ISSN 0032-7271

PREGLEDasopis za drutvena pitanja

Broj 5-6

Godina 2007.

Godite LXXXVII

Sarajevo, septembar-decembar 2007.

PREGLED asopis za drutvena pitanjaIzdava: Univerzitet u Sarajevu Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II Bosna i Hercegovina Redakcija asopisa: Meho Bai Enes Durakovi Mustafa Imamovi Marina Katni-Bakari Senadin Lavi Mirko Pejanovi Hidajet Repovac Safet Smajki Nusret Smajlovi Glavni i odgovorni urednik: Mustafa Imamovi Zamjenik glavnog i odgovornog urednika: Marina Katni-Bakari Izvrni urednik u redakciji: Senadin Lavi Sekretar redakcije: Fuada Musli Lektor: Zinaida Laki DTP: Meldijana Arnaut Tira: 300 primjeraka 50 primjeraka u elektronskoj formi tampa: tamparija FOJNICA d.o.o. Fojnica Odgovorno lice tamparije: ehzija Buljina DvomjesenoISSN 0032-7271

4

PREGLED

ISSN 0032-7271

PREGLEDPeriodical for Social Issues

Number 5-6

Year 2007

Volume LXXXVII

Sarajevo, September-December 2007

PREGLED Periodical for Social IssuesPublisher: University of Sarajevo Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana Bosnia and HerzegovinaEditorial Board: Meho Bai Enes Durakovi Mustafa Imamovi Marina Katni-Bakari Senadin Lavi Mirko Pejanovi Hidajet Repovac Safet Smajki Nusret Smajlovi Editor-in-Chief: Mustafa Imamovi Editor-in-Chief Deputy: Marina Katni-Bakari Executive Editor: Senadin Lavi Editorial Board Secretary: Fuada Musli Language Editor: Zinaida Laki DTP: Meldijana Arnaut Press run: 300 copies 50 electronic copies Print: tamparija FOJNICA d.o.o. Fojnica Officer in charge in Printing-house: ehzija Buljina In two monthsISSN 0032-72716

PREGLED

SADRAJ

lanciEsad Zgodi: Demonokratija, hijerokratija i demokratija ............................. 13 Ifeta iri: Postmodernistika tekstualnost Toma Stopparda .................. 29

Umjetnost i drutvoAbdulah arevi: Post-filozofija i slikarstvo ...................................................... 45 Hidajet Repovac: Pobratimstvo bia u svemiru ................................................. 57 Rajko Igi: Stari gitarista i neka druga Picassova dela ........................... 65

O b r a z o v a nj eNevad Kahteran: Havajski program komparativne filozofije i znaaj njegove primjene na filozofske curriculume u Bosni i Hercegovini ....................................... 73 Elvira Islamovi: O drutveno-politikoj uvjetovanosti obrazovanja u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave ....... 85

P o g l e d i i m i lj e nj aKerima Filan: Mula Mustafa Baeskija : govor o sebi ............................... 117

PREGLED

7

Behija Durmievi: Mistina iskustva islama i kranstva : Rabija 'al-'Adawiyya i Meister Eckhart ............................... 145 Mujo Demirovi i Nevzet Veladi: Drutveno-politika i kulturna dimenzija djelovanja Mehmeda Demaludina auevia ..................................... 159 Zemir Sinanovi: Terorizam problem definiranja ..................................... 175

Prikazi i osvrtiVesna Ivanovi: Krivica nacija : restitucija i ispravljanje istorijskih nepravdi ........................................ 195 Asim Mujki: Perspektive politikog razvoja Bosne i Hercegovine .......... 209 Safet Bandovi: Izbjeglice rtve etnikog inenjeringa .............................. 215 Senadin Lavi: Pitanje o Bonjacima i Bosni ............................................... 227 Ramiza Smaji: Pravno-politiki razvitak Bosne i Hercegovine : dokumenti sa komentarima .................................................. 239 emso Tucakovi: Operacija Jesen '94. ............................................................. 243 ejla Maslo: Svakodnevni ivot u Vizantiji ............................................. 247 Emina erimovi [et al.]: Izvjetaj sa takmienja iz meunarodnog krivinog prava u Krzyzowi, Poljska (12-16. 11. 2006.) ................................................... 251

8

PREGLED

CONTENTSArticlesEsad Zgodi: Demonocracy, hierocracy and democracy ............................. 13 Ifeta iri: Postmodernist textuality of Tom Stoppard ............................ 29

Art and SocietyAbdulah arevi: Post-philosophy and painting ................................................ 45 Hidajet Repovac: Brotherhood of soul in space ................................................ 57 Rajko Igi: Old guitarist and some other Picasso's works ....................... 65

EducationNevad Kahteran: The Hawaiian Program of comparative philosphy and importance of its application on the philosophical curriculars in Bosnia and Herzegovina ................................. 73 Elvira Islamovi: About socio-political conditions made upon education in Bosnia and Herzegovina during Austro-Hungarian administration .......................................... 85

Attitudes and opinionsKerima Filan: Mula Mustafa Baeskija : speech of oneself ....................... 117

PREGLED

9

Behija Durmievi: Mistical experiences of Islam and Cristianity : Rabija 'al-'Adawiyya and Meister Eckhart .......................... 145 Mujo Demirovi i Nevzet Veladi: Socio-political and cultural dimension of work of Mehmed Demaludin auevi ...................................... 159 Zemir Sinanovi: Terrorism a problem of definition .................................... 175

Comments and reviewsVesna Ivanovi: The guilt of nations : Restitution and Negotiating Historical Injustices .................................. 195 Asim Mujki: Perspectives of political development of Bosnia and Herzegovina ................................................. 209 Safet Bandovi: Refugees victims of ethnic engineering ........................... 215 Senadin Lavi: Question about Bosniaks and Bosnia .................................. 227 Ramiza Smaji: Juridical-political development of Bosnia and Herzegovina : documents with comments .................... 239 emso Tucakovi: Operation Autmn '94 ............................................................ 243 ejla Maslo: Everyday life in Byzantium ................................................. 247 Emina erimovi [et al.]: Comperition report on International Criminal Law in Krzyzowa Poland (12. to 16. 11. 2006.) ........................................................... 251

10

PREGLED

lanci Articles

UDK 342.3

Esad Zgodi

DEMONOKRATIJA, HIJEROKRATIJA I DEMOKRATIJA DEMONOCRATY, HYEROCRATY AND DEMOCRACY

Saetak U ovome tekstu autor razmatra pojmove demonokratije, hijerokratije i demokratije u njihovom meusobnom odnosu, uvodei interpretaciju u podruje politolokih analiza vlasti, politikog sistema, strukture drutva i odnosa drutvenih segmenata. Tumaei poliaspektne nijanse pojmova, autor svjesno i inspirativno govori o pojmovima rjeniki i leksikografski, tako da jezika igra u kojoj se pojavljuje jedan pojam priziva i razvija druge beskonane jezike igre, dovodi do nesluenih semiotikih multipliciranja u kojima se pojavljuju znaenjski svjetovi politikog. Kljune rijei: demonokratija, teokratija, hijerokratija, demokratija, demistifikacija, panracionalizacija, demoni, politika, kratologija Summary In this text the author discusses about notion of demonocracy, hyerocraty and democracy in their mutual relationship, introducing interpretation in field of political analysis of government, political system, society structure and relations between social segments. Explaining polyaspects of notion, the author consciusly and inspiratively speaks about them lexicaly, so as to linguistic game in which is shown a notion, calls and develops other endless lexical

PREGLED

13

games. That brings to unimagined semiotic multiplications in which are shown meaningfull worlds of political. Key words: demonocracy, teocraty, hyerocraty, democracy, demistification, panrationalization, demons, politics, cratology

Demistifikacija, desakralizacija i panracionalizacija svijeta ne uspijevaju: ljudi vjeruju i dalje kako postoje sotone, satane, demoni, avoli. I u filozofiji, naprimjer kod Kolakovskog (1989), ili Rougemonta (1995), iskuava se u tumaenju historije zla i zloina u ljudskoj historiji spoznajna vrijednost diskursa koji operira idejom avola. No, ona svakodnevna i predrefleksivna vjerovanja ne ostaju u intimi i u privatnosti: mogu biti u sreditu percepcija doivljaja i interpretacija drutva i politike. I tada su kognitivni odnosno pseudokognitivni izvor orijentacija i vrijednosti preferencija, dio su emocionalnih doivljaja ljudi, naroda, drava, voljna su osnova politikih praksi, jednostavno djelatna su, efektivna su, energetska su sila u socijalnim, politikim i nacionalnim stvarnostima. Demonokratija Vjerovanje u demone ovdje nas interesira samo u sluaju kada ono postaje izvorite politikih predstava, stavova, orijentacija, preokupacija i praksi. Promatrajui ga u tom kontekstu i u tom diskursu, recimo: ono se moe transformirati u vjerovanje u politiku demonokratiju: u tom liku vjerovanje u demone jest relevantno i za politologiju, a u naem tematskom kontekstu, svakako, i za kratologiju. Neovisno o tome da li vjerovanje u demone smatrali fikcijom ili stvarnou, ono, i kada bi bilo samo fantazmagorija, dakle politiki relevantno utoliko to motivira politike orijentacije, popularizira odreene slike politikog svijeta, sudjeluje u oblikovanju politika i politikih empirija, participira u profiliranju politikih futurologija i, s tim atribucijama i funkcijama, otuda, ulazi, kao tema, u refleksije o savremenoj politici i vlasti.

14

PREGLED

Drutvene znanosti o politici ne operiraju terminom i pojmom demonokratija. Istina, govori se, tu i tamo, o demonskom u politici rije je o metaforikim izrazu specifinih politikih stanja obiljeenih harizmatskim voama i masovnim mobilizacijama uzrujanog, opasnog, ekstazama obuzetog i fanatiziranog naroda. Jedan se ilustrativni opis tog demonskog moe nai, naprimjer, kod francuskog sociologa politike Raymonda Arona: ...nedopustivo je previati mo koju smo nazvali demonskom i koju obnaa samo jedan ovjek, bilo da je rije o odluci na vrhu kojom se milijuni ljudi alju u smrt, bilo da neki pojedinci posjeduju tajanstveni dar privlaenja sebi slinih, budei istodobno njihovu portvovnost i strah, oaravajui i pristae i protivnike, obiljeeni milou i roeni za zapovijedanje. Ako se takve karizmatske linosti domognu vlasti, ovjeanstvo drhti od tjeskobe i nade (Aron, 1996: 260), No, vidjet emo to uskoro, ono demonsko bie ovdje pojmljeno na drugaiji nain. Kako, dakle, izraz demonokratija ne funkcionira u sekularnim znanostima o drutvu i politici, to emo pokuati rekonstruirati sadrinu, opseg i smislove ovog pojma tako to emo ostvariti uvid u njegove mnogostruke upotrebe u retorici svakidanjeg vanznanstvenog govora. Pritom naglasimo: upotrebljava se i termin sotonokratija: opredjeljujui se za termin demonokratija, recimo kako ova dva izraza upotrebljavamo u sinonimnom smislu. No, sve te upotrebe imaju iza sebe politike motivacije, nose u sebi politike implikacije, emitiraju politike poruke i hoe biti djelatne u nacionalnoj, religijskoj i dravnoj realpolitici. U tom kontekstu promatrajui, u ii problemskih razmatranja koja e uslijediti stoji pitanje: u kakvim odnosima stoje demonokratija i demokratija. Ove veze su znaajne utoliko to ljudi vjeruju, govore, piu, objavljuju: ivimo u doba demonokratije, a ne demokratije, liberalne demokratije evroatlantskog svijeta nisu nita drugo do privid, la, obmana, one su, zapravo, samo jedno od lica i djela sotonskog zla i demonokratije.

PREGLED

15

*** Termin demonokratija javlja se, prije svega, u jeziku uene vjere, odnosno unutar teolokih refleksija o savremenom svijetu. Ovdje nas, razumljivo, zanima samo politika teologija, odnosno teologija s politikom tezom i aspiracijom. ta se u diskursu politiki orijentirane teologije podrazumijeva pod demonokratijom i u kojim se svrhama on ovdje upotrebljava? Prije svega, demonokratija je antipod teokratiji, ali e, pritom, teokratija, na kraju, pobijediti: ...povijest jest usmjerena prema vladavini Boga nad narodima: nakon kulminacije sotonokracije teokracija je logian ishod. Vladavina Boga poinje Kristovim dolaskom, nastavlja se razvojem teokratskih sila u Crkvi i dravi ... a zavrava u vjenosti vladavinom Boga Krista, kako Krista Kralja (i, 2006). Na tom loginom putu valja, meutim, biti djelatan: samo kada se drutva, politike i drave potine Crkvi, a posebno u pogledu poimanja i prakticiranja vjere i morala, moe se raditi na odupiranju silama sotonokratije. No, u meuvremenu, u oekivanju te vjene vladavine u konzervativnoj, antizapadno orijentiranoj, a posebno u tradicionalistikoj teologiji pravoslavlja, djelom demonskih sila zla i djelom demonokratije oznaava se cjelokupan evroatlantski svijet, ukljuujui i njegovu liberalnu demokratiju. Evo jedne ilustracije takvih predstava: Otpor prema Zapadu, koji je nekada iskljuivo znaio otpor prema Evropi, a danas dobija iri smisao otpora prema itavoj zapadnoj civilizaciji, sa prenoenjem teita na Ameriku, predstavlja opte mesto u teorijskim spisima srpskih bogoslova. Sintagme: Evropa je smrt, Evropa je nerotkinja poroka, Evropa je jeres, raskalaena odmetnica, otpadnica i bludnica, dronjava, izgladnela, podivljala, strvinska Evropa, podetinjeli i ostareli Zapad, spolja naarani grobni spomenici, a unutra mrtve kosti i smrad, ili dananja sintagma totalitarna demonokratija, samo su mali deo te kataklizmine slike koju su o Evropi, kao simbolu pojma Zapad, stvarali bogoslovi u XX veku nadovezujui se na rusku teoloku misao XIX veka (Milosavljevi, 2005). Nisu, naravno, iscrpljeni opisi demonokratije u percepcijama s teokratskim ambicijama motivirane i inspirirane teologije. Komu16

PREGLED

nizam je, naprimjer, demonokratija, govori se o komunistikoj demonokratiji, zapadnjaka drutva kao drutva materijalizma, racionalizma, prosvjetiteljstva, individualizma, antropocentrizma, i slino, takoer su djelo demonokratije. Svaka ateistika bezbona vlast, vlast koja poiva na lai sotona je otac svake lai zlu i sili jest demonokratija, a ona sama je totalitarna tiranija. Vladavina novca i korupcije, kapitalistiki hedonizam, politike i prakse porobljavanja i orobljavanja naroda, politika unesreivanja drugih radi vlastite sree, politika krenja ljudskih prava, ukljuivi i pomodarno pravo na eutanaziju, i slino, takoer su manifestacija i potvrda moi demonokratije. U krajnjem, demonokratija je izopaena antropokratija: s tim perverzijama antropokratija, zaraena zlim duhovima, prerasla u demonokratiju, jest, zapravo, nasilje nad prirodom i ovjekom, njihovo poniavanje, razaranje i konano unitenje. Sve u svemu, sve ono to se u jeziku evroatlantske liberalne demokratije promovira u demokratiju u diskursu konzervativne teologije oznaava se kao demonokratija. Demokratija je sama po sebi veliko zlo, ona se izopaava i survava u ponore demonokratije, ona je, zapravo, neto obmanjujue, ona je neto zamiljeno i imaginarno budui da se iza nje u stvarnosti krije demonokratija na djelu. Evo opisa jednog takvog bogoslovskog iskaza: ...svijet slobodnih, potenih i fer izbora, svijet slobodnih medija i slobodne komunikacije u bilo kojem smislu te rijei, svijet u kojem ne postoje tajne politike policije i kontraobavjetajne vojne slube pod kontrolom pojedinih politikih partija, a pogotovu ne pod kontrolom monih pojedinaca u njima, svijet u kojem ne postoje privatne vojske, paravojske i policije, u prisustvu predsjednika mojeg parlamenta, mitropolit Amfilohije naziva planetarnim zlom, a demokratiju naziva demonokratijom (Perovi, 2000). Zato se, meutim, demokratija pervertira u demonokratiju: Sa crkveno-teolokog stanovita (i u ovom rasuivanju veoma merodavnog) uzrok deformacije demokratije je mnogo dublje fundiran: sastoji se u grehu koji se, onotoloki, nastanio u telesnosti, ploti, antropolokoj samoslobodi, to je, kako je poznato iz biblijske istorije, dovelo do Prvorodnog pada, koji je prototip svih padova u okviru drutvene i individualne (a time i politike) prirode oveka. ... ovek bez Boga u sebi, ma kako se osamostaljivao, podloanPREGLED17

je grehu, tj. zlu u sebi i meu drugima u svim sferama ivota, meu kojima izrazito u politici (Mija, Pravoslavlje, br. 962). No, gdje je, onda, izlaz? Ni u demonokratiji, ni u liberalnoj demokratiji, ni u klasinoj teokratiji, nego u teodemokratiji. Sama Crkva u svojoj itavoj fiziko-metafizikoj strukturi je (a i empirijski treba da bude) idealna demokratija, teo-demokratija, njen najvii domet na zemlji. Crkveni narod, po meri ocrkovljenosti, predstavlja visoki demokratski (teo-demokratski) poredak. Crkva je organizam, mistino telo Hristovo, u kome svi organi, pojedinci i grupe, na razne naine i stepene, prema od Boga dobijenim darovima, sadejstvuju sluei jedna drugome. ... Ali se pun cilj, apsolutna teodemokratija, ne moe postii dok ovaj eon, vreme izmeu Prvog i Drugog Hristovog dolaska, traje (Mija, ibid.). U njoj se, u stvarnoj teodemokratiji, moe tek participirati budui da Crkva kao zajednica vjerujuih, a oni su narod Boiji, moe samo da putuje prema savrenom i vjenom svijetu Boijem. *** Osim u teolokom kontekstu, termin demonokratija koristi se i unutar teorija zavjera: njihova je vodea i opasna manira demonizacija Drugog. Sredinji objekt-rtva teorija zavjere jesu Jevreji, pa se, otuda, i demonokratija koja inae, tvrdi se tako u teorijama zavjera i u slikama demonokratije, nije nita drugo do lihvarsko-cionistika pseudodemokratija s kojom Jevreji, oslonjeni na cionistiku svjetsku mafiju i na megajevrejski kapital, ugroavaju druge, pa se govori i o jevrejskoj demonokratiji koja, navodno, upravlja i amerikom vladom smatra unutar teorija zavjera djelom jevrejske zavjerenike elite i njene neprozirne moi. No, uz Jevreje, i drugi nacionalni entiteti ulaze, kao rtve, u raznorodne teorije zavjere, pa, otuda, ne samo zbog opakog antisemitizma, valja ukazati i na druge njihove maligne dimenzije. One su, recimo to tako, noene htijenjem razorne dehumanizacije Drugog dehumanizacije koja priprema terene za konana rjeenja i u inovima zloina genocida a u tom htijenju obavljaju primarno zadau demonizacije navodnog neprijatelja nacije i drave. Otuda spoznajno produktivno funkcionira uvid: Teorije zavjere18

PREGLED

oito mogu biti opasne. Kad se neko drutvo uznemiri, slojevi puanstva koji su ogoreni ili uplaeni uvijek e rado optuiti one druge i ustvrditi da za vlastite mane i patnje nisu odgovorni oni sami nego neka mrana skupina spletkara. S druge strane, vladarima i upraviteljima odgovara da usmjere gnjev podanika na ranjive skupine koje se mogu nekanjeno istrijebiti. Teorija zavjere je savreno sredstvo da se ostvare takvi ciljevi. Budui da uvijek govori o nekakvim tajnama, praktiki se ne moe opovrgnuti. Kad se nau dokazi protiv nje, uvijek se mogu odbaciti kao dio same zavjere. S obzirom da u svijetu ima sve vie nepravde, siromatva i patnje, s jedne strane, te tiranije, s druge, moemo oekivati da emo vidjeti jo mnogo zlorabljenja teorija zavjera (Levy, 2005: 93). Prihvaajui Levyjevo rasuivanje o biti, spoznajnoj bezvrijednosti i implikacijama teorija zavjere, vano je, meutim, uoiti: teorije zavjere ne ostaju zatvorene u anonimne i irelevantne ezoterijske grupe, naprotiv, ove su teorije infektivne, epidemine, zarazne, pa, uzmimo, u kriznim stanjima i samoskrivljenim opasnostima, cijele nacije, i to u dominantnim tokovima njihove svijesti, mogu prihvatiti teoriju zavjere kao meritorno objanjenje tih stanja i tih samoskrivljenosti. Usto, i oficijelna politika nacijedrave moe recipirati teoriju zavjere pa samu sebe u svojim odlukama, taktikama, strategijama i operativnim djelatnostima deducirati iz njihova imaginarnog sadraja. Prema tome, teorije zavjere i njihova sklonost ka politici demonizacije Stranog kao neprijateljskog u recepcijama nacionalnih politika i dravnih realpolitika nisu stvar istih fantazmagorija, naprotiv, prihvaaju se sa svim odreenim ciljevima, a one same unutar tih politika, sa stanovita njenih aktera i njenih sljedbenika, obavljaju sasvim odreene pseudospoznajne i parapsiholoke svrhe. Neke od njih identificira i Pascal Bruckner: U tezi o uroti djeluje umirujue to to ona sve dogaaje objanjava djelovanjem podzemnih sila. Ali to oznaavanje Velikog Krivca moe ii u dva smjera: ili je ono oblik odricanja (emu se boriti s obzirom da neki superioran um kuje protiv nas mrane planove?), ili pak oznauje nekog rtvenog jarca, nekog neprijatelja kojeg valja unititi zato da se iznova nae izgubljeni sklad (kao u dananjoj Srbiji ili Aliru). Misao o zavjeri neopovrgljiva je zato to se obrazPREGLED19

loenja koja joj se suprotstavljaju izvru u dokaz svemonosti zavjerenika. (Vjeni je refren paranoika: je li moja greka to sam uvijek u pravu?) Priteuje onima koji sebe smatraju njezinim predmetom bolnost kritike, osporavanja. Ona im, naposljetku, prua vrhunsku utjehu: smatrati se dovoljno vanim zato da bi ih neki zlobnici, negdje na zemlji, pokuali unititi. Konano, najgora je zavjera ravnodunost: koliki bi od nas preivjeli pomisao da ne izazivaju u drugima ni dovoljno ljubavi ni dovoljno mrnje kako bi opravdali i najmanju zlonamjernost (Bruckner, 1997: 193). Biti demonizacijom Drugog u funkciji pseudoobjanjenja katastrofa koje samoskrivljeno produciraju nacionaldravne politike, imunizirati proglaavanjem Drugog u demonokrate te politike od kritike i autokritike, podsticati nacionalni narcizam, oblikovati autostereotipnu sliku nacije o vlastitoj veliini, vanosti i historijskoj relevanciji, ohrabrivati na bijeg iz stanja anonimnosti i ravnodunosti svijeta spram vlastita bivstvovanja sve to su, dakle, svrhe koje obavljaju teorije zavjere i njihova slika neprijateljske demonokratije u onim nacionaldravnim politikama i u onim nacionalnim javnim mnijenjima koja ih prihvaaju kao svoju samorazumljivu i samoopijajuu sastavnicu. *** Nadalje, izraz demonokratija sastavni je dio nacionalistikog vokabulara: i onda kada ne prihvata teorije zavjere i kada se kree izvan teokratskih slika savremenog svijeta retorika nacionalizma koristi ga kao jedan od termina kojim se vri dehumanizacija Drugoga. No, nacionalisti demoniziraju odnosno sotoniziraju i sve pripadnike vlastite nacije koji ne dijele njihove fantazme i mrnje: to su demonokrati koji izdaju nacionalne svetinje. Demonokratija se u nacionalistikoj optici potvruje i u neprestanoj borbi protiv uzvienih vrijednosti koje proizlaze iz historije, nacije i duha. *** No, moe li, eksplicitno ili skriveno, imanentno vjerovanje u demonokratiju biti jedna od vanih motivacijskih dimenzija i20

PREGLED

relevantnih komponenti strategijskih orijentacija dravnih realpolitika? Moe ako slijedi logiku religijskog i politikog fundamentalizma: tada, koristei religijsku terminologiju u sekularistikim verzijama, ona razvrstava svijet naroda i drava na prijatelje i demonizirane neprijatelje. No, ostavljajui ovdje, u naem tematskom kontekstu, postrani raspravu o smislu i znaenju figure neprijatelja u vezama i odnosima izmeu realpolitike i demonokratije, recimo kako su, i to nas primarno ovdje interesira, demonistike slike svijeta politike relevantne utoliko to participiraju u jednom od specifinih likova moderne vlasti hijerokratiji: ona ih, te slike, zapravo, producira i uzima kao legitimacijsku osnovu vlastitih htijenja i pretenzija. Hijerokratija Termin-pojam-fenomen hijerokratija veemo za odnose izmeu drave i crkve, odnosno vjerskih organizacija. Crkva je, ustvari, po definiciji, odnosno po samorazumijevanju, hijerokratska organizacija i institucija. Takvom je poima i Maks Veber: Jednu grupu koja ima vlast treba nazvati hijerokratskom grupom ako se u cilju garantovanja njenih poredaka primenjuje psihika prinuda putem davanja ili uskraivanja sredstava spasenja (hijerokratska prinuda). Crkvom treba nazvati hijerokratsku organizaciju sa karakterom ustanove ako njen upravni aparat polae pravo na monopol legitimne hijerokratske prinude (Veber, 1976: 38). Razumljivo, Crkva nije nikada ono svoje hijerokratsko i to kao supstancijalno naelo unutranjih odnosa i empirijsku zbilju socijalne samokonstitucije smatrala istom internom stvari, niti je, zapravo, svoje hijerokratske pretenzije ono davanje ili uskraivanje spasenja omeivala i reducirala na unutarnji crkveni teren. Naprotiv, s hijerokratskim pretenzijama i praksama uvijek je izlazila u vancrkvenu stvarnost drutva i politike. Pritom valja razlikovati dva osmiljena koncepta i dva efektivna metoda tog izlaenja, treba, zapravo, diferencirati pojmove i fenomene hijerokratije i teokratije: Hijerokratija nastoji da politiku vlast pretvori u vazala crkvene vlasti i lii je moi u meri u kojoj je to spojivo sa pretenzijom svetenstva na neposredno upravljanje. U teokratijiPREGLED21

svetenstvo ima neposrednu politiku vlast, a o hijerokratskoj vlasti je re i tamo gde svetenstvo uspeno spreava kralja da razvije samostalnu mo (Kulji, 1994: 126). Ako se ima u vidu historija crkvene kao hijerokratske vlasti a Crkva je, slijedei principe hijerokratije, organizirana i na harizmatski nain, dakle na osnovu raspodjele milosti (harizme), pa, otuda, u njoj ...nema apstraktne jednakosti svih pripadnika, ve vlada hijerarhija na temelju nejednake raspodele harizme, tj. od boga dodeljenog poziva na vladanje... (Kulji, ibid.: 127) moe se rei kako fenomen hijerokratije ima svoju viestoljetnu tradiciju figurira jo od doba ranih evropskih monarhija a papska vlast kao hijerokratska vlast dostie vrhunac u 13. stoljeu, da bi nakon toga poela da se rastae i slabi (Kulji, ibid.: 140) kada se vlast legitimira po milosti Boijoj i uz neposredni angaman svetenstva voljom Boijom zaduenog da tumai, (ne)podrava, nadzire i sankcionira sakraliziranu vlast monarha. (Detaljni uvidi u poimanje i funkcioniranje hijerokratije u doba feudalne Evrope mogu se nai u: Veber, 1976; Kulji, 1994) No, ne ulazei u historiju hijerokratije, a promatrajui je, to je, svakako, u naem tematskom okviru, prioritetno, u kontekstu sadanjice liberalnih demokratija unutar evroatlantskih drutava memorirajui, pritom, razlikovanje pojmova hijerokratija i teokratija recimo kako tumaenje pojma savremene hijerokratije podrazumijeva uvoenje pojma pravne drave i podjele dravne vlasti. Usto, rekonstruiramo sadrinu i opseg pojma hijerokratije i u kontekstu sekularne odnosno laike drave. *** Standardna je, neupitna je ve viestoljetna podjela vlasti u demokratskim dravama na zakonodavnu, izvrnu i sudsku vlast. No, govori se i o etvrtom stupu vlasti. Dva su pretendenta na tu vlast. Prvo, to su mediji, pa otuda i govorimo o fenomenu medijakratije. Drugo, tu su pretenzije crkvene hijerarhije da sudjeluje u oblikovanju i vrenju svjetovne vlasti, pa se zato i operira pojmom hijerokratije. Savremene drave liberalne demokratije deklariraju se i kao pravne drave, promovirajui, pritom, princip jednakosti pred22

PREGLED

zakonom kao svoj konstitucionalni princip. Na drugoj strani, moderne su drave u evroatlantskom svijetu i sekularne drave: ustanovljen je politiki poredak zasnovan na naelu razdvojenosti drave i crkve, a pritom je autonomija obostrana. ta je hijerokratija kada se fenomen koji se pokriva ovim izrazom promatra u kontekstu pravne i sekularne drave zasnovane na trodijelno diferenciranoj dravnoj vlasti? *** Leksikonski, hijerokratija se odreuje kao vladavina svetenstva. Budui da su Crkve hijerarhijski organizirane, to se moe rei kako, ovisno o mjestu na hijerarhijskoj ljestvici, svetenstvo ozbiljuje u ogranienom opsegu, i s preciznim ingerencijama te dosezima, svoju vlast na unutarcrkvenom terenu. Hijerokratija bi, u tom diskursu, oznaavala unutarcrkvenu vlast svetenstva. No, ta se dogaa kada tako pojmljena vladavina svetenstva hoe izai u vancrkvene prostore, kada se hoe protegnuti i na svjetovno, u profano, kad se hoe, zapravo, involvirati u politiku i dravnu vlast? To involviranje reprezentanata svetenike hijerarhije u dravnu vlast ovdje emo definirati kao pojavu i praksu hijerokratije u svjetovnoj vlasti. No, ovdje je vano uoiti: hijerokratija svjetovno-vlastodrake pretenzije svetenstva i Crkve uope ne ulazi u sferu politike i dravne sfere samo autonomnom voljom ili ekskluzivnim moima, nego, zapravo, i to je presudno, ini to uz asistenciju same dravne vlasti, odnosno njenih stratuma, formi i aktera. I jo neto: hijerokratski uplivi u dravnu vlast nisu samo etablirani, slubeni, formalizirani, oni su, zapravo, tu preko neformalnih utjecaja, parapravni su, parapolitiki su. Zato i figurira fenomen kriptohijerokratije: hijerokratija svetenici i organi crkvene organizacije postaje, uz zakonodavnu, izvrnu i sudsku vlast, etvrti, ali sada tajni, prikriveni, mimikrirani, podzemni lik i sudionik partner vlasti involviran, u ovoj ili onoj mjeri, u civilne institucije demokratske vlasti.

PREGLED

23

U njihovom instaliranju sudjeluje, prije svega, izvrna vlast, javna uprava, i uope dravna administracija, dakle oni segmenti dravne vlasti koji su po definiciji zadueni da praktino provode zakone pravne drave te ustavno-konstitucionalno naelo o razdvojenosti drave i crkve. *** ta ustvari ini izvrna vlast s dravnom birokratijom pa doputa to je nuna konzekvencija tog injenja da se demokratski reimi inficiraju deformitetima koje ovdje oznaavamo izrazom hijerokratija? Traje, uzmimo, izvjesni spor. Crkva bi da ga razrijei po kanonskom pravu i u skladu sa svojom aksiologijom. No, nasuprot stoji graanski zakon sekularne drave, a hijerokratiji se, pritom, ini kako su upravo ti svjetovni, civilni zakoni, u sekularnoj dravi preuski, pretijesni, skueni. Valja izai izvan zakonskih okvira: sada nastupaju dravni tumai i administrativni praktiari tog zakona i tog spora. Sada svjetovna vlast moe da kolaborira s hijerokratijom, u tumaenju tako se ona moe pravdati nee kruti legalizam, pa, zato, moe civilni zakon u njegovim valerima ignorirati, moe ga adaptirati, rastezati, selektirati, fleksibilno itati. Tako da razmiui uske okvire graanskih zakona dravna uprava stvara prostor za zaobilaznu recepciju i primjenu kanonskog prava, a sama se hijerokratija, sa svojim htijenjima, faktiki izuzima i stoji izvan zakona. Sada se, zapravo, svjetovna nomokratija stapa sa hijerokratijom: naputa se, pritom, naelo jednakosti pred zakonom, pa hijerokratija zauzima povlateni status te postaje superiorna, izuzeta, ekskluzivna u odnosu na druge objekte graanskog zakonodavstva ono to u zakonima vai za sve graanske entitete vie ne vai za crkvenu hijerarhiju i za hijerokratiju. Pravna drava je inficirana praksama teokratske drave, voljom dravne uprave preferira se kanonsko naspram graanskog prava, derogiraju se parlamentarni zakoni, ugroava se legitimacija drave kao ustavom etablirane laike drave, a demokratija se djelomice neformalno, birokratskom samovoljom i metodama kriptopolitike pervertira u hijerokratiju.24

PREGLED

No, kolaboracija dravne uprave i hijerokratije moe se dogaati i u jo radikalnijim praksama. Zamislimo, graanin je smatrajui da mu ona ugroava ili reducira ljudska prava i graanske slobode nezadovoljan nekom javnom obrednom praksom crkve, obraa se dravnoj administraciji i, kao rezultat, slijedi: graanin sam treba rijeiti spor upravo sa crkvenom hijerarhijom crkvenim organom u ijem se aranmanu, prema njegovom shvaanju, i kre njegova prava. Sada dravna vlast abdicira, uope ne primjenjuje dravno zakonodavstvo, ak moe da ignorira odluke ustavnih i drugih sudova, izruuje graanina etvrtoj vlasti hijerokratiji koja nije ni zakonita ni legitimna, kako bi mu ona sudila i presudila, hijerokratija od drave dobija satisfakciju i nesmetani prostor djelovanja, hijerokratija zadobija nezakonitu mo. Tako, dravna vlast ovdje, ona izvrna, derogira naela pravne drave i ignorira zakonima utvrenu obavezu da se, zaduena da provodi, izvrava zakone, angaira na zatiti ustavom zagarantiranih ljudskih sloboda i graanskih prava, a crkvena tijela hijerokratija instaliraju se kao neovisna vlast nad graanima. Graani nisu samo podvrgnuti legalnim i legitimnim oblicima demokratske vlasti zakonodavnoj, izvrnoj i sudskoj nego i nezakonitoj, demokratski neizabranoj, i time nelegitimnoj vlasti crkvene hijerarhije. Ustavnopravni poredak je ovakvim praksama podriven, graanska prava degradirana, a sama demokratija okrunjena. *** No, ova se infekcija i ovo se pervertiranje dogaaju i na supstancijalnijoj razini: u sferi i inovima zakonodavstva. Hijerokratija to hoe, u tome uspijeva, svoju Crkvu postaviti kao matinu, odnosno titularnu crkvu i vjeru, pa vie ne vrijedi jednakost svih vjera i vjerskih organizacija pred zakonom. Titularna Crkva hoe ekskluzivni status, a dravna joj vlast izlazi ususret: sklapaju se specijalni ugovori odnosno konkordacijski paktovi izmeu Crkve, pa i hijerokratske drave poput Vatikana koju ona predstavlja, i domicilne sekularne Drave, kojima se ovoj ili onoj vjerskoj organizaciji u odnosu na princip jednakosti pred zakonom garantira izuzetan odnosno specijalni poloaj. S onu stranu zakona o jednakosti svih crkava pred zakonom titularna Crkva sada postaje ekskluzivitet.PREGLED25

Tako se i u sferi zakonodavnog uma degradira ideja pravne i sekularne drave: hijerokratija dolazi na svoje, participirala je, bez ikakve legitimacije u izbornoj podrci graanskih biraa, u oblikovanju zakonodavne volje, involvirana je, dakle, u najviu, suverenu zakonodavnu vlast. I u ovom aspektu, politiki reim vlasti postaje mjeavina demokratije i hijerokratije, samo to je ovdje budui da hijerokratska vlast nije demokratski izborna vlast na djelu mjeavina legitimne i legalne zakonodavne vlasti i, na drugoj strani, nelegitimne odnosno nedemokratske i neformalne vlasti: u toj mjeavini na gubitku su demokratski ethos i kapaciteti same demokratije. U onoj mjeri u kojoj hijerokratija involvira svojim utjecajem na parlamentarnu vlast u toj mjeri i ona sama gubi na legitimitetu budui da doputa da bude suoblikovana po volji vlasti hijerokratije koja nema nikakav legitimitet u izbornom birakom tijelu. Tako je jedna od konzekvencija moi hijerokratije i dekadencija parlamentarne vlasti, a time i noseeg stupa i supstancijalnog izraza same liberalne demokratije. *** U liberalnim demokratijama teokratske ambicije su ograniene, a teokratski mentaliteti znaju da ne mogu vie u cjelini ovladati prostorima vlasti. Otuda se domiljaju i trae pukotine u poretku demokratije te zaobilazne puteve praktine participacije u svjetovnoj vlasti drave. Eksplicitna ili preparirana hijerokratija odnosno kriptohijerokratija jedan je od likova takvih mentaliteta i takvih praksi. U mjeri u kojoj uspijeva u svojim htijenjima, hijerokratija podriva temelje pravne i laike drave, a samu demokratiju okrunjuje kriptopolitikim djelatnostima u kojima bez njih bi bila ona nemogua ili krajnje ograniena u dosezima sudjeluju kolaboracionistiki orijentirani segmenti i slojevi same dravne vlasti: oslanja se, u simbiotskim vezama, ona, dakle, na politokratiju, partitokratiju i birokratiju. Hijerokratija pritom radi i na pridobijanju javnog mnijenja, a ini to, izmeu ostaloga, neprestanom reprodukcijom i popularizacijom svojih predstava o vladavini demonokratije: kako je svijet26

PREGLED

politike i vlasti demoniziran, to se ono spasonosno moe nai samo u njegovoj rekonvalescenciji terapijom koju svojim ethosom donosi hijerokratija. Pod presijama sebi naklonjene javnosti, isprepadane strahovima od svjetovne demonokratije, hijerokratija uspijeva u naumu da se institucije vlasti, krei temeljne principe sekularne i pravne drave, otvaraju ka voljama same hijerokratije, a sami graani dodatno podvrgnu njenim moima kao moima etvrte nelegitimne i nezakonite vlasti. Tako demokratije, podupirui na vlastitom tlu hijerokratiju, produciraju jo jedan od infektivnih likova vlasti koji rade na njenoj inherentnoj dekadenciji.

Literatura: Aron, Raymond (1996) Demokracija i totalitarizam, Izabrani teorijsko-politiki spisi, Zagreb, Politika kultura. Bruckner, Pascal (1997) Napast nedunosti, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske. i, Emil (2006) Teokracija je pobijedila sotonokraciju, Zagreb, hrvatski tjednik Fokus, 16. 6. Kolakovski, Leszek (1989) avo u istoriji, Banjaluka, Glas. Kulji, Todor (1994) Oblici line vlasti, Sociolokoistorijska studija o ideologiji i organizaciji uticajnih evropskih oblika line vlasti od antike do savremenog doba, Beograd: Institut za politike studije. Levy, Joel (2005) Tajna povijest, Skrivene sile koje su oblikovale prolost, Zagreb, Ljevak. Mija, Boidar, O teodemokratiji, Beograd, novine Srpske patrijarije Pravoslavlje, www. pravoslavlje. org. yu/broj/962. Milosavljevi, Olivera (2005) Iz razgovora u emisiji Radija B 92, Beograd, 18. 2. Perovi, Slavko (2000) Dnevnik Slavka Perovia, Podgorica, list Dnevnik, 18. 4. Rougemont, de Denis (1995) Udio avla, Split, Feral Tribune. Veber, Maks (1976) Privreda i drutvo, Beograd, Prosveta.

PREGLED

27

28

PREGLED

UDK 82.09 T. Stoppard

Ifeta iri

POSTMODERNISTIKA TEKSTUALNOST TOMA STOPPARDA POSTMODERNIST TEXTUALITY OF TOM STOPPARD

Saetak U lanku Postmodernistika tekstualnost Toma Stopparda autorica se bavi pitanjem postmodernizma u savremenoj drami. Putem analize dijaloga triju Stoppardovih komada ona pokuava osvijetliti parodijsku karakteristiku tipinu za Stoppardov postmoderni teatar. Kljune rijei: poststrukturalizam, postmoderna drama, jezik, stilogenost, dijalog/duolog, parodija, ironija, metatekstualnost Summary In the article titled Postmodernist textuality of Tom Stoppard the author deals with the issue of postmodernism in current drama. Through the analysis of dialogues in three plays written by Stoppard, she attempts to cast light on the parodic quality typical of Stoppards post-modern theatre. Key words: Poststructuralism, post-modern drama, language, stylistic features, dialogues/duologues, parody, irony, meta-text Od sedamdesetih godina dvadesetog stoljea u knjievnu teoriju i samu knjievnost ulazi termin poststrukturalizam. Pojam se koristi da bi se obuhvatili svi oni autori koje povezuje kritika reduktivnih strukturalistikih postavki o jeziku, znaku, strukturi,PREGLED29

sustavu, subjektu, komunikaciji, kontekstu, itanju i slino (Biti, 1997: 286). Poststrukturalisti tvrde da jezik nije sredstvo kojim se svijet moe predstaviti, jer, prvo, svijet nije nita drugo do jeziki konstrukt, a drugo, sam jezik je nepouzdan i nestabilan medij. Jezik ne moe opisati predmete koje saznajemo: jezini znakovi nisu privreni za pojmove koje oznaavaju, ve slobodno lebde oko njih, zavisei vie jedan od drugog nego od onog to oznaavaju. Znaenje jedne rijei uvijek je kontaminirano znaenjem drugih rijei... (Lei, 2005: 255). Budui da je sam medij odnosno instrument poimanja i predstavljanja nestabilan, i svijet koji percipiramo putem tog medija krajnje je neizvjestan i podloan razliitim tumaenjima. Sve je samo tekst, i to tekst koji je otvoren jer se u njemu znaenje neprestano odgaa, te je oznaavanje svedeno na slobodnu igru oznaitelja (Biti, 1997: 260) i vodi intertekstu. Posebitost postmoderne drame, koja u ovom radu nalazi svog predstavnika u Stoppardu, neodvojiva je od posebitosti postupaka postmoderne knjievnosti uope. Kao neke od karakteristinih manira ove najnovije knjievnosti Marina Katni-Bakari istie intertekstualnost, intermedijalnost, citatnost, autoreferencijalnost, pri emu metafikcionalnost postaje kljuni postupak nekih drama, a za stilistiku je interpretaciju bitna jer nerijetko postaje njihova stilska dominanta (Katni-Bakari, 2003: 204). Iako se navedene stilske tehnike mogu pronai u knjievnosti i ranije1, u postmodernom su okruenju ove dominante upotrijebljene svjesno, promiljeno... (Katni-Bakari, 2003: 205). Takvo smjetanje vlastitog teksta u sistem tekstova, to zajedno ine makrotekst svojstvene Kulture (Katni-Bakari, 2003: 205), impliciraju svijest o jeziku i autora i recipijenta, tako da jezik postaje iznova opaen, nekad ak i glavni junak dramskog teksta (Katni-Bakari, 2003: 205-206). Stoppardovi komadi odiu ovom stilogenou. Njegovo namjerno koritenje ur-tekstova kao to je Hamlet i opona1 Dovoljno je prisjetiti se djela Lawrencea Sternea, Tristram Shandy, na koje su i formalisti pozivali da bi bolje pojasnili zaudni jezik, ili Pirandellovog komada Sei personaggi in cerca dautore (est lica u potrazi za autorom). Vrlo rano u razvojnim okvirima njihovih zasebnih podanrova (jedno je nastalo u 18. stoljeu, a drugo na samom zaetku 20. stoljea) oba ova djela koriste izrazite karakteristike postmodernistike metafikcije.

30

PREGLED

anje stilskih dominanti Beckettovih i Pinterovih komada, dakle ponavljanja, dramskih tiina i duolokih igara, ini se voeno postmodernom milju o nestabilnosti medija komunikacije, te raznovrsnosti percepcija i tumaenja svijeta nastalih uslijed toga. Ovaj velikan se na scenu probio nakon relativno uspjene karijere novinara i dramskog kritiara. Njegov prvijenac Rosencrantz and Guildenstern Are Dead (Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi) imao je velikog uspjeha kod publike iako je podijelio kritiku. Dok ga je jedan manji dio kritiara hvalio, mnogi su ga kudili i prozivali scenskim parazitom koji svoje drame stvara neuspjeno imitirajui i inkorporirajui segmente Shakespearea, Becketta, Pirandella, Kafke, Pintera, Wildea i mnogih drugih evropskih i britanskih autora. Stoppard svoj dramski izriaj jednim dijelom gradi upravo eksperimentiranjem sa i parodiranjem razliitih dramskih izriaja, tako da u njegovim dramama moemo naii kako na elemente teatra apsurda (Rosencrantz and Guildenstern Are Dead) tako i na elemente epskog teatra (Jumpers/Skakai/), pirandelovskog i genetovskog teatra ogledala (Rosencrantz and Guildenstern Are Dead i The Real Inspector Hound /Pravi inspektor Hound/), potom naizgled nadrealnu dramu (After Magritte /Po Magritteu/), ali i elemente vaudevilla, slapstick komedije, te intelektualne farse i detektivskih trilera (The Real Inspector Hound). Ovakav udnovati amalgam razliitih anrovskih karakteristika je i doveo do zabluda u klasificiranju Stopparda. Stavljan je u istu podgrupu sa Beckettom, ali se smatralo i da slijedi pinteresknu dramu. Tek sa narastanjem postmodernistike kritike misli i Stoppardov dramski opus je stavljen u novu perspektivu, a njegove drame su se poele bolje razumijevati i vie cijeniti. Shvatilo se da su njegovi komadi otjelovljenje termina metatekst i kao takvi obiluju literarnim aluzijama, razliitim intertekstovima, te ironinom samoreferentnou. Stoppardova popularnost kod publike ne proizlazi samo iz metatekstualne prirode njegovih komada. On uspijeva komunicirati i sa manje zahtjevnom publikom time to se dri vlastitog cilja. Kako je to sam najbolje rekao, osnovni zadatak koji je imao kada je pisao Rosencrantz and Guildenstern Are Dead je da:

PREGLED

31

[...] to entertain a roomful of people with the situation of Rosencrantz and Guildenstern at Elsinore. The chief thing that added one line to another line was that the combination of the two should retain an audiences interest in some way (Roger Hudson et al.,. 1994: 57). zabavim sobu punu ljudi sa situacijom Rosencrantza i Guildensterna u Elsinoreu. Glavna stvar koja je dodala jedan pravac drugom jeste da je ova kombinacija trebala nekako odrati panju publike.2 Nain na koji nas Stoppard zabavlja dok ujedno problematizira razne ideje i teorije postmodernog svijeta bez stabilnog centra je putem scenske i verbalne gimnastike, odnosno izravnih i manje oitih zasjeda koje postavlja pred svoje gledatelje i itatelje. I sam je ustvrdio da u procesu pisanja pokuava da: [] write through a series of small, large and microscopic ambusheswhich might consist of a body falling out of cupboard, or simply an unexpected word in a sentence. But my preoccupation as a writer, which possibly betokens a degree of insecurity, takes the form of contriving to inject some sort of interest and colour into every line, rather than counting on the general situation having a general interest which will hold an audience (Roger Hudson et al., 1994: 57-58). [] piem kroz seriju malih, velikih i mikroskopskih zasjeda koje se mogu sastojati od nekog tijela koje pada iz ormara, ili jednostavno neoekivane rijei u reenici. Ali preokupacija mene kao spisatelja, to moda svjedoi o odreenoj koliini nesigurnosti, ima oblik pokuaja da u svaki izriaj injektiram neku vrstu interesa i boje, a ne da raunam sa nekom openitom situacijom koja je opeg interesa i koja e drati panju publike.2

Sve navode u ovom radu prevela I..

32

PREGLED

Injektiranje boje i interesa u jeziko-scenske razmjene nije nita drugo do nijansiranje i pobijanje ve pobijenih ideja, proces oznaavanja koji nema kraja, pa, prema tome, ne vodi jedinstvenom zakljuku. U svojim dramama Stoppard gledatelje suoava sa nekoliko razina realnosti, nekoliko razliitih mogunosti miljenja i djelovanja, do onog momenta dok i sami gledatelji ne zakljui kako nita nije stabilno i kako je i njihova vlastita realnost upitna budui da ovisi o poziciji s koje se promatra. Stoppardove drame se igraju ne samo sa tekstom komada nego i sa ulogama koje kritiari, glumci, gledatelji, umjetnost per se, ideologija i filozofija ponaosob imaju u svojim odijeljenim svjetovima. Meutim, oni ne ostaju zasebni; svi ti svjetovi se sudaraju i spajaju u mnotvo razliitih fragmenata koji zbog svoje razliitosti i raznovrsnosti ne dozvoljavaju jedinstvenost prezentacije i poimanja, nego iskljuivo i neprestano poigravanje. Upravo iz razloga nemogunosti verifikacije realnosti i nepostojanja objektivnog iskustva pitanje komunikacije i jest jedno od fokusa mnogih Stoppardovih drama. Stoppardov dramski izriaj je u potpunosti njemu samo svojstven i izuzetno kompleksan, to se oituje i kroz nedostatak novih dramatiara koji bi njega slijedili i imitirali. On uspjeno inkorporira i kombinira elemente razliitih dramskih tradicija i oslanja se na svoje prethodnike, kako Becketta i Pintera, tako i Osbornea, Wildea, Pirandella i Brechta. Ipak, on to ne ini nekritino i pasivno slijedei zadate modele, nego zadrava i neophodni odstoj, to mu daje mogunost da parodira, poneto kritizira i ide dalje od modela, istovremeno im odajui priznanje, bilo direktno, kao to je sluaj s Beckettom3, ili mnogo manje direktno, kao to je to sluaj sa Osborneom4. Andrew Kennedy najbolje pojanjava ulogu koju ur-tekstovi imaju u Stoppardovim komadima: ... The old texts provide not so much a target for a direct parody as a frame of action, a myth (story universallyWham, bam, thank you Sam! (Bum, tras, hvala Sam), kae Archie u drami Jumpers. 4 Dont clap too loudly - its a very old world. (Ne pljeskajte preglasno ovo je veoma star svijet) citira lik Glumca u Rosencrantz and Guildenstern Are Dead. PREGLED333

known); residual cartoon-like characters; and a genre with the appropriate dramatic language. The borrowed amalgam is then inventively modified and made to absorb layer upon layer of newly created parodic text (Kennedy, 1983: 228). ... Stari tekstovi nisu toliko meta direktne parodije koliko pruaju okvir radnje, mit (pria svima znana); zaostale likove iz stripova; i anr sa odgovarajuim dramskim jezikom. Taj posueni amalgam se domiljato modificira i njega se tjera da upija sloj po sloj novostvorenog parodijskog teksta. Mitski okvir starog teksta koji Stoppardu daje osnovu za dograivanje vlastitog teksta se otkriva i u korpusu tekstova za ovaj rad. Rosencrantz and Guildenstern Are Dead5 posuuje svima dobro poznatu priu o Hamletovoj tragediji da bi prezentirala put kojim dva marginalna Shakespeareova lika idu ka svojoj sigurnoj smrti, koju, bez obzira na to ta pokuali, ne mogu izbjei jer je ve prethodno zadata ur-tekstom Hamleta. U centru te drame nije Hamlet, niti ekspirovski svijet, nego novonastali stopardovski postmodernistiki svijet literarnosti/nerealnosti kojeg Rosencrantz i Guildenstern pokuavaju i ne uspijevaju shvatiti. Osim drame Hamlet, ROSGUIL se nadograuje i na Beckettovom komadu Waiting for Godot, jer upravo on prua Stoppardu zaostale likove iz stripova (residual cartoon-like characters) te odgovarajui dramski jezik (appropriate dramatic language) (Kennedy, 1983: 228). Drama The Real Inspector Hound6 se poigrava sa anrom detektivskih trilera i posuuje motive iz drame The Mousetrap Agathe Christy, te romana Arthura Conana Doylea The Hound of the Baskervilles. Istovremeno, RIH aludira na Pirandellovo propitivanje uloga glumaca i likova, dramatiara i redatelja, te vodi izriito stopardovskom problematiziranju uloge kritiara i glumaca, realnosti teksta i tekstualnosti zbilje. Komad After Magritte se nadograuje ne samo na dramskoj umjetnosti, on zalazi i u likovnu i plastinu umjetnost. U svom sadraju i dramskim slikama After Magritte parodira nadrealizam Magritteovih slika.5

U kasnijim navodima: ROSGUIL.

34

PREGLED

Zapravo, sve tri ove drame naglaavaju istu tematsku potku, ono ime je dramatiar Stoppard zaokupljen, a to je nemogunost verifikacije i uspostave iskljuivo jedne realnosti, te konfuziju koja vlada ljudima nedovoljno pripremljenim za otvorenu i beskonanu igru oznaitelja. Dok se ljudi pokuavaju uhvatiti ukotac sa okantnim postmodernistikim svijetom, oni neprestano ponavljaju tua iskustva, tue djelovanje i tue segmente jezikih iskaza. Sredstvo komunikacije u jednoj vieznanoj i nestabilnoj realnosti i sm postaje nestabilan, ne dozvoljava jednoznanost, kontinuitet, niti emotivnu i fiziku interakciju. On se fragmentira, otuuje od svog poetnog smisla, i sm igra beskonane, intertekstualne igre. Dijalog/duolog Kolaps komunikacije i poremeenost jezike interakcije koja je rezultat i simbol iaene meuljudske interakcije u postmodernoj zajednici se kod Stopparda najbolje istiu u duolokim razmjenama. Kennedy tvrdi da je, za razliku od Pinterovog maniristikog dijaloga, Stoppardov parodistikog karaktera, jer svjesno proizvodi varijacije na prethodne tekstove, pozorita, jezike (variations on former texts, theatres, languages) (Kennedy, 1983: 21), ali spada u istu grupu dijaloga/duologa izolacije koji vodi verbalnim igrama kao to to ine i Beckettovi i Pinterovi. Takav dijalog krui oko jezika ur-teksta, detaljno ga ispituje, a zatim guta, i pritom svjesno prezentira karakteristike stila kojeg odbacuje (Kennedy, 1983: 228). Duolozi komada ROSGUIL krue oko dijaloga Hamleta, detaljno ispituju i Shakespeareov i Beckettov stil, a zatim formiraju vlastiti, koristei elemente parodiranih. Okosnica duolokih razmjena je ispitivanje Hamleta o njegovom stanju, a Rosencrantz i Guildenstern nalikuju Beckettovim skitnicama. U originalnoj drami Hamlet od ispitanika postaje ispitiva i ne odaje nita o sebi. Duoloka interakcija u Stoppardovoj drami se svodi na model u kom jedno pitanje slijedi za drugim, a dva lika se stapaju u jedan, te se ini da Stoppard imitira paralelne monologe neskladno povezanog para (Kennedy, 1983: 200):

PREGLED

35

PLAYER: Why? GUIL: Ah. (To ROS.) Why? ROS: Exactly. GUIL: Exactly what? ROS: Exactly why. GUIL: Exactly why what? ROS: What? GUIL: Why? ROS: Why what, exactly? GUIL: Why is he mad?! ROS: I dont know! (Stoppard, 1988: 49- 50) PLAYER: Zato? GUIL: Ah. (ROS[encrantzu].) Zato? ROS: Upravo. GUIL: Upravo ta? ROS: Upravo zato. GUIL: Upravo zato ta? ROS: ta? GUIL: Zato? ROS: Zato ta, upravo? GUIL: Zato je lud?! ROS: Ja ne znam! Takoer u istoj drami, ali i u drami RIH, duolozi neprestano aludiraju na karakteristike stila koji odbacuju. Rosencrantz i Guildenstern liku Glumca dobuju po glavi, i istovremeno su nalik srastanju Gogoa i Didija u jedan lik, ali i Pinterovim likovima muitelja, Goldberga i McCanna: GUIL: Now mind your tongue, or well have it out and throw the rest of you away, like a nightingale at a Roman feast. PLAYER: Took the very words out of my mouth. GUIL: Youd be lost for words. ROS: Youd be tongue-tied. GUIL: Like a mute in a monologue.

36

PREGLED

ROS: Like a nightingale at a Roman feast. GUIL: Your diction will go to pieces. ROS: Your lines will be cut. GUIL: To dumb-shows. ROS: And dramatic pauses. GUIL: Youll never find your tongue. ROS: Lick your lips. GUIL: Taste your tears. ROS: Your breakfast. GUIL: You wont know the difference. ROS: There wont be any. GUIL: Well take the very words out of your mouth. (Stoppard, 1988: 24) GUIL: Pripazi malo na jezik, inae emo ti ga izvaditi i baciti ostatak tebe, kao to se desilo slavuju na rimskoj gozbi. PLAYER: Uze mi rijei iz usta. GUIL: Nestat e ti rijei. ROS: Svezat e ti se jezik. GUIL: Poput mutavca u monologu. ROS: Poput slavuja na rimskoj gozbi. GUIL: Dikcija e ti se smrviti. ROS: Tvoje reenice e biti izrezane. GUIL: U pantomimu. ROS: I dramske pauze. GUIL: Nikad nee pronai svoj jezik. ROS: Oblizati svoja usta. GUIL: Okusiti svoje suze. ROS: Svoj doruak. GUIL: Nee znati razliku. ROS: Nee je biti. GUIL: Uzet emo ti rijei iz usta. Drama RIH se vrlo jasno poziva na one kritiare koji su ostali zateeni pred eliminacijom dijaloga i upotrebom dramskih pauza i kod Becketta i kod Pintera te drugih post-naturalistikih dramatiara, dok u isti mah pokuava da imitira i podsmijava se glasu kritike:PREGLED37

MOON: Its a pause. BIRDBOOT: You cant start with a pause! If you want my opinion theres total panic back there. (laughs and subsides) Wheres Higgs tonight, then? (Stoppard, 1993: 7, naglasila I. .) MOON: To je pauza. BIRDBOOT: Ne moe poeti pauzom! Ako hoe moje miljenje, tamo iza je potpuna panika (smije se i utiava). Gdje je Higgs veeras, dakle? Ovakve relativistike meuigre razliitih jezika, kako to Kennedy vrlo plastino formulira, takoer skreu panju na vlastitu tekstualnost, ali su analogne mans basic uncertainty (Kennedy, 1983: 228). Parodijski karakter dijaloga kod Stopparda se ogleda i u nainu kako na primjerima Luckyjevog afazinog monologa, Pozzovog i Hammovog histrionskog govora kod Becketta, te Astonovog otuujueg solilokvija u Pinterovoj The Caretaker (Kuepazitelj) plete Guildensternov govor o neprirodnim i natprirodnim silama koje su na snazi u ivotima Rosencrantza i Guildensterna. Stoppard oponaa tehniku navedenih govora, ali ne i idejnu potku. Njegovi mu prethodnici osiguravaju samo jezike karakteristike na kojima e nadograditi svoju viziju svijeta. Ovaj Guildensternov monolog podsjea na Luckyjev afazini govor, jednim dijelom i to njima pulsiraju konotativno sline fraze. Dok Lucky uporno ponavlja avaj (alas) i iz nepoznatih razloga (for reasons unknown), Guildenstern to ini sa frazama zakon vjerovatnoe (the law of probability) i operirajui faktor (operating factor). Kontekstualno se cijeli monolog zasniva na nepoznavanju razloga za izmjenu situacije kao i kod Luckyja, meutim Luckyjev govor je obiljeen nepovezanim praiskonskim brbljanjem, a Guildensternov logikom dedukcijom. Dok Luckyjev biva nasilno i fiziki prekinut, Guildensternov se sam zaustavlja, jednim dijelom i zbog odsustva reakcije i nezainteresiranosti Rosencrantza da razmatra o problemu, pa je po tom slian govorima Hamma i Pozzoa. Reakcija Rosencrantza na navedeni govor je poput one koju imaju Clov i Nagg u Endgame38

PREGLED

(Kraj igre), ali su njegovi razlozi drugaiji. Kod Rosencrantza ova nedoumica i nesigurnost svijeta proizvodi strah, a njegov nain da se nosi s tom emocijom i osjeajem da je njegova okolina neprijateljski nastrojena jest da usmjeri razgovor na neto potpuno irelevantno i neemotivno kao to je rast noktiju. Dok Guildenstern silogizira i smatra da time ostvaruje vezu sa Rosencrantzom, on se zapravo od njega otuuje na isti nain kako se Aston svojim I used to talk solilokvijem otuuje od Daviesa u gore spomenutoj Pinterovoj drami. Zakljuak Kako je ve istaknuto, sedamdesetih godina prolog stoljea, ba u momentu kada Stoppard poinje da izrasta u dramatiara, razmatranja o svijetu i knjievnosti kao jednoj izuzetno specifinoj grani ljudske djelatnosti usmjeravaju se na pitanja nestabilnosti znaenja zaigranog postmodernog svijeta. Prema tom vienju, sve, pa i sama realnost, postaje tekst koji je otvoren razliitim subjektivnim ali ravnopravnim tumaenjima, jer nema dominante na osnovu koje se moe bilo ta uporediti i verificirati. Knjievni tekstovi prestaju biti samo dio fikcije, oni raspravljaju o fikciji, upuuju ili direktno citiraju i parodiraju sve prethodno poznate i priznate autore i tekstove na kojima grade svoj vlastiti korpus i stil. Stoppard se svojim dramskim opusom ukljuuje u navedene tokove i gradi vlastiti stil, oponaajui stil, ali ne i idejne potke onih autora koji su se u datom periodu ve etablirali, pa tako i Becketta i Pintera. Za razliku od obojice prethodnika spominjanih u ovom lanku, Stoppard kroz svoj dramski opus ocrtava postmodernistiki ustrojen svijet u kojem subjektivni doivljaji realnosti naruavaju ekvilibrij i u kom sve te razliite stvarnosti egzistiraju uporedo. Nema mogunosti da se ikada uspostavi jedna objektivna realnost jer nijedna nije tanija niti realnija od druge. Ljudi ive jedan pored drugog i percipiraju svijet i druge ljude na nain svojstven svakom ponaosob. Ovi lini paralelni univerzumi su stvarni razlog zato ljudi nisu u stanju da ostvare odgovarajuu vezu, to je evidentno i kroz njihovu komunikaciju. Njihovi konteksti i kodovi porukaPREGLED39

su suvie odijeljeni i kada priaju niti uju jedan drugog niti im poruka koja na mahove stie nosi jedinstveno znaenje, a emotivna reakcija izostaje, odnosno nije primjerena, niti zadovoljavajua. Ne postoji mogunost verifikacije tanosti i znaenja komunikativnih segmenata, ba kao to ne postoji ni mogunost verifikacije realnosti. Onog momenta kada se ti paralelni svjetovi sudare ili urone jedan u drugi nastupa apsolutna konfuzija, to Stoppard simbolizira u neprimjerenim pristupima njegovih likova prilikom poimanja novonastale situacije, te u jezikim razmjenama bez ikakve veze i reda. to je manja mogunost racionalizacije, to je tee i tee likovima da se izraze, a njihova sposobnost komunikacije doivljava potpuni kolaps. Stoppard, dakle, svoje umjetniko vienje stvarnog svijeta gradi iz vizure postmodernizma, prema kome svijet, a ni shvaanja svijeta nisu jednoznani niti stabilni. Budui da svaki ovjek ivi u vlastitoj realnosti, ne postoji mogunost da se sve te silne realnosti spoje u jednu. One postoje uporedo i puki sluaj odreuje koja e u jednom trenutku preuzeti vodstvo. Nepostojanost i neprestana igra paralelnih univerzuma ne dozvoljava njegovim stanovnicima da se bolje upoznaju i shvate i druge kontekste, tako da oni do kraja ostaju zbunjeni i naivni protagonisti drame koja jeste ivot. U tako percipiranom svijetu jezik ne postie osnovnu svrhu, meutim to se ne deava iz razloga uzaludnosti takvog ina, niti straha da e se njime prijetnja ostvariti, nego iz osnovne karakteristike jezinih znakova, njihove nepostojanosti.

Lista konsultirane literature:

Primarna graa Stoppard, Tom, REAL INSPECTOR HOUND AND OTHER ENTERTAINMENTS, Faber and Faber Ltd, London, 1993. Stoppard, Tom, ROSENCRANTZ AND GUILDENSTERN ARE DEAD, Faber and Faber Ltd, Berkshire, 1988.40

PREGLED

Sekundarna graa Abel, Lionel, METATHEATRE, A NEW VIEW OF DRAMATIC FORM, Hill and Wang, New York, 1969. Bentley, Eric, THE THEORY OF MODERN STAGE (AN INTRODUCTION TO MODERN THEATRE AND DRAMA), Penguin Books Ltd, London, 1976. Bigsby, C.W.E., TOM STOPPARD. BRITISH COUNCIL SERIES ON WRITERS AND THEIR WORK, Longman Group Ltd, Burnt Mill, 1976. Birringer, Johannes, THEATRE, THEORY, POSTMODERNISM, Indiana University Press, Bloomington and Indianapolis, 1991. Biti, Vladimir, POJMOVNIK SUVREMENE KNJIEVNE TEORIJE, Matica hrvatska, Zagreb, 1997. Brassell, Tim, TOM STOPPARD: AN ASSESSMENT, The Macmillan Press Ltd, London, 1985. Cahn, Victor L., BEYOND ABSURDITY THE PLAYS OF TOM STOPPARD, Associated University Presses, Inc., Cranbury, New Jersey, 1979. Dean, John Fitzpatrick, TOM STOPPARD: COMEDY AS A MORAL MATRIX, University of Missouri Press, 1981. Delaney, Paul ed, TOM STOPPARD IN CONVERSATION, The University of Michigan Press Ltd, Michigan, 1994. Fleming, John, STOPPARDS THEATRE: FINDING ORDER AMID CHAOS, University of Texas Press, Austin, 2001. Gussow, Mel, CONVERSATIONS WITH STOPPARD, Grove Press, New York, 1996. Harty, John, ed., TOM STOPPARD: A CASEBOOK, Garland, New York, 1988. Hayman, Ronald, THEATRE AND ANTI-THEATRE (NEW MOVEMENTS SINCE BECKETT), Secker and Warburg Ltd, London, 1979. Hayman, Ronald, TOM STOPPARD (CONTEMPORARY PLAYWRIGHTS), Heinemann Educational Books Ltd, London, 1977. Jenkins, Anthony, THE THEATRE OF TOM STOPPARD, Cambridge University Press, Cambridge, 1987. Katni-Bakari, Marina, STILISTIKA DRAMSKOG DISKURSA, Vrijeme, Zenica, 2003.PREGLED41

Kelly, Katherine E., TOM STOPPARD

AND THE CRAFT OF

COMEDY: MEDIUM AND GENRE AND PLAY, The University of Michigan

Press Ltd, Michigan, 1991. Kennedy, Andrew K., DRAMATIC DUOLOGUES OF PERSONAL ENCOUNTER, Cambridge University Press, Cambridge, 1983. Lei, Zdenko, TEORIJA KNJIEVNOSTI, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2005. Simard, Rodney, POSTMODERN DRAMA (CONTEMPORARY PLAYWRIGHTS IN AMERICA AND BRITAIN), University Press of America Inc, Lanham, 1984.

42

PREGLED

Umjetnost i drutvo Art and Society

UDK 130.2 + 75 (497.6) (049.3)

Abdulah arevi

POST-FILOZOFIJA I SLIKARSTVO Sa svijeu o vrijednosti rijei, o njihovoj sposobnosti za istinu Nikola Kova: Estetika slikarstva

POST-PHILOSOPHY AND PAINTING With awareness of the value of words and their capacity for the truth The aesthetics of Nikola Kova

Saetak itanje knjige Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990 akademika Nikole Kovaa otkriva u formi svojevrsne re-dekonstrukcije da je ona jedan od temeljnih i fascinantnih promiljanja slikarstva u Bosni i Hercegovini. Naravno, uz slobodno razvijanje vlastite filozofije ili estetike, iznimno produbljene kulture vizualnog. Ona pripada primarnim tekstovima o povijesti i suvremenosti slikarstva kod nas jer je polifono uma koje sebi nikada ne kae: zamorit u se; ova kultura vizualnog zna da se Dionizije ne moe posjedovati, zna da je sve duboko utemeljeno ako lebdi u zraku, ako ne vrijea moral iskaza, slikarske ekspresije. Nikola Kova je s literarnom i specifinom estetikom virtuoznou obradio slikarstvo Bosne i Hercegovine: jednu povijest likovne umjetnosti i jednu suvremenost koja je otvorena i nalik na dramu jednog povijesnog svijeta. Ona je znala kakve su nevolje i opasnosti na putu do jasne hermeneutike i ekspresije. Tako sam i sam poeo vjerovati da je ona daleko od jada historijskog iPREGLED45

drutvenog; da je legitimiranje svijeta i drutva koje je nalo svoj jedinstveni i kreativni izraz u slikarstvu, u opusu velikih slikara koji su likovne vrijednosti svojih djela iznijeli na evropsku i svjetsku scenu. Ve sada znamo ono to je izricao A. Malraux: da je umjetnost jedini nain protiv/sudbine, opiranje svakom banaliziranju zla, pustoima narcizma i megalomanije, opiranje otuenju koje se danas pojavljuje kao srea dovoljna sama po sebi, srea uboga, zanesena i izdana ovjeka. Kljune rijei: slikarstvo u Bosni i Hercegovini, legitimiranje interkulturalnog svijeta i historije, estetika, post-filozofija, neskrivenost istine, boli i ljepote, umjetnost i svijet ivota, fenomenologija slikarstva Nikole Kovaa, otvorena forma interpretacije, duh u umjetnikim djelima, slikarstvo i postmoderna interkulturalnost, slikarstvo kao filologija ljudske egzistencije Summary A reading of Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990 (Painting in Bosnia and Herzegovina [1945-1990]) by academician Nikola Kova reveals, in what one might call re-deconstruction, that it is one of the most essential and fascinating reflections on painting in Bosnia and Herzegovina together, of course, with the free development of his own philosophy or aesthetics, his unusually profound culture of the visual. It belongs with other primary texts on the history of art and modern painting in this country, for it is a polyphony of the intellect, which never tells itself that it will grow weary; this culture of the visual knows that Dionysus cannot be possessed, and that everything is deeply grounded if it hovers in the air, if it offends no moral statement or artistic expression. Nikola Kova writes of the painting of Bosnia and Herzegovina with both literary and a specifically aesthetic virtuosity. This is a history of art and modernity that is open, and that resembles the drama of a historical world. It knows just how many pitfalls and dangers lurk on the way to a clear hermeneutics and expression. Thus I too have begun to believe that it is far remote from the46

PREGLED

miseries of the historical and the social; that it is a legitimization of the world and society that has found its unique and creative expression in painting, in the opus of the great painters who have displayed the artistic values of their works on the European and world stage. We already know what Andr Malraux has said: that moderation is the only way to confront destiny, to oppose the banalization of evil, the wastelands of narcissism and megalomania, the alienation that manifests itself nowadays as happiness that is sufficient unto itself, the happiness of wretched, visionary, betrayed humanity. Key words: painting in Bosnia and Herzegovina, legitimization of the cross-cultural world and history, aesthetics, post-philosophy, non-concealment of the truth, pain and beauty, art and the living world, Nikola Kovas phenomenology of painting, open form of interpretation, spirit in works of art, painting and post-modern cross-culturalism, painting as the philology of human existence

I itanje knjige Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990 akademika Nikole Kovaa otkriva u formi svojevrsne re-dekonstrukcije da je ona jedan od temeljnih i fascinantnih promiljanja slikarstva u Bosni i Hercegovini. Naravno, uz slobodno razvijanje vlastite filozofije ili estetike, iznimno produbljene kulture vizualnog. Ona pripada primarnim tekstovima o povijesti i suvremenosti slikarstva kod nas, jer je polifono uma koje sebi nikada ne kae: zamorit u se; ova kultura vizualnog zna da se Dionizije ne moe posjedovati, zna da je sve duboko utemeljeno ako lebdi u zraku, ako ne vrijea moral iskaza, slikarske ekspresije. Nikola Kova je s literarnom i specifinom estetikom virtuoznou obradio slikarstvo Bosne i Hercegovine: jednu povijest likovne umjetnosti i jednu suvremenost koja je otvorena i nalik na dramu jednog povijesnog svijeta. Ona je znala kakve su nevolje i opasnosti na putu do jasne hermeneutike i ekspresije. Tako sam i sam poeo vjerovati da je ona daleko od jada historijskog iPREGLED47

drutvenog; da je legitimiranje svijeta i drutva koje je nalo svoj jedinstveni i kreativni izraz u slikarstvu, u opusu velikih slikara koji su likovne vrijednosti svojih djela iznijeli na evropsku i svjetsku scenu. Ve sada znamo ono to je izricao A. Malraux: da je umjetnost jedini nain protiv/sudbine, opiranje svakom banaliziranju zla, pustoima narcizma i megalomanije, opiranje otuenju koje se danas pojavljuje kao srea dovoljna sama po sebi, srea uboga, zanesena i izdana ovjeka. Izvjesno je dvoje: Prvo, Nikola Kova ulazi u strukturu slikarskog djela svakog umjetnika sa svijeu o vrijednosti, jedinstvenoj i neponovljivoj, koja svagda podrazumijeva da je odnos prema tradiciji kreativni proces, takoer svagda jedinstven. Pritom na estetski legitiman nain rekonstruira slikarsko djelo svakog umjetnika viedimenzionalno, u odnosu prema slikarskoj tradiciji, osebujnosti vremena i pitanja o egzistenciji, u moi kompozicije, kolorita, sputajui se u svakom trenutku u ono to je dostojno zauenosti i prisnosti, povjerenja. Opire se porivu saimanja opaanja i refleksije, onom koji otvara vrijednosti, ali ih, pod drugim uvjetima, i ponitava, banalizira. On je uspijevao spojiti doivljaj i refleksiju koja mu je svojstvena; opaziti prijelaz jednog predmeta iz prostora u vrijeme, geometriju nevidljivog i filologiju tajne koja ima razliita svojstva, trend modernosti i tradicionalnosti. Tako duh pronalazi onu neskrivenost istine, boli i ljepote o kojoj govori Martin Heidegger, koji je postao uven ne samo po analizi Van Goghovih Cipela, hoda seljanke po zemlji truda i nade u plod, nego i po svojim predavanjima o Van Goghu. Posebno je bio oduevljen pismima njegovom bratu Theu. Drugo, kada se same ili se u jasnoj formi izrazi, ono to itamo u ovom, po svemu temeljnom djelu, jest svojevrsna dramaturgija duha i oka, slikarskog razumijevanja svijeta i samo/razumijevanja slikarstva uope. To je znanost o kulturi i vremenu, znanost o literaturi, duhovna znanost sa kulturalnim i literarno/znanstvenim postavljanjem pitanja: o odnosu svijeta ivota u suvremenosti prema tradiciji. Rije je o putu diferenciranja unutar slikarstva u Bosni i Hercegovini, pri emu u sredite dolazi pitanje o istini umjetnosti, o istini slikarstva, s onu stranu banalizacije i esteticizma. Filozof48

PREGLED

ski gledano, u Nikole Kovaa ne postoji neki vrsti cilj i norma koja bi naprosto dirigirala gledanjem i opaanjem. Sadanjost je uvijek proeta, na izriit ili neizriit nain, ne-suvremenim, isto i drugim i stranim. Ne postoji ideja ili opa shema pod koju bi se supsumirali razliiti slikarski opusi. Naprotiv, opi um je svagda specifini um, koji je sposoban za ulanavanje, ispreplitanje, itd., za multiverzum ekspresije. Perspektiva je proirena odnosom prema onom Drugom i drukijem u vlastitoj kulturalnoj povijesti, u svjetskoj povijesti slikarstva. Kova se zanimao za proces posredovanja i ispreplitanja drugim. Ne postoji privilegirano mjesto ili privilegirani duh koji bi susretao Drugo mnogostruko. Pritom se Nikola Kova pojavljuje kao strogi hermeneutiar i likovni estetiar, kao filozofski pisac, kao odgovorni mislilac, koji trai istinu i vjeruje u sreu tog ina. Zato to i nije puka estetika igra. II Nain interpretacije slikarstva svih slikara nije u znaku zanesenosti regionalne, nacionalne, kulturalne; taj nain razumijevanja je forma etike. Tu ono ope sudjeluje u istini i time stjee dignitet, koji se ne bi mogao, nasuprot modernim trendovima, svesti na nekog uzvienog, velikog subjekta: bio on nacija ili narod, drutvo ili drava, modernitet ili tradicionalitet, Evropa, Zapad, ili Istok/Azija, itd. Taj um svagda zna za svoje granice i nije u stanju da govori o onome o emu je potrebno samo utjeti (L. Wittgenstein). U likovnoj umjetnosti dolazi do izraza njena situiranost u kontekst vlastite kulture, interkulturalnost iz koje preuzima metafore i misaone strukture koje opaamo u svakom eseju o svakom slikaru. U tom smislu, ini se, moemo govoriti o historijskom aprioriju, o historijski specifinim medijalnim i diskurzivnim uvjetima, koji strukturiraju kako literarni tako i znanstveni tekst (M.Wegener/C.Welsch. Frankfurter Rundschau, 5.9.2004.). Ali mogue je ovdje odbaciti protivstavljenost umjetnosti i znanosti, odnosno kritike i duhovnih znanosti, koje dospijevaju u meupodruja razliitih sfera. Iz ove orijentacije legitimira sePREGLED49

dosljednost argumenata, mjerila literarne ekspresije, estetikologike konzistencije. Neobini obrati dekonstrukcije u Derridinom smislu odvijaju se u skladu s onim sklopom, jednostavno reeno, koji duh jednog pokazuje drugom duhu. Tu je i porijeklo kontaminacije onim drugim. Meutim, Nikola Kova vjeruje u relativnost podruja vaenja, a ne u relativizam: estetski ili moralni. Tek ovdje poruka njegove filozofije u ovom djelu kazuje da je sve to jeste, jest mogue samo na osnovu toga da nita nije. Svaka diferencija, koja sainjava diferenciju, poiva u procesu cijepanja i djelidbe koja se pojavljuje samo vijugavim putem, obratom. Kako se jedno razdvaja od drugog, to mi ne znamo, ali da se to dogaa svjedoi nam iskustvo ovog nemogueg iskustva... (Heinz Bude). U ovom smislu nemamo vie posla sa znanim nam kategorijama i principima. A princip identiteta ne samo da iskljuuje diferenciju; on je omoguuje. Radi se o pregorijevanju u razlici. To bijae neto to nikad nije bilo (Ibid.). Rekonstruira se, sasvim legitimno, ono to nikada nije bilo: to nije bilo izraeno. To nije samo na djelu u esejima Kovaevim, koji su svakako duhovno/znanstvenog karaktera. ak i kada je rije o problemu otvorenih interpretacija, u biti neodluenih: istina je u odnosu prema Drugome drugim kulturama, duhovnim podnebljima, drugim tradicijama unutar Zapada ili Istoka nas neki skriveni ili neskriveni smisao oslovljava. III On nas se tie: tako i u interpretacijama slikarskih djela, slikarskih pokreta i ideja, velikih slikara Bosne i Hercegovine, svagda u odnosu na Drugo koje nas stavlja u nerazrjeivi singularitet i u njemu (Heinz Bude). Ako bih se izrazio Derridinim rijeima, kojemu se ispunio san da odabere njemu bliske slikare i slikarstvo i da ih interpretira, ovdje se i kod Nikole Kovaa radi o iskustvu, o novom estetskom iskustvu, mogunosti nemogueg, koje se pojavljuje kao iskustvo jednog respondibilnog, odgovornog i etikog. Samo pomahnitali um vri nasilje, uvodi zaraene strane. Ovim se ne bi trebala dobiti kriva slika o kulturi vizualnog, o fenomenologiji ili filozofiji slikarstva u Bosni Hercegovini. Za to su zasluni pisci, historiari umjetnosti, kritiari, estetiari. I sam sam promiljao slikarstvo i arhitekturu u Bosni i Hercegovini.50

PREGLED

Mogue je danas rekonstruirati bit transverzalnog uma, polifonog, koji se oituje i u monografiji Nikole Kovaa u legitimiranju i literarnom iskazivanju autentinih kreativnih procesa koji su na djelu kod svih slikara o kojima pie eseje. On poiva u nepredvidljivom proimanju ili ispreplitanju polja slikarstva i polja duhovnih znanosti, kulturalnih znanosti. To je uvijek otvoreno stanje, kinetika duha. S ovom simbiozom kultura u Bosni Hercegovini eli otvoriti svjetske obzore ne gubei svoju individualnost i jedinstvenost. Moemo raspravljati o ovom modelu: o tome da su u povijesti slikarstva u Bosni i Hercegovini svagda legitimne i metaforike refleksije koje su u vezi s procesom nastajanja novog. To novo je i spoznaja u formi kompozicije, kolorizma, multiverzuma formi. Nietzsche je u svojem eseju ber Wahrheit und Lge im aussermoralischen Sinne razvijao ideju o metaforicitetu svake spoznaje. Slikarstvo je i kod nas figura simultaniteta podruja, polja povijesnog ivota, pretakanja prostora u vrijeme i vremena u prostor. IV Interferencija umjetnosti i svijeta ivota, pitanje o diferenciji i Drugome kao drugome kojemu smo otvoreni da bismo se izgubili ili tek zadobili sami sebe, svoje vlastite mogunosti, istodobno znai svagda postavljanje u pitanje i nae slobode. Fenomenologija bi stoga kada je rije o slikarstvu u Bosni i Hercegovini kako ga predstavljaju Nikola Kova i drugi veoma poznati pisci ustrajavala na tome da slikarstvo nije samo ispunjavanje socijalnih normi, nego je susret sa Drugim koji nije pripadnik drutva, nego jedno jedinstveno, otvoreno i neponovljivo Ti na kojeg smo upueni da bismo stekli vlastiti identitet i slobodu. Pritom je slikarstvo u Bosni i Hercegovini in i miljenje diferencije. I uvijek oaza duha i sree, igre, pribjeite zajednikog duhovnog univerzuma. U centru su diferencije koje odluuju o kompoziciji, poretku elemenata, ali u centru su takoer putevi, praktike. Zato je svagda mogu novi poredak, svijest koja stjee iskustvo u drami. Ona ima svoju metaforiku, koja je vidljiva kod slikara ije djelo promilja Nikola Kova. Ima naravno i duguPREGLED51

tradiciju, koja ne prikriva to da se u drami svjesne egzistencije susreu ne teorija i praksa, nego zagonetka i transparentnost, dogaanje i uvid (Peter Sloterdijk). Kada se zbiva prosvjetljenje, onda to ini ne kao uspostavljanje diktature prozirnosti, ve kao dramatsko samoosvjetljavanje ljudskog bia (P. Sloterdijk). Znakovlje ovih uvida izvanredno je protumaeno u djelu Nikole Kovaa. Duh diferencije, nastajanja novog, metaforikog naina miljenja, iskon kreativiteta, izraen u slikarstvu u Bosni i Hercegovini, u kristaliziranju novih struktura, bez izravnavanja, u djelu Nikole Kovaa prelazi u proces procesa, u kojima se sastavlja, spoznaje, pribavlja, podnosi, sjedinjuje, ostvaruje i promilja jedan svijet svjetova. Um i duh seu visoko, i mi s njima sebi postavljamo pitanja: Ko smo mi zapravo? Ko je iskon krize svijeta, i ko jo ui iz onog to je zaspalost istine, slobode i ljepote? Mi se usuujemo rei neto o mogunosti nemogueg (J. Derrida), o dodiru s idejama razliitim do sada, i koje se nisu poznavale meu sobom (P. Valery). I s refleksijama i kritikama o slikarstvu u Bosni i Hercegovini mi znamo da nije rije samo o kulturalnim znanostima. Mi znamo mo kulture, znamo da ona nije samo osuena na konanost, postajemo svjesni vlastite egzistencije. To je situacija u kojoj, po Valeryju, sada znamo da je i civilizacija smrtna i da bezdan povijesti ima prostora za sve. V Sve u svemu, filozofsko-literarno interpretiranje slikarstva u Bosni i Hercegovini u djelu Nikole Kovaa baca dovoljno svjetla na dostignua duhovne Bosne, na mijenjanja u stilu, tematici, na pojavu novih osjeanja, na stanje kultura i cijelih egzistencijalnih stilova kolektiva, osvjetljava historijsku scenu duha koji uskrsava i iz katastrofa. U tom smislu je fenomenologija slikarstva refleksija modernog ljudskog svijeta koji odolijeva orgijama masovnog unitenja. Prema tome, dovoljno je respektirati djelo Nikole Kovaa kada je rije o filozofskom interpretiranju slikarstva kod nas. I drugi pisci, ima ih puno, otkrivaju druga svojstva duhovnog korespondiranja s duhovnim: sa slikarstvom. Tu su take dodira, znakovlje gledanja stvari kako se mijenjaju, dodira sa neraspoloivim52

PREGLED

i nevidljivim. Granini znakovi se pomiu, ne samo pomjeraju. Slikarstvo i duh kritike podnose to. Time sudjeluju u svjesnoj egzistenciji, u dramaturgiji sastavljanja svijeta ivota. A znamo da imati svijest znai uveavati mogunosti, ili bolje reeno gledati kako se mijenjaju (P. Valery). I Kovaevi eseji, koji imaju znanstveni karakter, o 28 slikara. Kad je rije o vrednosnom odnosu prema opisu pojedinih slikara, smatramo da je najvanije kritiki naznaiti svijet likovnih ideja na kojima se zasniva slikarev odnos prema realnosti, zatim razmotriti naine i postupke oblikovanja plastinih predstava i, najzad, definisati mogui duhovni profil djela kao izraz svojevrsne filozofije pojedinog stvaraoca. Jer, slikarstvo kao elemenat jedne univerzalne lingvistike (Anri Fosijon), pored specifinosti individualnog izraza, sadri i odreenja duhovnog obrasca svoje epohe... (N. Kova, Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1999, str. 31). Ono to mi lebdi pred oima jeste um, transverzalni um, koji se i u slikarstvu i u kritici (historiara umjetnosti, likovnih kritiara, pisaca, filozofa ili sociologa itd.) sabire i razluuje, koji je svagda otvoren, koji ostavlja prostor za drugo, koje je svagda Ti, za izvanredno (B. Waldenfels). Mree se mogu skupiti ili popustiti, ali ako treba da sve obuhvaa, od njih bi se morala nainiti zamka. Moda bi onda iezlo sve ono to je ne/ureeno, neobuzdano, neproraunljivo i nemjerljivo ali po koju cijenu? (M. Waldenfels, U mreama ivotnog svijeta, 1991, str. 44). Ja sam uvjeren da s onu stranu religije racionalnosti i mistike poinje ono neizvjesno u slikarstvu. U toj svojevrsnoj neizvjesnosti i neodlunosti ili otvorenosti poiva mogunost ovjekove istine kao i njegove nade. Fenomenologija vjeruje u to i u mogunost da je skriveno u vidljivom, u slikama. Nije rije o humanizmu. Jer: Humanizam je fundamentalizam nae kulture, on je politika religija globaliziranog okcidentalnog ovjeka, koji se dri za tako dobro i tako blistavo, da bi se on rado vidio posvuda oponaanim (P. Sloterdijk, Die Sonne und der Tod, S. 124). Ono najneizvjesnije i najbolje to sam naao jeste ideja o postfilozofiji, o post/estetikom nainu suda, o kraju ontologije umjetnosti i slikarstva uope. Derrida je imao za to dovoljno pronicljivosti i odvanosti, odvanosti za istinu. Zato se u sebiPREGLED53

trai ono to se zna da se ne zna, eka se..., kako je govorio P. Valery. Tu prestaje na poriv prema nekom rjeenju, ono udesno povjerenje i rastuu svjetlost, u spasonosno u opasnom (Hlderlin). To je ono to zauuje: kako prevladati i napustiti onaj nain miljenja koji odbija kruto discipliniranje, povlaenje demarkacionih linija, koje je bilo do sada privilegirana pozicija u pitanjima smisla slikarstva, njegovih imanentnih vrijednosti, u pitanjima slobode i istine. VI U 21. stoljeu mi zapoinjemo dijalog, promiljanje slikarstva u pluralistikom kontekstu, u nadi da emo nastaviti taj dijalog, onaj unutarnji, za koji ne uspijevamo iznai zajedniki temelj. Da li je istina da slijepi ide pravo prema cilju? to je to mislio P. Valery? Tu u neizvjesnom, o neodluivom se odluuje o stvaranju novog, o slikarskim ekspresijama i vrijednostima, o povjerenju u istinu i pravednost, o budunosti nae stvaralake prolosti! Sve to u posthumanom drutvu, odvie socijaliziranom, u kojem duh na djelu atakira na vlastitu prirodu, u postmodernom kulturalizmu i interkulturalnosti, ukazuje da umjetnost, slikarstvo, post/estetika, refleksija, poinju tamo kada na scenu dospijeva Drugi. Tu je umjetnost kripto/etika. Nas Drugi odreuje. Ne bi li se moglo rei, kao Umberto Eco, da nas oblikuje drugi, svojim uvidima, kulturama, tradicijama, religijama. To je otvorena forma, a argumentacija oputena. Lako se raspoznaje ta sve ima krivi ton. Nije li moderni ekonomizam, scijentizam, stvorio monstrume/ funkcionere, produkcije, potroae, monstrume robe, koji ini nemoguim smisao za mikrosferologiju koja je na djelu u likovnim umjetnostima, napose u slikarstvu, kojom se postie simbiotska participacija, ona intimna rezonancija s ljudskim i prirodnim, koja nikada nee kulture pretvoriti u one koje prihvaaju ponienje, atakiranje na duh i tijelo, na praktino ignoriranje etike, koja odvodi u smrt ili ludilo (U. Eco). Priznavanje Drugog uvodi senzibiliziranje za Drugo i drukije, u kojemu se moemo izgubiti ili tek pronai, uvodi potovanje, pietas. Ne moemo se odrei filozofije ljubavi, naprimjer ranog54

PREGLED

Hegela. To je nekad opklada sa povijeu, koja oblikuje ili podaruje vjernost mogunosti nemogueg (Derrida). Ona je pronaena prije no to je izreena ili reflektirana. Ta filozofija slikarstva se ne moe vratiti sebi ako nije u komunikaciji s Drugim. Mislim da je za nas pojam alteriteta ono pred-izvorno, izvorno egzistencijalno u Heideggerovu smislu to omoguuje ono to se pokazuje putem prevladavanja i ponavljanja. Dekonstrukcija obnavlja transcendentalno pitanje tako da unutra unosi mogunost fikcije, sluajnosti i kontingencije. Time su uostalom sve drutvene konstrukcije zbiljnosti svedene na to da su uvjeti mogunosti neega istodobno uvjeti nemogunosti neega. Ova fatalna aporija naeg razumijevanja zbiljnosti utemeljuje krivnju/odgovornost naspram Drugog, koja uvijek pretpostavlja ve izvornost i sustajanje naih projekata. Derridin svijet mogue nemogunosti ve od poetka je u znaku obeanja da neto mora biti dato ak i kada ne moe opstati. To je (die Heimsuchung/uspinjanje) vraanje iskonskom putem neuspjeha, koje ini se svako uspijevanje stavlja u pitanje (Heinz Bude, S. 204). Ako je tome tako kako se predstavlja u postfilozofskom miljenju i promiljanju slikarstva ne samo u Bosni i Hercegovini, to se sada dogaa u svijetu 21. stoljea, poslije holokausta i genocida, u kojemu niko nema privilegiranu poziciju u pitanju o slobodi koja je ljepota u pojavljivanju, duh oputenosti, u pitanju o istini i pravednosti. U uvjetima svjetskog drutva 21. stoljea filozofija slikarstva nije suprotstavljena znanostima o umjetnosti, filologiji ljudske egzistencije. Ona je samo na putu samo/izraavanja u svijetu otvorenom kako prema onom pozitivnom tako i prema onom negativnom. Postavlja nas upravo tamo gdje su Drugi nama strani i neprijatni. U suvremenom umjetnikom ivotu ne moemo odvojiti slikarstvo, umjetnost i filozofiju, odnos koji ide do rasprskavanja. Predstava o privilegiranom modusu ove ili one spoznaje ne vjeruje u cjelinu gradbe, u cjelinu kue. Um u umjetnikim djelima, u slikarstvu prije svega, u postmodernom kulturalizmu, koji ovdje uzimam u pozitivnom smislu, postavlja pitanje o vjerovanju u znanju i o znanju u vjerovanju, o umjetnosti u filozofiji i o filozofiji u umjetnosti, naprimjer kod H. Hessea, F. Kafke, T.PREGLED55

Manna, A. Malrauxa, A. Camusa, J. P. Sartrea, Borgesa. Teko je osporiti da nije zato to je pojam kulture ovu diferenciju natjerao u na identitet, nego zato jer ironina refleksija nema bez daljeg vie posljednju rije. Ovdje je rije o aporetinom razumijevanju ili samorazumijevanju moderne umjetnosti. Povrh kategorijalnog denunciranja stvari koje bi trebalo prevladati: da bismo opaali zbilju zbiljskog. Poslije kraja krajeva razliitih pojmova moderniteta radi se o tome da negdje zaponemo. Tamo gdje djela hoe da dospiju do kretanja. Takvo ophoenje ne dolazi iz razoaravanja i ne poiva na ideji spasa. Ono ne poznaje garancije, ali se nada uspjehu, dostignuu. Neuspjeh nije samo pitanje vremena: u najboljem sluaju asovi istine. Danas nam se nudi euro/kratija, koja je vezana za projekt Evropa. Njemu je kontrapunkt realizam periferije, entuzijazam duha provincije. Slikarstvo u Bosni i Hercegovini ne stoji pred nama kao izolirana planeta, ali ono samo otkriva krizu ljudskog toposa, topologije egzistencije. To see duboko u prolost, u metafiziku. Filozofija ili postfilozofija ne samo da je ishod tog toka. Ona je i mo da se razumiju suvremeni procesi u svijetu i kod nas. Djelo Slikarstvo u Bosni i Hercegovini, 1945-1999 putuje u istom smjeru u odvie kompleksnim situacijama, koje zahtijevaju da formuliramo otriju optiku duha, novu poetiku prostora, koja bi mogla znaiti i postojani proces prekodiranja od konkretnog do apstraktnog, u liku permanentnom stresu formata. Slikarstvo je takoer nain da spasimo sebi ivot, odnosno smisao oblikovanja jedinstva.

56

PREGLED

UDK 82.09 T. Ujevi

Hidajet Repovac

POBRATIMSTVO BIA U SVEMIRU (Posveeno Tinu Ujeviu) BROTHERHOOD OF SOUL IN SPACE (Dedicated to Tin Ujevi)

Summary Poetry is not only found on conflict with society, his norms and institutions. It is harsh statement of life, cosmic destiny, life and death, love and fugacity of all things. Conflict begins only when built ideology clashes with harsh reality and slough of everyday life. Thats how it went from Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud, Hine and Rilke all the way to Matos and Ujevic. Poetry was always characterized with special kind of life philosophy, the one that looked non conformal on the world and was ultimateli bohemian, Bohemism is characterised by fast consuming of life which often ends in tragedy, bat represents proud ascent above slough of conformism, above triviality of existing conduct and thinking, above false self satisfaction and harsh reality. Hlderlin and Baudelaire were spending their lives sorely, like it was an obstacle for them to show what principles they are striving. Ujevic spent his like winter coat, hat or umbrella, like passing instance useful only to discover constellation of soul. Reklo bi se da ne postoji nikakva povezanost izmeu otrog grebena na sjeveroistonom rubu biokovske visoravni na ijim se padinama uanio Vrgorac i Montparnassa, kao to se ne moe naslutiti da izmeu brakih borika o koje nemilosrdno udara biokovska bura i ovog parikog legla boemstva struji neka duhovna magma. Ni mostovi na Miljacki nisu kao oni na Seni, ni zagrebake pivnicePREGLED57

ili beogradske krme nisu kao one uzdu Montmartrea. Moda pogled sa vrgorake kose na upnu dolinu Trebizonde (Trebiata) asocira na bljesak boemske Rotonde, ali smrznuta i sirota vrgoraka dua nije mogla ni usniti da e ovjek roen u tom surom kamenjaru svojim duhom i kulturom kao estarom okruiti spomenute prostore. I mnogo dalje i vie treti rije pjesnika i patnika, boema i sanjara koji je iskusio samou bijelih soba bez raspea u kojima cvili bura i dostojanstvo visokih jablana u ravnicama kraj rijeka, a traio je pobratimstvo bia u svemiru. Bio je to Augustin Tin Ujevi, ime koje izaziva duboki naklon zbog raskoi duha i ljepote pjesnike rijei kojom je oplodio svijet. Ova pjesnika gromada zasluuje, poslije ve reenog i miljenog, uvijek nove valorizacije: filozofske, socioloke, estetike i druge. Ne samo radi sjeanja, radi puke memorije o nekom ko je uspravno hodao do sredine prolog stoljea, ve radi znanja, radi pjesnike filozofije koja je mijenjala svjetonazor i omoguavala da, koliko toliko, traje revolucija mnijenja. esto se ljudi sagnu do zemlje, poput primorskog bora koji polegne pod udarima bure, pod naletima ideologija i ne vide ni lijevo ni desno, a pogotovo ne nagore. Tin je ivio uprkos svemu, pa ak i vlastitom ivotu, duboko ga je iritirala i proimala tragina pozicija individuuma dvadesetog stoljea i tragina indolencija s obzirom na tu poziciju. Htio je rei da linost, ak razbijena u krhotine, ne dozvoljava da ne nagovijesti svijest o vlastitoj tragici i da ne pokae da sasvim pouzdano zna kuda sve to vodi. Jer dok moe i zna govoriti, a to je najmonije pjesnikovo oruje, dok jo uvijek kontrolira svijet stvari i nadjaava osamostaljene i razgoropaene drutvene sile, individuum moe da s te poleine proita i saopi ambivalencije vlastite prirode i da sumnja; da sumnja u poredak svijeta, u moralni zakon, u vlastite moi, u ispravnost drugih i u svoju ispravnost, u snagu institucija, u slabost ljudskog htijenja, u ogranienost znanja To je zacijelo tamo gdje je pjesnitvofilozofija dalo individui sposobnost da misli i saznaje, da se pita o porijeklu i svrsi svega, o prolaznosti i tragici ivota, o krhkosti i smrti duhovnih vrijednosti Znao je Tin da je to tamo gdje je ovjek jo uvijek neinstrumentalizirani, ivi stvor. Meutim, ne temelji se poezija samo na sukobu sa drutvom, njegovim normama i institucijama, ona je gordi stav o ivotu, o kozmikom usudu, o roenju i smrti, o ljubavi i prolaznosti svih stvari.58

PREGLED

Do sukoba doe tek onda kada se stanoviti izgraeni ideal sudari sa grubom realnou i barutinom svakodnevice. Tako je od Charlesa Baudelaira, Arthura Rimbauda, Heinea i Rilkea, do Matoa i Ujevia. Uvijek je pjesnitvo bilo proeto nekom posebnom filozofijom ivota, onom filozofijom koja je nekonformistiki gledala na svijet i koja je bila u sutini boemska. Boemstvo karakterizira uurbano i netedljivo troenje ivota, esto skonavajui tragino, ali ono predstavlja ponosito uspinjanje iznad b