Predajnik je kolekcija elektronskih komponenata i kola čija je uloga da pretvore signal informacije u signal

podesan za prijenos preko određenog komunikacionog medijuma.

Predajnici se sastoje od oscilatora, pojačavača, oscilatornihkola, filtera, modulatora, frekventnih

mješača (miksera), frekventnih sintisajzera, i drugih kola.

Originalni signal informacije obično modulira talas nosilac više frekvencije kojeg stvara predajnik, i ova

kombinacija signala se onda podiže na viši nivo snage koji je potreban za prijenos.

Komunikacijski kanal je medijum preko kojeg se signal prenosi. Medijumi su razni, i uključuju žicu, optička

vlakna, vazduh, i vakuum.

Vrste su razne, ovisno o tipu informacija, medijumu prijenosa i drugim faktorima. Neki su navedenih su u

stvari u sklopu primopredajnika - kombinacije predajnika i prijemnika.

Radio predajnik

Televizijski predajnik

Radarski predajnik

Telefon

Mrežna kartica  (internet komunikacija)

Prijemnik je kolekcija elektronskih komponenata i kola čija je uloga da prime poruku prenesenu preko

nekog medijuma i izdvoje koristansignal informacije iz nje.

Prijemnici se sastoje od pojačavača, oscilatora, oscilatornih kola, filtera, demodulatora, frekventnih

mješača (miksera), i drugih kola.

Originalni signal informacije se obično demodulira (izvlači iz primljenog signala) pomoću demodulatora.

Koristan signal informacije može biti zvuk kod radio prijemnika, slika i zvuk kod televizijskog

prijemnika, binarni kodovi kod računara, i drugo

Vrste su razne, ovisno o tipu informacija, medijumu prijenosa i drugim faktorima. Neki su navedenih su u

stvari u sklopu primopredajnika - kombinacije predajnika i prijemnika.

Radio prijemnik

Televizor

Radarski prijemnik

Telefon

Mrežna kartica  (internet komunikacija)

Radio-predajnik je elektronski uređaj koji stvara električne oscilacije visokefrekvencije, pojačava

ih i moduliše korisnim signalom informacije, i preko predajneantene zrači ih u slobodni prostor.

Mali dio te izračene energije se prima u radio-prijemniku, koji je pretvara u koristan signal

informacije.

Podjela

Po pokretljivosti se dijele na prenosne, prevozne i stacionarne, po frekventnom opsegu na nisko,

srednjo, visoko, vrlo visoko i ultravisoko-frekventne, po vrsti rada naradio-telegrafske, radio-

telefonske, radio-teleprinterske, radarske, televizijske, po predajnoj snazi na male snage (do 100

W), srednje (do 1000 W) i velike snage (preko 1000 W), prema dometu na radio-predajnike malog

dometa (do 10 km), srednjeg dometa (do 100 km) i velikog dometa (preko 100 km), a po

vrsti modulacije na radio-predajnike

sa amplitudnom,frekventnom, impulsnom i faznom modulacijom.

[uredi]Dijelovi

Svaki radio-predajni se sastoji od više dijelova. Osnovni su: stepen za generisanje oscilacija

radne frekvencije, stepen za pojačavanje visokofrekventne (VF) snage, antenski stepen, i

modulacioni stepen (modulator).

Stepen za generisanje oscilacija radne frekvencije se bazira na elektronskom oscilatoru, koji

može biti raznih konstrukcija. Najčešći su kristalni oscilatori (koriste kristal kvarca) i oscilatori

sa oscilatornim kolima.

Stepeni za pojačanje VF snage obično rade u klasi B ili C, pošto stepen izobličenja nije jako

važan a izlazna snaga jest. U klasi C se jedna izlazna poluperioda signala potpuno odsijeca. Da bi

se povratio talasni oblik, u izlaznom kolu takvog stepena se nalazi oscilatorno kolo, koje osciluje

na potrebnoj frekvenciji primajuću energiju od pojačavača klase C svake druge poluperiode.

Antenski stepen ima zadaću da primi pojačani i već modulisani signal VF, da

prilagodi impedansu izlaznog stepena predajnika anteni, i da preko antene zrači signal informacije

u okolni prostor.

Modulatorski stepen služi za utiskivanje korisnog signala informacije na noseću visoku frekvenciju

predajnika. Sam način rada ovisi od konstrukcije i tipa modulacije. Pri jednostavnoj amplitudnoj

modulaciji, moguće je recimo mijenjati amplitudu (veličinu) izlaznog VF signala promjenom

napona na kolektoru/anodi izlaznog stepena predajnika. Takva modulacija se onda zove

kolektorska ili anodna modulacija, ovisno o izlaznom elementu (tranzistor ili elektronska cijev)

Telefon (iz grčkog: τῆλε, tele, "udaljen" i φωνή, fone, "zvuk") je uređaj za komunikaciju na daljinu, koji se

koristi tako što prima i prenosi zvuk (uglavnom ljudski glas) sa jednog mjesta na drugo i obratno. Većina

telefona radi tako što prenosi električni signal preko složenog sistema telefonskih mreža koji dozvoljava

komunikaciju skoro bilo kojeg korisnika telefona sa skoro bilo kojim drugim.

Uvod

Postoje tri osnovna načina kojim se neki korisnik telefona povezuje na telefonsku mrežu:

tradicionalni (fiksni telefon), koji je povezan kablovima sa jednom određenom fizičkom lokacijom;

bežični i radio telefoni, koji koriste ili analogne ili digitalne signale;

satelitski telefoni, koji koriste telekomunikacione satelite; i

Postoje i VoIP veze (iz engleskog Voice over IP što znači Glas preko Internet protokola) koje se koriste

Internet vezom. Za sada se ove veze ostvaruju preko tradicionalnih bakarnih parica.

Između krajnjih korisnika, povezivanje se može vršiti preko bakarnog ili/i optičkog vlakna, mikro-talasa,

satelitske veze ili kombinacijom ovih.

Doskora, kad bi se reklo telefon, uglavnom bi se mislilo na fiksni telefon. Bežični i mobilni telefoni su sada

ustaljeni širom svijeta, pri čemu se od mobilnih telefona čak očekuje da će na kraju potpuno zamijeniti

"tradicionalne", fiksne telefone. Za razliku od mobilnih telefona, bežični se uglavnom smatraju "fiksnim"

telefonima, jer imaju domet uglavnom od nekoliko metara ili nekoliko desetina metara i uglavnom se

povezuju na baznu stanicu koja je potom povezana kablovima na fiksnu telefoniju.

[uredi]Delovi telefona

Delovi telefona su :

MTK (Mikrotelefonska kombinacija) to jest slušalica,

Tastatura ili brojčanik, zavisno od modela mada danas se sve više koriste telefoni sa tastaturom

i drugi delovi

[uredi]Istorija

Ostaje nerazjašnjeno ko je izumio prvi telefon, pošto su Antonio Meuči, Johan Filip Rajs, Aleksandar Bel i

ostali - svi kandidati za ovu titulu. Važno je zapamtiti da ne postoji nešto poput "jedinstvenog izumitelja

telefona". Stanje telefonije kakvo imamo danas je rezultat rada mnogih ruku, od kojih je svaka pomoć bila

veoma vrijedna.

[uredi]Bežični telefoni

Bežične telefone je izumio Teri Pol, 1965. godine. Oni se sastoje od bazne stanice (deo kompleta na koji

se stavlja slušalica) koja je kablovima spojena sa fiksnom telefonijom, i slušalice koja je radio talasima

spojena sa ovom baznom stanicom, tj. ne postoji gajtan kako kod klasičnog telefona. To korisnicima

dozvoljava da nose slušalicu bez bazne stanice, u okviru dometa ove bazne stanice. Bazne stanice u sebi

sadrže i punjač akumulatorske baterije u slušalici koja omogućava rad prenosne slušalice, tako da bežični

telefoni u principu ne funkcionišu pri nestanku struje.

Bežični telefoni su u početku koristili frekvenciju od 1,7 MHz za komunikaciju baze sa slušalicom. Da bi se

poboljšao kvalitet i prevazišli problemi ograničenosti dometa, ovo je kasnije promijenjeno tako da se koristi

FM na višim frekvencijama 49 MHz, 900 MHz, 2,4 GHz, i 5,8 GHz. Telefoni koji rade na frekvenciji od

2,4GHz se često miješaju sa određenim bežičnim mrežnim protokolima (802.11b/g) jer koriste istu

frekvenciju. Danas je domet slušalice do bazne stanice par stotina metara

Mrežni adapter (engl. Network card, NIC, network adapter) je deo koji se brine za

komunikaciju računara preko računarske mreže.

Moderne matične ploče obično na sebi imaju integrisan mrežni čip i priključak, ali takođe postoje i mrežne

kartice koje se ubacuju u PCI ležište. Danas se ređe viđaju odvojene mrežne kartice, obično se uzima

dodatna kartica (uz integrisanu) zbog mogućnosti priključivanja više mrežnih uređaja

(npr. ADSL modem,Ethernet), iako neke matične ploče dolaze i sa dva čipa, odnosno priključka.

Danas postoje mrežne kartice u 10, 100, i 1000 Mbit/s (Gigabit) izvedbama, što označava

propusnost podataka koju može da obradi jedna mrežna kartica

Radio-prijemnik je elektronski uređaj kojim se iz niza elektromagnetskih signala indukovanih

u anteni prijemnika, izdvaja, pojačava i detektuje signal korisneinformacije.

Isprva se energija promjenjivog elektromagnetnog polja (radio-talasa) pretvara u električnu energiju, a

završni izlaz je obično u obliku zvuka (zvučnik) ili prikaza na ekranu (radar). Radio-prijemnici se

primjenjuju za prijem radio-difuznog programa, televizijskog programa (slike i zvuka, kao dijelovi sklopa),

daljinsku kontrolu uređaja, radio-komunikaciju, radio-astronomiju i u druge svrhe

Osnovni električni parametri radio-prijemnika

To su frekventni opseg, osjetljivost, selektivnost, stabilnost, izlazna snaga i vjernost reprodukcije.

[uredi]Podjela

Može se izvršiti podjela po raznim parametrima. Obično se vrši po namjeni, frekventnom opsegu, načinu

rada, mjestu korištenja, po aktivnim elementima i tako dalje.

Radio prijemnik Filips iz 1934-1935. godine

[uredi]Podjela po namjeni

Mogu se podijeliti na radio-difuzne (koncertne), profesionalne i amaterske. Radio-difuzni (koncertni) služe

za prijem programa civilnih radio stanica. Profesionalni mogu biti vojni, policijski, za komunikaciju na

gradilištima, moru, vazduhu itd. Amaterski se grade za komunikaciju među radio-amaterima ili

eksperimente.

[uredi]Podjela po vrsti rada

Postoje radio prijemnici za prijem signala sa amplitudnom, frekventnom, impulsnom i faznom

modulacijom.

[uredi]Podjela po mjestu upotrebe

Mogu biti stacionarni, pokretni, i prenosni. Pokretni se recimo mogu dalje podijeliti u avionske, brodske,

tenkovske itd.

[uredi]Podjela po načinu biranja frekvencije

Postoje r. sa kontinuiranim biranjem frekvencije unutar radnog opsega, r. sa izborom 1-30 stalnih

frekvencija, i r. sa dekadnim biranjem frekvencija.

[uredi]Podjela po aktivnim elementima

Postoje cijevni (cevni), tranzistorski i r. sa integrisanim kolima. Kombinacije aktivnih elemenata raznih

generacija su česte.

Radio prijemnik Kosmaj 49 iz 1949. godine

[uredi]Podjela po načinu rada

Po načinu rada, mogu se podijeliti na dvije osnovne vrste: direktne radio-prijemnike i superheterodinske

radio prijemnike. Direktni radio-prijemnici vrše selekciju i pojačavanje visokofrekventnog signala na

promjenjivoj frekvenciji (frekvenciji predajnika). Superheterodinski radio-prijemnici vrše visokofrekventno

pojačanje na jednoj frekvenciji (takozvanoj međufrekvenciji).

[uredi]Podjela po frekventnom području

Mogu se podijeliti na dugotalasne, srednjetalasne, kratkotalasne, ultrakratkotalasne itd.

[uredi]Vrste radio-prijemnika

Po principu prijema radio-talasa, mogu se podijeliti na kristalne, r. sa direktnim pojačanjem, r. sa

reakcijom, r. sa superreakcijom i superheterodinske radio-prijemnike.

Elementarna podjela je samo na direktne (pojačanje VF se vrši na originalnoj prijemnoj frekvenciji) i

heterodinske (originalna VF se mijenja u drugu, obično nižu, za pojačanje u međufrekventnom stepenu).

[uredi]Kristalni radio-prijemnik

Kristalni radio-prijemnik.

Ova vrsta prijemnika se koristila od najranijih dana radio-tehnike. U najjednostavnijem obliku (kristalni

prijemnik) sastoji se od oscilatornog kola sa antenom (za primanje i izdvajanje željene frekvencije)

idiode za demodulaciju. U ranije doba se umjesto poluprovodničke diode za demodulaciju koristio

kristal galenita, bakar-oksida itd, pa naziv kristalni prijemnik dolazi odatle.

Ako se koristi poluprovodnička dioda, ona mora biti germanijumska, zato jer je pad napona na istoj mali,

od 0,1-0,2 volta. Pad napona na silicijumskim diodama je oko 0,5-0,7 volti, pa su takve diode bez

posebnog spoja nepodesne za demodulaciju u kristalnom radio-prijemniku.

Ovakav prijemnik je patio od slabe selektivnosti i male izlazne snage, pa je po otkriću elektronske cijevi,

kao aktivnog elementa za pojačanje, proširen u prijemnik sa direktnim pojačanjem (direktni prijemnik).

[uredi]Direktni prijemnik

Proširena šema direktnog prijemnika se uglavnom sastojala od jednog ili dva stepena visokofrekventnog

pojačanja, stepena demodulacije, i jednog ili više stepena niskofrekventnog pojačanja. Kao izlazni

pretvarač korištene su slušalice, zvučnik, katodna cijev itd. Ako je bio potreban prijem nemodulisane

telegrafije, dodavan je oscilator koji je miješanjem sa primljenim signalom stvarao čujan ton.

[uredi]Reakcijski prijemnik (prijemnik sa povratnom spregom, audion)

Primjer regenerativnog prijemnika sa elektronskom cijevi.

Pošto su elektronske cijevi isprva bile skupe, razvijeni su načini da se ista cijev upotrijebi nekoliko puta.

Tako je kod audiona (reakcijskog prijemnika, prijemnika sa povratnom spregom) korištena

pozitivna povratna sprega, koja je povećavala pojačanje i selektivnost u visokofrekventnom stepenu.

Ovakvi sistemi su bili osjetljivi na samooscilacije i teži za podešavanje. Povratna sprega se morala

podešavati pri svakoj promjeni prijemne frekvencije. Pogrešno podešen audion je emitirao VF oscilacije

(radio je i kao predajnik), koje su smetale okolnim prijemnicima.

[uredi]Superreakcijski prijemnik (superregenerativni prijemnik)

Ovo je razvoj audiona kojem je dodat još jedan oscilator. Prijemnik povremeno ulazi u samooscilacije u

ritmu drugog oscilatora koji radi iznad zvučne frekvencije. Time se postiže manja selektivnost nego kod

audiona, ali pojačanja mogu da pređu 100 decibela po jednom stepenu.

[uredi]Superheterodinski prijemnik

Da bi se otklonili problemi sa promjenom pojačanja na raznim prijemnim frekvencijama, razvijen je 1920-ih

godina superheterodinski prijemnik. Ovo je danas najčešća forma radio-prijemnika.

Kod ovog prijemnika ponekad postoji jedan ili više (rijetko) stepena visokofrekventnog pojačanja. U radio-

difuznim prijemnicima često nema nijednog stepena VF pojačanja. Zatim dolazi lokalni oscilator i mješač

(mešač/miješalica/mešalica/heterodinski stepen). Namjena ovog stepena je da izvrši miješanje primljenog

signala visoke frekvencije sa signalom lokalnog oscilatora i proizvede izlazni signal jednak fiksnom signalu

međufrekvencije.

Pošto je međufrekvencija fiksna i najčešće iznosi 455 kiloherca za srednje talase (amplitudna modulacija)

i 10,7 megaherca za ultrakratke talase (frekventna modulacija), to znači da se i frekvencija lokalnog

oscilatora mora da mijenja paralelno sa frekvencijom primljenog signala, da bi se održala fiksna razlika.

Zbog toga u klasičnim superheterodinskim prijemnicima promjenjivi kondenzator za biranje stanica ima

dvije sekcije, od kojih se jedna koristi za podešavanje prijemne frekvencije u ulaznom kolu, a druga za

podešavanje frekvencije lokalnog oscilatora.

Proizvodnja međufrekvencije se obično bazirala na principu nelinearnosti mješačkog elementa

(tranzistor, dioda). Sa dvije ulazne frekvencije na nelinearnom elementu proizvode se sume i razlike

ulaznih signala i njihovih harmoničkih komponenti. Samo jedan željeni signal međufrekvencije je

propušten dalje sa podešenim oscilatornim kolom, dok su drugi potisnuti.

U međufrekventnom (MF) stepenu se ostvaruje najveći dio selektivnosti i osjetljivosti superheterodinskog

radio prijemnika. Pošto radi na fiksnoj frekvenciji, bilo je moguće masovno proizvoditi međufrekventne

transformatore (oscilatorna kola) u zatvorenim metalnim kutijicama (lončićima), čime je pala cijena

uređaja. Opet zbog fiksne međufrekvencije, podešavanje MF stepena je znatno olakšano, a problemi sa

nestabilnošću otklonjeni. Opasnost od samooscilacija je smanjena upotrebom relativno niske

međufrekvencije u odnosu na primani signal.

Poslije dovoljnog pojačanja VF signala u MF stepenu, dolazi stepen detekcije ili

demodulacije. Demodulator VF signal pretvara u niskofrekventni (NF) signal u opsegu zvučnih frekvencija.

Niskofrekventni pojačavač pojačava ovaj slabi audio signal do nivoa potrebnog za pogon zvučnika ili

drugog izlaznog uređaja.

Ukupno pojačanje superheterodinskog radio prijemnika se kreće od 10 hiljada do preko 1 milion, ovisno o

jačini primljenog signala.

Radio-primopredajnik je elektronski uređaj koji se sastoji od radio-predajnika iradio-prijemnika. Obično je

izlazne snage ispod 100 W, a primjenjuje se za komunikacije preko radio-talasa.

Korištenje odvojenih radio-predajnika i prijemnika na jednom mjestu se pokazalo nepraktičnim već

početkom 20. vijeka, pa se prišlo izradi kombinovanih uređaja u vidu radio-primopredajnika.

Po konstrukciji mogu se podijeliti na integrisane i neintegrisane. Integrisani imaju pojedina kola zajednička

za prijemnik i predajnik, i nalaze se u jednoj kutiji. Neintegrisani imaju posebne blokove prijemnika i

predajnika, povezane u zajedničko kućište, a izrađuju se tako da otkaz jednoga ne utiče na rad drugoga.