Povijest Bosne u Sušićevoj prozi

Fata Melkić

Derviš Sušić

BIOGRAFIJA I BIBLIOGRAFIJA

Derviš Sušić se rodio u Vlasenici 3. juna 1925. godine, gdje je završio

osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Tuzli, a učiteljsku školu u Sarajevu.

Početkom 1942.godine postaje borac I proleterske brigade. Poslije

oslobođenja bio je omladinski rukovodilac, potom učitelj i novinar. Od

1949. do 1951. urednik je lista Oslobođenje , a onda prelazi u Tuzlu gdje

radi kao referent za kulturu i narodno prosvjećivanje, potom kao upravnik

Gradske biblioteke. Potom ponovno prelazi u Sarajevo i radi kao savjetnik

CK SKBiH. Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih i Nagrade

ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.

Umro je u Sarajevu 1990. godine.

Djela:

Romani Momče iz Vrgorca (1953), Ja, Danilo (1960), Danilo u stavu mirno

(1961), Kurir (1964, roman za djecu), Uhode (1971), Hodža Strah (1973),

Žestine (1976), Tale (1980), Žar i mir (1983), A triptih (1985), Nevakat

(1986), Listopad (1987), pripovijetke Jabučani (1950), Pobune (1966);

drame Teferič (1963), Veliki vezir (1984), Jesenji cvijet (1988).

POVIJEST BOSNE U SUŠIĆEVOJ PROZI

Uzevši u obzir cjelokupni opus, Sušić nikako nije mogao zaobići historiju Bosne i

prevazići potrebu da o tome "ćaska" i tako pažnju privuče na sebe. U osnovi

Sušićeve literarnosti, leži izvorna pripovijednost po kojoj se inače odlikuje

bosanskohercegovačka proza od svojih najranijih začetaka, vukući korijene iz

usmene epske tradicije. Sušićev način kazivanja podsjeća na govorni stil, odnosno

usmeno pripovijedanje. Kod Sušića nema stanki, nema intelektualizma. Sušićev stil

u mnogome podsjeća na Andrića. Sušić pretežno govori u prvom licu.

Druga osobenost Sušićeva : gajeći govornu frazu, on ujedno naginje i humornom,

narodski humorom gledanju na stvari i pojave. Sklon je posprdici.

Tematsko- idejnu cjelinu Sušićeve proze čini zbirka Pobune (1966.). Ova zbirka sadrži

pet pripovijetki. Dramska linija fabuliranja u svakoj novoj pripovijetci im,a svoju punu

i zasebnu dovršnost. Pobune su zasnovane i kao historijska i kao porodična hronika, u

kojoj u prvi plan izbija slika bošnjačkog etnosa i njegova povijesna drama.

Osnovno idejno značenje, ovdje i istina za nuždu je istaknuta kao nacionalno i klasno

osvješćenje bošnjačkog naroda, prpizlazi iz cjeline zbirke, jer se to osvješćenje

ostvaruje sporo i mučno , od prvih plamička pobune što titraju u duši Abdulaha

Pilavije ( pripovijetka "Plaćenik"), do razbuktale vatre revolucionarnih gibanja u

kojima su zahvaćeni njegovi daleki potomci Redžep i Abdulah ( pripovijetka "Preko

mutne vode").

Kod Sušića metafora rijeke-ambisa koja dijeli razdvaja obale i svjetove prisutna je u

gotovo svakoj pripovijetci "Pobuna".

Sarkastičan odnos spram "histroičnosti epskih pjesama", deklarativno će u izvrsnoj

Sušićevoj pripovijetci "Kaimija" izreći Budalina Tale. Pobuna i otpor stalna su iskrišta

koja se razgorijevaju u junacima Sušićevih pripovijesti. Bosna je na razmeđu

svjetova stalno ucrtavana u središte ratnih mapi i planova, pa su njene neprohode

stalno promatrale oči plaćenih uhoda. Ovakvo sumorno viđnje Bosne Sušić je razvio

i probudio u romanu Uhode.

U njemu su razoreni tradicionalni oblici i konvencije u strukturiranju romanesknog

oblika ukidanjem jedinstvenog fabularnog toka.

POBUNE

Zbirka Pobune sadrži pet pripovijetki i nameće izuzetnom kompozicionom čvrstinom i

tematsko – idejnom konzistentnošću. Dramatska linija fabuliranja u svakoj novoj

pripovijetki ima svoju punu i zasebnu dovršenost, ali u svakoj novoj pripovijesti ona

iznova izniče iz prethodne, tvoreći tako neraskidiv i čvrsto povezan niz, te se prava

vrijednost i značenje otkrivaju tek u njihovoj skupnosti. Uz to Pobune su zasnovane i

kao porodična hronika, u kojoj u prvi plan izbija slika bošnjačkog etnosa i njegova

povijesna drama.

Za razliku od Ive Andrića u čijim djelima je kolektivna sudbina Bošnjaka vazda na

margini pripovjedačkog zanimanja i Meše Selimovića kojem povijesna perspektiva i

atmosfera služe najčešće tek kao pozornica na kojoj se zbiva vječno ista drama općeg i

pojedinačnog, Sušićeva vizija je dijalektička i aktivistička. Osnovno idejno značenje,

ovdje,istina, za nuždu priličo simplificirano kao nacionalno i klasno osvješćivanje

bošjačkog naroda, proizlazi tek iz cjeline zbirke, jer se to osvješćenje ostvaruje sporo i

mučno, od prvih plamičaka pobune što titraju u duši Abdulaha Pilavije ( pripovijetka

Plaćenik), do razbuktale vatre revolucionarnih gibanja kojima su zahvaćeni njegovi

daleki potomci Redžp i Abdulah ( pripovijetka Preko mutne vode).

Zanimljivo je da Derviš Sušć uzima iste simbole kojima imenuje nacionalno – historijsku

dramu Bošnjaka kao i Ivo Andrić. U Andrićevom romanu Na Drini ćuprija Mehmed – paša

Sokolović se čitava života nosi s bolnom uspomenom i raskolom što ga je osjetio

prelaskom preko vode ( Drine) koja simbolički i sudbinski dijeli dva svijeta kojima

Sokolović podjednako pripada.

" Sa godinama i starošću javljalo se sve češće: uvek ista crna pruga koja mine grudima i

preseče ih naročitim, dobro poznatim bolom iz detinstva, koji se jasno razlikuje od svih

muka i bolova što ih je docnije život donosio. U jednom od takvih trenutaka, on je došao

na misao da bi se oslobodio te nelagodnosti kad bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini,

kod koje se beda i svaka nezgoda kupe i talož bez prestanka, time što bi premostio

strme obale i zlu vodu među njima, sastavio dva kraja druma koji je tu prekinut, i tako

zauvek i sigurno vezao Bosnu sa Istokom, mesto svoga porekla sa mestima svoga

života."

( Ivo Andrić. Na Drini ćuprija)

Kod Derviša Sušića je ta metafora rijeke- ambisa koja dijeli i razdvaja obale i svjetove

prisutna u gotovo svakoj pripovijetku Pobuna.

"Mutna voda tekla je kroz njega, cijepala ga na dvije žive obale mesa koje se uzaliud

traže i dozivaju."

( Plaćenik)

"Kao da me (...) neko presjekao po srijedi, pa nekako između mene i mene teče

široka mutna voda."

( Seljačka jadikovka)

"Mutnu silnu vodu sam prebrodio, pa se verem uz klizavu obalu."

( Preko mutne vode)

KAIMIJA

„Eto, jednom, posla mene Lički Mustajbeže da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra

vola orača. Ja ukradoh dva dobra vola orača. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako,

moleći Boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno

proživio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu

lagariju kako

sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Anđeliju i poklonio je Ličkom

Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi

niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ružnu begovicu

izmišljenom Anđelijom. Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga

sjedenja begović u čakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o nečemu mora misliti. I

guslar od nečega mora živjeti. Samo mi je žao što će po Krajini ostati pjesma guslarova,

a ne moja - jauk i cviljenje.“

„Oko ponoći ludujemo, ganjamo se po svetoj kući - po tekiji, ja njega gađam mudrim i

pobožnim knjigama, a on mene ukoričenim defterima u kojima sam na stotinama i

hiljadama stranica za ovo nekoliko decenija pokušavao da sredim pitanja i da nađem

odgovore svojoj i čovjekovoj nevolji na ovom svijetu. Bijemo se, lete mudrosti,

pobožnost, oholost, grijeh i sevap, strast i kajanje, kad ja Tala odalamim Knjigom o

ćudoređu, on meni vrati hrpom uvezanih predavanja o trezvenosti.“

Sušićevo prozno djelo nameće se osobitim i prepoznatljivim stilom i jezikom, čiji su

korijeni duboko urasli u živo obilje bosanskih narodnih govora i dugu pripovjedačku

tradiciju i usmenog i pripovjedačkog pripovijedanja. U Sušićevoj rečenici prevladava

lirizam i subjektivnost poetsko- metaforičkog izričaja.

Sušić pripovijeda strasno, ponekad se predaje potpuno ljepoti kazivanja, ali ona ne

postoji kao nešto odvojeno od smisla koji taj govor nosi u sebi. Sušić stilizira naslijeđene

pripovijedne forme, oblikuje ih obično ironijskom intonacijom i na taj način razara

njihovu doslovnost.

Zbog svoje pripovijedne forme i načina prikazivanja Bosne u „prošlom vaktu“, zasigurno

spada u red najznačajnijih pisaca u poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti.

ZAKLJUČAK