Pregled [godina 50, broj 1; januar-april 2009.]

ISSN 0032-7271

PREGLEDčasopis za društvena pitanja

Broj1

Godina2009.

GodišteL

Sarajevo, januar-april 2009.

PREGLED4

PREGLEDČasopis za društvena pitanja

Izdavač:Univerzitet u SarajevuSarajevo, Obala Kulina bana 7/IIBosna i HercegovinaRedakcija časopisa:Meho BašićUzeir BavčićEnes DurakovićMustafa ImamovićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacNusret Smajlović

Međunarodna redakcija:Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)Vesna Požgaj Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)Stanka Setnikar Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UniverzitetaDonja Gorica (Crna Gora)

Glavni i odgovorni urednik:Mustafa Imamović

Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:Marina Katnić-Bakaršić

Izvršni urednik u redakciji:Senadin Lavić

Sekretar redakcije:Fuada Muslić

Lektura:Zinaida Lakić

Prijevod sažetaka:Selma Đuliman

DTP: Meldijana Arnaut

Tiraž:300 primjeraka

Štampa: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica

Odgovorno lice štamparije: Šehzija Buljina

Izlazi četveromjesečno

Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisawww.pregled.unsa.ba

ISSN 0032-7271

ISSN 0032-7271

PREGLEDPeriodical for Social Issues

Number1

Year2009

VolumeL

Sarajevo, January-April 2009

PREGLED6

PREGLEDPeriodical for Social Issues

Publisher:University of SarajevoSarajevo, 7/II, Obala Kulina banaBosnia and Herzegovina

Editorial Board:Meho BašićUzeir BavčićEnes DurakovićMustafa ImamovićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacNusret Smajlović

International Editorial Board:Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)Vesna Požgaj Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)Stanka Setnikar Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy,Finances and Business (Montenegro)

Editor-in-Chief:Mustafa Imamović

Deputy Editor-in-Chief:Marina Katnić-Bakaršić

Executive Editor:Senadin Lavić

Editorial Board Secretary:Fuada Muslić

Language Editor:Zinaida Lakić

Translation:Selma Đuliman

DTP: Meldijana Arnaut

Press run:300 copies

Print: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica

Officer in charge in Printing-house: Šehzija Buljina

Fourth month periodical

Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-InformationCenter

ISSN 0032-7271

SADRŽAJ

Č l a n c i

Abdulah Šarčević: Inter/kulturalna filozofija, filozofija Karla Jaspersa .............. 15

Esad Duraković: Anatomija jednog paradoksa ................................................. 45

Ivo Tomić: Logika pravne nauke Gustava Radbrucha ............................. 59

Spahija Kozlić: Kritika moderne kao kritika životnog stila ............................ 93

Šefik Baraković: Nacija kao produkt i izraz isključivosti građanskog društva 115

Goran Behmen: Karakter prava i vlasti u srednjovjekovnoj Bosni ............... 141

P o g l e d i i m i š lj e nj a

Salih Fočo: Ekonomska kriza i njene socijalne posljedice ..................... 161

Tatjana Lazić: Politički stil i politički temperament ................................... 173

Mirza Smajić: Obrazovanje i obuka policijskih snaga u Bosni i Hercegovini .......................................................... 189

Jasmin Čajić: Međunarodni aspekti reforme odbrambenog sistema u Bosni i Hercegovini .......................................................... 213

7PREGLED

Fikret Bečirović: Kultura, jedinstvo i sukob „različja“ ................................... 229

Željko Škuljević: Zadovoljstvo i um ................................................................ 259

P r i j e v o d i

Selma Leydesdorff: Ima li u nadoknadi još nešto osim blagoslova .................... 275

P r i k a z i i o s v r t i

Safet Bandžović: Sovjetsko-jugoslavenski sukob 1948. – zamke staljinizma 285

Senadin Lavić: Multiverzum vlasti................................................................ 295

Šefik Baraković: Međunarodni naučni simpozij „Identitet i globalizacija“...................................................... 301

Džemal Najetović: Međunarodni naučni simpozij „Identitet i globalizacija“...................................................... 305

8 PREGLED

CONTENTS

A r t i c l e s

Abdulah Šarčević: Inter/cultural philosophy: the Philosophy of Karl Jaspers .... 15

Esad Duraković: The Anatomy of a Paradox .................................................... 45

Ivo Tomić: Gustav Radbruch's Logic of Legal Science .......................... 59

Spahija Kozlić: Criticism of Modernism as Criticism of a Lifestyle ............. 93

Šefik Baraković: Nation as a Product and Expression of Exclusiveness of a Civil Society ..................................... 115

Goran Behmen: Karakter prava i vlasti u srednjovjekovnoj Bosni ............... 141

A t t i t u d e s a n d O p i n i o n s

Salih Fočo: Economic Crisis and Its Social Consequences .................... 161

Tatjana Lazić: Political Style and Political Temperament .......................... 173

Mirza Smajić: Education and Training of the Police Forces in Bosnia and Herzegovina .................................................. 189

Jasmin Čajić: International Aspects of Defense System Reforms in Bosnia and Herzegovina ................................... 213

9PREGLED

Fikret Bečirović: Culture, Unity and the Conflict of “Differences” ............... 229

Željko Škuljević: Pleasure and Mind ............................................................... 259

T r a n s l a t i o n s

Selma Leydesdorff: Is There More to Compensation than Just a Blessing ......... 275

R e v i e w s

Safet Bandžović: The 1948 Soviet-Yugoslav Conflict - Traps of Stalinism ... 285

Senadin Lavić: Multi-Universe of Authority ................................................ 295

Šefik Baraković: International Symposium „Identity and Globalization“ ...... 301

Džemal Najetović: International Scientific Symposium: „Identity and Globalization“ ................................................ 305

10 PREGLED

Riječ uredništva

Posebno nam je zadovoljstvo što našim čitaocima možemoprenijeti informaciju da je naš časopis indeksiran u međunarodnojbazi podataka INDEX COPERNICUS i uvršten u listu indeksiranihčasopisa EBSCO Publishing baze podataka. Uskoro će i sadržajiposljednjih brojeva časopisa biti dostupni za pretraživanje u ovojbazi podataka.

INDEX COPERNICUS je poznati sakupljač baza skraćenihi punih tekstova časopisa. Index Copernicus Master List osiguravaveliki broj jedinstvenih bibliografskih servisa, uključujući indek-siranje, rangiranje i procjenu časopisa, uvezujući imena autora uIndeks Copernicus mrežu raširenu u cijelom svijetu.

EBSCO je vodeći svjetski sakupljač baza punih tekstovačasopisa, bibliografskih baza i odgovarajućih servisa za sve vrstebiblioteka, istraživačkih organizacija i korporacija. To je baza ukojoj na desetke hiljada institucija širom svijeta i milioni krajnjihkorisnika mogu pretraživati dostupne časopise iz različitih oblasti.

Još jedna novost za naše čitaoce je mogućnost da sve infor-macije o časopisu, upute za autore i sadržaje objavljenih tekstovadobiju na web stranici časopisa Pregled www.pregled.unsa.bakoju je dizajnirao i kreirao Univerzitetski tele-informatički centarUniverziteta u Sarajevu (UTIC). Na ovaj način izražavamo zah-valnost direktoru i saradnicima ovog centra na značajnoj podršci.

11PREGLED

A Few Words from the Editorial Board

It is a pleasure to inform our readers that the periodical hasbeen indexed at the international database INDEX COPERNICUSand that it is enlisted in EBSCO Publishing database. Soon, thecontents of the latest issues will be available in this database.

The INDEX COPERNICUS is a renowned database of sum-maries and full texts published in periodicals. The Index CopernicusMaster List offers a large number of unique bibliographical services,including indexing, ranking and evaluation of journals, as well asnetworking of the authors’ names in the world spread IndexCopernicus network.

EBSCO is the world’s leading database of full texts published inperiodicals, which contains bibliographical database and servicesfor different libraries, research organizations and corporations.That is the database enabling millions of users to explore differentjournals in tens of thousands institutions throughout the world.

We would also like to inform our readers that the informationconcerning the periodical, as well as instructions for the authorsand contents of texts published is available on our web pagewww.pregled.unsa.ba, designed and created by the UniversityTelecommunication Center (UTIC). We would like to thank the UTICdirector and associates for all the support.

12 PREGLED

Č l a n c i

A r t i c l e s

UDK 130.2 Jaspers K.

Abdulah Šarčević

INTER/KULTURALNA FILOZOFIJA: FILOZOFIJA KARLA JASPERSA

INTER/CULTURAL PHILOSOPHY:

THE PHILOSOPHY OF KARL JASPERS

Jaspersova 2008. godina

Mogućnost nove zbilje i logika raščovječenja

Filozofija uma kao svjetska filozofijaKa postevropskoj filozofiji budućnosti

Jaspers Jahr 2008/“Wahrheit ist, was uns verbindet“1

Karl Jaspers/Svjetska filozofija kao inter/kulturalna filozofijaPut „od kraja evropske filozofije u nadolazećusvjetsku filozofiju“Jaspersova ideja o svjetskoj filozofiji i problem jedinstva mišljenjaKarl Theodor Jaspers (1883-1969)

I. Filozofija uma kao svjetska filozofija

Karl Jaspers (23. 2. 1883 – 26. 2. 1969)

15PREGLED

1 Jaspersova 2008. godina/“Istina je ono što nas povezuje“. U Njemačkoj, uOldenburgu, u gradu u kojem se rodio Karl Jaspers, organizirana je Jaspers Jahr2008. „Wahrheit ist, was uns verbindet“, uz sudjelovanje eminentnih mislilacau simpoziju sve do sredine jula. Od Azije, prije svega Japana, Sjedinjenih Ame-ričkih Država, Latinske Amerike, do Evrope, svuda se nalaze Jaspers centriili Jaspersova društva.

Sažetak

Kako je moguće naći put „od kraja evropske filozofije do na-dolazeće svjetske filozofije“? Jaspers je davno uvidio mogućnostpostevropske filozofije budućnosti u liku svjetske ili interkulturalnefilozofije .Nama je danas nepojmljiva ova mogućnost koja u jednojsvojevrsnoj dramaturgiji uma otvara svim kulturama zajedničkiživot u zajedničkom prostoru mišljenja.

Karl Theodor Jaspers je jedan od najznačajnijih filozofa u 20.stoljeću. Bio je psihijatar, filozof, politički mislilac, kritičar totali-tarnog sistema, pervertirane povijesti i ideologije, nacizma ikomunizma. Njegova filozofija, kao i filozofija Karla Popera, i u 21.stoljeću je iznimno značajna: u kritici nihilističkih i iracionalističkihstremljenja, fetišiziranja znanosti i tehnike. U središtu je ideja oformama života u kojima se pokazuje istinitost ideje o slobodi iodgovornosti, o toleranciji i pluralizmu, o sposobnosti da se umnoegzistira. Dovoljno je reći da s umom izbjegavamo i totalizirajućefigure mišljenja i djelovanja, i pustoš relativizma, indiferentnogprema pitanjima morala. Jaspersov liberalno-prosvjetiteljskinačin mišljenja, njegov pojam filozofske vjere, šifarskog pisma itranscendencije, promišljanje budućnosti čovjeka u znanstveno-tehničkom razdoblju, ideja svijeta i jedinstva mišljenja osvjetljavanajznačajnija pitanja suvremenosti. Ona je u znaku očuvanjaslobode i uma, istine u vremenu koja nije odijeljena od ljudskog bića;ona je „istina na putu“, odluka da se stvara i sačuva sloboda, onošto je za Jaspersa „bezuvjetnost egzistencijalne odluke“.

Izgnani smo kao ljudi ako egzistencijalno ne osmislimo ta pitanjasada već u post/evropskoj, svjetskoj filozofiji. Želimo opuštenoopažanje i argumentiranje, s onu stranu agonije ne samo evropskecivilizacije, drame napretka od novovjekovlja do suvremenosti.Angažirani mislioci ne proriču rat civilizacija, kultura i religija;u ova prijelomna vremena ne unosimo teoriju o propasti koja imasvoje posredne i neposredne pomagače u elektronskom imperijalizmu,u carstvu medija. I ovaj pisac govori „u ime onog trenutka kojion interpretira“, koji svakako nije fantazmagorična ideja, ilizavodljiva fatamorgana.

16 PREGLED

Već od 1954. godine Karl Theodor Jaspers za ovog pisca nijeono destruktivno opijajuće u „monizmu građanskog uma“ koji udoba teatralizacije slobode i istine odgovara „infantilnim pori-vima“. I u formi sjećanja na filozofske susrete sa ovim misliocemjoš od 1954. godine u Skoplju, Sarajevu, Zagrebu, Beogradunastojim misliti fašizam, neofašizam, kružno kretanje totalitarnogsvijeta, misliti dvoznačnost drame napretka, s onu stranu sadizmai mazohizma, „masovno uzbuđujućeg“, introniziranja potrošnogdobra. Prisjećam se Theodora Wiesengrunda Adorna čije je djelobilo kontrapunkt Jaspersovoj filozofiji. Ono što im je isto – različitoje: „Ono novo u svom kolektivnom obličju, od koga nešto odaje većžurnalistička crta kod Baudelairea, kao i Wagnerovi zaglušni doboši,jeste ustvari vanjski život, iskuhan u stimulirajuće i osakaćujućeopojno sredstvo: nisu zaludu Poe, Baudelaire i Wagner bili teškobolesni karakteri“ (Adorno).

Ključne riječi: filozofija egzistencije, svjetska filozofija,istina i ljudskost, samooblikovanje čovjeka i duh vremena, slobodai um, mir, kritika moderne i pervertiranja uma, „patologija uma“,„konfiscirana sloboda“, beskonačna otvorenost i fetiš gospodarenja,pojam katastrofe, finis hominis

Summary

How is one to find one’s way from “the end of Europeanphilosophy to the global philosophy to come?” Long ago, Jaspersperceived the possibility of a post-European philosophy of thefuture in the shape of a global or intercultural philosophy. For ustoday, this possibility is inconceivable, opening up for all cultures,in a kind of dramaturgy of the mind, a shared life in a commondomain of thought.

Karl Theodor Jaspers is one of the most important philosophersof the 20th century. He was a psychiatrist, philosopher and politicalthinker, a critic of the totalitarian system, of the perversion ofhistory and ideology, of Nazism and communism. His philosophy,like that of Karl Popper, is of the greatest interest in the 21stcentury in the critique of nihilistic and irrationalist aspirations,

17PREGLED

and of the fetishization of science and technology. Central to thisis the idea of forms of life in which the truth of the idea of freedomand responsibility, of tolerance and pluralism, of the ability to livewisely, manifests itself. It is sufficient to say that with wisdomwe avoid both the totalizing figure of thought and action and thewastelands of relativism, indifferent to questions of morality.Jaspers’ liberal, Enlightenment mode of thought, his concept ofphilosophical belief, of code-script and transcendence, his reflectionson the future of humankind in an age of science and technology,the idea of the world and uniformity of thought, shed light on themost important issues of our time. His thinking is characterizedby the preservation of freedom and the intellect, of truth in timethat is not detached from the human being; it is “navigations intruth,” the decision that freedom is to be created and preserved,which for Jaspers is “the unconditionality of existential decision.”

We are exiled as humans if we fail to make sense existentiallyof these issues now, in post-European, global philosophy. We wantrelaxed observation and argument, beyond the death-throes ofcivilization – not only European – and of the drama of the marchfrom modernity to our own times. Committed thinkers are notprophesying a clash of civilizations, cultures and religions; in thesetimes of watershed, we are not proposing the theory of declineassisted, directly and indirectly, by electronic imperialism andmedia empires. This writer is speaking “in the name of the momenthe is interpreting,” which is by no means a phantasmagoricalidea or seductive mirage.

Since 1954, Karl Theodor Jaspers has not been, for this author,the destructive intoxicant in the “monism of the bourgeois mind”of which the concomitant, in an age of the theatricalization offreedom and truth, are “infantile urges.” As I recall philosophicalencounters with this thinker back in 1954, in Skoplje, Sarajevo,Zagreb and Belgrade, I try to think of fascism, neo-fascism, thetotalitarian world that merely goes round in circles, to think ofthe ambiguity of the drama of progress, from beyond sadism andmasochism, beyond the “massively exciting,” the enthronementof consumer goods. I am reminded of Theodor Wiesengrund Adorno,whose work was in counterpoint to Jaspers’ philosophy. That which

18 PREGLED

is the same to them – is different: “Newness in collective form, ofwhich there was already a hint in Baudelaire’s journalistic streak,as in Wagner’s drumbeating, is in fact a stimulating and paralyzingnarcotic extract. . . not for nothing were Poe, Baudelaire and Wagneraddictive types.” (Adorno).

Key words: philosophy of existence, world philosophy, truthand humanity, human self-shaping and the spirit of the times,freedom and the mind, peace, critique of modernism and theperversion of the mind, pathology of the mind, confiscated peace,infinite openness and the fetish of management, the notion ofcatastrophe, finis hominis

Univerzalna filozofska predaja i kritika moderne

Kako je moguće naći put „od kraja evropske filozofije do na-dolazeće svjetske filozofije“? Jaspers je davno uvidio mogućnostpostevropske filozofije budućnosti u liku svjetske ili interkulturalnefilozofije. Nama je danas nepojmljiva ova mogućnost koja u jednojsvojevrsnoj dramaturgiji uma otvara svim kulturama zajedničkiživot u zajedničkom prostoru mišljenja.

Karl Theodor Jaspers jedan je od najznačajnijih filozofa u20. stoljeću. Bio je psihijatar, filozof, politički mislilac, kritičartotalitarnog sistema, pervertirane povijesti i ideologije, nacizmai komunizma. Njegova filozofija, kao i filozofija Karla Popera, iu 21. stoljeću je iznimno značajna u kritici nihilističkih i iracio-nalističkih stremljenja, fetišiziranja znanosti i tehnike. U središtuje ideja o formama života u kojima se pokazuje istinitost ideje oslobodi i odgovornosti, o toleranciji i pluralizmu, o sposobnosti dase umno egzistira. Dovoljno je reći da s umom izbjegavamo i totali-zirajuće figure mišljenja i djelovanja, i pustoš relativizma, indife-rentnog prema pitanjima morala. Jaspersov liberalno-prosvjetiteljskinačin mišljenja, njegov pojam filozofske vjere, šifarskog pismai transcendencije, promišljanje budućnosti čovjeka u znanstveno-tehničkom razdoblju, ideja svijeta i jedinstva mišljenja osvjetljavanajznačajnija pitanja suvremenosti. Ona je u znaku očuvanja

19PREGLED

slobode i uma, istine u vremenu koja nije odijeljena od ljudskogbića; ona je „istina na putu“, odluka da se stvara i sačuva sloboda,ono što je za Jaspersa „bezuvjetnost egzistencijalne odluke“.

Izgnani smo kao ljudi ako egzistencijalno ne osmislimo ta pitanjasada već u postevropskoj, svjetskoj filozofiji. Želimo opuštenoopažanje i argumentiranje, s onu stranu agonije ne samo evropskecivilizacije, drame napretka od novovjekovlja do suvremenosti.Angažirani mislioci ne proriču rat civilizacija, kultura i religija;u ova prijelomna vremena ne unosimo teoriju o propasti koja imasvoje posredne i neposredne pomagače u elektronskom imperija-lizmu, u carstvu medija. I ovaj pisac govori „u ime onog trenutkakoji on interpretira“, koji svakako nije fantazmagorična ideja, ilizavodljiva fatamorgana.

Već od 1954. godine Karl Theodor Jaspers za ovog pisca nijeono destruktivno opijajuće u „monizmu građanskog uma“ koji udoba teatralizacije slobode i istine odgovara „infantilnim porivima“.I u formi sjećanja na filozofske susrete s ovim misliocem još od1954. godine u Skoplju, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu nastojimmisliti fašizam, neofašizam, kružno kretanje totalitarnog svijeta,misliti dvoznačnost drame napretka, s onu stranu sadizma imazohizma, „masovno uzbuđujućeg“, introniziranja potrošnogdobra. Prisjećam se Theodora Wiesengrunda Adorna, čije jedjelo bilo kontrapunkt Jaspersovoj filozofiji. Ono što im je isto –različito je: „Ono novo u svom kolektivnom obličju, od koga neštoodaje već žurnalistička crta kod Baudelairea, kao i Wagnerovizaglušni doboši, jeste ustvari vanjski život, iskuhan u stimulirajućei osakaćujuće opojno sredstvo: nisu zaludu Poe, Baudelaire i Wagnerbili teško bolesni karakteri“ (Adorno).

II

Proučavanje pojma znanosti u Jaspersovoj filozofiji, o komesam već govorio, zaista pretpostavlja analizu i svojevrsne filozofijeslobode ili filozofije uma. Ono je također pokazalo kako je ona,usprkos svim razlikama i oprekama, skrito usklađena s velikomfilozofskom predajom, posebno njemačkog klasičnog idealizma,isticanjem pojma slobode, uma i transcendencije.

20 PREGLED

Ovdje se susrećemo s jednim filozofsko-egzistencijalnimtumačenjem uma koje je metafora ili sinonim za samooblikovanječovjeka. U tom smislu jasno nam je zbog čega pojam uma imatoliki značaj za Karla Jaspersa.

Iz ove rekonstrukcije jasno je da je Jaspers um oslobodiofetišizma prosvjetiteljstva, filozofije svijesti. On nadilazi ono što jemoguće misliti, predmetnost psihologije ili sociologije, ono što možebiti predmetnost pojedinačnih znanosti, što je na ovaj ili onajnačin raspoloživo. Na tome i počiva njegova fascinacija. Ali iopasnost da se um izopači u prazno spekulativno mišljenje. Jasper-sova filozofija postavlja, dakle, um kao ono obuhvatno koje jeiznad instrumentalne racionalnosti, razuma i njegovih odnosaizmeđu cilja i sredstva. Jednostavno rečeno: umsko mišljenje se nepojavljuje u formi logičke konzekvence stavova, sistema dokazai postupka argumentiranja. Sve to on, dakako, pretpostavlja. Inačebi obrat mišljenja u um okončao u padu u iracionalno.

Između zbilje čovjeka koji misli, koji je misleća egzistencija,i otkrivanja u iskonu/pratemelju postoji dijalektički identitet, um,zapravo. Samo on predstavlja naše vodstvo predmetnim i planifika-bilnim mišljenjem. Ne da bi pobuđivao nadu kako on jedino moževladati i potčinjavati. Naprotiv, um je iznad fetiša gospodarenjai vitalnog procesa, zakona rada i modernog pogona. Kao beskonačnaotvorenost, i za ono što je dato u našem objektiviranju, u onome štomožemo spoznati i savladati, u području relevantne znanstvenespoznaje, um je sinonim za samooblikovanje čovjeka, za njegovoslobodno ophođenje s najbližim i najudaljenijim.

Dakle, kao otvorenost u iskonu – um je uvjet svakog dobra.2

Njega prati sloboda, uvijek drukčija, autonomija ljudskog opstanka,s jedne strane, i sjena procesa negacije svake zatvorenosti u prag-matiku moći, u entuzijazam vitaliteta, svakog mitologiziranjaznanstvene spoznaje, s druge strane. Um karakterizira jedna dvo-smislenost ili paradoks: on je otvoren za svaku produktivnu umjetnostživota, za porast životnog; i time je sposoban da očuva slobodu.

21PREGLED

2 K. Jaspers, ABuZ, S. 286.

Ali se mora također uputiti prema odluci “u povijesnoj konkretnostitrenutka i time se vezuje”.3

Za razliku od Horkheimera i Adorna, Jaspers um ne razumijevakao društvenu kategoriju. On ga razlikuje i od duha koji je svagdastvaralački, s onu stranu dobra i zla. Jaspers govori o razlikovanjimau pojmu stvaralačkog duha. Ono što je ispravno to je ispravno, jedandobar stih je zaista dobar, lijepa slika je lijepa slika itd. Sve je toneosporno. Ali je samo tada neistinito kada bi u njima trebalo iskazatiapsolutno. Ukratko, tačnost u modernim znanostima, mogućnostnjihove verifikabilnosti, čudesni kvalitet u stihovima i djelima,snaga izražaja i fantazija, sve su te forme istinite samo ako su uklop-ljene u obuhvatno, u “otkrivanje vječitog u šiframa, u egzistencijučovjeka, u spas njegove duše”.4

Dakle, trebamo imati na umu da je duhu imanentna i opasnostda se zatvori u sebe, u svoj nevidljivi narcizam. Umjetnost i pjesništvočuvaju sebe, svoj odvojeni svijet, jer im je to znak slobode. No, tekradost u duhovnom, koja se događa unutar uma i njegovih moći,jest sam moment istine. Tek kao medij egzistencijalne istine štose njemu nadaje i predaje, duh stječe svoju vlastitu supstanciju.Upravo zbog toga sam duh kao takav još nije um. Njihovo poisto-vjećivanje može biti kobna zabluda, koja prikriva već dogođenukorupciju u sistemu ljudskog opstanka.

Kao što se može očekivati, Jaspersova filozofija posvjedočujerazliku i jedinstvo duha i uma. Um pripada čovjeku kao čovjeku;raspoloženje uma, dakako, nije urođeno; ono se ne može svesti nasumu jasnih misaonih akata, na strategiju poimanja i argumentiranja.To znači da je on istinski izazov svakom zatvaranju, koje je izvorzla, da se pojavljuje u mirnoj, neprekidnoj i strpljivoj borbi. Kadamislimo pošteno, strpljivo, lišeni samoljublja i svakog egocentrizma.

Naravno, genijalnost ne pripada svima, ona nije jednako ras-poređena. Pripada samo malom broju ljudi: ona je dostojna čuđenja,izvor bogatstva našeg života; ona otkriva tajne svijeta i ljudskeegzistencije, stvara slike, oblike, simbole, ispunjava našu fantazijuna nepredvidljiv način. Ali i oni koji su sazdani da stvore neštodostojno čuđenja mogu se sjediniti sa umom; kao što su to učinili

22 PREGLED

3 Ibidem, S. 314.4 Ibidem, S. 315.

Platon, Shakespeare, Goethe i drugi velikani. Tada genije stvara“visoki jezik uma”, koji nas može osloboditi straha koji širi terorneslobode i gospodarenja. U njemu nema one skrovite korupcijei pokvarenosti, kojima je izgubljen za mišljenje i istinsku filozofskurefleksiju. Zbog toga je taj visoki jezik jedini medij kojim sam um– umsko mišljenje, umska istina – u svakom čovjeku dospijevak sebi samome.

Međutim, to razmišljanje bilo je izraženo u jednom idealizmuuma, onog uma koji prisvaja razum i znanost, koji je ono spasonosnoza svakog čovjeka. U umu nalazimo ono što je potrebno iskusiti:neophodni uvjet za oblikovanje i razvitak naših vlastitih mogućnosti.Ovdje je moguće također otkriti da je genije, koji “u sebi samomnije vodeća moć uma”,5 dvosmislena pojava. Ono što on stvara možebiti jedinstveno i nezamjenljivo, ali i užasno, nečovječna opčinjenost.Dakako, Jaspers poriče da je um stvar genija; da zajednički opstanakčovjeka na Zemlji počiva na stalnom pojavljivanju genija, duhovnog,političkog, znanstvenog itd. Kada bi to bilo tačno, naš današnjiopstanak bio bi beznadan. To je značajan uvid idealizma uma, kojine bi trebao biti izgubljen iz suvremenog mišljenja.

U stanovitom smislu, nada postoji: jer je um u svakom čovjeku;jer ono što sam um može, praktički um, zapravo, to se može prenijetina svakog čovjeka. Čovjek svoju sreću nalazi s onu stranu mitologije“zdravog ljudskog razuma”, koji je ono što je premalo za egzistenciju,koji je “slijep kako za najveće zlo tako i za najviše dobro”.6 Zapravo,kult “zdravog ljudskog razuma”, koji se očituje i u modernom isvuda agresivnom govoru o političkom “realizmu”, koji zahtijevada se orijentiramo u činjeničnom/postojećem, ali je u savezu sravnodušnošću spram stvari, sa spremnošću da se previdi i propustiono natpolitičko o čemu se istinski radi o politici, taj kult odražavai opravdava bespomoćnost čovjeka, njegove diobe, potisnutihfrustracija.

Dakako, premda je Jaspers odbio mogućnost diobe razuma iuma, ideju života, svijeta života u kome bi proizvodnja bila proiz-

23PREGLED

5 Ibidem, S. 316.6 Ibidem, S. 341.

vodnja za profit a ne za žive,7 ideju one politike koja isključujeum i umsko mišljenje, a politiku svodi na osvajanje i potvrđivanjemoći putem sile, također je odbio ukidanje njihove diferencije, kojeje izvor strahote u modernom ljudskom svijetu. Pretvaranje politikeu apsolut, u još jedinog opstojećeg “boga” koji nije zatajio, u fetišljudske zbilje (i u smislu Napoleonovog stava: Politika je sudbina),protjeruje ono što Jaspers naziva natpolitičkim, a ono je samo većljudska realnost.8

Jaspersova kritika moderne prihvata um kao što isključujeukletost, cijeli nasilni proces napretka i racionaliziranja, čija jetehnika sastavni dio. S tim procesom raste anonimnost i ujednoprikriveno raščovječenje. Međutim, sami procesi racionaliziranjai tehnike, ma koliko bili neophodni, ne mogu biti osnova života.Oni su samo sredstvo, sustav proizvodnih snaga, koji se, po Marxu,izopačuje u fetišu kapitala. Drugim riječima, iz drugog izvora/temeljadolazi ono što tehnici i racionaliziranju daje mjeru i smisao.“Temeljno događanje” – nije nasilni napredak, racionaliziranje,tehnika, proces istraživanja; ono je tek u onom izvornom: u ljudskojslobodi.9

Analiza Jaspersove filozofije egzistencije ne bi trebala zane-mariti misao o nasilnoj tehnici na svakom stupnju; o tome da tehnikakoju čovjek proizvodi ugrožava njegovo biće u cjelini, ali posred-stvom njegovim, a ne po sebi. Ne samo da povijesna događanjadovode na vidjelo ono neočekivano; ona dovode strahote, razaranja,ali i ono što je spasonosno. U modernom dobu, u kome je čovjekstekao sposobnost da uništi čovječanstvo i sav život na Zemlji, ane samo pojedine države i narode, valja iznova definirati ono što seu filozofskoj tradiciji, posebno u tradiciji prosvjetiteljstva, nazivaumom. Um koji Jaspers zahtijeva jest, naime, čisti fantom ako onsvoje tijelo nema u realistici, u moralu, pravu, u institucijama. Toznači da se on ne smije zaboraviti u razumskom svijetu tehničkecivilizacije, koja već samu sebe dovodi do moći Ništa, do apsolutnenegacije.

24 PREGLED

7 Th. Adorno, Negative Dialektik, S. 191 (166).8 K. Jaspers, op. cit., S. 343.9 Ibidem, S. 264.

Ma koliko opravdan bio Jaspersov zahtjev za umom, za slo-bodom ljudskog uma, za modernom “revolucijom načina mišljenja”,nije jasno kako se on može iskazati u okvirima iracionalnosti društ-venog poretka i iskorjenjivanja pravog filozofskog zadatka da seumski misli, da se opiše zbilja uma, koja zahtijeva “spoznaju razuma”,jer se mora znati ono što jest da bi se moglo znati šta čovjek hoće.10

A kako je prvi znak umnosti dokidanje svake nasilne vladavine, ononajdragocjenije, spoznaja, moral mogu se pervertirati u besmisaoako nisu posredovani umom,11 tako i Jaspers karakteristike uma vidiu oslobođenju, a time i u velikoj odvažnosti, u tome da se konačnone vezuje za čvrste zakone, predmete, čine, misaone figure ili sheme,u kojima se zaista utjelovljuje. Omjeravanje svega umom samimukazuje na neraskidivost uma i spoznaje, morala, prava. Bez njegaoni su mrtvi, potpuno otuđeni: pervertiraju se u doktrinarno, u ono štoje lišeno ljudskosti i ljubavi, u mitsku prinudu i u funkcionalno.12

III

Očito, Jaspers je smatrao da je sasvim dostatno očekivati onospasonosno. No jedna od najvećih zasluga Karla Jaspersa je da je onrazbio prosvjetiteljski mit o umu; da on podrazumijeva nepristajanjeda se negdje kod spoznatljivog smiri, kod identiteta subjekta iobjekta. Iza sveg njegovog govora o umu i egzistenciji skrivalase ideja da je um odvažnost neproračunljivog, zapravo istinskiljudskog. Ovdje je, unutar suvremene filozofije egzistencije, moždanajjasnije i najradikalnije, Jaspers nagovijestio jedan egzistencijalnipojam uma i umske istine, ukorijenjen u svagdašnjem životu, uunutarnjoj sazdanosti umnog čovjeka, u životu onog zajedničkogsa samooslanjanjem na drugog, u onome što ne postiže nikakavdogovor ili konvencija; ukorijenjen u proizvođenje poredaka,zakona, institucija. Ovdje um ima presudnu ulogu: samo njegovimposredstvom sve institucije stječu svoj smisao i, dakako, otkrivajusvoju granicu.

25PREGLED

10 K. Jaspers, AuZM, S. 255.11 Ibidem, S. 254.12 Ibidem.

Naglasak na praxisu uma u skladu je s Jaspersovim odbaci-vanjem totalitarnog mišljenja i sistema, sa uvidom u tehničke ipolitičke opasnosti za slobodu svih ljudi na Zemlji. No, praxis umapretpostavlja i ujedno polučuje sreću mira. U ovom pogledu, mislio miru, o tome da je čista fikcija pomisliti da je moguć vanjski mirbez unutarnjeg čovjekovog mira, bez slobode, neprestano naglašavajuda je stanje svijeta ugroženo do mogućnosti totalne katastrofe, daje, stoga, svjetski mir jedini spas.13 Stav da je potreban prvo mira potom sloboda predstavlja obmanu ili samoobmanu suvremenogčovjeka. Tačno poznavanje historije pruža dokaz da kratkotrajnivanjski mir, koji počiva na ovom ili onom slučaju, na despotiji,lukavoj operaciji, na strahu svih sudionika, i nije pouzdani mir učovjekovoj biti.14

Ovome problemu Jaspers se uvijek iznova vraća. Stoga je ipostavio zahtjev da se mir postigne ne pomoću ugovora i pravnihporedaka, nego samo djelotvornošću preokreta samog čovjeka.Pretpostavljajući da je takav preokret čovjeka još uvijek moguć,Jaspers misli da granična situacija suvremenog ljudskog opstanka,koji je u znaku epohalnog procesa zla, nesreće, koja je prastara,ali se umjesto dosadašnjeg “partikularnog” razaranja pojavljuje kaototalna katastrofa čovječanstva, zahtijeva, ustvari, dvoje: ophođenjesa nasilnim poretkom, u podređivanju, čisto političko, realističkimnazvano mišljenje “pukog razuma”, ono koje seže samo do prednjegplana a ne do zbilje presudnih motiva djelovanja, samoozbiljenja,ili pak čovjekovo samopotvrđivanje, koje se ne može tehnički iliinstrumentalno zahvatiti i upotrebljavati.

Iako najsuvremenija temeljna situacija nasilja, ona koja očajničkireproducira mit institucija, mitsku predstavu o moći/nasilju kaooptimumu ljudske produktivnosti, koja podupire sistem kao subjektu ovladavanju prirodom i čovjekom (u smislu tradicije Kritičketeorije), iako ona zahtijeva orijentiranje spram moguće sile političkeborbe15 (koja nema zajedničko s fizičkom borbom), moralnu praksu,žrtvovanje čovjeka i naroda u “odvažnosti života”, u “odvažnosti

26 PREGLED

13 K. Jaspers, Wahrheit, Freiheit und Friede. München, 1958, S. 12.14 Ibidem.15 K. Jaspers, AuZM, S. 253.

borbe za slobodu” protiv nasilja i nadmoći, ona ujedno zahtijeva imedij racionalnosti. Bez njega je misleće razumijevanje osakaćenoi lišeno smisla. Nada da bi medij racionalnosti mogao dobiti svojsmisao nadovezuje se na mogućnost i neophodnost ostvarenjadrukčijeg novog mišljenja. To ne znači ništa drugo nego da u njemunalazimo utočište, osvjedočenje o našim vlastitim porivima i moti-vima, ono toliko potrebno unutarnje ustrojstvo koje danas, čini se,prelazi u bajku.

Razumijevanje suvremene temeljne situacije ljudskog opstankajest ono što potiče Jaspersa da se pita o porijeklu mitologizacije silekao moći, sustajanja moralnog, o pretvaranju humanuma u ideologijui demagogiju, iza čega se kriju svakovrsni interesi: blokovski,kulturno-metafizički, ideološko-religijski, nacionalno-tradicijski,regionalni itd. No, čovječanstvo već desetljećima živi u situaciji,koju želi osvijestiti, u kojoj sama povijest dospijeva ne samo kaonekoć u bitno duhovnu, nego u zbiljsku krizu. Iz nje proizlazitotalna katastrofa, propast čovječanstva ili nova zbilja samogčovječanstva.16 Svojevrsna je ukletost to što nikada nećemo moćisaznati u kojoj je mjeri to realna opasnost, a u kojoj pak bezrazložnistrah. Postavka o katastrofi, o njezinoj istinitosti, moguća je samou sferi teorije/imaginacije, u dijalektici mogućnosti kao mogućnosti.Jer realnost katastrofe/smrti nije samo kraj ovog ili onog lika duhovneprodukcije, umjetnosti, religije i filozofije; ona je kraj svih krajeva,smrt samog pojma smrti; njezino iskustvo je kraj svakom iskustvuako je ono vezano uz našu vlastitu egzistenciju, našu sposobnostopažanja i umovanja, odnosno čovjekovanja.

Realnost katastrofe bila bi, dakle, apsolutna znanost na lošnačin: kraj povijesti, ljudske avanture s njezinom aurom; bila bisuvisli odgovor na pitanje o sazdanosti i ukletosti funkcioniranjaljudskog, onoga što proizvodi slobodu i preokreće u neslobodu(Adorno),17 u raščovječenje, koje je – u Marxovom smislu – većdanas do totalnosti “razvijeni robni karakter radne snage” (Adorno);prije toga čovječanstvo je upoznalo autoritarnu državu, totalitarizam,potpunu kontrolu ne samo javnih djelatnosti nego i slobode volje,

27PREGLED

16 Ibidem, S. 252.17 Th. Adorno, Negative Dialektik, S. 257 (naš prijevod: str. 218).

slobodnog vremena, razonode, najintimnijih sfera života, interiori-zaciju duha potlačivanja, svih normi represivnog sistema. Ono je,dakle, upoznalo smrt ljudskog, lukavu porugu pojmu slobode i uma.

Kod Jaspersa je, međutim, jasno da je čovječanstvo stavljenou pitanje; stoga se bit čovjeka mora u cjelini zahvatiti i dospjeti doodgovora u činu i mišljenju.18 Daleko od svake rezignacije, Jasper-sova misao odbija svaki aprioristički determinizam. Historijskomkauzalnošću nije utemeljen ni sretni kraj niti totalna katastrofa.Ako i odbacuje glupu ideju da je katastrofa neizbježna, ona nepropušta da se suoči s njezinom mogućnošću. Dobro se čuva dane zapadne u vjerovanje u nepromjenljivost suvremene datosti injegove reprodukcije u nama. Čini se da je ona opreka reprodukcijidatog kao ideologije.

Jaspersova filozofija ima na umu to da je čovjek danas suočens mogućnošću vlastite katastrofe i smrću svog univerzuma, s pres-tankom svoje egzistencije,19 ili pak s mogućnošću da trijumfiranad smrtnom opasnošću, da nešto nauči o posljedicama svojih iluzijaneposredno pred 1914. ili 1941. godinu, naprimjer,20 da nešto naučio tome kamo vodi obilje i institucionaliziranje moralne i političkeneodgovornosti, da uznastojimo oko istinskog pojavljivanja, promiš-ljanja i oblikovanja potpuno drugog i drukčijeg svijeta, čije su šanseu načelu beskonačne. Jer, usprkos tome što je kriza današnjeg dobaplanetarna, budućnost, koja je postala vodeća uzrečica, u svomdvosmislenom pojmu, kao vrsta konzervativne i ideološke utopije,ali i kao istine, budućnost također zavisi od nas samih.

Jaspersovo djelo transcendira i u forme iskustva modernogvremena, pa ga današnji svijet ne zadovoljava. Još nismo dospjeliu novu zbilju. Nismo shvatili da se i borba potpuno promijenila,promijenila je svoj karakter i pojam, zbog tehničke zbilje, koja nosiu sebi prinudu napredovanja, logiku raščovječenja i raskorjenjivanja.S Jaspersovim potvrđivanjem uma, natpolitičke zbilje moralnosti,onoga što je ponad prinude napretka i prakse u funkcionalnom

28 PREGLED

18 K. Jaspers, op. cit., S. 252.19 K. Jaspers, Die Philosophie in der Welt, Universitas, heft 1/1965, 1. 1965,

S.1-9.20 Ibidem.

uopće, dolazi do izražaja misao da je borba moguća bez sile i nasilja,nevojnički. On pokušava govoriti o umu, o praksi filozofije kojaje odlučna u svom mišljenju, uvjerljiva za sve ljude, zahvaljujućiprije svega onima koji je iskazuju. Takva filozofija mogla bi bitidostojna vjere, “činilac spasa”.21 “Samo ona može promijenitinačin mišljenja”.22 Konačno, ona je to time što ne dopušta da nasnešto zaslijepi i zavara; time što je suočena s krizom današnjegdoba, s mogućom katastrofom. Zato osjećamo da je ona promiš-ljenost koja odbija misao da se nešto zbiljski može završiti, načinda se, usprkos svemu, očuva dostojanstvo čovjeka, povjerenje uiskon bića i stvari.

IV

Um, napredak i čovječnost

Izvjesno je kako Jaspersov pojam filozofije uključuje vjeruu onu zajednicu ljudi koja pretpostavlja um i istinu, sposobnost islobodnu volju da se suočimo s ukletostima prošlosti i sadašnjosti,s neizvjesnostima svega onoga što nam dolazi. On uključuje,međutim, suočavanje s raznim vidovima propadanja, koje ne bitrebalo pretvarati u ideologije. No, u propadanju nije sve pusto iništavno. Stoga je filozofija također sposobnost da govorimo ušiframa: “izvor, iz koga su proistekli kosmos, zemlja, život, čovjeki povijest, ima mogućnosti koje su nam nedostupne”.23 Oduvijekje u njemu iskustvo sustajanja koje se ne može svesti na iskustvopatnje ili ukletosti u Marxovom i Adornovom smislu, koja je“ekvivalent fetiškog karaktera robe” (Adorno),24 pretvaranjeonoga što je samoproizvedeno u nešto po sebi, “čega se sopstvo nemože osloboditi”.

Budući da u umu prestaje ono nasilno, pa i nasilnost znanosti,“prava kalkulirajućeg mišljenja”; budući da u umu postaje jasno

29PREGLED

21 K. Jaspers, Die Philosophie in der Welt, S. 8.22 Ibidem.23 Ibidem, S. 9.24 Th. Adorno, Negative Dialektik, S. 336/37 (prijevod: str. 282).

da je potrebno diskvalificirati onaj stav po kojem je “moralnodjelovanje umno i tamo gdje je podlost u prednosti”;25 budući da sumoral, pravo već sam um, jer se um može ozbiljiti samo u njima,a ne kao puki um, on posvjedočuje da “nijedna misao koja se možeostvariti, nijedno znanje, ništa tjelesno shvatljivo, nijedna šifra kojusmo upravo spominjali, ne dospijeva dotle”.26 Ono što je bio mitznanja potrebno je prozreti i kritički analizirati. Imamo veomafragmentarnu sliku onog što se događa, ali i onog što je proteklo,naprimjer protekle patnje pojedinaca i naroda. Mi ne znamo ništao planu i cilju cjeline, kao što je to vjerovao Hegel. Jaspers mislida se mi ponašamo kao da on postoji.

Jedna znamenita Jaspersova postavka može objasniti o čemu jeriječ. U svom sporu s pozitivizmom, scijentizmom, sa svakovrsnimidealizmom, Jaspers nije bio sklon toliko čovjekolikoj težnji da izsvagda određenih perspektiva i okolnosti spoznaje stvara definitivnusliku i sud: ovo je istina, vječita istina. Čovjek može spoznavati,štaviše, on treba da spoznaje. To je, zacijelo, njegov vlastiti put, alinije jedini. On se danas manifestira u procesu napretka ili racionali-ziranja, u procesu napretka tehnike i znanosti. U svemu onomešto predstavlja novi realitet njegovih mogućnosti opstanka. No,to što čovjek proizvodi u procesu napretka tehnike može se naidentičan način prenositi, ponavljati i unedogled proširivati kodsvih stanovnika zemlje.

Ovim stavovima je sasvim očito ležalo u osnovi mišljenje daje sve drugo što je čovjek stvorio svagda jedinstveno, neponovljivo,istinski povijesno, stvar raskrivanja bitka u čovjeku. Stoga je velikazabluda misli napretka prenositi iz područja kojima zaista pripadajuna druga područja duha ili povijesti u cjelini. Za Jaspersa je jasno:ko kaže Da ljudskom opstanku, ko misli da je on čovjek, ko zna dačovjek nije već ono što može i što treba biti, da je njegova vlastita bit,štaviše, ona prava šansa o čijem ishodištu djelomice on sam odlu-čuje, taj, veli Jaspers, mora spoznati i to da je put racionaliziranjai tehnike neizbježan. Dakako, čovjek je danas pomoću tehnikeproizveo jednu svjetsku situaciju ispunjenu ne samo nadom koja

30 PREGLED

25 M. Horkheimer/Th. Adorno, Dialektik der Aufklärung, S. 92 (str. 97).26 K. Jaspers, op. cit., S. 9.

leži u graditeljskom oblikovanju okoline nego i strahom od totalnograzaranja svega živog27 na zemlji. Područje tehnike, tehničkog vla-danja prirodnim silama, područje “administrativne, opredmećujućeznanosti” (Horkheimer/Adorno), koje se ne može svesti na “procestotalnog razaranja”, čiju moć čovjek nije mogao izračunati ipredvidjeti, nisu samo sustavi sredstava. Oni su danas i načiniprakse života.

No, spasonosnu riječ ne možemo čuti na liniji običnog znans-tvenog mišljenja. U njemu se ne postavljaju ona prava pitanja kojazahtijevaju svoj odgovor u politici i filozofskoj praksi života. Tražititu spasonosnu riječ značilo bi zapasti u jednu novu ukletost, umoderno znanstveno sujevjerje koje vjeruje da se život može ute-meljiti na znanosti i upravljati njome. Za Jaspersa je političko ifilozofsko mišljenje ono koje pripada svakom čovjeku, čovjeku kaočovjeku, i niko ga nije lišen. On je, za razliku od nekih mislilaca20. stoljeća, bio daleko osjetljiviji na ukleti i pogubni karakter duhadanašnjeg vremena. On je pokazao šta znači to da se filozofija čininepotrebnom i suvišnom, da se pojavljuje kao petrefakt iz davnoproteklih vremena, koji se sve više udaljava – do konačnog iščeznuća.

Nasuprot fetišu birokratije, totalnog i totalizirajućeg znanja,intrigantske i čovjeka nedostojne borbe; nasuprot totalitarnomsistemu u kome je filozofija javno dovedena do kraja, u kome jeona ozloglašena za ispražnjeni posao, filozofija je praksa životai mišljenja kojom se čovjek osvjedočuje o onome što jest i što hoće,kojom zahvata svoj smisao i iz iskona/izvora dolazi k sebi.28 Toznači da je zadatak filozofije, kako veli Jaspers, da svojim načinommišljenja, koji se bitno razlikuje od mišljenja u fizici, tehnici, zna-nosti uopće, osnaži snagu unutarnjeg otpora totalitarnom mišljenju,koje postupa prema pretpostavci da ono sve zna o povijesti, njezinomtoku, ciljevima, o prirodnim procesima.

Istodobno, Jaspers je ukazao na to da se na osnovi ovog totalnogi totalizirajućeg znanja povijest može planirati ili racionalizirati.No, što je najgore, praksa tobožnjeg totalnog znanja, “administrativneznanosti”, koja zahvaća cjelinu, predstavlja filozofiju u jednom

31PREGLED

27 K. Jaspers, AuZM, S. 259.28 Ibidem, 265.

izopačenom smislu. Čovjek tada misli sa “logičko-dijalektičkimintenzitetom u formalnim konzekvencama, ali nekritički”.29 Sdruge strane, njega ne pogađa samo zbilja; on ga ne može opovrći;on ne objašnjava “pretpostavku svoje vlastite vjere, naprimjer vjereu nadolazeći spas, u ovo potpuno neodređeno, za čije ostvarenje jelaž još kao nužno pojmljeni činilac”.30

Ovdje se Jaspers usredotočuje na kritiku fetiškog ili “magičnogprocesa dijalektičke povijesti”. U današnje doba on je još izraženijiu pretvaranju znanosti u dogmu, koja svagda vodi diobi ljudi, raš-čovječenju, onom fanatizmu koji nije dostatno promišljen i analiziran,ali je podjednako opasan kako za istinsku znanost tako i za filo-zofiju.31 To je ona ukletost, izopačenost koja poprima formu općemoći, moći kao sile raspolaganja svim sredstvima. Ona je oprekasvijetu slobode, zajedničkoj volji koja je usmjerena prema komuni-kacijskom životu, životnom iskustvu koje počiva na sporazumi-jevanju, suspenziji prisile.32

Kao i predstavnici kritičke teorije, Jaspers nadasve želi dokazatida je um jedina alternativa za prisilu, za moguću katastrofu. Noon nije samo obuhvatno, već je obuhvatno obuhvatnog. U slobodiumskog mišljenja otkrivamo krizu svijeta moderne, krizu mišljenjai ljudskog opstanka u cjelini. Mi živimo u “drugom aksijalnom dobu”,sudbonosnom i svudprisutnom; ono je označeno materijalnimjedinstvom svijeta, posredovanjem znanosti i tehnike, koje ujednodonosi nove mogućnosti čovječnosti i opasnosti.

Za Jaspersa presudno pitanje nije samo ono koje je Toynbee(1889-1975) sebi postavljao (šta će biti s dvadesetim stoljećem sobzirom na to da je bila dvadeset i jedna civilizacija). To je drukčijei važnije pitanje: Šta će biti od čovjeka? I za njega je potpuno ne-izvjesno hoće li sudba poprimiti oblik katastrofe ili oslobođenjaodnosno umske slobode. Kao mislilac krize, on postavlja pitanjeo mogućnosti jedinstva čovječanstva, o nadilaženju krize kao

32 PREGLED

29 K. Jaspers, Philosophie und Welt, München, 1958, S. 11.30 Ibidem31 Usp. Golo Mann, Freiheit und Sozialwissenschaft, u: Karl Jaspers –

Philosophen des 20. Jahrunderts, Stuttgart, 1957, S. 545.32 Usp. Hannah Arendt, The Human Condition, 1958; Elemente und

Ursprünge totaler Herrschaft (1955); Über die Revolution (1963).

svjetske situacije. O njoj je pisao u povijesnofilozofskom djelu“Duhovna situacija vremena”, a potom u spisu “O porijeklu icilju povijesti”. Kriza – to je ono što se očituje u čovjekovoj moćikoja razara samu sebe, nemogućnost opstanka zajednice svihnaroda u svijetu, umske politike koja bi se odnosila na pitanjaljudskog opstanka, a ne na pitanje vjere. To je – sasvim izvjesno– prikriveni teror institucionalizirane sile, potpuna nemoć i neslobodapojedinaca, povlačenje u apsolutnu skrovitost najintimnijeg,33

rađanje nepovjerenja ne samo prema drugom čovjeku nego i premasebi samome, napredovanje u očaju; to je nastajanje sumnje ujavnost, u javnu riječ i javnu istinu, ako je čovjek sam otkriva bezjezičke komunikacije s drugim.

Izraz krize današnjeg doba – to je i ono što je danas i primijećenoi nije dostatno primijećeno: da pojedinac i ono što je najapsurdnijedrži za istinito, dobro ili lijepo; na to ga prisiljava nadmoćna okolina,ma kako se ona zvala: svjetski ili nacionalni duh, prirodni procespovijesti, sugestivna i rafinirana prinuda proizvodnje dobiti iliprofita itd. Po nauku o čovjeku, čiji je izvor sama kriza svijeta,filozofija je prinuđena da govori o slobodnoj znanosti, o slobodnojumjetnosti, o slobodnoj filozofiji, koja je, zapravo, filozofija prakseuma. Ovakav stav jasno pokazuje da je filozofija opreka svakomcinizmu, cinizmu tržišta, proizvodnje profita, cinizmu propagandejednodimenzionalne javnosti.

V

Pustinja onog što tlači čovjeka, što jača osjećaj njegovebespomoćnosti, još uvijek raste. Potiskuje se pojedinac sa djelo-vanjem svoga vlastitog čina. Cinizam nefilozofije se produbljujei širi do neprovidnosti. Prakticira se lažljivost koja i istinu koristizarad publiciteta laži. Usto, njoj je potreban i razum, ali da bi umučinila ništavnim i fiktivnim. Njoj je potrebna sloboda da bisvima uskratila slobodu. Ta pritvornost, sposobnost pretvaranja,i sam jezik izopačuje, odrođuje, čini ga neistinitim ako on govori bezistinosnog saopćavanja i komuniciranja. Jeziku se oduzima biće,

33PREGLED

33 K. Jaspers, Die Aufgabe der Philosophie in der Gegenwart, u PhW, S. 12.

njegova duša: istina, sloboda, mišljenje. Oduzima mu se sposobnostda mobilizira ono što je potisnuto i izgnano, mogućnost novogpočetka, neprinudna intersubjektivnost.

Slijepo za ono protuumsko, za slobodu koja u savezu satotalitarnim osporava samu sebe, izopačuje svoju istinu, ima svojuosnovu ne samo u protekloj povijesti, u filozofiji koja kazuje da“se protekla nepravda ne može više ispraviti”, da se “patnjeprošlih pokoljenja ne mogu ničim ublažiti”,34 u čemu se, opet,posvjedočuje kritički pesimizam, koji ne odustaje da misli načovjekove patnje u prošlosti ili sadašnjosti. “Tuga koju sadržimaterijalizam odnosi se na protekla zbivanja” (M. Horkheimer).35

Ono sljepilo za temeljnu sazdanost svijeta moderne ima svojuosnovu u samoredukciji modernog čovjeka.

Naša zbiljska egzistencija pretpostavlja onaj um koji osv-jetljava i pokreće, koji pretpostavlja promjenu načina mišljenja isamog čovjeka. On zahtijeva da težimo znanosti, svakom mogućemznanju, onome po čemu je život dostojan da se živi i promišlja. Ato znači, prije svega, da čovjek dospijeva u dubinu, u transcendentnitemelj svih stvari. U tom smislu je i jedinstvo čovječanstva u bititajna – kao što je to: porijeklo čovjeka, nastanak kosmosa, životaitd. Dakako, i jezik je tajna ljudskog opstanka. Pitanje o porijeklu,nastanku jezika, ne može naći svoj odgovor, kao i pitanje o nastankučovjeka; iako su i jezik i postanak čovjeka predmetom mnogihznanosti, čija se realnost opisuje u svim dostupnim pojavama.36

Iako to pitanje svagda vodi posebnim otkrićima, koja bez njegane bi bila pronađena. No, pojam tajne pruža Jaspersu bitni kriterijza razlikovanje objektivnog znanja o transcendenciji pomoću“svijesti uopće” i čovjeka kao egzistencije koja sebe osvjetljavasamo u komunikaciji sa drugim egzistencijama.37

Ali to govori da se tajna, s kojom Jaspersova filozofija opstajei pada (Golo Mann),38 odnosi na ljudski bitak, a ne na transcenden-

34 PREGLED

34 Usp. Max Horkheimer, Materialismus und Metaphysik, S. 47 (prijevod:Kritička teorija I, Zagreb, str. 54/55).

35 Ibidem36 K. Jaspers, Notizen zu Matrin Heidegger, München/Zürich, 1978, S. 249.37 Ibidem, S. 247.38 Golo Mann, Freiheit und Sozialwissenschaft, u: K. Jaspers, S. 552.

ciju.39 Prema tome, zlokobna je volja koja nastoji da transcendencijuspozna kao jednu sazdanost/strukturu. Moglo bi se reći da je onadostupna samo u onom povijesno konkretnom egzistencije, upojedinačnoj egzistenciji i svagda u komunikaciji egzistencija.Svođenje transcendencije na formu općosti, na kategorijalno, na“kategorijalno apsolutiziranje” (u Hegela, naprimjer), na slikusvijeta, na ovu ili onu predmetnost, pokazuje premoć onoga štoosporava samu transcendenciju.

Da li treba odbaciti misao o transcendenciji, koja nije pred-metnost ili obilje njezinih načina opstanka? Pitanje je dakakoneizbježno. Mada Jaspers, bolje no ma ko drugi, ističe obilje unačinima obuhvatnog, kao što su opstanak, svijest uopće i duh,koji stječu jezik u subjekt-objekt-rascjepu, kod njega ipak zapažamokritiku fetiša objektivnog mišljenja, metafizike koja opće promišljakao kategorije, objektivnost kao pojavu, “svijet” kao predmetznanja i orijentiranja. Metafizika se historijski – i danas još uvijek– omeđuje, prije svega, na narod, državu, a potom želi biti uni-verzalna. Ako se pak opće/kategorijalno prizna kao metafizički istinito,ne samo zbog svoje hipostaze u ono što je apsolutno/iskonsko,individuum, propada kao pojedinac i egzistencija, propada u slučaji pozornicu za igru narodnog duha, državne volje itd.

U tom “egzistencijalističkom” pojmu transcendencije uvodise razlika spram svakog objektivizma, spram objektivnosti kaoapsolutne i posljednje.40 Time se uvodi etika egzistencije: u istini,u sposobnosti za istinito i istinsko, u vjernosti slobodi, slobodidospijevanja u dubinu transcendencije, koja nije predmet svijesti,slika ili stvar nekog tvrđenja ili poricanja. Istaknut ću samo ono štomi se čini kao nezaobilazna dimenzija pitanja o kome raspravljam:mi ne možemo misliti a da ne govorimo. Jezik je utoliko mišljenje,način na koji postoji istina, sloboda, um. No mi se osvjedočujemou transcendenciji svagda u slušanju i oblikovanju onog šifarskog.“S one strane svih šifara, misao doseže šutnju, ispunjenu bez-mjernim/neutemeljenim temeljem/iskonom.”41 Dakako, jezik i šifre

35PREGLED

39 K. Jaspers, Ibidem, S. 249.40 K. Jaspers, Notizen..., S. 248.41 K. Jaspers, Philosophie in der Welt, u: Universitas, 1/1965, S. 9.

su, veli Jaspers, za nas jedini put da se osvijestimo o neiskazivom/neizrecivom u kazivanju i saopćavanju. Dakle, “samo putemjezika dospijevamo tamo gdje jezik, štaviše, postaje šutnja”.42 Ostajeda se nešto kaže o onome o čemu se ne može ništa kazati, o čemubi, po diktumu Wittgensteinovom, trebalo šutjeti. Time hoću rećida je ova šutnja, takoreći, najdublji, najprodorniji jezik/kazivanje,a ne prazna i nijema šutnja. Šutnja nije zbiljska i ne postajezbiljska na taj način što prestajem govoriti, već tako što moćigovora razvijam do kraja, kada se on pretvara, i potom iznova postajegovor u vremenu.

Ovo tumačenje transcendencije, za koje nam je Jasperspokazao put, ne traži glorifikaciju predmetnog, u bilo kojoj formi,čak ni jezika, jezičnosti kao takve. Ono želi naći izvore za “novihumanizam”. Rečeno još konkretnije, u Jaspersovom djelu trebazapaziti da su pitanja o slobodi, povijesti, znanosti, o umu, u bitiključna pitanja ljudskog opstanka. No, sloboda je nadilaženje svakesamovolje, fetišizma jastva. Ona se podudara sa neophodnošćuistine i istinitog.

Ali i sama sloboda nije poput posjeda, nečega što se kao fiksnoprisvaja ili gubi. Iskustvo potvrđuje da je ona također svagdadrukčija, da ima svoju gramatiku, sintaksu i semantiku. To bi značiloda svako može steći slobodu, prije svega slobodu mišljenja, naneizričit način u stalnom nadilaženju samovolje, nasilnog napretka,razvijanja kulta, njegove “sekularizacije” mistične i filozofskiapsolutne svijesti. Svaki pojedinac stječe slobodu na dvostruk način:u neprekidnom nadilaženju ovog protivništva u nama samima, unašim predstavama i pojmovima, predrasudama i interesima, kaoi u javnom ophođenju. Kada se problem slobode postavi u tojegzistencijalno-filozofskoj perspektivi, onda spoznajemo da sasvakim duhovnim činom povezujemo odgovornosti za slobodučovjeka, svakog pojedinca.

Ako se pak zapitamo o pretpostavkama uvijek drukčije slobode,odgovor će biti u raz-središtenju svakog autoriteta, izvora nasilja.To znači da od načina našeg znanja o svijetu, od načina mišljenjai opažanja u cjelini, zavisi šta politički vidimo i šta držimo za

36 PREGLED

42 K. Jaspers, Notizen..., S. 249.

moguće, a ne samo za potrebno i poželjno; od njega zavisi i to štazaista hoćemo u našoj suvremenosti”. Njegov se napor pokazujetakođer u jednoj filozofiji koja se sastoji samo u tome da ponudi,naročito u svojim kasnim spisima, jednu veoma diferenciranu kritičkuanalizu “duha vremena”. Njegov se napor pokazuje također u jednojfilozofiji uma kao temelja ljudske zajednice. Samo se naš um brineo tome da se saberemo u iskonu koji je više no sav svijet, da seistina ne izopači u sastavni moment laži, u rasterećenje odnosnoolakšanje tereta slobode, da ne bude propuštanje aktivnosti u svijetu,koje vodi otužnom spokojnom životu.

Ali za razliku od drugih filozofskih rasuđivanja, naprimjerpozitivističkih i scijentističkih, rasuđivanja o kojima je ovdje riječodnose se na filozofiju kao praksu slobode i istine. Ona žele dadopru do izvorišta svega zbiljskog, koje pokazuje da se istina nemože nasiljem provoditi u svijetu, da je suvremenoj situacijineophodan uvid – ne samo onaj do koga dolazi Theodor Adorno:“Nikakvo umijeće interpretacije ne bi moglo diskusijom dokazatikako riječ podređivanje nije suprotnost slobodi – koji je neodvojivod slobode”, koja je i znanstveno pojmljiva, ali može uspjeti samou ostvarenju kao ćudoredni akt umnog čovjeka.

VI

Ovdje se suočavamo s filozofijom koja nije predmetno znanje.Filozofija nije znanost, ali je neraskidivo vezana s njom. Um nijerazum, ali ga nijednog trenutka ne gubi. Filozofija i sama mora daima oblik onoga o čemu govori, o čemu razmišlja, oblik uma koji jeobuhvatno svega obuhvatnog. Prema tome, jedinstvo čovječanstvase ne može ostvariti putem razuma ili znanosti. Jer ljudi su sjedinjeniputem znanosti samo kao razum uopće, a ne kao živi, povijesnoukorijenjeni, puni ljudi. Kod Jaspersa se susrećemo sa stavom kojidovodi u pitanje dvoje: um nije zbiljski ako se filozofija situira kaoznanost, a to danas stvara znanstveno sujevjerje; ali um nije zbiljskiako se u filozofiji pomišlja da su znanosti za nju nebitne i potpunoirelevantne, ako se u njoj pojavljuje volja za mimoilaženjem iliodbijanjem suvremene znanosti.

37PREGLED

Karl Jaspers će uvijek biti vjeran ovom stavu: da sačuva jedin-stvo filozofije i znanosti, jedinstvo uma i razuma. Um svagda upunoj mjeri opravdava vrijednost istine razuma, iskustvo znanosti.On traži znanost, potiče je, stalno se ophodi s njom. Ovo nam otkrivaonu nit vodilju koja treba da nas vodi kroz sve antinomije uma do etikeegzistencijalne ljudske zajednice, do solidarnosti slobodnih ljudi.

Jaspersova filozofija otvara perspektivu onoga što se nazivaodvažnošću uma. S jedne strane, on će, ustvari, nastaviti da osporavasvaku vrijednost suprotnosti između filozofije i znanosti. On pri-kazuje ethos znanosti. Oni naučnici koji su, poput Einsteina,pomišljali da sama znanost nudi spas u današnjem čovjekovomsuočavanju sa opasnostima vjerovali su da je duh znanosti ustvariduh istine, uma i čovječnosti. U tome je, zacijelo, velika istina, veliJaspers. No ona se odnosi samo na izvorište znanosti, a ne na samuznanost kako se ona danas oblikovala, ne na moderni znanstvenipogon koji neprekidno napreduje, odvojen od izvorišta.

S druge strane, u cijelom svom opusu Jaspers dokazuje da tekfilozofski duh daje znanosti njezin pravi smisao, po kome onanije više i ne može biti indiferentna prema zbiljskoj neslobodi ibespomoćnosti pojedinca. Filozofski duh odgovara na neizričitopitanje o tome treba li znanost biti, o vrijednosti njezine istine. Toznači: “on upoznaje život u spoznaji kao dostojanstvo čovjeka”.Karl Jaspers misli da je ovaj duh etike, poštenja i ljubavi spramsvijeta, koji se želi spoznati, ustvari izvorište univerzalne volje zaznanjem, volje za znanstvenom istinom. Možda bi se moglo rećida u tome traži izvorište za novi humanizam. On nastoji da proniknefetišizam predmetnog, koji priziva svoj staroindijski pandan:“Tamo ne doseže oko, ne dostiže riječ ni misao, ne vidimo i neuviđamo kako o tome poučavati. Drukčije je to od znanog, a i onkrajneznanoga. Tako smo čuli od prethodnika koji su nas to učili”, kažeKena-Upanišad.

Karl Jaspers shvaća da se ne može reći šta je zapravo čovjek.I to stoga što je on svagda više od svog predmetnog oblika, odmogućnosti kojima se dogodilo da postanu predmetna sazdanost.Također, ljudska bit nije pohranjena u nekom pamćenju bez lica,anonimnom i bezdušnom, nije pohranjena u imperiji onoga što jespoznato i što je u načelu spoznatljivo. Istodobno, naglasak na volji,

38 PREGLED

univerzalnom htijenju znanja, osobito onom koje je utjelovljeno umodernim prirodnim i socijalnim znanostima, u metodama prinudespoznaje, koja nije moguća bez samokritike, čini jednu od bitnihznačajki Jaspersove filozofije. Ali ako slijedimo Jaspersovo izvođenjeonda se jasno vidi da znanost u današnjem dobu, u dobu kraja drugogtisućljeća, nije u svom filozofskom izvoru, u onom nepredmetnomiskonu, kome, dakako, dospijevamo samo preko, u načelu, spo-znatljivog. Taj iskon/transcendencija dolazi do riječi samo u našojvlastitoj slobodi.

FacitZapravo, samo taj filozofski iskon, u sebi sveobuhvatan, daje

smisao opstanku nepregledne porodice znanosti. No, njihov zahtjevistinitosti, ispravnosti spoznaje, udaljava se od filozofskog iskonakoji one traže. U nastojanju da sačuvaju svoju čistotu i objektivnost,da se apsolutiziraju, znanosti nisu više u stanju da misle ili misaonodokuče/nazru taj izgubljeni iskon. To je jedna vrsta spoznajneaskeze. U jednom smislu, kriteriji pravilnosti, znanstveni zahtjeviistinitosti, funkcioniraju u svom općem važenju potpuno nezavisnood filozofskog izvora. Oni postoje u svom funkcionalnom imperativu:ravnodušni su spram onih impulsa koji su omogućili njihovo pro-nalaženje. Tako, napredak znanosti, nastavljanje istraživanja, postajemoguće kao “pogon intelekta bez onih motiva”.43 Zbog toga otkrićepostaje lična stvar, lična slava, a stjecanje prioriteta se strasno brani.S jedne strane, spoznaja postaje korisna, a potom se traži i ostvarujezbog koristi, s druge strane.

Drugim riječima, onaj filozofski motiv pokazuje da je svođenjespoznaje na objektivnu i metodičku spoznaju moderne iskustveneznanosti, ustvari kao da ona uskraćuje drugim formama pravo izahtjev istinitosti, a pribavlja današnjim monologijskim znanostimamonopol na istinske mogućnosti ljudske spoznaje,44 povezano sjednim interesom svijeta moderne: da potlačivanje dobije izgled

39PREGLED

43 K. Jaspers, AZM, 278.44 Usp. J. Habermas, Urbanisierung der Hideggersche Provinz, u: Hans-

Georg Gadamer/Jürgen Habermas, Das Erbe Hegels, Frankfurt am Main, 1979,S. 21.

slobode, gospodarenje izgled jedino moguće racionalnosti, napredakempirijskih znanosti izgled napretka čovještva i čovječanstva.Korijeni oslobođenja čovjeka, moguće čovječnosti mišljenja i znanjauopće, ne pripadaju tom interesu moderne, ideologiji (znanstveno-tehničkog) svijeta koja bi mogla i bez čovjeka, koja predstavlja,ustvari, novo glorificiranje apsolutne moći posredstvom sile, repre-sivnog discipliniranja, koje ne priprema samo jednu buduću katastrofuveć jest sama katastrofa.

Filozofija uma upućuje, međutim, na onaj filozofski motiv kojinije motiv popredmećivanja, nadiranja prema unutra kao premavani, totalizma spoznaje, onog koji svagda označuje i pragmatikumoći, inteligenciju i politiku lišenu morala, pravde; ona upućuje naonaj motiv koji je sveobuhvatan i sposoban da podari smisao, kojioduševljuje znanstveno istraživanje. No, znanost koja se otuđuje odtog motiva, koja se konstituira kao visoko specijaliziranje shodnokriteriju o pravilnom i nepravilnom, neizbježno gubi svoj vlastiti ethos.

Kada pokušamo okarakterizirati moć znanosti, lahko ustanov-ljavamo da ona nije “povezujuća zajednica ljudi koji spoznavaju”.45

U njoj se povezuje “razum”, “puka tačka svijesti uopće”, “u kojoj sesvako može razumjeti sa svakim, jer je ono što bi trebalo razumjetilogička ili empirijska prisilna spoznaja”.46 Napomenimo da jetokom povijesti znanosti dokazano da je to ona spoznaja kojazaboravlja svoj vlastiti logos, filozofski motiv, koji je čuva odupravljanja na ono što nije vrijedno da se zna i da se prakticira; toje ona konkretna filozofija “koja se realizira u cjelini jedne posebneznanosti”.47 Otuđena od vlastitog logosa/duha, od slobode koja jesvagda unutarnja, koja se ne može izjednačiti sa znanjem što sepretvara u gospodstvo nad prirodnim silama, koje dobija u modernodoba zastrašujuće obrte, znanost nije u stanju da stvara istinskuzajednicu, niti da očuva logos tradicije.

Ništa stvar ne mijenja što ona faktički jest, što neprekidnonapreduje. Odvojena od filozofskog motiva – znanost nije ni čovječnani umna. Ona znači “neutralnu ravnodušnost, osim prema onome

40 PREGLED

45 K. Jaspers, AZM, S. 279.46 Ibidem.47 K. Jaspers, RuA, S. 258.

što bi trebalo biti tačno ono što ona iznalazi”.48 Jaspers u tome vididokaz za to da motivacija znanstvenog pogona u današnjem dobunije nužno “povezana sa humanitetom u iskonu prave volje zaznanjem”.49 Ne vjerujem da je lahko osporiti ovaj iskaz, posebnoako se ima na umu da ravnodušnost – ne samo ona koja potječe izrazmjenske forme sociokulturnog života – danas dobija funkcionalniprioritet. Ustvari, reći će se, znanost koja nije u stanju pojmiti svojvlastiti smisao/opravdanje, i dostatno utemeljiti to da bi ona trebalabiti, postaje nesposobna da postavi pitanje o opasnosti, da pokažeizlaz iz stanja ugroženosti.

Iz tog proizlazi neophodnost za/okreta, novog načina mišljenja.Ranije sam pokazao šta bi on značio, u čemu se on razlikuje odpredmetnog i planifikabilnog mišljenja. Važno je imati na umu da jeJaspers mogao također u novim metodama gospodarenja prirodomi čovjekom otkriti volju za potlačivanjem i gospodarenjem u kojojse izražava empirija modernog društva. Čini se da se njegovakritika svijeta moderne, posebno kritika znanosti i tehnike, dotičes jednom kritikom instrumentalnog i funkcionalnog uma, kojaima potpuno druge izvore i metode.

Nije teško razumjeti zašto je Jaspers odbijao, kao objektivirajućemišljenje, načine novog racionaliziranja, objektiviranja i institucio-naliziranja, apsolutiziranje razuma. Zapravo, današnje gospodstvoapstrakcija, apstraktnog mišljenja, stranog zbiljnosti, onog mišljenjakoje je neistinito tada kada nešto “konačno određeno postavlja zahtjevda bude istinito po sebi, izvan svih odnosa”, “kada ono apsolutizira”,50

polučuje zaborav istine umskog mišljenja, naprimjer onaj poznatiton da se u politici nešto bitno kaže, da se predlaže nešto novo. Tose poklapa s novim apstrakcijama. Tu spada i fetiš privrednog rasta,porasta životnog standarda: i zaborav čovjeka u (privremenom)zadovoljstvu, u eri elektronike i kompjutera, u tehničkom poretku(tom logosu bez logosa), u duhu aparature i funkcionaliziranja čovjeka.

Ukratko, Jaspers misli da je u suvremenom svijetu temeljnifakt našeg postojanja da nama gospodare realne apstrakcije, koje

41PREGLED

48 K. Jaspers, AZM, S. 279.49 Ibidem, S. 279.50 Ibidem, S. 291.

sa sobom donose osakaćenja, moć autoritarnog, totalizam znanja,sabotiranje istine i slobode, antropologiju bez čovjeka, bez humanitetakao “priznavanja ljudskog dostojanstva u svakom čovjeku”, usvakoj kulturi. Te realne apstrakcije i život lišavaju života, smrtlišavaju njezine tajne, istinu njene zbiljnosti. Zbog toga “stvarnosnanebit pobjeđuje subjekt” (Adorno); opijenost katastrofom, “smijanjenesreći drugih ljudi”, primjena totalnog znanja, uvođenje totalnogplana, argumentacijska tehnika nasilnog gospodstva i intelektualneropske duše koje mu služe bez griže savjesti, kojom je, kao što jepoznato, moguće svaki čin opravdati, svaki zahtjev utemeljiti –sve je to pouzdan znak one suvremene antropologije, koja počivana stavu o suvišnosti čovjeka.

Zato: um, to nisu ni optimistička ni pesimistička očekivanja; tonije samo sposobnost da se – u formi moderne znanosti i tehnike– gospodari prirodnim silama, da se spriječi prirodna katastrofa; tonije ni industrijska (u eri elektronike i kompjutera) revolucija, kojaje radikalno preoblikovala životne odnose. Um jedino pokazuje daje slobodi potrebna znanost, da je filozofiji potrebno odricanje odzahtjeva za totalitetom i apsolutom. Važno za našu namjeru jesteimati na umu neophodno razlikovanje znanosti i filozofije, tehničkerevolucije sa totalitarnim sredstvima i komunikacije uma, komuni-kacije u umu. Argumentacija koja je ovdje razvijena pokazuje daje um ona ljudska utopija/fantazija, zajednička instancija, jedinaspasonosna zbilja čovjeka u svijetu moderne, jedina alternativamanipulativnim oblicima, racionalnoj organizaciji ne-uma.

Zapravo, traganje za istinom ljudske egzistencije nije višeostvarljivo pod pretpostavkama dominacije ne-uma, već samo kaoput prema slobodi, kao prava povijest, kao izvorište univerzalneznanosti.51 Ovdje je Jaspersov sud veoma radikalan: u današnjemsvijetu živimo polazeći od uma u nadi u um, a time i u mogućnostistinskog humaniteta, univerzalne komunikacije. Jaspers je odlučanu nastojanju da odbrani um, to što je najkrhkije, što nije ničim za-jamčeno. Stoga je um sposoban da razabire jezik nepredmetnog,svijet koji nastanjuju šifre, koje su mu smisaone i neophodne akoih kritički promišlja, ako ih ne zamjenjuje znanjem, ako ih zahvaća

42 PREGLED

51 K. Jaspers, RuA, 291.

ili odbija u “njihovom egzistencijalnom smislu”.52 Očito: moralitetje u ovoj filozofiji ono što je prvo i posljednje. Naravno, pod uvjetomda se ima u vidu povijesnost bitka i djelovanja, to da je u moralitetuključen sam um, koji djeluje u formi diskursa i uvjeravanja, nesilom. Drugim riječima: mišljenje samog uma “nadilazi sve pret-hodne apsolutnosti”: pragmatiku moći, pragmatičke svrsishodnosti,tačnosti spoznaje, moralistički ćudoredni zakon, metafizička oprav-danja žrtve, a da ih ne ukida.53 (1980-1983)

43PREGLED

52 K. Jaspers, AZM, S. 415.53 Ibidem, S. 414.

UDK 82.09

Esad Duraković

ANATOMIJA JEDNOG PARADOKSA(O eseju Ivana Lovrenovića Andrić, paradoks o šutnji)

THE ANATOMY OF A PARADOX(On Ivan Lovrenovic's Essay Andric, a Paradox of Silence)

Sažetak

Esej Ivana Lovrenovića koji je dobio nagradu „Midhat Begić“za najbolji esej 2008. godine pretenciozni je pokušaj autora darevalorizira recepciju Andrićeva književnog djela i da preispitavrijednosnu poziciju toga djela u historiji književnosti, pri čemuLovrenović posebnu pažnju posvećuje onom dijelu kritike koji uAndrićevu opusu otkriva i obrazlaže njegove ideologijske pozicije.Međutim, Lovrenovićev esej suštinski je inferioran prema ovimkritičarima Andrićeva opusa, i istovremeno je metodološki ne-adekvatan u odnosu prema Andrićevu djelu: Lovrenović kombinirau svome eseju metode koje su inkompatibilne, koje su čak međusobnoprotivrječne, tako da autor u cijelome seju – nesvjestan vlastitihmetodoloških protivrječnosti – gradi metodološki galimatijas,demonstrirajući metodološku nekonzistentnost te istraživačkunekompetentnost i nezrelost. Nastojeći da otkrije navodni paradoksu recepciji Andrićeva književnog opusa, Lovrenović je ispisaoesej koji je sam, zapravo, sav od paradoksa, tako da esej predstavljaprimjer metodološke nekompetentnosti u tumačenju i vrednovanjuknjiževnog djela.

Ključne riječi: Ivo Andrić, metodološka nekoherentnost,historija književnosti, paradoks, Ivan Lovrenović, orijentalizam,ideološki pristup, recepcija, pozitivizam

45PREGLED

Summary

Ivan Lovrenovic’s essay, which won the „Midhat Begic“Award for the best essay in 2008, is a pretentious attempt of theauthor to reevaluate the understanding of Andric’s work and toreexamine the significance of the work in literary history. In theprocess, Lovrenovic places a special emphasis on the critic textson Andric, which reveal and explain his ideological positions.However, Lovrenovic’s essay is, in essence, inferior to the verycritics of Andric’s work he mentions and is, at the same time,methodologically inadequate in relation to Andric’s work: Lovrenoviccombines in his essay the methods which are incompatible, evencontradictory, so it is seen throughout the text that the author isunaware of his own methodological contradictions – he createsa methodological galimatias by demonstrating methodologicalinconsistency and research incompetence and immaturity. In anattempt to reveal the so-called paradox in understanding ofAndric’s literary opus, Lovrenovic wrote an essay which is a paradoxon its own, thus standing out as an example of methodologicalincompetence in understanding and valorization of a literary work.

Key words: Ivo Andrić, methodological incoherence, literaryhistory, paradox, Ivan Lovrenovic, orientalism, ideological approach,reception, positivism

Riječ paradoks u mome naslovu, pored stilske funkcije, imazadatak da naslovnom pozicijom ukaže na to kako je metodološkii logički neodrživ Lovrenovićev esej koji, također, u svome naslovunosi važnu riječ paradoks, a namjera mu je da predstavi paradoksu recepcijiAndrićeva djela u čitalačkom auditoriju bivše Jugoslavije.Međutim, Lovrenovićev tekst je sam metodološki protivrječan utolikoj mjeri da je esej, zapravo, paradoksalan u sebi samome, te kaotakav ne postiže osnovni cilj koji mu je namijenio autor.1 Svakom

46 PREGLED

1 Esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji Ivana Lovrenovića dobitnik je prvebijenalne nagrade za književni esej „Midhat Begić“ za 2007. i 2008. godinuPEN centra BiH i časopisa Novi Izraz. Esej je objavljen u: Novi Izraz, br. 39, PENcentra Bosne i Hercegovine, Sarajevo, januar-mart 2008, str. 3-44.

(naučno)istraživačkom radu, ali i nešto fleksibilnijem žanru eseja,najvažnije je da je metodološki koherentan i konsekventan, da jeu tom pogledu „oklopljen“, bez obzira na to da li je metoda valjanaili nije, i obrnuto – rad je neodrživ srazmjerno metodološkoj ne-koherentnosti.

Za analizu Lovrenovićeva eseja postoji nekoliko važnih razloga.Prvo, riječ je o tekstu koji pretenciozno nastoji revalorizirati Andri-ćevo djelo, a još više, zapravo, recepciju toga djela u velikom vre-menskom rasponu, prvenstveno na temelju nacionalno-ideološkihkriterija i klasifikacija.

Drugo, kao što napomenuh, osnovni cilj Lovrenovićeva esejajest da vrednuje i na poseban način „sortira“ ogromnu literaturuo Andrićevu djelu, što znači da nastoji, kao esej, valorizirati jedvapreglednu književnohistorijsku građu o jednom iznimno važnomknjiževnom opusu. Razumije se, tako pretenciozni ciljevi sasvim suiznad mogućnosti eseja kao žanra – i to je već prvi njegov „žan-rovsko-metodološki“ paradoks – pa se i „ocjene“ u Lovrenovićevueseju izriču kao impresije, često „utemeljene“ na fragmentiranjutekstova s kojima komuniciraju; one su, kao takve, i neobrazložene,tako da esej karakterizira metodološka nedosljednost. Zahvaćanjeopusa Ive Andrića, prezentiranje iz njegove biografije detalja kojeLovrenović smatra važnim za svoju interpretaciju te, posebno,revaloriziranje ogromne književnohistorijske građe o tome opusumoguće je u studiji, a ne u jednome eseju: esej se upravo u ovomslučaju pokazuje žanrovski neadekvatnim ciljevima njegovaautora. Mnogi problemi Lovrenovićeva rada proizlaze iz toga štoon koristi neke žanrovske karakteristike eseja, i „nastupa“ kaoesej, dok istovremeno ima pretenzije naučne, književnohistorijskestudije, koje ne uspijeva dosljedno realizirati. U takvim slučajevimaneizbježne su metodološke nekonzistentnosti.

Treće, esej je nagrađen nedavno ustanovljenom nagradom„Midhat Begić“, pa i zbog te činjenice zaslužuje pažnju.

Najzad, i četvrto, autor eseja dotiče se – u općoj metodološkojnedosljednosti – i moga jednog rada posvećenog djelu Ive Andrića.2

47PREGLED

2 Moj rad pod naslovom Andrićevo djelo u tokovima ideologije evrocentrizmaobjavljivan je više puta, na bosanskom i na engleskom jeziku, a Lovrenović se

Jedan od postulata Lovrenovićeva eseja jest da književnodjelo treba čitati bez bilo kakvih ideoloških „kontaminacija“ iprojekcija, da tome djelu valja pristupati izvan ideološkog konteksta.U skladu s tim, on se kritizerski koncentrira na „nacionalnoideološkekriterije“ (str. 26) u recepcijiAndrićeva djela, pa tako podnaslovimai strukturira svoj esej. Paradoks je već tu, jer autor eseja izgrađujei zatim afirmira upravo ono protiv čega se bori: njegovi podnasloviTursko iracionalno,3 „Bosanska mržnja“, Andrić i muslimani,Hrvatska recepcija, stilistički i u skladu s elementarnim razumi-jevanjem teksta, ekspliciraju borbu autora eseja protiv etno-nacionalnih i općenito ideoloških recepcija Andrićeva djela, alinjegova usrdnost protiv takvih čitanja, sama po sebi i izdignutana razinu osnovnoga zadatka eseja, predstavlja ideološku poziciju,jer bi bilo u sukobu s logikom tvrditi kako borba protiv (određenih)ideologija nije i sama ideološka platforma. Lovrenoviću je cilj –o tome svjedoče već i naslov i podnaslovi eseja – da se prije svegarazračuna s vrednovanjima i čitanjem Andrićeva djela koji sudrukčiji od njegova, tako da je Lovrenovićevo ideološko pozicio-niranje sama duša njegova teksta. On je u pravu, po mome sudu,kada delegitimira svojatanje Andrićeva opusa (i književnostiopćenito) po kriterijima nacionalne pripadnosti pisca, po mjestunjegova rođenja i drugim izvanknjiževnim kriterijima, jer jeknjiževnost – o tome sam više puta pisao – nadnacionalni sistem.U tom smislu, pogrešno je što neki Bošnjaci ne prihvaćaju kao važandio i vlastite baštine vrijedno Andrićevo književno umjetničko djelou kome je – ipak i gotovo konsenzusom – utvrđen model saidovskogorijentalizma. Štaviše, mislim da je Andrićevo djelo ponajvišebosansko (i bošnjačko je, dabome) po svim valjanim kriterijimapo kojima se stvara i izučava historija književnosti, bez obzira na toda li im se sviđa ili im se ne sviđa svijet Andrićeva književnogdjela. Povremeni pokušaji nekih Bošnjaka da to djelo odgurnu

48 PREGLED

poziva na zbornik Andrić i Bošnjaci, Preporod“, Bošnjačka zajednica kulture– Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2000, str. 192-206.

3 Već u uvodnome dijelu eseja Lovrenović razdragano preuzima citat i odnosprema turskom iracionalnom (prema turskome u Bosni) od Miroslava Karaulca,koji tursko u Bosni naziva „predelima mraka“ (Cit. u: Novi Izraz, str. 7).

„preko Drine“ besmisleni su jer su uzaludni, književnohistorijskineutemeljeni. No da se vratim prerušenom Lovrenovićevom ideo-logiziranju.

Dok Lovrenović osuđuje sve „nacionalne recepcije“ i „valori-zacije“ Andrićeva djela, čitalac eseja će bez naprezanja uočiti kakoon to čini zarad afirmiranja jugoslovenske pozicije u recepcijiAndrićeva djela. On u tome ustrajava, pristajući – dugotrajno iuporno – uz Andrićevo artikuliranje jugoslovenstva, da bi najzad,otvoreno i sa žalom, kazivao (20/21) o tome kako je Andrićev idealjugoslovenstva doživio potpuni krah u ovom našem vremenu.Ovom prilikom je irelevantno da li je ideja jugoslovenstva pozitivnaili negativna, već valja podvući kako se njeno pozitivno kontekstu-aliziranje u Lovrenovićevu eseju javlja kao fatalan metodološkiparadoks. Naime, autor koji pobija, kao pogrešne, ideološke pristupeAndrićevu djelu morao bi biti metodološki konzistentan pa neformirati drugu ideološku platformu kao zamjenu za njih, makarto bilo i jugoslovenstvo koje je – treba li to uopće nekome dokazivati?!– ideologijska kategorija, čak politička. Lovrenović ispisuje ueseju više stranica o Andriću i Krleži da bi pokazao kako su oniveoma „slični, i to baš ideološki“, pa zaključuje – ponovo uspo-stavljajući čvrstu vezu između književnog i ideološkog, protiv čegase, paradoksalno, bori – kako u Andrića i Krleže „Taj biografskisimultanitet s jedne, i tematska podudarnost u književnim djelimas druge strane, omogućuje da se, u razvijenoj komparativnoj analizi,vide i sve važne književne i ideološke (kurziv E. D.) razlike međunjima“ (15/16).4 Osim toga – kazao sam već – borba protiv ideološkihpristupa književnom djelu već po sebi predstavlja određenu ideo-lošku poziciju – ostaje samo da se utvrdi njen karakter ili smjer– a to je najteža metodološka greška u tekstu koji promovira, kaovlastito načelo, autonomnost književnog umjetničkog djela u

49PREGLED

4 Traženje uporišta i u biografijama autora za analiziranje književnog i ideo-loškog aspekta njihova djela paradoks je ne samo zbog toga što autor eseja ovakokoordinira književno i ideološko, protiv čega se deklarira, već je paradoks i potome što uvodi kriterij biografskoga, za koje u tekstu više puta tvrdi da se moraodvojiti od književnoga, pa i Rizviću zamjera pozitivizam kao smrtni grijeh,ali – o tome će kasnije biti više riječi.

odnosu prema ideologijama. Ne postoji ideološki sasvim „nevin“tekst, ili sasvim „nevin“ diskurs. Lovrenovićev esej je ideološki, iakoon to nekonzistentno poriče, što znači da je teorijski i metodološkineosviješten.

U vezi s tim, i sljedeći autorov korak vodi u pravcu metodo-loškog samoporicanja. Naime, Lovrenović veli, s pravom, kakoje „Aksiomatski jasno da književnost nije historiografija, niti jeAndrićevo djelo udžbenik povijesti“ (36). To jest jasno svakome koima bilo kakvo znanje o književnosti. On je također u pravu kadanavodi kako je Andrićevo djelo „na poseban način izrazito historično“(36), zatim kako je postojao „snažno i konzistentno oblikovan odnosspram povijesti u piščevoj svijesti, koji bi se mogao nazvati pesi-mističkim vitalizmom, i koji će se u budućim Andrićevim djelimaizraziti u cijeloj gami različitih konkretnih manifestacija u ne-preglednoj povorci likova, sudbina i situacija“ (10). Najzad, Lov-renović navodi nešto što se nauči već u srednjoj školi, a što on imenujekao metodološko krivotvorenje: „...zamjenjuje se i miješa književnafikcija s faktičkom povijesnošću, a govor likova neovlašteno sepretvara u ‘stav’, ‘izjavu’, ‘mišljenje’ pisca, odnosno građanske osobeIve Andrića...“ (23). Sve su ovo notorne književnoteorijske činjenice,ali Lovrenovićevi metodološki problemi počinju onoga časa kada– izrazivši ove aksiome – poriče Andrićevu opusu ideološku di-menziju. Valjda je jasno, u teorijski konsekventnom promišljanju,da djelo koje je „na poseban način izrazito historično“ itd. pozivai na naročitu recepciju povijesti bez obzira na to što je ne trebapoistovjetiti s (nepostojećim) autorovim stavom. Metodološki jenesuvislo tvrditi za neki opus da je „na poseban način izrazitohistoričan“ (naročito tamo gdje je povijest prepuna ideološkihsukoba) i istovremeno poricati ideološke nanose u tome djelu teodricati valjanost i „historičnim“ čitanjima toga djela, što uopćene mora značiti da se ono čita kao udžbenik povijesti: složenosttakve recepcije takvoga djela izmiče krajnje uprošćenom tumačenjuIvana Lovrenovića. Njegov tekst, zapravo, upućuje na nedvosmislena sasvim pojednostavljen zaključak: Andrićevo djelo jest „naposeban način i izrazito historično“, ali ne smije se u njemu uopćevidjeti historija. Odnos fikcionalnog i faktičkog u književnom djelumnogo je složeniji od paradoksalnog odnosa koji utvrđuje Lov-

50 PREGLED

renović. Književno djelo je polivalentno i otvoreno i u tom pogledu.O tome svjedoči i činjenica – o kojoj upravo Lovrenović piše,pogrešno je tumačeći – da otkako postoji Andrićevo djelo formirajuse i vrlo različita njegova čitanja: „muslimansko“, „hrvatsko“,„srpsko“, „jugoslovensko“. Naravno, i intersubjektivno akademsko.5

Čak i čitaoci koji imaju akademski pristup književnom djelu nemogu s takvom indignacijom kako to čini Lovrenović odbacitisva čitanja koja su drukčija od njihovoga, ili od naših akademskihčitanja, jer je riječ o ogromnom broju čitalaca, i to ne samo (ne-akademskog) pučanstva nego i akademski obrazovanih ljudi kojičitaju Andrićevo djelo upravo na onaj način kojeg se Lovrenovićzgražava. Ta činjenica, koja je evidentna toliko da joj i Lovrenovićposvećuje cijeli svoj esej, kazuje izučavaocu književnosti da nijeposrijedi uporna glupost ili potpuna neukost golemog/golemihauditorija, već da u samome djelu „ima nečega“ – upravo u tomedjelu! – što se neodoljivo otvara i takvom čitanju. „Stvar“ je do djela,a ne do čitalaca. Samo krajnje rigidan tumač Andrićeva opusa možeuporno odbijati to nijansiranje. Doduše, Lovrenović veli (24/25)da se „ne može osporiti pravo“ (podvukao E. D.) i drukčijimčitanjima Andrićeva djela, ali odmah ironizira takva čitanja, svodećiih na razumijevanje književnog djela kao “udžbenika povijesti“.Pada u oči i riječ pravo, koju koristi autor eseja. U suštini, ovdje sene radi o pravu na nešto, jer čitalac ima pravo da radi s knjigomšta hoće; to su apsolutno drukčije relacije prema njemu, i upotrebomriječi pravo autor eseja neopozivo, ipak, diskvalificira svako čitanjekoje je drukčije od njegovoga. U teorijskom diskursu treba govoritio valjanosti čitanja, a ne o pravu na njega. Konačno, rigidnost ove

51PREGLED

5 U tjeskobnoj fusnoti – upravo na margini moga teksta – možda vrijedizabilježiti kako su ova „nacionalna čitanja“ Andrićeva djela („muslimansko“,„srpsko“, „hrvatsko“, „jugoslovensko“) „internacionalizirana“ na jedan gotovomorbidan način. Naime, nije samo Radovan Karadžić podastirao utjecajnimfunkcionerima međunarodne zajednice, u svome političkom argumentiranju,Andrićevo književno djelo Pismo iz 1920. godine, već je zabilježeno kako sumnogi uglednici međunarodne zajednice, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinui poslije toga, pred polazak u misiju u Bosni i Hercegovini, dobijali Andrićevoknjiževno djelo Na Drini ćuprija kao obavezno štivo koje im – prema uputama– treba pomoći da bolje razumiju suštinu „sukoba“ u Bosni i Hercegovini.

vrste ignorira prastaru premisu da se u književnosti ne može govoritio vrijednostima (i interpretacijama) scijentistički, u kategorijamaapsolutnoga i tzv. pozitivnih nauka, već ideal u nauci o književnostiostaje na razini intersubjektivnoga. Naravno, uopće ne osporavamni valjanost Lovrenovićeva čitanja Andrićeva djela, već izražavamfrapiranost njegovom (nagrađenom) metodološkom nekonzistent-nošću u dezavuiranju svih drukčijih čitanja.

Kako je Lovrenovićevo ostrašćeno pobijanje valjanosti „musli-manskog čitanja“ Andrićeva djela dovedeno u stanje potpunemetodološke kontradiktornosti i logičke haotičnosti govori i sljedećinjegov paradoks. Naime, autor eseja piše o „navodnom (podvukaoE. D.) antimuslimanstvu u Andrićevu djelu“ (27), o „tobožnjem(podvukao E. D.) Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskimMuslimanima“ (37).6 Osim toga, dok se bavi mojim tumačenjemAndrićeva djela u tokovima ideologije evrocentrizma i orijentalizma,autor eseja odmah u nastavku osjeća „veliku intelektualnu potrebu– da se Andrić doista počne čitati na način na koji se do sadanikad nije čitao, i koji još čekamo, a koji ne bi bježao od tačnostinekih od premisa na kojima počiva i ovo čitanje“ (moje čitanje),iako je samo nekoliko redova prije toga upravo takvo čitanje nazvaosablasnim i zlokobnim (27). Svoje neobrazložene stavove autornastoji poduprijeti citatom Envera Kazaza: „Naravno, moguće jeistraživati i negativne aspekte slike Bošnjaka u Andrićevom djelu,pogotovu slike Orijenta...“, te citiranjem Zdenka Lešića: „Naovome mjestu ne možemo a da se ne sjetimo Andrića i njegovihslika ‘Istoka’ i ‘Istočnjaka’, koje nesumnjivo predstavljaju našprilog zapadnoeuropskoj tradiciji ‘orijentalizma’“ (28). Ovdje sene želim zadržavati na Lešićevom i Kazazovom tekstu (moj tekstje posvećen upravo demaskiranju evrocentrizma i orijentalizmau Andrićevu djelu), koje Lovrenović izvodi iz njihova kontekstapa ih, fragmentirane, uziđuje kao argumente u vlastiti kontekst,u svoju konstrukciju i metodološke kontroverze koje citati nemoraju imati u svome tekstnom integritetu. Dakle, nevjerovatno

52 PREGLED

6 Nedosljedno Lovrenovićevo pisanje M/muslimana čas velikim početnimM, čas malim slovom m, valjda znači da time autor obuhvaća M/muslimanei kao narod i kao konfesionalnu zajednicu.

je koliko je krupnih metodoloških i logičkih grešaka načinjeno uovome Lovrenovićevu tekstu. Pogledajmo još neke.

Autor govori o „navodnom antimuslimanstvu“ i o „tobožnjemAndrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima“,što znači, nedvosmisleno, da on takav odnos Andrića negira, pasljedstveno tome – svako „muslimansko čitanje“ smatra neukošću ilifalsificiranjem. No kada već govori – zapravo kada već misli nataj način – kako je moguće metodološki i logički, na istim stranicamateksta, njegovo priznanje da postoji „tačnost nekih od premisana kojima počiva i ovo čitanje“?! On odmah dodaje (27/28) citateKazaza i Lešića koji smatraju da postoje aspekti negativnogodnosa Andrića prema Bošnjacima i „Istočnjacima“! Nastranu tošto ovakvim postupkom Lovrenović prisiljava druge tekstove daučestvuju u njegovoj pogrešnoj metodologiji i logičkoj pometnji,i to čak kao argumenti, jer čitaoci njegovog eseja ne moraju imatiuvid u integralne tekstove iz kojih su uzeti citati. Nastranu to, većje problem što autor eseja na vrlo malom prostoru navodi svojei tuđe argumente protiv vlastite tvrdnje da ne postoji negativnaslika o M/muslimanima u Andrićevom djelu.

Problem se produbljuje činjenicom da Bošnjaci označavajukolektivitet. To je uvođenje kriterija ideologijskoga na najvišojrazini, jer šta znači priznanje kako Andrić, ipak, izražava negativanodnos prema jednom narodu, čak prema cijelom kulturno-civili-zacijskom krugu – prema Orijentu – ako ne situiranje njegoveumjetnosti u sferi ideologijskoga?! To je ravno metodološkom„harakiriju“ ovoga eseja što arogantno osuđuje sve bošnjačke autorekoji su u Andrićevu djelu prepoznali i tu dimenziju (ŠukrijaKurtović, Muhamed Filipović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković):Lovrenović konstruira cijeli esej na tome kako je metodološkipotpuno pogrešno čitati Andrićevo djelo tako da se u njemu pre-poznaje negativan odnos prema M/muslimanima, da bi onda isam priznao i tu dimenziju Andrićeva djela.7

53PREGLED

7 U vezi sa imenima bošnjačkih i bosanskih autora koji su se bavili Andrićemi njegovim djelom, a na koje se Lovrenović poziva, postoji u tekstu jedna vrstagreške koja upućuje na autorsku poziciju pristrasnosti, s onu stranu argumen-tiranja i analitičnosti. Naime, kada govori o radovima Muhameda Filipovića,

U daljem izvođenju konsekvencija Lovrenovićeva para-doksalnog priznanja da u Andrićevom djelu ipak ima osnova zatvrdnje o Andrićevom negativnom odnosu prema M/muslimanimavalja se zadržati na tome kako Lovrenović – negativno, naravno– piše o „bošnjačko-muslimanskoj nacionalnoj ideologiji“ (26) učitanju Andrićeva djela, a zatim poseže za citatom jednog od na-vođenih autora o „kolektiviziranju čitanja“ (28). Naravno, ne postoji„kolektiviziranje čitanja“ Andrićeva djela, već je riječ o teorijskilegitimnom intersubjektivnom čitanju jednoga književnog opusa.S druge strane, ako se priznaje da u Andrićevu djelu postoje osnoveza utvrđivanje njegovog negativnog odnosa prema M/muslimanimakao etnosu i konfesionalnoj zajednici, te da su upravo iz njihovakrila nastala djela koja negativni odnos također identificiraju iobrazlažu, onda je nelogično osporavati – čak afektivno, kako to činiautor eseja – i takve interpretacije Andrićeva djela. U vezi s tim,nižu se Lovrenovićevi paradoksi. Pogledajmo kako se kumulirajusamo na jednoj stranici njegova eseja.

U vrhu str. 27, neposredno pred „pikiranje“ na moj tekst u komepišem o negativizaciji muslimana u Andrićevu djelu, Lovrenovićgovori o navodnom antimislumanstvu u Andrićevu djelu. Odmahzatim „privodi“ niz mojih kvalifikativa, „postrojenih“ na vrlomali prostor, kao na stratište, iz relativno obimnoga teksta, tako da– koncentrirani tom „stilističkom fintom“ – imaju drukčije efekteod onih koje imaju kada su distribuirani po „dubini“ i „širini“izvornoga teksta. Moje navode i sudove autor eseja ne osporavanikakvim argumentima, već ih afektivno proglašava sablasnim izlokobnim, tako da moji sudovi ostaju, zapravo, neokrznuti. Tu setakođer javlja paradoks u Lovrenovićevu eseju: on krajnje netole-

54 PREGLED

Muhsina Rizvića, Esada Durakovića, čije tekstove kritizira, autor eseja navodisamo njihova imena, bez ikakvoga građanskog i akademskog tituliranja, štoi jest uobičajeno u istraživačkim tekstovima. Međutim, kada navodi imena autoračijim tekstovima argumentira vlastitu poziciju, onda veli, što je neuobičajeno:„profesori Zdenko Lešić, Enver Kazaz i Nedžad Ibrahimović“ (str. 27). Činjenicaje, međutim, da su autori „obje grupe“ univerzitetski profesori, pa je krajnje ne-korektan Lovrenovićev postupak u tome diferenciranju. Jasno je da on takoizražava poziciju pristrasnosti, analizirajući različite interpretacije Andrićevadjela. To je već domen akademskog krivotvorenja i elementarne učtivosti.

rantno, čak afektivno, osuđuje (bošnjačkog) autora zato što smatrada Andrić u svome djelu satanizira muslimane, pri čemu Lovrenovići sam naziva tekst toga autora sablasnim i zlokobnim.

Kontradiktornosti se u eseju nastavljaju. Već u drugome dijeluiste stranice Lovrenović ističe kako postoji velika „intelektualnapotreba – da se Andrić doista počne čitati na način na koji se dosada nikad nije /stil!/ čitao, i koji još čekamo, a koji ne bi bježaood tačnosti nekih od premisa /stil!/ na kojima počiva i ovo čitanje“.Dakle, i čitanje koje je maločas nazvao sablasnim i zlokobnim smatra„intelektualno potrebnim“, priznajući da su neke njegove premisetačne. Opovrgavajući tako samoga sebe, autor ne da ni naslutiti kojesu to tačnosti i koje su to premise. Njegova iznenadna „dobro-hotnost“, suprotstavljena prethodnome vlastitom stavu, odnosi sena moje čitanje Andrićeva djela u okviru saidovskog orijentalizma.Tako se Lovrenovićeva misao ponovo zlopati u procijepu paradoksai nelogičnosti: budući da je riječ o dijagnosticiranju“ orijentalizmau Andrićevu djelu, kritičar takvog „dijagnosticiranja“ ne možeostati pri suvislosti tvrdnjom kako orijentalizma najprije nema, aonda ga ima, i – što je još veći paradoks – malo ga ima, malo ga nema,odnosno ima ga u nekim premisama. Teorijski i metodološki konsek-ventno promišljanje mora se opredijeliti: ili ima orijentalizma,ili ga nema, jer orijentalizam nije nešto tako fluidno da ga časima a čas ga nema, nekih njegovih premisa ima u Andrićevu djelua nekih nema. Takva nekonzistentnost i „analitička nasumičnost“apsolutno su neprihvatljive u sistematskom promišljanju, jer –orijentalizam je „lukava“ ideologija koja upreže umjetnost iznanost u ostvarenju svojih, ideologijskih ciljeva. S druge strane,ako autor eseja priznaje prisustvo orijentalizma u Andrićevu djelu,makar i u nekim premisama (!), priznao je i njegovu uključenostu tokove jedne ideologije, iako upravo to odlučno negira u mnogimpasusima svoga eseja. Temeljna namjera cijeloga eseja zapravoje da odrekne valjanost takvom čitanju Andrićeva djela koje unjemu prepoznaje negativan odnos prema M/muslimanima, tvrdećikako je taj odnos tobožnji, navodni i sl. Međutim, analiza koju sammaločas obavio pokazuje da Lovrenović ipak priznaje prisustvoorijentalizma (a to je ideologija, ponavljam) u Andrićevu djelu, pato autor potkrepljuje odmah u nastavku (sve na str. 28, prenapučenoj

55PREGLED

paradoksima) citatima Kazaza i Lešića. Nužno je u ovom kontekstupodsjetiti na te citate: Kazaz navodi kako „moguće je istraživatii negativne slike Bošnjaka u Andrićevom djelu, pogotovo slikeOrijenta, jer ni Andrić, kao ni evropska moderna, nije umakaoonome što je Said definirao orijentalizmom“; Lešić zaključuje,ispravno, slično mome sudu: „Na ovome mjestu ne možemo a dase ne sjetimo Andrića i njegovih slika ‘Istoka’ i ‘Istočnjaka’, kojenesumnjivo predstavljaju naš prilog zapadnoeuropskoj tradiciji‘orijentalizma’“. Malo prije toga, Lovrenović pripisuje mome tekstuu smrtni grijeh što u Andrićevu djelu „primjenjujem Saidovuparadigmu orijentalizma“ (27). Paradoksi su učinili Lovrenovićevtekst metodološki i logički sasvim neprohodnim. Postaje čak nejasnoda li je on još uvijek apsolvirao Saidov Orijentalizam.8

U Lovrenovićevu eseju ima još paradoksa i metodološkihkonflikata koji zbunjuju svakog ozbiljnijeg studenta književnosti.Nužno je, naime, osvrnuti se i na to kako Lovrenović nedosljednotumači odnos književnog lika i njegova pisca kao građanske osobe(23), te „da privatni i građanski život umjetnika valja strogoodvajati od njegova djela“ (12). U nauci o književnosti odavno jejasno upravo to o čemu govori Lovrenović: (relativna) autonomnostsvijeta umjetničkog djela od „građanskog života umjetnika“.Međutim, nevolja je u tome što Lovrenović najveći dio svogaeseja posvećuje upravo istraživanju „građanskog života“ Ive

56 PREGLED

8 U nastavku teksta Lovrenović piše kako je sa zakašnjenjem upoznao SaidovOrijentalizam. Naime, on veli da u vrijeme kada je pisao jedan svoj rad o Andriću(1982) „Tada još nismo znali za Edwarda Saida; njegov kasnije slavni Orijen-talizam jest bio već objavljen u Americi (1978), ali će proteći još mnogo vremena,i još više strašnih događaja, dok se na našim stranama ne počne citirati...“(str. 28/29). Ostaje nejasno kada se Lovrenović susreo sa Orijentalizmom (usvakom slučaju, bilo je to nakon „mnogo vremena“), a još je zagonetnije u čijeime sve govori, koga li je i s kojim pravom uveo u to „nismo znali“. Ja sam,primjerice, Saidov Orijentalizam citirao u svojoj doktorskoj disertaciji (Poetikamahdžera u SAD) koju sam odbranio 1981. godine na Filološkom fakultetu uBeogradu. Pošto sam disertaciju odbranio 1981. godine, to znači da sam nekolikogodina prije toga, u istraživačkoj fazi, iščitavao Saidov Orientalism; drugimriječima, komunicirao sam s tim znamenitim djelom dok je njegovo prvo izdanjejoš uvijek intenzivno mirisalo na štamparsku boju.

Andrića, njegovoj biografiji, neknjiževnoj prepisci, izjavama isl. zato da bi svim time tumačio Andrićevo književno djelo. To jepozitivizam od kojeg Lovrenović zazire, iako samo deklarativno.Proklamirano načelo o značajnoj (Lovrenović veli: strogoj!) odvo-jenosti piščeva „građanskog života“ od svijeta njegova umjetničkogdjela Lovrenović krši permanentno i u oba smjera. Na jednojstrani, on temeljito pretražuje umjetnikovu biografsku građu, ukojoj Andrićeva privatna prepiska ima značajno mjesto, i bavi se„aspektima Andrićeve ličnosti“ (podvukao E. D.) da bi osvijetlionjegovo djelo i njegove likove (str. 10 i dalje). Ta pozitivističkametoda, kao što rekoh, dobro je poznata u povijesti, i Lovrenovićgotovo s indignacijom etiketira njome Rizvićev rad o Andriću iakoi sam izdašno koristi upravo tu metodu. No pozitivisti su bilibarem, uglavnom, metodološki konzistentni, a najneuspješnijeistraživanje je upravo ono koje je metodološki nekonzistentno inekonsekventno, kao što sam već kazao. Upravo tu Lovrenovićevesej doživljava fatalno stradanje, jer ne samo što „građanski životpisca“ obilno koristi u analiziranju njegova djela (iako je objavionužnost da se oni „strogo“ odvajaju), već ide i u obrnutom smjeru.To je zaista šokantno. Pogledajmo kako to autor eseja čini.

„...Iz Znakova pored puta, iz rijetkih intervjua, moguće jejasno rekonstruirati i neku vrst teorijskog creda – da je ‘sve u djelu’,da privatni i građanski život valja strogo odvajati od njegovogadjela“ (12). Nevjerovatno je šta sve sadrži ova rečenica.

U zadnjem dijelu rečenice, njen autor ističe kako „privatni igrađanski život umjetnika valja strogo odvajati od njegovoga djela“,a u njenom prvom dijelu govori sasvim suprotno: iz Znakovapored puta (iako su književno djelo) moguće je rekonstruiratineku vrst teorijskog creda Andrićeva! Dakle, iz umjetničkog djelaLovrenović rekonstruira teorijski credo, i to upravo onaj koji govorio nužnosti odvajanja „građanskog života“ piščeva od njegovaknjiževnog djela. Je li uopće moguć veći paradoks i logički haos?!Osim toga, ovdje književno djelo služi za rekonstruiranje „teorijskogcreda“, što predstavlja haotično brkanje sasvim odvojenih sfera.U sve to – da bi metodološka pometnja bila potpuna – Lovrenović jeuveo, na istome nivou, i intervjue iz kojih – jednako kao i iz Andrićevaknjiževnog djela! – rekonstruira teorijski credo Andrićev.

57PREGLED

Da nije u pitanju previd, Lovrenović potvrđuje i sljedećomrečenicom, na istoj stranici, govoreći opet o književnom djelu: „tisu zapisi uvijek sublimni, ali ipak (podvukao E. D., kao upozorenjena paradoksalnost) daju jasno nazreti /stil!/ da nisu tek poetsko-meditativna uopćavanja, nego da su čvrsto povezani s konkretnimokolnostima života“ (12).

Kao i u prethodnoj rečenici, ovdje smo zatečeni metodološkimtumaranjem, jer autor eseja najprije strogo odvaja umjetničko od„građanskog života“ piščeva, ali zatim ide od „građanskog“ uumjetničko i obratno, „jasno nazirući“ štošta iz jednoga u drugome,u neviđenom metodološkom konstruktu.

Lovrenovićev esej, dakle, zbog metodološke pometnje neuspijeva revalorizirati Andrićevo djelo niti ogromnu literaturu otome djelu koje neporecivo pripada i bošnjačkoj književnosti ičija umjetnička vrijednost se ne da osporiti uprkos ideologijskimnaplavama u njemu, jer – valja to ponoviti kao zaključak – nematekstova koji su ideološki „nevini“.

58 PREGLED

UDK 340.1 Radbruch G.

Ivo M. Tomić

LOGIKA PRAVNE NAUKE GUSTAVA RADBRUCHA- Interpretacija, konstrukcija i sistematika -

GUSTAV RADBRUCH’S LOGIC OF LEGAL SCIENCE - Interpretation, Construction and Systematization -

SažetakFilozofsko-pravna i pravno-logička studija „Logika pravne

nauke Gustava Radbrucha“ prikazuje, analizira i kritički obrađujeRadbruchovo shvatanje svijeta i fenomena prava. Rasprava za-počinje Radbruchovim shvatanjem prava kao stvarnosti koja težiostvarenju pravde i na toj primarnoj ravni pokušava razriješitiantinomije između pravde kao ideje prava, pravne sigurnosti isvrsishodnosti. Autor potom obrazlaže razlikovanje između naukao pravu i čiste dogmatske, sistematske pravne nauke. Logika čistedogmatske pravne nauke obrađuje se iz njena tri osnovna aspekta– interpretacije, konstrukcije i sistematike. Na takvim osnovamadolazi se, nakon konstrukcije pojma prava, do razlikovanja dvijuosnovnih vrsta pojmova – pravno relevantnih i pravih pravnihpojmova. Iz ovih postulacija u studiji se analizira Radbruchovoshvatanje pravne nauke kao kulturne nauke povezane s vrijednošćui zasnovane na razumijevanju i individualizaciji. U zadnjem dijelustudije prikazuju se etičke refleksije Radbruchovog shvatanja pravakao preklapanja stvarnosti i vrijednosti koje dovodi do međusobnogpomirenja prava i morala.

Ključna imena i riječi: Gustav Radbruch, Wilhelm Windelband,Heinrich Rickert, Immanuel Kant, Chaїm Perelman, pravo, pravda,stvarnost, vrijednost, kultura, moral, nauka o pravu, pravna nauka,logika

59PREGLED

Summary

Philosophical and legal, as well as legal and logic study entitled“Gustav Radbruch’s Logic of Legal Science” presents, analysesand critically comments Radbruch’s understanding of the worldand the phenomenon of law. The study begins by Radbruch’sunderstanding of the law as reality which aims towards justiceand, on that primary level, it tries to solve the antinomies of justiceas the idea of law and legal safety and purpose. The author thenexplains the difference between the sciences dealing with law andpure dogmatic, systematic and legal science. The logic of puredogmatic legal science is analyzed in three basic aspects – inter-pretation, construction and systematization. On those basis thedifference between the two basic notions is explained (afterconstruction) – the notion of legally relevant and true legal terms.After these postulates are presented, the study focuses on Radbruch’sunderstanding of the legal science as a cultural science connectedwith values and based on understanding and individualization. Thefinal section of the study shows ethical reflections of Radbruch’sunderstanding of law as an overlap of reality and values whichleads to reconciliation and morality.

Key words and names: Gustav Radbruch, Wilhelm Windelband,Heinrich Rickert, Immanuel Kant, Chaїm Perelman, law, justice,reality, value, culture, morality, science on law, legal science, logic

Radbruchov aksiologijsko-logički metod

Prevalirajući logičko-pozitivistički diskurs razdora izmeđustvarnosti i vrijednosti, prvom, pa donekle i drugom polovinomdvadesetoga stoljeća, počeo je postupno uzmicati pod sve glasnijimgovorom vrijednosno racionalističke pravne filozofije. Zaslugom(među ostalima) i Gustava Radbrucha, jednoga iz plejade pravno-filozofskih mislilaca prošloga stoljeća, ova se diskrepancija filozofskirazvodnjava privodeći logičkim sredstvima stvarnost i vrijednostna put međusobnoga pomirenja. Startna pozicija Radbruchovog

60 PREGLED

aksiologijsko-logičkoga metoda temelji se na primarnome razliko-vanju dviju osnovnih vrsta stavova: stavova ‘slijepih’ za vrijednost,odnosno stavova prirodno-znanstvenoga mišljenja kao supstancijalneosnove logičko-pozitivističke konstrukcije ‘čiste teorije prava’(Hans Kelsen i dr.), s jedne, i stavova koji vrednuju, s druge strane,a koji dosljedno i sistematski provedeni karakteriziraju logiku, etikui estetiku kao tri osnovne discipline filozofije vrijednosti. Međusobnunepomirljivost ovih dviju vrsta stavova u Radbruchovoj pravnojfilozofiji razblažuju tzv. posredujući (pomirbeni) stavovi kao:stavovi povezani s vrijednošću, s jedne, i stavovi koji prevladavajuvrijednost, s druge strane.

Posredujuće stavove povezane s vrijednošću Radbruchaplicira na povijesno-filozofsku ravan nauke i morala. I naukai moral streme istini i dobru kao sferi zadatosti odnosno zadatimvrijednostima. Ali, navodi Radbruch, „pojam nauke nije istovetans vrednošću istine: nauka jednoga doba ne obuhvata samo njegovanaučna dostignuća, nego i njegove naučne zablude. Ali ako mi radovetoga doba, neuspele kao i uspele, obuhvatimo pojmom nauke, ondato biva zato što su svi oni u najmanju ruku težili za tim i polagalipravo na to da budu istina: nauka je ona datost koja, bilo dadostigne ili promaši istinu, ipak ima značenje, a smisao joj je dasluži istini“1 (podvukao I.M.T.). Sa ovoga logički normativnog,isti tip posredujućeg stava Radbruch potom preseljava na etičko-normativno područje: „Moral, u onom smislu kako ga, recimo,opisuje etnologija, obuhvata i zablude savesti, ali samo zato što sui one po svome smislu težile dobrome, koje su faktički promašile“2

(podvukao I.M.T.). Transponiran na normativnu ravan estetike, istitip stava on, na kraju, objašnjava riječima: „Isto tako i umetnost,u onom smislu u kome je ona predmet istorije umetnosti, nije svesamo lepota, nego je mešavina stila i neukusa, povezana ujedinstvo pojma samo težnjom za lepotom, koja je zajedničkasvim njenim delima“3 (podvukao I.M.T.). Govor o ljepoti treba

61PREGLED

1 Gustav Radbruch, Filozofija prava (“Stvarnost i vrednost”, str. 11-16),Beograd, “Nolit”, 1980, str. 12.

2 Opus citatum.3 Opus citatum.

shvatiti i kao kazivanje o ružnom. Zar ne postoji, uostalom, iestetika ružnog.

Svoj aksiologijsko-logički methodos Radbruch najzad zao-kružuje tipom stavova koji prevladavaju vrijednost. Takvi stavovisu karakteristični za religiju. „Religija znači prevladavanje ne-vrednosti – a time nužno u isti mah i prevladavanje vrednosti,koja se može zamisliti samo kao suprotnost nevrednosti: vrednosti nevrednost postaju jednako važne pa time i nevažne“4 (podvukaoI.M.T. riječi u početku rečenice, G.R. riječi na kraju rečenice). U tomekontekstu on citira Angelusa Silesiusa: „Ko ceni sve jednako (pod-jednako), taj već u vremenu zakoračuje u željeno stanje večnosti.“5

U konačnici, Radbruchov aksiologijsko-logički metod ukidadiskrepanciju između stvarnosti i vrijednosti (‘jeste’ – ‘treba’)dovodeći ih do potpunog pomirenja: „Sa suprotnošću izmeđuvrednosti i nevrednosti, međutim, ukida se i suprotnostizmeđu vrednosti i stvarnosti. Ono što je suprotno vrednosti,ili u nekom krajnjem smislu ima vrednost, ili, pak, nema suštine.Jer mi zovemo suštinom neke stvari kad se vrednost shvati kaonačelo njegovog bića“,6 završava Radbruch postulaciju svogametoda pozivajući se i na logiku filozofije („Logik der Philosophie“)i filozofiju vrijednosti Emila Laska, kao i na korespondentnashvatanja Windelbanda, Rickerta i drugih autoriteta. Od ove postu-lacije ostaje još samo korak do njegovog logičko-aksiologijskogetabliranja pojma prava.

POJAM PRAVA I ANTINOMIJE NJEGOVE IDEJE

1. Logičko-aksiologijska konstrukcija pojma prava

Inverzija u predikaciji – ‘logičko-aksiologijski’ umjesto pret-hodne ‘aksiologijsko-logički’ (metod) – nije slučajna nego ciljana sobzirom na ontologijski aspekt problema. Unatoč pozitivističkome

62 PREGLED

4 Ibidem, str. 13.5 Opus citatum.6 Ibidem, str. 13/14.

ismijavanju pretjerane ontologizacije, još uvijek smo podložninezaobilaznim pitanjima: ‘što postoji’(?) i ‘što je pravo’(?) na kojenemamo drugih odgovora osim ‘sve postoji’(!) i ‘sve je pravo’(!).Walter Grasnick, jedan od suvremenih poštovalaca i sljedbenikalika i djela Gustava Radbrucha, na jednom mjestu kaže: „podiznalaženjem prava ne podrazumevamo pronalazak nečeg novogveć otkrivanje onoga što već postoji, što je egzistiralo i pre negošto smo ga mi otkrili“.7 ... „Pravo najpre mora da postoji. Tek tadamogu da ga primenim.“8 Ovaj logičko-ontologijski ili (svejedno)ontologijsko-logički prius, kojega se trebalo sjetiti, svojevrsni jeprolog shvatanju pravnog fenomena kao datosti i zadatosti, i toupravo na Radbruchovoj liniji pomirenja stvarnosti i vrijednosti.Diskurzivno, Grasnick nas iz sfere formalističkog pozitivizmapreusmjerava na područje vrijednosno-stvarnosnog racionalizmaprava koji Radbruch izražava konstatacijom da se pravo „možeshvatiti samo u okviru ponašanja koje se povezuje s vrednošću.... Pojam prava se ne može odrediti drukčije nego kao datost čijije smisao da ostvari ideju prava. Pravo može biti nepravedno(summum ius – summa iniuria; pretjerano pravo – pretjerananepravda); ali ono je pravo samo zato što je njegov smisao dabude pravedno“9 (podvukao I.M.T.).

Logičko-aksiologijsko konstruiranje i etabliranje pojma pravaveć u sljedećoj fazi Radbruchovog filozofijsko-pravnog poduhvataodvija se induktivnim putem, na kome on nastoji „upoređivanjempojedinačnih pravnih pojava doći do opšteg pojma koji čini osnovusvih njih“.10 Svjestan, međutim, da se uz pomoć uopćavajuće in-dukcije može samo doći do nekog općeg pojma prava, ali da seon tim postupkom ne može i obrazložiti, Radbruch, paralelno,pribjegava i upotrebi deduktivnog metoda destilirajući i profilirajućipojam prava iz puno šireg kulturnog konteksta. Logičko-aksio-

63PREGLED

7 Walter Grasnick, Ka novoj teoriji prava (“Ontologija versus retorika –et vice versa”, str. 167-189), Sremski Karlovci – Novi Sad, Izdavačka knjižarnicaZorana Stojanovića, 2001, str. 171.

8 Loco citato.9 Gustav Radbruch, ibidem, str. 15. 10 Gustav Radbruch, ibidem (“Pojam prava”, str. 44-51), str. 44.

logijska konstrukcija pojma prava time je zaokružena. Tu je većnjegova jasna definicija: „Pojam prava je kulturni pojam, tj.pojam jedne stvarnosti povezane s vrednošću, jedne stvarnostičiji je smisao da služi nekoj vrednosti. Pravo je ona stvarnostčiji je smisao da služi pravnoj vrednosti, ideji prava. Pojamprava je, dakle, usmeren na ideju prava. Ideja prava pak ne možebiti ništa drugo nego pravda“11 (podvukao I.M.T. u prvoj i trećoj,G.R. u drugoj rečenici).

Pravda je za Radbrucha ta osnovna, vrhunaravna vrijednostkojoj treba da stremi i od koje treba da polazi pravo kao stvarnost.Zato „mi imamo i prava da se zaustavimo kod pravde kao jednomposljednjem ishodištu, jer pravedno je kao i dobro, istinito ilepo, apsolutna vrednost, tj. vrednost koja se ne može izvesti niiz kakve druge vrednosti“12 (podvukao I.M.T.). Utoliko, pravokao stvarnost može biti i pravedno i nepravedno i manje ili višepravedno ili nepravedno, ali, aporetički, nikada ne može sasvimdosegnuti pravdu kao apsolutnu vrijednost, jer bio bi to kraj potrebeza pravom i kraj prava. U svakom slučaju, pravda je za Radbruchaona supstancijalna ideja prava koja osigurava njegovo važenje.Na ovome postulatu počiva i njegova formula o ‘zakonskomnepravu’ i ‘nadzakonskom pravu’, uz pomoć koje on, u dodatkusvoje „Filozofije prava“, na primjeru nacionalsocijalističkogpravnog poretka, vrši radikalnu kritiku vulgarnog pravnog poziti-vizma sa vrijednosno-racionalističkih pozicija. „Pozitivizam jestvarno sa svojim ubeđenjem ‘zakon je zakon’ obesnažio nemačkipravnički stalež pred zakonima sa samovoljnom i zločinačkomsadržinom. Pri tom pozitivizam uopšte nije sposoban da vlastitomsnagom obrazloži važenje zakona“13 (podvukao I.M.T.). Pravokoje se utemeljuje prvenstveno ili isključivo na ogoljelome principusile za Radbrucha je ‘zakonsko nepravo’ koje samo po sebizahtijeva vraćanje supstancijalnoj ideji prava – ‘nadzakonskomepravu’. „Na moći se, međutim, možda može zasnovati neko

64 PREGLED

11 Ibidem, str. 44/45.12 Loco citato.13 Gustav Radbruch, ibidem (Dodatak br. 4, “Zakonsko nepravo i nadzako-

nsko pravo”, str. 281-293), str. 287.

moranje, ali nikad trebanje i važenje. Ovo poslednje se, naprotiv,može zasnivati samo na nekoj vrednosti koja je sadržana uzakonu14“ (podvukao I.M.T.). Filozofsku kompetenciju ove kritikeosigurava Radbruchovo ubacivanje u logičko-aksiologijsku igrujoš dva temeljna elementa pojma i cilja prava: pravnu sigurnosti svrsishodnost. „Naravno: jednu vrednost ima svaki pozitivnizakon u sebi, bez obzira na njegovu sadržinu: on je još uvek boljinego nikakav zakon, zato što u najmanju ruku stvara pravnusigurnost. Ali pravna sigurnost nije jedina i nije presudna vrednostkoju pravo treba da ostvari. Uz pravnu sigurnost dolaze još i dvedruge vrednosti: svrsishodnost i pravda. Pri određivanju vrednostii značaja tih vrednosti, svrsishodnost prava za opštu dobrobit trebastaviti na poslednje mesto. Ni u kom slučaju pravo nije ono što‘koristi narodu’, nego narodu u krajnjoj liniji koristi samo ono štopredstavlja pravo, što stvara pravnu sigurnost i teži za pravdom.Pravna sigurnost, koja je svojstvena svakom pozitivnom zakonu većzbog njene pozitivnosti, zauzima neko čudno srednje mesto izmeđusvrsishodnosti i pravde: nju s jedne strane zahteva opšta dobro-bit, ali s druge strane, zahteva je i pravda“15 (podvukao I.M.T.).

2. Napetosti i proturječnosti između tri vida ideje prava

Probandi: Da li se, kako i koliko tri temeljne, za Radbruchaesencijalno-egzistencijalne vrijednosti prava – pravda, pravnasigurnost i svrsishodnost međusobno, jedna prema drugoj, teorijskii praktički pravedno odnose; vlada li i među njima princip dominacijei potčinjavanja?! I formalno i sadržinski, i strukturalno i funkciona-listički, umjesto pravde i harmonije, prije bi se moglo ustvrditi daizmeđu tri spomenuta vida ideje prava prevladava odnos dishar-monije, disonantnosti, napetosti, pa i proturječnosti, sa čime se, kakoizgleda, slaže i sam Radbruch.

Orijentirajući definiciju pojma prava spram vrijednosti pravde,ostalo je sasvim po strani pitanje sadržine prava. Suština distri-butivne pravde koju Radbruch preferira, a koja nalaže podjednako

65PREGLED

14 Loco citato.15 Ibidem, str. 287/288.

postupanje s jednakima, a nejednako s različitim ljudima i odnosima,ne kazuje međutim ništa, kako i Radbruch priznaje, „o gledištu sakoga ih pre svega treba okarakterisati kao jednake ili nejednake;ona zatim utvrđuje samo odnos, ali ne i način postupanja“.16 Timese već poteže teleološko pitanje svrhovitosti (svrhe) na koje nijemoguć „određen nego samo relativistički odgovor, sistematskimrazvijanjem različitih shvatanja države i prava“,17 ali taj relativizamne bi mogao ostati pribježište filozofije prava. Ovdje već dolazi donapetosti između dviju ideja, koja, u završnici, dovodi do njihovasukoba, jer princip pravde je uopćavajući princip, „jednakost jeuvek samo apstrakcija date nejednakosti sa određene tačke gledišta.Sa gledišta svrsishodnosti, međutim, svaka nejednakost ostaje suš-tinska; svrsishodnost mora koliko god je to mogućno da individu-ališe“.18 Primjera u stvarnosti je obilje: Radbruch spominje samonajeklatantnije, npr: principijelne sukobe između uprave i upravnogsudstva; između težnje ka pravdi, s jedne, i težnje ka svrsishodnosti,s druge strane, u krivičnome pravu; proturječnosti između pedagoškihi disciplinskih zahtjeva u vaspitavanju masa. Najzad, dolazi nakritički tapet i treći vid ideje prava – pravna sigurnost, komeRadbruch, u svome aksiologijskome poretku, pridaje središnje mjestou ‘poretku ideja’ (Platon). Međusobno proturječne ideje pravdei svrsishodnosti sada zajednički stupaju u konflikt sa idejompravne sigurnosti. „Pravna sigurnost zahteva pozitivnost, alipozitivno pravo hoće da važi bez obzira na njegovu pravednosti svrsishodnost. Pozitivnost je jedan fakt, pozitivno pravo pret-postavlja neku silu koja će ga propisati; tako pravo i fakt, pravoi sila, koji su u stvari suprotnosti, istovremeno dolaze i u bliskuvezu.“19 Tako se esencijalno-egzistencijalna disharmonija trijuvidova ideje prava, na kraju, sinkretičkom sintezom diskrepancija,transformira u jedinstvo prava – jedinstveni poredak stvarnosti ivrijednosti. Red i poredak stvari samo su refleksije reda i poretkaideja, rekao bi ponovo Platon. Time je iskoračen tek prvi korak

66 PREGLED

16 Ibidem (“Antinomije ideje prava”, str. 94-100), str. 94.17 Loco citato.18 Ibidem, str. 96/97.19 Ibidem, str. 97.

na terenu sadržine pojma prava. „Pravna sigurnost, međutim, nezahteva samo važenje pravnih propisa koje propisuje sila i kojise stvarno i sprovode, ona postavlja zahteve i u pogledu njihovesadržine, zahtev da se pravo može sigurno koristiti, da bude pri-menljivo, a to često pravu utiskuje crte koje su u protivrečnostisa svrsishodnošću koja individuališe...“20 (podvukao I.M.T.).Univerzalističke transcendentalne i teleološke ideje pravde,pravne sigurnosti i svrsishodnosti spuštaju se, mada još filozofski nisusišle, na realno socijalno tlo. One još uvijek streme miru i pacifis-tičkome aktivizmu kao suštini i načinu ljudske egzistencije. Pitanjeodnosa triju vidova ideje prava ostaje, međutim, i dalje otvoreno.

Problemsku napetost između tri vida ideje prava Radbruchpokušava razriješiti njihovom fenomenologijskom redukcijomna tri osnovna principa prava – pravnosti, ispravnosti i važenja,uočavajući, opet, da i pokušaj njihova pomirenja ostaje tek narazini filozofske kušnje. „Po pravdi bi trebalo procenjivati da lineki nalog uopšte ima formu prava, da li se može podvesti podpojam prava; prema svrsishodnosti trebalo bi odlučivati da li jeon po svojoj sadržini ispravan; i najzad, prema pravnoj sigurnostikoju pruža trebalo bi ocenjivati da li mu se može priznati važenje...u pogledu sadržine prava odlučuju sva tri principa“ iako „glavninompravne sadržine doduše vlada princip svrsishodnosti“21 (podvukaoI.M.T.), konstatira na kraju Radbruch.

Pravna stvarnost daje i za ovu vrstu problemskoga mišljenjaobilje primjera. Tako npr. Radbruch navodi da ima slučajeva kadapravne sadržine modificira ideja pravde, kao „u slučaju, recimo,kad neko načelo koje je nametnula svrsishodnost, sa razlogapravne jednakosti zahteva da bude primenjena i izvan okviranjegove svrsishodnosti“.22 S druge strane, „postoji, međutim, iniz pravnih propisa koje uopšte ne nameće svrsishodnost, negosamo pravda i pravna sigurnost. Jednakost pred zakonom ilizabrana vanrednih sudova, recimo, nisu zasnovani na zahtevimasvrsishodnosti nego jedino pravde“.23 S treće strane, Radbruch

67PREGLED

20 Ibidem.21 Ibidem, str. 98/99.22 Ibidem, str. 99.23 Opus citatum.

uzima za primjer tzv. direktivne norme koje zahtijeva pravnasigurnost, a koje već svojim postojanjem zadovoljavaju nekusvrhu dok po svojoj sadržini nisu potčinjene nikakvoj svrsi jer,kada bi glasile i suprotno, opet bi bile isto toliko ispravne. Takonpr. „policijska naredba ‘vozi desno’!, koja svoju svrhu, izbegavanjesudara, ne ispunjava bolje nego što bi je ispunila i suprotna naredba‘vozi levo’“!24 Na kraju, zahvaljujući ovim kontradikcijama u sebi,Radbruch zaključuje „da se važenje nepravednog i neispravnogpozitivnog prava ne može apsolutno potvrditi, da se pitanjevaženja, dakle, može ocenjivati ne samo sa stanovišta pravnesigurnosti nego i sa stanovišta pravde i svrsishodnosti“25 (pod-vukao I.M.T.). Proizlazi, dakle, „da tri vida ideje prava: pravda,svrsishodnost i sigurnost prava, zajednički vladaju pravom usvim njegovim vidovima, iako između sebe mogu doći u oštruprotivrečnost“26 (podvukao I.M.T.).

Ne težeći više uzaludno traženju rješenja, dalji tok Radbruchovaproblemskog mišljenja odvija se transponiranjem problema uvremensko-prostornu dimenziju i izlaganjem njegovih posljedica.

„Tako je policijska država nastojala da princip svrsishodnostiučini jedino vladajućim i bez dvoumljenja je u vrhovnim odlukamasvoga kabinetskog pravosuđa ostavljala po strani pravdu i pravnusigurnost“27 (kurziv G.R.).

„Tako je doba prirodnog prava pokušavalo da iz formalnogprincipa pravde dočara celokupnu pravnu sadržinu i istovremenoizvede i njeno važenje“28 (kurziv G.R.).

„Tako je minulo doba pravnog pozitivizma s jednostavnošćukoja je bila kobna videlo samo pozitivnost prava i pravnu sigurnosti dovelo do toga da je plansko ispitivanje svrsishodnosti pa čak ipravednosti propisanog prava dugo bilo zaustavljeno, a pravnafilozofija i pravna politika decenijama bile gotovo ućutkane29

(kurziv G.R.).

68 PREGLED

24 Opus citatum.25 Opus citatum.26 Ibidem.27 Ibidem, str. 100.28 Opus citatum.29 Opus citatum.

Poslije svega, slijedi filozofski dostojanstveno Radbruchovopriznanje, ali ne i prihvatanje neuspjeha: „Mi smo utvrdili protiv-rečnosti, a nismo u stanju da ih razrešimo. U tome mi ne vidimonedostatak nekog sistema. Filozofija ne treba da prihvata odluke,ona upravo treba da stavlja pred odluke.“30

Genetički Radbruchova apsolutizacija ideje pravde spramkoje se usmjerava pravo, i njegovo poimanje prava, ishodišno sevežu uz antički i oslanjaju na suvremeni diskurs ovih pojmova.U tome kontekstu i njegove reminiscencije na Ulpianusa (Iustitiaest constans ac perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi =„pravda je neprekidna volja da svako dobije svoje pravo“ – prvaknjiga Digesta, D.1. 1. 10.), kao i podsjećanje na glosatore (...priusfuit iustitia guam ius = „prije je nastala pravda od prava“ - Glosauz 1,1. pr. D. 1,1.)31 sa ciljem logičko-aksiologijskoga uzdizanjapravde na pijedestal aksiomatskih vrijednosti (‘pravo potječe odpravde kao od svoje majke’), tj. prvih principa o kojima se logičkine da raspravljati. Zato, „logički oblik prava ne govori preciznošta je pravedno a šta nepravedno, nego jedino govori kakav jesmisao bilo kakvog potvrđivanja pravičnog i nepravičnog; toje u suštini obeležje pravnosti“32 (podvukao I.M.T.). Sasvim udrevnome kontekstu, Radbruch smatra da se pravda „u subjek-tivnom smislu ne može drukčije definisati nego kao duhovnanastrojenost koja je usmerena na objektivnu pravdu, kao recimoistinitost na istinu“33 (podvukao I.M.T.). Unutar antičkoga diskursa,Radbruchova je misao dominantno konotirana Aristotelovomfilozofijom u ovoj domeni.

Kada je riječ o suvremenome diskursu, ona je tijesno kores-pondentna (osim već spominjanih Windelbanda i Rickerta) na užempodručju pravne filozofije, pravne logike, filozofije vrijednosti isociologije prava, sa shvatanjima npr. Giorgija de la Vecchija („LaGiustizia“ – „Pravda“, „Filosofia del Diritto“ – „Filozofija prava“),Chaima Perelmana („Justice et raison“ – „Pravda i razum“, „Droit,

69PREGLED

30 Loco citato.31 Ibidem (“Pojam prava”, str. 44-51), str. 45.32 Ibidem, v. napomene ispod teksta na str. 45.33 Ibidem, str. 45.

morale et philosophie“ – „Pravo moral i filozofija“, „Logiquejuridique“ – „Pravna logika“), Georgesa Gurvitcha („L’ idee dudroit social“ – „Ideja društvenog prava“) i drugih autoriteta. Takose odvijala duhovna evolucija Gustava Radbrucha – od pravnikakrivičara do filozofa prava.

NAUKA O PRAVU I PRAVNA NAUKA

1. Nauka o pravu

Pravo je stvarnost usmjerena prema ideji pravde, tvrdi GustavRadbruch. Nauka je također stvarnost usmjerena prema ideji istinekoju treba da dokaže. Djelatni smisao ovih konstatacija kazuje daje kao što su pravednost (volja za pravdom, želja, htijenje pravde,pravedno življenje, postupanje) i pravičnost (primjena principapravde u pojedinačnom slučaju koji se ne uklapa u općenitostpravde shvaćene u smislu zakona) usmjerene na pravdu, isto takoi nauka, čije je osnovno svojstvo istinitost, usmjerena na istinu.Raspolažući pravom na istinu u najširem smislu, nauka pro-logo,raspolaže i pravom na vlastitu opservaciju istinitosti prava kaostvarnosti (realiteta, fakticiteta prava) i istine u pravu i o pravu.Takvo shvatanje nauke govori da ona razlog svoga postojanja, svojvlastiti raison d’ etre traži i nalazi izvan sebe, da je objektiviranaodnosno usmjerena na nešto spoljašnje, nešto izvan sebe štouzima kao objekt ili predmet svoga interesa i svoga promatranjai djelanja. Sa strukturalističkog stajališta poimanje nauke je uvijeknužno relacionističko jer se radi o odnosu između nauke i predmetanjene opservacije ili istraživanja bilo da je taj odnos kritički, ne-pristrano, neutralno, objektivistički ili na neki drugi način usmjeren,obojen ili intoniran.

„Nauke kojima je predmet pravo označićemo kao nauke opravu“,34 piše Radbruch. One se, nastavlja Radbruch, bave „pravnimživotom, pravnim činjenicama – od papirologije pa do krimino-

70 PREGLED

34 Ibidem (“Logika pravne nauke” str. 140-156), str. 140.

logije“35 kao s pojmovima koji su „posredno povezani s vred-nošću“36 (podvukao I.M.T.). One se, nadalje, okupiraju „bićem prava,idejama koje su njegovi tvorci želeli da unesu u njega, idejamakoje su oni koji ga tumače faktički u njemu pronašli“; one se bave„pravom kao prouzrokovanom činjenicom koja uzročno deluje idalje“,37 kao npr. ‘socijalna teorija prava’ Georga Jellineka, navodiRadbruch. Ovim i čitavim arsenalom drugih pitanja i činjenica bavese zasebno, svaka za sebe i na svoj način, posebne nauke o pravu kaošto su: „istorija prava, uporedno pravo i sociologija prava“.38 Pravo,dakako, jeste za Radbrucha i predmetom logičkih, etičkih, estetičkih,aksiologijskih i drugih opservacija. Njihova posebnost podrazumijevai specifičnosti njihovih metoda istraživanja, ali, s obzirom na izvanjskiodnos prema pravu kao predmetu svoga istraživanja, uz određenezajedničke metodologijske postulate, eksteriornost se postavlja kaoopća, zajednička karakteristika njihovih posebnih i specifičnih metoda.

2. Pravna nauka

Pravnu nauku Radbruch shvata kao nauku u užem smislu ili onu„nauku o pravu koja pravo obrađuje specifično pravnim metodom“.39

Razliku, dakle, između nauka o pravu i pravne nauke u užem smislu,on uspostavlja s obzirom na razlike specifičnih metoda kojimase ove nauke služe. Metod pravne nauke kao zaseban, specifičanmetod, ne uspostavlja relacionistički odnos između pravne naukei prava kao predmeta svoje opservacije, on se prema pravu ne odnosiizvanjski, nego na unutarnji, interiorizirani način, on tumači pravoiznutra, unutar samog prava. Zahvaljujući upravo ovoj metodskojspecifičnosti, za Radbrucha se pravna nauka u užem smislu postavljakao „odistinska pravna nauka, sistematska, dogmatska pravnanauka“40 koja se može definirati kao nauka o objektivnom smislu

71PREGLED

35 Ibidem, str. 141.36 Loco citato.37 Loco citato.38 Loco citato.39 Ibidem, str. 140.40 Loco citato.

pozitivnih pravnih poredaka41 (kurziv G.R.), čime se određuje i njenzaseban položaj u odnosu na nauke o pravu.

Predmet ove odistinske, sistematske, dogmatske pravne nauke„sačinjavaju pozitivni pravni poreci. Ona je nauka o važećem, ane o ispravnom pravu, o pravu koje postoji a ne o pravu koje bitrebalo da postoji“,42 čime se razlikuje i odvaja od filozofije prava,pravne politike, nauka o svrsi prava i o sredstvima za postizanjete svrhe itd.

Dogmatska pravna nauka, kao nauka u užem smislu, „bavise pravnim porecima (a ne pravnim životom), pravnim normama“43,(kurziv G.R.) kao pojmovima koji su „neposredno povezani svrednošću“44 (podvukao I.M.T.) i datostima „koje po svom smislusluže pravdi“45. „Datosti po svom smislu treba da odgovaraju onompravnom poretku, onim pravnim normama koje su sa svoje straneorijentisane ka ideji pravde“46 (podvukao I.M.T.).

Dogmatsku pravnu nauku Radbruch shvata kao nauku „oobjektivnom smislu a ne o subjektivnom smislu prava (kurziv G.R.).Ona utvrđuje kako pravo treba shvatiti, a nije važno kako je onobilo zamišljeno. Pravna nauka u užem smislu ne bavi se bićemprava, idejama koje su njegovi tvorci želeli da unesu u njega, nitiidejama koje su oni koji ga tumače faktički u njemu pronašli...“47

(podvukao I.M.T.). To je posao nauka o pravu, a ne pravne nauke.Zadaću dogmatske pravne nauke, a radi razumijevanja njenoga

smisla, može se usporediti sa zadaćom teologije. Paralela, na kojuasocira i Radbruch, upućuje na objektivni smisao pozitivnog prava,s jedne, i objektivni smisao pozitivne religije, s druge strane, a koji,svaki ponaosob i za sebe, opredjeljuju smisao zadaće (a time imetoda) dogmatske pravne nauke, s jedne, i teologije, s drugestrane. I jedna i druga jesu znanost, ne za sebe i po sebi, nego zbogautoriteta; i jedna i druga, u svome ishodištu, utemeljuju se autori-

72 PREGLED

41 Loco citato.42 Loco citato.43 Ibidem, str. 141.44 Opus citatum.45 Opus citatum.46 Opus citatum.47 Opus citatum.

tetom. Dok je u prvom slučaju riječ o autoritetu pozitivnog zakona(poretka), u drugom je slučaju riječ o božanskom autoritetu. Dokdogmatska pravna nauka traga za logosom (objektivnim smislom)pozitivnoga ljudskog nomosa (zakona), dotle teologija (Theos+ logos) traga za logosom (objektivnim smislom) božanskoga(Božjeg) nomosa (zakona).

Tako Gustav Radbruch određuje smisao i zadaću sistematske,dogmatske pravne nauke ili pravne nauke u užem smislu. Njenokvir određen je okvirom pozitivnog pravnog poretka i ničim drugim.Ali koji je logički sadržaj njenoga pojma? U petnaestome separatusvoga znamenitog djela „Filozofija prava“ pod naslovom „Logikapravne nauke“ on već na početnim stranicama piše: „Posao od-istinske, dogmatske, sistematske pravne nauke obavlja se u tri faze,a to su: interpretacija, konstrukcija i sistem”48 (kurziv G.R.), određujućitime i područje njenog djelovanja.

LOGIKA DOGMATSKE KAO ČISTE PRAVNE NAUKE

1. Interpretacija

Razumijevanju pravničkog tumačenja/interpretacije Radbruchu startu, radi jasnijeg određenja ovoga pojma, prilazi objašnjavanjemfilološke interpretacije kao ‘naknadnog mišljenja o prethodnomišljenom’ ili ‘saznavanju saznatoga’ koje se zadržava u okvirusubjektivnoga jer misli (interpretira“/tumači) misao koju su neki ljudi,kao tvorci izvjesnih umotvorina, stvarajući svoja djela, prethodnomislili. Ovakav metod ne nadilazi svoju empirijsku razinu.

Pravnička interpretacija, za razliku od ove, nadilazi sferusubjektivnoga tragajući za objektivnim smislom pravnog propisa.„Ona se ne zaustavlja na utvrđivanju smisla koji je sastavljač zakonaimao na umu“49, već činjenicom što može biti više sastavljača zakonaod jednog, a tumačenje mora biti samo jedno. Specifičnost pravničkeinterpretacije određena je i činjenicom personalnog nejedinstva,

73PREGLED

48 Ibidem, str. 141.49 Ibidem, str. 142.

jer sastavljač (ili sastavljači) zakona najčešće nije zakonodavac, kaošto ni zakonodavac (zakonodavci) nije sastavljač zakona. „Zakono-davci nisu sastavljači zakona, volja zakonodavca nije kolektivnavolja učesnika u zakonodavstvu.“50 Ta najviša, najsvetija ulogazakonodavca pripada državi. Država je univerzalni zakonodavac,iz čega proizlazi da je volja zakonodavca volja države. „A državane govori kroz lične izjave učesnika u stvaranju zakona, negojedino kroz sam zakon. Volja zakonodavca se poklapa s voljomzakona. Ona predstavlja samo personifikaciju ukupne sadržinezakonodavstva, sadržinu zakona odraženu u fingiranoj svesti ojedinstvu“51 (podvukao I.M.T.).

Riješivši na ovaj način famozno, višekratno teorijski prijepornopitanje volje, Radbruch sada dolazi do suštine pojma pravničke inter-pretacije. „Volja zakonodavca, dakle, nije sredstvo tumačenja negocilj i rezultat tumačenja, izraz za apriornu nužnost sistematskineprotivrečnog tumačenja celokupnog pravnog poretka. Otuda jemogućno da se kao volja zakonodavca utvrdi nešto što uopšte nijepostojalo u svesnoj volji sastavljača zakona“52 (podvukao I.M.T.).Pravničko tumačenje u ovome kontekstu znači dubinsko poniranjekroz unutarnju logiku pozitivnog pravnog poretka, u unutarnjostpozitivnog pravnog propisa, odnosno njegovu unutarnju logiku.Istinska pravna logika je logika dogmatske pravne nauke. U tomesmislu i Radbruchovo upozorenje da „tumač može razumeti zakonbolje nego što su ga razumeli njegovi tvorci, zakon može biti mudrijiod njegovih sastavljača – on čak mora biti mudriji od njegovihsastavljača“53 (kurziv G.R.).

Ovom logikom hermeneutike sveta mudrost zakona samo štose ne uzdiže do svete mudrosti Biblije, a pravno-naučna svetostinterpretacije do uzoritosti, homiletike, odnosno tumačenja Svetogapisma. Takve komparacije, uostalom, nudi i sam Radbruch stvarajućiprostora za dalje eksplikacije.54 „Tumač mora biti u stanju“, pišeRadbruch, „da u zakonu pronađe za svaki pravni slučaj koji se

74 PREGLED

50 Ibidem.51 Ibidem.52 Ibidem.53 Loco citato.54 Ibidem, v. str. 144/145.

može zamisliti, jasnu i neprotivrečnu odluku“,55 pozivajući se naCode civil prema kojemu „sudija koji odbije da donese odluku podizlikom da zakon ne pominje taj slučaj, da je on nejasan ili nedo-voljan, može biti optužen da je odbio da presudi slučaj“.* Presuđujejurisprudencija. U tome smislu, smislu jurisprudencije, „pravničkotumačenje je nerazdvojiva smeša teorijskih i praktičnih, saznajnihi stvaralačkih, reproduktivnih i produktivnih, naučnih i nadnaučnih,objektivnih i subjektivnih elemenata“.56 Zato se ono ne možeshvatiti kao ‘naknadno mišljenje o prethodno mišljenom’, negokao dovršavanje misli prethodno mišljenog. S obzirom na to da voljazakonodavca ne može biti fiksirana kao jednom određena sadržinaza sva vremena, „njoj ostaje mogućnost da na nove pravne potrebei pravna pitanja u promenjenim okolnostima odgovori sa novimznačenjima“.57 Volju zakonodavca „ne treba shvatiti kao onaj jedno-kratni voljni proces kojim je zakon stvoren, nego kao promenljivutrajnu volju koju nosi zakon“58 (podvukao I.M.T.). „Zakonodavac– kaže Hobs – nije onaj zahvaljujući čijem autoritetu je zakonprvobitno sačinjen, nego onaj zahvaljujući čijem autoritetu on idalje ostaje „zakon’“∗∗, citira Radbruch Thomasa Hobbesa. Životomzakona živi njegov idejni zakonodavac pred kojim empirijskizakonodavac odstupa. Solon je, kaže legenda, završivši svoje zakono-davno djelo, dobrovoljno otišao u izgnanstvo. Jednom dovršenopjesničko djelo nastavlja da živi svoj život neovisno o životu pjesnika.

Pravničko tumačenje zakona znači razumijevanje ideje (duha)zakona. Tumačenje je čin razumijevanja, ono iz razumijevanja

75PREGLED

55 Ibidem, str. 142/143. Arthur Kaufmann, jedan od poštovalaca, sljedbenikai kritičara Radbruchova djela na ovo bi dodao: “Pa ni pozitivni zakon, sa svojimopštim normama, nikada ne odlučuje neposredno i nesumnjivo o nekom stvar-nom, konkretnom slučaju; neki zakon je ‘jednoznačan’ u strogom smislu samotamo gde koristi brojeve, jer su samo brojevi univokni”. – “Pravo i razmevanjeprava – osnovni problemi hermeneutičke filozofije prava” (“Prethodna raz-matranja o pravnoj logici i ontologiji relacija”, str. 79-105), Beograd – Valjevo,Gutenbergova galaksija – Valjevska štamparija, 1998, str. 83.

* Citat prema Radbruchu, (op. cit.).56 Ibidem, str. 143.57 Ibidem.58 Loco citato.∗∗ Loco citato.

proizlazi. A razumjeti, u prethodnome kontekstu, znači prihvatiti,usvojiti ono što jeste takvo kakvo jeste. Razumijevanje zakona značirazumijevanje znakova, a znakovi su riječi koje nam saopćavajuvolju zakonodavca. Pravničko tumačenje nije magijsko, mistično.Ono nije ni intuitivno, nego u potpunosti racionalno. Ono „nije igradubokoumnosti nego logička interpretacija. Ali ako se poreklologike nalazi u retoričkoj nastavi sofista, onda je naučna logikaprvobitno, pre svega advokatska logika, jer retorika je veštinadokazivanja i pobijanja u dijalogu, pre svega u govoru na sudu“59

(podvukao I.M.T.). Ova se logika ne pita ‘šta je zamišljao zakono-davac’? Njeno pitanje glasi: „šta se za tu stvar može pronaći uzakonskom tekstu“60? Ona traži smisao „koji se pronalazi u zakonumada nije bio unet u njega“61, a ne smisao koji bi mu se mogao datiili koji je, možda, zakonodavac imao na umu. „Takvo racionalno,advokatsko tumačenje zakona samo na osnovu samog zakona,najsrodnije je biblicizmu staroprotestantske teologije, po komese ništa nije zasnivalo bez Svetog pisma, a sve se zasnivalo naSvetom pismu“62 (podvukao I.M.T., kurziv G.R.).

2. Konstrukcija i sistematika

Konstrukcija i sistematika čine drugu i treću fazu poslaRadbruchove ‘odistinske dogmatske, sistematske pravne nauke’.One proizlaze iz prve faze, tj. interpretacije, odnosno pravno-naučnog razumijevanja koje znači i istodobno usvajanje prava kao‘pojma prava’ ili datosti „čiji je smisao da ostvari ideju prava“63

ili pokuša ostvarenje njegove ideje. Konstrukciju i sistematikuRadbruch, zapravo, pravno-logički ‘odrađuje’ kao jedan posaokoji slijedi pravno-naučno razumijevanje, objašnjavajući njihovorazlikovanje razlikovanjem pojmova pravni institut i pravniporedak. Pravna nauka, shvaćena u prethodnome smislu, imazadatak dvovrsne obrade vlastite građe:

76 PREGLED

59 Ibidem, str. 146.60 Loco citato.61 Loco citato.62 Loco citato.63 Ibidem, str. 150.

a. kategorijalne obrade, „koja pravo predstavlja kao ost-varenje pojma prava i pravnih kategorija sadržanih u njemu“64, i

b. teleološke obrade, „koja pravo opisuje kao pokušanoostvarenje ideje prava“.65

„Tu dvovrsnu obradu“, piše Radbruch, „nazivamo konstrukcija,a kad se ne odnosi samo na neki pojedinačni pravni institut negona pravni poredak kao celinu nazivamo je sistem“66 (kurziv G.R.).I konstrukcija i sistematika se, prema Radbruchu, postavljaju,u stvari, na dvovrstan načina – kategorijalni i teleološki. Takose npr: u procesnome pravu „shvatanje postupka kao pravnogodnosa“, ... „učenje o zahtevu za zaštitu prava“67 predstavlja kaokategorijalna, a „svođenje procesnih odredbi na određene principe,kao što su procesualna maksima i oficijalna maksima“,68 predstavljakao teleološka konstrukcija. Tako se npr. „u Uvodu u Krivičnopravo“... „teorija normi shvata kao kategorijalna“69 (podvukaoI.M.T.), dok se „učenje o svrsi kazne“70 shvata kao teleološka kons-trukcija. Tako npr. „pravnički metoda“ obrade upravnog prava„koji je osnovao Oto Majer, predstavlja njegovu kategorijalnuobradu“71, dok se njegova ranija obrada „metodom političkihnauka“72 predstavlja kao čisto teleološka. „Čisto kategorijalnadisciplina je Opšta teorija prava“.73 „Kategorijalna tvorevina jenpr. podela na javno i privatno pravo, a nasuprot tome su radno pravo,recimo, i privredno pravo teleološke pojmovne tvorevine“74 (pod-vukao I.M.T.). „Tako se u izgradnji pravnog sistema smenjujukategorijalna i teleološka gledišta“75 (podvukao I.M.T.), a ovisno

77PREGLED

64 Ibidem.65 Opus citatum.66 Opus citatum.67 Loco citato.68 Loco citato.69 Loco citato.70 Loco citato.71 Loco citato.72 Loco citato.73 Loco citato.74 Loco citato.75 Loco citato.

o prevalenciji prvih ili drugih „neprekidno su se u istoriji pravnenauke smenjivale formalističke i finalističke epohe“76.

3. Dvije vrste pravnih pojmova

Tri prezentirane faze pravno-naučnog posla, kako ih nazivaGustav Radbruch (on naime čas govori o tri, čas o dvije faze, svrs-tavajući konstrukciju i sistematiku u jednu fazu) – pravno-naučnotumačenje ili interpretacija, konstrukcija i sistematika, podra-zumijevaju dvije odgovarajuće vrste pravnih pojmova. Na jednojstrani su pojmovi od kojih su sastavljeni pravni propisi, nadrugoj strani su konstruktivni i sistematski pojmovi. Prvu vrstuRadbruch naziva pravno relevantnim pojmovima, a drugu vrstupravim pravnim pojmovima.

a. Pravno relevantni pojmovi

Pravno relevantnim pojmovima Radbruch naziva pojmove„od kojih su sastavljeni pravni propisi“,77 posebno pojmove „kojise pojavljuju u pravnim činjeničnim stanjima zakonski predviđenogi razjašnjavaju se tumačenjem“78 odnosno interpretacijom. To su„pretežno pojmovi o činjenicama, kao što su recimo stvar, oduzi-manje, namera“79 i slično, a sa kojima se „stvaranje pravnih pojmovanaslanja na prednaučne pojmove“.80 Materijal pravne nauke, uovome smislu, predstavlja, naravno, kako stvarnost u općem smisluriječi, oblikovana uz pomoć određenih prednaučnih pojmova,tako i stvarnost oblikovana pomoću nepravnih odnosno pojmovadrugih prirodnih ili društvenih znanosti. Pravno-naučna obradastvarnosti se tako ispostavlja kao ‘pojmovna obrada drugoga stupnja’,koja je moguća tek zahvaljujući prethodnom radu izvjesnih pred-naučnih oblika svijesti, ili radu, u izvanpravnoj oblasti, drugihnauka. Pravna nauka često preuzima određene izvanpravne

78 PREGLED

76 Ibidem, str. 150/151.77 Ibidem, str. 151.78 Loco citato.79 Loco citato.80 Loco citato.

pojmove, istodobno ih preinačujući za vlastite potrebe. U tomesmislu Radbruch objašnjava pravno-naučnu preinaku biološkogpojma začetka (začeća) čovjeka. „Granicu između njega i pojmarođenog čoveka pravo ne povlači prema strogo biološkim gledištima,nego prema pravnim potrebama; ljudsko biće ono smatra začetkomdotle dok je za njegovu zaštitu dovoljna kazna zbog nedozvoljenogpobačaja, a čovekom onda kad nastane potreba za pojačanomzaštitom protiv umorstva.“81

b. Pravi pravni pojmovi

Pravim pravnim pojmovima Radbruch naziva konstruktivnei sistematske pojmove „pomoću kojih ovladavamo normativnomsadržinom pravnog propisa“.82 Oni „predstavljaju pojmove opravima, pravnim odnosima, pravnim institutima, recimo pravima iobavezama kupca i prodavca, pravnom institutu kupovine“83 i slično.

Radbruchova pravno-logička razmatranja, na kraju, ukazujuda tri faze pravno-naučnog posla – interpretacija (tumačenje),konstrukcija i sistematika – ne mogu jedna bez druge i da zadirujedna u drugu. Jer „tumačenje nije samo pretpostavka za konstrukcijui sistematiku nego i ono sa svoje strane često ima za pretpostavkuteleološku konstrukciju i sistematiku“.84 Sve tri faze jednog istogpravno-naučnog posla tijesno se međusobno prepliću.

PRAVNA NAUKA KAO KULTURNA NAUKAZASNOVANA NA RAZUMIJEVANJU

1. Pravo u kulturno-civilizacijskome kontekstu – prethodna napomena

Pravo je kulturna ili, bolje rečeno, kulturno-civilizacijskatvorevina. Razumije li se, u tome kontekstu, kultura ishodišno, kao

79PREGLED

81 Ibidem, str. 152.82 Ibidem, str. 151.83 Loco citato.84 Ibidem, str. 152.

odnos čovjeka spram prirode, dakle kreativno, time otpada svakivid njenog parcijalnog podrazumijevanja i dolazi se do poimanjakulture kao ljudskog – društvenog, sveobuhvatnog načina bivst-vovanja. Kultura je način našeg bića, bivstva i bitisanja; svi oblicinjene parcijalizacije dolaze naknadno, počinjući sa dihotomijommaterijalnoga i duhovnoga svijeta. I materijalno i duhovno, međutim,unatoč različitosti svojih sadržaja, diskurzivno promišljajući, vodeka shvatanju kulturnog fenomena, u svim njegovim vidovima,kroz različitost manifestacija racija na svim stupnjevima njegovapovijesnog razvitka. Ovaj nas put vodi ka kulturološko-antropološ-kome povijesnome prepoznavanju paganusa i civisa, tj. divljakailiti barbarina, s jedne, i građanina iliti civila, s druge strane povijesti,i njihovome međusobnom razlikovanju spram odredišta bitisanja– prvoga u pretpovijesnoj, drugoga u povijesnoj dimenziji vremeni-tosti. Ako se, dakle, kultura povijesno-fenomenologijskom redukcijomnajuže a najšire svede na odnos čovjeka spram prirode, onda se,ergo, istim metodom, pojam civilizacije, najuže a najšire, svodi naodnos građanina spram barbarstva, odnosno divljaštva. Konsen-zualnim teorijskim jezikom kazano, riječ je o odnosu historije i pret-historije (prahistorije) u kome se, u prvome planu, ispostavlja iliiskazuje odnos čovjeka prema samome sebi i odnos čovjeka premadrugome čovjeku – odnosi između ljudi posredovani prirodomodnosno stvarima koji se, potom, kulturno-civilizacijski multipli-ciraju. Sa ovih filozofsko-povijesnih i kulturološko-antropološkihpozicija razumijevanja, pravo kao oblik svijesti samo sebe locirau samo ishodište kulture i civilizacije i samo sebi daje status jedneod prvih, konstantno dograđivanih i usavršavanih tvorevina te istekulture i te iste civilizacije.∗

2. Tri glavna obilježja pravne nauke

Pravo i razumijevanje prava kao stvarnosti, u prethodnomeširem kontekstu, znači razumijevanje kroz pravo i posredstvom prava

80 PREGLED

∗ Ovdje namjerno izostaje opservacija odnosa ‘kultura – religija’, ‘religijakultura’, kao i ukazivanje na religijsko i antropološko porijeklo prava, jer toiziskuje šire izvankontekstualno područje istraživanja.

našeg vlastitog odnosa prema prošlosti, prema sadašnjosti i premabudućnosti – odnosa u smislu historijskoga i stvarnoga pluralitetapozitivnih pravnih poredaka. Odnos prema prošlosti implicirashvatanje prava ne kao slučaja, ne kao udesa, nego kao povijesne,kulturno-civilizacijske tekovine ili stečevine koja nam je podarena,odnosno koju smo stekli naslijeđem rezultata rada duha prethodnihgeneracija. Odnos prema sadašnjosti određuje shvatanje prava(lege lata) kao načina naše konkretne egzistencije u datom namvremenu i prostoru; kao sredstva održanja našeg postojećeg,datog, (konkretnog) kulturno-civilizacijskog bitisanja. U pogledubudućnosti pravo (lege ferenda) se javlja kao jedno od najvažnijihsredstava unapređivanja i usavršavanja naše kulture i civilizacije(Rosco Pound), ili, u sličnome smislu, kao djelovanje ‘saveza mudrihi dalekovidih protiv kratkovidih’ (Rudolf von Jhering).

Opservacija Radbruchovog shvatanja pravne nauke u užemsmislu, kao ‘odistinske, sistematske, dogmatske pravne nauke’,usmjerava ovaj diskurs na prethodno izloženo, središnje shvatanjeprava (lege lata) kao našeg odnosa prema sadašnjosti – prava, dakle,kao postojeće stvarnosti, odnosno načina konkretne egzistencijeu datom nam vremenu i prostoru. Ta ‘odistinska sistematiska, dog-matska pravna nauka’, prema Radbruchovome shvatanju, jestekulturna nauka zasnovana na razumijevanju, koju, poredtoga, obilježavaju još i zasnovanost na individualizaciji i njenapovezanost sa vrijednošću. Svakome od ova tri obilježja pripadaposebno razmatranje.

a. Zasnovanost na razumijevanju

Ovdje je, jezikom logičke konstrukcije posla dogmatske pravnenauke – Radbruchovim prethodnim jezikom govoreći, riječ o inter-pretaciji odnosno tumačenju koje postaje mogućno razumijevanjem.Razumijevanje na kome se zasniva dogmatska pravna nauka nije,međutim, razumijevanje činjeničnosti bilo kojega zamišljenogsmisla, nego razumijevanje „objektivno važećeg smisaonogznačenja pravnih propisa“85 (podvukao I.M.T.). Objektivno važeći

81PREGLED

85 Ibidem, str. 153.

smisao koji stvarnost prava usmjerava prema njegovoj ideji (pravdi)kao vrijednosti, u kontekstu prethodne analize Radbruchove pravnefilozofije i logike, određen je pojmom pravnosti. „Pravni propisisu imperativi. Imperativ je izražavanje nekog htenja. A objektivnismisao htenja jeste trebanje. Sadržinsko značenje jednog voljnogprocesa, ne upuštajući se u to da li on sadrži nešto što se stvarnohoće, ne može se uopšte drukčije izraziti nego pomoću nečeg štotreba“,86 piše Radbruch. Predmet dogmatske pravne nauke, prematome, „jesu činjenice, pravni imperativi, stavovi htenja, ali poštopravna nauka ne posmatra te činjenice kao takve nego u njihovomobjektivnom smislu, ona ih tretira kao stavove trebanja, kao norme“.87

Prebacujući se za trenutak, zbog filozofske racionalizacije mišljenja,na ravan ontologije, on potom navodi da „pravna nauka ima predmetjedne nauke o biću“88 (podvukao I.M.T.), „a metod jedne naukeo normama“,89 (podvukao I.M.T.) kao stavovima trebanja,imajući u vidu, razumijevanja radi, širi krug normativnih znanostiu kojemu svoje zasebno mjesto zauzima i dogmatska pravnanauka. Uspostavom jedinstva bića i trebanja i stavljajući oboje upojmovni okvir kulture, Radbruch, na kraju, pravnu nauku određujekao „nauku o biću i to nauku o kulturi“,90 misleći pod bićem bićekulture i misleći kulturu načinom bivstvovanja ili bitisanja.

b. Zasnovanost na individualizaciji

Zasnovanost dogmatske pravne nauke na principu individu-alizacije Radbruch shvata i tumači dvojako: prvo, u smislu razumi-jevanja i interpretacije posebnosti pojedinačnih pozitivnih pravnihporedaka; drugo, u teleološkome smislu svrhovitosti koja individu-alizira. Dogmatska pravna nauka, unatoč tome što je iz nje pro-istekao pojam zakona koji uopćava, za njega nije nomotetička,uopćavajuća znanost, nego nauka zasnovana na individualizaciji.

82 PREGLED

86 Loco citato.87 Loco citato.88 Loco citato.89 Opus citatum.90 Opus citatum.

Princip individualizacije dogmatske pravne nauke on objašnjavarazlikom između pojma zakona u prirodnim znanostima i pojmapravnog kao pozitivnog zakona koji je stvorila dogmatska pravnanauka. Dok se u prvome slučaju, u domeni, dakle, prirodnonaučnogzakona, pojedinačni događaj uzima kao primjer djelovanja općegzakona, u domeni dogmatske pravne nauke „zakon postoji samo radiodlučivanja o pojedinačnim slučajevima“91 koji djeluju u objek-tivnom smislu zakona ili protivno njegovome objektivnom smislu.

„Predmet pravne nauke“, piše Radbruch, „ne čine pojedinačnizakoni, nego pravni poredak u koji se uklapaju ti pojedinačnizakoni“92 (podvukao I.M.T.), pa, prema tome, ni „zadatak pravnenauke nije da prelazeći preko posebnosti pojedinačnog, nemačkogili francuskog pravnog sistema, dopre do propisa zajedničkih svimpravnim porecima, nego da upravo te pravne poretke shvati unjihovoj individualnosti.“93

„U teleološkome smislu“, piše Radbruch, „pravo u stvari nepredstavlja ukupnost normi, nego ukupnost odluka.“94 Otud izanimanje naučnika dogmatske pravne nauke „upravo za obim,granice i granične slučajeve zakona“95, a ne za zakon kao opći iskazkoji zanima naučnika iz oblasti prirodnih nauka. Pravnika dog-matičara zakon zanima „kao jedan vid sažimanja mnogih pojedi-načnih iskaza, tj. ekonomisanja u mišljenju. Uprkos nomotetičkogkaraktera prava, proizilazi idiografski karakter pravne nauke“,96

zaključuje, na kraju, Radbruch.

c. Povezanost sa vrijednošću

Povezanost sa vrijednošću čini treće među tri glavna obilježjadogmatske pravne nauke. Princip vrijednosti je, u stvari, kriteriološkiprincip. Pravna nauka je za Gustava Radbrucha, kao što je već

83PREGLED

91 Ibidem, str. 154.92 Ibidem, str. 153.93 Ibidem, str. 153/154.94 Ibidem, str. 154.95 Loco citato.96 Opus citatum.

osvijetljeno, jedna kulturna nauka ili nauka o kulturi, a „nauka okulturi preuzima samo one činjenice čiji je odnos prema kulturnimvrednostima na koje je ona usmerena pozitivan pa i negativan,tj. kao ostvarenja vrednosti ili promašaji vrednosti, unapređivanjavrednosti ili ometanja vrednosti“.97 Zasnovanost na individualizaciji,sama po sebi, bez povezanosti pravne nauke sa vrijednošću, utopilabi pravnu nauku u more različitih individualnih činjenica bezmogućnosti njihove dosljedne diferencijacije i razdvajanja bitnih odnebitnih i manje ili više bitnih ili nebitnih. Kriterij diferencijacijei razdvajanja je mjera (mjerilo) vrijednosti sa kojim se individu-alnost činjenica dovodi ili stavlja u odgovarajući odnos.

„Povezanost s vrednošću istovremeno označava i promenljivostpredmeta kulturnih nauka. Svaka promena u proceni vrednosti sakojima se povezuje istovremeno označava i promenu u raspoređi-vanju predmeta sa kojima se povezuje. Svako novo vremenskorazdoblje oduzima činjenicama, dotada povezanim s vrednošću,njihovu suštastvenost, i obrnuto, dotada beznačajne činjenicepovezuje s vrednošću; za svako vremensko razdoblje pomera senpr., granica između istorijskih i prosto zastarelih činjenica –svako razdoblje piše istoriju iznova. Zato i nije nikakvo čudo štosvako razdoblje mora i svoju pravnu nauku da piše iznova“98

(podvukao I.M.T.).Pascal Blaise, francuski filozof i znanstvenik, koji je, zajedno

s Pierreom Nicoleom i Antoineom Arnauldom sudjelovao u stvaranjulogike Por Royala, pisao je još u sedamnaestome stoljeću: „Skoro danema ničeg pravednog i nepravednog čije se svojstvo neće pro-meniti sa promenom klime. Sa tri stepena geografske širine ruši sečitava jurisprudencija. Jedan meridijan odlučuje o istini, nekolikogodina o posedu. Osnovni zakoni se menjaju: pravo ima svoja vre-menska razdoblja. Smešna je to pravda kojoj granice utvrđuju rekaili planina! Istina s ove strane Pirineja, a s one strane zabluda.“99

Mnogo kasnije, u dvadesetome stoljeću, francuski sociologGeorges Gurvitch, čija misao inače korespondira s Radbruchovom,

84 PREGLED

97 Ibidem, str. 154.98 Ibidem, str. 154/155.99 Ibidem (citat prema G. Radbruchu).

85PREGLED

smatrao je da „najneposredniji podaci pravnog iskustva jesu ‘nor-mativne činjenice’ i ‘ pravda’ koja njima upravlja“100, ali i isticao:„Pravda i pravne vrednosti su najpromenljiviji elementi međusvim manifestacijama duha.“101 Najpromjenljiviji „jer istovremenovariraju kad je u pitanju funkcija: a. varijacije u iskustvu (sazna-vanju) vrednosti; b. varijacije u iskustvu (saznavanju) logičkihideja i intelektualnih predstavljanja; c. varijacije u recipročnimodnosima između emocionalnog – voljnog iskustva i intelektualnogiskustva; d. varijacije u odnosu između iskustva (saznavanja)duhovnih i saznavanja čulnih podataka. Zato definisati pravo kaopokušaj ostvarenja pravde u datom društvenom miljeu ne pred-stavlja nikakvu opasnost, ukoliko se uzme u obzir promenljivostaspekata same pravde“102 (podvukao I.M.T., kurziv G.G.).

Promjenljivost predmeta istraživanja dogmatske pravnenauke za Radbrucha ne predstavlja nikakav „dokaz protiv njenenaučnosti“,103 jer bi se, u protivnom, mogao onda isti prigovor uputitii historijskoj znanosti. „Potez zakonodavčevog pera, koji pravnojnauci oduzima neki stari predmet i daje joj novi, nije ‘samovoljniji’... od udarca vojskovođinog mača, koji menja ocenu političkevrednosti i time zahteva pisanje nove političke istorije.“104 „Jedinarazlika između promenljivosti predmeta pravne nauke i promen-ljivosti recimo predmeta istorijske nauke je u tome što se kod oneprve promena događa trenutno, nekim istorijskim aktom, a kod ovedruge većinom, ali ni u kom slučaju uvek, u toku dužeg istorijskograzvitka.“105 Promjenljivost predmeta pravne nauke, za Radbrucha, neopravdava prigovore „protiv jurisprudencije kao nauke“ ...„prigovore opravdava to što se on samovoljno menja“106 (podvukaoI.M.T.). Time se zaokružuje Radbruchova logika pravne nauke.

100 Georges Gurvitch, Sociologija prava, Podgorica, CID, 1997, str. 61, v.i Ideju društvenog prava istog autora.

101 Ibidem, str. 62.102 Opus citatum.103 Gustav Radbruch, ibidem, str. 155.104 Ibidem.105 Ibidem, str. 156.106 Ibidem, str. 155.

ETIČKE REFLEKSIJE RADBRUCHOVE PRAVNE FILOZOFIJE

1. Pravo i etika

Pravo i etika se, s obzirom na princip sekularizacije, uobičajenoodvojeno razmatraju. Nije li međutim, hrabro rečeno, taj princip ustvarnosti prava, nerijetko, suviše rigidno shvatan i primjenjivan?!Postoji li ipak između njih neka spona koja ih teorijski i praktičkizbližava i povezuje?

U oba slučaja (i prava i etike) radi se o normativnosti. Ali dokje u slučaju prava riječ o normativno oblikovanoj stvarnosti, u slučajuetike riječ je o znanstvenom oblikovanju normativnosti. TragomRadbruchove misli, definiranje odnosa između ovih različitih sferazahtijeva ubacivanje u teorijsku igru dvaju pojmova – pravde imorala. „Ako se“, piše Radbruch, „pravo i etičko dobro postavejedno pored drugog, to znači da se upoređuju nesamerljive veličine.Pravo je kulturni pojam, etičko dobro vrednosni pojam. Kaošto ideja pravde postaje kulturna stvarnost u pravu, tako idejaetičkog dobra to postaje u moralu, tj. u psihološkoj činjeničnojsavesti. Upoređivati se mogu ili dva vrednosna pojma: pravda ietičko dobro, ili dva kulturna pojma: pravo i moral“107 (podvukaoI.M.T., kurziv G.R.).

Preformulacijom pitanja odnosa prava i etike (jedne stvarnosti,jednog kulturnog pojma i jedne znanosti, znanosti o vrijednosti)u pitanje odnosa prava i morala (dva kulturna pojma), Radbruch,linijom svog prethodnog pomirenja stvarnosti i vrijednosti, nailazi natrag rješenja, u prvi mah nerješive diskrepancije i raskola izmeđuprava i etike. Putokaz se, i ovaj put, ukazuje u ideji pravde koja kaovrijednost prava i etičko dobro istodobno, tj. moralna vrijednost,upućuje ka drevnoj sinkretičkoj formuli prava: Ius est ars boni etaequi („Pravo je umjetnost dobrog i pravičnog“). Trebalo se toga,na ovome mjestu, prisjetiti. Kako Radbruch prethodnim tragomsvoje pravne filozofije dolazi do cilja s obzirom na dvije različitevrste volje – heteronomnu volju prava, s jedne, i autonomnu volju

86 PREGLED

107 Radbruch, ibidem (“Pravo i moral” str. 52-64), str. 52.

morala, s druge strane, odnosno izvanjski karakter prava i unutarnjikarakter morala?

Vođen iskustvenom spoznajom, Radbruch piše: „Pravno is-kustvo, međutim, ipak zna i za unutrašnje ponašanje, koje je čestopravno relativno, kako po tome što je unutrašnje ponašanje, kojetu spada, merodavno za pravno tretiranje nekog određenogspoljašnjeg ponašanja (npr. oblici duga, poverenje), kao ponekad ipo tome što je unutrašnje ponašanje ponašanje samo za sebe ustanju da izazove pravna dejstva; tako u slučaju kad ugrožavanje‘duševnog zdravlja’ nekog deteta može da dovede do naloga zastavljanje pod starateljstvo“108 (kurziv G.R., podvukao I.M.T.).S druge strane, „Kao što se dobronamerne želje za kojima nikadne usledi delo, dobre namere kojima je popločan put u pakao, neuračunavaju u zasluge, sledstveno tome ni u pohoti , u napasti,u iskušenju još uvek ne smemo videti krivicu“109 (podvukao I.M.T.).Tako, zaključuje Radbruch, „spoljašnje ponašanje“ postaje „dos-tupno moralnom, a unutrašnje pravnom prosuđivanju“110 (pod-vukao I.M.T.). Dalji tok Radbruchove misli, u ovome kontekstu,može se predočiti u još nekoliko osnovnih teza koje ne zahtijevajuposebno obrazlaganje.

„Antiteza ‘spoljašnji karakter – unutrašnji karakter’ možedalje imati pred očima i subjekta svrhe prava i morala. Pravnavrednost karakteriše neku radnju kao dobru za zajednički život,moralna vrednost naprosto kao dobru. Pravna vrednost jevrednost neke radnje za druge ili za ukupnost drugih, moralnavrednost naprosto vrednost neke radnje“111 (kurziv G.R., pod-vukao I.M.T.).

„Suprotstavljanje spoljašnjeg i unutrašnjeg karaktera čini seda se ... odnosi na različitost njihovih načina obvezivanja. Moralzahteva da se obaveza izvrši zato što to nalaže osećanje obaveznosti,pravo dopušta i druge pobude. Moralu je dovoljna samo duhovnanastrojenost koja odgovara normama, pravu već ponašanje koje

87PREGLED

108 Ibidem, str. 53.109 Loco citato.110 Ibidem, str. 53.111 Ibidem, str. 55.

odgovara propisima, ili, kao što se Kant izrazio: moral zahtevamoralnost, pravo samo legalnost“112 (kurziv G.R., podvukaoI.M.T.).

Konačno, „spoljašnji karakter prava i unutrašnji karaktermorala tražio se u različitosti izvora njihovog važenja: pravu sepripisuje heteronomija zato što pravo onima koji su mu potčinjenipristupa spolja, kao neka tuđa volja koja obavezuje; moralu sepripisuje autonomija zato što njegove zakone svakome namećesamo vlastita moralna ličnost“113 (kurziv G.R., dr. I.M.T.).

Zadnja teza vraća disput unazad sve do porijekla prava imorala i njihovog društvenog karaktera. „Pravne norme“, podsjećaprethodno Radbruch, „u svom praobliku imaju karakter merilapo kojima se meri zajednički život pojedinaca, a ne karakterzapovesti upućenih pojedincima“... a pravo je „po svom prvobitnomkarakteru sastavljeno iz ‘normi vrednovanja’ a ne iz ‘normiodređivanja’“114 (podvukao I.M.T.). Transformacija normi vred-novanja u norme zapovijedanja, u imperativne zapovijesti i zabrane,događa se naknadno, sa ciljem zajednice da spriječi neprikladnoponašanje pojedinaca. Na ovo upućuju i izvorno porijeklo riječimoral i njeno značenje. Mos, moris (latinski), isto kao i ethos(njegov starogrčki analogon) izvorno označavaju običaj zajednice,društva, odnosno skup pravila ponašanja pojedinaca koja važeu društvu, zajednici. Iz toga rakursa, moglo bi se porijeklo prava,njegovo ishodište, tražiti u moralu, etosu kao skupu pravilaponašanja koja nalažu sami bogovi∗ (mythos – mit kao nepisanapovelja ponašanja u cilju zajedničkog samoodržanja), pa, sljedstvenotome, čak i u mitologiji. Dalji tok problematizacije usmjeravaraspravu ka značenju pojma etika koja je danas shvaćena kaofilozofijska disciplina – znanost o moralu. Ali, izvan i prije ovoga,porijeklo riječi koja danas nosi to značenje, etimološki je ukorijenjenou ethosu kao skupu pravila ponašanja, običaju. Ne započinje li

88 PREGLED

112 Ibidem, str. 56.113 Ibidem, str. 59/60.114 Ibidem, str. 58.∗ Pitanje usmjerava ka religijskome porijeklu prava i vraća unazad sve do

npr. dekaloga, što nije namjera ove disputacije.

pravo, u svojoj višoj genetičkoj fazi, kao običajno pravo – iusnon scriptum, odnosno kao manifestacija sebi primjerenoga tipadruštvenosti!

Napokon, i glavno obilježje prava kao heteronomne voljeopterećeno je proturječjem, jer, kako piše Radbruch, „heteronomnoobvezivanje, obvezivanje tuđom voljom predstavlja protivrečnostpo sebi. Htenje može proizvesti neko moranje, ako ga prati moćprinude, ali nikada ne neko trebanje – ni tuđe htenje, pa čak nivlastito: izraz ‘autonomija‘ se podrazumeva samo ako se kaoobvezujući subjekt samoobvezivanja ne razume nikakvo htenje,ma bio to i zahtev savesti, uopšte nikakva empirijsko-psihološkastvarnost, nego moralna ličnost, čisto normativna idealna i irealnatvorevina, drugim rečima samo norma koja obavezuje: ne oba-vezuje savest, nego norma koja u njoj govori“115 (podvukao I.M.T.).Antinomija do antinomije, sve same antinomije.

Proturječnosti na koje je ukazano, sada, prema Radbruchu,otvaraju dilemu: treba li se „pravo shvatiti kao volja“, a onda se„odreći obrazloženja njegove normativnosti“ ili „posmatratipravo kao nešto normativno“, a onda „to važenje obrazložitiautonomno, kao zahtev vlastite moralne ličnosti onoga koji jepotčinjen pravu“116 (podvukao I.M.T.)? Ovim pitanjima Radbruchveć nazire određenu sponu između prava i morala, ali ne u smislushvatanja prava kao etičkog minimuma (Georg Jellinek) ilietičkog maksimuma (Gustav Schmoller). Ekstenzivnog etičkogminimuma „zato što na stepen pravne obaveze uzdiže samopojedine moralne obaveze“117 (podvukao I.M.T.); intenzivnogetičkog minimuma „zato što se zadovoljava spoljašnjim ispu-njenjem i ne zahteva unutrašnje ubeđenje“118 (podvukao I.M.T.).Etičkog maksimuma zbog „prinudne moći njegovog sprovođenjanasuprot fizičkoj nemoći morala“119 (podvukao I.M.T.). Oba ovagledišta, i Jellineka i Schmollera, upozorava Radbruch, „previđaju

89PREGLED

115 Ibidem, str. 60.116 Ibidem.117 Ibidem.118 Ibidem.119 Ibidem.

mogućnost tragičnih konflikata između prava i morala, do kojihusled karaktera prava da propisuje i karaktera morala da ubeđujemože doći u liku zločinca iz ubeđenja“,120 napominje i upozoravaRadbruch (podvukao I.M.T.).

Tek određenu sponu između prava i morala Radbruch pri krajurasprave nalazi kroz pojmove njihove sadržine i svrhe. „Pravo imoral se, štaviše, po sadržini svojih zahteva poklapaju samodelimično i slučajno. Veza između te dve normativne oblasti sastojise, štaviše, u tome što je moral s jedne strane svrha prava, i upravostoga, s druge strane osnov njegovog obvezujućeg važenja“121 (kurzivG.R., podvukao I.M.T.). Na samome kraju svoje disputacije, dos-ljedno prethodnome pomirenju stvarnosti i vrijednosti, Radbruchunatoč isticanju međusobnih napetosti, rješava problem ne samodovođenjem do pomirenja prava i morala nego i do utapanja pravau moral. „Tako se odnos između morala i prava pojavljuje kao odnosbogat napetostima. Pravo na prvom mestu stoji pored morala istotako tuđe, isto tako različito, a može biti čak i suprotno, kao štosredstvo uvek stoji pored svrhe, da bi tek naknadno, upravo kaosredstvo ostvarenja moralne vrednosti, učestvovalo u spojusvrhe s vrednošću, i tako, zadržavajući vlastitu zakonitost, bilouključeno u moral“122 (podvukao I.M.T.). Što li bi samo na ovorekli ortodoksni dogmatičari Kelsen i drugi?!

Rasprava o odnosu prava i etike dočekala je tako sretan zavr-šetak zahvaljujući Radbruchovim razmatranjima odnosa prava imorala. Za sretan završetak, zasluga i zahvalnost, dabome, pripadajupojmu i fenomenu kulture u čiji okvir, uz pravo i moral, pripadadakako i etika, koja, i da se izuzme već ovdje rečeno o njoj, jestestvarna nauka (dio stvarnosti dakle čiji je posao vrednovanje,normiranje). A beskrajno i zahvalno nebo kulture, kao sveobuhvatnozaokruženje bića i bitisanja, zasigurno je naklonjeno i etici zbognjene kreativnosti.

90 PREGLED

120 Ibidem, str. 60/61.121 Ibidem, str. 61.122 Ibidem, str. 64.

2. Etičko-humanistička dimenzija Radbruchovefilozofsko-pravne misli

Ako se, od strane stricto sensu ili ortodoksnih dogmatičaranormativista Radbruchovoj pravnoj filozofiji može prigovoritizbog njenoga kulturološkog diskursa i habita, onda se njena odbrana,zasigurno, može zasnovati na činjenici da pravo kao stvarnost, zaovu filozofiju, ne postoji samo po sebi i za sebe, nego po čovjekui za čovjeka; da pravo, kao uostalom i sve drugo što imamo, nijejednom za svagda dato i kao takvo petrificirano, nego da i ono,kao i sama svijest čija je ono tvorevina, podliježe mijenjanju iusavršavanju kao modusima bića i bitka; da biti u pravu i popravu ne znači samo formalnu uklopljenost u shematizam njegovapozitivnog poretka, nego i imati esencijalno ljudsko pravodjelovanja na pravo u smislu njegova usmjeravanja premaesencijalno-egzistencijalnim vrijednostima ljudskoga društva.

Samo iz takve filozofije iz koje progovara esencijalna nutrinaljudskoga bića mogla se poroditi Radbruchova formula o ‘zakon-skom nepravu’ i ‘nadzakonskom pravu’ kao moto žestoke,radikalne kritike nacionalsocijalističkoga pravnog poretka i rezul-tanta te kritike. Radbruchova pravna filozofija upozorava koji semonstrum može izroditi iz prava i ‘opravdati’ pravom ukoliko seono liši temeljnih ljudskih vrednota. Radbruch je bio jedan od rijetkihkoga je nacionalsocijalistička diktatura i njena država nepravdenatjerala da, makar privremeno, okrene leđa pozitivizmu i da sepreda filozofiji vrijednosti. A upravo iz tog perioda potječe čuvenainkriminirana rečenica: „Preziremo sveštenika koji propovedasuprotno svom ubeđenju, ali poštujemo sudiju koji ne dozvoljavada ga njegov osjećaj za pravdu navede na to da se ne pridržavazakona“123 (podvukao I.M.T.).

U jednu filozofiju možeš vjerovati samo ukoliko sukladnonjoj i živiš – kaže jedna istočnjačka misao. Gustav Radbruch je svojufilozofiju živio i u nju, cijeloga svoga života, čvrsto vjerovao. Todokazuje i životni put filozofa. Filozofija „život ne treba da činilakim, nego upravo da ga problematizuje. Jedan filozofski sistem

91PREGLED

123 Prema Walter Grasnick, ibidem, str. 173.

treba da naliči gotičkoj katedrali, u kojoj mase nose jedna druguopirući se jedna drugoj. Kako bi sumnjiva bila filozofija koja svetne bi smatrala svrhovitom tvorevinom uma, a ipak dopustila da seon bez protivrečnosti utopi u sistem uma! I kako bi suvišno bilobivstvovanje, kada svet u krajnjoj liniji ne bi predstavljao protiv-rečnost a život odlučivanje“124 – njegove su riječi.

92 PREGLED

124 Gustav Radbruch, ibidem (“Antinomije ideje prava”, str. 94-100.), str. 100.

UDK 130.2

Spahija Kozlić

KRITIKA MODERNE KAO KRITIKA ŽIVOTNOG STILA

Jedno čitanje Simmelove filozofije kulture

CRITICISM OF MODERNISM AS CRITICISM OF A LIFESTYLE

A Reading of Simmel’s Philosophy and Culture

Sažetak

Ako bismo kod Georga Simmela tražili oslonac u kojem njegovafilozofija najjasnije dolazi do izražaja, onda bi to, bez sumnje, biopojam kulture i fenomeni koji stoje na relaciji subjekt – objekt iliduša – duh. Simmel je više nego kategoričan kada kaže da je duhdruga ljudska instancija, ali instancija takve prirode da produciravlastite tvorevine „koje nastavljaju egzistirati u osebujnoj samo-stalnosti“ nezavisno od njenog tvorca.

Ključne riječi: kultura, moderna, životni stil, tehnika, povijesniduh

Summary

If we were to look for the main thread of Georg Simmel’sphilosophy, in which his ideas make the loudest echo, it would,without a doubt be the notion of culture and phenomena standingin relation of subject-object or soul-spirit. Simmel is categoricalin stating that the spirit is another human instance, but of the kindthat produces its own creations which keep existing in peculiarautonomy, independent of the maker.

93PREGLED

Key words: culture, Modernism, lifestyle, technical progress,historical spirit

Napetost kulture Georg Simmel vidi kao suprotstavljenostsubjekta tvorevinama duha: umjetnosti, znanosti, moralu, pravu,religiji..., a ta diskrepancija je prisutna kao kontinuirani slijedprivlačenja, odbijanja, stapanja, ili nedodirljivosti, pa razloge zatragediju ljudske kulture trebamo tražiti upravo u ovim formalnimsuprotnostima: subjektu, koji je neumoran ali vremenski konačan,i njegovim produktima, koji su jednom stvoreni, nepokretni, alibezvremenski valjani.

Usred tog dualizma, kaže Simmel, opstoji ideja kulture, noona nije nikakav ideal koji bi se mogao imenovati, nego se radi oneprekidnom stvaranju koje svoj uzrok ima u formativnom nagonu.

Prva formalna odredba pojma kulture vidljiva je u prevazilaženjusamooblikovanja, odnosno zatvorenosti subjekta, jer je pojedinačnaegzistencija nužno upućena na kulturu i njene proizvode; ona jeu biti suoblikovanje kao put od zatvorenog jedinstva kroz razvijenomnoštvo do razvijenog jedinstva.1

Kako se onda odvija ovaj nikada završeni ciklus? Tvorevinekulture odnosno objektivnog duha stalne su „stanice“ pojedinačneegzistencije koje se nalaze na putu njene vlastitosti, i kao takveone su nužno uključive u nju samu, jer život svojom dinamikom tjerana samodovršenje, ali to samodovršenje nije moguće bez tvorevinakoje su mu istovremeno formalno strane. Kultura je, stoga, sintezadvaju napetih ali korelativnih elemenata: subjektivne strane dušei objektivnog duhovnog proizvoda, i tu je, podvlači Simmel, temeljmetafizičkog značenja kulture kao povijesne tvorevine, i to takvetvorevine u kojoj pojam subjekta svoj smisao ima isključivo uobjektu, i obrnuto. U ovom simbiotskom odnosu više je nego očitanakana prevladavanja tog krutog, zadnjeg dualizma, koji je dijalek-tički vidljiv kao „popuštanje“ pred snagom objektivnog duha – kakobi se ostvarila vlastita duhovnost, s jedne, te potvrdila moć kulture,s druge strane.

94 PREGLED

1 Georg Simmel: Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Kiril Miladinov,str. 25.

Dok, dakle, proizvod naprosto objektivnih moći može biti samosubjektivno vrijedan, proizvod subjektivnih moći je, naprotiv, zanas objektivno vrijedan.2

Zato se kultura može definirati kao individualno sazrijevanjekoje je ostvarivo isključivo prihvaćanjem objektivnih vrijednosti,koje su, naravno, nadosobnog karaktera i izvan subjekta. Simmelproblem kulture nastoji i strukturalno objasniti razumijevajući jekao vrijednost u nekom predmetnom nizu, s tom razlikom što je naovaj način moguće najilustrativnije objasniti i dvije negativnostipovijesnog duha.

Prva je, smatra on, ravnodušnost ili odbojnost spram predmetnihsadržaja kulture, a druga pričin ili lažna uvjerenost u univerzalnovaženje pojedinih kulturnih dostignuća, koja je najvidljivija, kakoSimmel kaže, u prezrelim i umornim epohama.

Potencirajući kulturu kao sintezu, ali ne sintezu kao najnepo-sredniji oblik jedinstva, nego kao dinamični odnos subjekta i objektau kojem se podrazumijeva raščlanjenost ovih sastavnica, on naspostepeno uvodi u najnapetija promišljanja moderne.

Tragedija kulture nastupa kada se poremeti sinteza subjektivnihstremljenja i objektivnih dostignuća, odnosno kada je na djeludokidanje jedne od ovih dinamičnih sastavnica. To je od presudnevažnosti za razumijevanje kulture kao mosta3 kojim subjektostvaruje svoja stremljenja.

95PREGLED

2 Ibidem, str. 31.3 Pojam mosta se u Simmelovom opusu metaforički vrlo često pojavljuje,

i to kao bitna odlika njegovog esejističkog stila pisanja. David Frisby smatrada je Simmelov stil najlakše analizirati putem dvaju njegovih eseja koji su, inače,prvi prevedeni na engleski jezik, a radi se o esejima Bridge and Door (Brückeund Tür), objavljenom 1909., i The Picture Frame (Der Bildrahmen), objav-ljenom 1902. godine. I jedan i drugi upućuju na njegovu specifičnu formu iskaza.Teme razdvajanja i spajanja, daljine i blizine, granica i njihovog ponovnogotvaranja prisutne su u velikom broju Simmelovih drugih radova (preveoS.K.). U nekom smislu, one su dimenzije njegovog objašnjenja procesa inter-akcije, naprosto su centralno mjesto njegove sociologije – kao izučavanja formidruštvene interakcije ili društvenosti – ali i njegove filozofije, zaključuje Frisby.

Zanimljivo je Frisbyjevo poređenje eseja Bridge and Door s Heideggerovimkasnijim esejom Building Dwelling Thinking i njegove rasprave o tome šta čini

Vrlo često se kao primjer kulturološkog uzora u modernomvremenu uzima primjer antičke kulture kao „dovršene zatvorenosti“,ali ona ne može biti model primjenjiv pulsiranju i užurbanostitempa našeg razvoja, pa je, stoga, nužno tragati za novim vrijed-nosnim osloncima.

Kriza moderne je vidljiva u sve većem neslaganju objektivnihdostignuća sa sadržajima i stremljenjima subjektivnog duha, jerproklamiranje ideje slobode (Hegel) nije u saglasnosti sa idealimaprosvjetiteljstva.

Bez obzira na lažnu uvjerenost u napredak, na djelu je neslaganjepojedinih empirijskih sadržaja subjektivnog i objektivnog razvoja,ili, kako bi to rekao Manfred Frank, težnja i nastojanje za važenjemslika svijeta, pozitiviteta tradicije, totaliteta upućuje nas na neo-drživost metafizičkih postavki svijeta.

Tu se, dakle, čin dovršenja – a to će reći ujedno i kraja – zapadno-evropske duhovnosti ne sagledava kao prosvjetljenje (ne kaoosvjetljenje sebe samoga) nego kao sumrak bogova.4

U tom smislu pojam „metafizika“ ustvari označava svojevrstansistem zasnivanja smisla i utjehe zapadnoevropske tradicije.Odgovori na ova pitanja, koja se u filozofiji postavljaju unazad dvijei po hiljade godina, a koja nude zadovoljenje „potrebe za smislom“,svodili su se nekada na ideju, nekada na boga, a nekada na supstancuili subjekt. U središtu svih ovih odgovora je postojanje jednog nad-čulnog svijeta.5

96 PREGLED

stvar, odgovarajući na to pitanje riječima da „most možda služi kao primjer zanaše refleksije“ kao neke vrste cjelovitog propitivanja međuodnosa prostorai stanovanja.

Uporedi: David Frisby: Introduction to the Simmel Texts, Theory,Culture & Society, 1994, br. 11, str. 1, dostupno u elektronskoj verzijina: http://tcs.sagepub.com.

4 Manfred Frank, Conditio Moderna, Novi Sad, 1995, preveo TomislavBekić, str. 69.

5 Smrt ovoga svijeta za Nietzschea, naprimjer, znači da je zapadnoevropskafilozofija kao platonizam i kao kršćanstvo došla do svoga kraja, da su izblijedjelenjene zalihe tumačenja i davanja smisla.

Vrijednosti dosadašnjeg svijeta odnosno Zapada ispostavile su se kao niš-tavne, pa u tom smislu on uvodi pojam obezvrjeđivanja vrijednosti kao putakojim je zapadna tradicija krenula. Iako Simmel analizi moderne prilazi često iz

Otkad čovjek sam sebe vidi kao ja, odnosno otkad sebe postavljakao objekt, konstatira Simmel, objektivirajuće ja ne pripada višesamo njemu, ono je istovremeno i sadržaj „nekih drugih svjetova“,ali istovremeno se ja oblikuje na jedan specifičan način, jer „vanjskisvjetovi zahvaćaju ja kako bi ga uključili u sebe“, oblikujući ga sadaprema svojim zahtjevima. Na ovom mjestu Simmel preciznijeanalizira upravo tu stranu kulture koju on na više mjesta nazivapredmetnom kulturom (sachliche Kultur).6

Kultura je jedan specifičan proces kojim subjektivne energijestječu objektivaciju, koja je nakon toga nezavisna o stvaralačkomprocesu, ali, što je vrlo bitno kod Simmela – ona se na jedan posebannačin vraća odnosno ponovo uključuje u „subjektivne procese“kako bi se dovršio njihov „središnji bitak“.

Međutim, uvijek postoji opasnost gubljenja ovog metafizičkogkontinuiteta koji je, povijesno, vidljiv u gotovo svim kulturama,a njegovim gubljenjem dolazi do tragedije kulture. Elemente ovogkulturološkog diskontinuiteta Simmel vidi kao istupanje objektivnogduha iz svojega podređenog značenja, pri čemu se ruše mostovipreko kojih je išao njegov put kultiviranja. Ovaj proces Simmelprimjećuje prvo u sferi društvene podjele rada, što će biti temeljnjegovih sjajnih eseja o fenomenima svakodnevnog.

S druge strane, pitanje prisilnog utjecaja tehnike na pojedincaodnosno prirodnoznanstvene logike objekata proteže se u svimnjegovim spisima o kulturi. Opasnost tehnike je prema Simmeluu njenom bijegu iz domena neposredne upotrebe, a vrlo često semanifestira kao tehnički niz koji sam od sebe traži dovršenje,koje, s druge strane, pojedincu nije potrebno i koje na koncu čestorezultira „besmislenim potrebama“. Slično je i u domenu filologije,

97PREGLED

gotovo neočekivanih uglova, koji na prvi pogled izgledaju „bezazleno“, više jegotovo neočekivanih uglova, koji na prvi pogled izgledaju „bezazleno“, više jenego očito da je i on, pod utjecajem Friedricha Nietzschea, na tragu prevladavanjazatvorenog i univerzalistički koncipiranog metakursa. Sudeći prema Sim-melovom razumijevanju kulture i njenih dostignuća, jasno je da on otvara noviput odnosno puteve kojima treba ići moderna misao.

6 Uporedi: Georg Simmel, Persönliche und sachliche Kultur, u: NeueDeutsche Rundschau, 1900, br. 7.

u kojoj se opasnost manifestira kao mikrologija, pedanterija iobrada nebitnoga, odnosno u formi metodološkog praznog hodakoji je disproporcionalan stremljenjima kulture. U mnogim naukamazbog toga nastaje takozvano nebitno, suvišno „znanje“, kao zbrojmetodički besprijekornih spoznaja koje se ne mogu napadati sastajališta apstraktnog pojma znanja, ali su ipak otuđene od pravogsvršnog smisla sveg istraživanja7. Osim kritike tehnike, GeorgSimmel – doduše bez dublje elaboracije – gotovo emotivno napadakonvencionalnost sve većeg broja znanstvenih radova koji su,moguće je, zavjera kaste učenjaka s ciljem neobično produktivnesamooplodnje znanstvenog duha, čiji su proizvodi ipak neplodniu unutrašnjem smislu i s obzirom na svoje daljnje djelovanje.8

Kriza modernog društva na ovoj ravni je, stoga, rezultantapokoravanja tehnike njenoj vlastitoj logici, spoznatljivoj u formamaprofinjenja, usavršenja i produkcije, ali radi se isključivo o formamanjezina usavršenja.

Pitanja o znanosti i tehnici kod Martina Heideggera će kasnijebiti usko povezana s njegovim pitanjem o filozofiji kao metafizici,odnosno pitanju o bitku u okviru kojeg se nauka interpretira kaospecifikum novoga vijeka i gdje se ona transformira u tehniku gospo-darenja prirodom. Vidljivo je, pritom, da Heidegger pledira naustajanje protiv apsolutiziranja znanosti i njenog dogmatiziranja.Kada je njegovo promišljanje tehnike u pitanju, on je mnogo deci-diraniji. Novi vijek je, prema njemu, epoha opasnosti, ili, kako onto slikovito opisa – noći jedne beskrajne zime. Naravno, ovdje sene radi ni o kakvom bježanju od tehničke sudbine svijeta i prizivanju

98 PREGLED

7 Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Kiril Miladinov,str. 44.

8 Ibidem, str. 45. Bez obzira na utemeljenost ovakvog stava, koji se svakakoda braniti, moguće je razloge za Simmelovu kritiku, u prvom redu znanstvenemetodologije, tražiti i u činjenici da je njegova karijera bila u znaku velikogbroja teškoća – 1881. godine mu je odbijena doktorska disertacija, a kasnije jeimao problema kada je trebao biti promoviran za privatnog docenta. I u jednomi u drugom slučaju njegovi znanstveni radovi su ocijenjeni kao nedostatni,nečitki, ne prate temu i tako dalje.

„prirodnog stanja“, nego, slično Simmelu, bit krize kulture trebatražiti u njoj samoj, odnosno kao vid raskrivanja bića9.

Kada Simmel na više mjesta kaže da objektivni duh nema dušu,te da se kultura ima razumijevati kao sinteza subjekta i njegovihostvarenja, gotovo da je uputio Martina Heideggera u sjajnuanalizu pitanja tehnike, međutim Heidegger ide dalje kada, nezadržavajući se isključivo na instrumentalnom određenju tehnike(kao, uostalom, i Simmel), dolazi do pojma aletheia, pitajući se štabit tehnike ima sa otkrivanjem. Sve. Jer na otkrivanju se temeljisvako pro-iz-vođenje.10

Na djelu je, smatra Simmel, imanentna logika objektivnog duhada se samodovršava i u kojoj se zadaća subjekta svodi isključivona „objektivizirano“ slijeđenje i služenje tehnici.11

Tehnologija sama stvara probleme, za koje nam, na prvi pogled,nudi rješenje. Ona nam nudi rješenje tipa „sve što je potrebno jest

99PREGLED

9 Heideggerova namjera je da pitanjem o tehnici uputi upravo na bitnostrazlikovanja tehnike od njezine suštine. Dok postavlja ovo pitanje, njemu je naumu otvaranje radi oslobađanja od površnog , ali i opasnog prilagođavanja,odnosno služenja. Stoga kod Heideggera i jeste od presudne važnosti razlikovanjeinstrumentalnog i antropološkog, koje na najgori način čovjeka izručuje tehnici,od suštinskog razumijevanja tehnike, koja bit tehnike „metatehnički“ traži izanje same. Ona je, zato, „put mišljenja“, kao „po-stav“ (das Ge-stell), koji pred-stavlja onu vrstu raskrivanja istine koja „vlada u suštini moderne tehnike isama nije ništa tehničko“ (Heidegger). Po-stav je, tako, povijesna suština, iliraskrivanje koje se ne zbiva s one strane ljudskog djelanja, ali nije ni jedinonjime određen.

Na gotovo sličan način i Simmel i Heidegger postavljaju pitanje koji su tomodusi stupanja čovjeka u slobodne odnose prema tehnici. Odgovarajući na topitanje, i jedan i drugi čine otklon od instrumentalnog i antropološkog određenja.Dok Heidegger govori o udesu (Geschick) raskrivanja, koje u sebi krije opasnost„krivog shvaćanja neskrivenog“, dotle Georg Simmel govori o tehnici kojakrije opasnost „razilaženja ljudi i stvari“.

10 Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb, 1996,preveo Josip Brkić, prema izvorniku Die Frage nach der Technik, str. 227.

11 Simmelova misao je, čini se, vremenom bivala sve poticajnija, posebnoza istraživanje modernih fenomena svakodnevlja. Predmetna kultura, kakoSimmel označava tehnologiju, danas se uistinu smatra produžetkom naših čulai moći čovjeka. Međutim, ona u konačnici, na što nas upozorava Georg Simmel,otupljuje i atrofira upravo te moći čovjeka.

još malo tehnologije“. Bit tehnike i tendencije tehnologije odnosnopredmetne kulture podstakli su Scotta Lasha da dovede u vezuSimmelov Lebenswelt sa informatičkim dobom. Tako, smatra Lash,Simmelova socijalizacija u informatičkom dobu postepeno prerastau medijatizaciju, u kojoj je intersubjektivnost „na distanci“ upravozahvaljujući medijatizaciji kao savremenoj tehnologizaciji.12

Moderna kultura sve više biva povezana s egzotikom, dok je,s druge strane, njenu funkcionalnost sve teže razabrati, što je posebnozanimljivo u sferi takozvanih mas-medija. Zasićenost slikama imnoštvom informacija – televizija, naprimjer, „prijeti“ našemosjećaju za stvarnost. Pobjeda predmetne kulture, o kojoj Simmelgovori, uočljiva je u brisanju distinkcije između realnog i imagi-narnog, odnosno ona nas dovodi do „estetske halucinacije stvarnosti“(Baudrillard).

Ta halucinacija u prvi plan ističe bitnost stila i senzacije, ainformacije o proizvodima predmetne kulture sve manje bivajuvezane uz sami proizvod, a sve više uz takozvani životni stil. Čovjekmodernog doba ne izražava se više na način tradiranog modela, negoi putem dotad zanemarenih fenomena kao što su modni stil, nakit,objed, i tako dalje, što je za Simmela neiscrpan izvor inspiracije.

No razloge za ovu kob kulture nikako ne treba tražiti u tehniciodnosno objektu, nego, kako to Simmel slikovito opisa, uništavajućesile koje su usmjerene protiv nekog bića izviru iz najdubljih slojevasamog tog bića (podvukao S.K.).

Ova situacija se na stil modernog življenja manifestira kaorazilaženje stvari i ljudi, odnosno kao izmicanje objektivnog duhai uzmicanje čovjeka.

Po svojoj biti kultura bi trebala predstavljati stvaralaštvo premaljudskoj slici i prema svrsi koja joj je zadana, međutim ono štodanas ispunjava naš životni prostor u obliku produkata tehnikejeste uspon objektivnog duha, ali kultura pojedinaca, bar u višim

100 PREGLED

12 Uporediti: Scott Lash, Lebensoziologie: Georg Simmel in the InformationAge, u: Theory Culture Society, 2005, br. 22,

Dostupno u elektronskoj verziji na: http://tcs.sagepub.com/cgi/content/abstract/22/3/1 .

staležima, nipošto nije napredovala u jednakoj mjeri, štoviše umnogo čemu je nazadovala.13

Pod očitim utjecajem Karla Marxa, Simmel krizu kulturenastoji sagledati i kroz pojam alijenacije koja se javlja sa društvenompodjelom rada, odnosno odvajanjem proizvoda od njegovog tvorca.14

Ta diferencijacija između subjektivnog rada i objektivnih uvjetarada u modernoj kapitalističkoj ekonomiji – za razliku od umjet-ničkog stvaralaštva u kojem je subjektivna aktivnost neodvojivaod samog djela i u kojem je djelo „zrcalo i izraz osobe“ – dovela jedo „postvarenja“ rada kao bilo koje robe. Tako rad gubi svojusubjektivnu suštinu kao stvaralaštvo i biva niveliran sa svimostalim proizvodima.

Da je proizvod rada kapitalističke epohe objekt s odlučnimbitkom-za-sebe, vlastitim zakonima kretanja, karakterom koji jestran samom subjektu koji ga proizvodi, to će postati najupadljivijeondje gdje je radnik prisiljen kupovati proizvod svojega vlastitograda ako ga želi imati.15

Alijenacija stoga u sve većoj mjeri pospješuje krizu modernekulture i ona se postepeno proteže u intimu i stil svakodnevnog života,a upravo to svakodnevlje za Simmela je neiscrpan izvor, koji, sjedne strane, otvara novo polje filozofskog promišljanja i, s druge,gotovo edukativno upućuje na zamke objektivne kulture i njenihprodukata16. Otuđenje, kao produkt društvene podjele rada, svakako

101PREGLED

13 Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Kiril Mila-dinov, str. 52.

14 Emile Durkheim smatra da je uslov prave spoznaje društvene podjele radapostupanje s njom kao s objektivnom činjenicom, koja se može posmatrati iupoređivati, jer je moguće da će rezultati istraživanja biti oprečni ličnim impre-sijama. U tom smislu on upućuje na Simmelovo djelo „Sociale Differenzierung“.

Uporediti: Emile Durkheim, O podjeli društvenog rada, Beograd, 1972,preveo Božidar Marković, str. 89.

15 Ibidem, str. 58.16 Na ovu edukativnu komponentu Simmelovih radova pronicljivo upućuje

Donald N. Levine u članku Simmel as Educator: On Individuality andModern Culture. On, naime, ovaj stav brani trima argumentima: prvo, Sim-melova analiza modernog društva, koji, na prvi pogled promovira ljudskoblagostanje, drugo, kritika pojava koje negativno utječu na humanitet, i treće,

nije Simmelov originalan stav, nego jedna dosta dobra interpretacijaMarxove analize modernih društvenih odnosa. Uzme li se u obzircjelokupni opus Karla Marxa, čini se da su na Simmela najvišeutjecali Marxovi Rani radovi, koji, svojim konceptom praksisa ialijenacije, radikalno upućuju na preokret u interpretaciji irazumijevanju problema humanizma, koji jeste centralni problemfilozofskog diskursa s kraja 19. stoljeća, problem koji stoji narazmeđu tradicionalne i kritičke teorije.17

Na širem filozofskom planu Simmel smatra da je Marxovoshvaćanje fetiškog karaktera robe samo poseban slučaj opće sudbinesvih sadržaja kulture, kao što je i u slučaju procesa tehnološkespecijalizacije, koji sve dublje zahvata moderno društvo, samospecifična forma ispoljavanja sudbine cjelokupne kulture, a to jeda ono što čovjek stvara i što je namijenjeno isključivo njemupostepeno zadobija samostalnu egzistenciju u obliku predmetnekulture i potčinjava se imanentnoj logici razvitka. Ili, drugačijerečeno, elementi kulture se otuđuju od njenog zadatog cilja, i tuSimmel nalazi tragediju kulture, jer ona postepeno rađa upravo onošto će je uništiti, odnosno ono što će je u konačnici lišiti smisla.

Naravno, Karl Marx problemu humanizma pristupa s pozicijazakonitosti moderne nacionalne ekonomije i ona se ogleda u tomeda radnik postaje siromašniji s povećanjem proizvodnje bogatstva,

102 PREGLED

Simmel edukativno upućuje na modele koji će biti u funkciji „suprotstavljanjatim štetnim pojavama“.

Uporedi: Donald N. Levine, Simmel as Educator: On Individuality andModern Culture, u: Theory, Culture & Society, 1991, br. 8, str. 99, dostupnou elektronskoj verziji na: http://tcs.sagepub.com.

17 Vrijeme u kojem je Simmel stvarao bilo je svojevrsna pozornica teorijskih„parova“ koji su na različite načine dovodili u vezu moderno društvo s do-tadašnjom tradicijom. Tako se u socijalnoj filozofiji s kraja 19. stoljeća uvelikogovorilo o Tönniesovom Gemeinschaft vs. Gesellschaft, Tokvilovom aristokratskovs. demokratsko, feudalizam vs. kapitalizam Karla Marxa, tradicionalno vs.racionalno kod Maxa Webera, kod Emila Durkheima jasna je razlika izmeđuorganske i mehaničke solidarnosti, i, na koncu, ruralno vs. urbano kod GeorgaSimmela. O ovim vrijednosno-teorijskim odnosima na vrlo zanimljiv način pišeKarel Turza.

Pogledati: Karel Turza, Luis Mamford. Jedna kritika modernosti, Beograd,1998.

odnosno rad je jeftinija roba ako je više stvori. Ili, s povećanjemvrijednosti svijeta stvari raste obezvređivanje čovjekova svijetau upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodisebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uopćeproizvodi robe.18

Kriza humanizma se, iz ove ravni, upravo gleda kao obes-tvarenje odnosno otuđenje. Ničeanski rečeno, tako je počelo i takose ostvarilo veliko zapadno evropsko zbivanje pomračenja smisla,koje je, nastojeći da pouzdanja prenošena s generacije na generaciju,kao „bajke“ o spasenju u koje se samo vjerovalo, pretoči u zaliheznanja, neočekivano i takoreći protiv volje dovelo do uklanjanjakategorije „vrijednosti“ kao takve.

Simmel zato upozorava na kontinuitet razaranja humanizmakoje traje stoljećima time što kao jedinu važeću instancu dopuštaono-za-sebe. Kriza kulture se u modernoj epohi odvija u više stadija.Kod Descartesa, Kanta i Hegela ona je još u fazi kada – zamišljenakao jedan apsolut, koji potrebu za utemeljenjem, ranije zadovoljenuod religije, može zadovoljiti samo pojačanom racionalnošću –upućuje na usud zapadne filozofije kao njenog dovršenja, što jeparadigmatično uočljivo kod Friedricha Nietzschea i MartinaHeideggera.

Zato bi se kritika moderne u najkraćem mogla svesti na sagle-davanje neodrživosti ontoteoloških spekulacija koje se javljaju uzapadnoj tradiciji od stare Grčke do našeg doba, a pojam „onto-teološki“ trebalo bi tumačiti kao stav da je pojavno odnosno pred-metni svijet slika Boga ili pak nečeg drugog, zavisno od togakako se imenuje taj najviši princip svijesti. Moderna je takođerisključivo filozofska tradicija Zapada, a metafizika njeno ontološkookrilje u kojem razlažući teonomski kosmos postaje u konačnici„transcendentno beskućništvo“ (Lukacs) ili u obliku evropskognihilizma kao „najneprijatniji od svih gostiju“ (Nietzsche). Nije,stoga, slučajno što Simmel kritici moderne pristupa i iz sociološkogugla, jer ovaj ugao upravo dozvoljava jednu novu širinu traganja zafenomenima modernog društva. Konstatirajući da se Georg Simmel

103PREGLED

18 Karl Marx – Friedrich Engels, Rani radovi (sedmo izdanje), preveoStanko Bošnjak, Zagreb, 1985, str. 246.

danas često spominje kao utemeljitelj moderne sociologije, MirjamBürgi u jednoj monografskoj studiji pod nazivom Die Moderneim Verständnis von Georg Simmel19 analizi Simmelova djelapristupa s pozicije razumijevanja njegove kritike historizma, sjedne strane, i s druge – komparirajući Simmelove radove s opusomKarla Marxa i Maxa Webera – analize novčane privrede i fenomenametropolisa, koji su Simmela intenzivno okupirali i inspirirali.

Slijedeći Maxa Webera i Karla Marxa, Simmel se fokusiraupravo na fenomene novca i životnog stila u velegradu, smatraBürgi, gledajući na njih kao na proizvode moderne industrije. AliSimmelovi su opisi površine svakodnevnog života, koji idu nasuprotcirkulaciji, razmjeni, potrošnji, i nalaze se s one strane klase, rodaili etniciteta.20

S druge strane, njegov ukupan opus treba razumijevati kaodoprinos prevladavanju krize historizma na početku novog milenija,pa stoga Bürgi potencira „bezvremenost“ i „nadvremenost“ Sim-melovih radova. Reinterpretirajući Davida Frisbyja, ona podvlačinjegov stav da je Simmelova teorija moderne prvenstveno analizasavremenosti.

U njegovom eseju Die Großstädte und das Geistesleben Bürginalazi da je najjasnije izražen cilj Simmelovog istraživanja, a to jeotkrivanje veze između individua i nadindividualnih sadržaja života.Zato Simmel bit moderne, prema Mirjam Bürgi, ne nalazi u histo-rijskoj pozadini, nego u analizi specifičnih ispoljenja modernogživota odnosno kulture.

Za Davida Frisbyja je zato Simmelovo razumijevanje modernenapetost između individualnih stremljenja i objektivnih kulturnihsadržaja u modernom društvu, ili vanjski svijet je dio unutrašnjegsvijeta (Die Aussenwelt wird Teil der Innenwelt)21. Najilustrativniji

104 PREGLED

19 Mirjam Bürgi, Die Moderne im Verständnis von Georg Simmel, Sozio-logisches Institut der Universität Zürich“, Zürich, septembar 2003.

Dostupno u elektronskoj verziji na: http://www.socio.ch/sim/index_sim.html.

20 Ibidem, str. 10 (prevod S.K.).21 Uporediti: David Frisby, Georg Simmel Theorie der Moderne, u: Dahme,

Heinz-Jürgen/Rammstedt, Otthein (Hg.): Georg Simmel und die Moderne. NeueInterpretationen und Materialien. Frankfurt am Main, Suhrkamp, str. 19.

primjer redukcije kvalitativnih određenja na kvantitativna jestesvakako novac kao paradigma depersonalizacije. Ona je je faktummoderne, njena se „racionalnost” predočava kroz utjecaj novčanogsistema, a sama biva isključivo računska. Svijet na ovaj način postajeveliki egzemplar računa, objektivna kultura kvalitete nastoji svestina odnos brojeva, a novac je pritom najdjelotvorniji (i njegova jedepersonalizirajuća uloga najintenzivnija) u sferi dominacije ob-jektivne kulture nad subjektivnom.

Novac je, kaže Simmel u uvodu svoje „Filozofije novca“, samosredstvo ili primjer za predstavljanje odnosa između najspoljnijih,najrealističnijih, najslučajnijih pojava i najidejnijih potencijabivstvovanja, najdubljih strujanja pojedinačnog života i povijesti.22

Zato je on, kao simbol vrijednosti, „pandan bivstvu“ ili sve-obuhvatna forma i kategorija slike modernog svijeta. Novac, kaojednu od tri bitne odrednice Simmelovog razumijevanja moderne,podvlači i David Frisby.23

Na više mjesta u svojoj Filozofiji novca Simmel društvenikarakter novca upoređuje s paukom koji tka jednu posebnu vrstudruštvene mreže i koji u savremenom kontekstu poprima sup-stancijalnu socijalnu funkciju.

No sama vrijednost novca je nešto što ne prebiva u sadržajupostojećeg čiju vrijednost ocjenjujemo, pa je, samim tim, ona sonu stranu prirodnog. Ona je, podvlači Simmel, gotovo sinonimnabivstvu i zbog toga je uporediva baš kao obuhvatna forma i kate-gorija slike svijeta. Ona stoga ne predstavlja svojstvo stvari negosvojevrstan sud o njima koji je neodvojiv dio subjekta bez obzirana to da li se radi o empirijskom ili transcendentnom u stvarima.

105PREGLED

22 Georg Simmel, Philosophie des Geldes, 7. Auflage, Berlin, Duncker &Humblot, 1977, str. 7.

23 David Frisby Simmelovu bit moderne sagledava kroz tri centralna pitanja:iskustva velegrada, konsekvence novčane privrede i neurasteniju. Neurastenija(od grč. nervna ćelija i slabost) u literaturi, posebno psihološkoj, predstavljavrstu aktuelne neuroze koju karakteriziraju napetost, brzo umaranje, nervozaitd., a u tumačenju Davida Frisbyja ona predstavlja napetost i neku vrstuizgubljenosti modernog čovjeka.

Uporediti: David Frisby, Fragmente der Moderne: Georg Simmel –Siegfried Kracauer – Walter Benjamin, Rheda-Wiedenbrück: Daedalus, 1989.

Da bi predmet bio vrijedan, nužno ga je razdvojiti od sto-pljenosti sa subjektom, jer on dobije vrijednost tek razdvajanjem,a ona je (vrijednost), opet, tek moguća u odnosu između potrebei uživanja, koji sami po sebi nisu nikada vrijednost, pa je zatoSimmelova teorija novca na jedan poseban način kritika novcakao nivelatora, ali i simbola bezličnosti moderne.24

Neurastenija, koju u svojim interpretacijama Simmelovefilozofije spominju David Frisby i Mirjam Bürgi, kao vid otuđenjačovjeka i krize kulture, pojavljuje se prvenstveno u velikimgradovima, i to u situacijama kada dominacija tehnike „uzrokzamjenjuje posljedicom“, odnosno ona je neka vrsta nervoznedinamike individualiteta u životu velikog grada (Bürgi). Ona seu velegradu manifestira i kao blaziranost spram života, naglašavaSimmel u eseju Die Großstädte und das Geistesleben.

Atrofija individualnoga zbog hipertrofije objektivne kulturerazlog je ljute mržnje koju propovjednici krajnjeg individualizma,prije svih Nietzsche, gaje prema velegradovima, ali i jedan odrazloga zašto ih upravo u velegradovima tako strasno vole, zašto seupravo stanovniku velegrada čine navjestiteljima i iskupiteljimanjegove posve nezadovoljene čežnje.25 Pojedinac osamnaestogstoljeća je, prema njemu, zatečen političkom, agrarnom i religijskomnapetošću, koja je u konačnici rezultirala nametanjem „nepravednogoblika i već odavno nepravedne nejednakosti“, ali i liberalnimzahtjevom za prevladavanje takve skučenosti. Zato se uz liberalizam,koji promovira jednakost (čitaj istost), kasnije javlja potreba za„razlikom“, koja je, smatra Simmel, rezultat društvene podjelerada, jer vrijednost se ne orijentira prema „općem čovjeku“, negose radi o „kvalitativnoj jedinstvenosti i nezamjenjivosti“.

U velegradovima se kontinuirano odigrava preplitanje i sup-rotnost ovih koncepata ili modela: s jedne strane modela koji jednakost

106 PREGLED

24 Da novac poprima spekulativnu prirodu vrlo jasno se pokazalo i u savre-menom dobu, odnosno u informatičkoj eri, kada se javlja bitna razlika izmeđufinansijskog i industrijskog kapitala. Dok vrijednost industrijskog kapitalavremenom opada, finansijski kapital biva sve rentabilniji i obimniji od opticajarobe. Time je novac lišen svake materijalne reference.

25 Georg Simmel, Die Großstadt. Vorträge und Aufsätze zur Städteausstel-lung, u: Jahrbuch der Gehe-Stiftung Dresden, 1903, br. 9.

razumijeva aritmetički (1=1=1=1), i ona je posljedica prosvjetiteljskognapada na vještačke razlike koje su rezultat klasnog društva, temodela koji pravi razliku između slobode i jednakosti, potencirajućipritom različitost.26

Simmel gotovo paradigmatično opisuje suštinu moderne kaomanifestaciju života na razmeđu individualnih stremljenja i„bučnog sjaja naučno-tehnološkog doba“, smatra David Frisby,pri čemu je sigurnost pojedinca zamijenjena „lažnim osjećajembogatstva i uzbuđenja“. Ovaj svojevrstan nemir se najintenzivnijemanifestira u urbanoj sredini, a njene su ekstremne posljedicerezultat „rastezanja novčane privrede“.

Ne iznenađuje, stoga, Simmelovo slaganje s mišljenjem da jepsihološki temelj stanovnika velegrada intenzivnija životna nervoza,koja u cjelini utječe na promjenu spoljašnje i unutrašnje stimulacije.27

Za savremene teoretičare gradovi svakako jesu zaštitni znaksavremenosti, njeno ishodište i fundamentalna supstanca. Urbanosimbolizira s jedne strane civilizacijski prestiž,28 ali s druge straneoni su nerijetko predmet vrlo strogih i osmišljenih kritika. François-Marie Arouet Voltaire je u postojanju gigantskih gradova vidiosimptom i uzrok stagnacije i pada kulture, dok su za OswaldaSpenglera gradovi osnovni konstituenti civilizacije koji će dovestido kraha kulture Zapada i njegove propasti. I mnoštvo drugih

107PREGLED

26 Pojmove slobode u jednakosti na vrlo zanimljiv način Paul Blanquardelaborira u kontekstu povijesti grada. Pogledati: Paul Blanquard, Kroz istorijugrada do novog društva, Beograd, 2003, prevela Dragana Lukajić. Bitno je napo-menuti da u cijelom tekstu Blanquard u gotovo identičnoj ravni sa Simmelomrazmatra fenomene velegrada, što upućuje na zaključak da je Blanquard podočitim Simmelovim utjecajem bez obzira na to što ga u spomenutom djelu necitira.

27 David Frisby, Georg Simmel: First Sociologist of Modernity, u: TheoryCulture Society, 1985, br. 2, str. 49.

Dostupno u elektronskoj verziji na: http://tcs.sagepub.com .28 Hegel vidi urbanitet kao suprotnost zatvorenim patrijarhalnim zajednicama,

u kojima je dominirala mitska svijest. Osim toga, on je suprotnost istočnjačkimdespotijama, gdje je vladalo ropstvo i neprosvijećenost. Antički urbanitet Hegelopisuje kao mjesto gdje se iskazuje slobodan i svjetski čovjek. U starogrčkompolisu ostvarivala se ideja „pozitivne slobode”, koju je u svojoj političkoj ipravnoj filozofiji posebno razvio Georg Wilhelm Friedrich Hegel.

mislilaca kritikovali su velike gradove kao mjesta dekadencije,raspada i nestajanja kulture.

Zajednički imenitelj svih tih kritika je uvjerenje da u timgradovima mase vode parazitski život i nomadsku egzistenciju, gradje mjesto haotičnog i nekreativnog življenja, vještačka, mehaničkai stereotipna antiteza prirodi, organskom u kulturi. Nije teško uočitida su sve te kritike danas podjednako aktuelne bez obzira na općamjesta dosadnih apologija gradskog.

Kriza moderne iz perspektive velegrada izvire iz zahtjevaindividue za očuvanjem osobnosti odnosno vlastitosti kada velegradpritišće pojedinca upravo supremacijom kolektiviteta, vanjskekulture i moderne tehnike, i to je posljednja modifikacija borbes prirodom koju primitivni čovjek mora voditi za svoju tjelesnuegzistenciju29.

Ovakva borba slijed je oslobađanja čovjeka koje je otpočelou 18. stoljeću pozivom na oslobađanje od svih povijesno stvorenihsputanosti u državi i religiji, potom stoljeće kasnije u formi zahtjevaza slobodom kao specijalizacijom čovjeka i njegova rezultata upodjeli rada, da bi na kraju 19. stoljeća ničeanskim pozivom na otporprotiv niveliranja i trošenja u društveno-tehničkom mehanizmuvelegrada dosegla svoj vrhunac. Jedan od najoštrijih i najpromiš-ljenijih kritičara grada i, indirektno, takozvane modernosti uopće bioje Lewis Mumford, autor obimne studije Grad u historiji. On ukazujena „fatalno gašenje ljudskosti” svojstveno životu u modernom gradu.Također, on kritički govori o miljeu nestabilnog, nekoherentnog,nasumce disperziranog megalopolisa.30 Prema Oswaldu Spengleru,za metropolu se ne vezuje narod nego masa: umjesto naroda indivi-dualnog po svojim osobinama... naseljava je novi tip čovjeka: toje novi nomad, parazit, element bezoblične i fluktuirajuće mase,smatra Spengler.31 Teoretičari koji se bave fenomenima urbanog se

108 PREGLED

29 Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Vjeran Katu-ranić, str. 137.

30 Uporediti: Lewis Mumford, Grad u historiji : njegov postanak, njegovomijenjanje, njegovi izgledi, Zagreb, 1968, preveo Vladimir Ivir.

31 Uporediti: Oswald Spengler, Propast zapada – obrisi jedne morfologijesvjetske povijesti, Zagreb, 1998, preveo Dimitrije Savić

uglavnom slažu da je moderni grad u krizi. Rjeđe se nagovještavačinjenica da su uzroci te krize inherentni gradu, te da su stoga internei egzogene prirode. Iz toga proizlazi jedno epistemološki važnopitanje: da li su, naime, urbanitet i humanitet u odnosu međusobnedisjunkcije? Struktura urbanog u odnosu na subjektivitet djelujegravitaciono i ispoljava se pored toga i izvjesni, da tako kažemo,centrifugalni princip ili naboj. To znači da dolazi do „elektrolitičkog”odvajanja svega što je suvišno ili nepotrebno sa stanovišta upodob-ljavanja entitetu grada, pukog funkcioniranja, i poželjne sistemskekonstrukcije svedruštvenog bivstvovanja. Sve ono što je, dakle, „ljud-sko, odviše ljudsko”, kao da je nepotrebno i smetajuće u postizanjuneke morbidne simbioze subjekta i objekta, čovjeka i grada. Tako,u gradu implicitno dolazi do intrapsihičkog prestrukturiranja (mahomnesvjesnog), do desubjektivizacije čovjeka. Tu, upravo u gradu, živimarkuzeovski jednodimenzionalni čovjek.

S druge strane, u megapolisu se ciljevi duhovnog razvoja ličnostisupstituiraju eksternim, društveno nametnutim ciljevima. Dešavase zamjenjivanje univerzalnog socijalnim, unutrašnjeg vanjskimitd. Dolazi do invertiranog i pervertiranog razvoja, koji, zapravo,skriva činjenicu da stvarnog, duhovnog i psihološkog uzrastanja defacto nema. Transcendencija se mijenja ili imitira socijalizacijom.Izgleda kao da odrasti u konkretnoj praksi znači osposobiti se zafunkcioniranje u formativnim konfiguracijama gradskog. I tako se,pored ostaloga, stiže do fenomena hiperstimulacije i infantilne regre-sije32. U gradu je pojedinac izložen neprestanoj čulnoj “agresiji”,ne samo auditivnoj, pa su gradske konstante brzina, buka i bijes.Pod neprekidnim naponom visokog stepena čula se brzo zamaraju,a duh se prirodno brani „zatvaranjem”, ili „autoamputacijom”.

109PREGLED

32 Pojmovi „hiperstimulacija“ i „infantilna regresija“ su pojmovi koji se uliteraturi pojavljuju početkom druge polovine 20. stoljeća, a označavaju atrofijupredmetne kulture. Kod hiperstimulacije riječ je o konzumaciji kulturnih dos-tignuća od još nezrelih osoba (npr. pornografski sadržaji dostupni djeci), dokse infantilna regresija odnosi na vraćanje na već prerasle elemente kulture (npr.odrasli i PC igrice).

Psihološka osnova na kojoj se javlja tip velegradskih individu-alnosti je intenziviranje živčanog života koje proizlazi iz brzih ineprekidnih izmjena vanjskih i unutarnjih dojmova.33

Zbog svega ovoga odbrambeni mehanizam za stanovnika vele-grada je, prema Simmelu, stvaranje “organa” kojim se u bezbrojvarijacija čovjek štiti od iskorijenjenosti, pa, umjesto srcem, moderničovjek velegrada na “agresiju” produkata kulture i socijalizacijereagira na njih u bitnom uz pomoć razuma.

Njega Simmel definira i kao racionalnost koja je u funkcijizaštite pojedinca od “nasilnosti velegrada”. U njima su uvijek bilasjedišta novčane privrede, a ona i vladavina razuma najdublje supovezani, pa se racionalnost vrlo često manifestira kao bezobzirnaokrutnost.

Zbog mnoštva podražaja, na koje pojedinac uistinu ne možeuvijek reagirati energijom koja bi im bila primjerena, pojavljujese blaziranost kao neka vrsta otupjelosti, ne na način da se one neopažaju, nego da su ustvari ništavne.

Blaziranome se stvari pojavljuju u jednako mutnoj i sivoj nijansii nijedna nije dovoljno vrijedna da bi se pretpostavila drugoj.34

Georg Simmel ispravno primjećuje da bi urbani pojedinac bioiznutra smrvljen i zapao u nezamislivo duševno stanje kada biemocionalno reagirao na svaku osobu s kojom dolazi u kontakt.Zato je očekivana fragmentarna priroda gradskih odnosa, u kojimase ulazi u površne i parcijalne veze radije nego da se bude dubokopovezan s cjelovitom ličnošću. Max Weber je, s druge strane, tražećinajadekvatniji kriterij za definiranje grada, ovaj označio kao otvorenonaselje tijesno priljubljenih kuća, koje sačinjavaju tako širokujedinstvenu skupinu da se u njemu ne javljaju uzajamni i ličniodnosi stanovnika, karakteristični za susjedstvo35. U velegradskoj

110 PREGLED

33 Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Vjeran Katu-ranić, str. 137.

34 Ibidem, str. 142.35 Uporediti: Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, s njemačkog

preveo Niko Milićević, Sarajevo, 1989.Ovdje je bitno naglasiti da je Max Weber uputio svojevrsnu zahvalu Georgu

Simmelu upravo zbog njegovog doprinosa istraživanju fenomena društva s

zajednici biti stranac znači akceptirati prirodni i trajni odnos. Uteoriji grada smatra se i to da moderni grad stvara novi tip osobe,modulnog čovjeka.

Posmatrač gradskog života, gotovo in nivo, može izučavatitu famoznu „depersonalizaciju” čovjeka. Nestajanje subjekta se neodigrava u nekoj apstraktnoj ravni, u nekom teorijskom metaprostoru,već in concreto, ponajviše u samom gradu. Suprotno tome, gradbi trebao biti mjesto dezalijenacije, zajedništva i rehumanizacije,ali to bi tražilo da dođe u sukob sa samim sobom, sa sopstvenimnajosnovnijim konceptom.

Najdublji problemi modernog života izviru iz zahtjeva pojedincada sačuva samostalnost i osobitost svoga života od nadmoći društva,onog povijesno naslijeđenoga, vanjske kulture i tehnike života –to je posljednja modifikacija borbe s prirodom koju primitivničovjek mora voditi za svoju tjelesnu egzistenciju. Ako je 18. stoljećepozvalo na oslobađanje od svih povijesno stvorenih sputanosti udržavi i religiji, moralu i privredi, kako bi se neometano razvijalaizvorno dobra priroda koja je jednaka u svim ljudima; ako je 19.stoljeće uz puku slobodu zahtijevalo specijalizaciju čoveka i njegovarezultata u podjeli rada, što čini pojedinca neuporedivim i kolikoje to moguće neophodnim, ali ga time utoliko više upućuje na nado-punjavanje pomoću svih drugih; ako je Nietzsche u sputavanju svekonkurencije vidio uslov za potpun razvoj pojedinaca – u svemutome djelovao je isti osnovni motiv: otpor subjekta niveliranju itrošenju u društveno-tehničkom mehanizmu. Ako velegradski tipstanovnika – koji se, naravno, javlja u gotovo bezbroj individualnihmodifikacija – sebi stvara organ kojim se štiti od iskorijenjenostikojom mu prijete strujanja i diskrepancije njegove vanjske sredine:umjesto srcem, on reagira na njih u bitnome uz pomoć razuma,kojemu intenziviranje svijesti koje je proizveo isti uzrok pribavljaduševne prerogative; time je reakcija na one pojave premještena

111PREGLED

kraja 19. stoljeća, te poticaja koji je inspirirao i Maxa Webera. U tom smislupogledati: Max Weber, „Die ‘Objektivität sozialwissenschaftlicher und sozial-politischer Erkenntnis“ i „Über einige Kategorien der verstehenden Soziologie“,Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre (Tübingen: J.C.B. Mohr/PaulSiebeck, 1922), str. 146, 1. 403, 1.

u najmanje osjetljiv psihički organ, koji je najudaljeniji od dubinaosobe. Ta racionalnost, prepoznata kao zaštita subjektivnog životaod nasilnosti velegrada, grana se u mnogim pojedinačnim pojavamai zajedno s njima.

Kakva je onda sudbina modernog čovjeka, pita se Simmel.Ovo pitanje on postavlja u svjetlu “nadolazećeg nazora”, kako opisujerezultantu susreta Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea,susret koji bi, kao prevazilaženje “kućišta ispražnjenim od života”,što je njegov naziv za modernu kulturu, trebao usmjeriti mišljenjeu 20. stoljeću. Na tom tragu treba posmatrati i stil kojim on piše,jer esejističkom formom, koju u značajnoj mjeri preuzima odNietzschea, sama filozofija pristaje uz dramu kulture. Esej nastupaumjesto sistemskih teorija Hegelovog tipa, i on je svojevrstanpledoaje za individualno iskustvo i stav prema svijetu. Na njega,u ovome svjetlu, ne treba gledati isključivo kao na literarnu formu,on svojom dinamikom teži prevazići forme tradicionalnog mišljenjakoje logocentrički nastoje prirodu tražiti iza nje same.

Zato je esej u stanju da, na način opiranja „filozofskoj represiji”,raskriva dramu modernog čovjeka svedenog na sudionika “agre-sivnog samopostvarenja”.

Naravno, polje u kojem Simmel najintenzivnije pokušava odgo-voriti na pitanje o sudbini Zapada svakako jest kultura. U jednomkraćem spisu pod nazivom Die Zukunft unserer Kultur on upravopokušava predvidjeti budućnost naše kulture. Prva riječ koju onspominje u tom spisu jeste “pesimizam” i ona provijava cijelimtekstom.

Pesimizam s kojim se čini da većina dubljih duhova promatrasadašnje stanje kulture ima svoju osnovu, koliko ja mogu vidjeti,u sve širem rascjepu između kulture stvari i kulture ljudi.36 Buntmodernog čovjeka je zato izraz njegove neslobode, koja je rezultatrepresije predmeta i institucija, te je, ovim oduzimanjem unutarnjegjedinstva, čovjek osuđen na sebe samoga.

Nijedna kulturna politika ne može dokinuti tu tragičnu dis-krepanciju subjektivne i objektivne kulture, odnosno kulture ljudi

112 PREGLED

36 Georg Simmel, Die Zukunft unserer Kultur, u: Frankfurter Zeitung, 14.aprila 1916.

i kulture stvari, pesimistički zaključuje Georg Simmel svoju raspravuo budućnosti zapadne kulture.

Djelimičnu utjehu on, doduše, vidi u smanjivanju ekspanzijetehnoloških dostignuća kako bi se pojedincima dao prostor za njihovosubjektivno kultiviranje, jer čovjek jedini naposljetku tvori definitivnuvrijednost tih sadržaja.

Literatura

1. Blanquard, P., 2003, Kroz istoriju grada do novog društva,Beograd, prevela Dragana Lukajić.

2. Bürgi, M., 2003, Die Moderne im Verständnis von GeorgSimmel, Soziologisches Institut der Universität Zürich, Zürich.

3. Durkheim, E., 1972, O podjeli društvenog rada, Beograd,preveo Božidar Marković.

4. Frisby, D., 1985, Georg Simmel: First Sociologist ofModernity, u: Theory Culture Society, br. 2.

5. Frisby, D., 1989, Fragmente der Moderne: Georg Simmel– Siegfried Kracauer – Walter Benjamin, Rheda-Wiedenbrück:Daedalus.

6. Frisby, D., 1994, Introduction to the Simmel Texts, Theory,Culture & Society, br. 11.

7. Frisby, D., 1989, Georg Simmel Theorie der Moderne, u:Dahme, Heinz-Jürgen/Rammstedt.

8. Heidegger, M., 1996, Kraj filozofije i zadaća mišljenja,Zagreb, preveo Josip Brkić.

9. Lash, S., 2005, Lebensoziologie: Georg Simmel in theInformation Age, u: Theory Culture Society, br. 22.

10. Levine, D., 1991, Simmel as Educator: On Individualityand Modern Culture, u: Theory, Culture & Society, br. 8.

11. Marx, K., Engels, F., 1985, Rani radovi (sedmo izdanje),preveo Stanko Bošnjak, Zagreb.

12. Mumford, L., 1968, Grad u historiji : njegov postanak,njegovo mijenjanje, njegovi izgledi, Zagreb, preveo Vladimir Ivir.

113PREGLED

13. Simmel, G., 1900, Persönliche und sachliche Kultur, u:Neue Deutsche Rundschau, br. 7.

14. Simmel, G., 1903, Die Großstadt. Vorträge und Aufsätzezur Städteausstellung“, u: Jahrbuch der Gehe-Stiftung Dresden.

15. Simmel, G., 1977, Philosophie des Geldes, 7. Auflage,Berlin, Duncker & Humblot.

16. Simmel, G., 2001, Kontrapunkti kulture, Zagreb, Jesenskii Turk.

17. Turza, K., 1998, Luis Mamford. Jedna kritika modernosti,Beograd.

18. Weber, M., 1922, Die ‘Objektivität sozialwissenschaftlicherund sozialpolitischer Erkenntnis , Tübingen: J.C.B. Mohr/PaulSiebeck.

19. Weber, M., 1989, Protestantska etika i duh kapitalizma,s njemačkog preveo Niko Milićević, Sarajevo.

114 PREGLED

UDK 316.356.4

Šefik Baraković

NACIJA KAO PRODUKT I IZRAZISKLJUČIVOSTI GRAĐANSKOG DRUŠTVA

NATION AS A PRODUCT AND EXPRESSION OFEXCLUSIVENESS OF A CIVIL SOCIETY

Sažetak

Naciju je historijski postavio razvoj građanskih političkihodnosa. Ona je ne samo bila eksponent i reprezentant tih odnosanego su se svojevrsno njome posredovala, sažimala, određivala iprovodila iskušenja građanskih političkih proturječnosti. Unutartih proturječnosti proistjecali su izazovi i stvarane situacijenjihovog dominantnog razrješavanja. Putem nacije su građanskiprocesi strukturnim unapređivanjem vlastitih dinamizama afirmiralitendenciju nadređivanja i ostvarenja moći. Ne samo u političkomi ideološkom razvoju, građansko društvo također treba, stvara iprikladno podstiče potrebna ograničavanja i isključivost, u čemuje uloga i funkcija nacije neprikosnovena i nezamjenjiva.

Isključivost nacije artikulira se na pretpostavkama najširegrađanske kulturne politike i politike ekonomskog i privrednogintenziviranja građanske perspektive. Stupnjevi građanskog razvoja,određeni favoriziranim interesima, protektivnim integracijama inačinima manifestiranja ili funkcionaliziranja postojećeg građanskogiracionaliteta, opredjeljuju oblike i nivoe efektuiranja nacionalneisključivosti.

Izraz isključivost nacije je njen spiritus agens i on je prati unjenoj građanskoj misiji! Isključivost ima različite manifestacije,a u osnovnom je određena načinom u kom području se ispoljavajudominantni građanski odnosi i također historijskim stupnjemgrađanski ostvarenog i legitimiranog integriteta.

115PREGLED

Historijski maksimalno ilustrativan i kondenzirano izraženprimjer faktora građanske isključivosti nacije može se pratiti ugrađanskom stasanju i funkcijama državnog razvoja prvenstvenoNjemačke i Italije u razdoblju do kraja Drugog svjetskog rata. Upitanju Njemačke maestralno su se preplitale, uvjetovale, prožimalei omogućavale građanske historijsko-političke i stvaralačko-kulturnenacionalne komponente. Stvaralačko-kulturne građanske kompo-nente, založene, a preobraćene da historijskoj relevanciji putemnacionalnog emancipiranja prirede, osiguraju teorijsku podlogui sadržaj, po prirodi stvari ostale su samo njegova kompenzacija.To zalaganje je poslužilo stvaralačko-duhovnom građanskomuravnoteženju, ali nije moglo odagnati faktičku političku suzbijenostizgrađivano dospjelu konkretiziranom građanskom fazom zrelogliberalizma.

Isključivi nacionalni politički put mogao je da prihvata, zalogomkontinuiteta i da proizvodi, kontekst podsticanja iracionaliteta.

Ključne riječi: građansko društvo, nacija, isključivost, građanskirazvoj, građanski odnosi, nacionalizam, građanska tendencija,liberalizam, iracionalnost

Summary

The concept of nation was historically introduced by thedevelopment of civil political relations. It has not only served asan exponent and representative of those relations, but it has alsoserved as means of mediation, compression, determination andimplementation of the experience of civic and political contra-dictions, which brought about many challenges in the problem-solving processes. Nation helped civil processes promote thetendency of superordination and realization of power via structuralpromotion of the civil dynamisms. Not only in political and ideo-logical development, a civil society should also create and fullystimulate the necessary limitations and exclusiveness, and that iswhere the role of a nation is unrivaled and irreplaceable.

116 PREGLED

Exclusiveness of a nation is articulated on presuppositionsof the widest civil and cultural politics, as well as on politics ofintensification of the civil economical perspective. Degrees of acivil society’s development, determined by the favored interests,protective integrations and ways of manifestation or functioning ofthe existing civil irrationality, also determine the degree of nationalexclusiveness.

The expression ‘exclusiveness of a nation’ is its spiritus agenswhich accompanies the nation in its civil mission! Exclusivenessmay be manifested in many ways, but in essence, it is determinedby the area in which the dominant civil relations are manifested, aswell as by the historical degree of integrity realized and legitimizedby a civil society.

The historically most illustrative example of factors of civilexclusiveness of a nation may be observed in the civil growth andfunctioning of countries such as Germany and Italy, in the periodleading to the end of Second World War. In the case of Germany, wewitness an amazing interweaving and conditioning of civil historical-political and creative-cultural national components. The creative-cultural civil components were pawned and converted only to ensure,via national economic emancipation, a theoretical base and agenda.What remained, by the nature of affairs, was only compensation.That pawning served the creative and spiritual civil balance, butcould not have eliminated the factual political tightness, whicharose as a result of the steadily formed and realized civil phaseof liberalism.

Exclusive national political way could accept, by the pawnof continuity and produce the context of initiation of irrationality.

Key words: civil society, nation, exclusiveness, development ofcivil society, civil relations, civil tendency, liberalism, irrationality.

Nacija kao politička, kulturna, društvena i ekonomska zajednicaproistekla je iz interesa razvojnih tendencija građanskog društva.Njen nastanak i proces formiranja za konkretne narodne zajednice,državno postojanje i konstituciju određen je različitim uvjetima,kako u pogledu unutrašnje dinamike, prvenstveno snaga koje su to

117PREGLED

konstituiranje nosile, afirmirale, podržavale odnosno onemogućavale,tako i vanjskih okolnosti obuhvaćenih činjenicom utjecanja većgrađanski djelotvornih političkih subjekata, da formiranje nacio-nalnog identiteta učine zavisnim od svojih interesa. Nacija, zbogtoga, nije društveni, politički ili najšire kulturni produkt nastao spobudom da otkloni ograničenja i težinu potčinjenosti karakterističnuza konstituciju etničke zajednice, niti je takav produkt opredijeljenu namjeri da individualnost pojedinca postavi u najširi nivo po-vezanosti sa zajednicom, u kontekst neposrednog odnosa i identifi-ciranja! Na bazi prikladnosti građanskog razvitka nacijom jeprevladan politički i ekonomski oblik poretka feudalizma, izraslei formirane strukture etničke zajednice. Nacijom nije otklanjanaili razrješavana suspregnutost individualnosti zadržana zatečenimnačinom djelatnosti feudalizma, nego su drugačijim odnosima,sredstvima i mehanizmima usavršavani oblici ekonomske i političkedjelatnosti kojima su se posredovali i dolazili do izražaja društvenii sami odnosi pojedinaca. „Također ideja nacije sadrži jedno produk-tivno jezgro u iskrivljenom obliku. Ljubav narodu i zemlji bijaše odprosvjetiteljstva forma u kojoj su postali svjesni nadindividualni,zajednički interesi. Ona se nije samo suprotstavljala ograničenomegoizmu zaostalih građana nego prije svega interesu plemićkogstaleža. Napoleon, ne Burboni, mogao se njom dobro služiti. Danaspojam nacije, koji je prvobitno uključivao smisao za život općeg,ponire ideološkom sredstvu moći u rukama udruženih bezobzirnihbarona, plemića i njihovog pristalice“1, ilustracija je M. Horkheimerao fenomenu nastanka, diferenciranja, pojmu i implikacijama nacije.

Formiranjem nacije osiguran je građanskom razvitku i jedanmeđunarodni prostor političkog okvira unutar kojeg je određenagrađansko-državna i privredna struktura putem primjerenog pro-micanja građanskog načina djelatnosti mogla prikladnije da otvarai svojim ostvarenjima zadobija, profilira osobito mjesto i perspektivu.To mjesto i perspektiva je određeno afirmirano u prvom redu pro-nađenim načinom sudjelovanja u priznatim efektuiranjima eko-nomske djelatnosti.

118 PREGLED

1M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 2, Dämmerung, Fischer

Taschenbuch Verlag, Ffm, November 1987, str. 371/372.

Posmatrano sa stanovišta povijesnog kretanja, prethodnonastale nacije stekle su primjerenije pretpostavke za građanski razvoj!Fenomen njihove prednosti postavljen je činjenicom globalnoosvojenog mjesta putem političkog prednjačenja i ekonomskograzvoja i time zadobijenog raspolaganja mehanizmima sudjelovanjau procesima koji taj karakter razvoja dinamiziraju, drže i omogu-ćavaju. Karakter prednjačećeg građanskog razvoja u odnosnimgrađanskim procesima uključuje principe nadređivanja, podsticanjeusmjeravane dinamike proistekle iz upravljanja mehanizmima,potencijalom i samim snagama da u građansko-generičkim funk-cijama vrše proaktivnu ulogu omogućavajući nadvladavanjedatih stanja.

Nacija je građanskim načinom djelatnosti u tom smisluposredničko eksponiranje, oličavanje, inkorporiranje determinanti,postavljenih i dinamiziranih, održavanih i unapređivanih neizos-tavnim političkim i ideološkim legitimiranjem. Proces samog razvojai održavanja građanskih odnosa per se rekomponira mjesto i funkcijunacije! Na podlozi sofisticiranijih stupnjeva građanskog strukturiranjaneosporno se povećava obim proistjecanog manifestiranja iracio-nalnosti, što dovodi do legitimiranog fakticiteta da „nerazvijeninarodi uče industriju, a visoko razvijeni barbarizam“2 i utoliko„povijest zapadne civilizacije u pogledu na razvijanje Ja bi se moglatako pisati da se istraži kako potčinjeni sublimira, tj. pounutrašnjujenaredbe svoga gospodara koji mu je u samodisciplini prethodio“.3

Karakterističan razvoj savremenih svjetskih privrednih tokovaodredio je sfere razvojnih mogućnosti i materijalnog i duhovnogstvaranja. Sferu materijalne proizvodnje prevladavajuće usmjeravai potiče ekonomski napredak, primjena tehničko-tehnoloških unap-ređenja i šanse ukazane novim geostrateškim otkrićima. Unutrašnjesnage i resursi prilagođavaju se u cilju građanskog načina privrednoglegitimiteta, učvršćenja i integriranja, a građansko predvođenjestalno je u provjeri učešća i osiguravanja svoga mjesta, potvrđivanja

119PREGLED

2M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 14, Fischer Taschenbuch

Verlag, Ffm, oktobar 1988, str. 115.3

M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 6, Zur Kritik der instru-mentellen Vernunft, Fischer Taschenbuch Verlag, Ffm, april 1991, str. 117.

i dokazivanja da shodno zahtijevanom dinamizmu uspijeva do-prinositi uvjetima i stvaranju pretpostavki postavljenog karakteraekonomsko-političkog procesa.

Nakon praktično prevladanih stanovišta francuskih prosvjetiteljada je individuum u središtu teorijskog, političkog, socijalnogpovjerenja i respekta, građanska duhovna produkcija bitno sefunkcionalizira, pronalazi prostor, usmjerava se da sveobuhvatnodoprinese isključivom građanskom legitimitetu. Nastanak klasičnihduhovnih tvorevina koliko je izraz građanskog dinamizma tolikoomogućuje sam građanski proces i njemu svojstvene historijskepolitičke odnose i razvoj političkog oblikovanja društvene svijesti.U klasičnim filozofskim sistemima i filozofiji povijesti njemačkogidealizma za legitimaciju i razvoj svjetskog duha ovi karakterističniaspekti s razlogom dobijaju i zauzimaju vanredan, istaknut značaj.

Društveni i ekonomski razvoj, političko ustrojavanje i pod-sticaj, prilagođavanje individualne, a i stvaranje osnove virtualnojpolitičkoj svijesti, odlučno su činili na planu sazrijevanja uvjetau pripremi i provođenju buržoasko-demokratskog kursa i ostva-rivanju preobražaja diktiranih povijesno građanskim procesom iodnosom. Unutrašnje, organizaciono-političko i strukturalno prilago-đavanje institucija države nalagao je povijesni razvoj, a same stvaranegrađanske prilike težišno su državi određivale odgovarajuće inter-nacionalno mjesto, ulogu i funkciju. Prethodna feudalno-apsolu-tistička i monarhistička strukturna i politička organizacija na jedanili na drugi način je određivala, a i onemogućavala, ograničavala,sputavala ili suzbijala iziskivano postavljanje zahtjeva građanskerazvojne perspektive. Građansko strukturiranje i organiziranjeprivrednih resursa i potencijala moralo se prilagođenije ostvarivatii unutar novonastalih građanskih uvjeta fleksibilnije postavljati,otvarati i koordinirati. Postavljene mogućnosti građanskog eko-nomskog prostora funkcionalno su osiguravane potencijalom isposobnošću prilagođavanja građanski nominiranom dinamizmu,tj. uspješnijom prilagođenošću državno-nacionalnog uključivanjai koordinacije da se postojeći ekonomski resursi i potencijaliorganiziraju, usklađuju i predvode na principima postavljenogodnosno nametanog građansko-razvojnog uspjeha.

120 PREGLED

Građanski poredak uspostavljao se isticanjem značenjaindividualne autonomije pojedinca! Feudalistička ograničenja,teokratski patronat i teološko pokroviteljstvo prevladavani suuspostavljanjem poretka sasvim novih sfera političkih, ekonomskihi društvenih ustanova, prilagođenijih građanskim odnosima i funk-cijama, a u tom pogledu bitno novouspostavljenih zadataka samojteoriji i nauci. Uspostavljani novi odnosi formulirani su Dekla-racijom prava čovjeka i građanina, zadobivši formalnopravnonaklonjenost pojedinca takozvanim respektom i povjerenjemu njegovu individualnost, a tendencija građanskog društvaosigurana je stavom da suverenitet počiva na naciji i da se vlastvrši izričito s tog osnova.

Prevladavanje feudalno-konzervativnog partikularizma injegovog savezništva sa teokratskim kompromiserstvom pravno-politički je izražavan isticanjem da je pojedinac u centru zalaganjanovog poretka sa svojim „neprikosnovenim“ građanskim pravima.Potpuno prikladno odajući priznanje pojedincu, takve odredbenisu mogle da građanski ne favoriziraju faktičnost, karaktergrađanske perspektive i tendencije, postavljajući da je nacijapolitički oblik posredstvom kojega se građanski legitimitet injime određena, njemu svakako odgovarajuća, individualnostpojedinca ispoljava. „Zajednica koja se ranije kroz religijuostvarila treba se sada kroz nacionalni osjećaj u životu održati“4

(naglasio Š.B.).U određenim prijelaznim uvjetima dominirajuće snage starog

poretka zainteresirane za njegovo održanje osnažene su koegzis-tencijom i postignutim savezništvom i sa unutrašnjim i sa vanjskimfaktorima čiji su interesi srodno komplementarni. U ovom smisluonemogućuje se adekvatna artikulacija i motivi građanskih preo-bražaja, što je posebno bilo izraženo u disproporcionalnosti, neadek-vatnoj, nepostignutoj i neuspješnoj političkoj satisfakciji u Njemačkoji Italiji. Kompleksna politička stanja bez postignute podrške subjektuperspektivne političke promjene stvaraju prostor izgrađivanju,vitaliziranju i konstituiranju snage odlučne u političkoj reakciji ikonzervativizmu. Od feudalne aristokratske vlastele stvaralačko-

121PREGLED


Verlag, Ffm, oktobar 1988, str. 380.

kulturnom dimenzijom poticana je funkcionalizacija konzervativnihprilika i stanovišta i njihovo opravdanje. S druge strane, određeninesinhronizirani aspekti historijskog razvoja gradili su odgovarajućugrađansko-političku klimu ili doprinosili da se održi konzervativnoprevladavajući interesno poželjni pravac političke regulacijedruštvenih odnosa.

Građanski neupotpunjeno, nezadobijeno političko strukturiranjeNjemačke, pretpostavljeno ekonomsko-povijesnim intenziviranjem,određenom vrstom političke insuficijencije, stvorilo je i ocrtalopravce njene građanske perspektive. Ta perspektiva, premda neradoakceptirana, svojom karakterizacijom dosljedno je obilježila, iz-gradila prostor i suodredila isključivost građanske tendencijeuopće, a u njemačko-nacionalnoj konkretizaciji značila je „idealnoproduženje njemačke historije“ (Marx). „Nijemci su u politicimislili ono što su drugi narodi činili. Njemačka je bila njihova teo-rijska savjest. Apstraktnost i oholost njenog mišljenja išla je ukorak s jednostranošću i nezgrapnošću njene zbiljnosti.“5

U ovom smislu dinamički građanski potencijal revnosno seizrazio i potpuno uobličenje i značenje zadobio u teorijsko-duhovnoji filozofskoj ravni. U svojim zbiljsko-relevantnim prednjačećimmogućnostima razvoj građanske historijsko-političke, ekonomskei društvene strukture, kao npr. u Engleskoj i Francuskoj, koncentriraose temeljem interesa da se ta struktura omogućuje jedino unapre-đivanjem prostranofaktičkih građanskih perspektiva. Okvir ne-prevladanih feudalnih prilika, građansko-historijskih okolnosti,Njemačkoj je odredio da ostane taocem monarhističkih interesakneževskih država. Stadij razvojno-političkog okruženja uznapre-dovanih građanskih nacionalnih struktura, dominacijom karakte-ristično izgrađenog utjecaja liberalizma, bitno povijesno-negativnose odrazio na stanje feudalnih razdioba, učinio ih dodatno protu-rječnim, nacionalnograđanski zaostalijim, a dugoročno ekonomskiomeđenijim.

Kako su historijske transformacije Francuske i Engleske bilezbiljske, određivale im faktičku historijsko-građansku moć, protu-

122 PREGLED

5K. Marx, F. Engels, Rani radovi, Prilog kritici Hegelove filozofije prava,

Naprijed, Zagreb, 1985, str. 98.

rječja građanskih odnosa su njemačke careve navodila na sloganeo nacionalnoj veličini i ponosu, da svijet u Nijemcima treba da imai vidi pozitivan oslonac. Tim pravcem formuliran je stav WilhellmaII da na njemačkom biću ima svijet ozdraviti. Povijesno-značenjskii ilustrativno primjerenim načinom taj stav skreće pažnju nakarakter građanski relevantne historijske perspektive. Ovaj stavujedinjeno obilježava ekonomske pretpostavke s reciprocitetomgrađansko-političkog zaostajanja i kako u negativan kontekstpostavlja karakter suparničke građanske perspektive tako idealno-autoritativno obznanjuje i naglašava da su vlastita zalaganja nakursu pozitivne perspektive i promjena.

Postignute ekonomsko-historijske, a ispuštene, sinhronijskineostvarene političke mogućnosti, povijesno su utjecale da Nijemciduhovno, filozofski, teorijski ocrtavaju svoju i uopće građanskubudućnost. Pokazani stvaralački ekskluzivitet u stanovitom smislubio je izraz vlastite unutarnje dinamike! On je imao značenje realnogkulturno-historijskog stanja, ali i kompenzacije u smislu vlastitogimplicitnog zakrivanja razvojnih građanskih odnosa. Taj ekskluzi-vitet je ukazivao i na tokove, pravce i djelotvorne determinantegrađanskog razvoja. Istinski rasvjetljavajući građanska stanja i odnoseduhovna stvaralačka produkcija, razumljivo, mogla je direktno pratitirealni kontekst neosporne, suvremene i moguće alternative. Unutartih izraza zbiljski „zakon epohe je potvrđivanje nacije“.6

Od svoga početka sam liberalnograđanski poredak teži da razvojindividualnosti pojedinca učini virtualno svojim strukturnimaspektom, a time tek u prvobitnoj fazi omogućuje i postavlja princippočetnoracionalnih funkcija građanskih političkih odnosa.

Građanski razvojni poticaji osiguravaju prvotno stasalim iuspostavljenim nacionalnim državama da, neposrednije istaknutimi zadobijenim građanskim mjestom organizaciono-strukturno os-posobljene, bivaju na karakterističan način uključene kao nosiocimeđunarodne građanske inicijative i prilagođeno osiguravajuomogućavanje međunarodnih građanskih tokova. Međunarodnozauzimanje legitimiteta pojedinog nacionalnodržavnog sudionika

123PREGLED

6M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 6, Zur Kritik der instru-

mentellen Vernunft, Fischer Taschenbuch Verlag, Ffm, april 1991, str. 402.

odvijalo se podrškom i doprinosom funkciji građanskog razvoja,izgradnjom i formiranjem njegovog građanskog mjesta, stvaranjemkriterija u važećim građanskim inicijativama i perspektivi.

Liberalnim stadijem određen proces dinamičnije historijskeprodukcije ostvaruje građanski prostor neophodnog posredovanjai prominencije uspjeha jedinstveno postavljenih i integriranihpolitičkih prilika, ekonomskih faktora i principa prihvaćeno priznatogregulatornog kretanja.

Građanski način produkcije, kako se istaklo, ustanovio jeključnu političku formu, sebi svojstveni condicio sine qua nonmodel ekonomske, političke i društveno-kulturne podrške, fenomennacije. Proces njenog konstituiranja pratili su brojni unutarnjodi-namički društveni i politički uvjeti, a prvenstveno odnosi razvijanihi razvojnih građanskih političkih snaga. Isto tako, nacija je bilasredištem davanja podrške građanskoj inicijativi, uvijek omogu-ćavanoj težišnim prilagođavanjem građanskoj tendenciji.

Građanski izgrađivan i ostvarivan prelazak u političku, druš-tvenu i ekonomsku konstituciju – naciju, imao je neukrućenugenezu; uz razvijane kulturnopolitičke i ekonomske mogućnosti,konstitucija nacije je odgovarajuće prevladala i preinačila jedanhistorijski oblik, priređujući sadržajniji način ekonomskom kongre-giranju rada. – Kako je ovom osiguravanju perspektivom građanskihistorijski razvitak pokazao otvoreni prostor neposredno ekonomskogsuodređivanja rada, prikladnije se zadobila mogućnost poticanjakontinuiteta usavršenog osamostaljivanja općeg interesa.

Koristeći i primjenjujući odgovarajuće metode razgraničenjai razrješavanja sa vladajućom feudalnom aristokratijom, Francuskaburžoaska revolucija mogla je praktičnim političkim mjeramastvoriti uvjete nastanku građanskog poretka i razvoju nacije kaopovijesne činjenice. Pored postavljanja građanske historijsko-kulturne i najšire političke egzistencije francuske nacije, u ključnojheterogoniji ona je građanskim poretkom potisnula odnosno usta-novila prevladavanje feudalne epohe.

Historijske i razvojne okolnosti determinirale su uvjete, dina-mizme i karakteristike svake pojedinačne političke strukture unutarkoje se odvijao prijelaz u građanski sistem društvenih i političkihodnosa. Razvijana politička kultura, historijske i etničke tradicije,

124 PREGLED

producirani karakter odnosa socijalnih snaga te ostvareni nivoekonomskog mjesta građanske povezanosti i propulzivnosti činilisu generatore posredstvom kojih je ustanovljavan građanski oblikpolitičkih i društvenih odnosa. U tom pogledu su određeni ranijipovijesni, politički i društveni poticaji i uvjeti svojim političkimlegitimitetom bili naklonjeniji nekim konstitucijama, da su određenomogli biti potpunije i dosljednije prihvaćani, a u drugačijim uvjetimaza odgovarajuće konstitucije suspektni i disfunkcionalni. Pojedinačnoza svaku političku konstituciju snage starog poretka i režima terazličiti vanjskopolitički utjecajni interesi određivali su uključivanjei sam proces strukturiranja građanske funkcionalizacije. Shodnotoj perspektivi i funkcionalizaciji snage onemogućavanja odnosnoodgađanja promjena posebno su doprinosile zaoštravanju socijalnihi političkih proturječnosti, a metodičkim zaprečavanjem potrebesinhronizirane izgradnje pojedinih aspekata građanskog društva ukonkretno razvijanoj političkoj klimi one su utjecajno suodređivalereferentno zaostajanje, utjecale na fakticitet usporavanja građanskograzvoja.

U slučaju Njemačke konzerviranje datih prilika opredjeljivaoje interes postavljen pravcem održanja razdiobe unutar učvršćenogfeudalnog poretka, sa svim posljedicama izvana utjecajnih interesanjegovoj podršci, koji tu razdiobu potiču i podržavaju, ili pakonemogućuju snage i interese odlučne da iznesu proces nacionalneafirmacije, nacionalni razvoj i građansku satisfakciju.

Historijski ranije postignut građanski identitet odredio jeproduktivnije učešće u razvijenijim tendencijama građanskihodnosa, a osiguranom institucionalizacijom odgovarajuća državnastruktura potpomagala je adekvatniju dinamiku transformiranjanarodne zajednice u naciju. U tom pogledu nacija je proistjecalaiz uravnotežene konkretizacije i afirmiranja građanski usklađenihhistorijskih i ekonomskih uvjeta, da bi postala specifična političkasnaga omogućavanja građanskih razvojnih tendencija. Te su ten-dencije harmonizirale političke i ekonomske odnose, utjecale naadekvatno formiranje slojevito razvojnih građanskih interesa, ali idoprinosile izgrađivanju same unutarnje dinamike postojećeg društva.

Poduzetništvo povećanog obima prilagođavano je osnovnomcilju i interesu dinamičkog ostvarenja dobiti, čemu je bitni uvjet

125PREGLED

uređivanje, organiziranje i usmjeravanje cjelovite konstelacijepolitičkih oblika. Perspektivno uređivanje građanskih političkihprilika podrazumijevalo je fleksibilniju podršku faktorima di-namičkog potencijala i zahtjevima produktivno uspješne građanskedjelatnosti. „Konstituiranje nacija bio je uvjet za razvoj i pobjedusamog kapitalističkog sistema.“7

U stadiju liberalnog konstituiranja građanskog društva nacijalegitimira funkciju političke afirmacije i strukturiranja građanskihodnosa. Kao politička zajednica cjelovite artikulacije državnog,kulturno-historijskog, jezičkog i konfesionalnog identiteta, jedins-tvenog etničkog razvoja i teritorijalno-političke integracije, nacijastrukturira unutargrađansko formiranje, građansku komunikacijui povezivanje.

Faktori važeće moći, principi i pretpostavke prilagođavanjadominaciji, nezaobilazni u uključivanju naroda i državnih entitetau sistem građanskih odnosa, pored drugog, odredili su i omogućilipostavljanje i zauzimanje mjesta u hijerarhiji nacionalnih identiteta.Tendencije građanskog razvitka područjem nacionalne konstitucijeuspostavljale su važeći građanski interes. „Pojam nacije se jeobožavanjem učinio. Right or wrong, my country {Moja država/nacija/ u pravu ili u krivu (dodatno pom. Š.B.)}. Od iskusnih umovaGoethea, Schopenhauera, Grillparzera, već u vrijeme njenog uspona,prepoznata je kao nagovještavajuća i istodobno sudbinska kategorija,nacija je providjela velike revolucije i ratove i zemlju obuhvatila.Gurajuća moć historije danas nije više neposredno kao u vikto-rijanskom dobu, za vrijeme hegemonije Europe, konkurencijapojedinačnih poduzetnika, ona je nadmetanje nacija, mnogo višetežnja za većinu onog što se svuda tako naziva“,8 isticano je sredinom20. stoljeća.

Intenzivirajući ambijent bespoštedne pozornice ekonomskognadređivanja razvoj građanskih odnosa stavlja nacionalnoj konsti-

126 PREGLED

7Avdo Humo, Istorijski i aktuelni aspekti nacionalnog položaja Muslimana,

u: Klasno i nacionalno u suvremenom socijalizmu, dio II, Naše teme, Zagreb,1970, str. 467.

8M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 7, Macht und Gewissen,

Fischer Taschenbuch Verlag, Ffm, novembar 1985, str. 155/156.

tuciji kongregiranje, prihvaćanje, unošenje, prijenos ili pak amorti-ziranje političkih antagonizama, ali također ne manje značajnogi omogućenog usmjeravanja i manipuliranja u supstanci samihdruštvenih proturječnosti. Na specifičan način težištem i okviromadoptiranih građanskih interesa za naciju će se vezivati usponi ipadovi, slave i porazi, podređivanje ili nadređivanje. U značajnomperiodu građanskog razvitka nacijom se adoptirani građanskiinteresi bitno posreduju strukturom naroda, razvija odgovarajućigrađanski politički ambijent, ideološki učvršćuju vitalno predvidljiviili fiktivni ciljevi, ideje i interesi. – Zato je nacija fenomen građanskogdruštva i građanskih interesa, u doslovnom smislu građanski identitetnadređen narodu. Naciju primarno definiraju različiti stadiji razvojapolitičkog društva i posebno značajno, prisutno, istaknuto i karakte-ristično za odmakli stadij građanske epohe, s racionalno nužnoomogućavanom, inducirana mjera neumitne produkcije, iracionalnihizraza i iracionalnog efektuiranja.

Nacijom suodređivane, apsorbirane i inkorporirane posljediceiracionalnosti građanskog razvoja i građanskih političkih odnosa,kojima je faktički producent građanski sistem, kontinuiraju, određuju,opredjeljuju i priređuju uvjete na pretpostavkama odgovornogslijeđenja u pripadnoj građanskoj klimi. Kada građanski sistemproduciranih političkih odnosa u samom strukturiranju generiradogađanje unutar sudjelovanja nacionalnih korpusa, principikojima je to događanje uvjetovano različito su prisutni, različitose postavljaju, djeluju u funkcionalizaciji, hijerarhiji određenogpozicioniranja tih pojedinačnih korpusa. Isto tako, izgrađivanjebitno nacionalnih pozicija povezano je i s načinom i obimomproduktivnog kapaciteta njihovog pojedinačnog sudjelovanja ugrađanskom procesu, a i s historijskim stupnjem jedinstvenoostvarenog ujednačavanja građanske tendencije.

Određeni stupnjevi kako razvoja nacije uopće tako i samoggrađanskog razvitka odlučujući su također u historijskim obilježjima.U naciji se fokusiraju i koncentriraju pitanja i problemi građanskihodnosa i ona kao ograničena zajednica mogla je da se potvrdi, konk-retizira, da postane sinonim države koju personificiraju i kojojstupnjevi građanskog procesa i građanskog postojanja supstancijalnoodređuju legitimitet. – Poistovjećenjem sa državom nacija histo-

127PREGLED

rijskim identitetom postaje prikladan pravno-politički instrumentopredmećivanja i potvrđivanja određene faze građanskih odnosai građanske isključivosti.

Liberalni građanski razvitak pokazao je da novi historijsko-razvojni period ostavlja, prevladava koncepte prosvjetiteljstva opolaganju povjerenja u mogućnosti ljudskog uma, a i prkosi stavo-vima socijalutopizma. Preinačavanje strukture feudalnih historijskihodnosa formom modusa vivendi nacionalnog građanskog političkoglegitimiteta snagom uspostavljenog dinamizma potaklo je, osnažiloi ozvaničilo građanski egoistički interes. „Veliki prosvjetitelji bilisu oprezni ako bi za narodnu zajednicu bilo činjeno kao za najvećuvrijednost. Lessing je jedanput savjetovao da bi se trebalo učiti gdjepatriotizam prestaje biti jedna vrlina. Nacija je bila parola sa kojomsu nove, apsolutizmu neprijateljske snage, stavile narod u pokret.“9

Kako će historijski razvoj pokazati, determinante građanskogprocesa su postavile, nametnule, causa sui zakrenule, karakterističanapsolutizam! Građanski odnosi svojim razvojnim kontinuiranjempostupno dovode do uzmicanja racionalnosti, a ova strukturapolitičkih odnosa također omogućuje, doprinosi izgradnji klimeopravdanja izopačavanja, odnosno preobražavanja racionalnostiu svoju suprotnost.

S obzirom na to da su građanski odnosi svojom bitnom fazomoposredovani fenomenom nacije, ovu fazu građanskog procesaodređuju kako prvotna konstituiranja nacionalnih struktura inacionalnog identiteta tako i unutar pojedinih razvojnih periodaformirani uvjeti upečatljivog održanja odnosno osvajanje generalnihfaktora unapređivanja građanske razvojne dinamike.

Poprište konkretno postojećeg građanskog interesa integrirase, strukturira i izgrađuje kompleksom dinamički uvažavanihprincipa i osiguranim utjecajima na funkcionalizirane težnje samogpravca građanskog razvoja. Dinamički preobražaji povezuju gra-đanski razvoj na način neprekidnog pomjeranja u postignutomznačaju cjelovitijih i globalnijih građansko-političkih struktura.Dinamički principi dovode razvojno-građanski upotpunjene stadijeu odsudni neposredni odnos i zavisnost upravo od novopostavljenog

128 PREGLED

9Ibid., str. 126.

karaktera građanske tendencije, koju ove cjelovitije političko-ekonomske strukture dijahronijskim primatom različito slijede.

Građanski politički interesi svojim karakterom stanovito suisključivi u artikulaciji i afirmaciji nacionalnih zajednica; u svojojisključivosti konkretizacijom su određujući i opredjeljujući. U punomsmislu i značenju ovako konstituirani interesi postaju obilježja,težnje i ciljevi nacionalnih identiteta. Pojedini načini sudjelovanja upriznato važećem nivou mjerila i stupanj bitnog učešća u unutar-građanskoj djelatnosti odlučujući su u rangiranju interesa, izraženim,zastupanim i eksponiranim determinantama nacije.

Dinamizam građanske perspektive razvija, postavlja i namećeodgovarajuća mjerila u pojedinim fazama građansko-historijskograzvitka. Ova mjerila ispostavljaju se, valoriziraju i potvrđujukontekstom ekonomske artikulacije u sklopu političkih, tehničkih,tehnoloških i drugih odrednica.

Afirmirani dinamizam građanskog sistema političkih i eko-nomskih odnosa održavaju putem nacije regulatorni principi karak-teristični za prirodu pojedinog građanskog razvojnog stadija.Obavljena maturacija pojedinih razvojnih stadija ne mijenja samomtransformacijom prirodu ovog sistema per se, nego u specifičnimodređenjima modificira na planu prirode regulatornih građanskihprincipa.

Sudionici u ambiciji građanske perspektive uključenošću nužnodoprinose izgrađivanju neprikosnovenih građanskih principa.Realizaciju svojih interesa sudionici ove perspektive postižu eko-nomski udovoljavajući praćenju i pronalaženju slijeda političko-privredne konjunkture; oni su svagda prilagođeniji modifikacijamakontinuiteta građanskih odnosa i interesa. Ovim razlozima definiranje raskorak općeprihvaćenog deklarativnog interesa i interesa što sezbiljski predominantno slijede. To će reći da ovi razlozi postavljajurazdiobu na društvene interese sa cijelim korpusom takozvanihpripadnih prava, i s druge strane na prava i interese neprikosnovenoproistjecane iz fakticiteta ispostavljane ekonomsko-političkenužnosti.

Ne samo da ove pretpostavke svojim kapacitetom priređujui čine osnovu različite prihvatljivosti interesa nego intenziviranoomogućavan građanski interes istim pobudama postavlja, nerijetko

129PREGLED

poseže za prilagođenim prikazivanjem povijesne zbiljnosti; pridošligrađanski interes retrospektivno se podupire ili opravdava inoviranimprikazivanjem, prilagođenijim predstavljanjem povijesnog događanja.

U bitnom smislu mutirano prikazivanje i interpretiranje po-litičkih, društvenih i kulturnih pojava unutar historijskog procesa,prilagođavano zalaganju izvjesnosti postavljenih ciljeva i interesau građanskom procesu pouzdanja u relevanciju uspjeha, na ovajnačin i u ovom smislu, sračunato je također na zadobijanje naknadnogopravdanja. Ovaj put i model težnje u ideološkom preinačavanjupovijesne zbiljnosti i na tom osnovu koncipiranje planova i ostvarenjeciljeva datim nivoom građanskog poretka strukturno podržavarealizaciju ekonomsko-političkih motiva građanskih interesa.

Fenomenom nacije građanski politički poredak sublimirao jesvu raznovrsnost građanskih interesa kao dosljedno političkihimplikacija ekonomske regulacije u posredovanju društva. Pojamnacije ne podrazumijeva tek određeni stepen političke, kulturne iekonomske nezavisnosti i građanskim političkim oblikom oposre-dovanog suvereniteta naroda! S obzirom na razvijanje i izražavanjepolitičkih odnosa, pojam nacije je najdirektniji građanski legitimiteti slijedom važećih i prihvaćenih normi funkcionalizacija građanskihprincipa. U ovom smislu je sudjelovanje u datoj općosti impliciranoi proizvedeno permisijom isključivosti i sukobljavanja.

Kontekstom funkcionaliziranog izraza omogućavanja gra-đanskog ekonomskog i političkog procesa, po svom karakteruhistorijska, uloga nacije se mijenjala. Taj izraz se manifestirao urasponu od strukturiranja i artikulacije faktora i snaga koje sunajdjelotvornije uspijevale da putem ostvarenih preimućstavazadobiju, osvoje, ili budu nosioci principa, u društveno-kulturnom ipolitičkom obliku eo ipso prava građanskog dinamizma, do usmje-ravanja ili preostajanja da nacionalni interes bude samo u službipodržavanja usavršene, zasebno proistekle djelotvornosti ekonomskogobjektiviteta građanskih odnosa, porazno unaprijeđena negirajućaforma onoga što je znameniti Adam Smith delikatno označio ne-vidljivom rukom. Aspekt nevidljive ruke zadobio je proširen legalitet,a u savremenijim oblicima manifestiranja intenzivirano omogućujei podupire iracionalnost, u službi je povećane kontrole građanskihprocesa te negiranja individualnosti i društvenosti pojedinca.

130 PREGLED

Prve faze građanske države su nacionalnim subjektivitetomosiguravale prostor, primarno organizirale racionalno-produktivnepolitičke interese, ekonomski i historijsko-politički označeneliberalizmom. Ove faze su historijski značile prethodno stjecanjeuvjeta za političko, ideološko i kulturno određivanje, prevlast uzadobijanju predvodničkih mjesta, kako se ispostavilo, građanskiomogućavanim procesima ekonomski suprapostavljenje nacija.

Ovom fazom također nacija je zadobila obilježja, značilaodređeniju tvorbu homogene povijesno-političke strukture, činećimeritum građanske funkcionalnosti. Ne treba zanemarivati uovom smislu bitnu činjenicu! Fenomen nacije kao takav, sam posebi, bio je uvjet, a nije eo ipso donosio građanski legitimitetprosperiteta. Još je relevantnije da je taj legitimitet bio neodvojiv odkonteksta građansko-historijskih procesa, tj. da vlastitim obilježjimapojedinačna nacija specifičnošću svoga mjesta i vremena ulazi uprostor građanskih odnosa. Građanski prostor pruža legitimitetrazvoju i afirmiranju svake nacije, a mjesto postignuto u tomprostoru i odgovarajućem stadiju ne može biti mjera uzora iliprihvaćeni model slijeđenja pojedinim nacionalnim konstitucijama.

Svojim političkim identitetom nacija jasno sudjeluje i suponiraekskluzivitet građanskog strukturiranja. Ovo strukturiranje povezanoje i oslonjeno na državnu organizaciju, a funkcije samog uključi-vanja političke organizacije odgovarajuće potpomažu propulzivneintegracione procese. Istodobno, ovo političko strukturiranje zavisnoje i sa svoje strane učestvuje u projicirano funkcionalnim raz-graničenjima građanskih interesnih pobuda, formiranih i usmje-ravanih odgovarajućim sferama i zonama utjecaja.

Razgraničenja kojima je nacija u klasičnom dobu funkcio-nalizirana bila su osnova izgradnje kriterija i otvaranja pravcapredominantnih nadležnosti ekonomskog nad društvenim prosperi-tetom. Sudjelujući u određenju ovog tipa najopćije političke razdiobei razgraničenja, nacija jedinstveno dinamizira perpetuum mobilegrađanskog poretka i građanskih funkcija. Historijski objektivnafunkcija koordinacije i posredovanja građanskog legitimiteta nacijije osigurala neprikosnovenost građanske pozicije i značajnomfazom građanskog poretka dosljednu suverenost.

131PREGLED

Početne faze građanskog procesa razvijane su ostvarivanomgrađanskom ravnotežom proisteklom iz zbiljskog sudjelovanja iodnosa snaga referentnih subjekata; unutar postliberalne građanskeperspektive ta se ravnoteža prvenstveno osigurava funkcionalizacijomisključive moći ili pak uspješnošću opsluživanja središnjeg institutasupstancije moći. Obavljajući fazu čiji je modus vivendi funkcio-nalizacija, održanje, zadobijanje, odnosno opsluživanje moći,građanski razvitak agresivitetom superanus arbitra redefinira ulogu,mjesto, određenja i upotrebu nacije i nacionalnog identiteta.

Nastavljajući na osnovama svjetskih ratova i svjetske eko-nomske krize kraja dvadesetih i početka tridesetih godina, građanskipolitički uvjeti druge polovice dvadesetog stoljeća diferenciranije suotvorili i nametnuli isključivo političko negiranje, a te su ambicijenekim od načina omogućavane relevantno, prosljeđivane i provođenenadležnom funkcionalizacijom nacije.

Nacijom se karakterističnom artikulacijom regulatornih oblikafunkcionaliziraju, izražavaju, afirmiraju i razvijaju ove ambicije!Na građanskim pretpostavkama takozvanog ekonomskog unapre-đivanja društvenih odnosa promijenjenim stadijima političkog struk-turiranja i usmjeravanja preobražava se legitimitet i uloga nacije.

Ove stadije podjednako odvaja i karakterizira produkcijagrađanskim iracionalitetom negiranog nacionalno-pripadnogindividuuma i sam kontinuitet promjene u strukturi građanskogdirigizma; savremene građanske strukture konstituiraju političke iekonomske prilike koje ne postavljaju naciju neposredno u funkcijuodražavanja i obuhvaćanja kompleksnih određenja građanskogdruštva.

U ovom smislu svjetskohistorijski proces globalizacije nijesredišnje oslonjen na naciju u afirmiranju i promoviranju diktatainteresa. U uvjetima ovog poretka nacija doprinosi neophodnopoželjnom pravcu određivanja i usmjeravanja implicirane snagemoći građanskog iracionaliteta.

Unutar stadija globalno integriranijih i građanski obuhvaćenijihinteresa odlučnije se nadilazi klasično mjesto i uloga nacionalno-političkih ukopnika, odnosno strukturiranja; zreli stadij postliberalnoggrađanskog razvitka prevladava strukturiranje političkih i eko-nomskih odnosa određivanih i usmjeravanih ka funkcionalizaciji

132 PREGLED

133PREGLED

nacionalnog izražavanja i posredovanja. Ovaj stadij funkcionaliziraoje sistem građanskog razvitka pravcem globalizirane koordinacije ukojemu političko strukturiranje proistječe iz produciranog karakteraintegrativnih građanskih procesa. Realizacija građanskih interesaafirmirana nivoom strukturiranja građanskih odnosa zadržava potrebuneophodnog nacionalnog sučeljavanja i isključivosti, a čije impli-kacije značajno povećavaju prostor principima djelotvornostiopćeg racionaliteta. Savremeni stadij građanskog društva utolikoupotrebu nacije prilagođava otvorenim procesima omogućavanjaglobalne integracije političkih odnosa na način prikladne podrškegeneralnom održanju ili zadobijanju moći.

U liberalnom građanskom stadiju potrebe političkog pove-zivanja, integracije, homogenizacije obavljane nacijom, građanskiproces je svojim karakterističnim ekonomskim razvojem preustrojio.Savremeni građanski političko-ekonomski proces je ove aspektenacionalne funkcije potisnuo, interesno zadržavši strukturnupotrebu nacije unutar odnosa dijeljenja, omeđivanja, građanskograzgraničenja ili priključivanja. Dok je za prvobitni građanskirazvitak uopće nacija predstavljala tvorevinu građanske funkcio-nalnosti, postliberalni dominantni razvoj tu ulogu prevladava.Principi postliberalnog građanskog procesa naročito usmjeravajunacionalni identitet instrumentalnim dodjeljivanjem interesa, tj.težišnim ideološkim uključivanjem, cjelovitijim organiziranjem iosiguranjem prvenstvenog postizanja ili održanja moći.

Liberalno poistovjećenje nacionalnog i državnog aspektadavalo je naciji puni kapacitet građanske satisfakcije i građanskihfunkcija. Takva građanska strukturiranost omogućavala je da nacio-nalni identitet ima mjesto krucijalnog sudjelovanja u građanskimprocesima. Istim smjerom je razvijano i nacionalno političko osje-ćanje! Kroz nacionalno političko osjećanje izražavan nacionalniidentitet temeljem opinio communisa trebao je da doprinese stvaranjupodrške omogućavanoj građanskoj tendenciji odnosno izgrađivanjukarakteristične, takozvane konsonancije, koju ta tendencija nosi,iziskuje, ili na svojevrstan način potiče u manifestno izražavanojpotrebi odgovarajućeg građanskog stadija. Zavisno od interesnihpotreba i okolnosti, upravo zbog paradoksa, konsonancija građansketendencije također uključuje nacionalnom funkcijom potaknuta

ograničenja, suprotstavljanja, sukobljavanja, ali i disproporcionalnaproturječja, da bi se proizvedenim turbulentnim uvjetima suprot-stavilo navodno primjerenim političkim i društvenim razrješavanjem.

Razvoj građanskog društva odredio je da u konkretnim ideo-loškim i političkim oblicima pojedini aspekti, atributi nacionalnogidentiteta budu prijemljivo prilagodljivi za odgovarajuće prihvaćanjeodnosa podređivanja, zavisnosti i isključivanja. Utoliko oblicinacionalnog i konstitutivno etničkog postojanja, kao naprimjerpodručje jezika i drugih narodnih korijena, običajnosti, tradicijei kulturnog stvaranja uopće, koji su nekad doprinosili bogatstvurazlika, u fenomenu nacije bazom savremenog stratifikacijskogporetka i interesima važenja nacionalnog identiteta i afirmacije popotrebi mogu služiti funkcionaliziranju područja nipodaštavanja,negiranja, poželjnoj potrebi upravljanja suspektnošću i netole-rancijom prema razlikama.

Davanje obilježja nacionalne isključivosti određenim postig-nućima vlastite materijalne i duhovne kulture, unižavanje po tomosnovu različitosti i drugačije postignutih tekovina, u pravom jesmislu građanska oholost, demonstriranje prava na nipodaštavanjekroz nepriznavanje različitosti; u suštini, nacionalna isključivostkonkretizirano zadovoljava osnovni građanski koncept ideološkemanifestacije političkih prava. Otuda pristrano prikazivanje i pri-lagođeno valoriziranje povijesnih činjenica i povijesnih fakatazvanično je u nadležnosti i favorizira građansku tendenciju domi-nacije, težnjom prateći interesnu motivaciju prava ekskluzivitetai posesivnu pretenziju moći.

Pristrasno preuređivanje, prilagođavanje, restrukturiranje irekomponiranje prošlosti u snazi iskalkulirano postavljenog građ-anskog interesa i važenja nastoji građanske namjere funkcionaliziratisvojim mjestom u opravdanju podrške neprikosnovenog dinamizma.Na ovaj način postupci građanskog preinačavanja društvenih uekonomsko-politička stanja i k tomu dodata proizvodnja odgo-varajuće svijesti, u jedinstvenoj apokaliptičnosti tendencije moći,u krajnjem su koncentrirani na neutraliziranje i suzbijanje snagai napora društvenosti, a također i građanskih političkih oblikakoji tu moć ne opravdavaju. Inovirano afirmiranje postojećih i

134 PREGLED

stvaranje novih građanskih ideoloških opravdanja unutar zagovaranjai približavanja sferi objektiviranja moći, upotreba mitova, kaopristrasnog proračuna posezanja za sredstvima jedino opravdavanoggrađanskog interesa, pridodaje tim težnjama zasnovanost i učvršćujegrađansku neprikosnovenost, te konkretizira uzvišenost građanskipoduzetih mjera.

Već uspostavljanjem građanskih odnosa produkcije građanskeproturječnosti izražavale su se u međudržavnim suprotstavljanjimaili što je analogno u izgrađivanim međunacionalnim političkimodnosima, čiji karakter je trebao objektivno da zadobije zahvalnijigrađanski legitimitet. U tom pogledu nacija je na najkompleksnijinačin odražavala tendencije građanskog sistema političkih, eko-nomskih i ideoloških odnosa, stanje vladajuće političke svijesti ipolitičkog položaja pojedinca, a najtemeljnije je zadobila atributeda bude građansko sredstvo usmjeravanja ili političkog prikazivanjadruštvenih procesa i društvenih pojava camera obscura. Strukturnoproturječne implikacije građanski historijskog razvoja najdosljednijesu se posredovale putem nacije, njome poprimale manifestacijskeoblike i preobražavale se iz legitimnih ekonomskih u najšire političkeuvjete, agresivno zaposjedajući obilježja društvenog postojanja;znatnom fazom tog razvoja nacija je bitno zaprimila mjesto disimu-lacije proturječja i posljedica građanskog i političkog i društvenograzvoja.

Nacionalnodržavni legitimitet u cjelini datih odnosa građanskedruštvene i političke reprodukcije, na jedan ili na drugi način,također, određivao je individualnost pojedinca. Dijeleći sudbinukonkretiziranih građansko-povijesnih trendova, karakterističnih zapostojeće procese i odnose građanskog razvoja, mjesto pojedinačnoggrađanina je određivano i težištem drugih nacionalno afirmiranihgrađanskih pretpostavki; razvitak nauke i tehnološki napredak,pozicioniranost državno-nacionalne moći i strukture kod pojedi-načnog građanina odsudno su stvarali određenu predstavu o nacijikao temeljnom zaštitniku, ako ne i spasiocu. „Vizija uređenja zemljeu pravdi i slobodi, koja je ležala u temelju Kantovog mišljenja,preobratila se je u mobilizaciju nacija, u kretanje naroda. Sasvakim ustankom, koji je slijedio veliku revoluciju u Francuskoj,

135PREGLED

tako se činilo, siromaši supstancija humanističkog sadržaja i jačanacionalizam. ... Novi idol je nacionalno MI.“10

Građanski način reproduciranja političkih odnosa težištempolitičkog usmjeravanja postavio je pojedincu razvoj političkena mjesto razvoja društvene individualnosti.

Razvoj individualnosti pojedinca nije mogao proistjecati izodvajane opće volje, bilo da se ona konstituira i strukturira politički,bilo da se u svojim građanskim razvojnim etapama nacionalnogenerira.

Mjerodavno usmjeravana nacionalno izražena opća volja usuverenosti građanskog odnosa dobija podršku putem „nacionalnogJa“, a sfera društvenosti koju teži da manifestira, ili koju fiktivnomanifestira, u ovim uvjetima proistječe iz jedino legitimnog i opće-priznato valoriziranog načina politički prihvaćenog postojanja.

Snaga iracionalnosti koja se u fašizmu znala apsolutno pro-dubiti, u kontinuitetu građanskog poretka ima sukcesiju u potrebiodgovarajuće mistifikacije, osobito latentnu konstituciju i svojevrsniobim i mjeru opravdanja u interesu za zadobijenim dovođenjem uvezu s većom silom. Utvrđena i nastanjena u ideološkom supstitutuopće volje i subjektivno podržana u prinudi zbiljske realizacije,iracionalnost se konsekventno prosljeđuje, provodi i opravdavadovođenjem u vezu s formulacijom „Bog hoće to.“11 Ovaj načinnjenog promicanja izopačeno naglašava da iracionalnost postojiproducirana većom silom i time se hoće postaviti zahtjev da seona ima slijediti u rasponu od odricanja individualnosti do fanati-ziranog pristajanja. Formulacije „Bog hoće to“ i „Naša nacija sebudi, ne priznaje jaram“ sa stanovišta poticanja i favoriziranjairacionaliteta imaju istovjetnu osnovu; producirane su i pokrenutekontekstom jedinstvenih zalaganja, njihovi nosioci navodno težeprevazići navlastite nacionalne ograničenosti, a u pretenziji naapsolutnost različitim stupnjevima fiksacije tek su zatočenici teomeđenosti.

136 PREGLED

10 Ibid., str. 138/139.11

Konsul. M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 4, Forschungs-projekt über den Antisemitismus, Fischer Taschenbuch Verlag, Ffm, maj 1988,str. 382.

Imperativ „Njemačka, probudi se“12 otvorio je proces ekster-minacije najopskurnije vrste; dinamizirana zloupotreba neposrednogpostojanja nacije označavala je, zaokruživala se i prilagođavala snaziiracionaliteta građanskog razvitka izgovorom da tu iracionalnusnagu nadvladava. Radikalizmom političke volje ova „zloupotreba“nastojala je vlastito nacionalno postojanje ozvaničiti za građanskusupstancijalnost nadređivanja iako je principijelno njen eksponent.Građansko nadređivanje ohrabruje se eksponiranim nacionalitetomnezavisno od namjere, ili upravo njoj uprkos građansko postupanjeje u bitnim fazama građanskog poretka na usluzi i pruža doprinosstalno savršenijem obliku negiranja društvene individualnosti.Kao sudjelujući dinamički faktor ovo negiranje održava kontinuitetfunkcionalizacije i samih promjena građanskog poretka.

Postliberalnim razvojem produbljena iracionalnost građanskogporetka i nepostojeće suvisli historijski okvir načina socijalističkograzrješavanja građanskih proturječnosti, pored drugog, doprinijelisu da se učvrsti građansko uvjerenje, argumentacija u moć oprav-davanja nacionalne (nacionalističke) perspektive kao legitimnozaštitničke. Spomenuta građanska tendencija globalizacije proisteklaje u ambijentu izgrađenih građanskih uvjeta u kojima se nacio-nalističko razdvajanje odvija i postiže putem prostora građanskiinternalizirane i takvom razvitku neophodne, stvarane, a i poticaneisključivosti. Ovakvo profiliranje građanske perspektive postajedjelotvorno svojom kriptogenezom na poticanje, afirmaciju i omogu-ćavanje kontinuiteta građanskih proturječnosti i putem globalizacijeposredovane i ostvarivane podrške potencijala moći.

Predvodnički izgrađujući poziciju unutar presudnog mjestaliberalnog uređivanja građanske sfere i utjecanja na stvaranje,priznavanje i provođenje važećih političkih odnosa, prvotno konsti-tuirane nacije uzvišeno su živjele i time demonstrirale odgovarajućeuvjerenje u produktivnu moć same nacije, utvrđujući i omogućavajućismjer samih principa građanskog razvoja.

Napredak političkog razvoja građanskog poretka progresivnopriređuje i ispostavlja pojedincu nenaklonjeniji sistem proizvedenih

137PREGLED

12Konsul. ibid., str. 382.

odnosa. Pretpostavke zbiljske „nenaklonjenosti“ te faktor produciraneiracionalnosti osiguravaju uvjerenje građanskog pojedinca da onnacionalno postojanje iz jednih ili drugih razloga prihvata za jedinirelevantni način i preostalo pribježište društvenog postojanja.

U perspektivi građanskog razvoja nacionalno postojanje dobijaobjektivitet zajedničkog i društvenog postojanja, a unutar pravnoguređenja čini osnovu po kojoj se usmjerava i opredjeljuje pozitivnopravo, sačinjavaju tzv. racionalni ciljevi i interesi per se, afirmirapolitičko za račun društvenog ustrojstva. „Nacija kao apsolut. Alinacija je posljednje, njen cilj je moć, ona implicira omalovažavanjedrugih, moralni prigovori prema njenim akcijama vrijede isto takoapsurdno kao moralni prigovori protiv Boga“13, ističe Horkheimer.

Nacija je građansko funkcionaliziranje zajedništva; za razlikuod nacionalizma, građanska nacionalna svijest se ne uzdiže doapsolutiziranog zahtjeva, apsolutiziranog cilja i vrednovanja.

Nacionalistička svijest posredstvom kolektivno podsvjesnogapsolutizirano uzdiže naciju, a njome pretpostavljena dimenzijairacionalnosti osigurava podsvjesnom relevantan sadržaj, u pod-svjesnom ima svoj raison d`être. Ostvarujući se u građanskim odno-sima zbiljskih implikacija iracionalnosti, zauzima udio u standardimagrađanskih mjerila. S druge strane, sagledavanje zbiljskih razlikaizvan mjerila nacionalnog područja ili s mjerilima koja ne uključujuekonomsku snagu i moć doima se i tretira za nešto atipično.

Zalaganje za pravo na razlike i realizacija toga prava možese uzimati za produkt odgovarajućeg neprilagođavanja i neusli-šavanja! Kako nacionalistički zahtjevi pretpostavljaju uključenostu proces segregacije po principu Mi i Oni – mi i oni drugi, držećida su Drugi po definiciji različiti, drugačiji, a s obzirom na samegrađanske potrebe mogu biti i u pripravnosti su pogodne podlogeinstrumentaliziranja, suprotstavljanja; temeljem motiva, interesai „potreba“, nacionalno-političke razlike se mogu ideološki profiliratite time građanski objektivitet određuje da se, slijedom ideološkihciljeva, te determinante aktuelizirano prihvaćaju, osuđuju, ustanov-ljavaju, afirmiraju, njeguju, potiču ili odbacuju i odbijaju.

138 PREGLED


Verlag, Ffm, oktobar 1988, str. 429.

U ekstremnijem i agresivnijem vidu iracionalni nacionalističkipritisak građanski dominantne nacionalne konstitucije podvodirealna društvena, nacionalna, politička stanja razlike u razlike u moći,iz čega se generiraju fikcije i interesi neophodnog građanskogsuprotstavljanja.

Nacizam je razvio fenomen fiktivnog neprijatelja do apsurda;iracionalnost koja je nacizam potakla i posredovala u odjelotvorenju,ozbiljenju, ostala je potrebnom implikacijom potpomaganja, podr-žavanja politike građanske funkcionalnosti.

Nakon Drugog svjetskog rata konkretna ispitivanja njemačkegrađanske političke javnosti potvrdila su duboku ukorijenjenostnacionalistički dominantnih predrasuda. Uzimajući u obzir širehistorijske okolnosti poticaja i formiranja sprege produciranogiracionaliteta i podsvijesti, pretpostavke onemogućavanja građanskogdinamizma i građansku ekonomsku insuficijenciju, karakterističnuza nepostignuto, izostalo, poticanje faktora ekonomsko-političkogprosperiteta, a što uopće karakterizira građanski način djelatnosti,jasno se osvjetljavaju, predoče razlozi održavanja građanskih kon-cepata i u tom pogledu odgovarajućih građanskih vizija pravde.14

Čak „u oblasti gole činjeničnosti događa se njegova ozljeda (kolek-tivnog narcizma u porazu Hitlerovog nacionalsocijalizma, primj.Š.B.) bez da bi je pojedinci sebi svjesnom učinili i kroz to bi sesa njom oslobodili. To je socijalno-psihološki prikladan smisao govorao nesavladanoj prošlosti”.15

Govoreći o njemačkom karakteru, Horkheimer spominje da jeNietzsche primijetio da je ovaj karakter „nazvao za svoju logičkui moralnu ‚nečistoću´ svoje neprijatelje”.16 U euforiji agresivne

139PREGLED

14O ovome veoma uvjerljivo govore ispitivanja provedena u okrilju istraži-

vača Kritičke teorije društva, odnosno Instituta za društvena istraživanja Ffm;Zanimljiva razmatranja predoči T.W. Adorno, objavljena u „Sociološki rukopisiII“, Krivnja i odbrana – Jedna kvalitativna analiza grupnog eksperimenta, aposebno empirijska istraživanja također T.W. Adorna u naslovu „Studije oautoritarnom karakteru“.

15T.W. Adorno, Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit 1959, u:

Erziehung zur Mündigkeit, Suhrkamp Taschenbuch 11, 1971, str. 19.16

M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 4, Fischer TaschenbuchVerlag, Ffm, maj 1988, str. 232.

nacionalističke svijesti, određenim načinima građanskog važenja,održanja ili poticanja, afirmirana i oblikovana komora podsvjesnogspremna je da određene građanske modele preinači, bilo koje i bilokakve postupke opravda, pa tim putem ukazanja postaju podlogomnaredbi da su „mase slijedile ove parole (Njemačka, probudi se!pom. Š.B.), osjećale su se kao dio jedne mistične zajednice i bile suispunjene od izvjesnosti opraštanja svojih grijehova. ... Nevjernicimane pripadaju samo Turci i Arabljani, nego također i Jevreji i drugikoji od mase su se mogli savladati i opljačkati. ... borba protiv herezaili kriminalnih elemenata samo je jedan izgovor za dublje ležećeekonomske i socijalno-psihološke tendencije“.17

140 PREGLED

17 Ibid., str. 382/383.

UDK 340 + 342.3 (497.15) “04/14“

Goran Behmen

KARAKTER PRAVA I VLASTI USREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

THE CHARACTER OF LAW AND AUTHORITY IN MEDIEVAL BOSNIA

Sažetak

Shvatanje prava i vlasti u evropskom srednjem vijeku je biloduboko prožeto religijskim predodžbama, pa je i vlast u takvimdruštvima bila teokratska. Tako je bilo i u srednjovjekovnoj bosan-skoj državi, gdje o shvatanju vlasti i prava svjedoče isprave, kaoprvorazredni historijski izvori. One su formalizirani izrazi shvatanjavlasti i prava, koje je, i u bosanskom srednjem vijeku, bilo teološkiutemeljeno na hrišćanskoj viziji svijeta, kao i na vjernoj službivazala prema njegovom senioru. To se vidi na primjerima intitu-lacija bosanskih isprava, ćirilskih i latinskih, kao formalnih karakte-ristika dokumenata srednjovjekovnog perioda.

Ključne riječi: vlast, pravo, srednji vijek, hrišćanstvo, feu-dalizam, isprave, intitulacije, rusag bosanski, kruna kraljevstva,dei gratia formula

Summary

Understanding law and authority in Medieval Europe hasbeen deeply influenced by religion. In that sense, authority of thetime was theocratic. Such situation also prevailed in MedievalBosnian state. Many documents and first-rate historical sourcesserve as testimony to the understanding of authority and law.They are a formalized expression of understanding of the authority

141PREGLED

and law, which, in the period of Middle Ages in Bosnia, werebased on the Christian vision of the world, as well as on religioussubordination of the vassal to his senior. That can be seen in theexample of intitulation of the Bosnian medieval diplomas andcharters, both in Cyrillic and Latin alphabet, as well as in formalcharacteristics of the documents in the period of Middle Ages.

Key words: authority, law, Middle Ages, Christianity, feudalism,charters, intitulation, Bosnian state, dei gratia (by the Grace ofGod) formula

1. Shvatanje prava i vlasti u srednjem vijeku

Srednjovjekovno, na staleže podijeljeno društvo, nije imalojedinstveno pravo koje bi bilo obavezujuće za sve, te u takvimuslovima nije bilo ni govora o pravnoj jednakosti. Različite društvenegrupe, mada međusobno povezane u cjelinu feudalnog društva,uživale su različita prava i dužnosti. Stoljećima je pravni sistem imaoobilježja običajnog prava, dok su se pisani izvori prava pojavljivalitek pojedinačno, i to često kao privatne zbirke običajnog prava.Ove, takozvane pravne knjige, nastajale su na inicijativu ljudikojima je bilo potrebno dobro poznavanje pravne materije, kaošto su bili sudski službenici. Vremenom su se pojavile takozvaneprivilegije, koje su sadržavale garancije određenih pravnih odnosa.Prema privilegijama je različitim subjektima bio dozvoljen po-voljniji pravni položaj, a subjekti koji su takav, privilegovan tretmankoristili bili su kako fizičke osobe tako i korporacije. Naročito se utome isticala Crkva. Stvarni zakonici, kao šire zbirke pravnih normikoje je proglašavao vladar, pojavljivali su se tek poslije i nisu uvijekzaživljavali u praksi. Protiv pisanog prava je istupalo i plemstvo,jer bi ono ograničilo plemićke nadležnosti u pravosuđu, a posebnose plašilo gubljenja mogućnosti slobodnog stvaranja i interpretacijeprava prilikom svakog pojedinačnog slučaja. Primjeri takvogopozicionog stava plemstva prema vladaru vidljivi su na pokušajimačeških kraljeva Přemisla Otokara II, Václava II i Karla IV da sedonese opšti zakonik. Upravo zbog antagonističkog odnosa plemstva,

142 PREGLED

takve kraljevske inicijative su doživjele neuspjeh.1 I pored ovakvihnastojanja kodificiranja prava u srednjovjekovnim državama,evidentan je nedostatak dubljeg teoretskog rada, naučnog poimanjaprava, te je tu prazninu mogla popuniti samo Crkva kao institucijakoja je stoljećima težila duhovnom i svjetovnom ovladavanju tadapoznatog svijeta. Ona je sa svojim univerzalističkim tendencijamastvorila pravo koje nije poznavalo granice tadašnjih država i feuda.Crkva je, djelujući zakonodavno i naučno, prerađujući vlastito,kanonsko pravo, ubrzala recepciju rimskog prava i svojevrsnuromanizaciju pravne misli. Jer Crkva je bila ta koja je živjela porimskom zakonu – Ecclesia vivit lege Romana.2 Ipak, pravnaveza (vinculum iuris), zahtijevana od jurisprudencije, nije biladovoljna za hrišćansku etiku, koja je zahtijevala pobožnu vezu(vinculum pietatis). Osim toga, ni juridičke vrline, koje je pro-pagirao Ulpinijan, nisu bile prihvatljive za hrišćansku doktrinu.Tako se hrišćansko učenje o praroditeljskom grijehu, zahtjev dačovjek treba podnositi uvrede i opraštati, kao i nalog evanđeoskogsvijeta za asketizmom i davanjem, našlo u suprotnosti sa pravnimprincipima i zapovijedima da je svaki čovjek dobar dok se ne dokažesuprotno, da treba da se brani od uvrede i da treba čuvati vlastituimovinu. Juridički egoizam je tako dobio moćnog suparnika uvidu hrišćanskog altruizma.3 Zbog toga je Crkva sa podozrenjemgledala na rimsko pravo, mada ga je i sama preuzela, te je pri-stupila izradi vlastitog kanonskog prava koje bi bilo primjerenohrišćanskom duhu. Tako je šest vjekova nakon Justinijana kanonskopravo kodificirano u Gracijanovom dekretu. Kanonsko pravo jeumnogome promijenilo dotadašnje pravne institucije: brak je izsvijeta ugovornih odnosa podignut u sferu duhovne tajne, u shvatanjuzločina vanjski element učinjene štete je zamijenjen unutrašnjimelementom – stanjem zločinčeve volje, u javno pravo je uvedenonačelo službe. Sve ove promjene su samo bile pravno-institucionalniizraz nastojanja da se građansko, opštenarodno pravo, oplemeninovim, moralno čistijim sistemom: božanskim pravom (ius divinum).4

143PREGLED

1 SPOUNAR, 1995, 99, 100.2 SPOUNAR, 1995, 101, 102. 3 SPEKTORSKI, 1997, 97.4 SPEKTORSKI, 1997, 97, 98.

I odnos prema državi je bio determiniran teološkim pogledima,a takav teokratski pristup je opravdan i utemeljen Starim zavjetom.Starozavjetna čista teokratija, kao direktna vlast od Boga, kadaMesija sa Sinajske gore prima Božije zakone, ipak ima i svoju„mekšu“ varijantu: između Boga i ljudi javlja se posrednik, monarh,onaj koji vlada po milosti Božijoj i odgovoran je pred Bogom a nepred narodom.5 Država je u srednjem vijeku sredstvo realizacijeprava, a prema ugarskom kralju Matijašu Korvinu kralj je „Izvor izaštitnik ovog pravednog sustava“, i on „nije njegov rob, ni njegovinstrument, nego stoji iznad zakona i predsjeda mu“.6

Prilikom krunisanja Pipina Malog javlja se obred posvete,što vladara približava svešteničkoj osobi. On ne samo što nosi križmeđu kraljevskim znakovima, već i iz hrišćanske poniznosti uzimanaslov „kralj po milosti Božijoj“. Od tada nije ideal kralja što jeon moćnik koji se vlašću i snagom napaja samo iz ovozemaljskihvrela, već je sad njegov ideal nastojanje da u ovozemaljskomsvijetu ostvaruje Božije odredbe, da vlada na temelju hrišćanskogmorala, u skladnom odnosu sa crkvom. Vjera je, po tom obrascu,koji je ostavljen u nasljeđe i Karlu Velikom, zapravo državnastvar. Po tom obrascu, ljudskom društvu pripadaju samo oni kojipripadaju hrišćanskoj zajednici, a crkveno izopćenje znači istošto i stavljanje izvan zakona.7

2. Uticaj hrišćanstva na pravni sistem

Religioznost u evropskom srednjem vijeku, tako, nije pred-stavljala samo subjektivno osjećanje pojedinca niti prakticiranjepropisanih vjerskih obreda, ona je predstavljala modus vivendi ioslonac na društvenoj ljestvici u uslovima kada je hrišćanstvoulazilo u sve pore društvenog života, dajući svoj pečat normama,institucijama, običajima, shvatanjima i skoro svakom aspektuljudskog življenja.

144 PREGLED

5 SPEKTORSKI, 1997, 98.6 LOVRENOVIĆ, 2006, 54.7 PIRENNE, 2005, 46, 47.

Bosanska vlastela se ne samo uklopila u taj društveni obrazacnego je, zahvaljujući njemu, i opstajala kao elitni dio društva. Ukonfesionalnim uslovima srednjovjekovne Bosne i okruženju kojeje, na momente, doprinosilo turbulentnim političkim dešavanjima nabosanskim prostorima, vlasteli je religija bila i instrument praktičnepolitike, temelj očuvanja položaja, odnosno samog preživljavanja,te se tako infiltrirala u njihovu vladarsku ideologiju.

Bosanski vladari su također od prvih banova do Stjepana Toma-ševića o sebi gradili sliku „pravednog vladara“ (rex iustus), te se takouklapali u srednjovjekovno shvatanje prava i njegovog porijekla.8

Bosanski kraljevi su se zaklinjali na „свето еванћелије“, „кр’стчасни“, što vidimo i na primjeru kralja Stjepana Tomaševića kadaizdaje Dubrovčanima povelju 23. XI 1461. godine. Posljednjibosanski kralj je, kako navodi u povelji nakon izraza lojalnostiHristu, određen kraljevati i „творити ми правде и милости идаре“.9 Kao takav, on Dubrovčanima uspostavlja „слободшинеи законе и увите“. I Tvrtko II je, zaklevši se na Evanđelje i krst,potvrdio Dubrovčanima stare povelje,10 a tako je učinio i prvibosanski kralj Tvrtko.11 Tako su vladari, koji su i vladali Božijommilošću, ovdje, na carstvu zemaljskome, provodili zakone i štitiliporedak koji je dan od Boga. Poredak je počivao na vjernosti; vjernojslužbi vazala prema senioru, ali i vjernosti hrišćana prema Bogui svemu što je Božije.

3. Rusag bosanski i kruna kraljevstva

Bosanski vlastelini se u ispravama nazivaju „великим вое-водом русага босан`скога“12, kao što se vidi iz isprava StefanaVukčića Kosače.13 Termin „rusag bosanski“, kao termin kojim seobilježava pojam države, preuzet je direktno iz Ugarske, uz malo

145PREGLED

8 LOVRENOVIĆ, 1997, 185.9 MIKLOSICH, 1858, 485 – 488.10 MIKLOSICH, 1858, 316- 318.11 MIKLOSICH, 1858, 176, 187.12 STOJANOVIĆ, 1934, 64.13 STOJANOVIĆ, 1934, 62, 64. i na drugim mjestima.

preinačenje riječi orszag. Istovremeno je „rusag bosanski“, odnosno„sav rusag bosanski“, „sva Bosna“, značio i vlastela bosanskaokupljena na državnom saboru.14 U 15. vijeku se smatralo da je krunavlasnik gradova i prihoda i da kruni vlastela duguje vjernost.15

Rusag bosanski je bio nedjeljiv i nasljeđivao se sa krunom. Idejao kruni kao transpersonalnom simbolu i saboru plemstva kaokonstitutivnim elementima države omogućavala je da se u pravnimi političkim shvatanjima sačuva jedinstvo Bosne uprkos njenojdubokoj stvarnoj podijeljenosti. Oblasni gospodari su do padaBosne ostali rusaška gospoda. Iako de facto podijeljena, Bosna jeu sferi političkih koncepcija ostala jedinstvena, i to, prije svega,zahvaljujući poimanju države, koje je postalo dominantno u dobakralja Tvtka I.

4. Karakter vlasti u intitulacijama isprava srednjovjekovne Bosne

Od 14. vijeka neki pripadnici bosanske vlastele imaju svojekancelarije ili pisare koji su vodili njihovu korespondenciju. Takosu nastali prvorazredni historijski izvori, koji o njima i svijetunjihovih religijskih i političkih predodžbi govore iz prve ruke.Tu, dakle, nije moglo biti nikakvih zastranjenja, kamufliranja, nitidodvoravanja, tu se nije moglo raditi o tome da se stvari prikažu uružičastom svjetlu, nego, naprotiv, upravo onakvima kakve i jesu bile.Isprave su, zapravo, formalizirani izrazi shvatanja prava utemeljenogna teološkoj, hrišćanskoj viziji svijeta i odnosa u njemu.

Intitulaciju je u zapadnim poveljama uveo Karlo Veliki nakon800. godine, po ugledu na bizantske povelje, nastojeći se prikazatikao nasljednik rimskih, a moguće i bizantskih imperatora. On jetakođer u intitulaciju uveo i devociju, demonstrirajući tako ne samolični odnos pokornosti prema božanstvu nego i političku porukuda je njegova vlast došla od Boga.16 Tako je invokacija postala

146 PREGLED

14 ĆIRKOVIĆ, 1964a, 224.15 ĆIRKOVIĆ, 1964, 368.16 STANOJEVIĆ, 1913, 111.

sredstvo kojim se davala politička poruka o karakteru i porijekluvlasti i refleksija ideološkog koncepta hrišćanskog vladara.

Intitulacija predstavlja, koristeći današnju terminologiju,ustavnopravnu osnovu jednog političkog poretka koji se u svojojlegitimizaciji pozivao na Boga. Primjetno je da je dei gratia formulaprisutna i u banskim i kraljevskim dokumentima.

4.1. Kulin, Ninoslav i Kotromanići

Bosanski vladari, i prije krunisanja, demonstriraju svojusuverenost i poziciju u univerzalnim odnosima srednjovjekovnog,po rangovima uređenog, društva.17

O tome svjedoče i titulacije bosanskih vladara prije Tvrtkovogkrunisanja 1377. godine. Još se ban Kulin titulisao kao „ја бан’бос’н’ски Кулин“,18 dok je u ispravi bana Ninoslava iz 1232/33.godine narodni izraz „ja“ zamijenjen crkvenim „аз“, a vladar uintitulaciji, za razliku od Kulina, postaje „раб божји“ i „велики“.19

Isti vladar 1240. godine uvodi i formulaciju „по милости божие“.20

Zanimljivo je da je u povelji bana Ninoslava Dubrovčanima iz 1249.godine, djelovanjem bosanskog pisara, uz ime Matej dodano i imeStjepan.21 U povelji iz 1333. godine, kojom bosanski ban StjepanII Kotromanić ustupa dubrovačkoj općini Pelješac sa Stonom, onse tituliše „Mi gospodin Stefan po milosti božijoj ban Bosne iUsore i Soli i gospodar Humske zemlje“.22 Stjepan II također uintitulaciji koristi i ime sv. Grgura, sveca koji je sve do osmanskogosvajanja srednjovjekovne Bosne bio njen patron: „Аз’ светиГр’гур а зовем’ бан’ Стипан’.“23 Ipak, sv. Grgur se ne spominjeu poveljama izdatim Dubrovniku, tj. u komunikaciji sa vanjskimpolitičkim faktorima, već je ime ovog sveca u intitulaciji upotreb-

147PREGLED

17 MARJANOVIĆ – DUŠANIĆ, 1997, 34, 35.18 STOJANOVIĆ, 1929, 2.19 MIKLOSICH, 1858, 24. 20 STOJANOVIĆ, 1929, 7.21 “Аз Мадеи Стипан′ по милости божије велики бан′ босен′ски”,

MIKLOSICH, 1858, 32.22 Codex diplomaticus, X, 79 - 81.23 THALLÓCZY, 1906, 406, 407.

ljavano pro foro interno.24 Paralelu možemo naći u upotrebi titulesamodršca u Raškoj za vlasti Stefana Nemanje, koja je korištenaisključivo u internim, raškim dokumentima. Takvom upotrebomimena sv. Grgura je demonstrirana nezavisnost Stjepana II premaKatoličkoj crkvi sve do Stjepanovog prihvatanja katoličanstva, kojese desilo pod uticajem franjevaca.25 Nakon proglašenja Bosnekraljevstvom, kralj Tvrtko I u povelji od 10. aprila 1378. godinegovori kako „B’инчан’ бих’ богом’ дарованим’ винцем’ накралиевство пр’родител’ моих јако б’ити ми от Христa Исусaблаговjeрному и богом’ поставлиеному Срефану краљу Србљем’и Босне и Поморју и Западним’ Странам’.“26 Tvrtko I i u darovniciHrvoju Vukčiću Hrvatiniću 1380. godine navodi značajniju intitu-laciju u sistemu vladarsko-ideoloških obrazaca srednjovjekovlja:„...Такоже же и аз Стефан Твp’тко по мил(о)сти господаб(о)га краљ Србљем, Босни, Приморју, Хл‘м‘сци земљи,Дол‘њим крајем западним странам, Усори, Соли и Подренијук тому сподобљен бих ц(еса)р ствовати на землљах родитељи прародитељ наших...“27 I Tvrtkov nasljednik na kraljevskomtronu, kralj Stjepan Dabiša u ispravi od 17. maja 1395. godine ističesvoju titulu „Ми Стефан Дабиша по милости господа бога,краљ Ср‘бљем, Босне, Приморја, хл‘м‘сце земљи, дол‘њимкрајем‘, западнем странам, Усоре, Соли и Подринију“.28 StjepanOstoja se u povelji od 20. novembra 1398. godine tituliše „Аз’Стипан’ Остоја, по милости господа бога блеговjерни крал’Ср’блем’, Босне, Приморју, Хумсци Земли, Запад’ним Странам’,Доним’ Краем’, Усори, Соли, Подринију и к тому“.29 Osimnavedene, kralj Ostoja koristi i kraću titulu: „...бити ми ва Христабога благовирному и богом поставленому господину кирСтипану Остои, краљу Срблем’, Босни и Поморију и всим’Западним’ странам’“.30 Tvrtko II Tvrtković u nekim poveljama

148 PREGLED

24 SOLOVJEV, 1949a, 89.; LOVRENOVIĆ, 2005, 199.25 MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, 1997, 68; LOVRENOVIĆ, 2005, 200.26 MIKLOSICH, 1858, 187.27 JALIMAM, 1997, 61.28 MIKLOSICH, 1858, 226.29 MIKLOSICH, 1858, 231.30 MIKLOSICH, 1858, 233.

stavlja devociju na prvo mjesto intitulacije, pa u povelji od 2.marta 1433. godine piše: „Милостију божиом’ Ми господин’Шефан’ Твртко Твртковић, краљ Срблем, Босни, Приморју,Хом’сци Зем’ли и к тому.“31

I intitulacije latinskih isprava – Kulinove povelje iz 1189.godine (Ego banus Culinus Bosne)32, Prijezdine (Pryjezda dominoconcendente banus Bosnensis)33, bana Stjepana II Kotromanićaod 23. juna 1345. godine (Nos Stephanus, dei gratia banus Bosne,nec non terrarum Usure, Salis, dolinne, Crayne, Rame ac totiusCholm princeps et dominus)34 – pokazuju kako se politički položajodražava na titulisanje. Dok, osim Prijezde, prethodnici StjepanaII ne koriste dei gratia formulu, Stjepan, kao osnažen vladar,uvodi je u praksu pisanja bosanskih isprava. Tvrtkove banskeisprave, osim jedne pisane 13. februara 1355. godine35, sadrže intitu-lacije više osoba. Tako se u navedenoj ispravi od 13. februara1355. godine navodi: Tuerthko dei gracia banus Bossine, dok seu sljedećoj Tvrtkovoj ispravi od 14. marta 1356. godine javljatitulacija Tuerdico dei gracia Bozne banus una cum dilecto fratresuo comite Vulk ac karissima matre nostra domina Helena.36 Zarazliku od banskih, Tvrtkove kraljevske povelje sadrže drugo ime– Stephanus, dok i banske i kraljevske povelje sadrže dei gratiaformulu. I Tvrtkovi nasljednici koriste vladarsko ime Stephanus,kao naprimjer kralj Dabiša, koji je Stephanus Dabissa, dei gratiaRascie, Bosnae Maritimeque etc. Rex.37

4.2. Pavlovići

Pavlovići su također koristili titulaciju po kojoj vojvodskistatus nose po Božijoj milosti, a težini vlastite pozicije doprinosepozivanjem na porijeklo. Pavle Radenović se 25. marta 1397. godine

149PREGLED

31 MIKLOSICH, 1858, 374.32 BRKOVIĆ, 1998, 183.33 Codex diplomaticus, VI, 588, 589.34 Codex diplomaticus, XI, 207, 208. 35 BRKOVIĆ, 1998, 185.36 BRKOVIĆ, 1998, 185.37 Codex diplomaticus, XVII, 596, 597.

tituliše „Ми кнез’ Павао, син’ светопочившаго господина иродитела ми господина кнеза Радина Јабланића“.38 RadoslavPavlović, sin Pavlov, poziva se na Božiju milost, što se vidi iznjegove isprave iz 1433. godine, a kojom potvrđuje mir sklopljensa Dubrovčanima.39 Radoslav Pavlović od 1437. godine koristinovu intitulaciju, sa devocijom, pomenom porijekla i dodatkom„и к тому“, što je vjerovatno preuzeto iz bosanskih povelja.40

Intitulacija u povelji Radoslava Pavlovića od 31. januara 1437.godine sadrži navedene elemente i glasi: „Ми господин’ воеводаРадосав’, милостју божиом воевода велики русага босанскогаи к тому, а син’ многопочтенога споменутија славнога господинакнеза Павла“.41 Tako su Pavlovići u ispravama, pored dodatka „ик тому“, počeli koristiti i termin rusag bosanski. Radoslav Pavloviću povelji iz 1439. godine, nakon invokacije sebe tituliše kao „Мигосподин’ воевода Радосав’ милс’тју божијом, велики војводарусага босанскога а син много потченога споменут’ја славногагосподина кнеза Павла Раjеновића“.42 Od 1437. godine se dajuprimijetiti velike sličnosti između povelja Radoslava Pavlovića iStjepana Vukčića Kosače, što se može tumačiti jakim međusobnimuticajem dviju kancelarija ili korištenjem istih formulara.43

Vojvoda Ivaniš Pavlović, sin Radoslava Pavlovića, potvrđujepoveljom povlastice Dubrovčanima u septembru 1442. godine itu se titulira „Милостију божиом Ми гдин воевода Иваниш’много почтенога споменутиа син` славнога и великога господинаРадосава а унук` и наследник` почтенога споменутиа славногагосподина кнеза Павла Раденовика..., а синовац почтеногапоменутија славнога господина воеводе Петра“.44

150 PREGLED

38 MIKLOSICH, 1858, 229.39 MIKLOSICH, 1858, 376.40 STANOJEVIĆ, 1913, 135.41 MIKLOSICH, 1858, 387. 42 MIKLOSICH, 1858, 398.43 STANOJEVIĆ, 1914, 135.44 MIKLOSICH, 1858, 411, 412.

4.3. Hrvatinići

Titulacije Hrvoja Vukčića Hrvatinića su raznovrsne i zaviseod realnih političkih momenata u kojima se koriste, ali i Hrvojevihpredodžbi i ambicija. To se vidi i u Hrvojevim autointitulacijama,koje se kreću od gospodina hercega splitskog, kneza Donjih krajai velikog protogera kraljevstva bosanskog45, preko duka splitskogi velikog vojvode kraljevstva bosanskog46, do excellenti dominoHervoye, duce Spalati, Dalmatie Croatieque regii vicemgerentisac Bosne summi voyvoda necnon partium inferiorum comes47,regnorum Rasie et Bosne summus voyvoda48, Inferiorum Bozneparcium Wayuoda49, Supremus voyvoda regni Bosne50, vicariusgeneralis regis Vladislavi et regis Ostoye51 itd. u latinskim ispravama.

U povelji kralja Tvrtka I od 12. marta 1380. godine, kraljdodjeljuje Hrvoju čast velikog vojvode52. Dubrovčani se Hrvoju1400. godine, u ispravi kojom ga uvjeravaju da sa njihovimznanjem nisu na Drevima ustavljeni turski poslanici da pređupreko mora, te obećavaju da će pronaći i kazniti one koji su toučinili, obraćaju kao „славному и велиможному великомувојеводи Xрвоју“53. Dubrovčani ga 27. decembra 1403. godine,osim velikim vojvodom bosanskim, nazivaju i hercegom splitskim.54

U ugovoru između Hrvoja Vukčića i Dubrovčana o savezuprotiv kralja Ostoje iz 1404. godine Hrvoje je titulisan kao „дук`сплицки и веоможани велики воевода кралеваств` босанског`“55,a grad svetog Vlahe ga u ispravi od 14. marta 1404. godine, kojomizražava radost što je došlo do izmirenja između kralja Ostoje i

151PREGLED

45 STOJANOVIĆ, 1929, 549.46 STOJANOVIĆ, 1929, 455.47 ŠIŠIĆ, 1938, 224.48 ŠIŠIĆ, 1938, 18349 Codex diplomaticus, XVII, 529, 530.50 ŠIŠIĆ, 1938, 170, 171.51 ŠIŠIĆ, 1938, 170, 171. 52 ŠURMIN, 1898, 91, 92.53 STOJANOVIĆ, 1929, 448.54 STOJANOVIĆ, 1929, 446, 447.55 STOJANOVIĆ, 1929, 455.

Hrvoja, naziva slavnim i velmožnim gospodinom Hrvojem, her-cegom splitskim i velikim vojvodom kraljevstva bosanskog56. Već1405. godine, i kasnije, nazivaju ga i knezom od Donjih krajeva.57

Dubrovčani 6. februara 1406. godine Hrvoja titulišu kao milošćuBožijom hercega splitskog i kneza Donjih Kraja58. Sam Hrvojekoristi dei gratia formulu u sporazumu sa Dubrovnikom protivkralja Ostoje od 15. januara 1404. godine59. Ipak, Hrvoje ne koristidei gratia formulu u obraćanju prema napuljskom, bosanskom iugarskom kralju, jer je prema njima bio vazal i nije mogao isticatisvoju samodržavnost na tim adresama.60

U povelji od 2. aprila 1412. godine Hrvoje je titulisan kao „Мигосподин’ херцег сплитски и кнез’ Долних’ Краи и великипротогер’ крелијевства босанског“61. Porijeklo naziva „protoger“je bizantsko, a označavalo je prvog među jednakima. KrstjaninHval naziva Hrvoja „urumom“, što je bilo oslovljavanje porijeklom– sluge prema svom senioru, u značenju „moj gospodin“. Možese pretpostaviti da ovakav bizantski i ugarski uticaj ima podloguu činjenici da se Hrvojeva vlast protezala i na Split, koji je nekadabio sjedište bizantskog duksa Dalmacije i Hrvatske, dok je ugarskiuticaj dolazio sa sjevera, sjeverozapada i zapada.62

4.4. Hranići - Kosače

Vojvoda Sandalj Hranić se tituliše kao „воевода СандаљХранић милостију божиом велики воевода босан‘с‘ки“.63

Takvu intitulaciju nalazimo i u dokumentima Stjepana VukčićaKosače, Vladislava Hercegovića i drugih pripadnika plemstva.Stjepan Kosača u povelji kojom Dubrovčanima potvrđuje ranijezapise i Konavle i Vitalinu od 10. oktobra 1435. godine sebe

152 PREGLED

56 MIKLOSICH, 1929, 457.57 MIKLOSICH, 1929, 461 – 474.58 STOJANOVIĆ, 1929, 460.59 STOJANOVIĆ, 1929, 455.60 MRGIĆ-RADOJČIĆ, 2002, 102.61 PUCIĆ, 1858, 1. c. I. 175, 176.62 MRGIĆ-RADOJČIĆ, 2002, 102, 103.63 STOJANOVIĆ, 1929, 29.

tituliše kao „Ми гдин велики воевода русага босанскога и ктому Стипан Син‘ и наслидник многопочтенога поменут‘јеродителја ми славнога гдина кнеза вукца Хранића, милостијубожиом’ велики воевода русага босанскога и к тому“.64 Stje-panova intitulacija je opširnija i raskošnija od Sandaljeve i vjerovatnoje pisana po više formulara.65 Stjepan Vukčić ističe u poveljamasvoju titulu hercega od svetog Save i u povelji od 5. jula 1450.godine on je „господин Стјепан’, божиом’ милосту херцег’ од’светога Саве, господар’ хумски и приморски и велики воеводарусага босанскога, кнез’ дрински и к тому“.66 Nekoliko godinaposlije, 19. jula 1453. godine, u povelji kojom se miri sa sinom Vladi-slavom, herceg Stjepan se tituliše kao „Милостију божиом’ игосподара великога господина ми цара амир’ султан’ Мехмед’бега, Ми господин’ Cтјепан’“.67 Tako je titula herceg Stjepana,nedugo poslije osmanlijskog osvajanja Carigrada 29. maja 1453.godine, prilagođena novim političkim okolnostima.

Vladislav Hercegović se tituliše kao „господин кнез Влади-слав, син господина херцега Стјепана“.68 Vladislav je u sporazumuo savezu sa Dubrovčanima 15. avgusta 1451. godine već nastupiosa proširenom intitulacijom „Милостју божиом’ Ми господин’кнез Владислав’, син почтенога и узможнога господинахерцега Степана, сина господина кнеза Вукца Хранића“.69 Izovih formulacija se vidi da vlast plemstva nije samo Bogom data,legitimirana Božijom milošću, već i plemenitim nasljeđem.Vladislav se, u izvorima, prvi put javlja kao herceg od svetogSave tek 1478. godine70, dok se njegova braća i ranije titulišu tomzvučnom titulom. Vlatko Hercegović se tituliše kao herceg 1467.godine71, a u julu 1470. godine se, u ispravi koju izdaje sa mlađim

153PREGLED

64 STOJANOVIĆ, 1934, 35.65 STANOJEVIĆ, 1914, 13866 MIKLOSICH 1858, 441.67 MIKLOSICH, 1858, 448.68 MIKLOSICH, 1858, 443.69 MIKLOSICH 1858, 444.70 STANOJEVIĆ, 1914, 141.71 MIKLOSICH, 1858, 503.

bratom Stjepanom, tituliše kao „Ми господин’ херцег’ Влатко,херцег’ светога Саве и веће, и господин’ кнез’ Стипан’, брат’реченому господину херцегу Влатку, обадва синове и нас-лидници славнога поменут’ја господина херцега Стипана имного гласитога господина воеводе Сандала“.72 Hercegom odsvetog Save se naziva i Balša, unuk hercega Stjepana, sin Vladi-slava, te se u oktobru 1420. godine tituliše kao „Ми господин’Балша, херцег’ светаго Саве, син гласитаго споменутија гос-подина херцега Владислава“73.

U latinskim poveljama Herceg Stjepan se tituliše 1454. i1455. godine uz dei gratia formulu: „Nos Stephanus dei gratiadux Sancti Sabe, dominus tere Hulminis, Maritimarum Partiumac comes Drine et magnus Vayvoda Regni Bossine etc.“74 Takoi Herceg Stjepan u svojoj titulaciji nastoji da svoj položaj prikažekao snažno, milošću Božijom legitimirano vladanje.

Umjesto zaključka

Pravni sistem i koncepcija vlasti u evropskom srednjovjekovnomdruštvu su bili koncipirani kao izraz teokratskog, hrišćanskogpogleda na svijet. Sama struktura feudalnog društva je vodila i kapravnom partikularizmu. Ipak je Crkva, kao univerzalna institucija,preko prerade kanonskog prava, pospješivala recepciju rimskogprava. Shvatanje države i vlasti su također bili neodvojivi odreligijske koncepcije svijeta i društva. Vladari, još od franačkogkralja Pipina Malog, vladaju „po Božijoj milosti“, što je izrazposredne teokratije, u kojoj je pravo dar od Boga, a vladar, čijavlast ima božanski legitimitet, odgovoran je samom Bogu. Ovakvakoncepcija vlasti nije zaobišla ni srednjovjekovnu Bosnu, u kojoji banovi i kraljevi i pojedini vlastelini također vladaju „po milošćuBožijoj“. Koncepciju bosanske feudalne države odražavaju institucijesrednjovjekovne Bosne: kruna kraljevstva kao transpersonalnisimbol, Sabor i Državno vijeće. Bosanske srednjovjekovne isprave,

154 PREGLED

72 MIKLOSICH, 1858, 502. 73 MIKLOSICH, 1858, 502. 74 THALLÓCZY, 1914, 395 – 397, 175, 176.

kako ćirilske tako i latinske, kao formalizirani izrazi prava, pružajusliku o viđenju svijeta i vlasti njihovih autora. Iz intitulacijabosanskih srednjovjekovnih povelja, kao formalnih karakteristikaisprava, vidi se da su vladari i vlastelini u srednjovjekovnoj Bosni(banovi Kulin i Ninoslav, Kotromanići, Pavlovići, Hranići-Kosače, Hrvatinići) prihvatili legitimizaciju vlasti božanskomvoljom, ali i plemenitim porijeklom.

Izvori:

1. MIKLOSICH, 1858. – Franjo MIKLOSICH, Monumentaserbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Wiennae.

2. PUCIĆ, 1858. - Medo PUCIĆ, Spomenici srpski od 1395do 1423. Pisma pisana od Dubrovačke republike kraljevina,despotima, vojvodama i knezovima srpskim, bosanskim i primorskim,I, Beograd.

3. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus IV, IX, X, XII, XIV,XV, XVI, XVII, XVIII - Tade SMIČIKLAS, Codex diplomaticusregni Croatie, Dalmacie et Slavoniae IV, IX, X, XII, XIV, XV,XVI, XVII, XVIII, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti,1906/11/12/14/16/34/76/81/90, Zagreb.

4. STOJANOVIĆ, 1929. – Ljubomir STOJANOVIĆ, Staresrpske povelje i pisma, knjiga I/1, Beograd - Sremski Karlovci.

5. STOJANOVIĆ, 1934. – Ljubomir STOJANOVIĆ, Staresrpske povelje i pisma, Srpska kraljevska Akademija, Beograd -Sremski Karlovci.

6. ŠIŠIĆ, 1938. – Ferdo ŠIŠIĆ, Nekoliko isprava iz početkaXV stoljeća, Starine, XXXIX, Zagreb.

7. ŠURMIN, 1898. – Đuro ŠURMIN, Hrvatski spomenici, I(1100-1499) Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.

8. THALLÓCZY, 1906. – Lajos THALLÓCZY, Istraživanjao postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na poveljekörmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog Muzeja, XVIII, Sarajevo.

9. THALLÓCZY, 1914. – Lajos THALLÓCZY, Studien zurGesichte Bosniens und Serbiens in Mittelalter, Leipzig.

155PREGLED

Literatura:

1. BRKOVIĆ, 1998. – Milko BRKOVIĆ, Isprave hrvatskihnarodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara ivelmoža, Ziral – Mostar.

2. ĆIRKOVIĆ, 1964. – Sima ĆIRKOVIĆ, Sugubi venac(Prilog istoriji kraljevstva u Bosni), Zbornik Filozofskog fakultetau Beogradu VIII-1, 1964 (Dinićev zbornik), br. 368, Beograd.

3. ĆIRKOVIĆ, 1964a. – Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjo-vekovne bosanske države, Beograd.

4. LOVRENOVIĆ, 1997. – Dubravko LOVRENOVIĆ, Bo-sanskohumski mramorovi - stečci, Bosna franciscana, 7, Sarajevo.

5. LOVRENOVIĆ, 2005. – Dubravko LOVRENOVIĆ, Kristi donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske - I.(konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola),Fenomen ¨Krstjani¨ u srednjovjekovnoj Bosni, Zbornik radova,Institut za istoriju, Sarajevo, Hrvatski institut za povijest, Zagreb,Sarajevo – Zagreb.

6. LOVRENOVIĆ, 2006. – Dubravko LOVRENOVIĆ, Naklizištu povijesti, sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska1387 - 1463, Synopsis, Zagreb - Sarajevo.

7. MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, 1997. – Smilja MARJANO-VIĆ-DUŠANIĆ, Vladarska ideologija Nemanjića, Clio, Beograd.

8. MRGIĆ-RADOJČIĆ, 2002. – Jelena MRGIĆ-RADOJČIĆ,Donji Kraji, Krajina srednjovijekovne Bosne, Filozofski fakultetu Beogradu, Filozofski fakultet u Banjaluci, Beograd.

9. SOLOVJEV, 1949a. – Aleksandar, Vlasteoske poveljebosanskih vladara, Istorisko-pravni zbornik, 1, Sarajevo.

10. SPEKTORSKI, 1997. – SPEKTORSKI V. Evgenije: Istorijasocijalne filozofije, Službeni list SRJ Beograd, CID, Podgorica.

11. SPOUNAR, 1995. – Pavel SPOUNAR, Zdeněk SMET-ÁNKA, Jiří Rajmund TRETERA, Amadeo MOLNÁŘ, Jiří KEJŘ,Aněžka VIDMANOVÁ, Marie BLÁHOVÁ, Karel STEJSKAL,Jaromír ČERNÝ: Kultura Středověku, Akademie věd ČeskeRepubliky, Praha.

156 PREGLED

12. STANOJEVIĆ, 1913. – Stanoje STANOJEVIĆ, Studijeo srpskoj diplomatici, Glas srpske kraljevske akademije XCII,Drugi razred 54, Beograd.

13. STANOJEVIĆ, 1914. – Stanoje STANOJEVIĆ, Studijeo srpskoj diplomatici, Glas srpske kraljevske akademije XCIV,Drugi razred 55, Beograd.

157PREGLED

P o g l e d i i m i š lj e nj aA t t i t u d e s a n d o p i n i o n s

UDK 338.124.4 + 364.6

Salih Fočo

EKONOMSKA KRIZA I NJENE SOCIJALNE POSLJEDICE

ECONOMIC CRISIS AND ITS SOCIAL CONSEQUENCES

Sažetak

Ekonomska kriza je uvjetovala duboke društvene promjene,koje se snažnije reflektiraju u nerazvijenim zemljama. Njihove vlastinisu u stanju programirati procese ka željenom toku. Refleksijekrize su mnogostruke i odražavaju se na sve tokove društvenogživota. Ekonomske mjere su samo osnova za poduzimanje dubljihreformi u svim društvenim sferama, posebno u socijalnoj sferi.Otuda je i značaj socijalnog kapitala veći i značajniji jer njimraspolažu građani i on nije pod kontrolom moćnih međunarodnihfinansijskih institucija. Da bi se prevazišla kriza, nužno je poduzetireforme ekonomskog, obrazovnog, ali i ukupnog socijalnog sektorakoji je pod kontrolom domaćih vlasti.

Kriza je globalna, ali se reflektira lokalno i njene posljedicesnose građani pojedinačno, i to zavisno od ekonomske moći ifinansijske situacije pojedine zemlje. Danas se mnogi teoretičaribave prevazilaženjem ekonomske krize, ali suštinske mjere su usferi obrazovanja, zapošljavanja i socijalnih izdvajanja. S obziromna specifičnosti djelatnosti i nadležnosti, nužna je i neizbježnaintervencija države koja mora da iznova definira socijalnu politikui mjere socijalne zaštite, mora da programira i podstakne razvojobrazovnog sistema i da vrši značajnije ulaganje ne samo u sferuproizvodnje nego i u sferu nauke i progresa. Proklamirana reformaobrazovanja kroz Bolonjski proces ni izbliza ne nudi i ne odgovarapotrebama vremena i zahtjevima koje kriza pred obrazovni sistempostavlja, zato su sve glasnije ideje o novom pristupu obrazovanju.

161PREGLED

Summary

The economic crisis has caused deep social changes whichare reflected to a higher extent in underdeveloped countries whereauthorities are not able to program the processes in the rightdirection. The crisis is reflected in many ways and is seen in allspheres of the society, especially social. Economic measures areonly the basis of serious measures that need to be implementedin all sectors of the society, especially social. That is why themeaning of social capital is greater and more important, for it isat the disposal of citizens and is not controlled by the powerfulinternational institutions. In order to overcome the crisis, it isnecessary to undergo reforms of economic, educational and theoverall social sector controlled by the domestic authorities.

The crisis is global, but it is reflected locally. Citizens suffer theconsequences, depending on the economic power and financialsituation in a country. Today, many theoreticians deal with the issueof overcoming the crisis, but the basic measures should be takenin the sector of education, employment and social care system. Thecountry should redefine its social policy and social protectionmeasures, program and initiate the development of educationalsystem and undertake more serious investments not only in thesector of production, but also in the sector of science and progress.The proclaimed Bologna education reform does not even remotelyoffer, nor does it suit the needs of time and demands that the crisisposes in the sector of education. That is why voices calling for anew approach to education are becoming louder.

Kako je sve počelo

Poznati su počeci a i uzroci krize, koja se nije mogla lokaliziratii ograničiti na zemlje i prostore koje su je producirale i proizvele.Ozbiljni analitičari upozoravaju da finansijska kriza nije zahvatilasamo finansije i ekonomiju razvijenih zemalja, nego se u eriglobalizacije i proširila na sve sfere društvenog života. Njeni počecisežu u sedamdesete godine dvadesetog stoljeća, kada su zagovornici

162 PREGLED

moći kapitala isti isisali iz sfere proizvodnje i osnažili finansijskeinstitucije. Naime, kapital koji je bio nosilac reprodukcije i napretka,stvaranja novih vrijednosti, izvučen je iz proizvodnje i prebačenu finansijska tržišta kapitala, banke i osiguravajuća društva. Koncen-tracija kapitala na taj način davala je lažnu sliku napretka i razvoja,finansijske snage i enormne dobiti. S obzirom na njegovu virtuoznost,vremenom se stvarala dubioza i privid nove vrijednosti kapitalane samo na tržištu razvijenih zemalja nego i zemalja u razvoju.Napuhani balon je eksplodirao, ali je iza sebe ostavio nekontroliranotržište i velike posljedice za koje još uvijek nema valjanog lijeka.Vodeći ekonomski teoretičari, i ne samo oni, imaju različita viđenjai uzroka krize ali i mjera koje su poduzete, nisu sigurni u njihovudjelotvornost i ne garantiraju uspjeh. Ne zna se do kada i koliko ćedugo recesija trajati, kada će se oporaviti privreda, kakve će sveposljedice uslijediti? Ono što se zanemaruje jeste činjenica da danasne postoje dva bloka i dvije ekonomije ili sistema koji bi se podupiraliili takmičili u svojim nakanama i napretku. Srušen je socijalizam,ali državni intervencionizam nije nestao.

Danas su nekadašnji protivnici državne regulative i kontroleekonomskih i finansijskih tokova veliki zagovornici povratkadržave i njenog intervencionizma koji je čak i u socijalizmu biona neki način ograničen. Teoretičari se vraćaju Marxu i njegovojneprevaziđenoj formuli “roba-novac-roba”, stvaranju viška vrijed-nosti i zaštiti moći nosilaca kapitala. Kao da su teoretičari prespavalidvadeseto stoljeće, doduše oni koji su znali za Marxova učenjaiščitavali su ih u iskrivljenoj ideologijskoj slici analize društvenogstanja i društvenih procesa. Zato i ne čudi slogan “ponovo Marx”.To je svakako metafora traganja teoretičara, ne za izlaskom iz stanjakoje je haotično i koje je manje-više ipak nekontrolirano, već zaposljedicama i razmjerama krize koja se reflektira na ukupnesocijalne odnosno društvene odnose.

Tokovi krize imaju svoju zakonitost i njoj se ne mogu oduprijetini vlade mnogih zemalja bez obzira na silinu unošenja novog novcau finansijske tokove i direktni intervencionizam u slobodno tržištei njegove zakonitosti ponude i potražnje. Finansijski i ekonomskikapital nije dovoljan da se stanje prevaziđe. Socijalni kapital je neštošto je nevidljivo i što može nositi prevagu u eri globalizacije u odnosu

163PREGLED

na finansijski kapital i smirivanje odnosno ublažavanje posljedicakrize. Država je društvena ali i prije svega socijalna tvorevina. Imanevidljivu snagu i fetišizirane regule koje doprinose da se sistemi poredak održi. Vlasti mogu opstati ili se promijeniti, socijalni sistemje nužnost života ljudi u zajednici. Taj kapital je nešto što ima trajnijuformu i obavezu od brzine finansijskog kapitala i dobiti. U eko-nomskoj krizi je malo dobitnika, mnogo gubitnika, u sferi socijalnejednakosti je mnogo pravednika koji se bore za demokratiju iljudsku slobodu. Oslobađanje od moći kapitala ide sporo i s velikimposljedicama ne samo po čovjeka nego i po sistem, poredak i vlast.Ko će odnijeti prevagu ostaje da se vidi.

Posljedice krize po bosanskohercegovačko stanovništvo

Ekonomska kriza koja je zahvatila razvijene ali i zemlje urazvoju snažno se reflektira i na nas. Velike krize nikog ne ostavljajupo strani, to je era globalizacije koja sobom nosi i prednosti ali iposljedice. Bosna i Hercegovina nije izolirana iako je njena materi-jalna i finansijska moć ograničena i nedostatna da bitnije usmjeravanjene tokove i nalazi izlaze iz stanja u koje je dovedena. Ovonapominjemo kao činjenicu, jer se privredna struktura nije još niod ratnog razaranja oporavila a zapala je u novu recesiju i izazovekojim nema adekvatne kapacitete da se nosi i suprotstavlja. Istiniza volju, kriza se najvidljivije reflektira kroz ekonomski sistem,kroz potrošački ambijent, ali i kroz socijalni status stanovništva jerveliki broj građana ostaje bez posla a time i bez izvora prihoda. Krizaje istovremeno i šansa za nerazvijene zemlje da poduzmu niz mjerakoje će omogućiti racionalniju organizaciju ali i da uspostave iznovasvoj ekonomski i socijalni sistem na prednostima kojim raspolažu.

S obzirom na sveobuhvatnost krize većina vlada pokušavanaći načina da ublaži njene posljedice na stanovništvo i njihovmaterijalni i socijalni položaj. Neke od tih zemalja ulažu dodatnasredstva kojim raspolaže u ublažavanje posljedica ili pak u pod-sticanje rada i razvoja kako bi se sačuvalo što više radnih mjestai kako bi građani tih država imali egzistenciju. S pravom bismo moglikonstatirati da nema odgovorne vlade koja nije sačinila niz mjerai postupaka i koja nije suočena sa stvarnim činjenicama i pokaza-

164 PREGLED

teljima obima i dimenzije privrednog i finansijskog poremećaja.Bolji analitičari znaju da je kriza produkt razvijenih zemalja i dasu je one i njihovi finansijski sistemi generirali. Također je poznatačinjenica da će mnogo veće posljedice imati i osjetiti građani i ne-razvijene države.

Bez obzira na moguća opravdanja, izgleda da naše vlasti nisusvjesne stanja i dubine koja je zahvatila sve pore društvenog i priv-rednog života. Prvo su prešućivale i zataškavale obim i dinamikukrize. Nisu raspolagale podacima i pokazateljima koji ih upućujuna dimenzije i razmjere krize, koja se, sasvim sigurno, proširilai zahvatila sve privredne ali i društvene subjekte i sisteme, a timei građane Bosne i Hercegovine. Navedena konstatacija je utolikoznačajnija ako se ima u vidu ionako mala ili slaba zaposlenost kodnas, relativno nizak nivo investicija i prevelika zaduženost građana.Ekonomska kriza pomno pokazuje da naše vlasti ne vladaju proce-sima i odnosima već da se služe najprimitivnijem oblicima vladanja,gdje se upravlja ljudima a ne procesima. Ta vladavina se ostvarujepomoću monopola, ne sile već manipulacije, ideologizacije, iskriv-ljivanja slike stvarnosti i proizvođenjem konflikata različitogintenziteta, koji ne doprinose rješavanju pitanja od interesa zagrađane. Takva vlast djeluje parcijalno, dezorijentirano, bez programai strategije rješavanja pitanja koja su u njenom domenu i nadlež-nosti.Vlade, umjesto da vladaju, proizvode krizu svoga rada iostanka, šire nepovjerenje, apatiju, bezizlaznost i beznađe. Stanjehaosa je otud koncept vladanja koji je već duže vrijeme na sceni,a ne rješavanje pitanja od interese za građane i njihove privrednei društvene subjekte. Time se amnestiraju za poteze i mjere i nemajuodgovornost za vršenje vlasti pred građanima i biračima. Nisuim na raspolaganju sredstva kojim mogu ostvarivati i realizirati svojustrategiju. A glavni nedostatak se ogleda u odsustvu političke podrškeza rad, izuzev za konstituciju i podjelu funkcija. Pored nedostatkapolitičke podrške i jasne strategije, vlasti nemaju na raspolaganjumehanizme koje su normalni za njihov rad. Finansijski sektor ikapital kontroliraju strani faktori. Vlasti posežu za traženjem pomoćida same sebe izdržavaju. Pa kako je onda moguće očekivati od istihda pomognu privredne subjekte i građane. Nijedna banka nije ukontroli i na raspolaganju domaćim vlastima. Snažan mehanizam

165PREGLED

vlasti i vladanja dat je drugom i ko zna pod kojim uvjetima.Vlastnije više ni partner stranim bankama, ona je samo njihov komitent idužnik. Stoga je razumljivo zašto naše vlasti vladaju ljudima, a neekonomskim i finansijskim procesima kao što to rade sve razvijenijei demokratske vlade i zemlje.

Ono za što ne postoji opravdanje jest činjenica da naše vlastinemaju ni podataka o stanju privredne strukture i njihovim teškoćamai potrebama a da ne govorima o finansijskim tokovima i zaduže-nostima građana. Ako nema mehanizama, vlast nema opravdanjada nema podataka i da ne zna kakvo je stanje privrede i kolika i kakvaje zaduženost građana.

One mehanizme i mjere koje vlade mogu poduzeti očito ili neznaju ili ne žele. Da bi se aktivno suprotstavile krizi i da bi našle izlaz,vlasti u Bosni i Hercegovini moraju promijeniti vrijednosni sistemili matricu svog funkcioniranja po kome je nacija glavni kriterijvrijednosti. Umjesto iluzornih i emocionalnih koncepata nužno jeponuditi ekonomska rješenja koja su u interesu građana, a time idržave. Zbog toga je neophodno prići definiranju nacionalnih ciljevazemlje u kojima je egzistencija, rad, vrijednost, privlačenje stranihulaganja, obrazovanje i stvaralaštvo na prvom mjestu. U realizacijitih ciljeva, bez obzira na parcijalne domete, vlasti će djelovatijedinstveno i na dobrobit svih građana. Da bi se bar donekle ublažileposljedice finansijske krize, nužno je liberalizirati tržište rada, ito svih kategorija i oblika. Država svojim mjerama može dopustitislobodu rada i stvoriti ambijent u kome će podsticati građane na radi slobodno ulaganje i plasiranje vlastitog, ali i stranog kapitala.Umjesto ambijenta rada, vlasti svih nivoa oblikuju socijalnu politikukao potrošnju, koja se svodi na davanja, a ne na investiranje.Obećanja i mjere koje su neizdržive za privredu i radnike, aodnose se na prava boraca, branitelja, penzionera i drugih skupinakoje ne privređuju već troše, nužno je svesti u okvire otvaranjamogućnosti njihovog rada pod povoljnijim uvjetima, a ne samodavanja i zahvaćanja kvalitetnog novca iz privrede koji ide upotrošnju. Vrući novac, kojim se danas kupuje socijalni mir, dodatnousložnjava ekonomsku krizu kod nas i dodatno opterećuje i privredui građane. Nužno je učiniti raskid s prošlošću i otvoriti perspektiveradu, a ne raznim preprekama i administrativnim mjerama onemo-gućavati svaki vid rada i privređivanja građana.

166 PREGLED

Pored liberalizacije tržišta rada, nužno je uspostaviti stimulativnuporeznu politiku, a ne represivnu kakva je na djelu. Za poreznisistem svaki privredni subjekt je delikvent i objekt za uništavanjeodnosno onemogućavanje poslovanja. Umjesto servisa privredei građana, porezni organi su represivno-likvidatorski mehanizamkoji u svom radu ima prvu mjeru onemogućavanje rada privrednogsubjekta. Takav represivno-agresivni mehanizam ne poznaje novijapovijest poreznog sistema kao što je model koji je instaliran kodnas. Ako je Konvencija o ljudskim pravima sastavni dio Ustava BiH,onda je pravo na rad osnovno i temeljno ljudsko pravo. Nikakavorgan, bez obzira na njegovo nominalno ime, nema pravo da onemo-gućava ljudima pravo na rad i zaradu. Svako zatvaranje radnjeili pravnog subjekta od poreznih organa odnosno vlasti je ustvarineustavni akt i čin usmjeren na kršenje ljudskih prava i njihovogdostojanstva. Porezna politika treba biti podsticajno-usmjeravajućai konsultantsko-stručna institucija privrednih subjekata i građana.Arogancija koja vlada u sferi porezne politike proizlazi iz činjeniceda ona djeluje dezorijentirano i besciljno kako bi samo namirila sebiodnosno budžetima sredstva bez obzira na cijenu i posljedice postrukturu privrede i građana. Nerealnim a skoro i nemogućimizdavanjima iz budžeta vlasti odgađaju probleme, kupuju socijalnimir i stvaraju još veće dubioze koje će se kao bumerang vratiti ivlastima ali i građanima, pa samim time i svim socijalnim katego-rijama stanovništva koje misle da ovakvim mjerama štite svojekonomsko-socijalni status i egzistencijalni minimum.

Ne mogu se zatvarati oči pred stvarnošću. Vlast je u funkcijigrađana i privrednih i društvenih subjekata. Zato treba vladatistvarnim stanjem i pokazateljima. Nužno je da zna koje mjere možepoduzeti i s kakvim efektima. Ambijent nije posljedica njenenemoći, već neznanja i nehtijenja. Zato je nužno da poduzme nizmjera koje stimuliraju rad, a ne potrošnju, da stvori povjerenjegrađana i privrednih subjekata u svoje mjere i namjere, da budesuučesnik procesa krize koji će moći bar kontrolirati one mjere iefekte koji su u njenoj nadležnosti i mogućnosti. I konačno, vlast jeu prilici da na adekvatan način ne samo sačini antirecesijskeprograme nego i da umjesto raznih smanjenja trošenja na izdržavanjeadministrativnog aparata stvori efikasne i funkcionalne institucije

167PREGLED

koje su potrebne vremenu i uvjetima novog načina realizacijeobaveza i prava koje imaju na različitim nivoima. Na taj način bise vratilo povjerenje građana u vlast, a same državne institucijebile efikasne i funkcionalne. U suprotnom, vlast u budućnostineće imati ko birati. Mladi i sposobni građani će napustiti zemlju,a privredni subjekti svoje poslovanje prenijeti u one države kojeimaju razumijevanja i povjerenje u njihov rad i poslovanje.

Kriza i obrazovanje

Nije u krizi samo ekonomski sistem, već i drugi sistemi ilipodsistemi, kako bi to funkcionalisti objasnili. U našim uvjetimaobrazovanje je bez cilja i upotrebljivog znanja. Privredni kapacitetine određuju sadržaj obrazovanja, niti usmjeravaju potrebe obrazovnihinstitucija. Obrazovanje služi samo sebi, razvija nelojalnu konku-renciju, reproducira kadrove koji nikome ne trebaju, i time stvaraveliku iluziju važnosti i značaja obrazovanja. Umjesto temeljiteanalize stanja u obrazovanju i na bazi stvarnih pokazatelja i potrebapoduzimanja mjera, otvaranja široke rasprave o kadrovskom poten-cijalu koji je najveći kapital jedne zemlje, kod nas se obrazovnisistem urušava. Urušavanje je počelo ratom, a potom se u posljednjihpetnaestak godina nastavlja putem parcijalizacije obrazovanja,segregacije, zatvaranja u lokalne razine i osnivanjem bezbrojnekompetentnih obrazovnih institucija. Da apsurd bude veći,danas se ne zna koji je program važeći, ko ga koncipira i donosi,na kojim vrijednostima on počiva, kako se uspostavlja i ostvarujedruštvena kontrola odnosno vrijednosni sistem. Pored famoznogeufemizma kao što je “humano preseljenje” za najteži obliketničkog čišćenja, uveden je i termin “dvije škole pod jednimkrovom” sa značenjem ne etnička čistoća nastavnog sadržaja, većetničko nepodnošenje i obrazovanje na osnovama mržnje, netole-rancije i nepriznavanja drugog i drugačijeg. Da apsurd bude veći,promotori takvog segregacijskog obrazovanja su političke grupacijekoje vrše vlast već skoro petnaest godina i koje bez ikakvih posljedicai po svoje izborne rezultate ali i po sudbinu mladih kreiraju politikupodjele, na tim osnovama dobijaju izborni legalitet. Obrazovanjeje jedna od najvažnijih sfera društva i prevladavanja krize u toj

168 PREGLED

sferi je u suštini izlaz iz stanja u koje je jedno društvo dospjelo. Krizumogu prevazići sposobni i obrazovani kadrovi.

Bolonjski proces u krizi

U sferi visokog obrazovanja nastala je euforija koja se ogledau verbalnim izjavama i potezima da je uveden i uspostavljenBolonjski proces studiranja. Reklo bi se ništa novo s obzirom nato da su proces promjena načina i sadržaja studiranja prihvatileskoro sve zemlje Evropske unije. U sadržajnom smislu međutimpostoje velike razlike u načinu studiranja i primjeni Bolonjskogprocesa kod nas i u zemljama razvijene Evrope. Te razlike seogledaju prije svega u sljedećem. U sferi visokog obrazovanja kodnas, i to na svim univerzitetima, nekritički se prišlo Bolonjskomprocesu. Umjesto kvaliteta i podizanja standarda obrazovanja,naši univerziteti su zatonuli u administrativne sheme iz kojih neznaju naći izlaz. Umjesto promjene nastavnih sadržaja i povećanjakvaliteta i studija i nastave, dobili smo normativizam i proceduralneforme koje su umjesto kreacije novih znanja prevagnule ka nomi-nalizaciji, neracionalizaciji i urušavanju i dostignutih obrazovnihstandarda u ranijem periodu. Razvijene zemlje su svoj obrazovnisistem prilagodile potrebama ekonomskog i društvenog sistema,smanjile neracionalne programske sadržaje i povećale upotrebljivostobrazovanja i znanja. Kod nas nijedan od bitnih elemenata nijeuspostavljen niti postavljen kao cilj. Prolaznost nije kvalitet, proce-dure nisu smanjenje neracionalnih i neupotrebljivih znanja. Novetehnologije traže upotrebljivija i primjenjivija znanja, kojih minemamo. I konačno, školujemo kadrove za nepoznate subjekte iprivrednu strukturu koja je nerazvijena ili nema potrebe zakvalitetnim i upotrebljivim znanjem. Nastala je hiperprodukcijaobrazovnih programa i sadržaja niskog kvaliteta, bez akreditacijei naučno osmišljenih sadržaja i ciljeva, koji podrazumijevaju cjelinuobrazovnog profila.

Visoko obrazovanje je krenulo putem sa koga povratka nema,i to ka sunovratu. Vjerovatno će radikalni zahvati i privatni fakultetii univerziteti konačno odnijeti prevagu i naći izlaz iz sadašnjegzačaranog kruga. Vjerovatno je to nekom i bio cilj. Zato su u pravu

169PREGLED

kritičari kad kažu da intelektualci nisu znali naći put kojim će samiići. Efekti su pogubni po mlade konzumente znanja. Stare navikeće s novim shematizmom i pragmatizmom bez stvarnog novogsadržaja i kvaliteta doprinijeti da državni univerziteti budu margi-nalne obrazovne institucije.

Kako prevazići stanje krize

Kako naći put izlaska iz krize pitanje je koje je i teorijske alii praktične naravi. Zasada ne postoji jedinstvena formula. Svakazemlje za sebe traga za mjerama i putevima oporavka i privredei društva. Da bi se mogle poduzeti ili programirati mjere i postupci,nužno je poći od spoznaje o stvarnoj dimenziji i uzrocima krize,o mogućnostima i potencijalima kojim raspolaže neka zemlja.Ekonomski teoretičari su uspostavili i dugoročne i kratkoročnestrategije upravljanja i programiranja krize i njenog prevladavanja.S društvenog aspekta se postavlja pitanje ko je nosilac promjena,koje snage i akteri, u kom smjeru one idu. Poznata je istina dapromjene ne znače i nešto bolje, za takav tok potreban je koncept,organizacija i vizija. Za retrogradne promjene je dovoljna stihija,apatija, mržnja. Historija je učiteljica života, u našim uvjetimaona postaje vizija, ali u iskrivljenom ogledalu. Iz historije seuzimaju pouke kako se stvari ne bi ponavljale, a kod nas se oneupravo interpretiraju u svjetlu izravnavanja računa u sadašnjostiza dešavanja u prošlosti. Napustiti utabani hod negativnog kretanjaje mnogo teže od izazova i napretka koncipiranog u izlaznoj strategiji.Snagama koje nude retrogradnost ne odgovara promjena. Onežele držati svoje sljedbenike u rezervatima nacionalnih ideologijakao instrument za manipulaciju i ostvarivanje programskih sadržajakoje je drugi svijet napustio i okrenuo se napretku, demokratiji iljudskim pravima, iz čega su se razvile i demokratske slobode idemokratski sistemi i tipovi vlasti. Samo demokratske vlastiimaju snage suočiti se sa istinom i spoznajom o sebi. Zato su oneu stanju da programiraju promjene u željenom pravcu i da buduu funkciji svojih građana i njihovih interesa i potreba. Dakle,kriza je i šansa za izlazak iz stanja koje je neodrživo. Izlazak ilisuprotstavljanje njenim efektima znači zaokret u strukturalnim

170 PREGLED

društvenim vrijednostima i načinima realizacije funkcija kojeimaju institucije društva i države. Najsnažniji nositelj promjenasu političke snage koje imaju zadaću, ali koje nude viziju svojihnastojanja u procesu mijenjanja stvari i odnosa. Građani su ti kojibiraju ponuđeno, koji legitimiraju politiku i njene predstavnike.Konačno, oni su odgovorni ne samo za izbor nego i za sudbinu, neviše svoju, već svoga potomstva i generacija koje žele ubrzaneprocese progresa i napretka.

171PREGLED

UDK 005.57

Tatjana Lazić

POLITIČKI STIL I POLITIČKI TEMPERAMENT

POLITICAL STYLE AND POLITICAL TEMPERAMENT

Sažetak

Autor analizira politički stil i politički temperament u kontekstuspecifičnog individualnog ponašanja, kolektivnog sistema vjerovanjaili modela grupnog ponašanja dovodeći ih u vezu sa predstavnicimapolitičkih elita i političkih partija. Autor nastoji da pronađe vezuizmeđu ličnih karakteristika i vještina i načina ispoljavanja iispunjenja specifičnih političkih interesa.

Ključne riječi: politički stil, politički temperament, političkakultura, politički skandali i afere, politički govor

Summary

The author offers an analysis of political style and politicaltemperament in the context of a specific individual behavior,collective system of beliefs or model of group behavior, by bringingthem in connection with the representatives of political elites andpolitical parties. The author attempts to find a link between personalcharacteristics and skills and ways of manifestation and fulfillmentof specific political interests.

Key words: political stcle, political temperament, politicalcultire, political scandals and affairs, political speech

Političko ponašanje pojedinca uslovljeno je dvjema interveni-rajućim varijablama: političkom socijalizacijom i političkom kul-

173PREGLED

turom. Prva varijabla je dinamična i upućuje na proces odgajanjai pripreme pojedinca za akceptiranje i interpretiranje odgovarajućihpolitičkih orijentacija, dok je druga varijabla statična i obuhvataskup znanja i vjerovanja o nekom političkom sistemu. Analitičko-interpretativni diskursi političko-bihevioralnog koda pojedinca kaočlana političke zajednice ukazali su na to da se političko ponašanjezasniva na:

a) društveno uslovljenim stavovima;b) vrijednostima i percepcijama;c) javnom mnijenju;d) crtama ličnosti.Generalno posmatrajući, navedeni indikatori političkog pona-

šanja upućuju na korelacije između političkog stila i političkogtemperamenta.

Politički stil

Simplifikovano određenje političkog stila koji vežemo za javnepolitičke nastupe pojedinca u različitim povijesnim epohama i danaspodrazumijeva elemente komunikativnosti (politička komunikacija),retoričko-pregovaračke sposobnosti i vještine u političkom raz-govoru i lični šarm i osobnost (imidž). Pored individualnog stila upolitici, mogu se nadalje analizirati i stil ureda i institucija, stil jednegrupe ili političke partije i stil nacije. Kada je riječ o nacionalnomstilu, njegove eksplicitne manifestacije najuočljivije su na ravnispoljne politike i međunarodnih odnosa.

Političku kulturu i politički stil objedinjuje normativno-inte-grativna komponenta teleološki usmjerena na analizu ponašanja(političkih) elita. Ova objedinjenost proistekla je najviše zahvaljujućistarijoj funkcionalističkoj školi i njenom predstavniku B. Malinov-skom, koji je kulturu tumačio kao „ogromni aparat prilagodbe,koji vježbom, spremnošću, učenjem o normama i izgradnjom ukusaspaja odgojno i prirodno dano i stvara biće čije se ponašanje nemože odrediti samo proučavanjem anatomije i fiziologije“.1 U

174 PREGLED

1 Klaus von Beyme, Suvremene političke teorije, Stvarnost, Zagreb, 1977,str. 187/188.

funkcionalističku teoriju političkog sistema pojam stila su uveliG. Almond i J. Koleman predstavljajući ga kao kopulu izmeđufunkcija i struktura, ali sa nedovoljno definisanim stilskim nijansamau eksplanaciji načina na koji pojedine strukture obnašaju funkcijeu datom sistemu. Primjera radi, političko-socijalna fragmengracija(fragmentacija i integracija) inicira kreiranje fragmentarne političkekulture, odnosno razjedinjenih političkih kultura i stilova koji su zbogodsustva konstruktivno-operabilne političko-kulturne matrice uprocesu permanentnog mimoilaženja, divergencije i kolizije. Poli-tički i socijalno urednija društva na Zapadu konfliktne potencijalenastoje redukovati i akomodirati u politički konstruktivne političko-diplomatske aktivnosti preusmjeravajući negativnu socijalnuenergiju izvan umjesto unutar društva.

L. W. Pye i S. Verba politički stil u okviru političke kulture vežuza dva aspekta političkih sistema vjerovanja:

„a) na formalne kvalitete sistema vjerovanja koje su vrstomi načinom predstavljene u uvjerenjima, i

b) na neformalne norme interakcije koje regulišu vrstu ukojoj se primjenjuju temeljna uvjerenja u politici“.2

Konsekventno tome, slijedi da se norme stila, bez obzira napluralnost političkih akcija i procesa, dedukuju iz statusa quokonvencionalnog ponašanja i stavljaju u službu konzerviranjaodređenog ponašanja i fiksiranja poželjnog političkog držanja inastupa. Međutim, neopravdano je politički stil redukovati i uslov-ljavati „bitnim tipom djelujućih državnika“3 a da se u obzir ne uzmui politički stilovi dominantnih političkih partija inkorporirani u poli-tičke programe i iz njih izvedene političke orijentacije, koje djelujude/stimulirajuće na političku participaciju i involviranost građanau aktuelne političke procese unutar društva i državni politički stilprepoznatljiv u pragmatičnom kontekstu spoljne politike.

U tom smislu dva osnovna politička stila su ideološki, kojiobuhvata „duboku afektivnu odanost jedinstvenom i eksplicitnomnizu političkih vrijednosti koje pokrivaju ne samo političke događaje

175PREGLED

2 Ibidem, str. 196.3 Ibidem, str. 198

već i život u cjelini“4, i pragmatički stil, koji je komplementaranVeberovom ciljno-racionalnom djelovanju i sastoji se od „evaluacijeproblema u okviru njihovih pojedinačnih značenja, a ne u okvirunekog preegzistirajućeg općeg svjetonazora“.5 Iz ovog proističeda je prvi stil karakterističan za autoritarna i totalitarna društva, dokse drugi stil vezuje za evroatlantske demokratije. Osnovnu distinkcijuizmeđu ova dva politička stila prema S. Verbi je moguće uočavatiposredstvom prisutnog modela vjerovanja (zatvorenog ili otvorenog)i preovladavajućeg modela političkog ponašanja (instrumentalnogili ekspresivnog/afektivnog). Otvorena vjerovanja podložna sulakšoj transformaciji koja nastaje pod uticajem otvorenog protokainformacija u političkoj interakciji i spremnosti na kompromis ikonsenzus. Sa druge strane, političko ponašanje koje se manifestujekroz svoju ekspresivnu ili instrumentalnu formu zapravo deskribirarelaciju politike i cilja u smislu poimanja političke djelatnosti zbog njesame (politika zbog politike kao svojevrsni politički larpurlartizam),odnosno politike kao sredstva ostvarivanja nekih drugih relevantnihciljeva života. S obzirom na to da politiku poimamo kao prevashodnointeresnu djelatnost, uočljivo je da instrumentalni politički stildominira savremenom političkom praksom. O takvim i sličnimpoimanjima političke pragmatike, a u kontekstu nomenklature opolitičkim stilovima, R. Hariman je segmentirao četiri dominantnapolitička stila:

a) realistički stil, b) dvorski stil, c) republikanski stil, i d) birokratski stil.6

U modernoj političkoj nauci okosnica realpolitike eksplicitnoje obrazložena u Makijavelijevom Vladaocu čiji je politički stilkombinacijom osobina agresivnog, nasilnog, snažnog lava i

176 PREGLED

4 Vladimir Vujčić, Politička kultura i socijalizacija, Alinea, Zagreb, 1993,str. 16.

5 Ibidem, str. 16.6 Opširnije u: Robert Hariman, Political style: The Artistry of Power,

Paperback, University of Chicago, 1995, str. 4-6.

pritvorne, lukave, prepredene lisice7 utemeljen na realpolitičkoj,racionalno-pragmatičnoj kalkulaciji zadobijanja i uvećanja ličnogpolitičkog uticaja, centrifugalnog po svom karakteru, jer teži, nelibeći se, koristiti se svim raspoloživim sredstvima, osvajanju štovećeg političkog radijusa moći i vlasti. On, vladalac, dakle,„potrebno je da je spreman da se upravlja prema tome kako muvetar i promena sreće naređuju, da se ne odvaja od dobroga kadto može, ali i da ume da pribegne zlu ako to iziskuje potreba“.8

Neki od političkih eponima nastali su po uzoru na markantnepolitičke ličnosti koje su obilježile cijelo jedno razdoblje, kao štoje bonapartizam, jakobinizam, staljinizam, maoizam, tačerizam,reganizam, titoizam itd.

Dvorski stil je fokusiran na ličnost političara, njegove tjelesnei psihološke crte, njegovu osobnost, harizmatičnost koja se iščitavau estetici i pompeznosti njegovog nastupa, neverbalnoj komunikaciji,gestovima, ličnom šarmu, a što sugeriše na proces personalizacijepolitike odnosno medijetizaciju političkih aktivnosti interpretiranihna način da se u fokus pred-meću simboličko-prodajne vrijednostipolitičkih subjekata, njihov stil i temperament koji daju specifičnumirandu političkim akcijama i njihovim konzekvencijama (npr.politički imidž američkog predsjednika).

Republikanski stil, generiran iz vještine besjedništva i retorikestarog Rima, razvija oratorsku virtuoznost u javnom prostoru,njegujući tehnike političko-diplomatskog pregovaranja, građanskevrline, kulturu civilnosti u savremenim parlamentarnim demokratijama.

Birokratski stil, pretpostavljajući strogu vertikalnu stratifikacijudruštvenih veza i odnosa, preferira impersonalnost, pismenu kores-pondenciju, kancelarijski ethos u kome se subjektivnosti supsumirajuu sivilo kolektivizma, formalizam ili specifičnu običajnost ureda,kancelarije iz koje proističe inherentan stil ponašanja, komuniciranjai vladanja.

Dakako, navedene političke stilove u modernom političkommultiverzumu ne percipiramo individualno, kao samostalne, zasebnecjeline, već kao funkcionalnu kombinaciju različitih stilskih atribucija

177PREGLED

7 Opširnije u: Nikolo Makijaveli, Vladalac, Glava XVIII, Beograd, Ušće,str. 73/74.

8 Ibidem, str. 75.

koje u zavisnosti od spleta različitih faktora, kao što su psihološkeosobine ličnosti, preovladavajuća sistemska političko-ideološkaorijentacija, politički interesi, motivi i ciljevi, dolaze do izražajakako u individualnim političkim nastupima tako i u ponašanjupolitičkih grupa, organizacija i institucija.

Politički skandali i afere kao dio političkog stila

Politički skandali i afere nerijetko potresaju političku pozornicukako u zemljama zapadne demokratije tako i u fragilnim tranzicijskimdruštvima. Njihovo objelodanjivanje indikator je da demokratijai njeni korektivni mehanizmi funkcionišu, prije svega sudski sistem,mediji i javno mnijenje. Zapravo, kada je riječ o izgrađenoj demo-kratskoj političkoj kulturi, od javnog mnijenja se očekuje najviše.Način medijske interpretacije političkih afera i skandala imaodlučujući uticaj na način da li će i na koji način javno mnijenjeodreagovati na formiranu političku situaciju kojom se pod lupuupitnosti stavljaju političke arete, u prvom redu moral, pravda iodgovornost, i da li će i kakve konsekvence ta reakcija imati naučesnike afera, odnosno političke partije (u širem kontekstu kom-panije, specijalne interesne grupe i sl.), čije interese oni zastupaju.Kompromitujući politički potezi i, saglasno njima, stvoren negativnipublicitet u većini slučajeva se negativno odražavaju na političkukarijeru protagonista takvih dešavanja i/ili opadanje popularnostipolitičkih partija kojima pripadaju. U tom kontekstu za primjer seuzima afera Votergejt iz 1972. godine, u kojoj su, zahvaljujućinovinarima Bobu Woodwardu i Carlu Bernštajnu, razotkrivenešpijunske djelatnosti Nixonove administracije, što je za posljedicuimalo podnošenje ostavke američkog predsjednika. Njemački kancelarHelmut Kohl je 1998. godine u ime Hrišćansko-demokratske stranke(CDU), koja je u tom periodu bila u koaliciji sa Slobodnim demo-kratima (FDP), pokušao donijeti zakon o legalizaciji prisluškivanja.Zakon je kod javnosti izazvao negativnu reakciju koja je doprinijelaporazu CDU na izborima u Saksoniji9. Ili za primjer uzeti skandal„listopadsko iznenađenje“ kojim se navodi kako su „dužnosnici

178 PREGLED

9 http://www.nin.co.yu/2002-08/0824486.html

predsjedničke kampanje Ronalda Reagana, uključujući HenryjaKissingera, s Irancima potajno sklopili nagodbu taoci-za-oružje.Nagodbom je dogovoreno da će Iranci držati 52 Amerikanca kaotaoce sve do kraja izborne kampanje, kako bi ponizili Cartera itime pridonijeli njegovu porazu na izborima. Taoci su naposlijetkuoslobođeni 20. siječnja 1981. godine, na dan inauguracije RonaldaReagana za predsjednika SAD“.10

Navedeni primjeri ukazuju na to da političke afere i skandaliiz kriptopolitičkog podzemlja demokratije provociraju javnomnijenje da reaguje, involvira se u politički život, te podržava,osuđuje i/ili presuđuje političkim akterima zbog učinjenih političkihpoteza koji teleološki adekvatnom medijskom prezentacijom po-primaju oblik političkog skandala ili afere.

Posljednja decenija prošlog vijeka stavila je tačku na bipolarniduel Istoka i Zapada, nezaustavljivo otvarajući proces amerikanizacijesvjetskog poretka, konsolidaciju razvijenog Zapada u projekatEU, ratne drame na Balkanu i drobljenje kompozicije Varšavskogugovora. Evroatlantska demokratija postavila je principe – orijentireza unutrašnju transformaciju društava koja su prelazila sa planskena tržišnu privredu. Međutim, taj proces, koji je još u toku, nijetekao bez širih i dugoročnih društvenih konsekvenci. Najveći ceh(pored istorijski posmatrano siromašnih zemalja Afrike i LatinskeAmerike) platile su zemlje zapadnog Balkana. Na tim prostorimaratna drama iznjedrila je novu političku strukturu koja je profiliralaposlijeratne tranzicijsko-privatizacijske procese. Ta nova političkastruktura vlastitu političku egzistenciju održava retorikom diskredi-tacije različitosti i političkog cinizma.

Zasnovana na logici nepoštovanja političkog legitimiteta(afirmacija i uvažavanje interesa cjeline političke zajednice), novapolitička oligarhija motivisana je ličnim (parcijalnim) interesomi uspjehom. Njeni pripadnici su „ljudi s ugledom i građanskim zani-manjem koji odjednom hoće biti političari“.11 Analiza njihovih

179PREGLED

10 L. Goodman prema: E. Zgodić, Multiverzum vlasti – za novu kratologiju,Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2009, str. 292.

11 Slavo Kukić, Tranzicija kao pretpostavka utemeljenja nove političke klaseu BiH, u: Status magazin za političku kulturu i društvena pitanja, broj 7, ožujak/travanj, Mostar, 2005, str. 76.

javnih nastupa i izjava ukazuje na to da se politička komunikacijapretežno svodi na oholost, bahatost, međusobne prijetnje i uvredepolitičara koji ugroženost svojih ličnih i partijskih interesa, na tajnačin, podvode pod frazu ugroženog javnog interesa, odnosnointeresa određene socijalne kategorije ili ugroženost nacionalnoginteresa. U takvoj situaciji afere i skandali dobijaju karakter načinavladanja i političkog stila, a politika se pervertira u kriptopolitikukoja projicira „mimikriju fakata i premrežavajući socijalnu zbiljuideološkim maglinama, zapravo, odvikava građane od ethosaautonomije: da slobodno i kritički misle te tako anulira temeljne pret-postavke na osnovu kojih mogu, vlastitom rasudnom moći, reflektiratii zaključivati o stvarima vlasti, države i politike uopće“.12 Aferei skandali „se oslanjaju na politiku jednostavnih osjećaja, kao štosu užitak za voajera, zgražanje moralista, zavist ljubomornog, pačak i gađenje osjećajnog. Korištenje skandala u javnom životujednako je stranici crne hronike koja, ako je dobro vođena, pomažebrojnim novinama da prevladaju teška razdoblja“.13

Osnovna tri elementa političke afere prema I. Vujačiću su: a) razotkrivanje afere (sumnjiv je onaj koji ukazuje na aferu,

a ne akteri afere), b) predimenzioniranje/minimiziranje značaja afere (zavisno

od političkog interesa), i c) zaboravljanje afere (kada više ne donosi političke poene)14.

Funkcija političke afere i skandala u postkomunističkimzemljama je povećanje nepovjerenja prema institucijama vlasti iodržavanje što veće distance između homogeni(zirajući)h nacionalnihinteresa u cilju opstojnosti vlastite političke egzistencije. Konsek-ventno tome, javnost se parcijalizuje, javno mnijenje ne postoji, rastebroj političkih apstinenata, atrofiraju korektivni civilno-demokratskimehanizmi, dok, sa druge strane, pripadnost određenoj političkojstrukturi utiče na preraspodjelu radnih mjesta, javnih funkcija,

180 PREGLED

12 Esad Zgodić, O pervertiranju politike, u: Status magazin za političkukulturu i društvena pitanja, broj 10, jesen, 2006, str. 168.

13 Phillippe Braud, Vrt demokratskih delicija, Disput, Zagreb, 2004, str. 44.14 Ilija Vujačić, Afere kao politički stil, Prizma – mesečne političke analize,

Centar za liberalno demokratske studije, Beograd, 2004, str. 10-15.

poslovnu prohodnost, sistem nagrađivanja i sl. Uz sve to ide iprepoznatljiv stil palanaštva kao „obrazac koji treba podržatisvojim životom, u koji treba bukvalno ugraditi život koji dolaziposle tog obrasca“.15 Palanački stil je stil apsolutne javnosti, apso-lutnog uvida u sve, brisanje granica između javnog i privatnog(intimnog), uzvišenog i prizemnog, moralnog i nemoralnog. „Usvetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja negobiti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kompravcu) nepoželjno je pre svega zato što je obećanje ‘sveta‘, kaočiste negacije palanke, dakle, obećanje stilske polivalencije, a ovapolivalencija je, za palanački duh, čisto otelotvorenje kakofonije,muzika samog pakla.“16

Politički temperament

Prema M. Diveržeu pojam temperamenta u politiku se uvodiiz socijalne psihologije u cilju eksplanacije antagonizama i rascjepau aksiološkom habitusu koji nastaju kao konsekvenca individualnihsklonosti i psihološkog portreta ličnosti. Generalno posmatrajući,temperament karakterišu četiri primarne atribucije: brzina izmje-njivanja emocija (eksplozivnost), intenzitet emocija, opšti tonraspoloženja (optimističan, pesimističan, depresivan) i manifes-tovanje emocija (introvertnost i ekstrovertnost). Među prvimpokušajima dovođenja u vezu karakterističnih crta ličnosti i političkogponašanja, pojam temperamenta se redukovao na korelaciju osnovnihtipova ličnosti u psihologiji (sangvinik, kolerik, flegmatik i melan-holik) i njima izvedenim i primjerenim načinima reagovanja.

181PREGLED

15 Radomir Konstantinović, Filosofija palanke, Nolit, Beograd, 1981, str. 20.16 Ibidem, str. 10.

Dalja istraživanja političkog temperamenta ovaj pojam sudovela u vezu sa teorijom političkog biheviorizma koja analizirai objašnjava na koji način pojedinac reaguje u interakcionom multi-verzumu odnosa referentnog socio-političko-ideološkog sistema. Uskladu s tim, politički temperamenti su analizirani analogno osnovnimpolitičkim ideologijama: konzervativizam (zalaganje za tradicijui perzistenciju referentnog političko-socijalnog poretka), liberalizam(zalaganje za modernizaciju i slobodarski okvir demokratije) irevolucionarizam (potpuna transformacija postojećeg političko-socijalnog sistema).

U svojim istraživanjima socijalni psiholog H. Eysenck je utvrdiodvije koordinate prema kojima je klasičnu podjelu na političkuljevicu i desnicu diferencirao na sljedeći način:

tvrd

mek

Polarizacija „tvrd – mek“ ukazuje na političku egzistencijudijadičkog para desnice i ljevice iz kojeg proističe podjela naradikalne i konzervativne političke elemente. U „tvrda“, međusobnokonfrontirana politička jezgra, ubrajaju se komunisti i fašisti, dokse u „meka“ jezgra ubrajaju socijalisti i konzervativci.

182 PREGLED

Eysenckova podjela međutim ima dvije vrste primjedbi. Prvaprimjedba se odnosi na neprecizirano značenje diferencijacije tvrd –mek, da li se navedena polarizacija odnosi na sociološke ili psihološkerazlike. U političkoj praksi nikako ne možemo prihvatiti redukovanuklasifikaciju na isključivo četiri tipa ličnosti (komunist, fašist,socijalist, konzervativac) zanemarujući pritom razlike u socijalnompoložaju, životnom standardu i drugim socijalnim kategorijama.Daljom analizom binarnog para tvrd – mek stiče se utisak da seprimarno radi o moralnim, svjetonazorskim konfrontacijama, doksu političke konfrontacije sekundarne, izvedene iz ovih prvih. Ukategoriju „tvrdih“ ubrajaju se osobe sa izrazito snažnim i disci-plinovanim duhom, dok bi kategorija „mekoće“ označavala „religiozniduh i moral, u jednoj protestantskoj koncepciji, veoma individu-alistički, zasnovana na volji svakog pojedinca da ispuni svoj zadatak,bez spoljne prinude“.17

U pluriverzumu demokratskog društva, kako je to primijetioN. Bobio u svojoj studiji Desnica i ljevica, centriranje problema uvidu antiteza ili-ili (ili desnica ili ljevica) postalo je neopravdanos obzirom na to da se u političku praksu involvira posredovani prostor– tertium quid (centar), koji prvobitan dijadički par proširuje natrijadičnu strukturu, zadržavajući pritom vlastitu egzistenciju.Uočavanjem tog posredovanog prostora omogućava se razlikovanjecentra bližeg ljevici od centra bližeg desnici, te na taj način unutarljevice umjerenu ljevicu, odnosno unutar desnice umjerenu desnicu.Iskristalisana trijada ljevica-centar-desnica time dobija pentijadnuosnovicu i dalje se širi na ljevicu-umjerenu ljevicu-centar-umjerenudesnicu-desnicu. Kriterijumi diferenciranja uslovljeni su akcepti-ranjem specifičnog svjetonazora koji uključuje posredovanekategorije vrednovanja društvenih ne-jednakosti i relacije izmeđuslobode i autoriteta. Shodno tome, umjereniji politički temperamentposjeduju oni politički subjekti koji u političkoj praksi preferiraju izalažu se za svrhu opšteg dobra i suživota, vrijednosti koje integrišučlanove nekog društva, kompromis i kulturu konsenzusa, dok one

183PREGLED

17 Moris Diverže, Uvod u politiku, Savremena administracija, Beograd,1966, str. 34.

političke subjekte koji teže naglašavanju razlika i radikalnoj socijalnojudaljenosti članova nekog društva karakteriše ekstremnija političkaretorika i njoj inherentan naglašeniji temperament.

Ako se kriterijum razlikovanja desnice od ljevice sastoji urazličitom vrednovanju ideje jednakosti i ako se kriterijum diferen-cijacije umjerenog od ekstremnog desnog krila kako desnice takoi ljevice sastoji u različitom stavu spram slobode, onda se spektrumu koji se pozicioniraju političke doktrine i pokreti može shematskiprikazati u četiri dijela:

a. Na krajnjoj su ljevici pokreti koji su istovremeno i egali-tarni i autoritarni, a njihov najprimjereniji egzemplum jejakobinizam.

b. Na lijevom centru su doktrine i pokreti koji su istovremenoi egalitarni i slobodarski, a danas se za njih koristi izrazliberalni socijalizam kako bismo uključili sve socijaldemo-kratske stranke nezavisno od njihovih političkih praksi.

c. Na desnom centru su učenja i pokreti što su istovremenoi slobodarski i neegalitarni, gdje se ubrajaju konzervativnestranke koje se od reakcionarne desnice razlikuju po svojojpriklonjenosti demokratskom metodu, ali se u pogledu idealajednakosti zalažu isključivo za jednakost pred zakonom,što znači samo dužnost suca da nepristrasno primjenjujezakone, te za jednaku slobodu – minimalni egalitarizam.

d. Na krajnjoj su desnici antiliberalne i antiegalitarne doktrine ipokreti kao što su fašizam i nacizam.18

Treba istaći da pojam političkog temperamenta još nijedovoljno istražen u savremenoj politološkoj literaturi kao samostalanfenomen koji upotpunjuje analitičko-interpretativni okvir političkekulture, već se dovodi u relacije sa ideološko-programskim mani-festacijama raznovrsnih političkih subjekata ili u relaciju sa javnimnastupima pojedinaca u političkoj praksi.

Kada je riječ o javnim političkim istupima pojedinaca političkitemperament se veže uz emocionalni aspekt ličnosti, odnosnointenzitet emocionalnog uzbuđenja i manifestovanja emocija u

184 PREGLED

18 Opširnije u: Norberto Bobio, Desnica i ljevica, Feral Tribun, Split, 1998.

političkom raz-govoru ili retorici koja pretenduje s ciljem dauzbudi, pokrene, zatalasa, isprovocira, mobilizuje javnost da od-reaguje na određeni način ili da odgodi reakciju, pasivizira je,odnosno emocionalno hibernira. Ekstremniji pojedinci i politički lideristoga se u politički vokabular neće libiti da uvedu crno-bijele slikepolitičkih prijatelja i neprijatelja analogno K. Schmidtovoj diferen-cijaciji ovih kategorija, a u cilju osvajanja ili augmentacije političkemoći sa pretenzijom na osvajanje apsolutne političke vlasti. Pers-onalno-psihološko lice ovakvih i sličnih pojedinaca u politici vežemouz pojam egokrata. U ovu problematiku uranjamo oslonjeni na E.Zgodića koji apostrofira: „Egokrate su u politici nezajažljivo opsjed-nute htijenjem vlasti i sticanjem moći: sa svojom psihomentalnomorijentacijom na moć egokrat je osoba koja je ‘...nesputano i sebičnousmjerena na jačanje vlastite pozicije...(ona)...uživa utjecati nadruge, kontrolirati ih i prisiljavati jer pritom doživljava svoju vlastitusnagu‘.“19 Politički temperament egokrata projicira i specifičanpolitički stil koji začarava, zavodi, manipuliše i instrumentalizirakognitivno-afektivno-konativnu subjektivnost koja se redukuje igranulira na nivo konformističko-snishodljivog trabanta egokra-tijskog politikanstva. Kako ističe E. Zgodić: „umjesto da osmišljapolitički program te se izlaže rizicima njegovih (ne)ozbiljenja,egokrat je – suočen sa kritikom vlastita političkog držanja –opsjednut izazivanjem ganutljive sentimentalnosti i produkcijesuzne prisnosti prema sebi. Zna, prema tome, egokrat odglumitiili, pak, istinski doživjeti ljudske slabosti: umjesto rasprave skritičarima – brani se tako što razgolićuje bestidno vlastitu intimui irelevantnu privatnost s plačnim grcajem u grlu, a on je, taj grcaj,kad to zatreba u škripcu, zapravo, glavni protuargument. Nema,dakle, dijaloga – brani se i napada sentimentalnom intimizacijompolitike: pobjeda po svaku cijenu – to je njegov stil, a on jest i izvorištepohlepne moći nad ljudima“.20

Za razliku od harizmatske subjektivizacije politike koja apla-uzivno akcentuje emocionalno angažovaniji i izraženiji političkitemperament, racionalno konstruktivnija politička orijentacija i stil

185PREGLED

19 Esad Zgodić, Multiverzum vlasti: za novu kratologiju, cit. djelo, str. 133.20 Ibidem, str. 134.

su primjereniji pojedincima koji posjeduju sposobnost emocionalnekontrole, odnosno koji su neharizmatični, nenametljivi, odgovorni,usmjereni na konkretnu političku zadaću, kooperativni su i izbje-gavaju negativnu političku retoriku.

Interesantna dimenzija u proučavanju političkog tempera-menta, ali kojoj pristupamo sa dosta opreza i naučne objektivnosti,jesu izučavanja nacionalnog temperamenta, odnosno kulturno-antropološke i sociopsihološke studije o nacionalnom karakteruvelikih sila koje su participirale u Drugom svjetskom ratu (SAD,Velika Britanija, Njemačka i Italija) aktualizovane u radovimaM. Mead, P. Lazarsfelda, E. Froma. Naučna vigilancija prilikomanalize iznijetih teza i podataka u ovim studijama i pokušaja dase iz pozicije savremenosti vrše ista ili slična istraživanja, analize,eksplanacije nacionalnog temperamenta i karakterologije naroda,neophodna je iz razloga što se lako može zapasti u zamke etno-karakterologija, generalija, stereotipa i predrasuda o jednom narodu,odnosno pribjeći neopravdanoj kolektivizaciji autonomnih subjek-tivnosti, a što u krajnjem slučaju vodi pogrešnim redukcionističkimpredstavama i negativnom znanju o ethnosu ili nacionu u cjelini.U nekim savremenim lingvističkim studijama temperament narodase nastoji povezati sa leksikografskim stilom jedne zemlje. U tomkontekstu jezikoslovac i leksikograf T. Ladan ističe sljedećuanegdotu: „Različitim ljudima je dano da napišu nešto o slonu.Čovjek iz socijalističke kulture, recimo Rusije, rekao je da je slonjako dobar radnik i stoga je napisao rad na temu Znanost o slonovimakao radnicima. Nijemac je napisao Uvod u opću teoriju o bivstvuslona, Talijan esej Slonovi i muzika, a Francuz Slonovi i ljubav.“21

U ovom kontekstu lingvistička ekspresija temperamenta dijelomje refleksija matične, ali i političke kulture jednog društva.

U glasovitom djelu Karakterologija Jugoslovena V. Dvor-niković metonimički piše o temperamentu južnoslavenskih narodakao politički strastvenih naroda s pokušajem otklona od popularneili polunaučne psihologije rasa. Naglasak je stavljen na suštinskapsihološka obilježja jugoslovenskog čovjeka s obzirom na geo-

186 PREGLED

21 Definicije riječi ovise o temperamentu naroda, tekst preuzet iz dnevnihnovina Vjesnik, 16. januara 2007, str. 22.

grafsko podneblje i istorijske uslove njegovog razvoja te speci-fičnosti imanentnih antropoloških osobina i socio-kulturnih običaj-nosti. U Heraklitovom duhu Ethos Anthropos Daimon može seistaći da na prostorima bivše Jugoslavije i unutar mikrokosmosatrijadne, a jedne bosanske krčme-kavane-mehane «provejava onobolno, neizrecivo, melanholično, gotovo fatalističko osećanježivota, ali i specifičan inat, zlopamćenje, sladostrastvena osveto-ljubljivost i ironija, sklonost satiri i sarkazmu»22, svi utkani imeđusobno protkani u ćudljivi i zamršeni bosanski temperament,pa otuda percipiramo i neka od obilježja aktuelne politike, ali isvakodnevnog života.

Literatura

Knjige:

1. Beyme von, Klaus, Suvremene političke teorije, (1977),Stvarnost, Zagreb

2. Bobio, Norberto, Desnica i ljevica, (1998), Feral tribun,Split

3. Braud, Phillippe, Vrt demokratskih delicija, (2004), Disput,Zagreb

4. Diverže, Moris, Uvod u politiku (1966), Savremena adminis-tracija, Beograd

5. Dvorniković, Vladimir, Karakterologija Jugoslovena, (1990),izdanje iz 1939, Prosveta, Beograd-Niš

6. Hariman, Robert, Political style: The Artistry of Power,(1995), Paperback, Chicago

7. Konstantinović, Radomir, Filozofija palanke, (1981), Nolit,Beograd

8. Makijaveli, Nikolo, Vladalac, (2006), Ušće, Beograd

187PREGLED

22 Opširnije u: Dvorniković, Vladimir, Karakterologija Jugoslovena (1990)izdanje iz 1939, Prosveta, Beograd-Niš.

9. Vujčić, Vladimir, Politička kultura i socijalizacija, (1993),Alinea, Zagreb

10. Zgodić, Esad, Multiverzum vlasti: za novu kratologiju(2009), Fakultet političkih nauka, Sarajevo

Časopisi:

1. Kukić, Slavo, Tranzicija kao pretpostavka utemeljenja novepolitičke klase u BiH, Status – magazin za političku kulturu i druš-tvena pitanja, (2005), broj 7, Mostar

2. Vujačić, Ilija, Afere kao politički stil, (2004), Prizma –mesečne političke analize, Centar za liberalno-demokratske studije,Beograd

3. Zgodić, Esad, O pervertiranju politike, Status – magazinza političku kulturu i društvena pitanja, (2006), broj 10, Mostar

4. Definicije riječi ovise o temperamentu naroda, Vjesnik od16. januara 2007.

Internet:

1. http://www.nin.co.yu/2002-08/0824486.html

188 PREGLED

UDK 377 +351.742 (497.6)

Mirza Smajić

OBRAZOVANJE I OBUKA POLICIJSKIH SNAGA U BOSNI I HERCEGOVINI

EDUCATION AND TRAINING OF THE POLICEFORCES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak

Krajem 20. i početkom 21. stoljeća sigurnost dobiva novedimenzije shvaćanja i primjene u društvu i državi. Nestankombipolarnosti u međunarodnim odnosima i nastankom multila-teralizma i multipolarizma, zasnovanih na principima integracije,javljaju se novi, savremeni izazovi, i ugrožavanje sigurnosti, štoje zahtijevalo redefiniranje i stvaranje novog oblika shvaćanja nesamo sigurnosti nego i određenih društveno-političkih, ekonomskihi socijalnih faktora, a u cilju iznalaženja odgovarajućih modela istrategija poimanja međunarodnih odnosa. Savremeno shvaćanjesigurnosti ne podrazumijeva samo fenomen vojne moći, već imamnogo širi naučni i društveni značaj. Sigurnosno i odbrambenoobrazovanje na početku 21. stoljeća podrazumijeva novi konceptdjelovanja i primjene praktičnih i teorijskih sigurnosno-odbrambenihiskustava, odnosno reformiranje obrazovnog sistema u iznalaženjuefikasnog metoda suprotstavljanja novim izazovima nacionalnoj(kolektivnoj) sigurnosti država. Novi koncept i metod obrazovanja,zasnovani na međunarodnim iskustvima drugih zemalja, involviranje u sistem obuke policijskih snaga u Bosni i Hercegovini. Unutrašnjeetnopolitičke paradigme međutim prouzrokovale su nepostojanjejedinstvene i neracionalne policijske strukture u Bosni i Herce-govini, što se odrazilo na organizaciju i funkcioniranje policijeu Bosni i Hercegovini.

189PREGLED

Ključne riječi: sigurnost, nacionalna sigurnost, policija,obrazovanje, obuka

Summary

In the late 20th/early 21st century, new dimensions in under-standing and implementing security in a society have appeared.With the disappearance of bipolarism in international relations andwith the emergence of multilateralism and multipolarism, basedon the integration principles, new, modern challenges and threats tosecurity have arisen, and that demanded redefining and creationof a new form of understanding of not only security, but also ofcertain social, political and economic factors, for the purpose offinding adequate models and strategies of comprehension ofinternational relations. Modern understanding of security doesnot only include the phenomenon of military power, but it has afar wider scientific and social meaning. Security and defenseeducation in the early 21st century includes a new concept ofactivities and implementation of practical and theoretical security-defense experiences, that is, reforms of the education system forthe purpose of finding an efficient method of opposing the newchallenges to the national (collective) security of states. The newconcept and methods of education are based on the internationalexperience of other countries and is involved in the trainingsystem of police forces in Bosnia and Herzegovina. However,internal ethnic and political paradigms have prevented theexistence of a unified police structure in Bosnia and Herzegovina,which has had an impact on the organization and functioning ofthe police in Bosnia and Herzegovina.

Key words: safety, national safety, police, education, training

Novi koncept sigurnosti

Čovjek je tokom svoje povijesno-evolutivne epohe stalno bioizložen djelovanju elementarnih prirodnih zakona. U tom smislu

190 PREGLED

teorija sigurnosti razmatra tri vrste faktora ugrožavanja čovjekai njegove sredine: društvene, tehničko-tehnološke i prirodne. Istraži-vanja društvenih faktora potvrđuju istinitost da je u povijesti civili-zacije zabilježen različit odnos čovjeka prema čovjeku, čovjeka premaprirodi i prirode prema čovjeku (Dujović, 2006: 136/137). Iz ovogaproizlazi, a na osnovu raznih historijskih, antropoloških i drugihdruštvenih istraživanja, da je čovjek od svoga postanka prepoznaoodređene vrste ugrožavanja svog ličnog integriteta, svoje zajednice.

Zbog toga sigurnost predstavlja jedan od fundamentalnih iegzistencijalnih fenomena djelovanja ljudskog bića u svim njegovimepohama razvoja, bilo da se radi o sigurnosti pojedinca, zajednice,društva, države ili grupe država, a sve u cilju osiguravanja njegovihosnovnih društvenih vrijednosti za uspostavom, očuvanjem i razvojemsvoga postojanja (Tatalović, Bilandžić, 2005:1). Unapređenjemi primjenom svojih egzistencijalnih potreba čovjek je spoznaonužnost i mogućnost stupanja u interaktivne odnose s drugimpojedincima i društvom. Stoga se „svako udruživanje temelji nabazi interesa i ciljeva pojedinaca i socijalnih sistema, a u skladus oblicima društvenoga djelovanja kroz koje se ti interesi i ciljevinastoje ostvariti“ (Beridan, 2003:22). Odnos čovjeka prema čovjeku,odnosno težnja ka uspostavi i razvoju vlastite sigurnosti kao jedna odelementarnih funkcija živog bića, može ugroziti interese i pravadrugih, odnosno dovesti do niza opasnosti, što za krajnju instancu imanarušavanja međuljudskih odnosa. Kao krajnji ishod toga je pojavada dolazi do konfliktnih1 situacija kao najgore i najdestruktivnijekomunikacije među ljudima.

Dakle, sigurnost kao djelatnost zaokuplja čovjeka još od njego-vog nastanka, sa spoznajom o mogućim faktorima ugrožavanja oddrugih i prirodnih sila (poplave, zemljotresi itd.). Čovjek je oduvijektežio da sam ili putem integracionih veza sa ostalim individuama ilizajednicama uspostavi sigurnosne mehanizme kao elemente zaštiteličnog ili pak kolektivnog integriteta. Težnja ka univerzalnoj slobodi,odnosno stalni pokušaji da putem raznih oblika društvenog djelovanja

191PREGLED

1 „Konflikt (conflictare – udarati što od što; boriti se), sukob, spor, raspravakoja prijeti da će se još više zaplesti, borba, rat, oružani sudar“ (Beridan, 2003:17).

uspostavi apsolutnu sigurnost, rezultirala je divergentnim i društvenoneprihvatljivim normama ponašanja. Ne postoji apsolutna sigurnost.Moguće je postići određeni stupanj sigurnosti koji zadovoljava iomogućava uvjete normalnog života, bez izvanrednih i nepred-vidivih situacija ili događaja. Ipak, u savremenim međunarodnimodnosima, kada su države suvereni nosioci vlasti sa svojim instru-mentima prisile (vojska, policija i drugi organi), sigurnost trebada predstavlja „prvenstveno njenu sistemsku djelatnost... suštinski,to je stanje u kojem je obezbijeđen uravnoteženi fizički, duhovni,društveni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajedniceu odnosu prema drugim pojedincima, društvenim zajednicama iprirodi“ (Abazović, 2002:2).

Stalnim progresom društveno-političkih, ekonomskih, socijalnihi sigurnosnih odnosa, koji su rezultirali razvojem subjekta među-narodnih odnosa2, sigurnost dobiva univerzalno značenje. Time sepojam sigurnosti obilježava kroz dva osnovna aspekta: „a.) funkciju,djelatnost države, društva i pojedinca, i b.) stanje u odnosima međudržavama, stanje unutar jedne države, među ljudima, odnosno stanjeu prirodi i kosmosu spram života općenito“ (Beridan, 2007:100).

Sigurnost u savremenim uvjetima, a pod utjecajem raznihglobalnih mehanizama, „upućuje na saznanje kako permanentnorastu potrebe svestranog i sve većeg povezivanja i međuzavisnostisavremenog globalnog društva“ (Dujović, 2006:142). Iz togaproizlazi da je sigurnost kao interdisciplinarni pojam našao primjenuu sferi gotovo svih društvenih djelatnosti. Prema tome, možemogovoriti o sljedećim kategorijama sigurnosti:

1. vojno-odbrambena sigurnost; 4. politička sigurnost;2. privredna sigurnost; 5. socijalna sigurnost;3. ekološka sigurnost; 6. privatna sigurnost i dr.

192 PREGLED

2 Imajući u vidu da Radovan Vukadinović pod subjektima međunarodnihodnosa podrazumijeva države, međunarodne organizacije, međunarodne priv-redne organizacije, različite pokrete, crkve, nacije, grupe ljudi i čovjeka kaopojedinca (Vukadinović, 1998).

Razumijevanje savremenog svijeta, zasnovanog na principimaintegracije ili pak dezintegracije i ekonomskog i finansijskogokruženja, podrazumijeva i novu ulogu državne politike, prvenstvenona području sigurnosti, ali i u drugim područjima, kao uvjet opstankadržave i zadovoljenja njenih temeljnih interesa. Savremeno shva-ćanje sigurnosti podrazumijeva multidisciplinarni pristup odnosnoposmatranje sigurnosti kroz četiri općeprihvaćena nivoa: nacionalni(državni), međunarodni, regionalni i globalni nivo sigurnosti (Tata-lović, Bilandžić, 2005:10-15). S tim u vezi, današnji pravac razvojasigurnosti kreće se od nacionalnog, preko međunarodnog, pa doglobalnog sistema sigurnosti, jer funkcioniranje multipolarnogsvijeta zahtijeva veću međuzavisnost i interakciju određenihmeđunarodnih subjekata.

Savremene međunarodne odnose karakteriziraju novi obliciglobalizacije, utemeljeni kao „transgranični proces koji zahvatapolitiku, demografiju, ekonomiju, ekologiju, sigurnost, komuniko-logiju, kulturu...“ (Ćurak, 2002:55) Na osnovu prethodnog proizlaziglobalno udruživanje i stvaranje savremenih sigurnosno-političkihinteresa. Novi model koegzistiranja međunarodnih odnosa, nakonkraja ere bipolarizma, karakteriziraju značajne promjene u geo-strateškom, geopolitičkom, geoekonomskom te u kulturnim i drugimokruženjima kao posljedica procesa globalizacije. Savremene teorijemirovnih i sigurnosnih studija slažu se u ocjeni da multipolarnisvijet karakteriziraju pojedini elementi dosadašnjih procesa globali-zacije: globalni gospodarski sistem, komunikacije i medijska mreža,globalna kultura, proširenje znanja, tehnološke i informatičkeinovacije, veća međuzavisnost odnosno veća interakcija međudržavama itd. (Grizold, Kopač, 2007:25) Nestankom bipolarnogsigurnosnog sistema, koji su prvenstveno karakterizirali vojniinstrumentarij i rat kao glavni izazov sigurnosti, nameću se potreberedefiniranja nacionalnih i kolektivnih sigurnosnih koncepata iizvora nesigurnosti. Početak 1990-ih karakterizira ideja miroljubivekoegzistencije i odsustvo ugrožavanja sigurnosti i mira ratom,međutim „u vrlo kratkom roku, s hladnog rata smo prešli na vrućimir“ (Donnelly, 2004:19).

Ako analiziramo sigurnost kroz historiju, vidjet ćemo da jevećina država svoju sigurnost zasnivala na vojnim elementima,

193PREGLED

aktivnostima i organizaciji (vojnoj politici3). No pod utjecajemglobalnih zbivanja na određene društvene djelatnosti i odnosemeđu državama sigurnosna djelatnost se organizira i provodi krozsistem – nacionalnu sigurnost. S tim u vezi, pojam nacionalnesigurnosti treba razumijevati kao stanje i djelatnost određene države,s njenim cjelokupnim funkcionalnim društvenim sistemom, pod-sistemima i organima, ka ostvarivanju nacionalnih (državnih)ciljeva, čime bi se osigurali i poštivali osnovni principi građanskihsloboda i prava, teritorijalni integritet, suverenitet, te politička,pravna, socijalna, ekonomska i ekološka dimenzija funkcioniranjaunutarnjeg i vanjskog sistema (Grizold, Tatalović, Cvrtila, 1999:8).

Novonastali uvjeti, međutim, karakterizirali su novu ulogusnaga sigurnosti i izazove, što je zahtijevalo redefiniranje i stvaranjenovog oblika sigurnosne arhitekture uz podršku određenih društveno-političkih, obrazovnih i ekonomskih faktora u cilju iznalaženjaodgovarajućih modela i strategija poimanja međunarodnih odnosai sigurnosti. Savremeno shvaćanje sigurnosti ne podrazumijevasamo fenomen vojne moći, već ima šire naučno i društveno značenjeu svim društveno-političkim podsistemima i djelatnostima, pa iztoga proizlazi da su pojam sigurnost i njegove ugroze po svojojprirodi nevojni4. Pod utjecajem raznih faktora na razvoj sistemasigurnosti termin nacionalna sigurnost dobiva nova obilježjaprimjene i shvaćanja unutar konverzacije savremenih državnihpolitika. S tim u vezi, promišljanja savremenih izazova sigurnostidominantno utječu na kreiranje sigurnosne politike mnogih država,što rezultira stvaranjem „kooperativne i zajedničke sigurnosti(Security Communities) u okviru kojih bi države, pored svojih, u

194 PREGLED

3 U slučaju vojne politike „radi se ponajprije o sredstvima odbrambenepolitike, izdacima i aktivnostima koje je društvo u stanju držati u pripravnosti irazvijati kako bi njegova sigurnost bila zajamčena... stupanj stvarne ili perci-pirane ugroženosti i sigurnosno-politički izdatke, a to su ponajprije sredstvapolitike naoružanja i političke aktivnosti sklapanja vojnih saveza (Nohlen,2001:509).

4 Imajući u vidu razmišljanja Brzezinskog da budući ratovi među razvijenimdržavama (koliko god bili nevjerovatni) ili pak razvijenih protiv manje raz-vijenih (nešto vjerovatnije) neće imati za cilj totalno uništenje protivnika „većrazoružavanje neprijatelja i njegovo pacificiranje“ (Brzezinski, 2004:21).

obzir uzimale i sigurnosne interese drugih država“ (Grizold, Kopač,2007:25). Novi, savremeni izazovi nacionalnoj sigurnosti, posvojoj prirodi su nevojni (organizirani kriminalitet, terorizam,prirodne i humanitarne katastrofe, proliferacija oružja za masovnouništenje, kršenje ljudskih prava i sloboda, ekologija i drugo), apod utjecajem globalnih procesa zahtijevaju šire i fleksibilnijepromišljanje nacionalne i međunarodne sigurnosti nego što je tobio slučaj u vrijeme „antagonizma istoka i zapada“. Prema tome,teorijska promišljanja globalne sigurnosti karakterizira miroljubivakoegzistencija zasnovana na principima integracije, odnosnouspostava zajedničkih sigurnosnih mehanizama kao garanta očuvanjasvjetskog mira i vladavine prava.

Savremene države, kao globalni akteri, svoje nacionalne težnjezasnivaju na integralnoj politici5. Univerzalno shvaćanje pojmasigurnosti u savremenim civilizacijsko-kulturnim odnosima rezultatje inter- i multidisciplinarnosti određenih područja društvenogdjelovanja (vojno-odbrambenog, ekonomskog, privrednog, kulturnog,ekološkog, socijalnog, finansijskog, političkog i dr.) koji su u svevećoj međuzavisnosti i koji koegzistiraju. Objedinjavanjem nazna-čenih društvenih djelatnosti u sistem nacionalne sigurnosti6 državapokušava osigurati vlastitu opstojnost, egzistenciju i funkciju,odnosno povećati otpornost od različitih oblika (vanjskih i unutarnjih)ugrožavanja i povećati kvalitet života cjelokupnog društva. Pret-hodne konstatacije nalažu potrebu nove, redefinirane uloge i mjestanosioca poslova odbrane i sigurnosti (policija, oružane snage, civilnazaštita...). Polazeći od toga, savremene prijetnje nacionalnomsistemu sigurnosti predstavljaju organizirani kriminalitet, terorizam,proliferacija oružja za masovno uništenje, korupcija, ilegalneimigracije, ekološke prijetnje, humanitarne i prirodne katastrofe

195PREGLED

5 Pod integralnom politikom Izet Beridan podrazumijeva „politiku jednedržave odnosno skup njenih osnovnih stavova o svim društvenim djelatnostima,koje se uzajamno prepliću i dopunjavaju u skladu sa zahtjevima vremena iopredjeljenjima vladajućih struktura“ (Beridan, 2007:102).

6 Autor djela „Rukovođenje i upravljanje sistemima sigurnosti“ ističe dasavremene sisteme sigurnosti čini pet međusobno komplementarnih područja:(1) vojno (odbrambeno) područje, (2) političko, (3) privredno, (4) socijalnoi (5) ekološko (Dujović, 2006:142).

itd. Osobitu prijetnju državi predstavljaju političke nestabilnostii krize u zemlji i okruženju, koje su pretežno karakteristične zanovonastale države (Istočna Evropa i u zemljama bivšeg SSSR-a),a manifestiraju se posebno u tranzicijskom periodu. S tim u vezimožemo posmatrati i novu, savremenu ulogu, i mjesto policije usistemu nacionalne sigurnosti imajući u vidu da oružane snagenisu više glavni nosioci poslova sigurnosti, već da se nova ulogaoružanih snaga zasniva na „kooperativnoj sigurnosti“ – saradnjiunutar vojno-političkih saveza i organizacija (NATO, UN, OSCE,EU...), te na miroljubivoj koegzistenciji, učešću u mirovnim ihumanitarnim misijama. Posebna pažnja usmjerava se, međutim, nazaštitu i poštivanje osnovnih ljudskih prava i sloboda te na funkcio-niranje demokratskih institucija vlasti u novoj sigurnosnoj arhi-tekturi. Vodeći se ovim principima, država, kao jedini i glavnilegitimni nosilac vlasti, sa svojim represivnim organima osiguravaosnovne društvene vrijednosti od vanjskih i unutrašnjih izvoraugrožavanja. Ostvarivanjem ovakve funkcije savremeni sigurnosnisistemi ne uključuju više samo ministarstvo odbrane i ministarstvounutrašnjih poslova, već koordinaciju i aktivno sudjelovanje i drugihministarstva (vanjskih poslova, zdravstva, finansija, komunikacijai transporta, industrije, privrede...) te ostalih institucija i službi(carine, inspekcije...) u izradi strategije nacionalne sigurnosti(Spahić, 20087:60).

U novom konceptu izgradnje nacionalne sigurnosti policija8,kao legitimni državni organ, zauzima prioritetno mjesto, kao i važnuulogu u ostvarivanju vladavine prava u društvu i državi. Stoga bismomogli ukazati i na savremenu ulogu policije u sistemu sigurnosti,što podrazumijeva zaštitu državne granice (u bivšim komunističkimi socijalističkim državama je bilo uobičajeno da vojska štiti državnugranicu), naglašeniju preventivnu funkciju (bavljenje uzrocima,

196 PREGLED

7 Spahić, Taib, Magistarski rad: Sigurnosni aspekti demokratske kontrolepolicije u Bosni i Hercegovini, odbranjen na Fakultetu političkih nauka, Sarajevo,17. 7. 2008.

8 Policija je izvršni organ vlade koji je u skladu sa zakonskim ovlaštenjimazadužen za održavanje unutrašnje sigurnosti u društvu, uz korištenje legitimnihsredstava prinude, te poštivanje univerzalnih vrijednosti ljudskih prava i slobodasvakog čovjeka (Masleša, 2001:176).

a ne posljedicama), odnosno veću saradnju s građanima i lokalnomzajednicom (Spahić, 1998:61), ostvarivanje funkcije policije puteminstitucionalne saradnje s drugim nosiocima poslova sigurnosti(privatne zaštitarske i detektivske agencije), veća međunarodnapolicijska saradnja u predmetima težih krivičnih djela, djela terorizmai organiziranog kriminaliteta te razmjena podataka i iskustavaunutar INTERPOL-a i EUROPOL-a.

Sistem unutarnje/javne sigurnosti Bosne i Hercegovine

Dok je većina evropskih zemalja zasnivala i gradila svojupolitiku na principima integracija, bivša Socijalistička FederativnaRepublika Jugoslavija (SFRJ) se nalazila u procesu disolucije, štoje proizvelo rat sa nesagledivim i kataklizmičkim posljedicamapo društvo i državu Bosnu i Hercegovinu. Prema Vašingtonskomsporazumu i Bečkom sporazumu (mart 1994. godine) FederacijaBiH je administrativno podijeljena na deset kantona. Potpunauspostava mira i okončanje rata u Bosni i Hercegovini postignuto jemirovnim pregovorima koji su održani od prvog do 21. novembra1995. godine u Daytonu,9 Sjedinjene Američke Države. Mirovnipregovori su završeni parafiranjem Okvirnog mirovnog sporazuma21. novembra 1995. godine u Daytonu, koji je zvanično potpisan14. decembra 1995. godine u Parizu (Pejanović, 2005:40-75). Naosnovu mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina se sastoji oddva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.Naknadnom arbitražom uspostavljen je Distrikt Brčko (1999).Prema Ustavu BiH (Aneks 4) u njoj žive tri konstitutivna naroda(Bošnjaci, Srbi i Hrvati) i ostali, a međunarodna zajednica institu-cionira svoju moć uspostavom Ureda visokog predstavnika (OHR).Time Bosna i Hercegovina počinje svoj tranzicijski put od post-konfliktne do savremene države. Jedini zajednički cilj u ovakosloženoj državi jesu euroatlantske integracije, koje ne predstavljajujednosmjeran put. Pred Bosnom i Hercegovinom nalazi se niz

197PREGLED

9 Mirovni pregovori u Daytonu su održani pod pokroviteljstvom SAD-a,Njemačke, Francuske, Rusije, Velike Britanije, odnosno Evropske unije, kojesu ujedno i potpisnice, uz Republiku Bosnu i Hercegovinu, Republiku Hrvatskui SR Jugoslaviju.

složenih zadaća koje treba ispuniti do konačnog priključenjazajednici evropskih naroda i država. Jedna od njih je reforma sigur-nosnog sistema. Ovaj složeni proces je dijelom urađen kada je riječo reformi odbrane u Bosni i Hercegovini, unutar koje je postignutprijenos ovlasti u pogledu odbrane na državni nivo, te uspostavljenodržavno ministarstvo odbrane10. Međutim, stanje unutrašnje sigur-nosti (policije) u Bosni i Hercegovini i dalje je nepromijenjeno.

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini potpuno odvojeno sufunkcionirala i djelovala tri pretežno monoetnička ministarstvaunutrašnjih poslova: MUP RBiH, Policija RS i Policija HZ Herceg-Bosna. Tačan broj aktivnih policajaca je vrlo teško utvrditi. Premanekim izvorima taj broj je dostizao i do 44.000 policajaca (Spahić,2008:107). U poratnom periodu, pored vojnog aspekta Dejtonskogmirovnog sporazuma (IFOR, SFOR, EUFOR), a prema Aneksu1111 (Sporazum o međunarodnim operativnim policijskim snagama),formirane su Međunarodne policijske snage12 (International PoliceTask Force – IPTF). Jedna od zadaća međunarodnih snaga je pomoću reorganizaciji i certificiranju postojećih policijskih snaga uBosni i Hercegovini, u skladu s međunarodno priznatim standardima,uz poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te uz obavezuda IPTF poštuje zakone i običaje zemlje domaćina.

Prema izvještaju Vijeća Evrope (Specijalna misija u Bosni iHercegovini) – povjerenika za ljudska prava, prezentiranom 17.januara 2006. godine u Strasbourgu13, a na osnovu provedenihsigurnosnih provjera u toku mandata IPTF-a u Bosni i Hercegovini,postignuto je sljedeće:

198 PREGLED

10 Šire: Službeni glasnik BiH br. 88/05.11 Pored općeg dijela, Dejtonski mirovni sporazum sadrži još dodatno 11

aneksa.12 Mandat IPTF-a trajao je u periodu od 1996. do 2002. godine. Od 1.

januara 2003. godine mandat preuzima Evropska unija osnivanjem policijskemisije u BiH - EUPM (European Union Police Mission) sa zadatkom „uspos-tavljanja samoodrživih, profesionalnih i multietničkih policijskih snaga u BiH,koje će raditi saglasno najboljim evropskim i međunarodnim standardima“(http://www.eupm.org/ 10. 4. 2008).

13 Preuzeto sa www.coe.ba/pdf/CommDH_2007_2_Report_BiH_Special_Mission_17_01_2007_bos.pdf

� certifikat za rad dobila su 16.764 policajca (95,9%)� certifikat je odbijen u slučaju 687 policajaca (3,9%)� u toku su bili slučajevi za 37 policajaca (0,2%)� rješenja IPTF-a osporavala su 263 policajca (1,5%)U skladu sa ustavnim uređenjem Federacije BiH i Republike

Srpske ustanovljene su policijske snage sa znatnim specifičnostima.Polazeći od toga, u Federaciji BiH policija je organizirana na„decentraliziranim osnovama sa blagim elementima koordinacije,dok se u Republici Srpskoj radi o jedinstvenoj centraliziranoj poli-cijskoj organizaciji“ (Masleša, 2001:641). Pored navedenih entitetskihustrojstava, Brčko Distrikt djeluje kao nezavisna policijska orga-nizacija.

Područje nadležnosti unutrašnjih poslova Federacije BiHusklađeno je Ustavom FBiH odnosno organizacijom, ustavnopravnimi teritorijalnim uređenjem Federacije BiH. Na osnovu Zakona ounutrašnjim poslovima FBiH ustrojeni su organizacija i nadležnostiFederalnog ministarstva unutrašnjih poslova14: „sprečavanje iotkrivanje krivičnih djela međunarodnog kriminala i terorizma,neovlaštene trgovine drogom i organiziranog kriminala i drugihkrivičnih djela iz nadležnosti Federacije, pronalaženje i hvatanjepočinilaca tih djela, te njihovo privođenje nadležnim organima,vrši kriminalističko-tehnička vještačenja, raspisuje i objavljujeINTERPOL međunarodne, federalne i međukantonalne potrage,surađuje sa nadležnim tužilaštvima u vezi s obradom krivičnihslučajeva, te poslovi državljanstva Federacije...“ (Službene novineFBiH br. 49/05). Na osnovu odredbe Ustava FBiH o podijeljenimnadležnostima između Federacije BiH i kantona uspostavljena jeorganizacija policije u deset kantona15. Na osnovu toga svaki kantonima ministarstvo unutrašnjih poslova. Ta ministarstva funkcionirajupo osnovama kantonalnih zakona o unutrašnjim poslovima i drugimnormativno-pravnim aktima iz oblasti unutrašnjih poslova. Kanto-nalna ministarstva unutrašnjih poslova vrše svoje nadležnostineposredno putem svojih organizacionih jedinica.

199PREGLED

14 U sastavu Ministarstva se nalazi Federalnu uprava policije koja obavljaoperativne poslove policije iz nadležnosti MUP-a FBiH (http://www.fup.gov.ba).

15 Deset kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova (Bihać, Orašje,Tuzla, Zenica, Goražde, Travnik, Mostar, Ljubuški, Sarajevo i Livno).

Policija u RS-u ustrojena je kao jedinstvena centraliziranapolicijska organizacija koja funkcionira u skladu sa UstavomRepublike Srpske, Zakonom o unutrašnjim poslovima RepublikeSrpske („Službeni glasnik RS“, br. 48/03) i drugim normativno-pravnim aktima iz nadležnosti unutrašnjih poslova. U okviru organi-zacione strukture MUP-a RS nalazi se pet centara javne bezbjednosti:Banja Luka, Doboj, Bijeljina, Istočno Sarajevo i Trebinje.

Policija Brčko Distrikta funkcionira nezavisno od drugih po-licijskih agencija (entiteta) u Bosni i Hercegovini, a na osnovuStatuta Brčko Distrikta (1999) i Zakona o policiji Brčko DistriktaBosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“,br. 33/05). U sastav policije Brčko Distrikta ulaze Jedinica opštepolicije, Kriminalistička policija, Jedinica za podršku, Jedinicaza administrativne poslove, Jedinica za profesionalne standardei Jedinica saobraćajne policije. Policijom Brčko Distrikta rukovodišef policije Brčko Distikta. („Službeni glasnik Brčko DistriktaBiH, br. 33/05). Sagledavanju postojeće organizacije policije, a radipotrebe za reformom policijskog sistema i smanjenja broja poli-cajaca u skladu sa standardima Evropske unije, svjedoči sljedećitabelarni prikaz o broju policajaca tokom 2002. godine u Bosnii Hercegovini16.

200 PREGLED

16 Podatke je prikupila i obradila „Martensova komisija“ za reformu policijeu BiH, Sarajevo, 2004 (Spahić, 2008:142).

Imajući u vidu Bosnu i Hercegovinu kao državu u tranziciji,samostalnu i međunarodno priznatu državu, usmjerenu ka euro-atlantskim procesima i integracijama, a u kontekstu suočavanja sasavremenim globalnim sigurnosnim izazovima, prepoznat je diskursi nefunkcionalnost njenog postojećeg sistema unutrašnje sigurnosti.Zbog toga se u periodu od 2004. do 2008. godine pokušalo iznaćiodređeno rješenje budućeg ustrojstva policije u BiH – reforma poli-cijskih struktura. Na osnovama Dejtonskog mirovnog sporazuma, iuz značajnu pomoć međunarodne zajednice, djelomično je utvrđensistem unutarnje sigurnosti Bosne i Hercegovine (Dujović, 2006:198).

Tokom 2003. godine uspostavljeno je državno ministarstvosigurnosti te definirane njegove nadležnosti i obaveze („Službeniglasnik BiH“, br. 5/03). U sastavu Ministarstva sigurnosti Bosnei Hercegovine kao upravne organizacije djeluju Granična policijaBiH, Agencija za istage i zaštitu BiH (SIPA17) te Ured za saradnjus Interpolom i Služba za poslove sa strancima. Formiranjem pr-venstveno Državne agencije za istrage i zaštitu („Službeni glasnikBiH“, br. 27/04, 63/04 i 35/05) i Granične policije BiH kao profe-sionalne policijske agencije na državnom nivou, koje su samostalneu svom operativnom radu, stvoreni su pravni uvjeti za borbu protivorganiziranog kriminala, međunarodnog terorizma, nezakoniteimigracije te za efikasniju i sigurniju kontrolu međunarodne graniceBosne i Hercegovine18, a u cilju sprečavanja krijumčarenja ljudi iroba, kao i svih drugih savremenih globalnih rizika koji ugrožavajusigurnost i stabilnost Bosne i Hercegovine i njenih građana.

Stanje u procesu reforme policije je nepromijenjeno u posljednjetri do četiri godine, policije u Bosni i Hercegovini i dalje su organi-zirane entitetski i kantonalno te dijelom na državnom nivou, što

201PREGLED

17 SIPA (State Investigation and Protection Agency) u okviru svojih zakonskihnadležnosti bavi se sprečavanjem, otkrivanjem i istraživanjem organiziranogkriminala, terorizma i trgovine ABHO, ratnih zločina i krivičnih djela kažnjivihpo međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu, trgovine ljudima, kao i svimdrugim krivičnim djelima iz nadležnosti Suda BiH,

18 Uspostava Granične policije BiH i pooštravanje viznog režima i uvjetaza ulazak u Bosnu i Hercegovinu rezultirali su „smanjenim brojem ilegalnihimigrantskih ulazaka u BiH, tj. 2000. godine mjesečni priliv je iznosio 1117osoba, a 2004. godine 21 osoba“ (Strategija integriranja BiH u EU, 2006).

otežava funkcioniranje unutrašnjeg sistema sigurnosti, kao i efi-kasnost suprotstavljanja unutrašnjim rizicima i kvalitetu uslugagrađanima. Reformski put, uz prisustvo domaćih i posmatračkihmeđunarodnih institucija u Bosni i Hercegovini, odvija se u skladusa tri principa Evropske komisije:

1. sve zakonodavne i budžetske nadležnosti za sva pitanjapolicije moraju se nalaziti na državnom nivou;

2. nema političkog miješanja u operativni rad policije;3. funkcionalne lokalne policijske oblasti moraju se utvrditi

na osnovu tehničkih kriterija za rad policije, pri čemu seoperativna komanda provodi na lokalnom nivou.

Nakon niza neuspješnih političkih pregovora u Bosni i Herce-govini, uz stalno prisustvo međunarodne zajednice, te izrade prijed-loga domaćih i stranih ekspertnih timova usaglašeni su i donesenineophodni zakoni o reformi policije19 („Službeni glasnik BiH“,br. 36/08), kao glavni uvjet potpisivanja Sporazuma o stabilizacijii pridruživanju (SAA) sa Evropskom unijom u junu 2008. godine.Bitno je naglasiti da su ipak, ranije, postignuti određeni principi okostrategije policijskog djelovanja, kulture policijske organizacijete određenih kadrovskih resursa (Spahić, 2005:118-120).

Obrazovanje i obuka policijskih snaga u Bosni i Hercegovini

Na osnovu prethodnih činjenica, a na osnovu Aneksa 11Dejtonskog mirovnog sporazuma, uz stalnu pomoć međunarodnezajednice, kao i realnih potreba za primjenom novog metodapolicijskog djelovanja, uspostavljene su dvije glavne institucijeza obuku i obrazovanje policijskih snaga u Bosni i Hercegovini:

a) Policijska akademija Federalnog ministarstva unutrašnjihposlova – Sarajevo, i

202 PREGLED

19 S tim u vezi Parlamentarna skupština BiH 10. aprila. 2008. godine usvojilaje Prijedlog zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske struktureBiH, kao i Prijedlog zakona o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i oagencijama za podršku policijskim strukturama BiH.

b) Policijska akademija Ministarstva unutrašnjih poslovaRepublike Srpske – Banja Luka i Visoka škola unutrašnjih poslova.

Policijska akademija Federalnog MUP-a

Prije osnivanja Policijske akademija FMUP-a u oktobru1998. godine, za potrebe školovanja i obrazovanja službenika zaprovođenje zakona tadašnjeg RSUP-a BiH20 u Sarajevu je 1970.godine otpočela s radom Srednja policijska škola unutrašnjihposlova, kao samostalna institucija za obuku policije u Bosni iHercegovini. Prije toga budući policijski službenici osposobljavalisu se na kursevima u trajanju od šest mjeseci. Osim toga, pravo naupis imali su kandidati sa završenim osmogodišnjim obrazovanjem.U početku je školovanje trajalo tri godine, kasnije četiri, a jednovrijeme primani su kandidati na dvogodišnje školovanje sa pret-hodno završena dva razreda srednje škole (školovanje bez općeo-brazovnih predmeta), da bi opet bilo uvedeno četverogodišnje ško-lovanje. Nastava i obuka su se izvodili pretežno putem teorijskeobuke, dok je praktični dio podrazumijevao određene policijske ilipak vojne vježbe (Spahić, 2005:118). Međutim, u periodu 1992-1995. godina zbog ratnih okolnosti tadašnja Srednja policijskaškola nastavu i obuku je izvodila u vrlo teškim i izrazito nepovoljnimuvjetima za nastavnike i učenike, a dodatna teškoća bila je iprivremena dislokacije škole iz Sarajevu u Bugojno.

Na osnovu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herce-govini, te u skladu s Aneksom 11 Sporazuma, kao i zaključkom orekonstrukciji policije u Bosni i Hercegovini ugrađenim u Bon-petersburški sporazum iz 1996. godine, uz snažnu pomoć među-narodne zajednice i njenih institucija u Bosni i Hercegovini uoktobru 1998. godine otpočela je u Sarajevu s radom Policijskaakademija Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova. Novo-uspostavljena institucija namijenjena je za školovanje i stručnoosposobljavanje kadrova za potrebe Federalnog ministarstva

203PREGLED

20 RSUP BiH – Republički sekretarijat unutrašnjih poslova Bosne i Herce-govine.

unutrašnjih poslova i kadrova za potrebe kantonalnih ministarstvaunutrašnjih poslova, s tim da je s radom prestala dotadašnja Srednjapolicijska škola. Osim toga, Policijska akademija iz svoje nadležnostivrši obuke rukovodnog kadra, specijalističke obuke, obuku iz ruko-vanja oružjem, i permanentnu obuku21 policajaca iz postojećihagencija za provedbu zakona, te obuku za potrebe agencija zazaštitu ljudi i imovine22.

U uspostavi i razvoju Policijske akademije Federalnog minis-tarstva unutrašnjih poslova izuzetno je značajan doprinos domaćihi stranih eksperata u izradi nastavnih planova, obuke, kao i u perma-nentnom usavršavanju nastavnog procesa i kadrova (instruktora).Bitno je naglasiti da Policijska akademija FMUP-a svoj rad odpočetka zasniva na iskustvima i dostignućima policijske obuke iobrazovanja iz zemalja bližeg i daljnjeg okruženja (SAD, Švicarska,Njemačka, Francuska, Španija, Švedska, Belgija, Holandija, Finska,Norveška, Turska...23). Samim tim obuka policijskih službenika seizvodi po međunarodnim standardima, kao i savremenim nastavnimmetodama i sredstvima u tri grupe predmeta: policijske procedurei postupci, pravna grupa predmeta i ostali predmeti (Pedagogija,Ljudska prava i sl.). Novi koncept obuke za novu strategiju poli-cijskog djelovanja izvodi se uz primjenu „nove pedagogije“, odnosnouvježbavanjem policijskih radnji i postupaka na stvarnim situacijama,kao i uz veću saradnju policije sa lokalnom zajednicom, te uzpoštivanje ljudskih prava i društvenih vrijednosti.

204 PREGLED

21 Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine („Služ-bene novine FBiH”, br. 49/2005), član 45: Stav 1. – Radi obavljanja poslovaiz nadležnosti policije Federalno ministarstvo organizira rad Policijske akademije.Stav 2. – Akademija iz stava 1 ovog člana je organizaciona jedinica u sastavuFederalnog ministarstva. Stav 3. – Akademija je dužna osigurati osnovnu obukukadeta i stručno usavršavanje policijskih službenika. Stav 4. – Akademija izstava 1 ovog člana može školovati kadrove i za potrebe kantonalnih ministarstava,Državne granične službe Bosne i Hercegovine, Policije Brčko Distrikta Bosnei Hercegovine, policije Republike Srpske, Sudske policije i drugih organa zaprovođenje zakona.

22 Zakon o zaštiti ljudi i imovine, “Službene novine FBiH”, br. 50/2002.23 Šire o načinu obuke drugih zemalja Spahić Taib (2005): Policijska obuka

u Evropi.

Novi koncept školovanja policije podrazumijeva i novi konceptprijema kandidata. Za vrijeme Srednje policijske škole kandidatisu primani nakon završetka osnovne škole ili poslije završetka dvarazreda srednje škole. Novi način podrazumijeva prijem kandidataiz građanstva sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem zaosnovnu policijsku obuku za čin policajac koja traje dvanaestmjeseci. Za čin mlađi inspektor kandidati se upisuju nakon završetkafakultetskog obrazovanja i obuka traje šest mjeseci. Osnovnapolicijska obuka se izvodi po principu 7+4+1, odnosno sedammjeseci teorijske obuke, četiri mjeseca praktične obuke i mjesecdana priprema za završni rad, dok za čin mlađi inspektor obukatraje 4+2, četiri mjeseca teorijske obuke i dva mjeseca praktičneobuke, uz izradu završnog rada (Zakon o policijskim službenicimaFBiH, broj: 27/05). Na osnovu toga, a prema podacima Federalnogministarstva unutrašnjih poslova, u periodu od osnivanja Policijskeakademija oko 34.00024 polaznika prošlo je kroz razne vidoveosnovne policijske obuke (tabela).

Na osnovu naprijed iznesenih podataka možemo zaključiti daPolicijska akademija FMUP-a predstavlja jedan od glavnih stupovapolicije u Bosni i Hercegovini, kao i važan faktor u osposobljavanjui usavršavanju policijskih službenika nove generacije svih agencijau Bosni i Hercegovini na principima demokracije i poštivanjaljudskih prava.

Policijska akademija Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske

Unutrašnjom organizacijom Ministarstva unutrašnjih poslovaRS kao posebna organizaciona jedinica za potrebe školovanja,

205PREGLED

24 Arhiva FMUP-a: Izvještajni period odnosi se na vrijeme od 15.10.1998.do 31.4.2007. godine.

obrazovanja i stručnog usavršavanja policijskih kadrova nalazise Uprava za policijsko obrazovanje. U okviru Uprave za policijskoobrazovanje organizirane su Policijska akademija i Visoka školaunutrašnjih poslova. Međutim, prije osnivanje Uprave za policijskoobrazovanje 2002. godine poslovi obrazovanja i obuke policijskihkadrova bile su u nadležnosti Centra za obrazovanje kadrova MUP-aRS (1994). Izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima(1995) osnovana je Viša škola unutrašnjih poslova i Srednja školaunutrašnjih poslova u nadležnosti Školskog centra MUP-a25.

Na osnovu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herce-govini i zaključaka sa Madridske konferencije o rekonstrukcijipolicije, a uvažavajući potrebu i novi koncept školovanja i profesio-nalizacije policije, 1999. godine osnovana je Policijska akademijau Banjoj Luci. Policijska akademija MUP-a RS, a na osnovu Zakonao unutrašnjim poslovima RS („Službeni glasnik RS“, br. 48/03),vrši poslove stručnog osposobljavanja i usavršavanja službenikaMUP-a putem osnovne obuke, kao i školovanje i obrazovanjepolicijskih službenika za potrebe MUP-a RS i drugih agencija zaprovođenje zakona u Bosni i Hercegovini. Osnovna policijska obuka,a u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima RS i potrebomMUP-a, za čin policajac odnosno čin mlađi inspektor traje dvanaestodnosno šest mjeseci. Polaznici osnovne policijske obuke birajuse putem javnog konkursa iz građanstva. Prema planu i programuosnovna policijska obuka se izvodi u tri faze, i to: prva faza trajeosam mjeseci, a podrazumijeva teorijsko obrazovanje kandidata(13 nastavnih predmeta), druga faza podrazumijeva praktični dioobuke u organizacionim jedinicama Uprave policije (CJB26) utrajanju od četiri mjeseca. Treća faza podrazumijeva sistematizacijuteorijskog i praktičnog dijela obuke i nakon toga pristupa seizradi završnog rada. Prema zvaničnim podacima MUP-a RS -Uprava za policijsko obrazovanje, od osnivanja Policijske akademijeodškolovano je i obučeno ukupno 906 kandidata u 12 klasa27 (tabela).

206 PREGLED

25 Šire http://www.education.muprs.org/istorijat.html26 Podaci preuzeti sa http://www.education.muprs.org/polaznici.html 29.9.

2008. godine26 CJB – Centar javne bezbjednosti

Osim za potrebe školovanja putem osnovne policijske obuke,Policijska akademija organizira i provodi specijalističke obuke,kurseve i razne seminare. Kontinuitet obrazovanja za potrebeMUP-a RS nastavljen je osnivanjem Više škole unutrašnjih poslova(1995), a kasnije Visoke škole unutrašnjih poslova u Banjoj Luci28.Prijem studenata u Visoku školu unutrašnjih poslova provodi seputem javnog konkursa i školovanje traje sedam semestara. Po zavr-šetku školovanja studenti stječu zvanje diplomirani pravnik unut-rašnjih poslova. Visoka škola unutrašnjih poslova vrši stručnoobrazovanje i usavršavanje zaposlenih u skladu sa Zakonom ounutrašnjim poslovima RS i Statutom Visoke škole. Prema tome,kao sastavne organizacije Uprave za policijsko obrazovanje MUP-aRS nalaze se Policijska akademija i Visoka škola unutrašnjih poslovakoje provode i organiziraju osnovnu policijsku obuku i stručno ispecijalističko usavršavanje službenika za potrebe MUP-a RS idrugih sigurnosnih agencija u Bosni i Hercegovini.

Na inicijativu međunarodne zajednice usaglašeni su i harmoni-zirani planovi i programi, te načini izvođenja osnovne policijskeobuke za čin policajac i mlađi inspektor na policijskim akademijamaFMUP-a i MUP-a RS.

Formiranjem Granične policije BiH (GPBiH) u okviru kojese nalazi Centar za obuku kadrova GPBiH i Agencije za istragei zaštitu (SIPA) na državnom nivou, te Policije Brčko Distrikta,a u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Bosne i Herce-govine („Službeni glasnik“, br. 27/04), navedene policijske agencijeza potrebe osnovne policijske obuke, a zbog nepostojanja vlastitihinstitucionalnih centara koriste institucionalne kapacitete policijskih

207PREGLED

28 Viša škola unutrašnjih poslova na prijedlog MUP-a RS, a shodno OdluciVlade RS broj 02/1-02-734/02 od 23.7.2002. godine postala Viša škola unut-rašnjih poslova.

akademija FMUP-a i MUP-a RS u skladu sa svojim potrebama injihovim mogućnostima.

Pored djelimično izvršene reforme strategije policijskog djelo-vanja, kulture policijske organizacije, te reforme kadrovskih resursai dalje je organizaciona struktura policije u Bosni i Hercegoviniostala nepromijenjena. U Bosni i Hercegovini postoji 15 policija29,ovakva organizaciona struktura ne odgovara standardima Evropskeunije, kao ni građanima u Bosni i Hercegovini, a naročito u pogledufinansiranja, opremanja, profesionalizacije i sveobuhvatnog stanjajavne sigurnosti u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi osnovni ciljreforme policije u Bosni i Hercegovini jeste rekonstruiranjepostojećih policija i uspostava jedinstvene policijske strukture sajedinstvenim standardima rada, što je preduvjet boljeg kvalitetaživljenja i funkcioniranja policije sa aspekta javne sigurnosti.Aktualitet reforme policije u Bosni i Hercegovini nije novijegdatuma, već počevši od 2004. godine od tzv. Martensovog plana pado konačnog usvajanja dvaju neophodnih zakona u Parlamentarnojskupštini Bosne i Hercegovine prolazila je kroz stalna unutarnjo-politička protivljenja i neusaglašenost, na štetu građana i evropskogputa Bosne i Hercegovine.

Usvajanjem Zakona o nezavisnim nadzornim tijelima poli-cijske strukture Bosne i Hercegovine i Zakona o direkciji za koordi-naciju policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturiBosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH», br. 36/08) u Parla-mentarnoj skupštini BiH Bosna i Hercegovina se približila Evropskojuniji potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sEvropskom unijom, a time i otvorila put profesionalizaciji i demo-kratskoj kontroli policijskog rada. Međutim, sa aspekta sigurnosnogobrazovanja za potrebe policije u Bosni i Hercegovini, a u okviruprethodnog zakona, pored Agencije za forenzička ispitivanja ivještačenja, Agencije za policijsku podršku, predviđena je iAgencija za školovanje i stručno usavršavanje kadrova u skladu

208 PREGLED

29 SIPA, GPBiH, FMUP, 10 kantonalnih MUP-ova, MUP RS i PolicijaBrčko Distrikta.

sa svojim nadležnostima30. Navedene agencije zbog konkursnihprocedura još uvijek nisu otpočele sa radom.

Dostignuti nivo reforme policijskih snaga u Bosni i Herce-govini kao element unutarnje sigurnosti ne zadovoljava potrebesavremene države i njenih građana.

Doneseni zakoni, kojima je regulirano i formiranje Agencijeza školovanje i stručno usavršavanje kadrova, osiguravaju samopravne uvjete za objedinjavanje programa za obrazovanje i obukupolicijskih struktura u Bosni i Hercegovini. Od političke voljeunutarnjih političkih elita u Bosni i Hercegovini i međunarodnihpolitika koje utječu na unutarnju sigurnost ove države zavisit ćekvalitet provođenja predviđenog obrazovanja policijskih strukturau Bosni i Hercegovini i njihovo prilagođavanje savremenim iza-zovima sigurnosti.

Literatura

1. Abazović, D. Mirsad, 2002, Državna bezbjednost, Uvodi temeljni pojmovi, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo

2. Beridan, Izet, 2003, Konflikti, Fakultet političkih nauka,Sarajevo

3. Beridan, Izet, 2007, Politika i sigurnost, Godišnjak Fakultetapolitičkih nauka Sarajevo, DES

209PREGLED

30 Nadležnosti Agencije (Sl. glasnik BiH 36/08, čl. 19): a) razvijanje,harmonizaciju i predlaganje nastavnih planova i programa obuke u skladu sapotrebama policijskih tijela BiH i drugih službi i agencija iz oblasti sigurnosti;b) organizovanje i provođenje školovanja i stručnog osposobljavanja i usavr-šavanja pripadnika policijskih tijela BiH i drugih službi i agencija iz oblastisigurnosti (osnovna, specijalistička, stalna i drugi vidovi policijske obuke), uklju-čujući i: 1) školovanje policijskih kadrova BiH nivoa I za potrebe sticanja činapolicajac; 2) školovanje policijskih kadrova BiH nivoa II za potrebe sticanjačina mlađi inspektor; 3) obuka pripadnika agencija za zaštitu lica i imovine; 4)obuka pripadnika detektivskih agencija; 5) stručna obuka (kursevi, seminari i sl.)...

4. Brzezinski, Zbigniew, 2004, Američki izbor, Političkakultura, Zagreb

5. Ćurak, Nerzuk, 2002, Geopolitika kao sudbina - SlučajBosna, Fakultet političkih nauka, Sarajevo

6. Ćehulić, Lidija, 2004, Nato i novi međunarodni odnosi,Politička kultura, Zagreb

7. Dujović, Jagoš, 2006, Rukovođenje i upravljanje sistemimasigurnosti, Fakultet političkih nauka, Sarajevo

8. Grizold, A., Tatalović, S., Cvrtila, V., 1999, Suvremenisistemi nacionalne sigurnosti, Fakultet političkih znanosti, Zagreb

9. Grizold, A. i Kopač, E., 2007 (ur. Tatalović S.): Savremeniizazovi sigurnosti u globaliziranom svijetu, Centar za sigurnosnestudije, FPZ Zagreb, Politička kultura, Zagreb

10. Masleša, Ramo, 2001, Teorija i sistemi sigurnosti, „Magis-trat“, Sarajevo

11. Nohlen, Dieter, 2001, Politološki rječnik, Država i politika,Panliber, Osijek-Zagreb-Split

12. Pejanović, Mirko, 2005, Politički razvitak Bosne i Herce-govine u postdejtonskom periodu, Šahinpašić, Sarajevo

13. Spahić, Taib, Magistarski rad: Sigurnosni aspekti demo-kratske kontrole policije u Bosni i Hercegovini, odbranjen naFakultetu političkih nauka – Sarajevo 17. 7. 2008.

14. Spahić, Taib, 2005, Policijska obuka u Evropi, FelixVerlag, Holzkirchen/Obb

15. Spahić, Taib, 1998: Partnerstvo sa zajednicom – Policijai građani u misiji reforme, MUP Zeničko-dobojskog kantona,Zenica

16. Tatalović, Siniša i Bilandžić, Mirko, 2005, Osnove nacio-nalne sigurnosti, MUPRH, Zagreb

17. Vukadinović, Radovan, 1998, Međunarodni političkiodnosi, Barbat, Zagreb

Normativno-pravni akti 1. Dejtonski mirovni sporazum, JP NIO Službeni list RBiH,

Sarajevo, 1996.

210 PREGLED

2. Zakon o odbrani BiH (Sl. glasnik BiH, br. 88/05)3. Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH (Sl. novine FBiH,

br. 49/05)4. Zakon o unutrašnjim poslovima RS (Sl. glasnik RS, br. 48/03)5. Zakon o policiji Brčko Distrikta BiH (Sl. glasnik Brčko

Distrikta BiH, br. 33/05)6. Zakon o ministarstvima BiH (Sl. glasnik BiH, br. 5/03)7. Zakon o državnoj agenciji za istrage i zaštitu BiH (Sl. gla-

snik, br. 27/04; 63/04 i 35/05)8. Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske struk-

ture BiH i Zakon o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i oagencijama za podršku policijskim strukturama BiH (Sl. glasnikBiH, br. 36/08)

9. Zakon o zaštiti ljudi i imovine (Sl. novine FBiH, br. 50/02)10. Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine

(Sl. glasnik, br. 27/04)11. Arhiva FMUP-a i MUP-a RS

Web-stranice:1. http://www.eupm.org/2. http://www.fup.gov.ba3. http://www.education.muprs.org/istorijat.html4. www.sipa.gov.ba5. www.granpol.gov.ba

211PREGLED

UDK 591.111.8 (497.6)

Jasmin Čajiċ

MEĐUNARODNI ASPEKTI REFORMEODBRAMBENOG SISTEMA U BOSNI I HERCEGOVINI

INTERNATIONAL ASPECTS OF DEFENSE SYSTEMREFORMS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak

Nakon zgusnutih događaja na prostorima bivše Jugoslavije,naročito nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine(6. aprila i 21. maja 1992. godine) i svega onoga što se dešavalou Bosni i Hercegovini i oko nje, započeo je period dinamičnijeginteresiranja međunarodne zajednice za angažmanom u Bosni iHercegovini (politički, vojnosigurnosni, ekonomski). Analiza angaži-ranja međunarodnih subjekata u Bosni i Hercegovini, posebno odpotpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas, daje jasan zaključakda su akteri međunarodne zajednice imali ključnu ulogu u očuvanjumira i stvaranju sigurnosnog ambijenta za sve njene građane.

Sa stanovišta Bosne i Hercegovine, njenog uključivanja uevropske i svjetske integracione procese, te ispunjavanja zahtjevasigurnosnih integracija, značaj i ulogu međunarodnih aktera,posebno međunarodnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini, možemozaključiti sljedeće:

Međunarodne snage, koje su podržane od politika svojihzemalja, utjecale su na opći sigurnosni ambijent u Bosni i Herce-govini, i to ne samo u pogledu očuvanja mira nego su općenitoutjecale i na procese u odbrambenom i sigurnosnom sektoru: uorganizacijskom, funkcionalnom, materijalnom, ali i u pogledupromjene mentaliteta unutar Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.Kontrolu nad Oružanim snagama u Bosni i Hercegovini više jeprovodila međunarodna zajednica putem svojih organa, a naročito

213PREGLED

putem međunarodnih vojnih snaga, nego što su to činili nadležniorgani entiteta odnosno države Bosne i Hercegovine.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Evropska unija, NATO,međunarodna zajednica, odbrana, oružane snage, odbrambenapolitika, sigurnost, sigurnosna politika, sporazum

Summary

After a dense succession of events in former Yugoslavia, whichpeaked with the international recognition of Bosnia and Herzegovina(April 6 and May 21 1992) and after all the events that took placein and around Bosnia and Herzegovina; international communitytook a more dynamic interest in the country (in political, military,safety and economic sector). One clear conclusion can be drawnafter the analysis of international subjects’ engagement in Bosniaand Herzegovina: international players had a key peacekeepingrole in the country, as well as an important role in the process ofcreation of a safe environment for all the citizens.

From the point of view of Bosnia and Herzegovina, its integrationto European and world processes and meeting conditions for securityintegration, we can summarize the role of the international actors,especially the international military forces in Bosnia and Herzegovina:

The international forces supported by their countries’ policieshave contributed the safety of Bosnia and Herzegovina, not only inthe sense of preserving peace, but also in the sense of contributingprocesses in the defense and security sector: in an organizational,functional and material sense, as well as in the sense of changingthe mentality within the Armed Forces of Bosnia and Herzegovina.Control over the B&H Armed Forces was implemented to agreater extent by the international community through its militarystructures, then by the relevant entity and state structures ofBosnia and Herzegovina.

Key words: Bosnia and Herzegovina, European Union, NATO,international community, defense, military force, defense policy,security, security policy, agreement

214 PREGLED

Interesiranje međunarodnih faktora za angažman na prostoruBosne i Hercegovine naročito je došlo do izražaja u periodu zgusnutihdogađaja, tačnije od perioda međunarodnog priznanja Bosne iHercegovine (6. aprila 1992. godine). Od toga perioda pa sve do danasprisustvo međunarodnih faktora u Bosni i Hercegovini predstavljarezultat političke volje i odluka koje su proizvod političkih ciljevaglavnih činilaca u međunarodnim odnosima.

Međunarodne aspekte u reformskim procesima odbrambenogsistema Bosne i Hercegovine analizirat ćemo od kraja rata, tačnijeod potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas

Nakon potpisivanja Dejtonskog (21.11.1995) i Pariškog (14.12.1995) sporazuma, stvoreni su uvjeti za izgradnju mira u Bosni iHercegovini. Podijeljena na dva entiteta (Federacija Bosne i Herce-govine i Republika Srpska), Bosna i Hercegovina se našla prednizom izazova i pitanja od kojih je zavisila sigurnost građana isame države. Vojnim aspektima Mirovnog sporazuma (Aneks 1-A i Aneks 1-B) Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosnei Hercegovine i Republika Srpska obavezale su se (Aneks 1-A,član I-1) da stvore, što je prije moguće, normalne uvjete života uBosni i Hercegovini; da uspostave trajne mjere sigurnosti i kontrolenaoružanja radi trajnog pomirenja i olakšavanja političkih rješenjakoja su dogovorena (član II-2); da se preuzete obaveze jednakoprimjenjuju u oba entiteta i budu jednako odgovorni za njegovopoštovanje (član II-3). Aneksom 1-B posebno su utvrđene mjereizgradnje povjerenja i sigurnosti u Bosni i Hercegovini (član II),čime se podrazumijeva izgradnja povjerenja među njenim građanimai narodima, ali i sigurnost njenog teritorijalnog integriteta kao države,suvereniteta, političke nezavisnosti i međudržavnog subjektiviteta(Aneks 2-A, član III). Pored ovoga, propisane su mjere za uspo-stavljanje regionalnog povjerenja i sigurnosti (Aneks 1-B, član III),mjere za podregionalnu kontrolu naoružanja (član IV) i sporazumo regionalnoj kontroli naoružanja (član V), čime se Bosna i Herce-govina sigurnosno strukturira u jedan regionalni i sigurnosnikontekst, a ne izolirano samo za sebe. Kao osnovna pretpostavka zaizgradnju odbrambene politike Bosne i Hercegovine (a u odnosu naiskazane nacionalno-političke otpore) veoma je važna objektivnainterpretacija odredbi člana III 5. Ustava Bosne i Hercegovine u

215PREGLED

kojem se kaže: „Bosna i Hercegovina je nadležna i u stvarima kojesu potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta,političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne iHercegovine, u skladu s podjelom nadležnosti među institucijamaBosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljeneprema potrebi za vršenje ovih nadležnosti.“1

Od potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinupa nadalje, uz značajno učešće međunarodne politike, zapažamopostupno usklađivanje stavova i opredjeljenja u oblasti sigurnostii odbrane u Bosni i Hercegovini. Elementi odbrambene politikeu Bosni i Hercegovini su na određen način utvrđeni odlukama oformiranju odbrambene strukture Bosne i Hercegovine. Možemo,dakle, govoriti samo o pojedinim elementima sigurnosne politike,kao što su donošenje zakona o odbrani, po kojem su formirane Oru-žane snage Bosne i Hercegovine (od prethodne dvije entitetskevojske), formiranje Ministarstva odbrane i Ministarstva sigurnosti,Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (OSA),Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), Državne graničneslužbe (DGS)...

Političko-pravni osnov međunarodnog prisustva u Bosni iHercegovini, koji daje legitimitet i legalitet djelovanja međunarodnihsubjekata u Bosni i Hercegovini nakon rata, jeste Dejtonski mirovnisporazum. Težina političko-pravne dimenzije Općeg okvirnog spo-razuma za mir u Bosni i Hercegovini kao međunarodnog ugovora2

ogleda se u činjenici da su ugovorne strane Općeg okvirnog spo-razuma... Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska,Savezna Republika Jugoslavija. Osim ugovornih strana, potpisniciOpćeg okvirnog sporazuma su EU i pet zemalja članica Kontakt-grupe (Francuska, Njemačka, Ruska Federacija, Velika Britanijai SAD). S obzirom na strukturu i značaj pobrojanih zemalja, njihovi

216 PREGLED

1 Ustav Bosne i Hercegovine, član III, paragraf 5.2 Pravna enciklopedija 1979. godina – 628. strana. Međunarodni ugovori

i sporazumi predstavljaju saglasnost volja o određenom pitanju i između dvaili više subjekata međunarodnog javnog prava kojim se stvaraju prava i obavezeizmeđu stranaka. U praksi se smatra da postoji međunarodni ugovor ako jesaglasnost postignuta putem formalnog akta i ako je saglasnost volja formalnostimulirana (nominalistička teza).

potpisi su istovremeno predstavljali i involviranje u proces implemen-tacije sporazuma. Ovo nas upućuje na opći zaključak da Dejtonskimirovni sporazum daje potpuni legitimitet i legalitet djelovanju među-narodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Napori međunarodne zajed-nice u Bosni i Hercegovini u postdejtonskom periodu predstavljajunezamjenjivi činilac u implementaciji i provođenju odredbi Dejton-skog mirovnog sporazuma i podsticanju započetih reformskih procesa.

Važan korak kroz koji je međunarodna zajednica pokušavalada adresira zadatke koji su činili prepreke na uspostavljanju državnesigurnosne i odbrambene politike jeste Upravni odbor Vijeća zaimplementaciju mira. Mirovne konferencije i ministarski sastanciUpravnog odbora Vijeća za implementaciju mira3, posvećeniimplementaciji Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu,održavani su u organizaciji i pod pokroviteljstvom međunarodnezajednice. Iz ovoga razaznajemo da je ključno upravljačko tijeloza Bosnu i Hercegovinu, koje analizira politički razvoj i dajepraktične smjernice visokom predstavniku međunarodne zajedniceu Bosni i Hercegovini Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira.

Nakon rata oružane strukture unutar Bosne i Hercegovine kojesu u njemu učestvovale, po Dejtonskom sporazumu, a pod kontrolommeđunarodnih vojnih snaga, povukle su se na svoje mirnodopskelokacije. I dalje su, međutim, djelovale sasvim odvojeno: organiza-cijski, funkcionalno, pa čak i po liniji rukovođenja i komandiranja.Tabela koja slijedi predstavlja shematski prikaz nadležnosti opitanjima odbrane unutar Bosne i Hercegovine, ali tek od 1996.

217PREGLED

3 Održane mirovne konferencije odnosno sastanci Upravnog odbora Vijećaposvećeni implementaciji Mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini:

1. 8/9. decembra 1995. godine, London2. 14. decembra 1995. godine, Pariz3. 13/14. juna 1996. godine, Firenca, Ministarski sastanak Upravnog odbora

Vijeća za implementaciju mira4. 5. decembra 1996. godine, London5. 30. maja 1997. godine, Sintra, Ministarski sastanak Upravnog odbora

Vijeća za implementaciju mira6. 9/10. decembra 1997. godine, Bon7. 9. juna 1997. godine, Luksemburg, Ministarski sastanak Upravnog

odbora Vijeća za implementaciju mira8. 16. decembra 1998. godine, Madrid

godine, od kada je, pod pritiskom međunarodnih politika, formiranStalni komitet za vojna pitanja (SKVP) kao tijelo koje je trebalopredstavljati minimalno jezgro objedinjavanja djelatnosti vojnihstruktura kako one ne bi predstavljale prijetnju za građanski rat.

Shematski prikaz državnih i entitetskihovlasti o pitanju odbrane

218 PREGLED

Pregled vojnih efektiva (ljudstva i sistema teškog naoružanja)koncem rata u Bosni i Hercegovini omogućava nam potpunijerazumijevanje komplicirane vojne situacije:

Ljudstvo

Izvor: Avdulah Kajević, Mobilizacija, Arhiv ARBiH,Sarajevo, 1999, str. 81(podaci se odnose na 1995. godinu)

Iz tabele razaznajemo da je na kraju rata u Bosni i Hercegovinipremoć u ljudstvu imala Armija RBiH, dok je Vojska RS imalavidljivu nadmoć u sistemima teškog naoružanja. Kada je riječ omeđunarodnim vojnim snagama, nalazimo različite brojčanepokazatelje prisustva stranih trupa nakon potpisivanja Mirovnogsporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Najautentičnijim se čine podacikoje je prikazao u svojoj knjizi bivši visoki predstavnik u BiHWolfgang Petritsch: „Za nekoliko sedmica u zemlji je bilo 60.000IFOR-ovih vojnika, predstavnika preko 30 nacija u međunarodnimmirovnim snagama.“4 Identične opće podatke, ali i u procentima,naveo je Kremer u svojoj knjizi Novi NATO novi ratovi: „TrupeIFOR-a predvođene NATO-om preuzele su 20.12.1995. komanduod UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini. Te trupe, koje su imale60.000 vojnika, bile su 85% sastavljene od vojnika NATO-a. Ostalih15% činile su trupe iz zemalja koje su bile članice Partnerstva za mir.“5

219PREGLED

4 Wolfgang Petritsch, Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Svjetlost,Sarajevo, 2002, str. 67.

5 Uli Kremer, Novi NATO – Novi ratovi, Civilne alternative Bundesveru,Filip Višnjić, Beograd, 2000, str. 43.

Opredjeljenje da odbrambena struktura u Bosni i Hercegovinifunkcionira kroz dvije potpuno odvojene vojne strukture, a u prak-tičnom smislu tri vojske, značilo je prijetnju miru i općoj sigurnostiu Bosni i Hercegovini. Pod pritiskom međunarodnih snaga, koncem2002. godine započela je reforma odbrambenog sistema u Bosnii Hercegovini. Opća shema koja slijedi prikazuje pravni okvir reformesistema odbrane u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, Arhiv, 8. sastanakkomisije radne grupe za prestrukturiranje, Sarajevo, 22. juna 2004, str. 2.

Za početak reforme odbrambenog sistema u Bosni i Hercegoviniobično se uzima novembar 2002. godine.6 Tadašnji generalni sekretarNATO-a lord George Robertson u dokumentu7 upućenom članovima

220 PREGLED

6 Predsjedništvo BiH je novembra 2002. godine donijelo Odluku o ustrojstvui radu institucija odbrane na državnom nivou. Ova odluka je utvrdila sva pitanjaStalnog komiteta za vojna pitanja.

7 Generalni sekretar NATO-a u svom pismu upućenom članovima Pred-sjedništva od 11. novembra 2002.godine, kaže: „Osnivanje stalnog vojnog komi-teta je samo korak prema uspostavi komande i komandne strukture na državnomnivou, međutim za prelazak svih odbrambenih aktivnosti sa entiteta na državupotrebno je državno ministarstvo za vojna pitanja i generalštab“. (Robertsonvidi generalnog sekretara SKVP kao budućeg ministra odbrane na državnomnivou, personal komiteta (sekretarijat) kao začetak budućeg ministarstva).

Predsjedništva Bosne i Hercegovine obznanio je ključne elementekoje Bosna i Hercegovina mora ispuniti da bi se kandidirala zaprogram Partnerstvo za mir (PfP). Zbog toga je međunarodna zajed-nica, posredstvom svog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini,odlučila da pristupi reformi oružanih snaga Bosne i Hercegovine.Odlukom visokog predstavnika broj 139/03 od 19. maja 2003. godineuspostavljena je Komisija za reformu u oblasti odbrane, s prvobitnimmandatom postizanja dogovora o legalnim zahtjevima reformeodbrane, njenih struktura i prijedloga zakonodavnih instrumenatapo modelu evropske prakse, s jasnim ciljem formiranja Oružanihsnaga (OS) Bosne i Hercegovine. Pored toga, mandat Komisije zareformu u oblasti odbrane jeste i prijedlog zakonskih i institucionalnihmjera potrebnih za uspostavu komande i kontrole Oružanih snaga nadržavnom nivou. Komisija (koja je brojala 16 članova, uključujućii predsjedavajućeg Jamesa R. Lochera, imala je i Sekretarijat kaostručno-operativni organ sastavljen od eksperata za pojedine oblastirazvrstanih u sedam grupa) dostavila je 25. septembra 2003. godine,u formi izvještaja, prijedlog zakona8 visokom predstavniku među-narodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu. Parlamentarna skupštinaBosne i Hercegovine je, shodno članu III 5 Ustava Bosne i Herce-govine, prvog decembra 2003. godine usvojila Zakon o odbraniBosne i Hercegovine, čime je „uspostavljen jedinstven lanac koman-diranja, civilnog nadzora nad Oružanim snagama Bosne i Herce-govine i entitetskim vojskama, te utvrđena prava, dužnosti i postupcientitetskih organa i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine zaodbranom suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta, kao i pružanjepomoći civilnom stanovništvu“.9 Shodno članu 38 Zakona o odbrani(2003), Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ima vrhovnuvlast da nadzire i istražuje sva pitanja vezana za organizaciju, finan-siranje, popunu, obuku, opremanje, razmještaj i upotrebu Oružanihsnaga Bosne i Hercegovine. Parlamenti entiteta imaju ovlaštenje,uporedo s Parlamentarnom skupštinom Bosne i Hercegovine, vršitinadzor i istragu nad pitanjima vezanim za finansiranje, organiziranje,obuku, opremanje vojnih snaga na nivou entiteta.

221PREGLED

8 Izvještaj objavljen u: Put u Partnerstvo za mir, Sarajevo, 2003.9 Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine, član 1, „Službeni glasnik BiH“,

br. 43 od 29.12.2003.

Zaključujemo iz prethodnoga da je, dakle, Zakonom o odbraniiz 2003. godine uspostavljena komanda i kontrola Oružanih snagaBosne i Hercegovine na državnom nivou, dok je demokratski nadzornad Oružanim snagama Bosne i Hercegovine uspostavljen i nadržavnom i na entitetskom nivou. Analizirajući odbrambenu struk-turu Bosne i Hercegovine, utemeljenu shodno Zakonu o odbrani iz2003. godine, Dujović u svojoj knjizi, između ostalog, pojašnjavai zaključuje: „Saglasno načelima demokratskih procesa svakesavremene demokratske države i jedinstvenoj sigurnosnoj politici,očito je da Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine iz 2003. godine nijeispoštovao neka od veoma bitnih načela za cjelovito funkcionisanjespoljne (odbrambene) sigurnosti“10, dodajući u nastavku da je „član50 Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine odredio da regruti, držav-ljani Bosne i Hercegovine odgovarajućeg entiteta, služe vojni rok,u pravilu, u vojsci svoga entiteta“11, postavljajući pitanje šta je ovdjesporno.

Kasnija dešavanja, naročito ona vezana za polaganje zakletve(Manjača i Bileća), uvjerila su nas da su postojeća rješenjanefunkcionalna i u potpunoj koliziji sa izgradnjom jedinstvenihOružanih snaga Bosne i Hercegovine. Uvidjevši sve nedostatkepostojećeg stanja, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, uskladu sa svojim ovlaštenjima, 31. decembra 2004. godine donio jeodluku o ukidanju entitetskih ministarstava odbrane (FMO i MORS)do kraja 2005., sa brojnim stanjem od 6.000 pripadnika, te isto-vremeno donio odluku kojom se produžava mandat Komisije zareformu odbrane12, a koja je potvrđena odlukom PredsjedništvaBosne i Hercegovine od 23. februara 2005. godine.

Kontinuiranim aktivnostima na uspostavljanju jedinstvenihOružanih snaga Bosne i Hercegovine Komisija je došla do zaključkada entitetske odbrambene strukture nisu bile pod potpunom ko-mandom i kontrolom na državnom nivou, izražavajući jedinstvene

222 PREGLED

10 Jagoš Dujović, Rukovođenje i upravljanje sistemima sigurnosti, FPN,Sarajevo, 2006, str. 229.

11 Isto12 Izvor: Oružane snage BiH; Jedna vojna sila za 21.vijek, Komisija za

reformu odbrane, Izvještaj 2005, septembar 2005. godine, Sarajevo, str.177.

stavove ka uspostavi novog koncepta Oružanih snaga Bosne iHercegovine na državnom nivou.

Kroz strukturu jedinstvenih Oružanih snaga Bosne i Herce-govine definiran je jedinstven lanac komandiranja i kontrole nadOružanim snagama Bosne i Hercegovine, čija subordinacija počinjeod Predsjedništva Bosne i Hercegovine do ministra odbrane Bosnei Hercegovine, zatim preko načelnika Zajedničkog štaba Oružanihsnaga Bosne i Hercegovine, komandanta Operativne komandeOružanih snaga Bosne i Hercegovine, komandanta Komande zapodršku Oružanih snaga Bosne i Hercegovine do komandanatapotčinjenih komandi i jedinica. U skladu sa prethodnim konceptomOružanih snaga Bosne i Hercegovine predložena je i organizacijsko-formacijska struktura rezervnih snaga transformiranih u tri pješa-dijska puka (pješadijski elementi obje komponente vojski u Bosnii Hercegovini, Vojsci Federacije i Vojsci Republike Srpske). Nasljedećoj shemi prikazan je prijedlog lokacija brigada, pješadijskihbataljona i pukova:

Izvor: OSBiH: Jedna vojna sila za 21. vijek, Komisija za reformuodbrane, str. 197

Za potpunije razumijevanje ove strukture važno je istaći da supukovi, kao dijelovi Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, zaduženi

223PREGLED

za očuvanje tradicije i naslijeđa bivših entitetskih vojski. Komisijaza restrukturiranje entitetskih vojski i Oružanih snaga Bosne i Herce-govine, na temelju sveobuhvatne analize, predložila je tekst novogzakona o odbrani Bosne i Hercegovine sa detaljnim obrazloženjima.

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je na osnovučlana III 5.a. i IV 4.a. Ustava Bosne i Hercegovine, na sjedniciPredstavničkog doma održanoj 28. septembra 2005. godine i sjedniciDoma naroda održanoj 5. oktobra 2005. godine, usvojila Zakono odbrani Bosne i Hercegovine.13 Propisano je da će primjena ovogzakona početi od prvog januara 2006. godine.

Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine odražava preporukeKomisije za reformu odbrane kako bi se osigurala puna komandai kontrola nad svim elementima Oružanih snaga Bosne i Hercegovinena državnom nivou. Zakon utvrđuje strukturu i funkcioniranjesistema odbrane, određuje nadležnosti i zaduženja državnih tijelau oblasti odbrane i definira nadzor i kontrolu oružanih snaga. Poredtoga, ovaj zakon definira i ograničava ovlasti u oblasti odbrane nanajvišem ustavnom nivou – između Parlamenta, Predsjedništva,Vlade, ministra odbrane i načelnika Zajedničkog štaba Oružanihsnaga Bosne i Hercegovine.

Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine14

predstavlja statusni zakon koji određuje sve aspekte službe uoružanim snagama (činove i njihovu dodjelu, vođenja u službi,unapređenja i druga statusna pitanja). Ovim zakonom se zabranjujepolitička aktivnost profesionalnim vojnim licima.

Proces izgradnje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine tekaoje ubrzano, i na samome početku 2006. godine uspostavljena jenjihova organizacijska struktura. Oružane snage Bosne i Herce-govine, primjenjujući novu organizacijsku strukturu kompatibilnuNATO standardima, u funkcionalnom smislu čine osnovu državnihnacionalnih sistema u sferi odbrane od oružane agresije. Značajizvršene reforme Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, kao integ-

224 PREGLED

13 Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine „Službeni glasnik Bosne i Herce-govine“, br. 88/05.

14 Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeniglasnik Bosne i Hercegovine“, br. 88/05).

rativni dio demokratske tranzicije kroz koju prolazi Bosna i Herce-govina, ima dvostruku važnost – unutarnju i vanjsku. Na unutarnjemplanu treba da rezultira određenom ulogom i položajem Oružanihsnaga u društvu i njihovu integriranost s drugim državnim struk-turama, dok na vanjskom planu proces reforme Oružanih snagaBosne i Hercegovine odražava ukupni međunarodni položaj Bosnei Hercegovine s krajnjim ciljem integriranja u međunarodne sigur-nosne strukture.

Pristupanjem NATO-ovom programu Partnerstvo za mir(PfP) u decembru 2006. godine, Bosna i Hercegovina je iskazala,a samim tim i potvrdila svoja opredjeljenja i spremnost ka procesimaintegracije i globalizacije, naročito izraženu kroz sektor sigurnosti.Nakon rješavanja početnih problema, uobičajenih i u drugimzemljama u tranziciji, uslijedili su intenzivni dijalozi, među kojimaizdvajamo i samite Američko-jadranske i Američko-baltičke poveljeu Estoniji (februar 2007. godine). Nakon postignutih rezultata oreformi odbrane, tadašnji ministar odbrane Bosne i Hercegovineje u intervjuu15 za list „Dnevni avaz“ najavio buduće planove usektoru odbrane (koji imaju međunarodni karakter).

Zaključujemo iz prethodnoga da je reforma odbrambenogsistema u Bosni i Hercegovini napredovala prvenstveno u pogleduprovođenja njene transformacije i stvaranja uvjeta za aktivniju uloguoružanih snaga u međunarodnim operacijama podrške miru, humani-tarnim misijama, te u pogledu pokretanja razvojnog planiranjakao sljedećeg koraka u procesu uvođenja sistema planiranja,programiranja i izvršenja proračuna, a sve u cilju integriranosti uorganizacije kolektivne sigurnosti.

Značajan domet reforme u sektoru odbrane i sigurnosti uBosni i Hercegovini uistinu se može mjeriti uspješno provedenimprocesom izgradnje jedinstvenih Oružanih snaga Bosne i Herce-govine. Cijenimo, međutim, da ta činjenica prvenstveno ima svojznačaj iz sljedeća dva razloga:

225PREGLED

15 Tekst objavljen u Dnevnom avazu, petak 9. februara 2007. godine, podnaslovom „Bosna i Hercegovina na prvom zvaničnom sastanku u novom sazivu“,str. 2.

1. Ukinute su entitetske (nacionalne) armije, koje su bileprijetnja miru, jer po njihovoj prirodi nije bilo mogućeosigurati njihovu demokratsku kontrolu na državnomnivou, niti je bilo moguće u cjelini izbjeći uvjete zagrađanski rat.

2. Zakonska i druga rješenja u organizaciji i funkcio-niranju Oružanih snaga Bosne i Hercegovine pružajupretpostavke za njihovu demokratsku kontrolu uizvršavanju funkcija u interesu države.

Literatura

1. Beridan, Izet, et al., Leksikon sigurnosti, DES, Sarajevo,2001.

2. Petritsch, Wolfgang, Bosna i Hercegovina od Daytona doEvrope, Svjetlost, Sarajevo, 2002, str. 67.

3. Kremer, Uli, Novi NATO – Novi ratovi, Civilne alternativeBundesveru, Filip Višnjić, Beograd, 2000, str. 43.

4. Dujović, Jagoš, Rukovođenje i upravljanje sistemimasigurnosti, FPN, Sarajevo, 2006.

5. Ustav Bosne i Hercegovine, član III, paragraf 5.6. Pravna enciklopedija 1979. godina – 628. strana. Među-

narodni ugovori i sporazumi predstavljaju saglasnost volja oodređenom pitanju i između dva ili više subjekata međunarodnogjavnog prava kojim se stvaraju prava i obaveze između stranaka.U praksi se smatra da postoji međunarodni ugovor ako je saglasnostpostignuta putem formalnog akta i ako je saglasnost volja formalnostimulirana (nominalistička teza).

- Predsjedništvo BiH je novembra 2002. godine donijeloOdluku o ustrojstvu i radu institucija odbrane na državnomnivou. Ova odluka je utvrdila sva pitanja Stalnog komitetaza vojna pitanja.

- Izvještaj objavljen u: Put u Partnerstvo za mir, Sarajevo,2003.

226 PREGLED

- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine, član 1, „Službeniglasnik BiH“, br. 43 od 29.12.2003.

- Izvor: Oružane snage BiH; Jedna vojna sila za 21.vijek,Komisija za reformu odbrane, Izvještaj 2005, septembar2005 godine, Sarajevo, str.177.

- Održane mirovne konferencije odnosno sastanci Upravnogodbora Vijeća posvećene implementaciji Mirovnog spora-zuma u Bosni i Hercegovini:

� 8/9. decembra 1995. godine, London� 14. decembra 1995. godine, Pariz� 13/14. juna 1996. godine, Firenca, Ministarski sas-tanak Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira� 5. decembra 1996. godine, London� 30. maja 1997. godine, Sintra, Ministarski sastanak

Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira� 9/10. decembra 1997. godine, Bon� 9. juna 1997. godine, Luksemburg, Ministarski sas-tanak Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira� 16. decembra 1998. godine, Madrid

- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnikBosne i Hercegovine“, br. 88/05

- Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine(„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 88/05)

- Tekst objavljen u Dnevnom avazu, petak 9. februara 2007.godine, pod naslovom „Bosna i Hercegovina na prvomzvaničnom sastanku u novom sazivu“, str. 2.

227PREGLED

UDK 008

Fikret Bečirović

KULTURA, JEDINSTVO I SUKOB “RAZLIČJA”

CULTURE, UNITY AND THE CONFLICT OF“DIFFERENCES”

Sažetak

Kultura se obično spominje u kontekstu rafiniranog duha,što i jest njeno osnovno značenje, koje je odvaja od sirove prirode izaumlja. Put do tog “čistog” supstrata, selekcioniranog ljudskogiskustva i umnosti, međutim, pun je proturječja.

Bosanskohercegovačka prošlost prožeta je i protkana mnoštvomkontinuiteta i diskontinuiteta te dugim nizom proturječja – od idi-ličnog komšijskog suživota, jedinstva, pa i nekog vida “bratstva”,kulturne tolerancije i prožimanja, do kulturnih i političkih animozi-teta, prezira i otvorenih kulturnih, ideoloških te oružanih sukoba,nasilja, brutalnosti koje su vodile dugo planiranim “konačnim ob-računima” putem genocida i kulturocida, obračuna s namjerom“da im se (onim drugim) zatre svaki trag”.

Apsurdno je i na neki način iritirajuće (naprosto zato štonije istina) pisanje nekih autora da se civilizacije i kulture samododiruju i prožimaju, komuniciraju i akulturiraju, kao da sukob međunjima ne postoji, isto toliko koliko je apsurdno da se ljudska društva,narodi, nacije, etničke grupe i drugo u svojoj interakciji vladajusamo prijateljski, ljudski, komšijski, i žive u idiličnom skladu.

Čovjek je subjekt kulture, i kako god se preko njega dodiruju,komuniciraju i akulturiraju razne kulture isto se tako i sukobljavaju.

U čovjeku, nosiocu različitih kultura, prebivaju razni osjećaji,sistemi vrijednosti, ćudorednosti, strasti, interesi, ljubav, mržnja,proturječnosti i žestoki sukobi, ponajprije u njemu samom, tako daon sve to prenosi na makroplan, na društvo, kompleksniji organizam.

229PREGLED

Sve te proturječnosti u bitku i širokom opusu kulture općenitonisu samo bosanskohercegovački ekskluzivitet mada, s obziromna njen geopolitički položaj, susret i prožimanje dominantnih i inihkultura i civilizacija, Bosna i Hercegovina predstavlja multikultu-ralni specifikum.

No u svom milenijskom historijskom hodu taj kulturološkimozaik nastajao je kako kroz mirnu koegzistenciju i suglasje kulturatako i kroz mnoge patnje, sukobljavanja, krvave bitke, epopeje doužasa genocida i urbicida i očajničke borbe za opstanak, što smosve na svojoj koži ne tako davno osjetili.

Ključne riječi: kultura, kulturna distinkcija, kulturna polifonija,kulturna autohtonost, kulturna heteronomija, akulturacija, kulturniprezir, kulturni animoziteti, sukob kultura, zločin, genocid

Summary

The term culture is usually mentioned in the context of arefined spirit, which is its basic meaning – separating it from the cruelnature and beyonsense. However, the way to that “pure” substract,selected human experience and wit is full of contradictions.

The past of Bosnia and Herzegovina has been marked by avariety of continuities and discontinuities, as well as by a longtradition of contradictions, ranging from idyllic neighbor-lovingcoexistence and unity, which had its peak in a form of “brotherhood”,cultural tolerance and interviewing; to cultural and politicalanimosities, disdain and open cultural, ideological and armedconflicts, violence and brutality, initiated by the long-planned “finalconflicts” implemented by genocide and culturcide; conflicts withthe intention of “eliminating (the other)”.

Writings of some authors are absurd and irritating in a way(simply because they are not true), because they state that civilizationsand cultures only touch and intertwine, communicate and articulate,as if the conflict between them was non-existent, the same way itis absurd to claim that human societies, peoples, nations, ethnicgroups and others are governed in their interaction only by friendly,humane, neighbor-loving ideals, as if living in an idyllic harmony.

230 PREGLED

Different feelings prevail in a man, different systems of values,order, passion, interests, love, hate, contradictions and fierceconflicts. All that is transferred to the micro-plan, to the society,to a more complex organism.

All those contradictions are not, in the essence and in a widespectrum of cultures, a sole characteristic of Bosnia and Herzegovina;although, keeping in mind the country’s geographical position,Bosnia and Herzegovina is a multicultural specificum – a placewhere the dominant and other cultures meet.

However, throughout its 1000-year-long life, that culturalmosaic has been formed in a peaceful coexistence and harmonyof cultures, as well as through many sufferings, conflicts, bloodybattles, epopees; as well as through the horrors of genocide andurbicide and a desperate fight for survival, all of which we felt onour own skin recently.

Key words: culture, cultural distinction, cultural polyphony,cultural autochthony, cultural heteronomy, acculturation, culturaldisdain, cultural animosities, the conflict of cultures, crime, genocide

Uvod

Je li kultura samo produkt rafiniranog duha, prefinjenosti,umnosti i etičnosti, ili je u njenim korijenima mnoštvo taloga i mulježikoji su izravno suprotivi kulturi, pitanje je oko kojeg ćemo se po-zabaviti u ovom diskursu.

Bosanskohercegovački prostori, na kojima vjekovima živeautohtoni kulturni oblici i pejzaži u dodiru i suživotu s različitimkulturama u permanentnom procesu akulturacije, zauzimaju značajnomjesto u kulturnom opusu Evrope. Međutim, bosanskohercegovačkaprošlost zabilježila je i onu drugu, ružnu stranu – sukobe, koji su sekretali od naizgled bezazlene podozdrivosti (“pogleda poprijeko”),preko ironije, sarkazma, do kulturnih animoziteta, etiketiranja, pado verbalnih i oružanih sukoba, o čemu su u posljednje vrijeme,na različite načine, mnogi govorili.1

231PREGLED

1 Frencis Fukujama, Sudar kultura, Beograd, 1997, Semjuel Hantington,Sukob civilizacija, CID, Podgorica, 1998.

S obzirom na svu “osjetljivost” ove teme, osnovni cilj ovog tekstaneće biti produbljivanje sukoba, niti poziv na sukob civilizacija2,kao što navodi jedan autor, već produbljivanje znanja i razumijevanjadruštvenih odnosa, stvaralaštva i razvoja, koji vrlo često prolaze krozrazne modalitete sukoba: od sukoba mišljenja, preko sukoba raz-ličitih ideoloških i kulturnih stajališta, sukoba u vidu kulturnihanimoziteta, pa do okrutnog nasilja i otvorenih oružanih sukoba.

Negiranje onoga što je očito i onoga što je u teoriji konflikta3

u društvenoj nauci odveć poznato neće otkloniti ili eliminirati budućesukobe, niti će objektivno analiziranje sukoba “prizvati sukobe”. Oniće se, nažalost, dešavati bilo zbog ekonomskih, političkih, kulturnihili nekih drugih uzroka po kojima su se i do sada događali. Ne možese okriviti ljekar ako je dijagnosticirao neku bolest, u smislu daju je “prizvao”.

Dakle, konflikti, sukobi, nesuglasja i slični disonantni to-novi, neovisno o našoj volji, javljaju se u svakom društvu, čakkao, nažalost, dijalektička neminovnost, jer, kako kaže Heraklitu jednom svom fragmentu4, “jedno isto prebiva u nama; živo imrtvo, budno i spavajuće, mlado i staro, dobro i zlo“, pa kako ondakultura kao proizvod čovjeka, kao društveni fenomen, može imatineke drugačije atribute? No da vidimo.

Kultura, polivalentni supstrat selekcioniranog iskustva niza pokoljenja

Kultura (lat. colere – gajiti, njegovati, oplemeniti)5 sa svimsvojim modalitetima: cultura agri (agrikultura), cultura animi,cultura mentis, akulturacija, multikulturalnost i bezbroj drugihuvriježenih sintagmi, označava rafiniran (učtiv, prefinjen) pristup,

232 PREGLED

2 Jusuf Žiga, Vrijeme “razljuđenih dvonožaca“ – paradigma Bosne kojusu izdali, Sarajevo, 2007, str. 179.

3 Jože Goričar, Pregled socioloških teorija, Beograd, 1969, M. Haralambos,M. Holborn, Sociologija, Zagreb, 2002, pog. 1.

4 Branko Bošnjak, Grčka filozofija, Zagreb, 1983, Heraklitovi fragmenti58 i 88.

5 Eduard Kale, Uvod u znanost o kulturi, Zagreb, 1982, str. 38.

djelovanje, ponašanje, racionalnost, umnost, moralnost i prefinjenostu svakom postupku i djelu, te sa svim tim značajkama predstavljapročelni sociološki fenomen6, istakao bi Hidajet Repovac.

Kulturu kao univerzalnu karakteristiku ljudske vrste, u svojojknjizi “Sociologija kulture”, ističe Antonjina Kloskovska, dodajućida ona predstavlja poseban, isključivo ljudski aparat prilagođa-vanja na sredinu, zahvaljujući kojem čovjek dominira nadživotinjskim svijetom koji ga okružuje.7

I J.G. Herder ističe da je kultura univerzalna karakteristikaljudi8, jer svi ljudi o kojima bar nešto znamo posjeduju makarzametke neke kulture. U protivnom, čovjek izvan zajednice bezzakona i pravednosti bio bi najgori od svih životinja. Čovjekse kao čovjek može ostvariti samo kao građanin, jer je čovjek posvojoj biti politička (državotvorna) životinja (zoon politikon)9,kaže Aristotel.

Tako je za Terryja Eagletona, profesora engleske književnostina Oksfordskom univerzitetu, kultura vrsta etičke pedagogije,koja će nas osposobiti za političko građanstvo oslobađajućiidealno ili kolektivno JA, koje prebiva u svakom od nas, JA kojenalazi svoje vrhunsko utjelovljenje u univerzalnom kraljevstvudržave.10 U tom smislu on navodi razmišljanja S. T. Coleridgea, kojipiše o potrebi utemeljenja civilizacije u kultivaciji u skladnom razvojusposobnosti i kvaliteta koje su obilježje naše ljudskosti, ili drukčijerečeno moramo biti ljudi kako bismo postali građani.11

“Tako kultura pročišćuje našu zajedničku ljudskost od našihsektaških JA, oslobađajući duh od osjetila, izvlačeći nepromjenljivoiz vremenitog, izlučujući jedinstvo iz raznolikosti. To je nekavrsta samopodjele kao i samoiscjeljivanja preko kojega se našaodjelita, niža JA ne ukidaju, nego se obrazuju iznutra savršenijomvrstom ljudskosti”12, navodi S. T. Coleridge.

233PREGLED

6 Hidajet Repovac, Sociologija simboličke kulture, Sarajevo, 2003, str. 11.7 Antonjina Kloskovska, Sociologija kulture, Beograd, 2001, str. 11.8 Ibidem, str. 11.9 Aristotel, Politika, Kultura, Beograd, 1970, str. 5-6 (1253a).10 Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb, 2002, str. 14.11 Ibidem, str. 14.12 Ibidem, str. 14.

Kulturu kao stečeni društveni supstrat vidi i poljsko-britanskisociolog Zigmund Bauman, koji navodi da se u kulturi svake ljudskezajednice, svakog pokoljenja skuplja sve najvrjednije kao selekci-oniran kompleks iskustva niza pokolenja.13

U svojim definicijama kulture sociolozi i kulturolozi LeslyWhite i E.V. Sokolov smatraju da je kultura realnost naročite vrste,entitet sui generis14, i kao takva samorazvijajući sistem, dok MilošIlić nastoji iznaći sveobuhvatnu definiciju, označivši kulturu kaoskup svih onih procesa, promjena i tvorevina koje su nastalekao posljedica materijalne i duhovne intervencije ljudskogdruštva (u prirodi, društvu i mišljenju).15

Dakle, kultura koja se u svom prabitku označavala kao materi-jalni proces (agricultura), njezino značenje se vremenom metaforičkiprenijelo na bavljenje duhom. U toj transformaciji posebna zaslugapripada prvim prosvjetiteljima, grčkim sofistima, koji se s duhov-nošću suprotstavljaju staroj aristokratskoj ideologiji o plemenitomporijeklu. Kultura je za njih ukras duha, a ne porijeklo ili mjestorođenja. Na svom putu samooblikovanja, samoperfektuiranja isamonadilaženja kultura je i stanje i proces označen kao kultivi-ranost, glagolski oblik koji podrazumijeva i stanje i radnju.

U 18. stoljeću kultura postaje u većoj ili manjoj mjeri sinonimza civilizaciju u značenju općeg procesa intelektualnog, duhovnogi materijalnog napretka. Kao ideja, navodi Raymond Williams,”civilizacija se u značajnoj mjeri poistovjećuje sa običajima i mora-lom”: biti civiliziran znači ne pljuvati na pod, jednako kao ine ubijati ratne zarobljenike16. Sama riječ obuhvaća dvosmislenupovezanost između muževna ponašanja i etičkog postupanja,značenja koja u engleskom jeziku obuhvaća riječ gentlemen.

Civilizacija je velikim dijelom francuski termin i Francuzi jedoživljavaju kao da imaju monopol nad civiliziranošću. Dok sepojam civilizacija na francuskom u pravilu odnosi na političku,ekonomsku i tehničku stranu života, njemački pojam kultura imao

234 PREGLED

13 Ratko Božović, Lavirint kulture, Beograd, 1998, str. 30.14 Antonjina Kloskovska, Sociologija kulture, Beograd, 2001, str. 17. 15 Miloš Ilić, Sociologija kulture i umjetnosti, Beograd, 1980, str. 13.16 Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb, 2002, str. 16.

je u užem smislu religijsku, umjetničku i intelektualnu referenciju.Tako dok je civilizacija umanjivala nacionalne razlike, kultura ihje isticala, te je tako kultura od sinonima za civilizaciju postalanjen antonim.

U svakoj kulturi postoji određeno dijalektičko vrenje. Dokjedinstvo označava mirovanje, sukob označava kretanje (proces,vrenje), i jedno bez drugog ne može. Tako u svakoj kulturi kaoi između kultura postoje sukobi onoga što je aktivno, stvaralačkoili naprosto drugačije, što je prodor u novo, i onoga što postajepasivno polje okamenjenih vrijednosti. Taj dijalektički vrtlogje ustvari sukob ciljeva i sredstava, rada i stvaralaštva, individuei društva, potreba i interesa. Jedinstvo i borba (sukob) suprotnosti sukulturni nagoni za samoprevazilaženjem, kao i za supstituiranjemnajvrjednijeg iz postojećeg kulturnog obrasca, stvaranja potpunonovih vrijednosti ili redizajniranja nekih vrijednosti od kojih sedruštvo udaljilo. Ona to čini zahvaljujući tome što u svojoj strukturipodrazumijeva određena pravila koja selekcioniraju, luče prefinjeniili poželjni i prihvatljivi društveni supstrat od mulježi i jalovine.

Kultura traži discipliniranje: red, rad, norme,17 ističe Mi-roslav Krleža. Ona nameće stroge zahtjeve, isključujući bahatost,sirovost, anarhičnost, raskalašenost, lijenost i sl. Za SigmundaFreuda norme svake kulture, posebno evropske, jesu oruđe zablokiranje prirodnih nagona.18 Gajenje (kultiviranje) svojih pri-rodnih potencijala, kako tjelesnih tako i duhovnih, kao sredstavaza sve moguće svrhe, dužnost je čovjeka koliko prema sebi tolikoi prema društvu, što se u Kantovom razumijevanju čovjeka s atri-butima sposobnosti pamćenja i mašte kultura pojavljuje kao um-nost u samom čovjeku.19

Mnogo je onih koji su pisali o kulturi u smislu odgoja, opleme-njenosti, umnosti, humanosti, prefinjenosti, umjetničke per-fektnosti i svih drugih najfinijih i najvrjednijih materijalnih iduhovnih supstrata, ali isto tako ima i onih koji su znali opisati i

235PREGLED

17 Miroslav Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova, Sarajevo, 1982,Knjiga treća.

18 Ratko Božović, Lavirint kulture, Beograd, 1998, str. 25.19 Ibidem, str. 17.

istaći i onu tamnu stranu koja leži u korijenima svake kulture.To su krv, znoj, suze, zavjere, zločini, genocid, urbicid, kulturocid itd.Tako Friedrich Nietzsche, govoreći o povijesti, govori o sablasnojvladavini gluposti i slučaja (koja se dosad nazivala poviješću).

Nietscheov omiljeni termin genealogija zamjenjuje barbarskupripovijest o dugovanju, mučenju i osveti, a kultura je njezin plodzamrljan krvlju, kaže on. Svaki i najmanji iskorak na zemlji plaćenje duhovnom i tjelesnom torturom, te nastavlja koliko krvi i okrut-nosti leži u osnovi svake dobre stvari.20 Genealogija, po njemu,ogoljuje razorno porijeklo plemenitih ideja, njihovu tamnupozadinu. Moralnost je prema Nietzscheu sublimacija, isto što je iza Freuda. Freud nam istodobno pripisuje stanje primarne agresijei primarnog narcizma, a civilizacija se iznjedrila iz sublimacijeobojega, kaže Freud.

Shodno tome, zamislimo samo koliko je ružnih stvari (znoja,suza, krvi i života) “ugrađeno” u egipatske i meksičke piramide,Kineski zid, razne dvorce, tvrđave, fortifikacijske objekte, našestare srednjovjekovne gradove (od kojih je vrlo malo ostalo) i drugekulturne građevine širom svijeta, kojima se mi danas divimo kaokulturnim čudima. Zamislimo samo broj od 20.000 robova (ljudi)na Keopsovoj piramidi i mnoštvo povreda, sakaćenja, tortura, nasiljai raznih oblika umiranja i zločina za ono što danas vrhuni u svjetskojkulturi. Isto tako možemo samo zamisliti sa koliko krvi su se pro-vodile sve nasilne akulturacije i kulturno-civilizacijski procesiromanizacije, islamizacije i kristijanizacije, te razne vojne ekspe-dicije pod motom za krst časni ili u ime Allaha i pod nekim drugimparolama i simbolima. Koliko krvi, patnje i zločina ima u izgradnjisvakog od naših bosanskohercegovačkih pluraliteta, a koliko čistekulture, veliko je pitanje. Kultura podrazumijeva odricanje od nagon-skog zadovoljenja, pa zato kultura niukoliko ne razvija skladnonaše snage, nego nas vodi onome što Freud naziva stanjem trajneunutarnje nesreće.

S tog stajališta, ističe on, plodovi kulture nisu u tolikoj mjeriistina, dobrota i ljepota koliko krivnja, sadizam i samorazornost.Eros, stvaralački nagon, graditelj gradova, vlada prirodom i stvara

236 PREGLED

20 Ibidem, str. 131.

kulturu; ali to čini povezujući se s našom agresivnošću unutar kojese skriva Thanatos ili poriv k smrti, tako da kulturom upravlja onošto počiva izvan svake kulture, smrt.21

Smrt nas vuče prema naprijed, samo da bi nas vratila u blaženostanje neranjivosti prije same pojave kulture. Unutar kulture na djelusu snage požude, vladavina nasilja, osvetoljubivosti i sl., kojeprijete opustošiti naša značenja, izokrenuti naše planove, odvućinas neizbježno natrag u tamu. Kultura se iznutra raspolućuje unasilje i proturječnost, te u tom svjetlu uspostavljanje kulture uvi-jek u sebi sadrži nešto konačno samorazdiruće, ističe Freud.22

Dakle, kultura sa svim svojim rafiniranim, humanističkim,estetskim i drugim mnogoznačnim pozitivnim obilježjima nosi usvojim korijenima mnoge proturječnosti, porođajne muke, nečasnerabote, pa sve do zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava,kao i najvećeg zločina – zločina genocida. Zbog toga se političkahistorija i historija kulture mogu posmatrati kao dvije sestre blizanke.To i dan-danas potvrđuje činjenica da su političko i kulturno središteuvijek jedno uz drugo.

Kulturne proturječnosti u bosanskohercegovačkoj historiji

Imajući sve to u vidu, ova studija ima namjeru da u sociološko-politološkom diskursu osvijetli bosanskohercegovačku prošlostkao geopolitički i kulturni prostor na kojem su se kulture, civilizacije,ideologije, razni mitovi i svjetonazori, vjere i šta sve ne susretali,prožimali, sudarali, pa i sukobljavali kroz razne oblike ratnih zločina,pa i oblike genocida, urbicida i kulturocida, s posebnim naglaskomna kraj 20. stoljeća, u vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu,do Dejtonskog mirovnog sporazuma, i naposljetku na neki načinmirile, ali je uvijek ostajalo neraščišćenih računa, čemu smo i danassvjedoci.

Polazeći od svih najuzvišenijih i najpoželjnijih značajki kulture,navedene u prethodnim recima ovog teksta, autor ove studije po-

237PREGLED

21 Ibidem, str. 132.22 Ibidem, str. 132.

stavlja osnovno pitanje (koje je isprovociralo glavnu tezu) kakoje moguće da se nakon više od hiljadugodišnje bosanske kul-turne tradicije, akulturacije, kulturne polifonije i “jedinstvarazličja” dogodi genocid, kulturocid i drugi zločini protivčovječnosti i međunarodnog prava, što se može označiti kaokontrakultura, suprotnost kulturi, nekultura, barbarizam i slično.Gdje su tu “cultura animi”, “cultura mentis”, ”moralne skrupule,umnost, civilizacijske vrijednosti i humanizam”, kao i pitanje kolikodugo može “mirovati” to famozno “jedinstvo različja”, koje na ovimprostorima liči na “bure baruta”. Ako je historija učiteljica života(politička i kulturna), jesmo li onda mi toliko loši đaci da iz nje nismoništa naučili.

Nasuprot često rabljenoj i nategnutoj sintagmi jedinstvo ra-zličja23, koja je u biti krnja definicija dijalektike (jedinstvo i borba/sukob/ različja /suprotnosti/), na bosanskohercegovačkom prostoruna kojem su se susretale razne kulture zasigurno da nisu mogleživjeti samo u idealnom miru, što njena burna historija zorno pot-vrđuje, posebno ova posljednja agresija i podjela na najmanje trietnonacionalne skupine, gdje se jasno vidjelo, a i danas se svejasnije vidi, lice i naličje tog eufemizma koji neki odmila zovu”različje”, pa ga još pojačavaju sa riječju “jedinstvo”, jednomod udarnih socijalističkih parola, koja je s riječi “bratstvo” činilaosnovne socijalističke vrednote.

Razmišljajući na tom fonu, pokušavam zamisliti kako bizvučala puna sintagma: “bratstvo i jedinstvo različja”. Ma divno.I poželjno. Ali valjda smo nešto i upamtili iz bliske nam prošlosti.

Čovjek, kao subjekt kulture i civilizacije, podložan je i dobrimi lošim atributima, navikama, strastima, ljubavi i mržnji, simpatiji ipreziru, tako da je iluzija međuljudske odnose, a i kulturno različje,prikazati kao idiličan ljubavni zagrljaj i ”mirno more”.

U prirodi, kao i u društvenim odnosima, “mirno more” je “mrtvomore” .

Zbog toga je sukob, ne samo između kultura i civilizacija negoi unutar pojedinačnih kultura, neminovan. To potvrđuju procesi

238 PREGLED

23 Jusuf Žiga, “Vrijeme razljuđenih dvonožaca“, Sarajevo, 2007, I dio, “Čemuataci na općeljudsko jedinstvo različja“, str. 27-74.

kojima se stvara subkultura, jer je ona produkt dijela određenekulture koji u svom procesu “samoperfektuiranja” sektaši i stvaranovi kulturni oblik. To potvrđuje da se ni unutrašnji sukobi ni dis-tinkcije ne mogu ignorirati. On je dijalektički proces u kojem seodvija bespoštedna borba različja, koja se ispoljava kroz mnoštvooblika, kao što su: traženje novih formi, isticanje novih vrijednosti,podozrivost, prezir, sumnjičavost, odbijanje starih formi, ali i prih-vaćanje novih kulturnih formi, elemenata i oblika, do nasilne akul-turacije ili programa istrebljenja, kao što su bili za bogumile usrednjovjekovnoj Bosni, te Bošnjake-Muslimane od vremena Aus-tro-Ugarske, Države SHS, Jugoslavije, pa do posljednje agresije.

Iz tog lučenja i selekcioniranja ne izdvaja se, nažalost, uvijekono najracionalnije, najpraktičnije, najumnije i najfinije. Stranputicaje napretek. Zato se historija ljudskog društva ne može prikazatisamo uzlaznom linijom; ima tu i ravne linije i praznog hoda, usponai padova, kao i raznih oblika retrogradnih tendencija i prakse.

Sukobi u biti kulture i među kulturama

Dakle, sukobi kultura i sukobi u kulturama su neminovniprocesi bez kojih bismo mogli samo govoriti o okamenjenim kul-turnim oblicima, kulturnim odnosima bez razvoja, zaleđenim kul-turnim pejzažima, bez mogućnosti akulturacije i kulturne polifonije,bez davanja i bez primanja, jednom riječju mrtvo more u kulturi iopćenito društvenim odnosima. Jasan primjer su zabačena planinskasela koja imaju svoja pravila, svoje norme, običaje i standarde.Prema tome, sukob kultura i sukobi u kulturama prije svegaje proces koji se ne mora nužno ispoljiti kroz nasilje. Nasilje jenajrigidniji oblik sukoba, kao “nužnog i normalnog” procesau kristaliziranju stavova, mišljenja, približavanja i razumijevanjakultura, ideologija, sistema vrijednosti, interesa i drugog.

Sukobi su permanentni procesi prvo u samim ljudima, pa ondau društvenim grupama i u cijelom društvu. Prvi sukob u historijiljudskog društva je “prvotni grijeh, koji je ustvari prvi čovjekovsukob s Bogom” (ali ne i posljednji). Šta bi se desilo da nije bilo te“proklete zmije, sotone” koja je čovjeka navratila na taj grijeh(sukob). Pa jednostavno, čovjek bi ostao u vječno blaženom stanju

239PREGLED

(vječito bezgrešan, kao beba) i naravno nikada ne bi griješio, ali zatoi nikada ne bi postao čovjek, nikada ne bi bilo društva, nikada nebi bilo historije, i nikada ne bi bilo kulture, države, ekonomije...,jednostavno ne bi bilo nikakvog kretanja, razvoja, ne bi bilo ničega.Shodno tome, nije teško zaključiti koju je ključnu ulogu u razvojuljudskog društva i kulture odigralo nešto što se zove zlo, grijeh,sotona, šejtan i slično. No poslije prvotnog grijeha sukobi se nastav-ljaju s Abelom i Kajinom, sukobi između braće, pa sukobi izmeđuplemena, pa sukobi između naroda, pa sukobi unutar naroda ireligija...

Historija vrvi od raznih sukoba kako između tako i unutar veli-kih monoteističkih religija, kako u prošlosti tako i danas. Rezultat tihsukoba je mnoštvo krvi i zločina koji su pratili stvaranje mnoštvasekti i redova. U prošlosti su se vodili čitavi ratovi (krstaški i drugivjerski ratovi) protiv sekti tzv. heretika, šizmatika i slično. Poznatoje i da je Turska carevina vodila prave ratove protiv tzv. islamskihsekti, kao što su hamzevije, ahmedije i druge. Danas je taj vjerskihegemonizam velikih monoteističkih religija mnogo liberalniji,pa se na profiliranje novih sekti ne gleda tako inkvizitorski.

Dakle, sukobi unutar kultura mogu se odvijati i bez nasilja.Sukobi polaze od različitih mišljenja, stavova, filozofije, ideologije,interesa... Te nove, drugačije sekte i redovi, u najmanju ruku su“čudni” po svom izgledu, oblačenju, svjetonazoru, a taj atribut“čudan” može se tumačiti kao nelogičan, stran, nemoralan, zarazan,i kao takav u sebi nosi opasnost i klicu sukoba sa ostalim svijetom,a sa svojom praksom i omasovljenjem klica se razvija, stvara svojidentitet i traži “pravo građanstva”, pa se čak otvaraju apetiti domi-nacije, što može voditi u otvoreni fizički sukob i nasilje.

Za razliku od kulturološkog procesa (sukoba), nasilje je veomasložen psihološkosocijalni deformitet ili asocijalna pojava uzro-kovana kako netoleriranjem razlika (kulturnih, moralnih, ideoloških,rasnih...) tako i namjerama koristoljublja, vlastoljublja, kompleksimaviše vrijednosti, raznim frustracijama, mitovima i slično.

Bosanskohercegovački prostor kao stjecište kultura može sepratiti još od najstarijih vremena (paleolit, neolit), od paleolitskogcrteža u pećini Badanj kod Stoca, keramičke neolitske plastikekakanjske i butmirske kulture, ostataka ilirskih plemena, preko

240 PREGLED

Rimljana, srednjovjekovne Bosne, Turske imperije, Austro-Ugarske,jugoslavenskog kulturnog miksa, pa do danas.

Pored načina proizvodnje, stanovanja, odjeće, oruđa, oružjai drugih oblika materijalne kulture, poseban predmet interesiranjaje stanje i nivo svijesti, kao i njen humanistički razvoj. Kultura je,još od prosvjetiteljstva, oznaka za sve što se suprotstavlja divljojprirodi, ali isto tako i nešto pomoću čega čovječanstvo izgrađujepovijesni hod napretka, humanosti i umnosti. U tom povijesnomhodu ka napretku čovjek ne ide samo uzlaznom linijom. Tu postojemnogi zastoji, lutanja, sukobi, animoziteti, nazaci i druge protu-rječnosti koje su produkt izlomljenih kontinuiteta i diskontinuiteta,koji često, kako kaže Ivo Andrić, leže jedan preko drugog kao geo-loški slojevi.

Iz tog odnosa, dodira i prožimanja kultura i civilizacija nastalesu specifične vrijednosti, koje u svojoj ukupnosti čine osnovu kul-turne historije ove zemlje, kao i njenog doprinosa evropskoj, pai svjetskoj kulturi i civilizaciji.

Snažni kulturno-civilizacijski utjecaji s Mediterana, Misira,Grčke, Bizantije i Rima te kultura arabljanskih naroda dolazili suu dodir sa srednjoevropskim utjecajima.24 Mnoštvo je artefakata kojiukazuju na to. Politička dominacija uvijek je krčila put kulturnojhegemoniji, prema kojoj su se uvijek javljali otpori (sukobi). Sukobisu se javljali od same pojave “različja”: izgleda i prisustva zavoje-vača, jezika, nošnje, običaja i ostalih značajki i kulturnih uzusa.

Naravno, idiličnom suživotu, akulturaciji, kao i sukobu kultura,nisu bili izloženi u istoj mjeri svi dijelovi Bosne. To se posebnoodnosi na planinske i zabačene regione, koji su bili i dobrim dijelomi danas ostali zatvorena društva, koja ne može promijeniti nijednavlast. U ovom slučaju možemo govoriti o uporednom življenjurazličitih kultura koje žive u svom okamenjenom obliku.

241PREGLED

24 Bojan Radojković, Zapadni uticaji na primijenjenu umjetnost Bosne u14. i 15. vijeku, Zbornik radova “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura,Zenica, 1973.

Kultura i zločini u “kulturnom” ambijentu romanizacije

Pored kulturnih dodira, nenasilne akulturacije, suživota, još odsamih početaka bosanskohercegovačke historije možemo govoritii o masovnim zločinima, zločinima genocida i urbicida. Iako ops-kurni, historijski fakti govore o zločinima Rimljana u posljednjemilirsko-rimskom ratu od 6. do 9. g.n.e., poznatom u rimskim izvo-rima kao bellum Batonum25 (Batonov ustanak), kada su Rimljani,osvajajući glavni ilirski grad Vranduk (lat.Arduba), brutalno ubijalicivilno stanovništvo te nagonili žene da zajedno sa djecom skačusa zidina u nabujalu rijeku. Pritom su spalili i razrušili Vranduk,kao i mnoge ilirske gradine, čime su počinili zločine genocida iurbicida, da bi poslije pacifizirajući taj prostor na tim istim mjes-tima gradili rimske fortifikacijske objekte castelle i oppide, teuporedo provodili romanizaciju; kulturno-civilizacijski procesnasilne akulturacije, čijoj provedbi su prethodile suze, znoj i krvpotlačenih i za cijelo jedno stoljeće uskraćenih osnovnih građanskihprava domaćeg stanovništva – Ilira. Znači, na tim zgarištima, na timzločinima uspostavili su svoju, krvlju umazanu, rimsku kulturu.

Ilirsko stanovništvo, koje je rimskim zavojevačima pružalosnažan otpor, kao i otpor rimskoj političkoj vlasti i kulturnim obras-cima, stjecanjem građanskih prava (nakon jednog stoljeća) postaloje skoro potpuno inkorporirano u rimske kulturne obrasce, to jest“skuhalo se” u rimskom melting potu kao svojevrsnom obliku nasilneakulturacije odnosno asimilacije. Tu, naravno, moramo izuzeti ne-pristupačna planinska naselja, daleko od civiliziranog svijeta, kojanijedan kulturno-civilizacijski proces nije mogao promijeniti. Tosu neromanizirani Iliri (Vlasi) što se i danas vidi iz nekih toponimanaselja i planina (planina Vlašić, selo Vlaškovo, prezime Vlašići dr.). I danas u tim područjima gorštaci žive sa svojim navikama,običajima i kulturom kao specifikumom koji se može zvati autoh-tonom, zatvorenom kulturom. To su kroz vjekove okamenjenikulturni obrasci.

242 PREGLED

25 Esad Pašalić, Period Rimske vladavine do kraja III vijeka, Kulturnahistorija BiH, str. 194-196.

S provalom Slavena i Avara na već odavno posrnulo Rimskocarstvo, s političkim sukobom javlja se i kulturni. Divlja, barbarskaplemena, početkom 7. stoljeća iz Panonije provaljuju limes i u svomosvajačkom pohodu ruše sve pred sobom, izlazeći na Jadranskomore do gradova Salone (Solin) i Narone (Vid kod Čapljine).26

Naravno, sve to nije moglo proći bez zločina i razaranja.

Kulturna polifonija i kulturni antagonizmi u srednjovjekovnoj Bosni

Srednjovjekovna Bosna zauzima posebno mjesto u političkoj ikulturnoj historiji bosanskohercegovačke prošlosti. Iako je u po-litičkom smislu manje-više samostalna od prvog samostalnog vladaravelikog bana Kulina, Bosnu zapljuskuju i prožimaju različiti kulturnitalasi, a posebno utjecaji triju snažnih kulturnih centara: Bizantijana istoku, koja je dobrim dijelom nastavljač rimske kulture; drugikulturni centar razvio se u italijanskim gradovima Rimu, Veneciji,Firenci, Đenovi, Pistoji i drugim urbanim centrima; treći na za-padu u Franačkoj državi, koja je za vrijeme Karla Velikog u 8.stoljeću doživjela politički, ekonomski i kulturni procvat, koji seu kulturi označava kao karolinska renesansa. Pored ova tri, javljase i četvrti kulturni centar, koji su stvorili Arabljani, a koji će sdolaskom Turaka biti glavni kulturni obrazac ne samo u Bosninego i na cijelom Balkanu.

Iako je srednjovjekovna Bosna prožeta kulturnim miksomzahvaljujući Dubrovniku, političkim vezama i orođavanju s evrop-skim dvorovima, političkoj i ekonomskoj snazi bosanskih vladara,daleko je od toga da se može govoriti samo o (idealnom) “jedinstvurazličja”. Otpori, sukobi i zločini zauzimaju mnogo više mjesta ubosanskohercegovačkoj prošlosti. Sukob kultura u srednjovjekovnojBosni najizraženiji je kroz religiju, kao najjaču kulturnu značajku.Ti sukobi zvanično počinju od Općeg sabora na Bilinom polju1203. godine, za vrijeme velikog bana Kulina i papinske denunci-jacije bogumilske (za papinsku stolicu, heretičke) vjere i pritiska

243PREGLED

26 Nada Miletić, Rani srednji vijek, Kulturna historija BiH, Sarajevo, 1984,str. 375-435.

za njenim odricanjem, što je bio početak permanentnog “discipli-niranja” bosanskog puka sa križarskim pohodima koje su po pa-pinskom nalogu predvodili ugarski kraljevi u cilju nasilne akultu-racije ili, bolje rečeno, nasilnog “ugonjenja” u “pravu” vjeru.

Religija kao dominantni dio kulture, kao segment koji nat-kriljuje kompletan društveni život (posebno u razdoblju srednjegvijeka), može se shvatiti kao ideologija koja mobilizira političkiestablišment, a time i vojne snage, pod motom za krst časni. Poredkrstaških pohoda, česti su bili ugarski pljačkaški i zavojevački pohodi,kao i čuveni pohod mladog srpskog cara Dušana, koji 1350. dolazido pod Bobovac i pali dvore bana Stjepana II Kotromanića.

Ugri su ipak prednjačili i, kako kaže Krleža, tri i pol stoljećaslali u Bosnu robce, palikuće i pljačkaše27, dodao bih, revnonas ugonili u zapadnu kulturu, kako prije dolaska Turaka takoi poslije njih.

Tako je s papinskom denuncijacijom i dehumanizacijom i podtim motom sve bilo dozvoljeno. Tako je religija zloupotrijebljenakao militantna ideologija, koja je od oblika kulture koja bi trebalada se bavi odgojem duha i humanizmom činila zločine genocidai kulturocida.

Kakve li ironije - uime same kulture. Na taj način u temeljimasvake kulture ugrađeni su izrabljivanja, pljačke, zločini, masakri,zlodjela i mnoge druge nečasne rabote suprotive poimanju kulturekao odgoja, prefinjenosti, jednostavno rečeno, u temeljima kulturedobrim dijelom prebiva nekultura, kontrakultura, barbarizami slično, isto kao što iz čovjeka ne izlaze samo lijepe riječi, slatkipoljupci i dobra djela, već razne izlučevine, produkti metabolizmakoji se u fiziološkom procesu odbacuju iz organizma i loša djela kojase često miješaju s dobrim.

Kultura, suživot kultura i oblici akulturacije u ambijentu Turske imperije

S dolaskom Turske imperije nisu se odjednom ugasili svibosanski kulturni obrasci. Većina njih je nastavila marširati uporedo

244 PREGLED

27 Miroslav Krleža, Bosanske medijevalne teme, Život, 4-5, 1965.

s vladajućim turskim. To je bilo najočitije u graditeljstvu, običajima,nošnji, navikama i sl. Dolazak islama kao vjere s turskom zavoje-vačkom imperijom nesumnjivo je izazvao snažan kulturno-civili-zacijski šok iako se ne mogu zanemariti sljedeće činjenice koje suga trebale bar djelomično ublažiti: prvo, Bosanci su se “upoznali”s Turcima od prvog turskog prodora do Bileće 1386., Bosanci suučestvovali zajedno sa Srbima protiv Turaka u Kosovskom boju1389., zatim na poziv velikog vojvode Hrvoja Vukčića HrvatinićaTurci dolaze u Lašvu i zajedno s Bosancima 1415. tuku ugarskuvojsku, pa tursko osvajanje tvrđave Hodidjed, osnivanje gradaSarajeva28 i njihovo prisustvo u komšiluku bosanske prijestolniceoko tri decenije prije pada, a posebno treba istaći negativni tragkoji su ostavili troipostoljetni krstaški ratovi i nasilno ugonjenjeu oficijelnu kršćansku vjeru sve do pada bosanskog kraljevstva.To je stvorilo u bosanskom narodu strašne animozitete, inat, prkosi prezir. I na kraju, ne mogu se zanemariti ni sinkretičke dodirnetačke između islama i bogumilske vjere, kao ni to da su primaociislama zadržali sve svoje posjede, imanja i društveni status, što pred-stavlja jedan perfidan oblik nenasilne akulturacije. Pored ovog,zasigurno se ne mogu isključiti razni oblici nasilne akulturacije,jer su se kao i na drugim mjestima obilato koristile makijavelističkemetode..

Imajući u vidu spomenuto, kao i činjenicu nedovoljne ukori-jenjenosti kršćanstva i svježeg sjećanja na prisile i torture nasilneakulturacije, posebno one posljednje za vrijeme kralja Tomaša1461., ne treba čuditi masovan prelazak na islam, naročito u Bosni,što s drugim i mnogo prije potlačenim krajevima Makedonije,Srbije i Crne Gore nije slučaj.

Pored toga, o međusobnoj toleranciji i suživotu na svoj načingovori i Ahdnama, pisana povelja sultana Mehmeda el Fatiha izdatabosanskim franjevcima na Milodraži kod Fojnice maja 1463., poosvajanju Bobovca i u toku pohoda na Jajce, Ključ i druge dijeloveBosne. To je prva povelja o pravima i slobodama data jednoj etnič-

245PREGLED

28 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997, str.74, 104, 107.

koj i vjerskoj zajednici, u prvom redu bosanskim franjevcima ikatolicima.29

Isti taj sultan je, deset godina ranije, iskazao stav Osmanskeimperije prema pravoslavnoj crkvi, nakon pada Konstantinopoljai Bizantskog carstva u maju 1453. Sultan je lično izveo ceremonijusvečanog ustoličenja patrijarha Genadija Skolarisa, što je ranijeobavljao bizantski car. Tolerantan, multietničan i multikulturalanstav Turska imperija je pokazala i poslije sultana Mehmeda elFatiha, 1492., kada su španski kralj Ferdinand V od Aragona i kraljicaIzabela I od Kastilje, nakon uspješne rekonkviste (zaposjedanje,ponovno priključenje) donijeli odluku o protjerivanju Jevreja izŠpanije, kojima je turski sultan Bajazit II dozvolio da se naseleu Bosni30. Na taj način Turska carevina pojačava svoju multi-etničnost još jednom etničkom zajednicom, stvarajući još bogatijuetničku i kulturnu polifoniju, što mnogo govori o stanju suživotakultura.

Naravno, to uopće ne znači da nije bilo sukoba, nasilja, netr-peljivosti, zločina, naprotiv, bez njih nije moglo biti osvajanja. Sukobtog “različja” možemo pratiti od prvog kontakta i samog izgledaazijatskih zavojevača, njihove odore, čudnog turbana, jezika, dru-gačijeg oruđa, oružja, običaja, navika, vjere, simbola i slično, donačina ratovanja, pljačkaških ekspedicija, raznih oblika tortureitd. No za vrijeme Turske imperije nisu samo Turci ubijali, palilii pljačkali. To su permanentno činili Ugri, Austrijanci, Mlečani,Slovaci, hajduci i uskoci. Jedan od podataka koji govore o tomejest činjenica da je vojvoda Eugen Savojski, kada je poslije ne-uspješnog drugog turskog pohoda na Beč 1698., jednim krakomprodro do Sarajeva, paleći i ubijajući sve pred sobom, a drugimsve do Skoplja, čineći iste masakre i paljevine.

Završetak duge osmanske vladavine obilježile su mnogepobune, i to ne samo pripadnika drugih kulturno-civilizacijskihkorpusa nego i unutar islamskog, od velikih narodnih bundžijabraće Morić do pobune bosanskih kapetana na čelu sa Husein-begomGradaščevićem, da bi na kraju hercegovački ustanak, koji je trajao

246 PREGLED

29 Srebren Dizdar, Zrno soli u buretu baruta, Pregled, 1-2, 2006, str. 114.30 Ibidem, str. 115.

tri godine, doveo do sloma “onoga što je od imperije ostalo”, što su,opet, velike sile na Berlinskim kongresu 1878. “dovršile” glavnomodredbom, kojom se “odobrava okupacija Bosne u ime civilizacij-ske misije” u korist Austro-Ugarske, koja, konačno, nakon vjekovnežudnje za bosanskim teritorijem, ostvaruje svoje davnašnje apetite.31

Kulturni ambijent za vrijeme Austro-Ugarske uprave,profiliranje bosanskohercegovačkih kulturnih identiteta

Dolazak austrougarske vojske i administracije za musliman-ski narod značio je kulturno-civilizacijski šok, dok ga je katoličkipuk prihvatio s oduševljenjem, obilježivši ulazak vojske generalaJosipa Filipovića transparentima U SLAVU HRVATSKIH JU-NAKA, te prihvativši austrougarsku vlast kao svoju. Za razliku odprvih i drugih, pravoslavni živalj nije bio oduševljen dolaskomAustrougara, ali su zato bili oduševljeni odlaskom Turaka. Još mnogoprija odlaska Turaka u Bosni su počeli procesi nacionalnih identifi-kacija i pojačane kulturne distinkcije njenih četiriju naroda. Turci sukoristili naziv Bošnjaci za sve Bosance32 (u starobosanskom jezikuBosnjani, zatim Bošnjani, u historijskim izvorima dobri Bošnjani).U jezičkoj transkripciji Turaka Bošnjani (Bosanci) dobili su novijezički oblik BOŠNJACI, da bi se vremenom bosanski katolici ipravoslavci počeli distancirati od ovog imena, tako da se ime Bošnjakučvrstilo samo za muslimane slavenskog porijekla, kao etničkakategorija kojom se pravila distinkcija prema Turcima Osmanlijama.Naziv Bošnjak, koji je u turskoj transkripciji pretrpio jezičku defor-maciju, nije jedini slučaj jezičkih deformiteta. Deformiteti su bilii ostali i s druge strane i do dan-danas, pa umjesto turskog “bey”Bosanci kažu “beg”, umjesto ”kebab” Bosanci kažu “ćevap”, pa ondajezička transformacija i deformitet imena Sarajevo od ”Saray-ovasi”, i mnoštvo drugih.

247PREGLED

31 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997, str.351-353.

32 Enes Karić, Bosanstvo i Evropejstvo, Bošnjaštvo i Muslimanstvo, ForumBosna, 1-2/98, str. 42, Muhamed Filipović, Bosanski duh, str. 32, Zbirka radova,Sarajevo, 1999.

Naziv Bošnjak, koji je i za Benjamina Kalaja, ministra finansijau Austro-Ugarskoj monarhiji, značio isto što i Bosanac, nije se uspionametnuti kao nacionalno ime za pripadnike svih konfesija (inter-konfesionalno bošnjaštvo) jer su nacionalističke rastočničke strastiveć odavno uzele maha, priklanjajući se srpskoj ili hrvatskoj opciji.

Etničko profiliranje Bošnjaka-Muslimana naročito se ističeu 18. i 19. stoljeću od slavne bitke kod Banje Luke 1737., kada jeosmanska vojska sastavljena od Bosanaca porazila austrougarskuvojsku, zatim pokušaja bosanske autonomije sa Husein-kapetanomGradaščevićem 1831., do bitke protiv austrougarske vojske naulazima u Sarajevo 1878., u čijem otporu su uglavnom učestvovaliBošnjaci (Muslimani).33 Zauzevši Bosnu i pacifizirajući njen prostor,Austro-Ugarska uspostavlja kako svoju upravu tako i ekonomijui kulturne obrasce u svim segmentima rada i života. Nagomilanianimoziteti, s jedne strane zbog dugotrajne osmanske vladavine“u predvorju kršćanstva”, koja je od “biča kršćanstva” postala“hronični bolesnik na Bosforu”, a s druge strane animozitet prema“dušmanima islama”, koji su permanentno udarali na granice Impe-rije, doživljavalo se kao sukob islama i kršćanstva, sukob dvijucivilizacija, dvaju svjetova.34

Shodno tome, u kolektivnoj svijesti muslimana očuvana jeslika “zlatnog doba” ovog carstva, dok je kod nemuslimana domi-nantna predstava njenog posrnuća, navodi Safet Bandžović.

Dakle, i pored zajedničkih kulturnih značajki stvorenih zajed-ničkim življenjem na istom toposu, u doba samostalnosti, pa ipod zavojevačima, bosanski etnički singularitet se počeo cijepatina svoje pluralitete, opredjeljujući se za različite kulturno-civi-lizacijske korpuse. Tako, dok su bosanski muslimani bili u šokudolaskom austrougarske (kršćanske) vlasti, bosanski kršćani,posebno katolici, slavili su njihov dolazak, smatrajući tu vlast svojom.Tako su isto bosanski pravoslavci (već tada Srbi) sa dolaskomKraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca tu vlast smatrali svojom. Sobzirom na to da nije postignut znanstveni konsenzus o prošlosti,35

248 PREGLED

33 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, str. 335.34 Safet Bandžović, Iseljavanje Bošnjaka u Tursku, Sarajevo, 2006, str. 2.35 Dubravko Lovrenović, Bosanski duh, str. 54, Zbirka radova, Sarajevo, 1999.

historičar Dubravko Lovrenović izvlači sarkastičan ali istinit zak-ljučak da svaki od tri bosanska naroda ima svog omiljenogokupatora.

Suživot i kulturni antagonizmi u djelima pisaca i ideologa

Pored oštro suprotstavljenih političkih, uporedo egzistiraju iprepliću se kulturni identiteti. Tako nobelovac Ivo Andrić u svomdjelu “Na Drini ćuprija” opisuje gnjev muslimanskog življa nesamo zbog regrutacije u “kaursku vojsku” nego i kulturni preziri odbojnost prema kaurskom “tijesnom odijelu” i “kajševima koji seukrštaju na grudima stvarajući mrski simbol krsta“, zatim popisstanovništva, “tahte sa brojevima na kućama“, te niza drugih novo-tarija koje su remetile ustaljene navike, običaje i stil života mu-slimanskog življa.36 Nešto slično, isti autor u “Travničkoj hronici”,opisujući atmosferu dolaska francuskog konzula, opisuje strahod nove vlasti i nove (drukčije) kulture, koju begovska elita u“Lutvinoj kahvi” raspreda i dolazak francuskog konzula vidi u ulozi,kako je to formulirao beg Teskeredžić, da pored vezira sjedi,da naređuje i raspoređuje.37

Tako Andrić, baveći se turskim, austrougarskim, pa i jugo-slavenskim opusom, u “Pismu iz 1920.” izjavljuje: Bosna je zemljamržnje i straha. I Dubravko Lovrenović spominje Andrićevutvrdnju da je Bosna zemlja u kojoj znanstvenici treba da izučavajumržnju.38 Takvih stavova zasigurno ne manjka ni kod mnogihdrugih ex-jugoslavenskih literata i orijentalista, a prisjetimo se samonekih od njih kao što su vladika Petar Petrović Njegoš, DobricaĆosić, Vuk Drašković i drugi. U svom “djelu” “Gorski vijenac”, ”kojije spjevan sav u kiptećem naboju, vladika u stihu 287 kaže: Odžariče na ravnom Cetinju, čime na veoma jasan način izražavasvoj kulturni prezir prema muslimanskom vjeroučitelju i islamuopćenito. Za vladiku su to omraženi, neartikulirani zvuci, koji njemuliče na riku magarca, a ne na poziv na molitvu. Sličnim formula-

249PREGLED

36 Ivo Andrić, Na drini ćuprija, Svjetlost, Sarajevo, 1974, str. 139.37 Ivo Andrić, Travnička hronika, Dani, Sarajevo, 2004, str. 6.38 Dubravko Lovrenović, Pred Gorgonskim licem svehrvatstva, Forum

Bosna, 1-2/98, Sarajevo.

cijama, kao što su “Udri vraga, ne ostavi mu traga” (stih 301), ”Za-trijeće sjeme u odivu” (stih 83) i slično, vladika je opjevao “istragupoturica” ili eufemistički “Gorski vijenac”.39 Dakle, ”drugo” i “dru-gačije” treba prvo verbalno i kulturološki dehumanizirati, te takopripremiti ideološki plan za zločine, pa i genocid. O osebujnombosanskom duhu zorno govori i Derviš Sušić u svom velikom djelu“Ja, Danilo”, otkrivajući sve njegove proturječnosti, atavizme straha,podozdrivosti, opreza od običnog komšijskog pozdrava, koji je,kako kaže, u Bosni uvijek neka lozinka ili znak neke pripadnosti, izaneke zastave, te on bira najneutralniju moguću riječ pri susretu“pripeklo danas”40 (ili u današnjoj čestoj upotrebi “kako ste”).

Spomenute, kao i mnoštvo sličnih formulacija i kvalifikacija odnaših ljudi, zasigurno su poslužile ili utjecale na pristup RebecceWest i Roberta Kaplana kada u svojim djelima “Crno janje i sivisoko” i “Balkanski duhovi: putovanje kroz istoriju” govore o “lošojistoriji i drevnoj mržnji”41 kao ključnim uzrocima sukoba na Balkanu,na osnovu kojih se formiralo javno mnijenje na Zapadu da je ratu ex-Jugoslaviji neizbježan.

Na istom fonu o Bosni govori i David Campbell: “U Bosnipostoji narodno jelo koje se zove ‘bosanski lonac’. Sačinjeno jeod raznovrsnog povrća i mesa i jako je začinjeno ljutom crvenompaprikom. Kuha se dugo u keramičkoj posudi. Vrlo je ukusno,ali za nenaviknut želudac može prouzročiti značajne probavneprobleme. To jelo analogno je ratu u Bosni i Hercegovini. Raznenacije su ondje smještene kao povrće u loncu. Mržnja je te nacijeučinila paprenim, i u pogledu začina i u pogledu temperature.One su se krčkale dugo vremena, no sada je lonac prekipio, te među-narodnoj zajednici donio poprilične probavne probleme. Lonac setakođe razbio, a sastojci su rasuti posvuda, što je prouzrokovalotragediju za stanovnike te zemlje, koja je do sada najveća tragedijau Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata.”42

250 PREGLED

39 Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Nolit, Beograd, 1971, stihovi 83,287, 301.

40 Muhamed Filipović,Bosanski duh, str. 163, Zbirka radova, Sarajevo, 1999.41 Richard Holbrooke, Završiti rat, TKP Šahinpašić, Sarajevo, 1998, str. 22.42 David Campbell,Nacionalna dekonstrukcija, Nasilje, identitet i pravda

u Bosni, Forum Bosna 21/03, Sarajevo, 2003.

Imajući to u vidu, kao i mnoštvo drugih proturječja, historijskečinjenice treba realno sagledati i nazvati ih pravim imenom, bezfriziranja, kako multikulturalnog “idiličnog suživota”, uzajamnogpoštovanja i ljubavi, tako i nataloženog gnjeva, mržnje, nasilja igenocida, koji se ciklično ponavlja. Negirati ih i okretati glavu odnjih ne znači da one nisu postojale, kao ni to da se ne mogu ponovo(po ne znam koji put) ponoviti. Razotkriti ih ne znači prizivati ih,već analizirati svu tu “anatomiju ljudske destruktivnosti”, s ciljemda se ta malignost već jednom i zauvijek odstrani, pa da umjestooružanih sukoba imamo konstruktivne sukobe mišljenja iz kojihće proizlaziti samo MIR i DOBRO.

U takvom polifoničnom ambijentu, uz permanentno prisutnedruštvene odnose “toplo-hladno”, smjenjivali su se: dobro-zlo,ljubav-mržnja, sukob-mir, prezir-korektnost itd. U tim odnosimastvarali su se bosanski pluraliteti u smislu nacionalne identifika-cije Srba, Hrvata, Bošnjaka i Jevreja, s posebnim intenzitetom udrugoj deceniji austrougarske vlasti. Oni se okupljaju oko nekihčasopisa u kojima izlažu svoje ideje te vrlo brzo formiraju političkestranke koje artikuliraju njihove identitete i nacionalne interese.

Pod utjecajem snažne kulturne distinkcije, kultura se javlja kaosrčika političke ideologije (ili kultura kao nova ideologija, kakoto ističe Žarko Paić)43 kojom se artikuliraju nacionalni interesi, kojise malo-pomalo udaljavaju i manje-više odriču pojedinih elemenatazajedničkog bosanskohercegovačkog kulturnog obrasca. U tim aktiv-nostima ključnu ulogu su odigrali nacionalni, kulturni, nacionalističkii hegemonistički agensi iz susjednih zemalja. Imajući to u vidu,Austrougari nastoje da prikažu svoj režim kao “nosioca zapadnogduha” te zaštitnika bosanske posebitosti i nosioca daljnje izgradnjeBosne i Hercegovine.

Zbog toga oni nastoje Bosnu izolirati od susjednih jugosla-venskih zemalja, poduzimajući u tom smislu aktivnosti počevši odpokretanja režimskih listova, uvode bosansku zastavu i grb, zatimkroz uvođenje bosanske nacije nastoje stvoriti interkonfesionalnobosanstvo (Bošnjak), bosanski jezik, bosanski ustav, bosanski sabor

251PREGLED

43 Žarko Paić, Politika identiteta, Kultura kao nova ideologija, Antibarbarus,Zagreb, 2005.

i drugo. Međutim, sve te ideje, iako su se neke institucionirale, nisumogle odoljeti snažnim nacionalističkim talasima koji su dolaziliiz Hrvatske i Srbije. Tako su se intenzivno i po diktatu uvozili kulturniobrasci, a s njima nacionalizmi i svi oblici nacionalnih identiteta.U tom smislu u Bosni, još pred kraj otomanske vladavine, formirajuse: Društvo za širenje srpskog imena, s jedne, te Društvo za širenjehrvatskog imena, s druge strane, čime su postali kolaboracionistivelikosrpske i velikohrvatske politike, što će se pokazati za vrijemeKraljevine Jugoslavije, manje-više pritajeno za vrijeme socija-lističke Jugoslavije, do Memoranduma SANU, pa do agresije naBiH i genocida.

Kultura, zločini, genocid i kulturocid- Kultura u obruču barbarizma

Bosanskohercegovački multikulturalizam kao jedinstvo, su-život i sukob različitih kultura i kulturnih obrazaca provlačit će setokom cijele historije, a posebno će biti problematiziran u razdobljusocijalističke Jugoslavije, posttitovskog previranja i, naravno,agresije 1991-1995. U toku agresije posebnu pažnju zaslužujesociološki fenomen kulturom protiv agresije, kao načinom otporaprimitivizmu, barbarizmu, i svakoj nekulturi, u čemu se posebnoisticao glavni grad, koji je doživio (i na svu sreću preživio) najdužuopsadu u novijoj historiji. Glavni grad je preživio i najžešći kulturo-cid, jer su primitivci, uništavajući glavni grad, nastojali uništitiduh grada, glavu države, koju su tako zdušno mrzili, uništavajućijoj sistematski ljude, žene, djecu, zgrade, kulturne spomenike, arhive,knjižnice, pa sve do eliminiranja prefiksa bosanski, kao i seciranjai prekrajanja bosanskohercegovačke historije, što i danas čine,kipteći od nacionalizma i bježeći od identiteta BOSANSKOG,kao i svih njegovih varijeteta: Bošnjanin, Bošnjak, Bosnensis,Bosnjaki, Bosanac, Hercegovac, koji su jednako “neprihvatljivi”čak i kada u njihovom prezimenu stoji jedan od tih varijeteta.

Prezime Bošnjak, kako navodi Dubravko Lovrenović, danasje sačuvano isključivo među Hrvatima, te ističe dalje: ”Jedanslučajni razgovor sa osobom takva prezimena rodio je novo životnoiskustvo: osjećaj povijesnog srama tog nesretnog čovjeka zbog

252 PREGLED

vlastitog prezimena.44 Šta reći na ovu užasnu konstataciju kadase neko srami svoga prezimena, koje je samo modifikovano odkorijena “Bosna”, države u kojoj živi. Šta je s Hrvatima koji seprezivaju Begić, Begović, Pašalić, Musa itd., ili s Muslimanimakoji nose prezime Hrvat, Vlahovljak, Marić, Tvrtković, Popovići dr., šta je sa Srbima koji nose muslimanska prezimena kao štosu: Pašić, Hadžić, Adžić, te satanizirano prezime Karadžić (kojeje mutiralo od Karađoz, tur. Crnook, preko Karadža, pa Karadžić).Pita li njih iko za povijesni sram i “nesreću” zbog porijekla ilioskrnavljenosti tog prezimena, ili to treba jednostavno shvatitikao kulturno naslijeđe, koje se na razne načine prožimalo, akul-turiralo i miksalo, i stvorilo kulturnu polihromiju, a nikako “čistu”homogenu kulturu, za kojom čeznu neki ljudi i zbog čega su tobože“nesretni i nose breme povijesnog srama”.

Već u pripremama “sukoba”, odbacujući povijesni grb bosan-ski, grb vladajuće dinastije Kotromanić, stvaraju se paradržavnetvorevine s nacionalnim grbom i prefiksom susjednih nam država:Hrvatska republika Herceg-Bosna i Republika Srpska, koje defacto i danas žive, posebno Republika Srpska, čiji je prezir premasvakom prefiksu ”bosanski” izražen ubacivanjem novog, srpski, takoda imamo jednu grotesknu etnonacionalnu sintaksičku monolit-nost izraženu kao: srpska zemlja, srpske šume, srpske vode, a nesmije nas iznenaditi ako čujemo i za srpski vazduh, srpski vakuumi slične sintagme koje će zasigurno ući u srpski kulturološki opus, avremenom će sve to jednog dana, nažalost, postati “normalna stvar”.

Kulturne distinkcije kod Hrvata ni po čemu ne zaostaju u iz-gradnji svoje “hipersamobitnosti”, pa pored jezičke “akribičnosti”na profilaciji novih-starih riječi i izraza rade i na obilježavanju“hrvatskih zemalja” sa divovskim krstovima i preko noći izmiš-ljenim mitomanijama o tzv. ”križnim putevima”. Vjersko obilježjena vjerskom objektu sasvim je normalna, prihvatljiva i nimaloiritirajuća stvar, dok tamo gdje mu mjesto nije ono ima snažno ko-notativno, distinktivno i na neki način upozoravajuće značenje(u smislu, morate znati čiji simbol natkriljuje okolinu i shodnotome se i ponašajte).

253PREGLED

44 Dubravko Lovrenović, Pred Gorgonskim licem svehrvatstva, Forum Bosna,1-2/98, Sarajevo.

Jedan od oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnogprava (ubijanja kulture kao nerazdvojivog bitka čovječijeg) svakakoje kulturocid. Kulturocid, kao sociološki fenomen, djelo intelek-tualno i moralno marginalnih, morbidnih grupa, svakako se možestaviti u korelaciju oblika genocida u smislu tog pojma koji jeRafael Lemkin, borac protiv genocida, stavio pod poglavlje des-trukcija ljudskih grupa.

Destrukcija se može vršiti i drugim sredstvima, a ne samomasovnim ubijanjem, ističe Lemkin, te nastavlja: destrukcija ljudskihgrupa može se izvršiti dezintegracijom političkih i društvenihinstitucija kulture, jezika, nacionalnog osjećanja, religije iekonomske opstojnosti. Ovo je Lemkin nazvao KULTURNIMGENOCIDOM, to jest aktima sa ciljem destrukcije grupe elimi-nacijom njenih kulturnih atributa koji podrazumijevaju fizičkudestrukciju grupe. Ovaj pogled uključen je u prvom nacrtu kon-vencije na kojem je Lemkin bio stručni konsultant, no ispušten jeu trećem i konačnom nacrtu, zasigurno zaslugom onih koji su jošuvijek pod teškom genocidnom hipotekom. Detaljnije za diskusiju“kulturnog genocida” tokom donošenja UN-ove Konvencije ogenocidu pisao je William A. Schabas (GENOCIDE IN INTER-NATIONAL LAW, Cambridge, 2000). Međutim, iako Lemkinovprijedlog “kulturnog genocida” nije ušao u konvenciju i postaopravni termin u međunarodnom pravu, to nikako ne znači da nepostoji de facto.45

Ako ne postoji kao pravni pojam, on itekako postoji kaosociološki pojam. Kultura je najopćiji identitet i imunološki sistemjednog naroda. Uništiti kulturne objekte i kulturu jednom narodune znači ništa drugo do TRANSPOZICIJU UNIŠTENJA TOGNARODA. U svom obimnom djelu “Dokumenti opstanka” SabiraHusedžinović je slikom, riječju i argumentima dokumentirala svusilinu kulturocida u Banjoj Luci, gradu koji je obilovao objektimaislamskog kulturno-civilizacijskog korpusa. Iako ti objekti nisupredstavljali nikakvu vojnu prijetnju, niti su na bilo koji način

254 PREGLED

45 Steven L.B. Jensen, Genocid, slučajevi, poređenja i savremene rasprave,Sarajevo, 2007, str. 332.

smetali, oni su morali biti srušeni jer su personificirali vjekovnoprisustvo islama na tim prostorima.46

Iako s Muslimanima kao živom silom i vojnim potencijalomsukoba nije moglo biti jer je tu Karadžićeva vlast bila apsolutna,sukob se morao očitovati kroz kulturnu dimenziju, kao animoziteti kulturni prezir (kojem poseban značaj daje Zbignjev Bžežinski),47

tako da su sve banjalučke džamije sravnjene sa zemljom, a vrhunackulturnog sukoba (prezira) jeste bacanje kamena i drugog građe-vinskog materijala na smetljište, kao akt simboličkog bacanjatog kulturno-civilizacijskog korpusa na smetljište historije.

Isti je slučaj i sa Starim mostom u Mostaru, koji je srušenzato što je personifikacija jednog kulturno-civilizacijskog korpusa(a ne vojni cilj), kao i mnogi drugi kulturni objekti koje je po tim“ideologijama” trebalo “ubiti”, po onoj Njegoševoj “Udri vraga(i sve njegovo) - ne ostavi mu traga.” To mora biti oblik genocida,pravno ili sociološki markiran.

Veliki erudit u istraživanju zločina protiv čovječnosti imeđunarodnog prava, Smail Čekić u svojim istraživanjima značajnomjesto posvećuje, osim žrtavama – zaštićenim osobama, i zaštićenimobjektima, među kojima značajno mjesto zauzimaju objekti kultureu užem smislu (historijski spomenici, umjetnička djela, objekti zajed-ničke molitve, objekti kulture pod općom zaštitom i objekti kulturepod specijalnom zaštitom).48 Agresija i rat su najveći antikulturnidogađaji. Rat je atak na kulturu, nasilništvo i razarač kulture. Kultu-rocid nije samo razaranje i uništavanje kulturnih objekata, on jemnogo više od toga. On je razbijanje i uništavanje kulturnog “coda”kao imunološkog sistema jednog kulturno-civilizacijskog korpusa.

Iako je bosanskohercegovački rat počeo kao sukob različitihideologija, interesa, svjetonazora i drugog, zasigurno je da su ikulturne razlike imale dobrog udjela u svim fazama razvoja kon-flikta, te da je kulturni prezir, koji je vremenom počeo da kipti,“dolijevao ulje na vatru”, podstrekivajući “razularene” negativne

255PREGLED

46 Sabira Husedžinović, Dokumenti opstanka, Sarajevo, 2005.47 Zbignjev Bžežinski, Velika šahovska tabla, CID, Podgorica, 2001, str. 14.48 Smail Čekić, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2004.

strasti i naboje, te da u tom smislu sukob kultura ima značajanudio u sukobu, kao općem pojmu, sa još mnoštvom drugih elemenata.

Imajući sve spomenuto u vidu, očito je da su zločini i kulturameđusobno suprotstavljene pojave: kao kultura i nekultura (kon-trakultura), humano i nehumano, ljubav i mržnja, zdravo i bolesno islično. Iako suprotstavljene i suprotive, one imaju kako svoje po-sebnosti tako i zajedničke niti koje ih povezuju u dijalektički odnos”borbe i jedinstva suprotnosti”.

U svakoj od tih pojava mora bar malo biti primjese ove druge,pa makar i u njenim najdubljim korijenima. Obrazujući tako samisebe kroz proturječnosti, Terry Eagleton kaže: mi smo glina uvlastitoj ruci, istodobno iskupitelji i nepokajani, svećenici igrješnici u istome tijelu.49

Dovesti u korelaciju kulturu i zločine znači fokusirati dvaantipoda, oštro i dijametralno suprotstavljena (a opet povezana), kaopoezija, umjetnost, filozofija, na jednoj, i zločini, genocid, urbicid,na drugoj strani, kao najljepša balada o dvoje zaljubljenih, najednoj, i ratne strahote, eho Srebrenice u kojoj su se našli, nadrugoj strani.

Literatura

1. Damnjanović, Milan, Istorija kulture, Gradina, Niš,1977.2. Kloskovska, Antonjina, Sociologija kulture, Čigoja, Beo-

grad, 2001.3. Repovac, Hidajet, Sociologija simboličke kulture, Magi-

strat, Sarajevo, 2003.4. Ilić, Miloš, Sociologija kulture i umjetnosti, Beograd,

1980.5. M. Haralambos, M. Holborn, Sociologija, Teme i perspektive,

Zagreb, 2002.

256 PREGLED

49 Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb, 2002, str. 13.

6. Hantington, Semjuel, Sukob civilizacija, CID, Podgorica,1998.

7. Fukujama, Frensis, Sudar kultura, Beograd, 1997.8. Kale, Eduard, Uvod u znanost o kulturi, Školska knjiga,

Zagreb,1982.9. Eagleton, Terry, Ideja kulture, Naklada Jasenski i Turk,

Zagreb, 2002.10. Krleža, Miroslav, Panorama pogleda, pojava i pojmova,

Sarajevo, 1982.11. Filipović, Muhamed, Historija bosanske duhovnosti,

Svjetlost, Sarajevo, 2006.12. Čačić-Kumpes, jadranka, i grupa autora, Kultura, etničnost,

identitet, Zagreb, 1999.13. Žiga, Jusuf, Vrijeme “razljuđenih dvonožaca” - Paradigma

Bosne koju su izdali, Institut za istraživanje zločina protiv čov-ječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2007.

14. Zgodić, Esad, Politika fantazije, Institut za istraživanjezločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2005.

15. Assman, Jan, Kulturno pamćenje, Zenica, 2005.16. Benac, Alojz i dr., Kulturna istorija Bosne i Hercegovine,

Veselin Masleša, Sarajevo, 1984.17. Klaić, Nada, Srednjovjekovna Bosna, Eminex, Zagreb,

1994.18.Imamović, Enver, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo,

1995.19. Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu,

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnogprava, Sarajevo, 2004.

20. Husedžinović, Sabira, Dokumenti opstanka, Sarajevo,2005.

21. Bžežinski, Zbignjev, Velika šahovska tabla, CID, Podgorica,2001.

22. Božović, Ratko, Lavirint kulture, Politeia, Beograd,1998.

23. Bandžović, Safet, Iseljavanje Bošnjaka u Tursku, Institutza istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava,Sarajevo, 2006.

257PREGLED

24. Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, Preporod, Sara-jevo, 1997.

25. Njegoš, Petar Petrović, Gorski vijenac, Nolit, Beograd,1971.

26. Freud, Sigmund, Čovjek, religija, kultura, Varšava, 1967.27. Stojanov, Jurij, Nastanak srednjovjekovne paradigme

heretičke Bosne i njeni moderni odjeci, Forum Bosna, 7-8/00, Sara-jevo, 2002.

28. Holbrooke, Richard, Završiti rat, TKP Šahinpašić, Sara-jevo,1998.

29. Karić, Enes, Bosanstvo i Evropejstvo, Bošnjaštvo i Mu-slimanstvo, Bosna Forum, 1-2/98, Sarajevo, 1998.

30. Dizdar, Srebren, Zrno soli u buretu baruta, Pregled, 1-2,Sarajevo, 2006.

31. Paić, Žarko, Politika identiteta, Kultura kao nova ideo-logija, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

32. Campbell, David, Nacionalna dekonstrukcija, Nasilje,identitet i pravda u Bosni, Forum Bosna 21/3, Sarajevo, 2003.

33. Grupa autora, Bosanski duh, Sarajevo, 1999.34. Zbornik radova, “Srednjovjekovna Bosna i evropska

kultura”, Zenica, 1973.

258 PREGLED

UDK 130.2

Željko Škuljević

ZADOVOLJSTVO I UMPrije svih je Platon otvorio neprijateljstvo prema tijelu.

M. Onfray Le gai savoir hédoniste

PLEASURE AND MINDPrior to all, Plato opened hostility towards the body.

M. Onfray Le gai savoir hédoniste

Koliko god i kako god da ponuđena naslovika upućuje naEpikura, o njegovom «hedonizmu» će biti riječi nešto kasnije, započetćemo Platonovim Filebom: šta je Dobro i kako bi ljudi trebali da živeako žele ostvariti takvu ideju (u dijalogu, o toj temi razgovarajuSokrat, Fileb i Protarh). Filebovoj tezi da se dobar život sastoji odnaslade i zadovoljstva Sokrat suprotstavlja intelektualni principiz kojeg slijedi da je za sve bolje razumsko shvatanje (frónēsis),mišljenje i sjećanje. Kako se može uživati u muzičkom djelu, uposmatranju umjetničkih slika, ali i u jelu i piću, da li je uživanje,uistinu, ideal kome treba težiti? Kako ni naslada ni um nisu Dobrobez ostatka, u dijalogu se postavlja pitanje da li postoji još nešto, kaotreće, pored onoga što su rekli Fileb i Sokrat. Osporavajući Pro-tarhovu tezu da u Dobro ide sve što je ugodno, Sokrat insistira narazmatranju pojmova razboritosti (frónēsis), znanja (epistēmē) iuma ili intelekta (nus) ne bi li se, sa sigurnošću, moglo reći šta je toDobro, zadovoljstvo ili razboritost? Navedimo nešto duži pasusiz Platonovog Fileba, odjeljak jedanaesti pod nazivom Spajanjenaslade i uma u životu:

«Protarh: O kakvom to životu govoriš?Sokrat: O takvom kad bi tko od nas stekao razboritost i um

i znanje i potpuno pamćenje svega, a ne bi imao ni mnogo ni malonaslade niti pak neugode, nego bi bio potpuno neosjetljiv za sve takvo.

259PREGLED

Protarh: Nijedan od ta dva života, Sokrate, nije bar menivrijedan izbora niti će se, kako ja mislim, ikada drugome pokazatitakvim.

Sokrat: A što je, Protarše, s obostranim životom, sastavljenimod ona oba i njima zajedničkim?

Protarh: Kažes li zajedničkim za nasladu kao i za um irazboritost?

Sokrat: Tako je, ja upravo govorim o takvom životu.Protarh: Svatko će zacijelo odabrati taj život prije nego bilo koji

od ona dva, i to upravo svatko, a ne jedan da, drugi ne. Sokrat: Shvaćamo li onda što nam sad proizlazi iz ovog

izlaganja?Protarh: Sigurno to da su predložena tri života, a od ona prva

dva da nijedan nije dovoljan niti vrijedan izbora ikome bilo od ljudibilo od drugih živih bića.

Sokrat: Nije li dakle s obzirom na ona prva dva života većjasno da nijedan od njih ne sadržava Dobro? Bio bi inače dovoljan,savršen i vrijedan izbora za sve bilje i životinje kojima bi bilomoguće čitav život uvijek tako živjeti. A kad bi tko od nas izabraonešto drugo, uzeo bi to protiv volje, iz neznanja ili zbog neke nesretnenužde protiv prirode onoga što je stvarno vrijedno izbora.

Protarh: Čini se doista da je tako.Sokrat: Da Filebovu božicu1 ne treba, dakle, smatrati istim

što i Dobro, čini mi se da je dovoljno utvrđeno.Fileb: Pa ni taj tvoj um, Sokrate, nije Dobro, nego će izazvati

nekako iste prigovore.Sokrat: Možda moj um, Filebe, ali ne mislim da je tako s

pravim i božanskim umom, nego da je s njime nekako drukčije.Ne borim se za prvu nagradu u združenom životu u korist uma,no treba gledati i ispitivati što treba da uradimo za drugu nagradu.To kao uzrok toga združenog života mogao bi jedan od nas dvojicenavoditi um, a drugi nasladu, pa tako ni jedno od toga dvoga ne bibilo samo Dobro, nego bi možda tko shvatio da je jedno od toga ipaknjegov uzrok. Još bih se više mogao prepirati s Filebom o tome

260 PREGLED

1 Afrodita je ovdje metonimija za nasladu.

da u tom pomiješanom životu, ma što bilo ono po čemu je taj životpostao ujedno vrijedan izbora i dobar, nije naslada, nego um onošto je tome srodnije i sličnije. Prema tome, ne bi se opravdanomoglo kazati da nasladi pripada ni prvo ni drugo mjesto, a dostaje daleko i od trećega, ako sada išta treba vjerovati mojem umu.

Protarh: Doista, Sokrate, bar se meni čini da ti je nasladasada pala kao udarena tim tvojim riječima. Što se pak tiče uma, treba,kako se čini, kazati da se razborito nije otimao o prvu nagradu. Bilobi ga, naime, snašlo to isto. Kad bi pak naslada bila već potpunolišena i druge nagrade, naišla bi kod svojih ljubitelja na nekiprezir. Ne bi im se doista više činila jednako lijepom kao prije.

Sokrat: Što ćemo sada? Nije li bolje da je već pustimo namiru i da je ne žalostimo podvrgavajući je najoštrijem ispitivanjui pobijanju?

Protarh: To što kažeš, Sokrate, nema smisla.Sokrat: Zar zato što rekoh nešto nemoguće: žalostiti nasladu?»

(21 e – 23 b).

Preferirajući um, ne bez ironije, i u stalnoj brizi da ne žalostinasladu, platonizirani Sokrat se, iznova, vraća pitanju Dobra: ako tonisu ni frónēsis, ni hēdonē, šta bi onda bilo to treće? Sudeći da dobromora biti potpuno i samo sebi dovoljno, mogućnost miješanjanaslade i razboritosti je ovim isključena. Jer, ako je jedno od togadvoga Dobro, tada mu ništa ne smije nedostajati, u protivnomono ne bi moglo važiti kao zbiljsko ili pravo Dobro (tó óntosagathón). Međutim, prema tezi hedonista ko ima nasladu, taj netreba ništa više, ni fronezis, ni um, ni rasuđivanje.2 I Savaterov

261PREGLED

2 Platonova kritika hedonizma (na dva različita stupnja u Gorgiji i Filebu)razrađuje prvi put pojam istinske i lažne potrebe, odnosno istinskog i lažnogzadovoljstva... Polazna tačka kritike je bitna povezanost zadovoljstva i nezado-voljstva: u svakom zadovoljstvu je dato i nezadovoljstvo budući da je zado-voljstvo ukidanje i ispunjenje nedostataka, koji se kao takav bolno osjeća. Dakle,zadovoljstvo ne može biti «dobro» i sreća zato što sadrži svoju vlastitu suprotnost,osim ako se ne može naći kakvo «nepomiješano» zadovoljstvo bitno odvojenood nezadovoljstva. H. Markuze, Kultura i društvo (O kritici hedonizma), BIGZ,Beograd, 1977, 101.

fikcionalni Fileb kaže da ljubavna očaranost nema nikakve vezesa razmišljanjem. Ništa nije važno osim uživanja. Takvog ste meupoznali, «uvek u potrazi za zadovoljstvom, sa prezirom premasvemu onome što se ne može izraziti milovanjem niti prijatnim grčemuzdrhtalog tela».3 Kako Fileb ustrajava u tvrdnji da naslada ne bibila dobra kad po svojoj prirodi, i kvalitativno i kvantitativno, nebi bila neograničena, Sokrat uvodi pojam uma koji je «kralj nebai zemlje». Iako se čini da kombinovanje hedonea i nusa, odnosnoda je pomiješani život naslade i razboritosti taj traženi put, ne bezplatonskih razloga daje se prednost umu. Dakle, i u tom pomiješanomživotu treba više težiti za nusom nego za nasladom, tako da traženodrugo mjesto pripada umu. Kako u području dobra više učestvujerazboritost nego naslada, to rješenje, bez obzira na tzv. pomiješanost,ipak favorizuje tu istu razboritost i znanje. Tu ne pomažu nikomparacije tipa da je naslada izvor sa medom, a razboritost čistai zdrava prirodna voda čijim se miješanjem dobija prava vrijednost.Bez obzira na Filebovo insistiranje na nasladi kao Dobru, Sokratće poentirati «da je um kudikamo bolji od naslade i korisniji ljudskomživotu» (66 e). Čak je i minuciozno ustvrdio da je, prema ocjeni kojuje iznjedrilo raspravljanje, za moć naslade rezervisano peto mjesto(67 a – b), ubijedivši i Protarha da se složi s njim. I tako, tek se naosnovu znanja određuje istinska hedone, završni su akordi Filebaili etičkog dijaloga o nasladi.

Kada Nietzsche kaže da je Epikur jedan umjerenjak naslade,4

onda ne možemo da ne dvojimo kirenaičku utemeljenost njegove

262 PREGLED

3 Jedna originalna i duhovita književno-filozofska fikcija u kojoj Filebzavodi Platona, ljubavnički provodi sa njim tri dana i tri noći, tokom kojih jeAkademija bila zatvorena. Nakon svega, Fileb je i dalje dolazio na njegovapredavanja, mučen jednom dilemom. Naime, «htio bih s njime raspraviti jednopitanje koje, uopšte, ne razumem. To pitanje glasi: Šta je uživanje, Platone, štaje uživanje?» F. Savater, Platonova škola (Šta kaže Fileb), Rad, Beograd, 1998,56-59.

4 «Da, ja sam ponosan da Epikurov karakter osećam drugačije nego moždaiko, i pri svemu što o njemu čujem i čitam da uživam sreću popodneva starogveka... nikada ranije nije postojala takva skromnost slasti» (Epikur, 45). F.Niče, Vesela nauka, Grafos, Beograd, 1984, 75-76 (preveo M. Tabaković).

etike. Sumnju podgrijava i ulomak iz njegova Pisma Menekeju, gdjeon ovako objašnjava svoj stav:

«Kada kažemo da je telos radost, mi ne mislimo na užitkeraskalašenosti i senzualnog zadovoljavanja... ustvari, mislimo naodsustvo bolova u tijelu i uznemirenosti u duši» (Men. 131). I ujednom od ostalih fragmenata njegovog djela O odlukama i izbje-gavanju, zatim, u spisu O moralnom cilju i u poslanici upućenojsvojim prijateljima filozofima u Mitileni (D.L. X, 136), on kažeda su odsustvo bola i uznemirenosti katastematske radosti. Dakle,kada Epikur kaže da je telos radost, onda on misli na «katastematskuradost»: odsustvo bolova je katastematska radost tijela, a odsustvouznemirenosti je katastematska radost duše. Međutim, jedan fragmentdjela O telosu ili svrsi života predstavlja nešto što se čini kaododatak još jedne vrste radosti. Naime, nju Epikur, kao i pripadniciKirenske škole, naziva «radost pokreta» ili, u maniru nekih savre-menijih mislilaca, «kinetička radost». Taj fragment glasi: »Ja, barem,ne mogu osjetiti dobro ako izostavim radosti okusa, radosti ljubavi(seksa), radosti zvuka i ugodne vizuelne pokrete oblika...» (Athen.546 E; Cic. Tusc. d. III, 41). Upravo Atenej, koji je izvor za ovajfragment, ovo ističe kao dokaz da «nisu samo Aristip i njegovisljedbenici prihvatili kinetičku radost, nego i Epikur i njegovisljedbenici» (XII 546 E). Epikurovo diferenciranje zadovoljstvau mirovanju (nepotresenost, bezbolnost) i zadovoljstva u kretanju(radost, veselost), i čini ga i ne čini kirenjaninom. Razumijevanje«života prema prirodi» kao života prema zadovoljstvu, proishodiiz kirenskog senzualističkog hedonizma, dok fakat odsustva bolovakao zadovoljstva, u isto vrijeme, protivrječi tom kirenskom principu.Razlikujući tjelesna i duševna zadovoljstva (D.L. X, 136), te ekvilib-rirajući između njih, njegova filozofija podsjeća na «sinkretičkumješavinu».5 Na jednom mjestu je to tjelesno, «dobro nahođenjetijela», pri čemu se služi riječima meso, trbuh i sl., a na drugomto je duhovno zadovoljstvo koje se sastoji u mišljenju, premda i ono

263PREGLED

5 «Epikurova filozofija je, kažu, sinkretička mješavina Demokritove fizikei kirenskog morala...» K. Marks, Razlika između Demokritove i Epikurovefilozofije prirode, Kultura, Beograd, 1963, 7.

zavisi od osjećanja tjelesnog zadovoljstva.6 Duhovna zadovoljstvasu veća od tjelesnih, jer tijelom možemo osjećati samo sadašnjosti ono što je prisutno, a duhom i prošlost i budućnost (corpore nisipraesens et quod adest sentire possumus, anima autem et praeteritaet futura, fr. 439). Dok je nosilac tjelesnih zadovoljstava neko unut-rašnje opažanje, u Epikura dianoia, u Lukrecija anima, agregatod finih vatrenih i vazdušnih atoma raspoređenih po cijelom tijelu,nosilac duhovnog zadovoljstva je naročit kompleks atoma, logikon,pravi organ mišljenja koji Epikur stavlja u srce i koji je sposobanda ranije primljene čulne utiske složi u sjećanje.7 Duhovna zado-voljstva izazivaju veće radosti nego tjelesna, reći će Epikur, kaošto su i duhovni bolovi veći od tjelesnih (D.L. X, 137). Ipak, «nebiti gladan, ne biti žedan, ne smrzavati se, to je glas tijela. Ko toima i smije se nadati da će to imati i u budućnosti, taj bi se ublaženstvu mogao nadmetati i sa Divom» (Gnom. Vat. 33, cf Ael.Varia historia IV 13, Cic. De. fin. II 88). Dakle, najveća sreća iblaženstvo su nepomućenost duha, ataraksija, što, opet, značidistanciranje od spoljašnjeg svijeta, od vlastitih prohtjeva, strasti,bolova, požuda.

Epikurovo uzdizanje užitaka uma i jeste razlog, kaže Guthrie,8

sukoba Aristipovih sljedbenika sa njegovim hedonizmom. Premećuli se mogućnosti umske naslade u vlastitu nemogućnost? Da lije, uopšte, moguće, kao kod Epikura, u samom hedonizmu oduma načiniti zadovoljstvo ili zadovoljstvo učiniti umnim? Iako seepikurejski hedonizam čvrsto drži toga da je zadovoljstvo najvišedobro, insistira, s druge strane, na određenoj vrsti zadovoljstvakao «istinitog» i suprotstavlja ga svim drugima. Zadovoljstvotrenutno date potrebe, bez razlike, često je isuviše očigledno povezanosa većim nezadovoljstvom koje ga prati, pa se zato mora postavitidiferencijacija pojedinih zadovoljstava.9 Postoje potrebe i žudnje

264 PREGLED

6 Ta se zavisnost očituje «tako da se pored trenutnog tjelesnog zadovoljstvapojavljuje očekivanje budućeg i, još jače, spomen o prošlom zadovoljstvu»(Plut. Mor. 1088 C, sf 1096 CF).

7 Đurićev Predgovor Epikurovim Osnovnim mislima..., XXII – XXIII.8 W.K.C. Guthrie, Povijest grčke filozofije, 476.9 H. Markuze, Kultura i društvo, cit. izd., 97.

čije zadovoljavanje ima za posljedicu bol, stalno podstiče samonovu žudnju i uništava duševni mir čovjeka. Nerijetko, znamo sei odreći naslada ako one za posljedicu donose neku neprijatnost.Ni «pijančenje uz veselje (n)i bučno lutanje ne pružaju prijatanživot, kao što ga ne pruža ni naklonost prema mladićima i ženama,niti ribe i druge lijepe stvari...» Prijatan život pruža samo razum(ili «trezveno razmišljanje», kako prevodi Đurić), koji kritičkiprocjenjuje i odmjerava razloge za biranje ili odbacivanje, teodbacuje pogrešna mišljenja koja «predstavljaju glavni uzrokduševnih zbrka i nespokojstava».10 Upravo um ovlašćuje čovjekaza ono umjereno uživanje; njegova «nesavladiva ograničenost»upravo protivrječi filebovskoj neograničenosti naslade, i to kakou kvalitativnom tako i u kvantitativnom smislu. Diferenciranje uvrednovanju zadovoljstava vrši se, kaže Marcuse, s obzirom nanajveću moguću sigurnost i trajnost zadovoljstva. Princip tog tzv.negativnog hedonizma ogleda se, prije, u nezadovoljstvu kojetreba izbjeći nego u uživanju kome treba težiti.11

Epikurovo ekstapoliranje duševnog mira «mudraca» u sebilišava kako pojam zadovoljstva tako i pojam mudraca:

«Tada nastaje onaj ideal mudraca koji uživa, u kome je zajednosa zadovoljstvom i um lišen svog smisla. Mudrac bi tada bio onajčiji um (kao i njegovo zadovoljstvo) nikad ne ide predaleko, dokraja (jer tad bi on naišao na saznanje koje ukida uživanje). Njegovum bi unapred bio tako ograničen da bi se bavio samo sračunavanjemrizika i duševnom tehnikom da iz svega izvuče ono najbolje. Takavum se odriče polaganja prava na istinu...»12

Iako je hedonizam suprotan pol filozofije uma, za Marcuseasu oba učenja nespojiva u dosadašnjem društvu, kao i principi kojezastupaju. Samo su na apstraktan način, oba pravca mišljenja,

265PREGLED

10 Epikur, Poslanica Menekeju, 130 b – 132 a.11 U pomenutoj Marcuseovoj knjizi, odlomak O kritici hedonizma, 98.12 Za hedonizam sreća ostaje nešto isključivo subjektivno, ta vezanost za

individualizam, kao i dubok relativizam (nesposobnost hedonizma da kategorijuistine primijeni na sreću), ne sprečava ga da sadrži tačan sud o društvu: «Izantagonističkih odnosa rada proizilazi da priemčivost čulnosti, a ne sposobnostuma, postaje izvor sreće. Oni su stvaran vid dostignutog stupnja ljudskoguma, u njima se odlučuje o mogućoj slobodi i mogućoj sreći» (Ibid, 99).

utvrdila mogućnosti koje upućuju na stvarno humano društvo.Kako ideja uma smjera na opštost u kojoj su ukinuti antagonističkiinteresi «empirijskih» individua, to joj i zbiljsko ostvarenje individue,njena sreća, ostaje nešto tuđe, spoljašnje... Između uma i sreće,kao opšteg i posebnog interesa, nema harmonije. Vjerovanjem uusklađenost oba interesa postaje se žrtvom «nužne spasonosneobmane»: um nadmudruje individue.

Za razliku od kirenaičkog, koje je pozitivno i aktivno, epi-kurejsko je zadovoljstvo negativno i reaktivno: sastoji se, jednostavno,u izbjegavanju boli. Jedni imaju u vidu «neosjetljivost mrtvaca»,drugi bujnost života. Epikurejac hoće da u sebi uništi strasti, želje,izazov naslade: «njegov model je strvina koja ne zna za glad i žeđ,hladnoću i toplotu, želju i zabrinutost». On voli fizičku patnju (ilimoralnu), treba mu bol da bi zorno pokazao da je može savladati.Kirenaik voli energiju koja ga prožima, on hoće zdravlje činećisaveznika od vitalnosti, «veselo znanje hedonizma».13 Aristip voliegzistenciju, «epikurejska gozba bila bi samo aperitiv kod kirenaika...»

Nedvojbeno je da je Aristip poznavao Sokrata, sofiste i,konačno, Platona, s kojim je dugo vremena proveo na dvoru Dionizaiz Sirakuze. Takođe je poznavao i njegovo učenje, teoriju Ideja,u kojoj je vidio «općenitu sumnjičavost lansiranu protiv tijela iužitka.» I svjetiljka Digena iz Sinope, te njegovo očerupano pile,iako u formi anegdote, govore o načinu na koji kinički filozofbrani jednu nominalističku poziciju protiv Ideja:

«Tražeći Čovjeka, Ideju čovjeka prema Platonu, ne nalazise ništa, čak i sa svjetlom upaljenim u po bijela dana. Isto kao štose ne može definisati ta kategorija ili reducirati na šaku riječi vrstedvonožaca bez perja. Operušana živina bačena od strane Diogenau njegove noge, prisiliće Platona da doda: dvonožac bez perja,zasigurno, ali isto tako sa ravnim noktima... Niko ne sumnja daAristip, takođe, misli protiv Platona et vice versa...»14

266 PREGLED

13 M. Onfray, L’art de jouir (Le gai savoir hédoniste), Bernard Grasset, Paris,1991, 233- 300

14 M. Onfray, L’invention du plaisir (Une machine de guerre antiplatoni-cienne), cit. izd., 31.

Sudeći da je svoju filozofiju izlagao govorom cijelog tijela,Diogen iz Sinope, kinički kirenaik, tjelesne funkcije je smatraonajboljim dokazima (na)vlastitog mišljenja. Peter Sloterdijk ga jesmatrao utemeljiteljem tzv. pantomimičkog materijalizma,15 sudećida je Diogen koristio animalno ljudsko tijelo i njegove geste kaoargumentum. Smatrajući svoj život načinom filozofiranja, čestoje ukazivao na tjelesne funkcije kao na nešto prirodno. Kako su oneza njega bile vrsta jezika,16 tijelo se nerijetko koristilo kao efikasnosredstvo da se sugovorniku njegovo korištenje samo teorije pokažekao pad u tyfos (oholost, taština). Samo tijelo «dodjeljuje njegovomponašanju odobrenje prirode» (Branham), koliko god njegovojavno izlaganje bilo skandalozno i(li) etiketirano kao «prezrenabesramnost». Diogen je smatrao da se ljudi srame za potpunopogrešne stvari, za ono što je tjelesno, što je njihova priroda, a neza svoju slijepu vjeru u naslijeđene vrijednosti, zbog požude zabogatstvom i moći, zbog laži i sl.17 Upravo izlazak iz tyfosa značiživot u skladu sa prirodom; da bi se dosegla atyfia potrebna je vježbakojom se naš razum oslobađa opšteprihvaćenih «vrijednosti», običajai mnijenja, a naše tijelo se odvikava od suvišnih stvari i čini izdrž-ljivijim. Iako Onfray za njega kaže da je prvi otvorio neprijateljstvoprema tijelu, Platon se njime bavio i, dakako, boravio u njemu. Takou Gozbi (Symposion), razlikujući nebeske i zemaljske (polu)bogove(180 d), piše da se obični ili zemaljski Erot, kao i obična ilizemaljska Afrodita, useljavaju u duše prostih ljudi (181 b). A oviu jednakoj mjeri ljube i žene i mladiće, više im je stalo do tijela negodo duše; najzad, ovim «prostim ljudima» je osnovni cilj da postignuodređenu erotsku nasladu, pa do tog cilja lakše dospijevaju akose orijentišu prema što nerazumnijim bićima (181 b). Za ovu prostu,

267PREGLED

15 P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Suhrkamp, Frankfurt am Main,1983, 207.

16 D. Marić, Kinici i metafizika (Tjelesna retorika ili Diogenesova majeutika),Hijatus, Zenica, 2000, 139-142, 145.

17 Filozofsko značenje kiničke besramnosti je dobrim dijelom zamračeno,kaže Marić, zbog platoničke i kršćanske tradicije, «koje su u izlaganju tijelavidjele samo ispad» (Ibidem).

čulnu ili tjelesnu ljubav irelevantno je ono lijepo...18 Ostavljajućinamjerno po strani moderno viđenje tzv. ispravne paiderastije(211 b 5), Diotimine poruke o ljubavi upućene Sokratu, tjelesnopredstavlja samo prvi stepenik na putu uzdizanja i usavršavanjau erotici (211 c). Dakle, poimanje ljubavi sada se ne zasniva naopisivanju čulne naslade, piše Pavlović, nego na jednom drugomvidu zadovoljstva, na uživanju koje proishodi iz kontemplacije.Čulnost je ovdje obezvrijeđena kao samostalni činilac zadovoljstvai ostavljeno joj je da bude samo posrednik između uma i objekataumske kontemplacije. Premda je u Platonovom rasuđivanjuobjekat kontemplacije (teorije) uvijek neko lijepo resp. dobro, niposrednici ne stanuju u prostorima ružnog. Nije slučajno dausavršavanje u erotici, oplemenjivanje ljubavi, upravo započinjeod posmatranja lijepog tijela. Sljedeći koraci su markiranje dvai više lijepih tijela i, najzad, otkriće da su sva lijepa tijela samojedan od vidova manifestacije lijepog, i to onog najnižeg (211 c).Bilo kako bilo, i platonska kontemplacija započinje razumijevanjemtjelesne ljepote kao takve.

Mada je Epikur izjavljivao da duhovna zadovoljstva izazivajuveće radosti nego tjelesna, što smo netom pokazali, ne prihvatanijedno koje, u krajnjoj instanci, nije produkt neposrednog čulnogzadovoljstva. Na jednom mjestu se i podsmjehuje propovjednicimalažne vrline u Poslanici Anaksarhu: «A ja pozivam ljude na trajnazadovoljstva, a ne na prazne i besmislene vrline koje u sebi noseveoma sumnjive nade u dobitak» (Plut. Mor. 1117 A). Tijelo i tjelesno,naprosto, nije moguće eliminisati iz konstelacije zadovoljstava,ono, bivajući razumskim, sadrži najvišu i najpostojaniju radost.Ili, kako kaže Epikur, «dobro nahođenje tijela i tvrdo pouzdanje

268 PREGLED

18 Platonov Pausanija je otkrio prijateljstvo kao viši oblik ljubavi, pa ovuoplemenjenu ljubav alegorijski vezuje za nebeskog Erota i nebesku Afroditu.Nebeski Erot, kaže on, ne sudjeluje u ženskom nego samo u muškom, pa sezato oni koji su njima obuzeti opredjeljuju za paiderastiju i ljube ono što jepo prirodi jače i umom više obdareno (181 cd). Jedino ta i takva ljubav, misliPausanija, stvara trajne i čvrste veze prijateljstva (182 c), jedino je onaujedno i ljubav prema mudrosti (???) – philosophia (183 a). B.U. PavlovićPlatonova erotika, 22-23 (Predgovor u Platon Gozba, BIGZ, Beograd, 1983).

u njegovu budućnost sadrže najvišu i najpostojaniju radost za onekoji pravilno misle» (Plut. Mor. 1089 D). Čak se ne ustručava nikiničke otvorenosti kada, oponirajući svim «konstruktivnim etikama»oko sebe, izazivački naglašava tjelesno, služeći se riječima meso(sárks) i trbuh: «Porijeklo i korijen svake mudrosti jeste zadovoljstvotrbuha, jer i sve ono što je puno mudrosti i veoma tanano odnosise naposljetku na njega» (Athen. 546 F; cf. Plut. Moralia 1098 D,1125 A). Izvor svih dobara leži u tijelu, to je osnovni zakon, to jepravilo, to je poredak stvari.19 I Metrodor u Poslanici Timokratukaže da se na trbuh odnosi ono što je dobro i lijepo, «da je on mjerasvega što se tiče blaženstva, da ne vrijedi raditi na blagostanjuHelena i od njih zasluživati vijence kao nagradu za mudrost, negojesti i piti, tako da ti to ne naudi želucu i da ti donosi uživanje»(fr. 39 idd. Koerte). Neki istraživači u ovome ne vide slavljenjetjelesnog, nego njegovo iskorjenjivanje, nestanak. Ako je zadovoljstvoodsustvo želja a trbuh mjesto želja, razumljivo je da mudrost tustanuje i da tu treba gasiti vatre strasti. Trbuh je mizeran dio dostojanprezira, nestanka i uništenja. Sam rad na uništenju donijet ćezadovoljstvo, zato što će to rezultirati postignućem ataraksije iliapsolutnog mira duše. Upravo zbog principa, ozloglašenog od straneEpikura, po kome treba po sebi iskorijeniti želju, tradicija asketskogideala našla je brojne pristaše i sljedbenike.20

Upravo Nietzsche, sa svojom Veselom naukom, donosi tezuda u životu filozofa tijelo igra važnu ulogu. Upravo on, koji jeznao za migrenu, zapaljenje oka, mučnine, povraćanja i drugenizove raznih boleština, reći će da je svaka filozofija svodiva naispovijesti jednog tijela, na autobiografiju bića koje pati. Mišljenje,dakle, ne silazi s neba, nego se penje iz tijela, niče iz puti i izvireiz utrobe:

269PREGLED

19 Fontem omnium bonorum in corpore esse , hanc normam, hanc regulam,hanc praescriptionem esse naturae, fr. 400 Us.

20 Prije svih je Platon otvorio neprijateljstvo prema mesu, kaže Onfray, aza njim su slijedili epikurejci i stoici, aleksandrinci i primitivni kršćani: «smrtbi kod njih imala solidne pomoćnike, tražeći tijelo da ih saviju do lomljenjai dadnu im neljudski oblik» (M. Onfray, L’art de jouir, cit. izd., 242-243).

«Ono što u telu filozofira, dakle, nije ništa drugo do snage islabosti, moći i nemoći, zdravlje i bolesti, velika igra telesnih strasti.Na drugom mestu, Niče govori o telu koje je uvek golemi razum.»21

Kako nema filozofije bez filozofa, a filozofa bez tijela, kakvobi to tijelo odgovaralo hedonističkoj filozofiji? Kakvu plot bitrebalo da ima sladostrasna misao, pita se Onfray, od kakvogmaterijala bi morao da bude subjektivitet koji izgara za veseljem?Ako je tijelo posebno mjesto na kojem se ucrtavaju karte različitihpogleda na svijet, jasno je da ne bi bilo moguće filozofirati a nepostaviti pitanje o svojstvima te materije koja razmišlja. O kojemtijelu je riječ? Koje to ja misli?22 U prilogu jednoj filozofiji kojabi bila proširena na tijelo stoji da je ono, u isti mah, i moćno i slabo,jako i krhko, «jer je to još uvek telo deteta koje nastavlja da tražiodgovore, da pita zašto i zbog čega?» Ono, takođe, posjeduje ihipersenzibilnost, koju mnogi smatraju bolešću: «Nikakva prefinjenauživanja, istančana zadovoljstva, delikatna osećanja, suptilni ifilozofski hedonizam ne bi bili mogući bez udesetostručenih čulnihi emotivnih sposobnosti.»23 Nužna tjelesnost filozofije, njenaovisnost od «fizičke konstitucije», od tijela i ploti, krvi i limfe,proishodi na način dva različita filozofska koncepta. Ne radi seo odsustvu tjelesnosti, jer to, naprosto, nije moguće; nema filozofabez tijela: žgoljavog ili gorostasnog, nejakog ili solarnog, otvorenogka životu ili okrenutog smrti:

«Telo prošarano munjama i izbrazdano strujanjima, vulkanskotelo koje kipti od energije, telo koje sagoreva i plamti, ushićenoi strastveno; ili, pak, telo koga su smrt i zlopamćenje već ugljenisali,telo prekriveno šljakom i muljem, uronjeno u blato gde se u mukamaraspada.»24 Iz ovih dvaju tijela proishode i odgovarajuće filozofije:hedonistički anđeo je podoban onom prvom, dok su asketska tijelasaobražena drugom. Upravo Onfrayov neologizam hedonističkianđeo pokušava inkarnirati zaboravljeno tijelo filozofije. To je

270 PREGLED

21 M. Onfre, Moć postojanja (Hedonistički manifest), Rad, Beograd, 2007, 63.22 M. Onfre, Gastronomski um (U prilog jednoj filozofiji koja bi bila proširena

na telo), Gradac, bibliot. «Cveće zla», Čačak-Beograd, 2002, 229-230.23 Ibid., 231.24 Ibid., 229.

neka vrst oduhovljenog tijela, koje uključuje etičku i estetskubrigu, «dopunu duše.» Dakle, tijelo na koje poziva «hedonističkianđeo» proizvod je kulture. Ono nije način čiste naturalnosti, nekakavgrubi spoj atoma, bezuman agregat materije. Materijalizam nijeono na što ga, iz ideoloških razloga, svode njegovi neprijatelji:pojednostavljena, redukcionistička i sumorna koncepcija svijeta...25

Da, hedonističko tijelo je više od «običnog zbroja svodljivog naanatomski priručnik liječnika.»

271PREGLED

25 V. Citot, Razgovor s Mishelom Onfrayom, Europski glasnik (br. 8), HFD,Zagreb, 2003, 992.

P r i j e v o d iT r a n s l a t i o n s

UDK 341.485 (091) = 030. 111 =163.43

Selma Leydesdorff

IMA LI U NADOKNADI JOŠ NEŠTO OSIM BLAGOSLOVA∗

IS THERE MORE TO COMPENSATION THAN JUST A BLESSING

Referat povodom šezdeset godina Konvencije o genocidu7/8. decembra, HaagKomentar na govor Liesbeth Zegveld

Anent the sixtieth anniversary of the Convention on Genocide7/8 December, The HagueCommentary on Liesbeth Zegveld’s speech

Rasprava o prednostima i nedostacima nadoknade i gorkojborbi da se ona dobije ne podrazumijeva da ne želim da pokažemsvoju solidarnost sa onima koji pokušavaju da dobiju nadoknadu usudskim parnicama i suđenjima. Godinama sam vrlo cijenila LiesbethZegveld zbog njene žilave upornosti u odbrani preživjelih u bosan-skom genocidu, i pridružila sam se drugim žrtvama na pismenisudski poziv kojim se one pozivaju. Kažem namjerno da sam sepriključila – nisam bila njihov advokat poput nje. Osjećala sam

275PREGLED

∗ Naslov originala bukvalno preveden glasi: Zašto je nadoknada pomiješaniblagoslov – (Selma Leydesdorff je profesorica usmene historije i studija kulturena Univerzitetu u Amsterdamu. Bavi se sjećanjima ljudi koji su preživjeli izgoni utjecajima tih sjećanja na njihove sadašnje živote. Upotrebljava metoduintervjua, dobro poznatu u kulturno-antropološkim istraživanjima, uspješnoostvarujući kontakt sa ženama odabranim za intervjue. Bila je predavač umnogim zemljama, poput Surinama, Kine, Gruzije, Bangladeša, SAD-a. Vidibilješku uz moj prijevod njenog teksta u: Ljudska prava, broj 3-4, Godina 7,Sarajevo, 2006, str. 109-114)

njihovu samoću, kao i hladno neprijateljstvo predstavnika holandskevlasti dok sam sjedila do dviju žena koje su predstavljale hiljade,koje su osjećale da su poduzele nemoguću bitku protiv čitavog svijeta.Znale su koliko sam oprezna prema nadoknadi budući da sam došlaiz porodice koja se morala desetljećima baviti nadoknadom.Tako, nemam namjeru da u svojoj raspravi pokažem manjak soli-darnosti koliko oblik zabrinutosti.

Kada postavljamo suđenje zločincima u centar procesa zadruštvenu obnovu – što je preduvjet za traženje nadoknade –riskiramo da zanemarimo društvene uvjete i psihološke dimenzijeispraznosti i emocionalnih potreba s kojima su se žrtve suočavale1.Ovdje ću govoriti o drugim željama žrtava, jer se od Drugog svjet-skog rata raspravljalo o nadoknadi među preživjelima holokaustai njegovim historičarima. Postoji rizik da zaboravimo ono što jepotrebno za povratak normalnom, svakodnevnom životu, izvanokvira zakonskih i administracijskih postupaka. Od samog početkanjemačka finansijska nadoknada, nakon Drugog svjetskog rata,iako je bila materijalno dobrodošla, imala je gorak okus Novcakrvi, kako ga je jedna žena iz grupe Sinti nazvala još 1945 (grupaSinti je bila među prvima koja je primila nadoknadu).2

Znati gdje se nalaze

Godinama sam proučavala sjećanja i reakcije žrtava masovnihužasa koji su počinjeni nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratui Bosancima u ratu u Bosni i Hercegovini, naročito u brojnimintervjuima sa preživjelim genocida Srebrenice.

Shvatila sam da u oba slučaja ono što žrtve hoće da saznajuviše od bilo čega drugog jest ono što se desilo njihovim najdražim.Nakon 1945. Jevreji su beskrajno čekali povratak svojih najdražih,u mnogim slučajevima ne odustajući sve dok se ne bi uvjerili da

276 PREGLED

1 Fletcher, 601.2 H. Piersma, ponovno izdanje Mensenheugenis: Daarin Paul. Ofner, Marcia

Rooker Van het schooien om broof tot het eisen van respect, De naoologsebehandeling van Sini en Roma, str. 71-101. Imajući u vidu nadoknadu kaokrvavinu, jevrejska materijalna dobra ne dolaze u obzir.

vjerojatno nikada neće saznati gdje i kako su ubijeni oni koje sumnogo voljeli. Istovremeno, oni su počeli da govore i da opisujusvoja iskustva u historijskim zapisima poput knjiga, dnevnika,pjesama – u beskrajnoj borbi za priznanje. Paralelni proces jezapočeo nakon Srebrenice i Bosne: objavljivana su sjećanja, pjesme,izvođene pozorišne predstave kako bi se održalo sjećanje i pobijedilizaborav i historijska amnezija3. Znati i sjećati se – dvije su straneistog procesa. One su dio neprestane žalosti i potrebe da se ovimužasnim događajima da mjesto koje im pripada u historiji.

Materijalna dobra nisu važna

Gubitak onih koje su voljeli važniji je od bilo čega drugog,ali siromaštvo uvećava bijedu, kao što je rekla Zumra u intervjuukoji je obavio u Sarajevu moj saradnik:

“Ne biste vjerovali da niti jedan dan nije prošao a da nisam reklanešto o tome. To znači da je to stalno u mojoj glavi. Ne mogu ra-zumjeti. Nekada odem do sretne porodice gdje su svi članovi skupa,a oni imaju problem da kupe frižider, trebaju da promijene zavjese,trebaju da promijene nešto u kući. Mene to ne interesuje. Nemamsnage da to slušam. Nije me više briga šta ću obući, kakve cipele,kakvu torbu. Sve o čemu sada brinem jest da sam uredna, da nisamprljava, i da molim dragog Allaha da mi da razum da budemsvjesna i lucidna, tako da mogu normalno govoriti s ljudima.”4

Moglo bi se kazati da se Srebrenica dogodila prije samotrinaest godina, tako da je bol još uvijek svježa. Ali pronalazila samista oštra osjećanja gubitka u razgovorima s onima koji su preživjeliholokaust. Max, s kojim sam razgovarala o njegovom boravku iprinudnom radu u Aušvicu, rekao mi je o svom izgubljenom bratu:

277PREGLED

3 Da dadnem nekoliko primjera na engleskom: Isnam Taljić, The Story ofSrebrenica, Silverfish Books: Kuala Lumpur, 2002.

Nihad Nino Ćatić, Ljudi, beznađa, Mensen van de Wanhoop Eindhoven:Platform BiH, 2007.

Salko Salimović, The road of Death Sarajevo: Mothers enclave Žepa andSrebrenica, 2008.

4 Intervju sa Zumrom S. uradila Velma S., Sarajevo.

“Nema dana kad ne pomislim na njega.”5 Pitala sam ga je liočekivao da će ga ponovo vidjeti. Odgovorio je: “Godinama samu to bio uvjeren, tako u mojim snovima: vratit će se, vratit će se.”“Kad ste postali sigurni, i kad ste izgubili nadu?”, pitala sam. “Tonikad nije sigurno, postoji trenutak kad pređete granicu, nakonmnogo godina”, odgovorio je.6

I Safija, s kojom sam razgovarala u Potoku Grab, koji je ne-prijatan izbjeglički logor, rekla mi je: ”Čekala sam do prošle godinenadajući se ću dobiti poruku da su živi. Možda su ih prebacili udrugu zemlju i poslat će poruku. Ali kad su pronašli tijelo moganajstarijeg sina izgubila sam nadu. Znala sam. Otišla sam na dženazu– znam gdje tijelo počiva. A što se tiče moga mlađeg sina jošmolim Boga da ću čuti da je negdje – da Allah ispuni moju želju,da je negdje, da je živ, nekuda...”7

Gubitak komunikacije

Ljudi su izgubili svoje mjesto u svijetu i žive u haotičnojnoćnoj mori, gdje su kontekst i veze zamagljeni i gdje je nečije mjestorastočeno. Osjeća se kao da nema ničeg. Ono što ostaje je samopriča o žalosti i gubitku, koju drugi ne žele da slušaju. Društva neznaju kako da izađu ususret onima s traumatiziranim pričama –često je to slučaj od samog početka. Komunikacija o prošlosti, is njom mogućnost da donese identitet koji nešto znači, postalaje teška ne samo u slučaju Srebrenice nego isto tako u mnogimrazgovorima o holokaustu. Kao što je Henny rekao u jednom odintervjua u projektu o prinudnom radu:

“Ljudi nisu mogli podnijeti priču. Vrlo brzo sam postao svjes-tan toga, trebali ste ušutjeti. Šta fantaziraš?, pitali bi, i bio samžigosan kao osoba puna mušica... što, nasreću, jesam. Zahvalansam za to; moja mašta je tako bogata da sam prisiljen da govorimistinu. Nisu bili zahvalni zbog toga, tako sam morao ušutjeti.”

278 PREGLED

5 Intervju Max Koker6 Intervju Max Koker7 Intervju Safija K.

Zašto bih to načinjao? Čak i nakon šezdeset godina nisam ispričaopriču svojoj djeci.8

Teške priče

Pripovijesti o traumi nisu otvoreno referencijalne, i proizlazećiiz toga dolazi ideja o tim pričama kao o dislokaciji historije. Biloko da vodi intervjue, u pričama o traumi zna da hronologija neuspijeva, greške se dešavaju, zbrka je normalna. Upotreba većpoznatih žanrova je način bježanja od ličnih sjećanja, kolektivnasjećanja su suvišna. Nadoknada znači svođenje životnih priča naoblik i jezik zakona, dok se žrtva bori sa nerazumljivim.9

Govor i priče su postali rasparčani i teški, mada gotovo nikadanemogući.10 Priče ne postoje dok se ne ispričaju, i adekvatnahistorija se ne može napisati a da se ne uključe patnje žrtve i sjećanjapreživjelih.

Sudski zapisnici Međunarodnog suda stvaraju historiju, kaošto je na jedan drugi način Nürnberg stvarao historiju. U obaslučaja, priče svjedoka su stvarale historiju koja je trebala i trebada se sastavi, dok je pisana dokumentacija nekompletna, uništenaili nedostaje. U svom članku “Sudeći o historiji”, koji donosi novine,američki historičar Richard Wilson11 je pokazao kako je jedinstvenomjesto međunarodnog suda u domenu gdje bitka za nacionalnehistorije obično pokriva sve. Sudovi se bave dokazima i odgovo-rnošću, i priče i izvještaji svjedoka su skrojeni za tu svrhu. Onipostaju dijelom mjerodavnih kolektivnih sjećanja, ali oni utišavajuindividualnost patnje i prepoznavanja.

U traženju dokaza sud utišava dublje emotivne priče žrtava,koje su često uobličene u jezik koji se ne može lako prevesti u

279PREGLED

8 Intervju Henny L.9 François Davoine, Jean-Max Gaudillière, History Beyond Trauma New

York : Other Press, 2004, str. 253.10 Laub, Speech; ess to narrative11 Richard Wilson, Judging History: The Historical Record of the Inter-

national Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, in the Human RightsQuaterly, XXVll, 3. 8. 2005, 908-942.

terminologiju prava u kojoj se radi o svjedočenju koje se mora prila-goditi pravilima dokaza. Dok zakon pokušava da uspostavi svojuistinu, i dok se priče pričaju da bi se dobio dokaz, preživjeli suprisiljeni da uokvire svoje priče prema traženju sudija. Za njihpostoji druga istina, koju su zanijekali, i oni često smatraju da ćeim sudski akti pomoći da nađu istinu. Od početka odgovori na tapitanja i zvanično prepoznavanje onoga šta su prošli njima je bilovažnije nego novčana kompenzacija.

Evo primjera: Većina informacija koje imamo o svakidašnjemživotu u Srebrenici su iz Međunarodnog suda, uokvirene su premapotrebama zakona, što daje posebnu sliku grada pod opsadom,sa ljudima koji će biti mučki ubijeni. Mada to još uvijek ne znaju!Dok pažljivije historijsko proučavanje pokazuje grad koji je jošuvijek živ, pun ljudi koji vjeruju da mogu preživjeti, u gradu su,ustvari, oštre podjele među grupama stanovništva, upravo poputnekih jevrejskih geta u okupiranoj Poljskoj. Postoji nekoliko mjestau prijepisima gdje je živa zajednica, koja pokušava da održi pris-tojnost i kulturu na nivou, sakrivena pod optužbama strahota.Gdje o tome govoriti? Da li je još uvijek moguće vidjeti historiju?Kada pažljivo slušate, oni govore.

Potreba za drugačijom istinom

Za preživjele istina je znanje o sudbini svojih najdražih. Ikada oni kažu pravda, oni često namjeravaju da kažu kako želeda znaju ko je bio odgovoran i zašto se dogodilo kao što sedogodilo. Zumra, koju sam ranije spomenula, rekla je da se sjećaprvih akcija za pravdu i istinu, na način na koji bosanske vlastižele da prekinu način na koji se udovice ponašaju. Žene suzaustavile saobraćaj u gradu i na nekim saobraćajnicama.

“Kad smo došli u Kanton Sarajevo, rekli su nam: ‘Ne bavimose tim stvarima. Imamo važnijih stvari da radimo.‘ Tako smo zaus-tavile saobraćaj, nakon čega nas je vlada kritikovala. Rekli su:‘Šta želite, znate li šta radite, šta to znači kad zaustavite saobraćaj?Narod mora na posao, u školu.‘ Naš premijer je bio Silajdžić. On jerekao ‘Smrt dolazi svakoga dana.‘Ali on je znao gdje su mu roditeljisahranjeni. Mi ne znamo gdje su naše porodice sahranjene, mi

280 PREGLED

ne znamo gdje su. Oni kažu da mi lažemo. Ali mi samo govorimoistinu da se borimo za pravdu. Ništa drugo.“12

Drugi put je rekla:“Organizirale smo prvi protest ispred Međunarodnog Crvenog

krsta u Tuzli. Obratile smo se Crvenom krstu sa molbom da nampomogne, da nam kaže gdje su naši nestali, pošto smo čekali dvamjeseca i nismo ništa čuli o njima. Gomila u kojoj je bilo 5000muškaraca i žena bila je ispred Međunarodnog Crvenog krsta uTuzli. Mi smo čekali nekoga iz Međunarodnog Crvenog krsta danam priča, da nam pojasni. Nadali smo se da su njihovi ljudi naterenu, da su nešto vidjeli, da možemo dobiti neke informacije. Bilokako bilo, nakon što su nas vidjeli okupljene u velikom broju,niko se nije udostojio da se pojavi i obrati masi svijeta. Sva tagomila naroda, uvrijeđena, u bolu, ne znajući, očekujući i tražeći,vrlo nezadovoljna, počela je da se ponaša nekontrolisano, niko je nijemogao kontrolisati. Žene su planule, uzele kamenice, i kamenovaleprostorije Međunarodnog Crvenog krsta.”13

I Zuhra je rekla: ”Moram ti reći istinu, organizirale smo mnogosastanaka, i napravile smo haos u Tuzli. Mi smo čak bacale kamenjena Crveni krst i na Kantonalnu vladu nadajući se da će nešto bitibolje. Mislile smo da, ako je iko bio zarobljen, bio bi sada oslobođen.Željele smo da privučemo pažnju svijeta.”14

Da li je moguće zaista slušati?

Ne postoji mjesto za preživjelog. Alessandro Portelli je pokazaou svom djelu o jarku Ardeantini u Rimu gdje je 1944. na stotinegrađana ubijeno15 da nakon rata građani nisu željeli da gledajusvu tu žalost. Život se nastavljao. Oni koji su podsjećali žaljenjembit će izopćeni. Nema mjesta za javno svakodnevno žaljenje, zaizraze zbunjenosti. Nije bilo mjesta za Jevreje u svijetu nakon 1945.ako ne zašute. Žaljenje je za trenutke određene za komemoraciju.

281PREGLED

12 Intervju Zumra S. Intervjuisala Velma Sarić.13 Intervju sa Selmom Leydersdorff, Kada i Zumra, Sarajevo.14 Intervju Selma Leydersdorff, Zuhra S.15 Alessandro Portelli, The Order has been Carried out, History, Memory

and Meaning of a Nazi Massacre in Rome New York: Palgrave, 2003.

Kako ponovo povezati?

Kada jezik zakona i potrebe zakona postaju dominantnapripovijest da uokvire priče o genocidu, mi brišemo njihovu ras-parčanost i njihove tišine, njihovu dislokaciju. Nijekajući istinucjelovitih priča u njihovoj slojevitoj i nezavršenoj formi, odbacujućiih kao izljeve emocije, mi opovrgavamo posrednu vjerodostojnosti način na koji oni mogu ponovo oblikovati ili čak ponovo načinitisvijet za one koji su izgubili svoje mjesto. Mi, što se nas tiče,dislociramo značenje i mjesto koji su dodijeljeni događaju. Utakvoj okolini između istine zakona i potrebe žrtve da progovoripotreba za materijalnom nadoknadom je samo jedan od mnogihnačina da se zahtijeva mjesto u svijetu.

Pričati i govoriti je barem isto tako važno kao druge stvari,kao mješovito obrazovanje, unapređenje tolerancije i pomirenjeod strane crkvi, snažnijih i nezavisnih medija, izazova dominantnihnacionalnih pripovijesti, privilegiranje drugih glasova, ženskihgrupa, naprimjer, istine i komisija pomirenja, i mjesta za žaljenjei konačno proganjanje zločinaca. Stvaranjem međunarodnih insti-tucija, ove posljednje su postale najočitije. Stvorile su javnu platformuda izraze ljutinu i nadu. Ali da ne bude greške: nadoknada nikadane može biti više od djelomičnog odgovora na potrebe preživjelih.

Po preporuci autorice s engleskog prevela:Lada BUTUROVIĆ

282 PREGLED

P o g l e d i i m i š lj e nj aA t t i t u d e s a n d o p i n i o n s

UDK 94 (497.1) (049.3) "1948"

Safet Bandžović

SOVJETSKO-JUGOSLAVENSKI SUKOB 1948: ZAMKE STALJINIZMA

1

THE 1948 SOVIET-YUGOSLAV CONFLICT: TRAPS OF STALINISM

Sažetak

Tekst je prikaz knjige «Istorijsko ne staljinizmu»

Summary

The text is a review of the book entitled “The Historical ‘No’to Stalinism”

U organizaciji Saveza društava Tito u Bosni i Hercegovini, uSarajevu je 28. juna 2008. održan okrugli sto na temu „Istorijsko nestaljinizmu“ povodom obilježavanja 60 godina od tog historijskogdogađaja iz 1948. i donošenja značajnih odluka državno-partijskogrukovodstva Jugoslavije kojim su osigurani neovisnost i pravona vlastiti put zemlje.

Raif Dizdarević je kao uvodničar istakao da su oštrim sukobomsa staljinizmom otvoreni višestrani i dugotrajni procesi velikihpromjena: „Suština sukoba – sudara birokratskog, staljinističkogi hegemonističkog koncepta, na jednoj, i antidogmatskog, demo-kratskog i humanog koncepta, na drugoj strani – određivala je ipravac i sadržaj promjena koje su vršene.” Na ovom multidiscipli-

285PREGLED

1 Prikaz knjige Istorijsko ne staljinizmu, Savez društava Tito u Bosni i Herce-govini, Sarajevo, 2008, str. 306.

narnom skupu bilo je više od 40 učesnika (akademika, univerzitetskihprofesora, sociologa, historičara, publicista, istaknutih javnih radnikai društveno-političkih savremenika tih prijelomnih zbivanja). Savezdruštava Tito u Bosni i Hercegovini agilnošću u pripremi i održavanjuovakvih i sličnih skupova može biti primjer i naučnim institucijama.Uspio je da, u kratkom vremenskom roku, prikupi izložene radovei objavi ih u posebnom zborniku. Njegov sadržaj čine radovi 16 autora,diskusije učesnika, kao i faksimili važnijih tematskih dokumenata.

Historija je polifoničan i višeznačan proces. Sadašnjost iziskujesložene i asimetrične slike prošlosti, obuhvaćanje iznijansiranihhistorijskih pojava u cjelini. „Bauk komunizma“ odavno ne kružiEvropom, „nestajući u nekoj vrsti ništavila“ (F. Fire). S njegovimpadom nastupio je i slom „društvene imaginacije“. Svi mi, pisao jeA. Solženjicin, treba da razmišljamo “kako se iščupati iz razvalina,ali i melanholije čiji se korijeni nalaze u teškoći da se apsorbiraprošlost i u zabrinutosti koju izaziva neposredna budućnost”. Velikeiluzije su skupe, krivotvorile su stvarnost. Od njih se zaluđivaloi stradalo. Komunizam je kao složena pojava i dovršeni procespostao predmetom istraživanja. Historijska nauka je po definiciji„skeptična i kritična“. Nema vječite naučne paradigme. Raspadideološke paradigme utjecao je, s različitim intenzitetom, u post-jugoslavenskim zemljama, pa i u Bosni i Hercegovini, i na tematske,metodološke i razne sadržajne “prevrate u memoriji”, sporenjarazličitih “zajednica pamćenja”, preispitivanje dotadašnjih “proučenihproblema” i preoblikovanje više slojeva historijske svijesti.

Okrugli sto o staljinizmu, što pokazuje i ovaj zbornik, bio jejoš jedna prilika da se uoči s kakvim se sve pratećim preprekamai iskušenjima suočavaju bosanskohercegovački naučnici kada sebave ovakvim, širim, “vanbosanskim temama”, mahom izolirani iudaljeni od primarne arhivske građe van BiH, ali i od one “zaštićene”u njoj (arhivi MUP-a), novijih historiografskih saznanja, odobjavljenih izvora i djela iz postjugoslavenskog perioda. Opstalesu zato, u izvjesnoj mjeri, i prepoznatljive, selektivne tendencije,iz vremena “kontrole misli”, pretočavanja političkih u naučnestavove, zamki ideološkog “monolitnog jednozvučja”, kada je ihistoriografija bila značajan kreator ideologije, uz ponavljanje„odbrambenih“ stereotipa i vrijednosnih stavova koje je vrijeme

286 PREGLED

manje-više relativiziralo ili demantiralo, bez obzira na to što nauka,pogotovo ona historijska, ne poznaje niti priznaje „zatamnjenestranice“, konsenzuse, arhivirane i ideologizirane istine.

U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslavijinisu postojali cjeloviti dokumenti o radu najviših državnih i partijskihorgana, izuzev donekle Skupštine. Brojni dokumenti i zapisnici oradu saveznih organa ili ne postoje ili su šifrirani, skraćeni, odnosnobili su znani i razumljivi samo onima koji su u njima učestvovali. Bezuvida u najvažnije izvore ne može se doći do stručno zasnovanihstudija. Sklonost da se demantira ili potiskuje teret vlastite prošlostidoprinosi devalviranju historije. Sistematska brisanja segmenata“neslavne” prošlosti nisu u nauci neka novost. „Zaboravljalo se“,napisao je svojedobno Branko Petranović, da se „istorija ne smeideološki upotrebljavati i zloupotrebljavati“, da se „prošlost nemože potisnuti, ukinuti, zabraniti, jer kad-tad provaljuje“, da se „nemogu tabuisati najosetljivije teme istorije i nedogledno odlagatianaliza i tumačenje najneprijatnijih i najtugaljivijih pitanja.” Bezznanja nema ni vrijednosnih sistema.

Problematično je jednoznačno svođenje historijskog totaliteta„na samo jednu dimenziju“. Rasprostranjena praksa da se za svanedjela okrivljuje i osuđuje samo Staljin ne upućuje dovoljno napouke o opasnostima utopijskih zamisli i sistema, niti o odgovornostipojedinca. Osim starih, manihejskih ocjena sukoba 1948. godine,da je, primjerice, razlaz Tita i Staljina započeo još prije Drugogsvjetskog rata, kako je “bolje jedan otok – Goli otok – nego arhi-pelag”, na ovom skupu iznošena su i drugačija, deideologiziranaviđenja. Za razumijevanje sovjetsko-jugoslavenskog sukoba 1948.treba svakako, što je i ukazano od nekih autora, imati u vidu irezultate postjugoslavenske, kao i postsovjetske ruske historiografije,posebno istraživanja Leonida Gibijanskog. U SSSR-u se, naime,historija sukoba 1948. kratko analizirala samo u povjerljiviminformativno-analitičkim materijalima, koje su u doba Staljinapovremeno pisali u sovjetskoj Akademiji nauka za Centralnikomitet KPSS na njegovu narudžbu. Publikacija istraživanja kojase tiče sukoba bila je dozvoljena tek 1988. godine.

Po novijim istraživanjima ruskih historičara, sovjetsko-jugo-slavenski sukob 1948. ni izdaleka ne izgleda kao proces započet

287PREGLED

još za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je dovodio do kompli-kacija kako tokom rata tako i nakon njega. U ocjenama politikeKPJ, iznesenim u analitičkim materijalima nastalim u aparatuCKSKP (b) nakon završetka rata, sve do 1948. nije bilo kritičkihprimjedbi, nego su to bile, maltene, slavopojke. Sve do početka 1948.po sovjetskim ocjenama Jugoslavija je bila na prvom mjestumeđu istočnoevropskim “narodnim demokratijama” kao zemljakoja prednjači na putu stvaranja komunističkog režima i prelaskana kolosijek socijalističke izgradnje. Kremlj je smatrao da onačvrsto stoji uz SSSR, da odlučno slijedi njegovu politiku nameđunarodnoj sceni, igra ulogu bedema te politike na Balkanu.Kao jedan od uzroka sovjetsko-jugoslavenskog spora – “sukobahegemonističkih aspiracija Kremlja sa specifičnim interesimakomunističkog režima Jugoslavije”, navodi se neslaganje izmeđutežnji ovih dviju država oko problema odnosa Jugoslavije sBugarskom i Albanijom, te pitanja eventualne federacije naBalkanu i ambicioznog Titovog političkog liderstva na Balkanu.Neki ruski autori smatraju da je Kremlj krajem 1947. i početkom1948. odlučio da provođenje politike “nacionalnih puteva kasocijalizmu” u zemljama istočne Evrope zamijeni uvođenjemjednoličnosti prema sovjetskom uzoru, pa je, po tim navodima,spor sa Jugoslavijom iskrsnuo upravo kao dio takvog plana.

Pobjeda SSSR-a u Drugom svjetskom ratu i jačanje Stalji-novog kulta uz medijsku euforiju o uspjesima i napretku “komu-nističkog raja” uzdignut će staljinistička viđenja razvitka socijalizmai internacionalizma na nivo religijskih vjerovanja. Od zaostale zemljenapravit će svjetsku i nuklearnu silu. Jugoslavija se nije oštrijekonfrontirala sa SSSR-om, ali je znala ignorirati ili modificiratiporuke iz Moskve, što je bio jedan od vidova njenog državnogsubjektiviteta. Razne manifestacije nezadovoljstva, incidentnesituacije i načini njihovog razrješenja, prilagođavanja ili izmjenerješenja o tome uvjerljivo govore. John M. Cabot, otpravnikposlova američke ambasade u Beogradu, u julu 1947. izvještavaoje vladu u Washingtonu: “Jugoslovenski komunizam već sadapokazuje znakove odstupanja od ruskog, uprkos svome položajuljubimca i osnovne sličnosti rase i političke tradicije… Premda supartizani u velikoj mjeri inspirisani i vođeni od strane komunista,

288 PREGLED

predstavljaju ipak jednu vrlo heterogenu grupu. Postoje jasne razlikemišljenja među njima, mada su veoma diskretne. Vjerovatnije je daće efikasna opozicija protiv sovjetske dominacije doći iz par-tizanskih redova, nego iz redova opozicije. Neizbježni su sukobiinteresa sa Rusijom, i snažni nacionalizam ove zemlje mogao bida odigra odlučujuću ulogu kad bi se pojavila neka akutna situacija.”

Historija je jedna, ali su njene interpretacije različite. Sovjetskiodnos prema Jugoslaviji bio je dio opće političke strategije Kremlja,a taktika i promjene oblika djelovanja primjenjivane su premavanjskim i unutrašnjim prilikama. Tokom ovog sukoba koji je raz-otkrio ne samo naličje staljinizma, degenerativne procese u SSSR-u,karakter unutrašnjeg bića koji je određivao velikodržavnu politikuKremlja u međunarodnim odnosima, korištena su, uporedo i isto-vremeno, razna sredstva pritisaka, pomjerajući težište prema tokudogađaja. Osnovni princip sovjetske strategije manifestirao se ustalnom reproduciranju optužbi protiv jugoslavenskog rukovodstva.Promjenom metoda i napadanih tačaka težilo se da ovaj hladni ratbude trajan, da održava atmosferu napetosti i psihološki djeluje naJugoslaviju i njen državni vrh.

Jugoslavenska pobuna 1948. protiv sovjetske despotije nijeprevazilazila granice socijalizma, već se koncepcijski ticala pitanjako zna šta je pravi socijalizam i ko će uspostaviti njegovu autentičnupraksu saglasnu socijalističkom ideo-idealu. KPJ je decenijama,prije toga, odgajao svoje članstvo da voli i slavi SSSR i Staljina.Odjednom se onda došlo do toga da se ne smije javno reći “ruskikrompir”. KPJ se 1948. opredijelio za historijski proboj. Ideološkidrogirano članstvo trebalo je hitro prebaciti na drugi, kritički kolosijekrazmišljanja. Neki su to nazvali “operacijom bez anestezije”, jerse radilo o progonu kadrova koje je vlastita partija u prethodnomperiodu indoktrinirala u duhu staljinizma. Odvijale su se prave drame,sa dalekosežnim posljedicama.

U partijskoj organizaciji pri Vladi NRBiH i aparatu Pokrajin-skog komiteta KPJ za BiH mnogi su bili u dilemama i moralnimlomovima. Oko 450 komunista u BiH se kolebalo ili se izjasniloza Rezoluciju IB-a, još u toku upoznavanja s njenim sadržajem.Takav stav su zauzela i tri ministra u Vladi NRBiH. U Beogradu je7. jula 1948. održana 38. sjednici Politbiroa CKKPJ, kojoj su prisus-

289PREGLED

tvovali i članovi Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH. Rezultiralaje time da su u republičko-partijskom rukovodstvu BiH, nakonprethodnog izjašnjavanja nekih njegovih članova za RezolucijuIB-a, „uvidjeli pogrešku“, promijenili odluku i podržali partijskuliniju CKKPJ. Senija Milišić, analizirajući teška previranja udržavno-partijskom vrhu BiH, smatra da je potpuno irelevantnošta je ko govorio na spomenutoj 38. sjednici Politbiroa, ili kakose ponašao: “Bitna je činjenica da je partijsko rukovodstvo BiH‘uvidjelo grešku’, da se ‘pokajalo’, te da im je oprošteno. Činompokajanja CKKPJ je dobio potpuno lojalno rukovodstvo republikeu kojoj nije željelo problema… Amnestirano rukovodstvo je sve‘protivnike režima’ strpalo u isti koš i s njima se razračunalo nebirajući metode.” Razmjere svega onoga što se zbivalo u BiH togvremena, na različitim nivoima, posebno iz ugla običnog čovjeka,još uvijek se samo naziru i naslućuju. Izet Šabotić u svom radu navodikakve su sve teške posljedice bile u BiH vezane za propali modelkolektivizacije sela i projekt seljačkih radnih zadruga, kada su bivšizadrugari postali jedna od najugroženijih kategorija stanovništva.

Sovjetska predviđanja da se Jugoslavija neće moći održatiizolirana i bojkotirana od socijalističkog lagera, da će ugled i utjecajSSSR-a kao i mitizirana ličnost Staljina i njegova autoritativnapolitika na aktiviranje “zdravih snaga”, na koje se permanentnoračunalo i pozivalo, nisu se obistinila. Jugoslavensko rukovodstvo,po kasnijim priznanjima onih koji su ga 1948. napadali i osuđivali,ipak se nije dalo slomiti. Čedo Kisić u radu o francuskim intelektu-alcima i jugoslavenskom otporu staljinizmu citira Žana Kasua,pisca, jedne od vodećih ličnosti Pokreta otpora u Francuskoj tokomDrugog svjetskog rata, da postoje u historiji “kritični trenuci kadase postavlja nekakva esencijalna dilema. U takvim okolnostimanije uopšte reč o tome da se izabere jedna stvar, jedna partija,jedna doktrina, da se zaželi pobeda jedne grupe nad drugom, većda se shvati da je jedna savest rekla NE svemu onome što joj sečinilo suprotno pojmovima pravde i istine”.

Mjesec dana nakon održavanja Petog kongresa KPJ, jugosla-venska štampa je, pak, stupila u propagandnu kontraofanzivu.Prvo je utjecajna “Borba” krenula u napad, načelno 21. jula 1948.,objavljivanjem uvodnika Pojačajmo budnost u borbi za čvrstinu

290 PREGLED

partijskih redova, a potom nastavila konkretno, navođenjimaimena i izvršenih neprijateljskih djela, pojačavajući svakodnevnointenzitet napada. Uvela je i zasebnu rubriku Protiv kleveta idezinformacija, pravi arsenal propagandne “municije”. Neprijateljiiz inostranstva lažu, kleveću, dezinformiraju, a njihove pristaliceu Jugoslaviji su izdajnici, kukavice, slabići, nemoralne ličnosti,špijuni, frakcionaši, ambiciozni bolesnici. Informbiro je označenza “nacionalnu izdaju”, “petu kolonu”, “kontrarevolucionarnuagenturu”. Adnan Velagić, predočavajući rezultate svoga istraživanjao refleksijama sukoba Informbiroa i KPJ na području Hercegovine,iznosi da je i u Hercegovini, pored primjene represivnih mjera,kompletan medijski sistem propagande i informiranja stavljen uslužbu razbijanja „različitih oblika kontrarevolucije“. Tokom ovogperioda idejno-političkog zemljotresa, mutantnog zaokreta, političkoglaviranja i taktiziranja, suzbijanja ideološke šizme jačala je i pozicijadvaju najsnažnijih društvenih stupova: vojske i policije. Radilo seo osiguranju odbrane zemlje i sprečavanju djelovanja neprijateljskinastrojenih grupacija pod sovjetskim utjecajem. UDBA, koja je, ponekim navodima, imala čak oko dva miliona informatora, izazivalaje sveopći strah. On je dugoročno postao sastavnim dijelom življenja,preživljavanja, uvlačio se u duše običnih ljudi. Beogradska „Re-publika“ objavila je u aprilu 2005. da je samo Služba državne bez-bjednosti (SDB) u Srbiji imala preko 2,8 miliona dosjea. Jedannjemački istraživač napisao je da se moraju „bezbrojni dokumentarnii drugi dokazi ponižavanja, unižavanja, čak kriminalnog tretmanasopstvenog stanovništva jasno i trajno podići do nivoa kritičkesavremene svijesti“. Kada jedno društvo misli da pokopa prošlosttime što „odbije“ da se suoči sa sobom, to pokopava i same etičkevrijednosti koje to društvo treba.

KPJ je 1948. proklamirala politiku “raskrinkavanja”, bojko-tiranja izdajnika, trockista i agenata svih boja. Užasni „Dahauskiprocesi“ u Sloveniji bili su jedan od takvih primjera dokazivanjapravovjernosti pred prijetećim optužbama Istoka. Zbog opasnostiod unutrašnjeg puča ili vanjske invazije, paranoidne represije iideološke šizofrenije, vršena je izolacija pristalica IB-a. TarikHaverić u svom radu konstatira da se često mora izabrati izmeđulošeg rješenja i nekog koji se čini mnogo gorim, ukazujući da u

291PREGLED

ocjenjivanju tamnih aspekata jugoslavenskog otpora staljinizmujoš uvijek vrijedi nauk koji je lapidarno formulirao Anto Raštegorac,jedan od isljednika iz logora: „Da nije bilo Golog otoka, cijelaJugoslavija bila bi Goli otok“, završavajući metaforom da je, utrenutku kada su mogućnosti koje je nudila epoha bile sasvimsužene, trebalo izabrati između jednog otoka i cijelog arhipelaga.Denis Bećirović, pak, smatra da je neupitna pravedna borbajugoslavenskih komunista za očuvanje nacionalne neovisnosti,ali i ukazuje na činjenicu da je bilo represivnog pretjerivanja ujugoslavenskim zatvorima, poput Golog otoka, “koji predstavljacrnu mrlju u historiji socijalističke Jugoslavije”. Pravni poredakpolitičkog sistema bio je u službi ideološkog monopola. Bilo jeočito da se „nekažnjeno ne ide protiv ritma sredine“. Pravni ekspertismatraju da se o bitnim osobinama jedne epohe, i ne samo njenego i njenih historijskih korijena i projekcija, može uspješnosuditi i na osnovu pozitivnog prava i pravne patologije političkihsudskih procesa. Nema političke moći “bez kontrole arhiva, akone i pamćenja”.

Sukob jugoslavenskih komunista sa Staljinom i zastrašujućomkoalicijom IB-a imao je više nivoa. Na vanjskom planu to je bilaodbrana nezavisnosti zemlje od velikodržavnih sovjetskih pretenzija.Na ideološkom planu to je odbrana prava na nacionalni komunizam,ali uz zadržavanje suštine sovjetske formule: monopola Komunis-tičke partije Jugoslavije. Nerzuk Ćurak u svojoj diskusiji ustvrđujeda je komunistička ideologija bila sredstvo ruskog imperijalizma,te da je korektno, nakon 60 godina od Titovog sukoba sa Staljinom,priznati da je taj sukob u osnovi bio nastavak oslobodilačkog rataprotiv novog zavojevača, “ali i početna tačka antistaljinističkogstaljinizma, čime je povijesni značaj otpora Brozovih komunistaazijatskom despotizmu u dobroj mjeri relativiziran”. ZbornikIstorijsko ne staljinizmu, uz različita promišljanja, skidajući dijelomtabue sa složenih historijskih pitanja, upućuje, uz veće angažiranjenaučnih institucija, na potrebu održavanja sličnih skupova, obitnim deiodeologiziranim temama iz novije historije i preispitiva-njima prethodnih naučnih rezultata, što je Bosni i Hercegoviniitekako potrebno.

292 PREGLED

U svim krizama u Jugoslaviji nakon 1948. postavljalo se ipitanje da li bi možda bilo bolje da se vratimo na stare staze. Svadruštva imaju kontradiktorne tendencije: da se ne promijene i danapreduju. Dogmatske osobine, prema istraživanjima psihologa,karakteriziraju centralna uvjerenja o apsolutnom autoritetu iispravnosti vlastitih ubjeđenja, otpornih na promjenu. Nosiocitakvih uvjerenja su neosjetljivi na logičke dokaze, ne uočavajujasne kontradikcije između različitih elemenata vlastitog sistema.Što je dogmatizam izraženiji, veći je stepen poricanja činjenicaprijetećih po sistem. Događaji i činjenice koje odstupaju mijenjajuse i reinterpretiraju tako da se što više uklope u postojeći sistem.

Multiperspektivnim metodom se pokazuje i činjenica da suu prijelomnim i turbulentnim historijskim događanjima društvapodijeljena, da uvijek postoje koncepcije različitih rješenja. Iz svakehistorijske situacije ima više alternativa. Dio elite koji donosiodluke, ustvrđuju naučnici, snosi odgovornost za izbor pravca zakoji se opredijelio. U rekonstruiranju historijskih zbivanja morase voditi računa o “onovremenom odnosu snaga” i “stvarnimpokretačima” historijskih procesa. Kritička historija ne slavi, većdetronizira, iako je, doista, lakše vjerovati u „stare“ nego prihvaćati„nove“ istine. U jeku krize i raspada jugoslavenske državne zajednice,među prvima, zahladnjeli su odnosi među historičarima. Zadataknauke ostaje otkrivanje interesa koji deformiraju istinu o prošlosti,uz prakticiranje multiperspektivnosti u pristupu složenim pitanjima.Moderni naučnik, kritičan prema službenim verzijama prošlosti,mora, svjestan da ono što se zbilo ima više perspektiva, uz prih-vaćanje legitimnosti drugačijeg mišljenja, dosegnuti kompetencijemultidisciplinarnog pristupa ako želi da njegova misija imao smisao.

293PREGLED

UDK 342.5 (049.3)

Senadin Lavić

MULTIVERZUM VLASTI

MULTI-UNIVERSE OF AUTHORITY

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Esada Zgodića, Multiverzum vlasti, FPN,Sarajevo, 2009.

Summary

The text is a review of Esad Zgodic’s book Multi-Universeof Authority, Faculty of Political Science, Sarajevo, 2009

Esad Zgodić je posebna spisateljska figura politološke ikritičko-socijalne misli u današnjoj Bosni i Hercegovini. Napisaoje i objavio više od dvadeset knjiga, što je u svakom pogleduposebno obogatilo našu znanstvenu i kulturnu javnost, no nijeriječ samo o tome. Zgodić sa svakom novom knjigom stavljapred sebe i nove izazove – odabire temu i problem koji nije uznanstvenim istraživanima prethodno elaboriran ili na cjelovitnačin istražen. Ta njegova crta inovativnosti često se ne razumijei ne primjećuje, tako da je znanstveni rad koji se prezentira odprofesora Zgodića katkad krivo tumačen. U tom odabiru problemaistraživanja Zgodić u njegovoj eksplikaciji daje svoju crtu ili misao,a to je ipak znak interpretacijskog dostignuća i relevancije autentičneavanture mišljenja.

Sposobnost da se iznalaze posebne teme od općeg interesanije stvar slučajnosti, već neumornog i detaljnog rada na literaturi,

295PREGLED

što se može primijetiti u Zgodićevim tekstovima. Na taj način sedemonstrira za tromu, lijenu i nemaštovitu svijest prenositeljatuđih znanja da se može izgraditi i vlastita znanstvena pozicija umnoštvu različitih i sličnih pristupa određenom broju istraživačkihproblema. Zgodić znade, pak, da bez mišljenja nema pristupa unauku, pri čemu se relevantno dezavuira savremena površnost,šarlatanstvo, proizvoljnost i neodgovornost u znanstvenom radu.Mišljenje koje Zgodić demonstrira potječe iz jasno definiranogkritičko-emancipatorskog izvorišta novijeg doba, koje se možepozivati na Spinozu, Voltairea, Kanta, Hegela, Marxa, Nietzschea,Horkheimera, Adorna, Marcusea, Althussera, A. Blooma, Schnädel-bacha i mnoge druge u našem dobu. Ovo mišljenje pripada prosvjeti-teljskoj vjeri da se može poboljšati ljudski svijet.

Kakva to pitanja postavlja Zgodić u novoj knjizi Multiverzumvlasti? Radi se, prije svega i posebno, o pitanju vlasti! Šta se to dešavas vlašću u našem savremenom dobu? Imamo li pritom neki siguran,jednoznačan i univerzalan odgovor? Da li se uvid F. Zakarije daživimo „smrt vlasti“ može u cijelosti prihvatiti u današnjoj situacijikatastrofičnog diskursa i dezavuiranja demokratije? „Dvadesetivijek“, kaže Farid Zakarija, „obilježila su dva široka toka: regulacijakapitalizma i deregulacija demokratije. Oba eksperimenta su otišlapredaleko. Oni su bili razumna rješenja za probleme tog vremena,neregulirani kapitalizam i oligarhiju...“1 Očito je da proces demokra-tizacije ide mnogo šire od njegovog vezanja za politiku. Njimese, naime, ruše nametnute hijerarhije, otvaraju zatvoreni sistemi,poništavaju stare oligarhije, pritisak masa raste otkad su stupilena scenu povijesti kao subjekt „demokratskog sistema“ itd. Zatogovorimo da živimo u demokratskom dobu. Zgodić za potrebe pri-premanja platforme za likove ili natuknice nove kratologije propitujekatastrofični diskurs, apokaliptičko-armagedonski duh unutarpriče o Untergangu Zapada, „starenje kulture“, rasulo vrijednosti,samoubistvo Zapada, dogmatiku neoliberalizma, ideologiju laissez-fairea, merkantilistički fundamentalizam, krizu liberalizma, ne-izvjesne perspektive demokratije...

296 PREGLED

1 Farid Zakarija, Budućnost slobode. Neoliberalna demokratija kod kućei u svijetu, Beograd, 2004, str. 223

Unutar politologije postoje različiti metodološko-epistemološkipristupi društveno-političkoj zbilji. Među njima najčešće se spominjusljedeći pristupi: biheviorizam, racionalni izbor, institucionalizam(novi institucionalizam), feminizam, marksizam, interpretacionizami normativizam.2 Zgodić se poziva na ove pristupe koje posebnoelaboriraju D. Marsh i G. Stoker, prateći marginalizaciju institucio-nalizma u politologiji, čime je oslabljen njen spoznajni interes zafenomen vlasti. Preferiranje novog institucionalizma u politološkimpristupima društvenoj zbilji i znanstvenim istraživanjima dovodido vraćanja digniteta fenomenu vlasti u politologiji kao znanstvenojdisciplini. A vraćanje institucionalnom diskursu unutar politologijeomogućava autoru da ukaže na multiverzum vlasti.

Zgodić pokušava da prati likove vlasti, njene transformacijekao u hegelijanskoj fenomenologiji, bez obzira na to što izvjesnilikovi vlasti nisu formalno institucionalizirani, što nemaju zasebnuorganizaciju i egzekutivu.3 Tako se pokazuje da pitanje o vlastiZgodić ustvari postavlja kao pitanje o novoj kratologiji koja bi trebalakorespondirati s novom historijskom situacijom. Uvid da jepotrebno uletjeti u „prazan prostor“ koji se pojavljuje u savremenomsvijetu politike, a koji još nije precizno određen vokabularom,daje autoru prostor za imaginativno igrište u kojem se pojavljuječitava skupina natuknica koje nam otvaraju galerije inovativnogduha promišljanja kratologije – znanosti o vlasti. „Budući da govo-rimo“, kaže Zgodić, „o historijski nepoznatim oblicima i sadržinamavlasti to i smatramo da je tradicionalna politologija vlasti insufici-jentna: zato hoćemo dati prilog utemeljenju inovirane kratologije– u mnogim aspektima i važnim uvidima nove znanosti o vlasti,ali ovdje oblikovane iz horizonta destruktivnih konzekvencija savre-menog multiverzuma vlasti na samu liberalnu demokratiju.“4

Šta je to nova kratologija za koju Zgodić pledira u svojoj knjizi?Autor će poduzeti opsežne analize odnosa države, moći, vlasti, sile,državnog vršenja vlasti, dominacije, nasilja i drugih fenomena

297PREGLED

2 David Marsh, Gerry Stoker, Teorije i metode političke znanosti, FPZ,Zagreb, 2005.

3 Esad Zgodić, Multiverzum vlasti, FPN, Sarajevo, 2009, str. 9.4 Ibidem, str. 27.

socijalnog života ljudi, koristeći se pritom relevantnim autorimai njihovim pogledima na složena pitanja. Zgodić podrazumijevada je vlast umijeće, da vlast nije puka primjena sile, moći ilidominacije nad nemoćnima ili potčinjenima, jer „multiverzumvlasti figurira unutar multiverzuma politike kao realpolitike“.5 Udrugom poglavlju knjige Panorama vlasti i demokratije Zgodić,prvi put kod nas na jednom mjestu, eksplicira pojmovnik likovavlasti koji se u inoviranoj kratologiji ne mogu više zanemarivati ilise više ne može glumiti da ne postoje. Spisak tih pojmova je sljedeći:antropokratija, aristokratija, autokratija, biokratija, birokratija,demonokratija, egokratija, etnokratija, eurokratija, falokratija, geno-tokratija, gerontokratija, GMO-kratija, hijerokratija, hipokritokratija,hristokratija, ideokratija, kleptokratija, korporokratija, kosmokratija,kriptokratija, medijakratija, mediokratija, meritokratija, militokratija,monokratija, nekrokratija, nomokratija, ohlokratija, partitokratija,plutokratija, politokratija, pornokratija, scijentokratija, sociokratija,statokratija, talasokratija, tehnokratija, teledemokratija, telekratija,teleokratija, teokratija i videokratija.6 Ovaj nesvakidašnji vokabularje dijelom poznat i već se mnogi pojmovi koriste u znanstvenimili svakodnevnim diskursim, no pojavljuju se novi pojmovi koji tektrebaju postati dijelom naših „jezičkih igara“. Ovim je Zgodićprezentirao vlastitu kreativnost i znanstvenu inovativnost, podarioje našoj znanstvenoj i jezičkoj zajednici riječi koje misle i pojmljujuodređene pojave, stanja, radnje, ponašanja ili procese u kojima sesvakodnevno nalazimo.

U trećem poglavlju Završna razmatranja Zgodić se pozivana Sloterdijkov izrijek iz knjige Srdžba i vrijeme (Zorn und Zeit)7

koji glasi – ušli smo u eru u kojoj ne postoji sabiralište gnjeva sasvjetskom perspektivom. Možemo li se pozivati na neki utopizamkoji bi nas čuvao od pesimističkih anticipacija unilateralne koncepcijevlasti i predstave o njenom suverenitetu i jednoznačnosti? Postojili neki izlaz iz labirinta multiverzuma vlasti? Očigledno je da

298 PREGLED

5 Ibidem, str. 51.6 Ibidem, str. 63-517.7 Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit. Politisch-psychologischer Versuch, Suhr-

kapm, Frankfurt am Main, 2006.

Zgodić poslije predstavljanja mnoštva likova vlasti ne može višeostati na tradicionalnoj odredbi kratologije i zanemariti važnostborbe građanstva u okvirima demokratskog sistema za ograničavanjemoći i različitih oblika vlasti. Multiaspektnost vlasti, s kojom smodanas suočeni, sasvim je povezana sa svjetsko-povijesnom scenomu kojoj više ne postoji organizirana radnička klasa ili neka komu-nistička avangarda, socijalističke revolucionarne radnje i promjenesistema... Zgodić dolazi do bitnih antinomija i paradoksalnih pitanjanašeg doba kakva su emancipacija, sloboda i prosvjetljivanje građanaširom svijeta od svih oblika neopravdane moći i nekontrolirane vlasti.Pritom Zgodić znade da vlast u sebe uključuje i „odustajanje odprosuđivanja“, to jest sama vlast podrazumijeva gubitak racio-nalnosti. Mnoga pitanja izazivaju vrtoglavice, no jedna ideja naterenu stvarnog života potiče djelovanje. To je ideja o humanističkojpolitici emancipacije svih, a ne ovih ili onih, ljudi širom svijeta.Vjerovatno će ideje humanističke politike u svijetu porušene vjereu prosvjetiteljstvo i ljudski razum biti novi putevi znanstvenihistraživanja profesora Zgodića.

299PREGLED

UDK 005.44 (049.3)

Šefik Baraković

MEĐUNARODNI NAUČNI SIMPOZIJ „IDENTITET I GLOBALIZACIJA“

INTERNATIONAL SYMPOSIUM „IDENTITY AND GLOBALIZATION“

Sažetak

Tekst je izvod iz obraćanja povodom naučnog simpozija smeđunarodnim učešćem „Identitet i globalizacija“, koji je održanu Zenici od 18. do 20. decembra 2008. godine u organizacijiPravnog fakulteta Univerziteta u Zenici.

Summary

This is an excerpt of a text presented at the internationalsymposium “Identity and Globalization”, organized by the ZenicaFaculty of Law, and which took place in Zenica, December 18 – 20,2008.

Temom „Identitet i globalizacija“ zasigurno je postavljenjedan od krucijalno aktuelnih i jedan od najkompleksnijih fenomenapolitičkog i društvenoteorijskog života današnjice. Iz tih razlogaova tema zaslužuje ozbiljnu istraživačku i naučnu pažnju, posebnoako se zna da svojim građanskim realitetom GLOBALIZACIJAne ostavlja postrani nijedan od segmenata savremenog političkog,ekonomskog i najšireg društvenog života.

301PREGLED

Svjetski građanski poredak dospio je u odsudnu fazu procesaglobalizacije! Odrediti i potpunije definirati pojam, prirodu ikarakter globalizacije u datim građansko-političkim i historijskimuvjetima podrazumijeva također osiguranje više mogućnosti dapostojeća državno-institucionalna struktura mjerodavno pronađeza sebe osnovu primjereno adekvatnog mjesta ako se hoće optimalnomjesto u savremenoj svjetskoj stratifikaciji.

Sagledavati globalizaciju, činiti je predmetom naučne analize,naučnog ispitivanja, izazov je i iskušenje najvišeg ranga iz razlogašto se jednom delikatnom fenomenu bez presedana, i životno-politički i ekonomski, postavljaju naučne odrednice. Relevantnoosvijetliti savremena nemilosrdna zbivanja i svjetskohistorijsketendencije, kontinuirane procesom globalizacije, istodobno značistjecanje prethodnog preimućstva da se apokaliptično – porazanutjecaj ovog procesa neutralizira ili postavi u određene prikladnijei zahvalnije okvire.

Ključna determinanta prethodno omogućavanih građanskihpolitičkih odnosa izražena je u činjenici konkretno identificiranogsubjekta, nosioca relevantno određenih, planiranih, donošenih i pro-vođenih odluka. Slijeđenje tih odluka odvijalo se pravcem regu-latornog uvažavanja racionalnih principa i kriterija, a određenekrajnje okolnosti mogle su da opredijele ili dovedu da se u pos-tupcima instrumentalno posegne za mjerama čiji karakter nesuplementira racionalnost. Jasno je da racionalni građanski kriteriji,određujući primarno tok i funkcije građanskih ekonomskih,političkih i društvenih odnosa, dospijevaju do načina stvorenogambijenta, koji ne samo da je podozriv prema tim kriterijimanego njihovo mjesto i utjecaj onemogućava time što im rekonvaliravaženje, time što im pomjera takozvani primjenjivi legalitet, dosame njihove suspenzije, tradirano određivane POJMOVIMAkriza, recesija i sl.

U prethodnim stadijima građanskog privrednog, društvenogi političkog razvoja znači stvarni je ambijent mogao da ispostavljastanja neprijemčiva, nenaklonjena za poredak željenog intenzitetaracionalno strukturiranih interesa.

U savremenom građanskom legitimitetu, njegovi intenziviranistupnjevi razvijane tendencije doveli su do nivoa priskrbljenja moći,

302 PREGLED

odnosno premještanja u isključivu funkciju sebe same održanja.Tim pravcem zadobijena samostalnost moći, preinačena,

dakle, u funkciju jednog održanja, postavlja se, snagom zadobijenevažnosti i nametanja, u neprikosnoveni objektivitet.

U ovom pozicioniranju moć se legitimira i postaje faktoromekskluzivne integracije, diktiranja i posredovanja građanske klimepolitičkih, historijskih i društvenih odnosa.

Temeljem obuhvatnog podređivanja globalizacija, kao modusvivendi građanskog poretka, posredovana je i uzdignuto dinamizirasfere brojnih ograničenja, građanskih faktičkih struktura, ideološkihkonstitucija i teorijskih konstrukcija. Njen praktični napredakstvara sebi prostor, praćen je, odnosno nužno proizvodi interesnasuprotstavljanja, pogotovo produbljivanje razdiobe onog javnodeklariranog – poželjno utvrđenog, a u kontekstu jačanja, dobijanjana snazi onog latentno građanski djelujućeg, kojemu upravo fiksiranodeklarirane forme hoće, trebaju, mogu ili teže instrumentalnoslužiti u podređivanju i usmjeravanju.

Ovim putem i sredstvima globalizacija potiče imaginativnuracionalnost, zadobijajući obilježja i svojstva tutora, a koji unutarovako priređenih uvjeta praktično nameće ili prinuđuje da domi-nirajući principi grade ambijent, da se neumitno, besprijekornoprosljeđuju i nametnute funkcije podržavaju.

Globalizacija je povrh svega sveobuhvatan i centripetalanfenomen, koji svojom građanski legitimiranom nadređenošću struk-turira mjesto državno-nacionalnoj institucionalizaciji u građanskomsvjetskohistorijskom okviru i razvoju političkih, ekonomskih iopćedruštvenih odnosa.

Odgovorno iznosimo da pojedine epohe historijskog razvojapostavljaju ne samo zadatke koje treba i koji se mogu odgovarajućerješavati nego određuju i mjesta ovog rješavanja, iz čijeg okvirase razvija i ispostavlja mogućnost da se meritorno raspravlja, dolaziili dopire do odgovora na prispjela svjetskohistorijska pitanja,proturječja i probleme.

303PREGLED

UDK 005.44 (049.3)

Džemal Najetović

MEĐUNARODNI NAUČNI SIMPOZIJ „IDENTITET I GLOBALIZACIJA“

INTERNATIONAL SCIENTIFIC SYMPOSIUM„IDENTITY AND GLOBALIZATION“

Sažetak

Tekst je osvrt na međunarodni naučni simpozij „Identitet iglobalizacija“, koji je održan u Zenici od 18. do 20. decembra 2008.godine, u organizaciji Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici.

Ključne riječi: identitet, globalizacija

Summary

The text is a review of the international scientific symposium“Identity and Globalization” held in Zenica from 18 to 20 December2008 and organized by the Faculty of Law in Zenica.

Key words: identity, globalization

Danas su u svijetu evidentne teškoće i različiti pristupi udefiniranju pojma globalizacija. Pojedine naučne discipline,definiranjem ovog pojma, preferiraju svoje vlastito gledište, pase, u tom smislu, pojam globalizacije često pojavljuje kao širipojam koji obuhvata uže naučne termine. Tako, naprimjer, ekonomijaunutar svojih određenja operira terminima kao što su trgovina,

305PREGLED

novac, korporacije, bankarstvo, kapital; politologija ga razumijevau kontekstu upravljanja, rata, mira, režima itd.; sociologija ga vidiu formi novih modela zajednice, sukoba, podređivanja, nadređivanja,suprakorporacija...; komunikologija u vidu Interneta, a pravo vrločesto kao vid megapravne akulturacije.

Jasno je, stoga, da ovom pitanju treba pristupiti multidisci-plinarno, jer zanemarivanje bilo kojeg njegovog aspekta uskraćujenaučno valoriziranje i relevanciju, odvodi u jednostranost ilipovršnost.

Na početku ovog milenija riječ globalizacija s razlogom zauzimaistaknutije mjesto. Riječ „globalizacija“ dolazi od „global“, što seodnosi na sveukupnost, općenitost. Globalan znači okrugao,zaokružen, sveukupan, koji se odnosi na naš cijeli planet, dakleplanetarni, svjetski. Otuda globus, kugla, dok je globalizacija procesi tendencija savremene svjetskohistorijske situacije ključnogorganiziranja određeno karakterističnih područja.

Sociolog Christopher Chase-Dunn smatra da se termin globali-zacija počeo koristiti krajem osamdesetih godina 20. stoljeća.

Urlich Beck piše o osam tipova globaliteta. Prvi tip je gospo-darsko-zemljopisni, a odnosi se na djelovanje transnacionalnihkorporacija, međunarodne trgovine i oplodnje finansijskog kapitala;drugi je informatičko-tehnološki; treći tip globalizma ogleda se uprepoznatljivim univerzalnim problemima, kao što su ljudska pravai demokratija. Četvrti se ogleda u uspješno globalnom kulturnomprisajedinjenju; peti u policentričnoj svjetskoj politici, u kojoj uzvlade djeluju i transnacionalni akteri; šesti je u globalnom svjetskomosiromašenju; sedmi u globalnom razaranju i uništavanje čovjekoveokoline; osmi, kako se ističe, u transkulturnom konfliktu.

Evidentno je da u svijetu postoje dva međusobno suprotstavljenastava o ciljevima procesa globalizacije. Prvi o globalizaciji govorikao o jednom nužnom procesu ekonomskog, političkog, socijalnogi komunikacijskog brisanja granica nacionalnih država, s ciljemostvarenja globalnih vrijednosti ljudske civilizacije, dok se drugistav može podvesti pod kulturološku nivelaciju koja poništavakulturološku raznolikost i uspostavlja kulture/u moćnih.

Identitet, kao drugi, ali nikako manje važan ključni pojam,nužno je vezan uz sagledavanje odnosa individualnog i kolektivnog

306 PREGLED

identiteta, pa ga, upravo zato, trebamo razmatrati zajedno s pojmomglobalizacije.

Naša je konceptualizacija da raspravu o ovoj temi trebausmjeravati kroz sljedeće podteme:

- političko mišljenje o identitetu,- identitet i religijska saznanja,- pravna kodifikacija identiteta,- sociološko definiranje identiteta,- globalizacija i antiglobalizacija,- globalizacija i ljudska prava,- globalizacija i Bosna i Hercegovina.

Prikaz tema i predavača

U Zenici je u vremenu od 18. do 20. decembra 2008. godine,u organizaciji Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, održanmeđunarodni naučni simpozij pod nazivom „Identitet i globalizacija“.Učesnici simpozija bili su naučni radnici iz BiH, Slovenije, Hrvatske,Srbije, Crne Gore i SAD-a. Aktivnosti na ovom simpoziju odvijalesu se prema sljedećem:

Dana 18. 12. 2008. godine izvršen je prihvat gostiju i upriličenozajedničko druženje.

Dana 19. 12. 2008. godine održana je ceremonija otvaranjasimpozija. Tom prilikom prisutnima se obratio rektor Univerzitetaprof. dr. Ekinović Sabahudin. Nakon uvodnog izlaganja doc. dr.Šefika Barakovića izlagao je akademik Muhamed Filipović, a zatimsu slijedila izlaganja:

1. Prof. dr. sc. Slavo Kukić – Sveučilište Mostar: Globalizacija– pro et contra

2. Matjaž Rihtaršič – Univezitet u Kopru: Globalizacijaautomobilske industrije

3. Dr. sc. Adnan Duraković – Univerzitet u Zenici: Globali-zacija, organizirani kriminalitet, krizni menadžment i vođenjesigurnosne politike

4. Dr. sc. Dževad Drino – Univerzitet u Zenici: Gradskasamouprava srednjovjekovne Bosne – globalni uticaji iliglobalni fenomen?

307PREGLED

5. Dr. sc. Stephen A. Jenkins – Američki univerzitet u BiH:Globalna bankarska kriza i BiH – pogled jednog učesnika

6. Doc. dr. sc. Halid Kurtović – Univerzitet u Zenici: Globali-zacijski procesi u svijetu i njihov uticaj na ekonomskupolitiku BiH

7. Doc. dr. sc. Rifet Đogić – Univerzitet u Zenici: Menadžmentu uslovima globalizacije

8. Katarina Štavlić, Igor Štavlić – Veleučilište u Požegi:Utjecaj globalizacije kao glavnog obilježja nove ekonomijena regionalni razvoj

Nakon toga slijedio je rad po sekcijama.

SEKCIJA A

1. Prof. dr. sc. Izudin Hasanović, mr. sc. Nermin Lopandić– Univerzitet u Tuzli: Globalizacija i suverenitet države

2. Tatjana Rihtaršič – Univerzitet u Kopru: Utjecaj kulture ietike na pojavu mobinga u Evropskoj uniji

3. Doc. dr. sc. Halil Kalač – Pravni fakultet Kiseljak: Globali-zacija i BiH

4. Mr. sc. Sabahudin Šarić – Univerzitet u Sarajevu: Globali-zacija, identitet i genocid

5. Mr. sc. Enis Omerović – Univerzitet u Sarajevu: Krizaidentiteta, globalizacija i terorizam

6. Aida Džaferović – Univerzitet u Zenici: Privredni aspektiglobalizacije u BiH

7. Aleš Habicht – Telekom Slovenije: Telekom Slovenije natržištima jugoistočne Evrope

8. Muhamed Mujakić – Udruženje mladih pravnika u BiH:Fondovi Evropske unije kao perspektiva razvoja BiH

SEKCIJA B

1. Mr. sc. Željko Kaluđerović – Univerzitet u Novom Sadu:Ambivalentnost globalizacije

308 PREGLED

2. Bernard Harbaš – Univerzitet u Zenici: Od razdjelovljenezajednice ka mondijalizaciji svijeta

3. Mr. sc. Spahija Kozlić – Univerzitet u Zenici: Globalna po-litika i cyberspace

4. Emina Huseinspahić – Univerzitet u Zenici: Globalizacijaprava

5. Mr. sc. Sabina Galijatović – Sarajevo: Globalizacija, univer-zalizam i ljudska prava

6. Nezir Pivić – Univerzitet u Zenici: Organizovani kriminaliteti globalizacija

7. Maja Sahadžić – Univerzitet u Zenici: Pozitivni i negativniaspekti globalizacije u odnosu na identitet pojedinca ilidržave

8. Alen Kristić – Mostar: U procijepu zlopamćenja i zaborava– religijska pamćenja i nacionalni identiteti

9. Mevludin Dizdarević – Zenica: Evropske integracije i njihovuticaj na religijski i kulturni identitet Bošnjaka

10. Esmir Halilović – Univerzitet u Zenici: Muslimanskiidentitet i savremeni izazovi

U večernjim satima izlagali su:1. Doc. dr. sc. Džemal Najetović – Univerzitet u Zenici: Pravo

odgoja i obrazovanja na maternjem jeziku u kontekstunovog evropskog identiteta

2. Dr. sc. Zlatan Meškić – Univerzitet u Zenici: Evropska unijakao jedinstvo raznolikosti

3. Dr. sc. Almin Dautbegović – Univerzitet u Zenici: Osvrtna položaj branioca u krivičnom postupku prema Zakonuo krivičnom postupku BiH

4. Doc. dr. sc. Nusret Isanović – Univerzitet u Zenici: Globali-zacija i suspenzija savremenog etičkog uma

5. Doc. dr. sc. Rasim Muratović – Univerzitet u Sarajevu:Kosmopolitika i globalizacija

309PREGLED

Naučni i društveni značaj simpozija

Ciljevi i zadaci ovog simpozija postavljeni su ambicijommogućeg rasvjetljavanja izazova i stanja globalizacije i na pitanjakoja se kontinuirano nameću u tom smislu. Učesnici su svojimrazmatranjima obradili stanja i odnose bosanskohercegovačke iregionalne pozicioniranosti društva i države unutar globalnih ten-dencija i društvene integracije kultura u regiji.

Ovo pitanje je posebno važno imajući na umu činjenicu da jeurušavanje socijalizma na prostoru bivše Jugoslavije doprinijelorazvoju samozatvaranja, kao specifičnog vida isključivanja,značajnog faktora u legitimaciji identiteta, a i isključivanjemdrugačijeg, različitog.

Drugi značaj ovog simpozija je njegov pokušaj u preispitivanjumodela integracije u savremene evropske tokove, s posebnomakcentom na pojave identiteta i kulturološke posebnosti, imajućipritom na umu prednosti, ali i potpunije aspekte procesa globalizacijekoji predstavlja i sami projekt Evropske unije.

Pored navedenog, simpozij je pokušao odgovoriti na pitanjemjesta bosanskohercegovačkog društva u procesu globalizacije ikulturnog integriranja u svijetu, jer su gledišta povodom ovogprocesa dijametralno suprotna – jedni globalizaciju uzimaju kaoprogresivni proces uspostavljanja univerzalnih vrijednosti, s ciljemostvarenja osnovnih principa savremenih svjetskohistorijskih tokova,a drugi je vide isključivo kao vid imperijalizma i neokolonijalizma.

Izlagačima su naknadno uručeni certifikati, a u toku su aktivnostivezano za štampanje zbornika radova.

Izražavam zahvalnost predsjedniku Organizacionog odboradoc. dr. Šefiku Barakoviću i mr. sc. Spahiji Kozliću za lične doprinoseu organizaciji ovog simpozija.

310 PREGLED

UPUTA ZA AUTOREKOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA

<<PREGLED>>

Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge kojisadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima“Pregleda”. U časopisu objavljujemo radove koji podliježurecenziji i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategori-ziraju u sljedeće osnovne kategorije:

- izvorni naučni članci- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova- stručni članci- osvrti- prikazi- prilozi- prijevodiObjavljujemo: a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene

rezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijomčasopisa

b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet daprethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa

c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određenestruke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istra-živanja autora

d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladusa osnovnom misijom časopisa

e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornikai drugih stručnih publikacija

f) korisne priloge iz struke i za struku a ne moraju predstav-ljati izvorna istraživanja

g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovarajuosnovnoj misiji časopisa

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedećeuvjete:

313PREGLED

1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman,font - 12), uz prilog odgovarajuće diskete, koji se šalju poštom ilielektronskim putem.

2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni.3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada ela-

boriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati konciznepodnaslove.

4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebajustajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi.

5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz radmoraju obavezno biti priložena objašnjenja.

6. Svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s ina engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorskeelaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/si na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s ina engleskom jeziku (italic/kurziv), kao i spisak korišteneliterature na kraju rada. Bez navedenih elemenata nijedanrad neće biti objavljen.

7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1)autorskog tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica.

8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatskiili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica)

Radove slati na:Redakcija <<Pregleda>>, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevon/r g-đa Fuada Muslić, sekretar redakcijetel: 221-946, e-mail: [email protected]

314 PREGLED

Documents

Pregled [godina 50, broj 1; januar-april 2009.]