PREKRŠAJNO PRAVO

POJAM PREKRŠAJA U PRAVNOJ TEORIJIPOJAM PREKRŠAJA U PRAVNOJ TEORIJI

U pravnoj teoriji postoje različita mišljenja u pogledu razlikovanja krivičnog djela od prekršaja. U njemačkoj pravnoj nauci bile su raširene koncepcije da je razlika kvalitativna. Ove koncepcije isticale su da krivično djelo znači povredu pravnog dobra, a prekršaj samo prosti delikt neposlušnosti, odnosno da krivično djelo vrijeđa pravo zaštićeno zakonom, a prekršaj samo obične interese uprave.

U francuskom pravu dominiraju koncepcije koje polaze od kvantitativnog razlikovanja, ističući da se razlika manifestuje u težini. Prekršaji su djela manje težine, odnosno povrede javnog poretka, dok su krivična djela društveno opasna djela, tj.ugrožavaju osnovne pravno zaštićene vrijednosti društva.

PRAVNI PROPISI O PREKRŠAJIMAPRAVNI PROPISI O PREKRŠAJIMA

Prekršajno pravo u FBiH regulisano je Zakonom o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi (Sl.novine FBiH br.9/96). Zakon je podijeljen na 3 dijela:1. Odgovornost i kažnjavanje za prekršaje ovaj dio sadrži opće odredbe, odgovornost za prekršaje,

prekršajne sankcije, zastarjelost)2. Prekršajni postupak3. Prijelazne i završne odredbe

MATERIJALNO PREKRŠAJNO PRAVOMATERIJALNO PREKRŠAJNO PRAVO

Pojam prekršaja

U čl.2 Zakona o prekršajima dat je pojam prekršaja na slijedeći način: “Prekršaji određeni u federalnim propisima jesu povrede javnog poretka utvrđene federalnim zakonom i drugim federalnim propisima za koje se predviđaju prekršajne kazne i zaštitne mjere”.

Dakle, osnovna pretpostavka za postojanje prekršaja je postojanje povrede javnog poretka, tj. radnje (činjenje ili propuštanje) kojom se vrijeđa jedan obavezni propis. Osim radnje, drugi sastavni element prekršaja je da je za takvu radnju propisana sankcija, tj. prekršajna kazna i zaštitna mjera. Bitno je uočiti da je prekršaj povreda javnog poretka utvrđena “zakonom i drugim propisom”, tj. povreda opće društvene discipline, za razliku od krivičnog djela koje je zakonom propisano kao krivično djelo i kojim se povređuju ili ugrožavaju osnovne vrijednosti jednog društva.

Načelo legaliteta

“Za prekršaj se ne odgovara ako prije nego što je učinjen nije bilo predviđen federalnim propisom kao prekršaj, niti se može izreći kazna ili druga sankcija koja nije bila unaprijed propisana”. (čl.3)

Propisi kojim se mogu uređivati prekršaji

Prekršaji se mogu propisivati federalnim zakonom i uredbom ili odlukom Vlade FBiH. (čl.4)

Važenje propisa

Vremensko važenje. Načelno se odgovornost za prekršaj određuje prema propisu koji je važio uvrijeme izvršenja prekršaja. Izuzetno, “ako je poslije učinjenog prekršaja izmijenjen federalni propis o prekršaju, primjeniće se propis koji je blaži za učinioca.”(čl.3) Pod blažim propisom podrazumijeva se onaj propis koji predviđa blažu vrstu kazne ili manju kaznu ili onaj koji pored kazne ne predviđa zaštitnu mjeru.

Prostorno važenje. Za prekršaj predviđen federalnim propisom kazniće se ako je učinjen na teritoriji FBiH. Za prekršaj učinjen u inostranstvu kazniće se samo ako je to određeno federalnim zakonom. Pod

uslovom uzajamnosti gonjenje za prekršaj se izuzetno može ustupiti stranoj državi u kojoj učinilac prekršaja koji je strani državljanin ima prebivalište.

Način, mjesto i vrijeme izvršenja prekršaja

Prekršaj može biti izvršen činjenjem i nečinjenjem. Prekršaj je izvršen nečinjenjem kada je učinilac propustio činjenje koje je bio dužan izvršiti.

Prekršaj je izvršen u vrijeme kad je učinilac radio ili bio dužan da radi, bez obzira na to kad je posljedica nastupila. Utvrđivanje vremena izvršenja značajno je zbog primjene propisa u konkretnom slučaju jer se može desiti da je radnja izvršena u vrijeme važenja jednog propisa, a posljedica nastupila u vrijeme važenja drugog propisa.

Prekršaj je izvršen kako u mjestu gdje je učinilac radio ili bio dužan da radi, tako i u mjestu u kome je posljedica nastupila, ako propisom o prekršaju nije drugačije određeno. Ovo je značajno zbog utvrđivanja nadležnosti za vođenje prekršajnog postupka.

Uslovi odgovornosti za prekršaj

Uslovi odgovornosti su uzrast, uračunljivost i vinost kao pozitivni uslovi, te odsustvo nužne odbrane i krajnje nužde, stvarne zablude, sile i prijetnje kao negativni uslovi.

Uzrast. Protiv maloljetnika koji u vrijeme izvršenja prekršaja nije navršio 16 godina neće se pokrenuti prekršajni postupak. Propisom se može odrediti kažnjavanje roditelja, odnosno staratelja ako je prekršaj posljedica njihovog propuštanja dužnog staranja o maloljetniku. Stariji maloljetnik (navršio 16, a nije navršio 18) odgovoran je za prekršaj samo ako je u vrijeme izvršenja prekršaja s obzirom na svoju duševnu razvijenost bio uračunljiv.

Uračunljivost. Nije odgovoran za prekršaj učinilac koji u vrijeme izvršenja prekršaja nije mogao shvatiti značaj svoje radnje (činjenja ili nečinjenja) ili nije mogao upravljati svojim postupcima, uslijed trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja. Okolnost da je prekršaj učinjen pod uticajem alkohola ili opojnih druga ne isključuje odgovornost učinioca. Neuračunljivost se utvrđuje na osnovu mišljenja vještaka (ljekara-psihijatra).

Vinost. Zakon o prekršajima predviđa da je za odgovornost dovoljan nehat učinioca, ako propisom nije određeno da će se učinilac kazniti samo ako je prekršaj učinjen sa umišljajem. U zakonu se navodi da se na prekršaje shodno primjenjuju odredbe o umišljaju i nehatu iz KZ FBiH. Dakle, umišljaj postoji kad je učinilac bio svjestan mogućnosti nastupa zabranjene posljedice usljed svoje radnje, pa je posljedicu htio (direktni umišljaj) ili je pristao na njeno nastupanje (eventualni umišljaj). Nehat postoji kad je učinilac bio svjestan da usljed radnje može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da posljedica neće nastupiti, ili će je moći spriječiti (svjesni nehat) ili nije bio svjestan mogućnosti nastupa zabranjene posljedice mada je po objektivnim okolnostima morao, a po ličnim svojstvima mogao biti svjestan te mogućnosti (nesvjesni nehat).

Nužna odbrana i krajnja nužda. Nije prekršaj ona radnja koja je učinjena u nužnoj odbrani. Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni protivpravni napad.

Nije prekršaj ona radnja koja je učinjena u krajnjoj nuždi. Krajnja nužda postoji ako je radnja učinjena radi toga da učinilac od sebe ili drugog otkloni istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti i ako pri tome učinjeno zlo nije veće od onog koje je prijetilo.

Ako je učinilac prekoračio granice nužne odbrane, odnosno krajnje nužde može se blaže kazniti, a ako je to prekoračenje učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnostima neće odgovarati za prekršaj.

Sila, prijetnja, prinuda, stvarna zabluda. Nije odgovoran ako učini prekršaj pod uticajem sile, prijetnje ili prinude, ili ako je u vrijeme izvršenja prekršaja pogrešno shvatio da postoje okolnosti prema kojima bi, da su postojale, njegova radnja bila dozvoljena.

2

Pravna zabluda. Nepoznavanje propisa kojim se predviđa prekršaj ne izvinjava.

Posebni slučajevi odgovornosti

Odgovornost roditelja i staratelja. Federalnim zakonom i propisom Vlade može se odrediti da će se roditelj, usvojilac, odnosno staralac maloljetnika koji je učinio prekršaj kazniti ako je učinjeni prekršaj posljedica njihovog propuštanja dužnog staranja o maloljetniku, a u mogućnosti su da takav nadzor obavljaju. (čl.47).

Odgovornost pravnog i odgovornog lica. Pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu mogu biti odgovorni za prekršaj samo ako je to predviđeno propisom o prekršaju. Federacija, kanton i općina i njihovi organi ne mogu biti odgovorni za prekršaj. Federalni zakonom se može propisati da za prekršaj odgovara odgovorno lice u organu Federacije, kantona i općina, te u drugom državnom organu.

Pravno lice je odgovorno za prekršaj ako je do izvršenja prekršaja došlo radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora od strane organa upravljanja ili odgovornog lica ili radnjom drugog lica koje je bilo ovlašteno da postupa u ime pravnog lica.

Odgovornost odgovornog lica postoji ako je do izvršenja prekršaja došlo njegovom radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora. Odgovornim licem se u smislu Zakona o prekršajima smatra lice kome su u preduzeću (društvu) ili drugom pravnom licu povjereni određeni poslovi koji se odnose na upravljanje, poslovanje ili proces rada, kao i lice koje u organu Federacije, kantona i općine ili drugom državnom organu obavlja određene dužnosti.

Odgovornost odgovornog lica za prekršaj ne prestaje prestankom radnog odnosa u pravnom licu ili organu uprave, niti zato što je nastala nemogućnost kažnjavanja pravnog lica usljed njegovog prestanka.

Odgovornost odgovornog lica za prekršaj ne postoji ako je ono postupalo na osnovu naređenja drugog odgovornog lica ili organa upravljanja ili ako je preduzelo sve radnje koje je bilo dužno da preduzme da bi spriječilo izvršenje prekršaja.

Strano pravno lice i strano odgovorno lice kaznit će se za prekršaj učinjen na teritoriji Federacije i ako strano pravno lice ima sjedište, odnosno predstavništvo u Federaciji, ukoliko drugačije nije određeno u federalnom propisu kojim je predviđen prekršaj. Prekršajni postupak ne vodi se protiv lica sa diplomatskim imunitetom, već se takva lica proglašavaju personom non grata. .

Saučesništvo. Razlikuju se 2 vrste saučesništva: podstrekavanje i pomaganje. Podstrekavanje je djelatnost koja ide za tim da se kod izvršioca stvori odluka na izvršenje prekršaja. Pomaganje predstavlja djelatnost koja doprinosi da se radnja izvršioca djela ostvari, a može se pojaviti prije ili u toku izvršenja djela.

Podstrekavanje i pomaganje može se izvršiti samo sa umišljajem. Saučesnici se kažnjavaju kao i učinilac, a zavisno od okolnosti konkretnog slučaja mogu se blaže kazniti. Ako je podstrekavanje i pomaganje izvršeno pod osobito olakšavajućim okolnostima ili ako do izvršenja prekršaja nije došlo, podstrekač i pomagač neće odgovarati za prekršaj.

Sankcije za prekršaj

Prema članu 26 Zakona o prekršajima, za prekršaj se može propisati samo novčana kazna, a pod zakonom predviđenim uvjetima, umjesto novčane kazne može se izreći ukor. Opći kazneni okvir novčane kazne za pojedinca je od 10 do 500 KM, za teže prekršaje do 1.000 KM. Opći kazneni okvir za prekršaje pravnih lica i imalaca radnje (privatnih obrtnika) je 100-5.000 KM, za teže prekršaje do 10.000. Za odgovorno lice kazna je do 1.000 KM, a za teže prekršaje do 2.000 KM.

Osim toga, u srazmjeri sa visinom pričinjene štete ili neizvršene obaveze može se propisati novčana kazna najviše do dvadesetostrukog iznosa pričinjene štete, neizvršene obaveze ili vrijednosti robe ili druge stvari koja je predmet prekršaja.

3

Novčana kazna koja se naplaćuje na licu mjesta može se federalnim propisom utvrditi u fiksnom iznosu, i to: za pravno lice i imaoca radnje do 500 DEM, a za odgovorno lice i drugog pojedinca - do 100 DEM.

U rješenju o prekršaju određuje se rok plaćanja novčane kazne, koji ne može biti kraći od 15 dana niti duži od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja. U opravdanim slučajevima prvostepeni organ koji je donio rješenje o prekršaju može dozvoliti da se novčana kazna isplati u otplatama, s tim da rok otplate ne može biti duži od 6 mjeseci, ako federalnim zakonom nije drugačije određeno.

Ako kažnjeni u određenom roku ne plati novčanu kaznu koju izrekao federalni organ, kazna će se naplatiti prinudno, a ako se ne može prinudno naplatiti, novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora o čemu se donosi posebno rješenje. Pritom se svakih započetih 50 KM preračunava u 1 dan zatvora, s tim što kazna zatvora ne može biti duža od 30 dana. Izvršenje kazne zatvora obustaviće se ako kažnjeni u toku izvršenja plati ostatak novčane kazne Novčana kazna ne može se zamijeniti kaznom zatvora odgovornom licu, kao ni vojnom licu u aktivnoj službi VF BiH.

Ublažavanje kazne. Novčana kazna može se ublažiti ako se utvrdi da prekršaj nije teže prirode, a postoje okolnosti koje ukazuju da će se i sa blažom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja. Kazna se može ublažiti ispod najmanje mjere kazne koja je propisana za taj prekršaj, ali ne ispod najmanje zakonske mjere te kazne.

Ako postoje okolnosti koje znatno umanjuju odgovornost učinioca, tako da se može očekivati da će se ubuduće kloniti vršenja prekršaja i bez izricanja propisane novčane kazne, umjesto novčane kazne može se izreći ukor. Ukor se može izreći i ako se prekršaj sastoji u neispunjavanju propisane obaveze ili je prekršajem nanesena šteta, a učinilac je prije donošenja rješenja o prekršaju ispunio propisanu obavezu,odnosno otklonio ili nadoknadio nanesenu štetu.

Zaštitne mjere

Prema zakonu o prekršajima, zaštitne mjere se načelno mogu izreći samo uz novčanu kaznu za prekršaj, a izuzetno i ako novčana kazna nije izrečena i to samo ako je takva mogućnost predviđena u zakonu.

Federalnim zakonom mogu se uz novčanu kaznu za prekršaj propisati slijedeće zaštitne mjere:

1) oduzimanje predmeta;2) zabrana obavljanja samostalne djelatnosti;3) zabrana upravljanja motornim vozilima;4) udaljenje stranca sa teritorije Federacije.

Zaštitne mjere iz tač. 1. i 4. mogu se pod zakonskim uvjetima izreći i kad nisu propisane za prekršaj.

Oduzimanje predmeta. Predmeti koji su upotrebljeni ili su bili namijenjeni izvršenju prekršaja ili su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su svojina učinioca prekršaja, odnos ako njima raspolaže pravno lice - učinilac prekršaja. Isti predmeti mogu biti oduzeti i ako su vlasništvo trećih lica, pod uslovom da to zahtijevaju interesi opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnost robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Oduzimanjem predmeta ne dira se u pravo trećih lica na naknadu štete od učinioca.

Zabrana obavljanja samostalne djelatnosti sastoji se u privremenoj zabrani učiniocu prekršaja da obavljaju zanatsku ili drugu djelatnost za koju se izdaje dozvola nadležnog organa. Ako federalnim zakonom kojim se određuje prekršaj nisu posebno propisani uvjeti za izricanje ove mjere, mjera se može izreći učiniocu prekršaja čije bi dalje bavljenje samostalnom djelatnošću bilo opasno po život ili zdravlje ljudi ili koji je zloupotrijebio samostalnu djelatnost za izvršenje prekršaja.

Zabrana se može izreći u trajanju od 3 mjeseca do 1 godine, računajući od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju.

4

Zabrana upravljanja motornim vozilom sastoji se u zabrani upravljanja motornim vozilom određene vrste ili kategorije. Ako federalnim zakonom kojim se propisuje prekršaj nisu propisani uvjeti za izricanje mjere iz stava 1. ovog člana, ta mjera može se izreći učiniocu prekršaja koji je učinio težu povredu propisa o bezbjednosti saobraćaja ili čije ranije kršenje tih propisa pokazuje da je opasno da učinilac prekršaja upravlja motornim vozilom određene vrste ili kategorije. Pri odlučivanju da li će se izreći ova mjera uzeće se u obzir i to da li je učinilac vozač motornog vozila po zanimanju.

Mjera se može izreći u trajanju od 30 dana do jedne godine.

Udaljenje stranca sa teritorije Federacije može se izreći strancu koji je kažnjen za prekršaj zbog koga je nepoželjan njegov dalji boravak u Federaciji. Mjera se može propisati u trajanju od 6 mjeseci do 3 godine.

Oduzimanje imovinske koristi. Zakon izričito propisuje da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu prekršajem. Imovinska korist oduzima se rješenjem o prekršaju kojim je utvrđeno izvršenje prekršaja i unosi se u budžet Federacije. Za ovaj institut shodno se primjenjuju odredbe KZ FBiH.

Zastarjelost. Postoje 2 vrste zastarjelosti: zastarjelost gonjenja i zastarjelost izvršenja kazne i zaštitne mjere. Prema Zakonu o prekršajima, prekršajni postupak ne može se voditi ako protekne 1 godina od dana kad je prekršaj učinjen. Rok zastarjelosti gonjenja za carinske, poreske, devizne i spoljnotrgovinske prekršaje i za prekršaje protiv sigurnosti zračnog saobraćaja je tri godine.

Izrečena novčana kazna i zaštitna mjera ne mogu se izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju protekla jedna godina.

Zastoj i prekid zastarjelosti. Zastarijevanje gonjenja i zastarijevanje izvršenja novčane kazne, odnosno zaštitne mjere za prekršaje ne teče za vrijeme za koje se gonjenje, odnosno izvršenje ne može preduzeti po federalnom zakonu. Zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preuzima radi gonjenja učinioca prekršaja, ili radi izvršenja novčane kazne, odnosno zaštitne mjere. Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo da teče, ali zastarjelost u svakom slučaju nastaje kad protekne dvaput onoliko vremena kazne, odnosno zaštitne mjere (apsolutna zastarjelost).

PREKRŠAJNI POSTUPAKPREKRŠAJNI POSTUPAK

Osnovna načela

Načelo materijalne istine. Organ koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su važne za donošenje rješenja.

Pomoć neukoj stranci. Organ koji vodi prekršajni postupak dužan je da se stara da neznanje ili neukost stranaka ne bude na štetu njihovih prava.

Načelo ekonomičnosti. Prekršajni postupak provodi se brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti.

Načelo slobodne ocjene dokaza. Kao i u drugim postupcima, i u prekršajnom postupku organ nadležan za vođenje ocjenjuje dokaze po slobodnom uvjerenju.

Načelo saslušanja stranaka. Prije donošenja rješenja o prekršaju, okrivljenom se mora pružiti mogućnost da se izjasni o onome što mu se stavlja na teret, osim ako se donosi rješenje po skraćenom postupku. Ako uredno pozvani okrivljeni ne dođe na saslušanje i ne opravda izostanak, a njegovo saslušanje nije nužno za utvrđivanje pravog stanja stvari, rješenje o prekršaju može se donijeti i bez saslušanja okrivljenog.

Pravo upotrebe vlastitog jezika. Okrivljenom koji ne zna jezik na kome se vodi postupak mora se omogućiti da se preko tumača upozna sa cijelim materijalom i da prati postupak, te da se tokom postupka služi jezikom koji govori.

5

U prekršajnom postupku službeno pismo je latinica.

Načelo dvostepenosti. Protiv prvostepenog rješenja u prekršajnom postupku može se izjaviti žalba, ako Zakonom nije drugačije određeno. Protiv rješenja drugostepenog organa žalba nije dopuštena.

Organi za vođenje prekršajnog postupka

Za vođenje prekršajnog postupka u prvom stepenu nadležni su federalni organi uprave, svaki iz svog djelokruga, ako federalnim zakonom nije drukčije određeno.

O žalbi na rješenje o prekršaju koje je donio federalni organ u prvom stepenu rješava u drugom stepenu Federalno vrijeće za prekršaje. Federalno vijeće zauzima načelne stavove o pravnim pitanjima radi jedinstvenog primjenjivanja propisa o prekršajima, prati pojave i probleme u oblasti prekršaja iz svoje nadležnosti, o tome obavještava Vladu i druge nadležne federalne organe i daje inicijative za donošenje i izmjenu federalnih propisa. Federalno vijeće obavlja i druge poslove određene federalnim zakonom.

Ako je funkcioner koji rukovodi federalnim organom odredio da prekršajni postupak u prvom stepenu vode organizacione jedinice - za vođenje prekršajnog postupka mjesno je nadležna organizaciona jedinica na čijem je području učinjen prekršaj.

Ako se nadležnost ne može odrediti prema mjestu izvršenja prekršaja, ili ako je prekršaj izvršen u inozemstvu, nadležnost se određuje prema prebivalištu, odnosno boravištu pojedinca - učinioca prekršaja, a ako je prekršaj učinilo pravno lice - prema sjedištu pravnog lica. Eventualni sukob nadležnosti rješava Federalno vijeće.

Organizacija i sastav. U federalnom organu prekršajni postupak za prelaženje državne granice, carinske, devizne, spoljnotrgovinske prekršaje, prekršaje protiv bezbjednosti saobraćaja na putevima, kretanja i boravka stranaca i za prekršaje protiv bezbjednosti vazdušnog saobraćaja u prvom stepenu vodi i rješenje o prekršaju donosi Komisija za prekršaje, sastavljena od predsjednika i 2 člana. Predsjednika i članove Komisije, kao i njihove zamjenike, imenuje funkcioner koji rukovodi federalnim organom koji vodi postupak u prvom stepenu. Komisija se imenuje iz reda radnika u federalnom organu, uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade. Predsjednik i članovi Komisije, kao i njihovi zamjenici moraju biti diplomirani pravnici sa položenim pravosudnim ispitom ili ispitom za prekršaje i imati potrebno radno iskustvo na odgovarajućim pravnim poslovima.

U federalnom organu prekršajni postupak za prekršaje za koje je propisana novčana kazna za pravno lice i imaoca radnje od 2.000 DEM, a za odgovorno lice i druge pojedince do 200 DEM, kao i za druge prekršaje, prekršajni postupak vodi i rješenje o prekršaju donosi ovlašteno službeno lice u federalnom organu. Ovlašteno lice mora ispunjavati prethodno navedene uvjete. Određuje ga funkcioner koji rukovodi federalnim organom, iz reda radnika u tom organu, a uz prethodnu saglasnost Vlade.

Federalno vijeće je samostalni federalni organ. Ono donosi poslovnik o svom radu. Broj članova Federalnog vijeća utvrđuje Vlada. Predsjednika i članove vijeća imenuje i razrješava dužnosti Vlada, na prijedlog ministra pravde. Predsjednik i članovi moraju biti diplomirani pravnici sa položenim pravosudnim ispitom ili ispitom sudija za prekršaje i imati duže radno iskustvo na odgovarajućim pravnim poslovima. Imenuju se za period od četiri godine i mogu biti ponovo imenovani.

Federalno vijeće na sjednici svih članova donosi poslovnik o svom radu, razmatra program rada i izvještaj o radu. Sjednicu saziva i radom rukovodi predsjednik Federalnog vijeća. Kvorum čini 2/3 članova vijeća, a odluke, koje su obavezujuće za sve, donose se većinom glasova svih članova.

Izuzeće

Službeno lice koje vrši određenu dužnost u prekršajnom postupku izuzeće se:

1. ako je oštećeno prekršajem;

6

2. ako mu je okrivljeni, oštećeni, predstavnik pravnog lica ili zastupnik nekoga od njih, bračni drug ili srodnik u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj do četvrtog, a po tazbini do drugog stepena;

3. ako je u istom predmetu službeno lice predstavnik pravnog lica, branilac okrivljenog, zastupnik ili punomoćnik oštećenog, svjedok ili vještak;

4. ako postoje druge okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost.

Osim toga, od donošenja rješenja u drugom stepenu izuzeta su lica koja su učestvovala u donošenju rješenja o prekršaju u prvom stepenu.

Izuzeće može tražiti stranka, a i samo službeno lice koje učestvuje u prekršajnom postupku dužno je tražiti svoje izuzeće čim sazna da za to postoji razlog. O izuzeću odlučuje funkcioner koji rukovodi federalnim organima. Ako se traži izuzeće člana Federalnog vijeća, o tome odlučuje predsjednik Federalnog vijeća. O izuzeću predsjednika Federalnog vijeća odlučuje ministar pravde. Protiv rješenja o izuzeću nije dozvoljena žalba. Rješenje kojim se zahtjev za izuzeće odbija može se pobijati samo žalbom protiv rješenja o prekršaju.

Stranke u prekršajnom postupku

To su okrivljeni i oštećeni. Okrivljeni ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca.

Oštećeni ima pravo da predlaže dokaze, da stavlja druge prijedloge, da ističe zahtjev za naknadu štete i da ostvaruje druga prava predviđena ovim zakonom.

Ako je učinjenim prekršajem šteta nanesena državnoj svojini, o tome će se uvijek obavijestiti nadležno pravobranilaštvo.

Okrivljeni, predstavnik pravnog lica, branilac okrivljenog, oštećeni i zastupnik oštećenog imaju pravo da razmatraju spise predmeta. Ako je prekršajni postupak u toku, razmatranje i prepisivanje spisa dozvoljava federalni organ koji vodi postupak. Razmatranje spisa može se uskratiti ako bi se time ometalo pravilno vođenje postupka. Poslije izvedenih dokaza, strankama i svakom drugom licu koje ima opravdan interes, ne može se uskratiti razmatranje i prepisivanje spisa.

Pokretanje i tok prekršajnog postupka

Prekršajni postupak pokreće federalni organ na osnovu prijave za pokretanje prekršajnog postupka. Kao podnosilac prijave može se pojaviti ovlašteni organ i oštećeni.

Ovlašteni organi su tužilac i drugi organ, ovlašteni inspektor ili ovlaštena lica koja vrše inspekcijske poslove, kao i preduzeće (društvo) i drugo pravno lice.

Prijava za pokretanje prekršajnog postupka sadrži: osnovne podatke za učinioca prekršaja; činjenični opis iz kojeg proizilaze pravna obilježja prekršaja, vrijeme i mjesto izvršenja prekršaja i druge okolnosti potrebne da se prekršaj što biže odredi; pravnu ocjenu prekršaja i prijedlog o dokazima koje treba izvesti u toku postupka.

Ako federalni organ ocijeni da postoje uvjeti za pokretanje prekršajnog postupka, donosi zaključak o pokretanju prekršajnog postupka. Zaključak se saopštava okrivljenom prilikom saslušanja. Eventualno odbacivanje prijave federalni organ također vrši zaključkom. Prijavu će odbaciti ako utvrdi:- da radnja opisana u prijavi nije prekršaj;- da postoje osnovi koji isključuju odgovornost za prekršaj;- da je nastupila zastarjelost gonjenja za prekršaj;- da su se stekli drugi zakonski razlozi zbog kojih se postupak ne može pokrenuti ni voditi.

7

Ovakav zaključak dostavlja se podnosiocu prijave, a oštećeni se obavještava da imovinsko pravni zahtjev može ostvariti u parnici.

Pozivanje. Lice čije je lično prisustvo u prekršajnom postupku potrebno, po pravilu se poziva pismenim pozivom. U pozivu se između ostalog naznačava u kom svojstvu se lice poziva (okrivljeni, predstavnik okrivljenog pravnog lica, svjedok, vještak itd). Ako je pozivanje izvršeno usmeno, to se mora zabilježiti u spisima.

U pozivu za okrivljenog naznačiće se zašto se okrivljuje i da li mora lično da pristupi radi saslušanja ili može svoju odbranu da podnese pismeno. Kad se poziva da lično pristupi, okrivljeni će se u pozivu upozoriti da se u slučaju neodazivanja pozivu može narediti njegovo privođenje. Ako za utvrđivanje činjeničnog stanja prisustvo okrivljenog nije neophodno, u pozivu će se okrivljeni upozoriti da će se, u slučaju njegovog neodazivanja, rješenje o prekršaju donijeti i bez njegovog saslušanja.

U pozivu svjedocima i vještacima naznačiće se da se, u slučaju neopravdanog izostanka, može narediti njihovo privođenje.

Privođenje. Ako se lice koje je uredno pozvano ne odazove pozivu i svoj izostanak ne opravda, a njegovo je prisustvo neophodno radi utvrđivanja činjeničnog stanja, narediće se njegovo privođenje. Privođenje okrivljenog može se narediti i bez prethodnog pismenog poziva, ako okrivljeni ne može da dokaže svoj identitet ili nije poznato njegovo prebivalište. Privođenje oštećenog može se narediti samo ako je pozvan kao svjedok. Privođenje se naređuje pismenom naredbom koju izvršava organ federalne ili kantonalne policije. Privođenje vojnih lica i pripadnika policije ne naređuje se pismeno, već će se od njihove komande, odnosno federalne ili kantonalne policije zatražiti da ih privede.

Zadržavanje okrivljenog moguće je u slijedećim slučajevima: - ako se ne može utvrditi njegov identitet ili ako nema prebivališta, a postoje osnovi sumnje da je

izvršio prekršaj i da će pobjeći;- ako namjerava da napusti Federaciju tako da postoji mogućnost da osujeti vođenje prekršajnog

postupka.

O zadržavanju okrivljenog, federalni organ koji vodi prekršajni postupak donosi naredbu u kojoj će naznačiti dan i sat kad je zadržavanje započeto. Zadržavanje može trajati najduže 24 sata i u tom roku se mora saslušati okrivljeni i donijeti rješenje o prekršaju. Izvršenje naredbe o zadržavanju se po potrebi povjerava federalnoj ili kantonalnoj policiji.

Vrijeme za koje je okrivljeni zadržan prije donošenja rješenja o prekršaju uračunava se u izrečenu novčanu kaznu, s tim što se zadržavanje duže od 12 sati računa kao 50 KM kazne.

Jamstvo. Na molbu okrivljenog koji ne živi stalno u FBiH, a želi da napusti teritoriju FBiH prije okončanja postupka, federalni organ može dozvoliti da okrivljeni položi jamstvo kao obezbjeđenje za ispunjenje obaveza koje mogu biti određene u rješenju o prekršaju. Jamstvo je uvijek novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu prekršaja, visinu propisane novčane kazne i veličinu štete nanesene oštećenom licu, a sastoji se u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira ili dragocjenosti.

Ako bude doneseno rješenje o obustavljanju postupka, položeno jamstvo se vraća. Ako lice koje je kažnjeno za prekršaj po pravosnažnosti rješenja o prekršaju ne podmiri obaveze koje proizilaze iz rješenja, iz položenog jamstva će se naplatiti ti iznosi i troškovi postupka, a ostatak će se vratiti kažnjenom licu.

Saslušanje okrivljenog po pravilu se vrši usmeno. Organ koji vodi postupak će pozvati okrivljenog da svoju odbranu da pismeno, ako nađe da neposredno usmeno saslušanje nije potrebno s obzirom na značaj prekršaja i podatke kojima raspolaže. U takvom slučaju okrivljeni može zahtijevati da bude i usmeno saslušan.

Prilikom saslušanja okrivljenom se mora saopštiti zašto se okrivljuje i pozvati ga da iznese svoju odbranu.

8

U pogledu saslušanja okrivljenog suočenja i učestvovanja tumača shodno se primjenjuju odgovarajuće odredbe ZKP.

Saslušanje svjedoka. Svjedoci se saslušavaju kad je to potrebno za utvrđivanje činjenica.Zakon propisuje opću obavezu svjedočenja. Lica koja se zbog iznemoglosti ili bolesti ne mogu odazvati pozivu, saslušavaju se u svom stanu. Svjedok koji, i pored upozorenja na posljedice, bez opravdanog razloga odbije da svjedoči, novčano se kažnjava u iznosu do 30 KM. U pogledu oslobođenja od dužnosti svjedočenja, načina saslušavanja svjedoka, suočenja i učešća tumača shodno se primjenjuju odgovarajuće odredbe ZKP.

Uviđaj i vještačenje. Uviđaj se preduzima kad je za utvrđivanje i razjašnjenje neke važne činjenice potrebno lično i neposredno opažanje. Organ koji vodi postupak odlučuje o tome ko će prisustvovati uviđaju, uključujući i vještake. Vještačenje se vrši ako je za utvrđivanje i ocjenu činjenica neophodna posebna stručna sprema i znanje. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi.

Pretresanje prostorija i lica može se preuzeti samo u slučaju težih prekršaja i to ako ima dovoljno osnova da će se u prostorijama ili kod pojedinih lica naći predmet ili tragovi koji bi mogli biti bitni za prekršajni postupak. Pretresanje u vojnim ustanovama i vojnim jedinicama, kao i pretresanje vojnih lica, može obavljati samo ovlašteni vojni organ. Nije dozvoljeno pretresanje prostorija koje pripadaju licima koja uživaju diplomatski imunitet.

Privremeno oduzimanje predmeta naredbom određuje federalni organ. Prepis naredbe mora se predati licu od kojeg se predmeti oduzimaju. Licu od kog se predmeti privremeno oduzimaju izdaje se potvrda sa tačnim naznačenjem i opisom oduzetih predmeta.

Rješenje o prekršaju. Prekršajni postupak završava se donošenjem rješenja o prekršaju, kojim se prekršajni postupak obustavlja ili se okrivljeni oglašava odgovornim i kažnjava za prekršaj.

Rješenje kojim se prekršajni postupak obustavlja donijeće se:

1. ako je u pitanju radnja koja nije predviđena kao prekršaj;

2. ako je okrivljeni za isti prekršaj pravosnažno kažnjen ili je prekršajni postupak bio obustavljen;

3. ako okrivljeni uživa diplomatski imunitet;

4. ako nastupi zastarjelost gonjenja prekršaja;

5. ako nema dokaza da je prekršaj učinio okrivljeni;

6. ako u toku postupka okrivljeni umre ili okrivljeno pravno lice prestane da postoji;

7. ako postoje okolnosti koje po ovom zakonu isključuju odgovornost za prekršaj, odnosno protivpravnost radnje;

8. ako postoje druge okolnosti koje isključuju vođenje prekršajnog postupka.

Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni oglašava odgovornim donosi se kad se u postupku utvrdi postojanje prekršaja i odgovornost okrivljenog za taj prekršaj. Ovo rješenje može biti doneseno i bez ispitivanja okrivljenog, u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan neopravdano izostane.

Rješenje o prekršaju sadrži uvod, izreku (dispozitiv), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, kao i broj, datum, potpis ovlaštenog lica i pečat federalnog organa.

Uvod rješenja sadrži: naziv federalnog organa, ime i prezime lica koja su donijela rješenja i zapisničara, ime i prezime okrivljenog, predstavnika pravnog lica i branioca, odnosno naziv i sjedište okrivljenog pravnog lica, koji je prekršaj predmet postupka i dan donošenja rješenja.

Izreka (dispozitiv) rješenja kojim se okrivljeni oglašava odgovornim sadrži: lične podatke o okrivljenom i odluku kojom se okrivljeni oglašava krivim za prekršaj.

9

U obrazloženju se ukratko iznose samo bitni razlozi o utvrđenom činjeničnom stanju, uz kratko navođenje dokaza i propisa na kojima se zasniva izreka rješenja.

Uputstvo o pravnom lijeku sadrži pouku o tome ko ima pravo žalbe protiv rješenja o prekršaju, u roku i kome organu se predaje, te koji organ odlučuje po žalbi.

Dispozitiv rješenja kojim se okrivljeni označava krivim mora sadržavati:

- za koji se prekršaj okrivljeni kažnjava, uz naznačenje činjenica i okolnosti iz kojih proizilaze obilježja prekršaja;

- koji su propisi o prekršaju primijenjeni;

- kojom novčanom kaznom se okrivljeni kažnjava;

- odluku o zaštitnim mjerama i o oduzimanju imovinske koristi;

- odluka o uračunjavanju mjera zadržavanja;

- odluka o troškovima postupka;

- odluka o imovinskopravnom zahtjevu.

U rješenju o prekršaju naznačit će se i rok u kome se novčana kazna ima platiti i upozoriće se da će se, u slučaju neplaćanja novčane kazne u tom roku, naplata izvršiti prinudno, odnosno da će se novčana kazna zamjeniti kaznom zatvora. Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta, u rješenju će se odrediti i kako će se sa oduzetim predmetima postupiti. Ako tom mjerom nisu obuhvaćeni predmeti koji su privremeno oduzeti, u rješenju će se odrediti da se takvi predmeti vrate vlasniku.

U slučaju sticaja prekršaja, u izreci rješenja unijeće se novčane kazne utvrđene za pojedini prekršaj i ukupna novčana kazna koja se izriče, kao i zaštitne mjere ako su izrečene za jedan ili više prekršaja.

Troškovi prekršajnog postupka obuhvataju stvarne izdatke učinjene radi vođenja postupka. Oni padaju na teret lica kažnjenog za prekršaj. Troškove postupka za prekršaj po kome je postupak obustavljen snosi federalni organ koji je vodio taj postupak.

Pravna sredstva

Redovna pravna sredstva su žalba i prigovor. Vanredna su ponavljanje postupka, zahtjev za sudsku zaštitu i zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Žalba. Protiv prvostepenog rješenja o prekršaju može se izjaviti žalba Federalnom vijeću. Podnosi se u roku od osam dana od dana prijema rješenja organu koji je donio rješenje u prvom stepenu. Ako je prvostepeno rješenje objavljeno, za lica koja su prisutna rok žalbe počinje teći od dana objavljivanja.

Žalbu mogu izjaviti okrivljeni, njegov zastupnik, bračni drug, roditelj i dijete okrivljenog, kao i podnosilac prijave. Oštećeni može izjaviti žalbu samo u pogledu odluke o troškovima prekršajnog postupka. Podnosilac žalbe je dužan da u žalbi navede u čemu je nezadovoljan rješenjem o prekršaju donesenom u prvom stepenu, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti.

U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi. Podnosilac je dužan da obrazloži iz kojih razloga te dokaze nije ranije iznio, kao i da navede činjenice koje pomoću novih dokaza želi da dokaže.

Neblagovremenu ili nedopuštenu žalbu odbaciće federalni organ koji je rješenje o prekršaju donio u prvom stepenu. Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba Federalnom vijeću. Blagovremenu žalbu federalni organ koji je rješenje o prekršaju donio u prvom stepenu dužan je da je bez odlaganja dostavi Federalnom vijeću.

Prvostepeni organ može dopuniti postupak prije dostavljanja žalbe Federalnom vijeću ili izmijeniti rješenje, ako usvoji razloge iznesene u žalbi.

10

Federalno vijeće odbaciće rješenjem neblagovremenu ili nedopuštenu žalbu, ako je to prvostepeni organ propustio učiniti. Rješavajući o žalbi, Federalno vijeće može rješenje o prekršaju potvrditi, ukinuti ili preinačiti.

Drugostepeni organ će odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog organa, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje probija, niti takve bitne povrede prekršajnog postupka, odnosno materijalnog propisa na koje treba paziti po službenoj dužnosti.

Federalno vijeće će uvažavajući žalbu ukinuti rješenje doneseno u prvom stepenu i predmet vratiti na ponovno rješenje:- ako utvrdi da je učinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka ili - ako nađe da zbog pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni organ treba

provesti novi postupak.

Federalno vijeće će uvažavajući žalbu preinačiti prvostepeno rješenje ako utvrdi: - da su odlučne činjenice u rješavanju pravilno utvrđene, ali da se s obzirom na utvrđeno činjenično

stanje, a na osnovu pravilne primjene propisa ima donijeti drugačije rješenje. - da postoje povrede zakona koje se mogu otkloniti i bez ukidanja takvog rješenja ili da pri

odmjeravanju novčane kazne ili izricanju zaštitne mjere treba drugačije ocijeniti okolnosti koje se uzimaju u obzir;

- da je prvostepeni organ pogrešno ocijenio dokaze na kojima je rješenje zasnovano.

Ponavljanje postupka. Ponavljanje postupka u korist kažnjenog može se dozvoliti kad je prekršajni postupak završen pravosnažnim rješenjem:

- ako se dokaže da je rješenje o prekršaju zasnovano na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka;

- ako se dokaže da je do rješenja o prekršaju došlo uslijed krivičnog djela službenog lica koje je provodilo postupak ili je u njemu učestvovalo;

- ako se utvrdi da je lice koje je kažnjeno za prekršaj za istu radnju već jednom kažnjeno u prekršajnom postupku, krivičnom postupku ili u postupku za privredni prestup;

- ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji bi sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima doveli do drukčijeg rješenja, da su bili poznati u ranijem postupku.

Zahtjev za ponavljanje postupka u prva 3 navedena slučaja može se podnijeti u roku od šest mjeseci oddana pravosnažnosti odluke donesene u krivičnom postupku, odnosno prekršajnom postupku, odnosno postupku za privredni prestup, a u četvrtom slučaju u roku od 3 mjeseca od dana saznanja za nove činjenice ili dokaze, a najkasnije u roku od 1 godine od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju.

Poslije smrti lica koje je kažnjeno za prekršaj, zahtjev za ponavljanje postupka mogu podnijeti njegov bračni drug, djeca, roditelj, staralac ili usvojilac.

Zahtjev ne odgađa izvršenje rješenja o prekršaju povodom kog se traži ponavljanje postupka, ali ako federalni organ koji odlučuje o ponavljanju postupku smatra da ima osnova da se zahtjev uvaži, može odgoditi, odnosno prekinuti izvršenje rješenja dok ne odluči o ponavljanju postupka.

U ponovljenom postupku rješenje o prekršaju ne može biti izmijenjeno na štetu kažnjenog lica.

Zahtjev za sudsku zaštitu dozvoljen je protiv rješenja o prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće. Može ga podnijeti kažnjeni, zakonski zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branilac. O zahtjevu rješava Vrhovni sud FBiH. Podnosi se u roku od 8 dana od dana prijema drugostepenog rješenja. Predaje se prvostepenom organu, koji ga je dužan zajedno sa predmetom bez odlaganja dostaviti Vrhovnom sudu FBiH.

11

Zahtjev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv drugostepenog rješenja Federalnog vijeća kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna preko 1.000 KM, a odgovornom licu ili drugom pojedincu - preko 500 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta ili imovinske koristi preko 3.000 KM, i to u slijedećim slučajevima:- ako je rješenjem o prekršaju povrijeđen materijalni propis;- u slučaju bitne povrede postupka;- ako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan

zaključak u pogledu činjeničnog stanja.

Zahtjev ne odgađa izvršenje rješenja, ali na zahtjev kažnjenog Vrhovni sud može narediti nadležnom federalnom organu da odgodi, odnosno prekine izvršenje rješenja dok ne odluči o zahtjevu, ako ima osnova iz kojih može zaključiti da će udovoljiti zahtjevu.

Vrhovni sud odlučuje o zahtjevu za sudsku zaštitu u nejavnoj sjednici, u vijeću sastavljenom od trojice sudija. On će ukinuti rješenje o prekršaju ako utvrdi da je zahtjev za sudsku zaštitu osnovan. Ako utvrdi da je povrijeđen materijalni propis, a utvrđeno činjenično stanje pruža pouzdan osnov za donošenje drukčijeg rješenja, Vrhovni sud može donijeti odluku kojom preinačava drugostepeno rješenje.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti može se podići protiv pravosnažnog rješenja o prekršaju. Podnosi ga federalni tužilac u roku od 3 mjeseca od dana kad je kažnjenom licu uručena odluka o žalbi, odnosno od dana kad je postala pravosnažna odluka prvostepenog organa, a o kojoj je Federalno vijeće riješilo povodom žalbe.

O zahtjevu rješava Vrhovni sud u vijeću sastavljenom od trojice sudija. Zahtjev ne odgađa izvršenje rješenja o prekršaju, ali Vrhovni sud pri rješavanju zahtjeva može narediti nadležnom federalnom organu da odgodi, odnosno prekine izvršenje rješenja dok konačno ne odluči o podignutom zahtjevu.

Skraćeni prekršajni postupak

Rješenje u skraćenom postupku donosi se bez pozivanja i ispitivanja okrivljenog. Skraćeni postupak može se provesti ako federalni organ nađe da se na osnovu prijave ovlaštenog podnosioca, koja jesačinjena na osnovu službenih ili drugih podataka ili neposrednog zapažanja, nesumnjivo utvrđuje da je okrivljeni izvršio prekršaj za koji je propisana novčana kazna do određenog iznosa.

Rješenje o prekršaju u skraćenom postupku može se donijeti samo za prekršaje za koje je za pojedinca propisana novčana kazna do 200 KM, a za imaoca radnje i pravno lice - do 2.000 KM.

U skraćenom postupku ne može se rješavati i o naknadi štete niti se mogu izreći zaštitne mjere, osim oduzimanja predmeta čija vrijednost ne prelazi iznos od 500 KM. Ne može se oduzeti imovinska korist čija vrijednost prelazi iznos od 500 KM.

Protiv ovog rješenja o prekršaju okrivljeni može u roku od 8 dana od dana prijema rješenja izjaviti prigovor. Neblagovremeni i nedopušteni prigovor odbaciće federalni organ koji je donio rješenje o prekršaju. Protiv rješenja o odbacivanju prigovora okrivljeni ima pravo žalbe Federalnom vijeću u roku od 8 dana od dana prijema rješenja.

Ako okrivljeni u određenom roku podnese prigovor i prigovor se ne odbaci, federalni organ koji je donio rješenja o prekršaju staviće van snage to rješenje i nastaviće se redovan postupak. Rješenje doneseno u redovnom postupku ne može za okrivljenog biti nepovoljnije od rješenja koje je povodom njegovog prigovora stavljeno van snage.

Naplata novčane kazne na licu mjesta

Za lakše prekršaje za koje je federalnim zakonom ili propisom Vlade propisana novčana kazna u iznosu koji za pravno lice i imaoca radnje ne prelazi 500 KM, a za odgovorno lice i drugog pojedinca 100 KM, mogu se tim propisom ovlastiti određena službena lica federalnog organa da na licu mjesta naplaćuju novčane kazne od lica koja se zateknu u izvršenju prekršaja.

12

O naplaćenoj kazni izdaje se potvrda. Protiv naplate novčane kazne na licu mjesta ne može se izjaviti žalba ni drugi pravni lijek. Nije dozvoljeno naplaćivanje novčane kazne na licu mjesta za više prekršaja izvršenih u sticaju.

Ako se novčana kazna ne naplati na licu mjesta ili ako lice koje je učinilo prekršaj novčanu kaznu ne plati odmah, odnosno u roku od petnaest dana, podnijeće se prijava federalnom organu koji vodi prekršajni postupak. Za taj prekršaj ne može se izreći novčana kazna veća od kazne koja se može naplatiti na licumjesta.

Povrat novčanih iznosa u slučaju neopravdanog kažnjavanja

Lice kome je u prekršajnom postupku neopravdano izrečena novčana kazna, zaštitna mjera oduzimanja predmeta ili oduzimanja imovinske koristi ima pravo na povrat novčanog iznosa.

Smatra se da je lice neopravdano kažnjeno ako je u slučaju preinačenja pravosnažnog rješenja o prekršaju ili ukidanja pravosnažnog rješenja o prekršaju, postupak protiv njega pravosnažno obustavljen. Povrat novčanog iznosa ne može zahtijevati lice koje je svojim lažnim priznanjem prouzrokovalo kažnjavanje.

Zahtjev za povrat novčanog iznosa podnosi se federalnom organu uprave nadležnom za poslove finansija u roku od 6 mjeseci od dana prijema pravosnažnog rješenja o obustavi postupka. Ako nadležni organ odbije zahtjev ili ne donese rješenje u roku od 60 dana po prijemu zahtjeva, može se podnijeti tužba za naknadu štete. Rok za podnošenje tužbe je 30 dana od dana saopštenja rješenja, odnosno prijema rješenja.

Izvršenje rješenja o prekršaju

Rješenje se izvršava kad postane pravosnažno. Pravosnažnost prvostepenog rješenja nastupa kad se ono ne može više pobijati žalbom odnosno prigovorom. Pravosnažnost drugostepenog rješenja nastupa dostavljanjem rješenja stranci (konačno rješenje).

13

UPRAVNI POSTUPAK

14

15

UOPĆE O UPRAVNOM POSTUPKU

POJAM UPRAVNOG POSTUPKA

Upravni postupak čine pravna pravila koja regulišu nadležnost, redoslijed radnji i akata donesenih od strane organa uprave pri rješavanju o pravima i obavezama građana i organizacija koje proizilaze iz materijalno-pravnih propisa upravnog prava.

RAZVOJ UPRAVNOG POSTUPKA

Ideja o potrebi upravnopravnog kodeksa pojavila se prvo u Austriji. Naročito je Upravni sud u Beču, osnovan 1875.godine, svojom praksom stvorio osnovu za kasniju kodifikaciju upravnog postupka, koja je (prva u svijetu) uslijedila 1925.godine.

Jugoslavija je kodifikaciji upravnog postupka pristupila 1929.godine, kad je u Zakon o unutrašnjoj upravi unijela izvjesne procesne norme za postupanje organa opće uprave. Ubrzo nakon toga (09.11.1930) donesen je Zakon o opštem upravnom postupku (ZUP), koji je na snagu stupio 1931.godine. Pravna pravila iz ovog zakona, koja nisu bila u suprotnosti sa novim pravnim poretkom, primjenjivana su i u upravnom postupku FNRJ.

VRSTE UPRAVNOG POSTUPKA (OPĆI POSTUPAK I POSEBNI POSTUPCI). SUPSIDIJARNA PRIMJENA OPĆEG UPRAVNOG POSTUPKA

Zakon o upravnom postupku (Sl.novine FBiH br.2/98) predviđa opći upravni postupak i posebne upravne postupke.

Opći upravni postupak može imati 2 vida: može biti sadržan u jednom jedinstvenom aktu (zakonu ili drugom aktu), a može biti dat i teorijski kao uopćavanje prakse i pojedinih upravnih postupaka. Može se reći da je mali broj zemalja u svijetu koje su normirale opći upravni postupak. Opći upravni postupak ima dopunski, supletorni ili supsidijarni karakter. Primjenjuje se kad za određenu upravnu materiju nema posebnih propisa o postupku.

ODNOS UPRAVNOG POSTUPKA PREMA GRAĐANSKOM POSTUPKU

Primjena propisa upravnog ili građanskog postupka dolazi u obzir zavisno od toga da li se radi o javnom ili privatnom pravu. Javnopravni odnosi (izuzev krivičnih) štite se propisima upravnog, a građansko-pravni odnosi propisima građanskog postupka.

UPRAVNI POSTUPAK I UPRAVNO MATERIJALNO PRAVO

Materijalni propisi odnose se na prava i dužnosti pravnih subjekata. Procesnopravni propisi normiraju procesne radnje državnih organa i drugih učesnika u postupku, a radi zaštite odnosno ostvarivanja materijalnih prava. Dakle, procesno pravo nema svoju samostalnu svrhu već služi pravnoj zaštiti materijalnog prava. Uprkos tome, ono ipak predstavlja granu pravnog poretka koja je potpuna i neovisna od materijalnog prava.

DUŽNOST POSTUPANJA PO ZAKONU O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKU

OBIM OBAVEZNE PRIMJENE ZUP-a

Obavezno postupanje po ZUP-u proteže se na organe uprave FBiH i kantona, gradske i općinske službe za upravu i druge organe, te institucije koje imaju javna ovlaštenja. Ovo postupanje obavezno je kad navedeni organi, službe i institucije rješavaju u upravnim stvarima.

16

Postoje 3 obilježja upravne stvari na koju se primjenjuju propisi ZUP-a: konkretnost, autoritativnost i pravno djelovanje.

Konkretnost je karakteristika upravnog akta, tj. rješenja u upravnom postupku. Normativni akt zasniva pravna pravila, a upravni akt zasniva pravne odnose.

Autoritativnost. Formalni upravni akt donosi se u onim upravnim stvarima gdje njegov donosilac nastupa kao vlast. Dakle, upravni akt je akt vlasti a ne akt poslovanja. To je jednostrani pravni akt a ne ugovor, jer pretpostavlja autoritativno izricanje nosioca vlasti.

Pravno djelovanje. Upravni akt utvrđuje, stvara, mijenja ili ukida pravne odnose. Formalni upravni akt treba da neposredno proizvodi pravne efekte, a ne da služi samo kao osnova za donošenje pravog upravnog akta. Akti koji nemaju neposredni pravni efekat nisu formalni upravni akti.

Uvjerenje i akti evidencije nisu formalni upravni akti. Njihova istinitost se u najboljem slučaju samo pretpostavlja, dok se propisanim putem ne dokaže suprotno. Za razliku od pravog upravnog akta, uvjerenje ne zasniva niti utvrđuje autoritativne činjenice ili odnose, već ih samo potvrđuje s obzirom na neki drugi upravni akt. Prema tome, uvjerenje ne može oboriti upravni akt kojim se utvrđuje odnosna činjenica ili pravni odnos. Dakle, uvjerenje i upravni akt imaju različit pravni značaj i različite pravne posljedice.

NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

OSNOVNA NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

1. Načelo zakonitosti;2. Načelo zaštite prava građana i zaštite

javnog interesa; 3. Načelo materijalne istine;4. Načelo efikasnosti;5. Načelo ekonomičnosti6. Načelo saslušanja stranke

7. Načelo slobodne ocjene dokaza;8. Načelo samostalnosti organa u

rješavanju;9. Načelo dvostepenosti10. Pravosnažnost rješenja;11. Pomoć neukoj stranci;12. Pravo na upotrebu jezika i pisma;

1. Načelo zakonitosti

To je najvažnije načelo upravnog postupka. Ono podrazumijeva da su svi organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni upravne stvari rješavati na osnovu zakona i drugih propisa, kao i općih akata institucija koje imaju javna ovlaštenja.

Posebno je značajno što Zakon izričito određuje da se njegove odredbe obavezno primjenjuju i u slučajevima kad je organ, odnosno institucija ovlašten da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni.

U upravnim stvarima u kojima je javni organ ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu sa ciljem sa kojim je ovlaštenje dato. Iz ovakvog ograničenja proizilazi da se protiv rješenja donesenog po slobodnoj ocjeni može voditi i upravni spor, i to ne samo zbog povrede bitnih odredaba postupka i zbog prekoračenja ovlaštenja, već i zbog zloupotrebe ovlaštenja kad je rješenje doneseno protivno cilju u kome je ovlaštenje za rješavanje po slobodnoj ocjeni dato.

2. Načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa

Organi uprave su pri vođenju postupka dužni da strankama omoguće što lakše ostvarivanje i zaštitu njihovih prava, pritom vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa javnim interesom koji je utvrđen zakonom.

17

Ukoliko stranka ima osnova za ostvarenje nekog prava, službena osoba koja rješava upravnu stvar je dužna stranku na to upozoriti.

Ako se na osnovu zakona strankama nalažu neke obaveze, organ uprave je dužan primjenjivati mjere koje su za stranke povoljnije, ako se i takvim mjerama mjerama postiže cilj zakona. Ovo posebno dolazi do izražaja pri izvršenju rješenja. U slučaju povrede ovog pravila, drugostepeni organ može rješavajući po žalbi izmijeniti prvostepeno rješenje i odrediti primjenu sredstava povoljnijih za stranku, bez obzira na to što je prvostepeno rješenje pravilno kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene zakona.

3. Načelo materijalne istine

Nasuprot formalnoj (proceduralnoj) ili vještačkoj istini, načelo materijalne istine znači utvrđivanje pravog stanja stvari, tj. saznavanje stvarne (materijalne) istine uočavanjem činjeničnog stanja onakvog kakvo ono u stvari postoji.

Načelo materijalne istine ne zahtijeva utvrđivanje svih činjenica, već samo pravno relevantnih činjenica. Pravo stanje stvari, tj. materijalna istina se mora utvrditi kadgod se radi o donošenju rješenja, bez obzira na to da li ono predstavlja vezani upravni akt ili se donosi po diskrecionoj ocjeni.

Za povredu načela materijalne istine ZUP predviđa sankcije. Rješenje zasnovano na nepotpuno ili pogrešno utvrđenim činjenicama mora biti poništeno po žalbi stranke ili ovlaštenog organa. Osim toga, pravosnažno rješenje koje je zasnovano na pogrešno utvrđenim činjenicama može se izmijeniti, ukinuti ili poništiti putem obnove postupka.

4. Načelo efikasnosti

Organi uprave dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa stranaka (građana i pravnih lica). To podrazumijeva brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku, uz svestrano razmatranje tih stvari. Ovo se postiže dobrom organizacijom rada, kao i kvalitetnim resursima (ljudskim i materijalnim) u okviru organa i institucija koje rješavaju u upravnim stvarima.

5. Načelo ekonomičnosti postupka

Načelo ekonomičnosti zahtijeva da se postupak vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za sve učesnike u postupku, ali da se istovremeno pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Dakle, primjena ovog načela ne smije ići na štetu načela zakonitosti i načela materijalne istine.

6. Načelo saslušanja stranke

Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima relevantnim za donošenje rješenja. Kad se radi o dvostranačkim predmetima, mogućnost izjašnjavanja treba pružiti i jednoj i drugoj stranci (audiatur altera pars). Rješenje se može donijeti bez prethodnog saslušanja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.

Stranci se u skladu sa ovim načelom mora dati mogućnost da se izjasni. To ne znači da stranka mora iskoristiti ovu mogućnost, ali ako joj mogućnost izjašnjavanja nije data, tada postoji povreda načela saslušanja stranke. Takva povreda predstavlja povredu bitnog pravila postupka, što predstavlja razlog za poništavanje rješenja u postupku po žalbi, kao i za upotrebu vanrednog pravnog sredstva (obnove postupka).

7. Načelo slobodnog ocjenjivanja, odnosno samostalne ocjene dokaza

Ovo načelo znači da organ po slobodnom uvjerenju, tj. po svom ličnom, ničim nevezanom shvatanju cijeni ima li se jedna činjenica smatrati istinitom ili ne. Prema zakonskoj odredbi, ovlašteno službeno lice na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane.

18

Slobodna ocjena dokaza načelno se primjenjuje na sva dokazna sredstva, osim javne isprave. Sadržaj javne isprave mora se uzeti kao tačan dok se suprotno ne dokaže. Međutim, u interesu materijalne istine dozvoljeno je dokazivati da je javna isprava neispravno sastavljena ili da sadrži neistinite činjenice.

Službeno lice koje donosi rješenje o upravnom postupku mora pri donošenju rješenja imati u vidu samo objektivne elemente, a nikako i svoja lična raspoloženja. Pri davanju veće dokazne snage jednom sredstvu u odnosu na drugo, u rješenju se moraju navesti razlozi za to.

8. Samostalnost organa u rješavanju

Načelo samostalnosti organa u rješavanju znači da:

1. Organ u okviru svojih propisanih ovlaštenja samostalno vodi upravni postupak i donosi rješenje;

2. Ovlaštena službena osoba nadležnog organa samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti. Na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuju se propisi, odnosno opći akti na konkretan slučaj.

9. Načelo dvostepenosti – pravo žalbe

Pravo žalbe je u našem pravnom sistemu ustavno načelo. ZUP ovo načelo potvrđuje i bliže razrađuje. Po pravilu, stranka ima pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja, a žalba protiv drugostepenog rješenja nije dopuštena.

Pravo žalbe ima svaka stranka u upravnom postupku. Ovo pravo stranka ima i u slučaju da prvostepeni organ u propisanom roku nije donio rješenje o njenom zahtjevu. Samo zakonom se može propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, ali pod uslovom da se zaštita prava i zakonitosti osigura na drugi način.

U slučaju da nema drugostepenog organa uprave, žalba protiv prvostepenog rješenja načelno nije dopuštena. Izuzetno se može izjaviti samo u slučajevima predviđenim zakonom. U takvim slučajevima zakonom se predviđa i organ koji će rješavati po žalbi.

10. Pravosnažnost rješenja

Pravosnažnost je procesni pojam koji znači da se u redovnom postupku ne može više staviti u pitanje neki predmet koji je konačno riješen – non bis in idem. Pravosnažnost upravnog akta daje se iz 2 razloga:

1. zbog ekonomičnosti, jer se isključuje mogućnost da se organ opterećuje ponovnim rješavanjem istog predmeta (objektivna pravosnažnost);

2. zbog pravne sigurnosti, tj. da se ne bi diralo u pravo pojedinaca (subjektivna pravosnažnost).

U teoriji se razlikuje formalna i materijalna pravosnažnost. Formalna pravosnažnost upravnog akta ispoljava se u tome što se protiv tog akta ne može uložiti nikakav redovan pravni lijek. Materijalna ili unutrašnja pravna snaga jednog upravnog akta (rješenja) postoji ako je rješenje konačno i definitivno riješilo jedan predmet uopće, tako da se taj predmet ne može više nikako riješiti na drugi način. Akt koji je postao materijalno pravosnažan vezuje i stranke i organe koji su ga donijeli. Dakle, da bi mogao biti materijalno pravosnažan, akt mora biti i formalno pravosnažan. S druge strane, formalno pravosnažan akt ne mora istovremeno biti i materijalno pravosnažan.

Prema odredbi ZUP-a, pravosnažno je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a tim rješenjem je stranka stekla određena prava ili obaveze. Ono se može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u zakonom predviđenim slučajevima.

Iz navedenog su vidljiva 3 elementa pravosnažnosti rješenja:

1. rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor;

2. njime je stranka stekla određena prava ili su joj nametnute obaveze;

19

3. može biti poništeno, ukinuto ili izmijenjeno samo u slučajevima koji su predviđeni zakonom.

Međutim, postoje 2 izuzetka, kad se pravosnažno rješenje može mijenjati iako to zakonom nije predviđeno, ali pod uslovom da se time ne vrijeđa propis niti pravo drugog lica:

1. rješenje kojim je odbijen zahtjev stranke (negativan upravni akt);

2. rješenje kojim je stranci nametnuta neka obaveza, pod uslovom da se novim rješenjem ta obaveza smanjuje odnosno ublažava.

Pravosnažno rješenje može se poništavati, ukidati ili mijenjati putem vanrednih pravnih sredstava u upravnom postupku.

Konačno rješenje u upravnom postupku je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba), a kojim je stranka stekla neko pravo ili su joj nametnute obaveze. Dakle, protiv konačnog rješenja u upravnom postupku može se pokrenuti upravni spor.

11. Pomoć neukoj stranci

Organ koji vodi postupak dužan je voditi računa da neznanje i neukost stranke i drugih učesnika postupka ne bude na štetu prava koja im pripadaju po zakonu. Shodno ovom načelu, službeno lice koje vodi postupak po potrebi mora upozoriti stranku odnosno drugog učesnika u postupku na pravne posljedice njihovih radnji ili propuštanja zbog kojih bi mogli pretrpjeti štetu. ZUP ne predviđa nikakvu sankciju za povredu ovog načela.

12. Upotreba jezika i pisma

Prema čl.16 ZUP-a, upravni postupak se vodi na bosanskom i hrvatskom jeziku, a organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog i hrvatskog jezika. Službeno pismo je latinica. Federalnim zakonom može se kao službeni odrediti i dodatni jezik.

ZUP omogućava da se kao sredstva komuniciranja koriste i ostali jezici. Organ koji vodi postupak je dužan stranci omogućiti da tok postupka prati na svom jeziku, ukoliko se postupak ne vodi na jeziku stranke. Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani BiH, a ne znaju jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo da tok postupka prate preko tumača (prevodioca). Iz navedenog proizilazi da se stranke koje znaju jezik na kome se vodi postupak, trebaju tokom postupka služiti tim jezikom.

OSTALA VAŽNIJA NAČELA

1. Oficijelno i privatno načelo2. Inkviziciono i dispoziciono načelo;3. Načelo usmenosti i pismenosti4. Načelo posrednosti i neposrednosti;5. Načelo javnosti;6. Načelo koncentracije

20

Oficijelno i privatno načelo

Oficijelno načelo znači da organ postupak pokreće po službenoj dužnosti (ex officio). Privatno načelo podrazumijeva da se postupak pokreće po zahtjevu zainteresiranog lica, te da organ bez takvog zahtjeva ne smije pokrenuti postupak. U upravnom postupku privatno načelo dolazi do izražaja samo onda kad upravni postupak primarno za cilj ima ostvarivanje privatnog interesa. Inače, privatno načelo je karakteristično za parnični postupak.

Oficijelno i privatno načelo važe i za vođenje i za obustavu postupka. Postupak pokrenut po zahtjevu stranke će biti i obustavljen na njen zahtjev. Organ može takav postupak nastaviti i protiv volje stranke, ako zaključi da javni interes nalaže dalje vođenje postupka ili to zahtijeva suprotna strana.

Inkviziciono i dispoziciono načelo

Prema dispozicionom načelu, same stranke pribavljaju i upotrebljavaju dokazni materijal po svojoj volji. Dakle, samo ono što stranke iznesu u postupku, to će organ uzeti u obzir pri donošenju rješenja. Po inkvizicionom načelu dokazi se prikupljaju i iznose od strane organa koji vodi postupak ili po njegovoj naredbi.

U našem upravnom postupku primarno je zastupljeno inkviziciono načelo, uz određena odstupanja ako je u pitanju zaštita interesa stranaka. Stranka može iznositi činjenice koje mogu biti od uticaja na rješenje i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima.

Načelo usmenosti i pismenosti

Upravni postupak izgrađen je na kombinovanom načelu usmenosti i pismenosti, pri čemu prioritet pripada načelu pismenosti. Npr. podnesci se mogu predavati pismeno i usmeno, usmena izjašnjenja se bilježe u zapisnik, rješenje se strankama daje napismeno ali se mogu saopštiti i usmeno, žalba se može podnijeti i usmeno i pismeno, ali je žalbeni postupak samo pismen itd.

Načelo posrednosti i neposrednosti

Načelo neposrednosti znači da službeno lice koje vodi postupak donosi rješenje na osnovu neposrednog opažanja. Da bi se u potpunosti udovoljilo ovom načelu, sve dokaze bi trebalo izvesti na samoj usmenoj raspravi, neposredno pred službenim licem odnosno kolegijalnim organom koji donosi rješenje. Međutim, to je u upravnom postupku po pravilu neizvodljivo, te je upravni proces je pretežno posredan.

Načelo javnosti

ZUP ne propisuje javnost za sve procesne radnje, već za usmenu raspravu. Usmena rasprava načelno je javna. Službeno lice koje vodi postupak može isključiti javnost samo u slučajevima koje zakon izričito fiksira. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače, a službeno lice može može dozvoliti prisustvo raspravi još nekim licima (službene osobe, naučni i javni radnici). Načelo koncentracije

Pod načelom koncentracije u postupku se podrazumijeva prvenstveno princip po kome stranke moraju u jednoj fazi postupka navesti zajedno i odjednom sve činjenice koje mogu biti od uticaja na rješenje stvari. Kasnije navedene činjenice, zahtjevi, prigovori i sl, se prema ovom načelu ne bi uzimali u obzir jer bi zahtijevali ponovno saslušanje stranke i odugovlačenje postupka. Ovo načelo ima svoju veću primjenu u

parničnom postupku. U upravnom postupku je ipak ključno načelo materijalne istine, koje u pozadinu stavlja sve druge obzire. Načelo koncentracije u upravnom postupku dolazi do izražaja pri donošenju rješenja i u žalbenom postupku.

NADLEŽNOST

POJAM I PRAVNI ZNAČAJ NADLEŽNOSTI

Nadležnost je pravo i dužnost određenog organa da riješi određenu upravnu stvar. Svaki organ dužan je da se pridržava svoje nadležnosti u pozitivnom i negativnom smislu, tj. ne smije raditi posao na koji nije nadležan, a ne smije se ni uzdržavati od poslova za koje je nadležan. Poštivanje odredaba o nadležnosti u upravnom postupku je dužnost od posebno velike pravne važnosti. Zato svaki organ u toku cijelog postupka pazi na nadležnost po službenoj dužnosti.

VRSTE NADLEŽNOSTI

U zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje razlikuju se 3 vrste nadležnosti: stvarna, mjesna i funkcionalna.

Stvarna nadležnost je zakonom ili propisom određena dužnost i pravo jednog reda organa da rješavaju upravne stvari određene vrste, isključujući u tome ostale redove organa. Dakle, stvarna nadležnost je nadležnost po vrsti poslova koji se obavljaju. Primarno se određuje prema propisima kojima se reguliše određena upravna oblast ili određuje nadležnost organa.

Mjesna nadležnost određuje se po osnovu teritorije za koju je vezana upravna stvar. Ona teritorijalno razgraničava organe koji su stvarno nadležni za rješavanje istovrsnih upravnih stvari. Mjesna nadležnost se primarno određuje po propisima kojima se vrši političko-teritorijalna podjela i po propisima o organizaciji pojedinih organa.

Funkcionalna nadležnost je nadležnost pojedinog organa prema funkcijama koje mu se dodjeljuju. Naime, jedna upravna stvar se može s obzirom na različite faze postupka predavati različitim organima, tako da dio postupka obavi jedan, a dio drugi organ, npr. kad je jedan organ pozvan za vođenje upravnog postupka, drugi za donošenje prvostepenog rješenja, a treći za rješavanje po žalbama.

Shodno iznesenom, postoje i 3 nenadležnosti (inkompetencije) – stvarna, mjesna i funkcionalna nenadležnost.

Propisi o nadležnosti organa, posebno kad je u pitanju stvarna nadležnost, su prinudne prirode i ne mogu se promijeniti dogovorom stranaka, dogovorom organa, niti dogovorom između stranke i organa. Dakle, ni organi ni stranke ne mogu odstupiti od propisa o nadležnosti.

Prema ZUP, Federalni organi uprave rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima:

- iz isključive nadležnosti Federacije,

- zajedničke nadležnosti Federacije i kantona koje su federalnim zakonom stavljene u nadležnost federalnih organa,

- iz nadležnosti kantona koje su zakonom kantona prenesene na federalne organe uprave.

Kantonalni organi uprave u prvom stepenu rješavaju u upravnim stvarima koje su im u nadležnost stavljene kantonalnim zakonom i u upravnim stvarima koje su na njih prenesene federalnim zakonom.

Gradske odnosno općinske službe za upravu rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima iz oblasti uprave i samouprave koje su im u nadležnost stavljene statutom grada odnosno općine i propisom gradskog odnosno općinskog vijeća, kao i u upravnim stvarima koje su na njih prenesene federalnim i kantonalnim zakonom.

Ako propisima nije određeno koji je organ uprave stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari, a to se ne može utvrditi ni po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave koji je nadležan za poslove uprave u Federaciji odnosno kantonu. U gradu i općini to je služba koja se odredi propisom gradskog odnosno općinskog vijeća.

POSEBNO O MJESNOJ NADLEŽNOSTI

Mjesna nadležnost se određuje po propisima kojima je uređeno teritorijalno razgraničenje kantona i općina, te po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave, odnosno gradskih i općinskih službi za upravu.

U okviru navedenog, mjesna nadležnost se određuje:

- u stvarima koje se odnose na nekretnine - prema mjestu gdje se nekretnina nalazi;

- u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća, ustanove ili drugog pravnog lica - prema mjestu njihovog sjedišta. U stvarima koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica pravnih lica, nadležnost se određuje prema sjedištu te poslovne jedinice;

- u stvarima koje se odnose na vođenje radnje ili na profesionalnu djelatnost pojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu - prema sjedištu radnje, odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja;

- u ostalim stvarima - prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta - prema mjestu njenog posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta u Federaciji.

Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po navedenim odredbama određuje se prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka. Npr. za vođenje upravnog postupka zbog primijećene bolesti na stoci koja se prevozi željeznicom, mjesno je nadležan veterinarski organ u mjestu gdje je zaraza primjećena.

U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov, ili u kojima je povod za vođenje postupka nastao na brodu ili zrakoplovu, mjesna se nadležnost određuje prema matičnoj luci broda, odnosno pristaništu zrakoplova.

Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan, dužan je postupak i završiti. Dakle, on zadržava nadležnost i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi mjesno nadležan bio drugi organ. Zakon propisuje da organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je prema novim okolnostima postao mjesno nadležan, ako se time znatno olakšava postupak, naročito za stranku.

Ako bi prema odredbama o mjesnoj nadležnosti istovremeno bila mjesno nadležna dva ili više organa, nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo postupak, ali se mjesno nadležni organi mogu sporazumjeti koji će od njih voditi postupak.

DELEGACIJA (PRENOŠENJE) I AVOKACIJA (SUPSTITUCIJA, PREUZIMANJE) NADLEŽNOSTI

Avokacija nadležnosti znači pravo jednog organa da preuzme upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i da je sam riješi. Po pravilu se radi o odnosu organa šire i uže političko-teritorijalne zajednice. Kod nas je avokacija dozvoljena samo na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja. Isto važi i za delegaciju nadležnosti. Delegacija je prenošenje od strane jednog organa izvjesnih poslova na druge organe da ih oni rješavaju (po pravilu se prenosi sa organa šire na organ uže političko-teritorijalne zajednice).

PROSTORNO OGRANIČENJE NADLEŽNOSTI

Svaki organ ograničen je na vršenje službenog rada u granicama svog područja. Od ovog pravila postoje slijedeći izuzeci:

- organ može izvršiti radnju i van granica svog područja ako postoji opasnost zbog odgađanja, s tim što je dužan da o tome odmah obavijesti organ na čijem je području tu radnju poduzeo;

- službene radnje u zgradama ili drugim objektima u posjedu vojnih organa obavljaju se po prethodnoj prijavi komandantu zgrade, odnosno objekta i po sporazumu s njim.

- službene radnje koje se obavljaju na eksteritorijalnom području vrše se posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

SUKOB NADLEŽNOSTI

Pozitivan i negativan sukob nadležnosti

Pozitivan sukob nadležnosti postoji u slučaju kad 2 ili više organa prisvajaju pravo rješavanja određene upravne stari, pa i vode postupak i donose rješenja. Negativan sukob nadležnosti nastaje kad 2 ili više organa odbiju rješavanje o određenoj upravnoj stvari.

Nadležnost za rješavanje sukoba nadležnosti

Sukob nadležnosti u upravnom postupku na nivou Federacije rješava Vlada FBiH i Vrhovni sud FBiH.

Vlada je nadležna za rješavanje međusobnih sukoba nadležnosti federalnih organa uprave, sukoba između federalnih organa uprave i federalnih ustanova, kao i između federalnih ustanova.

Vrhovni sud FBiH nadležan je za rješavanje sukoba nadležnosti između FBiH i kantona, kao i sukoba između 2 kantona, bilo da se radi vladama, organima uprave ili institucijama koje imaju javna ovlaštenja. Vrhovni sud rješava i sve ostale sukobe nadležnosti koji nisu zakonom dati u nadležnost nekog drugog organa ili suda.

Slično zakonsko rješenje je i na nivou kantona, s tim što sukobe rješava vlada kantona i najviši sud u kantonu.

Na općinskom nivou, sukobe nadležnosti općinskih službi za upravu i općinskih odnosno ustanova iste općine rješava općinski načelnik. Sukob nadležnosti vlade kantona i općinskog načelnika, kao i sukobe 2 ili više općina rješava najviši sud kantona. Iste odredbe primjenjuju se i kad je umjesto općine u pitanju grad, s tim što najviši sud kantona rješava i sukobe između grada i općine.

Pokretanje i rješavanje sukoba nadležnosti

Prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti mogu podnijeti organ i stranka. Načelno ga podnosi organ koji je posljednji rješavao o konkretnoj stvari.

Ako se radi o pozitivnom sukobu nadležnosti, tj. ako su o istoj upravnoj stvari rješavala 2 organa i oba donijela rješenje, organ koji rješava sukob nadležnosti poništiće rješenje nenadležnog organa. Ako se radi o negativnom sukobu nadležnosti, biće poništen zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao nenadležan i spis predmeta dostavljen (tom) nadležnom organu.

Bitno je naglasiti da će u slučaju sukoba nadležnosti svaki organ u sukobu biti dužan da izvrši radnje postupka koje ne trpe odlaganje.

Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti stranka ne može izjaviti posebnu žalbu ni voditi upravni spor, jer se tim rješenjem ne vrijeđa pravni interes stranke. Pravo na žalbu ima organ u sukobu, ako smatra da mu je rješenjem povrijeđeno neko pravo. Međutim, ako je o sukobu nadležnosti riješio nadležni sud, žalba nije dopuštena.

OVLAŠTENJE ZA VOĐENJE POSTUPKA I ZA RJEŠAVANJE

Redovno ovlaštenje za rješavanje pripada starješini invididualnog, inokosnog državnog organa, tj. rukovodiocu organa uprave ili institucije koja ima javna ovlaštenja. Rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa odnosno institucije da rješava u upravnim stvarima iz određene vrste upravnih poslova ili drugu stručnu službenu osobu za vođenje postupka prije donošenja rješenja. O tome je rukovodilac organa uprave dužan donijeti posebno rješenje. Bitno je naglasiti da su rješenja ovlaštenog službenika rješenja samog organa, isto kao i rješenja rukovodioca. Iz toga slijedi da se protiv rješenja ovlaštenog službenika ne može izjaviti žalba starješini organa, već samo višem organu ukoliko on postoji.

Ako je za rješavanje u upravoj stvari nadležan kolegijalni organ (vlada FBiH ili kantona, skupštine, gradsko ili općinsko vijeće), postupak vodi i prijedlog rješenja priprema ovlaštena osoba ili organ koji taj organ odredi svojim aktom, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

PRAVNA POMOĆ

Svi organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Molba za pravnu pomoć uslijediće ako se određena radnja u postupku treba izvršiti izvan područja organa nadležnog za vođenje kompletnog postupka. Zamoljeni organ odnosno institucija dužna je pomoć pružiti u granicama svog područja i djelokruga bez odlaganja, a najkasnije u roku od 10 dana od dana prijema molbe. Pomoć se također može zatražiti ako će izvršenje radnje od strane drugog ovlaštenog organa dovesti do lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova.

Akt kojim se jedan organ obraća drugome za pravnu pomoć zove se zamolnica. Zamolnicom se na drugi organ ne može prenijeti rješavanje same glavne stvari, već samo vršenje neke sporedne procesne radnje. Pravna pomoć od sudova se može tražiti samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ koji vodi postupak može od suda tražiti da mu dostavi spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni postupiti po takvom traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak, s tim što sud može odrediti rok za vraćanje spisa.

Za pravnu pomoć u odnosu sa inozemnim organima važe odredbe međunarodnih ugovora. Ako takvih ugovora nema, primjenjuje se načelo reciprociteta. Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja koja je protivna domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa može se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.

IZUZEĆE

Razlozi izuzeća

ZUP nameće obavezno izuzeće službenog lica u slijedećim slučajevima:

- ako je u predmetu u kome se vodi postupak stranka, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;

- ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, u pobočnoj liniji zaključno sa 4.stepenom, bračni drug ili srodnik po tazbini zaključno sa drugim stepenom (posljednje 2 prepreke postoje i nakon prestanka braka);

- ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staraoca, usvojioca, usvojenika ili hranioca;

- ako je u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili donošenju rješenja.

Nadležnost za odlučivanje o izuzeću

O izuzeću službene osobe odlučuje neposredno viši rukovodilac, odnosno neposredno viši organ. Tako o izuzeću službene osobe u federalnom ili kantonalnom organu uprave odnosno ustanovi odlučuje rukovodilac tog organa odnosno ustanove. O izuzeću službene osobe u gradskoj odnosno općinskoj službi za upravu odlučuje gradonačelnik odnosno općinski načelnik. O izuzeću rukovodioca organa ili ustanove odlučuje vlada FBiH odnosno kantona, o izuzeću gradonačelnika odnosno općinskog načelnika odlučuje gradsko odnosno općinsko vijeće itd.

Postupak u slučaju izuzeća

Službena osoba koja vodi postupak ili obavlja neku radnju u postupku, dužna je prekinuti svaki dalji rad na predmetu čim sazna za postojanje nekog od razloga koji su taksativno navedeni, te o tome obavijestiti organ nadležan za rješavanje o izuzeću. Osim toga, ako službena osoba smatra da postoje neke druge okolnosti koje opravdavaju njeno izuzeće, o tome će obavijestiti nadležni organ, ali ne prekidajući rad.

Izuzeće može zahtijevati i stranka u postupku, iz prethodno nabrojanih razloga, ali i ako smatra da postoje druge okolnosti koje dovode u pitanje nepristrasnost službene osobe, s tim što te okolnosti mora navesti u svom zahtjevu za izuzeće. Ako je izuzeće zatraženo zbog razloga izričito navedenih u zakonu (naprijed pobrojani), službena osoba dužna je odmah prekinuti svaki rad u postupku, osim radnji koje ne trpe odlaganje. U slučaju kad se njeno izuzeće traži zbog drugih okolnosti, službena osoba ne prekida radnje u postupku.

ZUP ne određuje rok u kome stranka može tražiti izuzeće, ali se može smatrati da bi to ona po pravilu trebala učiniti čim sazna za postojanje nekog od razloga za izuzeće. Eventualni kasniji zahtjev za izuzeće ne bi mogao biti smetnja da se zahtjevu udovolji. Međutim, ako ga stranka traži samo u cilju odugovlačenja predmeta, može se odrediti da stranka snosi troškove koje je uzrokovala svojom krivicom, odugovlačeći postupak bez potrebe. s

Zaključak o izuzeću

O izuzeću se odlučuje u formi zaključka. Ako je izuzeće uvaženo, onda se u istom zaključku određuje službeno lice koje će zamijeniti izuzetog. Žalba nije dozvoljena protiv zaključka kojim je uvaženo izuzeće. Protiv zaključka kojim je zahtjev stranke za izuzećem odbijen dopuštena je žalba, ali ne kao posebna već samo protiv rješenja koje bude doneseno u glavnoj stvari (ako je žalba protiv tog rješenja dopuštena).

STRANKA I NJENO ZASTUPANJE

POJAM STRANKE

Stranka je osoba po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo učestvovati u postupku. Iz ove zakonske definicije proizilazi postojanje 3 vrste stranaka:

- lice po čijem zahtjevu je postupak pokrenut, tj. lice koje traži izdavanje upravnog akta;

- lice protiv koga se vodi upravni postupak;

- lice koje ima pravo učestvovati u postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa.

STRANAČKA I PROCESNA SPOSOBNOST

Stranačka sposobnost je sposobnost biti stranka u upravnom postupku. Na području upravnog postupka stranačka sposobnost odgovara pravnoj sposobnosti na području materijalnog prava. Prema tome, svako fizičko lice ima stranačku sposobnost, bez obzira na godine starosti i duševno zdravlje.

Prema čl.49 ZUP-a, stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice. Stranka može biti i organ, naselje, grupa osoba i sl. koji nemaju svojstvo pravnog lica, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku. Osim toga, stranka može biti i sindikalna organizacija ako se postupak odnosi na neko pravo ili pravni interes zaposlenih (ovdje spadaju i službenici i namještenici).

Procesna sposobnost

Procesna sposobnost je sposobnost stranke da može sama vršiti radnje u postupku. Tu sposobnost po zakonu ima samo stranka koja je potpuno poslovno sposobna. Za fizičke osobe koje nemaju procesnu sposobnost radnje u postupku obavlja njihov zakonski zastupnik. Za pravno lice radnje u postupku obavlja zakonski zastupnik ili ovlašteni predstavnik.

Od procesne sposobnosti i nesposobnosti treba razlikovati postulacionu sposobnost i nesposobnost. Postulaciono sposobne su stranke koje imaju procesnu sposobnost i koje su istovremeno u stanju da u okvirima svojih psihofizičkih svojstava neposredno preduzimaju procesne radnje. Pitanje postulacione sposobnosti npr. može se postaviti u slučaju gluhih nepismenih osoba.

AKTIVNA I PASIVNA LEGITIMACIJA

U dvostranačkom upravnom postupku, kao i u parničnom postupku, može se govoriti o aktivnoj legitimaciji (lice koje traži pokretanje postupka) i pasivnoj legitimaciji (lice protiv kojeg je pokrenut postupak). Za obje stranke kaže se da su stvarno legitimirane, odnosno da imaju legitimatio ad causam. Organ koji vodi postupak će tokom cijelog postupka paziti po službenoj dužnosti da li lice koje se pojavljuje u postupku ima stvarnu legitimaciju.

ZASTUPNICI STRANAKA

Zastupnici stranaka u upravnom postupku su poslovno sposobna fizička lica koja vrše procesne radnje u upravnom postupku u ime i za račun stranaka. ZUP predviđa 4 kategorije zastupnika. To su:

1. zakonski ili nužni zastupnik procesno nesposobnih fizičkih lica i zastupnik pravnih lica; 2. dobrovoljni punomoćnik procesno sposobnih lica; 3. privremeni zastupnik; 4. zajednički predstavnik.

Zakonski zastupnici

Zakonski (nužni) zastupnici fizičkih lica. Svako fizičko lice koje nema procesnu sposobnost mora imati zakonskog zastupnika za neposredno učešće u upravnom postupku. Ovi zastupnici nazivaju se zakonskim jer je obim njihovog ovlaštenja određen zakonom, a nužnim zato što ih procesno nesposobna fizička lica moraju imati. Zakonski zastupnici maloljetnih lica su njihovi roditelji. Oni su zastupnici i svoje punoljetne djece nad kojom je produženo roditeljsko staranje.

Ako su oba roditelja umrla ili izgubila roditeljsko pravo, djeci se postavlja staratelj. Staratelj se postavlja i punoljetnim licima lišenim poslovne sposobnosti. Organ koji vodi postupak dužan je da pazi da li zakonski zastupnik lica pod starateljstvom pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju i u slučaju potrebe o tome obavijesti nadležni organ starateljstva.

Zakonski zastupnici pravnih lica, odnosno predstavnici pravnih lica određuju se zakonom, aktom nadležnog državnog organa donesenim na osnovu zakona ili općim aktom pravnog lica.

Organ uprave obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog predstavnika, poslovna jedinica poduzeća (društva) preko osobe koja rukovodi radom poslovne jedinice, a naselje, odnosno grupa osoba koje nemaju svojstvo pravne osobe – preko osobe koju oni odrede, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Punomoćnici

Punomoćnik može biti svako lice koje je potpuno poslovno sposobno, osim lica koja se bave nadripisarstvom. Ako se takvo lice pojavi u svojstvu punomoćnika, organ koji vodi postupak će mu otkazati dalje zastupanje i o tome obavijestiti stranku. Nije potrebno da je punomoćnik već krivično kažnjen zbog nadripisarstva, već je dovoljno da je to poznato službenom licu koje vodi postupak. O uskraćivanju zastupanja donosi se zaključak protiv kojeg punomoćnik i stranka mogu izjaviti posebnu žalbu.

Procesno sposobnu stranku punomoćnik ne može zastupati jedino u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave. Stranka koju zastupa punomoćnik uvijek može doći pred organ i davati izjave pored punomoćnika, a organ može i tražiti takve izjave neposredno od stranke.

Ako je prisutna kad njen punomoćnik daje određenu usmenu izjavu u njeno ime, stranka može tu izjavu izmijeniti ili opozvati, ali samo neposredno nakon date izjave punomoćnika. U takvom slučaju vrijedi ono što je izjavila stranka, a ne punomoćnik. Ako postoji nesaglasnost između izjave punomoćnika i stranke u pismenim ili usmenim izjavama u pogledu činjenice, tada će organ koji vodi postupak obje izjave cijeniti po svome uvjerenju u smislu načela slobodne ocjene dokaza. Stranku koja nije prisutna kad njen punomoćnik daje izjavu, te izjave vežu. Ona ih ne može naknadno opozvati jer sve radnje punomoćnika poduzete u granicama punomoći imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka.

Punomoć. Stranka može ovlastiti punomoćnika da vrši za nju sve radnje u postupku (punomoć za postupak) ili da za nju obavi samo određene procesne radnje (punomoć za pojedine procesne radnje). Punomoć se može ograničiti i vremenski. U slučaju sumnje, sadržaj i obim punomoći ocjenjuje se po pravilima građanskog prava.

Izdavanje punomoći. Punomoć se daje pismeno ili usmeno zapisnički kod organa koji vodi postupak. O usmenoj punomoći stavlja se zabilješka u spisu predmeta. Stranka koja nije pismena ili nije u stanju da se potpiše će na pismenu punomoć umjesto potpisa staviti otisak prsta. Ako se punomoć u ovakvom slučaju izdaje osobi koja nije advokat, potrebno je i prisustvo dvojice svjedoka koji će staviti svoje potpise na punomoć, čime će ovjeriti prstoznak.

Podnošenje punomoći organu. Punomoćnik podnosi punomoć prilikom svoje prve radnje u postupku. Voditelj postupka po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi računa da li je punomoć pravilna. Nedostaci punomoći se otklanjaju po odredbama za otklanjanje nedostataka u podnesku (čl.67 ZUP), s tim što voditelj postupka može dozvoliti punomoćniku da izvrši hitne radnje u postupku.

Voditelj postupka izuzetno može dozvoliti da u ime stranke kao njen punomoćnik određenu radnju izvrši osoba koja nije podnijela punomoć (član porodice i dr), ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese odgovarajuću punomoć za tu radnju.

Prestanak punomoći. Punomoć može u svako doba prestati opozivom stranke ili otkazom punomoćnika. Opozivanje odnosno otkaz se saopštava voditelju postupka pismeno ili usmeno na zapisnik. Punomoć ne prestaje smrću stranke, osim ako se odnosi na zastupanje u strogo ličnim, neprenosivim pravima koja prestaju smrću stranke. Punomoć ne prestaje ni gubitkom procesne sposobnosti niti promjenom zakonskog zastupnika stranke. Međutim, pravni nasljednik odnosno novi zakonski zastupnik stranke može u svako doba opozvati ranije datu punomoć.

Privremeni zastupnik

Osnovni zakonski uslov za postavljanje privremenog zastupnika je hitnost slučaja. Uz to su predviđeni i neki dodatni uslovi u pojedinim slučajevima. Tako se, uz ispunjenje osnovnog uslova, privremeni zastupnik može postaviti:

- procesno nesposobnoj stranci koja nema zakonskog zastupnika – u ovom slučaju voditelj postupka o tome odmah obavještava organ starateljstva;

- osobi čije je boravište nepoznato, a ta osoba nema punomoćnika – zaključak o tome voditelj postupka objavljuje na oglasnoj tabli ili na drugi uobičajen način.

- preduzeću (društvu), ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja nema zakonskog zastupnika, predstavnika ni punomoćnika – privremeni zastupnik se po pravilu imenuje iz reda reda osoba iz pravne osobe, a o tome odmah obavještava ta pravna osoba;

- ako se ima izvršiti neodložna radnja, a stranku odnosno njenog punomoćnika ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati – o tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.

Postavljena osoba je dužna primiti se zastupanja, a zastupanje može odbiti samo iz razloga koji su predviđeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku za koji je izričito postavljen i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili predstavnik, odnosno sama stranka ili njen punomoćnik.

Zajednički predstavnik

Kada 2 ili više stranaka u istom predmetu istupaju zajednički, one su dužne naznačiti ko će od njih istupati kao njihov zajednički predstavnik ili postaviti zajedničkog punomoćnika. Ako to stranke same ne učine, voditelj postupka može strankama zaključkom naložiti da tako postupe, određujući im i rok za to. Ako stranke ne postupe po zaključku, voditelj postupka će sam postaviti zajedničkog predstavnika, odnosno punomoćnika. Protiv takvog zaključka stranke imaju pravo žalbe, ali žalba ne odlaže izvršenje.

I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika odnosno punomoćnika, stranke zadržavaju pravo da istupaju kao stranke u postupku, da daju izjave, izjavljuju žalbu itd.

KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA

PODNESCI

Pojam podneska. Pod podnescima se podrazumijevaju različita saopštenja kojima se pojedinci ili pravne osobe (tj.stranke u postupku) obraćaju organima. To su zahtjevi, obrasci koji se koriste za automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori itd.

Sadržaj podneska. Da bi se po podnesku moglo postupiti, on mora biti razumljiv i sadržavati propisane elemente. Prvenstveno on treba sadržavati opće ili vanjske oznake, koje su potrebne za njegovo razlikovanje i evidentiranje. Tu spada: oznaka organa kome se upućuje, predmet na koji se podnesak odnosi, tko je zastupnik ili punomoćnik ako ga ima, i ime i prezime i boravište (adresa) podnosioca odnosno zastupnika ili punomoćnika.

Predmet podneska označava se kao «molba», «žalba», «zahtjev za zaštitu zakonitosti» i sl.

Konačno, svaki podnesak mora imati i potpis podnosioca. Zakon izričito propisuje da je podnosilac dužan svojeručno potpisati podnesak. Izuzetno, umjesto podnosioca može potpisati njegov bračni drug, jedan od njegovih roditelja, dijete, ili advokat koji je po ovlaštenju stranke sastavio podnesak. Osoba koja je potpisala podnesak za podnosioca dužna je na podnesku potpisati svoje ime i staviti svoju adresu. Ako je podnosilac nepismen ili nije u stanju da se potpiše, podnesak će potpisati druga pismena osoba, koja će (osim imena i adrese podnosioca) upisati i svoje ime i adresu.

Unutrašnji ili materijalni sadržaj podneska je određen svrhom radi koje se podnesak predaje. Potrebno je kratko i razumljivo izložiti ono što se traži ili predlaže, uz činjenice kojima se zahtjev ili prijedlog obrazlaže. Ako je potrebno da se pojedini navodi dokažu ili učine vjerovatnim, treba navesti pojedinačno i dokazna sredstva.

Predaja podneska. Podnesci se po pravilu predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se usmeno saopštavaju na zapisnik kod organa. Ako nije drugačije propisano mogu se izjavljivati i faksom ili telegrafski. Kratka i hitna saopštenja mogu se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće.

Podnesak se predaje organu nadležnom za prijem, koji je dužan podnesak primiti svakog radnog dana u toku radnog vremena. Za usmene podneske koji nisu vezani s rokom ili inače nisu neodložni, može se

odrediti da se predaju samo u određene sate u toku radnog vremena. Vrijeme za predaju ovakvih podnesaka objavljuje svaki organ u svojim prostorijama na vidnom mjestu.

Dužnost primanja i potvrđivanja prijema podneska. Organ nadležan za prijem dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno priopćenje. Po službenoj dužnosti ili na zahtjev podnosioca, službeno lice koje primi podnesak dužno je izdati potvrdu o prijemu podneska. Potvrda se može izdati na posebnom listiću ili na kopiji podneska koja ostaje kod podnosioca. Za ovakvu potvrdu ne plaća se taksa. Stranka može tražiti i formalno uvjerenje kojim organ potvrđuje prijem podneska, ali se za takvo uvjerenje plaća posebna taksa.

Odbijanje prijema podneska i odbacivanje podneska zbog nenadležnosti. Ako organ nije nadležan za prijem podneska, službeno lice će na to upozoriti podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Međutim, u slučaju insistiranja podnosioca bez obzira na upozorenje, službena osoba je dužna primiti podnesak odnosno saopštenje na zapisnik. U takvom slučaju organ će u formi zaključka odbaciti podnesak ako nađe da nije nadležan za rad po istom. Ovaj zaključak se odmah mora dostaviti stranci.

Protiv svakog zaključka kojim se odbacuje podnesak zbog nenadležnosti stranka ima pravo podnijeti posebnu žalbu.

Uklanjanje formalnih nedostataka. Podnesak ne može biti odbačen samo zbog toga što sadrži neki nedostatak koji spriječava postupanje po njemu, ili je nerazumljiv ili nepotpun. Organ koji je primio takav podnesak dužan je od podnosioca zatražiti da otkloni nedostatke, određujući mu rok za to. Takvi nedostaci su npr. ako se ne zna šta stranka traži, ako podnesak nije čitak, ako nije potpisan, ako nema podataka za utvrđivanje nadležnosti organa itd. Organ je dužan upozoriti stranku da će se smatrati da podnesak nije ni podnesen ukoliko se nedostaci ne otklone u određenom roku.

Ako podnosilac nedostatke otkloni u određenom roku, smatrat će se da je podnesak bio od početka uredan. U suprotnom će se smatrati da podnesak nije ni podnesen. O tome organ donosi zaključak protiv kojeg se može izjaviti posebna žalba.

Kad je podnesak poslan faksom, telegrafski ili je primljeno telefonsko saopštenje, pa se posumnja da podnesak nije podnijela osoba čije je ime naznačeno ili saopšteno, nadležni organ će povesti postupak za utvrđivanje ovih činjenica. Ako se nedostaci ne otklone, organ će postupiti na prethodno opisani način.

Podnesak sa više zahtjeva. Ako se u jednom podnesku postavi više različitih zahtjeva koji se mogu riješiti u istom postupku, o svim zahtjevima će nakon provedenog postupka biti doneseno jedno rješenje. Međutim, ako podnesak sadrži više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno, organ koji primi podnesak uzeće u rješavanje zahtjeve za čije rješavanje je nadležan. Sa ostalim zahtjevima postupiće kao u slučaju odbijanja prijema podneska i odbacivanja zbog nenadležnosti.

POZIVANJE

Svrha pozivanja. Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu koja boravi na njegovom području, a čije je prisustvo potrebno u postupku. Pozivanje se po pravilu ne može vršiti radi dostavljanja pismenih otpravaka rješenja i zaključaka, ili radi saopštenja koja se mogu izvršiti poštom i na drugi način pogodniji za učesnika u postupku.

Ko može biti pozvan. Voditelj postupka je ovlašten da poziva svaku osobu čije je prisustvo u postupku potrebno, pod uslovom da ta osoba boravi (tj. ne mora imati prebivalište) na njegovom području. Prema tome, organ ne može pozivati osobe koje borave van njegovog područja, već u takvom slučaju traži

pravnu pomoć organa na čijem području osoba boravi. Time se izbjegava nepotrebno gubljenje vremena i troškovi za pozvanog.

Izuzetak od ovog pravila postoji kad je u pitanju pozivanje na usmenu raspravu, jer se ona rijetko može održati kod zamoljenog organa umjesto kod onoga koji vodi postupak. Dakle, na usmenu raspravu može biti pozvana osoba koja boravi van područja organa koji vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili olakšava, a dolazak ne prouzrokuje veće troškove ili veću dangubu za pozvanog.

Način pozivanja. Pozivanje se po pravilu vrši pismenim putem, a drugi način se može predvidjeti samo posebnim propisima.

Organ je pri pozivanju dužan voditi računa da osoba bude pozvana da dođe u vrijeme koje će je najmanje ometati u obavljanju njenog redovnog posla. Zakon izričito propisuje da niko ne može biti pozvan da dođe u toku noći. Pozivanje za dolazak noću može se izvršiti samo izuzetno, ako je to predviđeno posebnim propisima i ako se radi o izvršenju hitnih neodgodivih mjera. Propis na osnovu kojeg se vrši takvo pozivanje, kao i hitne neodgodive mjere koje trebaju biti izvršene moraju se navesti u pozivu.

Pismeni poziv obavezno sadrži: naziv organa koji poziva, ime i prezime i adresa osobe koja se poziva, mjesto, dan, a kad je to moguće i sat dolaska pozvanog, predmet zbog koga se poziva i u kom svojstvu (kao stranka, svjedok, vještak itd.), a zatim i koja pomoćna i dokazna sredstva pozvani treba da ponese.

Osim toga, u pozivu se mora navesti da li je pozvana osoba dužna da dođe lično ili može poslati punomoćnika koji će je zastupati, odnosno da li pozvani može umjesto ličnog dolaska predati potrebnu pismenu izjavu. Također će se navesti i upozorenje na posljedice u slučaju neodazivanja pozivu ili neobavještavanja o spriječenosti dolaska.

U pozivu na usmenu raspravu stranka se može pozvati da podnese pismene i druge dokaze, a može se upozoriti i da može povesti svjedoke na koje se namjerava pozvati.

Dužnost odazivanja pozivu. Zakon izričito propisuje da je pozvana osoba dužna da se odazove pozivu. Ako je zbog bolesti ili nekog drugog opravdanog razloga spriječena da dođe, dužna je o tome izvijestiti organ koji je izdao poziv odmah po prijemu poziva ili odmah poslije saznanja za takav razlog.

Neodazivanje pozivu povlači sankcije ako su ispunjena slijedeća 3 uslova:

1. da je poziv lično dostavljen pozvanoj osobi;

2. da je sadržavao upozorenje o sankciji u slučaju neodazivanja;

3. da pozvana osoba nije opravdala svoj izostanak.

Sankcije za neopravdano izostajanje pozvane osobe su privođenje pozvanog lica, a uz to i njegovo kažnjavanje novčanom kaznom do 50KM. Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala. O tim sankcijama donosi se zaključak protiv kojeg je dozvoljena posebna žalba.

Ako se pozivu nije odazvao pripadnik vojske ili policije, organ će se obratiti nadležnoj vojnoj komandi odnosno organu policije sa zahtjevom da se traženi dovede, a može ga i kazniti po novčanom kaznom, odnosno odrediti da snosi troškove.

ZAPISNIK

Pojam i vrste zapisnika. Zapisnik je pismeni sastav o usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u upravnom postupku, kao i o važnijim usmenim izjavama stranaka ili trećih lica u upravnom postupku. Te važnije radnje su npr. saslušanja, vještačenja, uviđaji itd.

O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje bitno ne utiču na rješenje stvari, o upravljanju tokom postupka i sl, po pravilu se ne sastavlja zapisnik, nego se u samom spisu sastavlja službena zabilješka. Takođe se ne mora sastavljati zapisnik ni o usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava.

Razlikuju se 4 osnovne vrste zapisnika: (1) zapisnik o usmenoj raspravi, (2) o pojedinim važnijim radnjama u postupku, (3) o primanju usmenih podnesaka, te (4) o vijećanju i glasanju.

Oblik i sadržaj zapisnika. Zapisnik se sastoji od općeg i posebnog dijela. U općem dijelu zapisnika navodi se:

- naziv organa koji obavlja radnju;

- podaci o ličnom sastavu kolegijalnog organa;

- mjesto gdje se radnja vrši;

- dan i sat obavljanja radnje;

- predmet u kome se radnja vrši;

- imena službenih lica;

- imena prisutnih.

Posebni dio zapisnika sadrži samo bitne podatke o sadržaju izvršene radnje, odnosno date izjave. Radnje i izjave se moraju ograničiti samo na stvar koja je predmet postupka.

Zapisnik mora biti vođen uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Dok nije zaključen, u njemu se pojedina mjesta mogu precrtati, ali svako precrtano mjesto mora ostati čitljivo. Precrtavanje pojedinih mjesta, uz navođenje šta se unosi umjesto njih, svojim potpisom ovjerava rukovodi radnjom postupka glasno diktira zapisničaru, ako ga ima, ili pak sama upisuje ono što treba biti uneseno u zapisnik.

Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih osoba koje učestvuju u postupku, a koje su značajne za donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što tačnije, a prema potrebi i njihovim riječima. U zapisnik se upisuju i svi zaključci koji se donesu u toku radnje.

Zapisnik se vodi u toku obavljanja službene radnje. Ako se radnja ne može istog dana završiti, unijet će se svakog dana posebno u isti zapisnik ono što je tog dana urađeno i to će se potpisati. Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez prekida, u zapisniku će se naznačiti da je bilo prekida.

Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim osobama i ostalim osobama koje učestvuju u radnji postupka. Ove osobe imaju pravo da i same pregledaju zapisnik i da stavljaju svoje primjedbe. Na kraju zapisnika navest će se da je zapisnik pročitan i da nisu stavljene nikakve primjedbe, ili ako jesu, ukratko će se upisati sadržaj datih primjedaba. Primjedbe će potpisati osoba koja ih je dala. Zatim se pristupa potpisivanju zapisnika na način to će se prvo potpisati osobe koje su saslušane odnosno davale izjave u postupku. Zapisnik na kraju svojim potpisom ovjerava službena osoba koja je rukovodila radnjom, kao i zapisničar, ako ga je bilo.

Stranka, svjedoci, vještaci i druge osobe koje su saslušane postupku u zapisniku će se potpisati ispod onog dijela zapisnika gdje je upisana njihova izjava. Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome potpisat će osobe koje su suočene.

Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima, a svaki list će na kraju svojim potpisom ovjeriti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka i osoba čija je izjava upisana na kraju lista. Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati ovjeriti.

Ako osoba koja treba da potpiše zapisnik nije pismena, ili ne može da piše, potpisat će ga jedna pismena osoba koja će staviti i svoj potpis. Ovo ne može biti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka, niti zapisničar.

Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kog je potpis uskraćen.

Poseban zapisnik o vijećanju i glasanju kolegijalnih organa. Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Izuzetak postoji ako je u postupku po žalbi odlučeno jednoglasno. Tada se ne mora sastavljati zapisnik, već se može sačiniti službena zabilješka u spisu, koju svojim potpisom ovjerava predsjedavajući kolegijalnog organa.

U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o ličnom sastavu kolegijalnog organa, oznaka predmeta o kome je riječ i kratak sadržaj onoga što je riješeno, kao i odvojena mišljenja ako ih je bilo. Zapisnik potpisuju predsjedavajući i zapisničar.

Kad u upravnom postupku rješava organ zakonodavne ili organ izvršne vlasti, neće se voditi poseban zapisnik o vijećanju glasanju, već će se zaključak donesen u upravnoj stvari unijeti u zapisnik, kao i ostali zaključci tih organa.

Zapisnik o vijećanju i glasanju je povjerljiv spis, kojeg nemaju pravo razgledati ili prepisivati ni stranke ni ostali učesnici postupka. Obično se stavlja u poseban koverat. Koverat može otvoriti i zapisnik razgledati samo drugostepeni organ kada rješava o žalbi. Nakon pregleda drugostepeni organ će zapisnik ponovo staviti u poseban omot, na kome će zabilježiti da je zapisnik pregledan.

Dokazna snaga zapisnika. Ako je zapisnik propisno sastavljen, on je javna isprava i predstavlja potpun dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušana osoba stavila primjedbu da nisu pravilno sastavljeni. Netačnost zapisnika se može dokazivati.

RAZGLEDANJE SPISA I OBAVJEŠTENJE O TOKU POSTUPKA

Svaka stranka ima pravo da razgleda spise predmeta i da o svom trošku prepiše potrebne spise. Spisi se razgledaju i prepisuju pod nadzorom određene službene osobe. Isto pravo ima i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes za to, kao i društvena organizacija i udruženje građana, ako za to postoji opravdan interes.

Ne mogu se razgledati ni prepisivati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja. Drugi spisi koji se vode kao povjerljivi ne mogu se razgledati ni prepisivati ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne stranke ili trećih osoba. Dakle, ako ne postoji ni jedan od navedenih razloga, na razgledanje i prepisivanje moraju se dati i spisi koji se vode kao povjerljivi.

Lica koja imaju pravo da razgledaju i prepisuju spise imaju pravo i da se obavještavaju o toku postupka. Ovo pravo imaju i zainteresirani državni organi.

Lice kome je odbijen zahtjev za razgledanje ili prepisivanje spisa, ili za obavještenje o toku postupka može izjaviti posebnu žalbu. Žalba je dozvoljena i u slučaju kad zaključak nije izdat pismeno, a može se izjaviti odmah po odbijanju.

DOSTAVLJANJE

O DOSTAVLJANJU UOPĆE

Dostavljanje je djelatnost upravnih organa koja se sastoji u predaji službenih spisa (poziva, rješenja, zaključaka i sl) adresatu, tj.licu kome je namijenjeno, te u ovjeravanju te predaje.

NAČIN DOSTAVLJANJA

Dostavljanje se vrši po službenoj dužnosti. Organ čije se pismeno dostavlja stara se o tome da se dostavljanje vrši i to na način koji on odredi i da se o izvršenom dostavljanju sastavi potvrda (dostavnica). Po pravilu se vrši vrši neposrednom predajom pismena osobi kojoj je namijenjeno, preko službene osobe organa ili preko pošte, u zavisnosti od mjesta gdje se adresat nalazi (ako je van sjedišta organa, dostava se vrši poštom ili preko organa općine u kojoj se adresat nalazi).

Samo izuzetno, osoba kojoj se pismeno treba dostaviti može biti pozvana radi prijema i to ako je takva dostava predviđena posebnim propisom ili ako to zahtijeva priroda i značaj pismena koje se treba uručiti.

VRIJEME I MJESTO DOSTAVLJANJA VRIJEME I MJESTO DOSTAVLJANJA

Dostavljanje se po pravilu vrši samo radnim danom, i to danju, u stanu adresata ili poslovnoj prostoriji ili radionici gdje je zaposlen, a advokatu u njegovoj kancelariji.

Adresat kome se dostavljanje vrši ima pravo odbiti prijem ako se dostavljanje vrši mimo mjesta i vremena propisanog u zakonu. Međutim, dostavljanje je valjano bez obzira gdje je i kada učinjeno ako adresat prihvati da primi pismeno. Ako adresat nema navedenih prostorija, dostavljanje mu se može izvršiti gdje god se zatekne.

Putem pošte se dostavljanje može vršiti i nedeljom i praznikom jer se ne može ometati uredno vršenje poštanske službe.

Izuzetno, dostavljanje se iz «osobito važnih razloga» može izvršiti u nedjelju ili drugi neradni dan, ili na dan državnog praznika. Noću se dostavljanje može vršiti samo «ako je to neodložno potrebno».

OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE

Lično dostavljanje, tj.predaja pismena na ruke samom adresatu je redovan način dostavljanja. Međutim, kod ovog načina dostavljanja moguće su određene poteškoće, zbog kojih se u praksi primjenjuje i posredno dostavljanje. Međutim, zakon precizira slučajeve u kojima je obavezno izvršiti lično dostavljanje. To su slijedeći slučajevi:

- kad je lično dostavljanje određeno zakonom ili drugim propisom;

- kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati;

- kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje.

Kad se adresat ne zatekne zatekne u stanu, odnosno na radnom mjestu, dostavljač će mu kod odraslog člana porodice, susjeda ili radnog kolege ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude u svom stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena. Ako i poslije toga ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje treba izvršiti, dostavljač će pismeno dati nadležnom organu općine na čijem se području nalazi boravište adresata, ili pošti u mjestu njegovog boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana adresata dostavljač će pribiti pismeno saopštenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopštenju i na samom pismenu koje se trebalo dostaviti, dostavljač će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopštenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Ovim se dostavljanje smatra izvršenim, s tim što oštećenje ili uništenje saopštenja izvršeno nakon pribijanja na vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja. Organ koji je naredio dostavljanje obavještava se da je dostavljanje izvršeno na ovakav način.

POSREDNO DOSTAVLJANJE

Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njegovog domaćinstva. Ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se može predati susjedu, ako on na to pristane.

Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno. Dostavljanje advokatu može se izvršiti i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskoj kancelariji.

Dostavljanje se ne može se izvršiti osobi koja u istom postupku učestvuje sa suprotnim interesom.

Ako se utvrdi da je adresat odsutan i da mu neka od navedenih osoba ne može pismeno na vrijeme predati, pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna osoba nalazi. Ako je boravište osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti pored istraživanja, ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnika i njemu će predati pismeno.

POSEBNI SLUČAJEVI DOSTAVLJANJA

Posebni slučajevi dostavljanja su:

1. dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku;

2. dostavljanje punomoćniku za primanje pismena;

3. dostavljanje organima vlasti, preduzećima (društvima), ustanovama i drugim pravnim osobama;

4. dostavljanje ostalim osobama (fizička i pravna lica u inostranstvu, međunarodne organizacije, lica koja uživaju diplomatski imunitet, državljani BiH u inostranstvu, vojna lica, pripadnici policije, zaposleni u saobraćaju, lica lišena slobode);

5. dostavljanje javnim saopštenjem.

Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku. Dostavljanje zakonskom zastupniku vrši se kao i dostavljanje adresatu.

Kod dostavljanja punomoćniku treba paziti na obim ovlaštenja u punomoći. Ako punomoćnik ima ovlaštenja koja se odnose na cio postupak, on može primati sva pismena, te se dostavljanje i vrši njemu. Ako je punomoć ograničena samo na određene procesne radnje, dostavljanje se vrši samo stranci.

Ako više stranaka u istom predmetu imaju zajedničkog zakonskog zastupnika ili punomoćnika, njemu se vrši dostavljanje za sve te stranke. Ako stranka ima više punomoćnika, dostavljanje je dovoljno izvršiti samo jednom od njih.

Dostavljanje punomoćniku za primanje pismena. ZUP predviđa mogućnost postojanja posebnog punomoćnika koji ima ovlaštenje samo da za stranku prima pismena. To je tzv. punomoćnik za primanje pismena. Kad stranka pismeno o tome obavijesti organ koji vodi postupak, taj organ je obavezan sva dostavljanja vršiti ovom punomoćniku.

Dužnost postavljanja punomoćnika za primanje pismena postoji:

1. kad službena osoba koja vodi postupak naredi stranci koja živi u FBiH da postavi punomoćnika za primanje pismena u mjestu gdje je locirano sjedište organa – službena osoba ovo može narediti ako bi neposredno dostavljanje stranci, punomoćniku ili zakonskom zastupniku znatno odugovlačilo postupak;

2. kad službena osoba koja vodi postupak pozove stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalazi u inostranstvu a nemaju punomoćnika u FBiH da u određenom roku postave punomoćnika za primanje pismena;

3. kad više stranaka u postupku zajednički učestvuju sa istovjetnim zahtjevima, a nemaju zajedničkog punomoćnika.

U posljednjem slučaju, dok ne prijave zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, za takvog punomoćnika će se smatrati ona stranka između njih koja je na prvom zajedničkom podnesku prva potpisana ili označena. Ako se na takav način ne može odrediti punomoćnik, službena osoba koja vodi postupak može odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka. Ako je broj stranaka velik ili su iz raznih mjesta, mogu stranke prijaviti, a i sama službena osoba može odrediti i više takvih punomoćnika i označiti koju će od stranaka svaki od njih zastupati.

Dostavljanje organima vlasti, poduzećima društvima), ustanovama i drugim pravnim osobama vrši se predajom pismena službenoj osobi odnosno osobi određenoj za primanje pismena, tih organa odnosno pravnih osoba, ako za pojedine slučajeve nije drukčije propisano.

Ako u postupku učestvuju poslovne jedinice, naselja, grupe osoba i dr. (koje nemaju svojstvo pravnog lica) dostavljanje se vrši predajom pismena osobi koju su oni odredili za primanje pismena

Ako dostavljač tokom radnog vremena ne nađe osobu određenu za primanje pismena, predaju može izvršiti bilo kojem zaposleniku u tom organu odnosno pravnoj osobi, koji se zatekne u njihovim prostorijama.

Dostavljanje pismena ostalim osobama.

Fizičkim i pravnim osobama u inozemstvu, stranim državama, međunarodnim organizacijama i osobama u Federaciji koje uživaju diplomatski imunitet, dostavljanje pismena se obavlja preko organa uprave nadležnog za vanjske poslove BiH, ako međunarodnim ugovorima nije drugačije određeno.

Državljanima Federacije koji se nalaze u inozemstvu, dostavljanje izvoda iz matičnih knjiga, svjedodžaba, diploma, uvjerenja, potvrda i drugih pismena izdatih na zahtjev stranke, može se obavljati neposredno. Dostavljanje ovih i drugih pismena može se obavljati i preko DKP BiH u inozemstvu.

Vojnim osobama, pripadnicima policije, osobama zaposlenim u kopnenom, riječnom, pomorskom i zračnom saobraćaju, dostavljanje pismena se može vršiti i preko njihove komande, odnosno organa ili pravne osobe u kojima su zaposleni.

Osobama koje su lišene slobode dostavljanje pismena se vrši preko uprave ustanove u kojoj se nalaze.

Dostavljanje javnim saopštenjem. Ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti, dostavljanje pismena će se izvršiti javnim saopštenjem na oglasnoj tabli organa koji je izdao pismeno (npr. pozivanje lica određenog godišta da se prijave na vojnu evidenciju, poziv poreskim obveznicima da podnesu poreske prijave i sl). Smatra se da je svakom licu na koje se odnosi dostavljanje izvršeno 15 dana od dana kad je saopštenje istaknuto na oglasnoj tabli. Organ koji je pismeno izdao može odrediti i duži rok (ali ne i kraći). Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ može objaviti saopštenje u novinama, odnosno drugim sredstvima javnog informiranja ili na drugi uobičajeni način.

Odbijanje prijema pismena

U slučaju odbijanja prijema1 pismena dostavljač će: - pismeno ostaviti u stanu ili na radnom mjestu osobe kojoj je pismeno namijenjeno, ili će pismeno

pribiti na vrata stana ili prostorije gdje je ta osoba zaposlena;- na dostavnici zabilježiti datum, sat i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno ostavio.

Ovim se smatra da je dostavljanje izvršeno, a dostavnica u kojoj su navedeni propisani podaci je punovažan dokaz.

Promjena stana - dostavljanje pribijanjem na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak

Ako u toku postupka stranka ili njen zakonski zastupnik promijene prebivalište ili stan, dužni su o tome odmah obavijestiti organ koji vodi postupak. Ako oni to ne učine, dostavljač je dužan istražiti gdje su se odselili. Ako dostavljač ne može saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da se sva dalja dostavljanja pismena za tu stranku vrše pribijanjem na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak. Dostavljanje se smatra izvršenim po isteku 15 dana od dana pribijanja pismena na oglasnoj tabli.

Ako svoje prebivalište u toku postupka promijeni punomoćnik, odnosno punomoćnik za primanje pismena, a o tome ne obavijesti organ koji vodi postupak, dostavljanje će se vršiti kao da punomoćnik nije ni postavljen, tj. samoj stranci.

DOSTAVNICA

Dostavnica je povrda o izvršenom dostavljanju. Bitni elementi dostavnice su: oznaka pismena na koje se dostavnica odnosi, potpis primaoca, potpis dostavljača i datum prijema pismena od strane primaoca.

Do nepotpisivanja dostavnice može doći u 2 slučaja:

1. kad je primalac nepismen ili ne može da se potpiše - dostavljač će na dostavnici naznačiti njegovo ime i datum predaje i stavit će napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.

2. kad primalac odbije potpisati dostavnicu - dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima datum predaje. Time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

1 Od strane adresata, člana porodice, radnog kolege, osobe zaposlene u advokatskoj kancelariji itd

Činjenica da je primalac odbio potpisati dostavnicu ne može mu koristiti, jer se dostavljanje smatra izvršenim time što je dostavljač na dostavnici zabilježio datum predaje i da je primalac odbio potpisati dostavnicu mada je pismeno primio.

Ako je dostavljanje izvršeno posrednom predajom, dostavljač će na dostavnici naznačiti lice kome je predaja izvršena, kao i odnos tog lica prema adresatu (npr. član porodice, susjed, namještenik i sl).

GREŠKE U DOSTAVLJANJU

Greška u dostavljanju nema uticaja na pravilnost samog pismena, već može imati dejstvo samo na djelovanje akta prema strankama, odnosno prema rokovima i procesnim radnjama koje se nadovezuju na dostavljanje. U pogledu dejstva dostavljanja odlučna je činjenica kad je adresat stvarno dobio pismeno, a ne da li u dostavljanju postoji greška ili ne. U slučaju nestanka dostavnice, izvršeno dostavljanje pismena može se dokazivati i drugim sredstvima što se utvrđuje u postupku.

ROKOVI

POJAM I VRSTE ROKOVA

Rok je vremenski razmak u kome treba da se izvrši određena radnja u postupku. ZUP razlikuje 2 vrste rokova: zakonske i službeno određene rokove. Zakonske rokove određuje sam Zakon ili drugi propis, a službeno određene rokove određuje voditelj postupka prema okolnostima konkretnog slučaja. Zakonski rokovi se načelno ne mogu produžavati, osim ako je takva mogućnost u pojedinim slučajevima izričito predviđena samim Zakonom. Službeno određeni rokovi se načelno mogu produžavati, osim ako je izričito propisano drugačije. Rok se produžava na molbu zainteresirane osobe. Molba se podnosi prije isteka roka ili tri dana po isteku roka ako postoje opravdani razlozi za produženje. O tome se sačinjava službena zabilješka u spisu.

Osim podjele za zakonske i službeno određene, te produžive i neprodužive rokovi se mogu podijeliti i na stroge (prekluzivne) i instruktivne. Prekluzivni su rokovi čije propuštanje za posljedicu ima isključenje (prekluziju) od procesne radnje koja je vezana za takav rok. Instruktivni rokovi služe samo kao opomena ili pouka da se procesna radnja u određenom roku izvrši. Prema tome, ova procesna radnja se valjano može izvršiti i po isteku roka (npr.rok za izdavanje rješenja napismeno kad je prije doneseno usmeno rješenje).

RAČUNANJE ROKOVA

Rokovi se određuju na dane, mjesece i godine. Kod rokova koji se računaju na dane, za početak roka se uzima prvi naredni dan nakon dana dostave ili saopštenja, odnosno nakon događaja od kojeg se računa trajanje roka.

Rok koji se računa po mjesecima, odnosno po godinama završava se istekom onog dana koji po svom kalendarskom datumu odgovara danu kad je rok počeo da teče. Ako u posljednjem mjesecu roka nema odgovarajućeg kalendarskog datuma, rok ističe posljednjeg dana u posljednjem mjesecu roka. Npr. dvomjesečni rok za donošenje rješenja koji je počeo teći 19.avgusta, završava se 19.oktobra, isti rok koji je počeo teći 31.12, završava se 28.02. naredne godine (ili 29.02. ako je prestupna godina), jednogodišnji rok koji je počeo 24.05. završava se 24.05. naredne godine itd.

Svršetak roka može se označiti i izvjesnim kalendarskim datumom, ako rok određuje službeno lice.

Nedjeljni dani i dani državnih praznika se uračunavaju u trajanje roka, odnosno u početak i tok rokova. Npr, ako je rješenje dostavljeno u subotu, nedjelja je prvi dan roka koji se računa. Međutim, ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika, ili u neki drugi dan kad organ kod koga se radnja postupka ima poduzeti ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana.

ODRŽAVANJE ROKOVA ZA PREDAJU PODNESAKA

Podnesak se smatra predatim u roku ako je prije isteka roka stigao organu kome je trebalo da se preda. To znači da podnesak mora stići najkasnije do kraja radnog vremena posljednjeg dana roka. Pritom je relevantno radno vrijeme određeno općim propisom za rad državnih organa, a ne vrijeme koje je sam organ odredio za prijem stranaka i podnesaka.

Međutim, ako je stranka relativno daleko od organa kome je podnesak upućen, zakon predviđa određene olakšice. Naime, ako je podnesak upućen poštom preporučeno ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se danom predaje organu kome je upućen. Izuzetak od ovog pravila je slučaj kad organ odredi datum rasprave o podnesku i naredi stranci da podnesak preda do toga dana. U tom slučaju podnesak mora biti primljen kod nadležnog organa do dana kad će se o njemu raspravljati, tj. nije dovoljno da do tog dana bude samo upućen organu putem pošte.

Za osobe koje se nalaze u VF, dan predaje podneska vojnoj jedinici, ustanovi ili štabu smatra se danom predaje organu kome je upućen. Slično važi i za osobe lišene slobode, koje podnesak predaju upravi ustanove u kojoj se nalaze. POSLJEDICE PROPUŠTANJA ROKOVA

Redovna posljedica propuštanja izvršenja procesne radnje u određenom roku jeste isključenje (prekluzija) stranke od vršenja te radnje. Međutim, ima rokova koji su prekluzivni i za organ, npr. objektivni rok od 5 godina za obnovu postupka.

Najčešći slučajevi prekluzije su propuštanje roka za povrat u pređašnje stanje, roka za žalbu i roka za obnovu postupka.

POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

POJAM I RAZLOZI POVRATA U PREĐAŠNJE STANJE

Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) je vanredno pravno sredstvo kojim se otklanjaju nepovoljne posljedice nastale za stranku usljed propuštanja radnje postupka bez njene krivice. Npr. ako stranka nije u zakonskom roku uložila žalbu protiv prvostepenog rješenja, pa zbog toga njen predmet ne može biti iznesen na rješavanje drugostepenom organu.

Opće pretpostavke za povrat u pređašnje stanje su:

a) opravdano propuštanje;

b) nemogućnost da stranka drugim putem izvrši procesnu radnju koju je propustila izvršiti u roku;

c) da je prijedlog za povrat u pređašnje stanje stavljen u propisanom roku.

Stranci će se dozvoliti povrat u pređašnje stanje i ako je ona iz neznanja ili očiglednom omaškom podnesak pravovremeno poslala poštom ili neposredno predala nenadležnom organu. Isto tako, povrat će se dozvoliti i u slučaju kad je stranka očiglednom omaškom prekoračila rok, ali je podnesak ipak

primljen od nadležnog organa najkasnije tri dana nakon isteka roka, ako bi stranka zbog zakašnjenja izgubila neko pravo.

ZUP ne propisuje kriterij za ocjenu opravdanosti razloga za povrat u pređašnje stanje, već je to prepušteno ocjeni organa u svakom konkretnom slučaju. U svakom slučaju, stranka je u prijedlogu dužna predočiti okolnosti zbog kojih je došlo do propuštanja radnje i te okolnosti učiniti barem vjerovatnim.

Dakle, razlozi propuštanja se ne moraju dokazivati, ali se moraju učiniti bar vjerovatnim, odnosno ne može se prepustiti volji stranaka da bez opravdanog razloga nameću organu vršenje novih radnji u postupku. Osim toga, izričito je propisano da se prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne može zasnivati na okolnosti koju je organ već ranije ocijenio nedovoljnom za produženje roka ili odgađanje rasprave.

Rok za podnošenje prijedloga je 8 dana od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje. Ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, rok se računa od dana kad je stranka to saznala (subjektivni rok), ali se nakon isteka 3 mjeseca od dana propuštanja povrat u pređašnje stanje ne može tražiti (objektivni rok).

Također se ne može tražiti povrat zbog propuštanja roka za traženje povrata, tj. nije dozvoljen povrat povrata (restitutio restitutionis non datur).

POSTUPAK PO TRAŽENJU POVRATA U PREĐAŠNJE STANJE

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. Ako stranka povrat traži zbog toga što je propustila da podnese neki podnesak, onda se taj podnesak prilaže prijedlogu. Stranka u prijedlogu predočava okolnosti zbog kojih je došlo do propuštanja radnje i te okolnosti je dužna učiniti barem vjerovatnim.

Ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate, nadležni organ može u dvostranačkim stvarima odlučiti o prijedlogu i bez izjašnjenja protivne stranke. Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat u pređašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je povrat dozvoljen po prijedlogu koji je nepravovremeno podnesen ili je nedopušten. Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat u pređašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ.

DEJSTVO DOZVOLE POVRATA U PREĐAŠNJE STANJE

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ nadležan za odlučivanje o prijedlogu može privremeno prekinuti postupak do konačnosti zaključka kojim se rješava o povratu u pređašnje stanje. ZUP ne određuje u kojim slučajevima će se postupak privremeno prekinuti, ali će se to svakako desiti kad je dovoljno vjerovatno da će prijedlog za povrat uspjeti ili ako se prekidanjem postupka čini manja šteta suprotnoj stranci nego što bi se nastavkom postupka učinila šteta predlagaču povrata.

Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi sa propuštanjem. Ukidaju se i pravosnažna rješenja, koja su možda čak i izvršena. U zaključku kojim se prijedlog uvažava mora se navesti koje se sve radnje, zaključci i rješenja ukidaju.

ODRŽAVANJE REDA

MJERE OPOMINJANJA I UDALJENJA

Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je da se stara o održavanju reda pri radu. Pod tim se prvenstveno podrazumijeva održavanje uslova za nesmetan rad i održavanje ozbiljnosti u radu. S tim ciljem službena osoba je ovlaštena da opominje osobe koje smetaju rad organa, udalji i novčano kazni te osobe. Osim toga, zakon izričito propisuje da osoba koja prisustvuje nekoj radnji postupka ne smije nositi oružje ili opasno oruđe. Izuzetak su radnici policije ako su službeno prisutni u cilju održavanja reda.

Voditelj postupka ovlašten je udaljiti osobu koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka ili neće da odloži oružje odnosno oruđe. Ukoliko se radi o osobi koja učestvuje u postupku, njeno udaljenje može uslijediti tek nakon što je prethodno bila opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. Ako u takvom slučaju bude udaljena stranka koja nema punomoćnika, ili punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, voditelj postupka će pozvati osobu koja se udaljava da postavi punomoćnika, a ako ona to ne učini, voditelj postupka može odgoditi radnju na njen trošak ili joj sam postaviti punomoćnika. Ovakav punomoćnik može zastupati samo u onoj radnji postupka s koje je stranka udaljena.

O udaljenju se donosi zaključak. Mjera udaljenja odmah je izvršna. Protiv zaključka kojim se udaljava stranka u postupku koja nema punomoćnika ili punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, može se izjaviti posebna žalba. (čl.108 st.3)

KAŽNJAVANJE ZBOG NARUŠAVANJA REDA

Za teže narušavanje reda ili krupniju neprijatnost, pojedinac može pored udaljenja biti kažnjen i novačnom kaznom do 50KM. Ova kazna ne isključuje krivičnu ili disciplinsku odgovornost, niti se od nje izuzimaju radnici MUP-a ili vojna lica. Kaznu izriče službena osoba koja rukovodi radnjom u postupku.

Novčanom kaznom u istom iznosu može se kazniti i osoba koja sadržajem svog podneska grubo povrijedi običaje ponašanja prema organu ili službenoj osobi koja vodi postupak. Pod ovim se podrazumijevaju uvredljivi izrazi, kao i potcjenjivanje organa odnosno službenog lica koje vodi postupak. Kazna se može izreći samo prema potpisniku podneska. Izriče je organ koji vodi postupak.

Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba, koja ne odlaže izvršenje kazne.

TROŠKOVI UPRAVNOG POSTUPKA

POJAM I VRSTE TROŠKOVA

Troškovi u upravnom postupku su opći i posebni. Opći troškovi su izdaci koji su posljedica same činjenice postojanja i funkcionisanja organa. Prema tome, u ove troškove spadaju svi novčani izdaci nužni za smještaj, inventar, osvjetljenje, grijanje, čišćenje, kancelarijski i drugi materijal, kao i lični izdaci za službenike organa. ZUP ne razmatra ove troškove, jer se oni finansiraju iz budžeta, i samo djelomično iz taksi koje stranke plaćaju za određene usluge.

Posebni troškovi su izdaci koji nastaju provođenjem upravnog postupka po određenoj upravnoj stvari. Tu spadaju takse na podneske, priloge, rješenja itd, izdaci za svjedoke i vještake, tumače, uviđaj, oglasi u službenim listovima, troškovi pravnog zastupanja, putni troškovi službenih lica te troškovi koje su imale stranke ili punomoćnici zbog ličnog dolaska pred organ koji vodi postupak.

SNOŠENJE TROŠKOVA POSTUPKA

ZUP postavlja 3 kriterija u pogledu odlučivanja o dužnosti snošenja troškova u postupku. Ti kriteriji su:

1. Kriterij uspjeha u postupku;

2. Kriterij krivice;

3. Kriterij koristi od vođenja postupka.

Po kriteriju uspjeha u postupku za troškove odgovara stranka na čiju štetu je postupak okončan, ako je u postupku učestvovalo 2 ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima (kontradiktorne upravne stvari). Ova stranka dužna je naknaditi samo tzv.opravdane troškove. O opravdanosti i visini troškova odlučuje organ koji rješava upravnu stvar. Opravdan trošak se u cjelosti naknađuje samo ako je protivna stranka u cjelosti uspjela sa svojim zahtjevom. Ako je suprotna stranka samo djelomično uspjela sa svojim zahtjevom, troškovi se naknađuju srazmjerno tom dijelu.

Troškovi za pravno zastupanje suprotnoj stranci se naknađuju samo ako je to zastupanje bilo nužno i opravdano. To će biti u slučaju kad bi se zbog složenosti stvari, a s obzirom na svoje sposobnosti, stranka teško mogla snalaziti sama, tj. bez punomoćnika.

Dužnost naknade ne postoji za troškove izazvane obiješću suprotne stranke. Naprotiv, troškove izazvane obiješću snosi stranka koja ih je na takav način izazvala, bez obzira na čiju štetu je postupak okončan.

Po kriteriju uspjeha u postupku rješava se i pitanje naknade troškova u slučaju kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti na inicijativu nekog lica, a postupak je okončan nepovoljno po njega. Ako je ovakav postupak pokrenut po službenoj dužnosti ili u općem interesu, a nisu ga svojim ponašanjem izazvali stranka ili neko drugo lice u postupku, troškove će snositi sam organ koji je pokrenuo postupak.

Po kriteriju krivice za nastanak troškova, svaki učesnik u postupku, neovisno od njegove uloge, dužan je snositi sve troškove koje u postupku uzrokuje svojom krivicom ili obiješću. Kao krivica bi se moglo uzeti svako zakonom zabranjeno činjenje ili propuštanje koje je prouzrokovalo troškove. Pod obiješću se podrazumijevaju sasvim neopravdani zahtjevi ili prijedlozi da se u postupku izvrše takve radnje za koje onaj ko ih predlaže zna da ne mogu doprinijeti postupku, već služe samo za ometanje i odugovlačenje.

S obzirom na navedeno, kao krivica bi se imao uzeti neopravdani izostanak pozvanog lica, odbijanje svjedoka da svjedoči, izostanak vještaka ili njegovo odbijanje da vještači, odbijajne stranke udaljene zbog narušavanja reda ili nepristojnosti da postavi svog punomoćnika, nedolazak stranke na usmenu raspravu što je dovelo do odlaganja rasprave.

Po kriteriju koristi od vođenja postupka sve troškove u jednostranačkim stvarima snosi stranka na čiji zahtjev i u čijem interesu se postupak vodi. Ako se stvar završi poravnanjem, svaka stranka snosi svoje troškove postupka ukoliko se stranke drugačije ne sporazumiju.

Troškove postupka koje prouzrokuje izvršenje rješenja ili zaključka snosi izvršenik, tj. osoba protiv koje se izvršenje vrši. Ako se ovi troškovi ne mogu naplatiti od izvršenika, snosiće ih stranka po čijem prijedlogu je sprovedeno izvršenje (tj. stranka u čiju korist se postupak vodi).

Svjedoci, vještaci, tumači i službena lica kao učesnici u postupku imaju pravo naknade:

- troškova putovanja;

- izdataka izazvanih bavljenjem u mjestu;

- izgubljene zarade ukoliko bi im zarada za izgubljeno vrijeme bila uskraćena.

Osim toga, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu za svoj rad. Pravo na naknadu imaju ne samo svjedoci koje je pozvao organ, već i svjedoci koje je dovela stranka. Sve naknade i nagrade svjedocima, vještacima, tumačima i službenim licima isplaćuje organ koji vodi postupak, a on vrši naplatu ovih izdataka od lica koje je dužno da snosi troškove postupka.

OSIGURANJE NAPLATE TROŠKOVA

Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a sa sigurnošću se može predviđati da će nastati posebni izdaci u gotovom novcu, može se od stranke tražiti da ona unaprijed položi iznos koji je potreban za pokriće troškova. O tome organ donosi formalan zaključak. Ako stranka ne položi naloženi iznos (u blagajni), organ može odustati od izvođenja dokaza koje je trebalo izvesti, ili može obustaviti sam postupak. Međutim, ako javni interes zahtijeva nastavak postupka, postupak će biti nastavljen bez obzira da li je stranka položila iznos ili ne.

POSTAVLJANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU TROŠKOVA I ZA NAGRADU

O naknadi troškova strankama, naknadama svjedocima, vještacima i tumačima, kao i posebnim nagradama vještacima i tumačima, organ rješava samo na zahtjev ovih lica, koji mora biti postavljen na vrijeme. Zahtjev za naknadu troškova stranka mora staviti prije donošenja rješenja kojim se rješava upravna stvar, tako da organ koji vodi postupak može o tom zahtjevu odlučiti u rješenju. Svjedoci, vještaci i tumači su dužni zahtjev za naknadu odnosno nagradu postaviti pri svom učešću u postupku (saslušanju, tumačenju-prevođenju, vještačenju). U protivnom gube to pravo. Službena osoba koja vodi postupak dužna je na ovo upozoriti stranku, svjedoka, vještaka ili tumača (prevodioca).

ODREĐIVANJE TROŠKOVA POSTUPKA I UTVRĐIVANJE NAKNADE I NAGRADE

Naknade i nagrade isplaćuje organ koji vodi postupak. Svjedoci, vještaci i tumači nemaju nikakvog neposrednog odnosa prema strankama u pogledu naknade i nagrade. Obzirom da spadaju u posebne troškove postupka, naknade i nagrade se snose po naprijed iznesenim kriterijima.

Iznos naknada i nagrada utvrđuje organ koji vodi postupak posebnim zaključkom. Zaključkom se određuje ko je dužan da taj iznos plati i u kom roku, a plaćanje se vrši organu koji vodi postupak. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna žalba, a zaključak predstavlja osnov za izvršenje, po kome se može ostvariti prinudna naplata.

O tome ko će konačno snositi troškove postupka odlučuje organ koji donosi rješenje o glavnoj upravnoj stvari. Odluka se po pravilu ugrađuje u dispozitiv rješenja o glavnoj stvari, a može se donijeti i u posebnom zaključku. Pritom se za troškove određuje: ko plaća, koliko plaća, kome plaća i u kom roku. Posebno se mora navesti da li će onaj ko snosi troškove morati naknaditi troškove drugoj stranci. Pritom se troškovi mogu razdijeliti na jednake dijelove ili u odgovarajućoj srazmjeri.

OSLOBAĐANJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA

Po prijedlogu stranke koja troškove ne može podnijeti bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice, organ koji vodi postupak može tu stranku osloboditi snošenja troškova. Uslov je da stranka kao dokaz podnese uvjerenje o imovnom stanju koje izdaje nadležni organ. Ovo uvjerenje nema za posljedicu oslobađanje od plaćanja u svakom slučaju, već organ može uzeti u obzir i druge podatke i cijeniti ih po slobodnom uvjerenju. U zavisnosti od ishoda te ocjene, stranci će biti odobreno potpuno ili djelomično oslobađanje od plaćanja troškova. Oslobađanje ne utiče na isplatu naknada i nagrada svjedocima,

vještacima i tumačima. Njih isplaćuje organ koji vodi postupak. U troškove kojih stranka može biti oslobođena ne ulaze i troškovi zastupanja. Oslobođenje od plaćanja troškova isključuje mogućnost da se od stranke zahtijeva obezbjeđenje za pokriće troškova koji mogu nastati u upravnom postupku.

O oslobođenju od plaćanja troškova organ koji vodi postupak nikada ne rješava po službenoj dužnosti, već isključivo po prijedlogu stranke. Zakon ne određuje u kojem trenutku stranka treba podnijeti prijedlog, ali je za stranku bolje da prijedlog podnese što prije jer joj se neće vratiti iznos koji je eventualno platila prije donošenja zaključka o oslobođenju od plaćanja troškova.

Strani državljani oslobodit će se snošenja troškova samo pod uvjetom reciprociteta. U slučaju sumnje o postojanju reciprociteta, objašnjenje daje organ uprave nadležan za vanjske poslove BiH.

Ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bila oslobođena snošenja troškova, organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti zaključak o oslobađanju od snošenja daljih troškova. Ako bi organ naknadno utvrdio da razlozi za oslobađanje od plaćanja uopće nisu ni postojali, stranka bi morala snositi sve dotadašnje, kao i sve buduće troškove.

Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobađanje snošenja troškova, kao i protiv zaključka kojim se dato oslobađanje ukida ili mijenja, stranka može izjaviti posebnu žalbu.

DOKAZIVANJE

O DOKAZU I DOKAZIVANJU UOPĆE

Dokazivanje ili izvođenje dokaza je procesna radnja koja ima za cilj da se službeno lice ubijedi u istinitost činjenice koja je navedena. Dokazivanje činjenica na osnovu kojih se donosi rješenje u upravnom postupku vrši se dokazima ili dokaznim sredstvima. Kao dokazno sredstvo smatra se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su isprave, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i sl.

Dokazna sredstva mogu se podijeliti na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci i vještaci, a stvarna su obavještajni predmeti i predmeti uviđaja.

Dokazni osnov (dokazni razlog) je ono što je napisano u ispravi, nalaz i mišljenje vještaka, iskaz svjedoka, vidljivo stanje predmeta uviđaja i sl. Dakle, to su podaci odnosno činjenice povađene iz dokaznih sredstava koje objašnjavaju predmet dokazivanja i stvaraju uvjerenje o njegovoj istinitosti. Umjesto termina dokazni osnov i dokazni razlog često se koristi i termin dokaz.

Rezultat dokaza je uvjerenje o istinitosti predmeta dokazivanja koje službeno lice stiče ocjenom dokaznih osnova (razloga). Ako službeno lice ne stekne nikakvo mišljenje o istinitosti dokaznog predmeta ili stvori uvjerenje prožeto velikim sumnjama, smatra se da dokaz nije uspio. Uvjerenje je sigurnije što je manje dokaznih sredstava između službenog lica i činjenice koju treba dokazivati. U tom smislu najsigurniji dokaz je uviđaj, jer se njime službeno lice lično uvjerava u postojanje činjenice; svjedok-očevidac je sigurniji od svjedoka koji je od nekoga čuo činjenicu koju treba dokazivati itd.

Pri rješavanju glavne stvari u upravnom postupku, nadležni organ rješenje donosi samo na osnovu činjenica utvrđenih u postupku. Dakle, činjenice moraju biti dokazane ili utvrđene prije nego što organ pristupi primjeni materijalnopravnih propisa. S druge strane, u slučaju vršenja odnosno dopuštanja procesnih radnji, organ postupka neće tražiti potpun dokaz, već samo vjerovatnost da su istinite

činjenice za koje procesna norma veže dopuštenost tih radnji. Izuzetno, kod primjene skraćenog postupka ZUP predviđa 2 slučaja u kojima je rješenje glavne stvari moguće i u slučaju vjerovatnosti (a ne samo utvrđenosti) činjenica. To su slučajevi:

1. kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na osnovu činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti;

2. kad se radi o preduzimanju hitnih, neodložnih mjera u javnom interesu.

Bitni elementi svakog dokazivanja su:

1. lica koja treba da pruže dokaz;

2. činjenice koje treba dokazivati;

3. dokazna sredstva, tj. lica i stvari iz kojih se crpe saznanja i stiču uvjerenja o istinitosti ili neistinitosti neke sporne i pravno relevantne činjenice;

4. dokazni razlozi (izjave svjedoka, vještaka, stranaka, sadržaj isprava, izvjesna svojstva obavještajnih stvari ili predmeta uviđaja) po kojima saznajemo sporne i pravno relevantne činjenice;

5. dokazna snaga pojedinih dokaznih razloga, tj.njihova sposobnost da stvore uvjerenje o istinitosti ili neistinitosti neke sporne i pravno relevantne činjenice.

Faze dokazivanja u upravnom postupku su:

1. predlaganje ili ponuda dokaza;

2. dopuštanje ili odbacivanje ponuđenih dokaza;

3. izvođenje ponuđenih dokaza ili dokaza određenih po službenoj dužnosti;

4. ocjena dokaza.

Izvođenje dokaza se sastoji u tome da se iz dokaznih sredstava povade dokazni razlozi (dokazni osnovi), tj. podaci i činjenice koje nam mogu dati potrebno saznanje, odnosno stvoriti uvjerenje o istinitosti ili neistinitosti pravno relevantnih činjenica.

PREDMET DOKAZIVANJA

Dokazi se po pravilu izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati. Predmet dokazivanja su samo one sporne činjenice koje su neposredno važne za rješavanje nekog upravnog predmeta, tj. pravno relevantne sporne činjenice.

Ponekad se pri izvođenju dokaza može konstatovati da nema dokaznih sredstava potrebnih za neposredno utvrđivanje postojanja ili nepostojanja materijalnopravnih činjenica. U takvom slučaju dokazivanje se vrši posredno, pomoću tzv. Indicija. Indicije su činjenice koje su u kauzalnoj vezi sa materijalnopravnom činjenicom koju treba dokazati (kao uzrok ili posljedica). One ne daju potpun dokaz, već samo izvjestan stepen vjerovatnoće istinitosti ili neistinitosti sporne činjenice.

Postojanje i sadržaj pravnih propisa se ne dokazuje jer se pretpostavlja da ih zna organ koji vodi postupak.

ČINJENICE KOJE NE TREBA DOKAZIVATI

Činjenice koje ne treba dokazivati su: općepoznate ili tzv. notorne činjenice i činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, tj. zakonske pretpostavke o istinitosti činjenica.

ZUP ne propisuje koje činjenice su općepoznate, a pitanje notoriteta je u teoriji sporno. Može se reći da je notorno: ono što svaki odrastao razuman čovjek mora znati iz običnog iskustva, ono što svi stanovnici jedne države, oblasti ili mjesta moraju da znaju, te ono što službeno lice zna po svom službenom radu.

Notornost može biti šira i uža. Šira je u slučaju ako je neka činjenica poznata svakom čovjeku, a uža ako je poznata samo određenom krugu ljudi koji se bave nekim zanimanjem ili žive na nekom području. Npr.nešto može biti vrlo dobro poznato svakom stanovniku Sarajeva, a malo poznato stanovnicima Banjaluke.

Za notornost je odlučujuće to da li su izvjesne činjenice kao notorne poznate službenom licu odnosno organu koji rješava u upravnom postupku. Ako neka činjenica ima karakter notornosti, ali ona kao takva nije poznata voditelju postupka, on može tražiti da se utvrdi njena notornost da bi tako i on sam mogao doći do uvjerenja o karakteru notornosti odnosne činjenice.

Notornost je najjači od svih razloga koji dokazivanje čine nepotrebnim. Stranka u upravnom postupku ne treba da se posebno poziva na notornost, već samo da ističe činjenice koje su opštepoznate, a službena osoba notornost uzima u obzir po službenoj dužnosti. Međutim, dokazivanje će se dopustiti i protiv notornosti ako stranka navede opravdane razloge zbog kojih se osnovanost notornosti dovodi u sumnju.

ČINJENICE ČIJE POSTOJANJE ZAKON PRETPOSTAVLJA (ZAKONSKE PRETPOSTAVKE O ISTINITOSTI ČINJENICA ILI ZAKONSKE PREZUMPCIJE)

Zakonska pretpostavka (praesumptio iuris) je indicija kojoj materijalno pravo daje snagu potpunog dokaza. Npr. po prezumpciji iz Zakona o državljanstvu BiH, dijete nepoznatih roditelja nađeno na teritoriji BiH smatra se državljaninom BiH. Kad postoji zakonska pretpostavka o istinitosti jedne činjenice, organ koji rješava u upravnom postupku će tu činjenicu smatrati istinitom.

Protiv istinitosti zakonskih prezumpcija redovno je dozvoljen dokaz, tj. zakonske prezumpcije su po pravilu oborive (praesumptio iuris tantum). Ako zakon isključuje dokaz protiv zakonske prezumpcije, govorimo o neoborivoj zakonskoj pretpostavci (praesumptio iuris et de iure).

DOKAZ ISPRAVAMA

Isprave su predmeti koji sadržavaju pismom zabilježene činjenice ili događaje. Zavisno od kriterija koji se uzimaju u razmatranje, isprave se dijele na: javne i privatne; dispozitivne ili konstitutivne i dokumentarne ili isprave o svjedočenju, te originalne (izvornike) i prepise (kopije).

Isprave se na javne i i privatne dijele prema tome ko ih je izdao. Javna isprava je isprava koju je u propisanom obliku i granicama svoje nadležnosti izdao organ ili institucija koja ima javna ovlaštenja, a koja može biti prilagođena elektronskoj obradi podataka. Oblik (formu) isprave propisuju pojedini zakoni, uredbe i drugi normativni akti (npr. ZUP propisuje oblik i sastavne dijelove rješenja). Bitni sastojci svake isprave su oznaka organa odnosno organizacije, broj djelovodnog protokola, potpis i službeni pečat.

Isprave izdate od inostranih organa se izjednačavaju sa domaćim javnim ispravama pod slijedećim uslovima:

1. uzajamnost, tj. da država našim ispravama priznaje istu dokaznu snagu;

2. da i u mjestu gdje su izdate važe kao javna isprava;

3. da su propisno ovjerene. Ovjeravanje se sastoji u ovjeri autentičnosti potpisa i pečata na ispravi od strane našeg DKP ili organa uprave nadležnog za vanjske poslove BiH. Isprava će po potrebi biti prevedena, a prijevod mora biti ovjeren od strane postavljenog tumača.

ZUP ne govori posebno o privatnim ispravama, pa ne određuje ni pojam privatne isprave. U pravnoj nauci je pojam privatne isprave najčešće negativno definisan, pa se kaže da su privatne isprave sve one isprave koje nisu javne isprave. Shodno tome, isprave koje ne zadovoljavaju sve elemente naprijed navedene definicije javne isprave.

Dispozitivne ili konstitutivne isprave (instrumenta) su pravni akti kojima se prava zasnivaju, ukidaju, mijenjaju ili prenose. (npr.ugovori, hartije od vrijednosti, sudske presude, upravni akti itd).

Dokumentarne isprave ili isprave o posvjedočenju (dokazne isprave, documenta) svjedoče da se jedan događaj desio. Stvaraju se radi toga da bi se imalo dokazno sredstvo o činjenici iz prošlosti (npr. ljekarsko uvjerenje, priznanica, obveznica, dostavnica itd). ZUP posebnu pažnju posvećuje ovoj vrsti isprava, a pod nazivom “uvjerenja”.

Uvjerenja imaju poseban značaj u upravnom postupku, a najčešće ih izdaju baš organi uprave. Po načinu izdavanja i značaju, odnosno dokaznoj snazi, ZUP razlikuje 2 vrste uvjerenja: uvjerenje o činjenicama o kojima organi koji izdaju uvjerenja vode službenu evidenciju i uvjerenja o činjenicama o kojima organi ne vode službenu evidenciju.

ZUP izričito propisuje da su organi dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, a u skladu sa podacima službene evidencije i takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave. Pod službenom evidencijom se podrazumijevaju evidencije ustanovljene zakonom ili drugim propisom, ili općim aktom institucije koja ima javna ovlaštenja, odnosno drugog pravnog lica i institucije.

Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev po pravilu istog dana kada je zatraženo, a najkasnije u roku od 5 dana, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije određeno drugačije. O eventualnom odbijanju zahtjeva za izdavanje uvjerenja donosi se posebno rješenje. Ako se uvjerenje ne izda u roku od 5 dana ili ako se stranci ne dostavi rješenje o odbijanju zahtjeva, zahtjev se smatra odbijenim. Iste odredbe važe i za eventualne izmjene sadržaja uvjerenja, ako stranka na osnovu dokaza kojima raspolaže smatra da izdato uvjerenje nije u skladu sa podacima iz evidencije.

O činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju, organi i institucije dužni su izdavati uvjerenja samo ako je to zakonom određeno. Uvjerenje se izdaje u roku od 8 dana od dana traženja. O odbijanju zahtjeva donosi se posebno rješenje ili se zahtjev odbija šutnjom uprave. Ovakvo uvjerenje nema značaj javne isprave i ne obavezuje organ koji treba da rješava o stvari. U slučaju da organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju.

Osim naprijed navedenih, kao dokazno sredstvo se mogu pojavljivati i druga uvjerenja čije izdavanje nije zakonska obaveza, niti se o njima vode službene evidencije. Nadležni organi i institucije mogu ih izdati kad ocijene da je zahtjev stranke opravdan i da izdano uvjerenje može služiti kao dokazno sredstvo za ostvarivanje nekog prava ili utvrđivanje neke obaveze u upravnom postupku. Naravno, ova uvjerenja se mogu izdati samo kad je postojanje činjenice navedene u uvjerenju organ koji ga izdaje utvrdio u posebnom postupku ili na osnovu općepoznatih činjenica.

Original ili izvornik isprave potiče neposredno od izdavaoca isprave, tj. onoga ko je ispravu stvorio. Prepisi su sastavljeni od bilo koga i oni samo reproduciraju sadržaj isprave. Mogu biti ovjereni i prosti

prepisi. Dokaznim sredstvom smatraju se i original i prepis. Ako je stranka podnijela ovjeren prepis, službena osoba može tražiti na uvid originalnu ispravu, a ako je podnijela prosti prepis službena osoba je dužna da traži na uvid originalnu ispravu. Službena osoba će staviti zabilješku na prepisu o tome da li je prost prepis vjeran originalu, a original vratiti.

Dokazna snaga javnih isprava

Javna isprava je potpun dokaz. Dokaznu snagu privatne isprave, kao i svih drugih dokaznih sredstava osim javne isprave, po svom slobodnom uvjerenju cijeni organ nadležan za rješenje.

Protivdokaz protiv javne isprave. Zakonska prezumpcija istinitosti isprave ne sprečava organ niti stranke da dokazuju suprotno, tj. da dokazuju da su u takvoj ispravi činjenice neistinito potvrđene, ili da je sama isprava neispravno sastavljena. Ako ima opravdanih razloga da sumnja u autentičnost isprave, organ koji vodi postupak može po službenoj dužnosti zatražiti provjeru od organa ili institucije koja je označena kao izdavalac isprave.

Vanjski nedostaci isprave

Vanjski nedostaci mogu u manjoj ili većoj mjeri uticati na dokaznu vrijednost isprave. Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi vanjski nedostaci, službena osoba koja vodi postupak ocijenit će prema svim okolnostima da li je time i u kojoj mjeri umanjena dokazna vrijednost isprave ili je isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak. Dakle, službeno lice po slobodnom uvjerenju odlučuje kakav uticaj vanjski nedostaci imaju na dokaznu snagu isprave. Zainteresirana osoba ima pravo dokazivati da vanjski nedostaci na ispravi ne znače mnogo (ili ništa) jer su npr. nastali djelovanjem državnog organa ili izdavaoca isprave, ili da su se desili slučajno.

Podnošenje isprave organu nadležnom za vođenje postupka

Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja službena osoba koja vodi postupak. Službena osoba koja vodi postupak može pozvati stranku koja se poziva na kakvu ispravu da je podnese, ako njome raspolaže ili je može pribaviti.

Ako se isprava nalazi kod protivne stranke koja neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj izjasniti. Ako pozvana stranka ne postupi po pozivu, voditelj postupka će s obzirom na sve okolnosti slučaja ocijeniti od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari.

Ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod organa ili institucije koja ima javna ovlaštenja, odnosno druge pravne osobe, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će ovu ispravu po službenoj dužnosti.

Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti. Protiv treće osobe koja bez opravdanog razloga, odbije da pokaže ispravu postupit će se kao protiv onoga koji odbije da svjedoči. Protiv oba ova zaključka treća osoba ima pravo žalbe, koja odlaže izvršenje zaključka.

DOKAZ SVJEDOCIMA

Pojam svjedoka

Svjedoci su fizičke osobe koje pred organom koji vodi postupak saopštavaju svoja zapažanja o činjenicama iz prošlosti. Svjedok može biti svaka osoba koja je bila sposobna da opazi činjenicu o kojoj ima da svjedoči i koja je u stanju da to svoje opažanje saopšti.

Svjedok svjedoči o činjenicama iz prošlosti, jer se o činjenicama iz sadašnjosti vrši uviđaj ili vještačenja. Svjedoci ne daju zaključke niti mišljenja, već samo interpretiraju ono što su svojim čulima opazili.

Shodno tome, svjedok ne može biti samo osoba koja zbog svojih duševnih ili fizičkih mana nije u stanju zapaziti određenu činjenicu ili saopštiti svoje zapažanje. Osim toga, ZUP izričito navodi da svjedok ne može biti osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe. U slučaju sticaja svojstva službenog lica i svjedoka u istoj upravnoj stvari, službeno lice je dužno da se izuzme od rada u tom predmetu.

Dužnost svjedočenja

Svjedočenje je dužnost svih osoba koje žive na teritoriji BiH, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Dužnost svjedočenja obuhvata:

1. Dužnost da svjedok dođe radi svjedočenja na poziv organa koji vodi postupak. Neopravdan izostanak povlači sankciju.

2. Da svjedoči, tj. odgovara na postavljena pitanja, izuzev u slučajevima u kojima je oslobođen te dužnosti, a koji su propisani zakonom.

Uskraćivanje svjedočenja

U upravnom postupku ne postoji opće oslobođenje od dužnosti svjedočenja, već samo oslobođenje od obaveze da svjedok odgovara na pojedina pitanja. Prema Zakonu, svjedok može izjaviti da neće da odgovara:

1. na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju, njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji zaključno sa trećim stepenom, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, zaključno sa drugim stepenom i onda kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili starinika, usvojioca ili usvojenika;

2. na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti, a da ne povrijedi obavezu, da čuva poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili naučnu tajnu;

3. o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku;

4. o onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjedoku, kao vjerskom ispovjedniku.

Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama «kad iznese važne razloge za to». Ako je potrebno, on treba te razloge da učini vjerovatnim, a o važnosti razloga cijeni voditelj postupka.

Poslovni svjedoci ne mogu uskratiti svjedočenje zbog opasnosti od imovinske štete. To su svjedoci koji su bili kao svjedoci prisutni zaključivanju pravnih poslova, koji su pri takvim poslovima učestvovali kao pisari, posrednici ili zastupnici jedne od stranaka. Sva ova lica su dobrovoljnim učešćem u pravnim poslovima preuzeli rizik za eventualnu štetu koja bi za njih mogla uslijediti.

Svjedočenje zbog opasnosti od imovinske štete ne mogu uskratiti ni svjedoci o pitanjima o kojima je svjedok dužan po posebnim propisima podnijeti prijavu ili dati izjavu. Npr. carinski službenici, radnici MUP-a itd.

Saslušanje svjedoka

Saslušanje svjedoka se obavezno vrši na usmenoj raspravi. Ono obuhvata prethodno ispitivanje i saslušanje o samoj stvari.

Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice davanja lažnog iskaza.

Prethodno ispitivanje svjedoka obuhvata tzv.opća pitanja. Od svjedoka se uzimaju opći lični podaci i to slijedećim redoslijedom: ime i prezime, zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine života i bračno stanje.

Ako je po mišljenju službenog lica potrebno, svjedok će biti ispitan i o okolnostima koje se tiču njegove vjerodostojnosti kao svjedoka u predmetu o kom je riječ, a posebno o njegovim srodničkim odnosima prema strankama.

Nakon prethodnog ispitivanja službena osoba je dužna svjedoku ukazati na koja pitanja može uskratiti svjedočenje. Nakon toga se prelazi na saslušanje o samoj stvari.

Saslušanje o samoj stvari vrši se tako što voditelj postupka poziva svjedoka da iznese sve što mu je poznato o predmetu. Nakon toga se svjedoku postavljaju pojedinačna pitanja radi pojašnjenja, upotpunjavanja i provjere njegovog iskaza. Službeno lice svjedoku ne smije postavljati tzv.sugestivna pitanja, tj. pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti, niti kapciozna pitanja kojima je cilj da se svjedok zbuni ili zatraši. Svjedoka uvijek treba pitati otkud mu je poznato ono što svjedoči.

Ako svjedok ne zna jezik na kom se vodi postupak, ispitat će se preko prevodioca. Ako je gluh pitanja će mu se postavljati pismeno, a ako je nijem pozvat će se da pismeno odgovora. Ako se ispitivanje ne može izvršiti na ovaj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.

Pri saslušanju svjedoka službena osoba dužna je strankama dozvoliti da i one postavljaju svjedoku pitanja. Stranke pitanja postavljaju preko službene osobe koja vodi postupak, koja im može dozvoliti i da neposredno postavljaju pitanja svjedoku. Prisustvo stranaka saslušanju svjedoka nije nužno, ali im je voditelj postupka dužan pružiti tu mogućnost.

Saslušani svjedok se ne smije udaljiti bez dozvole voditelja postupka, jer voditelj može odlučiti da se svjedok sasluša ponovo ili da izvrši suočenje saslušanih svjedoka čiji se iskazi ne slažu.

Nakon saslušanja svjedoka, službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok položi zakletvu na svoj iskaz. Zakletva se polaže usmeno. Pismen nijemi svjedok će zakletvu položiti potpisivanjem teksta zakletve, a gluhi će pročitati tekst zakletve. Nepismeni gluhi ili nijemi svjedoci zaklinju se preko tumača.

Svjedok u upravnom postupku nikad ne polaže zakletvu prije datog iskaza (promisorna zakletva) već samo poslije iskaza (asertorna zakletva). Da li će se svjedok zakleti ili ne zavisi od nahođenja službene osobe, ali prijedloge da se svjedoci zakunu mogu stavljati i stranke. Svaki svjedok je po pravilu dužan da se zakune na zahtjev službenog lica, ali zakon ne predviđa sankciju zbog neopravdanog uskraćivanja zakletve, kao što je to slučaj kod odbijanja svjedočenja.

Od obaveze zaklinjanja izuzeti su maloljetnik i svjedok koji zbog nedostatka razuma nije u stanju dovoljno shvatiti značaj zakletve. Službena osoba o tome vodi računa po službenoj dužnosti.

Ocjena dokazne snage iskaza svjedoka

Dokazna snaga svjedokovog iskaza ocjenjuje se po načelu slobodne ocjene dokaza. Ako su iskazi svjedoka protivrječni, a protivrječnost se ne može otkloniti ni suočenjem, službena osoba će uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja i rezultate postupka, pokloniti povjerenje jednom ili drugom iskazu. Ako službena osoba smatra da su iskazi svjedoka za i protiv približno iste vrijednosti, uzeće da dokaz svjedokom nije uspio, te će biti potrebno provesti neko drugo dokazno sredstvo.

Posljedice nedolaska, odnosno odbijanja svjedočenja

Organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i snosi troškove dovođenja:

1. svjedok koji je uredno pozvan, a ne dođe niti opravda izostanak;

2. svjedok koji se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba biti saslušan.

Osim toga, organ može takvog svjedoka kazniti novčano do 50 KM. Novčano se može kazniti i svjedok koji dođe, pa bez opravdanog razloga odbije da svjedoči, pod uslovom da je prethodno upozoren na posljedice odbijanja. Ako i nakon kazne odbije svjedočiti, može se još jednom kazniti do 50KM.

Službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok naknadi troškove koje je prouzrokovao svojim izostankom ili odbijanjem da svjedoči.

Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, službena osoba koja vodi postupak će poništiti zaključak o kazni ili troškovima, a ako naknadno pristane da svjedoči, službena osoba može poništiti zaključak o kazni.

Protiv zaključaka o troškovima ili novčanoj kazni dopuštena je posebna žalba.

DOKAZ VJEŠTACIMA

Vještaci su treća, u upravnom postupku nezainteresirana lica, koja imaju određena stručna znanja za utvrđivanje spornih pravno relevantnih činjenica. Oni izvode dokaz kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke bitne činjenice potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službena osoba koja vodi postupak. Dakle, ukoliko službena osoba i sama raspolaže stručnim znanjem o konkretnoj činjenici, vještačenje nije potrebno.

Razlika između vještaka i svjedoka je u slijedećem:

1. Vještacima je potrebno posebno stručno znanje, a svjedocima po pravilu ne;

2. Svjedok saopštava svoje znanje o prošlim činjenicama ili događajima koje je on saznao slučajno ili iz vlastite pobude. Vještak saopštava svoje znanje o sadašnjim činjenicama, događajima ili stanjima koja je on opažao, proučio i ispitao po nalogu službene osobe;

3. Svjedok je po pravilu nezamjenjiv, te se ne može izuzeti. Vještak može biti zamijenjen drugim vještakom.

Određivanje vještačenja i vještaka

Službeno lice može odrediti vještačenje kad god to smatra potrebnim. Po pravilu se određuje samo jedan, ali se zbog osobenosti slučaja mogu odrediti 2 ili više vještaka. Vještak mora imati stručnu spremu koja je potrebna za konkretan slučaj.

Vještaci se uzimaju prvenstveno između lica koja imaju posebno ovlaštenje za davanje mišljenja o pitanjima odgovarajuće struke. To su po pravilu stalni sudski vještaci. Osoba koja ne može biti svjedok ne može se odrediti ni za vještaka (službena osoba u postupku i osoba koje bi iskazom povrijedila dužnost čuvanja tajne). Svako ko ima potrebnu stručnu spremu mora prihvatiti dužnost vještaka, osim ako ga službena osoba koja vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih razloga, kao što su preopterećenost vještačenjima, drugim poslovima i slično. Oslobađanje od dužnosti vještačenja iz opravdanih razloga može tražiti i rukovodilac organa odnosno pravne osobe gdje je vještak zaposlen.

Vještak može uskratiti vještačenje iz istih razloga iz kojih svjedok svjedočenje, a osobe zaposlene u organu će biti oslobođene dužnosti vještačenja kad je posebnim propisom predviđeno njihovo oslobađanje od te dužnosti.

Izuzeće vještaka

Na izuzimanje vještaka shodno se primjenjuju odredbe koje važe za izuzeće službenih osoba. Izuzeće vještaka može tražiti i stranka, ako učini vjerovatnim okolnosti koje dovode u pitanje njegovo stručno znanje. O izuzeću zaključkom odlučuje službena osoba koja vodi postupak.

Vršenje vještačenja

Prije početka vještačenja, vještaka treba upozoriti da je dužan da predmet vještačenja brižljivo razmotri i u svom nalazu tačno navede što zapazi i nađe, kao i da svoje obrazloženo stručno mišljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke i vještine. Vještačenje se po pravilu vrši na usmenoj raspravi, ali se predmeti mogu vještaku pokazati i ranije, da ih razmotri i da svoj pismeni nalaz i mišljenje saopšti i obrazloži usmeno na raspravi.

Kad vještak izloži svoj nalaz i mišljenje, službena osoba i stranke mu mogu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje daje se pismeno.

Vještak se saslušava slično kao svjedok, s tim što vještak ne polaže zakletvu. Ako je postavljeno više vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati zajednički. Pritom na raspravi može prisustvovati samo jedan od njih. Ako se ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i mišljenje, pa svi moraju prisustvovati raspravi, davati odgovore i objašnjenja.

Ponovno saslušanje vještaka će se izvršiti u slijedećim slučajevima:

- ako nalaz i mišljenje nisu jasni ili potpuni;

- ako se nalazi i mišljenje vještaka bitno razlikuju;

- ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo;

- ako se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja

Ako se ovi nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušanjem, vještačenje će se obnoviti sa istim ili drugim vještacima, a može se zatražiti i mišljenje od neke naučne ili stručne ustanove. Mišljenje naučne ili stručne ustanove tražiće se ako se zbog složenosti slučaja ili zbog potrebe vršenja analize može opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do tačnijeg mišljenja.Sankcije zbog nedolaženja ili zbog odbijanja vještačenja ili nepridržavanja rokova

Vještak se može novčano kazniti do 50 KM i odrediti da snosi troškove nastale izostankom vještačenja u slijedećim slučajevima:

- ako je uredno pozvan, pa izostane bez opravdanja;

- ako dođe ali odbije da vještači;

- ako u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje

Naknadno opravdanje vještaka za izostanak ili nepodnošenje nalaza u ostavljenom roku obavezuje službenu osobu da poništi zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima. Ako vještak naknadno pristane da vještači, službena osoba može poništiti zaključak o novčanoj kazni.

DOKAZ UVIĐAJEM

Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak. Vrši se na prijedlog stranke ili po inicijativi same službene osobe, a o vršenju ili nevršenju uviđaja odlučuje službena osoba.

Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju, a o prisustvu ostalih osoba (vještaka, svjedoka i sl) odlučuje voditelj postupka.

Mjesto vršenja uviđaja zavisi od prirode stvari nad kojom se vrši uviđaj. Ako se stvar bez teškoće može donijeti na mjesto gdje se postupak vodi, izvršiće se na tom mjestu. U suprotnom, uviđaj se vrši na mjestu gdje se stvar nalazi.

Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koja se imaju razgledati, ili gdje se nalaze stvari uviđaja, ili preko kojih je potrebno preći, dužan je dopustiti da se uviđaj izvrši. Ako ne dopusti, prema njemu se mogu primijeniti iste mjere koje se primjenjuju prema svjedoku koji odbije svjedočenje. S druge strane, službena osoba koja rukovodi uviđajem obavezna je paziti da uviđaj ne bude zloupotrijebljen i da ne bude povrijeđena ničija poslovna, profesionalna, naučna ili umjetnička tajna.

Šteta koja je nanesena prilikom obavljanja uviđaja spada u troškove postupka i naknađuje se vlasniku ili držaocu. O tome donosi zaključak službena osoba koja vodi postupak, a protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

DOKAZ USMENOM IZJAVOM STRANKE

Usmeni iskaz stranke dolazi u obzir kao supsidijarno dokazno sredstvo, koje se ne može koristiti kad ima drugih dokaznih sredstava. Prema ZUP-u, usmeno data izjava stranke se može uzeti kao dokazno sredstvo u slijedećim slučajevima:

- ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz

- ako se takva činjenica ne može utvrditi na podlozi drugih dokaznih sredstava;

- u stvarima malog značaja ili ako bi pribavljanjem drugih dokaza bilo otežano ostvarivanje prava stranke, posebno ako bi se određena činjenica imala utvrđivati saslušanjem svjedoka koji živi u mjestu udaljenom od sjedišta organa;

- u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Prije uzimanja izjave stranke službena osoba koja vodi postupak dužna je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave. Izjava se unosi u zapisnik, a njena vjerodostojnost cijeni se po načelu slobodne ocjene dokaza.

U upravnom postupku redovno postoji samo jedna stranka. Ako se radi o dvostranačkim upravnim stvarima, po pravilu treba pribaviti iskaz od obiju stranaka. Međutim, službena osoba može odrediti i da se sasluša samo jedna stranka ako druga ne može biti saslušana o toj činjenici jer o njoj nema saznanja, kad je neopravdano izostala sa rasprave, ili kad uskraćuje iskaz. TUMAČI I PREVODIOCI

Tumač je osoba koja se određuje radi sporazumjevanja sa učesnikom u postupku koji je gluh ili nijem, a čije se saslušanje ne može izvršiti pismenim putem. Ako u postupku učestvuje osoba koja ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak, određuje joj se prevodilac. Na tumače i prevodioce shodno se primjenjuju odredbe koje se odnose na vještake.

OBEZBJEĐENJE DOKAZA

U procesnom smislu obezbjeđenje dokaza predstavlja izvođenje dokaza prije vremena u kome bi se dokaz inače izvodio u redovnom postupku dokazivanja, a zbog toga što postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano. Npr. ako se svjedok priprema za odlazak u inostranstvo na duže vrijeme, zainteresirana osoba može zatražiti saslušanje tog svjedoka bez obzira na to da li je upravni postupak već započet ili ne.

Obezbjeđenje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke, odnosno osobe koja ima pravni interes, a mora mu prethoditi zaključak kojim se odobrava obezbjeđenje dokaza. Ako je postupak već pokrenut, taj zaključak donosi organ koji vodi postupak, a ako nije, nadležan je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na čijem području borave osobe koje treba saslušati.

Zahtjev za obezbjeđenje dokaza treba biti obrazložen do izvjesnog stepena vjerovatnosti, a mora sadržavati i navode iz kojih će biti vidljiv opravdan interes osobe koja traži obezbjeđenje dokaza. Iz zahtjeva mora biti vidljivo i da će dokaz biti upotrijebljen u upravnom, a ne u sudskom postupku. Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je žalba, koja ne prekida tok postupka.

PRVOSTEPENI POSTUPAK

POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA

Pokretanje postupka

Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke. Dakle, važi oficijelno i privatno načelo. Moguća je i kombinacija oficijelne i stranačke maksime u slučaju kad je postupak pokrenut po zahtjevu stranke, stranka u toku postupka odustane od zahtjeva, ali organ ocijeni da je postupak potrebno nastaviti radi zaštite javnog interesa. Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti:

1. kad to određuje zakon ili na zakonu zasnovan propis;

2. kad utvrdi ili sazna da radi zaštite javnog interesa treba pokrenuti upravni postupak.

U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev. Ako po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka povodom zahtjeva stranke, nadležni organ će donijeti zaključak kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Upravni postupak uvijek počinje radnjom organa. Eventualni zahtjev stranke samo predstavlja dužnost za organa da započne postupak, ali ga sam zahtjev ne započinje. Postupak je pokrenut tek kad je nadležni organ izvršio bilo koju radnju radi vođenja postupka.

Spajanje stvari u jedan postupak

Spajanje stvari u jedan postupak zahtijeva načelo ekonomičnosti postupka. Uslovi pod kojima se može pokrenuti i voditi jedan postupak u slučaju kad se radi o pravima ili obavezama više stranaka su:

1. da se prava ili obaveze svih stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju;

2. da se zasnivaju na istom pravnom osnovu;

3. da je organ koji vodi postupak stvarno nadležan u pogledu svih predmeta.

Pod istim uvjetima, jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva.

O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će donijeti poseban zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

Ako se radi o bitno istom zahtjevu prema većem broju lica koja organu nisu poznata ili se ne mogu odrediti, a koja u postupku imaju položaj stranaka, nadležni organ može pokrenuti postupak putem javnog saopštenja.

Ako se spajanjem stvari vodi jedan postupak ili kad je postupak pokrenut javnim saopštenjem, svaka stranka istupa u postupku samostalno. U zaključcima kojima se u takvom postupku poduzimaju izvjesne mjere prema strankama, mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka. Izuzetak postoji ako je riječ o strankama koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim zahtjevima, ili ako je drugačije propisano zakonom.

Izmjena zahtjeva

Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom stepenu svoj zahtjev proširiti ili izmijeniti, bez obzira na to da li se prošireni ili izmjenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu. Uslov je da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju. Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, o tome donosi zaključak protiv kojeg je dozvoljena žalba.

Odustanak od zahtjeva

Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka. Ako je postupak bio pokrenut po zahtjevu stranke, organ koji vodi postupak donijet će zaključak o obustavi postupka. O tome se mora obavijestiti protivna stranka, ako ona postoji. Organ je obavezan produžiti vođenje postupka ako to zahtijeva protivna stranka, ili ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu.

Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ ga može obustaviti. Međutim, ako bi postupak u istoj stvari mogao biti pokrenut i po zahtjevu stranke, organ je na zahtjev stranke dužan nastaviti postupak.

Stranka od zahtjeva odustaje podnošenjem pismene izjave ili davanjem izjave usmeno na zapisnik organu koji vodi postupak. Odustanak se može opozvati sve dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavi postupka i ne dostavi ga stranci. Pojedina radnja ili propuštanje stranke ne može se smatrati njenim odustajanjem od zahtjeva, osim u slučajevima ako je to zakonom izričito određeno.

Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije donošenja prvostepenog rješenja, a prije isteka roka za žalbu, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje, pod uslovom da je tim rješenjem bio pozitivno ili djelomično pozitivno riješen zahtjev stranke. Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije izjavljene žalbe, a prije nego što joj je dostavljeno rješenje povodom žalbe, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim je zahtjev stranke bio usvojen, bilo u cijelosti ili djelomično.

Ako posebnim propisom nije drugačije određeno, stranka koja je odustala od zahtjeva dužna je da snosi sve troškove koji su nastali do obustavljanja postupka.

Poravnanje

Poravnanje dolazi u obzir samo ako u postupku učestvuju dvije ili više stranka sa suprotnim zahtjevima. Službena osoba je dužna tokom cijelog postupka nastojati da se stranke poravnaju, potpuno ili bar u pojedinim spornim tačkama. U slučaju djelomičnog poravnanja dalji postupak se ograničava samo na preostali sporni dio.

Zakonski uslovi za poravnanje, na koje službena osoba pazi po službenoj dužnosti su:

- mora biti uvijek jasno i određeno;

- ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala niti pravnog interesa trećih osoba.

Poravnanje daje osnov za okončanje postupka. Obustava postupka na osnovu poravnanja se vrši formalnim zaključkom upravnog organa, koji se donosi nakon što je poravnanje među strankama uneseno u zapisnik i potpisano od strane stranaka. Ako taj zaključak nije u skladu sa zaključenim poravnanjem, dopuštena je posebna žalba.

ISPITNI POSTUPAK

Nakon pokretanja upravnog postupka slijedi ispitni postupak koji traje sve do donošenja rješenja o upravnoj stvari. Cilj ispitnog postupka je utvrđivanje svih činjenica i okolnosti koje su značajne za rješavanje stvari. U ispitnom postupku se strankama omogućava da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, a posebno da iznose i dokazuju činjenice i okolnosti koje treba da služe kao podloga za rješenje.

Službena osoba koja vodi postupak može u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ranije u postupku nisu bile iznesene ili još nisu utvrđene. Zakon određuje da se moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za rješenje. Službena osoba koja vodi postupak će po službenoj dužnosti narediti izvođenje svakog dokaza koji smatra potrebnim radi razjašnjenja stvari.

Među načelima ispitnog postupka treba istaći načelo arbitrarnosti koje znači da organ koji vodi ispitni postupak po službenoj dužnosti određuje tok i obim ispitnog postupka. On po svom slobodnom uvjerenju određuje šta će i kojim redom ispitivati. Arbitrarnost organa ograničena je pravilima postupka, a organ mora stalno imati u vidu i da cio ispitni postupak bude što cjelishodniji, jednostavniji, jeftiniji i brži.

Službena osoba dužna je da po potrebi upozori stranku na njena prava u postupku i da joj ukazuje na pravne posljedice njenih radnji ili propuštanja u postupku.

Činjenično stanje na kom zasniva svoj zahtjev, stranka je dužna da iznese tačno, istinito i određeno. Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, ona će svoj zahtjev postaviti u podnesku.

Ako nije riječ o općepoznatim činjenicama, stranka je dužna da za svoje navode ponudi dokaze i da ih po mogućnosti podnese. Ako stranka tako ne postupi službena osoba ne može odbaciti njen zahtjev, već je dužna da je pozove da ponudi dokaze. Ako stranka to ne učini ni u naknadno određenom roku, službena osoba je dužna nastaviti postupak i riješiti upravnu stvar prema materijalnom propisu. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak.

Tokom postupka stranka izjavu po pravilu daje usmeno, a može je dati i pismeno. Ako se radi o složenoj stvari ili kad su potrebna opširnija stručna objašnjenja, službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da podnese pismenu izjavu, određujući joj dovoljan rok za to. U takvom slučaju i sama stranka ima pravo da traži da joj se dopusti davanje pismene izjave. Ako je stranci naloženo ili dopušteno da podnese pismenu izjavu, ne može joj se usljed toga oduzeti pravo da svoju izjavu da usmeno.

Ispitni postupak provodi se kao skraćeni ispitni postupak ili kao posebni ispitni postupak.

Skraćeni postupak

Suština skraćenog postupka je u tome što se o stvari rješava bez obavljanja posebnih radnji postupka (saslušanje stranaka, svjedoka, vještačenja, usmene rasprave).

Po skraćenom postupku se stvar može riješiti u slijedećim slučajevima:

1. ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na podlozi kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na podlozi općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;

2. ako se stanje stvari može utvrditi na podlozi službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa;

3. u slučaju kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju, ali su činjenice ili okolnosti učinjene vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti;

4. kad je riječ o poduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgađati, a činjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrđene ili bar učinjene vjerovatnim.

Poseban ispitni postupak

Provodi se kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

Tok ispitnog postupka određuje službena osoba, pridržavajući se odredaba ZUP i propisa koji se odnose na stvar o kojoj se rješava. Službena osoba određuje koje će se radnje u postupku izvršiti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje; određuje redoslijed i rokove vršenja pojedinih radnji, ako rokovi nisu propisani zakonom; određuje usmene rasprave i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njihovo održavanje; odlučuje koji će se dokazi izvesti i kojim dokaznim sredstvima, te odlučuje o svim prijedlozima i izjavama.

Također, službena osoba odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cio predmet.

Stranka tokom postupka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Svoje tvrdnje može dopunjavati i objašnjavati sve do

donošenja rješenja. Ako to učini nakon usmene rasprave, dužna je navesti razloge zbog kojih to nije učinila na raspravi.

Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci:

- da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima;

- da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom neposredno;

- da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni.

Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje.

Usmena rasprava

Usmenu raspravu službena osoba može odrediti u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari i to na vlastitu inicijativu ili na prijedlog stranke. Usmena rasprava se obavezno određuje u 2 slučaja:

1. u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima;

2. ako se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

Usmena rasprava je javna, što znači da mogu prisustvovati lica koja ne učestvuju u postupku. Izuzetno, službena osoba može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio u slijedećim slučajevima:

1. ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti,

2. ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave,

3. ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj porodici,

4. ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umjetničku tajnu.

Prijedlog za isključenje javnosti može staviti i zainteresirana osoba. O isključenju javnosti se donosi zaključak koji mora biti obrazložen i javno objavljen. Isključenje se ne odnosi na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače. Osim toga, voditelj postupka može dozvoliti da usmenoj raspravi sa koje je isključena javnost prisustvuju pojedine službene osobe, naučni i javni radnici, ako je to od interesa za njihovu službu odnosno naučni rad. Voditelj postupka ih je dužan upozoriti na obavezu čuvanja tajnosti onoga što na raspravi budu saznale. Javnost se ne može isključiti pri saopštavanju rješenja.

Organ koji vodi postupak dužan je poduzimati sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja, a po mogućnosti i bez prekidanja i odlaganja. Istovremeno, pozvanim osobama mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu. Po pravilu je rok 8 dana od dostavljanja poziva do dana rasprave.

Ponekad se usmena rasprava mora i javno objaviti. Prema Zakonu, organ koji vodi postupak je dužan da javno objavi određivanje usmene rasprave:

kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti;

kad postoji vjerovatnoća da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu pojavile kao stranke;

kad to nalažu drugi slični razlozi.

Javna objava treba da sadrži sve podatke iz pojedinačnog poziva, kao i poziv da raspravu dođe svako ko smatra da se stvar tiče njegovih pravno štićenih interesa.

Po pravilu se usmena rasprava održava u sjedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviđaj u mjestu van sjedišta organa, usmena rasprava se može održati na mjestu uviđaja. Organ koji vodi postupak može za usmenu raspravu odrediti i drugo mjesto kad je to potrebno zbog znatnog smanjenja troškova, temeljnijeg, bržeg ili jednostavnijeg raspravljanja stvari.

Tok usmene rasprave. Na početku usmene rasprave službena osoba utvrđuje prisustvo pozvanih. Za odsutna lica provjerava da li su im pozivi uredno dostavljeni. Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja vodi postupak odgađa raspravu, osim u slučaju kad je rasprava na vrijeme javno objavljena.

Ako na usmenu raspravu ne dođe uredno pozvana stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, a iz cjelokupnog stanja stvari se može pretpostaviti da je stranka povukla zahtjev, voditelj postupka će postupak obustaviti zaključkom protiv kojeg je dozvoljena žalba.

Ako se ne može pretpostaviti da je stranka sama povukla zahtjev ili ako bi se postupak u javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, službena osoba će provesti raspravu bez te osobe ili će odgoditi raspravu. Isti postupak je i u slučaju izostanka stranke protiv koje se vodi postupak.

Ako tokom rasprave prisutna stranka ne stavi primjedbu na rad i pored upozorenja na posljedice, smatraće se da nema primjedbi. Eventualnu kasniju primjedbu organ koji rješava o stvari će cijeniti, pod uslovom da ona može imati uticaja na rješavanje stvari i da nije data sa ciljem odugovlačenja postupka. Isto važi i za odsutnu stranku koja je pozvana javnim saopštenjem.

Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovo određivati usmena rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o izvedenim dokazima izjasni.

Prethodno pitanje

Prethodno ili prejudiciono pitanje je pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a od čijeg prethodnog rješenja zavisi i rješenje glavnog pitanja o kome se vodi upravni postupak.

Prethodno pitanje spada u nadležnost suda ili nekog drugog organa. Ako organ koji vodi postupak naiđe na prethodno pitanje on može sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. Neka pitanja organ koji vodi postupak ne smije rješavati kao prethodna pitanja. To su slučajevi kad se prethodno pitanje odnosi na: postojanje krivičnog djela, postojanje braka, utvrđivanje očinstva i u drugim slučajevima kad je to zakonom određeno. Međutim, ako se prethodno pitanje odnosi na krivično djelo, a nema mogućnosti za krivično gonjenje, organ koji vodi postupak će raspraviti i to pitanje.

Prethodno pitanje riješeno od strane organa koji vodi upravni postupak ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje raspravljeno. Raspravljeno prethodno pitanje uzima se samo kao dio činjeničnog stanja stvari, jer je ono raspravljeno a ne riješeno. Zbog toga ono dobiva mjesto u obrazloženju, a ne u dispozitivu glavnog rješenja. Shodno tome, ako nadležni organ ovo pitanje kasnije kao glavno riješi bitno drugačije, to će predstavljati razlog za obnovu upravnog postupka.

Ako voditelj postupka ne uzme u raspravu prethodno pitanje, a postupak za njegovo rješenje se pokreće samo po službenoj dužnosti, voditelj će od nadležnog organa zatražiti da pokrene postupak po prethodnom pitanju.

Ako se postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće povodom zahtjeva stranke, voditelj upravnog postupka može zaključkom naložiti stranci da zatraži od nadležnog organa pokretanje postupka. U takvom slučaju stranka je to obavezna učiniti u datom roku i o podnesenom traženju podnijeti dokaz voditelju upravnog postupka. Ako stranka taj dokaz ne podnese u određenom roku, smatra se da je odustala od svog zahtjeva i upravni postupak se obustavlja.

Ako je u dvostranačkoj upravnoj stvari naloženo protivnoj stranci da pokrene prethodno pitanje, pa ona to ne učini, organ će nastaviti postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje. Očigledan je cilj da se u takvom slučaju zaštiti interes stranke koja je podnijela zahtjev.

Prekinuti postupak nastavlja se nakon što postane konačno rješenje koje nadležni organ donese u postupku o prethodnom pitanju.

RJEŠENJE

Organ koji donosi rješenje

Rješenje donosi stvarno i mjesno nadležan organ, a na osnovu činjenica utvrđenih u postupku. Po pravilu je to inokosni organ, a ako rješava kolegijalni organ, mora biti prisutno više od polovine članova organa. Rješenje se donosi većinom glasova prisutnih članova, ako zakonom ili drugim propisima nije određeno da to bude naročita većina.

Ako u skladu sa propisima o istoj stvari rješavaju dva ili više organa, svaki od njih je dužan da riješi o toj stvari. Oni će se sporazumjeti ko će od izdati rješenje stranci. U tom rješenju mora biti naveden i akt drugog organa, odnosno svih organa koji učestvuju u donošenju rješenja.

Ako rješenje donosi jedan organ u saglasnosti sa drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja rješenje i šalje ga sa spisima predmeta na saglasnost drugom organu. Drugi organ može saglasnost dati potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao saglasnost, a smatra se aktom organa koji ga je donio. Isto važi i za slučaj kad se rješenje donosi uz potvrdu ili odobrenje drugog organa.

Kad je zakonom ili drugim propisom određeno da je nadležni organ dužan da prije donošenja rješenja pribavi mišljenje drugog organa, rješenje se može donijeti samo poslije pribavljenog mišljenja.

Zakonski rok za davanje saglasnosti, mišljenja, potvrde ili odobrenja drugog organa je 15 dana od dana kada je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen drugi rok. Ako organ u tom roku ne izda svoj akt i ne dostavi ga organu koji donosi rješenje, smatra se da je dao saglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje. Ako ne da nikakvo izjašnjenje, nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljene saglasnosti ili mišljenja, odnosno potvrde ili odobrenja, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.Ako službena osoba koja je vodila postupak nije ovlaštena da donosi rješenje, dužna je da podnese nacrt rješenja organu koji rješenje donosi. Nacrt sadrži sve elemente rješenja, a posebno činjenično i pravno obrazloženje. Službena osoba ga sačinjava na način na koji ona smatra da treba riješiti upravnu stvar i potpisuje, primajući na taj način odgovornost za tačnost činjenica navedenih u rješenju

Potpisivanje rješenja

Rješenje potpisuje službena osoba koja ga donosi. Rješenje kolegijalnog organa potpisuje predsjedavajući. Kad je kolegijalni organ donio potpuno rješenje, strankama se izdaje ovjeren prepis rješenja. Ako je kolegijalni organ stvar riješio zaključkom, u skladu sa tim zaključkom se izrađuje rješenje. Ovjeren prepis takvog rješenja izdaje se strankama.

Rok za izdavanje rješenja

Kad se postupak pokreće po zahtjevu stranke, odnosno po službenoj dužnosti u interesu stranke, a prije rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr), nadležni organ je dužan rješenje donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana predaje zahtjeva, odnosno pokretanja postupka po službenoj dužnosti. Kraći rok može se odrediti posebnim propisom.

U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti u interesu stranke, rok za donošenje rješenja je 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

Kad se rješenje donosi u skraćenom postupku, rok za rješavanje zahtjeva stranke je 15 dana.

Ako nadležni organ ne ispoštuje rokove za dostavu rješenja stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu drugostepenom organu kao da je zahtjev odbijen.

Oblik i sastavni dijelovi rješenja

Svako rješenje doneseno u upravnom postupku se po pravilu mora kao takvo i označiti. Izuzetno se posebnim propisima može predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv (npr.dozvola, ovlaštenje, naređenje i sl). Po pravilu se donosi pismeno. Usmeno rješenje se može izdati u zakonom predviđenim slučajevima, s tim što je organ obavezan u roku od 8 dana izdati i pismeno rješenje2.

Pismeno rješenje obavezno sadrži: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i pečat organa. U slučajevima predviđenim zakonom ili na osnovu zakona donesenim propisom, rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa, može da sadrži faksimil ovlaštene službene osobe.

Uvod rješenja sadrži:

1. naziv organa koji donosi rješenje;

2. propis o nadležnosti tog organa;

3. ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima;

4. kratko označenje predmeta postupka.

Osim toga, u uvodu se navodi ako su rješenje donijela dva ili više organa, ili je doneseno uz suglasnost, potvrdu, odobrenje ili po pribavljenom mišljenju drugog organa. Ako je stvar riješio kolegijalni organ, u uvodu se označava dan sjednice kolegijalnog organa na kojoj je stvar riješena. Ako se rješenje donosi po službenoj dužnosti, to se takođe navodi u uvodu rješenja.

Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno. On mora biti kratak i konkretan. Ako je potrebno može se podijeliti u više tačaka. U dispozitivu se navodi i iznos troškova postupka, ko ih je dužan platiti, kome i u kojem roku. Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se o njima donijeti poseban zaključak.

2 u ZUP-u se ne navodi da je za izdavanje pismenog rješenja potreban zahtjev stranke, kako je navedeno u knjizi.

Ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok za izvršenje te radnje. Kad je potrebno, u dispozitivu se navodi i uslov. Ako je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to također mora biti navedeno u dispozitivu.

Obrazloženje rješenja sadrži:

1. kratko izlaganje zahtjeva stranaka;

2. izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje;

3. razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza;

4. razloge zbog kojih nije uvažen neki od zahtjeva stranaka;

5. razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na rješenje kakvo je dato u dispozitivu;

6. pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar.

Ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.

Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je da u obrazloženju navede i propis u kojem je predviđeno rješavanje po slobodnoj ocjeni i da izloži razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio. Ovi se razlozi ne moraju navesti ako je to zakonom ili drugim propisom izričito predviđeno, a radi zaštite javnog interesa. U takvom slučaju se u obrazloženju navodi propis po kome je organ ovlašten da ne navodi razloge kojima se rukovodio pri donošenju rješenja.

U nekim slučajevima obrazloženje rješenja može biti dato u vrlo skraćenom vidu, ili čak izostati, a bez opasnosti po interese stranke i načelo zakonitosti. To su slijedeći slučajevi:

1. Rješenje sa skraćenim obrazloženjem moguće je donijeti u jednostavnim stvarima u kojima učestvuje samo jedna stranka, kao i u jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava. Obrazloženje takvog rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na temelju kojih je stvar riješena. U ovakvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu.

2. Rješenje u obliku službene zabilješke u spisu. U stvarima manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke, a ne dira se u javni interes niti interes druge osobe, rješenje se može sastojati samo od dispozitiva u obliku službene zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očigledni i ako nije drugačije propisano. Takvo rješenje se po pravilu stranci saopštava usmeno. Napismeno joj se mora izdati ako ona to traži. Ovo rješenje ne sadrži obrazloženje, osim ako je ono po prirodi stvari potrebno, a može se izdati i na propisanom obrascu.

Uputstvom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.

Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputstvu se navodi naziv organa kome se žalba izjavljuje, naziv organa kome se, u kom roku i s kolikom taksom žalba predaje, s tim da se navede i da se žalba može izjaviti i na zapisnik kod organa koji je donio rješenje.

Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu se navodi naziv i sjedište suda kom se tužba podnosi, u kom roku i s kolikom taksom, a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kome se može obratiti i u kom roku.

Ako je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po tom uputstvu ili po važećim propisima (ako ih poznaje). Ako postupi po pogrešnom uputstvu, zbog toga ne može imati štetnih posljedica. Ako u rješenju nije dato nikakvo, ili je dato nepotpuno uputstvo, stranka može postupiti po važećim propisima, a može u roku od 8 dana tražiti dopunu rješenja. U takvom slučaju rok za žalbu, odnosno sudsku tužbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.

Ako je stranka pogrešno upućena da se protiv rješenja ne može uložiti žalba ili da se protiv njega može odmah pokrenuti upravni spor, a protiv rješenja je moguće izjaviti žalbu, rok za takvu žalbu teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena. Naravno, ovo važi ako stranka već prije toga nije podnijela žalbu nadležnom organu.

Ako je stranka pogrešno upućena da se protiv rješenja može žaliti, pa je žalbu izjavila i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog spora, rok za pokretanje upravnog spora joj teče od dana dostavljanja rješenja kojim joj je žalba odbačena kao nedopuštena (ako stranka prije toga već nije pokrenula pravni spor).

Usmeno rješenje. Kad je riječ o poduzimanju iznimno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine, nadležni organ, odnosno ovlaštena službena osoba nadležnog organa može donijeti rješenje i usmeno i narediti njegovo izvršenje bez odgađanja, s tim što je dužan donijeti pismeno rješenje najkasnije u roku od osam dana od dana donošenja usmenog rješenja. Sadržaj pismenog rješenja mora odgovarati sadržaju usmenog rješenja.

Zajedničko rješenje. Ako se stvar tiče većeg broja određenih osoba, za sve njih se može donijeti jedno rješenje. Sve osobe moraju biti imenovane u dispozitivu, u obrazloženju moraju biti izloženi razlozi koji se odnose na svaku od njih, a rješenje se mora dostaviti svakoj od tih osoba, osim ako u slučaju kad imaju zajedničkog punomoćnika.

Generalno rješenje (generalni upravni akt) donosi se za više osoba koje nisu poimenično određene. Ovo rješenje mora sadržavati podatke iz kojih se lako može utvrditi na koje se osobe odnosi (npr. stanovnici ili vlasnici imanja u određenoj ulici ili stranci iz jedne zgrade i sl).

Djelimično, dopunsko i privremeno rješenje

Djelimično rješenje je rješenje u samo nekim tačkama upravne stvari. Donosi se kad se takav način rješavanja ocijeni svrsishodnim i kad su samo neke tačke dozrele za rješavanje. U pogledu pravnih lijekova i izvršenja, djelimično rješenje ima isti status kao i samostalno, tj. potpuno rješenje.

Organ je dužan jednim rješenjem odlučiti o svim pitanjima koja su bila predmet upravnog postupka. Međutim, kad propusti da riješi stvar u cjelini, stranka može protiv takvog rješenja izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor. Međutim, jednostavnije rješenje je da organ po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti donese dopunsko rješenje kojim će riješiti preostala pitanja. Dok je u slučaju djelomičnog rješenja organ namjerno odložio rješavanje o nekim tačkama koje nisu dozrele za rješavanje, dopunsko rješenje se donosi zbog nehotičnog propusta organa da riješi sva pitanja. Donoseći rješenje organ je mislio da donosi potpuno rješenje, a u stvari je donio djelomično rješenje.

Dopunsko rješenje neće zahtijevati ponovno provođenje ispitnog postupka, ako su sve pravno relevantne činjenice već razjašnjene u ranijem postupku. U suprotnom slučaju ispitni postupak se mora provesti.

Zakon ne određuje rok za traženje, odnosno donošenje dopunskog rješenja, te u tom smislu nema vremenskog ograničenja. Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog stranke za dopunskim rješenjem dozvoljena je posebna žalba. Ako je predmet već dovoljno raspravljen dopunsko rješenje može se donijeti bez ponovnog provođenja ispitnog postupka. U pogledu pravnih lijekova i izvršenja dopunsko rješenje se smatra samostalnim rješenjem.

Privremeno rješenje je rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja i odnosi kad se to ocijeni potrebnim na osnovu okolnosti slučaja. Donosi se na osnovu podataka koji postoje u trenutku njegovog donošenja, a u takvom rješenju se mora izričito naznačiti da je privremeno. U pogledu izvršenja i pravnih lijekova smatra se kao samostalno rješenje. Privremeno rješenje doneseno u toku postupka se ukida rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka.

Donošenje privremenog rješenja po prijedlogu stranke nadležni organ može uvjetovati davanjem osiguranja za štetu koja bi mogla nastati za protivnu stranku usljed izvršenja tog rješenja, u slučaju da osnovni zahtjev predlagača ne bude uvažen.

Ispravljanje grešaka u rješenju

Organ koji je donio rješenje, odnosno službena osoba koja je potpisala ili izdala rješenje, može u svako doba ispraviti faktičke greške u rješenju, tj. greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prepisima. Ispravka proizvodi pravno dejstvo od dana od kad pravno dejstvo proizvodi rješenje koje se ispravlja.

O ispravci se donosi poseban zaključak koji se prilaže izvorniku rješenja i čini njegov sastavi dio. Zaključak potpisuje službena osoba koja je potpisala rješenje, a obavezno sadrži broj i datum rješenja koje se ispravlja. Ovjeren prepis zaključka dostavlja se strankama kojima je dostavljeno i rješenje.

Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija prijedlog za ispravljanje, dopuštena je posebna žalba.

ZAKLJUČAK

Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka. To su pitanja za koja je donošenje zaključka predviđeno zakonom, kao i druga pitanja u vezi provođenja postupka koja se ne rješavaju rješenjem. Po pravilu ga donosi službena osoba koja obavlja onu radnju postupka pri kojoj se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka.

Ako se zaključkom nalaže izvršenje neke radnje, odrediće se i rok u kome se ta radnja ima izvršiti.

Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisu i priopćava zainteresiranim osobama usmeno, a napismeno se izdaje kada se protiv zaključka može izjaviti posebna žalba, ili kad se može odmah tražiti izvršenje zaključka. Pismeni zaključak sadrži uvod, dispozitiv, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku.

Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to izričito predviđeno zakonom. Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba protiv rješenja. Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu zainteresirane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba protiv zaključka ovim zakonom isključena. Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je drugačije određeno zakonom ili samim zaključkom.

ŽALBENI POSTUPAK

POJAM ŽALBE

U upravnom postupku žalba je jedino redovno pravno sredstvo protiv nezakonitog i nepravilnog rješenja donesenog u prvom stepenu, kojim nezadovoljna stranka od organa uprave neposredno višeg stepena traži da to rješenje poništi ili izmijeni.

Za mogućnost izjavljivanja žalbe u upravnom postupku postoje 3 uslova:1. da postoji prvostepeno rješenje – izuzetak je šutnja uprave, koja se izjednačava sa negativnim

rješenjem;2. da postoji drugostepeni organ;3. da pravo žalbe nije zakonom izričito izuzeto.

Žalba je propisno izjavljena ako ispunjava ove uvjete: da je izjavljena od strane ovlaštenog lica a protiv prvostepenog rješenja, da žalba u konkretnom slučaju nije zakonom isključena, te da je blagovremenaDOPUŠTENOST ŽALBE

Opće pravilo je da stranka ima pravo žalbe protiv svakog prvostepenog rješenja, a da žalba protiv rješenja donesenog u drugom stepenu nije dopuštena. Izuzetno, žalba nije dopuštena protiv rješenja koja u prvom stepenu donose domovi Parlamenta FBiH, kantonalne skupštine, gradska i općinska vijeća, kao i Vlada FBiH. Protiv takvih rješenja se može neposredno pokrenuti upravni spor. S druge strane, ZUP izričito propisuje da žalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostepenih rješenja u kojima je zakonom isključen upravni spor.

Pravo na žalbu protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist pojedinaca ili pravne osobe, a na štetu javnog interesa, imaju tužilac, pravobranilac i drugi organi, ako su zakonom ovlašteni.

Pravo žalbe protiv prvostupanjskih rješenja federalnih organa uprave i federalnih ustanova, uređuje se federalnim zakonom iz odgovarajuće upravne oblasti.

ROK ZA ŽALBU

Opći zakonski rok za žalbu je 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Zakonom se mogu propisati posebni rokovi. Prvi dan roka je naredni dan nakon izvršenog dostavljanja, tj. sam dan dostavljanja se ne uračunava u rok.

U slučaju šutnje uprave, žalba ne može biti neblagovremena, odnosno preuranjena jer se rok za žalbu uvijek računa od dana dostavljanja. U slučaju šutnje uprave, dostavljanja nije ni moglo biti jer rješenje uopće nije doneseno, što znači da rok za žalbu nije ni mogao početi da teče.

PREDAVANJE ŽALBE

Žalba se predaje izjavljuje drugostepenom, a predaje prvostepenom organu. Predaje se neposredno ili se šalje poštom ili telegrafski. Telefonom se ne može predati žalba. Usmena predaja žalbe vrši se na zapisnik.

Ako je žalba predana ili poslana direktno drugostepenom organu, on je dužan da je odmah proslijedi prvostepenom organu. Bitno je naglasiti da se žalba direktno predata drugostepenom organu u pogledu roka smatra kao da je predata prvostepenom organu.

ŽALILAC U UPRAVNOM POSTUPKU

Žalbu može izjaviti stranka, javni tužilac, pravobranilac i drugi zakonom ovlašteni organ. Ako usljed greške prvostepenog organa u postupku nije pružena mogućnost da učestvuje neko pravno zainteresirano lice, to lice može izjaviti žalbu protiv donesenog rješenja jer se ono po zakonu smatra strankom. Dakle, odlučna je zainteresiranost lica za učešće u određenoj upravnoj stvari, a ne njegovo faktičko učešće u prvostepenom postupku.

Lice koje je u postupku učestvovalo kao svjedok, vještak ili tumač može izjaviti žalbu na rješenje, ali samo u pogledu odluke o naknadi troškova, odnosno nagradi.

Tužilac, pravobranilac i drugi organi mogu izjavljivati žalbu kad su za to ovlašteni zakonom i to protiv rješenja kojima je povrijeđen zakon u korist stranke, a na štetu javnog interesa. Dakle, ZUP im ne daje opće ovlaštenje za izjavljivanje žalbe u upravnom postupku.

SADRŽAJ ŽALBE

U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, označavajući naziv organa koji ga je donio, broj i datum rješenja. Žalba se ne mora posebno obrazlagati, već je dovoljno da žalilac izloži u kojem pogledu je nezadovoljan rješenjem. Naravno, u interesu žalioca je da žalbu i obrazloži, ali ako obrazloženja nema, žalba se ne može smatrati neurednom. Podnesak koji sadrži žalbu se čak ne mora ni označiti kao žalba.

U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, uz obrazloženje zašto nisu izneseni u prvostepenom postupku. Ako su iznesene nove činjenice i dokazi, a u postupku učestvuju 2 ili više stranaka sa suprotnim interesima, žalba se predaje u onoliko kopija koliko ima stranaka. U tom slučaju organ svakoj od njih dostavlja kopiju žalbe i ostavlja rok za izjašnjavanje o novim činjenicama i dokazima. Rok ne može biti kraći od 8, ni duži od 15 dana.

Ako stranka u žalbi postavi nov zahtjev, koji nije bio stavljen u prvostepenom postupku, drugostepeni organ ne bi mogao o njemu rješavati jer bi to predstavljalo povredu stvarne nadležnosti prvostepenog organa.

NADLEŽNOST ZA RJEŠAVANJE O ŽALBI

Nadležnost za rješavanje o žalbi zavisi od toga ko je donio rješenje u prvom stepenu i na osnovu kojeg propisa. S tim u vezi, za žalbe po rješenjima koja su u prvom stepenu donesena od strane općinskih organa važe slijedeća pravila:

Ako je u prvostepenom postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi u drugom stepenu rješava općinski organ određen statutom, odnosno propisom općinskog vijeća. Ista pravila su i kad je u pitanju grad.

Ako je rješavano na osnovu kantonalnog zakona ili drugog propisa, po žalbi rješava nadležni kantonalni organ iz odgovarajuće upravne oblasti, ako kantonalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa.

Ako je rješavano na osnovu federalnog zakona ili drugog propisa, po žalbi rješava nadležni federalni organ iz odgovarajuće upravne oblasti, ako Federalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa.

Kad su u pitanju kantonalni organi uprave i kantonalne ustanove kao prvostepeni organi, važe slijedeća pravila:

O žalbi protiv rješenja kantonalne uprave odnosno kantonalne ustanove u sastavu kantonalnog organa uprave, rješava kantonalni organ uprave u čijem se sastavu nalazi ta uprava odnosno ustanova.

O žalbi protiv prvostupanjskih rješenja organizacionih jedinica kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova koje su osnovane van sjedišta organa i ustanove, rješava kantonalni organ, odnosno ustanova kojoj pripada ta organizacijska jedinica.

O žalbi protiv rješenja koja su kantonalni organi odnosno ustanove donijeli na osnovu zakona i drugih propisa kantona, rješava nadležni organ određen zakonom kantona.

O žalbi protiv rješenja donesenih na osnovu federalnih zakona i drugih propisa, rješava nadležni federalni organ uprave odnosno federalna ustanova iz odgovarajuće upravne oblasti.

Pri odlučivanju o žalbama protiv federalnih organa uprave, odnosno federalnih ustanova važe slijedeća pravila:

Ako je rješenje u prvom stepenu donijela federalna uprava odnosno ustanova u sastavu federalnog organa uprave, o žalbi rješava federalni organ u čijem je sastavu ta uprava odnosno ustanova. Analogno pravilo važi i za prvostepena rješenja koja donose organizacijske jedinice organa i ustanova koje su osnovane izvan sjedišta organa odnosno ustanove.

O žalbi protiv prvostepenih rješenja federalnih organa uprave i federalne ustanove, rješava federalni organ određen federalnim zakonom.

O žalbi protiv prvostepenog rješenja koje donosi institucija koja ima javna ovlaštenja, preduzeće (društvo), ustanova ili druga pravna osoba, rješava organ određen njihovim statutom odnosno drugim općim aktom, ako zakonom nije drugačije propisano. Ako takav organ nije određen, o žalbi rješava organ uprave nadležan za odgovarajuću upravnu oblast.

Nadležnost za rješavanje o žalbi protiv kompleksnog rješenja, tj. protiv rješenja pri čijem su donošenju sarađivala 2 ili više organa, zavisi od oblika saradnje i od toga koji organi su učestvovali pri donošenju prvostepenog rješenja. S obzirom na to, ZUP drugostepenu nadležnost određuje na slijedeći način:

1. Ako su kompleksno rješenje donijela zajednički 2 ili više organa, o žalbi protiv takvog rješenja rješava organ neposredno višeg stepena od organa koji je izdao prvostepeno rješenje.

2. Ako je kompleksno rješenje donio jedan organ uz saglasnost, potvrdu ili odobrenje, ili po obaveznom pribavljenom mišljenju drugog organa, o žalbi će rješavati organ koji inače rješava po žalbama protiv rješenja organa koji je donio rješenje. U navedena 2 slučaja drugostepeni organ ne može izmijeniti kompleksni akt, nego ga može samo poništiti i vratiti stvar sa primjedbama organu koji je izdao, odnosno donio poništeno rješenje. U nedostatku ove norme drugostepeni organ bi se našao u situaciji da rješava o stvari za čije rješenje je potrebna saradnja 2 ili više organa, po pravilu iz raznih resora.

3. U slučaju da bi, obzirom na redovnu nadležnost, o žalbi protiv kompleksnog rješenja trebao rješavati organ koji je pri njegovom donošenju dao saglasnost, odobrenje ili potvrdu, taj organ neće rješavati o žalbi, već ZUP navodi da po takvoj žalbi rješava “organ određen zakonom”. Ako takav organ nije određen, protiv ovakvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.

DEJSTVO ŽALBE

Propisno izjavljena žalba po pravilu ima dvostruko dejstvo: suspenzivno (odložno) i devolutivno dejstvo.

Suspenzivno ili odložno dejstvo žalbe

Ovo dejstvo sastoji se u tome što propisno izjavljena žalba odlaže izvršenje rješenja. Suspenzivno dejstvo nema samo izjavljena žalba, već i sam rok za žalbu jer Zakon propisuje da se rješenje ne može izvršiti u toku roka za žalbu. Kad je žalba izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje doneseno po žalbi ne dostavi stranci. Izuzetno od ovog načela, rješenje se može izvršiti:

ako je zakonom predviđeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja;

ako se radi o preduzimanju hitnih mjera u javnom interesu koje se ne mogu odlagati. U ovakvom slučaju ne mora se provoditi poseban postupak, već se rješenje donosi u skraćenom postupku, na osnovu činjenica koje su utvrđene ili bar učinjene vjerovatnim. Ovdje ne dolazi u obzir slučaj preduzimanja iznimno hitnih mjera iz čl.212 ZUP-a3

ako bi usljed odgađanja izvršenja nekoj stranci bila nanesena šteta koja se ne bi mogla popraviti. O nepopravljivosti štete cijeni organ koji donosi rješenje. U ovom slučaju se od stranke u čijem se interesu provodi izvršenje može tražiti odgovarajuće osiguranje i time usloviti izvršenje. Ako bi prvostepeno rješenje bilo poništeno na osnovu žalbe, dato osiguranje bilo bi upotrijebljeno za odštetu izvršenika. U suprotnom se ono vraća stranci koja ga je dala.

Inače, uslov za suspenzivno dejstvo žalbe je da je žalba propisno izjavljena, tj. da je blagovremena i izjavljena od ovlaštenog lica. Suspenzivno dejstvo žalbe dolazi u obzir ako je rješenje moguće izvršiti. Ako se radi o negativnom rješenju (kojim je odbijen neki zahtjev stranke), suspenzivno dejstvo žalbe ne dolazi do primjene jer se u takvom slučaju nema šta izvršavati.

Ako se rješenje žalbom pobija samo djelomično, onda se suspenzivno dejstvo žalbe odražava samo u pogledu tih dijelova koji se žalbom pobijaju. U ostalim dijelovima rješenje može da se izvrši čim istekne rok za žalbu, jer žalba prema tim dijelovima nema suspenzivno dejstvo.

Žalba protiv prvostepenog rješenja može biti isključena samo zakonom, što znači da se nikako ne može isključiti propisom nižeg ranga od zakona. Ni zakon ne može žalbu isključiti primjenom generalne klauzule, već pojedini zakoni enumerisanjem predviđaju pojedine upravne stvari koje se isključuju iz općeg režima žalbe.

Devolutivno dejstvo žalbe

Devolutivno dejstvo žalbe sastoji se u tome što o žalbi rješava drugostepeni organ, a ne organ koji je rješenje donio u prvom stepenu. Međutim, od ovog dejstva postoje izuzeci, u slučajevima kad je prvostepeni organ ovlašten da sam rješava o žalbi, bez njenog dostavljanja drugostepenom organu. Ti izuzeci su:

1. odbacivanje neblagovremene, nedopuštene i od neovlaštenog lica podnesene žalbe;

2. zamjenjivanje prvostepenog rješenja u slučaju pogrešnog rješenja pravnog pitanja;

3. zamjenjivanje rješenja koje se žalbom pobija nakon dopune postupka;

4. uvažavanje žalbenog zahtjeva i donošenje novog rješenja nakon provođenja ispitnog postupka, odnosno nakon davanja mogućnosti stranci da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rješenja;

3 Mjere se preduzimaju u cilju osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine, kada organ donosi usmeno rješenje i naređuje njegovo izvršenje bez odgađanja, s tim što je dužan u roku od 8 dana donijeti pismeno rješenje koje će po sadržaju odgovarati usmenom rješenju.

RJEŠAVANJE PO ŽALBI

Rad prvostepenog organa po žalbi

Po prijemu žalbe prvostepeni organ najprije ispituje da li je žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlaštenog lica. Ako nije, žalbu će odbaciti svojim rješenjem. Ovo rješenje se smatra prvostepenim, pa stranka protiv njega ima pravo žalbe u općem zakonskom roku od 15 dana. Ako drugostepeni organ nađe da je žalba opravdana, on će rješenje o njenom odbacivanju poništiti i ujedno riješiti i o žalbi izjavljenoj protiv rješenja o glavnoj stvari.

Ako prvostepeni organ nađe da je žalba opravdana, a da nije potrebno provoditi novi ispitni postupak, može svoje pobijano rješenje zamijeniti novim, protiv kojeg stranka ponovo ima pravo žalbe jer se radi o prvostepenom rješenju.

Ako prvostepeni organ nađe daje postupak koji je prethodio njegovom rješenju bio nepotpun, a da je to moglo imati uticaja na rješenje, on će postupak upotpuniti. To će npr. biti kad prvostepeni organ utvrdi da neki svjedoci nisu saslušani, da nije izvršeno vještačenje i sl. Osim toga, prvostepeni organ je dužan upotpuniti i u slijedećim slučajevima:

1. ako su u žalbi iznesene činjenice i dokazi koji bi mogli uticati na drugačije rješenje stvari . U ovom slučaju, ako se radi o dvostranačkoj ili višestranačkoj stvari organ će dati mogućnost protivnoj stranci da se u ostavljenom roku (8-15 dana) izjasni o navedenim novim činjenicama i dokazima.

2. ako je žalilac imao pravo učestvovati učestvovati u prvostepenom postupku, ali nije učestvovao jer mu takva mogućnost nije bila data.

3. ako je žaliocu data mogućnost da učestvuje u postupku, a on je propustio iskoristiti tu mogućnost, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.

Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Prvostepeni organ dužan je po žalbi provesti posebni ispitni postupak ako to stranka traži i to ako je rješenje doneseno bez posebnog ispitnog postupka koji je bio obavezan, ili je doneseno po skraćenom postupku, a stranci nije bila data mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima relevantnim za donošenje rješenja. Nakon provođenja postupka prvostepeni organ može (dakle ne mora) uvažiti zahtjev iz žalbe i donijeti novo rješenje.

Kad organ koji je donio rješenje nađe da je podnesena žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije pobijano rješenje zamijenio novim, dužan je žalbu zajedno sa spisima predmeta proslijediti drugostepenom organu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe.

Rješavanje drugostepenog organa o žalbi

Drugostepeni organ odbaciće nedopuštenu, neblagovremenu i žalbu izjavljenu od neovlaštene osobe ako je to prvostepeni organ propustio učiniti. U suprotnom, rješavajući po predmetu drugostepeni organ može: odbiti žalbu, poništiti rješenje u cjelosti ili djelimično, izmijeniti rješenje ili oglasiti rješenje ništavim.

Drugostepeni organ će odbiti žalbu u slijedećim slučajevima:

kad utvrdi da je prvostepeni postupak proveden pravilno, i da je rješenje pravilno i zasnovano na zakonu, a žalba neosnovana. Žalba je neosnovana ako su u postupku prije rješenja činjenice potpuno i tačno utvrđene, ako se vodilo računa o postupku čija povreda bi mogla uticati na rješenje stvari, ako

su pravilno ocijenjeni dokazi, ako je iz utvrđenih činjenica izveden pravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, ako rješenje ima propisane sastavne dijelove, ako je dispozitiv jasan i potpun, ako ne postoji protivrječnost u spisima niti između dispozitiva i obrazloženja rješenja, ako je pravilno primijenjen pravni propis na osnovu kojeg je stvar riješena i ako je slobodna ocjena pravilno iskorištena;

kad nađe da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da oni nisu mogli uticati na rješenje stvari. Ako stranka takve nedostatke ističe u žalbi, drugostepeni organ će ih navesti u rješenju ali će obrazložiti zašto nisu mogli imati uticaja na rješenje stvari;

kad drugostepeni organ nađe da je prvostepeno rješenje zasnovano na zakonu, ali ne iz razloga koji su navedeni u prvostpeenom rješenju, već iz drugih razloga. Drugostepeni organ će u svom rješenju izložiti te razloge.

Drugostepeni organ može povodom žalbe poništiti rješenje iz formalnopravnih i materijalnopravnih razloga. Razlozi za poništavanje prvostepenog rješenja su:

1. činjenice u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrđene;

2. povreda pravila postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari;

3. pogrešna ocjena dokaza u prvostepenom rješenju;

4. pogrešan zaključak izveden iz utvrđenih činjenica u pogledu činjeničnog stanja;

5. nejasnost dispozitiva pobijenog rješenja;

6. protivrječnost dispozitiva sa obrazloženjem;

7. pogrešna primjena pravnog propisa na osnovu kojeg se rješava stvar;

8. nepravilno iskorištena slobodna ocjena.

Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ će svojim rješenjem ukazati prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak. Prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po tom rješenju i bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Drugostepeni organ će predmet riješiti sam, tj.vlastitim rješenjem u slijedećim slučajevima:

ako prvostepeni organ nije u svemu postupio po drugostepenom rješenju ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje.

ako utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi;

da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;

da je pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu kojeg se rješava stvar – ako propis koji je trebao biti primijenjen uopće nije primijenjen ili je primijenjen pogrešno, te ako organ prekorači ovlaštenje za rješavanje po slobodnoj ocjeni ili ne donese rješenje u skladu sa ciljem u kome je ovlaštenje dato.

da je u istoj upravnoj stvari već jednom poništeno prvostepeno rješenje,

Ako je rješenje pravilno u pogledu utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali se cilj zbog kojeg je rješenje doneseno može postići i drugim sredstvima koja su za stranku povoljnija, drugostepeni organ će izmijeniti rješenje u tom smislu.

Drugostepeni organ će povodom žalbe oglasiti rješenje ništavim ako utvrdi da je u prvostepenom postupku učinjena nepravilnost koja rješenje čini ništavim. Oglašavajući ništavim rješenje, drugostepeni

organ će ništavim oglasiti i onaj dio postupka koji je obavljen poslije nepravilnosti koja je uzrokovala ništavost rješenja.

Svaki organ po službenoj dužnosti pazi na svoju nadležnost – stvarnu i mjesnu. U slučaju da utvrdi kako je prvostepeno rješenje donio nenadležan organ, drugostepeni organ će to rješenje poništiti po službenoj dužnosti, bez obzira što se u žalbi ne ističe nenadležnost. Predmet će uputiti nadležnom organu na rješavanje.

Drugostepeni organ može u postupku ići i preko zahtjeva žalioca (reformatio in melius), a i na štetu žalioca (reformatio in peius).

Reformatio in melius se sastoji u tome što drugostepeni organ u cilju pravilnog rješenja stvari može izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u prvostepenom postupku, ako se time ne vrijeđa pravo druge osobe. Prema tome, kad drugostepeni organ ocijeni da žalilac ima pravo ne smo na ono što zahtijeva u žalbi, već i na ono što ne traži žalbom, on mu drugostepenim rješenjem može priznati i ono što ne traži. Dosljedno sproveden institut reformatio in melius dovodi do toga da drugostepeni organ žaliocu može priznati ono na šta ima pravo a što u žalbi nije tražio, mada mu je odbio zahtjev iz žalbe na koji nema pravo. S druge strane, drugostepeni organ ne može priznati stranci ono što nije tražila u prvostepenom postupku, bez obzira što stranka ima to pravo.

Reformatio in peius se sastoji u tome da u cilju pravilnog rješenja stvari drugostepeni organ povodom žalbe može izmijeniti prvostepeno rješenje na štetu žalioca, ali samo iz zakonom predviđenih razloga. Dakle, u upravnom postupku vrijedi načelo zabrane reformatio in peius. Slučajevi u kojima se izuzetno može primijeniti reformatio in peius su slijedeći:

1. ako je prvostepeno rješenje kojim se žaliocu priznaje neko pravotako pogrešno da bi se moglo poništiti i ukinuti po pravu nadzora;

2. ako je izvršno rješenje takvo da bi se moglo ukinuti u cilju zaštite javnog interesa (vanredno ukidanje);

3. ako je rješenje takvo da sadrži nepravilnost zbog koje se može oglasiti ništavim.

Načelo zabrane reformatio in peius za cilj ima da obezbijedi strankama što šire pravo na žalbu, tj. da se stranke ne boje da će podnoseći žalbu pogoršati svoj položaj. Primjena načela zabrane reformatio in peius ne dolazi u obzir ako žalilac ospori prvostepeno rješenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili ako iznese nove činjenice i dokaze. U takvom slučaju, na osnovu novoprovedenog postupka i novih činjenica i dokaza upravna stvar može biti riješena na štetu žalioca. On se ne može pozvati na načelo zabrane reformatio in peius jer promjena u činjeničnom stanju po pravilu ima za posljedicu izmjenu rješenja pravnog pitanja.

ŽALBA KAD PRVOSTEPENO RJEŠENJE NIJE DONESENO U ZAKONSKOM ROKU I ROK DONOŠENJA RJEŠENJA O ŽALBI

Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku, drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od 3 dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i pismeno obrazloži zašto rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ mora postupiti po tom zahtjevu u roku koji mu odredi drugostepeni organ, a koji ne može biti duži od 5 dana.

Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga ili zbog krivice stranke, odrediće prvostepenom organu rok za donošenje rješenja. Taj rok ne može biti duži od 15 dana.

Ako drugostepeni organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će sam riješiti stvar u skladu sa zakonom. Izuzetno, ako utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložiće mu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od 8 dana. Nakon što prvostepeni organ to i učini, drugostepeni će riješiti stvar. To rješenje je konačno, tj. smatra se drugostepenim rješenjem.

Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Ako stranka odustane od žalbe, postupak po žalbi obustavlja se zaključkom.

Svoje rješenje drugostepeni organ po pravilu će sa spisima predmeta dostaviti prvostepenom organu. Prvostepeni organ je dužan da rješenje dostavi strankama u roku od 5 dana od dana prijema spisa, a spise zadržava kod sebe i čuva ih. Izuzetno, drugostepeni organ može svoje rješenje dostaviti i neposredno stranci, npr. kad se radi o vrlo hitnoj stvari, pa bi se redovnim načinom dostavljanja stranci mogla nanijeti veća šteta. U takvom slučaju drugostepeni organ će spise predmeta zajedno sa prepisom drugostepenog rješenja dostaviti prvostepenom organu.

PRIGOVOR KAO PRAVNO SREDSTVO

Prigovor u ZUP nije predviđen kao redovno pravno sredstvo. Takav karakter ima samo žalba.

VANREDNA PRAVNA SREDSTVA

UOPĆE O VANREDNIM PRAVNIM SREDSTVIMA

Vanredna pravna sredstva su: obnova postupka, mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom, zahtjev za zaštitu zakonitosti, poništavanje i ukidanje po pravu nadzora, ukidanje i mijenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke, vanredno ukidanje i oglašavanje rješenja ništavim.

OBNOVA POSTUPKA

Obnova upravnog postupka je vanredno pravno sredstvo protiv konačnih rješenja, protiv kojih nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku. Prema tome, opći uvjet za obnovu postupka je da je u upravnom postupku doneseno konačno rješenje, tj. rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba. To su po pravilu drugostepena rješenja, a izuzetno prvostepena rješenja protiv kojih nije dopuštena žalba.

Obnova postupka nije dozvoljena ako se protiv rješenja može izjaviti žalba, jer se svi razlozi za obnovu mogu navesti u žalbi.

Obnova se može vršiti samo ako je postupak okončan rješenjem, a ne i ako je postupak okončan zaključkom. Tako se postupak ne može obnoviti ako je okončan zbog poravnanja stranaka ili ako je obustavljen na osnovu odustanka od zahtjeva.

Razlozi za obnovu postupka

Zakonom su propisani alternativni razlozi za obnovu postupka. To su:

1. ako se sazna za nove činjenice, ili dokaze koji bi sami ili u vezi s ranijim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja, da su bili upotrijebljeni u ranijem postupku. Ovdje se radi o starim činjenicama koje ranije nisu bile poznate. Zbog novih činjenica koje su se pojavile nakon donošenja rješenja, zbog njih se ne može vršiti obnova postupka, već eventualno novi upravni postupak;

2. ako je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je došlo kao posljedica kakvog djela kažnjivog po krivičnom zakonu. Lažnost isprave ili lažnost iskaza po pravilu se utvrđuje pravosnažnom sudskom presudom donesenom u krivičnom postupku. Ako se u određenom predmetu više ne bi mogao voditi krivični postupak zbog zastare ili smrti izvršioca krivičnog djela, postojanje lažnosti isprave, iskaza ili nekog drugog KD moglo bi se utvrđivati i u upravnom postupku;

3. ako se rješenje zasniva na presudi donesenoj u krivičnom postupku ili u postupku o privrednom prestupu, a ta presuda je pravosnažno ukinuta;

4. ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na temelju neistinitih navoda stranke kojima je organ doveden u zabludu. Potrebno je da je stranka svoje neistinite navode iznijela upravo zato da bi nadležni organ dovela u zabludu i tako ishodila povoljno rješenje. Obnova postupka logično dolazi u obzir po službenoj dužnosti ili po prijedlogu tužioca;

5. ako se rješenje organa koji je vodio postupak zasniva na prethodnom pitanju, koje je kasnije riješeno bitno drugačije. Drugačije rješenje prethodnog pitanja mora u bitnim tačkama biti drugačije da bi moglo biti razlogom obnove postupka;

6. ako je u donošenju rješenja učestvovala službena osoba koja je po zakonu morala biti izuzeta;

7. ako je rješenje donijela neovlaštena službena osoba. U ovakvom slučaju organ je nadležan za donošenje rješenja, ali rješenje nije donijelo ovlašteno službeno lice u okviru tog organa;

8. ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu predviđenom važećim propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina;

9. ako stranci nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku;

10. ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po zakonu je trebalo da je zastupa – radi se o procesno nesposobnoj stranci;

11. ako osobi koja je učestvovala u postupku nije bila data mogućnost da se pod zakonskim uslovima služi svojim jezikom.

Obnovu upravnog postupka može tražiti stranka, a organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan, može pokrenuti obnovu postupka po službenoj dužnosti. Tužilac može tražiti obnovu postupka pod istim uvjetima kao i stranka.

Ako je rješenje po kome se traži obnova upravnog postupka bilo predmet upravnog spora, obnova se ne može dozvoliti zbog činjenica koje je u svom postupku utvrdio sud. Dakle, obnova se može odobriti zbog činjenica koje je organ utvrdio u ranijem upravnom postupku.

Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana saznanja za činjenice ili okolnosti zbog kojih se postupak može obnoviti (subjektivni rok). Objektivni rok je 5 godina. Izuzetno se obnova može tražiti i nakon isteka roka od 5 godina, ali samo iz razloga navedenih u tačkama 2, 3 i 5.

Stranka je dužna u prijedlogu za obnovu postupka učiniti vjerovatnim okolnosti na kojima zasniva prijedlog, kao i okolnost da je prijedlog stavljen u zakonskom roku.

Rješavanje o obnovi postupka

O prijedlogu za obnovu postupka rješava organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan. Ako stranka podnese prijedlog za obnovu, u samom prijedlogu mora učiniti vjerovatnim okolnosti na kojima zasniva prijedlog za obnovu.

Neblagovremen, neovlašten i nepotpun, tj.prijedlog u kome stranka ove okolnosti nije učinila vjerovatnim odbacuje se zaključkom. Ako prijedlog ne bude odbačen, nadležni organ će ispitati da li bi okolnosti odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu mogli dovesti do drugačijeg rješenja. Ako utvrdi da nisu, prijedlog će odbiti svojim rješenjem. Bitno je uočiti razliku između odbacivanja i odbijanja.

Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog, donijeće zaključak da se obnova postupka dozvoljava i odrediti u kom obimu će se postupak obnoviti (iudicium rescindens). U interesu ubrzanja postupka, donošenje ovog zaključka može se i izostaviti kad je to moguće prema okolnostima slučaja.

Kad o prijedlogu za obnovu odlučuje drugostepeni organ, on će sam izvršiti potrebne radnje u obnovljenom postupku. Izuzetno, ako nađe da će te radnje brže i ekonomičnije izvršiti prvostepeni organ, naložiće mu da to učini i da mu materijal o tome dostavi u roku koji ne može biti duži od 8 dana.

Na osnovu podataka pribavljenih u prijašnjem i u obnovljenom upravnom postupku, nadležni organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet obnove postupka, i njime može prijašnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem. U ovom drugom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti.

Žalba protiv zaključka odnosno rješenja u postupku obnove

Protiv zaključka donesenog o prijedlogu za obnovu postupka, odnosno rješenja donesenog u obnovljenom postupku može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak odnosno rješenje donio prvostepeni organ. Ako je to donio drugostepeni organ, može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

Odlaganje izvršenja rješenja u slučaju traženja, odnosno dozvole obnove

Prijedlog za obnovu postupka, po pravilu, ne odgađa izvršenje rješenja po kome se obnova traži, ali organ koji je nadležan za odlučivanje o prijedlogu za obnovu postupka, ako smatra da će prijedlog za obnovu biti uvažen, može po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke riješiti da se odgodi izvršenje dok se ne odluči o pitanju obnove postupka.

Zaključak kojim se dopušta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv koga je obnova dozvoljena.

MIJENJANJE I PONIŠTAVANJE RJEŠENJA U VEZI SA UPRAVNIM SPOROM

Ako je upravni spor blagovremeno pokrenut, organ protiv čijeg rješenja se spor vodi može sam poništiti ili izmijeniti svoje rješenje u smislu tužbe. Tuženi organ to može učiniti sve do okončanja upravnog spora i to iz istih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje.

Prema tome, da bi se rješenje u vezi sa upravnim sporom moglo izmijeniti ili poništiti, treba da su ispunjeni slijedeći uvjeti:

1. da je predmet rješenja upravna stvar o kojoj se može voditi upravni spor i da je spor već pokrenut i to blagovremeno, tj. u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja;

2. da pokrenuti spor još nije okončan;

3. da se rješenje mijenja odnosno poništava u smislu tužbe kojom se pokreće upravni spor. Dakle, izmjena odnosno poništenje rješenja može se učiniti samo u pogledu onih tačaka koje se osporavaju tužbom, i to u pogledu svih tih tačaka. Ako bi se zahtjev uvažio samo djelomično, to bi dovelo do nastavka pokrenutog upravnog spora ili do pokretanja novog upravnog spora protiv novog rješenja, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka.

4. da se izmjena ili poništavanje rješenja ne protivi zakonu ili drugom propisu;

5. da se izmjenom ili poništenjem rješenja ne vrijeđa pravo drugih osoba;

6. da se rješenje mijenja ili poništava iz razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje. Sud rješenje može poništiti samo zbog nezakonitosti, a ne i zbog nesvrsishodnosti.

Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor može do okončanja spora, ako uvažava sve zahtjeve tužbe, poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe.

Novo rješenje će tuženi organ dostaviti i stranci. Ono ima dejstvo unazad (ex tunc), tj. od dana dejstva ranijeg rješenja, jer bi i sudska presuda u upravnom sporu djelovala ex tunc. Kad sud primi rješenje, on poziva tužioca da se u roku od 15 dana izjasni da li je zadovoljan naknadno donesenim rješenjem, odnosno da li ostaje pri tužbi i u kojem obimu. Ako tužilac izjavi da je zadovoljan rješenjem ili ako ne da nikakvu izjavu u roku od 15 dana, sud će donijeti rješenje o obustavi postupka.

ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

Protiv pravosnažnog rješenja donesenog u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, javni tužilac ima pravo da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti, ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon. Pritom povreda zakona ne mora biti u korist stranke a na štetu javnog interesa, već može biti i na štetu stranke.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti može se podići u roku od 30 dana od dana kad je rješenje dostavljeno tužiocu, a ako mu nije dostavljeno - u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja stranci. Zahtjev za zaštitu zakonitosti podiže federalni tužilac kad o zahtjevu rješava federalni organ, a kantonalni tužilac - kad o zahtjevu rješava kantonalni organ, odnosno gradska ili općinska služba za upravu.

Drugostepeni federalni organ rješava o zahtjevu protiv rješenja koje je u upravnom postupku donio federalni organ uprave ili federalna ustanova, a ako takvog organa uprave nema - Vlada Federacije. Analogno važi za kantonalne organe.

Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti pobijano rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv rješenja donesenog po zahtjevu za zaštitu zakonitosti žalba nije dopuštena.

Inicijativu nadležnom tužiocu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti može podnijeti i stranka i druga zainteresirana osoba.

PONIŠTAVANJE I UKIDANJE RJEŠENJA PO PRAVU NADZORA

Poništavanje ili ukidanje rješenja po pravu nadzora moguće je samo kad su u pitanju konačna rješenja i samo u zakonom predviđenim slučajevima. Zakonom je izričito predviđeno poništavanje rješenja u slijedećim slučajevima:

1. ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ. Izuzetak je u slučaju kad je za donošenje nadležan organ uprave ili služba za upravu, a rješenje donese izvršni organ ili zakonodavno tijelo (skupština, gradsko ili općinsko vijeće) – u roku od 5 godina od dana konačnosti rješenja;

2. ako je u istoj stvari ranije doneseno pravosnažno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena – u roku od 5 godina od dana konačnosti rješenja;

3. ako je rješenje donio jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, koje je bilo potrebno po zakonu ili drugom propisu– u roku od 5 godina od dana konačnosti rješenja;

4. ako je rješenje donio mjesno nenadležan organ – u roku od 1 godine od dana konačnosti rješenja;

5. ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje – vremenski rok nije ograničen.

Ukidanje rješenja po pravu nadzora moguće je ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. Irelevantno je da li je usljed povrede zakona nekome nanesena šteta ili pribavljena korist. U stvarima u kojima učestvuju 2 ili više stranaka sa suprotnim interesima, rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka.

Nadležnost. Rješenje po pravu nadzora može poništiti ili ukinuti drugostepeni organ. Ako takvog organa nema, rješenje federalnog organa ili ustanove može poništiti ili ukinuti Vlada FBiH, a rješenje kantonalnog organa ili ustanove, gradonačelnika i općinskog načelnika - vlada kantona. Rješenje o poništenju se može donijeti po službenoj dužnosti, na zahtjev stranke, tužioca ili ombudsmana, a rješenje o ukidanju po službenoj dužnosti ili na zahtjev tužioca ili ombudsmana. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena žalba, već se može direktno pokrenuti upravni spor.

UKIDANJE I MIJENJANJE PRAVOSNAŽNOG RJEŠENJA UZ PRISTANAK ILI NA ZAHTJEV STRANKE

Uslovi za primjenu ovog vanrednog pravnog sredstva su: 1. da se radi o pravosnažnom rješenju;2. da je stranka rješenjem stekla neko pravo, odnosno da joj je nametnuta neka obaveza;3. da je u rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon;4. da stranka pristane na ukidanje ili izmjenu rješenja;5. da se time ne vrijeđa pravo trećeg lica.

Pravosnažno rješenje koje je nepovoljno po stranku ukida se odnosno mijenja ne uz pristanak, nego na zahtjev stranke. Ako organ nađe da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je da o tome obavijesti stranku. Izmjena rješenja po ovakvom osnovu djeluje samo ubuduće.

Rješenje o ukidanju, odnosno promjeni donosi organ koji je donio rješenje koje se ukida, odnosno mijenja. Ako je taj organ ukinut ili je prestao biti nadležan u stvari o kojoj se radi, rješenje donosi organ koji je za tu stvar nadležan u vrijeme donošenja rješenja. Žalba protiv novog rješenja dozvoljena je samo ako je novo rješenje donio prvostepeni organ. U suprotnom se može pokrenuti upravni spor.

VANREDNO UKIDANJE RJEŠENJA

Vanredno ukidanje izvršenog rješenja je sasvim izuzetan slučaj ukidanja čija je primjena uvjetovana ispunjavanjem niza strogih zakonskih uvjeta. Ovaj način ukidanja dolazi u obzir ako je to potrebno radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, ili radi otklanjanja poremećaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim

sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava. Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u obimu u kojem je to neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.

Ako je rješenje donio prvostepeni organ, ukinuti ga može drugostepeni organ, odnosno Vlada FBiH ili Kantona, ako nema drugostepenog organa. Protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu, ima pravo na naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je u prvom stepenu sud koji bi po Zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za rješavanje upravnog spora protiv rješenja o vanrednom ukidanju.

OGLAŠAVANJE RJEŠENJA NIŠTAVIM

Ništavim se oglašava rješenje koje sadrži teške povrede zakona. Ništavo rješenje u pravnom smislu riječi i ne postoji, tj. niko na osnovu ništavog rješenja ne može steći pravo, niti se ono može izvršiti. Ništavost se može oglasiti u svako doba, bez vremenskog ograničenja. Rješenje o oglašavanju rješenja ništavim ima retroaktivno djelovanje (ex tunc), tj. njime se poništavaju sve pravne posljedice koje je ništavo rješenje imalo. Ništav akt po pravilu ne može konvalidirati.

Ništavo rješenje ne bi smjelo ni postojati, pa se njegovo uklanjanje vrši i u interesu stranke i u javnom interesu. Zbog toga se na ništavost pazi po službenoj dužnosti. Zbog autoritativnosti i pretpostavke pravne valjanosti svakog rješenja, građani ne mogu ništav akt prosto ignorisati, već se on treba proglasiti ništavim.

Ništavim se oglašava rješenje:

1. koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;

2. koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

3. čije izvršenje uopće nije moguće;

4. koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala – ako stranka pristane na rješenje ono će konvalidirati;

5. koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili tužioca ili ombudsmana. Može se oglasiti ništavim u cijelosti ili djelimično. Ništavim ga oglašava organ koji ga je donio ili drugostepeni organ, odnosno Vlada FBiH ili kantona, ako nema drugostepenog organa. Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija prijedlog za oglašavanje rješenja ništavim, dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se nepos-redno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

PRAVNE POSLJEDICE PONIŠTAVANJA I UKIDANJA

Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Ukidanjem se ne poništavaju pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava dalje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.

IZVRŠENJE

POJAM IZVRŠENJA

Izvršenje je procesualna djelatnost upravnog organa kojoj je cilj da prinudnim putem dovede u saglasnost činjenično stanje sa dispozitivom rješenja. Administrativno izvršenje provodi se samo protiv stranke koja ne izvrši dobrovoljno obavezu koja joj je naložena rješenjem.

IZVRŠNOST RJEŠENJA

Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno. Izvršno rješenje potrebno je razlikovati od konačnog i pravosnažnog rješenja. Konačno rješenje je ono protiv kojeg se žalba (više) ne može izjaviti. Pravosnažno je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor. Dakle, svako pravosnažno rješenje je izvršno. Svako konačno rješenje je izvršno. Obrnuto, svako izvršno rješenje nije i konačno jer izuzetno može biti izvršeno i ono rješenje koje nije konačno. Izuzetak od pravila da su pravosnažna i konačna rješenja izvršna, jeste u slučaju rješenja donesenih pod uslovom ili rokom.

Prvostepeno rješenje postaje izvršno: 1. istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;2. dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;3. dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje;4. dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

Drugostepeno rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci.

Ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rok za izvršenje radnje nije određen rješenjem, rješenje postaje izvršno u roku od 15 dana od dana njegovog donošenja. Rok za izvršenje počinje da teče od dana kad rješenje postane izvršno. Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje.

IZVRŠENJE NA OSNOVU PORAVNANJA

Pošto poravnanje ima snagu izvršnog rješenja, izvršenje se može provesti i na osnovu zaključenog poravnanja, ali samo protiv osobe koja je učestvovala u zaključivanju poravnanja. Ako je poravnanje samo djelomično, izvršenje se provodi u obimu u kome je došlo do poravnanja, bez obzira što upravni postupak u pogledu preostalih tačaka još nije okončan.

IZVRŠENJE ZAKLJUČAKA

Kao i rješenje, zaključak se može izvršiti nakon što postane izvršan. Zaključak protiv koga se žalba ne može izjaviti ili ne odgađa njegovo izvršenj, postaje izvršan saopštavanjem, odnosno dostavom stranci (ako se radi o pismenom zaključku). Posebna žalba protiv zaključka u načelu nije dozvoljena. Izuzeci su izričito propisani u zakonu.

Žalba ne odlaže izvršenje zaključka, osim ako je drugačije predviđeno zakonom ili samim zaključkom. U takvom slučaju zaključak postaje izvršan istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena, a ako je izjavljena – dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija. U ostalim slučajevima

zaključak postaje izvršan pod zakonskim uvjetima za izvršnost rješenja. Za izvršenje zaključaka važe i sve ostale odredbe o izvršenju rješenja.

SVRHA IZVRŠENJA RJEŠENJA

Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obaveza. Novčana potraživanja su potraživanja izražena u novcu. Izvršenje u cilju ostvarivanja novčanih potraživanja po pravilu se sprovodi sudskim putem. Izvršenje administrativnim putem radi ispunjenja novčanih obaveza izuzetno se sprovodi iz primanja po osnovu radnog odnosa. Ovo izvršenje administrativnim putem može se sprovesti samo po pristanku izvršenika.

Izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza izvršenika, tj. izvršenje njegove obaveze na davanje određene sume novca, može se provoditi na novčanim i drugim potraživanjima koja sam izvršenik ima prema trećim licima, zatim prema pokretnim fizičkim stvarima, te na nekretninama izvršenika. Nenovčane obaveze su obaveze koje se sastoje u: izvršenju neke radnje, uzdržavanju od neke radnje odnosno trpljenju, te davanju neke stvari osim novca.

ZAŠTITA IZVRŠENIKA

Izvršni organ je po zakonu dužan da izvršenje provede na način i uz primjenu onog sredstva koje je najblaže po izvršenika, ako kojim se ostvaruje cilj izvršenja. Koje je od raspoloživih sredstava najblaže po izvršenika odlučuje po slobodnoj ocjeni organ nadležan za izvršenje. Uslov je samo da se tim sredstvom ostvari cilj izvršenja.

VRIJEME PROVOĐENJA IZVRŠENJA

Radnje izvršavanja se po pravilu provode radnim danom, i to danju a ne noću. Izuzeci od ovog pravila mogući su samo ako postoji opasnost od nastanka znatne štete i ako je organ koji provodi izvršenje izdao za to pismeni nalog. Međutim, ako bi radnje izvršenja bile izvršene i mimo zakonskih odredaba o vremenu izvršenja, one će biti pravno valjane. Zakon ne predviđa nikakvu posebnu sankciju za službene osobe koje bi sprovele ovo izvršenje, te bi te osobe mogle odgovarati samo po općim odredbama o disciplinskoj odgovornosti radnika.

POKRETANJE POSTUPKA IZVRŠENJA

Postupak izvršenja pokreće se po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke. Po službenoj dužnosti izvršenje se provodi kad to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke provodi se na prijedlog stranke (tražilac izvršenja). Lice protiv kojeg se sprovodi izvršenje naziva se izvršenikom.

VRSTE IZVRŠENJA

ZUP razlikuje 2 vrste izvršenja: administrativno i sudsko izvršenje. Kriterij za podjelu je način i propisi po kojima se provodi izvršenje. Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ZUP-a ili posebnog zakona. Sudsko izvršenje provode nadležni sudovi po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

ADMINISTRATIVNO IZVRŠENJE

Ovo izvršenje provodi se: (1)radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika i (2)radi ispunjenja novčanih obaveza iz primanja na osnovu radnog odnosa a uz pristanak izvršenika.

Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja u ostalim slučajevima provodi se sudskim putem.

Organi administrativnog izvršenja

Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, ako posebnim propisom nije za to određen neki drugi organ.

Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi prvostepeni organ, a istovremeno propisom nije određen drugi organ za izvršenje, izvršenje provodi općinska odnosno gradska služba za upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika, ako federalnim odnosno kantonalnim zakonom nije određena nadležnost drugog organa. Isto pravilo važi i za administrativno izvršenje rješenja koja donose institucije sa javnim ovlaštenjima, a koje nisu zakonom ovlaštene da same izvršuju svoja rješenja

Na zahtjev organa nadležnog za izvršenje, pomoć pri izvršenju su mu dužni pružiti organi unutrašnjih poslova.

Postupak sprovođenja administrativnog izvršenja – Zaključak o dozvoli izvršenja i potvrda izvršnosti

Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključak se donosi po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja, a njime se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Zaključak se donosi najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je rješenje postalo izvršno, ako posebnim propisima nije drugačije određeno. ZUP propisuje da se taj rok može produžiti još do 30 dana.

Prvostepeni organ provodi administrativno izvršenje na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja. Administrativno izvršenje koje provodi koji drugi organ, provodi se na osnovu rješenja na kom je stavljena potvrda izvršnosti i donesen zaključak o dozvoli izvršenja.

Kad administrativno izvršenje ne provodi prvostepeni organ, već drugi organ određen posebnim propisom, tražilac izvršenja podnosi prijedlog za izvršenje organu ili instituciji koja je donijela rješenje koje treba izvršiti. Ako je rješenje postalo izvršno, ovaj organ odnosno institucija stavlja na rješenje potvrdu da je postalo izvršno (potvrda izvršnosti) i dostavlja ga radi izvršenja organu nadležnom za izvršenje, s tim što obvezno istovremeno mora predložiti i način izvršenja. Isti postupak je i u slučaju izvršenja po službenoj dužnosti, s tim što izostaje prijedlog za izvršenje od strane tražioca.

Žalba u postupku administrativnog izvršenja. Može se izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršuje. Žalba se izjavljuje nadležnom drugostepenom organu, a ne odlaže započeto izvršenje. Dakle, žalba se u administrativnom postupku može izjaviti:

1. ako nije donesen zaključak o dozvoli izvršenja, a pristupi se izvršenju;2. protiv zaključka o dozvoli izvršenja, ako naređena ili primijenjena sredstva prinude nisu

zasnovana na zakonu ili nisu najblaža za izvršenika;3. zbog troškova izvršenja.

Troškove postupka u vezi sa izvršenjem po pravilu snosi izvršenik. Ako se od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka po čijem je prijedlogu izvršenje provedeno. Troškovi se određuju zaključkom organa koji provodi administrativno izvršenje. Protiv tog zaključka žalbu mogu izjaviti i izvršenik i tražilac izvršenja. Obustavljanje i odlaganje administrativnog izvršenja

Organ nadležan za administrativno izvršenje obvezan je po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi: - da je obaveza izvršena, - da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, - da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi, - ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili

ukinuto.

Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveze dozvoljen poček, ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgađanje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.

IZVRŠENJE NOVČANE KAZNE PO ZUP-u

Novčane kazne izrečene po ovom zakonu izvršavaju organi nadležni za izvršenje novčanih kazni izrečenih za prekršaje. Novčana kazna se naplaćuje u korist Federacije, kantona ili općine odnosno grada, zavisno od toga čiji je organ izrekao kaznu.

SUDSKO IZVRŠENJE

Izvršenje se provodi sudskim putem radi ispunjenja izvršenikovih novčanih obaveza i to kako na njegovim fizičkim stvarima i nekretninama, tako i na njegovim novčanim ili drugim potraživanjima.

Tražilac izvršenja se svojim prijedlogom za izvršenje obraća organu čije se rješenje treba izvršiti, a ne neposredno sudu. Organ utvrđuje da je rješenje postalo izvršno i na rješenje stavlja potvrdu izvršnosti, a zatim ga sa zahtjevom za izvršenje dostavlja sudu nadležnom za izvršenje. U zahtjevu se može predložiti način izvršenja i označiti predmete na kojima bi trebalo provesti izvršenje.

Na osnovu rješenja koje se treba izvršiti i na kome je stavljena potvrda izvršnosti, sud donosi zaključak o dozvoli izvršenja. Izvršenje se obavlja po propisima koji važe za sudsko izvršenje, a ne po ZUP-u.

ADMINISTRATIVNO IZVRŠENJE NENOVČANIH OBVEZA

Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih obveza izvršenika provodi se na 2 načina: preko drugih osoba ili putem prinude, zavisno od toga da li su te obaveze zamjenjive ili nezamjenjive. Zamjenjiva je nenovčana obaveza koja se sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti druga osoba. Nezamjenjiva je obaveza koja se sastoji u dužnosti izvršenika da nešto dopusti ili trpi, ili je predmet izvršenja izvršenikova radnja koju umjesto njega ne može izvršiti druga osoba.

Izvršenje preko drugih osoba

Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i drugo lice (zamjenjiva obaveza), a izvršenik je ne izvrši uopće, ili je ne izvrši u cjelosti, ova radnja će se izvršiti preko drugog lica na trošak izvršenika. Kad je rok za radnju određen, rješenje će postati izvršno istekom tog roka. Ako rok nije posebno određen, rješenje postaje izvršno istekom 15 dana od dana donošenja rješenja.

Kad protekne rok za izvršenje, izvršenik se zaključkom opominje na dužnost izvršenja radnje i ostavlja mu se izvjesno vrijeme da sam izvrši radnju pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Izvršenju preko druge osobe pristupiće se i kad je stranka počela izvršavati radnju, ali je tu radnju u roku izvršila samo djelimično.

Organ koji provodi izvršenje neposredno isplaćuje naknadu licu kome je izvršenje povjereno, a konačne troškove snosi izvršenik putem regresa koji prema njemu ima organ administrativnog izvršenja. Troškovi izvršenja preko drugog lica utvrđuju se posebnim zaključkom. Ako izvršenik ove troškove ne plati, naplata se izvršava prinudnim putem, po propisima o izvršenju novčanih potraživanja.

Organ koji provodi izvršenje može zaključkom naložiti izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršenja, a da se obračun naknadno izvrši. Zaključak o polaganju ovog iznosa je izvršan.

Izvršenje prisilom

Nezamjenjiva obaveza izvršava se prisiljavanjem izvršenika. Izvršenik se prisiljava na izvršenje obaveze ako je dužan da nešto dopusti ili trpi, pa postupa protivno toj obavezi, ili ako je predmet izvršenja izvršenikova radnja koju umjesto njega ne može izvršiti drugo lice. Organ koji provodi izvršenje će izvršenika prisiliti na ispunjavanje obaveze izricanjem novčanih kazni. Naime, organ koji provodi izvršenje će najprije zaprijetiti izvršeniku primjenom prisilnog sredstva, ako svoju obvezu ne izvrši u ostavljenom roku. Ako izvršenik u toku tog roka poduzme neku radnju protivno svojoj obavezi, ili ako ostavljeni rok protekne bezuspješno, zaprijećeno prisilno sredstvo će se odmah izvršiti, istovremeno odrediti novi rok za izvršenje radnje i zaprijetiti novom, strožijom prisilnom mjerom. Prisilna novčana kazna koja se po ovoj osnovi izriče ne može biti veća od 50KM (prvi i svaki naredni put). Naplaćena novčana kazna se ne vraća.

Izvršenje nenovčane obaveze se prema prirodi obaveze može provesti i neposrednom prisilom, ukoliko se primjenom prethodno navedenih načina ne može uopće provesti, ili se ne može provesti pravovremeno (npr.privođenje u slučaju neodazivanja).

Kad je na osnovu rješenja provedeno izvršenje, a to rješenje se kasnije poništi ili izmijeni, izvršenik ima pravo da traži da mu se vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se vrati u stanje koje proizilazi iz novog rješenja. O ovom traženju rješava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.

IZVRŠENJE RADI OSIGURANJA I PRIVREMENI ZAKLJUČAK

Izvršenje radi osiguranja

Radi osiguranja izvršenja, zaključkom se može dozvoliti izvršenje rješenja i prije nego što je ono postalo izvršno, ako bi bez toga moglo biti osujećeno ili znatno otežano izvršenje nakon što rješenje postane izvršno. Ako je riječ o obavezama koje se prisilno izvršavaju samo na prijedlog stranke, predlagač mora opasnost od sprečavanja ili otežavanja ispunjenja učiniti vjerovatnom, a organ može izvršenje iz uvjetovati davanjem osiguranja. Protiv ovog zaključka je dopuštena posebna žalba, koja ne odlaže provođenje izvršenja. Izvršenje se može provoditi administrativnim ili sudskim putem.

Privremeni zaključak o osiguranju

Ako postoji ili je učinjena bar vjerovatnom obaveza stranke, a postoji opasnost da će obavezana stranka osujetiti ili znatno otežati izvršenje te obaveze, organ nadležan za donošenje rješenja o obavezi stranke može prije donošenja rješenja o toj obvezi donijeti privremeni zaključak radi osiguranja izvršenja obaveze. Ako je pravosnažnim rješenjem utvrđeno da pravno ne postoji obaveza za čije je osiguranje bio donesen privremeni zaključak, ili je na drugi način utvrđeno da je zahtjev za donošenje privremenog zaključka bio neopravdan, štetu će oštećenoj stranci naknaditi predlagač u čiju je korist privremeni zaključak donesen. Ako je očito da je privremeni zaključak bio isposlovan iz obijesti, predlagač će se

kazniti novčanom kaznom do 50KM. Protiv zaključka o kazni dopuštena je posebna žalba koja odgađa izvršenje zaključka.