1

Preporuke za efikasnije vođenje

sporova male vrijednosti

Zagreb, rujan 2017

2

Sadržaj

Uvod ................................................................................................. 3

Pregled situacije u Hrvatskoj ............................................................ 4

Osnovne zakonske odredbe vezane za sporove male vrijednosti .......... 4

Praktični problemi u primjeni zakonodavnih rješenja koja se odnose na

sporove male vrijednosti .................................................................. 5

Europska praksa ............................................................................... 7

Pravni okvir unutar Europske unije ................................................... 7

Primjeri dobre prakse ...................................................................... 7

Uredba br. 861/2007 Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. srpnja

2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti ..... 8

Preporuke ......................................................................................... 9

Uvođenje obveze rješavanja sporova male vrijednosti specijaliziranim

sudskim odjelima uz sudjelovanje sudskih savjetnika ........................ 9

Strože odredbe o teretu i rokovima dokazivanja te veća fleksibilnost i

otvorenost sudova pri odlučivanju o izvođenju pojedinog dokaza ........ 9

Obvezni stručni trening za suce i sudske savjetnike ......................... 10

Uvođenje e-usluga dostave stranačkih i sudskih pismena elektroničkom

poštom .......................................................................................... 10

KPI – više bodova za rješavanje sporova male vrijednosti ................ 10

Javno dostupne informacije ............................................................ 11

Ključne prednosti ............................................................................ 12

Unaprjeđenje konkurentnosti ......................................................... 12

Rasterećenje sudova ...................................................................... 12

Vraćanje povjerenja javnosti u pravosuđe i zakonodavstvo .............. 12

Približavanje standardima implementacije razvijenijih zemalja

Europske unije .............................................................................. 13

3

Uvod

U hrvatskom zakonodavstvu sporovima male vrijednosti smatraju se sporovi u

kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi svotu od 10.000 kuna, odnosno 50.000 kuna ako se radi o postupcima koji se vode pred trgovačkim sudovima.

Sporovi male vrijednosti su u hrvatskom zakonodavstvu uređeni u okviru posebnog poglavlja u Zakonu o parničnom postupku1, pri čemu je za ovu vrstu postupaka

propisana tek nekolicina posebnih pravila, a u ostatku se primjenjuju sve ostale odredbe Zakona o parničnom postupku.

Korisno je napomenuti da se u Hrvatskoj, kao članici Europske unije, primjenjuje i

Uredba br. 861/2007 Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o

uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti2 (dalje u tekstu Uredba).

Uredba se primjenjuje u prekograničnim građanskim i trgovačkim predmetima bez

obzira na vrstu suda, kada vrijednost tužbe, u trenutku kad je ona zaprimljena kod

nadležnog suda, bez kamata, troškova i izdataka, ne prelazi 2.000 eura. Zakonom

o parničnom postupku propisana su određena formalna pravila vezana za primjenu

spomenute Uredbe u Hrvatskoj, dok se u preostalom sadržaju ona primjenjuje u

Hrvatskoj u svom integralnom obliku.

U skladu s Okvirnim mjerilima za rad sudaca: Klasa: 710-01/11-01/158, Urudžbeni

broj: 514-03-02-01-01/1-12-17 3 od 28. prosinca 2012. godine, donesenima od

strane Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, a na temelju prijedloga Opće

sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u tijeku jedne kalendarske godine

sudac na prvostupanjskom sudu bi trebao riješiti 400 sporova male vrijednosti.

Međutim, iskustvo pokazuje da je taj postotak na većini sudova u Hrvatskoj znatno

niži, a uslijed niza faktora. Od tih faktora posebno treba istaknuti opću pretrpanost

sudova, djelomično nejasan sadržaj mjerodavnih propisa, kao i nekonzistentnu i

neujednačenu primjenu odredaba parničnog postupka. Međutim, sporo i neefikasno

vođenje sporova male vrijednosti nerijetko je i posljedica tendencije pravnih i

fizičkih osoba u Hrvatskoj da izbjegavaju ispunjavanje svojih nespornih obveza

upravo korištenjem opcije nepotrebnog i dugotrajnog vođenja parničnog postupka.

U nastavku općeg pregleda prikazat će se trenutačna situacija u pogledu sporova

male vrijednosti u Hrvatskoj, ali i iznijeti prijedloge na koji način bi se rješavanje

takvih sporova moglo učiniti bržim, efikasnijim i, posljedično, pravičnijim.

1 Odbor za zakonodavstvo Hrvatskoga sabora. 2011. Zakon o parničnim postupcima (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14). Zagreb: Narodne novine. Dostupno na: https://www.zakon.hr/z/134/Zakon-o-parni%C4%8Dnom-postupku 17. srpnja 2017. 2 Europski parlament i Vijeće Europske unije. 2007. Uredba (EZ) br. 861/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti. Bruxelles: Službeni list Europske unije. Dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32007R0861&from=HR 13. srpnja 2017. 3 Ministarstvo pravosuđa. 2012. Okvirna mjerila za rad sudaca. Zagreb: Narodne novine. Dostupno na: https://pravosudje.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Pravo%20na%20pristup%20informacijama/Zakoni%20i%20ostali%20propisi/Okvirna%20mjerila%20za%20rad%20sudaca.pdf 17. srpnja 2017.

4

Pregled situacije u Hrvatskoj

Osnovne zakonske odredbe vezane za sporove male vrijednosti

Opći propis koji u Hrvatskoj regulira sporove male vrijednosti je Zakon o parničnom

postupku. Spomenuti propis je u travnju 2013. godine značajno izmijenjen i

dopunjen, a većina izmjena i dopuna bila je usmjerena upravo na ubrzanje

parničnih postupaka.

U odnosu na sporove male vrijednosti, opće pravilo propisuje da se takvim

sporovima smatraju oni sporovi u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi

10.000 kuna, odnosno 50.000 kuna u sporovima pred trgovačkim sudovima.

Posebna pravila propisuju da u sporove male vrijednosti spadaju i sporovi koji nisu

usmjereni na isplatu, nego na predaju pokretnina čija vrijednost ne prelazi ove

iznose, odnosno sporovi u kojima tužitelj umjesto udovoljenja zahtjevu pristaje

primiti isplatu koja ne prelazi ove iznose.

Zakon o parničnom postupku sadrži niz posebnih pravila koja se odnose na

postupke male vrijednosti, a koja su usmjerena prvenstveno na brže i efikasnije

vođenje takvih sporova. Kao najvažnija, svakako se ističu sljedeća pravila:

stranke su dužne sve činjenice iznijeti, a dokaze predložiti, već u tužbi i

odgovoru na tužbu, a na pripremnom ročištu samo i isključivo ako ih prije

toga nisu mogle iznijeti bez svoje krivnje;

rok za žalbu je 8 dana, a presuda se može pobijati samo uslijed nekolicine

taksativno određenih povreda, no nikada zbog pogrešno i nepotpuno

utvrđenog činjeničnog stanja;

dopuštena je samo tzv. „izvanredna“ revizija, odnosno revizija iz članka 382.

stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

Sudske pristojbe za vođenje ove vrste postupaka su relativno niske i iznose, ovisno

o pojedinoj radnji, između 100 kuna i 1.000 kuna.

U praksi hrvatskih sudova sporovi male vrijednosti najčešći su kada se, povodom

prigovora ovršenika protiv platnog naloga sadržanog u javnobilježničkom rješenju o

ovrsi, postupak nastavi pred sudom. U tim slučajevima, vrijednost predmeta spora

uobičajeno iznosi svega nekoliko tisuća kuna, a predmet takvih parničnih postupaka

najčešće su neplaćena potraživanja s osnove režija (struja, voda, plin),

telekomunikacijskih usluga i sl.

5

Praktični problemi u primjeni zakonodavnih rješenja koja se odnose na sporove male vrijednosti

Iako su zakonodavna rješenja koja se odnose na sporove male vrijednosti u većem

dijelu pozitivna i usmjerena na realizaciju standarda brzine i efikasnosti, činjenica je

da problemi nastaju u provedbi.

Radi njihove identifikacije, probleme se može podijeliti u tri skupine:

1. problemi uzrokovani nomotehničkom nepreciznošću i nedorečenošću

relevantnih propisa;

2. problemi uzrokovani potrebom reorganizacije i načina funkcioniranja

rada sudova i

3. socio-ekonomski problemi (povezani s poslovnom i dužničkom

kulturom).

1. Što se tiče problema koji su uzrokovani sadržajem mjerodavnih propisa, u

praksi se kao najčešći problem pojavljuje:

- problem da stranke u postupku zloupotrebljavaju pravilo da se nove činjenice

i dokazi ne smiju iznositi nakon podnošenja tužbe i odgovora na tužbu te

- pravila o teretu dokazivanja.

Naime, time što je propisao da se nove činjenice i dokazi mogu iznositi i nakon

podnošenja tužbe i odgovora na tužbu „ako ih stranka bez svoje krivnje nije

mogla iznijeti prije toga“, zakonodavac je uveo subjektivan element procjene

postojanja ili nepostojanja krivnje one strane koja je napravila takav propust. S

obzirom da procjena postojanja „krivnje“ uzrokuje poteškoće i često onemogućava

uredujućeg suca da donese objektivno opravdanu odluku o postojanju ili

nepostojanju iste, u praksi se najčešće događa da sudovi ipak prihvaćaju i činjenice

i dokaze koje stranke iznesu kasnije. Uslijed ovakvih vrlo čestih zlouporaba ovog

procesnog načela, sporovi male vrijednosti traju neosnovano dugo, što u konačnici

prvenstveno šteti vjerovniku.

U odnosu na pravila o teretu dokazivanja, ista su u Zakonu o parničnom

postupku postavljena vrlo općenito i široko. U kontekstu pravila da bi se sve

činjenice i dokazi trebali iznijeti već u tužbi i odgovoru na tužbu, stranke (najčešće

tužitelji) u podnescima iznose niz dokaznih prijedloga koji su vrlo često posve

nepotrebni i isključivo odugovlače postupak. Primjerice, tužitelji (budući da u

trenutnu podnošenja tužbe ne znaju hoće li tuženik osporavati visinu potraživanja)

predlažu financijsko vještačenje, iako je njihova tražbina zasnovana tek na jednom

ili dva računa na kojima su na jasan i nedvojben način iskazani iznosi potraživanja.

Iako suci imaju mogućnost odbiti izvođenje takvih nepotrebnih dokaza, u velikoj

većini slučajeva suci ipak pribjegavaju opciji izvođenja svih dokaza koje stranke

6

predlože, a potom tek u presudi naznače da tako izvedeni dokazi nisu imali nikakav

značaj ni utjecaj na odluku. Za posljedicu, sporovi male vrijednosti traju

neproporcionalno predugo, a u konačnici trošak vođenja postupka nerijetko prijeđe

vrijednost predmeta spora.

2. Što se tiče problema uzrokovanih nedovoljno učinkovitim radom sudova, oni

nastaju najčešće kao posljedica nomotehničkih nepreciznosti propisa, ali i opće

pretrpanosti sudova.

Konkretno, na općinskim sudovima specijalizacija je tek u začecima, a u zadnjih

nekoliko godina tek su se na najvećim općinskim sudovima u Hrvatskoj profilirali

sudski odjeli zaduženi za pojedine grane prava (primjerice, radno pravo, stambene

odnose i slično). Iz toga su razloga suci najčešće pretrpani sporovima iz različitih

grana prava, što ih praktično onemogućuje ne samo u brzom, nego i u preciznom

rješavanju sporova.

Osim toga, za brže i efikasnije rješavanje sporova malih vrijednosti suci nisu

motivirani ni u smislu ključnih pokazatelja uspjeha (KPI), budući da se rad na

takvim predmetima honorira s manje bodova nego rad na predmetima s višom

vrijednošću spora.

3. Kao posljedica problema opisanih kroz prve dvije stavke, primjećuje se rastući

problem nesavjesnog izbjegavanja ispunjavanja obveza kroz odugovlačenje

sudskih postupaka. Konkretno, tuženici su rijetko motivirani za alternativno

rješenje sporova (primjerice, kroz postupak mirenja) budući da im sporo rješavanje

sudskih sporova zapravo ide u prilog – izvršavanje obveze se prolongira na dugi niz

godina, a nerijetko se u postupcima pred trgovačkim sudovima dogodi da se za

vrijeme trajanja postupka nad tuženikom otvori stečajni ili predstečajni postupak

što tužitelja stavlja u poziciju da izvjesnost njegovog namirenja postane vrlo malo

izvjesna. Također, dugotrajno i neizvjesno vođenje sudskih postupaka iscrpljuje

tužitelje koji su za vrijeme vođenja sudskog spora izloženi troškovima (sudskim i

nerijetko odvjetničkim), a da je pri tome neizvjesno kada će i hoće li se uopće moći

namiriti od tuženika. Iz tog razloga, nerijetko se dogodi da tužitelji odustanu od

vođenja sporova male vrijednosti, što dodatno pogoduje rastućem „trendu“

izbjegavanja ispunjavanja obveza.

7

Europska praksa Pravni okvir unutar Europske unije

S obzirom da je svaka članica ovlaštena autonomno uređivati parnični postupak koji se primjenjuje na njezinom teritoriju, unutar Europske unije nailazimo na različite modele rješavanja sporova male vrijednosti.

Nastavno na komparativni izvještaj Ubrzavanje Rezolucije o sporovima

male vrijednosti: Iskustva iz država članica Europske unije 4 može se zaključiti sljedeće:

kao i većina država Europske unije, i Hrvatska je u svom konceptu parničnog sudovanja razradila neka posebna pravila vezana za

sporove male vrijednosti; također, kao i većina država Europske unije i Hrvatska je za

sporove male vrijednosti propisala uži opseg pravila vođenja parničnog postupka, uključujući i sužen opseg žalbenih razloga te kraće rokove za poduzimanje parničnih radnji;

Hrvatska, uz Njemačku, od svih članica EU propisuje najniže postavljenu maksimalnu vrijednost spora da bi se isti smatrao

sporom male vrijednosti (do 10.000 kuna u sporovima pred općinskim sudovima);

kao i u većini država Europske unije i u Hrvatskoj ne postoje

specijalizirani sudovi (ili sudski odjeli) koji su posvećeni isključivo radu na sporovima male vrijednosti.

Na generalnoj razini može se zaključiti da su zakonodavna rješenja vezana za sporove male vrijednosti u Hrvatskoj prilično slična onima u

ostalim državama Europske unije. Međutim, većim se problemom ukazuje sporo i neefikasno rješavanje takvih sporova.

Primjeri dobre prakse

Kao što je gore navedeno, zakonodavna rješenja vezana za sporove male

vrijednosti su u Hrvatskoj zasnovana na sličnim ili istim postavkama kao i u ostalim

članicama Unije.

Međutim, neke članice Unije su u svoj pravni sistem uvele određene forume ili

modele koji čine ovaj postupak znatno efikasnijim, a koji bi se mogli uvesti i u

pravni sistem Hrvatske.

Konkretno, kao primjer dobre prakse izdvaja se Malta. U ovoj se državi sporovi

male vrijednosti rješavaju pred Vijećem za sporove male vrijednosti (Small Claims

4 Harley, Georgia; Said, Agnes. 2017. Fast-Tracking the Resolution of Minor Disputes: Experience from EU Member States. World Bank, Washington, DC: World Bank. Dostupno na: https://openknowledge.worldbank.org/handle/10986/26100 13. srpnja 2017.

8

Tribunal) koje je sastavljeno od odvjetnika koji prakticiraju odvjetništvo najmanje 7

godina, a koji se na poziciju u Vijeću imenuju na mandat od 5 godina.

Primjer efikasnog rješavanja nalazi se u Francuskoj, Irskoj i Italiji gdje su

stranke dužne prije pokretanja parničnog postupka pokušati spor riješiti u postupku

mirenja pred sudom. Tek ako takav postupak mirenja ne bude okončan s

uspjehom, stranke se upućuju u pokretanje parničnog postupka.

Neke države su uvele određena rješenja koja značajno ubrzavaju meritorno

rješavanje spora, odnosno izvođenje dokaza. Primjerice, u Austriji, u sporovima

čija vrijednost ne prelazi iznos od 1.000 eura, sudac može donijeti odluku da neće

izvoditi uobičajene dokaze, nego će u sporu odlučiti na temelju stanja spisa.

Nadalje, neke države omogućuju da se pisani podnesci u sporovima male

vrijednosti podnose elektronički putem (Danska, Irska, Slovenija i Švedska).

Važno je napomenuti i da su neke države limitirale mogućnost podnošenja žalbe

samo za sporove koji prelaze određenu vrijednost predmeta spora. Konkretno, u

Italiji žalba nije dopuštena za sporove čija vrijednost ne prelazi 1.100 eura, u

Nizozemskoj 1.750 eura, a u Španjolskoj čak 3.000 eura.

Uredba br. 861/2007 Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. srpnja

2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti

U skladu sa člankom 2. spomenute Uredbe, ista se primjenjuje „u prekograničnim

građanskim i trgovačkim predmetima bez obzira na vrstu suda, kada vrijednost

tužbe, u trenutku kad je ona zaprimljena kod nadležnog suda, bez kamata,

troškova i izdataka, ne prelazi 2.000 eura“.

Neki od principa sadržanih u Uredbi bi se svakako mogli primijeniti i u nacionalnim

zakonodavstvima s ciljem postizanja efikasnijeg i učinkovitijeg rješavanja sporova

male vrijednosti. Primjerice, Uredba propisuje da se tužba u takvom sporu podnosi

putem posebnog obrasca koji se može, u državi u kojoj je takva vrsta

komunikacije omogućena, dostaviti sudu i elektroničkom poštom. Nadalje,

postupak se u pravilu odvija isključivo pisanim putem - „sud će održati usmenu

raspravu ako smatra potrebnim ili ako jedna od stranaka postavi takav zahtjev“ (pri

čemu sud može odbiti takav zahtjev ako smatra da se obzirom na okolnosti slučaja

pravično vođenje postupka može osigurati i bez usmene rasprave) (članak 5.

Uredbe). Sud je dužan odluku u sporu donijeti već u roku od 30 dana od

zaprimanja odgovora na tužbu, odnosno podredno zahtijevati od stranaka dodatne

dokaze, izvesti predložene dokaze ili održati usmenu raspravu. U slučaju da sud

odluči održati usmenu raspravu, ona se može organizirati i putem video-

konferencije. Pri odluci o izvođenju dokaza, sud je „dužan izabrati

najjednostavniju i najmanje otegotnu metodu izvođenja dokaza“. (članak 9.

Uredbe)

9

Preporuke

Razmatrajući primjere dobre prakse iz država članica Europske unije, kao i modele i

rješenja iz Uredbe, može se zaključiti da u Hrvatskoj, u odnosu na sporove male vrijednosti, ima još mnogo prostora za napredak i unaprjeđenje. Unaprjeđenja,

međutim, pretpostavljaju aktivniju i efikasniju suradnju zakonodavne i sudske vlasti, koja će iznaći takva zakonodavna rješenja koja će biti lako i jednostavno

provediva u praksi.

AmCham stoga predlaže:

Uvođenje obveze rješavanja sporova male vrijednosti

specijaliziranim sudskim odjelima uz sudjelovanje sudskih savjetnika

Bržem i efikasnijem rješenju sporova male vrijednosti značajno bi doprinijelo ustrojavanje specijaliziranih sudskih odjela, nadležnih isključivo za rješavanje

sporova male vrijednosti, na kojem bi radili sudski savjetnici. Iako postojeći Zakon o sudovima5 predviđa mogućnost da se na sudovima zapošljavaju sudski savjetnici

ovlašteni za, između ostaloga, provođenje postupaka u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi 100.000 kuna pred općinskim, odnosno 500.000 kuna na trgovačkim sudovima, rad tih službenika nije fokusiran samo na sporove male

vrijednosti, već i na niz drugih predmeta koji su često složenije prirode. Osim toga, uslijed organizacijskih manjkavosti sudova u Hrvatskoj, velik broj sudova (pogotovo

manjih) nema zaposlene sudske savjetnike.

Sudovi u Hrvatskoj su izrazito opterećeni velikim brojem predmeta. Iz svih gore

opisanih razloga, brzina i efikasnost koja bi se za ovu vrstu spora trebala podrazumijevati se ne može postići.

Kada bi se na svim, ili barem najopterećenijim sudovima, ustrojio poseban odjel specijaliziran samo za rješavanje takvih sporova, time bi se zasigurno postigla

znatno veća brzina i efikasnost.

Strože odredbe o teretu i rokovima dokazivanja te veća fleksibilnost i otvorenost sudova pri odlučivanju o izvođenju

pojedinog dokaza

Kao što je prethodno navedeno , iako Zakon o parničnom postupku sadrži opće

pravilo o obvezi iznošenja svih činjenica i dokaza već u tužbi i odgovoru na tužbu, parnične strane i suci nerijetko odstupaju od ovog pravila što posljedično dovodi do

odugovlačenja postupka.

Iz toga razloga, primijeniti bi se mogao model kakav je propisan u Uredbi –

stranke već u tužbi i odgovoru na tužbu iznose sve činjenice i dokaze kojima raspolažu, a potom sudac odlučuje u sporu već na temelju takvih podataka ili

5 Hrvatski sabor. 2005. Zakon o sudovima (NN br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16.) Zagreb: Narodne novine. Dostupno na: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2005_12_150_2896.html 13. srpnja 2017.

10

poziva stranke da dostave novu dokumentaciju ili se izjasne na usmenoj raspravi. Na ovaj bi se način izbjeglo odugovlačenje postupka koje je u većini slučajeva

motivirano isključivo izbjegavanjem ispunjavanja obveza. Osim toga, uslijed ovako nedorečenog pravila o rokovima iznošenja činjenica i dokaza, tužitelji nerijetko u tužbama iznose čitav niz nepotrebnih dokaza, kako bi izbjegli rizik da te dokaze

kasnije ne mogu predložiti. U takvim slučajevima, suci bi trebali zauzeti aktivniji pristup i sa strankama već na prvom ročištu raspraviti eventualna sporna pitanja, a

odbiti dokazne prijedloge koji su nepotrebni. U praksi se često događa da sudovi nepotrebno izvode sve predložene dokaze, iako neki od tih dokaza nemaju nikakvo praktično značenje (primjerice, saslušanja direktora, financijska vještačenja jednog

ili dva računa i slično).

Iz svih ovih razloga, AmCham smatra da bi model iz Uredbe sporove male

vrijednosti učinio značajno efikasnijim.

Obvezni stručni trening za suce i sudske savjetnike

AmCham smatra potrebnim uvođenje obveznog stručnog treninga za suce i sudske

savjetnike za vođenje sporova male vrijednosti, s ciljem postizanja skraćivanje

rokova u kojima su sudovi dužni odlučiti u sporovima male vrijednosti.

Sporovi male vrijednosti su, u velikoj većini slučajeva, činjenično i pravno

jednostavni. Iz toga razloga, rokovi za njihovo rješavanje trebali bi biti postavljeni puno kraće. Primjerice, realan rok u kojem bi se spor male vrijednosti mogao i

trebao riješiti pred prvostupanjskim tijelom je 3 (do 6) mjeseci od dana zaprimanja odgovora na tužbu, odnosno po žalbi još maksimalno 3 mjeseca. Ovakvo skraćivanje rokova nužno pretpostavlja realizaciju prethodno navedenog prijedloga

unaprjeđenja – aktivniju ulogu uredujućeg suca pri donošenju odluke o izvođenju dokaza i raspravljanju činjenica.

Uvođenje e-usluga dostave stranačkih i sudskih pismena

elektroničkom poštom

U svjetlu primjera Uredbe, strankama i sudovima trebalo bi omogućiti da svu

komunikaciju obavljaju putem elektroničke pošte, preko autoriziranih servera. Na ovaj način bi se izbjegao značajan gubitak vremena do kojeg nužno dolazi kada se

pošta dostavlja na konvencionalne načine.

KPI – više bodova za rješavanje sporova male vrijednosti

Kada bi se rješavanje sporova male vrijednosti sucima i sudskim savjetnicima

honoriralo s više bodova i posljedično boljom statistikom, isti bi bili više motivirani za brže i efikasnije odlučivanje. U uvjetima u kojima se rješavanje takvih sporova

boduje s manje bodova, uredujući suci su skloniji svoje ograničeno radno vrijeme posvetiti ekstenzivnijem radu na većim sporovima, dok sporovi male vrijednosti

ostaju u sjeni.

11

Javno dostupne informacije

Informacije o pravilima vođenja postupaka u sporovima male vrijednosti trebale bi

biti javno dostupne i razumljive najširoj javnosti, a podnesci bi se mogli podnositi putem standardiziranih obrazaca.

S obzirom na vrijednost predmeta spora koji se smatra sporom male vrijednosti, u praksi se na aktivnoj ili pasivnoj strani takvih sporova često nalaze nedovoljno

upućene stranke ili stranke koje nemaju doticaja sa sudovima.

U Hrvatskoj, određene vrste postupaka (primjerice, zemljišnoknjižni i stečajni

postupci) približeni su širokom krugu ljudi kroz mogućnost podnošenja pisanih podnesaka u standardiziranim obrascima, kao i kroz obavještavanje kroz sustav

elektroničke oglasne ploče.

Slični modeli mogli bi se primijeniti u sporovima male vrijednosti. Primjerice, na

internetskim stranicama nadležnih sudova mogle bi biti objavljene upute o rokovima i načinu pokretanja sporova male vrijednosti, a po mogućnosti takve bi

upute trebale biti potkrijepljene i standardiziranim obrascima na kojima bi se mogli sastavljati pisani podnesci. Na taj način, stranke bi ovakve sporove mogle rješavati

bez potrebe za angažiranjem (i plaćanjem) odvjetnika, čime bi se veći broj stanaka i motivirao na iniciranje ove vrste sporova.

12

Ključne prednosti Unaprjeđenje konkurentnosti

Prema izvještaju „Doing Business“ izrađenom od strane Svjetske banke za 2016.

godinu, Hrvatska je zauzimala 43. mjesto od 190 zemalja čija se socio-ekonomska klima razmatrala prilikom izrade izvještaja. Pri tome, najlošije rezultate Hrvatska bilježi u kategorijama „Rješavanje trgovačkih sporova“ i „Rješavanje

insolventnosti“. Neprecizne i nejasne odredbe vezane za sporove male vrijednosti, povezane sa neefikasnim i sporim radom sudova, stvara atmosferu nepovjerenja

ulagača u efikasnu naplatu njihovih dospjelih potraživanja. Ovo je posebno relevantno za inozemne ulagače specijalizirane za pružanje financijskih usluga (banke, štedionice) ili drugih vrste učestalih, svakodnevno potrebnih usluga

(telekomunikacijske usluge, usluge pružanja električne energije i slično).

Ubrzanje i maksimiziranje efikasnosti vođenja sporova male vrijednosti svakako bi unaprijedilo konkurentnost Hrvatske na spomenutoj listi, i to upravo u dvije

najproblematičnije kategorije - „Rješavanje trgovačkih sporova“ i „Rješavanje insolventnosti“.

Rasterećenje sudova

Kao što smo spomenuli na nekoliko mjesta u ovom tekstu, sudovi u Hrvatskoj su izrazito opterećeni, uslijed čega se okvirna mjerila za rad sudova ne mogu provoditi na način na koji je to propisano. Kada bi se, na način koji AmCham predlaže u

ovom tekstu, na sudovima uveli specijalizirani odjeli za rad na sporovima male vrijednosti, time bi se ostali suci pojedinog suda rasteretili rada na takvi

predmetima te bi posljedično dobili više prostora za rad na preostalim spisima u pojedinoj referadi. Naravno, ovakva reorganizacija nužno pretpostavlja i promjene u ključnim pokazateljima uspjeha, kako bi se time dodatno motivirali suci (ili sudski

savjetnici) u takvim specijaliziranim odjelima za motiviran, brz i efikasan rad.

Vraćanje povjerenja javnosti u pravosuđe i zakonodavstvo U sporovima male vrijednosti sudjeluje najširi sloj javnosti, pri čemu nerijetko

prednjače socijalno najugroženije kategorije – umirovljenici, nezaposleni itd. Takve osobe nerijetko nemaju mogućnost angažirati profesionalnu pomoć u vođenju

ovakvih sporova, a same ne raspolažu stručnim znanjem koje bi ih omogućilo u adekvatnoj zaštiti prava. Uvođenjem standardiziranih obrazaca i jasnih uputa za vođenje i pokretanje sporova male vrijednosti na javno dostupnim medijima

(internetskim stranicama sudova), zaštita prava takvih osoba bila bi dovedena na zamjetno višu razinu.

Time bi nedvojbeno poboljšala razina općeg povjerenja javnosti u pravosuđe i zakonodavstvo, a s druge strane i minimizirao rizik od neosnovano dugotrajnog

vođenja ovakvih postupaka do čega često dolazi upravo iz razloga što jedna ili obje strane postupka ne znaju i ne mogu adekvatno artikulirati svoje zahtjeve i zaštiti

svoja prava.

13

Približavanje standardima implementacije razvijenijih zemalja

Europske unije Jedna od najčešćih kritika koju institucije Europske unije upućuju Hrvatskoj je

kritika pravosuđa. Pri tome se Hrvatsku često uspoređuje s ostalim zemljama Europske unije i poziva na pojačani angažman u vezi rješavanja problema sporosti i

neefikasnosti sudova. Iz izvještaja Svjetske banke koje je korišteno prilikom izrade ovog dokumenta,

razvidno je da način na koji su sporovi male vrijednosti regulirani u Hrvatskoj ne odudara značajno od modela i principa koji se primjenjuju u ostalim državama

članicama Europske unije. Međutim, provedba takvih pravila u praksi nije na zadovoljavajućoj razini, stoga se preporuke AmCham-a usmjerene u prvom redu na praktična poboljšanja.

14

Za dodatne informacije molimo kontaktirajte: Američka gospodarska komora u Hrvatskoj

Andrea Doko Jelušić, Izvršna direktorica T: 01 4836 777 E: andrea.doko@amcham.hr