dravne volje da se u jednom trenutku posle ispitivanja pravilnosti odluke po redovnim pravnim lekovima autoritativno i konano rei sporni odnos, uz mogunost samo izuzetnog podnoenja vanrednih pravnih lekova u jasno opredeljenim zakonskim situacijama i sluajevima. To znai da se pravnosnanou odluke stie i oboriva zakonska pretpostavka njene zakonitosti.
Neki teoretiari procesnog prava smatraju da se moe razlikovati formalna i materijalna pravnosnanost.
Pravnosnanost sudske odluke je izraz kojim se u graanskom procesnom pravu oznaavaju svojstva, odnosno osobine koje stie izreka, odnosno dispozitiv sudske odluke u odreenom stadijumu jaanja pravne snage ka potpunoj nepovredivosti, i to u trenutku kada se odluka vie ne moe pobijati redovnim pravnim lekom.
Kako se izrekom odluke odluuje i o istaknutom prigovoru radi prebijanja u parnici to i ova odluka stie svojstvo pravnosnanosti kada se vie ne moe pobijati redovnim pravnim lekovima.
Svaka sudska presuda moe stei svojstvo pravnosnanosti. Odluke procesne prirode reenja takoe stiu svojstvo pravnosnanosti. I odluke suda o dispozitivnim radnjama stranaka u parnici (povlaenju tube i zakljuenju sudskog poravnanja) podobne su da steknu svojstvo pravnosnanosti.
Svojstva pravnosnanosti
1. O stvari o kojoj je pravnosnano odlueno ne moe se u redovnom postupku ponovo meritorno raspravljati i odluivati (ne bis in idem). U predmetu u kome je pravnosnano odlueno ne moe ponovo da se raspravlja u parnici u kojoj je ta odluka donesena, niti u nekoj drugoj parnici koja bi se pokrenula po istom pitanju. Postojanje pravnosnane odluke je negativna procesna pretpostavka za ponovno suenje, jer se radi o presuenoj stvari, a sud je o tome duan da vodi rauna u toku celog postupka. Otklanjanjem svake mogunosti ponovnog suenja otklanja se i opasnost da isti sporni odnos u drugoj parnici bude drugaije reen i da se pojavi rivalitet navedenih pravnosnanih odluka. U sudskoj praksi poznate su situacije u kojima stranke previde postojanje pravnosnane odluke ili ponovnim podnoenjem tube po istom zahtevu pokuavaju da izdejstvuju drugaiju odluku od donete. Sud vodi rauna da li se radi o presuenoj stvari u toku celog postupka, po slubenoj dunosti i kada mu na to ukau stranke podnoenjem prigovora presuene stvari. Ako sud, pazei po slubenoj dunosti ili po prigovoru stranke, utvrdi da se radi o pravnosnano presuenoj stvari, odnosno ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtevu u kome je ve pravnosnano odlueno, tuba se odmah odbacuje, jer nisu ispunjene procesne pretpostavke za voenje tog spora, odnosno ispunjena je izriita zakonska negativna procesna pretpostavka zabrana njegovog voenja.
Povreda pravila o pravnosnanosti predstavlja i apsolutno bitnu povredu postupka o kojoj se, po pozivanju stranke u albi, vodi rauna u drugostepenom postupku, odnosno u postupku po redovnom pravnom leku. Ukoliko ipak zbog ograniene mogunosti podnoenja vanrednih pravnih lekova ili iz bilo kog drugog razloga doe do situacije da u pravnom sistemu nastanu i opstanu dve odluke koje imaju snagu pravnosnanosti, a kojima se izmeu istih stranaka regulie isti zahtev, odnosno isti sporni odnos, pravilo je da se uvaava kasnija pravnosnana odluka, a ne ranija i to po principu judicijum posterior derogat prior, odnosno kasnija odluka iskljuuje raniju. Smatra se da su stranke prihvatajui suenje i ne istiui prigovore presuene stvari u drugoj parnici prihvatile i novu odluku kao regulator svog pravnog odnosa.
Sud ima zadatak da sprei suenje u stvari o kojoj ve tee druga parnica po slubenoj dunosti i ukoliko stranke istaknu prigovor te prirode. Re je zapravo o litispendenciji i u tom sluaju takoe nije ispunjena procesna pretpostavka za voenje parnice, pa je sud duan da, im utvrdi da meu istim strankama ve tee parnica povodom istog zahteva, kasnije podnetu tubu odbaci zbog neispunjenosti procesnih pretpostavki za voenje spora.
2. Utvrenjem sadraja prava i pravnih odnosa u pravnosnanoj sudskoj odluci nastupa pretpostavka istinitosti, odnosno pravilo je da se pravnosnana presuda smatra istinitom u pogledu injeninog osnova presude u meri u kojoj sastavni deo injenine osnove presude predstavlja pravni odnos o kojem je ve doneta pravnosnana presuda u drugoj parnici u kojoj je o tom pravnom odnosu odluivano kao o glavnom pitanju. Stoga ako se u nekoj parnici kao prejudicijelno pravno pitanje pojavi pitanje o kome je pravnosnano odlueno u drugom postupku, kao o glavnom pitanju, sud je vezan tom pravnosnanom odlukom u pogledu reenja prejudicijelnog pitanja.
3. Pravnosnana sudska odluka je i pravno obavezna jer od trenutka pravnosnanosti ona autoritetom drave, kao svog garanta, regulie odreeni pravni odnos i postaje individualni zakon za parnine stranke i druge subjekte na koje se ona odnosi svojim intervencijskim dejstvom. Pravnosnana presuda svojim sadrajem vezuje svakog na koga se odnosi, a to su parnine stranke, ali esto i iri krug subjekata. Pored navedenih lica i svi trei subjekti koje odluka neposredno ne obuhvata, duni su da potuju navedenu odluku kao pravni regulator odnosa meu strankama i ponaaju se u skladu sa njom.
Nakon pravnosnane odluke kojom se regulie odreeni sporni odnos stranke mogu da se sporazumeju o drugaijem nainu regulisanja svog pravnog odnosa od onog na koji je pravnosnanom odlukom uinjeno od strane suda. Tom dispozicijom volje stranaka ne moe se ponititi postojanje i dejstvo pravnosnane odluke, ali budui da je sporazum zakljuen nakon nastanka pravnosnane odluke, on se mora zasnivati na injenici njenog postojanja i mora uvaavati njeno postojanje. Naknadnim sporazumom stranaka pravnosnana odluka prestaje sa dejstvom iako ostaje u pravnom ivotu, jer se sporazumom posle pravnosnanosti navedene odluke, drugaije regulie sporni odnos. Radi se naravno samo o onim odnosima koji se mogu regulisati dispozicijom volje stranaka, a ne o onima kojima je takva mogunost iskljuena imperativnim normama.
4. Potraivanja koja su utvrena pravnosnanom sudskom odlukom zastarevaju u zastarnom roku od 10 godina, prema izriitim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (Sl. list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 45/89 odluka USJ i 57/89, Sl. list SRJ, br. 31/93 i Sl. list SCG, br. 1/2003 Ustavna povelja dalje: ZOO), pa ak i ona za koja se predvia krai rok zastarelosti. Meutim povremena potraivanja koja proistiu iz pravnosnane sudske odluke i dospevaju ubudue zastarevaju u roku predvienom za zastaru odnosnih povremenih predmetnih potraivanja.
5. Pravnosnanost odluke sa kondemnatornom izrekom, odnosno odluke kojom se strana obavezuje da neto izvri, po pravilu je procesna pretpostavka za nastupanje njene izvrnosti, a time i za pokretanje eventualnog postupka prinudnog izvrenja u situaciji u kojoj strana nije dobrovoljno izvrila svoje obaveze.
6. Na zahtev poverioca u sudskom postupku mogu se izrei sudski penali, ako dunik nije izvrio svoju nenovanu obavezu utvrenu sudskom odlukom. Za izricanje penala neophodno je da novana obaveza bude utvrena pravnosnanom sudskom odlukom.
7. Zahtevi koji, po pravilu, ne prelaze na naslednike postaju prenosivi kada se njihovo postojanje utvrdi pravnosnanom presudom, a dospele svote naknade tete u obliku rente usled smrti bliske osobe, povrede tela i naruenja zdravlja mogu se preneti drugome, ako je visina naknade odreena pravnosnanom odlukom.
8. Po isteku roka koji je ostavljen duniku za ispunjenje obaveze, po pravnosnanom dosuenju te obaveze (paricioni rok), poverilac je ovlaen da izjavi da vie nee primiti njeno ispunjenje, ve da trai naknadu tete zbog neispunjenja.
Dejstvo i uticaj pravnosnanosti
Pravnosnana sudska odluka kojom je reen odreen graansko-pravni odnos na njega ne utie tako to ga neposredno menja ve samo iskljuuje mogunost ponovnog i drugaijeg suenja u istoj stvari i obavezuje subjekte na koje se odnosi da se ponaaju u skladu sa njenom izrekom. Izuzetak su samo konstitutivne presude koje neposredno preinauju sadraj graansko-pravnog odnosa trenutkom nastupanja svoje pravnosnanosti, dok ostale pravnosnane presude ne mogu proizvesti promene u sadraju graansko-pravnih odnosa u vezi s kojima se donose.
Pravnosnana sudska odluka ima odgovarajue dejstvo i na lica koja nisu stranke, ali imaju odreenu ulogu u postupku. Intervencijski efekat pravnosnanosti ogleda se i prema umeaima, imenovanim prethodnicima i osobama obavetenim o parnici koja je pravnosnano presuena.
Pravnosnana presuda pored dejstva na stranke i na druga lica koja su uesnici u postupku deluje i na sva trea lica koja nisu uestvovala u postupku u kome je pravnosnana odluka doneta, snagom pravno relevantne injenice i to samim svojim postojanjem, a u situacijama kada je nastupanje odreenog efekta uslovljeno postojanjem pravnosnane presude. U drugim situacijama pravnosnana presuda se moe upotrebiti i kao dokaz o nekim injenicama ili pravnim odnosima ije je postojanje u njoj utvreno, a koje su relevantne za donoenje odluke u konkretnom drugom sporu.
Nastupanje pravnosnanosti
Definicija po kojoj je presuda pravnosnana onda kada se vie ne moe pobijati albom, odnosno odredba da blagovremeno izjavljena alba spreava nastupanje pravnosnanosti presude u delu koji se pobija albom, jasno definie da odluka ne moe postati pravnosnana sve dok je mogue podnoenje redovnih pravnih lekova i to kako albe tako i prigovora protiv platnih naloga. Redovni pravni lekovi spreavaju nastupanje pravnosnanosti, bez obzira na svoju osnovanost. Nasuprot tome ukoliko su podneti neblagovremeno ili su nedoputeni iz bilo kojih razloga (npr. podneti od neovlaenog lica) doi e do njihovog odbacivanja, pa po pravnosnanosti reenja kojim se isti odbacuju pravnosnanost sudske odluke nastupie kao da navedeni pravni lekovi nikada i nisu bili podneti, jer je posledica odbaaja ista kao i nepodnoenje pravnih lekova. Rok za podnoenje pravnih lekova spreava nastupanje pravnosnanosti, jer u situaciji u kojoj redovni pravni lekovi i nisu podneti, sve do isteka roka za njihovo podnoenje postoji neizvesnost da li e oni biti podneti i stoga pravnosnanost ne moe nastupiti. Samo ako se stranke odreknu prava na podnoenje redovnih pravnih lekova, prvostepena odluka e postati pravnosnana i pre isteka roka za ulaganje albe, jer je izvesno da do novih ulaganja nee doi, ili e ona, ako i bude podneta, biti odbaena kao nedozvoljena upravo iz razloga to se stranka odrekla prava na podnoenje albe.
Postoje situacije u kojima dolazi do pravnosnanosti odluka donetih u prvom stepenu i situacije u kojima postaju pravnosnane odluke donesene u drugom stepenu.
Presuda donesena u prvom stepenu postaje pravnosnana:
1. kada se stranke odreknu prava na albu dok imaju pravo na ulaganje albe. U toj situaciji pravnosnanost nastupa pre isteka roka za ulaganje albe kada se prava na albu odrekne strana koja to poslednja uini.
2. kada strankama koje imaju pravo na albu istekne rok za ulaganje albe, a da ni jedna od njih u tom roku nije uloila albu. U toj situaciji pravnosnanost nastupa istekom roka za ulaganje albe i to po isteku albenog roka za onu stranku iji rok kasnije istie. Obe stranke imaju isti rok za albu (osam dana), ali kako ne moraju primiti odluku koja se albom moe osporavati u istom danu, ve moe da postoji razlika u njegovom prijemu, to kasniji prijem odluke, s obzirom na to da rok za albu tee od dana prijema odluke, uslovljava da jednoj od stranaka kasnije istie rok za albu. Pravnosnanost prvostepene odluke nastupa kad istekne rok za albu stranci koja je kasnije primila odluku koja se albom moe osporavati.
3. kada stranke koje su uloile doputene i blagovremene albe protiv presude u celini ili protiv istog dela presude, odustanu od ve izjavljenih albi, pre nego to o njima odlui drugostepeni sud. Ukoliko stranka koja je podnela albu, albu povue ili od nje odustane, donosi se reenje o odbaaju takve albe kao nedozvoljene. Pravnosnanou reenja o odbaaju takve albe nastupa pravnosnanost prvostepene odluke koja je albom osporavana i to protekom roka za albu, kao da albe nije ni bilo.
Ako stranka ne uloi albu pravnosnanost nastupa protekom roka u kome je bila ovlaena za njeno ulaganje, ali ako se odrekla prava na albu pre nego to je protivnik odustao od podnesene albe pravnosnanost nastupa u asu kada protivna strana od svoje albe odustane. To ukazuje da trenutkom odustanka od ve izjavljene albe, pod uslovom da je bila doputena i blagovremena, nastupa pravnosnanost odluke.
Ukoliko je zahtev jedne od stranaka u celosti usvojen, nastupanje pravnosnanosti zavisi iskljuivo od procesnog postupanja druge strane i strana koja je uspela u sporu i nema pravni interes za podnoenje pravnog leka. U toj situaciji dranje te stranke koja je u sporu uspela procesno-pravno je irelevantno za nastupanje pravnosnanosti odluke. Slino pravilo, prilagoeno, vai i u situaciji u kojoj su stranke delimino uspele u sporu, jer e tada dranje stranke koja je delimino uspela biti irelevantno samo u odnosu na deo presude kojom se njegov zahtev usvaja, dok e u odnosu na deo presude u kome on nije uspeo u sporu njegovo dranje, odnosno podnoenje albe biti od znaaja za nastupanje pravnosnanosti odluke. Procesno-pravno postupanje obeju stranaka bie relevantno samo u situacijama u kojima obe imaju pravo na albu u odnosu na itavu presudu ili u odnosu na isti deo prvostepene presude.
4. kada drugostepeni sud u postupku po albi donese presudu kojom se alba odbija, a pobijana presuda potvruje. Posle donoenja odluke drugostepenog suda po albi nastupa pravnosnanost prvostepene, a ne drugostepene presude. U odnosu na nastupanje pravnosnanosti presuda drugostepenog suda, kojom se prvostepena presuda potvruje, deluje od dana njenog donoenja.
Ukoliko je u postupku po albi prvostepena presuda ukinuta odlukom drugostepenog suda, nisu se stekli uslovi za nastupanje njene pravnosnanosti, odnosno zbog ukidanja od strane vieg suda, prvostepena presuda vie ne postoji u pravnom reimu.
Ukoliko je u postupku po albi drugostepeni sud presudom prvostepenu presudu preinaio, ta preinaena odluka, kao odluka drugostepenog suda, predstavlja u sutini ukidanje prvostepene presude i donoenje nove koja postaje pravnosnana, danom svog donoenja, jer je doneta od strane drugostepenog organa.
Prvostepeno reenje protiv koga alba nije doputena (npr. reenje kojim sud upravlja postupkom) postaje pravnosnano, danom svog donoenja. Za reenja protiv kojih je doputena samostalna alba vae ista pravila koja se odnose i na presudu, odnosno ta reenja postaju pravnosnana pod istim uslovima kao i presude, zavisno od toga da li su uloeni dozvoljeni pravni lekovi alba. Pravnosnanost reenja koja se mogu pobijati samo u albi protiv konane odluke, odnosno reenja za koja nije dozvoljena posebna alba, zavisi od odluke po albi protiv konane odluke, odnosno protiv odluke kroz koju je i razmatrana njihova pravilnost.
Pravnosnanost odluka donetih u drugom stepenu
Postoje razliita miljenja procesnih teoretiara u pogledu trenutka kada nastupa pravnosnanost odluke donete u drugom stepenu. Prema jednima, pravnosnanost nastupa prema odreenoj stranci trenutkom dostave navedene odluke toj stranci, dok prema drugima pravnosnanost drugostepene odluke nastupa u asu donoenja odluke. Argumenti za prvi stav zasnivaju se na tome da do trenutka dok stranka ne primi odluku ona i ne zna za njenu sadrinu i sve dok se odluka ne ekspeduje iz suda drugog stepena mogua je i njena izmena, jer sud nije njome vezan. Pravni argumenti za drugi stav zasnivaju se na injenici da je ve od trenutka donoenja odluke nemogue je osporavati redovnim pravnim lekovima, to automatski uslovljava i nastupanje njene pravnosnanosti. Sudska praksa je nepodeljeno stala na stanovite da pravnosnanost odluke drugostepenog suda nastupa trenutkom njenog donoenja. injenica da stranke jo uvek ne znaju da je navedena odluka doneta, kao ni njenu sadrinu, ne moe uticati na to da se navedena odluka vie ne moe pobijati redovnim pravnim lekovima, to apsolutno i automatski daje toj odluci snagu pravnosnanosti. Takoe, ni okolnost da sve dok odluka ne bude ekspedovana iz suda ona ne vezuje sud i on moe po zakonom propisanoj proceduri da je promeni, ne dokazuje da ona nije pravnosnana, jer se i navedena promena ne vri po redovnim pravnim lekovima. Naime, radi se o situaciji u kojoj se drugostepeni sud, dok je jo u mogunosti, odrie prvobitno donete odluke i ponovo raspravlja i odluuje u albenom postupku (preveava se predmet). Tada prvobitna odluka, koje se drugostepeni sud odrekao, prestaje da postoji u pravnom ivotu kao da je nikada nije ni bilo, a postaje pravnosnana kasnija odluka suda, koja je doneta po preispitivanju prvobitno donete drugostepene odluke i to opet danom njenog donoenja.Potvrda o pravnosnanosti
Kada su se stekli uslovi za nastupanje pravnosnanosti sud pred kojim je voen prvostepeni postupak izdaje potvrdu o pravnosnanosti sudske odluke. Potvrda klauzula pravnosnanosti ne sadri samo injenicu da je navedena odluka postala pravnosnana, ve i datum nastupanja te pravnosnanosti utvren od suda. Ukoliko se iz bilo kojih razloga od strane prvostepenog suda pred kojim je voen postupak pravnosnanost nepravilno ili nezakonito konstatuje, tj. stavi potvrda pravnosnanosti i to bez obzira da li se radi o greci u pogledu utvrenja pravnosnanosti ili u pogledu oznaenog datuma kada je nastupila, sud je po zahtevu stranke ovlaen da reenjem ukine navedenu klauzulu potvrdu pravnosnanosti, kao i da izda potvrdu sa drugim pravilno oznaenim datumom nastupanja pravnosnanosti. Sud to moe uiniti i bez predloga stranke, po slubenoj dunosti, mada se to u sudskoj praksi izuzetno retko deava, jer bez predloga i zahteva stranke, sud ne moe da uoi svoju greku u stavljanju navedene klauzule.
Granice pravnosnanostiObjektivne granice pravnosnanosti
Pri razmatranju pravnosnanosti sudske odluke mogu se razdvojiti objektivne i subjektivne granice pravnosnanosti.
Objektivne granice pravnosnanosti odreuju delove sudske odluke na koje se pravnosnanost odnosi, a to u stvari predstavlja objekat pravnosnanosti. Kod utvrivanja objektivnih granica pravnosnanosti, odnosno objekta pravnosnanosti, javljaju se svi problemi koji su u vezi sa identifikacijom spora i sa utvrivanjem identiteta spora i sa primenom instituta litispendencije, preinaenja tube i objektivne kumulacije zahteva.
Pravnosnanost se odnosi samo na odluku o tubenom i potivtubenom zahtevu i na odluku o postojanju potraivanja koje je istaknuto prigovorom radi prebijanja, jer su samo to elementi o kojima izreka sudske presude mora da sadri odluku. Kako se odluka o tubenom i protivtubenom zahtevu, kao i o postojanju potraivanja koje je istaknuto prigovorom radi prebijanja, sadri u izreci presude, pravnosnanost nastupa samo u odnosu na taj deo presude, odnosno samo u odnosu na izreku. Obrazloenje presude ne postaje pravnosnano, pa stoga ni utvreno injenino stanje koje je bilo osnov za donoenje navedene presude i koje je dato u obrazloenju, na osnovu koga je i odlueno, ne postaje pravnosnano.
Tuilac nije duan da u pokrenutoj parnici trai zatitu za celokupnost svojih ovlaenja i injenica da trai zatitu samo za jedan deo odreenih ovlaenja ne dovodi do zakljuka da se on odrekao prava na ostvarenje zatite za ostatak i da u naknadnoj parnici ne moe da trai i zatitu preostalog dela. Ako u odreenoj parnici tuilac trai zatitu samo u odnosu na deo svojih ovlaenja, u toj parnici e se o tom delu ovlaenja i odluiti, jer je sud vezan tubenim zahtevom, ali to ne predstavlja prepreku da on kasnije pokrene novu parnicu u kojoj e traiti zatitu za ostatak svojih ovlaenja. U navedenoj parnici ne moe se sa uspehom isticati prigovor pravnosnano presuene stvari. Naprotiv, presuda u delu tuioevog potraivanja koja je ranije doneta ne vezuje sud pred kojim je iznesen zahtev u pogledu ostatka i on nije vezan ni za konstataciju postojanja pravnog odnosa datog u navedenoj prvobitnoj presudi, jer ta konstatacija iz obrazloenja i nije stekla pravnosnanost, pa i ne vezuje sud u postupku za reenje po zahtevu za ostatak ovlaenja.
Proputanje suda da odlui o delu tubenog zahteva takoe dovodi do injenice da u odnosu na navedeni deo tubenog zahteva ne postoji pravnosnana sudska odluka, te stoga tuilac ima sva ovlaenja i zakonske mogunosti da o istoj stvari ponovo tui i dobije pravnosnanu odluku. Odredbe novog Zakona o parninom postupku (Sl. glasnik RS, br. 125/2004 dalje: Zakon) ukazuju da ukoliko je sud propustio da odlui o delu tubenog zahteva, stranka moe u Zakonom opredeljenom roku da trai da se donese dopunska presuda, ali ako je taj rok propustila i ako se dopunska presuda u tom smislu ne donese, smatrae se da je tuba u tom delu povuena, a povuena tuba kao da nikada nije bila ni podneta, pa stoga upravo u tom delu u kome o zahtevu nije odlueno, ak nema ni tube, a svakako ni pravnosnane odluke koja bi spreavala ponovno pokretanje postupka radi dobijanja pravnosnane odluke kojom se sporni odnos reava.
Ukoliko je sud prekoraivi granice tubenog zahteva odluio i o onome to sama stranka tuilac nije traila postavlja se pitanje dejstva takve pravnosnane odluke. Postoje teoretiari koji smatraju da takva odluka, bez obzira na pravnosnanost, ne moe da proizvodi dejstvo, jer je doneta van granica tubenog zahteva, ali su preovlaujui teoretiari koji smatraju da navedena presuda iako nije inicirana odgovarajuim tubenim zahtevom postoji i relevantna je, pa moe postati i pravnosnana, ako ne bude osporena redovnim pravnim lekovima u fazi u kojoj je njeno osporavanje mogue, odnosno do nastupanja pravnosnanosti.
S obzirom na to da pravnosnanost nastaje samo u odnosu na izreku presude, a materijalno-pravni prigovori tuenog u parnici su prigovori od ije osnovanosti zavisi odluka suda o osnovanosti tubenog zahteva, ali se pri tom o prigovorima u izreci ne donose posebne odluke, stavovi suda o materijalno-pravnim prigovorima stranaka, ne postaju pravnosnani. Oni su deo obrazloenja sudske odluke, pa kako obrazloenje nije podobno za sticanje pravnosnanosti, to ni stavovi suda iskazani kroz ocenu osnovanosti materijalno-pravnih prigovora nisu podobni za pravnosnanost. Izuzetak je samo prigovor prebijanja koga tueni moe istai u toku postupka i koji ima za cilj da ukae da je prebojem dolo do gaenja dela potraivanja tuioca. Zakonom je izriito predviena obaveza suda da o istaknutom prigovoru prebijanja odlui u izreci odluke, pa je i odluka suda o prigovoru prebijanja, kao deo izreke, podobna za sticanje pravnosnanosti. Pravnosnanost prigovora prebijanja stie se pod uslovima koji vae i za odluku o samom tubenom zahtevu. Odluka o prigovoru prebijanja postaje pravnosnana u granicama zahteva protiv koga je prigovor istaknut, dok za viak tuenikovog potraivanja koje se eventualno utvrdi u toku navedene parnice, a koje prelazi granice tuioevog zahteva sa kojima se stavlja u preboj, ne moe nastati pravnosnanost i sam tueni ovaj viak potraivanja moe ostvariti isticanjem samostalnog tubenog zahteva u novoj parnici.
Stavovi parninog suda o prethodnim pitanjima o kojima se ne donosi presuda ne mogu sami za sebe postati pravnosnani. Oni se iznose u obrazloenju presude i predstavljaju razloge za donoenje odreene odluke o tubenom zahtevu, pa stoga i ne mogu postati pravnosnani jer pravnosnana postaje samo odluka koja je doneta na osnovu tako zauzetih stanovita. Oni ne predstavljaju samostalnu pravnu celinu ve samo daju obrazloenje i pravnu osnovu donetoj odluci, pa zato i ne postaju pravnosnani. Ukoliko se stavovi o prejudicijelnim pitanjima donesu u obliku samostalne presude onda takve odluke bez obzira to se radi o prejudicijelnim pitanjima mogu postati pravnosnane pod svim uslovima koji su postavljeni za pravnosnanost drugih odluka. Tako na primer u situaciji kada se kao prejudicijelno pitanje o zahtevu za isplatu odreenog iznosa mora reiti pitanje osnovanosti tuioevog potraivanja, pa sud donese meupresudu kojom utvruje da navedeni osnov postoji, prejudicijelno pitanje postojanja osnova bie pravnosnano reeno, ako navedena odluka meupresuda postane pravnosnana pod uslovima koji vae za pravnosnanost svake presude.
Obrazloenje presude nije podobno za sticanje pravnosnanosti, odnosno pravnosnana postaje samo odluka o osnovanosti tubenog zahteva sadrana u izreci presude, a ne i razlozi i stavovi suda o injeninom i pravnom osnovu spora, koji predstavljaju razloge za donoenje odluke i sadrani su u njenom obrazloenju. Pravnosnanost se odnosi samo na deo presude, kojim se odluuje o osnovanosti zahteva, a ne i na one delove kojima se daje obrazloenje za datu odluku. Ako se presudom utvruje sadraj odreenog pravnog odnosa pravna kvalifikacija odnosa predstavlja sastavni deo dispozitiva i za to, i u tom svojstvu, ona moe stei pravnosnanost, a ne predstavlja samo element obrazloenja. Samo u toj situaciji, pravnosnanost bi se mogla odnositi i na pravnu kvalifikaciju koja je sadraj predmeta spora. Kako sama presuda ne sadri najee dovoljno elemenata za sadrinsku identifikaciju odluke da bi se utvrdilo o emu je presueno, to se u sadrinskoj identifikaciji moe koristiti i elementima sadranim u obrazloenju dispozitiva radi pravilne individualizacije i donoenja pravilne odluke o tome da li u istom sporu meu istim strankama tee postupak ili je moda ve pravnosnano presueno.Identitet spora
Za objektivne granice pravnosnanosti izuzetno je znaajan identitet spora. Da bi se utvrdio identitet spora neophodno je utvrditi identitet dva elementa: subjektivnog elementa stranke i objektivnog tubenog zahteva.
Za utvrenje subjektivnog elementa neophodnog za utvrenje identiteta spora koji se odnosi na stranke, bitno je da li se radi o sporu izmeu istih stranaka, a potpuno je nevano u kom se procesno-pravnom poloaju nalaze parnine stranke, odnosno da li su u obe situacije one bile na strani tuilake ili tuene stranke. Identitet u pogledu stranaka postoji i izmeu sporova u kojima se stranke nalaze u suprotnoj stranakoj ulozi (tuioca, odnosno tuenog) ukoliko se radi o identinim strankama.
Objektivni element za utvrivanje identiteta spora tubeni zahtev, znatno je komplikovaniji. Parnice su identine, ako je u obema istaknut sadrinski isti tubeni zahtev. Meutim, ukoliko su dva zahteva sadrajno kontradiktorna, tako da su uzajamno nespojiva, pa osnovanost jednog zahteva iskljuuje mogunost da bude osnovan i onaj drugi, voenje parnice po jednom od takvih zahteva ili presuenje u parnici po jednom od takvih zahteva predstavlja procesno-pravnu prepreku za voenje druge parnice sa sadrinski kontradiktornim zahtevom.
Za identifikaciju i utvrenje identiteta parnica injenino stanje je znaajno u meri u kojoj je odluno za identifikaciju sadraja tubenog zahteva. Pravnosnanost obuhvata sve injenice koje predstavljaju jedan injenini sklop ili kako se esto kae istorijski dogaaj iz koga je proistekao odreeni tubeni zahtev i pravnosnanost odluke po tom zahtevu odnosi se i na injenice koje u prethodnom raspravljanju i donoenju odluke nisu bile iznete, ako predstavljaju sastavni deo tog injeninog sklopa, na koji se presuda i odnosi.
Ukoliko postoje dva spora sa identinim zahtevima, ali po potpuno razliitim pravnim osnovima, takvi bi se sporovi mogli voditi, jer nema potpunog identiteta tubenih zahteva s obzirom na to da iako identini zahtevi po svojoj sadrini ne proizilaze iz istog injeninog sklopa, ali bi ekonomski neopravdano bilo voditi paralelno navedene postupke. Stoga razlozi praktinosti opravdavaju postupanje sudova u kojima oni ne dozvoljavaju da se paralelno vodi vie parnica, izmeu istih stranaka, sa istim tubenim zahtevom, bez obzira na to to su oni zasnovani na razliitim injeninim osnovima. Na primer, ako tuioci u dve parnice od istog tuenog trae predaju poslovnog prostora, po dva razliita osnova po osnovu raskida ugovora o zakupu i po osnovu ponitaja navedenog ugovora, nema ekonomskog opravdanja da se obe parnice istovremeno vode, jer zavisno od okonanja jedne od njih tuilac moe automatski da ostane bez pravnog interesa za voenje druge parnice (na primer, ako se usvoji zahtev za obavezivanje tuenog na predaju poslovnog prostora po osnovu raskida zakupa postaje bespredmetan zahtev tuioca da mu se isti poslovni prostor preda i po osnovu neovlaenog korienja usled ponitaja ugovora o zakupu). To meutim ne znai da je u sluaju negativnog presuenja po jednom zahtevu, automatski pravnosnano na isti nain presueno i po drugom, jer odbijanjem zahteva u konkretnoj situaciji da se poslovni prostor preda po osnovu raskida zakupa, ne znai da tuilac nema prava da mu se isti preda po drugom osnovu, pa stoga po pravnosnanom okonanju navedenog postupka koji je prvi zapoet, i ukoliko nije usvojen zahtev u istom, moe se i mora dozvoliti tuiocu i da po potpuno drugom pravnom osnovu vodi spor sa identinim zahtevom za predaju, jer se radi o drugom injeninom osnovu i stoga ne postoji pravnosnano presuena stvar.
Za donoenje odluke bitan je odreeni ivotni dogaaj injenini sklop, bez njegove pravne kvalifikacije. Okolnost to se odreeni zahtev opravdava pomou vie pravnih osnova ne moe da dovede do kumulacije tubenih zahteva i ako sud odbije tubeni zahtev kad nae da njegova osnovanost ne proizilazi iz utvrenog injeninog stanja, onda taj isti zahtev ne moe biti predmet ponovne parnice, sa navoenjem drugog pravnog osnova, jer je po tom injeninom sklopu o postojanju prava ve presueno. Meutim tuilac moe podneti ponovo tubu sa zahtevom iste sadrine, ako se njegov zahtev bazira na drugaijem injeninom osnovu od osnova po kome je prvobitno presueno.
Subjektivne granice pravnosnanosti
Pravnosnana presuda deluje samo meu parninim strankama (inter partes). U odnosu na trea lica koja u parnici nisu uestvovala kao stranke presuda po pravilu nema pravno dejstvo. Razlozi za ovakvo dejstvo pravnosnane presude su u injenici da je presuda doneta u postupku u kome su uestvovale samo stranke i samo njima je bila pruena mogunost da svojim ueem utiu na donoenje navedene odluke. Pravnosnana presuda ne moe da deluje prema onima koji nisu uestvovali u parnici, jer im nije bila pruena mogunost da svojim ueem zatite svoja prava.
Ovo pravilo meutim u savremenom procesnom pravu ima znaajne izuzetke. Pravnosnana presuda deluje na:
- pravnog sledbenika kao univerzalnog sukcesora prava i obaveza parnine stranke,
- jedinstvene suparniare i
- odreeni krug treih lica u odnosu na koje po izriitom zakonskom propisu ili po prirodi pravnog odnosa, presuda deluje neposredno iako u parnici nisu uestvovali kao stranke.
Pravni sledbenik ili univerzalni sukcesor je lice koje postaje nosilac svih prava i obaveza stranke pa presuda koja je doneta u odnosu na stranku deluje bez promene i u odnosu na njega.
O pitanju da li presuda deluje prema singularnom sukcesoru, odnosno prema licu koje je preuzelo odreena prava ili obaveze stranke u procesnom pravu postoje razliita miljenja. Ne moe se priznati direktno i neposredno dejstvo pravnosnane odluke na lice koje je singularni sukcesor jedne od parninih stranaka, ali se ne moe potpuno ni odbiti da takva presuda ima dejstvo u odnosu na singularnog sukcesora. Pravilo je, da e ukoliko je do sukcesije dolo posle pravnosnanosti, u postupku sudskog izvrenja, navedena odluka moi da se izvri u korist druge osobe od one koja je navedena kao stranka u oznaenoj izvrnoj ispravi, ali ona mora, u skladu sa odredbama Zakona o izvrnom postupku (Sl. glasnik RS, br. 125/2004), javnim ispravama ili overenim privatnim ispravama da dokae da je na nju prelo potraivanje ije izvrenje trai, a ukoliko se radi o izvrnom duniku mora se dokazati da je obaveza preneta na sukcesora kako bi on postao dunik po istoj. Radi se zapravo o okolnostima koje su se dogodile posle pravnosnanosti odluke i u toj situaciji uz dostavljanje dokaza o singularnoj sukcesiji pravnosnana odluka e se izvriti i u odnosu na sukcesore stranaka iako se ne radi o univerzalnim sukcesorima, ali je to uslovljeno dokazivanjem navedenog statusa sukcesije po strogo zakonom propisanim uslovima, odnosno javnim ili overenim ispravama. Uslovi dokazivanja singularne suksecije uvedeni su upravo da bi se spreila zloupotreba navedene mogunosti, a i zbog razloga praktinosti, ekonominosti i celishodnosti postupka.
Presuda moe pravnosnano da deluje i u odnosu na suparniare, ali samo ukoliko se radi o jedinstvenim suparniarima. Ako su suparniari jedinstveni, odluka donesena u parnici moe samo jednako da glasi u odnosu na sve suparniare, pa su stoga svi oni na jednak nain direktno vezani pravnosnanou. U sluaju obinog suparniarstva svaki je suparniar posebna stranka i pravnosnana odluka deluje u korist ili protiv jednog od njih i ne deluje neposredno i direktno i na ostale suparniare.
Kada se radi o jedinstvenim suparniarima koji ujedno nisu i nuni i kada nisu svi uestvovali u parnici kao stranke, odluka koja je donesena u parnici u kojoj su kao stranke uestvovali samo neki od jedinstvenih suparniara, deluje i prema onima koji u parnici nisu uestvovali. To su znaajni izuzeci od opteg pravila da pravnosnana odluka deluje samo meu pravnim parninim strankama.
Izuzetak se javlja i u pogledu dejstva pravnosnane odluke donesene u statusnim parnicama. Konstitutivne presude deluju i prema treim licima jer proizvode promenu sadraja pravnog odnosa koji nastupa pravnosnanou navedene konstitutivne presude. Pravna posledica konstitutivne presude, kao i presude u statusnim stvarima, deluje prema treima kao pravno relevantna injenica. U statusnim stvarima presuda deluje prema treima i neposrednom snagom svoje pravnosnanosti i ako sama nije konstitutivna, a ukoliko je odluka konstitutivna ona deluje prema treima i kao pravno relevantna injenica i kao pravnosnana odluka. To je uslovljeno specifinom prirodom statusnih sporova, koja iskljuuje mogunost da isti pravni odnos prema jednima deluje, a da drugi njime nisu pravno vezani. Trea lica koja nisu uestvovala u postupku, vezuje ne samo konstitutivna presuda kojom se ponitava upis u registar pravnih lica ve i pravnosnana deklaratorna presuda kojom se utvruje da postoji ili ne postoji neko pravo ili se utvruje istinitost ili neistinitost neke isprave.
Znaajni izuzeci u dejstvu pravnosnanih odluka prema treim licima postoje i kod odluka o postojanju ili nepostojanju osporenog potraivanja steajnog poverioca donesenih u postupku na koji je poverilac upuen od strane steajnih organa. Takva odluka o postojanju potraivanja poverioca ima dejstvo, ne samo prema steajnom duniku, ve i prema svim poveriocima navedenog dunika.
S obzirom na to da ugovor o podzakupu poslovnih prostorija prestaje kad prestane ugovor o zakupu tih prostorija, presuda sa nalogom za predaju poslovnih prostorija, izdatih protiv zakupca moe se neposredno izvriti i protiv podzakupca koji se nalazi po osnovu podzakupa u navedenim poslovnim prostorijama. Prestankom ugovora o zakupu prestao je automatski i podzakup.
Presuda moe imati i intervencijsko dejstvo. Imenovani prethodnici, trea lica koja su obavetena o parnici i obini umeai, odnosno umeai koji nemaju svojstvo jedinstvenog suparniara, su lica na koja pravnosnana odluka ima intervencijsko dejstvo, ali se ona ovog dejstva mogu osloboditi isticanjem prigovora loe voenog spora.
Pravnosnana odluka kao pravna injenica deluje u odnosu na trea lica, pa i u odnosu na organe koji sprovode postupak i stoga su svi duni da potuju njeno postojanje i njen efekat. Pravnosnana odluka je javna isprava kojom se dokazuje istinitost onoga to je njena sadrina.Vremenske granice pravnosnanosti
Da bi se utvrdile vremenske granice pravnosnanosti sudske odluke, neophodno je da se sagleda:
- poetak delovanja sudske odluke u odnosu na sud i stranke,
- prestanak postojanja delovanja sudske odluke i
- granica pravnosnanosti u odnosu na momenat u kome se sudska odluka donosi.
Poetak delovanja sudske odluke
Sudska odluka ima snagu i pre svoje pravnosnanosti jer ona obavezuje sud im je objavi, a ukoliko je ne objavi, im je otpravi. Sud koji je doneo odluku, po pravilu je vie ne moe sam da menja, ali po pravnom leku to moe da uini sud vie instance. Prema strankama sudska presuda deluje od dana kada im je dostavljena. Od tada i poinje da tee:
- paricioni rok koji je u presudi naveden za njeno izvrenje,
- rok za podnoenje pravnog leka ili
- rok za traenje dopunske presude, ukoliko navedenom presudom nije odlueno o celini tubenog zahteva. Dok traje rok za ulaganje pravnog leka presuda nije pravnosnana, ukoliko se stranke nisu odrekle mogunosti ulaganja pravnog leka. Presuda i u tom periodu ima odreenu pravnu snagu iako se ona ne izraava pravnosnanou.
Reenja suda vezuju sud od trenutka kada su objavljena, odnosno, ako se radi o reenjima koja nisu objavljivana, ve je pismeni otpravak dostavljen strankama, od trenutka kada su ekspedovana otpravljena iz suda. To je dejstvo reenja u odnosu na sud koji je doneo navedeno reenje. Dejstvo reenja u odnosu na stranke je razliito. Reenje koje se ne dostavlja deluje na stranke od trenutka kad je objavljeno. Reenje koje se dostavlja deluje prema strankama od trenutka kada im je dostavljeno.
Prestanak postojanja pravnosnane sudske odluke
Pravilo je da samo nadleni sud moe da izmeni, poniti ili ukine sudsku odluku. Do izmene, ponitaja ili ukidanja sudske odluke, po pravilu, dolazi u postupku po albi od strane suda vie instance, koji je nadlean za odluivanje po redovnim pravnim lekovima. Odluka koja se vie ne moe napadati redovnim pravnim lekovima je pravnosnana, ali je protiv nje dozvoljeno da se ulau vanredni pravni lekovi. Redovni pravni lek suspenduje nastupanje pravnosnanosti prvostepene odluke koja je tim lekom napadnuta a vanredni pravni lek ne odlae, odnosno ne suspenduje pravnosnanost odluke koja se vanrednim pravnim lekom napada, ve ona ostaje pravnosnana i u toku postupka po vanrednim pravnim lekovima. Ako sud najvie instance, u postupku po vanrednom pravnom leku utvrdi da pravnosnana odluka nije pravilna (kreui se u pogledu ispitivanja njene pravilnosti uvek u okvirima koji su utvreni Zakonom za odluivanje o odreenom vanrednom pravnom leku), moe pravnosnanu sudsku odluku:
- da ukine i vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak po albi, ili
- da ukine istovremeno odluku drugostepenog suda i odluku prvostepenog suda i da ih vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak ili
- da preinai navedene odluke svojom odlukom i rei sporni odnos. To je najei i po pravilima Zakona, redovni put kojim se pravnosnana sudska odluka, ukida odnosno preinaava. Postoje odreene situacije koje predstavljaju izuzetke. Tako, na primer, postoji mogunost da i sam sud koji je doneo prvostepenu odluku, koja je kasnije u postupku po pravnom leku potvrena i postala pravnosnana, istu ukine, ukoliko usvoji predlog za ponavljanje postupka, kao vanredni pravni lek. U tom sluaju taj sud ukida odluku. Ukidanje odluke od strane prvostepenog suda moe se dogoditi i ukoliko prvostepeni sud usvoji predlog za vraanje u preanje stanje, ali se, po pravilu, tada ne radi o ukidanju pravnosnane odluke, ve o ukidanju odluke prvostepenog suda, jer su rokovi za podnoenje predloga za vraanje u preanje stanje izuzetno kratki, pa stoga i nema mogunosti da se pre podnoenja predloga za vraanje u preanje stanje okona i postupak po albi i dobije pravnosnana sudska odluka. Najee se odmah po donoenju prvostepene odluke ulae predlog za vraanje u preanje stanje i prvostepeni sud odluuje o opravdanosti razloga koji su u predlogu navedeni, pa ukoliko nae da su razlozi opravdani on dozvoljava vraanje u preanje stanje i ukida svoju odluku, nastavljajui time postupak. Ukoliko prvostepeni sud razmatrajui i donosei odluku po predlogu za vraanje u preanje stanje nae da predlog nije uredan ili dozvoljen, u pogledu njegove sadrine i blagovremenosti odbacie ga i tada e prvostepena odluka imati istu sudbinu kao da predlog nije ni podnet. Ukoliko pri oceni osnovanosti predloga nae da istaknuti razlozi nisu opravdani, odnosno da podnosilac predloga nije dokazao da je iz opravdanih razloga dolo do odreenog proputanja koje je uslovilo gubitak prava, prvostepeni sud e odbiti da dozvoli vraanje u preanje stanje i u toj situaciji, po pravnosnanosti takvog reenja, koje takoe moe biti osporavano albom i preispitivano u drugostepenom postupku, nastavie se postupak po prvostepenoj odluci zavisno da li je uz predlog za vraanje u preanje stanje dostavljena i albu. U tom sluaju e se prvostepena odluka ispitivati u albenom postupku od strane instanciono vieg suda. Ako alba uz predlog nije dostavljena, po proteku roka za albu prvostepena odluka bi postala i pravnosnana.
Pravnosnanost sudske odluke ne zastareva i moe da zastari samo pravo da se trai prinudno izvrenje obaveze iz pravnosnane sudske odluke, a u skladu sa odredbama ZOO, mogunost prinudnog izvrenja obaveze utvrene pravnosnanom sudskom odlukom zastareva u roku od 10 godina. Navedeni rok tee od dana kada je pravnosnana sudska odluka postala i izvrna s obzirom na to da se tek od tog trenutka na osnovu lana 61. ZOO moglo traiti njeno prinudno izvrenje.
Ukoliko su stranke po pravnosnanosti sudske odluke zakljuile poravnanje kojim svoje meusobne odnose reguliu na drugaiji nain od onoga na koji su ti odnosi regulisani u pravnosnanoj sudskoj presudi, to presudi ne oduzima njenu pravnosnanost, niti je eleminie iz pravnog ivota. Presuda nastavlja da egzistira, ali zbog nastupanja nekih okolnosti koje su se desile posle njene pravnosnanosti, a te okolnosti su sporazum stranaka, i ona se nee izvravati onako kako glasi.
Momenat na koji se pravnosnanost odnosi
Presuda predstavlja odgovor na tubeni zahtev tuioca da mu se prui pravna zatita odreenog prava s obzirom na stanje u asu njenog donoenja. To znai da ona obuhvata injenini sklop do trenutka zakljuenja glavne rasprave, jer su do tada stranke bile ovlaene da iznose nove injenice i predlau nove dokaze. Shodno odredbama Zakona u albenom postupku im to vie nije omogueno, osim ukoliko dokau, da bez svoje krivice, nisu bili u mogunosti da pre zakljuenja glavne rasprave iznesu neke navode ili dostave neke dokaze. U toj situaciji bi se navedeni dokazi ponovo morali odnositi na period pre zakljuenja glavne rasprave, ali su oni postali dostupni i dostavljeni u albenom postupku. Stoga kljuni trenutak na koga se pravnosnanost odnosi jeste momenat zakljuenja glavne rasprave. I ovlaenje suda da zakljui glavnu raspravu uz saglasnost stranaka kada je ostalo da se pribave jo neki dokazi, koje sud uz ovlaenje stranaka moe bez njihovog posebnog izjanjenja i po zakljuenju glavne rasprave da ceni pri donoenju odluke, takoe je usmereno samo na dokaze koji se moraju odnositi na injenice koje su postojale do asa zakljuenja glavne rasprave, a ne i na one koje su nastale kasnije. injenice koje nastanu nakon momenta na koji se pravnosnanost odnosi nisu njome obuhvaene. Zbog njih se ne moe traiti ukidanje pravnosnane odluke.
Ova okolnost prouzrokuje i mnoge druge posledice. Poverilac pravnog lica nad kojim je pokrenut postupak steaja, koji prijavi svoje potraivanje po pravnosnanoj ispravi presudi, steajni organi mogu osporavati iako za to potraivanje postoji pravnosnana odluka nadlenog suda. injenica zbog koje organi mogu ovo potraivanje osporavati je neka od injenica koje su nastale posle pravnosnanosti navedene presude kojom se utvruje potraivanje steajnog dunika prema oznaenom poveriocu i koje stoga nisu obuhvaene samom pravnosnanou, a direktno su uticale na postojanje potraivanja u trenutku podnoenja prijave potraivanja u postupku steaja. Tako steajni upravnik moe tvrditi, izjanjavajui se o prijavi potraivanja, da je navedeno potraivanje po pravnosnanoj sudskoj odluci izmireno ili ugaeno na drugi nain i ukoliko i posle svih pokuaja usaglaavanja ostane pri svojim navodima, to se potraivanje steajnom poveriocu ospori i on uputi na parnicu, on e u novoj parnici morati da trai da se utvrdi da postoji potraivanje po pravnosnanoj sudskoj odluci, koja je bila i osnov za njegovu prijavu potraivanja u trenutku same prijave. Sud e se u toj situaciji ograniiti na raspravljanje o okolnostima i injenicama koje su nastupile posle pravnosnanosti navedene odluke, odnosno posle momenta koji je pravnosnanou obuhvaen, a to je zakljuenje glavne rasprave u sporu u kome je utvreno postojanje duga steajnog dunika prema navedenom poveriocu i on obavezan na plaanje, i dana podnoenja prijave. Za postojanje duga u trenutku zakljuenja glavne rasprave u prvom sporu pravnosnano je presueno i sud u ponovnom postupku ne bi smeo da se uputa u preispitivanje i raspravljanje o tom periodu. Ukoliko je prema navodima steajnih organa dolo do injenica koje su uticale na postojanje tog potraivanja posle trenutka koji je pravnosnanou obuhvaen, odnosno posle zakljuenja glavne rasprave, sud bi morao da u postupku utvrivanja postojanja potraivanja prema steajnom duniku ispita i utvrdi da li i u trenutku podnoenja prijave postoji navedeno potraivanje po pravnosnanoj i izvrnoj sudskoj odluci ili je ono u meuvremenu prestalo (plaanjem, kompenzacijom ili na drugi nain).
Autor: Gordana Ajnpiler-Popovi

Obveznost i izvrenje odluka donesenih u upravnom sporuISSN 1847-0459Kljuni naslov: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online)
Skraeni kljuni naslov: Zb. rad. Prav. fak. Splitu (Online) Mr. sc. Marko iki U radu se analizira problematika obveznosti i izvrenja odluka donesenih u upravnom sporu. U uvodnom dijelu rada istie se vanost koncepcije obveznosti sudskih odluka za efikasan sustav upravno-sudskog nadzora nad radom uprave. Nakon toga u radu se analizira ureenje obveznosti i izvrenja upravno-sudskih odluka prema vaeem Zakonu o upravnim sporovima kao i ureenje iste materije prema novom Zakonu o upravnim sporovima koji stupa na snagu 1. sijenja 2012. U zakljuku rada upozorava se na osnovne probleme i posljedice do kojih moe dovesti novo ureenje obveznosti i izvrenja sudskih odluka te jo jednom naglaava vanost koncepcije obveznosti sudskih odluka za kvalitetan sustav upravnog sudovanja. I. Uvod

Obveznost presuda upravnih sudova je conditio sine qua non upravno-sudske zatite. Da bi sudska presuda postigla svoj cilj zatitu subjektivnih prava stanaka, kao i zatitu objektivne zakonitosti, nuno je osigurati mogunost njene provedbe.

Koncepcija obveznosti odluka upravnih sudova poznata je u hrvatskom pravu ve dugo vremena te je bila jedno od polazita zakona kojima je bilo ureeno upravno sudovanje, a koji su se zakoni primjenjivali u dravnim tvorevinama koje su prethodile Republici Hrvatskoj.

Republika Hrvatska preuzela je, s nizom izmjena i dopuna, 1991. godine bivi savezni Zakon o upravnim sporovima iz 1977. te u njemu zadrala naelo obveznosti sudskih presuda. I Zakon o upravnim sporovima iz 2010. , koji stupa na snagu 1. sijenja 2012. godine meu naelnim odredbama sadrava i naelo obveznosti sudskih odluka.
Prema l. 6. st. 1. Konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku rada: Europska konvencija) sud koji odluuje mora biti ustanovljen zakonom, nezavisan i nepristran. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u nastavku rada: Europski sud), da bi se neko tijelo zaista moglo smatrati sudom u smislu l. 6. st. 1. nije dovoljno da je takvo tijelo ovlateno samo davati preporuke, odnosno savjete, ve njegove odluke moraju biti obvezatne.

Ve u uvodnom dijelu rada elimo istaknuti kako smatramo da je ureenje obveznosti sudskih odluka prema ZUS-u-1991 usklaeno sa l.6. st. 1. Europske konvencije. Meutim, prilino je dvojbeno koliko je tekst ZUS-a, normirajui istu materiju, uspio zadovoljiti standarde razvijene Europskom konvencijom. Naime, to emo i obrazloiti tijekom rada, miljenja smo kako u pravno-tehnikoj razradi naela obveznosti sudskih odluka u oba spomenuta zakona postoje odreeni propusti. Meutim, miljenja smo kako samo propusti uinjeni ZUS-om ukazuju na moguu neusklaenost sa l. 6. st. 1. Europske konvencije.

S obzirom da e tekst ZUS-a-1991 uskoro biti samo dio pravne povijesti uoene nepravilnosti u razradi obveznosti sudskih odluka u navedenom zakonu imaju samo teoretsku i edukativnu vrijednost. Meutim, tekst ZUS-a vrlo e vjerojatno obiljeiti sljedeih nekoliko desetljea u razvoju hrvatskog upravnog sudovanja. Stoga smatramo (i nadamo se) kako e opaanja o propustima u razradi naela obveznosti sudskih odluka u ZUS-u pomoi u prevladavanju moguih potekoa u primjeni navedenog zakona.


II. Obveznost sudskih odluka prema ZUS-u-1991

Vanost koncepcije obveznosti sudskih presuda ZUS-1991 izraava ve meu svojim osnovnim odredbama. l. 4. ZUS-a-1991, naime, odreuje: Presude Suda donesene u upravnim sporovima obavezne su. Pravna teorija citiranu odredbu shvaa kao naelnu te navodi kako je obveznost sudskih presuda pretpostavka njihove djelotvornosti. Istie se kako su se sudske presude dune pridravati sve stranke u sporu tuitelj, tueni i zainteresirane tree osobe, kao i sva dravna i druga tijela javne uprave (pri emu se naroito apostrofira tueno tijelo). Takoer, naglaava se kako pravomona presuda obvezuje i sam Upravni sud koji je presudu donio u sluaju ponovnog upravnog spora u istom upravnom predmetu.

U razradi navedene odredbe zakonodavac polazi od shvaanja upravnog spora kao primarnog spora o zakonitosti. Pitanja obveznosti i izvrenja presude ureena l. 62.-64. ZUS-a-1991 tako se, zapravo, odnose na dunost postupanja tuenih tijela po sudskim presudama kojima su poniteni osporavani akti (ili postupanja po presudama donesenih u sporovima zbog utnje uprave), te na mogunost pravne zatite ako tuena tijela postupe protivno sudskim presudama ili po njima uope ne postupe.

Tako, najprije, l. 62. ZUS-a-1991 propisuje obvezu nadlenog tijela javne uprave, kada Upravni sud poniti postojei upravni akt, da donese novi akt (ukoliko je to prema prirodi same stvari potrebno), te je ono to duno, sukladno pravnim shvaanjima i primjedbama Upravnog suda, uiniti bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostave presude.

Dakle, ZUS-1991 obvezu nadlenog tijela na donoenje novog akta utvruje samo u sluajevima kada je sudskom presudom poniten upravni akt te je prema prirodi stvari potrebno donijeti novi akt. Pri takvom je novom rjeavanju nadleno tijelo duno pridravati se pravnih shvaanja i primjedbi Upravnog suda u pogledu primjene materijalnog i postupovnog prava kao i utvrivanja injenica. Novi akt nadleno tijelo duno je donijeti to je mogue bre bez odlaganja a najkasnije u roku od 30 dana.

l. 63. ZUS-a-1991 , nadalje, utvruje pravnu zatitu u sluaju da nadleno tijelo javne uprave donese novi upravni akt, ali protivno pravnom shvaanju ili primjedbama Upravnog suda u pogledu postupka.

Prema navedenoj odredbi stranke tuitelji u upravnom sporu, od upravnih akata u kojima se tijela javne uprave izravno suprotstavljaju sudskim presudama mogu se zatititi podnoenjem novih tubi. Postupajui po takvim tubama Upravni sud e ponititi osporeni (novi) akt i, u pravilu, sam rijeiti stvar presudom koja u svemu zamjenjuje akt nadlenog tijela.

S obzirom na injenicu da zakon koristi izraz u pravilu smatra se kako sud nema apsolutnu dunost ui u spor pune jurisdikcije i rijeiti upravnu stvar presudom. Naime, u praksi se moe dogoditi da sud ne moe rijeiti upravnu stvar presudom pa bi, prema tome, bilo neoportuno tjerati ga na rjeavanje.

Kada Upravni sud presudom meritorno rijei upravnu stvar, takva se presuda s formalne strane smatra sudskim aktom, s obzirom da ju je donio Upravni sud u upravno-sudskom postupku, dok je u materijalnom smislu upravni akt, jer u cijelosti rjeava upravnu stvar i u svemu zamjenjuje akt nadlenog tijela javne uprave.

Kada nadleno tijelo nakon ponitenja upravnog akta donese novi upravni akt protivno pravnim shvaanjima i primjedbama Upravnog suda, Upravni sud o tome izvjetava tijelo javne uprave koje vri nadzor nad tijelom koje je tako postupilo, kako bi nadzorno tijelo moglo poduzeti odgovarajue disciplinske mjere prema odgovornim slubenim osobama.

l. 64 ZUS-a-1991 , pak, takoer utvruje pravnu zatitu u sluaju neizvrenja obveze iz l. 62., ali u situaciji kada nadleno tijelo javne uprave nije donijelo novi akt u roku od 30 dana, a stranka takvo donoenje zatrai. l. 64. utvruje i obvezu tijela javne uprave da novi akt u predvienom roku donese i u situacijama kada je, u postupcima zbog utnje uprave, sud donio presudu kojom je tuenoj strani odredio u kojem e smislu donijeti rjeenje.

Sukladno l. 64. st. 1., ako nadlena tijela javne uprave ne donesu odmah, ili najkasnije u roku od 30 dana od dostave presude kojom je uvaena tuba, novi upravni akt stranka moe od tijela javne uprave posebnim podneskom (pournicom) traiti donoenje akta. Ako nadleno tijelo javne uprave ne donese akt niti u roku od sedam dana od tog traenja, stranka moe posebnim zahtjevom traiti donoenje takvog akta od Upravnog suda.

Osnovni prigovor opisanom zakonskom ureenju upravno-pravna teorija upuuje zbog vrlo upitnog obvezivanja stranke na slanje pournice u sluajevima nepostupanja tijela javne uprave po presudama zbog utnje uprave.. Naime, ZUS-1991 ve je i l. 26. slanje pournice tijelu javne uprave postavio kao jednu od procesnih pretpostavki za voenje upravnog spora zbog utnje tijela posljednjeg stupnja. Slanje pournice u toj situaciji smatra se opravdanim jer na taj nain stranka moe podsjetiti nadleno tijelo javne uprave na njegovu obvezu rjeavanja, prije nego li se odlui za, mogue, dugotrajniji put upravno-sudske zatite.

Istie se, meutim, kako u situaciji koju predvia l. 64., slanje pournice nije potrebno i kako je, zapravo, na tetu sam stranke. Tijelo javne uprave nalo se u poziciji da mora postupiti prema presudi suda i donijeti upravni akt nakon to je ve ranije propustilo donijeti svoj akt prije pokretanja upravnog spora. I tom je prilikom, dakle, stranka morala poslati pournicu kako bi mogla takvu sudsku zatitu traiti. Nakon toga je tijelu javne uprave Upravni sud morao poslati tubu na odgovor. Tek nakon toga se tijelo javne uprave, u sluajevima uvaavanja tube, nalo u prilici izvravati sudsku presudu. Prema tome, tijelo javne uprave o vlastitoj neaktivnosti obavijeteno je ve tri puta. Stoga je vrlo upitna nunost jo jednog podsjeanja na dunost rjeavanja (i postupanja po sudskoj presudi). Istie se kako se ovakvim prenoenjem aktivnosti ponovno na stranku nju nepotrebno optereuje, a tijelo javne uprave moe opet otezati s donoenjem rjeenja i ekati slanje pournice jer bez nje nisu mogue daljnje akcije stranke. Smatra se kako tijela javne uprave moraju na djelovanje biti natjerana samim autoritetom sudske presude, te je nepotrebno i neoportuno da ih na taj autoritet treba podsjeati stranka.

l. 64. st. 1., nadalje, odreuje kako e, ako nadleno tijelo javne uprave akt ne donese ni u daljnjem roku od sedam dana od ponovnog traenja - pournice, stranka moi zahtjevom zatraiti donoenje upravnog akta od Upravnog suda. Maksimalni rok za predaju ovakvog zahtjeva nije utvren.

Zakonodavac je, dakle, ve u ovom trenutku istiui kako stranka donoenje upravnog akta od Upravnog suda trai zahtjevom, a ne novom tubom, naglasio potrebu svojevrsnog pretvaranja upravno-sudskog postupka u upravni, odnosno Upravnog suda u tijelo javne uprave. U takvom zahtjevu stranka mora precizirati to zahtjevom trai te mora iznijeti podatke iz kojih vidljivo da tijelo javne uprave u predvienom roku nije donijelo upravni akt, da je ona nakon toga predala pournicu te da ni nakon toga nadleno tijelo javne uprave nije donijelo akt.

Provodei postupak po zahtjevu stranke Upravni sud e, ako zahtjev ne odbaci zbog toga to ga je podnijela neovlatena osoba ili zbog toga to je preuranjen (podnesen prije isteka roka od 30 + sedam dana), prema odredbi l. 64. st. 2. najprije od nadlenog tijela zatraiti obavijest o razlozima zbog kojih nije donijelo upravni akt. Ovdje je zakonodavac u potpunosti pretvorio Upravni sud u tijelo javne uprave te mu dodijelio iste ovlasti i dunosti kakve, u upravnom postupku ima drugostupanjsko tijelo kada odluuje po albama zbog nedonoenja prvostupanjskog rjeenja. Stoga e i ovoj situaciji budue postupanje Upravnog suda biti rukovoeno daljnjom neaktivnou tijela javne uprave ili stavom Upravnog suda o razlozima za takvu neaktivnost. l. 64. st. 2., naime, predvia da e, ako tijelo javne uprave ne obavijesti sud u roku od sedam dana o razlozima nedonoenja akta, ili ako, prema miljenju suda, razlozi koje je tijelo iznijelo u obavijesti ne opravdavaju neizvrenje sudske presude, Upravni sud donijeti rjeenje koje u svemu zamjenjuje akt nadlenog tijela.

ZUS-1991 sadri prazninu u ureivanju postupanja Upravnog suda kada ustvrdi da su razlozi za nedonoenje rjeenja po presudi opravdani. No, s obzirom da je u ovom sluaju Upravni sud zapravo u poziciji koja najvie slii poziciji drugostupanjskog tijela javne uprave koje odluuje o albi protiv utnje prvostupanjskog tijela javne uprave, teorija odgovor na ovo pitanje pronalazi u analognoj primjeni l. 119. st. 2. ZUP-a. Prema tome, istie se kako e Upravni sud u ovoj situaciji odrediti tuenom tijelu javne uprave novi rok za donoenje rjeenja u izvrenju presude koji bi trebao iznositi najvie 30 dana. Ako tijelo javne uprave donese rjeenje u naknadno ostavljenom roku sud bi postupak po zahtjevu trebao obustaviti. Tek ako nadleno tijelo javne uprave ne donese rjeenje niti u tom naknadnom roku Upravni e sud sam rijeiti stvar sukladno l. 64. ZUS-a-1991.

U starijoj upravno-pravnoj teoriji zauzeto je stanovite da Upravni sud, ako ne moe odmah donijeti rjeenje jer je potrebno utvrditi odreene injenice, moe takoer ostaviti nadlenom tijelu javne uprave rok u kojem e biti duno donijeti akt. No u novije vrijeme istie se neopravdanost ovakvog shvaanja. Istie se kako razlika izmeu situacija u kojima se neaktivnost tijela javne uprave opravdava i onih u kojima takva opravdanja nema mora dovesti i do razliitog postupanja Upravnog suda. Naime, injenica da je nadleno tijelo javne uprave s tolikom upornou proputalo svoju zakonsku obvezu na rjeavanje ne smije ostavljati Upravnom sudu slobodu pruiti tuenom tijelu jo jednu priliku za rjeavanje (i mogunost izbjegavanja eventualnih sankcija u postupku nadzora). Stoga se zakljuuje kako Upravni sud u situaciji kad je potrebno utvrditi jo neke injenice vane za donoenje rjeenja to mora uiniti sam.

Postavilo se i pitanje kako mora postupiti Upravni sud ako, nakon to je ve zapoeo s postupkom po zahtjevu stranke, nadleno tijelo ipak donese svoje rjeenje u izvrenju presude. O takvom postupanju pravna teorija i praksa tijekom vremena zauzele su dva oprena miljenja. Prema jednom, postupak Upravnog suda obustavit e se rjeenjem jer sud u tom sluaju ne moe pozvati stranku izjasniti se je li je takvim rjeenjem zadovoljna ili ne. Stranka bi protiv takvog akta mogla samo pokrenuti novu tubu prema l. 63. ZUS-a-1991. Drugo miljenje zalae se u ovoj situaciji za adekvatnu primjenu l. 32. ZUS-a-1991. To bi znailo da bi Upravni sud u sluaju naknadnog donoenja rjeenja trebao pozvati stranku da se u roku od 15 dana izjasni da li je takvim naknadno donesenim rjeenjem zadovoljna ili ne. Ako bi stranka izjavila da je rjeenjem zadovoljna, ili u ostavljenom roku ne bi dala nikakvo miljenje, Upravni bi sud donio rjeenje o obustavi postupka. Ako bi, pak, stranka izjavila da naknadno donesenim rjeenjem nije zadovoljna, Upravni sud trebao bi tuioevu izjavu da novim rjeenjem nije zadovoljan smatrati kao tubu podnijetu protiv novoga rjeenja.

Suvremena hrvatska upravno-pravna teorija priklanja se drugom navedenom miljenju istiui kako ono vie odgovara svrsi instituta zatite stranaka od utnje uprave. Nema, naglaava se nikakvog razloga postupak nepotrebno produavati i zaplitati kada je l. 32. ZUS-a-1991 odredio naine postupanja u ovakvim situacijama.

Ako nadleno tijelo ne obavijesti Upravni sud o razlozima nedonoenja rjeenja, ili takva obavijest prema miljenju suda ne opravdava neizvrenje sudske presude, sud e donijeti rjeenje koje u svemu zamjenjuje akt nadlenog tijela.

Formalna je, tako, znaajka sudske odluke kojom se rjeava sama stvar da se ona donosi kao rjeenje radi se o osobitosti l. 64. koji je u opreci prema ostalim sporovima pune jurisdikcije koji se okonavaju presudom. Ovakvim se imenovanjem sudske odluke kao rjeenja eljela istaknuti okolnost da je sud izuzetno stupio na mjesto nadlenog tijela javne uprave koje je propustilo donijeti upravni akt.

Nakon donoenja, Upravni sud rjeenje dostavlja tijelu nadlenom za izvrenje, koji ga je duan bez odgode izvriti. Na ovaj se nain eli pojaati disciplina u izvravanju i osigurati efikasnost upravnog spora. Ovakvo e rjeenje Upravni sud dostaviti i strankama, dakle i nadlenom tijelu koje nije donijelo odgovarajui akt u izvrenju presude.

S obzirom da ponovno nepostupanje i nedonoenje upravnog akta od nadlenog tijela, osim to je nezakonito, predstavlja i otpor provoenju volje suda izraenoj u sudskoj presudi, ZUS-1991 obvezao je Upravni sud na obavjetavanje tijela koje provodi nadzor nad radom tuenog tijela javne uprave o njegovom ponaanju. Svrha je ovakvog obavjetavanja poduzimanje disciplinskih mjera kojima e se sprijeiti budui grubi sluajevi neposluha nadlenog tijela javne uprave.
III. Obveznost i izvrenje sudskih odluka prema ZUS-u


ZUS upravni spor ureuje u prvom redu kao spor pune jurisdikcije, a tek podredno kao spor o zakonitosti s kasatornim ovlastima. l. 58. st. 1. ZUS-a, naime, propisuje:
Ako sud utvrdi da je pojedinana odluka javnopravnog tijela nezakonita, presudom e usvojiti tubeni zahtjev, ponititi pobijanu odluku i sam rijeiti stvar, osim kad to ne moe uiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuenik rjeavao po slobodnoj ocjeni.

S obzirom na navedeno, zakonodavac je i ureenju obveznosti i izvrenju odluka morao pristupiti polazei od shvaanja upravnog spora kao primarnog spora pune jurisdikcije. Meutim, smatramo kako zakonodavac nije u cijelosti uspio izgraditi efikasan i logian sustav obveznosti i izvrenja sudskih presuda, u prvom redu zbog toga to nije uspio odgovoriti na probleme i pitanja koje namee sustav spora pune jurisdikcije.

ZUS l. 10. pod naslovom Obveznost sudskih odluka obveznost sudskih presuda utemeljuje kao jedno od naela upravnog spora:
(1) Pravomona presuda suda obvezna je za stranke u upravnom sporu i njihove pravne sljednike.
(2) Pravomona presuda suda kojom se odluuje o zakonitosti opeg akta obvezna je za sve.

l. 10. st. 1., odreuje, tako, kako su presude obvezne za sve stranke u upravnom sporu kao i njihove pravne sljednike. Prema tome, pravomone presude upravnih sudova obvezuje tuitelje, tuenike i zainteresirane osobe. Naroito je vano istaknuti kako pravomone presude obvezuju tuenike tijela javne uprave.

Posebno elimo upozoriti kako je Europski sud u Strasbourgu Republiku Hrvatsku upozorio kako se opetovana vraanja predmeta na ponovno postupanje mogu smatrati pogrekom u postupovnom sustavu . Prema tome, od izuzetnog je znaaja da javnopravna tijela postupaju sukladno presudama upravnih sudova i na taj nain sprijee nepotrebna daljnja postupanja po zahtjevima za izvrenje.

Veliku novost u hrvatskom upravnom sudovanju predstavlja mogunost Visokih upravnih sudova da ulaze i u tkz. apstraktnu kontrolu zakonitosti. tj. da ocjenjuju zakonitost opih akata . Sud ima mogunost presudom ukinuti opi akt ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela. Ukinuti opi akt prestaje vaiti, odnosno ukinute odredbe opeg akta prestaju vaiti danom objave presude Visokog upravnog suda u slubenom glasniku Republike Hrvatske Narodnim novinama. S obzirom da opi akti djeluju apstraktno, erga omnes, takvo djelovanje mora imati i presuda kojom se opi akti ukidaju. Zbog toga ZUS i propisuje kako je pravomona presuda kojom se odluuje o zakonitosti opeg akta obvezna za sve.

ZUS je pitanje izvrenja sudskih odluka podrobnije uredio u svom petom dijelu. Tako se, najprije, l. 80. propisuje trenutak nastupa izvrnosti sudskih odluka (presuda i rjeenja):
(1) Presuda postaje izvrna nakon dostave stranci, ako presudom nije odreen drugi rok za izvrenje.
(2) Rjeenje postaje izvrno nakon objave, odnosno dostave stranci, ako ovim Zakonom nije drukije propisano.

Izvrnost sudskih odluka oznaava pravnu doputenost izvrenja izreke odluka. Izvrnost proizlazi iz obveznosti odluka.

Presuda u upravnom sporu postaje izvrna nakon dostave stranci, ako presudom nije odreen drugi rok za izvrenje. Dakle, bez obzira je li presuda objavljena odmah po zakljuenju usmene rasprave ili najkasnije u roku od osam dana po okonanju usmene rasprave , presuda e postati izvrna tek dostavom stranci pisanog otpravka objavljene presude. To znai da objava presude nema utjecaj na njezinu izvrnost.

l. 66. st. 6. ZUS-a propisuje kako alba ne odgaa izvrenje pobijane presude. Dakle, izvrnost i pravomonost sudskih presuda na koje je izjavljena alba u pravilu ne nastupaju istovremeno jer prvostupanjska presuda upravnog suda postaje izvrnom im je dostavljena stranci. Dakle, i nepravomona presuda obvezna je za izvrenika.

Navedeno zakonsko rjeenje ne smatramo u potpunosti ispravnim. Naime, ne moe se smatrati opravdanim kretanje u prisilno izvrenje sudske presude prije nego li je upravni spor uope okonan te da se zatim, u sluaju drukijeg meritornog rjeavanja spora od Visokog upravnog suda pristupa restituciji. Ovako strog reim ZUS-a donekle je ublaen odredbom sukladno kojoj Visoki upravni sud na prijedlog tuitelja moe odgoditi izvrenje osporavane presude. ini se da je naelo obveznosti sudskih odluka u odredbama ZUS-a dobro osmiljeno, no u korelaciji s odredbama o izvrnosti i odgodnom uinku albe slabije razraeno.

Rjeenja koja upravni sud donosi na usmenoj raspravi te ih objavljuje postaju izvrna odmah po objavi. No, ako je rjeenje doneseno izvan rasprave, pa se stranci dostavlja u pisanom otpravku, bilo zato to usmena rasprava u sporu nije uope odrana, jo nije odrana ili se ve odrala, ono postaje izvrno trenutkom uredne dostave stranci.

l. 81. ZUS-a , nadalje, posebno propisuje izvrenje presuda:
(1) Izvrenje presude kojom je sud rijeio stvar duan je osigurati tuenik.
(2) Kad je presudom ponitena pojedinana odluka tuenika, a stvar nije rijeena, tuenik je obvezan postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 30 dana od dostave presude. Tuenik je vezan pravnim shvaanjem i primjedbama suda.
(3) Ako tuenik ne osigura izvrenje presude u odreenom roku, tuitelj moe zahtjevom za izvrenje od suda zahtijevati izvrenje presude.
(4) Izvrenje se provodi prema pravilima kojima je ureeno izvrenje u opem upravnom postupku.

Koncepcija izvrenja presuda sadrana u ZUS-u rezultat je opredjeljenja zakonodavca za primarno reformacijske odluke upravnih sudova i Visokog upravnog suda. Sukladno ovome modelu, kada upravni sud tubeni zahtjev usmjeren na ocjenu zakonitosti pojedinane odluke ili proputanja donoenja pojedinane odluke u zakonom propisanom roku usvoji, u pravilu e presudom sam rijeiti upravnu stvar. S obzirom da sud u upravnom sporu moe odluiti i o naknadi tete te povratu stvari, trebat e se izvriti i ove odluke. Izvriti treba i presude u kojima upravni sud nalae tuenom javnopravnom tijelu izvrenje ili suzdravanje od poduzimanja neke radnje koju je ovaj prema zakonu, drugom propisu, pojedinanoj odluci ili upravnom ugovoru obvezan poduzeti odnosno suzdrati se od njezina poduzimanja. Time izvrenje u upravnom sporu dobiva na velikom znaenju.

U sluaju kada upravni sud presudom usvoji tubeni zahtjev te pojedinanu odluku tijela javne uprave poniti, upravni predmet se vraa u stanje u kojem se nalazio prije nego li je odluka u upravnom postupku uope donesena. Takvom sudskom presudom ponitavaju se i sve pravne posljedice koje su rezultat izvrenja ove odluke. Stoga javnopravno tijelo koje je ovu odluku donijelo mora ponovo poduzeti radnje u upravnom postupku u kojem je ponitena odluka donesena. Prema tome, ako je upravni sud ponitio pojedinanu odluku drugostupanjskog tijela, ovo tijelo mora ponovo rjeavati po albi, jer je alba ostala nerijeena. S druge strane, ako je ponitenu odluku donijelo prvostupanjsko tijelo, ono ponovo mora rjeavati o zahtjevu stranke, odnosno mora ponovo provesti upravni postupak kada god ga na to obvezuje neki propis.

Tueno tijelo javne uprave mora postupiti prema izreci presude te novo rjeenje, sukladno pravnom shvaanju i primjedbama suda, donijeti u roku od 30 dana od dostave presude. Kada tijelo javne uprave povodom takve presude upravnog suda donese drukiju pojedinanu odluku, ono se treba pobrinuti i za restituciju eventualno izvrene ponitene pojedinane odluke.

Meutim, ako tueno javnopravno tijelo u ostavljenom roku ne donese novu pojedinanu odluku ili je donese suprotno pravnom shvaanju i primjedbama suda, sud ne moe (povodom zahtjeva ili tube stranke) sam presudom rijeiti ovu stvar, a kako je to bio sluaj prema ZUS-u-1991. Razlog tome je to je ZUS upravni spor primarno koncipirao kao spor pune jurisdikcije, pa, zapravo, priroda upravne stvari, odnosno rjeavanje tuenika po slobodnoj ocjeni onemoguuju sudu da u ovom sluaju sam odlui u takvoj stvari. Naime da je sud u ovoj stvari mogao presudom odluiti o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke to je, sukladno l. 58. st. i 3. morao ve ranije uiniti.

Prema tome, jedina mogunost pravne zatite stranke u ovoj situaciji je ponovno pokretanje upravnog spora tubom protiv pojedinane odluke koja je donesena protivno pravnom shvaanju i primjedbama suda, odnosno protiv proputanja javnopravnog tijela da postupi prema odluci suda. Meutim, upitna je dopustivost takve nove tube (u prvom redu u sluaju nove odluke kojom se odstupa od presude suda) s obzirom na koncepciju pravomonosti sudske presude. Dakle, sud ovdje nema neki represivni mehanizam kojim moe prisiliti tijelo da postupi i donese odluku poduzimajui postupovne radnje predloene u presudi, a sam nije u mogunosti svojom odlukom zamijeniti pojedinanu odluku javnopravnog tijela.

Ako je upravni sud usvojio tubu, svojom presudom rijeio upravnu stvar te tuitelju podijelio neko pravo, tijelo javne uprave mora se suzdrati od svake aktivnosti kojom bi moglo onemoguiti ili ograniiti tuitelja u provoenju prava odreenog u presudi. Takva presuda odnosi se i na sve zainteresirane, ali i tree osobe, koje moraju tolerirati pravo tuitelja. Tada tueno javnopravno tijelo vie ne moe meritorno odluivati u toj upravnoj stvari, ve samo osigurava izvrenje presude.

Ako je, pak, upravni sud presudom nekoj od stranaka odredio kakvu obvezu, tuenik je duan osigurati izvrenje takve presude. Isto vrijedi i za sluaj kada je upravni sud presudom odredio tueniku da izvri neku radnju koju je prema zakonu, propisima, pojedinanoj odluci ili upravnom ugovoru obvezan izvriti. Ovo je rjeenje logino, jer i prema ZUP-u o izvrenju vodi rauna upravo tijelo javne uprave. Izvrenje takve presude provodi tijelo javne uprave koje je o upravnoj stvari rijeilo u prvom stupnju. Stoga e se drugostupanjska tijela, koja su esto tuenici u upravnim sporovima, za izvrenje sudskih presuda pobrinuti posredno, tj. putem prvostupanjskih tijela. Ako tuenik ne osigura izvrenje ove presude u odreenome roku, odnosno ako sam ne postupi sukladno presudi suda, tuitelj moe zahtjevom za izvrenje od suda zahtijevati izvrenje presude. No, ovdje se ponovo postavlja pitanje koje zakonske ovlasti sud ima u odnosu na izvravanje presude, osim ponovo nalaganja tueniku da osigura izvrenje iste te eventualno obavjetavanja tijela javne uprave koje nad tuenikom obavlja nadzor. Sve ovo u praksi moe dovesti do ozbiljnijih problema, jer zakonodavac nije regulirao daljnji postupak, odnosno prava tuitelja za sluaj nepostupanja tuenika po presudi u smislu citirane odredbe.

ZUS podrobnije ne razrauje niti sam postupak izvrenja, ve samo upuuje na primjenu pravila kojima je ureeno izvrenje u upravnom postupku . Meutim, pravila izvrenja propisana ZUP-om u brojnim e se sluajevima pokazati neodgovarajuima za postupanje prilikom izvrenja sudskih presuda. Tako, primjerice, ako tuenik u sporu zbog nezakonitog postupanja ne postupi prema presudi suda, ini se kako se izvrenje putem treih osoba ili neposrednom prisilom propisani ZUP-om ipak ne mogu smatrati prikladnima za koritenje prema tijelu javne uprave. Potrebno je naglasiti i kako upravni sudovi, barem u poetku, vjerojatno nee biti ni kadrovski niti materijalno opremljeni sredstvima za neposredno izvravanje svojih odluka. ini se da e ovako formulirane, ali prije svega i nedoreene odredbe ZUS-a o izvrenju presuda izazivati brojne probleme i dvojbe u primjeni.

Izvrenje rjeenja ZUS propisuje l. 82.:
(1) Rjeenje izvrava sud koji je rjeenje donio.
(2) Izvrenje novanih obveza odreenih rjeenjem provodi se u skladu s propisima kojima je ureeno sudsko izvrenje.

Kada je rjeenje objavljeno na usmenoj raspravi postaje izvrno odmah po objavi. Kada je rjeenje doneseno izvan usmene rasprave postaje izvrno trenutkom uredne dostave stranci . S obzirom da se rjeenjem odluuje o postupovnim pitanjima, izvrava ga sud koji ga je i donio.

Ovdje valja naglasiti kako se po odreenim rjeenjima postupak vie nee voditi te sud tada ima obvezu samo zakljuiti spis te ova rjeenja dostaviti strankama. To su sluajevi kada se tuba odbacuje kao neuredna odnosno, jer nisu ispunjene pretpostavke za postupanje po tubi ili se sud oglaava nenadlenim za postupanje po tubi, odnosno rjeenje kojim se spor obustavlja, rjeenje kojim sud i Visoki upravni sud odbacuju nepravovremenu albu, albu podnesenu od neovlatene osobe i neurednu albu ili sud odbacuje prijedlog za obnovu postupka te rjeenje kojim se ispravlja pogreka u presudi. Upravni sud morat e sam osigurati provoenje brojnih rjeenja kao primjerice rjeenja kojim se sudac izuzima od voenja spora, kojim se odluuje o iskljuenju javnosti s usmene rasprave, kojim se izdaje privremena mjera, kojim se odluuje koji e se predmet rijeiti u oglednom sporu, a u kojim predmetima e se prekinuti spor, kojim se odluuje o povratu u prijanje stanje , te onih rjeenja kojima se odbija neki od prijedloga stranaka, kao primjerice prijedlog za izvoenje dokaza svjedoenjem ili vjetaenjem i sl.

Izvrenje novanih obveza odreenih rjeenjem provodi se u skladu s propisima kojima je ureeno sudsko izvrenje. To znai da sud sve novane obveze koje u sporu odredi, ponajprije novane kazne koje izrie u svrhu odravanja reda na usmenoj raspravi i izvan nje , treba izvravati sukladno odredbama Ovrnog zakona .


IV. Zakljuak

U hrvatskom pravu koncepcija obveznosti upravno-sudskih presuda bila je isticana u raznim dravnim tvorevinama i ideolokim okvirima. Naelne odredbe o obveznosti presuda kroz vrijeme pratila je i normativno-tehnika razrada kojom se, u prvom redu, nastojalo osigurati efikasnu pravnu zatitu graana od proputanja tijela javne uprave da postupe po sudskim presudama.

ZUS-1991, spomenuto naelo i njegovu razradu uveo je i u pravo Republike Hrvatske. Iako je takav sustav imao nedostataka radilo se o prilino loginom i kvalitetnom postupovnom mehanizmu kojim se naelo obveznosti jamilo te omoguavala pravna zatita graana u sluajevima njegove povrede.

ZUS, novi zakon koji ureuje upravno-sudski postupak u Republici Hrvatskoj, takoer je proklamirao naelo obveznosti sudskih odluka. Meutim, smatramo kako je u razradi spomenutog naela propustio urediti postupovni sistem kojim se u potpunosti osigurava efikasnost sudskih presuda te titi graane od neposluha tijela javne uprave.

Miljenja smo kako e navedeni propust biti potrebno ispraviti razvojem kvalitetna upravno-sudske prakse, kao i moguim zakonodavnim intervencijama u tekst ZUS-a. Ako se to ne uini graanima se nee se pruati kvalitetna upravno-sudska zatita, a odlukama Europskog suda Republika Hrvatska vjerojatno e biti upozorena na potrebu usklaivanja vlastitog sustava sa l. 6. st. 1. Europske konvencije.

POVREDA MATERIJALNOGA PRAVAkao razlog nezakonitostiupravnog aktaSADRAJ:1. UVOD2. OBLICI POVREDE MATERIJALNOG PRAVA3. NAELO ZAKONITOSTI4. POVREDA MATERIJALNOG PRAVA ALBENI POSTUPAK, NADZOR, IZVANREDNI PRAVNI LIJEKOVI4.1. Postupanje tijela prvoga stupnja4.2. Postupanje tijela drugoga stupnja4.3. Ukidanje po pravu nadzora4.4. Ukidanje ili izmjena pravomonog rjeenja4.5. Pitanja vana s aspekta obnove (ponavljanja) upravnog postupka5. POVREDA MATERIJALNOG PRAVA SUDSKI NAZOR KONANIH UPRAVNIH AKATA 5.1. Mogunost djelovanja donositelja osporenog akta u svezi s upravnim sporom5.2. Povreda materijalnog prava kao razlog za pobijanje konanog upravnog akta tubom u upravnom sporu 5.3. Ekscepcija ilegalnosti 5.4. Obvezatnost pravnog shvaanja iznesenoga u presudi suda 5.5. Izmjena pravnog shvaanja6. UMJESTO ZAKLJUKA1. UVODPovreda materijalnog prava je razlog za albu u upravnom postupku i razlog za tubu u upravnom sporu prema odredbama Zakona o upravnim sporovima i Zakona o opem upravnom postupku.[1] Stoga se pomno iznosi u emu se moe sastojati takva povreda.2. Oblici povrede materijalnog pravaPonajprije, o povredi materijalnog prava moe se raditi o sluaju da je odluka u upravnoj stvari donesena arbitrarno, dakle bez primjene materijalnopravne norme kojom se ureuje situacija koja odgovara utvrenom injeninom stanju. ei e biti sluaj da na utvreno injenino stanje nije primijenjena odgovarajua materijalnopravna norma, bilo da se te injenice ne mogu podvesti pod primijenjenu normu nego pod neku drugu materijalnopravnu normu, a to ukljuuje i primjenu materijalnopravne norme koja je prestala vaiti, odnosno primjenu materijalnopravne norme koja jo ne vai (primjerice propis je na snazi od jednog datuma, ali se primjenjuje od nekoga kasnijega datuma). Najei sluaj pogrene primjene materijalnoga prava bit e nepravilno tumaenje norme koja je primijenjena, odnosno norma je pravilno izabrana te upravo odgovara injeninom stanju koje treba podvesti pod tu normu kao apstraktno pravilo, ali je pri traenju sadraja i smisla norme dolo do pogreke, pa je ta norma pogreno interpretirana. Dakako, do pogrenog tumaenja normi doi e ee u sluajevima kada su one nejasne, kada postoje meusobna protuslovlja, kada vie odredaba zajedniki ine apstraktno vrelo za konkretan sluaj i sl. Pritom valja uzeti u obzir izgraena pravila o interpretaciji pravnih propisa (interpretativne tehnike)[2], pomagati se tumaenjima odnosno pravnim shvaanjima zauzetim u dosljednoj sudskoj praksi i konzultirati pravnu znanstvenu i strunu knjievnost.Sasvim osobit oblik pogrene primjene materijalnog prava postoji u situaciji kada je primijenjen zakon koji je u neskladu s Ustavom ili podzakonski propis koji nije u skladu s Ustavom i zakonom. Sudovi pritom imaju obvezu, ako moraju ukoliko imaju rijeiti sluaj uz primjenu podzakonskog propisa za koji nalaze da je u neskladu s Ustavom i zakonom otklone primjenu toga podzakonskog propisa, odnosno izvre ekscepciju ilegalnosti te pokrenu postupak za ocjenu ustavnosti pred Ustavnom sudom Republike Hrvatske.Valja navesti da se zbog oite povrede materijalnog prava konano rjeenje moe po pravu nadzora ukinuti u roku od godine dana od kada je postalo konano, s time da ovlatenje za ukidanje ima hijerarhijski vie tijelo. Isto tako u povodu albe moe se reformirati rjeenje i na tetu jedine stranke koja se alila, ako se radi o aktu koji je donesen uz oitu pogrenu primjenu materijalnog prava.ini mi se zanimljivim ukazati na ustaljeno stajalite Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojemu je pogrena primjena mjerodavnog propisa do mjere da se pojedinani akt ini pravno neprihvatljivim, (dakle i kada se radi o pogrenom tumaenju materijalno-pravnih odredaba) u svojoj biti povreda ustavnog jamstva jednakosti zajamenog lankom 14. stavkom 2. Ustava. Tako primjerice u izdvojenom miljenju uz Odluku broj: U-III-153/99, od 24. oujka 2004. (Objavljeno u Narodnim novinama broj 49/2004), sudac koji je izdvojio miljenje navodi: Prema ustaljenom stajalitu Ustavnog suda, povreda jednakosti u materijalno-pravnom smislu oituje se, pored ostalog, u pogrenom tumaenju, odnosno primjeni mjerodavnog propisa, to pojedinani akt ini pravno neprihvatljivim.U svezi s interpretativnom zadaom sudaca u predstojeoj prilagodbi europskom pravu za oekivati je znatne napore u postizanju pravilne primjene materijalnog prava kada se uzme u obzir naelo favor conventionis.[3]3. NAELO ZAKONITOSTITijela koja rjeavaju upravne stvari duna su donositi upravne akte na temelju zakona, drugih propisa dravnih tijela te opih akata pravnih osoba koje one donose temeljem javne ovlasti. To naelo ukljuuje kako osiguranje formalno-pravne zakonitosti (potivanje postupovnih pravila o nainu voenja postupka u svim fazama, utvrivanje pravoga stanja stvari, potivanje propisa o obliku i dijelovima upravnog akta), tako i osiguranje materijalno-pravne zakonitosti (pravilnu primjenu materijalnih propisa na osnovi kojih se odluuje u konkretnoj stvari).To krucijalno naelo upravnoga pravnog sustava sadri odredba lanka 19. Ustava Republike Hrvatske.[4]Naelo zakonitosti kao jedno od osnovnih naela sadranih u Zakonu o opem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96 Odl. USRH) (u daljnjem tekstu: ZUP) situirano je u uvodnim opim odredbama u lanku 4. toga Zakona.[5]Sankcija naela zakonitosti s jedne je strane u pravu ovlatenih osoba na koritenje pravnih lijekova, a s druge strane u ovlatenju drugostupanjskog i u odreenim sluajevima drugoga hijerarhijski viega tijela, odnosno nadlenoga suda da anulira (poniti, ukine) nezakonit akt.Ve u fazi prvostupanjskog odluivanja pridravanje materijalno-pravnih propisa koji reguliraju odreeno upravno podruje i pod koje se ima podvesti konkretna injenina situacija, bitno je stoga da se ne poini sadrajna (materijalna) povreda zakona koja e rezultirati pogrenim pravnim efektom i predstavljati razlog nezakonitosti prvostupanjskoga upravnog akta.Dobro poznavanje i razumijevanje materijalnoga prava vano je i za odreivanje koje su injenice pravno relevantne i utvrenje pravoga stanja stvari (u smislu lanka 7. ZUP-a).[6]Razmatrajui odredbe lanka 209. ZUP-a koje se odnose na sadraj obrazloenja prvostupanjskoga upravnog akta vidimo da se prvostupanjsko tijelo mora pozvati na pravne propise na temelju kojih je stvar rijeena. U tzv. pravnom dijelu obrazloenja uz navoenje odredaba materijalno-pravnih propisa tijelo bi trebalo izloiti i odgovarajuu njihovu interpretaciju u primjeni na utvreno injenino stanje.[7]Iz sudske prakse:Zakonitost osporenog rjeenja ocjenjuje se prema propisima koji vae u asu donoenja rjeenja.(VSH, - U-2244/68, od 25. IV 1969.).Pripada li stranci ili ne pripada neko pravo prosuuje se prema propisima koji su na snazi u vrijeme donoenja rjeenja, ako samim propisom nije drukije odreeno. (USH, Us-5165/76, od 7. XII 1977.).Obrazloenje rjeenja uvruje naelo zakonitosti. Preko obrazloenja utvruje se je li se upravno tijelo rukovodilo naelom zakonitosti i postupalo tako da u voenju upravnog postupka i odluivanju omogui strankama da to lake zatite svoja prava i pravne interese. (Ustavni sud RH, U-I-248/94, od 13. XI 1996.)U dvostupanjskom upravnom postupku, to je sukladno Ustavu[8] pravilo prema naem postupovnom upravnom pravu[9] ovlatena osoba moe u propisanom roku[10] od petnaest dana podnijeti albu i zbog sadrajne nepravilnosti i nedostatka prvostupanjskog akta koja je rezultat povrede materijalnog prava pri njegovu donoenju.4. Povreda materijalnoga prava albeni postupak, nadzor, izvanredni pravni lijekovi4.1. Postupanje tijela prvoga stupnjaAko prvostupanjsko tijelo nae da je alba doputena, pravovremena i izjavljena od ovlatene osobe, ispitat e opravdanost albe i ovisno od utvrenog zamijeniti svoje rjeenje protiv kojega je izjavljena alba i novim rjeenjem drukije rijeiti upravnu stvar. To fakultativno postupanje predvieno je za situaciju kada prvostupanjsko tijelo smatra da nije bilo procesnih propusta, te da je injenino stanje potpuno i pravilno utvreno, a radi se o otklanjanju nedostataka nastalih zbog povrede materijalno-pravnih propisa. Drukije rjeavanje upravne stvari podrazumijeva odluivanje u granicama albenih zahtjeva, a bitno je da donoenje novoga prvostupanjskog rjeenja u povodu albe stranke nije zadiranje u kakva prava i pravne interese neke druge stranke. Novim rjeenjem koje je i nadalje prvostupanjski akt, zamjenjuje se rjeenje koje se pobijalo albom, a to mora biti vidljivo iz izreke novoga rjeenja (lanak 208. stavak 2. ZUP-a), s time da se u obrazloenju moraju navesti razlozi koji su bili odluni da se u povodu albe drukije rijei (l. 209. stav 2. ZUP-a). Pod opravdanom albom misli se na albu koja je u materijalnom pogledu opravdana, jer je zbog formalnih nedostataka rjeenja predviena intervencija prvostupanjskog tijela sukladno odredbama lanka 236. i 237. ZUP-a. Raniji komentatori, primjerice Majstorovi[11] isticali su da je nesumnjivo da se odredba lanka 235. ZUP-a[12] moe primijeniti uglavnom u jednostranakim stvarima, a u viestranakim samo ako se novim rjeenjem ne dira u prava koja su ranijem rjeenjem priznata kojoj drugoj stranci. Prema presudi Vrhovnog suda Hrvatske, broj: U-3568/72, od 18. listopada 1973. tijelo koje je donijelo rjeenje koje se pobija albom moe povodom albe izmijeniti to rjeenje samo u jednostranakim stvarima. 4.2. Postupanje tijela drugoga stupnjaAko drugostupanjsko tijelo nae da je alba koja mu je dostavljena na rjeavanje doputena, pravovremena i izjavljena od ovlatene osobe uzet e predmet u rjeavanje (lanak 239. ZUP-a) pa e albu odbiti kad utvrdi da je postupak koji je rjeenju prethodio pravilno proveden i da je r