NAUČNOISTRAŽIVAČKI PROJEKAT GENOCID U PRIJEDORU

Autor Mr. Emir Ramić

1.

PRIJEDOR JE NAKON SREBRENICE, NAJPLODNOSNIJE POLJE SMRTI AGRESIJE NA BIH I GENOCIDA PROTIV BOŠNJAKA

Prijedor sa više od 3200 civilnih žrtava agresije i genocida i više od 60 do sada otkrivenih masovnih grobnica je prva bosanska Srebrenica u kojoj je sistematski, isplaniran i proveden genocid protiv Bošnjaka i Hrvata.

Prijedor je po broju do sada osuñenih i optuženih pred Meñunarodnim sudom preavde za područije bivše Jugoslavije (njih preko 30), grad zločinaca.

Kako reće Ed Vulliamy (britanski novinar koji je 5. augusta 1992. sa kolegom Penny Marshall otkrio prijedorske logore) “Prijedor je nakon Srebrenice, najplodonosnije polje smrti bosanskog rata”.

Prijedor je grad genocida, jer je juna 2004. u odluci protiv Slobodana Miloševića, Meñunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije, zločine u Prijedoru okarakterisao kao genocid.

Preciznost i profesionalnost Prijedorskog genocida 1996. godine najbolje je dočarao član opštinskog Kriznog štaba, optuženik Meñunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije, pokojni Simo Drljača: “Kod nji’ovi’ džamija, ne možete samo uništiti minarete. Morate uzdrmati i fundamente jer će to da znači da ne mogu napraviti novu. Ako to učinite, sami će željeti ići. Otići će sami.”

Prijedor očekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom ponovo obnovi gradsku ljepotu, srušenu agresojim i genocidom ljudi bez časti. Neka se više nikad ne ponovi zločin protiv čovjeka i čovječnosti u Prijedoru. Neka to planetarno zlo bude opomena i podstrek da Bošnjaci idu naprijed. Neka se to zlo pamti: u ime onih koji su protjerani iz svoga voljenog grada, u ime onih javno u više navrata silovanih Prijedorčanki, u ime onih koji su čekali smaknuće svake sekunde, u ime onih koji su bespomoćno gledali zločin nad svojim najbližim, u ime prijedorskih mrtvih. Prijedorske žrtve imaju pravo na pravdu i istinu. Prijedorski zločinci imaju pravo na kaznu.

Prijedorčani poručuju pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedorčani se neće umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba htjeli bi da se to zaboravi. Prijedorčani to neće nikada učiniti. Prijedorčani će vječno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Jer jedan grad, ma koliko bi, ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi. Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine. Ti koji još živiš, ne zaboravi mrtv., Tko je bez historije, taj je bez lica i identiteta.

Vi jeste pokušali ubiti grad Prijedor i njegove grañane, ali upamtite, niste ubili prijedorsko pamćenje. Ono je jače od svakog zla koje ste učinili Prijedoru i njigovim grañanima i pratit će vas dok postoji trag o vašem postojanju. Prijedorsko pamčenje, prijedorskog zločina je pravo i zavjet prijedorskih žrtava.

KRATKA HISTORIJA PRIJEDORA

ANTICKI PERIOD I PERIOD BOSANSKOG KRALJEVSTVA

Područje gdje se danas nalazi grad Prijedor kao i čitava dolina Sane je zbog svoje klime i plodnosti, u prošlosti oduvijek bilo primamljivo za sve osvajače koji su prolazili kao i za sve narode koji su u stalnim pomjeranjima tražili najpogodnije mjesto za naseljavanje. To nam govore mnogobrojni predmeti nañeni na arheološkim iskopinama u i oko Prijedora. Ti tragovi su naročito brojni na lijevoj obali Sane u području današnjih bošnjačkih sela Zecovi i Hambarine. Mnogi predmeti iskopani na ovim lokalitetima čuvaju se (valjda još uvijek) u gradskom muzeju u Prijedoru i zemaljskom muzeju u Sarajevu. Istraživanja govore da je ovaj dio Bosne i Hercegovine bio naseljen Ilirskim plemenima Japodima i Mezijima. Prostor oko Bihaća je naročiti bio poznat po Japodima, čije se vjersko središte nalazilo u Privilici kod Bihaća, sa kojima je Rim 171 god. p.n.e počeo dugogodišnji rat, a prostror oko današnjeg Prijedora je bio naseljen pripadnicima plemena Mezeja. To je bilo Ilirsko pleme, a u dubokoj starini i najmoćnije. Jedna njihova grana se početkom II Milenija p.n.e. iselila u Malu Aziju, gdje se u XIII stoljeću p.n.e spominju kao učesnici trojanskoga rata. U periodu od oko 500 godina nezavisne Bosanske drzave i Bosanskog kraljevstva ovaj kraj je često mijenjao vlasnike. Jedno vrijeme je pripadao Bosni, pa hrvatskim banovinama, pa Mañarima, u to doba najačoj državi, da bi se za Kralja Tvrtka I stanje stabilizovalo i od tada čitav ovaj dio pripada Bosni i Hercegovini, što je i sada slučaj. Svim tim velikim previranjima je uzrok bilo veliko rudno bogatstvo ovih krajeva kao i veoma plodna zemlja. Ali pošto pisanih, kao i materijalnih tragova o nekom značajnijem naselju u daljoj prošlosti nema pa se po tome da zaključiti da Prijedor kao organizovano naselje spada u red relativno mladih gradova u Bosni i Hercegovini.

PERIOD OSMANLIJA

Prvi pisani trag o Prijedoru potiće iz izvještaja o Tursko-austrijskom ratu 1683. Vrlo pogodan položaj pogodovao je brzom razvoju Prijedora kao trgovinskog i zanatskog centra, jer su se ovdje ukrštali mnogi putevi za trgovinu izmeñu največih sila tog vremena Turske i Austrougraske. 1717 godine poslije Karlovačkog mira Prijedor uz nekoliko drugih naselja u Krajini, kao što su Kozarac ili Novi (sada Bosanski Novi) dobija svoju Kapetaniju. Grad bijaše izgrañen na jednom otocčicu koji opasivaše rijeka Sana i Jendek (Berek-Zabljak), kanal koji ljudska ruka iskopa na močvarnom tlu. Na otočicu Svinjarici, gdje ono ranije domorodci držahu svinje, niče tvrñava. Oko nje se stvori podgrañe, varoš. Otočić Svinjarice (Stari Grad), rukavac Sane, Berek i podjela na otočku "Tursku varoš" i obalnu "Srpsku varoš" dovede nas do predanja o nastanku Pridora, o Suhom Pridoru (na lijevoj) i Mokrom Pridoru (na desnoj obali), o korijenu rijeći prodrijeti i rijeći koja je kod Hambarina mijenjala korito. Pridor vremenom posta Prijedor sa mahalama Grad, Zagrad, Ograde, Čaršija (oko mosta na Bereku), Majkovaca, Urije i Puharska. Uoći posljednjeg austro-ugarskog rata (1789-1791), jedan austrijski uhoda napisao je sljedeće o Prijedoru: "To je utvrñeno mjesto od pedeset do šezdeset turskih kuća. Put vodi preko polja i kroz nešto pošumljeniji predio duž Sane, na čijoj se lijevoj obali nalazi jedan slab čardak... Tu se širina doline mijenja u prosjeku do dvjesta, do trista koraka i opkoljena je brijegovima: zapadni su strmi i šumoviti, a istočni nastanjeni i dobro obrañeni i ispresjecani su malim ali dubokim dolinicama. Grad se sastoji iz jednog izduženog, nepravilnog četverokuta, čija je istočna strana duga sto trideset koraka. Zapadna strana je na vodi, gdje se nalazi samo jedna okrugla, sindrom pokrivena kula... Kuće su kao i džamija, od drveta. Jedino je kapetanov stan utvrñen jednim, pedeset koraka dugim, dvije stope debelim i osam stopa visokim zidom.". Ovaj zapis o Prijedoru se nalazi u bečkom ratnom arhivu. Predanje kazuje o Crnom Paši, Hadži Paši, koji se na povratku sa hadžiluka naseli ovdje. Dopade mu se šumoviti teren, zanosnost Sane, livade. Uz pomoć vojske rastjera hajduke na Kozari. Vremenom nikoše drvene kuće i drvena utvrda od iskrčene šume. Od Paše nastaše Hadžipašići, Pašići, Alipašići, pa Kapetanovići. Za njima doseliše Suljanovići, Crnalići, Babići, Rešići, Egići, Grozdanići. Predanje pominje sumu Lug u kojoj se nastani Hadži-Paša na mjestu današnjeg Prijedora. On bijasš bivši aga na Udbini. Njegovi potomci bijahu kapetani pridorski. Prijedor imaše samo tri kapetana: Hadži-Šaban, Ibrahim-kapetan i Mehmed-kapetan. Prvi se javlja kad i ime Prijedora uz kupoprodaju čifluka u selu Ramanovći, pa poslije na mahzaru Porti sa 16 zapovjednika i vojnika svoje kapetanije da se ostavi izvjesni Mustafa Muhlisi Muftić na položaju kadije kostajničke bekije, te do učešća u "dubićkom" ratu, kad I umrije u Kulen Vakufu 1795. Sin mu Ibrahim-kapetan umrije od kuge 1815. Njega posjeti francuski konzul Farkad Stariji iz Travnika 1810. Ibrahimov sin Mehmedkapetan nadživje ukidanje kapetanija. Bi jedan od rijetkih za koga se drži da se nije prikljucio pokretu Gradaščevića, ali mu sinovi (dvojica) ne propustiše učešće u bici protiv Latasa kod Kozarca.

AUSTROUGARSKA OKUPACIJA

Novija historija Prijedora počinje sa okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske -Monarhije 1878 godine i povlačenjem Turske sa ovih prostora. To je značilo veliku promjenu i raskid sa starim načinom života. Ta promjena i gubitak sigurnosti odlaskom Turaka bio je razlog za iseljavanje mnogih familija u Tursku, što je dovelo do velike promjene u demografskoj strukturi stanovništva ovdašnjeg kraja. Dolazak Austrougarske je propratio brži razvoj ovog kraja i modernizacija. Ubrzo poslije okupacije sagrañena je i katolička crkva, tačnije1898 godine kao i 1915 pruga Prijedor-Sanski Most-Srnetica i dalje preko Drvara za Knin i Split. Početkom 20 vijeka se otvara i pilana pomoću koje se vršila eksploatacija drveta po kome je ovaj kraj bio poznat. Čitav predio oko Prijedora bio još od davnina poznat po rudnim bogatstvima, što pokazuju nalazišta u Ljubiji, Tomašici , Starom Majdanu i Sasinama, tako da je Austrougarska monarhija 1916 godine u Ljubiji otvorila rudnik željezne rude. Poslije velikog požara u prošlom stoljeću koji je uništio skoro kompletnu staru čaršiju, Prijedor se razvija arhitektonski kao moderan grad sa svim infrastrukturnim komponentama. Iz doba austrougarske lijepo je spomenuti i jednu legendu vezanu za gradnju male kapelice na staroj pilani u Kozarcu. Ta pilana je otvorena kao i mnoge druge širom Bosne i Hercegovine radi eksploatacije šumom bogate Bosne I Hercegovine. Vlasnik pilane, izvjesni bogataš iz Austrije se za vrijeme rada pilane i nastanio u Kozarcu. Tu se on i zagledao u jednu lijepu Kozarčanku, bogami i ona u njega. Ali pošto je ona bila muslimanka, a on katolik i uz to još Austrijanac i okupator, njeni roditelji kao i čitava okolina su bili protiv te veze. Vlasnik pilane je htio i da oženi lijepu djevojku ali roditelji ni da čuju. Ona je u meñuvremenu i zatrudnila sa njim. Ne znajući šta da radi sa sobom i još neroñenim djetetom, nemogavši se boriti protiv roditelja i mahale, odlučila se na očajnićki korak. Pope se na stijenu iznad pilane i baci se. To je i bio kraj ljubavi izmeñu nih dvoje. Austrijanac kad je saznao dade, u spomen te velike ljubavi, napraviti predivnu malu kapelicu na jednom proplanku na lijevoj obali Starenice, riječice koja tuda protiće. Kad gradnja bi gotova onako razočaran prodade pilanu i svo imanje i vrati se nazad u Austriju. Stijenu sa koje se djevojka bacila narod prozva " djevojačka stijena ". Ta stijena i kapelica ostadoše jedina uspomena na taj period.

JUGOSLOVENSKA FEDERACIJA

Iz doba bivše Jugoslavije nemamo baš puno podataka o značajnijim dogañajima prije 1942. Tu bi bilo važno spomenuti period drugog svjetskog rata I Prijedorsku rezoluciju u kojoj Bošnjački intelektualci i ulema traže od tadašnje vlade NDH da se prekine sa zločinima nad pravoslavnim stanovništvom. To je bio jedinstven primjer pored ostalih rezolucija iz Sarajeva, Banjaluke, Tuzle ... pobune protiv fašizma u ondašnjoj Evropi. Pored toga 1942 u i oko Prijedora se odigrala jedna od najkrvavijih bitaka u Drugom svijetskom ratu - II ofanziva – Kozara koja je dovela do velikog stradanja stanovništva. Za vrijeme tog rata grad Prijedor biva 3 puta zauziman od strane partizana i ponovo osvajan od Nijemaca i Ustaša. Kao priznate antifašiste iz toga doba valja spomenuti Esada Midžića po kome ime nosi srednjoškolski centar, Dr.

Mladena Stojanovića po kome naziv nosi medicinski centar i jedna od osnovnih škola, a ciji spomenik istiće ispred zgrade opštine kao i Muharema Suljanovića. Dan grada Prijedora je 16 maj, što je bio dan prvog osloboñenja od Nijemaca u Drugom svijetskom ratu. Velika razaranja grad je doživio pred sam kraj rata, koja su nastala kao rezultat neselektiranog bombardovanja od strane Amerikanaca u završnim operacijama rata.

GENOCID NAD NESRPSKIM STANOVNIŠTVOM APRILA 1992

NAJMRAĆNIJI DIO HISTORIJE PRIJEDORA

Ovaj datum se može slobodno nazvati datumom smrti onakvog grada kakvog smo mi nekada znali. U noći uoći 1. maja "Meñunarodnog praznika rada" Prijedor je osvanuo preplavljen avetima prošlosti obučenim u kojekakve maskirne uniforme I okićene simbolima za koje smo mislili da su zauvijek iza nas. A na radio Prijedoru je odzvanjalo zvanično saopštenje uz "Marš na Drinu" da je "srpski narod preuzeo vlast u Prijedoru i načinio istorijski korak ka ostvarenju svoga sna o Velikoj Srbiji". Taj san smo nažalost mi svi odsanjali otvorenih očiju igrajući glavne uloge junaka iz Spielbergove Shindlerove liste. A film kao da nije imao kraja. Mnogi od nas su prošli tada svoj put za Bleiburg i mnogi od tih putnika se nikad nisu vratili. Te noći, kada se u obično sve spremalo za sutrašnje roštijanje na Pilani, Bešića poljani, Rasavcima, Staroj pilani i ostalim prijedorskim izletistima, u Prijedor su ušli tenkovi i transporteri tzv. JNA i zajedno sa njom gomile ljudskog otpada koje su se nazivale "arkanovcima", "belim orlovima", "šešeljovcima" i koje su donijele užas i razaranje na ulice ovoga nekad mirnog i pitomog grada. Sa njihovim dolaskom nestao je i Prijedor onakav kakav je bio i kakav nikad više neće moći biti kao i mnogi mirni dobri ljudi koji su Prijedoru davali dušu. Rezultat svega toga je: 15.000 grañana Prijedora se vodi kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu, većina sela u okolini su do temelja spaljena kao i kompletno područje Kozarca. Mnogi od tih nestalih se danas pronalaze po mnogim jamama u okolini grada, a najvećio dio kriju rudokopi Omarske, Ljubije i Tomašice. Preko 30 džamija i nekoliko katoličkih crkava ja porušeno. Starog grada nema više i nema više ko da prolazi kejom, nečuje se više ezan sa munare čaršijske džamije niti kandilji označavaju kraj još jednog ispostenog dana Ramazana. Nema ko da doñe na ponočku ili da zapali svijeću, nema ko da prouci Fatihu a ako je kojim slučajem neko i ostao nema više gdje. Nažalost, umjesto po nekim lijepim stvarima, nas grad će zauvijek ostati poznat po najzloglasnijim logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju i po najvećem broju ratnih zločinaca. Mnoge grañevine su srušene ali najtužnije od svega je to što je Prijedoru ubijena duša i njegov duh koji su činili ljudi kojih više nema. Sada poslije pogroma Bošnjaka, Prijedor i kompletno područje općine, iako još uvijek na obalama Sane, se nalazi na neprirodnoj granici "Republike Srpske" i Federacije Bosne i Hercegovine. A samo Sana mirno teće i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu budućnost i nada se nekim sretnijim vremenim, a i nekim boljim ljudima da koraćaju njenim obalama. Prije izbijanja rata, razne etničke skupine

u općini Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premoščavala etničke granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol "bratstva i jedinstva bivše Jugoslavije uopšte, jer u poreñenju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo većih meñunacionalnih sukoba".

KONTEKST PREUZIMANJA OPĆINE PRIJEDOR

Zategnutost zbog dogañanja u Bosni I Hercegovini pogoršana je propagandom i političkim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Već smo spomenuli propagandnu aktivnost u općini Prijedor, ali vrijedi ponoviti iskaz Muharema Nezirevića, Bošnjaka i bivšeg glavnog urednika prijedorskog radija. On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i vračeni sa fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje. Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao odgovornost, jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja. Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u općini Prijedor već u proljece 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva, već jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i sa Pala. Kao što smo već rekli, takva propaganda imala je polarizirajući utjecaj širom bivše Jugoslavije, a općina Prijedor nije bila izuzetak. U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije.Prema izjavi Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA u Prijedoru od njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori za općinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešća, što je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takodje predlozila zajednicki plakat za izbore sa porukom "Živjeli smo i dalje čemo živjeti zajedno", sa namjerom da pokaže da su skladni meñunacionalni odnosi mogući u novoj demokratiji. Na plakatu se srpski symbol nalazio izmeñu hrvatskog i muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da ga istakne u srpskim područjima. U etnički mješanim zajednicama muslimani su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali. Kao što smo već rekli, s približavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševićevoj politici, uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je rečeno da to nije službena politika, nego ponašanje nekolicine neodgovornih pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešća.

U prijedorskoj skupštini općine, za koju su održani izbori u novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a općina Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka stranka imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i Reformske snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou općine. U tom smislu, voñe SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione stranke iskljuće iz formiranja vlade. Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, meñutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. Voñeni su pregovori, uključujući i improvizovani sastanak izmeñu Srñe Srdića, predsjednika prijedorskog opcinskog odbora SDS, Radovana Karadžića, predsjednika SDS, i Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadžić je savjetovao lokalnom SDS da nañu rješenje I stranke su se konačno dogovorile da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupštini općine u Prijedoru u januaru 1991. Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojić, tadašnji vršilac dužnosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne I Hercegovine i jedan od Karadžićevih povjerenika. Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće izmeñu SDA i SDS oko podjele vaznih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik općine Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA. Bilo je joć šest važnih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi. Odbijeni su svi argumenti za etničku ravnotežu na tim funkcijama, kao i na drugim funkcijama u društvenim i privatnim firmama i institucijama. SDS je uporno podržavala svoje kandidate i štitila tadašnje stanje, po kojem su Srbi drzali oko 90% funkcija u finansijskim institucijama, te društvenim i javnim preduzečima.

UVOD U PREUZIMANJE OPĆINE PRIJEDOR

U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu srpsku skupštinu, čiji je prvi predsjednik bio zamjenik predsjednika zvanične skupstine općine, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan općine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne- Srba. Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je I neovlašteno vraćanje nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru. Veza izmeñu zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada

se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće "nove Jugoslavije". Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija "blisko sarañivala" sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti. Na političkom planu, posljednji sastanak Skupštine općine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu općine Prijedor. Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je općina podijeljena izmeñu Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada Prijedora u kojem su živjeli uglavnom muslimani, dok je centralni dio grada Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predložio da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu neutralna, naglašavajući da bi stvarno provoñenje takve podjele u svakom slučaju bilo veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.

PREUZIMANJE GRADA PRIJEDORA

Dana 30. aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa četiri čirilična slova "s" vijorila se na zgradi općine. Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv općine Prijedor u "Srpska općina Prijedor". Muharem Nezirević, u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano ujutro 30. aprila 1992. Kada je došao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine općine, a zatim je postao predsjednik skupštine srpske općine, preko radija je objasnio šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa općinom Prijedor. Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica, u smislu da je voña teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i ometanju JNA za vrijeme povlaćenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lažan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, uključujući Milomira Stakića, jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefax nego završna faza dugo pripremanog plana.

PRIJEDOR NAKON PREUZIMANJA – OSNIVANJE KRIZNOG ŠTABA

Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka Kriznog štaba ARK. Pored restrikcija vezanih za život ne-Srba, o kojima čemo govoriti kasnije, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je širenje propagande od tada postalo glavna funkcija. Štab je takoñe bio zadužen za mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upučivani i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upučeni stanovništvu uopšte, provoñeni samo prema muslimanima i Hrvatima, od kojih se većina odazvala iz straha od kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogučavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu.

INCIDENT NA HAMBARINAMA

Kao rezultat povećane meñunacionalne napetosti, razne grupe postavljale su blokade na cestama i kontrolisale ih. Jedna takva muslimanska blokada nalazila se u Hambarinama, a incident koji se tamo odigrao 22. maja 1992. poslužio je kao izgovor za napad srpskih snaga na to podrućje. Jedan automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se nalazila četiri uniformisana Srbina, koji su možda bili pripadnici neke paravojne jedinice, zaustavljen je na kontrolnom punktu i putnicima je nareñeno da predaju oružje. Izgleda da su odbili, te je došlo do pucnjave, u kojoj su ubijena dva Srbina i jedan musliman. Nakon incidenta, krizni štab općine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima Hambarina I okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oružje. U ultimatumu je rečeno da će, ako se zahtjev ne ispuni do sljedećeg dana u podne, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute. Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke sporadicne borbe lokalne voñe sakupile su i predale većinu oružja. Do tada su mnogi stanovnici već pobjegli u druga podrućja pod muslimanskom ili hrvatskom vlašću, krečući se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu, prema šumi, koja je takoñe granatirana. Jedan broj stanovnika naposletku se vratio u Hambarine, tada već pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno, jer je 20. jula 1992. došlo do posljednjeg većeg čišćenja općine, kada je iz Hambarina i obližnje Ljubije etnički očišćeno oko 20.000 ne-Srba.

NAPAD NA PODRUČIJE KOZARCA

Nakon preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti izmeñu novih srpskih vlasti I Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija muslimanskog stanovništva općine Prijedor. U širem području Kozarca živjelo je oko 27.000 ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili muslimani. Kao

posljedica ove zategnutosti, etnički mješane kontrolne punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi postavljeni na raznim mjestima sirom podrućja Kozarca, kao i neslužbena stražarska mjesta koja su uspostavili naoružani muslimanski grañani. Voñeni su pregovori izmeñu delegacije grañana Kozarca I Kriznog štaba općine Prijedor, ali bezuspješno. Dana 22. maja 1992. iskljućene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca što je veoma otežavalo ulazak I izlazak iz Kozarca. Teritorijalnoj odbrani Kozarca upućen je ultimatum kojim se tražilo da se TO Kozarca i milicija obavežu na lojalnost i priznaju podreñenost novim vlastima u srpskoj općini Prijedor, te da predaju svo oružje. Proširile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon što je u podne istekao ultimatum i nakon objave putem prijedorskog radija, napadnut je Kozarac. Napad je zapoćeo teškim granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i pješadije. Nakon granatiranja srpska pješadija je ušla u Kozarac i počela paliti kuće jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28. maja 1992. uništeno oko 50% Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju izmeñu juna i avgusta 1992. Nakon što je grad očišćen od stanovnika, kao i u ostalim pretežno muslimanskim podrućjima, vojnici su krali i pljačkali sve dok Kozarac, prema opisu nekoliko svjedoka, nije ostao "bez života". Prilikom napada na Kozarac pazilo se da se ne nanese šteta srpskoj imovini. Azra Blažević je svjedočila da su poslije postizanja sporazuma koji je dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac 26. maja 1992. vojnici povezani sa srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji koja je ostala u bolnici da pokaže svoj stan, kako ga ne bi oštetili. Predočeni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao što su Rajkovići i Podgrañe ili nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Dana 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivše JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general-potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima. Za vrijeme napada Civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su odvoñeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta podrućje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu oštećene za vrijeme napada

naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih podrućja doselili su se u Kozarac. Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogronmom večinom srpski; političke voñe i funkcioneri u policiji su Srbi.

POSTUPANJE SA NE-SRBIMA

Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK počeo je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog štaba ARK, Radoslav Brñanin, imao je ekstremna gledišta u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić, predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao i izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takoñe ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porañaju u banjalučkoj bolnici. Takoñe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna". Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih voña iznosili, a koji su svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, izmeñu ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo podrućje. Nakon više mitinga za mir širom Banja Luke, a koji su na kraju obustavljeni blokadom na kontrolnim punktovima je u početku čuvala paravojna jedinica Srpske odbrambene snage, da bi poslije na ovim punktovima bile rezervne snage policije, do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK poćeo je primjenjivati ekstremna ogranićenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke. Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ogranićena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i voñenja privatnih firmi, napad na izvjesne objekte, kao I gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je

definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika srpskog naroda". Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od grañana tražili lične isprave. Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvoñena u zatvor nego u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine Meñunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba sirom ovog podrućja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom podrućju osnovana je državna agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskračivana potrebna dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohañaju osnovnu i srednju školu. Ne-Srbi više nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje I propaganda protiv muslimana i Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u krugu općine takoñe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani I Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ogranićenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomićno isključivanje električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara. Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru nareñeno je da bijelim krpama oznaće svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce izmeñu 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrućju, od kojih su velika večina bili ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja i mućenje bili uobičajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana I 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne

poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrñena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru. U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i svega sto pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se unište same "balije".ne bi oštetili. Predoćeni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao sto su Rajkovići i Podgrañe ili nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Dana 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivse JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima. Za vrijeme napada Civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su odvoñeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta podrućje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu ostećene za vrijeme napada naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih podrućja doselili su se u Kozarac. Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogronmom većinom srpski; političke voñe i funkcioneri u policiji su Srbi. Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK poćeo je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog staba ARK, Radoslav Brñanin, imao je ekstremna gledista u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić,

predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao I izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takoñe ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porañaju u banjalučkoj bolnici. Takoñe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna". Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih vodja iznosili, a koji su svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, izmeñu ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo podrućje. Nakon više mitinga za mir širom Banja Luke, a koji su na kraju obustavljeni blokadom na kontrolnim punktovima je u početku čuvala paravojna jedinica Srpske odbrambene snage, da bi poslije na ovim punktovima bile rezervne snage policije, do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK poćeo je primjenjivati ekstremna ogranićenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke. Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ogranićena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i voñenja privatnih firmi, napad na izvjesne objekte, kao i gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika srpskog naroda". Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od grañana tražili lične isprave. Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvoñena u zatvor nego u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine Meñunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba širom ovog podrućja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom podrućju osnovana je državna agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog

osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskraćivana potrebna dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohañaju osnovnu i srednju školu. Ne-Srbi vise nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje I propaganda protiv muslimana i Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u krugu općine takoñe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani I Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ograničenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomično iskljućivanje električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara. Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru nareñeno je da bijelim krpama oznaće svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce izmeñu 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrućju, od kojih su velika većina bili ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja i mućenje bili uobićajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana I 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata I oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrñena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru. U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i svega što pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se unište same "balije".

LOGORI

Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrućja srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i voñeni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji sa njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatočenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, izmeñu ostalog premlačivanju, seksualnom zlostavljanju, mućenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajućem psihološkom zlostavljanju tako što su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava. Zatvorenike su čuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosily uniforme i obično bili naoružani automatskim puškama i drugim ličnim naoružanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajući ih "balijama" ili "ustašama", kao što je već pomenuto. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.

LOGOR OMARSKA

Možda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, oko dva kilometra južno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebaćeni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muškaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 žena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato što su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je Željko Meakić. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuća" i "crvena kuća". Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istoćne strane bio je niz pomićnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona I strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji smo gore opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeñivani. "Bijela kuća" služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuća", bila je takoñe mjesto na koje su zatvorenici odvoñeni na teška premlaćivanja i odakle se najčešće nisu vraćali živi. Upravna zgrada bila je djelomićno jednospratnica, s tim da su se kuhinja I trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže

predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na čijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuca", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila sira od samog hodnika. Mala "crvena kuća" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuća", preko puta kraja hangara. Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obično bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istoćnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kuću". Veliki broj zatvorenika držan je u veoma skućenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, meñutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a često su morali ležati usred izmeta. Vrata pretrpane garaže često su usred ljetnih vručina držana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i noćima bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak I mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi. U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene čorbe od krompira i tanke kriške kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trćati, dok su ih stražari pri ulasku I izlasku često tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Meñutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kući" nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeñeni nakon premlaćivanja u logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više. Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je uskraćivana voda za piće, koja ni inaće nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali čekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajući ponekad batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeca ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su česta, kao i akutni prolivi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive. Stražari često nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što su god uspjeli zadržati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plastični bokal vode. Zatvorenici su prozivani za isljeñivanje obićno nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući rukama i nogama. Tokom isljeñivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretućeni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga

rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške povrede. Sve se to dogañalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika. Nakon isljeñivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom učestvovanju u djelima protiv Srba. Zatvorenici nisu prozivani samo na isljeñivanje. Naveće bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale odreñene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski roñaci svjedoćili su da otada više nikad nisu viñeni i da se pretpostavlja da su ubijeni. Žene zatvorene u logoru Omarska po noći su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaže da je pet puta izvoñena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli. "Bijela kuća" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kući" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi često bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi način zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih učestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih premlaćivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa često su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuće". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuće" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora. "Crvena kuća" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvoñeni radi premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali čistiti "crvenu kuću", često su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i prazne čahure od metaka. Takoñe su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaćeni i ubijeni u "crvenoj kući".

LOGOR KERATERM

Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na istoćnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramičkih pločica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatoćeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su užasno vruće, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U početku su svi koristili jedan WC, ali taj se začepio pa su dobili bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogućnosti za pranje. Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste čorbe i komadić kruha. Užasno ih je mućila glad. Premlaćivanja su bila veoma česta, zatvorenici su prozivani, napadani motkama i palicama i

tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su često prozivani i premlačivani noću, a oni koji bi se vraćali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlaćivanja. Dizenterija je bila česta, a nije bilo lječnićke njege niti za bolesti niti za povrede nanesene tokom premlaćivanja. Isljeñivanja su se odvijala uz premlaćivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kućama i tjerali da traže novac koji su, ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima. Saslušani su iskazi o masovnom smaknuću zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noći zatvorenici su čuli mitraljeske rafale, nakon čega su uslijedili pojedinaćni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedeće jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedeće noći, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedećeg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici držani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj način ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.

LOGOR TRNOPOLJE

Nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na željeznićkoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, žena i djece. Logor su čuvali naoružani stražari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzović. Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio logora bio je okružen bodljikavom žicom. U maloj ambulanti za prvu pomoć radio je ljekar-zatvorenik I nekoliko bolničara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjeñivala hranu. Budući da nije bilo hrane, u početku su ljudi jeli ono što su donijeli sa sobom, a kasnije su živjeli od pomoći onih mještana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovništvo koje je živjelo oko logora, zatvorenici su često izlazili iz logora da traže hranu po okolini, po baštama i napuštenim kućama. To je, meñutim, bilo opasno jer je tamo često bilo vojnika koji su pljačkali kuće i koji bi napali zatvorenike da su na njih naišli. Kasnije je lokalni Crveni krst poćeo obezbjeñivati nešto hrane. Nije postojao redovni režim isljeñivanja ili premlaćivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlaćivanja i ubijanja. Jedan svjedok, Sulejman Bešlić, izjavio je da je vidio mrtvace s isćupanim jezicima zamotane u papir i povezane žicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Budući da se u ovom logoru nalazio najveći broj žena i djevojaka, silovanja su ovdje bila češća nego u drugim logorima. Najviše su bile ugrožene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom većeri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje žrtve iz doma i silovale ih. Jedan svjedok, Vasif Gutić, koji je bio bolničar, u Trnopolju je odreñen da radi u ambulanti i svjedoćio je o velikom broju silovanja koja su se dešavala u logoru. On je često razgovarao sa žrtvama silovanja, od kojih je najmlaña imala

dvanaest godina, i ljećio ih. Pored toga, bilo je žena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je ženu od devetnaest godina silovalo sedam muskaraca, te da je zbog užasnih bolova i krvarenja došla u ambulantu. On je izjavio sljedeće: Sam čin silovanja, po mom mišljenju -- razgovarao sam s njima, promatrao njihove reakcije-- imao je užasan utjecaj na njih. Mogli su sebi možda objasniti krañe, pa čak I premlaćivanja i neka ubijanja. Nekako su to na neki način prihvatili, ali kada su počela silovanja, izgubili su svaku nadu. Dotada su se nadali da će rat proći, da će se sve smiriti. Kada su poćela silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. To je bio strah, užas. Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se nañu napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, što znaći da su zapravo bili zatoćeni u logoru. U početku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi vlastite zaštite od muslimanskih ekstremista. Meñutim, pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovništvo, muškarci, žene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije. Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uslova u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Tekuće vode uopšte nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće skoro da nije ni bilo jer je bila samo jedna pumpa na cijeli logor. Uši šuga bili su takoñe rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plastičnih cerada i slićnog. Dana 1. oktobra 1992, ili oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon što su potpisali saglasnost da se odriću svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etničkog čišćenja, jer su oni Muslimani I Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu otuda deportovani iz Bosne i Hercegovine.

2.

GENOCID U PRIJEDORU – PRIJEDORCID

"Nikad ne smije, čovjek, niti narod misliti da je došao kraj. Gubitak posjeda lahko nadoknadimo. Za druge gubitke nas utješi vrijeme. Samo jedno zlo je neizlječivo - ako narod digne ruke od sebe." Gete.

Put detaljno planiranog ubijanja Prijedora je počeo 29/30. aprila 1992.

U malo kojem ratu u historiji čovječanstva je za tako kratko vrijeme i na tako malom prostoru počinjeno toliko zločina koje ne poznaje moderna civilizacija, kao što je slučaj sa Prijedorom.

Prijedorcid kao pokušaj ubistva čitavog grada i njegovih grañana je upotpunio svijet zločina novim fenomenološkim formama, do sad nepoznatim u historiji, a

posebno je svjetska javnost zaprepašćena i šokirana saznanjima o masovnosti izvršenih mučenja i ubijanja u koncentracionim logorima smrti, masovnim silovanjima, ubijanjima i protjerivanjima Prijedorčana.

Prijedorcid je istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, kao rezultat srpskog imperijalizma i nastojanja da se stvori „Velika Srbija".

Prijedorcid je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta i bića Prijedorčana kroz masovna silovanja, mučenja u koncentracionim logorima smrti, protjerivanjima, ubijanjima.

Prijedorcid je istina o uništavanju svega postojećeg što održava bošnjački nacionalni identitet.

Prijedorcid je istina o getoizaciji Bošnjaka u cilju stvaranja „Velike Srbije".

Prijedorcid je istina o pokušaju uništenja Bošnjaka kao nacije i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba.

DOKAZI ZA PRIJEDORCID - GENOCID U PRIJEDORU 1992-1995

UVOD

U novembru 1992 godine u Bosni i Hercegovini održani su prvi višestranaki izbori na kojima su pobijedu odnijele stranke: SDA, SDS i HDZ. Ova činjenica kao i ranije izdvajanje Slovenije i Hrvatske iz zajednike države stvoritće velike tenzije u Bosni i Hercegovini. Kako je vrijeme odmicalo predstavnici SDS sve više su shvatali da neće imati dovoljno političke moći da zadrže Republiku Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviji u kojoj bi dominirali Srbi. U tom cilju SDS je počeo da poduzima niz aktivnosti u želji da Bosnu i Hercegovinu silom zadržI u krnjoj Jugoslaviji. Te aktivnosti su imale i vojni i politički i ekonomski karakter.

Kada je započela agresija bivše JNA, na nezavisnu državu Hrvatsku, postalo je jasno da će i Bosna i Hercegovina vrlo brzo postati meta iste agresije i morati proglasiti nezavisnost. Osjetivši ovu tendenciju SDS je 16.septembra 1991.proglasio Autonomnu regiju Krajinu kao i niz drugih srpskih oblasti. Ova regija obuhvatala je sljedeće općine: Banja Luku, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Bosansku Dubicu, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Prnjavor, Bosansku Krupu, Bosansku Gradišku, Teslić, Šipovo, Skender Vakuf i Čelinac.

Dana 24.10.1991 godine konstituisana je Skupština srpskog naroda u BiH u kojoj je dominirao SDS. Ova skupština je 9.1.1992 godine usvojila dekleraciju o proglašenju Republike Srpskog naroda u BiH u kojoj je decidno stajalo da je ona sastavni dio savezne jugoslovenske države. Glavni problem u stvaranju i

uspostavljanju srpskih regija je predstavljala činjenica da je na ovim podrujima živio veliki broj Muslimana, Hrvata i ostalih naroda, koji sebe nisu vidjeli u okviru srpske hegemonije i Miloševićevog fašizma. Zato je trajno uklanjanje ove populacije sa teritorija gotovo cijele BiH postao SDSov aksiom koji je i doveo do genocida nad ovim narodima.

Jedan od prvih elnika ARKa ratni zločlinac Radoslav Br;anin je izjavio da je prihvatljiv postotak nesrba u srpskoj državi oko 2%. Prema popisu iz 1991godine na podruju Bosanske Krajine ukupno je živjelo 1 191 709

stanovnika od čega je bilo oko polovine Srba 567 293 hiljade. Prema istom popisu iz 1991. godine na teritoriji općine Prijedor živjelo je 112543 stanovnika od čega 6316 ili 5,6% Hrvata, 49351 ili 43,9% Bošnjaka, 47581 ili 42,3 Srba i 9,295 ili 8,2 ostalih. Prema podacima iz procesa koji je voñen u Haškom tribunalu protiv ratnog zloičnca Slobodana Miloševića 1997 godine Prijedor je imao 39248 stanovnika od čega 397 ili 1% Bošnjaka.

Za samo 5 godina broj Bošnjaka sa 44% spao je na 1%. U cilju progona gotovo polovine stanovništva ove regije SDS je vrlo brzo formirao krizne štabove u svim gradovima te krizni štab Autonomne regije Krajine. Ovi štabovi su bili zaduženi za preuzimanje vlasti u svim općinama i u tom cilju poduzimali su mjere koje im je nareñivao SDS.

Od aprila do augusta 1992 godine snage bosanskih Srba nasilno uz upotrebu: JNA, paravojnih formacija, snaga srpske policije, jedinica iz Srbije i tzv Kninske krajine zauzimaju najve'i broj općina u Bosanskoj Krajini, za koje se smatralo da stoje na putu ostvarenja genocidnog plana za stvaranje Velike Srbije. Ovo je rezultiralo ubijanjem i progonom desetina hiljada Muslimana, Hrvata i ostalih naroda. Smatramo da su kroz ove aktivnosti u potpunosti ispunjeni svi elementi bića krivčinog djela genocida što ćemo pokušati i dokazati.

UBISTVO ČLANOVA GRUPE

Ako se zna da je ubistvo članova grupe jedna od odrednica bića krivičnog djela genocida i da se manifestuje kroz uništavanje jedinke kao dijela jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine, onda se svako masovnije ubijanje Bosanac u protekloj agresiji može da procjenjuje kao djelo genocida. Ovo se posebno lahko dokazuje jer nije teško utvrditi da su se sva ta ubistva odvijala planski do u tanine sistematski i organizovano što je vrlo bitno za dokazivanje ovog djela. Ova sistematinost i organizovanost zločina posebno se može vidjeti na primjeru općine Prijedor, a isti scenarij ponavljan je u svim drugim općinama koje su srpske snage okupirale.

Poslije više zajednikih sastanaka 29. 4. 1992.godine predstavnici SDS, SDA i HDZ Prijedor noću u 22 sata postigli su dogovor o ravnomjernoj nacionalnoj zastupljenosti u općinskom MUPu. Već četiri sata kasnije 30.4.1992. godine u

2,30 sati SDS uz aktivnu pomoć zločinačke JNA nasilno preuzima svu vlast u Prijedoru. Svi vitalni objekti u gradu preuzeti su bez ikakvog otpora, a dogovori izigrani.

Već 23.5 1992. godine dolazi do artiljerijskog napada na Hambarine i okolna sela, a 25.5 1992. godine poćinje napad na Kozarac gdje gine veliki broj civila. Dan ranije 24.5 1992.godine srpske vlasti su svakako planski otvorile zloglasni logor Omarska i u njega zatvorili prvih 12 osoba iz grada Prijedora. Isti dan u prostorije tvornice keramikčih pločica u gradu Prijedoru zatvaraju prvih 7 civila iz grada što se smatra danom otvaranja logora Keraterm. Nekako istovremeno jedna fiskulturna sala u Trnopolju pretvara se u još jedan logor gdje se dovode i zatvaraju žene i djeca iz okupiranih sela. Dan poslije otvoranja u Keratermu je već bilo više od 200 ljudi, a taj broj se povečavao iz sata u sat. Već1.6. 1992. godine srpske vlasti su u potpunosti uništile Bošnjačko naselje Stari Grad u Prijedoru.

Hapšenja nesrpskog stanovništva bili su svakodnevnica tako da je već 10.6.1992. po tvrdnjama jednog zatočenika Omarske u logoru bilo oko 4700 logoraša. Dana 14. 6. 1992.godine uslijedio je napad na sela Kevljani i Sivci u kojima je ubijeno na desetine Bošnjaka, a stotine zatvoreno u logore.

U vremenu od 20-25 7.1992 godine srpske vlasti potpomognute zločinakom JNA izvršili su napade na Bošnjaka sela na lijevoj obali Sane: Biščane, Rizvanoviće, Rakovčane, Hambarine, Čarakovo, Zecove, te Hrvatska sela: Briševo, Raljaš, Staru Rijeku i druge. Krvavi pir koji je izvo-ñen prvo artiljerijskim napadima, a potom pješadijskom, rezultirao je ubistvom više hiljada bošnjačkih i hrvatski civila, a neutvrñen broj odveden je u logore gdje je kasnije uglavnom likvidiran.

Dan kasnije 26.7.1992.godine u logoru Keraterm učinjen je novi zločin.Bez ikakvog razloga u spavaonici broj 3 ubijeno je izmeñu 150 i 180 civila koji su tu bili zatočeni.

Krajem jula 1992 iz logora Omarska odvedeno je u nepoznato oko 50 logoraša čija su tijela kasnije pronañena u prirodnoj jami Lisac u Bosanskoj Krupi, a 31.7.1992.godine iz istog logora odveñeno je tri autobusa zatočenika čija su tijela pronañena u prirodnoj jami Hrastova Glavica na teritoriji Sanskog Mosta.

Već 6.8. 1992 iz Omarske je u cilju prikrivanja stanja u ovom logoru oko 1500 logoraša deportovano je u logor Manjaća kod Banja Luke, a oko 1200 u logor Trnopolje. Dio ovih ljudi svoj životni put završio je 21.8.1992.godine u masakru na Koričanskim stijenama na Vlašiću u kome je iz konvoja autobusa koji su išli u razmjenu izvedeno i strijeljano oko 200 civila.

Do kraja 1992 godine općina Prijedor je u najvećem dijelu bila očišćena od nesrba. Da bih se dokazalo da je u Bosanskoj Krajini pokušano uništenje jedne nacionalne, etnike vjerske grupe dovoljno je pomenuti broj do sada ekshumiranih nestalih osoba.Ekshumirano je oko 4200 osoba iz 126 masovnih grobnica i više stotina zajedničkih i pojedinačnih.. U samoproglašenoj Autonomnoj regiji Krajina nije ostao ni jedan grad u kome nismo našli masovne grobnice. Ponavljam u svih 15 pronañene su masovne grobnice.

Radilo o pokušaju uništenja svih nesrpskih etnikih, vjerskih, odnosno nacionalnih zajednica što potvrñuje činjenica da smo ekshumirali veliki broj masovnih i drugih grobnica u kojima su bili isključivo Hrvati, Romi i drugi.

Naredni podaci najbolje govore o svojevrsnoj geografiji genocida u Bosni.

Prvi grad po broju ubistava i nestalih osoba, a naravno i po broju masovnih grobnica ne samo u Krajini već i u Bosni i Hercegovini je Prijedor. Ubijeno je više hiljada Prijedorčana. Nestalo je oko 3300 osoba oba pola i svih starosnih dobi. Na teritoriji općine Prijedor ekshumirano je 53 masovne grobnice(od 5 do 456 tijela), 72 zajedničke( 2 do 4 tijela) i 257 pojedinačnih grobnica. Pored grobnica ekshumiranih na teritoriji općine Prijedor tijela ubijenih Prijedorčana pronalazili smo u grobnicama u još trinaest drugih gradova.Radi se o: Banja Luci, Bosanskom Brodu, Beogradu, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Krupi, Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, Hrvatskoj Kostajnici, Oštroj Luci, Sarajevu, Sanskom Mostu, Skender Vakufu. U ovim gradovima ekshumirano je 10 masovnih, tri zajedničke i 10 pojedinačnih grobnica. Ekshumiran je i veći broj sekundarnih grobnica u kojima je teško utvrditi stvarni broj žrtava. Iz svih ,,Prijedorskih,, grobnica do sada je identificirano 1665 žrtava od čega 1402 izmasovnih grobnica, 186 iz zajedničkih grobnica i 263 iz pojedinačnih. Meñu identificiranim je 33 ili 1,6% maloljetnika (djece), 102 ili 6,1 % žena, osobe roñene u 19 vijeku, gluhonijemi, logoraši, medicinsko osoblje, ratni zarobljenici, vjersko osoblje, slijepi i niz drugih osoba koje su zaštićene po Ženevskim konvencijama itd. Struktura identificiranih po godinama je sljedeća: 33 osobe do 18 godina, 69 osoba od 18 do 20 godina, 420 osoba od 20 do 30 godina, 406 osoba od 30 do 40 godina, 241 osoba od 40 do 50 godina, 188 osoba od 50 do 60 godina, 132 osoba od 60 do 70 godina, 45 osoba od 70 do 80 godina, 25 osoba od 80 do 90 godina, jedna osoba od 90 do 100 godina i tri osobe nepoznatog godišta.

TEŠKE POVREDE FIZIČKOG I MENTALNOG INTEGRITETA

Teške povrede fizičkog i mentalnog integriteta nesrpskog stanovništva ogledaju su se najčešće kroz: protuzakonito zatvaranje, ubistva, silovanja, premlaćivanja, deportacije, prisilni rad i td. Zločinaćke SDS vlasti su gotovo preko noći formirale logore i druga mjesta zatočenja u gotovo svim gradovima BiH. Prema podacima Saveza logoraša BiH do sada je evidentirano 652 takva mjesta.

U Prijedoru je registrovano čak 57 mjesta gdje su zatvarani i ubijani Bošnjaci i Hrvati pa čak i poneki Srbin atifašista. Treba istaći injenicu da je veliki broj pronañenih grobnica direktno vezan za logore. Logoraše iz logora Omarska ekshumirali su iz 5 masovnih grobnica: Stari Kevlani 456, Jakarina kosa 373, Kevljani 143, Lisac 49, Tomašica 24 i više manjih grobnica. Logoraše iz Keraterma pronašli smo u jami Hrastova glavica 126. Logoraše iz Trnopolja pronañeni su u grobnici Redžići, 11 i više manjih grobnica te dio na Korićanskim stijenama. Iz logora Stadion Ljubija pronañeni su logoraši u grobnici Redak 74 i Redak Depo 15. Karakterističan je i slučaj kućnog pritvora i ubistva svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja koji su pronañeni u jednom bunaru u Rizvanovićima.

U teške povrede mentalnog integriteta spada i kampanja jako rasprostranjenog silovanja. Bio je to način da se nesrpsko stanovništvo, posebno ženska populacija ponizi, duhovno uništi, da joj ubiju volju za neki normalan život i rañanje. Gotovo da nije postojao ni jedan logor, a da u njemu nisu postojala odjeljenja u koji su zatvarane i silovane žene. I u ovom segmentu zločina posebno se isticala Omarska.

SDSove vlasti imale su posebnu taktiku prema intelektualcima, vjerskim službenicima ili bivšim i aktuelnim funkcionerima. U Prijedoru je na najgori način primjenjen davno opjevan guslarski ,,princip,, iz srpske mitologije:,, Kad hoćeš protjerati narod, ubi im voñe i hodže, mislioce, bogate i one od prosvjete. Koliko je ovaj “princip” doslovno primjenjen u Prijedoru govori činjenica da je za svega nekoliko dana ubijeno oko 200 intelektualaca, imama, svećenika, političara, profesora, ljekara, itd.

Poseban sluaj narušavanja mentalnog integriteta cijelih porodica je odvoñenje u nepoznato i nestanak njihovih najmilijih. Za ogroman broj porodica ovo narušavanje mentalnog integriteta traje i dana. Još uvijek hiljade Prijedorčana i drugih neznaju ništa o svojim najmilijim. Jednoj majci iz porodice Garibović odvedeno je šest sinova. Drugoj majci iz porodice Ibrahimagić odveli su muža i pet sinova. Ekshumirani su iz Jakarine kose, a prepoznati i sahranjeni 2007.godine. U porodici Baić iz Zecova za jedan dan ubili su trinaestoro djece starosti od nekoliko dana do 18 godina. Do danas nisu pronañeni.

U teške sluajeva narušavanja mentalnog integritete spadaju i rasprostranjena kampanja rušenja vjerskih objekata, ubistva vjerskog osoblja, uništavanje groblja. Ubijeni prijedorske imami pronañeni su u Hrastovoj glavici, Starim Kevljanima i drugim grobnicama, a veliki broj je onih koji su prošli kroz logore. U jednom trenutku pomažući Haškim istražiteljima na prijedorskoj općini za dva dana fotografisano je 47 uništenih vjerskih objekata, 44 džamije i tri katolike crkve.

NAMETANJE USLOVA ŽIVOTA SA CILJEM FIZIČKOG UNIŠTENJA GRUPE

U gradovima pod kontrolom SDSovih ekstremista svim nesrbima je bila predviñena ista sudbina. Prvo su smijenjeni svi nesrpski funkcioneri sa funkcija koje su obavljali, a gotovo svi nesrbi su otpušteni sa posla.

Gotovo istovremeno sa otpuštanjem sa posla najveći broj nesrba je izbaćen iz društvenih stanova, a u privatne kuće i stanove nasilno su useljavane srpske izbjeglice koje su vrlo brzo, doslovno otimali te stanove i kuće.

Poslije toga slijedilo je oduzimanje automobila, isključenje telefona, počesto struje, prisilni rad na najtežim fizikim poslovima itd. Sa izbacivanjem sa posla ljudi su automatski ostajali i bez zdravstvenog osiguranja. Na kraju su ti ljudi dovedeni u situaciju da imaju samo jednu želju, a to je da odu u ćemu su im srpske vlasti « velikodušno » pomagale.

SPRJEČAVANJE RAĐANJA

Sprječavanje rañanja ogleda se u činjenici da je genocidni atak bio posebno usmjeren narazaranje porodične strukture kod nesrpskog stanovništva. Zločinci su vrlo brzo shvatili da razaranjem prije svega Bošnjakih porodica razaraju i samu Bosnu i Hercegovinu. Zato se ovaj atak i ispoljavao ubijanjem svih generacija u porodici. Ubijana su istovremeno djeca valjda da ne odrastu, žene da ne rañaju, a produktivni muškarci da ne produžuju porodicu.

Hiljade staraca su ubijali vjerovatno zato da nebih odnjegovali ovu malu djecu i tako ugrozili zamišljenu ,,Veliku Srbiju,,. Potvrda ove teze je u strukturi ekshumiranih grobnica. U dosada ekshumiranim grobnicama ekshumirano je oko 92% civila, 12% žena i 2% djece. Vrlo često smo iz grobnica ekshumirali trudnice.

PRISILNO PREMJEŠTANJE DJECE IZ JEDNE ETNIČKE SKUPINE U DRUGU

Pojam prisilnog premještanja djece iz jedne etničke skupine u drugu je takoñe bio izražen u vrijeme protekle agresije. Ovaj oblik je u odnosu na druge bio u znatno manjem obimu. To nikako ne znaći da je on bio manje bolan od ostalih. Stotine djece su sa okupiranih teritorija izmještana u druge krajeve, a počesto u druge države gdje im je mijenjan identitet, a time etnička pripadnost.

ZAKLJUČAK

Šta reći poslije ovih činjenica?

Ovakvo ponašanje i ovakvu logiku mogli su da razviju samo bolesni umovi već od ranije zaraženi fašističkim i nacionalističkim ideologijama. Zar postoji

ideologija koja može opravdati ubistvo djeteta od 16 dana, trudnice ili starice od 100 godina? Neki ljudi imaju utisak da su se akcije agresora dešavale na haotičan naćin. Meñutim ako

neko pobliže analizira situaciju, primjetiće da je isti sistem ponavljan u cijeloj Bosni Hercegovini. Ko je mogao učiniti ovakve zločine ne samo u Prijedoru već i u cijeloj Bosni i Hercegovini? Prisjetimo se samo pripreme i popločavanja puta za izvršenje genocida u Bosni i Hercegovini tako dobro isplaniranog u ondašnjoj Jugoslaviji koja je već tada imala sve konture Miloševićeve Velike Srbije.

Za pripreme puta u genocid u Bosni i Hercegovini najznačajniji su bili:

- memorandum Srpske akademije nauka kao politički program sa nacionalnim legitimitetom, koji oživljava puno ranije zacrtane ciljeve srpskih intelektualaca,

- potreba da se srbijanska ideologija,,uveze,, u Bosnu i Hercegovinu i da služi kao vodi i opravdanje za zločine i ono što se trebalo dogoditi,

- oblikovanje intelektualne atmosfere tako što će se prekodrinski i pojedini domaći intelektualci brutalno ustremiti na sve one zajednice koje su stojale na putu stvaranja Velike Srbije,

-nagla pojava kvazi ,,orjentalista,,i,,islamista,, poput Miroljuba Jevtića koji su svoje gluposti neukom stanovništvu servirali kao istinu,

-ponašanje Srpske pravoslavne crkve koja je i tada i sada davala moralni oprost za zločine ili ih otvoreno podržavala.

I bez obzira koliko je ovaj put u genocid bio tako dobro isplaniran i pripremljen njegovi ideolozi su previdjeli jednu životnu, toliko puta u istoriji dokazanu istinu, a to je da je ,,fašizam,, kao ideja sam od sebe kancerogen i da ako ga ne sruši neko drugi, počesto se urušava i sam od sebe. Kod nas se desilo ovo prvo. Kada je ARBiH 1995. već ušla na teritoriju općine Prijedor i bila na domaku Karadžićeve lavlje jazbine Banja Luke, stigao je spas od licemjerne meñunarodne zajednice. Legalna vlada Bosne i Hercegovine prisiljena je da obustavi oslobodilčaki pohod i tako je ideja Velike Srbije samo djelimično poražena. Prijedor je nažalost ostao u rukama onih koji su ubili

hiljade Prijedorčana. Neki danas postavljaju pitanje, dali se u Bosni I Hercegovini, a samim tim i u Bosanskoj Krajini stvarno desio genocid. Haški tribunal je u procesu ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću 16.6.2004.godine donio Meñupresudu kojom je Sudsko vijeće potvrdilo da postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Kljuću i Bosanskom Novom izvršen genocid ( paragrafi 246,288-289 i 323). U Odluci sudskog vijeća stoji da je Vijeće Miloševiću potvrdilo(citiram): ,,Genocidnu

namjeru i postojanje genocidnog plana da se unšte Bošnjaci kao nacionalna grupa,,. Svi koji žele mogu ovu presudu vidjeti na Web stranici Haškog tribunala.

U presudi stoji da su u postupku donošenja presude kao dokazi uzete sljedeće činjenice:

1. U tački 181 govori se o napadu srpske vojske na Bišćane i ostala sela na brdu,

2. U tački 183 govori se o logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju,

3. U tački 184 govori se o pravljenju spiska prijedorskih intelektualaca i njihovom nestanku,

4. U tački 185 govori se o zločinima u Bišćanima i Čarakovu,

5. U tački 186 govori se o zločinu na Korićanskim stijenama,

6. U tački 188 govori se o kupljenju i odvoñenju 300-350 tijela ubijenih na podruju Bišćana i Rizvanovića

7. U tačkama 189-200 govori se o do tada nezabilježenim zvjerstvima u prijedorskim konclogorima.

U ovoj presudi genocid je dokazan u četiri Krajiške općine. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je do sada za razna djela ratnog zločina u Haškom tribunalu osuñeno najviše zločinaca iz Prijedora.

KONCENTRACIONI LOGORI SMRTI U PRIJEDORU NA KRAJU 20 VIJEKA

Svjesni smo da većina najodgovornijih zločinaca sa prijedorske opštine nikad neće doćekati sud pravde kao da i većina nestalih i ubijenih Prijedorčana neće naći svoj smiraj napaćene duće, ali nesmijemo klonuti duhom. Zločince moramo proganjati, a odgovorne moramo podsjećati na hiljade dženaza (sahrana) koje čekaju napaćeno Potkozarje. Ako su jednom prodali nas žive, mi nesmijemo izdati naše mrtve.

Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prosao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili s ovoga svijeta, grad kojemu su ubili dušu i pretvorili ga u pustinju, onda tu mora biti spomenut Prijedor. Grad u kome je 1991. živjelo 49.454 Bosnjaka (44%) danas nema vise ništa bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su pokopani njegovi nekadašnji stanovnici, njih 30.000.

U njemu nema više onih što su posljednje jezero - skoro već samo lokva - od sanjanog ili stvarnog nekadašnjeg Mora Ljudi. A teško onoj vodi što ostane odvojena kada se njeno More povuce. Spasa joj niotkuda neće biti. Ali, neka se ta voda sjeti da je ona More u svakoj svojoj kapi. A nema te jare koja može isušiti jedno More, i nema tog blata koje može More progutati.

Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske općine najgrozomorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su zatoćene Bošnjake klali kao zvijeri; gulili im kožu; šive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom ih masakrirali. Srpski su im zločinci nožem djecu vadili iz utroba i na njihove ih oči komadali.

Prijedorska mučilišta su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini otkrio, a slike iz njih užasnule su i najtvrña srca.

1 Koncentracioni logor smrti Omarska

U ovom zloglasnom mučilištu srpski zločinci su na najmonstruozniji način likvidirali više hiljada Bošnjaka. Do srpsko-crnogorske agresije u ovom mjestu udaljenom od Prijedora 22 km u pravcu Banje Luke bio je rudnik željezne rude u kome je bilo uposleno 1.300 radnika. Koncentracioni logor u Omarskoj bio je aktivan 100 dana, i to od maja do augusta 1992., a kroz njega je prošlo više od 11.000 Bošnjaka s područja prijedorske, sanske, kotorvaroške, donjevakufske, varcarvakufske, jajačke, šipovske i drugih općina. Zatočenici u ovom logoru kontinuirano su bili izloženi najstrašnijim mučenjima: vañene su im oči, odsijecani organi, lomljeni ekstremiteti; prisiljavali su ih da se meñusobno tuku, da jedni drugima odgrizaju genitalije, da jedni druge siluju; žive su ih bacali u vatru, posebno djecu; rastezali ih pomoću posebnih sprava za mućenje (tzv. skripova).

Najkrvavija stratišta u ovom logoru bile su garderobe i kupatila upravnih zgrada GMK, tamošnja laboratorija i bivša rudnička kotlovnica, te hala separacije. Mnogi ubijeni i izmasakrirani odvozeni su na lokalitete kopa Jezero, kao i na kopove Omarske, starog rudnika Tomašice do kojeg se dolazi starim makadamskim putem preko kopa Jezero, u napuštena rudarska okna Maričke i Gradina, te na branu Meñeña s jezerom koje se nalazi na lokalnom putu Omarska - Meñeña.

U ovom logoru počinjeni su svi mogući zločini, kako ih analitički klasificira Helsinki Watch: genocid, ubistva, silovanja, mućenja i maltretiranja, nezakonita hapšenja civilnog stanovništva, progoni ljudi iz političkih, nacionalnih ili vjerskih razloga, pomaganja u izvršenju zločina... Upravnik ovog mućilista bio je Željko Meakić. Stražari su u njemu svaku noć u tzv. "bijeloj kući" ubijali od 5 do 15 ljudi. Gomile mrtvih tijela bile bi pred tom "bijelom kućom" cijeli naredni dan. Zatvorenike su gonili kroz špalir i tukli ih svim i svaćim.

Nedžad Bejtić, nakon 503 dana, zatočeništva izišao je na slobodu, zajedno sa 210 svojih drugova. Najprije je bio zatoćen u Omarskoj, potom na Manjaći i, na koncu, u Batkoviću. O svom stradanju u Omarskoj svjedoći:

"Mućili su me i svezan sam bio na stolici, a krvnik me je udarao samo po nogama drenovim kolcem, kablom koji na kraju ima privjesak kao buzdohan od četiri "C" i krst. Krst smo morali ljubiti dok on tuće. Drugi me je udarao samo aluminijskim linijarom (ostrikom) po kostima i usima. To je žestoko boljelo. Izvukli bi kaiševe iz četničkih vojnih bluza i dvojica bi ih pilila po mom vratu dok krv ne otvore. Kosti na laktu nemam, još me bole noge, vrške kostiju pod vratom su mi razbijene... Utrpavali su me u šeljezni ormarić. Imao sam 103 kg, a četnik me je nogama kao vreću utrpao u taj ormarić, a zatim prevrtao po podu. Kost kroz kost mi je prolazila."

Bivši zatočenici Nehru Delkić i Nihad Ključanin, takoñer, svjedoće o užasu Omarske:

"Grupa nas od 136 bila je izdvojena u Omarskoj za strijeljanje. Četnici nisu imali nafte za autobus. Tako smo bili u jednoj sobi 4,5 x 4,5 m, svi nabijeni. U tim danima bahnuo je MKCK, valjda, i mi smo deportovani u Manjaću. Jednu takvu grupu od 160 momaka izdvojili su iz Omarske, malo su ih prihranili, obukli im bijele uzvratnice majice i maskirna vojna odijela i odveli u Kozarac, Radmilovo četničko, da bi ih sve pobili kao statište u borbama. Oni su glumili "Zelene beretke" koje pale Radmilovo, a četnici ga brane i osvajaju."

Preživjeli zatočenici pričaju kako su prisilno morali jesti uginule golubove, piti mokraću i prerañeno motorno ulje.

Ratni zločinac Duško Tadić, protiv koga se vodio krivični postupak na Meñunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Hagu, imao je poseban užitak da žive zatočenike sjecka na komade i vrhom noža ispisuje srpske simbole po njihovu tijelu. Na taj način umorio je policajca Emira Karabašića.

Envera Alića zločinci su danima mućili, da bi, na koncu, jednog zatocčenika natjerali da mu zubima odgrize mošnje. Umro je u nesnosnim mukama. Sakaćenje logorasa im je bila specijalnost, posebno vañenje očiju i odsijecanje spolnih organa. Jedan od največih krvnika u prijedorskom kraju Zoran (Vukašina) Valavula, zvani Žune, najviše vremena provodio je u ovom logoru. Koga je on uzeo u svoj "tretman" nije ga pustao živog. Svjedoci prićaju da je on likvidirao Mehmeda i Ilijaza Hadžića, Hameda i Jasmina Velića, Nijaza Sivca, Zijada Klipica, Osmana Husića, Alema Jakupovića i mnoge druge. Kada su objesili dvojicu brače Hameda i Muju Jukića, danima su se na vrelom suncu njihova tijela raspadala, a logoraši su morali biti tu i gledati taj grozni prizor bez mogućnosti da bilo šta ucčine. Priča o stradanju Bošnjaka u Omarskoj naprosto nema kraja. Zbog toga je dug spisak Srba, ratnih zločinaca,

prijedorskog kraja za kojima je raspisan nalog za hapšenje od meñunarodnog suda u Hagu sa kog su samo neki privedeni zahvaljujuci snagama SFOR-a kao što su Miroslav Kvočka, Mladen Radić i Zoran Žigić, zbog genocida koji su počinili nad civilima u konclogoru "Omarska".

Amnesty International uzeo je izjave skupine Bošnjakinja koje su, kako se navodi, držali bosanski Srbi u Omarskoj, po kojima se vidi da su one kontinuirano silovane.

Postoje i mnogobrojna druga svjedočenja o zvjerstvima koja su Srbi počinili nad Bošnjacima u Omarskoj, kakvo je i kazivanje jednog zatočenika koji je, pored mnogih drugih, boravio i u ovom koncentracionom logoru.

Nusreta Sivac s još tri zatočenika iz Omarske svjedočila je o stradanju Bošnjaka u ovom logoru na Konferenciji UN-a o ljudskim pravima u Beću u ljeto 1993. godine. Od 5.300 zatočenika, koliko je po njezinu saznanju bilo u vrijeme njena zatočeništva, bilo je i 36 žena koje su neprestano bile silovane od strane uprave i stražara u logoru.

"Svaku noć bi izabrali jednu žrtvu koju bi mućili i silovali po cijelu noc. Najmlañih šest nisu preživjele", navela je ona.

Bila je prisiljena raditi 14 sati dnevno u zatvorskom restoranu. U svojoj izjavi dalje je potvrdila da su srpski vojnici svakog dana vozili tijela ubijenih logoraša u obližnji "rudnik zlata", gdje su njihova tijela spaljivana, kako bi prikrili svoje zločine. Opisala je i kako su jednu grupu zatočenika cijeli dan mučili, a potom neke žive zapalili naočigled njihovih drugova. Jedna pravnica koja je bila zatočena u ovome logoru potvrdila je da je ovdje ubijeno 3.800 logoraša.

Posebno su izdvajani, mučeni i na kraju ubijani imami, ljekari, intelekualci i ugledni Bošnjaci. Tako je ratni zločinac Zoran Žigić iz Prijedora u ovom konclogoru ubio 12 ljekara Bošnjaka, čak i svog ljekara iz Kozarca dr. Jusufa Pašića.

2 Trnopolje

U ovome mjestu, koje se nalazi 15 km južno od Prijedora, Srbi su 27. maja 1992. godine formirali više koncentracionih logora. Prostori na kojima su formirani konclogori bili su: Dom mladih, Osnovna škola, skladište grañevinskog materijala i sporstsko igralište. Svi ovi objekti su bili ograñeni bodljikavom žicom visine dva metra. Snimci tog logora, posebno fotografija logorasa Fikreta Alića načinjeni su 5. augusta 1992. godine. U tim trnopoljskim konclogorima nalazilo se izmedju 5.000 i 8.000 zatočenika. Pošto su logori otkriveni, skinuta je žica i postavljen natpis "Sabirni centar". Upravnik logora

bio je Slobodan Kuruzović, direktor škole "16. maj" iz Prijedora. Meñu zatočenicima bilo je mnogo žena, starijih i djece.

Dana 21. augusta 1992. godine Srbi su povezli oko 250 zatočenika, od 17 godina pa nadalje, prema Travniku, navodno radi razmjene. Na Koričanskim stijenama, na Vlašiću svi su oni postrojeni nad jednom provalijom, a potom su na njih pucali iz automatskog naoružanja. Pošto su popadali u provaliju, po leševima su ponovo pucali, kako niko ne bi preživio. Od ovih nesretnika preživjela su samo dvojica i o tome dali iscrpne izjave. Prema njihovu svjedočenju, za ovu masovnu egzekuciju Bošnjaka najodgovorniji je Dragan Mrña. O ovom zločinu pisao je i Helsinki Watch.

Mnogi preživjeli zatočenici iz Trnopolja posvjedočili su kako su srpski zločinci noću odvodili žene i potom ih silovali. Ovo je potvrdio Amnesty International. "Dvadeset dana nakon dolaska u logor bio sam svjedok silovanja djevojčice od 13 godina. Jedne noći su oko 20 djevojčica odveli iz Trnopolja prema Kozarcu. Ja sam s njima do tada bio u školi. Oni su došli po njih oko 12 sati noću, zašli su po prostorijama, osvjetljavali lampom, odvodili djevojčice. Pola tih djevojčica vratile su se izmrcvarene, razderane odjeće i one su nam prišale da su silovane. Plakale su i prišale svojim majkama, rekle su da su četnici ubijali one koje su se opirale. O sudbini onih koje se nisu vratile ne znamo ništa. Neke od preživjelih teško su se razboljele od posljedica..."

Dva brata Mitrovića, jedan zvani Hibrid, a drugi Mladen, bili su stražari u ovom logoru. Noću su uz svjetlo baterijske lampe birali meñu zatočenicama mlañe žene i djevojke, te ih izvodili i silovali. Meñu muškarcima srpski su zločinci birali poznanike i noću ih odvodili na oko 300 m udaljen ribnjak "Saničani" gdje su ih ubijali i u isti bacali. Ovdje je bačeno preko 1.000 tijela ubijenih zatočenika. Velike zločine u Trnopolju, takoñer, pocinili su brača Čavići, te Žare zvani Faca koji je svaki dan išao od spavaonice do spavaonice, tražeći svoje poznanike i vršnjake kako bi ih mućio. Neke je i ubijao.

Meñu zatočenim Bonjacima svoje kumove i komšije tražio je i zločinac Zoran Žigić ZŽga, bivši policajac, a kad ih je pronašao, nad njima se divljački iživljavao. Jedanput ga je, čak, upravnik logora, zloglasni Slobodan, razoružao, jer je u nastupu bijesa pucao po zatočenicima.

Nastavnik Mićo Radulovi strašno je i krvoločno zlostavljao svoje učenike i njihove roditelje. Meñu najistaknutijim krvolocima svakako su i Dušan - Dule (Ostoje) Tadić i njegov brat. Oni su, naime, kao srpski policajci, u prvim danima agresije u Kozarcu ispred pravoslavne crkve sa saradnicima strijeljali preko pedeset redovnih i rezervnih policajaca Bošnjaka koji su se predali. Inaće, Srbi u Trnopolju činili su neviñena zvjerstva. Sjekli su logorašima genitalije, tjerali ih da jedni drugima grizu testise i mućili ih jos na stotinu načina. Uza sve ovo, zatočenici su mučeni glañu i žeñu: svaki treći dan dobivali su po komadić hljeba, tako da nisu bili u stanju da se kreću od gladi.

3 Keraterm

U ovoj nekadašnjoj tvornici keramičkih pločica u Prijedoru Srbi su 26. maja 1992. formirali koncentracioni logor i u njega zatvorili 3.000 Bošnjaka. Upravnik ovog mučilišta bio je monstrum s nadimkom Ćupo, star oko 25 godina, a čsu mu bili Zoran Žigić, Mladenko Cica, Duško Sikirica, Dule Banović i neki Knežević. Srpski policajci iz Prijedora dirigirali su svim zločinima što su počinjeni u ovom logoru.

Nakon napada na Hambarine i Kozarac, srpski agresor je u ovaj logor zatvorio više hiljada Bošnjaka i izložio ih neviñenom mučenju. Posebno su se zločinci naslañivali promatrajući zatočenike u samrtničkom hropcu, pošto su ih prethodno do smrti pretukli. Toliko bi ih, naime, izmućili da bi smrt došla kao milost. Pustali su ih da umiru danima. Tako su, naprimjer, najprije stravićno mućili Emsuda (Safeta) Bahonjića, tridesetogodišnjeg mladića kome su polomili čašice na koljenima i gotovo sve kosti, a onda ga ostavili, tako da je punih šest dana umirao u najtežim mukama.

U logoru Keraterm izvršeni su masovni pokolji Bošnjaka. Kada je prilikom napada na Kozarac ubijen brat predsjednika tzv. Crvenog krsta pri logoru, srpski zločinci su izvršili odmazdu nad zatočenicima i po kratkom postupku prve noći likvidirali 230, druge 50, a treće 30 Bošnjaka. Od 30. maja do 4. juna 1992. u ovom logoru ubijeno je vise od 1.000 Bošnjaka. Krajem jula iste godine za jednu noć u "paviljonu br. 3" ubijeno je više od 1.200 Bošnjaka. Razlog tog monstruoznog pokolja bilo je to što su stražari zatekli neke zatočenike da klanjaju.

Meñu najkrvoločnijim mučiteljima preživjeli zatočenici spominju sinove Pilipa Koncara - Branka, Milana i Petra. Njih trojica su u noći 26. na 27. juli 1992. izmeñu jedan i dva sata poslije ponoci ušli s mitraljezima u treću spavaonicu ovog logora u kojoj je bilo 250 logoraša, uglavnom iz Hambarina, Čarakova, Biščana i Rakovčana, i na njih otvorili vatru. Pred svanuće, pokupljeni su svi ubijeni i teško ranjeni, kao i zatočenici iz druge barake, potrpani u sleper i odvezeni u nepoznatom pravcu. Od tada im se gubi trag. Na putu kojim je otišao sleper ostao je širok krvav trag. I sinovi Srete Banovića, blizanci Zoran i Goran, bili su pravi monstrumi. Svakodnevno su divljali po logoru. Šta su sve radili N. D. iz kozarca prića:

"Bože Jedini, šta li im sve ne pada na pamet! Izvode logorase na pistu logora, muće ih na stotinu načina, gase im cigarete na usnim školjkama, urezuju im krstove na licu, čelu ili grudima, tjeraju da pjevaju četnićke pjesme, probadaju nam ruke bajonetama, tjeraju da jedni druge tućemo. Kad ponekad i dobijemo nekakav obrok, komanduju trk u spavaone i pucaju za nama u noge. A ranjeni nisu smjeli ni pomisliti da traže ljekarsku pomoć. Mnogi su umirali u najvećim mukama. Njih dvojica su pred nama svima ubili jednog momka, dana 2. augusta, starog 23 godine..."

Dana 27. jula 1992. ubijeno je 149, a ranjeno 45 zatočenika. Ležali su razbacani po cesti, da bi ih odvezli kamionima u masovnu grobnicu u Tomašici. Za zakopavanje ubijenih logorske vlasti uzimale su svakodnevno po 10-20 zatočenika i oni se više nisu vračali u logor. I ubijene i ranjene logoraše odvozili su u kop Jezero. Jednog dana tamo je odvezeno preko 100 ubijenih i 59 ranjenih logorasa.

Ratni zločinac Zoran Žigić je 22. jula 1992. ubio 169 nedužnih ljudi. Oni koji nisu odmah umrli iskrvarili su jer im niko nije smio pomoći. Oštrinu svoga noža provjeravao je odsijecajući uši zatočenicima, npr. Suadu Halvadžiji. Na očigled brojnih logoraša zaklao je Šefika Sijačića, Mehmeda Kljajića, Esada i Nermina Mušića, Ibrahima i Zaima Hamulića, Idriza Jakupovića, Idriza i Džemila Mezića i mnoge druge.

Uvjeti u logoru bili su stravični. U jednoj prostoriji nalazilo se izmedju 200 i 300 zatočenika. Nuždu su vršili u bure. Bili su bez ikakva liječničkog nadzora, tako da su često umirali od zadobivenih rana koje su se inficirale. Ako je logoraše trebalo prebaciti u neki drugi logor, a tamo nije bilo mjesta, "višak" su ubijali, obično masovno, u prostoriji. One koji su pokušali da se spase navaljujući na vrata, stražari su ubijali iz pušaka.

U ovom logoru zločinci su organizirano izvodili silovanja. Njih je nareñivao osobno upravnik Čupo. Silovanjima su bile izložene i djevojcice od sedam godina, koje su nakon toga umirale. Jednu ženu neprestano je silovalo 20 zločinaca. Preživjele žrtve obično su ubijane na svirep način.

4 Topola

Ovaj logor nastavio je s radom i kada su ostali na ovom području zatvoreni. O zvjerstvima koja su tamo vršena ništa se još uvijek ne zna.

5 Jaruge

6 Karan

7 Tomasica

U napuštenom rudniku u ovom mjestu 20 km južno od Prijedora Srbi su držali preko 4.000 zatočenih Bošnjaka. Ovaj logor bio je odreñen za likvidaciju svih zatočenika koji su tu dovedeni. To se obično činilo po kratkom postupku. Iz ovog logora se, prema izjavi preživjelih logoraša s područja Prijedora, niko živ nije vratio. Na ovom lokalitetu postoji više masovnih grobnica ubijenih Bošnjaka. To su napuštene rudarske jame u koje su tijela ubijenih dovožena kamionima iz Hambarina, Prijedora, Kozarca, Keraterma i drugih mjesta.

8 Đela

U ovom selu bilo je zatočeno više od 220 Bošnjaka.

9 Kevljani

Ovdje je, takoñer, bilo zatočeno blizu 2.000 Bošnjaka.

10 Brezičani

I ovdje je bilo zatočeno oko 2.000 Bošnjaka.

11 "Sportski centar" u Prijedoru

U njemu je bilo 2.600 zatočenih Bošnjaka.

12 Rudnik Ljubija

Brojao je oko 2.300 zatočenika.

13 Sivac

U ovom selu bilo je zatočeno 238 Bošnjaka. Prilikom njihova hapšenja 14. juna 1992. ubijeno je nekoliko stotina ljudi, koje su zakopali u masovnoj grobnici na mjesnom groblju i po njivama unaokolo. Jedna masovna grobnica nalazi se tridesetak metara od mekteba.

14 Senkovac

15 Majdan

16 Logor "Ciglane" u Prijedoru

U njemu je bilo zatočeno oko 1.000 Bošnjaka svih uzrasta, pa i čitave obitelji. Žene su silovane, a djeca bacana u plamteću peć. Teroristi ratnog zločinca Vojislava Šešelja izdvajali su po pet zatočenika i ubijali ih iz pištolja ili nožem.

17 Logor u Puharskoj

18 Hrustovo

U garaži Hruste Merdanovića srpski zločinci su samo u jednom danu bombama ubili 30 Bošnjaka.

19 DIP "Jela" blizu Kozarca

Konclogor u kome su pripadnici srpskih oružanih snaga silovali Bošnjakinje.

Podrucje Kozarca sa dvanaest njegovih sela (Kozaruša, Kamićani, Mujkanovići, Brñani, Trnopolje, Kevljani, Hadžići, Jakupovići Donji, Jakupovići Gornji, Kararići, Sivci i Hrnjaci) najviše je nastradalo. Srušeno je svih dvanaest džamija na području te mjesne zajednice. Počinjena su masovna ubistva Kozarčana, a mnogi su odvedeni u koncentracione logore. Veliki broj Bošnjaka se iz tih konclogora nikada nije vratio. Oni koji su preživjeli i dalje trpe strašne posljedice fizičke i psihičke torture.

20 Mrakovica na Kozari

Četnićkim zločinima u prijedorskom području nije bilo kraja. Nisu im bila dovoljna ubijanja i maltretiranja, te silovanja, nego su se bavili i prodajom djevojaka Bošnjakinja. Tako su zarobljene djevojke odvoñene na Mrakovicu, na Kozari, gdje su ih držali u zatočeništvu i gdje su dolazili artiljerci i "junaci" Republike Srpske kojima je komandirao pukovnik Radmilo Zeljaja. Ni jedna od tih Bošnjakinja više nikada nije viñena, pa je pretpostavka da su nakon kontinuiranih silovanja pobijene. Jedan od fantomskih trgovaca bio je i ratni zločinac Zoran Žigić, monstrum iz Prijedora, koji treba za svoje zločine odgovarati pred Meñunarodnim sudom u Hagu.

21 Brezina

22 Tukovi

23 Kratelj

Svi prijedorski imami prosli su kroz jedan ili vise spomenutih srpskih kazamata, meñu kojima i muftija Hasan -ef. Makić. Dvojica imama su ubijena, a dvojici se gubi svaki trag.

Prijedor je danas dio Republike Srpske, grad koji se 1992. na zločinački način "oslobodio" najboljeg dijela svojeg stanovništva. 1992. g. u Prijedoru je izvršen velik zločin protiv čovječanstva. Masovna ubojstva intelektualaca, masovna silovanja i gotovo u cjelosti izvršeno etničko čišćenje Prijedora od Hrvata i Bošnjaka bila je završnica genocida počinjenog u Prijedoru. Tu su nastali i najgori konc logori u Bosni i Hercegovini.

IZVRŠIOCI ZLOČINA PRIJEDORCIDA - GENOCIDA U PRIJEDORU

"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo I nema. I nema kraja.Smrću je samo obasijana staza uspona od gnijezda do zvijezda", Mehmedalija Mak Dizdar, « Smrt «

GLAVNI ORGANIZATORI I ČLANOVI KRIZNOG ŠTABA

1. Sño SRDIĆ - zubar iz Prijedora, jedan od najbližih saradnika Radovana Kardžića

1. Savo KESICĆ ŽORZ - bivši taksista

2. Nenad MORAĆA - karatista, besposličar

3. Brane BERIĆ REBAC - veterenarski bolničar

4. Mile dr RADETIĆ - ginekolog, osnivać SDS Prijedora,

5. Dragan RADETIĆ - vojni tuzžilac u srpskoj vojsci

6. Predrag RADETIĆ - od prvog dana u redovima srpske vojske

7.Milomir STAKIĆ - liječnik, predsjednik srpske opštine Prijedor

8 Milorad Mićo KOVAČEVIĆ - liječnik, predsjednik Izvršnog odbora opštine Prijedor

Izvrsioci Milorada Miće Kovačevića

1. Veljko ing. HRGAR - stručnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora

2. Dule MILJUŠ - strucčnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora

3. Branko Raca HRNJAK - stručnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora

5. Simo MIŠKOVIĆ - bivši milicioner, predsjednik SDS

6. Simo DRLJAĆA - nečelnik srpske milicije

7. Slobodan KURUZOVIĆ - komandant logora Trnopolje - nastavnim matematike

8. Mile MUTIĆ - direktor Srpskog Radio Prijedora i Srpskog Kozarskog vjesnika

Sljedbenici Mile Mutića

9. Rade MUTĆ

10. Zivko EČIM

11.Ostoja KESAR

12. Mira KUNIĆ

13. Dragan SAVANOVIĆ - predsjednik Kluba poslanika SDS

14. Slavko BUDMIR - konadant Srpskog sekreterijata za Narodnu odbranu

15. Milovan DRAGIĆ - direktor Srpskog komunalnog preduzeća

16. Slobodan BALABAN - produkator četnićkog legla u Rudniku željezne rude Ljubija

17. Dusan KURNOGA - ideolog "četničke omladine", snadbijevač Srba benzinom i naftom

18. Bogdan DELIĆ - direktor gimnazije u Prijedoru

Izvršioci zločina genocida

1. Vladmir ARSIĆ - pukovnik koji je pgazio sve Zenevske konvencije

2.Radmilo ZELJAJA - major, na ulazu u Kozarac lično je postavio tablu sa "Radmilovo' I tako gradu koga je srušio dao svoje ime

3. Zoran KARLICA - kapetan, komandant jedinice koja vršila etničko čišćenje Prijedora

4. Drago TUBIN - mehaničar i rezervni poručnik, odgovoran za masovno ubijanje 320 ljudi u Partizanskoj nulici i Lukavici u Prijedoru

5.Savan RUNJO - nastavnik ONO i DSZ , major, komandant četnićke jedinice u Gornjim Podgradcima i bivši komandant Kasarne u Prijedoru

Logor Omarska

Organiztori i sponzori

1. Milan ANDIĆ - trgovac, specijalizirao se u iznuñivanju dragocjenosti od bogatijih

Prijedorćana, obečavajući im slobodu

2. Nedo DELIĆ - vlasnik restorana "Evropa'

3. Rajko STUPAR PALE - trgovac, vlasnik restorana"Pale", kriv je za ubistva i pljačke

svih prijedorskih privatnika.

Uprava logora Omarska

1. Komandant: Željko MEJAKIĆ - komandant logora, milicioner,

2. Upravnik: Drago PRCAĆ - upravnik logora, penzionisani milicioner

3. Zamjenik: Milorad TADIĆ BRK - pomočnik upravnika logora taksista

4. Miroslav KVOČKA - Jedno vrijeme komandant logora

Radnici rudnika želejzne rude Ljubija, Srbi koji su zlostavljali i maltretirali logoraše u logoru Omarska, kamionima odvozili ubijene logoraše

1. Dragan PEŠEVIĆ PESA

2. Milorad DARDA

3. Vlado KOBAS

4. Zdravko BJELOBRK

5. Miloš RADIĆ BRKO

6. Petar PERO MRĐA

Prijeki sud u logoru Omarska

1. Slavko BERETA - advokat

2. Zivko DRAGOSAVLJEVIĆ - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru

3. Draško ZEC - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru

4. Milenko TOMIĆ - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru

Službenice u logoru Omarska

1. Nada MARKOVSKI - radnica Milicije u Prijedoru

2. Slavica LAKIĆ - radnica Službe državne bezbjednosti

3. Nevenka SIKMAN - radnica Milicije

4.Darinka LUJIĆ - radnica Milicije

Ispitivaći u logoru Omarska

1. Ranko MIJIĆ - šef ispitivaća, načelnik kriminalističke službe u SUP Prijedor

2. Mirko JESIĆ - bivši radnik Službe državne bezbjednosti

3. Ranko BUCALO - radnik Službe državne bezbjednosti

4. Goran NOVIĆ - radnik Službe državne bezbjednosti

5. Dragan RADAKOVIĆ - nastavnik likovnog odgoja

6. Dragoje MEJAKIĆ - radnik Milicije

7 Rade KNEŽEVIĆ - radnik Službe državne bezbjednosti

8. Ilija BJELIĆ - radnik Milicije

9. Obrad DESPOTOVIĆ - radnik Milicije

10. Nebojsa TOMČIĆ - radnik Milicije

11. Nenad LUKIĆ - radnik Milicije

12. Miroslav ZORIĆ - radnik Milicije

13. Nebojsa BABIĆ - profesor elektrotehnike

14. Ratko MILOSAVLJEVIĆ - agronom

15. Žarko TEJIĆ - radnik Milicije

16. Zoran KRNETA - radnik Milicije

17. Milan JENJETOVIĆ - radnik Milicije, vozać autobusa kojim su dolazili ispitivaći u logor Omarska, tukao logoraše

Voñe smjena u logoru Omarska

1. Mlaño RADIĆ KRKAN - radnik Milicije

2. Momir GRUBAN ČKALJA - radnik Milicije

3. Milojica KOS KRLE – konobar

Stražari u logoru Omarska

1. Goran GRUBAN - ubio veterinara Seada Sivca

2.Goran PASPALJ GOPA - ubio R.Hadžalića i G. Ka.

3. Nedeljko ŠOŠKAN SOLE - ubojica

4. Zoran KVOČKA - ubojica Enesa Alića

5. Stevan STEVANOVIĆ - ubojica

6. Miroslav STOJNIĆ - ubojica

7. Milutin POPOVIĆ POP - ubojica

8. Draženko PREDOJEVICĆ - ubojica { na slici TV CNN}

9. Zeljko PRCAĆ

10. Nenad VRHOVAC

11. Nenad PENIĆ NESO

12. Ratko MRKIĆ - ubojica

13. ŽUNE - ubojica

14. Dušan LONČAR DUDO - ubojica

15. STAKIĆ

16. JOKIĆ - ubojica

17. Marinko ROSAVA - ubojica

18. Uroš URE - ubojica

19. Ranko BERIĆ

20. MIČKO - ubojica

21. MIKA

22. RAKAJ - ubojica

23. Popović CVITONJA

24. Stole KOKA - poslovoña prodavnice "oka"

25. Branko PIRVAN ČELO - ubojica

26. Stanko KRIVAJA - ubojica

27. Mile ROSIĆ

28. Drasko GRUBAN

29. Zoran DELIĆ - bivši fudbaker, ubojica

30. Dušan JOKIĆ - mesar

31. Milojica MILE PANIĆ

32. Živko MARMAT ŽUTI - ubojica

33. Zoran ROMANIĆ DŽAJA - vlasnik diskoteke u Omarskoj

34. Rade RITAN

35. PAVLIĆ

Logor Keraterm

Komandanti straža logora Keraterm

1.Dusko SIKIRICA - komandant logora Keraterm

2. Damir DOŠEN - nareñivao ubostva logoraša

3. Dragan FUSTAR - nareñivao ubostva logoraša

4. Dragan KOLUNDŽIJA - nareñivao ubostva logoraša

Stražari u logoru Keraterm

1. Zoran ŽIGIĆ - taksista, poznati kriminalac, počinio velikie zločine u:

Rakovčanima, Čarakovu, Zecovi, Žeger, Rizvanovići, Bišćani, Sredice

2. Dušan KNEZEVIĆ - mesar, dolazio ubijati u logor Omarska

3. Goran LAJIĆ - višestruki kriminalac bez zuba

4. KAJIN - komandir straže u logoru Keraterm

5. Nenad BANOVIĆ ČUPO - pripadnik bande Zorana Zigica

6. Predrag BANOVIC CUPO - pripadnik bande Zorana Zigića

7. Dragan KONDIĆ - pripadnik bande Zorana Zigića

8. Nikica JANJIĆ - pripadnik bande Zorana Zigića

9. Nedeljko TIMARAC - pripadnik bande Zorana Zigića

Ispitivaći u logoru Keraterm

1. Mira JANKOVIĆ - isljednik u Miliciji

2. Gostimir MODIĆ - isljednik u Miliciji

3. Živko JOVIĆ - isljednik u Miliciji

4. Branko ŠILJEG - isljednik u Miliciji

5. Jugoslav RODIĆ - isljednik u Miliciji

6. Radomir RODIĆ - radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti

7. Dragan RADETIĆ – advokat

Logor Trnopolje

Slobodan KURUZOVIĆ - Komandant logora Trnopolje

Pomočnici komandanta logora Trnopolje

1. Brača BALABAN - tjelohranitelji Slobodana Kuruzovića

2. Pero ČURGUZ - pomoćnik komandanta logora Trnopolje

3. Vesna STOJANOVIĆ - dobrovoljka

4. Blanka BRKIĆ - dobrovoljka

5. Brane BERIĆ REBAC - deportirao logoraše u stočnim vagonima prema Doboju

Komandanti straža u logoru Trnopolje

1. Radenko ŠPIRIĆ - radnik:"Električnog" Prijedor

2. Jezdimir TOPIĆ - nastavnik

3. Čedo MANDIĆ - radnik Milicije

Stražari u logoru Trnopolje

1. Boško LAKIĆ - ubojica

2. Aco OSTOJIĆ - vozac

3. Zoran ŠTRBAC

4. Boro GRUBIĆ- novinar

5. LIŠĆANSKI

6. Milutin MANDIĆ MANDOV - radnik Milicije

7. ČURGUZ

Spisak ostalih zločinaca prijedorskog genocida

Ovaj spisak je sačinjen na osnovu autentičnih svjedočenja preživjelih logoraša i izbjeglica u sabirnim centrima Karlovac i Resnik kod Zagreba

1. MARKO PAVIĆ - pravnik, bivši radnik Službe državne bezbjednosti , sada direktor PTT

2. JOSIĆ KRSTAN - profesor, komandant grada

3. KAURIN DRAGAN - ekonomista, direktor ' Celuloze"

4. VUKOJA JOVAN - Direktor centra za socijalni rad

5. NEŠKOV MILANKO - profeosr, bugarin po prijeklu, naredjivao ubistva

6. DOŠEN ĐORĐE ĐOLE - ubojica, ubio I. Jurica Putu i N. Bajramovića

7. ŽIGIĆ ZORAN - taksista, ubojica po narudžbi

8. KNEGINJIĆ ZORAN TACNA - konobar

9. KANTAR SNJEŽANA - medicinska sestra

10. SLAVKO BUDIMIR - komandant srpske TO

11. RADIŠIĆ MARKO - pravnik, bivši radnik Službe državne bezbjednosti

12. MARMUT ŠPIRO - načelnik Vojnog odsjeka

13. DRAGIĆ MILOVAN - direktor Komunalnog Prijedor

14. SAVIĆ MIRKO - inžinjer, direktor "Prijedorčanke "

15. VEJINOVIć RANKO - ekonomista, direktor "Opresse", sada "Srpskog glasa"

16. ALEKSIĆ DUŠAN - direktor osnovne skole

17. DALJEVIĆ RAJKO - radnik Milicije

18. CRNČEVIĆ NEDELJKO - stolar

19. STANIĆ ANA - profesor

20. STANIĆ JOVO - profesor

21. DALJEVIĆ MILUTIN - profesor

22.NOŽINIĆ ŽIZA - predsjednica Kola srpskih sestara

23. NOŽINIĆ NEBOJŠA - politolog, srpski dobrovoljac

24. ZGONJANIN BORO - mesar

25. KANTAR ZDRAVKO - radnik u Ljubiji

26. ŠIPKA VUKASIN - ekonomista

27. LEKIĆ SLOBODAN - radnik 'Agrounije"

28. VUJMILOVIĆ NENAD - major, komandant četničke jedinice u napadima na Gradačac

29. DUJO MILANKO - radnik Komunalnog

30. JOVICČIĆ MIRKO - profesor

31. OSTOJIĆ RADE - inzinjer u " Celulozi"

32. ĐURĐEVIC MILAN - profesor

33. BAJIĆ BOŽIDAR - ekonomista u "Autransportu"

34. GORNJIĆ SLOBODAN - direktor Službe društvenog knjigovodstva

35. MEDAREVIĆ LJUBAN - radnik Službe društvenog knjigovodstva

36. OBRADOVIĆ RADOVAN COLE - arhitekt

37. OBRADOVIĆ PETAR PEKISA - električar

38. BERIĆ DUŠKO - radnik u "Kolskoj"

39. AGBABA MLADEN - službenik

40. KOVRLIJA MIRKO - profesor

41. TOPIć RANKO - ekonomista, direktor tvornice keksa "Josip Kraš", sada " Mira"

42. VILA RANKO - pravnik

43. MACANOVIĆ LJUBO - pravnik

44. SIMATOVIĆ MOMIR - vodoinstalater

45. EGIĆ NIKOLA - vozac

46. STOJANOVIĆ MLADEN - profesor i direktor Ekonomske skole

47. DELIĆ BOGDAN - profesor i direktor gimnazije

48. MIŠKOVIĆ SLOBODAN - profesor

49. ZORIĆ LAZO - profesor

50. SANIČANIN MIRKO - tehnicar

51. JOVEŠ RATKO - profesor

52. RADETIĆ DRAGAN - advokat, nacelnik Vojne policije

53. ŽEZELJ BRANKO - vozać

54. RADAKOVIĆ BRANE - vozać

55. JEŠIC GORAN - vozać

56. ROSIĆ MILAN - zidar

57. VUJINOVIĆ DANE - inžinjer

58. KECMAN BRANE - direktor 'Kozara putevi"

59. BURUDŽIJA MIRKO - hirurg

60. SOVILJ RADOMIR - profesor, ideolog SDS, kasnije prešao u Srpsku radikalnu stranku

61. MANOJLOVIĆ NIKOLA - inžinjer, direktor "Kolska", četnik dobrovoljac

62. MACURA ŽELJKO - liječnik, srpski dobrovoljac

63. KOBAS MIRKO - medicinski tehniČar, ubojica bez ruke

64. TORBICA ZDRAVKO - radnik Milicije, ubojica

65. STUPAR NENAD SMIT - srpski dobrovoljac

66. MRĐA DADO - pripadnik Interventnog voda, višestruki ubojica

67. BABIĆ ZORAN - pripadnik Interventnog voda, višestruki ubojica

68. STUPAR BOŠKO - pripadnik četnicke jedinice iz Tukova

69. BABIĆ LJUBAN - geometar, predsjednik SDS Tukovi

70. BALTIĆ SRETKO - vozać

71. BALTIĆ VLADO - vozać

72. BALTIĆ MIŠO - radnik Kumunalnog

73.BOSANČIĆ MOMČILO -

74. BAŠKOT MARKO

75. BUJIĆ LUKA - ubojica

76. BILBIJA RADE - četnićki vojvoda, naredio masakr u Staroj Rijeci

77. DESNICA ZDRAVKO

78. DOBRIJEVIĆ MIŠO - četnicki vojvoda

79. DOŠEN STOJAN - izvršilac masakra u bolnici u Banja Luci

80. DRCA LJUBAN - mesar

81. ĐAKOVIC MIRKO - lugar

82. EČIM JOVO GLOCO - privatnik, saučesnik u ubojstvu Halila Dedića

83. EČIM NENAD GERA - muzičar

84. GRUBLJEŠIC MIRKO - načelnik za privredu u Opštini Prijedor

85. GRUBLJAŠIĆ OSTOJA - ubijao po Kozarcu

86. GUSLOV NIKOLA

87. KOLAR SLAVKO - ubojica

88. KOLAR MIODRAG- klao kamom po selima oko Prijedor

89. KNEZEVIĆ DRAŽEN - penzioner

90. KOTORAS BRANKO - koljac iz Puharske

91. KOTORAS DRAŠKO - radnik u Toplani

92. KOTORAS JOVO - radnik u Ciglani

93. KOVAČEVIĆ VUKAŠIN - geometar

94. MANOJLOVIĆ MILOŠ - geometar

95. MILUTINOVIĆ MILOVAN - major

96. MILUTINOVIĆ - karatista

97. MITROVIĆ DRAGO, PERO I SLOBODAN

98. PEKIJA MILAN

99. RAUS DUŠAN, MILROAD I RAJKO

100. SAVANOVIĆ MIRKO

101. SRDIĆ DRAGOJE - bivši oficir JNA

102. SRDIĆ ŽIVKO - radnik "Celuloze"

103. TELEBAK RAJKO - lugar

104. TOMIĆ BRANE - radnik 'Borca"

105. TOPIĆ DRAGAN - nastavnik, direktor Pozorista

106. TUBIN RAJKO - radnik 'Autotransporta"

107. TUBIN VELJKO

108. VUČKOVIĆ MIHAJLO - radnik

109. VUČKOVIĆ NEĐO

110. VUČKOVIĆ NEĐO II - učesnik masakra u bolnici u Banja Luci

111. ZEC SIMO - nastavnik

112. ZELENIKA BRACO - električar

113. ŽIGIĆ MILENKO - trgovac

114. GRBIĆ MILKA - socijalna radnica

115. TRMOSLJANIN DRENA - učiteljica, pljačkala bošnjacke kuće

116. ŠIPKA MILAN - inžinjer

117. BABIĆ KACA - pravnica

118. JANDRIĆ VLADO - tehničar

119. TRAVAR MILAN - radnik Milicije

120. TRAVAR RANKO - načelnik za privredu

121. MRĐAS MILE - ekonomista

122. VUKOJEVIĆ DRENA - daktilografkinja

123. MARIN MIRKO - nastavnik

124. PANIĆ JOVO - vozać

125. MARJANOVIĆ OSTOJA - inžinjer, direktor Rudnika željezne rude Ljubija

126. BECNER ZORAN - vozać

127. RADIŠIĆ MIRJANA - profesorica

128. VRACAR MILENKO - profesor

129. MAKSIMOVIĆ BRANKO BRANJA - pravnik, predsjednik Srpske radikalne stranke

130. VRACAR M. MILENKO - guverner u RS

131. ROMANIĆ ŽELJKO - privatnik

132. SUKIĆ RADE - ekonomista

133. STOJAKOVIĆ TOMO - radnik Milicije

134. ŽELIC ŽELE - pripadnik četnicke jedinice"Zaran Karlica", ubio više od 150 Kozarčana

135.KMEZIĆ RAJKO - vikend četnik iz Minhena

136. GAVRANOVIĆ NEĐO - vikend četnik iz Minhena

137. BUJIć MIćO - komandir milicije u Rakeličima

138. PILIPOVIĆ RADE - privatnik

139. SURTOV RAJKO - nastavnik, četnićki vojvoda iz Gomjenice

140. SURTOV ZORAN - nastavnik

141. BAJIĆ ZORAN - nogometaš

142. MAKSIMOVIĆ DRAGAN - ubojica iz Čele

143. BALABAN MILE - direktor u 'Celulozi'

144 BABIĆ BORO - direktor Uprave za prihode

145. BEŠIĆ MIRA - profesorica

146. TOPOLA RANKO - službenik

147. GLIGIĆ DUŠAN - trgovac

148. SAVIĆ LAZO - trgovac

149. GVOZDEN ZDRAVKO - trgovac

150. GVOZDEN RAJKO RAJS - trgovac

151. GRBIĆ MILE - trgovac

152. RAJČEVIC MILOŠ - direktor Srednješkolskog centra

153. MILIĆ ALEKSANDAR - profesor

154. ANTIĆ SLOBODAN - profesor

155. PANIĆ MILKA - medicinska sestra

156. RAĐENOVIĆ LJUBAN - profesor

157. RAĐENOVIC KAMENKO - pukovnik, podpredsjednik Srpske radikalne stranke

158. RADOJKA EDEKOV - direktorica Bolnice

159. MILANOVIC SNJEŽANA - liječnica

160. ŽIGIĆ DANKA - medicinska sestra

161. ĐUKIC RAJKO - liječnik

162. PEKIJA MIRKO - trgovac, specijalista za pljačku bošnjačke imovine

163. GRANDIĆ MILEVA - otjerala u logor 15 susjeda

164. CRNIĆ BRANKA - pljačkala bošnjačke kuće

165. AGBABA JOVAN CICO - pljačkao kuće

166. RITAN BRANISALV - voña 'Delija", sprske paravojske

167 KANTAR NENAD - proglasen ratnim zločincem u Hrvatskoj

168. ZRNIĆ NENAD NESO - voĐa tkz. Grobara

169. PREDOJEVIĆ ZORAN - trgovac

170. MAZALIĆ MILORAD - kapetan

171. KANTAR NEBOJŠA - penzioner

172. ČAĐO MLADJEN - radnik Milicije

173. TADIĆ BOGDAN - pravnik

174. TADIĆ SLOBODAN - nastavnik i muzičar

175. TOPIĆ BORO - vlasnik 'Uniprometa", ratni profiter

176. MARČETIĆ BORKO - zidar, učesnik masakra u Kozarcu

177. SAVIĆ DUŠAN - kapetan komandant Kriznog štaba Rakelići

178. ANTONIĆ SLAVKO - inžinjer

179. RAJLIĆ RADOVAN - tehničar, komandant Kasarne u Prijedoru

180. TOPIĆ JEZDIMIR - nastavnik, komandant straže u logoru Trnopolju

181. RUJEVIĆ SLOBODAN - zločinac, došao iz Vukovara

182. KESIĆ MIRKO - osnivač samostalnog odreda ubojica

183. MRKIĆ VASKRSIJA - službenik u Komunalnom

184. DOČINOVIĆ SLOBODAN - zločinac, došao iz Vukovara

185. BUCALO VASO - službenik

186. MACURA MILUTIN - zidar

187. DRAGOJEVIĆ MILAN - mesar

188. STUPAR RADOMIR - šofer, ubojica iz Pakraca, izvršilac zločina u logoru Keratermu

189 MIJIĆ RELJA-radnik u Keramici

190. RADOŠEVIĆ ACO- nastavnik

191. ZORIĆ BORO - privatni ugostitelj

192. JOKSIMOVIĆ MILE TICA - službenik

193. TRKULJA ZORAN - službenik

194. BRKOVIĆ MILORAD - srpski dobrovoljac

195. ĐENADIJA MARKO - radnik u Milicij

196. DALJEVIĆ RADOVAN - milicioner

197. GRUBLJEŠIĆ MILUTIN - mesar, učestvovao u masakru u Kozarcu i "Brdu"

198. MILIĆ MILORAD PINGP - dobrovoljac u četničkoj jedinici iz Omarske

199. RADANOVIĆ MOMČILO CIGO - komandir četnika iz Omarske

200. SUPIĆ DRAGAN - čelnik četničke omladine, palio kuće u Starom gradu I Prijedoru

201. MILOŠEVIĆ SRETEN SREJA - službenik, etnički očistio Skelu i Raškovac

202. KECMAN MLADEN - rukometaš, pljačkao po Prijedoru

203. MARKUS - rukometaš, četnik dobrovoljac

204. KECMAN LJILJA - službenica, pljačkala zlato i devize

205. MADŽAR STOJAN - višestruki kriminalac, pripadnik četničke vojne policije

206. BLAGOJEVIĆ RADOŠ - direktor Srpske banke

207. TUBIN VUKAŠIN - inžinjer

208. PLEMIĆ NIKOLA - opljačkao i prisvojio Tvornicu 'Borac" Travnik, pogon Prijedor

209. OBRADOVIĆ STEVO - inžinjer, dobrovoljac na ratištima

210. ŠEVA STOJAN - referent u vojnom odsjeku, pravio spiskove za mobilizaciju

211. PEKIJA NENAD - pripadnik Interventnog voda, uselio se u stan dr. Osmana Mahmukljina

Izvor: Kolika je u Prijedoru Čaršija - Zapisi za nezaborav - Nusret Sivac, u izdanju Bonik - Bosansko-novinska izdavačka kuća Sarajevo

SPISAK PORUŠENIH DUHOVNIH DOBARA PRIJEDORU

1. Čaršijsku džamiju u Prijedoru (1750.-60.) zapalili su 30. maja 1992. godine srpski

zločinci, a potom je srušili; materijal je odvezen na različita mjesta izvan grada, a na

njezinu mjestu napravljen je park.

2. Stara džamija u Kozarcu sravnjena je sa zemljom, kao i kompleks nadgrobnih spomenika oko nje.

3. Glavna džamija u naselju Deri - Kozarac takoñer je sravnjena sa zemljom.

4. Šarena džamija u Mutnik - Gradu do temelja je porušena od strane Srba. Sagradjena je prije 300 godina. Poznata je bila po dobroj akustici.

5. Džamija u Kamićanima, izgrañena u vrijeme Austro-Ugarske a obnovljena

1990.,takodjer je srušena.

6. U selu Kalata džamija je izbrisana s lica zemlje. Sagrañena je u vrijeme austrougarskog perioda a drveni minaret je zamijenjen zidanim 1980.

7. Džamija u Kozaruši, izgrañena u vrijeme austro-ugarske vlasti u BiH, isto tako je

srušena od srpskih zlocinaca.

8. Sravnjena je sa zemljom džamija u Mujkanovićima.

9. Ni džamija u Brñanima više ne postoji, jer su je srušili srpski zločinci.

Na njezina vrata ratni zločinac Zoran Žigić zakovao je Mehmeda Sudžuku.

10. U Gornjim Jakupovićima džamija je posve razorena od strane srpskih zločinaca.

11. Novosagrañena džamija u Kevljanima pretvorena je u ruševinu.

12. Džamija u Zagradu uništena je, a temelji su joj poravnati.

13. U Starom gradu džamija je srušena.

14. Džamija u džematu Ćela (1966.) paljena je tokom oktobra 1992. u nekoliko navrata. Minirana je 15. januara 1993. Prije miniranja Srbi su iz nje odnijeli sve što se moglo odnijeti. Cijelo selo pretvorili su u koncentracioni logor.

15. U Ališićima džamija je srušena.

16. Džamija u Brezičanima takoñer je srušena.

17. Razorena je džamija u Zecovima, a imam Rasim-ef. Ćeman odveden je u nepoznatom pravcu.

18. Džamija u Čarakovu (1959.) zapaljena je a potom potpuno srušena u ljeto 1992. Dana 23. decembra 1997. godine naoćigled snaga UN Srbi su teskim mašinama uklanjali posljednje tragove svoga zločina nad ovim sakralnim objektom.

Pred njom su srpske oružane snage ubile imama Sulejman-ef. Dizdarevića i još 18

muslimana, potom iz džamije iznijeli nekoliko ćilima, bacili na njih i zapalili ih. Šehidi u ovom masakru su: Sulejman-ef. Dizdarević, Husein Sušić, Rasim Sušić,Hasib Musić, Zekir Musić, Hilmo Musić, Fahrudin Musić, Husein Kljajić, Raif i Reuf Avdić, Kemo Kahteran, Emir Čaušević, Avdo Mujdžić i njegov sin, Rahim Mujdžić i njegova dva sina, te Ekrem Mujdžić. Svjedoci ovoga srpskog genocida su dvojica preživjelih: Sušić Sejad i Ibrahim.

19. Džamija u Hambarinama takoñer je srušena.

20. Srušena je i džamija u Rizvanovićima iz 1990. Već 20. jula 1992. Srbi su je pokušali srušiti ručnim raketnim bacaćima. Potom su je zapalili. Nakon progona muslimana minaret su srušili eksplozivom, da bi u septembru 1996. do temelja porušili džamiju..

21. U Rakovćanima džamija je srušena.

22. Džamija u Bišćanima takoñer je srušena.

23. Srušena je i džamija u Čejrecima.

24. U Gornjoj Puharskoj džamija je razorena.

25. Džamija u Donjoj Puharskoj (1977.) takoñer je razorena 31. avgusta 1992. Prilikom pada munare smrtno su stradali sin imama Osmana-ef. Kusurana, Zikret i njegova žena.

26. Razorena je i džamija u Ljubiji koja datira iz austrougarskog perioda, a njezinog imama Hasan-ef. Bešliju Srbi su odveli u koncentracioni logor Omarska, gdje mu se izgubio svaki trag.

27. U Hrnićima srpski zločinci su džamiju srušili do temelja.

28. U Trnopolju je, takoñer, džamija srušena do temelja od strane Srba.

29. U džematu Duračci srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju.

30. U Hadžićima su, isto tako, srpski zločinci uništili džamiju.

31. U džematu Bastasi srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju paljenjem i

miniranjem u septembru 1994. Dva puta ju je palio Došan Đorñe Đole, ali se prvi put

ugasila iako je sva od drvene grañe. Slavko Torbica je pokušavao zaštititi džamiju od

rušenja ali su ga poslali na ratište dok nisu obavili svoje monstruozno djelo. Ona potjeće iz austro-ugarskog perioda.

32. U džematu Mutnik do temelja je porušena i druga džamija.

33. U Hrustićima mesdžid su zapalili srpski zločinci.

34. Mesdžid u selu Alići - Forići takoñer je izgorio.

35. Mesdžid u selu Alići - Softići takoñer je zapaljen od strane srpskih zločinaca.

36. Izgorio je i mesdžid u Srednjim Jakupovićima.

37. Mesdžid u Mahmuljini takoñer je spaljen.

38. Spaljen je i mesdžid u Grozdaničima.

39. U džematu Sivci mesdžid su zapalili srpski zločinci.

40. U džematu Matrici srpski zločinci su razorili dva mesdžida.

41. To su isto učinili sa mesdžidom u Garibima srpski zločinci.

42. Takoñer, sa mesdžidom u Karićima.

43. Te u Kenjarima.

44. Pa u Deri.

45. Potom u Suhom Brodu.

46. Isto tako, i u Hadžićima.

47. Zatim, u Gomjenici.

48. I u Hegićima mesdžid su unistili srpski zločinci.

49. Velika vakufska zgrada sa stanom glavnoga prijedorskog imama, profesora Hasan-ef. Makića, njegovom bibliotekom, u kojoj se nalazio i rukopis tek zavrsenog prijevoda petog sveska Sahihu-l-Buharije, vakufskom bibliotekom, uredima Odbora Islamske zajednice s bogatim arhivom - zapaljena je, a potom buldožerima porušena. Hasan -efendiju Makica Srbi su odveli u koncentracioni logor u Trnopolju kod Prijedora, pa u Omarsku i, na koncu, na Manjacu kod Banje Luke. U ovim logorima, izložen svim iskušenjima, on je proveo više od četiri mjeseca.

50. Do temelja su uništene vakufske kuće sa imamskim stanovima i mektebima u sljedećim dzematima: Mutnik - Grad, Kozaruša, Mujkanovići, Brñani, Hrnići, Garibi, Trnopolje, Duračci, Kamičani, Alići - Softići, Dera, Kalata, G. Jakupovići, Srednji Jakupovići, Kevljani, Hadžići, Gomjenica, Zagrad, D. Puharska, G. Puharska, Ćela, Bastaši, Čarakovo (dvije), Zecovi, Hambarine, Rakovćani, Rizvanovići, Bišćani, Brezičani, Čejreci i Ljubija, ukupno 32.

51. Takoñer je uništeno 30 gusulhana.

52. Srpski zločinci su razorili i 28 abdesthana.

53. Islamska zajednica je oštećena i za šest poslovnih prostora koje su razorili srpski

zločinci.

54. Uništeno je 36 dvorišnih zgrada Islamske zajednice.

55. Srpski zločinci su srušili u Kamičanima jedino turbe na području prijedorske općine. Turbe je bilo situirano kilometar od džamije, na putu prema

Kozarcu. Podignuto je u znak paznje prema jednom šehidu u vrijeme Omer-paše Latasa 1851.

3

UNIŠTAVANJE PRIJEDORSKE BOŠNJAČKE ELITE JE JEDNA OD TEMELJNIH FAZA GENOCIDA U PRIJEDORU

POJAM ELITOCIDA

Elitocid je sistematsko, planirano neutraliziranje uticaja etlitnih slojeva Bošnjaka. Pojam elitocid kao pojam postoji u naučno-pravnoj teoriji, a posebno u teorijama koje se bave istraživanjem zločina genocida, gdje se spominje kao jedna od njegovih početnih faza. Dakle, obično se prvo eliminira voñstvo grupe da bi totalno istrebljenje bilo što uspješnije. Agresija na BiH je bila unaprijed osmišljena i razrañena, a kao metode ostvarivanja ciljeva agresije primjenjivali su se različiti oblici zločinačkog djelovanja, izmeñu ostalog i socijalna dekapitacija Bošnjaka. Tri različita tipa elitocida; prvi je sam sebi svrha, uništenje neke elite da bi se ovladalo odreñenom grupom. Primjer za to je strijeljanje 19.000 poljskih oficira kod Katyna; Rusi nisu počinili genocid nad Poljacima, ali elitocid,, jesu. Drugi tip elitocida je dekapitacija stanovništva koja se sprovodi kao dio genocidnog poduhvata. Klasičan primjer je ubijanje uticajnih Armenaca 1917. godine u Istanbulu, gdje su ljudi faktički preko noći odvedeni i pobijeni, što je bio uvod u genocid. I, na kraju, elitocid kao zamjenska radnja za genocid, što se desilo u BiH. Elitocid je bio jedna od metoda koje za trajnu posljedicu imaju učinak jednak klasičnom genocidu, i to "genocidu na duge staze", koji će svoje stvarne efekte pokazati tek kroz 20-30 godina.

Sam pojam čišćenje je neukusan jer sugerira nešto pozitivno. Kad čistiš, nešto što je bilo loše praviš dobrim. Zapravo se radi o eufemizmu kojim se opisuje stanje nakon zločina, sa ciljem da se negira, banalizira genocid. Kad Biljana Plavšić kaže da Srbi nisu počinili genocid nego etničko čišćenje, ona zlobno miješa dva pojma. Genocid je zločin u našem i u meñunarodnom pravu, ima svoje činjenično stanje i elemente. Etničko čišćenje nije krivično djelo, nego ishod. Ne može etničko čišćenje biti instrument ako njime već opisujemo ishod. Genocid, pak, može biti krajnji cilj zločinačkog poduhvata, ali mislim da se u slučaju BiH radilo o ratu koji je za cilj imao prije svega etničku homogenizaciju zemlje i uspostavu Velike Srbije, a ne prosto istrebljenje Bošnjaka.

Bošnjačko ubijanje još uvijek traje jer se ljudi ne vraćaju u svoje domove. Suština genocida je u tome da jedna skupina bude uništena, nije bitno na koji način. U Prijedoru je fokus bio na uništenju muškog, vojno i reproduktivno sposobnog stanovništva. Tamo mi je bilo najlakše dokazati elitocid jer su skoro svi ljudi koji su nešto značili u zajednici bili pobijeni. Tako se zajednica

Prijedočana raspršuje, nema više svoju koherentnost jer je izgubila niti koje su je držale zajedno. Ta skupina Prijedorčana koja trenutno dolje živi potpuno je izolirana i nema apsolutno nikakvog uticaja na zajednicu. Sad Dodik, a ne Prijedorčani, odlučuje šta će biti s njima. Elitocid se osjeća svakodnevno - ljudi u Prijedoru su mi ukazali na sasvim konkretne probleme: nemaju pravnika da im napiše pismo, nemaju kompetentne ljude koji bi ih predstavljali. Ostali su bez glasa.

Općeprihvaćena definicija genocida je zastarjela i mora se mijenjati jer se zasniva na Lemkinovim identifikacionim elementima, a njemu je podloga bila Holokaust. Vrlo je malo vjerovatno da će se ikad više ponoviti zločin takvih razmjera. Zbog toga je nezahvalno promatrati druge zločine kroz prizmu Holokausta. U Rwandi nije bio problem dokazati genocid jer je bio toliko očit i masovan da se niko nije ni trudio da ga pokuša kamuflirati. Zato nije bilo pošteno prema BiH.

Što se tiče kolektivne srpske odgovornosti, mislim da ona postoji, jer u onom trenutku kad ti prihvatiš da tvoje rukovodstvo čini zločine da bi tebi bilo bolje - ti si kolektivno odgovoran. Niti jedan od elemenata elitocida nije bio ispunjen u slučaju zločina nad Srbima jer Bošnjaci nisu bili u stanju takvo što isplanirati, bili su napadnuti. Nigdje nije pokazana ni dokazana namjera da se Srbi unište. I kad se govori o zločinima Hrvata nad Bošnjacima, i tu su prisutni elementi elitocida.

Presuda Meñunarodnog suda pravde nije pokazala ništa što već nije Haški tribunal učinio prije nje, a sudije su doslovno tražile papir na kom je Milošević zahtijevao da se Bošnjaci istrijebe.

Kompletan proces bespotrebno ispolitiziran i da je bilo nerealno očekivati da se jedna država osudi za genocid. Sama optužnica je pogrešno koncipirana jer se išlo na dokazivanje zločina koji je još trajao. Vjerujem da naša tužba ne bi pala da je ovdje stanovništvo bilo više uključeno u sam proces. Nadao sam se i, na kraju krajeva, očekivao sam da će presuda glasiti da se genocid desio u Istočnoj i Zapadnoj Bosni, jer se i desio. Oni su tražili dokaz očite namjere, a mi ne možemo izvoditi takve dokaze jer se u pravnoj praksi namjera rekonstruira na osnovu indicija, okolnosti i činjeničnih stanja koji su se u tom trenutku dešavali. Znači, deduktivnim putem se rekonstruira namjera. Na kraju krajeva, ne postoji ni dokument u kojem Hitler nareñuje da treba uništiti sve Jevreje. Pominje se "konačno rješenje", ali je to širok i sveobuhvatan pojam. Tu je proces protiv Eichmanna u Jerusalemu imao značajnu ulogu - tužitelji su uspjeli sistem genocida dokazati na osnovu voznih redova, na osnovu popisa stanovništva, žutih traka itd. Sve su to bile indicije koje su ukazivale na namjeru da se Jevreji unište. Sasvim je očito da sudsko vijeće nije ni namjeravalo osuditi Srbiju.

Ne mogu nama presude biti materijal za dnevnopolitičko potkusurivanje. Presude su presude, one mogu važiti ili ne važiti, biti dobro ili loše sastavljene. Ja joj ne pridajem važnost u političkom smislu zato što političari time ne čine dobro ni zemlji ni ljudima. Političari trebaju biti pragmatici, a ljudi se trebaju približiti jedni drugima. U svakom slučaju, puno mi je važnije da se zločini istražuju, da se o njima piše, da se otvore arhive, da se o tom što više stručno priča. Ja nemam potrebu nekom iz Beograda dokazivati šta su oni ovdje uradili, ja to vrlo dobro znam. Ne treba meni Dodikovo priznanje da je u Srebrenici bio genocid, ako ja imam naučnu podlogu za to.

Mi nismo ni dobili ni izgubili rat. Jevreji su svoj dobili jer su opstali. Sigurno je da treba tražiti odštetu, sigurno je da žrtvama treba dati neki poseban status, da im se na neki način pokušaju kompenzirati gubici, iako znamo da je to nemoguće. Ja lično ne želim biti žrtva i ne želim iz te pozicije da tražim nešto za sebe. Dakle, iz pozicije žrtve ništa nećemo napraviti. Pa i u ratu nas svijet nije shvatio ozbiljno dok Armija BiH nije postala ofanzivna. Žive li Srebreničani išta bolje zbog toga što su političarima puna usta genocida? Ne žive! Takve stvari naprosto nisu pametne, ni u političkom, ni bilo kom drugom smislu.

Elitocid je svjesno, namjerno i planirano neutraliziranje utjecaja odreñenih elita, te odreñenih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina na svoje stanovništvo. To je pokušaj eliminacije prvaka jedne nacije. 15 godina kasnije, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, mnogi Bošnjaci koji su bili izloženi elitocidu, još se ne mogu reintegrirati u sredinama u kojima su doživjeli strahote, šikaniranje i maltretiranje, i to se u njihovim životima na neki način nastavlja i danas. Elite su ljudi koji imaju utjecaj u svome društvenom okruženju, a elitocid je namjerni i sustavni progon i po mogućnosti i fizičko uništenje elita s ciljem da se stanovništvu oduzme njegov vodeći stalež. Elitocid u Bosni i Hercegovini je stvorio strukturne preduvjete za eroziju egzistencijalnih temelja i pokušaj sloma bošnjačkog naroda. Kako je napredovao elitocid, tako se on pretvarao u genocid protiv Bošnjaka.

U proljeće godine 1992 britanska TV-reporter Michael Nicholson je prvi put upotrebio termin elitocid kao zločin prema bošnjačkim elitama u Bosni i Hercegovini. Koristeći termin elitocid Nicholson je prvi objasnio sistematski progon, mućenje i ubijanje lidera bošnjačkih lokalnih zajednica na sjeveru, zapadu i istoku Bosne i Hercegovine. Naime, u razdoblju od samo nekoliko mjeseci srpske paravojne formacija na širem području gradova Bijeljina, Brčko, Višegrad, Zvornik, Bratunc, Prijedor i drugih, neutralizirali su utjecaj lokalnih nesrpskih elita (eliminacija, optužbe ili kazne zatvora, progoni ) koje je imalo za posljedicu uništenje i raspad lokalnog bošnjačkog civilnog stanovništva.

Elitocid kao selektivno, sustavno i namjerno uklanjanja elitnih segmenata lokalnih bošnjačkih zajednica u Bosni i Hercegovinine je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije na Bosnu i Hercegovini i zločina genocida

protiv Bošnjaka. Razlog za znanstveno marginalizacija ovog specifičnog oblika sustavnog kriminala je prije svega nedostatak teorijskog okvira unutar kojeg se može praktično elitocide istraživati i analitički procijeniti. Za razliku od genocida, elitocid je pojam koji se izuzetno rijetko koristi u stručnoj i znanstvenoj terminologiji, prvenstveno zbog svoje velike nejasnoće, odnosno nepostojanje čvrste znanstvene kodifikacija. Etimološki, elitocid se sastoji od dva uvjeta: francuske riječi elita (izabrao, voñe) i latinske imenice occidio (ukupno istrebljenje). Stoga, elitocid se može definirati kao sustavno eliminiranje vodećih i istaknutih ličnosti u društvu ili grupi. U analizi i klasifikaciji elitocida u Bosni i Hercegovini Mark Danner je otišao najdalje, definiranjući uništavanje pripadnika bošnjačke elite kao jednu od temeljnih faza genocida u Bosni i Hercegovini.On posmatra elitocid nad Bošnjacima kao: koherentan u vremenu i prostoru, meñusobno zavisan proces, sustavno planirani lanac aktivnosti, namjerno počinjen zločin, sa ciljem eliminacije utjecaja elitnih segmenata bošnjačke nacije u cilju vladavine nad Bošnjacima i njihovim teritorijama.

Dakle osnovna svrha elitocida u Bosni i Hercegovini bila uništenje bošnjačkih elita u cilju zauzimanja teritorija na kojima žive i uspostavljanja srpske vladavine na tim teritorijama. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fizičkom uništenju bošnjačke elite u ime onemogučavanja dugoročne revitalizacije preživjelog bošnjačkog etničkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjačke zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija bosanskohercegovačkog društva i države. Zato elitocid u Bosni i Hercegovini ima genocidni karakter.

NEVINO POGUBLJENA PRIJEDORSKA BOŠNJAČKA ELITA SVJEDOĆI DA SMRT NIJE KRAJ, SMRT JE POČETAK ISTINE I PRAVDE

ŠEHID ESAD SADIKOVIĆ, DOKAZ PRIJEDORSKOG ELITOCIDA

Novinska vijest od 28.jula 2007. godine: u Prijedoru je danas na stadionu Poljana u naselju Zagrad organiziran ispračaj 147 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz grobnica i identificirani u hali Šejkoviča kod Sanskog Mosta. Na zajedničkom ispračaju bilo je oko 20.000 Prijedorčana. U vijesti su navedena i imena žrtava. Pod rednim brojem 130 navedeno je:Sadiković Hasiba Esad, 17.06.1948. Uzoriti bošnjački književnik Vehid Gunić u svojoj knjizi „Doktor Eso“ napisa: “Ko je ubio doktora Eso ubio je od sebe boljega, boljega od sve bagre koja je ubijala i bagre koja je davala naloge za masovna ubistva po Bosni i Hercegovini od 1992. do druge polovine 1995“.

Eso je tako otišao u red nevino pogubljenih mučenika, šehida. Otišao je maher komedije, kao nedužna žrtva mrženje onih zlih likova koje se samopromoviraju u vlasnike života, pa čak i ljudskih genija kakav je bio Eso. Na tekst Rade Mutića po naslovom „Komšiluk na probu“, Eso je napisao kolumnu za Kozarski vjesnik u kojoj je izmeñu ostalog stajalo: „Mutiću i sličnima mogu

najodgovornije reči da se ne radi o nikakvom organizovanom odlasku Muslimana iz Prijedora, već o maspsihozi i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje.U mirnim urbanim sredinama samo rokaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni“. Samo šest dana poslije objavljenog Esinog teksta u Kozarskom vijesniku, Srpska demokratska stranka, poslije klasičnog vojnog puča, 30. Aprila 1992. godine, srušila je dotadašnju, na demokratskim izborima legalno izabranu vlast, i putem Radio Prijedora izdala proglas o navodnom “demokratskom“ preuzimanju vlasti. Ubrzo je agresorska vlast osnovala koncentracione logorte smrti, od kojih je najgori bio Omarska.

„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“.

U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura.

Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nañu i kazne ubice Ese i svih Esa širom Bosne i Hercegovine. Jer Eso i Ese su simboli nesalomljivog bosanskog duha kojeg ništa ne može dugotrajno poremetiti i ugroziti. To je baza iz koje je nastao bosanskohercegovački čovjek, nacija, društvo i država. Eso treba biti svrstan u bošnjačke heroje kako bi on i poslije svog nestanka moga vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Došlo je vrijeme da Bošnjaci uvrste Esu i sve Ese u nepostojeće bošnjačko historijsko pamćenje, da tako njihove vrijednosti poštujemo i slijedimo. Jer Eso, bard prijedorske čaršije, ali i svih bosasnkohercegovačkih čaršija je oličenje renesansnog bosanskohercegovačkog čovjeka.

Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnićki poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje dr. eksperta UN. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život na ovoj našoj planeti. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoć i ljudsku bijedu ubijajući Esu i sve Ese u Bosni i Hercegovini? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine i likvidacijom svega što on i oni personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada neće ostvariti. Planetarna pravda če pobjediti povratkom digniteta i dužnog dostojanstva žrtvama. Slutimo oluju i krik pravednika, žrtve.

PRIJEDOR – GRAD KOLEKTIVNE KRIVICE

Prijedor je po zbivanjima u prošlom ratu, po tragediji jednog naroda, drastičniji čak I od Srebrenice: u Srebrenici je u kratkom periodu ubijen značajan broj civila, ali u Prijedoru je godinu dana kontinuirano trajao genocid. Zato se u Prijedoru može govoriti o kolektivnoj odgovornosti, kolektivnoj krivici Srba. Mi Prijedorčani volimo svoj Prijedor, a voljeti znači uvijek se vraćti i sjecati, jer zlo u Prijedoru neće ostati nekažnjeno. Zločin u Prijedoru je največi bošnjački I bosanskohercegovački svjedok i simbol ljudskog zla največih razmjera, oličenog u največoj agresiji, največem genocidu, kulturocidu, ekocidu, etnocidu, urbicidu, največem zločinu protiv čovječanstva i največem ratnom zločinu. U Prijedoru je izvršena agresija SRJ {Srbije i Crne Gore} u saradnji sa domačim srpskim vojnim i policijskim formacijama I paraformacijama. {Pored tenkova I gomila ljudskog otpada tkz. JNA, pored zločinacćkih vojnih i policijskih formacija domačih srpskih zločinaca, u agresiji su učestvovali i pripadnici paravojnih formacija koji su se nazivale "arkanovcima", "belim orlovima", "šešeljovcima"}. U Prijedoru je izvršen genocid, masovno, namjerno, organizovano ubijanje, protjerivanje prije svega Bošnjaka, a zatim i Hrvata. Rezultat agresije i genocida je: 20.000 grañana Prijedora se vodi kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu. U Prijedoru je izvršen etnocid, namjerno, organizovano i masovno ubijanje, mučenje, protjerivanje i silovanje prije svega Bošnjaka i Bošnjakinja. Cilj etnocida je bio potpuno oslobadjanje Prijedora i okoline od bilo kakvog traga bosnjačke kulture, duhovnosti, tradicije. U Prijedoru je izvršen urbicid, organizovano i namjerno uništavanje grada i njegove duše - gradskih ljudi. Čitava područija grada kao što su: Čarsija, Stari grad, Zagrad, Hambarine, Kozarac, su sravnjeni sa zemljom. Ljudi protjerani i ubijeni, a njihova imovina i kulturna i duhovna baština uništeni. U Prijedoru je izvršen ekocid, organizovano uništavanje bošnjačke tradicionalne kulturne i duhovne okoline. Na podrucijima koji su etnicki očišćeni i na kojima su bili vrijedni spomenici bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture, zločinci su podigli štale, parkinge, i druge slične objekte koji su pokušali sakriti viševjekovno bivstvovanje bošnjačke kulture u Prijedoru. Od gradski četvrti i ulica napravljene su deponije smeča. U Prijedoru je izvršen kulturocid, namjerno i organizovano uništavanje bošnjačke I bosanskohercegovačke kulture i tradicije. U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera sa ciljem uništenja ponosa i duhovnog prkosa Bošnjakinje-Prijedorčanke sa ciljem uništenja ponosa žene, muslimanke, majke, kčerke, djevojke, nane, sestre. Prema nekim procjenama silovano je više od 5 hiljada prijedorčanki. Silovanje je zbog svoje zločinaćke okrutnosti postalo zlopčin protiv čovjećnosti poslije agresije i genocida u BiH. U Prijedoru je izvržen masovni zločin namjernog i organizovanog mučenja u koncentracionim logorima smrti. U tri najokrutnija logora smrti u toku agresije I genocida u BiH Omarska, Trnopolje i Keraterm ubjeno je i mučeno više od 10 hiljada Bošnjaka i Hrvata. Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske opčine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zlocinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str.

134-145). Prijedorska mučilišta su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini otkrio, a slike iz njih užasnule su i najtvrña srca. Iako su svi logori u našoj zemlji bili priča strave I užasa, svaka za sebe, ovi u prijedorskoj opčini su naročito bili teški da bi Njemacki nacisti od njih mogli učiti! Svi gore nabrojani zločini su karakteristični i za cijelo područije BiH.

Ono što zločin u Prijedoru izdvaja od drugih jeste elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanju bošnjačke političke, kulturne, naučne, ekonomske i sportske elite u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući baš Bošnjacima. Više stotina pripadnika bošnjačke elite je na najbrutalniji način ubijeno. Ubijeni su samo zato čto su imenom odavali svoju umutrašnju smirenost, duhovnost, intelektualnost, nadmoć, oličenu u Islamu. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog Ništa. Pokrenule su nas slike iz logora u okolici Prijedora koje su potresle gotovo cijeli svijet. Tvrditi da će se prošlost u Bosni zaboraviti kroz obnovu ekonomije i ulazak u Evropsku uniju, najobičnija je iluzija. Istovremeno u Parisu i Zurichu je objavljena knjiga dvoje francuskih novinara,: Isabelle Wesselingh i Arnauda Vaulerina, pod naslovom " Bosna:: Zivo sjecanje ", u kojoj pomenuti autori istrazuju zlocin genocida u Prijedoru. Predgovor knjizi je napisao nobelovac Elie Wiesel. O motivima ovog istrazivanja govori jedan od autora, novinarka agencije France Prese, Isabelle Wesselingh. Pokrenule su nas slike iz logora u okolici Prijedora iz 1992. godine koje smo vidjeli u medijima i koje su potresle gotovo cijeli svijet, pa i nas u Francuskoj. Nakon rata otišli smo u Prijedor koji je bio poprištem brutalne kampanje etničkog čišćenja što su ga izveli srpski nacionalisti. Željeli smo vidjeti kako, nekoliko godina kasnije, žive ljudi u mjestu u kojem su se dogodile takve strahote. Kako, jedni pored drugih, sada žive povratnici i neki od onih koji su sudjelovali u njihovom progonu. Vjerovali smo da je Prijedor, na odreñeni način, simbolizirao karakter rata u Bosni i Hercegovini, kao što su to i opsada Sarajeva i sudbina Srebrenice, ali da je ono što se dogañalo u tom gradu ostalo nepoznato meñunarodnoj javnosti. Razgovarali smo s mnogo ljudi, sa žiteljima tog grada, sa stručnjacima, ljudima iz Haškog tribunala, pregledali smo ogromnu dokumentarnu grñu. Prijedor je bio grad s gotovo jednakim udjelom bošnjačkog i srpskog stanovništva u ukupnoj populaciji koja je živjela složno i zajedno. Da bi postigli stvaranje kompaktnog etničkog teritorija, srpski su nacionalisti morali zbilja uložiti veliki napor kako bi pokrenuki kampanju razdvajanja ljudi. Prvo je tamošnje Srbe, koji na prvim slobodnim izborima nisu toliko glasali za SDS, koliko za reformiste Ante Markovica, trebalo uvjeriti da su ugroženi. Prijedor je bio ključna tačka za spajanje teritorija pod srpskom kontrolom u Bosni i u Hrvatskoj i zato je bilo neophodno staviti ga pod punu kontrolu. nema sumnje da su mediji odigrali vrlo važnu ulogu u postizanju tog cilja. Keraterm, Trnopolje i Omarska su predstavljali ključna mjesta u tom procesu. Najmanje 7,000 civila bilo je smješteno u te logore. Njihova je uspostava bila pažljivo planirana i nema nikakve sumnje da su bili dio opčeg plana etničkog čišćenja ovog dijela Bosne. Postojanje logora stvaralo je strah I paniku kod ostalog stanovništva, tako da su imali i značajnu psihološku ulogu.

Procesi pred Haškim tribunalom dokazali su kako su uvjeti u logorima bili užasni, kako su ljudi mučeni I ubijani, samo zato što su bili druge etničke pripadnosti. Režim u Omarskoj je bio najgori. Mučenje je bilo sistematično, stotine ljudi su ubijene, ali tačan broj nije nikada utvrñen jer nisu otkrivena tijela žrtava. U Omarskoj je, meñu oko 3,000 zatočenika, bilo samo 37 žena. One su svake noći bile izložene seksualnom nasilju. Stigli smo u Prijedor početkom 2002. i kad prvi put uñete u grad sve se čini normalnim. Nema oštečenih zgrada, barem ne onako kao u Mostaru, recimo. Meñutim, kad izañete van Prijedora, vidite veliki broj potpuno uništenih kuća, ali vidite i neke koje su netaknute zato što su u njima živjeli Srbi. Mnogo se ljudi do sada vratilo, možda njih oko 10,000. Sve dok ne počnete razgovarati s ljudima, život vam se čini normalnim. Meñutim, ubrzo vam postaje jasno da nije dovoljno nekome samo vratiti kuću i neku vrstu sigurnosti. Rane su duboke i bolne. Bošnjački povratnici ne žele novi rat, niti se žele svetiti jer im njihovo dostojanstvo ne dopušta da se spuste na isti nivo s onima koji su im radili o glavi. No, minimum koji žele priznanje je njihovih patnji, prizanje da su se zločini dogodili, a sve to kao neku vrstu jamstva da se takve strahote više neće ponoviti. Oni ne mogu prihvatiti stajalište po kojem je najbolje sve zaboraviti i krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Bošnjaci žele da mjesta njihovih stradanja budu obilježena, da se barem jedan od zatočenićkih logora pretvori u muzej. To je uvjet bez čijeg ispunjenja za njih nema ni pomirbe. Što se tiće srpskih vlasti u Prijedoru oni su danas nešto umjerenije. Gradonačelnica je učinila dosta da se osigura povratak, ali je svaka priča o prošlosti potpuni tabuu. Bilo smo šokirani kada smo čuli uznemirijuće srpske teorije o tome što desilo u Prijedoru 1992. Pričali su nam kako su logori zapravo bili sabirni centri, pa čak da su služili kao centri za zaštitu izbjeglica, što je izmišljotina. Prijedor kao dan opčine sada slavi datum kada su nacionalisti preuzeli vlast i počeli kampanju etničkog čišcenja. Škola u Trnopolju, koja je bila dio zatočenićkog logora, kao svoj dan slavi datum otvaranja logora. To je užasno uznemirujuće, a lokalne vlasti ne čine ništa da bi se ove stvari promijenile. Kada se radi o gledanju na prošlost Božnjaci i Srbi u Prijedoru žive u paralelnim svjetovima. Glavni zaključak ove knjige je da je neophodno suočiti se s vlastitom prošlošću, bez obzira na to kakva je ona zbilja bila. Naveli smo tri evropska primjera koja pokazuju kako su i druge zemlje prolazile kroz takve probleme i kako Bosna nije izuzetak kada se radi o zločinima počinjenim u ime interesa odreñene skupine ljudi. U Španjolskoj, naprimjer, desetlječima je dominiralo uvjerenje da ne treba govoriti o grañanskom ratu i da će to biti dovoljno da dvije strane normalno žive jedna pored druge. Sad se takvo uvjerenje nastoji nametnuti i u Bosni, pa i od strane meñunarodne zajednice koja poručuje: obnovimo ekonomiju, zaboravimo prošlost i u Bosni će biti dobro. No, vratimo li se ponovo primjeru Španjolske, vidjet čemo da je i ona bila usmjeravana ka evropskoj integraciji kao jednom od načina da se prevaziñu problemi neprocesirane prošlosti. Meñutim, u posljednjih nekoliko godina Španjolci ponovo pričaju o svojoj povijesti jer su njezine rane duboke I nezaliječene. Iskopavaju se masovne grobnice, traga se za 30,000 ljudi nestalih u Grañanskom ratu, baš kao i u Bosni. Izdaju se nove knjige, vode se rasprave,

a neki od bivših čelnika preuzeli su odgovornost za stvari koje su se dogañale u vrijeme Frankovog režima. Dakle, tvrditi da će se prošlost u Bosni zaboraviti kroz obnovu ekonomije i ulazak u Evropsku uniju, najobičnija je iluzija.

DA LI IMAMO SNAGE DA MISLIMO U POSTGENOCIDNOJ EGZISTENCIJI?

Prijedor je mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja bosanskohercegovačkog grañanina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio Veliku Srbiju. Da li smo nakon prijedorskog genocida i svih bosanskohercegovačkih genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji?

Genocid nad Bošnajcima ne tiče se više samo Bošnjaka – on je od kraja 20-og stoljeća sastavni dio evropske svijesti i savjesti. Pitanje genocida je pitanje cijelog čovječanstva. Cjelokupnu dramu oko genocida treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije. Institucije entiteta RS, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Hagu počinile su genocid nad Bošnjacima. Bošnjaci, Srbi i Hrvati u institucijama dejtonske vlasti moraju ispoštovati ovu Presudu, jer je ona (Presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu iz februara 2007.) nadreñena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog ekspanzionističkog projekta koji proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma. U entitetu RS očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih vlada poslije Dejtona. Od 1995. do 2010. godine Bosna I Hercegovina je postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika srpska četnički antibosanskohercegovački projekt trebaju odstupiti iz strukture vlasti koja se bori za državu Bosnu i Hercegovinu. Jer oni ne shvataju ili nežele da shvate da se entitet RS pokazuje kao čuvar ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje „srpske države“ na tlu države Bosne i Hercegovine.

Da li je moguće da djelo genocida ostane postojati na tlu države BiH? Danas ponovo treba pokrenuti to pitanje u kontekstu priče o ustavnim promjenama, jer ne može se iz genocida izvlačiti pravo, beneficije, ne može se na osnovu genocida ostvarivati pravo na bilo šta. Zločinom genocida stvorila se RS na tlu Bosne i Hercegovine i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred institucijama prava. To, naravno, nije cjelokupan srpski narod. Dakle, ne smijemo genocid nad Bošnjacima pretvoriti u „manifestacije obilježavanja genocida“, a ništa ne poduzimati na strani prava i pravde.

Upravnici logora, batinaši, ubice, pljačkaši - realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obični, mirni grañani. Oni su, češće,

ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila "Srebrenica u kontinuitetu", u nekada lijepoj čaršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno etničko čišćenje, praćeno zastrašujućim zločinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuće, vodili na rub smrti. " (Ko oprašta zločin postaje u njemu saučesnik.) Ova Voltaireova misao otvara knjigu nestalih općine Prijedor: Ni krivi ni dužni je, nažalost, knjiga od punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešće praznim ramom za sliku onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim. Prijedor je početkom devedesetih bio lijepa i bogata čaršija. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorčani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog "Kraša", čuvena viljamovka... Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smučarsku stazu, imao je svoj fudbalski klub "Rudar", svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domaćinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro. Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni I Hercegovini: najveći dio njih, zajedno sa oko 6300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašića su prognani u srednju Bosnu.

SMRT PRIJEDORSKIH ŠEHIDA NIJE UZALUDNA

Prijedorski šehidi su ostavili neizbrisiv trag svjedočenja o zlotvorima i ubicama. Oni su žrtve jednog od najsvirepijeg, najstrašnijeg i najužasnijeg žločina ikad počinjenog protiv čovjeka. Oni su šehidi-mučenici koji su svoj život dali za našu i slobodu svih ljudi dobre volje. Oni imaju nešto reći o svojoj smrti; oni imaju nešto reći svakom čovjeku koji je ostao nijem iza zastora dok su ih nevine mučili i ubijali; oni imaju nešto reći svakom političaru koji je nagovarao ljude na mržnju i netrpeljivost; oni imaju nešto reći svakom svešteniku koji nije pozivao na Božju zapovijed „Ne ubij"; oni imaju nešto reći svakom intelektualcu koji je iznevjerio čast ljudskoga uma; oni imaju nešto reći svakom Europljaninu koji se nije oglasio protiv genocida.

Oni govore svima nama da se moramo probuditi, da se moramo opametiti, da se moramo ujediniti u zaštiti od zla zlih ljudi. Oni nam govore da osim što se mora znati ko ih je ubio, mora se spoznati i filozofija koja proizvodi ubice kao što su ubice ovih ljudi. Smrt ovih ljudi nam govori da moramo predano i bezprekidno raditi kako se zločin protiv čovjeka u Bosni i Hercegovini, u Europi, u svijetu, više nikome i nikada ne bi ponovio. Moramo raditi na

suživotu i toleranciji koja vodi našu zajednicu i naše društvo putem mira i suživota, a ne putem sukoba i isključivosti.

Smrt prijedorskih šehida nije uzaludna. Povijest nas uči da ljudska žrtva može biti razlog za novi početak u povijesti jednog naroda. Nevina krv prijedorskih šehida živa je rana na savjesti čovječanstva.

Preživjeli prijedorčani, nemojte padati u očaj i beznañe, nemojte pomišljati na osvetu nasiljem.

Vjerujte i borite se za istinu i pravdu. Mi ne smijemo izgubiti vjeru u Boga; mi ne smijemo izgubiti poštovanje prema našim komšijama. Moramo vjerovati da će se jednoga dana i najgori ljudi opametiti tako da moraju poštivati ljudsko pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast.

Bošnjaci su autohtona zajednica moralne tradicije, koja s ponosam zna da nosi svoj bol i patnju. U svako doba bošnjačka zajednica je imala ljude koji su bili savjest čovječanstva, koji su branili istinu, pravdu i ljudsko dostojanstvo. Bosnjaci odbacuju mržnju, ne prihvataju nasilje i osuñuju teror uvijek i na svakom mjestu. Bošnjačka zajednica je sposobna da se suoči sa svim izazovima i zato ne prihvata da joj se podmeću bilo kakvi tajni spiskovi koji treba da zaplaše njenu djecu, koji treba da uznemiravaju njihove komšije, koji treba da šire islamofobiju. Stoga traži da se objavi puna istina o terorizmu. Traži od države da nam se jasno i nedvosmisleno kaže puna istina o sigurnosti u BiH. Norod koji u svom sjećanju ima genocid osjetljiv je na nepoznanice, na poluistine i na sumnjičenja koja graniče sa pitanjem života i smrti. Dosta nam je straha, neizvjesnosti i nesigurnosti. Dosta nam je sumnjničenja. Mi smo narod koji nikome zla ne misli i zato hoćemo da to bude jasno i nedvosmisleno svima - našim komšijama i našim prijateljima u svijetu. Mi smo duboko svjesni zajedničke nam sudbine; mi znamo jedni za druge; mi brinemo o našoj zajednici. Jer, dok god budemo brinuli o našoj zajednici, ona će biti i postojati za dobrobit svakog našeg čovjeka.

Prijedor, gradom čine Prijedorčani. Imao je Prijedor ljude, a ljudi su imali Prijedor. Ali tih ljudi više nema. Nestanak ljudi od Prijedora, kao ljudska, bošnjačka i prijedorska tragedija. “Jedan grad, ma koliki bio, ne čine samo kuće, ulice, trgovi, parkovi, rijeke, mostovi... Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi I sudbine”...

Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku, u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa ovog svijeta, grad kojemu su ubili dužu I pretvorili ga u pustinju, onda je to svakako Prijedor. Ovaj grad, u kojemu je po posljednjem popisu (1991.) živjelo 49.454 Bošnjaka (44%), danas više nema ništa bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su dželatski pokopani njegovi nekadašnji žitelji - u največem broju Bošnjaci, a djelimično i

Hrvati, njih oko 30.000. Time je ovaj grad po obimu ljudskih žrtava nedvojbeno postao največe stratište u Bosni i Hercegovini. U njemu nema više onih što su posljednje jezero - skoro već samo lokva - od sanjanog ili stvarnog nekadašnjeg Mora - Ljudi... A teško onoj void što ostane odvojena kada se njeno More povuće! Spasa joj niotkuda neće biti!... Ali, neka se ta voda sjeti da je ona More u svakoj svojoj kapi. A nema te jare koja može isušiti jedno More, i nema tog blata koje može More progutati. Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila je ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti. U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, snage policije i vojske SRJ I bosanskih Srba su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed dogañaja koje je organizirao i kojima je rukovodio prvo Krizni štab, a kasnije srpska Skupština opštine. Do kraja 1992., ti dogañaji će dovesti do smrti ili prisilnog odlaska skor kompletnog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor. Glavni organizatori i članovi Kriznog štaba su:

GLAVNI ORGANIZATORI PRIJEDORSKOG ELITOCIDA

- Srño Srdić-zubar, zapalio kuću i kafić "2M" svome sinu koji je bio oženjen Bošnjakinjom;

- Mile dr Radetić-ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;

- Milomir dr Stakić, prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor, sve naredbe svojih voña sa Pala Karadžića, Mladića i iz Banja Luke Vukića, Kuprešanina i Brñanina revnosno izvršavao, organizator osnivanja koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko 10.000 civila, organizator etničkog čiščenja, jedan od najodgovornijih za genocid u Prijedoru gdje je ubijeno oko 20,000 civila i brutalno silovano oko 5000 žena i djevojaka, naredbodavac likvidacije svih prijedorskih liječnika - Jusufa Pašića, Zdenka Sikore, Osmana Mahmuljina, Eniza Begića, Rufada Suljanovića, Esada Sadikovića-eksperta UN,

-Simo Mišković- predsjednik SDS,sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni izvrišitelj,

- Simo Drljača-pravnik, načelnik srpske milicije, odgovoran za funkcionisanje koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privoñenje i odvoñenje u logore, potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuča,

-Slobodan Kuruzović-nastavnik, komandant logora Trnopolje, uz njegovu saglasnost izvršena su mnoga ubijan ja i silovanja u Trnopolju, obogatio se pljačkajući imovinu Bošnjaka i Hrvata,

- Mile Mutić-nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski vjesnik i Radio Prijedor, pretvorio Kozarski vjesnik u srpski, isticao se u fašističkoj propagandi pozivanja Srba da izvrše genocid nad Bošnjacima i Hrvatima – autora ovog priloga osudio na smrt, stavivši ga na listi za smaknuča,

-Dragan Savanović-predsjednik Kluba poslanika SDS,

- Slavko Budimir-komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu, potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata,

- Milovan Dragić-ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka i Hrvata,

- Slobodan Balaban-inžinjer, naredio likvidaciju svih inžinjera i tehničara koji su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija, ubijeni su Ibrahim Paunović, Ilijaz Drobić, Mehmedalija Sarajlić, Ešref Crnkić, Mato Tadić i još oko 90 inžinjera i tehničara,

- Dušan Kurnoga-ekonomista, za potrebe srpskih zločinaca opljačkao sve državne robne rezerve nafte i bemzina,

-Bogdan Delić-profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika,

-Vladimir Arsić-pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije, prvi je naredio stavljanje četničkih obilježija na odore vojnika kojim je komandovao,

- Radmilo Zeljaja-major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu sa natpisom Radmilovo i tako gradu koga je srušio dao svoje ime, komandovao operacijama etničkog čiščenja Prijerora, formirao koncentracione logore smrti i učestvovao u masovnoj likvidaciji logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za oslobañanje iz logora,

-Zoran Karlica rezervni kapetan, lični učesnik etničkog čiščenja Prijedora,

- Drago Tubin, rezervni poručnik, komandovao jedinicama koje su izvršile zločine u Kozarcu, Hambarinama, Čarakovu i Prijedoru, naredio masovno strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici, kada je brutalno ubijeno 320 ljudi,

- Savan Runjo nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku četničkih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg četnika,

-Zeljko Mejakić, komandant koncentracionog logora Omarska.

- Duško Sikirica-komandant koncentracionog logora Keraterm,

Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru silom, Krizni štab je za ne-Srbe, uglavnom Bošnjake i Hrvate, uveo stroga ograničenja u svim aspektima života, uključujući slobodu kretanja i zaposlenja. Zbog tih ograničenja, ne-Srbi su ostali zatvoreni u onim selima i dijelovima opštine u kojima su živjeli. Zatim su, počev od kraja maja 1992., na te oblasti izvršeni žestoki napadi širokih razmjera od strane vojske SRJ i vojske Republike Srpske (VRS), paravojnih snaga, teritorijalne odbrane, policijskih jedinica i civila koje su ove snage naoružale. Snage bosanskih Srba su zarobile mnoge Bošnjake i Hrvate koji su preživjeli te prve artiljerijske I pješadijske napade i prebacile ih u zatočeničke objekte koji su bili osnovani i radili po direktivama Kriznog štaba. Od maja do augusta 1992., vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su odvojile, lišile slobode i zatočile u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje preko 10.000 Bošnjaka, Hrvata i drugih ne-Srba iz prijedorskog kraja. Logor Omarska je bio smješten u bivšem rudarskom kompleksu u selu Omarska, otprilike 20-25 kilometara od grada Prijedora. Meñu zatočenicima su bili vojno sposobni muškarci, te politički, privredni i društveni rukovodioci I intelektualci iz redova Bošnjaka i Hrvata. U logoru je bilo zatočeno oko 37 žena. Logor Keraterm nalazio se u krugu fabrike keramičkih proizvoda smještene na "novoj" cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra grada Prijedora. U logoru Keraterm, većina zatočenika bili su vojno sposobni muškarci. U logorima Omarska i Keraterm svakodnevno su vršena ispitivanja. Ta ispitivanja su često bila praćena batinama. Surovo batinanje, ubijanje i drugi oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja, uključujući seksualno zlostavljanje, bili su uobičajena pojava u logorima Omarska I Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su često dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta za batinanje i druge vidove fizičkog zlostavljanja zatočenika. Posebno su politički i društveni rukovodioci iz redova Bošnjaka I Hrvata, intelektualci, imućniji grañani i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima, podvrgavani naročitom premljaćivanju i zlostavljanju, često sa smrtnim ishodom. Nije preživjelo najmanje nekoliko hiljada zatočenika, od kojih su neki identifikovani, a neki nisu. Pored toga, logorima Omarska i Keraterm upravljalo se na način sračunat da se ne-Srbi diskriminiraju i podjarme, nehumanim djelima i okrutnim postupanjem. Ta djela su obuhvatala nametanje surovih životnih uslova zatočenicima. Voñena je smišljena politika prenatrpavanja i uskraćivanja osnovnih životnih potrepština, uključujući nedovoljno hrane, zagañenu vodu, nedovoljnu ili nikakvu medicinsku njegu i život u nehigijenskim i stiješnjenim uslovima. U logoru se i psihičko i fizičko stanje zatvorenika znatno pogoršalo i živjeli su u neprekidnom strahu. Nakon što je meñunarodna zajednica saznala za postojanje logora Omarska i Keraterm, vlasti bosanskih Srba su u augustu 1992. zatvorile ova dva logora, a preživjele zatočenike prebacile u ostale objekte u opštini Prijedor, uključujući logor Trnopolje, i logor Manjača u opštini Banja Luka. Skoro svi

preživjeli iz tih objekata na kraju su prisilno premješteni ili deportovani sa tog područja.

4

PRIJEDORSKI MEMORICID – PROGRAMIRANI ZABORAV I NEGIRANJE PRIJEDORSKOG GENOCIDA

Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i Hrvata, a stravični zločini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253 Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90 posto najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je stradalo u Omarskoj. Meñu žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru se svakog ljeta klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima prijedorskog udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela.

POKRETAČKA SILA GENOCIDA VIŠE SE NALAZI U PROSTORU MEĐU LJUDIMA, NEGO U NJIMA SAMIMA

Gotovo tri decenije nakon II svjetskog rata, akademska istraživanja ogenocidu bila su veoma skromna. Industrijalizacija ljudske smrti tokom holokausta i drugih genocida u II svjetskom ratu užasnula je svijet, no činise da je trebao proteći odreñeni vremenski period da se naučnici suočesa uzrocima i načinima tog kolektivnog aktiviranja mračne strane ljudskeprirode. Naime, odgañanja suštinske analize genocida mogu se potražiti i u činjenici da genocid nije značio samo masovna stradanja naroda - već i masovnu participaciju egzekutora. Čovječanstvo je bilo šokirano holokaustom i drugim genocidima koje su počinile nacističke snage i njihovi kolaboratori, kao da je ljudska sklonost za masovnim uništenjem sopstvene vrste bila nepoznanica do II svjetskog rata. Meñutim, uništenja naroda od njihovih neprijatelja poznata su još od antičkih vremena. Primjeri su brojni: potpuno uništenje Troje koja je spaljena, muškarci pogubljeni, a žene i djevojčice odvedene u ropstvo. Ratovi koje je u 13. stoljeću vodio Džingis Kan, posebno protiv kineskog imperija, imali su sve simbole genocida. Križarski ratovi, od 11. do 13. stoljeća, kojima je bio cilj osloboditi Jeruzalem od islamske vlasti, takoñer su primjer genocidnih ratova. Opsada Jeruzalema od 1099. bila je posebno surova, jer su križari bezmilosti ubijali sve koji su im se našli na putu- muškarce, žene i djecu, a kada je ubijanje prestalo, izvan gradskih zidina ostale su „piramide spaljenih tijela“.1 Genocid je izvršen i nad domorodačkim narodima u vrijeme kolonijalnih osvajanja, nad muslimanima u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, kao i nad Armenima u I svjetskom ratu. Ovo je samo kratka lista povijesnihprimjera genocida izvršenih prije i tokom Prvog svjetskog rata, kojoj ćemo se u ovoj knjizi često vraćati. Dakle nakon osloboñenja koncentracionog logora Aušvic, nisu bile povijesna novina i očigledno je da je Hitler, kao brižljivi

student svjetske povijesti, imao od koga da uči. Holokaust, ili„shoah“, kako se naziva genocid nad Jevrejima u svrhu naglašavanja specifičnosti stradanja jevrejskog naroda, svakako da je drugačiji u odnosu na druge genocide u povijesti. Specifičnost koja ga je odredila u javnom i akademskom diskursu jeste da je to prvi zločin tolikih razmjera sa kojim se putem mass medija suočila svjetska javnost, ali što je mnogo važnije, i „svjetska savjest“. Rezultati suočavanja svjetske savjesti sa holokaustom su razočaravajući. Lekcija naučnika koji su izučavali genocid i podučavali o ranom prepoznavanju genocida, te razvijanju mehanizama prevencije, bila je toliko loše obrañena da je pomogla ignoriranju genocida u Kambodži, ali i doprinijela tome da u Bosni i Hercegovini i Ruandi genocid nije prepoznat na vrijeme. Posljedica takvih stavova svjetske akademske zajednice reflektirala se i na stavove meñunarodne zajednice koja je svojom politikom praktično bila kolaborator agresora, i ne samo da nije spriječila genocid, nego je žrtvama uskratila pravo na odbranu. Toj kontraproduktivnosti nauke u prepoznavanju i prevenciji genocida u odreñenoj mjeri doprinijeli su i oni koji su promovirali tezu da je genocid nad Jevrejima za vrijeme II svjetskog rata jednostavno neshvatljiv ljudskom razumu, da ga je dakle teško pojmiti i zapravo nemoguće porediti sa nekim drugim sličnim dogañajima u povijesti. Da bi zaštitili„status“ holokausta, za ono što se dogañalo u Bosni i Hercegovini ti akademski krugovi koristili su eufemizam „etničko čiščenje“, a za Ruandu „plemensko nasilje“, što u medijskim izvještajima nije zvučalo kao„najgori zločin“ i svjetske političare nije obavezivalo na vojnu intervenciju. Neki od autora su upravo iz ove „relalivističke perspektive“zagovarali da se optužba za „genocid“ treba po svaku cijenu izbjegavati kada je u pitanju Bosna i Hercegovina: „Optužba za genocid, za razliku od optužbe za ratne zločine, fiksira krivicu na jednu stranu, te stoga od krivice oslobaña drugu stranu (žrtvu). Optužbu za genocid gotovo uvijek prate zahtjevi da se navodni počinioci kazne ne samo za navodna djela genocida, nego i za djela koja prate genocid.“ S druge strane, veliki je broj autora koji smatraju da su intelektualci kojisu zagovarali relativistički pristup ratovima u bivšoj Jugoslaviji zapravo doprinijeli nerazumijevanju genocida: „Balans je neophodan kvalitet intelektualnog života, osim u slučaju analiza o bivšoj Jugoslaviji u kojima je balans bio na račun izjednačavanja žrtve sa agresorom, na račun neprepoznavanja ko su počinioci genocida i zločina protiv čovječnosti.“

DANAS SE ISTRAŽIVAČI SLAŽU DA JE ZLOČIN KOGA SU POČINILE SRPSKE SNAGE U BIH GENOCID

Danas može se reći da meñu istraživačima genocida postoji saglasnost da je zločin koji su počinile srpske snage u Bosni i Hercegovini genocid, kao što postoji konsenzus da je genocid počinjen i u Ruandi. Rezolucijom UN-a zločini Crvenih Kmera takoñer su okarakterizirani kao genocid, te je osnovan i Meñunarodni tribunal za Kambodžu. Konferencija Meñunarodne asocijacije istraživača genocida (IAGS), koja je održana u julu 2007. u Sarajevu, pokazala je dramatičnu promjenu u stavovima svjetskih naučnika u vezi sa definicijom

genocida. Većina prezentiranih eseja i diskusija bile su orijentirane ka postizanju inkluzivnije definicije genocida, u svrhu ranog prepoznavanja i efektivnije prevencije. S druge strane, na političkom nivou, osim genocida u Srebrenici koji je izvršen u julu 1995., genocidni proces od 1992. do 1995.u Bosni i Hercegovini još uvijek se negira, čemu povoda daje i dominantna sudska praksa. Meñunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prvi put je pravosnažno potvrdio genocid u Srebrenici presudom protiv generala Vojske Republike Srpske (VRS) Radislava Krstića. Meñutim, ta je presuda vremenski ograničena na juli 1995., a teritorijalno na Srebrenicu i mjesta izvršenja genocida. Zločine počinjene u istočnoj Bosni tokom 1992. godine ICTY tretira kao zločine protiv čovječnosti, osim što je optužnica u slučaju Milošević zločine u istočnojBosni počinjene tokom 1992. okarakterizirala kao genocid. Uptužnice protiv Karadžića i Mladića zločine u istonoj Bosni od 1992. takoñer karakteriziraju kao genocid.Tokom suñenja Slobodanu Miloševiću izneseni su brojni dokazi prema kojima je u Bosni i Hercegovini genocid započeo još u proljeće 1992. godine, što je potvrñeno i meñupresudom u ovom slučaju od 16.6.2004. Naime, prema ovoj meñupresudi, genocid je potvrñen u sedam bosanskohercegovačkih gradova: Brčkom, Prijedoru,Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Optužnice na ICTY protiv Karadžića i Mladića zločine u istočnoj Bosni od 1992. takoñer karakteriziraju kao genocid. Na državnom nivou, u Sudu Bosne i Hercegovine takoñer su voñeni i vode se postupci za zločine počinjene na području istočne Bosne, ali se i ti zločini kvalificiraju kao zločini protiv čovječnosti. Presuda od 26. februara 2007., u predmetu pred Meñunarodnim sudom pravde (ICJ) u Hagu, u procesu BiH protiv Srbije na osnovu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, takoñer potiče na dodatna istraživanja. Ova presuda - koja je kao genocid okvalificirala samo masovna ubistva u Srebrenici u julu 1995. godine, a ostale masovne zločine srpskih snaga u Bosni kao zločine protiv čovječnosti i ratne zločine- uspostavila je veoma visok, praktično nedostižan standard za dokazivanje genocida. Ovakav stav sudija ima krajnje negativne posljedice na kvalifikaciju masovnih zločina koji se u ovom trenutku u ime države izvršavaju u Darfuru i Gazi. Naime, dovoñenje standarda za dokazivanje genocida na prihvatljiv nivo u svakom slučaju bi imalo mnogo ozbiljnije posljedice za mnoge države. PresudeICTY and ICJ-a nisu jedine presude meñunarodnih sudova u kojima se može naći potvrda za pravnu kvalifikaciju zločina u Bosni i Hercegovini. Evropski sud za ljudska prava je u julu 2007. izrekao presudu prema kojoj je potvrdio da su u junu 1992. srpske snage u Doboju počinile genocid nad Bošnjacima. Naime, Jorgić je u Njemačkoj 1999. osuñen za genocid, da bi se nakon toga žalio Evropskom sudu za ljudska prava. Meñutim, sudije u Strasbourgu su podržale presudu njemačkog suda. Usprkos velikom broju autorskih djela o ovoj temi, mali je broj studija koje bi pomogle da se, komparativnom metodom, pomoću teorija o genocidu, identificiraju uzroci genocida u Bosni i Hercegovini sa posebnim fokusom na tako masovno učešće srpskog stanovništva u ovom zločinu. Kao što smo vidjeli, situacije u kojima većinska populacija tolerira ili podržava genocid nad drugim narodom, nisu historijska novina. Osnivanjem Meñunarodnog krivičnog tribunala za bivšu

Jugoslaviju(ICTY), krivica za genocid je individualizirana. Individualiziranje krivice je civilizacijska tekovina i u osnovi je pravosudnih institucija demokratskih država. Osim istraživanja pojedinačne krivice, istraživači su okrenuti i istraživanju političkih, vojnih i ideoloških uzroka genocida. Manji broj istraživača suočava se sa kolektivnom prirodom genocida od počinilaca, stojeći na stanovištu da je državni vrh taj koji osmišljava i provodi genocid. To je naravno korektno razumijevanje genocidnog procesa,meñutim, rijetki istraživači se suočavaju i sa neprijatnom činjenicom da je za genocid potrebno odobrenje većine pripadnika naroda u čije ime se genocid provodi. Pitanja kao što su: Kako je moguće da toliki broj ljudi učestvuje u genocidu? Da li nam genocid ukazuje na mračnu stranu ljudske prirode? U kojim se uvjetima ta mračna strana može aktivirati?, ne postavljaju se dovoljno često. Komparativna metoda koja je primijenjena s namjerom da se što bolje razumije pojam genocida, ne samo genocid u Bosni i Hercegovini, već općenito, pokazuje neosporni kapacitet ljudskih bića da jedni drugima čine zlo.

ZAJEDNIČKA KARAKTERISTIKA SVIH GENOCIDA JESTE DA IZA NJIH STOJI DRŽAVA

Jedna od zajedničkih karakteristika svih zločina genocida u povijesti jeste da iza njih stoji država. Genocid je strukturno i sistematsko uništavanje nedužnih ljudi od birokratskog državnog aparata. Ulogu državne birokracije ističu svi ozbiljniji teoretičari genocida, jer genocid nije moguće provesti bez organizirane birokracije koja ima zajednički cilj, a to je uništenje cijelog ili dijela jednog naroda. Takoñer, posebnu ulogu u genocidu imaju i tzv. paravojne snage, zapravo specijalne snage koje služe za masovna ubistva i protjerivanja naroda žrtve. Zajednicke karakteristike historijskih primjera genocida su ulogu državne birokracije, potom polarizaciju stanovništva i dehumanizaciju nacionalne grupe koja u genocidnom planu predstavlja žrtvu. Genocid je proces za koji je potreban državni plan i podrazumijeva precizno definiranu hijerarhiju. Meñutim, to je i proces za koji je neophodno mobilizirati sve slojeve stanovništva, te je genocid u tom smislu i'socijalni proces“. Religija ima veoma značajnu ulogu u mobilizaciji masa. Prema historijskim primjerima genocida, žrtva nije nužno bez mogućnosti da se brani, ali je država koja provodi genocid dominantna u vojnom smislu u odnosu na žrtvu. Genocid karakterizira odsustvo sankcija, ali se to odnosi i na meñunarodnu zajednicu, koja je, kao pasivni posmatrač, često saučesnik u genocidu. Osim toga, svaki genocid ima i svoju ekonomsku pozadinu, osvajačke namjerei agresivne planove. Analizirajući genocid nad Jevrejima, Raul Hilberg detaljno je opisao totalitarni i zastrašujući birokratski proces, koji je, da bi bio ostvaren, morao obuhvatiti cjelokupnu organiziranu zajednicu. Prema riječima Hilberga, operacija istrebljenja Jevreja „se u svojoj cjelini doima, kada danas gledamo na to, kao mozaik sitnih fragmenata, od kojih je svaki bezbojan i vrlo banalan. Meñutim, taj niz vrlo običnih aktivnosti, tih napomena, predstavki i telegrama, uklopljenih u svakodnevicu, rutinu i tradiciju, pretvorio se u proces masovnog uništenja“. Birokratski aparat koordinira i kontrolira isprepletenu mrežu

aktivnosti koje imaju jedan zajednički cilj -istrebljenje naroda žrtve u potpunosti ili jednog njegovog dijela. U tom smislu, funkcioniranje ekonomije, vojnih i policijskih snaga, crkve, te svih ostalih civilnih i vojnih službi potpuno je usklañeno.

Prvi korak agresije bila je blokada glavnih saobraćajnica od JNA, dok je srpska teritorijalna odbrana (TO) blokirala seoske puteve. Sljedeći korak bio je poziv nesrpskom stanovništvu na predaju oružja. Srpske vlasti su takoñer pozivale ljude da doñu na odreñena mjesta i svojim potpisom izraze lojalnost srpskoj vlasti. To su uglavnom bili stadioni, sportske dvorane, osnovne i srednje škole, tvorničke hale, magacini itd. Na tim mjestima dešavali su se genocidni akti, masovna ubistva, mučenja i silovanja žena Tokom istraživanja genocida u Bosni i Hercegovini, Samantha Power je intervjuirala Jona Westerna, koji je 1992. radio kao analitičar u State Department's Bureau of Intelligence (Obavještajnom uredu State Departmenta). Interpretacija dogañaja u Bosni i Hercegovini potvrñuje da je genocidni plan i sistem realizacijetog plana bio prepoznatljiv još od ranih dana agresije. Western kaže da je od aprila 1992. svakog dana morao letimično pregledati oko 1.000 dokumenata koji su stizali iz BiH, a koji su svjedočili o masovnim ratnim zločinima. Bili su to dokumenti različitih profila iz otvorenih izvora- izvještaji lokalnih i stranih novinara, humanitarnih radnika, kao i satelitski obavještajni podaci, klasificirani izvještaji obavještajaca na terenu i slično. Satelitske slike koji je dobijao imale su, prema njegovim riječi- ma, površnu blagost. Western je u junu 1992. svakodnevno gleda satelitske snimke koji su ga podsjećali na zvjezdano nebo, sa stotinama blistavih malih zvijezda. Meñutim, znao je da to nisu zvijezde već stotine malih vatri oko kojih su se skupljale izbjeglice koje su Srbi protjerali iz svojih domova. Western i njegov kolega iz CIA-e već su 4. jula došli do nevjerovatnih podataka koji su potvrdili sistematski razrañenu mrežu srpskih koncentracionih logora širom Bosne i Hercegovine. Osim što su potvrdili mrežu logora, analizom su došli do veoma čvrstih zaključaka da je srpska taktika u Brčkom u sjevernoj Bosni bila ista kao i ona u Zvorniku u istočnoj Bosni i Prijedoru u zapadnoj Bosni. Naime, ova analiza je sugerirala da su genocidno čišćenje i vojni napadibili planirani i koordinirani. Westernove zaključke bilježi Samantha Power.

„Bosanska srpska artiljerija bi započela napad na odreñeno selo. Srpske paramilitarne snage bi počele pješadijski napad, ubijajući naoružane ljude i hapseći nenaoružane ljude, a izbezumljene žene i djecu bi natjerali u bijeg. Kada bi se većina srpskih snaga pomjerila prema sljedećem selu, odreñeni broj paramilitarnih i regularnih snaga ostao bi da 'počisti teren“. U roku od nekoliko sati, oni bi popljačkali selo, ubili stoku i zapalili krovove kuća. Život nesrba na srpskoj teritoriji bio je zabranjen. Svakog dana oko 10.000 Bosanaca u strahu je bježalo iz svojih kuća.“20 Nakon ove analize, Western kaže da su potezi srpske vojske bili predvidivi. „Vidjeli smo napade kako dolaze posmatrajući naš kompjuterski terminal, skenirajući satelitske slike, ili ponekad tek gledajući televiziju. Znali smo šta će bosanski Srbi uraditi sljedeće i tu nije bilo

ništa što bismo mogli da uradimo. Zamislite da možete reći: 'Ovo selo će umrijeti za dvadana' -a da pritom niste mogli ništa uraditi, već samo poslati izvještaj prema predviñenom lancu izvještavanja (prema vrhu). Veliki je broj dokaza, akademskih, obavještajnih i novinarskih analiza sa istim zaključcima. Ponavljati da je genocid u Bosni Hercegovini bio planiran, izveden koordinirano i sa jasnom namjerom kako na političkom i vojnom vrhu, tako i na najnižim nivoima, čini se ponavljati ono što je očigledno.22 Meñutim, priču Johna Westerna- koji je zbog negiranja genocida od američkog političkog vrha iz moralnih razloga dao ostavku -izabrali smo zbog toga što je temeljena na autentičnoj obavještajnoj analizi iz prvih dana rata koja je potvrdila postojanje genocidnog sistema, ali i zbog toga što potvrñuje da je američki politički vrh od samog početka agresije i genocida posjedovao podatke o zločinima, te da je hinjenje neznanja bilo samo izgovor za pasivnost meñunarodne zajednice. Satelitski snimci koje je analizirao John Western bile su zapravo slike realizacije srpskih strateških ciljeva.

TRAGEDIJA PRIJEDORA PREDSTAVLJA NEUPOREDIVO SREDSTVO ZA SPOZNAJU O MOGUĆNOSTIMA LJUDSKE VRSTE

Jedan grad, ma koliko bi, ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi. Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine

Gotovo pet stoljeća nakon lomače koju je kardinal Cisneros podigao u Grenadi da bi spalio rukopise na arapskom, epizoda se ponavlja na još višoj ljestvici u Prijedoru. A to je bio pravi povod bandi osrednjih romanopisaca, pjesnika i historičara da krenu u zločin protiv pamćenja, u memoricid, divljačko uništavanje kolektivnog pamćenjea bošnjačkog naroda u Prijedoru.

Protok vremena u Prijedoru u vremenu zla nismo mjerili danima, sedmicama, godinama, nego eksplozijama i umiranjima

Ako nas pomisao na žrtve holokausta ne pokreće na to da reagiramo na genocid u Prijedoru, koju onda zamilsivu svrhu treba imati to sječanje.

“U ime žrtava genocida – zločincima niko nema pravo oprostiti! U ime života budućih generacija – ne smijemo zaboraviti! Ko oprosti i zaboravi – pridružio se zločincima!”

Riječ je o stradanjima Bošnjaka, teškoj sudbini u novijoj historiji postojanja ovog evropskog naroda na prijedorskoj vjetrometini. Tačno je da su bošnjačke žrtve padale pod različitim nosačima stjegova s krstovima, pa ipak srpsko-pravoslavna zavjera, različita od svih drugih, primijenila je programirani sistem potpunog istrebljenja i posljednjeg bošnjačkog uha u Prijedoru. Da ovo nije naša proizvoljna optužba upućena na adresu “ugroženoga” srpskog naroda,

potvrñuju mnogobrojni podaci o sistematskom i planskom istrebljenju bošnjačkoga naroda od strane tog istog “ugroženog” naroda u Prijedoru.

Genocid nad Bošnjacima u Prijedoru je godinama brižljivo pripreman od najumnijih srpskih glava. Svijet, Evropa, ali i Bosna i Hercegovina su ostali slijepi i nijemi na sve ono što se dešava u ovom napaćenom gradu. Bol Prijedorskih Bošnjaka, nažalost, nije u isto vrijeme i bol svijeta, krik preklanih i silovanih Prijedočanki nije uzbudio bezdušne u svijetu. Scenarij velikosrpskoga agresora može se i dalje nesmetano odvijati, iako ne posve po njegovu planu, jer Bošnjaci, usprkos ravnodušnima, nisu i neće prihvatiti vlastiti nestanak. Predaje ne može biti unatoč žrtvama i cijeni koju valja platiti, a to, očigledno, srpski stratezi ovog neviñenog genocida nad Bošnjacima nisu predvidjeli.

Prijedorski genocid je najokrutniji, najsuroviji i največi po razmjerama od svih u Bosni i Hercegovini. U ovaj zločin bilo je uključeno sve srpsko i crnogorsko što gmiže do najviših državnih, političkih, vojnih i crkvenih struktura. Takoñe veliki doprinos ovom zločinu dale su srpska i crnogorska inteligencije. Namjera je svakako bila ostvarivanje Velike Srbije na granici Karlobag Virovitica davno zapisanih planova Garačanina, Moljevića i poslednjeg memoranduma SANU-a ( srpska akademija nauka i umjetnosti ).

Stradanja civila u Prijedoru su ogromna u ljudskim žrtvama tako da se slobodno može nazvati kataklizma ili gernika. Takoñe treba kazati da je u Prijedoru izvršen urbicid, kulturocid, ekocid, etnocid, elitocid. U ovom genocidu je vazno naglasiti da su se Bošnjaci vojno i organizovano suprostavili. Bočnjački narod iako u početku nenaoružan i na prevaru opkoljen smogao je snage i suprostavio se agresoru, gdje su i te kako osjetili Bošnjačku snagu. Ništa više nije kao prije. Bošnjaci nikada više neće dozvoliti da budu klati kao jagnjad, a u Prijedoru su pokazali da hoće, znaju i umiju udarac da uzvrate.

MEMORICID

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje materjalnih dokaza o postojanju bošnjačkog naroda i njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti i jezika.

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje grada, njegove kulture, historije, tradicije.

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje bosanskohercegovačke države i društva u Prijedoru.

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha.

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje osnovnih principa, vrijednosti i najsvijetlijih tekovina savremene civilizacije.

Genocid nad bošnjačkim narodom u Prijedoru još uvijek traje. Njegov cilj je poznat: da se Bosna i Hercegovina podijeli, a Bošnjaci potpuno istrijebe. Plodovi zamisli Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, ali i Franje Tuñmana i Mate Bobana, te mnogih drugih ideologa i izvršitelja ovoga genocida, nažalost, danas su više nego očiti širom Bosne i Hercegovine. Nebrojeni grobovi, uništena sela i gradovi, zapaljene džamije i biblioteke, zbjegovi, invalidi i glad. Ujedinjene nacije svojom sramnom odlukom da ne ukinu embargo na uvoz oružja legalnoj bosanskoj vlasti, kako bi se Bošnjaci mogli braniti, a, istodobno, ne dirajući silno oružje pedeset godina nagomilavano u bivšoj Jugoslaviji, koje su Srbija i Crna Gora sebi prigrabile – pridružile su se krugu učesnika u genocidu nad Bošnjacima. Nijedan detalj stradanja i patnje Bošnjaka – nijedna žrtva, džamija, biblioteka ili koji drugi srušeni objekt – ne smije hiti zaboravljen niti ostati nezabilježen. Sve se mora zapisati i pred savjest čovječanstva i sud historije staviti, da bude znano ko je agresor, a ko stradalnik, ko je napadač, a ko branitelj, ko je terorist, pljačkaš i razbojnik, a ko rodoljub. Fašizam nije pobijedio u Bosni i Hercegovini usprkos planovima i srpskog i hrvatskog velikodržavlja usmjerenim na njenu razgradnju i uništenje. Slovo istine britkije je od sablje. Ono ovdje kazuje onoliko koliko smo mi saznali i zabilježili – da se zna, nikada ne zaboravi i genocid nad Bošnjacima više ne ponovi.

TRAGEDIJA PRIJEDORA PREOBRAŽAVA SRCE

Rušitelji su se pokajali jer nisu znali da će bošnjačka osveta biti ne silom i zločinom, već izgradnjom onog što su najviše rušili - kulturna i duhovna dobra i to na istim mjestima. Ne mogu rušitelji kulturnog blaga u kome se duša čuva, čisti i njeguje, u kome se održava duhovno zdravlje, kao nigdje drugdje, srušiti koliko vrijedna bošnjačka ruka može ponovo izgraditi. Rušitelji nisu računali da će Bošnjaci ne samo podići džamije na mjestima gdje su prije bile, već da će izgraditi iste širom svijeta gdje su prinudno rasuti i gdje nikada nije bilo džamije. Rušitelji su tako samo osnažili trajnu bošnjački sedaku koja ostaje trajno svjedočiti o zločinima. Rušitelji su osnažili bošnjačku svijest o tome da je duhovna sigurnost i duhovno zdravlje, duhovnih odgoj pojedinca i zajednice do samih Bošnjaka. Rušitelji, osakačenih duša i siromašnog duha su tako nanijeli sebi dvostruku štetu. Produkovali su sebe kao zločince koji će odgovarati na ovom i onom svijetu. Istovremeno su osnažili sve komponente bošnjačkog bića.

Istodobno s provoñenjem monstruoznog plana genocida, srpski su zločinci na područiju Prijedora sustavno provodili i plan memoricida, budući su nastojali ukloniti svaki materijalni dokaz o postojanju bošnjačkog naroda, njegove kulture i tradicije. Osobito im je bilo stalo do toga da uklone sve džamije. Sustavno su, najčešće miniranjem i paljevinom, rušili i uklanjali džamije koje su pored vjerskog imale i karakter kulturno-povijesnih spomenika bošnjačkog naroda. Vjerski su objekti bili prvi na udaru, iako su se srpski rušitelji javno iskazivali kao vjernici. Meñutim, rušenjem džamija jasno su pokazali da nisu vjernici, već barbari. O tim poduhvatima srpskih ekstremista, na žalost, u

svijetu se jako malo zna, najviše što meñunarodna zajednica nije potpuno bila na strani žrtve, a to će reči onih koje su progonili zagovornici monstruoznog plana o stvaranju velike Srbije.

Za stvaranje iskrivljene slike o stvarnom stanju na području Prijedora krivnja je, u prvom redu, službenim organima UN-a i njenim poklisarima koji su nastojali rasporediti krivicu na sva tri naroda, iako je bjelodano da su začetnici i največi krivci, baš ekstremisti iz reda srpskog naroda. Takvom djelovanju UN-a uveliko je pripomagalo i licemjerje, dvolična politika velikih i močnih sila, koje iz svojih interesa takvu politiku podržavaju, ne mareći da takvim odnosom postaju suučesnici holokausta kojeg su srpski ekstremisti provodili. I bošnjačko političko liderstvo nije sagledalo verličinu prijedorske tragedije.

Uz presutni blagoslov svjetskih močnika, srpski su ekstremisti na području Prijedora barbarski uništili sve džamije i sve druge objekte bošnjačke kulture i tradicije. U Prijedoru u kojem su srpski šovinsti bili krajnje bezobzirni prema Bošnjacima, i u kojem je području načinjen pravi pogrom (o tragediji ovog kraja se prvo doznalo kroz pokazivanje stravičnih scena u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, malo je poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647 civila, žena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o čemu svjedoći Nusret Sivac, I sam stradalnik, u svojoj knjizi-svjedočanstvu “Kolika je u Prijedoru čaršija”).

U ljeto 1992. već nije bilo niti jedne džamije u gradu. Na mjestrima bivših džamija srpski zločinci su posijali travu. Rušenje objekata bošnjačke kulture i tradicije bio je, vrijeme će pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i memoricida podmetnuli meñunarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije nastavka ostvarivanja zločinaćkog nauma rušenja za njih tuñih bogomolja. Budući je svijet iskazao bezosječajnost i šutnju, novovjeki barbari, a srpski ekstremisti, nastavili su svoj zločinaćki pir rušenja, za što im je na ruku išao uvedeni policijski sat. Valja znati da su rušenje svih skoro svih prijedorskih džamija zločinci izvršili za vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada počinitelji teškog zločina nisu otkriveni, pa se logički zaključuje da je policijski sat i uveden da bi se zločini nad civilnimi vjerskim objektima mogli činiti i počiniti.

Da su srpske vlasti bile u dosluhu s počiniteljima govori podosta činjenica. Prva je svakako ta da su zločini nad džamijama izvršeni u vrijeme policijskog sata, za vrijeme kog su se mogle kretati samo policijsko- vojničke patrole kojima je bila dužnost nadzirati gradsko područje, pa ipak nisu zamijetili kamione koji su bili bučni i koji su odvozili dragocjenisoti iz džamija, a dovozili stotine kilograma eksploziva. I druga, niti jedan od rušitelja džamija nije nikada uhičen, a kamoli da je bio progonjen. Ali se je uvelike veselilo na uporištima ekstremista čim je - odjekom detonacija, plamenim signalom ili telefonskom dojavom, stigla vijest o uništavanju nove džamije. Barbarskim odnosom prema džamijama kojeg su očitovali velikosrpski ekstremisti, koji nisu ništa drugo do neonacifašisti, pokušalo se da na ovom području

dominiraju isključivo objekti srpsko- pravoslavne crkve, što je, zapravo, i bio cilj imbecilnog i beskrupuloznog programa zagovornika ideje o velikoj Srbiji. Masovno su zatirani i tragovi bošnjackih grobalja.

U bestijalnoj mržnji da iskorjenjuju sve što nije njihove vjere i nacije, srpski su šovinisti u razdoblju 1991.- 1995. godine, na podrucju Prijedora ubili mnogobrojne vjernike Bošnjake. Zabilježen je strahovit progon vjerskih službenika. Zločinaćke porive su srpski ekstremisti iskazivali prema svakom hodži gdjegod bi ga vidjeli, maltretirali bi ga na svakom koraku, tako da ovi nisu smjeli izaći na ulicu s ahmedijom, vjekovnim znakom muslimanskog vjerskog službenika. Napadali su i vrlo časne i vrlo stare meñu njima.

Ne učiniti ništa u slučaju prijedorskog genocida bio je težak grijeh, za koga treba okriviti ne samo nekog pojedinca ili neku posebnu skupinu nego meñunarodnu ali i bošnjačku zajednicu u cjelini. Ni jedna civilizacija ne može izgraditi na mržnji. Poštovanje čovjeka, svakog čovjeka i svih ljudi mora biti glavni poticaj svačijeg naprezanja da se izgradi mir. Slučaj prijedorskog genocida ponajbolje svjedoći da je društveni ugled za četnika i velikosrpske šoviniste bezvrijedna kategorija. Da nije tako, u svojim sumanutim planovima morali bi praviti kakve-takve razlike. U provoñenju rasne diskriminacije oni se drže pitanja - “je li naš ili nije”, koje je za njih postalo sveto pravilo ponašanja. Da nije tako nikada ne bi s nožem u ruci kretali na civile, djecu, starce, žene, ugledne imame.

Svjetski statističari, kako bi se mogli nazvati mnogobrojni službenici meñunarodnih organizacija i jedinica UN-a, s večinom naznačenih primjera prijedorskog genocida su dobro upoznati. Na žalost, svjetske organizacije i svjetske močne sile se ponašaju kao da ništa ne znaju, jer nastoje, i žele, najprije zadovoljiti svoje uske interese. Stavljajući u zapečak proklamirana načela Ujedinjenih naroda, osobito ono po kojemu onaj koji je izvršio etničko čišćenje na nekom prostoru (čitaj holokaust!) ne može nad tim prostorom imati bilo kakvu vlast. Ujedinjeni narodi i najutjecajnije svjetske države svojim nastojanjem da ne pružaju pomoć žrtvi, dakle potlačenim i obespravljenim, u stvari su suučesnici u izvršenim zločinima. Sustavni teror nad progonjenim, jer nisu Srbi, i porušenim bogomoljama i uopče sakralnim objektima, jer nisu srpsko-pravoslavni, koji je godinama trajao u Prijedoru, nije primorao svjetske močnike da napokon zaštite - žrtvu. Toliko nasilništva i toliko zločina nad bogomoljama izvan kruga pravoslavlja, koje su počinili velikosrpski šovinisti na području Prijedora, malo tko je očekivao. Na nesreću, ipak, se dogodilo. Zna se i zašto.

Jer, velikosrpski ekspanzionistički plan ne dopušta postojanje bilo kakvih tragova koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Bože, posluziti nekome kao dokaz da je na ovom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom prostoru živio netko drugi izvan korpusa srpskog naroda, budući oni napokon žele napisati povijest, svoju povijest, ovog sada okupiranog područja. Taj rasistički program, začudo,

prihvatili su u prijedorskom kraju brojni srpski intelektualci, koji nisu ni riječju ustali protiv holokausta i uništavanja čak najvrednijih povijesno-kulturnih spomenika na ovom području. Neprijatno su iznenadile i dvije znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine i Arhiv Bosanske krajine, koje su, u meñuvremenu, promijenile u naslovu područje svog djelovanja (postale su institucije tzv. Republike Srpske). To su potvrdili, jer su poslušno izvršile želju nalogodavaca - znaći zagovornika genocida, memoricida, kulturocida ... pa na izlozbi “Banjaluka - središte Vrbaske banovine 1929.-1941.”, prireñenoj početkom 1994. godine, u mnoštvu fotografija Banjaluke iz spomenutog razdoblja, nije bilo niti jedne od tridesetak džamija koliko je tada bilo u Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o podupiranju zločinaćkih planova? Jasno, hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih močnika, i njihova dvostruka mjerila i šutnja bošnjačkih lidera pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario svoje monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta iskazali, na području Prijedora se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zločin samo stoga što grañani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu.

Jer, da je kanadski bataljon, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od prolječa 1992. godine, došao i ostao u Sjeverozapadnoj Bosni, zacijelo bi svojim prisustvom barem usporio vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na žalost, odlučnosti UN-a i močnih svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo meñunarodnih snaga u Sjeverozapadnoj Bosni, što je bilo zeleno svjetlo za provoñenje velikosrpskih, krajnje šovinističkih planova u život. Zbog toga je i svijet suučesnik u vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom područiju koje nije bilo i direktnoj zoni ratnih djelovanja - na svoju sramotu. Velikosrpska prevretnička vlast tzv. Republike Srpske, njena zločinačka paravojska u saradnji sa vojskom i paravojskom Srbije i Crne Gore pred očima fairzejske svjetske javnosti pokušali su realizaciju svog monstruoznog plana totalnog uništenja starosjedilačkog bošnjačkog stanovništva Prijedora. Beskrupulozno se služeli svim oblicima fizičkog i pihičkog terora, ubojstvima i deportacijama, srpski barbari su poput kuge zbrisali iz Prijedora gotovo sve Bošnjake i svu njihovu kulturno-povjesnu baštinu. Činilo se da je, bez pravog otpora civiliziranog svijeta srpskim zločincima, došao fatalni kraj četrnaestostoljetnoj opstojnosti bošnjačkog stanovništva prijedorske regije. Demokratski svijet je dozvolio stvaranje velikosrpske terorističke pseudodržave. Zločinci su prošli nekažnjeno radeći genocidno ubojstvo na hiljade nedužnih civila u konclogorima, u kućama ili po grabama, samo zato što su bili Bošnjaci, što su drugačije mislili, što su prihvatali, priznavali i poštovali ideju Bosne i bosanski duh.

Zar potomci doseljenih srpskih kosovskih junaka neće pred licem pravde odgovarati za divljačko ubijanje nenaoružanih civila, masovne deportacije i barbarsko uništavanje čitave kulturno-povjesne baštine od njih starijieg bošnjačkog naroda. To je novi stravičan zločin saučesništva svjetskih sila i meñunarodnih organizacija u ovim ničim izazvanim zločinima protiv

čovječnosti. Želimo vjerovati u pravdu i demokraciju te dati naš doprinos u povjesno-znanstvenom osvjetljavanju istine o žrtvama i zločinima kroz povijesnu retrospektivu o genezi povampirenog srpskog fašizma.

Srpski zlikovci su znali za takav odnos Zapada i jednostavno odradili genocid nad prijedorčanima. Svijet ne može reći da nije znao što se u Prijedoru dogañalo. Ne poduzimanjem gotovo ništa, Zapad je štitio neofašističke ubojice svojim gorljivim zalaganjem za status quo u korist agresora i brinući se isključivo za svoju sigurnost i interese, dok srpski zličinci dovršavali svoj krvavi posao likvidacije svojih dojučerašnjih susjeda, roñaka i radnih kolega samo zato što ne pripadaju njihovoj "superiornoj sili." Bošnjaci još nisu apsolvirali na pravi način genocid nad njima. Bošnjačko sječanje blijedi, a da nikoga ne uznemirava. Našem tradicionalnom nemaru spram vlastite patnje pridružila se I meñunarodna zajednica, kojoj je taj nemar izvrstan prilog tezi o zaboravu kao prvom uslovu pomirenja. Loše apsolvirati prošlost može izroditi samo isto tako lošu budučnost. Potisnuto sječanje jednog dana ćemo izrigati kao frustraciju, a od frustracije nikom dobra. Važne stvari iz naše prošlosti se nasmiju nikad zaboraviti, moramo ih valorizovati na pravi način i tako u pomirenju uči rasterečeni. Od zaborava nema sreće. Samo sačuvano sjećanje na genocid može biti upozorenje budućim generacijama, i na jednoj i na drugoj strani. I samo do kraja zaokružen projekat sjećanja može funkcionirati kao istinsko upozorenje. Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava. Narodi se likvidiraju tako da im najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A netko drugi im napiše druge knjige, daje im drugu kulturu i izmisli drugu povijest - narod onda počne polako zaboravljati što je i što je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brže. Tragedija Prijedora predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju o mogućnostima ljudske vrste, kako ovim najsvjetlijim, tako i onim najgorim. Niko ne može izaći netaknut nakon silaska u pakao Prijedora.

TUŽILAŠTVO MKTJ MILOMIRA STAKIĆA SMATRA KRIVIČNO ODGOVORNIM ZA GENOCID

Tužilac Džoana Korner je konstatovala da su se u Prijedoru bosanski Srbi "tokom 1992. ustremili na svoje nesrpske komšije sa svirepošću koja se može objasniti samo atmosferom straha i mržnje koju su svjesno stvarali ljudi poput optuženog Milomira Stakića. Rukovodstvo bosanskih Srba, počev od Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić, pa do predsjednika opština, sprovodilo je - po rječima Kornerove - isti "opšti projekat ili plan kontinuiranog iseljavanja nesrpskog stanovnistva iz onih oblasti koje su bile predviñene za ulazak u sastav srpske drzave". Pomenuto iseljavanje je, tvrdi tužilac, trebalo da bude obavljeno putem svjesnog pribjegavanja zločinačkoj politici: na samom početku su nesrpskim radnicima bila oduzeta sva prava, sloboda kretanja i odgovarajuća sudska zaštita; potom je čitava stvar eskalirala u napade na sela

i regione, uništavanje svojine i svjesno rušenje vjerskih ustanova. Oni koji nisu poginuli u tim napadima, rekla je tužilac, bili su odvedeni u logore, gde su se odvijala pogubljenja i mučenja, dok su "oni koji su bili pušteni iz logora zajedno sa hiljadama drugih civila bili deportovani iz oblasti u kojima su njihove porodice živjele decenijama i generacijama". Tužilaštvo Stakića smatra krivično odgovornim za genocid.

SVE U JEDNOM SRPSKOM SELU KOD PRIJEDORA - SVE JE BILO ORGANIZOVANO ZA GENOCID

Prvi svjedok optužbe u slučaju prijedorskog genocida bio je Robert Donia, američki stručnjak za historiju Balkana i veteran meñu svjedocima u tribunalu. On je svoje svedočenje počeo iznošenjem historijske i društvene pozadine dogañaja koji su opisani u optužnici. Na procesu Milomiru Stakiću, optužnom za genocid i zločine protiv čovječnosti u prijedorskom regionu, sud je preslušao emisiju lokalnog radija, snimljenu u aprilu 1995., u povodu trogodišnjice "preuzimanja vlasti". "Sve i u jednom selu, u svakom naselju srpskom, sve je bilo organizovano," rekao je šef prijedorske policije Simo Drljača, na svečanosti povodom trogodišnjice "preuzimanja vlasti" u tom gradu u noći izmeñu 29. i 30 aprila 1992. godine. Time je jedan od glavnih aktera tih zbivanja potvrdio tezu tužilaštva da je nasilan dolazak na vlast u Prijedoru, čime je označen početak etničkog čišćenja u cijelom regionu, bio "dugo pripreman plan". Detalje tog plana je u ekspertskom izvještaju na početku suñenja obrazložio doktor Robert Donja (Donia), profesor historije Kalifornijskog univerziteta. Profesor Donja je bio i prvi svjedok

tužbe na ovom procesu.

RADIO NADMETANJE PRIJEDORSKIH ZLOČINACA – ČIJA JE ULOGA BILA VEĆA U PRIJEDROSKOM GENOCIDU

Kao novi dokaz o "dugo pripremanom planu" tužilaštvo je prezentiralo audio-traku, zaplijenjenu 1997. godine u Radio Prijedoru. Traka sadrži razgovor sa Simom Miškovićem, tadašnjim predsjednikom SDS u Prijedoru, Milanom Kovačevićem, predsjednikom Izvršnog vijeća, te Slobodanom Kuruzovićem i Simom Drljačom, koje je Krizni štab zadužio za vojnu i policijsku stranu operacije preuzimanja vlasti. O trogodišnjici "preuzimanja", svi su se nadmetali čija je uloga bila veća i značajnija u tom dogañaju.

"Moj plan je bio da preuzimanje vlasti izvršimo neradnim danom, u subotu ili nedjelju, kako bismo izbjegli nepotrebne sukobe," rekao je Simo Mišković, tadašnji predsjednik prijedorskog ogranka Srpske demokratske stranke. Meñutim, po njegovim sopstvenim riječima, shvatio je da je u zabludi kad ga je komandant brigade JNA, stacionirane u Prijedoru, pukovnik Arsić, upitao: "A od koga ćeš subotom i nedjeljom preuzeti vlast, kad se ne radi?"

Na sastanku 29. aprila u 17 časova, održanom u kasarni, po riječima Slobodana Kuruzovića, pukovnik Arsić - "ratnik koji je već prošao Slavoniju" - je rekao "da je to najbolje uraditi sad, na brzinu, odmah".

Tako je odlučeno da se vlast preuzme u četiri sata ujutro, 30. aprila. "Imali smo štab, vlada je bila formirana, sve je to pripremljeno i napravljeno, i mi smo fino sačekali taj trenutak koji smo sebi odredili i onda smo u četiri sata tako i napravili. Išlo je onako kako smo zamislili. Uradili smo kako smo uradili," rekao je Milan Kovačević u emisiji kojom je prijedorski radio obilježio jubilej "preuzimanja vlasti."

"Ostalo je teklo onako kako je teklo," rekao je i Simo Mišković. Sva četvorica su istakli da je vlast preuzeta u "rekordno kratkom vremenu". Razlika je bila samo u tome što je, po jednima, to obavljeno za 20, po drugima za 28 minuta. Meñutim, svi su složni u tome da je etnički čista vlast počela funkcionisati već u šest časova ujutro. U institucije vlasti, Skupštinu, MUP, SDK, uključujući, kako su sami rekli, radio Prijedor i list "Kozarski vjesnik", nesrbima je zabranjen pristup.

Svi su potom istakli zadovoljstvo što je cijela operacija tako izvedena da nije bilo "povrijeñenih ili, ne daj bože, ubijenih", kako je rekao Simo Mišković. Možda te zore, čija trogodišnjica je proslavljena, mrtvih nije bilo. Meñutim, prema svjedočenju Mevludina Sejmenovića, tadašnjeg poslanika prijedorskog regiona u parlamentu BiH, od 18 Bošnjaka i Hrvata, od kojih je "uzeta vlast", samo su trojica ostali živi. Nije preživio ni predsjednik opštine Prijedor Muhamed Ćehajić koji je na toj funkciji bio do 4 sata 30. aprila 1992. godine.

Trijumfom u zoru tog dana otvoren je put za napade i paljenje sela sa nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i zločine u njima, zbog kojih se danas vode procesi u Haškom tribunalu. Meñu njima i proces doktoru Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku prijedorskog kriznog štaba, koji je, kao član tima za preuzimanje vlasti, optužen za "koordinaciju i izvršenje operativne faze trajnog uklanjanja nesrba" iz opštine Prijedor.

DOKTOR ROBERT DONJA, PRVI SVJEDOK OPTUŽBE NA SUĐENJU MILOMIRU STAKIĆU, SVJEDOĆI O NAČINU NA KOJI JE SDS 1992. PREUZELA VLAST U PRIJEDORU

Robert Donja (Donia), profesor istorije Kalifornijskog univerziteta i istraživač u Institutu za izučavanje Rusije i Istočne Evrope je autor ekspertskog izvještaja koji je tužilaštvo prezentiralo na suñenju dr Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku opštine i Kriznog štaba Prijedora. U tom svojstvu profesor Donja se pojavio i kao prvi svjedok tužbe na ovom procesu.

Pitanja zastupnika tužbe bila su koncentrisana na period u kojem je SDS nasilno preuzeo vlast u Prijedoru. Prethodno doktor Donja se osvrnuo na noviju istoriju Prijedora i predstavio okolnosti uoči prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini u novembru 1990. godine.

Konsultujući obimnu istorijsku literaturu, doktor Donja je ukazao na osobenost Prijedora, grada u čijoj okolini je planina Kozara, koja je u socijalističkoj epohi stekla mitske razmjere kao simbol otpora njemačkoj okupaciji i fašizmu. Istakao je da je u blizini i Jasenovac, koji je takoñe postao simbol stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu. Spomenuo je i činjenicu da je, prema popisu stanovništva 1991., prvi put u istoriji u Prijedoru bilo manje Srba nego Muslimana. Rezultati izbora su bili u skladu s tim: u Skupštini opštine bilo je 30 delegata iz SDA, 28 iz SDS i trideset iz "lijevog bloka", koji su sačinjavali reformisti, bivši komunisti i nove nenacionalne partije. Posebno je skrenuo pažnju da je takav uspjeh lijevog bloka zabilježen u samo još devet od 109 opština u Bosni i Hercegovini.

Kako je u takvoj situaciji SDS, u čijem vrhu je bio i optuženi Milomir Stakić osvojila vlast, bilo je pitanje na koje se koncentrisala tužba. "Plan je dugo pripreman", rekao je profesor Donja i dodao da je upravo tim riječima i član predsjedništva SDS Nikola Koljević 9. januara 1992. godine prokomentarisao proglašenje Republike Srpske.

Pozivajući se na zapisnike sa sastanaka i druge dokumente, kao i na lokalnu štampu, profesor Donja je precizno rekonstruisao, iz dana u dan, na koji način je SDS preuzimao vlast u Prijedoru, gdje je bio manjinski. Taj plan je pošao od takozvane "regionalizacije" po kojoj su se udruživale srpske opštine, preko osnivanja paralelnih (srpskih) struktura vlasti i smjenjivanja "umjerenih" u sopstvenim redovima do otvorenog uklanjanja svih nesrba sa opštinskih funkcija, uključujući i samog predsjednika Skupštine opštine Prijedor Muhameda Ćehajića, koji će na kraju biti odveden u logor Omarska, odakle se nikad nije vratio. Na njegovo mjesto je, kao predsjednik Kriznog štaba, došao upravo optuženi Milomir Stakić.

S kolikom pažnjom i preciznošću je doktor Robert Donja radio na svom izvještaju govori obrada poznatog "Uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima". Taj "strogo povjerljivi" dokument Glavnog odbora SDS za BiH precizirao je metode osvajanja vlasti po varijanti A, u opštinama u kojima su Srbi većinski i varijantu B, gdje su manjinski. Na nekim ranijim procesima u Haškom tribunalu, odbrana je pokušavala da ospori autentičnost tog dokumenta.

Doktor Donja posredno dokazuje njegovu autentičnost uz pomoć jedne tabele koju je sâm napravio. Na jednoj strani je naveo tekst "Uputstva", na drugoj citate iz zapisnika sa sastanaka SDS koji su gotovo identični. "Strogo

povjerljiva Uputstva" su očigledno dugo bila u rukama lidera SDS.

Izvještaj koji je prijedorski SDS poslao Glavnom odboru 9. januara bio je kratak: vlast preuzeta, svi funkcioneri SDA uklonjeni, vlast se uspostavlja na nivou Krajine... Dugo pripremani plan je realizovan. Bio je otvoren put za napade i paljenje sela sa nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i zločine u njima, zbog kojih se danas otvaraju procesi u Haškom tribunalu.

PRIJEDORSKA OPTUŽNICA Bivši predsjednik Skupštine opštine Prijedor Milomir Stakić, je očito pažljivo pročitao i pravilno shvatio "Prijedorsku optužnicu" sa koje je Haški tribunal skinuo pečat 11. jula 1997. - dan nakon hapšenja dr Milana Kovačevića i pogibije Sime Drljače u prvoj akciji koju su pripadnici SFOR izveli protiv optuženih za ratne zločine.

Naime, u paragrafu 12 te optužnice se navodi ko je - uz Kovačevića i Drljaču - bio stalni član opštinskog Kriznog štaba SDS pod čijim je rukovodstvom, po tužiocu, sprovoñen genocid na nesrpskim stanovništvom Prijedora i okoline. Pored Kovačevića, kao predsjednika opštinskog Izvršnog odbora i potpredsjednika Kriznog štaba i Drljače, kao šefa policije, u tom se paragrafu navode još i predsjednik Skupštine opštine Prijedor, zatim predsjednik Opštinskog odbora SDS, pa komandant Teritorijalne odbrane, kao i komandant lokalnog garnizona JNA. Svi oni su, navodi se u paragrafu 12 optužnice, "zajednički radili na planiranju i donošenju odluka o čitavom nizu operacija u vezi sa voñenjem sukoba i uništavanjem zajednica bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštini..."

Formulacija nije ostavljala mjesta sumnji da su i njihova imena na zapečaćenoj optužnici, pa se Milomir Stakić, prepoznavši se na spisku, pod hitno spakovao i sklonio u Srbiju. Nije isključeno da su tako postupili i ostali koji se prepoznali u paragrafu 12, te da bi i oni uskoro mogli da budu izručeni Tribunalu pošto Srbija - kako je prošle sedmice u Hagu izjavio njen ministar pravde - "neće više da bude sabirni centar za ratne zločince koji su državljani drugih zemalja."

Spisak kandidata za "Prijedorsku optužnicu" je još u julu 1994. objavila Komisija eksperata UN u svom završnom izveštaju podnijetom Savjetu bezbjednosti i Generalnoj skupštini i prosljeñenom - zajedno sa kompletnom dokumentacijom - tužilaštvu Haškog tribunala. Komisiju eksperata (tzv. Basiunijevu) su, podsjetimo, oktobra 1992. formirale UN sa zadatkom da ispitaju izvještaje o teškim kršenjima meñunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije. Komisija je posebno detaljno istražila slučaj etničkog čišćenja u opštini Prijedor, zaključujući da se tamošnja zbivanja "bez sumnje mogu okarakterisati kao zločin protiv čovječnosti", a da je, šta više "vrlo vjerovatno da će u zakonskom postupku ti dogañaji biti kvalifikovani kao genocid." U izvještaju se navodi i kompletan spisak članova Kriznog štaba, pod

čijim su rukovodstvom izvršeni ti zločini. Na spisku su pukovnik Vladimir Arsić, major Radmilo Zeljaja, major Slobodan Kuruzović, šef policije Simo Drljača, gradonačelnik Prijedora Milomir Stakić, predsednik Izvršnog saveta Milan Kovačević, predsednik opštinskog SDS Simo Mišković i predsednik Crvenog krsta Srño Srdić.

Originalna "Prijedorska optužnica", podignuta 13. marta 1997, tereti Milomira Stakića (kao i poginulog Drljaču i preminulog Kovačević) u samo jednoj tački za zločin nad zločinima - genocid - izvršen s namjerom uništavanja djela etničkih i vjerskih grupa bosanskih Muslimana i Hrvata. Uoči suñenja Milanu Kovačeviću, u junu 1998, tužilaštvo je izmenilo tu optužnicu, dopunjujući je sa 14 novih tačaka. Izmenjenom optužnicom Kovačeviću je, pored genocida, pripisano još i učešće u istrebljivanju Muslimana i Hrvata, njihovom progonu na političkim, rasnim i verskim osnovama, namjernim ubistvima, mučenju, okrutnom postupanju, deportaciji, bezobzirnom razaranju gradova i sela, te nezakonitom uništavanju i oduzimanju imovine. Vrlo je verovatno da će na sličan način biti izmenjena i optužnica protiv Stakića, tako da se neće teretiti samo za genocid, već i za sva ostala djela u nadležnosti Tribunala: zločine protiv čovečnosti, teške povrede Ženevskih konvencija, kao i kršenja zakona ili običaja ratovanja.

U "Prijedorskoj optužnici" se opisuje preuzimanje vlasti maja 1992. od strane srpskih snaga pod komandom i kontrolom Kriznog štaba; zatim uvoñenje striktnih ograničenja za ne-Srbe u opštini; pa koordinirani napadi JNA, TO, paravojnih formacija i policije - praćeni intenzivnom artiljerijskom vatrom - na okolna muslimanska i hrvatska sela. Sljedi, potom, opis zarobljavanja hiljada muslimanskih i hrvatskih civila, te njihovog prinudnog marša do logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i do policijske stanice u Prijedoru. Akcija "čišćenja" Muslimana i Hrvata iz Kozarca, okolnih sela i samog Prijedora je, prema optužnici, trajala nekoliko nedelja, a poslednja vojna operacija šireg obima izvršena je 20. jula 1992. u muslimanskim selima regiona poznatog kao "Brdo", na zapadnoj obali rjeke Sane, gde su pokušale da se sklone izbjeglice iz prethodno napadnutih i "očišćenih" sela. Kasnije u optužnici se navodi da je jedne noći krajem jula 1992. u Omarskoj pogubljeno više od 150 muškaraca vojnog uzrasta, zarobljenih u regionu "Brdo."

Optužnica, zatim, detaljno opisuje zloglasne prijedorske logore i stravične uslove u njima: ubistva, prebijanja, silovanja, mučenja, fizička i psihička zlostavljanja, izgladnjivanja, ponižavanja... a sve to od strane "vojnog i policijskog osoblja i njihovih agenata, pod kontrolom vojnih i civilnih članova Kriznog štaba." Oni su, zaključuje se u optužnici, "u sprezi sa drugima, planirali, podsticali i naredili uspostavljanje logora Omarska, Keraterm i Trnopolje i zatočavanje u njima bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor, pod uslovima sračunatim da dovedu do fizičkog uništavanja zatočenika i sa namjerom da unište dio bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, kao takvih ." Postojanje namjere da se neka etnička grupa "uništi kao

takva" je, naime, bitan element za kvalifikovanje vrhunskog zločina genocida. Uz to, Stakiću i ostalim optuženim članovima Kriznog štaba se, kao nosiocima vlasti u opštini Prijedor, pripisuje i tzv. komandna odgovornost: da su, naime, "znali ili imali razloga da znaju da njima podreñeno osoblje logora ubija i nanosi teške fizičke i psihičke povrede bosanskim Muslimanima i Hrvatima, sa namjerom da ih unište kao dio nacionalne, etničke ili vjerske grupe... a nisu preuzeli neophodne i razumne mjere da ta djela spreče ili kazne njihove izvršioce."

Na početku suñenja Milanu Kovačeviću tužilaštvo je prezentiralo "statistiku genocida", odnosno podatke o izmeni demografske strukture opštine Prijedor tokom 1992. i 1993. godine. Prema popisu stanovnika iz 1991. godine u Prijedoru je živjelo oko 50.000 Muslimana i malo više od 6.000 Hrvata. Dvije godine kasnije, objavio je jula 1993. "Kozarski vjesnik" pozivajući se na Opštinsku komisiju za popis, u Prijedoru i okolnim selima bilo je još samo 6.000 muslimana i oko 3.000 katolika, dok je procenat pravoslavnog stanovništva opštine sa 42,5 odsto u 1991. za samo dvije godine skočio na 96,3 odsto. Takva promjena etničkog sastava stanovništva se, smatra tužilaštvo, ne može objasniti ni na koji drugi način nego genocidom nad nesrpskim stanovništvom opštine Prijedor.

Od 16 suñenja koliko ih je dosad započeto u Tribunalu (10 završenih, 2 prekinuta i 4 u toku), čak četiri su se bavila zbivanjima u Prijedoru i tamošnjim logorima. Duško Tadić je zbog zločina u tim logorima osuñen na 20 godina zatvora, u toku su suñenja zapovjednicima Omarske i Keraterma, a suñenje Kovačeviću je prekinuto nakon samo dvije sedmice zbog smrti optuženog. Prijedor i njegovi logori, meñutim, imaju značajno mjesto i u prvoj, tzv. opštoj optužnici protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i u optužnici protiv Radoslava Brñanina i generala Momira Talića, koji čekaju na početak suñenja za genocid u Bosanskoj Krajini

Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i Hrvata, a stravični zločini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253 Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90 posto najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je stradalo u Omarskoj. Meñu žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru se svakog ljeta klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima prijedorskog udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela.

Nakon rata, prema nalogu Haškog tribunala koji ga je optužio za genocid, 10. jula 1997. godine SFOR je uhapsio Milana Kovačevića, direktora prijedorske bolnice, a Simu Drljaču, bivšeg šefa ratne prijedorske policije, optuženog

takoñer za genocid, ubili su britanski vojnici, jer je prilikom hapšenja na jezeru Gradina kod Omarske otvorio vatru na njih i jednog ranio.

Drljača je bio centralna ličnost u etničkom čišćenju prijedorskog kraja 1992. godine, uključujući i formiranje zloglasnih logora Keraterm i Omarska. Milan Kovačević umro je 1. avgusta 1998. godine u Ševeningenu, ne dočekavši da mu se dokaže optužnica za genocid. O razmjerama zločina u Prijedoru najbolje govori lista osuñenih Srba u Hagu: dr. Milomir Stakić (40 godina, bio osuñen doživotno), Zoran Žigić (25), Mlaño Radić (20), Duško Tadić (20), Darko Mrña (17), Duško Sikirica (15), Predrag Banović (8), Miroslav Kvočka (7), Milojica Kos (6), Damir Došen (5), Dragoljub Prcać (5) i Dragan Kolundžija (3). Duško Tadić je prvi osuñenik Haškog tribunala, uhapšen je u Minhenu (Njemačka) 1994. godine, a osuñen za ubistva, mučenja i zločine protiv čovječnosti 14. jula 1997. godine. Na Sudu BiH prvostepenom presudom osuñeni su Dušan Knežević na 31 godinu, Željko Meakić na 21, Momčilo Gruban na 11, Dušan Fuštar na devet godina, a još osam prijedorskih Srba na istom sudu čeka suñenje za zločin na Korićanskim stijenama. Takoñer su na banjalučkom Okružnom sudu za zločine nad nesrbima Prijedora osuñeni Draško Krndija na 20 godina, Radoslav Knežević i Drago Radaković na po 10, Pero Ćurić na osam, te Stojan Bešir i Boro Milojica na po sedam godina zatvora. Prijedorski zločini najveći su po razmjerama u BiH tokom 1992. godine, a čak šest osuñenih zločinaca (Mrña, Sikirica, Banović, Fuštar, Došen i Kolundžija) priznali su zločine kako bi dobili manje godina robije.

EKSPERT ZA DEMOGRAFIJU EVA TABO PREDSTAVILA STUDIJU POPULACIJSKE PROMJENE U PRIJEDORU OD 1991. DO 1997

U ljeto 1993. prijedorski "Kozarski vjesnik" je u tekstu "Ko smo mi i koliko nas je" trijumfalno saopštio rezultate "popisa stanovništva" koji je napravila opštinska komisija. Prema tom tekstu, koji je pročitan u haškoj sudnici u dokaznom postupku protiv Milomira Stakića, optuženog za genocid i druge zločine počinjene nešto prije tog "popisa", u prijedorskoj opštini je živjelo "53.637 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti, 3.169 katoličke i 6.124 muslimana".

Dvije godine ranije, u martu 1991. napravljen je posljednji zvanični popis stanovništva u bivšoj Jugoslaviji i struktura populacije bila je sasvim drugačija: na istom prostoru živio je 49.351 stanovnik koji se izjasnio kao Musliman, 47.581 je bio broj Srba, a 6.316 Hrvata.

Izmeñu tog popisa, napravljenog po standardima koji se za to primjenjuju u svim zemljama svijeta i onog lokalnog, "prijedorske opštinske komisije", koji je optužnica nazvala anketom, desilo se "preuzimanje vlasti", poslije kojeg su uslijedili napadi na bošnjačka i hrvatska sela, logori Trnopolje, Omaraska, Manjača i Keraterm, spaljene kuće i konvoji izbjeglica u nepoznato.

Meñutim, linija pada broja nesrpskog stanovništva nastavila je da se spušta i poslije 1993. da bi najnižu tačku zabilježila 1997. godine. Tada su komisije Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju, oslanjajući se na podatke popisa iz 1991., napravile biračke spiskove za lokalne izbore, i konstatovale da je stanovništvo prijedorske opštine gotovo prepolovljeno. Umjesto 112 543 stanovnika, koliko ih je bilo 1991. tada je u opštini živio 61.001 stanovnik. Za 51.542 osobe ili 45,8 % stanovništva upisano je "bez podataka". Ubijeni, prognani, izbjegli? Nema tačnih statističkih podataka, ali o činjenicama drastičnog pada stanovništva svaki dan, kao svjedoci na suñenju doktoru Milomiru Stakiću, govore žrtve i očevici "smrti ili prisilnog odlaska većine nesrpskog stanovništva opštine Prijedor", kako stoji u optužnici.

Oslanjajući se na podatke iz popisa 1991., a zatim na ankete prijedorskih vlasti iz 1993. i 1995., demograf Eva Tabo (Ewa Tabeau) je napravila grafičke prikaze činjenica o padu stanovništva i obrazložila ih pred sudijskim vijećem kao svjedok tužilaštva.

"Najveći pad zabilježila je nacionalna grupacija koja je 1991. bila najbrojnija, a to su Muslimani", rekla je ona i to potkrijepila činjenicom da su sa 49 351 stanovnikom oni tada sačinjavali 43 procenta populacije u opštini Prijedor. Dvije godine kasnije, 1993, prema anketi lokalne komisije za popis, taj postotak je iznosio 9,3 da bi 1995. pao na 5,4 odsto a zatim, 1997. godine, na samo 1,4%.

Što se tiče srpskog stanovništva, objašnjavala je Eva Tabo statističke činjenice, slika je obrnuta. Grafički prikaz pokazuje nagao uspon. Po popisu iz 1991, u prijedorskoj opštini je živio 47.581 Srbin, što je sačinjavalo 42,3% populacije. Dvije godine kasnije, taj postotak se gotovo udvostručio (81,5), da bi 1997. iznosio 87,1%.

Postotak hrvatske populacije je sa 5,6% u vrijeme posljednjeg zvaničnog popisa spao na 3 procenta 1997. godine.

U unakrsnom ispitivanju, advokat Džon (John) Ostojić je Evu Tabo pitao da li je u svom istraživanju uzela u obzir "dobrovoljno kretanje muslimanskog stanovništva iz prijedorskog regiona u aprilu i maju 1992. godine?" Po njemu, izmeñu 15 i 20 hiljada ljudi je u tom periodu "dobrovoljno napustilo to područje preselilo se u Sarajevo."

"Nemam konkretne informacije o tome," odgovorila je Eva Tabo.

"Ukoliko biste imali takvu informaciju, da li bi ona drastično promijenila zaključke do kojih ste došli u vašem izvještaju?" bilo je drugo pitanje" Džona Ostojića.

"Da, ali svi raspoloživi podaci govore suprotno," bio je odgovor.

Omarska, Keraterm, Trnopolje, samo su dio užasa prijedorskog ljeta 1992, kada je ovaj krajiški grad, u kojem su Bošnjaci činili većinu, pretvoren u kolektivno mučilište. Zatvorenici su u tim logorima bili izloženi najsurovijem mučenju, izgladnjivanju, premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju. Prema nekim procjenama, samo u logorima je ubijeno više od deset hiljada ljudi.

ZLOČINCI U PRIJEDORU

Vladimir Arsić: Komandant 43. mehanizovane brigade. Kada je SDS preuzeo vlast u Prijedoru, Arsić, inače pukovnik JNA, postao je član Kriznog štaba. Sredinom maja sela na Brdu dobila su ultimatum da predaju oružje. Nakon što je ultimatum istekao, a oružje nije predato, Arsić je naredio napad na ta sela (Hambarine, Rakovčani), što je za rezultat imalo masovan pokolj stanovnika ovih sela. Arsić je, tvrdi se, i danas oficir VRS-a.

Radmilo Zeljaja: Prijeratni kapetan JNA koji je i prije početka rata otvoreno surañivao sa SDS- -om, zahvaljujući posredovanju Dragomira Kaurina, tadašnjeg direktora prijedorskog "Celpaka". Zeljaja je predvodio Vojnu policiju 43. brigade u napadu na Čarakovce, čije je stanovništvo takoñer masakrirano. Preživjeli su deportovani u Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Zeljaja je, takoñer, i danas oficir VRS-a.

Darko Mrña: Prijeratni koreograf u prijedorskom KUD-u, u ratu je bio pripadnik Vojne policije Pete kozarske brigade (pod komandom Pere Čolića, koji je nakon umirovljenja postao vlasnik pilane na Palama, op.a.). Trojica koji su preživjeli masakr na Korićanskim stijenama, gdje je ubijeno oko 220 ljudi na putu iz Krajine ka Travniku i teritoriji pod kontrolom AR BiH, identificirali su ga kao jednog od počinitelja tog zločina. Živi u Prijedoru u ulici Tukovi, u strahu od hapšenja i suñenja u Haagu.

Najveći kreatori genocida na banjalučkoj regiji su general-pukovnik Momir Talić, komandant Prvog korpusa VRS, umro je 28. maja 2003. godine na VMA u Beogradu, dok je Radoslav Brñanin, predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, osuñen na 32 godine zatvora za ratne zločine u Bosanskoj Krajini od aprila do decembra 1992. godine, a osloboñen je optužbi za genocid i saučesništvo u genocidu zbog nedostatka dokaza. Njima uz rame bio je Stojan Župljanin, koji je bio u bjekstvu od 2001. godine, a uhapšen je 11. juna 2008. godine u Pančevu. Župljanin je bio načelnik Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci i najviši policijski funkcioner u Kriznom štabu Autonomne regije

Krajina. On je imao operativnu kontrolu nad općinskim i regionalnim policijskim snagama, uključujući i one zadužene za logore u Bosanskoj krajini.

5

ZLOČIN U PRIJEDORU JE TAČKA PREKO KOJE SE NE MOŽE PREĆI

Masovna ubistva intelektualaca, vjerskih službenika, masovna silovanja i na koncu gotovo u cjelosti izvršeno etničko čišćenje opštine Prijedor od Bošnjaka i Hrvata bila je zavrsnica genocida počinjenog u Prijedoru. 'Jer Ti još živiš, ne zaboravi mrtve, Tko je bez historije, taj je bez lica i identiteta" Werner Schachinger Bošnjaci dolaze.

Prije srpske agresije i genocida 1992-1995 u Bosni i Hercegovini, Prijedor je bio tipična multinacionalna opština sa 112, 543 stanovnika. Dvije najbrojnije nacije bili su Bošnjaci I Srbi koji su tu živjeli zajedno sa manjim brojem Hrvata, Jugoslavena i pripadnika drugih nacija i nacionalnih manjina. Prema rezultatima popisa iz 1991. godine, preuzetim iz Haškog Tribunala /Predmet broj: IT -95-8-PT, u Prijedoru je živjelo 49,351 Bošnjaka, 47,582 Srba, 6,316 Hrvata, 6,459 Jugoslavena i 2,836 pripadnika različitih nacionalnih manjina. Prijedor je bio poznat kao opština u kojoj su živjele mnogobrojne nacionalne manjine; pored pripadnika bh. konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata), 17 različitih manjinskih skupina živjelo je na području opštine prije rata 1992 -1995. godine. Najbrojniji meñu njima bili su Česi, Ukrajinci, Slovenci i Romi. S obzirom da se nalazio na koridoru koji je povezivao snage Srba iz Krajine u Hrvatskoj sa Srbijom, Prijedor je u toku agresije 1992 -1995 postao strateški važna tačka za srpske agresore.

U aprilu 1992. godine, srpske agresorske snage okupirale su grad i preuzele kontrolu nad prijedorskom opštinom, nakon čega je uslijedila brutalna kampanja genocida, ekocida, kulturocida, etnocida, urbicida, elitocida i etničkog čišcenja. Najprije je otpočelo granatiranje sela naseljenih Bošnjacima što je tamošnje stanovnike natjeralo u bijeg. Večina tog stanovništva je onda odvedena u logore, a mnogi su od njih su masovno pogubljeni. Srpske agresorske snage su u narednih nekoliko sedmica nastavile sa hapšenjem civila po Prijedoru, obližnjem Kozarcu i drugim dijelovima opštine. Upravo je u tom periodu Prijedor postao zloglasno mjesto budući da je na njegovom teritoriju formirano više koncentracionih logora. Srpske agresorske snage u Prijedoru odvodile su Bošnjake u zloglasne logore Omarsku, Keraterm i Trnopolje, gdje je, prema zvaničnim izvještajima, preko 6,000 ne -Srba bilo zatočeno u periodu od maja do avgusta 1992. godine. Ovi logori su bili mjesta u kojim su vršeni najgori zločini u Evropi poslije Drugog svjetskog rata: “U prva dva logora, Omarska i Karaterm, vršena su ubistva, mučenja, silovanja i brutalna ispitivanja zatočenih. Treći je logor Trnopolje imao drugu svrhu,

funkcionirao je kao sabirni centar odakle su se vršila, masovna protjerivanja žena , djece, i staraca, mada su se i tamo dešavala ubistva, mučenja I silovanja. Uslovi koji su vladali u Omarskoj i Keratermu opisani su u više optužnica pred Haškim tribunalom. Oko 40 žena bilo je zatvoreno u posebnom odjeljenju logora Omarska gdje su voñene na ispitivanja i silovane.

Na osnovu podataka Udruženja Prijedorčanki Izvor iz Sanskog Mosta i NVO Mostovi prijateljstva, iz Rizvanovića kod Prijedora, preko 3,227 ljudi nesrpske nacionalnosti ubijeno je u toku genocida u Prijedoru. Prema informacijama sa kojima raspolaže Komisija za traženje nestalih osoba FBiH, posmrtni ostaci peko 1,800 nestalih još nisu identifikovani. Nakon potpisivanja Okvirnog sporazuma o sistematizovanom I centralizovanom prikupljanju ante moretem podataka o nestalim osobama koji su 3. septembra 2003. godine potpisali BiH Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Federalna komisije za traženje nestalih, Komisija za traženje nestalih osoba RS -a i Meñunarodni komitet crvenog krsta, kampanja prikupljanja ante mortem podataka obavljena je od strane specijalnih timova pod pokroviteljstvom Meñunarodnog crvenog krsta sačinjenih od jednog predstavnika lokalne organizacije Crvenog krsta, i jednog predstavnika nevladine organizacije Mostovi prijateljstva , u svojstvu predstavnika porodica nestalih. Prva faza prikupljanja ante moretem podataka trajala je od 28. oktobra do 12. decembra, 2003. godine. U toku te faze timovi Meñunarodnog crvenog krsta sakupili su 248 upitnika o ante mortem podacima. Druga faza prikupljanja podataka organizovana je u julu i avgustu 2004. godine u vrijeme kada mnogi članovi porodica nestalih dolaze iz dijaspore u BiH na odmor. Izvještaj Helsinki Watch -a o zločinima počinjenim u Prijedoru, objavljen u januaru 1997. g odine Agresija, i genocid 1992-1995. godine ostavili su traga na sve aspekte života u Prijedoru, izmijenivši u velikoj mjeri demografsku, ekonomsku, kulturnu i društvenu sliku Opštine. Procjenjuje se da je više od 35,000 prijedorskih Bošnjaka izbjeglo u treče zemlje za vrijeme rata. Negdje oko 8,000 ih je ostalo u Bosni i Hercegovini. Nekih 6,300 prijedorskih Hrvata takoñe je izbjeglo iz opštine za vrijeme agresije I genocida. Sadašnje procjene govore da se broj stanovnika Opštine smanjio sa nekih 112,000 na 95,000. Seoska populacija cini 52% , a gradska 48% od ukupnog broja stanovnika. U sadašnje procjene ukljuceno je i oko 17,000 raseljenih i izbjeglica, uglavnom Srba iz drugih djelova BiH i Hrvatske.

Ukoliko analitičar ratnih dešavanja u posljednjem ratu na području Prijedora posmatra u kontekstu definicije "genocid", onda će se samo potvrditi sve karakteristike koje se vezuju za ovaj pojam. I ne samo da će se gonocid pokazati i dokazati u Prijedoru, nego će se egzaktno potvrditi u širem značenju ove riječi. Jer nisu u Prijedoru samo počinjeni zločini koji imaju obilježja genocida nego je ovdje počinjen izmeñu ostalog zločin protiv čovječnosti i ratni zločin oličeni u urbicidu, kulturocidu, elitocidu, etnocidu, ekocidu, silovanju, mučenju, protjerivanju i ubijanju. U Prijedoru nije ni bilo kolasičnog rata uz učešće dvije vojske. Ono malo samoinicijativno formiranih jedinica koje su činili dobrovoljci iz reda Bošnjačkog i Hrvatskog naroda, bili su kako brojčano

tako i tehnički nespremni za oružani sukob pa samim tim i bezopasni za Srbe. Dokazano je ovo i u Haškom Tribunalu. Oni su se pokušali organizirati samo u cilju odbrane vlastite porodice i vlastitog doma a sve je iskorišteno uz precizno planiranje ( prodaja naoružanja) i medijsku propagandu za početak dešavanja u kojima su Bošnjačke i Hrvatske zajednice izvukli kraj koji su u glavi imali samo planeri svega ovoga. Ako se zna da je I opštinska vlast u Prijedoru prethodno preuzeta od strane SDS na nelegalan način od vlasti koja je konstituisana nakon rezultata prvih višestranačkih izbora, sa ove vremenske distance se sasvim objektivno može složiti mozaik koji će samo potvrditi tezu postavljenu na samom početku.

Bilans u periodu od 92-95 izgleda otprilike ovako: najmanje 3.227 ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Riječ je o civilnom stanovništvu koji je trenutno evidentiran u knjizi "Ni krivi ni duzni". Ovdje se nalazi i 123 djece te 228 žena. Brojne žrtve stradale su u najzloglasnijim koncentracionim logorima ikada formiranim nakon Hitlera, a ciljevi su im bili isti: zastrašiti, ubiti i deportovati preživjele što dalje od matičnog područja sa takvim "utiscima" da nikada ne pomisle na povratak. Ovdje se ne smiju zaboraviti ni uništavanja nepokretne imovine u vlasništvu Bošnjaka i Hrvata kada je uništeno gotovo 10.000 kuća, više od 50 kulturnih i vjerskih spomenika, otpuštanja s posla svih nakon što je "nova" vlast "otela" vlast od legalne strukture. Uništavanje cjelokupne imovine Islamske i Katolicke vjerske zajednice bio je pokušaj da se zastraše i same vjesrke voñe koji su svoje vjernike valjda trebali okupljati negdje na drugom mjestu a nikada i nikako u Prijedoru. Masovna ubistva intelektualaca, vjerskih službenika, masovna silovanja i na koncu gotovo u cjelosti izvršeno etničko čišćenje opštine Prijedor od Bošnjaka i Hrvata bila je zavrsnica genocida počinjenog u Prijedoru.

6

Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi genocid u Prijedoru

Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi genocid u Prijedoru, jer u istinu Bog ništa ne mjenja u jednom narodu dok se sam narod ne promjeni. Ljudi koji nisu u stanju prepoznati zločin su prepreka i smetnja progresu. Pamćenje je bogata riznica na čemu se oblikuje, izgrañuje i preusmjerava sadašnjost i budućnost. Pamćenje je ogledalo u koje su uperene oči Božanstva obasjavajuću ljudska bića. Bolesni ljudi i bolesno drušrtvo se ne mogu izliječiti šutnjom i zaboravom, već dijalogom i govorom, širenjem i ukazivanjem da zlo i bolest postoje. Ovo je govor suza prijedorskih majki. Ovo je prijedorski tabut koji svjedoči. Ovo je opomena nama Bošnjacima da ne odajemo poštovanje onima čija je sudbina ispisala stravičan prijedorski horor života, dok su drugi nijemo gledali

kako se likovi na krvavom, nekada opjevanom, danas tužnom, prijedorskom korzu, smjenjuju i nestaju. Ovo je mali pokušaj da se isčupa bosanski korov zaborava, oličen u bosanskoj i bošnjačkoj historiji, vječno pisanoj životima nevinih. Ovo je mali dokaz da mi Bošnjaci još nismo naučili i izučili zlo prema nama, da nemamo kolektivnu nacionalnu pamet, izraženu kroz dijaloškim putem, usvojenu nacioanalnu ideju. Prijedorčani nastavljaju govoriti istinu i pravdu, jer se ne smije zločin prešutjeti. Prijedorčani su ostali bez svojih najmilijih, ali neće ostati bez istine i pravde. Prijedorčani su pobijedili srpski fašizam, opstali su, nisu poniženi, Srbi su poniženi. Prijedorčani, straha više nemaju, a ni stida, koga im zločinci htjedoše usaditi u njihove duše. Jedina krivica Prijedorčana bila je što su po nacionalnosti Bošnjaci, po patriotizmu Bosanci, po vjeri muslimani, po nazoru ljudi. U pitomom, multinacionalnom, multivjerskom i multikulturnom gradu, Prijedoru, simbolu Bosanskog duha i ideje Bosne, koga su mogli, samo istinski Prijedorčani, istinski voljeti, skrivala se mržnja i zlo, koji su 1992. godine izašli na vidjelo. Pothranjeni svojim srpskim, paganskim mitovima, Srbi su stajili i čekali dan kada će voñeni srpskim krvožednim voždom, Slobodanom Miloševićem, pokušati da se Bošnjacima osvete za svoje poraze od Turaka, koje su uz gusle pokušavali da pjevaju kao svoje stradalničke pobjede i stradalničko uzdignuće do nebesa. U Prijedoru je taj dan bio 20. jula 1992. godine, kada je u pretežno bošnjačkim selima: Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani..., za samo jedan dan ubijeno više od 1500 ljudi, žena i djece. Sve što je predstavljalo bošnjačke korijene, željeli su sravniti sa zemljom i satrti. Time su se još jednom po ko zna koji put, kao ljudi srozali na nivo barbara i divljaka. Prijedorski Bošnjaci su tada bili ne grañani drugog reda, već unaprijed proskribirani neprijatelji srpstva i "velike srpske države". Dobili su trake ne kao Jevreji u doba nacizma, već mnogo gore, sa dozvolom kretanja od samo dva sta dnevno i sa nemogućnošću da kupuju u dobro snabdjevenim srpskim radnjama i opljačkane bošnjačkih robe. Tu bi već "žuta jevrejska traka" bila spas, jer bi se bar znalo šta te pripada i koje su konsekvence tvog nesretnog nacionalnog habitusa. S prijedorskim četnicima nije bilo moguće praviti bilo kakvu, pa čak ni samoubilačku kalkulaciju. Bilans srpskih barbara i divljaka u Prijedoru Prema analizi Udruženja stanovnika općine Prijedor iz St. Louisa, 1991. godine u Prijedoru je bilo ukupno 112,543 stanovnika, od čega: Bošnjaka 49,351, Srba 47,581, Hrvata 6,316, Jugoslovena 6,459, Ostalih 2,835 {izvor: Statistički zavod BiH}. 1993. godine u Prijedoru je ostalo 65,661 stanovnika od čega: Bošnjaka 6,124, Srba 47,581, Ostalih 2,621

{ izvor: Zavod za statistiku BiH i popis srpskih vlasti 1993}. U odnosu na 1991. godinu gubitak u ukupnom broju stanovnika opštine Prijedor iznosi 53,048. Prema IDC Sarajevu u Prijedoru je ubijeno 2,856 ljudi, nestalo 2,425, što ukupno iznosi 5,281. Prema knjizi "Ni krivi ni dužni", knjiga nestalih općine Prijedor u izdanju Udruženja Prijedorčanki "Izvor", ukupan broj nestalih sa područija Prijedora je 3,227. Razlika u broju ubijenih i nestalih izmeñu naznačena dva izvora iznosi 2,054. Prema izvještaju ICTY Haag, ukupan broj protjeranih iz Prijedora je oko 20,000. Tzv. "Krizni štab" opčine Prijedor govori takoñer o 20,000 protjeranih, a K.K. Srpske vojske govori o 37,000 protjeranih. Neizvjesna sudbina je izmeñu 10,767 i 27,767 ljudi. Čak i nakon proteklog vremena, nemoguće je u potpunosti shvatiti užas onoga što se u Prijedoru dogodilo prije 14 godina. Tačno pola stoljeća nakon završetka II svjetskog rata dozvoljen je pred očima svijeta genocid. Iznevjerene su žrtve genocida dok su bile žive, a iznevjerit ćemo ih i nakon smrti ako ne osiguramo da ostaci svakog od njih budu sahranjeni dostojanstveno, te da počinioci, svaki od njih, budu izvedeni pred lice pravde. Zločin se ne smije sakrivati, niti ostati nekažnjen. Nije moguće izbrisati bol, nije moguće ispraviti prošlost, ali možemo i moramo zajedno da dostignemo istinu i pravdu. Genocid u Prijedoru je sjećanje na prošlost, ali i pogled u budućnost, koju moramo krojiti na principima istine i pravde. Prijedorski šehidi nisu samo kosti onih koji su na pravdi Boga ubijeni, već su to duše koje gledaju, vide i čuju, i koje stalno pitaju zašto se ne odazvaše oni koje smo zvali u pomoć da se odbranimo od zla ljudi koji izgubiše dušu. Prijedorski šehidi su nevini ljudi koji svjedoče o zločinu protiv čovječnosti. Koliko su smo krivi za tišinu i maglu u kojima nestaje istina o zločinu genocida u Prijedoru? U Prijedoru se ubijalo u ime “Republike Srpske” i etnički čistog Prijedora. U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja materjalnih, duhovnih i ljudskih dokaza o postojanju bošnjačkog bića, njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti, i jezika. U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha. U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih principa i vrijednosti čovjeka, naroda, civilizacije. Zato zločin u Prijedoru ima značenje: agresije, genocida, etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, silovanja i elitocida. Zato je Prijedor grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela, otpremali sa ovog lošijeg svijeta. Zato je Prijedor grad kome su pokušali ubiti dušu, pretvoriti ga u pustinju. Zato je Prijedor najveće stratište neljudskosti poslije Drugog svijetskog rata u Evropi. Ništa nije isto nakon 20. jula 1992. godine. Prijedorčani su postali hrabriji u borbi za istinu i pravdu. Prijedorčani poručuju da će pravda stići svakog zločinca koji ubi nevinog čovjeka, jer Bog ima, postoji i sve vidi, jer je život dar Božiji i zato niko nema pravo život ubijati. U situaciji kada ne postoji

dovoljno moćan psihološki reaktor koji bi konačno srušio barijeru izmeñu svijesti o zločinu i jasno izražene volje da se krivci kazne, kada su sve stabilnije i glasnije namjere negiranja zločina, kada nema potpunog suočavanja sa težinom genocidnih djela, počinjenih u ime cijelog srpskog naroda, Prijedorčani - Bošnjaci su shvatili da ih samo sjećanje i istina, čiji je krajnji ishod kažnjavanje svih zločinaca, ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske i presuda Srbiji i Crnoj Gori za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mogu održati i da im zaborav može donijeti samo ponavljanje historije i ponovnog genocida. To je dug i trnovit put, ali nije neizvjestan i nemoguć. Potrebno je da se svi uključimo u ovu borbu, kako ko može, intelektualno, literarno, finansijski, pravno, medijski i da konačno, uz Božiju pomoć, istina i pravda izañu na vidjelo. Jer prokletstvo zaborava čini novu tragediju i novi zločin protiv čovjeka. Ono što genocid u Prijedoru izdvaja od drugih jeste zločin elitocid, logori i zločin silovanja Elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanja prijedorske bošnjačke intelektualne elite. Cilj je bio totalno istrijebiti bošnjačku elitu i inteligenciju u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u Prijedoru, gradu koji je upravo obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i njihovoj inteligenciji. Prijedorski intelektualci su ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošću odavali svoju unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan pečat u razvoje bošnjačke svijesti, što su nas nekada učili da budemo pametni, razumni, pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas učili da ne mrzimo, što su bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog ništa, pred kojim čovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od volje da vladaju drugim, uništavanjem tih drugih. Na svirep način ubijeni su: Benić Latif - profesor fizike, Crnić Uzeir - profesor stručnih predmeta, Crnkić Husein - profesor matematike, Čehajić Muhamed - profesor maternjeg jezike, Hamzić Mersud - profesor stručnih predmeta, Hergić Besim - profesor stručnih predmeta, Kulenović Hidajet - profesor njemačkog jezika, Mujakić Fikret - profesor hemije, Musić Ilijaz - profesor stručnih predmeta, Peretin Ivica - profesor muzike, Puškar Abdulah - profesor matematike, Tadžić Mustafa - profesor fizičkog vaspitanja, Adolf Zec - profesor fizičkog, Mahmuljin Velida - nastavnik, Medunjanin Bećir - nastavnik, Medunjanin Sadeta - nastavnik, Nadarević Ekrem - nastavnik. Čineći svoj častan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je četnićkoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi. Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić - doktor, Kemal Cerić - mikrobiolog, Osman Mahmuljin - internista, Razim Musić - doktor, Jusuf Pašić - doktor, Esad Sadiković - specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak svjetskog glasa, Željko Sikora - doktor, Rufad Suljanović - doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, čija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Bošnjacima, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe toliki da ovoj zbirki prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može

doći zločinac, koji knjige niti je vidio niti pročitao, koji misli glavom svojih krvižednih voña, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama, ova časna ljudska elita danas mogla pomoći. Zločin silovanja

U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera. Cilj zločinaca je bio uništiti ponos i duhovni prkos žene - Bošnjakinje - muslimanke - Prijedorčanke, jer uništavanjem žene, majke, kčerke, sestre, djevojke , nene uništava se cijeli narod. Prema nekim procjenama u Prijedoru je silovano više od 5000 uglavnom Bošnjakinja. Razlegao se tih julskih dana jauk prijedorskih majki. Jedan od tih jauka prijedorskih majki je objavljen u knjizi "Molila sam da me ubiju", zločin nad ženom BiH, u izdanju: CID Saveza logoraša BiH, pod šifrom: "Nema praštanja" Citat pod šifrom: "Nema prašatanja" "Od danas rañaš samo srpsku djecu. Uhapšena sam kao civilno lice 26.07. 1992. na mostu preko rijeke Sane, idući sa djecom prema Prijedoru. Uhapsio me je komšija Mirko Dakić iz Lamovite. Odvezli su nas prvo u logor Omarska, gdje su nas držali dva sata, onda su nas odveli u logor Trnopolje. Komandant logora je bio Slobodan Kuruzović. Slobodan Kuruzović je u logoru boravio samo preko dana. Uvečer bi išao kući. Jedne noći u logor je došao oko 22 sata. Prišao mi je i rekao: "Od danas rañaš samo srpsku djecu". Kuruzović me je zaključao u jednu kuću i rekao da će doći ujutro. Sutradan je došao. Uhvatio me je za lice u namjeri da me poljubi. Otela sam se i bijesno ga pogledala. Trgao se i uzviknuo: "Vidi ti Turkinje, otima se, neće sa Srbinom, a pod Turčina, baliju, bi odmah legla". "Neću da ubijem tako lijepu ženu, ti nam trebaš za srpskog rasploda". Dva puta me je nožem zarezao. Drhtala sam sva razdrljena i poderana. Skoćio je sa mene i iz svoje vojničke bluze izvadio papir, na kome je pisao tekst neke pjesme, a onda skinuo sa stola sliku Slobodana Miloševića i postavio je na ormar, koji je stajao naspram kauča. Gurnuo mi je papir u ruke i naredio da ga dva puta pročitam. Čitala sam tekst, ne vjerujući svojim očima da neko nešto tako može napisati, a na papiru je pisalo: "O moj Bože Slobodane, Pogledaj me sa visina I podari svojoj Srbiji Nebeskog Srpskog sina" Slobodan je odmah potom prišao i skinuo odjeću sa mene naredivši mi, da dok me bude silovao, gledam u sliku njegovog imenjaka Slobodana Miloševića i izgovaram glasno tekst sa papira. "Ako to ne budeš radila, dovešću još desetoricu da te raščejreče. razvale, a djecu ti pokolju". Poslušala sam, moleću Svevišnjeg da mi oprosti, da mi pomogne. Opustila sam se i poluglasno izgovarala tekst gledajući u papir na kome je bila ispisana glupost, koju samo Srbin - poganin može da smisli i napiše. Kad se zadovoljio, digao se sa mene i

rekao mi: "E sad će ti djeca imati novog brata Srbina, junačinu, a i tvoja krv je sada očišćena". Božijom voljom, napokon sam 4.09. 1992. izašla iz pakla logora Trnopolje, otišla prvo u Travnik, a zatim u Njemačku, gdje i danas živim. Ne želim se više nikad vratiti u BiH. Ja Bosnu volim. Ali zlotvori koji su mi ubili muža, oca, majku i mojih 28 najbližih, još su na slobodi. Sada čitam u novinama kako se u udžbenicima ne bi smjela pisati istina o zločinu u Prijedoru i Bosni, kako je to potrebno zbog pomirenja. To poručuju iz Evropskog parlamenta u Strazburu. To bi tek bio pravi zločin, zločin nad istinom i sve bi se sutra opet ponovilo." U agresiji i genocidu Srbi su stekli Republiku Srpsku, paradržavnu tvorevinu, a oni koji su se borili za Bosnu i hercegovinu dobili su u Dejtonu nejaku državu. Srbi još žive u predhistoriji. O tome najbolje svjedoći njihov odnos prema vlastitim zločinima. Ako ih i priznaju, oni ih ne osuñuju, jer smatraju da su bili “politički korisni” za srpsku stvar. Prijedor je bio najmračnije mjesto u najmračnijem od svih svjetova. Biti 1992. godine Bošnjak ili Hrvat u Prijedoru bilo je jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Ljudi koji su imali nesreću da budu zatoćeni u Prijedoru, molili su Boga da Amerika nad njima svojim borbenim avionima F-16 izvrši eutanaziju. Genocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid i silovanje, ti strašni zločini nad Bošnjacima Prijedora, ušli su u temelje Republike Srpske, a njene granice su, prema zamislima Karadžićevog tima, imale biti simbolično označene kostima nevinih žrtava. Žrtve u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska su bile lišene temeljnih prava na život, slobodu, posjedovanje imovine i tjelesni i duševni integritet. 14 godina nakon zločina u Peijedoru, srpske vlasti u njemu još uvijek poriću zločine koji su se desili u agresiji i genocidu. Za njih je to bio grañanski rat. U centralnom dijelu Prijedora, na jednom od trgova, je veliki spomenik - krst u čijoj unutrašnjosti se nalaze uklesani likovi ljudi, te nekoliko metara dalje velika zastava Republike Srpske. Ono što se ispred zgrade Opštine Prijedor ne može vidjeti je zastava države BiH. U čitavom Prijedoru, ovo obilježje pripadnosti državi može se naći samo na dva mjesta – ispred zgrade Suda i zgrade Rudnika Ljubija koja je odmah preko puta nje. Primjer o nepostojanju državne zastave ispred najvažnije prijedorske ustanove, ali i onaj da ćete u svakoj osnovnoj školi naći bar jednu ikonu svetog Save, iako istu ne pohañaju samo srpska djeca, govore mnogo. Oni teži primjeri, koji govore o nemogućnosti zaposlenja Bošnjaka, te napadima na povratnike koji su bili češći prije, te još uvijek prisutnom skrnavljenju islamskih vjerskih obilježja, govore da u Prijedoru još uvijek ima onih koji žele da se vrate u prošlost. I to onu u kojoj čaršijskim ulicama nisu šetali Bošnjaci. Koliko je teško stvoriti normalan život, govori činjenica da su bošnjački povratnici još uvijek u neravnopravnom položaju u odnosu na svoje sugrañane srpske nacionalnosti. Prijedorskim zločincima treba biti jasno da: nikad niko neće moći otcijepiti zemlju u kojoj su živjeli ili žive Bošnjaci; da je Republika Srpska i bošnjačka zemlja, koja se ne može prodati, može se samo oteti, jer se zemlja ili nasljeñuje, ili poklanja, ili krvlju plaća; da se država BiH gradi zakonima, koji se moraju sprovoditi na cijeloj teritoriji BiH; da je pravo žrtava rata na istinu i pravdu, bez

koji se ne može graditi stabilan i pravedan mir. U Evropi je došlo do pomirenja kada su ključni fašistički zločinci osuñeni, kad su fašisti pognuli glavu, poklonili se žrtvama i zamolili ih da im oproste, na način kako je to uradio čovjek, Vili Brant. I u BiH treba to da se desi. Zločinci moraju pred sud pravde. Istina se mora reči i zapisati. U ime prijedorčana niko ne smije da prašta zločincima, niti da se miri sa njima.

Genocid u Prijedoru je potvrda da je historija svijeta, historija krvnika i žrtve, u kojoj krvnik svim sredstvima, a prije svega ubijanjem i zatiranjem žrtve, hoće gospodariti žrtvom, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost, pravdajući zločin činom povijesnog osvješćenja i katarze, za koga treba još biti nagrañen. Meñunarodna zajednica još daje podršku onima koji su činili zločine, a ne žrtvama. Još oni koji upravljaju RS-om nam šalju jasnu poruku da nismo tamo dobro došli, još su zločinci njihovi narodni heroji koji uživaju podršku vlasti, a u vlastima još rade oni koji su organizirali zločin. Neka bude sram i Evrope i svijeta, jer se meñunarodna zajednica nije suočila s odgovornošću, koju je imala da se genocid rasvijetli, genocid koji se dešavao jedan sat od Pariza, dva sata od Londona, usred demokratske Evrope, pred očima slobodarskog svijeta. Austrijski pisac Peter Handke je predložen da primi nagradu Hajnrih Hajne u jubilarnoj 2006. u kojoj se navršava 150 godina od smrti velikog nemačkog pjesnika. "Nagrada Hajnrih Hajne" za književnost je, inače, najvažnija literarna nagrada u Njemačkoj.Tom odlukom, koju je na sreću oborio Parlament grada Diseldorfa, su povrijeñene sjene ubijenih Bošnjaka. Bošnjaci su zgroženi što je Handke javno, na Miloševićevu sprovodu, doveo u pitanje njegovu krivnju za genocid nad Bošnjacima, što je prije gotovo deset objavio tekst "Pravda za Srbiju". Zašto Handke relativizira Miloševićevu krivnju u Haagu? Zašto se javno angažira tek 1996? Zašto nije reagirao u vrijeme opsade agresije i genocida u BiH, umjesto da ih dovodi u pitanje? Zašto i danas opet imamo aferu Handke? Zašto se "slučaj Handke" ponavlja? Odgovor je jasan, meñunarodna zajednica je ucjenjena od Karadžića i Mladića da će ova dvojica reči istinu koji svijetski lideri su podržavali agresiju i genocid u BiH, ukoliko budu uhapšeni. Handke radi za takvu nemoralnu meñunarodnu zajednicu. Genocid u Prijedoru je znak da se još može osvjetljavati tragičnost ljudskog ništa u sveopcem ništavilu, "civilizirane, humane, milosrdne i pravno ureñene” Evrope. Genocid u Prijedoru je znak da i pored takvog zločina, čovjek - Prijedorčanin - Bošnjak - Bosanac, svjedok neuništivosti života, još traje u ime svjedočenja da se u svakom čovjeku nalaze vrata naroda. A, vrata bošnjačkog naroda su zatvorena za sve one koji hoće poništiti čovjeka, zatirati narod, ubijati čovjećanstvo, umorstvo proglašavati svetim, odvoditi čovjeka u neznan, izjednačavati čovjeka sa ništiteljem života. Bošnjačka vrata su zatvorena za sve one koji su s onu stranu ljudskosti. Danas Prijedorčani pokušavaju živjeti u skladu, jedni pored drugih. To je teško, jer žrtva svakodnevno prolazi pored svog mučitelja. Zaboraviti nikada neće, a oprostiti ne mogu, bar ne, dok svakodnevno na prijedorskom osakačenom korzu susreću zločince.

Prijedor ima svoje heroje. To su borci Kurevske čete, čija hrabrost ostaje vječno zapisana u nezaboravu i dragosti što smo imali takve ljude. To nas Prijedorčane čini ponosnim na njih i njihova djela koja nikada neće potamniti u vremenu kada se pokušava nametnuti zaborav. Njihova imena nas opominju da više nikada ne dozvolimo zločincima da uništavaju čovjeka, narod, grad, državu, da buduće generacije Bošnjaka učimo na njihovim primjerima hrabrosti i odanosti u odbrani čovjeka, naroda, grada i države, da vaspitavamo i učimo kako se voli svoje i poštuje, priznaje, toleriše i prihvata drugo i drugačije, izuzev ako to drugo i drugačije nije antiljudsko i anticivilizacijsko. Nakon svega Prijedorčani u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučili su više cijeniti život, obitelj, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju, jezik, običaje kao najjače tvrñave u odbrani i jačanju vlastitosti. Znaju da imaju veliki dug: spriječiti da more nedužnih žrtava padne u zaborav. Svako na svoj način: knjigom, nišanom, dovom, svi u srcu i sječanju, u predanju sa koljena na koljeno, da svako novoroñeno bošnjačko dijete zna šta se desilo ponosnim: narodu, gradu, i državi. Zaborav je ravan počinjenom zločinu. 20 juli 1992. godine je jedan od najsramniji dana u srpskoj historiji. Srbi treba da se stide što se kao društvo nisu opredjelili da osude zločine i optužene izvedu pred lice pravde. Oni nemaju hrabrosti ni volje reći: Jesmo, napravili smo agresiju i genocid u BiH, sad žalimo i molimo oprost. Od promjene vlasti u Srbiji (oktobra 2000.) vrlo malo je učinjeno na tome da se grañani Srbije upoznaju sa onim što se u BiH desilo. Propuštena je prilika da se odmah, u prvoj godini nakon smjene Miloševićevog režima Srbi suoče sa istinom, koja je poražavajuća po njih. Danas je to teže nego što bi bilo onda, a sutra će biti još teže. U ovom slučaju vrijeme ne lijeći rane, nego ih produbljuje. Srbi bi trebali da podigu muzej ratnih zločina u Beogradu (po uzoru na Njemce), gde bi najviše mjesta bilo posvećeno žrtvama agresije i genocida u BiH. Da se ne zaboravi i ne ponovi vrijeme zla i ludila. Umjesto toga Srbi prave spomenik "Đeneralu" Draži Mihajloviću u prirodnoj veličini. Srbi, vi tragično kasnite. Srbi, vi se na najbolji način možete suočiti sa istinom, ako spoznate istinu o sebi, istinu o zločinu, koga ste pretvorili u nacionalni zanat, kao posljedicu nacionalne strategije po kojoj vi ne umijete raditi, već ratovati. Muzej ratnih zločina treba takoñe podignuti u svim centrima svijetske političke moći, da podsjeti te svijetske sile da su one prpustile reagovati i spriječiti zločin protiv čovjeka.

7

Put zločina: Genocid u Prijedoru

Priča o Prijedorskom zločinu jeste priča o planiranom genocidu i agresiji, te i primenjenom nacizmu, sa sve jezivim detaljima srpske monstruoznosti spram omraženih Bošnjaka

1.Dio - Ubij, pali, pljačkaj! U noći uoći 1. maja "Meñunarodnog praznika rada" 1992. Prijedor je osvanuo preplavljen avetima prošlosti obučenim u kojekakve maskirne uniforme okićene simbolima za koje smo mislili da su zauvijek iza nas. A na radio Prijedoru je odzvanjalo zvanično saopštenje uz "Marš na Drinu" da je "srpski narod preuzeo vlast u Prijedoru i načinio istorijski korak ka ostvarenju svoga sna o Velikoj Srbiji". Taj san smo nažalost mi svi odsanjali otvorenih očiju igrajući glavne uloge junaka iz Spielbergove Shindlerove liste. A film kao da nije imao kraja. Mnogi od nas su prošli tada svoj put za Bleiburg i mnogi od tih putnika se nikad nisu vratili. Te noći, kada se u obično sve spremalo za sutrašnje roštijanje na Pilani, Bešića poljani, Rasavcima, Staroj pilani i ostalim prijedorskim izletistima, u Prijedor su ušli tenkovi i transporteri tzv. JNA i zajedno sa njom gomile ljudskog otpada koje su se nazivale "arkanovcima", "belim orlovima", "šešeljovcima" i koje su donijele užas i razaranje na ulice ovoga nekad mirnog i pitomog grada. S njihovim dolaskom nestao je i Prijedor onakav kakav je bio i kakav nikad više neće moći biti, kao i mnogi mirni dobri ljudi koji su Prijedoru davali dušu.

Rezultat svega toga: 15.000 grañana Prijedora se vode kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu, većina sela u okolini su do temelja spaljena kao i kompletno područje Kozarca. Mnogi od tih nestalih se danas pronalaze po mnogim jamama u okolini grada, a najvećio dio kriju rudokopi Omarske, Ljubije i Tomašice. Preko 30 džamija i nekoliko katoličkih crkava ja porušeno. Starog grada nema više i nema više ko da prolazi kejom, ne čuje se više ezan sa munare čaršijske džamije niti kandilji označavaju kraj još jednog ispostenog dana Ramazana. Nema ko da doñe na ponoćku ili da zapali svijeću, nema ko da prouči Fatihu, a ako je kojim slučajem neko i ostao nema više gdje. Nažalost, umjesto po nekim lijepim stvarima, naš grad će zauvijek ostati poznat po najzloglasnijim logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju i po najvećem broju ratnih zločinaca. Mnoge grañevine su srušene ali najtužnije od svega je to što je Prijedoru ubijena duša i njegov duh koji su činili ljudi kojih više nema.

SIMBOL BRATSTVA I JEDINSTVA: Poslije pogroma Bošnjaka, Prijedor i kompletno područje općine, iako još uvijek na obalama Sane, nalazi se na neprirodnoj granici "Republike Srpske" i Federacije Bosne i Hercegovine. A samo Sana mirno teče i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu budućnost i nada se nekim sretnijim vremenim, a i nekim boljim ljudima da koračaju njenim obalama. Prije izbijanja rata, razne etničke skupine u općini Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premošćavala etničke granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol "bratstva i jedinstva bivše Jugoslavije uopšte, jer u poreñenju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo većih meñunacionalnih sukoba".

Zategnutost zbog dogañanja u Bosni i Hercegovini pogoršana je propagandom i političkim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Vrijedi ponoviti iskaz Muharema Nezirevića, Bošnjaka i bivšeg glavnog urednika prijedorskog radija. On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i vraćeni s fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje. Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao odgovornost, jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja. Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u općini Prijedor već u proljeće 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva, već jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i s Pala. Takva propaganda imala je polarizirajući utjecaj širom bivše Jugoslavije, a općina Prijedor nije bila izuzetak.

SRBI NEĆE ZAJEDNIČKI PLAKAT: U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije. Prema izjavi Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA u Prijedoru od njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori za općinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešća, što je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takodje predložila zajednički plakat za izbore sa porukom "Živjeli smo i dalje ćemo živjeti zajedno", sa namjerom da pokaže da su skladni meñunacionalni odnosi mogući u novoj demokratiji. Na plakatu se srpski sombol nalazio izmeñu hrvatskog i muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da ga istakne u srpskim područjima. U etnički mješanim zajednicama muslimani su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali.

S približavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševićevoj politici, uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je rečeno da to nije službena politika, nego ponašanje nekolicine neodgovornih pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešća.

PODJELA VLASTI: U prijedorskoj skupštini općine, za koju su održani izbori u novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a općina Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka stranka imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i

Reformske snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou općine. U tom smislu, voñe SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione stranke isključe iz formiranja vlade.

Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, meñutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. Voñeni su pregovori, uključujući i improvizovani sastanak izmeñu Srñe Srdića, predsjednika prijedorskog opcinskog odbora SDS, Radovana Karadžića, predsjednika SDS, i Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadžić je savjetovao lokalnom SDS da nañu rješenje I stranke su se konačno dogovorile da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupštini općine u Prijedoru u januaru 1991.

UVOD U PREVRAT: Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojić, tadašnji vršilac dužnosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne i Hercegovine i jedan od Karadžićevih povjerenika. Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće izmeñu SDA i SDS oko podjele vaznih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik općine Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA. Bilo je joć šest važnih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi.

U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu srpsku skupštinu, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan općine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne-Srba. Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je i neovlašteno vraćanje nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru.

Veza izmeñu zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće "nove Jugoslavije". Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija "blisko sarañivala" sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih

poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti.

SRPSKI PRIJEDOR U SRPSKOJ DRŽAVI: Na političkom planu, posljednji sastanak Skupštine općine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu općine Prijedor. Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je općina podijeljena izmeñu Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada Prijedora u kojem su živjeli uglavnom muslimani, dok je centralni dio grada Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predložio da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu neutralna, naglašavajući da bi stvarno provoñenje takve podjele u svakom slučaju bilo veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.

Tridesetog aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa četiri čirilična slova "s" vijorila se na zgradi općine. Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, Dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv općine Prijedor u "Srpska opština Prijedor". Muharem Nezirević, u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano ujutro 30. aprila 1992. Kada je došao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine općine, a zatim je postao predsjednik skupštine srpske općine, preko radija je objasnio šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa općinom Prijedor.

TELEFAKS JE KRIV ZA SVE: Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica, u smislu da je voña teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i ometanju JNA za vrijeme povlačenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lažan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, uključujući Milomira Stakića, jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefaks nego završna faza dugo pripremanog plana.

Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka Kriznog štaba ARK (Autonomna Regija Krajina). Pored restrikcija vezanih za život ne-Srba, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je širenje propagande od tada postalo glavna funkcija. Štab je takoñe bio zadužen za

mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upućivani i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte, provoñeni samo prema muslimanima i Hrvatima, od kojih se većina odazvala iz straha od kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu.

INCIDENT NA HAMBARINAMA: Kao rezultat povećane meñunacionalne napetosti, razne grupe postavljale su blokade na cestama i kontrolisale ih. Jedna takva muslimanska blokada nalazila se u Hambarinama, a incident koji se tamo odigrao 22. maja 1992. poslužio je kao izgovor za napad srpskih snaga na to područje. Jedan automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se nalazila četiri uniformisana Srbina, koji su možda bili pripadnici neke paravojne jedinice, zaustavljen je na kontrolnom punktu i putnicima je nareñeno da predaju oružje. Izgleda da su odbili, te je došlo do pucnjave, u kojoj su ubijena dva Srbina i jedan musliman. Nakon incidenta, krizni štab općine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima Hambarina i okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oružje.

U ultimatumu je rečeno da će, ako se zahtjev ne ispuni do sljedećeg dana u podne, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute. Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke sporadične borbe lokalne voñe sakupile su i predale većinu oružja. Do tada su mnogi stanovnici već pobjegli u druga područja pod muslimanskom ili hrvatskom vlašću, krećući se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu, prema šumi, koja je takoñe granatirana. Jedan broj stanovnika naposletku se vratio u Hambarine, tada već pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno, jer je 20. jula 1992. došlo do posljednjeg većeg čišćenja općine, kada je iz Hambarina i obližnje Ljubije etnički očišćeno oko 20.000 ne-Srba.

NAPAD NA KOZARAC: Nakon preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti izmeñu novih srpskih vlasti i Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija muslimanskog stanovništva općine Prijedor. U širem području Kozarca živjelo je oko 27.000 ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili muslimani. Kao posljedica ove zategnutosti, etnički mješane kontrolne punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi postavljeni na raznim mjestima širom područja Kozarca, kao i neslužbena stražarska mjesta koja su uspostavili naoružani muslimanski grañani.

Voñeni su pregovori izmeñu delegacije grañana Kozarca i Kriznog štaba općine Prijedor, ali bezuspješno. Dana 22. maja 1992. isključene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca što je veoma otežavalo ulazak i izlazak iz grada. Teritorijalnoj odbrani Kozarca upućen je ultimatum kojim se tražilo da se TO

Kozarca i milicija obavežu na lojalnost i priznaju podreñenost novim vlastima u srpskoj općini Prijedor, te da predaju sve oružje. Proširile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon što je u podne istekao ultimatum i nakon objave putem prijedorskog radija, napadnut je Kozarac. Napad je započeo teškim granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i pješadije. Nakon granatiranja srpska pješadija je ušla u Kozarac i počela paliti kuće jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28. maja 1992. uništeno oko pedeset odsto Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju izmeñu juna i avgusta 1992. Nakon što je grad očišćen od stanovnika, kao i u ostalim pretežno muslimanskim područjima, vojnici su krali i pljačkali sve dok Kozarac, prema opisu nekoliko svjedoka, nije ostao "bez života".

Prilikom napada na Kozarac pazilo se da se ne nanese šteta srpskoj imovini. Azra Blažević je svjedočila da su poslije postizanja sporazuma koji je dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac 26. maja 1992, vojnici povezani sa srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji koja je ostala u bolnici da pokaže svoj stan, kako ga ne bi oštetili. Predočeni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao što su Rajkovići i Podgrañe ili nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Već 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivše JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general-potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima.

OMILJENI SRPSKI HOBI – PLJAČKA: Za vrijeme napada civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su odvoñeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta područje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu oštećene za vrijeme napada naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih područja doselili su se u Kozarac. Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogromnom većinom srpski; političke voñe i funkcioneri u policiji su redom Srbi.

BRĐANINOV FAŠIZAM: Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK počeo je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog štaba ARK, Radoslav Brñanin, imao je ekstremna gledišta u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić, predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao i izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takoñe ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porañaju u banjalučkoj bolnici. Takoñe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna".

Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih voña iznosili, a koji su svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, izmeñu ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo podrućje. Do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK počeo je primjenjivati ekstremna ograničenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke.

TAKTIKA TERORA: Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ograničena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i voñenja privatnih firmi, napad na njihove objekte, kao i gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika srpskog naroda".

Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od grañana tražili lične isprave. Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvoñena u zatvor nego u zgradu

posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine Meñunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba sirom ovog područja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom području osnovana je državna agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskraćivana potrebna dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohañaju osnovnu i srednju školu.

Ne-Srbi više nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje i propaganda protiv muslimana i Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u krugu općine takoñe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani i Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ograničenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomično isključivanje električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara.

Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru nareñeno je da bijelim krpama označe svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce izmeñu 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati.

Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom području, od kojih su velika večina bili ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja i mučenje bili uobičajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana i 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo teškim

uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrñena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.

U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i svega sto pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se unište same "balije".

2.Dio - Srpski monstrumi vole logore Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih područja, srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i voñeni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji s njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatočenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, izmeñu ostalog premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju, mučenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajućem psihološkom zlostavljanju tako što su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava.

Zatvorenike su čuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosile uniforme i obično bili naoružani automatskim puškama i drugim ličnim naoružanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajući ih "balijama" ili "ustašama". Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.

ZLOGLASNA OMARSKA: Možda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, oko dva kilometra južno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebačeni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muškaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 žena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato što su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je Željko Meakić. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuća" i "crvena kuća". Hangar je bio

velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istočne strane bio je niz pomičnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude.

Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj strani ili s unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji smo gore opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeñivani. "Bijela kuća" služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuća", bila je takoñe mjesto na koje su zatvorenici odvoñeni na teška premlaćivanja i odakle se najčešće nisu vraćali živi.

Upravna zgrada bila je djelomično jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na čijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuća", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila šira od samog hodnika. Mala "crvena kuća" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuća", preko puta kraja hangara.

BEZ HRANE I VODE: Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obično bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istočnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kuću". Veliki broj zatvorenika držan je u veoma skučenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriju od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno čak 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, meñutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a često su morali ležati usred izmeta. Vrata pretrpane garaže često su usred ljetnih vručina držana zatvorena.

Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i noćima bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi. U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene čorbe od krompira i tanke kriške kruha ili samo od pokvarenog

graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trčati, dok su ih stražari pri ulasku i izlasku često tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Meñutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kući" nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeñeni nakon premlaćivanja u logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više. Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je uskraćivana voda za piće, koja ni inače nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali.

PREBIJANJA, UBISTVA I SILOVANJA: Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali čekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajući ponekad batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeća ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su česta, kao i akutni prolivi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive. Stražari često nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što su god uspjeli zadržati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plastični bokal vode.

Zatvorenici su prozivani za isljeñivanje obično nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući rukama i nogama. Tokom isljeñivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretučeni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške povrede. Sve se to dogañalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika.

Nakon isljeñivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom učestvovanju u djelima protiv Srba. Zatvorenici nisu prozivani samo na isljeñivanje. Naveče bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale odreñene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski roñaci svjedočili su da otada više nikad nisu viñeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.

Žene zatvorene u logoru Omarska po noći su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaže da je pet puta izvoñena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli. "Bijela kuća" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kući" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi često bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi način zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih učestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih premlaćivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa često su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuće". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuće" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora. "Crvena kuća" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvoñeni radi premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali čistiti "crvenu kuću", često su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i prazne čahure od metaka. Takoñe su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaćeni i ubijeni u "crvenoj kući".

UŽAS ZVANI KERATERM: Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na istočnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramičkih pločica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatočeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su užasno vruće, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U početku su svi koristili jedan WC, ali taj se začepio pa su dobili bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogućnosti za pranje.

Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste čorbe i komadić kruha. Užasno ih je mučila glad. Premlaćivanja su bila veoma česta, zatvorenici su napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su često prozivani i premlaćivani noću, a oni koji bi se vraćali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlaćivanja. Dizenterija je bila česta, a nije bilo lječničke njege niti za bolesti, niti za povrede nanesene tokom premlaćivanja. Isljeñivanja su se odvijala uz premlaćivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kućama i tjerali da traže novac koji su, ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima.

Saslušani su svjedoci o masovnom smaknuću zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noći zatvorenici su čuli mitraljeske rafale, nakon čega su uslijedili pojedinačni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedeće jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedeće noći, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedećeg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta.

Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici držani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj način ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.

TRNOPOLJE, CENTAR ZA SILOVANJE: Nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na željezničkoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, žena i djece. Logor su čuvali naoružani stražari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzović. Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio logora bio je okružen bodljikavom žicom. U maloj ambulanti za prvu pomoć radili su ljekar-zatvorenik i nekoliko bolničara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjeñivala hranu. Budući da nije bilo hrane, u početku su ljudi jeli ono što su donijeli sa sobom, a kasnije su živjeli od pomoći onih mještana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovništvo koje je živjelo oko logora, zatvorenici su često izlazili iz logora da traže hranu po okolini, po baštama i napuštenim kućama. To je, meñutim, bilo opasno jer je tamo često bilo vojnika koji su pljačkali kuće i koji bi napali zatvorenike da su na njih naišli. Kasnije je lokalni Crveni krst počeo obezbjeñivati nešto hrane. Nije postojao redovni režim isljeñivanja ili premlaćivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlaćivanja i ubijanja.

Svjedok Sulejman Bešlić izjavio je da je vidio mrtvace s isčupanim jezicima zamotane u papir i povezane žicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Budući da se u ovom logoru nalazio najveći broj žena i djevojaka, silovanja su ovdje bila češća nego u drugim logorima. Najviše su bile ugrožene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom večeri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje žrtve iz doma i silovale ih. Svjedok Vasif Gutić, koji je bio bolničar, u Trnopolju je odreñen da radi u ambulanti i svjedočio je o velikom broju silovanja koja su se dešavala u logoru. On je često razgovarao sa žrtvama silovanja, od kojih je najmlaña imala dvanaest godina, i lječio ih. Pored toga, bilo je žena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je ženu od devetnaest godina silovalo sedam muskaraca, te da je zbog užasnih bolova i krvarenja došla u ambulantu. On je izjavio sljedeće: “Sam čin silovanja, po mom mišljenju - razgovarao sam s njima, promatrao njihove reakcije - imao je užasan utjecaj na njih. Mogli su sebi možda objasniti krañe, pa čak i premlaćivanja i neka ubijanja. Nekako su to na neki način prihvatili, ali kada su počela silovanja, izgubili su svaku nadu. Do tada su se nadali da će rat proći, da će se sve smiriti. Kada su počela silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. To je bio strah, užas”.

ZBORNO MESTO ZA ETNIČKO ČIŠĆENJE: Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se nañu napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, što znači da su zapravo bili zatočeni u logoru. U početku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu

zatvoreni radi “vlastite zaštite od muslimanskih ekstremista”. Meñutim, pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovništvo, muškarci, žene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije. Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uslova u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Tekuće vode uopšte nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće skoro da nije ni bilo jer je postojala samo jedna pumpa za cijeli logor. Uš i šuga bili su takoñe rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plastičnih cerada. Prvog oktobra 1992, ili negde oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon što su potpisali saglasnost da se odriču svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etničkog čišćenja, jer su oni Muslimani i Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu, iz Trnopolja deportovani iz Bosne i Hercegovine.

UBIJANJE PRIJEDORA: Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku, u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa ovog svijeta, grad kojemu su ubili dušu i pretvorili ga u pustinju, onda je to svakako Prijedor. Ovaj grad, u kojemu je po posljednjem popisu (1991) živjelo 49.351 Bošnjaka (43,9%), danas više nema ništa bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su dželatski pokopani njegovi nekadašnji žitelji - u najvećem broju Bošnjaci, a djelimično i Hrvati, njih oko 30.000. Time je ovaj grad po obimu ljudskih žrtava nedvojbeno postao najveće stratište u Bosni i Hercegovini.

Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila je ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti.

SPISAK ZLOČINACA: U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, snage policije i vojske SRJ i bosanskih Srba su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed dogañaja koje je organizirao i kojima je rukovodio prvo Krizni štab, a kasnije srpska Skupština opštine. Do kraja 1992, ti dogañaji će dovesti do smrti ili prisilnog odlaska skoro kompletnog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor. Glavni organizatori i članovi Kriznog štaba bili su:

* Srño Srdić: zubar, zapalio kuću i kafić "2M" svome sinu koji je bio oženjen Bošnjakinjom;

* Dr Mile Radetić: ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;

* Dr Milomir Stakić: lekar, prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor, sve naredbe svojih voña sa Pala Karadžića, Mladića i iz Banja Luke Vukića, Kuprešanina i Brñanina revnosno izvršavao. Bio organizator osnivanja koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko 10.000 civila, organizator etničkog čiščenja, jedan od najodgovornijih za genocid u Prijedoru gdje je ubijeno oko 20.000 civila i brutalno silovano oko 5.000 žena i djevojaka, naredbodavac likvidacije svih prijedorskih liječnika - Jusufa Pašića, Zdenka Sikore, Osmana Mahmuljina, Eniza Begića, Rufada Suljanovića, Esada Sadikovića-eksperta UN;

*Simo Mišković: predsjednik SDS, sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni izvrišitelj;

*Simo Drljača: pravnik, načelnik srpske milicije, odgovoran za funkcionisanje koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privoñenje i odvoñenje u logore, potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuća;

* Slobodan Kuruzović: nastavnik, komandant logora Trnopolje, uz njegovu saglasnost izvršena su mnoga ubistva i silovanja u Trnopolju, obogatio se pljačkajući imovinu Bošnjaka i Hrvata;

* Mile Mutić: nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski vjesnik i Radio Prijedor. Pretvorio Kozarski vjesnik u srpsko šovinističko glasilo, isticao se u fašističkoj propagandi pozivanja Srba da izvrše genocid nad Bošnjacima i Hrvatima – autora ovog priloga osudio na smrt, stavivši ga na listu za smaknuće;

* Dragan Savanović: predsjednik Kluba poslanika SDS;

* Slavko Budimir: komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu, potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata;

* Milovan Dragić: ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka I Hrvata;

* Slobodan Balaban: inžinjer, naredio likvidaciju svih inžinjera i tehničara koji su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija, ubijeni su Ibrahim Paunović, Ilijaz Drobić, Mehmedalija Sarajlić, Ešref Crnkić, Mato Tadić i još oko 90 inžinjera i tehničara;

* Dušan Kurnoga: ekonomista, za potrebe srpskih zločinaca opljačkao sve državne robne rezerve nafte i benzina;

* Bogdan Delić: profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika;

* Vladimir Arsić: pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije, prvi je naredio stavljanje četničkih obilježija na odore vojnika kojim je komandovao;

* Radmilo Zeljaja: major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu sa natpisom “Radmilovo” i tako gradu kojeg je srušio dao svoje ime. Komandovao operacijama etničkog čiščenja Prijedora, formirao koncentracione logore smrti i učestvovao u masovnoj likvidaciji logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za oslobañanje iz logora;

* Zoran Karlica: rezervni kapetan, učesnik etničkog čišćenja Prijedora;

* Drago Tubin: rezervni poručnik, komandovao jedinicama koje su izvršile zločine u Kozarcu, Hambarinama, Čarakovu i Prijedoru, naredio masovno strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici kada je brutalno ubijeno 320 ljudi;

* Savan Runjo: nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku četničkih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg četnika;

* Željko Mejakić: komandant koncentracionog logora Omarska.

* Duško Sikirica: komandant koncentracionog logora Keraterm;

MONSTRUMI, UGLEDNI SRBI: Upravnici logora, batinaši, ubice, pljačkaši - realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obični, mirni grañani. Oni su, češće, ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila "Srebrenica u kontinuitetu", u nekada lijepoj čaršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno etničko čišćenje, praćeno zastrašujućim zločinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuće, vodili na rub smrti. Voltaireova misao “Ko oprašta zločin, postaje u njemu saučesnik” otvara knjigu nestalih općine Prijedor na punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešće praznim ramom za sliku onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim.

Prijedor je početkom devedesetih bio lijepa i bogata čaršija. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorčani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog "Kraša", čuvena viljamovka... Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smučarsku stazu, imao je svoj

fudbalski klub "Rudar", svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domaćinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro. Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni i Hercegovini: najveći dio njih, zajedno sa oko 6.300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašića su prognani u srednju Bosnu…

BIVŠI KOMANDANT LOGORA KERATERM NA SLOBODI:

Haški tribunal usvojio 21. jul 2010. zahtev za prevremeno puštanje na slobodu Duška Sikirice, nekadašnjeg komandanta logora Keraterm, pošto je u zatvoru u Austriji odslužio dve trećine petnaestogodišnje zatvorske kazne, saopšteno je iz Tribunala. Sikirici je prevremeno osloboñenje omogućeno pošto je Tribunal u obzir uzeo da je osuñenik “priznao krivicu i izrazio kajanje zbog počinjenih zločina”, kao i da se, prema izveštajima austrijskih vlasti, “dobro ponašao tokom izdržavanja zatvorske kazne”.

U saopštenju predsednika suda Patrika Robinsona kaže se da je Tribunal od austrijskih vlasti obavešten da je Sikirica, prema austrijskom zakonu, ispunio uslove za puštanje na uslovnu slobodu. Optužnica protiv Sikirice podignuta je 21. jula 1995. godine, zbog kršenja pravila i običaja ratovanja, počinjenog genocida i zločina protiv čovečnosti izvršenih dok je bio komadant logora Keraterm kod Prijedora, u Bosni i Hercegovini. Uhapšen je i prebačen u Hag 25. juna 2000. godine, gde se na prvom pojavaljivanju pred sudom izjasnio da nije kriv ni po jednoj od tački optužnice.

Po optužbi ICTY, Duško Sikirica je znao je za nehumane uslove u logoru, kao i da su zatočenici premlaćivani, silovani, seksualno zlostavljani i ubijani, te nije spriječio ljude izvan logora da ulaze u logor i zlostavljaju zatočenike. Ubio je jednog zatočenika u logoru tako što mu je pucao u glavu. Osmog oktobra 2001. godine priznao je krivicu za progon nesrpskog stanovništva iz Prijedora, uključujući odgovornost za mučenja, seksualna zlostavljanja i nehumano postupanje.

Na Sudu u Hagu izjavio je: “Prije rata u Bosni, svi smo živjeli zajedno u dobrosusjedskim odnosima, bez obzira na to ko i šta smo bili. Prijedor, za tadašnje jugoslovenske prilike, bio je dobro mjesto za život i naravno za suživot. Ja sam imao prijateljstva od kojih su mnoga prevazilazila razna nacionalna ograničenja i razlike. Kada je nažalost stigao rat, morali smo ići gdje nam je rečeno jer nismo imali velikog izbora: ili slušati nareñenja, odbiti ih, ili dezertirati. Mene su poslali u Keraterm, mada bih u to vrijeme radije otišao u neko drugo mjesto, nego tamo, jer ići raditi u Keratermu je bila najgora stvar koja mi se mogla desiti.

Nakon dogañaja 1992, lično sam bio u prilici vidjeti kakve su bile posljedice na srpske izbjeglice koji su zbog sličnih dogañaja došli u Prijedor, te sam mogao

zamisliti šta su proživljavali ljudi koji su morali napustiti Prijedor. U potpunosti razumijem da su ti dogañaj imali razarajuće posljedice i da i danas imaju uticaje na Muslimane, neki od kojih su bili moji prijatelji.

Nakon što sam vidio i shvatio posljedice, želim da kažem ovom vijeću da strašno žalim zbog svega što se odigralo u Keratermu dok sam ja bio tamo. Osjećam samo žaljenje za sve živote koje su izgubljeni i živote koji su narušeni u Keratermu i Prijedoru 1992. u dogañajima kojima sam nažalost i ja doprinijeo. Naročito mi je žao što nisam imao dovoljno moralne hrabrosti i moći da spriječim neke ili sve one grozne stvari koje su se dogodile. Želio bih biti u stanju vratiti vrijeme unazad i ovaj put postupiti drugačije nego tada. Razumijem da preuzimajući odgovornost za moju ulogu u ovim dogañajima moram biti kažnjen i nadam se da će ovo što se desilo meni biti dobra lekcija za bilo koga i bilo gdje koji se nañe u sličnoj situaciji u budućnosti. I stvarno se nadam da će mi biti oprošteno, iako razumijem da to nekima neće biti lako.

Ujedno se nadam da će mi moja porodica oprostiti jer sam svojom nesmotrenošću i njihove živote doveo u nezavidan položaj. Nadam se da će ovo što se meni desilo doprinijeti bržem povratku Muslimana svojim kućama i bržem i efikasnijem pomirenju svih naroda. Shvatam da ću, kao posljedica ovog slučaja, biti odsutan iz Prijedora duže vrijeme, ali želim da vas uvjerim, vaše visosti, da kad se jednog dana vratim kući, ja ću biti taj koji će s najvišim ubjeñenjem govoriti protiv ovakvih ludosti. Ja se nadam da ćete prihvatiti moju žalost i kajanje za sve što sam učinio i ono što nisam”.

3 Dio - Firer Stakić, gospodar tuñih života Meñunarodni sud je Milomira Stakića proglasio krivim za zločine počinjene, izmeñu ostalog, u Kozarcu i logoru Trnopolje i osudio ga na 40 godina robije. Priča o ovom zločincu jeste priča o planiranom genocidu i primenjenom nacizmu, sa sve jezivim detaljima srpske monstruoznosti spram omraženih Bošnjaka

U predmetu protiv Milomira Stakića, vodeće ličnosti u opštinskim vlastima u Prijedoru tokom rata, 10. i 11. septembra 2002, pred Haškim tribunalom svedočio je dr Idriz Merdžanić. Imao je 33 godine kada je u aprilu 1992. počeo rat. Prije rata, prema njegovim riječima, dr Merdžanić nije primijetio nikakve probleme izmeñu različitih etničkih grupa koje su živjele u Prijedoru. “Meñu Srbima sam imao mnogo prijatelja,” rekao je dr Merdžanić, dodajući: “Mislim da sam imao više prijatelja Srba nego bilo koje druge nacionalnosti.”

„UMRITE, BALIJE“: U noći izmeñu 29. i 30. aprila, srpske snage su preuzele vlast u gradu Prijedoru. Dr Merdžanić je izjavio da su u naletu zauzeli sve važnije zgrade, uključujući i zgradu opštine, suda i Doma zdravlja u Prijedoru, te postavili kontrolne punktove gdje je i on zaustavljen na putu prema poslu. Dana 24. maja 1992, oko podneva, srpske snage su napale mjesto Kozarac, a

da ženama, djeci i starcima nisu dozvolili da ga prethodno napuste. U to vrijeme, dr Merdžanić je radio u ambulanti u Kozarcu. Tokom dva dana koliko je trajao napad, liječio je veliki broj civila koji su povrijeñeni u granatiranju. Meñu njima se nalazilo i dvoje djece: “Jedno dijete, žensko, kojem su obje noge, potkoljenice, bile odbijene. Curica je umirala”. Idriz Merdžanić je pokušao da organizuje evakuaciju to dvoje djece, ali za to nije dobio dozvolu. “Umrite Balije, umrite tamo,” rečeno mu je. “Ionako ćemo vas sve pobiti”.

Kad su stigli u logor Trnopolje, dr Merdžanić i njegove kolege su odvedeni u ambulantu. Ispočetka su vjerovali da će, pošto su civili, biti pušteni nakon provjere identiteta. Nakon nekoliko dana, shvatili su da neće otići. Za cijelo to vrijeme, stizali su novi autobusi puni ljudi. “Logor je bio pun do zadnjeg mjesta,” pričao je dr Merdžanić. Muškarci su odvajani od žena. Većina muškaraca se nalazila u zgradi škole, dok su žene i djeca smještani u zgradu mjesne zajednice.

LOGORAŠI PLAĆAJU HLEB SRPSKOM CRVENOM KRSTU: Drugog dana po njihovom dolasku, kada je pala noć, prema riječima dr Merdžanića, “počela je vrlo glasna pucnjava.”. On i njegove kolege su se bacili na pod ne znajući šta se dešava: “Tek sljedećeg dana smo saznali da su samo pucali u zrak iz zabave.” Idriz Merdžanić je u sudnici opisao uslove u logoru. On i njegove kolege, kao i svi ostali u logoru, spavali su na podu. Uprava logora im nije davala hranu. Na početku su mještani donosili nešto hrane u logor. Nakon toga je srpski Crveni krst organizovao da se djeci donosi mlijeko i da zatočenici plaćaju hljeb. Kasnije su stražari u logoru pratili zatočenike u potrazi za hranom. Merdžanić je izjavio da su on i njegove kolege hranu dobijali od lokalnih Srba koji su bili njegovi pacijenti i koji su dolazili u ambulantu na pregled. Meñunarodni crveni krst je nakon posjete logoru 15. avgusta 1992. organizovao dostavu hrane u logor.

Kada su dr Merdžanić i njegove kolege stigli u Trnopolje, u logoru je bilo nešto vode, ali kako je bila žućkasta i očigledno ne baš čista, nisu je koristili. Nekoliko dana kasnije, u logoru je u potpunosti nestalo vode: ljudi se nisu mogli oprati ili promijeniti odjeću. U školskoj zgradi su se nalazili toaleti, ali su se uskoro napunili. U ambulanti uopšte nije bilo toaleta, već su organizovali da se u blizini školske zgrade iskopaju septičke jame.

Oko logora Trnopolje su bili postavljeni stražari, a logor je bio okružen žicom, preko koje se, prema riječima dr Merdžanića, moglo lako preskočiti: “Ali čak i da nije bilo kontrolnih punktova i stražara, da je bila nacrtana samo jedna crta, ne bi smio niko preći”. Razlog: na različitim mjestima bili su postavljeni mitraljezi čije su cijevi bile uperene prema logoru.

SILOVANJE, SRPSKI HOBI: U mjesecima koje je dr Merdžanić proveo u logoru, pružao je ljekarsku pomoć nekoliko silovanih žena. S prozora ambulante, doktor i njegovi kolege mogli su vidjeti muškarce kako noću odlaze

u ženske spavaonice, s upaljenim baterijama osvjetljavaju žene i odvode one koje bi im se svidjele. Neke od tih žena su kasnije došle u ambulantu i tražile pomoć. Dr Merdžanić je uspio da nekoliko njih pošalje na ginekološki odjel bolnice u Prijedoru kako bi se ustanovilo da se radi o silovanju. Kasnije je otkrio da su zaista bile silovane. Pred Haškim Tribunalom, Idriz Merdžanić je izjavio da je vojni upravnik Trnopolja pokušao da kazni jednog silovatelja. Kad su ostali vojnici za to saznali, napili su se, dovezli dva tenka ispred glavne kasarne i dali ultimatum da se navedeni vojnik oslobodi ili će pucati u kasarnu. Taj vojnik je osloboñen.

U junu i julu 1992. godine, premlaćivanja u logoru su bila učestala, a jedna od prostorija ambulante je korištena za ispitivanje i premlaćivanje zatočenika. Merdžanić i njegove kolege čuli su zvuke premlaćivanja i jauke, te srpske vojnike kako verbalno zlostavljaju žrtve. Neki od njih su dovedeni u ambulantu i doktor Idriz i njegove kolege su im previjali rane, koje su, kao je izjavio, uglavnom bile povrede od udaraca tupim predmetom ili posjekotine od noža. Izjavio je da je jedan zatočenik zadobio posjekotinu ispod koljena tako da mu je presječen jedan živac. Zbog toga nije mogao pomjerati stopalo i uvijek ga je vukao za sobom.

DOKAZI O STRADANJU: Jedan od kolega dr Merdžanića je imao fotoaparat kojim je slikao povrede koje su nanošene zatočenicima kako bi jednog dana one mogle dokazati šta se dogañalo. Kako bi smanjili rizik po same sebe, osoblje ambulante je povrijeñene zatočenike fotografisalo krišom. Kad je u avgustu 1992. u logor došla jedna novinarska ekipa iz Velike Britanije, dr Merdžanić im je uspio predati film.

Prema riječima svjedoka, na fotografiji se vidi muškarac po imenu Nedžad Jakupović koji je doveden u ambulantu iz prostorije u kojoj su se vršila premlaćivanja. Lice mu je bilo krvavo i u modricama, a oči tako natečene da je jedva mogao gledati. Ručni zglob mu je bio polomljen, a po koži na rukama su bili urezani tragovi žice. Osoblje ambulante ga je krišom fotografisalo jer je čovjek bio u polusvjesnom stanju. Dr Merdžanić je izjavio da je u logoru Trnopolje ubijeno oko 200 muškaraca, dok su ostali umrli zbog toga što im osoblje ambulante nije moglo dati odgovarajuće lijekove. Idriz je bio jedan od posljednjih koji je napustio Trnopolje 30. septembra 1992. Na kraju je završio u izbjegličkom kampu u Karlovcu, u Hrvatskoj. Rekao je da niko nije mogao napustiti zatočenički logor Trnopolje, a da prethodno ne potpiše potvrdu kojom se odriče imovine u korist Srba. Imovina dr Merdžanića, kao i većine Muslimana u Prijedoru, jeste uništena. U vrijeme kada je svjedočio 2002, dr. Merdžanić nije bio u Prijedoru od 1992. godine. Kada ga je sudija Wolfgang Schomburg zamolio da dâ svoje mišljenje o tome ko je odgovoran za ono što se 1992. godine desilo na području Prijedora, dr Merdžanić je rekao da vjeruje da su srpski političari koristili propagandu kako bi svoj narod uvjerili da se suprotstave Muslimanima i Hrvatima: “Neko je morao ubijediti mog komšiju

Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti”.

Tom prilikom je dodao sljedeće: “Zašto sam ja strpan u logor i tamo držan tako dugo? Šta sam uradio? Mogu li navesti barem jednu stvar koju sam loše uradio? Gospodin Stakić je ovdje. On je ljekar kao i ja i on je donosio odluke u vezi s logorima. Znao je da smo tamo. Znao je da je njegov kolega Jusuf Pašić, koji je bio pred penzijom, odveden u Omarsku i tamo ubijen. Znao je za desetine doktora koji su odvedeni u Omarsku i ubijeni. Zašto? Zbog čega? Zašto su ti ljudi ubijeni? Ti ljudi su bili muslimanska inteligencija i značili su nešto, bili su to ugledni ljudi. Postoji li odgovor na sve ovo?”

SKICA ZA KRVAVU BIOGRAFIJU: Milomir Stakić je roñen 19. januara 1962. godine u Marićki u opštini Prijedor, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je ljekar. Kao istaknuti član SDS u Prijedoru, 4. januara 1991. izabran je za potpredsjednika Skupštine opštine Prijedor. Osam mjeseci kasnije, 11. septembra 1991. Milomir Stakić je izabran za potpredsjednika Opštinskog odbora SDS u Prijedoru; od 17. januara 1992. godine bio je predsjednik paralelne Skupštine srpskog naroda opštine Prijedor. Nakon što je SDS silom preuzeo vlast, 30. aprila 1992, imenovan je predsjednikom SDS-ovog Kriznog štaba opštine Prijedor, koji je djelovao i pod nazivom „Ratno predsjedništvo“. Dvadesetog maja 1992. Milomir Stakić je zvanično imenovan za predsjednika Kriznog štaba opštine Prijedor.

Optuženi Stakić je bio uključen u planiranje i uspostavljanje paralelne srpske vlasti, kriznog štaba i policije u Prijedoru u okviru priprema za preuzimanje vlasti. U svojim mnogobrojnim ulogama podsticao je te na druge načine pomagao i podržavao počinjenje zločina počinjenih u opštini Prijedor; organizovao je i podupirao strukture opštinske vlasti koje su vodile kampanju progona upravljenu protiv nesrpskog stanovništva. Ta kampanja je uključivala nametanje životnih uslova koji će nesrpsko stanovništvo prisiliti da napusti to područje, kao i deportacije i prisilno istjerivanje.

Takoñe, učestvovao je u radu Kriznog štaba i aktivno izvršavao svoje dužnosti predsjednika. Predsjedavao je sastancima Kriznog štaba i potpisao većinu nareñenja/odluka koje je Krizni štab izdao. Ta nareñenja/odluke uključivali su nareñenje o otvaranju zatočeničkih logora Omarska i Keraterm, a čija je glavna namjena bio progon nesrpskog stanovništva, prekid radnog odnosa za sva lica zatočena u logorima Omarska i Keraterm, te zabranjivanje pojedinačnog puštanja zatočenika na slobodu.

DOKTOR UHAPŠEN U SRBIJI: Pod melodramatičnim naslovom „Krenuo na roditeljski, stigao pred Tribunal“, beogradski Glas javnosti doneo je 23. marta 2001. tužnu vest o hapšenju Milomira Stakića. Evo šta su u ono doba pisale ove patriotske novine: Radnici MUP Srbije uhapsili su Milomira Stakića (39), državljanina BiH, u četvrtak u Beogradu, jer je utvrñeno da se nalazi na

listi optuženih Meñunarodnog suda za ratne zločine i predat je predstavnicima Tribunala“, saopštila je Pres služba Vlade Republike Srbije.

- Milomir Stakić jeste bio predsednik opštine, ali predsednici opština, prema tada važećim propisima, nisu odlučivali ni o čemu. Njemu se ne može pripisati ništa od onoga što se zbivalo u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju - navodi Stakićev blizak poznanik iz Prijedora, želeći da ostane anoniman.

Predsednika Skupštine opštine Prijedor u toku i neposredno posle bosansko-hercegovackog rata, dr Milomira Stakića, u četvrtak uveče u Beogradu, kada je krenuo na roditeljski sastanak, odvela su nepoznata lica u civilu, rekao je njegov brat Milorad, odbijajući da detaljnije govori o ovom slucaju. Milorad Stakić je izjavio da su njegovog brata ispred zgrade u kojoj je stanovao sačekali nepoznati muskarci u belom "jugu" i poveli ga sa sobom. Milomir Stakić se, prema rečima njegovog brata, porodici javio telefonom.

U kratkom razgovoru rekao je samo da će se vratiti u petak, ali se u toku dana nije pojavio. Miomir Stakić nije bio na javnoj optužnici glavnog tužioca Haškog suda. Nezvanično se govorilo da je 1997. godine napustio Prijedor, jer je sumnjao da je na tajnoj listi Haškog suda, odnosno, da je optužen za zločine nad muslimanima i Hrvatima. U dosadašnjim suñenjima Prijedorčanima optuženim za ratne zločine u logorima u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu, koja se odvijaju pred većima Haškog suda, ime dr Milomira Stakića, bar prema izveštajima medija, uopšte nije spominjano.

Stakićevom odlasku iz Prijedora prethodili su dogañaji koji su se zbili 10. jula 1997. Prvi - Sfor je, prilikom pokušaja hapšenja, ubio bivšeg načelnika prijedorske policije Simu Drljaču. Drugi - istog dana uhapšen je i odveden u Hag dr Milan Kovačević. Drljača i Kovačević - ratni predsednik Izvršnog odbora SO Prijedor i predsednik Kriznog štaba ove opštine - bili su na tajnim listama Haškog suda koji ih je teretio za ratne zločine počinjene od aprila do kraja 1992. godine.

MUSLIMANSKE INJEKCIJE ZA SRPSKE TRUDNICE: Ivo Atlija je roñen u Briševu, hrvatskom selu s oko 120 kuća smještenom u opštini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Godine 1992, kada je počeo rat, živio je u gradu Prijedoru. Kao i većina muškaraca iz njegovog sela, radio je u rudniku željezne rude u susjednom gradiću Ljubiji.

U svom svjedočenju pred Meñunarodnim sudom, u procesu protiv Milomira Stakića, Ivo Atlija je izjavio da je klima izmeñu tri etničke skupine u toj opštini postala napeta s početkom izborne kampanje u Bosni i Hercegovini 1990.

godine. Prema njegovom mišljenju, glavni uzrok je bila agresivna propaganda Srpske demokratske stranke (SDS). “Govorimo o verbalnoj propagandi, prije svega, gdje su pripadnici drugih nesrpskih nacionalnosti nazivani ustašama, fundamentalistima, balijama, Turcima i drugim sličnim pogrdnim nazivima” objasnio je Atlija. Meñu mnogo drastičnije primjere takve propagande, g. Atlija je naveo izvještaj Radija Prijedora u kojem se tvrdilo da je „dr Mirsad Mujadžić srpskim ženama ubrizgavao injekcije tako da samo rañaju žensku djecu, kako bi se smanjio natalitet meñu Srbima u tom dijelu Bosne i Hercegovine!“. Svjedok je izjavio da mu je bilo teško da shvati zašto su Srbi prihvatali takvu propagandu bez pogovora. Opisivao je da je u to vrijeme viñao kako sve više ljudi na ulici nosi oružje, a većina njih su bili Srbi. Oni Srbi koje je on poznavao rekli su da se naoružavaju da odbrane Jugoslaviju, da sve Srbe zadrže u jednoj državi i da spriječe da Bosna i Hercegovina postane ustaško tlo ili “džamahirija”.

Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći izmeñu 29. i 30. aprila 1992, Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten s posla: “Otišao sam ujutro na posao i vidio sam kontrolne punktove, bunkere duž puta, naoružane srpske vojnike, srpske zastave ispred zgrade opštine”. Nakon što mu je rečeno da se vrati kući, Atlija se nije vratio u Prijedor, već je otišao u svoje rodno selo Briševo, gdje je ostao nekoliko narednih mjeseci. Pošto se Briševo nalazilo na većoj nadmorskoj visini, mogao je da vidi šta se dogaña u drugim selima u okolini, izmeñu ostalog i u selima koja su bila većinom muslimanska. Meñu njima je bilo i selo Hambarine, koje je, po Atlijinim riječima, počelo da se granatira 23. maja 1992. u podnevnim satima. “Mogao sam vrlo jasno da čujem pucnjeve i vidim vojnike kako se kreću u pravcu Hambarina. Mogao sam da vidim kuće kako gore. Mogao sam da vidim dim i čujem detonacije,” ispričao je on. Na dan napada, oko 400 izbjeglica, mahom žena, djece i starijih muškaraca, pobjegli su iz sela: “Bili su prestrašeni i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga kod stignu, da siluju žene i pale kuće”.

Bez upozorenja 27. maja 1992. granatirano je Briševo. Njegovo selo nije pružilo nikakav otpor: “Nije ispaljen niti jedan jedini metak,” izjavio je Atlija. Stanovnici sela su predali pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u legalnom vlasništvu i pristali da srpskoj strani dozvole da pretraže njihove kuće u potrazi za oružjem. Niko to nikada nije učinio. Dok su sela u tom području napadana, prema riječima g. Atlije, Radio Prijedor se hvalio velikim uspjesima srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala, te da je veliki broj ustaša i Zelenih beretki likvidiran.

MASAKR U BRIŠEVU: Prvih nekoliko sedmica nakon što je njegovo selo granatirano bilo je relativno mirno, ali stanovnici sela nisu mogli izaći da kupe hranu i medicinske potrepštine: “Selo je bilo potpuno blokirano. Niko nije mogao ući i niko nije mogao izaći,” ispričao je svedok u sudnici. Dvoje ljudi koji su imali dijabetes bili su u kritičnom stanju jer nisu mogli dobiti inzulin. Inače, stanovnici sela su mogli živjeti relativno normalno od hrane iz svojih

povrtnjaka. Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija takoñe opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992, došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni. Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine.

Dana 23. jula 1992, Atlijin roñak je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992, Atliju je probudila eksplozija. Njegovi roditelji su se sklonili u podrumu komšijine kuće, dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći. Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziñu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”

Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gañali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog vojnika. “Pero je plakao,” izjavio je Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.” Jedan od vojnika mu je naredio da trči, a onda mu pucao u glavu. Ivo Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”

S mjesta na kojem se krio, Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima ureñaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takoñe bilo razbacano 68 leševa, meñu kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlaña od 16 godina i četvoro invalida. Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. U selu Stara Rijeka, pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa: „Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge...” Bila su to tijela mladića koji po riječima Atlije nisu imali više od 20 godina.

U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela: “Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da

iskopaju grob“. U avgustu 1992. Ivo Atlija se susreo s Milomirom Stakićem, jer je bio dio delegacije koju su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić im je rekao da mogu otići i zauzeti prazne kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele. Meñutim, Ivo Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u Zagreb. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima. Tokom svog svjedočenja 2002. godine, Ivo Atlija je rekao da se, koliko je to njemu poznato, niko nije vratio da živi u selo Briševo.

BJEKSTVO ZA ŽIVOT: Samir Poljak je roñen u selu Jakupovići, u opštini Prijedor, u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prije izbijanja sukoba, Muslimani, Srbi i Hrvati su ondje mirno živjeli jedni pored drugih. Kad su u proljeće 1992. srpske vlasti nasilno preuzele kontrolu nad opštinom Prijedor, Samir je tada imao 19 godina, pohañao je srednju tehničku školu i živio s roditeljima, bratom, bratovom suprugom i njihovim šestomjesečnim sinom. “Kada je opština preuzeta od srpskih vlasti, od tog dana nisam više išao u školu, pošto su moji roditelji smatrali zbog moje lične sigurnosti da je najbolje da ne idem”.

Situacija na tom području se brzo pogoršala sa povećanom militarizacijom srpskih snaga i sve žešćom propagandom usmjerenom protiv nesrba. Kao odgovor na to, nekoliko sela – meñu kojima i selo gde je Poljak živeo – organizovalo je jedinice Teritorijalne odbrane koje su podigle barikade da bi zaštitile sela od opasnosti od srpskih napada..

Samir se sjeća: “Tog dana, 24. maja, situacija je bila jako napeta. Na radiju sam čuo najavu, rekli su ako se ne uklone barikade na putu koji je povezivao Prijedor i Banja Luku, da će se Kozarac i okolina biti napadnuti”. Kako je bio sam kod kuće, odmah je otišao do kuće svoje tetke gdje je već bila njegova majka, a njegov otac im se kasnije pridružio. Nakon toga su stigli neki od roñaka i saopštili im da moraju da napuste selo jer je napadnuto i da je tenkom probijena barikada. Semir Poljak je svjedočio na Meñunarodnom sudu: “Rekli su da moramo napustiti taj podrum, da moramo bježati negdje prema Kozarcu. Takoreći niko ništa nije uzeo sa sobom. Samo smo, ko je tu bio, krenuli smo prema Kozarcu”. Išli su preko polja i kroz šumu, izbjegavajući ceste.

Uveče su Samir i njegovi roditelji su stigli u Brñane, gdje je živio otac njegove snahe. Tamo su ostali dva dana. Selo je neprestano bilo granatirano, pa su sve vrijeme proveli u podrumu. Sutradan su čuli da je Kozarac pao i da je izdato nareñenje da se ide u kolonama i preda tamošnjim srpskim vlastima. Nakon što su ovo čuli, većina ljudi, meñu kojima i Samirovi roditelji pješke su krenuli ka Kozarcu. Zajedno sa snahinim bratom, Samir je odlučio da umjesto toga

pokušaju da odu u Hrvatsku; ova dva mladića su noć provela u šumi, zajedno sa mnogim drugim izbjeglicama, slušajući pucnje i granatiranje. Ujutru su naišli na grupu od otprilike stotinu ljudi koja je krenula ka Hrvatskoj i pridružili im se. Ova grupa je bila mješovita; tu je bilo naoružanih muškaraca, ali takoñe i žena, djece i starijih osoba. Samir Poljak lično nije posjedovao oružje i nikada nije bio pripadnik nijedne oružane grupe, niti je služio vojni rok ili prošao vojnu obuku.

U SRPSKOM ZAROBLJENIŠTVU: Kad su se zaustavili da se odmore kod memorijalne fontane posvećene palim žrtvima iz Drugog svjetskog rata na Kozari, iznenada su čuli pucanj. Meñutim, neko ih je ubrzo smirivao, riječima: “Ništa se ne bojte, to, kao neko je nehotice ispalio metak”. Nedugo zatim, meñutim, oko njih je započela pucnjava. Samir se prisjeća: “Sjedili smo, odmarali smo se. Tišina je bila. U jednom momentu je počela pucnjava na više mjesta i počeli smo da bježimo. Ja sam se okrenuo i svi su počeli da bježe uz brdo. Nisu stazom, već ravno uz šumu, od pucnjave. Tako sam i ja počeo da bježim”. Iznenada, neko im se preko razglasa obratio riječima: “Nemojte pružati otpor. Opkoljeni ste. Predajte se. Mi vam garantujemo bezbjednost i sigurnost”

Ljudi su počeli da se predaju. Samir i njegov roñak nisu znali šta da rade. Tada su vidjeli Ekru i Enu Alića, jedne od najbogatijih ljudi iz Kozarca, kako se predaju; Samir je pomislio: “Kad se oni predaju, predaćemo se i mi”. Kada su izašli iz šume na kolski put, vojnici su im naredili da legnu na stomak i da drže ruke na potiljku. Vojnici su bili obučeni u razne maskirne uniforme, od kojih je Samir neke prepoznao kao stare uniforme JNA. Jedan od vojnika je šutnuo Samira u noge i naložio mu da pomogne u prikupljanju oružja koje su zarobljenici odbacili prije predaje. Vojnik koji ih je nadzirao ih je upitao: “Šta vam je ovo trebalo? Do ovoga nije trebalo doći. Ovo je jako fin kraj. Šta ste vi mislili? Niste imali nikakve šanse za odbranu. Znate li koje su vas snage napale?” Taj vojnik je onda naveo neke specijalne jedinice iz Beograda i Knina. Dok su skupljali oružje po šumi, Samir je čuo pucanj iz pravca gdje je bio put. Nakon što su završili sa prikupljanjem oružja, vratili su se do puta i ponovo primorani da legnu na stomak. Vojnici su od svih tražili da predaju nakit, novac i zlato. Na kraju, vojnici su ih postrojili u kolonu i tako su pješice krenuli ka gradu. Prošli su pored jednog čovjeka koji je ležao pored puta, koji je bio pogoñen u oko i bio očigledno mrtav.

Na kraju su stigli do puta koji vodi od Kozare do Mrakovice, gdje su vojnici ove ljude ukrcali u kamione i odvezli do kasarne Benkovac. Kada su tamo stigli, vojnici su ih primorali da se postroje sa rukama na potiljku, napolju na jakom suncu. “Bilo je puno vojske, pucalo se, pjevalo se, feštali su, pekli su janjce. ”Nakon nekog vremena, ovi vojnici su iz grupe izdvojili pet ili šest ljudi meñu kojima je Samir prepoznao Ekru Alića. “Odveli su ga u neku zgradu. Počeli su vjerovatno da ga udaraju, jer počeo je da vrišti. Rekao je: ‘Nemojte mi to raditi. Rañe me ubijte.’” Tada je Samir čuo pucanj, nakon čega je uslijedila tišina.

Nikad poslije toga niko nije vidio Ekru Alića ili bilo koga od ljudi koji su tada izdvojeni iz grupe.

Nakon nekoliko sati, vojnici su preostale ljude premjestili u jedno malo kupatilo. Samir je u toj prostoriji ostao slijedeća tri dana. Bila je toliko prenatrpana da niko nije mogao da legne. “Mogli smo malo da se iskrenemo. Nismo mogli ležati. Ljudi su ležali, nasloniš se jedan na drugog”. S vremena na vreme, vojnici bi ubacili malo hljeba i džema i vode. U nekoliko navrata vojnici su iz prostorije odvodili neke od ljudi da bi ih premlaćivali. Jedan od njih bio je Hamid, lokalni hodža, koji se takoñe predao na Kozari. Samir se prisjeća: “Jednom kad su ga vratili nazad, nisu ga uveli nigdje u sobu, već bio je malo u tom hodniku. Stavili su mu jednu stolicu. Sjedio je na stolici. Od pasa pa gore, nije imao ništa na sebi, bio je sav modar. Nisi mogao stavit prst nigdje na tijelu, sav je bio plav, koliko su ga pretukli, po licu. Nije ništa govorio, samo je sjedio na stolici”.

DOLAZAK U OMARSKU: Nakon tri dana, Samir je saznao da će biti premešteni. Dok su trčali ka autobusima kojima su trebali biti preveženi, zatočenici su bili primorani da viču “Srbija, Srbija” i podižu tri prsta. Vojnici su stajali u špaliru do autobusa i udarali zatočenike puškama dok su ovi trčali do autobusa. Samir i ostali muškarci su u autobusu bili primorani da sjede spuštenih glava kako ne bi vidjeli gdje ih odvode. Posle nekog vremena, autobus se zaustavio i zatočenici su ponovo primorani da trče kroz špalir vojnika koji su ih tukli. Samir je brzo otrčao do zgrade koja je izgledala kao garaža u kojoj su tada bili zatočeni. Niko od njih nije znao gdje se nalaze, ali su kasnije saznali da je u pitanju Omarska, bivši rudnik koji je pretvoren u zatočenički logor.

Zajedno sa oko 150 drugih muškaraca, Samir je bio zatočen u toj garaži sljedećih 10 dana. Kada je rezimirao šta je tamo pretrpjeo, rekao je: “To je teško opisati. To je bilo užasno, neopisivo. Pakao“. Garaža je bila toliko pretrpana da su morali da stoje sve vrijeme, a prvih nekoliko dana nije bilo mjesta ni da se okrenu, dok neki od ljudi nisu odvedeni odatle. Gospodin Poljak se prisjeća da nije bilo dovoljno vazduha: “To je bilo strašno. Bilo je jako vruće. Nije bilo dovoljno zraka. Sjećam se da sam u roku od pola sata, sat, bio skroz oznojen, skroz mokar, odjeća sva što sam imao na sebi, majicu, pantalone, sve je bilo mokro. Sve u goloj vodi. Bilo je neizdržljivo. Sjećam se da sam stavio ruku na zid i onda sam vidio da se farba kojom su zidovi bili ofarbani da je jednostavno počela da se topi, da se briše. Plafon je bio pun kapljica od znoja”.

PO METODAMA AUŠVICA: Vojnici su primoravali zatočenike da pjevaju pjesme u zamjenu za jedan jedini kanister vode, oko kojeg su zatočenici morali da se bore, jer nije bilo dovoljno vode za sve: “Bilo je užasno. Jednostavno, borba za opstanak. Niko se više brinuo za nekog pored sebe. Otimali smo se za tu vodu kao životinje, samo da doñeš do te kapljice vode da se malo napiješ”. Dva dana zatočenici nisu dobijali nikakvu hranu. Onda je neko otvorio vrata i

unutra ubacio nešto hljeba. Ljudi su se ponovno meñusobno borili da bi ga dobili.

Već prve večeri, dva momka su se ugušila… „Ležali su tu, na podu, mrtvi. Niko se nije osvrtao na njih. Bili smo u takvom stanju da se svak za sebe samo brinuo. Nije nikakva osjećanja budila činjenica što on leži tu mrtav. Do juče smo pričali takoreći, danas leži mrtav, kao da nije čovjek. Bilo je užasno”. Neki od ljudi su počeli da haluciniraju: “Baš se sjećam ovog jednog momka, mlañi je bio... počeo je da halucinira. ’Bježite iz te šume. Šta ćete tu. Eto idu Četnici. Pobiće nas’. Bio je jedan stari čiča, koji me gledao u oči kao da gleda kroz mene. Počeo je da mi govori "Mali idi, preži konje, idemo".

Nakon jednog ili dva dana, zatočenicima je bilo dozvoljeno da izañu napolje da bi obavili malu nuždu. Na travi pored njih ležalo je tijelo jednog od mladića koji su se ugušili. “Uopšte nisam obraćao pažnju. Tu leži mrtav čovjek, što nije pobudilo nikakva osjećanja u meni, kao da je to komad drveta, balvan, stijena”. Samir priznaje da je u toj “nenormalnoj situaciji” jedini osjećaj koji je imao - ogromna radost što je napolju, van zagušljujućeg zatvora: “Osjećao sam se predivno. Zrak je nekako imao lijep miris, i sunce, bilo je fino. Teško je opisati, bio je predivan osjećaj. To mi je ostalo u sjećanju, to jutro, to sunce, ta trava, taj miris zraka”. Nakon deset dana g. Poljak je konačno prebačen u jednu prostoriju u drugoj zgradi u okviru logora. Tu su se nalazili njegov otac i neki drugi roñaci koji su tu već bili držani duže od mjesec dana. Samir je isljeñivan tri puta, a jednom prilikom mu je rečeno da se tereti za učešće u oružanoj pobuni – iako nikad nije učestvovao u sukobu.

Vojnici su takoñe mnogo puta ispitivali i tukli Samirovog oca. Jednog dana, odveli ga iz prostorije oko pet popodne. Samir priča: “On se vratio otprilike oko 12 sati noću. Većina koji su bili u sobi spavali su. Sjeo je, nije puno pričao. Bio je preplašen. Vidjelo se na njemu da je bio preplašen. Oblivao ga je hladan znoj. Ali nije htio puno da priča o tome”. Nakon sat vremena, neko je došao do vrata i ponovo prozvao Samirovog oca: “Sjećam se dobro da je ustao i da je krenuo prema vratima, da se okrenuo prema meni, malo nasmiješio i izašao”. Samir više nikad nije vidio svog oca. U Omarskoj, niko od ljudi koji su odvoñeni noću nije se vratio.

U avgustu, većina zatvorenika je prebačena u druge logore. Meñutim, Samir je ostao u Omarskoj, zajedno sa još oko 150 drugih zatočenika: “Mi koji smo ostali, bilo nas je jako strah. Mislili smo da će nas pobiti”. Meñutim, sljedećeg dana, svaki od zatvorenika je dobio krevet - prvi put u tri mjeseca da je Samir mogao da legne. I ostali uslovi su se popravili: nije bilo zlostavljanja, hrana se poboljšala, zatočenici su mogli da se briju i šišaju. Dobili su zadatak da očiste toalete, da bi uklonili sve tragove ubistva. “Znam baš dobro par momaka, išli su skloniti nekoliko tijela mrtvih koja su bila nedaleko od logora, koja su tu stajala dugo. Sjećam se: kad su pokušali da ih pomjere, jednostavno se tijelo raspalo, kako da kažem, iščupali su ruku, nogu...“.

Zatočenici su bili zbunjeni ovim neočekivanim poboljšanjem uslova u kojima su držani. Meñutim, uskoro im je sve postalo jasno kada su strani novinari i predstavnici Crvenog krsta posjetili logor tokom narednih nekoliko sedmica. Na kraju, Samir je prebačen u logor Manjača. Tu je ostao do kraja decembra 1992, kada je prebačen u Batković u sjeveroistočnoj Bosni, nedaleko od Bijeljine. Tu je ostao do 9. oktobra 1993. godine, kada je osloboñen nakon razmjene zarobljenika: “Ne znam kako sam preživio i kako sam normalan uopšte, ako se može reći da sam normalan”.

Samir je 1994. godine napustio Bosnu. Nikad nije video svoje roñake koji su držani u logoru Omarska: “Nema ih. Nikad se nisu vratili. Njihova tijela još nisu pronañena“.

PRESUDA PROTIV STAKIĆA: Izrečena je 31. jula 2003. Milomir Stakić je proglašen kriv po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti i po jednoj tački za kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuñen je na 40 godina zatvora.

Dio 4 - Savršeni lanac srpskih zločina Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički voña ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti

Ratna dešavanja u Prijedoru – pisala je Suzana Anñelić u „Slobodnoj Bosni“ - specifična su u odnosu na druge bosanskohercegovačke gradove. Godinu dana je kontinuirano trajalo protjerivanje nesrpskih civila i njihovo ubijanje, a prijedorski logori prizivali su sjećanja na slične nacističke tvorevine. Broj odgovornih za ratne zločine u Prijedoru je toliki da se može govoriti o kolektivnoj odgovornosti srpskih žitelja ovog grada koji su u velikom broju podržali zločine SDS i njegovih vojnih i policijskih struktura. U velikoj mjeri su učestvovali u pljačkanju bošnjačkih naselja i zlostavljanju svojih komšija unutar logorskih ograda.

BIZARNI ENTUZIJAZAM SRPSKIH MUČITELJA: Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički voña ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti. Najkompletniju

sliku logora u Krajini napravio je američki State Department i seriju ovih izvještaja poslao je Vijeću sigurnosti UN, ali kada je svijet odlučio reagovati već je bilo kasno za hiljade ljudi koji su bili mrtvi ili trajno fizički oštećeni.

Izvještaji State Departmenta sadrže stravična svjedočenja. U jednom od njih koji datira od 22. oktobra 1992. i nosi naziv “Zlostavljanja civila u kaznenim centrima” navedeni su primjeri surovosti teško pojmljivi ljudskom razumu poput onoga koji iznosi jedan od preživjelih zatvorenika logora Omarska. “Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca koji je imao motocikl suzuki mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na motocikl i u punoj brzini se odvezao”. U Prijedoru se pokazalo da nisu postojale granice bizarnog entuzijazma za mučitelje koji su sa zadovoljstvom činili zločine.

Svedoči o tome još jedan tekst Suzane Anñelić koja se bavila sudbinom ratnog zločinca Darka Mrñe zvanog Dado (presudom od 31. marta 2004, osuñen na zatvorsku kaznu od 17 godina). Prijedorčanin Darko Mrña naizgled je živio monotoni palanački život. Dane je provodio ribareći uz Sanu ili sa društvom u gradskoj kuglani. Malo se bavio trgovinom, a više reketiranjem imućnijih sugrañana. Ovaj nekadašnji koreograf u prijedorskom kulturno-umjetničkom društvu, u ratu je bio pripadnik interventnog voda Specijalne policijske jedinice i jedna od uzdanica prijedorskog šefa policije Sime Drljače, kojeg je Haški tribunal optužio za ratne zločine, a koji je 1998. ubijen prilikom pokušaja hapšenja. Osim Drljače, na javnim optužnicama Tribunala našla su se trideset tri prijedorska Srbina, uključujući i ratnog gradonačelnika Milomira Stakića, nekadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Milana Kovačevića, te brojni čuvari zloglasnih prijedorskih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje. Prijedor, drugi po veličini grad u sjeverozapadnoj Bosni, do rata je imao 112 hiljada stanovnika od kojih su Bošnjaci činili većinu, bilo ih je skoro 50 hiljada. Protjerani su, odvedeni u logore ili ubijeni nakon što su srpske snage u maju 1992. preuzele kompletnu vlast u gradu. U knjizi nestalih opštine Prijedor upisano je 3.227 imena, ali pretpostavlja se da pomenuti broj nije konačan.

KORIĆANSKE STIJENE: Darko Mrña nije bio na javnoj optužnici ali je strahovao da će biti uhapšen i odveden u Hag i sklanjao bi se daleko od javnosti kada bi neki od njegovih sugrañana bio uhapšen. Kasnije bi se ponovo vratio svojim uobičajenim navikama. Prijedorski Bošnjaci, od kojih su mnogi nosili “uspomene” na njegova batinanja, sretali su ga na ulici baš kao i mnoge slične njemu čija su zlodjela pamtili. “Bio je jedan od najvećih zločinaca uz Simu Drljaču”, pričali su mnogi. Pamtili su ga kao logorskog čuvara koji je zatvorenike tukao do smrti. Svjedoci koji su preživjeli stravični masakr na Korićanskim stijenama na planini Vlašić kada je ubijeno više od 200 Bošnjaka imenovali su ga kao jednog od izvršilaca ovog zločina. Da Mrña nije bezrazložno strahovao, pokazalo se 13. juna 2002. godine kada su ga u Prijedoru uhapsili

vojnici SFOR-a. Dan kasnije otpečaćena je optužnica koja je protiv njega podignuta 16. aprila 2002. koja ga tereti za zločin protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata.

ZLOČINCI IZ PRIJEDORA - JOŠ UVIJEK NA SLOBODI: Očito, ni danas mnogi Srbi nisu spremni prihvatiti odgovornost za zločine ne samo u prijedorskoj policiji, nego i u najodgovornijim institucijama Republike Srpske. Tako je nakon hapšenja Darka Mrñe protestovao Siniša Đorñević, savjetnik premijera Mladena Ivanića za odnose sa Tribunalom. Pitao je zašto Tribunal nije otpečatio optužnicu protiv Mrñe i dostavio je Vladi RS čime bi omogućio Mrñi da se preda ili da ga uhapsi policija Republike Srpske. Pa, jasno je zašto nije. O spremnosti policije ovog entiteta da hapsi lica koja potražuje Tribunal dovoljno govori činjenica da u Prijedoru, nadomak Bošnjaka i Hrvata koji se vraćaju svojim kućama, još uvijek slobodno žive oni koji su ih slali u logore, zlostavljali ih i upravljali tim logorima poput Željka Meakića, komandanta Omarske, koji je sedam godina bio na javnoj optužnici Tribunala, da bi tek onda otišao u Hag. Upravnik logora Trnopolje Slobodan Kuruzović bio je zamjenik direktora u jednoj od prijedorskih osnovnih škola i istaknuti član SDS (preminuo je, a da nije uhapšen i osuñen za svoje zločine). U prijedorskoj policiji bila je zaposlena ratna garnitura policajaca i nekadašnjih logorskih čuvara koji su uživali zaštitu Mirka Tufegdžije, načelnika policije, takoñe ratnog kadra.

Dakle, gradom slobodno šetaju odgovorni za zločine, tako da je prilika za dokazivanje kooperativnosti i više nego dovoljno. Ipak, pomenimo procjenu jedne od meñunarodnih organizacija kako u Bosni i Hercegovini živi oko 20 hiljada ljudi koji su odgovorni za ratne zločine - kao izvršitelji, učesnici ili podstrekači zločina i da veći dio njih vjerovatno nikada neće odgovarati za svoja nedjela. Žive kao ugledni ljudi, neki su čak na funkcijama ili su još uvijek uticajni u svojim sredinama. S vremena na vrijeme, njihov relativno miran život pomuti vijest o nečijem hapšenju ili najava novih optužnica u Hagu. Veliki broj njihovih žrtava i danas se vode kao nestali i za istinom o njima porodice još uvijek tragaju.

STRAVIČAN POKOLJ: Darko Mrña je bio komandir interventnog voda specijalne policijske jedinice koja je 21. augusta 1992. strijeljala više od 200 Bošnjaka na Korićanskim stijenama. Bošnjaci koji su tada pobijeni povedeni su iz logora Trnopolje uz objašnjenje da će autobusima biti prevezeni do Travnika i razmijenjeni nakon što su pod pritiskom meñunarodne javnosti srpske vlasti bile prisiljene raspustiti logore. Konvoju logoraša koji su pratili pripadnici srpske vojske i policije pridružilo se više od hiljadu stanovnika sela Tukovi. Kolona je zaustavljena kod sela Smetovi na planini Vlašić kada je Darko Mrña naredio da se izdvoje muškarci. Žene i djeca su nastavili putovanje do Travnika, a muškarci su prevezeni do planinskog lokaliteta Korićanske stijene. Dovedeni su do provalije i nareñeno im je da kleknu licem prema ambisu.

Darko Mrña je izdavao zapovijedi i ispratio ih u smrt riječima: “Ovdje ćemo obaviti razmjenu, živi za žive, a mrtvi... zna se”. Policajci su zapucali, njihove žrtve su padali niz strme ivice stijena. Ipak, šest zatvorenika je preživjelo da bi mogli svjedočiti o ovom stravičnom pokolju. Najmlañi od njih, tada šesnaestogodišnjak, Sanemir Kljajić, proveo je dvanaest dana u provaliji meñu mrtvim tijelima. Puzajući je došao do rijeke Ugar i trinaesti dan uspio izaći iz ambisa, ali se onesvijestio pokušavajući ubrati nekoliko šljiva. Seljak koji ga je pronašao obavijestio je vojnu komandu i odveden je u Skender Vakuf gdje je uz batinanja ispitivan. Kasnije je razmijenjen zahvaljujući tome što je bio registriran od strane Meñunarodnog crvenog krsta i danas živi u jednoj evropskoj zemlji. Na Korićanskim stijenama ostao je bez oca, brata i amidže.

Svoja svjedočenja preživjeli su ispričali haškim istražiteljima. Prema njihovim procjenama, tada je strijeljano najmanje 200 ljudi ali tačan broj još uvijek nije utvrñen, niti je izvršena ekshumacija ove masovne grobnice. U dodatku optužnice navedena su imena 238 bošnjačkih muškaraca koji su posljednji put viñeni u ovom konvoju. Odreñeni broj muškaraca ipak je sa konvojem stigao u Travnik, bili su to oni koji su živote otkupili zlatom, novcem i drugim vrijednostima koje su imali kod sebe.

KO JE SAKRIO ZLOČIN: Darko Mrña je jedan od neposrednih izvršilaca ovog masakra zbog kojeg je odgovarao pred Haškim tribunalom. Meñutim, on je bio samo karika u savršenom lancu zločina. Za masakr koji su počinili prijedorski policajci odmah su saznali vojni organi. Konvoj koji se kretao prema Travniku bio je u njihovoj nadležnosti. “Na Korićanskim stijenama, na starom putu od Skender Vakufa prema Travniku, grupa policajaca iz rezervnog sastava MUP iz Prijedora napravila je stravičan zločin nad civilima”, stajalo je u depeši koju je dan nakon masakra potpukovnik Boško Peulić, tadašnji komandant 122. pješadijske brigade iz sastava Prvog krajiškog korpusa, poslao na adrese organa bezbjednosti Vojske i MUP tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Ali, zločin na Korićanima je prošao nekažnjeno.

Iako je postojala informacija o počinjenom zločinu nadležno tužilaštvo nije reagovalo, kao ni tadašnji ministar policije Mićo Stanišić, niti načelnik banjalučkog CSB-a Stojan Župljanin. Nije se zanimao ni tamošnji načelnik resora državne bezbjednosti Nedeljko Kesić. Angažovao se samo ministar odbrane general Bogdan Subotić, ali samo na zataškavanju istrage o ovom zločinu. Dan nakon ubistva zatvorenika, pripadnici Civilne zaštite uklonili su tragove zločina s lica mjesta, a konačno čišćenje lokacije završio je Simo Drljača sa svojim ljudima. Mrñina policijska jedinica bila je regularna policijska jedinica pod kontrolom opštinskog Kriznog štaba koji je, opet, bio odgovoran Kriznom štabu AR Krajina. Upravo zato, za zločin na Korićanskim stijenama pred Tribunalom u Hagu odgovarali su i politički lideri Krajine. Ovaj zločin stavlja se na teret i Milomiru Stakiću, ratnom gradonačelniku Prijedora, ali i najvišem rukovodstvu Krajine, predsjedniku Kriznog štaba Radoslavu

Brñaninu i generalu Momiru Taliću, nekadašnjem komandantu Prvog krajiškog korpusa.

ISPOVJEST PREŽIVELOG S KORIĆANSKIH STIJENA (IME I PREZIME POZNATI HAŠKOM TRIBUNALU): U našem selu Čarakovo rat je počeo krajem maja 1992. Četnik Drago Tintor je dolazio s kombijem, s njim je dolazio i jedan Mićo Jurišić, kad bi njih vidjeli svi smo bježali. Oni su ubijali naše susjede, a i oni su nam susjedi. Navečer su dolazili, ubijali, palili, krali. Imali su maskirne uniforme, a imali su uniforme JOS-a. Svi Srbi u mjestu su bili naoružani, čak i djeca od 14 godina. Provodili su čišćenje i ubijali i našu djecu. Djeca su ubijana! Uzmu najmlañe dijete i govore: "Ukoliko ne predate zlato, ubit ćemo ga!" Žene su davale sve što su imale! Mi muški smo se krili po šumama i potajno bi nam žene donosile hranu.

Od 23. maja je tako bilo. Sve dok nam nisu žene odveli mi smo bili u šumi. Žene su odvedene u logor Trnopolje i mi smo se mogli ili predati ili se izvlačiti prema Bihaću. Jedna grupa je pokušala proboj, ali je bila dočekana. Sve su imali pripremljeno i znali su kud se krećemo. U našoj grupi na Žegeru kod sela Čarakovo u blizini Prijedora, bilo je 200 ljudi. Imali smo nešto brašna i tu se hranili, ali je svako za sebe morao donijeti odluku što će napraviti. Nas nekoliko je krenulo na rizik, uspjeli smo proći most i barikadu ali kad smo došli u centar Prijedora pokupili su nas i odveli.

Prvo smo bili u Keratermu, tamo su nas tukli tri sata, to je bilo krajem sedmog mjeseca. Odatle su nas prebacili za Trnopolje. U Trnopolju je bilo oko 30 policajaca što su nas tukli, bilo je oko 11 sati navečer, tortura je trajala oko tri sata, dok nije došao komandant logora Slobodan Kuruzović sa svoja tri sina koji su oficiri srpske vojske i počeo nas on ispitivati, nakon što je istjerao policajce. Nisu imali oznake, nisam mogao raspoznati šta su po činu, samo znam da su bili majorovi sinovi. Major Kuruzović je bio komadant logora Trnopolje. Kad je došla strana ekipa nismo smjeli govoriti, jer su oni iza njihovih leña prijetili.

Dana, 21. kolovoza pet autobusa je došlo po nas. Spremili smo stvari i svi smo htjeli ići, bilo nas je oko 4 000. Svi nismo mogli, potrpali su nas, jedva smo disali. Jedan autobus je bio pun žena i djece. Prvo zaustavljanje bilo je u Kozarcu, gdje su nam se pridružili kamioni i tri šlepera sa izbjeglicama. Konvoj je krenuo prema Banja Luci. Pred Banja Lukom je ovaj koji je bio voña autobusa rekao da mu predamo sve zlato, novce, sve što imamo, jer rekao je da će nas Srbi na barikadama sve pobit ako nam nešto nañu. Skinuo je punu jednu vrećicu zlata, srpskih novaca, sve što smo imali dali smo.

Znali smo da idemo prema Travniku. Taj major Kuruzović nam je dao garanciju da nam se ništa neće dogoditi i da će nas preuzeti naša vojska i prebaciti dalje prema Splitu. Kada smo došli u Skender Vakuf nismo stajali ni pet minuta.

Zaustavili smo se zbog toga što su prepuni autobusi prokuhavali i da bi sačekali kamione sa civilima, bilo ih je i po 300 u jednom.

Kad smo krenuli iz Skendera nareñeno je da svi legnemo na dno autobusa. Skrenuli smo sa glavnog puta kroz šume i nismo se vozili ni 10 minuta kad smo se ponovo zaustavili. Vikali su: "Svi dole glave, ovo je prva borbena linija!" Tu smo stajali oko sat vremena. Voña puta i vozač su izišli, došao je unutra jedan vojnik i pitao: "Ima li rakije?" Srpska vojska, sa oznakama SAO Krajina, prolazila je kamionima, psovali su, lupali rukama i nogama po autobusu, a mi se nismo smjeli ni pomaknuti, ležali smo licem okrenuti prema podu autobusa.... Po akcentu smo znali da nisu iz Bosne.

Vozili smo se preko nekih livada, neko je malo uspio podići glavu, vidjeti kuda idemo. Kad smo došli u kanjon Ugra, onda su rekli da možemo ustati i podići glavu. Vidio sam da smo prešli rijeku preko drvenog mosta i bojali smo se da most ne pukne. Rekli su nam nakon što smo prošli most, da možemo uzeti boce i natočiti vode, izišlo je par ljudi. Mi koji smo ostali šutili smo i sjedili. Ušlo je pet četnika i naredili nam da svi iziñemo van iz autobusa i da se postrojimo. Izišli smo noseći svak svoje stvari. Iskrcali su još ljudi iz kamiona, isto tako, i rekli nam: "Nemate se šta bojati! Idete na razmjenu za naše." Bilo nas je oko 250 postrojenih. Bila su dva autobusa prazna i ulazili smo unutra, tjerani i zbijani, da nas što više stane. Po pet ljudi je ležalo jedni na drugima. Morali smo ponovo leći na pod kao i prije. Nakon pola sata vožnje smo se vozili uzbrdo, po makadamu, kamioni su odjednom prešli na drugu stranu puta i stali na ivici kanjona. Motori su se ugasili, čuli smo da drugi kamioni i autobusi kraj nas prolaze. I policijski auto je nastavio put. Ostao je s nama Darko Mrña, naš komšija, kapetan iz sela Tukova. On je sa sobom imao 11 ljudi s kojima je on stalno. E, onda je počeo masakr!

Izvodili su po jednog iz autobusa i čulo se samo kako pištolj opali. Bilo je oko pet sati popodne. Bili smo na mjestu zvano Korićanske stijene. To sam saznao tek kasnije, u Jajcu, kad sam nekim ljudima opisivao mjesto na kojem smo stajali. Oni koji znaju taj teren su mi rekli ime mjesta. To je na Vlašiću, 20 kilometara od Travnika, 18 kilometara od mjesta Smetovi, gdje se iskrcavaju oni koje predaju našoj vojsci.

Prvo su izveli jednog čovjeka, čuo se pucanj, ubili su ga! Onda drugog, trećeg,... a onda su izvodili po dva čovjeka. Vodili su ih samo pet metara iza autobusa. Nisam vidio ništa dok nisam izveden, samo sam čuo pucanje. Svima je bilo jasno šta se dogaña. Tu je već i počela panika. Neki su se pomaknuli, a ovaj četnik je vikao: "Pomakne li se još neko sve ću vas pobiti iz autobusa!"

Ubrzo su naredili da izlazimo po trojica. Izvedu trojicu i čuješ kratki rafal ili pištolj. Najčešće se čuo samo pištolj. Pištoljem je najviše ubijano. Iz pištolja je ubijao Darko Mrña. Na glavi je imao crvenu beretku i oznaku "Srpske krajine". On je ubijao!

Kad je došao red na mene, udario me kundakom i rekao: "Povedi još dvojicu sa sobom." Kad se toga prisjetim... Prije toga je izveden moj stariji brat i njegov mlañi sin, a u autobusu su ostali još njegov stariji sin i moj mlañi brat. Dok smo ležali u autobusu ja sam bratu šaptao da pokušamo bježati pa šta bude. On nije bio spreman za bjeg i ostao je ležati ukočen i preplašen. Prvo su izvodili na prednja vrata, do sredine autobusa, a onda su otvorili zadnja vrata i izvlačili ljude. Prije nego sam izišao u autobusu je ostalo još samo pet-šest ljudi.

Ja sam izlazeći gurnuo vojnika rukom u stranu. Malo sam ga smeo. Imao je pištolj u ruci. Meni je do ivice puta trebalo tri metra, da skočim u provaliju za koju nisam znao ni kakva je ni kolika je. Pucao je za mnom. Provalija je bila duboka tridesetak metara. Padao sam. Pao sam na neko drvo i ostao viseći. On je nekomu vikao da me ubio. "Mogu te ja ubiti!" - govorio je jedan od četnika. "Ja sam njega ubio!" - odgovorio je. Ispalio je tri metka za mnom. Tek kad sam pao pitao sam se da li me je pogodio? Imao sam ozljedu ruke. Pravio sam se mrtav i samo sam skliznuo na zemlju. Mogao sam sve vidjeti. Ljude dovode, oni stoje, streljaju ili onda ih dvojica uzimaju za noge i bacaju u jamu. Jedan je pao pet metara od mene. Kanjon je bio dubok najmanje 400 metara! To je kanjon Ugra! Kanjon je pust, samo stijenje, na tom mjestu gdje sam ja skočio bilo je po koje drvo. Imao sam sreće da nisam pao na to drvo i ja bih bio mrtav.

Rijeka je uska dva metra ali je duboka, sa brzacima i izgledalo je da tuda čovjek živ ne može proć. Čovjeku kojeg su bacili pukla je glava. Točno mi je na prsa pao njegov mozak! Skinuo sam ga laganim potezom ruke, da četnici ne primjete da sam živ. Još sam neko vrijeme gledao šta su radili. U meñuvremenu su se vratili oni kamioni koji su odvezli žene i djecu iz našeg konvoja. Po četnike je došlo nekakav auto kojim su otišli.

Tada sam primjetio jednog ranjenog momka. Prišao sam mu, krvario je iz noge. Visio je o nekoj grani oko 20 metara od mene. Uspio sam mu zaustaviti krvarenje, previo sa ga njegovom majicom. Ja nisam imao majicu. Nakon što sam ga previo začuli su se pucnji sa druge strane brda. To su bili Srbi, mještani, koji žive tu. Sve su gledali. Kad su vidjeli da ima živih, otišli su, uzeli puške i počeli pucat.

Taj momak mi je rekao: "Bježi! Spašavaj se!" I ja sam se spustio do rijeke. Rijeka je bila hladna, ali sam se u njoj krio i nisam imao kud jer sam predhodno vidio četiri baklje kako se spuštaju prema kanjonu. Već je bio sumrak. Znao sam da neće ući u vodu i ići za mnom, ali sam od straha, čitavu noć bježao niz rijeku. Dva dana i dvije noći nisam izlazio iz vode. Padao sam niz vodopade. Brzaci su me nosili. Samo bi se navečer malo izvlačio iz vode i uhvatio za stijene, jer su me već grčevi hvatali. Kad sam naišao na drugu rijeku krenuo sam uzvodno, opet uz rijeku, izbjegavajući obližnji put. Mislim da su mi kasnije rekli da se rijeka zove Ilonjska. Nakon pola dana sam došao do puta. Vidio sam kuće tako da više nisam mogao ići rijekom. Čuo sam i topovsku paljbu po mjestu prema kojem sam se kretao. Mislim da su to položaji koje

drže Hrvati. Prebacio sam se u šumu i probijao se izbjegavajući njihove patrole. Jednom su me primjetili i ganjali me da me uhvate živog.

Na svakih 50 metara sam nailazio na vojnike. Našao sam karnister i ponio ga sobom jer mi je trebao za vodu. Slučajno su me primjetili dvojica vojnika. Pitali su: "Kud ćeš tamo?" Sjedili su. Imali su kape s kokardama, obrijani, fino sreñeni u maskirnim uniformama. Rekao sam: "Idem po vodu!" -"Eto imaš tu potok, natoči." -"Ne, ne! Idem dolje na rijeku" - rekao sam. -"Dobro hajde, ali ovuda se vrati." Tako sam ih izbjegao. Ali nakon 50 metara čuo sam kako netko viče: "Stoj!" Nisam smio stati. Počeo sam bježati. Noć je padala. Pucao je za mnom. Granate su okolo padale. Oni su pucali iz tenkova na mene, vjerojatno na naše položaje. Izišao sam na neku livadu. Bilo je nešto oko 15 km, čistina sama. Trebalo je to proći. Išao sam nekim rovovima u kojima sam nalazio konzerve, ali nisam imao otvarača da otvorim. A gladan sam bio! Dugo sam se provlačio, nailazio sam i na napuštene tenkove, zolje, i na njih što pucaju, piju i pjevaju! Slavili su nešto! Neka slava je bila. Bio je 27. ili 28. kolovoza. Rovovi i tenkovi su taj dan bili napušteni. Nakon toga sam kroz neku šumu išao tri dana, dok nisam vidio dole grad. Bliže meni, ispred grada je bilo jedno muslimansko selo. Došao sam u selo i mještani su me prihvatili, okupali i hranili. Deset dana su me držali samog u sobi da se odmorim. Nakon toga sam prebačen u Jajce pa u Travnik. Ovaj iskaz spreman sam ponoviti na svakom Meñunarodnom sudu (u Zagrebu, 1992).

Dio 5 – Kosturi koji govore

„Ljubi bližnjeg svog“ poznatog američkog, americki novinar Peter Maasse

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate.

Milan Kovačević je htio da obavi molitvu. Bila je nedjelja, vikao je: „Jebeni svetac”, i htio je da ode u crkvu. Kovačević je imao oko stotinu kilograma, grañen poput kakvog boksera teške kategorije, čiji su se mišići pretvarali u salo, ali on vas je i sad mogao jednim udarcem odalamiti tako da odletite na drugi kraj Balkana. Sjedio je na čelu stola u jednoj prljavoj sobi prljave zgrade općine u Prijedoru, gradu gotovo sasvim očišćenom od ne-Srba. Uz opreznu vojnu pratnju, u taj grad sam sa grupicom novinara stigao u jedno nedjeljno jutro, u augustu 1992. godine, i naša prva obaveza je bila susret sa Kovačevićem. Jer, mi smo željeli vidjeti njegov gulag. On za to nije htio ni da čuje.

Psovao je oficira koji nas je dopratio u Prijedor iz sedamdesetak kilometara udaljene Banja Luke. Šta se kog ñavla mi raspitujemo za te logore? Što se, jebi ga, ne pozabavimo istragom o ubistvima srpskih beba? Njegovim vojnicima su ti „sabirni centri” bili potrebni da bi u njima držali muslimanske vojnike, vikao je Kovačević. I šta je tu čudno? Pa, ovdje se vodi rat. I zar ne znamo da su Srbi dobri prijatelji Amerikanaca? Kad se ovaj rat završi i kad Bosna bude pod punom kontrolom Srba, možda će ona postati pedeset i prva američka država! Kovačević se nije šalio. Na sebi je imao maskirnu majicu na kojoj je, i sprijeda i pozadi, pisalo – „Američka mornarica”. Momak je volio Ameriku.

KOVAČEVIĆ, LUD OD ROĐENJA: Bio je nevjerovatan tip. Po profesiji anesteziolog, Kovačević je imao brkove kao u morskog konja koji bi, da su vremena bila druga, činili da djeluje poput simpatičnog djeda, ali vrijeme je bilo ratno, i sivi brkovi su mu služili samo kao skladište za ostatke doručka. Pucao je od sirovosti i drčnosti. Čovjek bi ga istovremeno mogao i voljeti i prema njemu osjećati gañenje, kao da je u pitanju komičar koji se krevelji na sceni izazivajući navale smijeha. Ima li išta smješnije od ideje da bi se takva očišćena Bosna možda htjela spojiti, ne sa Srbijom, već sa SAD? Ali Kovačević se nije šalio. Desna mu je ruka bila u nježnoj vezi sa pištoljem za pojasom.

„Ovo je veliki trenutak u istoriji srpskog naroda”, pojao je kao sveštenik.

Kovačević je bio ludak od roñenja, i, kad to kažem, mislim doslovno. Roñen je, za vrijeme II svjetskog rata, u hrvatskom konc logoru, zloglasnoj klanici Jasenovac u kojem je skončalo na desetine – možda stotine – hiljada Srba, Jevreja i Cigana. Zamislite samo kakve mu je priče pripovijedala majka kad je bio mali – naravno – ako je preživjela Jasenovac. Kovačević je posjetiocima Prijedora govorio kako nikad ne smiju smetnuti s uma njegovo porijeklo, a to je bio savjet koji je bio i istinit i koristan. Bilo je neke vulgarne pravde u činjenici da je neko ko je roñen u koncentracionom logoru, kasnije rukovodio sopstvenim lancem logora.

Zlo ima dva lica. Postoji ono banalno lice o kojem je pisala Hannah Arendt u svom klasičnom djelu Eichmann in Jerusalem (Eichmann u Jerusalimu), koje bilježi život i suñenje jednom višem nacističkom funkcioneru, osuñenom na smrt u Jerusalimu za zločine protiv čovječnosti. Arendtova piše da je Adolf Eichmann bio tup čovjek, ni inteligentan niti podmitljiv, tek birokrata čiji su prsti mogli biti okrvavljeni samo nožićem za papir. Bio je personifikacija „banalnosti zla”. Želiš li primijeniti politiku zla, potrebni su ti ljudi poput Eichmanna. Voñe pripadaju drugom soju. Oni su poluludi geniji, vulgarno lice zla, Hitleri i Staljini, oni koji nude „konačna rješenja”. U Bosni, oni su bili ti koji su oživjeli pojam etničkog čišćenja, ispalili prve metke i počinili prva silovanja. U poremećenom univerzumu zla, to su oni „smioni”, oni što su kadri iskazati neizrecivo i izvesti neizvodivo, i udarivši dlanom o dlan, povesti kolone sljedbenika.

Činjenica da je Kovačević imao mučno i poremećeno djetinjstvo nije slučajnost. Ovo nije bio razuman rat kojeg su vodili razboriti ljudi. Pogledamo li malo pobliže školovane političare i generale koji su poveli obične Srbe u rat, vidjećemo da su imali mučnu prošlost. Pogledajte Slobodana Miloševića, srbijanskog predsjednika. Otac mu je propao kao pop, pa se ubio. Majka mu je bila vatrena komunistkinja koja je izvršila samoubistvo. Pogledajte generala Blagoja Adžića, načelnika generalštaba JNA, koji je organizirao rat protiv Hrvatske. Kao dijete, u II svjetskom ratu, Adžić se zavukao u stablo kad su hrvatske ustaške snage upale u njegovo selo, i gledao kako mu kolju cijelu porodicu. Ili, general Ratko Mladić, komandant srpskih snaga u Bosni. Oca su mu, u II svjetskom ratu, ubile ustaše, a kćerka mu je sama sebi oduzela život, za vrijeme rata u Bosni. Mladić je uveo novi vojni žargon, sa izrazima poput „prži”, „razvali ih” i „razvuci im pamet”; sve su to naredbe koje je izdavao preko vojnih radio veza. Kovačević je bio od njihovog soja.

DIREKTOR GENOCIDA: Prije nego što se Kovačević dao na posao, Prijedor je bio drugi po veličini grad u sjevernoj Bosni, sa 112.000 stanovnika, od kojih su Muslimani bili u tijesnoj većini nad Srbima i vodili skupštinu općine. Na početku rata, srpski nacionalisti su izveli košmarni puč protiv izabranih muslimanskih vlasti. Nije bilo mnogo borbe, jer su Srbi bili dobro naoružani, a Muslimani nisu pružili otpor vrijedan pomena. Bili su nespremni za rat. Kovačević je organizirao preuzimanje vlasti. Službena mu je titula zavisila od toga u kakvom je raspoloženju bio kad bi mu došli novinari u posjetu. Prilikom našeg susreta, Kovačević se predstavio kao „izvršni gradonačelnik”. Drugim je novinarima rečeno da je on „direktor grada” ili „predsjednik skupštine općine.” Bio je gospodar rata, a takvi mogu sebe zvati kako im volja.

Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrñeg oraha – zvanog Kozarac – gradića od 25.000 stanovnika, uglavnom Muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata, moja kolegica iz Washington Posta, napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišćenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad praktično zbrisan sa lica zemlje.

Granatiranje je počelo 24. maja, nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do petnaest granata je padalo na grad svake minute iz dvanaest pravaca. Nakon nekoliko sati, granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako izañu iz podruma i predaju se. Narod je to i uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani, koji su se odlučili na predaju, napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prijevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju, i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade.

Ovaj put, Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog viñenijeg Muslimana – gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta, ili su odvedeni u obližnju kuću gdje su zaklani. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo, ili vjerovalo, da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid, sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je to prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore koje sam ja sad htio obići.

STRAH OD NOVINARA: Kovačević je nastavio da priča o odlasku u crkvu. „Dobro”, rekli smo, „idite u crkvu, ali, molimo vas da nam dozvolite da posjetimo vaše logore. Ako nemate šta kriti, zašto nas ne pustite tamo?” To je trajalo gotovo cijeli sat. Bio nas je sit, i na kraju nam je dodijelio prijedorskog šefa policije, Simu Drljaču, da nas odvede u tri logora u tom području – Keraterm, Trnopolje i Omarsku. Nismo bili prvi novinari koji su ih posjetili. Šačica reportera je tamo bila nekoliko dana prije nas, tako da je svijet već bio upozoren, i Kovačević je počeo čistiti svoj gulag, spirajući krvave mrlje, odvozeći leševe i komade tijela i zatvarajući najgore logore. Sad nam je mogao dopustiti da bacimo jedan „higijenski” pogled na njegove logore. Skoro da mi je to bilo milo, jer i taj posjet „Potemkinovim logorima” bio je dovoljno zastrašujući; dotuklo bi nas da smo vidjeli stvari kakve su stvarno bile.

Simo Drljača, naš vodič, bio je drugi najgadniji karakter u Prijedoru. Drljača, koji je bio visok skoro dva metra i odjeven u crnu maskirnu uniformu, imao je nezaobilazni pištolj za pojasom i prevarantski instinkt lošeg igrača pokera. „Zašto želite da idete u Keraterm?”, raspitivao se. „To je obična fabrika, tamo nema ničeg. Da, bilo je tamo nekoliko zatvorenika, ali to je samo na koji dan, a posljednji su otišli prije više od mjesec dana". „U redu”, odgovorili smo, „ali odvedite nas ipak tamo.” Slegnuo je ramenima i mi smo, u konvoju, krenuli prema tvornici keramike Keraterm u predgrañu Prijedora. Procurila je vijest da su tu počinjeni neki od najstrašnijih zločina. Bosanci su bili zatvoreni u skladišta, bez hrane, vode i svježeg zraka; mnogi su umrli od žeñi, ležeći u smradu sopstvenog izmeta i mokraće. Kad bi zavapili da im se pomogne, straže bi pucale kroz vrata; zatvorenici koji su izvoñeni iz skladišta su obično bili nasmrt mučeni.

Naš je kombi ušao u fabrički krug. Bio je pust, nigdje nije bilo žive duše. Drljača nas je uveo u jednu zgradu i rekao nam je da je ona samo nekoliko dana u junu služila kao zatvor. „Vidite, nema krvi”, smješkao se. Dao nam je pet minuta da obiñemo cijeli krug. Zgrada je bila veličine fudbalskog stadiona;

tu je bila glavna peć za pečenje keramike. Prostor oko peći je bio prazan, pokriven tankim slojem bijele prašine. Ni na podu ni na zidovima nije bilo ni traga ljudskih mrlja. Nije bilo ništa do odbačene pertle za cipele. Nije bilo nikakvog vonja, čak ni znoja ili antiseptika. Bilo je previše čisto. Zatvorenici nikad nisu bili držani u toj zgradi. Ratna lukavstva su započela.

UKLANJANJE DOKAZA: Drljača nas je odveo iz zgrade i rekao nam da se vratimo u kombi. Tražili smo da uñemo u skladište za ciglu, manje od dvjesta pedeset metara od nas. Naravno, kasnije ćemo saznati da je to bila zgrada u kojoj su držani i mučeni zatvorenici – i odakle su evakuirani samo dan prije našeg dolaska. „Ne”, kazao je on, „tamo ne možete, to je vojni objekat.” Nigdje na vidiku nije bilo ni jednog vojnika niti komada oružja. Čim je jedan od televizijskih snimatelja usmjerio objektiv prema zgradi, jedan od Drljačinih ljudi je skočio pred njega. Nema snimanja zgrade, vikao je vojnik. Drljača se opet nasmiješio. „Vrijeme je da krenete”, rekao je. Postupili smo po naredbi. Bili smo njegovi gosti i, ne vladamo li se po njegovim pravilima, mogli bismo i sami završiti u zatvoru. Baš tako.

Krenuli smo prema selu i, nakon petnaest minuta, stigli pred bivšu osnovnu školu iznad čijeg je ulaza bio natpis na engleskom: „Otvoreni prijemni centar – Trnopolje.” Kad su nekoliko dana prije nas tu stigli drugi novinari, bodljikava žica je još uvijek bila oko cijele zgrade i nije bilo nikakvog natpisa sa dobrodošlicom. Ali Trnopolje se samo malo promijenilo od tada; u suštini je to bilo isto ono mjesto. Nekoliko hiljada Bosanaca je bilo tu nagurano, okruženo, ne bodljikavom žicom, već naoružanim stražarima, koji su ih stalno obilazili, neprestano svjesni da nemaju kud pobjeći. Cijeli taj kraj je bio u rukama Srba, zatvorenici nisu imalu kud pobjeći, niti se sakriti, nisu se mogli čak na miru šćućuriti – nadajući se oslobañanju.

Nikad nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana nabasati na živi kostur. To mi se desilo u Trnopolju. Prošao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojim očima. Tu, tačno ispred mene, bili su ljudi koji su izgledali kao preživjeli iz Aušvica. Sjećam se da sam pomislio da iznenañujuće dobro hodaju za ljude bez mišića i mesa. Bio sam zapanjen samom činjenicom da su bili u stanju govoriti. Zamislite, kosturi koji govore! Obratio sam se jednom od njih, pogledao mu ruku i shvatio da bih je mogao ščepati i prelomiti nadvoje kao grančicu. Isto sam mogao uraditi i sa njegovim nogama. Vidio sam još desetine takvih hodajućih kostura. Mogao sam im svima slomiti ruke i noge. Krvc. Krvc. Kvrc.

Mnogo puta otkad sam izvještavao iz Bosne, odlazio sam u Ameriku i često se sudarao sa istim pitanjem: „Jesi li bio u tim logorima? Jesu li stvarno tako gadni?” I sad mi je teško povjerovati da su Amerikanci i zapadni Evropljani bili zatečeni onim što se dešavalo u Bosni i, naročito, da nisu povjerovali u priče o logorima. „Da, bio sam tamo, i, da, uistinu su gadni. Pa, vidjeli ste na televiziji? Zar ne vjerujete u to što ste sami vidjeli? Zar vjerujete ijednoj riječi Radovana Karadžića, voñi bosanskih Srba, koji kaže da su te slike falsifikat?” Chico Marx

ima jednu sjajnu repliku u filmu Duck Soup (Supa od patke), kad pokušava da jednu naivnu ženu (igra je Margaret Dumont) navede da povjeruje u nevjerovatnu namještaljku: „Pa, kome ćeš vjerovati, meni ili svojim vlastitim očima?” Isto je to sa Karadžićem i logorima.

LOGORAŠKA DRAMA: U Trnopolju su držani ljudi koji su bili pušteni iz najstrašnijih konc logora, Omarske i Keraterma. Otud su stizali ovi kosturi. A žene i djeca, protjerani iz obližnjih sela, dolazili su dobrovoljno u Trnopolje. Da, dobrovoljno. To je bila jedna od najčudnijih situacija u Bosni – ljudi koji su sigurnost tražili u zatvoreničkim logorima. Otići u Trnopolje nije značilo otići na izlet, ali znane grozote koje će im tamo činiti bile su bolje od sudbine namijenjene Bosancima koji su pokušavali ostati u vlastitim domovima. Jer, žene su u Trnopolju mogle biti silovane, ali nisu ih silovale cijele bande. Tukli su ih, ali vjerovatno ih nisu ubijali. Ironija je da su prve televizijske slike koje su šokirale svijet bile slike iz Trnopolja, „najboljeg” logora. Nikad niko nije vidio one najgore logore kad je u njima bilo najgore.

Najsretniji zatvorenici Trnopolja su bili oni što bi našli mjesto na podu škole koja je zaudarala na mokraću i neoprane ljude. Unutra se nije moglo kročiti a da nekog ne nagazite. Oni manje sretni živjeli su napolju, pržeći se na augustovskom suncu i drhteći u hladnim noćima. Nužnik im je bio jedna kućica načinjena nad jarkom; ljudi su živjeli na nekoliko koraka od njega. Drljača nam je dao petnaest minuta da prošetamo okolo; tehnički govoreći, mogli smo razgovarati s kim smo htjeli. Ali stražari sa kalašnjikovima i ray-ban naočarima su tumarali okolo, i ja bih uspijevao razgovarati ne više od minute ili tako nekako, prije nego što bi mi se jedan od njih došunjao iza leña i počeo prisluškivati razgovor. Nekoliko stražara je sklonilo puške na leña i počelo nas slikati kako razgovaramo sa zatvorenicima. Nisu bili suptilni; oni su bili gazde i htjeli su nam to staviti na znanje. Ako ima išta što je zajedničko svim siledžijama, onda je to da svi hoće da ti stave do znanja da su siledžije. Jedan zatvorenik-kostur je jedva imao vremena da otkopča košulju, pokazujući mi osakaćena prsa, nekoliko desetina svježih ožiljaka od sam-Bog-zna-kakve torture, prije nego što mu je izraz užasa prekrio lice. Zurio je, poput jelena ulovljenog svjetlom automobilskih farova, u neku tačku tačno iznad moje glave. Okrenuo sam se. Stražar je stajao iza mene.

Produžio sam. Jedan me zatvorenik povukao za rukav. Poñite za mnom. Krenuo sam, nastojeći sakriti da ga slijedim. Odveo me do boka škole i, osvrnuvši se oko sebe, projurio unutra. Krenuo sam za njim. Kud me je vodio? Zašto? Bojao sam se ne samo nevolja u koje bih mogao zapasti, već i nevolja u koje se on mogao uvaliti. Vrata su se zatvorila za mnom. Soba je bila malena, mračna. Trebalo je koji trenutak da mi se oči naviknu. Pored mene su ljudi šaptali. Pogledao sam na pod. Tu su ležala dva tijela. Leševi? Još ne. Bio sam u stacionaru, najtužnijem stacionaru koji možete zamisliti. Bez lijekova, bez kreveta. A ja tu nisam smio biti.

RUTINSKE LIKVIDACIJE: Ljekar, i sam zatvorenik, mahnuo mi je da se sagnem kako me stražari ne bi vidjeli kroz prozor. Počeo je skidati prljavi zavoj sa noge jednog od dvojice ljudi. Šiknuo je gnoj. Čovjek je ispod samog koljena imao inficiranu rupu veliku kao lopta za bejzbol. Udarac kundakom od kojeg kosti pucaju. Za koji dan će rana postati gangrenozna i čovjek će umrijeti. Ljekar je svoja objašnjenja šaptao Vlatki, mojoj prevoditeljici, koja ih je onda šaptala meni. Dodao sam joj svoju bilježnicu i naliv-pero. Postavljaj pitanja, zapisuj odgovore, rekao sam joj, nemamo vremena za prevoñenje. Vlatka je dovoljno dugo radila za mene i druge novinare da je znala postaviti prava pitanja. Bila je najbolja u svojoj branši.

Pogledao sam drugo tijelo, jedva živo. Činilo se da je čovjeku manje od četrdeset godina, ili tu negdje. Bilo je to teško odrediti. Lice mu je bilo isječeno i puno modrica, crno i crveno, i natečeno, kao da gledate strašno uvećan odraz u cirkuskom trik-ogledalu. Pogledao sam njegov goli torzo - nove modrice, nove otekline, nove otvorene rane. Nije se micao, i ja sam se pitao da li je uopće živ. Nisam morao pitati šta se ovom jadnom čovjeku desilo, niti šta će mu se desiti. Njegova će agonija ubrzo prestati, jer ako ga rane ne dokusure u sljedeća dvadeset četiri sata, učiniće to stražari. Kasnije ću saznati da su stražari rutinski ubijali zatvorenike koji se nisu brzo oporavljali od prebijanja. Zatvorenici koji nisu mogli govoriti i hodati bili su beskorisni.

ŠIFRA „DAHAU“: Iskrali smo se nakon nekoliko minuta, prvo Vlatka, a ja koju sekundu kasnije. Prišao nam je jedan osamnaestogodišnjak. Upravo je stigao u Trnopolje, nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od svih logora. Koža mu je bila nategnuta preko rebara i ramena poput prozirne mahrame. „Bilo je strašno”, šaptao je. „Pogledajte me samo. Kad su nas batinali, stražali su se služili rukama, motkama, kaiševima, pojasevima, lancima, bilo čim. Normalan čovjek ne može ni zamisliti metode kojima su se služili. Žao mi je što moram kazati da je bilo dobro kad bi došli novi zatvorenici. Stražari su, za promjenu, tukli njih.”

Tutnuo sam mu u ruku jedan sendvič iz torbe. Bio je to sendvič sa šunkom.

„Oprostite, to je sve što imam”, rekao sam mu. „Hoćete li ga pojesti?”

Buljio je u mene, kao da sam obična budala. Naravno da će pojesti. Bila je to hrana. Allah će odvratiti pogled, dok on bude jeo zabranjenu svinjetinu. Prišao sam drugom skeletu, ovaj je bio previše uplašen da priča, odvratio je pogled pošto je prošaptao jednu jedinu riječ: „Dahau.”

Bilo je vrijeme da se krene. Čuvari su počeli opkoljavati novinare. Ukrcali smo se u kombi. Bilo nas je otprilike šestero: reporter i snimateljska posada jedne američke televizijske mreže, novinar Newsweeka, ja, jedan francuski fotograf. Boravili smo u istom hotelu u Banjoj Luci i, našavši se zajedno u toj mučnoj situaciji, brzo smo se sprijateljili; uvijek smo imali tema za razgovor. Ali, kombi

je bio nijem kad smo krenuli iz Trnopolja. Mislili smo isto. „Jebi ga, ovo ne mogu vjerovati.”

JAD I ČEMER: Ne sjećam se šta sam na kraju rekao u razgovoru sa posljednjim zatvorenikom. Šta kazati u takvoj situaciji? Vidimo se kasnije? Nek’ ti je sretno? Jer, ostavljaš osuñenike, polumrtvace, a činjenica da si s njima razgovarao gura ih u još veće opasnosti nego što su već bili. Ti sam si tog jutra dobro doručkovao, dvoje jaja, nešto tosta, mnogo džema. A on je pojeo pola kriške starog kruha, i to ako je imao sreće. U tvom novčaniku za pojasom je pet hiljada dolara i tamo odakle si stigao uvijek ima još novca. On nije imao ništa. Ti imaš američki pasoš koji ti omogućava da uñeš u logor i izañeš a da te niko ne muči. On nema pasoša, samo dva oka koja te gledaju kako izvodiš to čudo – izlaziš živ. Ti negdje imaš dom koji nije dignut u zrak dinamitom. Imaš djevojku koja nije bila silovana. Imaš oca kojeg nisu pred tobom ubili.

Kad god bih se vratio na neko normalno mjesto nakon novinarskog zadatka u Bosni, prijatelji su me pitali kakav je osjećaj iznenada napustiti ratnu zonu i naći se negdje gdje ne padaju bombe. Govorio sam da to nije ništa naročito, što je bilo tačno. Otići iz Sarajeva u London u jednom danu psihološki je velika stvar. Osjetio bih olakšanje, blaženo olakšanje. To se nije moglo porediti sa osjećanjem koje imaš kad se izmiješaš sa zatvorenicima u logoru smrti, i onda jednostavno otuda odeš - slobodan čovjek koji pred sobom ima budućnost. Jer, na mjestima kakvi su logori smrti, jad i čemer Bosne nije se nalazio na drugoj strani planete; zurio ti je pravo u oči, korak-dva od tebe, gledao te kako ulaziš u kombi i odlaziš, i primjećivao da se ne osvrćeš za sobom.

UŽAS U OČIMA ZATVORENIKA OMARSKE: Sljedeća stanica je bila Omarska. Imao sam privilegiju, ako se tako može kazati, da sretnem neke od najgorih mučitelja dvadesetog stoljeća. Na svom vrhuncu, Omarska je bila sama nulta tačka zločina. Za postojanje logora i njegovih strahota saznalo se nekoliko dana prije no što smo mi stigli. Rezultat je bio da su Srbi počeli da se igraju igre skrivanja: većina zatvorenika je prebačena na druge lokacije ili ubijena, logor je očišćen, obroci se popravili za one koji su ostali u logoru, a onda su unutra pustili strane novinare. Kad smo mi stigli pred logorske kapije, tu nije bilo više od dvjesto pedeset zatvorenika od na hiljade njih, koji su tu držani, a ovi koje su nam pokazivali su bili novi zatvorenici, koji još nisu bili izmučeni niti okrvavljeni. Njih su tu držali zbog novinara poput mene, kako bismo svijetu mogli obznaniti da je logor mali, a uslovi podnošljivi. Omarska je bila jedno izmijenjeno mjesto i njen je „dućan” bio pred zatvaranjem, ali je jedna stvar ostala ista, užas u očima zatvorenika. Oni su imali mnogo razloga za strah.

Nije bilo poniženja koje se dâ zamisliti, a da se ono u prethodnim mjesecima nije dešavalo u Omarskoj. To nije bio logor smrti poput Auschwitza. Tu nije bilo gasnih komora pred kojima su zatvorenici svakodnevno stajali u redu. Ono što se dešavalo u Omarskoj je bilo prljavije i gadnije. Broj umrlih nije nikad dosegao nacističke nivoe, ali okrutnost je bila uporediva ili, u nekim

slučajevima, superiorna, ako mogu upotrijebiti tu riječ. Nacisti su htjeli da ubiju što je moguće više Jevreja a da to učine što je brže moguće. Srbi su, meñutim, htjeli ispitivati svoje bošnjačke zatvorenike, sadistički uživajući tako što su ih na najokrutnije načine mučili a potom ih ubijali sa onim što bi im se našlo pri ruci, možda puškom, nožem ili makazama, ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Da su se Nijemci koristili istom metodom, trebale bi im decenije da ubiju šest miliona Jevreja.

Omarska je bila jedan napušteni rudnik. Zatvorenici su uglavnom držani na dva mjesta - u otvorenom rudarskom oknu i velikom skladištu. Mnoga isljeñivanja su završila strijeljanjem u zgradi koju su zatvorenici zvali „Bijela kuća”, bila je tu još jedna zgrada, poznata kao „Crvena kuća”, gdje su, pored ubijanja, iskasapljena tijela držali dok ih ne bi sahranili negdje izvan Omarske ili bacili u napušteno rudarsko okno. Dnevno je ubijano izmedu dvadeset pet i pedeset ljudi. Neki zatvorenici nikad nisu dospjeli do „Crvene” ili „Bijele kuće”, umirali su od žeñi, gladi ili gušenja (bili su tako nagurani) dok su čekali da na njih doñe red za formalno mučenje ili su umirali kad bi pogriješili pa tražili vodu od stražara, a umjesto toga dobijali metak u glavu. To su bili sretnici koji su umirali brzo i bezbolno.

STRAŽARI KAO BOGOVI: Naš kombi je zaustavljen na uskoj asfaltnoj traci uz Bijelu kuću. Jedna grupa od oko pedeset zatvorenika se umivala na česmi pored zgrade. Bili su okruženi stražarima sa mašinkama u ruci. Neutralno govoreći, „stražarima”, jer to podrazumijeva izvjesnu disciplinu, osjećaj da su u logoru postojala pravila, i da su ti ljudi koje zovemo „stražarima” tu da ta pravila poštuju i da njihovo poštovanje osiguraju. Nema ništa što bi bilo dalje od istine. U Omarskoj nije bilo nijednog pravila do jednog: stražari su bili svemoćni. Stoga bi tačnije bilo nazvati ih bogovima, ne stražarima. Mogli su ubiti, ako im je to bila volja, pomilovati, ako su htjeli, silovati, ako im je bilo do toga. Njihovi sužnji, zatvorenici, molili su ih za oproštaj, uslugu, život.

Uveli su nas u zgradu, uz mračno stepenište, na drugi sprat. U onu sobu, rekao nam je Drljača, pokazujući nam vrata na kraju hodnika. Krenuli smo. Soba je bila pretrpana, gomile novina na podu, jedan sto, stolice, radni sto. Iza radnog stola je visio kalendar. Na njemu - polugola žena sa ogromnim grudima. „Glavni istražitelj” logora je sjedio za stolom. No ovaj put sam ponio instamatik, idiot-kameru, i tokom onih pola sata koliko je „glavni istražitelj” sa nama razgovarao, pokušavao sam ga tako uhvatiti u kadar da ga imam sa tom golom curom iza leña. Sam intervju je bio primjer opscenosti, tako da uz njega ništa nije išlo bolje od te vizualne opscenosti.

Ta je sesija bila beznačajna, i ja sam mnogo toga zaboravio, čak i lice „glavnog istražitelja”. Zvuči čudno, jer ne dogaña se često da postavljaš pitanja čovjeku koji je, najvjerovatnije, posljednje mjesece proveo nadgledajući pomahnitalu okrutnost. Pomislite da neko zaboravi intervju sa dr Mengeleom? Ali, ovaj čovjek, poput desetina drugih ratnih zločinaca koje sam intervjuirao dok sam

bio u Bosni, nije bio spreman da nam istrese sve što mu je na duši. Naravno da nije. Rekao nam je da su zatvorenici ispitivani kako bi se ustanovila uloga koju su igrali u „islamskoj pobuni”, i da su oslobañani čim bi se utvrdilo da nisu igrali nikakvu ulogu. Oni koji su imali veze sa tom famoznom pobunom prebacivani su, radi suñenja, u „druge objekte”. Je li bilo mučenja? Nasmijao se. Naravno da nije.

„Istraga se vrši na isti način kao u Americi i Engleskoj”, rekao je.

Podigao sam pogled sa notesa. Gola djevojka nam se smješkala sa kalendara.

Ono što smatram najčudnijim sa te sesije je da se ne mogu sjetiti lica „glavnog istražitelja”. Potpuno izbrisano, rupa u mom pamćenju, ili zapečaćeno u nekom uglu do kojeg ne mogu doprijeti, bez obzira koliko dugo nastojim da se sjetim. Kao da se moja podsvijest sa mnom poigrava, kao da mi pokušava poručiti da je identitet tog čovjeka nevažan, jer on je tek još jedno ljudsko biće, bezlično, on je ti, on je moj prijatelj, on je ja.

SRPSKA PROPAGANDA NA DELU: Došao je i trenutak za predstavu. Odvedeni smo dolje u kantinu; malu, od one institucionalne, besprijekorno čiste vrste. Služen je čorbast grah. Zatvorenici su uvoñeni u sobu u grupama po dvadesetak, glava ponizno spuštenih, vukući se jedan za drugim, pogrbljeni. Znali su šta im je raditi. Pošto bi dobili svoju čorbu i komad kruha - jedini dnevni obrok - odvukli bi se do nekoliko stolova i, što su brže mogli, nagurali tu splačinu u usta. Imali su oko minut-dva, prije nego što bi neki od stražara izgovorio jednu jedinu riječ i oni bi skočili sa stolica, odteturali prema izlazu, gdje su predavali činije i kašike sljedećoj grupi. Tu nije bilo ničeg od dokoličarenja i zijevanja koje viñate u drugim zatvorima. Samo strah od sile, zastrašujuće sile.

Bilo nam je dopušteno da prohodamo po toj prostoriji i da postavljamo pitanja. Bio je to još jedan ponižavajući čin za zatvorenike, ali i za novinare. Možda su to zato i činili. Stražari nikad nisu bili dalje od nekoliko koraka, a nije bilo ni povjetarca izvana da odnese zatvorenikove riječi izvan domašaja prisluškivača. To je bila prostorija u kojoj su svi mogli čuti grebanje kašike po činiji. Riječi su se odbijale o zidove poput onih malenih, prozirnih lopti sa kojima sam se igrao u djetinjstvu. Nagnuo sam se nad nekolicinu zatvorenika i postavio im pitanja, ali nisam naišao na njihovu pravu reakciju. Samo bi još više sagnuli glave, nosevi bi im doslovno bili u činijama. Ovo se dešavalo tamo gdje su ih riječi, bilo koje riječi, mogle ubiti.

„Molim vas, ne pitajte ništa”, jedan od njih me je šaptom molio.

Ja sam igrao prema pravilima igre koja su zadali tamničari. Posjeta novinara je bila samo još jedan vid torture. Pokušao sam da malo promijenim taktiku, da intervjuiram jednog od stražara. Odabrao sam jednog golemog bilmeza kome je,

kao i drugim stražarima, bilo neophodno jedno dobro brijanje. Bio je visok negdje izmeñu metar i devedeset i dva metra i desetak centimetara. Odjeven u crnu uniformu, ličio je na steroidima napumpanog igrača američkog fudbala i imao dovoljno oružja za cijeli vod; po pištolj na svakom boku, kompaktni kalašnjikov mu je visio na remenu o desnom ramenu, a trideset centimetara dugi nož o pojasu. Ruke su mu, do vrhova prstiju, bile pokrivene crnim kožnim rukavicama. Nosio je sunčane naočari u kojima se vidio odraz kao u ogledalu. Bili smo u zatvorenom prostoru.

LAŽI I STRAH: Podigao sam pogled prema nebu i pokušao da ga smekšam. Jedino što nam je bilo zajedničko je to što smo se obojica strašno znojili.

„Vruće je ovdje, a?” započeo sam. On me je gledao žmirkajući sekundu ili dvije. Nije odgovarao. Pokušao sam ponovo.

„Koliko dugo već ovdje radite?” Bez odgovora. Intervju nije vodio nikuda. Vlatka me je pogledala kao da je htjela reći, Okani se ćorava posla. Pokušao sam još jednom, posljednji put.

„Je li tačno da mučite zatvorenike?”

Privukao sam njegovu pažnju. Pogledao me je, a usne su mu se zakrivile u jednu vrstu tankog osmijeha, koji vas ne potiče da mu uzvratite osmijehom.

„A što bismo ih tukli?”, odgovorio je.

Šou se nastavljao. Odveli su nas u jednu spavaonicu sa oko četrdeset poljskih kreveta. Tu nije bilo tako loše ali sve je, naravno, bilo namješteno za nas. Do prije nekoliko dana zatvorenici su spavali na tvrdoj zemlji u obližnjoj kolibi. Stražar me je stalno pratio kao sjenka, tako da su nastojanja da razgovaram sa zatvorenicima bila neuspješnija nego ikad. Tutnuo sam notes i paket cigareta Vlatki u ruke i kazao joj da ću ja izaći nadajući se da će stražar krenuti za mnom. Kad sam krenuo napolje, prošao sam pored jedne televizijske ekipe. Reporter je intervjuirao jednog zatvorenika koji je, u groznici, ležao na ležaju. Televizijski reflektor je sijao pravo u jadnika, a nekoliko stražara je vrebalo oko kreveta. Zatvorenik se tresao, ćebad se dizala gore-dolje od furioznog poskakivanja njegovih prsa. „Da li se prema vama dobro odnose?” pitao je reporter. Zatvorenikov prestravljeni pogled se još više ukočio, i on je pogledao jednog od stražara, ne znajući šta da odgovori. Očito, nije mogao govoriti otvoreno, ali stražari bi se mogli razbjesniti i ako pretjera u pohvalama. Istina bi ga ubila, ali i pogrešna laž je bila ubitačna.

„Dobro, dobro”, promrmljao je.

Izašao sam iz sobe, tužan zbog zatvorenika i ljut na TV ekipu, koja je, čini mi se, prihvatajući tu igru, prešla granicu. Bio je to svojevrstan ruski rulet. Pet

praznih komora u pištolju, u jednoj metak. Reporter je zatvoreniku pružio u ruke taj pištolj, čim je uključio kameru. Govori, rekao je reporter. Povuci obarač. Zatvorenik je bio bezbijedan dok smo mi bili tu, ali šta se dešava kad odemo, a stražari više ne budu morali da glume?

NADAM SE DA ĆEŠ GORETI U PAKLU: Pretpostavljam da je moj bijes na momke sa televizije bio pojačan činjenicom da sam i sam radio to isto, mada ja barem nisam moje žrtve tjerao da govore glasnije, jer je to bilo potrebno zbog snimanja. Šta se očekuje od novinara? Da ne idu u logore? Da ne pokušavaju razgovarati sa zatvorenicima? Odgovor bi mogao biti: razgovaraj sa onima koji su voljni, ali za Boga miloga, kad zatvorenik drhti u krevetu, isključi kameru.

Nisam oklijevao kad je Drljača, naš turistički vodič, dao znak da krenemo. Ušli smo u kombi i krenuli iz logora. Zaustavili smo se u kahvani na ulazu, jer je Drljača htio da sa nama popije pivo. Ušli smo, spojili smo nekoliko stolova da bismo svi sjedili zajedno, kao prijatelji. Svako je dobio po bocu piva, Drljača je nazdravio miru, i mi smo nazdravili miru. Ja sam sjedio do njega pa smo počeli ćaskati. Pitao sam ga šta misli o našem pratiocu iz Banja Luke, oficiru kojeg je prije toga Kovačević psovao.

„A, taj”, smješkao se Drljača. „Kad se ovaj rat završi, sredićemo šupke poput njega.”

Pivo je bilo gotovo ispijeno i Drljača se otkravio. Htio je da nešto zajedno prezalogajimo. Ja sam to jedva dočekao, jer nema nikog pričljivijeg od Srbina kad popije koju. Televizijska ekipa je htjela krenuti jer su žurili u Banja Luku i onda, naveče, za Beograd - kako bi emitirali priču o logorima, pa je bilo vrijeme za pokret. Drljača nas je otpratio iz kahvane i stao pored kombija da bi se sa svakim od nas pozdravio. Rukovao sam se s njim i zahvalio mu što je za nas odvojio vrijeme. Rado bih rekao još nešto, ali razborit čovjek u takvim situacijama ne može reći više. Francuski fotograf koji je ušao u kombi iza mene je bio sviknut na hod po oštrici noža. Fotografi su genetski neobuzdani. Odriješito je zahvalio Drljači, a onda, okrenuvši se da uñe u kombi, tiho u vjetar dodao: „Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”

ŠOKANTNI IZVEŠTAJI O LOGORIMA SMRTI: Cijela istina je isplivala na vidjelo kad su novinari i diplomati razgovarali sa Bošnjacima, koji su bili osloboñeni iz logora i dokopali se sigurnosti u Hrvatskoj, gdje su mogli slobodno govoriti. U Hrvatskoj sam intervjuirao nekoliko desetina preživjelih i pročitao mnoga pisana svjedočenja. Najbolju cjelokupnu sliku je dao, mada prekasno, State Department, koji je imao daleko više izvora informacija od bilo kojeg pojedinog novinara, u seriji izvještaja poslanih Vijeću sigurnosti UN. Izvještaji su već predstavljali katalog neizrecivog i nepodnošljivog. Jedan od najstravičnijih odlomaka se nalazi u izvještaju od 22. oktobra 1992. godine, pod naslovom „Zlostavljanja civila u kaznenim centrima”. Evo kako jedan bivši zatvorenik iz Omarske svjedoči o svom iskustvu:

„Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca, koji je imao motocikl suzuki, mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na motocikl i u punoj se brzini odvezao.”

Vjerujete li da je to neko mogao učiniti u Evropi na kraju dvadesetog vijeka? Izvinite, ali pitanje se mora drugačije formulirati. Evropljani, Bosna nas na to podsjeća, nisu šampioni vrline. Uganda, Evropa, Kambodža - nema razlike u mjeri okrutnosti. To je jedna mrtva trka. Zato postavljam pitanje: Vjerujete li da je ljudsko biće ovo kadro učiniti na kraju dvadesetog vijeka? Meni je teško povjerovati da je neko u stanju sjesti na motocikl i odjuriti na njemu sa testisima drugog čovjeka zavezanim za auspuh. Pa ipak, svjedočenja preživjelih logoraša su konzistentna. To me ne prestaje mučiti.

Jedan preživjeli, Emin Jakubović, je novinarima rekao da mu je neki od tamničara u Omarskoj naredio da kastrira tri zatvorenika. „Natjerali su me da im otkinem testise vlastitim zubima, pa sam im ja vlastitim zubima i odgrizao testise. Vrištali su od bola.” Nemoguće? U jednom izbjegličkom centru u Hrvatskoj, razgovarao sam sa čovjekom koji mi je rekao da je svojim očima vidio tu epizodu. Bila je zima, a mi smo sjedili u nenamještenoj i nezagrijanoj prostoriji prepunoj opušaka cigareta i izgaženih novina. Kaput mi je bio zakopčan do grla, a mastilo mi se smrzlo u peru, baš kao i desna ruka koja je bila toliko ukočena da nisam mogao čitko pisati. Nekoliko sati sam razgovarao sa preživjelima iz zatvora i bio umoran i sit svega. Gledao sam čovjeka po imenu Ibrahim, još uvijek poluispijenog od mučenja, i klimao glavom. Mada sam o ovakvim stvarima slušao i ranije, nisam mogao vjerovati. „Ne”, rekao sam mu, „ne vjerujem u to što mi govorite.” Čak i za mučitelje postoji granica preko koje ne mogu ići, kao što je kastracija. Pitao sam Ibrahima da li bi on povjerovao da mu je neko rekao stvari koje je on rekao meni. Netremice me je gledao.

„Znam”, odgovorio je. „Ne bih povjerovao ako ne bih vidio svojim očima.”

Trinaestog februara 1995. godine, u svojoj prvoj optužnici, UN-ov Tribunal za ratne zločine izdao je meñunarodne potjernice za hapšenje dvadeset i jednog Srbina na temelju počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Meñu optuženima je bio Dušan Tadić koji je, prema navodima Tribunala, natjerao muslimanskog zatvorenika da odgrize testise drugom zatvoreniku.

BESKONAČNI UŽAS: Hiljade muslimanskih žrtava vas navodi da posumnjate u aksiome, i jedno od pitanja se odnosi na mučenje. Zašto bi, najzad, uopće moralo biti granica? Za osobu koja je u stanju nekoga mučiti, ne postoji oblik mučenja koji je van granica. Veliki moralni korak unatrag već je bio načinjen kada su vrata sa oznakom Mučenje otvorena i kad je prvi rez načinjen na koži zatvorenika, ili prvi teški udarac pao po licu. Odjednom, mučitelj shvata da je

on, ili ona, ušao u novi svijet sadističkih zadovoljstava. Divlja zvijer je osloboñena i naselila njegovu dušu. Koja je moralna razlika izmedu prerezivanja grkljana i kidanja testisa? Molim vas da mi kažete, nek’ mi bilo ko to kaže. Nema je. Ako ti stomak može svariti da razmrskaš glavu čovjeku svojom čizmom, onda najvjerovatnije možeš podnijeti da ženi odsiječeš dojke. Da li će te Bog tretirati bolje zato što si ubio, ali si se uzdržao da ne kasapiš? Neće. Možeš raditi šta ti volja i nemaš se čega bojati. Ušao si u svijet koji bi se smučio i Edgar Allan Poeu.

Možeš, naprimjer, provaliti u nečiju kuću, prisloniti pištolj uz glavu oca i reći mu da ćeš povući obarač ako ne siluje svoju kćer ili barem simulira silovanje. (Slušao sam o ovakvim dogañajima u Bosni). Otac će odbiti i reći, umrijeću prije nego što to uradim. Ti ćeš slegnuti ramenima i odgovoriti: Dobro, stari, neću te ubiti, ali ću ti ubiti kćer. Šta otac sada čini, dragi čitaoče? On se pravda i preklinje, ali onda ti, čovjek sa pištoljem, naslanjaš taj pištolj na glavu kćeri, potežeš obarač i pucaš, Sada! Učini to! Ili ja pucam! Otac počinje da rida, ali istovremeno polako otkopčava pojas, krećući se kao ošamućeni zombi, još ne vjeruje da to mora uraditi. Ti se naceriš i kažeš, - Tako stari, skini te pantalone, zagrni kćerkinu haljinu i uradi to.

Ti si zakon, i osjećaš se božanski.

Preživjeli zatvorenici opisuju bizarni entuzijazam koji su pokazivali njihovi mučitelji, smijali se, pjevali i napijali se dok su činili svoje zločine. Oni nisu samo vršili svoj posao nego su radili nešto u čemu su uživali. Osjećali su se osloboñeno. Mogli su razbiti svaku kristalnu čašu u prodavnici i srušiti svaki tabu, i nije postojao zakon koji se njih ticao. Jedine oči koje su ih vrebale bile su oči stranih novinara, a nas su mogli držati na udaljenosti od mjesta zločina, a mogli su nas i lagati. Mučenje je postalo zabava. Iz razonode, stražari su čak primoravali zatvorenike da napadaju jedni druge.

„Jedne noći, nakon što su nas dugo tukli, stražari su se umorili”, pričao mi je Ibrahim. „Odlučili su da bi bila dobra ideja da se zatvorenici meñusobno tuku. Stražar je izdvojio mene i još jednog zatvorenika. Njemu je rekao da stoji mirno, a meni da ga ošamarim što mogu jače. Uradio sam to. Ali, stražar je rekao da to nisam učinio dovoljno jako, pa me je kundakom puške udario u potiljak. Nastavio je da me udara sve dok nisam bio potpuno obliven krvlju. A onda je izabrao jednog postrojenog zatvorenika i rekao mu da me udari.”

To je bilo doba gladijatora. U naredna dva sata, stražari u Omarskoj su naredili velikom broju zatvorenika da se meñusobno tuku. To ih je beskrajno zabavljalo, osim kad bi vidjeli da zatvorenik izbjegava da udari; e, tad bi stražar nazubljenim kundakom udario zatvorenika koji oklijeva. Naročito im je zadovoljstvo pričinjavala tuča izmeñu članova iste obitelji. Braći bi nareñivali da se potuku. Silno. Razgovarao sam sa jednom američkom diplomatkinjom koja je intervjuirala zatvorenike puštene iz Omarske. „To je bila česta igra

meñu stražarima”, rekla mi je. „To je bilo kao rimski Koloseum. Moraš udariti onog drugog čovjeka što možeš jače, ako želiš da ostaneš živ. Ne udariš li dovoljno jako, bićeš ubijen.”

OSVETNICI STIŽU U LOGOR: Stražari su čak otvorili kapije logora i dozvolili svojim prijateljima da sudjeluju u provodu. Civili bi došli izvana i provodili noći tukući, ubijajući ili silujući. Čudnovati su i sami razlozi zbog kojih su ovi Srbi ulazili kroz kapije pakla zarad noći izopačenog zadovoljstva. Željeli su srediti stare račune. Preživjeli su mi govorili kako su se sklanjali iza leña drugih zatvorenika kad bi se Srbi, koje su oni poznavali, iznenada pojavili na prostorima logora. Siromašni Srbin je možda tražio bogatog Muslimana koji je odbio da mu da posao prije pet godina; zemljoradnik bi mogao pokušati da nañe Hrvata koji je, prije deset godina, odbio da mu pozajmi traktor na jedan dan; sredovječni čovjek bi mogao tražiti Muslimana koji mu je, prije dvadeset pet godina, oteo srednjoškolsku ljubav. Sitne prepirke su rješavane velikim zločinima.

Zvuči nevjerovatno, ali se ipak dogodilo. Nagoni me da se zapitam šta bi se dogodilo da je pola populacije Peorije stavljeno u koncentracioni logor, a drugoj polovini rečeno da mogu ući u logor i učiniti što im se prohtije, a da se ne trebaju bojati nikakve kazne, jer bi se svaki čin nasilja ili silovanja smatrao patriotizmom. To je zvaničan poziv divljim zvijerima da izañu iz svojih skrovitih jazbina. Koliko stanovnika Peorije bi se predalo ovom iskušenju? Koliko bi ih odoljelo?

Hiljade stranica koje je Štamparski odjel Vlade SAD objavio u ime State Departmenta su vrijedan doprinos analima ljudskog sadizma. Odlomak jednog izvještaja opisuje sudbinu jedne srednjoškolke iz Kozarca koja je bila zatočena u Trnopolju:

Tri dana nakon njenog dolaska u zatvor, otišla je sa grupom žena i drugih djevojaka da zahvati vodu na jednom izvoru koji je bio udaljen oko pedeset metara od zatvorskih kapija. Po povratku sa izvora, trnopoljski stražari su zadržali šest djevojaka, uključujući i svjedokinju, i zabranili im ponovni ulazak kroz zatvorske kapije. Njima su se pridružile još četiri zatvorenice. Stražari su tih deset djevojaka odveli u jednu kuću na drugom kraju livade. Odvedene su u stražnje dvorište kuće, koje se nije moglo vidjeti sa ceste. Trideset srpskih vojnika - uključujući i „neke koji su bili obučeni kao tenkisti”- se tu zateklo, ismijavali su i zadirkivali djevojke, nazivajući ih „turskim kurvama”. Djevojkama je bilo nareñeno da skinu odjeću ili će ih oni svući. Tri djevojke su odbile ili oklijevale iz straha. Odjeća im je bila isječena noževima.

Srpski vojnici su naredili nagim djevojkama da polahko hodaju ukrug. Muškarci su sjedili van kruga - pušili, pili, izvikivali gadosti. Svjedokinja procjenjuje da je parada trajala oko petnaest minuta. Tri vojnika su uzeli jednu djevojku - jedan da je siluje, dok su je dvojica držala. Njih su se trojica onda

izmjenjivali. Jedan vojnik je prišao svjedokinji i ismijavao je, tvrdeći pri tome da je zna odranije. I, mada ga ona nije prepoznala, vojnik je izvukao fotografiju svjedokinje sa njenim devetnaestogodišnjim mladićem Muslimanom, kojeg je on psovao zato jer je bio u jedinicama bosanske Teritorijalne odbrane. Muškarac sa fotografijom ju je silovao prvi. Svjedokinja kaže da se borila i da mu je počupala kosu, ali ju je on grizao i udarao po licu. Usne su joj krvarile. Jako ju je udario kundakom po obrazu, što ju je nesnosno boljelo. Drugi silovatelj joj je prevukao oštricu noža preko grudi kao da će joj zguliti kožu, ostavljajući rezove koji su krvarili. Nakon toga, silovalo ju je još osam muškaraca prije nego što se onesvijestila.

Izvještaji se pretvaraju u pornografiju. To je ona vrsta pornografije koja se većini ljudi gadi, ali neke uzbuñuje. Dugo vremena, cijela Amerika i Zapadna Evropa su, ko zna zašto, bile fascinirane. Bosanska nesreća se, mora se reći, dobro prodavala u ljeto i jesen 1992. Interes se postepeno gubio, ne zbog toga što su zločini jenjavali, nego što je se Amerika zasitila. Čak i filmovi sa autentičnim ubistvima vremenom postanu dosadni.

Desetog jula 1997, dr Milan Kovačević je uhapšen u Prijedoru i prebačen u Hag. Postupak protiv Milana Kovačevića počeo je 6. jula 1998, a 1. avgusta 1998 Milan Kovačević je umro u Pritvorskoj jedinici zbog pucanja aneurizme stomačne aorte. Simo Drljača je ubijen 10. jula 1997. godine dok se opirao hapšenju u operaciji nazvanoj "Tango", izvedenoj na području Prijedora. Britanski komandosi iz sastava SAS, u sklopu SFOR-a, ubili su Drljaču pored jezera Gradina.

8

ZLOČIN U KOZARCU

Zločin u Kozarcu je tačka preko koje se ne može preći bez suočavanja s istinom. Kozarac ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi... Dušu Kozarca, čine prvenstveno Kozarčani, njihove naravi i sudbine. Moj Kozarac, stari grade za te cijela Bosna znade Stara kula i gradske zidine tebe krase od davnine. Danas je Kozarac simbol zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina i zločina genocida I agresije. Danas je Kozarac simbol bošnjačke i bosanskohercegovačke nade. Danas je Kozarac dokaz ljubavi grañana prema svojim rodnim mjestima. Danas je Kozarac simbol neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha, oličenih u harmoniji I miru gdje se prijateljstvo i razlike meñu ljudima njeguju i poštuju, uz samo jedan uslov, pobjedu istine i pravde o zlocinu.

KOZARAC – SIMBOL ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI

HISTORIJA GRADA KOZARCA

Kozarac se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1334. godine, pod imenom Kozara (Cazara, Kotzura). Vec 1360. godine postaje slobodni kraljevski grad. Cijelim pomenutim razdobljem Kozarac je bio središte Sanske župe. Tokom 14. i 15. stolječa smjenjivalo se bosansko i ugarsko (mañarsko) gospodarstvo nad Kozarcom. Tako ostaje sve do 1518. godine, kada Kozarac ulazi u sastav močne Osmanske imperije. Svoj najveći procvat Kozarac je doživio za vrijeme turske (osmanske) vlasti, koja je sa manjim prekidima trajala ok 360 godina (1518.-1878.). U razdoblju od 1687. do 1835. godine Kozarac je administrativno-upravno i sudsko središte istoimene Kapetanije. Vrijeme višestoljetne osmanske vladavine završava 06. septembra 1878. godine kada su austrougarske trupe zaposjele Kozarac i susjedni Prijedor. Tokom vladavine Austro-Ugarske monarhije Kozarac je polahko počeo da gubi značaj koji je imao u prethodnom vremenu. Poreñenja radi, Banja Luka se spominje u dokumentima od šestog februara 1494, a Prijedor od četvrtog Oktobra 1757. godine. U 16-tom vijeku, Kozarac je bio zanatsko mjesto i urbani centar u regiji sjevero-zapadnog dijela BiH. U decembru 1910 u Kozarcu je otvorena prva ženska škola u kojoj je pohañalo preko 30 učenica. Dakle, grañani ovog mjesta su vodili računa o obrazovanju mladih, a posebno žena. Svaki centimetar ove plodne zemlje je bio iskorišten za bogatstvo njene privrede i za ostala ekonomska dobra. Problem nezaposlenosti nije postojao. Populacija u Kozarcu se dvostruko povećavala skoro svakih četrdeset godina. 1910. populacija stanovništva je bila 5.910, u 1955 bila je 13.473 da bi u 1991.godini, populacija stanovništva dostigla preko 27.000 od čega su 95% bili Bošnjaci, a 5% su bili pripadnici 16 različitih nacija (Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Romi itd.) Ova zajednica je živjela u harmoniji i miru gdje se prijateljstvo i razlika meñu ljudima njegovala i poštovala. Tokom 1960-tih godina, mnogi ljudi iz Kozarca su otišli u druge evropske zemlje radi obrazovanja i zaposlenja. Oni su se vraćali u Kozarac noseći sa sobom nova široka iskustva i novac koji su zaradili u tim zemljama. Svoja materijalna sredstva i znanje su investirali u razvoj privrede u ovoj regiji. Regija je bila bogata sa raznim kulturnim koji su tada posjetili Kozarac, njegovu ljepotu i bogatstvo su uporeñivali sa Svicarskom. Danas, oni koji se vraćaju u Kozarac žele da učine sve kako bi vratili stari sjaj i još veću ljepotu Kozarcu. 1334: U zaseoku Mahmuljini u blizini današnjeg Kozarca postoji crkva Svetog Martina. 10 februar 1360: Na ovaj dan se prvi put spominje Kozarac, tada sjedište Sanske župe. Iz ovog podatka se vidi da je Kozarac stariji od Prijedora i Banja Luke, koji se prvi put spominju 1757 odnosno 1494 godine. 1415: Vladar Kozarca je do ove godine Vuk Denžić. 1415 godine on kralju Sigismundu poklanja Kozarac, kojeg ovaj 1435 godine, na ime duga, predaje knezu Ivanu Blagajskom. 1463: Otomanska imperija zauzima Bosnu. Kozarac do 1518 ostaje izvan Otomanske Imperije. Iz tog doba spominje se jaka utvrda površine od oko 2000 kvadratnih metara. Nemarom vlasti I stanovništva ostataka ove utvrde više nema. Jedino što je ostalo je današnje ime četvrti gdje je utvrda (djelimično) nalazila, naime Stari Grad. 1518: Turska zauzima Kozarac, koji je od sada samo jedan od brojnih utvrda na sjevernoj granici. Turska poduzima podhvat izgradnje nove utvrde, čiji se ostatci i danas mogu vidjeti u centru Kozarca. 1687: Kostajnica pada pod Austrougarsku,

veliki dio njenog stanovništva se seli u Kozarac, koji postaje sjedište kapetanije. Kapetanije su lokalne institucije, tipične za ovaj dio Otomanske Imperije. Kozarac je, do njihovog ukidanja imao pet kapetana Mustafa (do 1730), Murat (1730- ± 1760), Omer (±1760-1798), Mustafa I zadnji kapetan, Mehmed-beg. Posljednji kozarački kapetan je umro 1859 godine i njegov mezar se još uvijek nalazi u centru Kozarca, preko puta Mutničke džamije. Do 1930 godine ulaz na mezarje krasila je tabla sa tekstom: “dobrom Mehmed-begu, kapetanu Kozarca”. 1736: utvrda u Kozarcu dobija vazan odbranbeni status i biva proširena. Ove godine se gradi I Kozaračka kula, koja i danas dominira Kozarcem. Tvrñava se širi na 15.000 kvadratnih metara, nepravilnog je oblika i opasana je zidovima visine 4 i sirine 1 metar. Na sve četiri strane se gradi ulaz u grad, a u centru se izgrañuje Gradska džamija. Jedini odbranbeni bastion sačuvan do današnjih dana je onaj u Ulici Maršala Tita, gdje se prije 1992 godine nalazio ugostiteljski objekat “Bašta”. 1835: Reformama u Otomanskoj Imperiji ukidaju se kapetanije a umjesto njih nastaju muselimluci. U pogledu moči, vlasti i privilegija muselimluci se uopšte ne mogu porediti sa kapetanijama. Na ovaj korak u Krajini se diže ustanak, koji brzo biva ugušen. 1839: Turska država je prešla svoj zenit i naslučuje se njen kraj. Kozaračka tvrñava gubi svoj status ( i samim tim i posadu) i biva prepuštena zubu vremena. 1851:Ponovo se diže ustanak u Krajini. Pod kontrolom ustanika nalaze se Cazin, Bihać, Bosanski Petrovac, Kulen-Vakuf, Bosanka Krupa, Bosanski Novi, Sanski Most, Jajce, Stara Gradiška i Banja Luka. Kod Jajca ustanike, na putu za Travnik, sjedište vezira Bosanskog, zaustavlja Omer Paša Latas, koji već 6 aprila zauzima Banja Luku. Iz ovog grada on kreče prema Kozarcu za odlučnu bitku sa ustanicima, 7 aprila 1851 godine. Linija odbrane kod Kozarca popušta brzo i borba se seli u centar grada (nakon bitke Omer Paša Latas prebiva na jednom proplanku više Kozarca, koji se danas zove Pašini konaci). Ipak, prije ovoga on, iz osvete, pali Kozarac. Sa Kozaračkog Kamena Omer Paša Latas 1851 godine uživa u ovom monstrouznom prizoru, koji se od tada ponovio samo 1992 godine. Ovo uništenje ostavlja svoje oziljke. 6 septembar 1878: Bez otpora, “šapatom” Kozarac pada pod Austrougarsku. Njegov položaj, u administrativnom i vojnom pogledu drastično opada. 1963: Kozarac gubi status opštine i podpada pod opštinu Prijedor. 1 mart 1992: Narod Kozarca masovno se izražava za nezavisnost Bosne i Hercegovine. 30 april 1992: Agresor preuzima kontrolu nad Prijedorom i večim dijelom opštine. Pored prijedorskog sela Hambarine samo Kozarac ostaje slobodna teritorija u ovom dijelu Bosanske Krajine. Maj 1992: Bivša JNA zauzima Hambarine. Početkom mjeseca Kozarac biva odsječen od svijeta. Autobuske linije za i kroz Kozarac su prekinute ili rerutirane, dok je telefonski saobračaj moguć samo na području centrale Kozarac. Počinje sa radom amaterska radio stanica Radio-Kozarac. 11 maja na sastanku vlasti tri mjesne zajednice, Kozarac, Kamičani i Kozaruša u Osnovnoj školi “Rade Kondić” u Kozarcu donosi se odluka o osnivanju opštine Kozarac. 24 maj 1992, 14: 15: Sa svih pozicija oko Kozarca počinje granatiranje. Dva dana kasnije padaju Kozaruša i Kamičani, a dan kasnije i Kozarac, čime nestaje zadnja slobodna teritorija. Za ovo vrijeme na Kozarac je palo oko 25000 granata i nekoliko raketa tipa zemlja-zemlja. Narod

Kozarca se transportuje u logore smrti i Kozarac postaje svoje višegodisnje postojanje kao sablasni grad, koji će biti sve do 1997 godine, kada počinje povratak njegovih stanovnika. Agresor mijenja ime grada u Radmilovac po jednom od voña vojske koji je izgubio život pri napadu na Kozarac. Ovo ime se odmah nakon prvih povrataka briše zahvaljujući odlično organizovanom povratku. Danas je Kozarac dokaz ljubavi Bosanaca prema svojim rodnim mjestima. U meñuvremenu broj stanovnika raste, ekonomija raste i broj nezaposlenih se znatno smanjuje. Poznat je po tome da iz drugih dijelova BiH ljudi nalaze radna mjesta u Kozarcu.

ZLOČIN NAD KOZARČANIMA I KOZARCU

U najtežen stupnju i u masovnim (ratnim) stradanjima, koja su već definirana bošnjačkim holokaustom, etničkim čišćenjima i sistemom "spaljene zemlje", u izjavama se okrivljuju Srbi (i/li Crnogorci), u vojnim i paravojnim formacijama "Jugoslavenske armije", zatim policija, te upravnicii stražari u logorima. U cjelini dakle, ponavljamo zaključak takvom pristupu koji je još u tijeku prvih mjeseci srpskocrnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu ustvrdio Helsinki Watch, tvrdeći da su "oni u poziciji da nanose najveću štetu a njihova politika "etničkog čišćenja" osigurava izliku za njihove akcije". Iz svih primjera koje navodimo, vidljivo je da se mučenja i ubijanja, te silovanja, gotovo u pravilu izvode javno, "a to ne samo da govori da se za takve akcije ne očekuje nikakva kazna pretpostavljenih, nego da će, upravo obrnuto, biti pohvaljene i nagrañene". Ostvarujući zadani cilj, srpske snage (u različitim formacijama) i pojedinci (propadnici civilnih, vojnih i policijskih oznaka moći), nakon što su izvršili prisilno odvoñenje i zarobljavanje civila na radnim mjestima, na ulici, u njihovim domovima i zatočili ih u koncentracione logore, u njima su izvršili brojna kršenja ljudskih i humanitarnih prava: izgladnjavanja i mučenja žeñu, premlaćivanja (u bezbrojnim primjerima) do smrti, ubijanja različitim predmetima te hladnim i vatrenim oružjem; unakažavanja, kastriranja, seksualnog ponižavanja i brutalnog silovanja. Žrtva je, najčešće, bila podvrgnuta "kombini-ranom zločinu", što potvrñuju brojni primjeri mučenja provoñeni sinhronizirano i uporno na jednoj osobi, do krajnjih granica mučiteljove snage ili krajnjeg znaka života mučenika. Glañu i žeñu mučenim žrtvama preostajalo je da sami ili na silu (tlačitelja) jedu kuhinjske ostatke iz smeća, da se ishranjuju travom u blizini septičkih jama i listovima s voćaka; na rubu života prisiljeni su piti mokraću, otpadnu, zagañenu i zaraženu vodu, a u nekim primjerima i strojna prerañena ulja! Zbog naglog pada tjelesne težine, destruiranog imunološkog sistema, stečenih ili starih bolesti, brojni su zatočenici umirali u bolnim mukama, bez ikakve medicinske pomoći. Mučenja premlaćivanjem su zaista imali cijeli, raskošni repertoar načina udaraca i predmeta kojim su premlaćivani, vrlo često sve dok žrtva ne izdahne. Šamari, pesnice i policijske palice su se koristile, ali "budući da nisu bile dovoljno ubojite", kako kaže jedan logoraš, primjenjivan je cijeli niz viñenih i novih pomagala za tuču i ubijanje ljudi: letve, letve s ekserom, toljage, toljage s drvenim šiljcima za paranje kože, motke sa žiletima, lanci, gumene cijevi raznih

profila sa željeznim završecima, metalne šipke, šila za probadanje, čekići; bokseri, noževi, kame, bajuneti; logoraši su najmučnije govorili o višežilnim kablovima. U logorima se pucalo i ubijalo najčešće iz pištolja, ali i iz strojnica i sličnog naoružanja. Na trbuhe žrtva, prethodno položene na leña, skakali su sa stolovoa probrani, krupni i snažni logorski stražari, ili su (žrtve) podizane u zrak i bacane na betonske podloge. Neistraženo je područje samoubojstava; u predočenoj se grañi zapaža veliki broj pokušaja I značajan broj izvršenih samoubojstava. Ranjene, umiruće i umrle nerijetko su zajedno transportirali u kombijima ili šleperima u nepoznatom pravcu. Logoraši koji su ih prenosili i tovarili, te ukopavali, u brojnim su slučajevima likvidirani. Kastriranja su zabilježena u dva od tri logora o kojima govorimo: Omarskoj i Manjači. Silovanja žena su provoñena, po grañi koju sam obradio za navedene logore, u Keratermu I Omarskoj. Silovalo se i po nareñenju upravnika logora. Silovane su, navode izvori, i djevočice od sedam godine; žrtve su nerijetko umirale tijekom ili nakon silovanja, a brojne su svirepo ubijana nakon tog nasilnog čina. Procjenjeni broj smrtno stradalih u ova tri najodvratnija logora se, nažalost, još uvijek samo nagaña: tako se u suvremenim publikacijama tvrdi da je u Keratermu stradalo više od 2.200 Bošnjaka, u Omarskoj 3.800, a na Manjači je, smatra Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i meñunardonog prava u Sarajevu – oko 8.000 Bošnjaka!

POUKE I PORUKE GENOCIDA U KOZARCU

Kozarac je bio jedan mali grad smiješten odprilike 12 kilometara istočno od Prijedora, u podnožju planine Kozare. Bez obzira na veličinu grada Kozarac je bio samostalan sa malom drvnom industrijom, prodavnicama i servisnim radnjama. Kozarac sa okolinom imao je skoro 27,000 nesrpskog stanovništva. Ta okolina je bila relativno bogata jer je dosta ljudi živjelo tu, a radilo u Zapadnoj Europi. Pošto je to u velikoj večini bilo muslimansko stanovništvo, a što je veoma smetalo stanovnicima srpske nacionalnosti. Kozarac je imao veoma dobru poziciju na putu Prijedor-Banja Luka i Trnopolje- Mrakovica (nacionalni park). Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane srpsko-četnićkih hordi, mnogi muslimani policajci bili su prisiljeni da nastave sa radom u čisto srpskoj "miliciji" te da nose srpsku uniformu sa srpskim oznakama. Prije napada na Kozarac, Srbi su izvrsili razmiještanja svoje teške artiljerije na strateška mjesta po okolnim brdima. Sve te aktivnosti mještani Kozarca su pratili sa zebnjom i strahom za svoju budušnost. Večinu svojih artiljerijskih sredstava Srbi su postavili na jedan vojni poligon na Kozari koji je bivša JNA koristila za obuku regruta. Sa tog inaće strateški važnog položaja srpski agresor je mogao držati pod vatrom cijelo područje Kozarca. S teškim artiljerijskim oružjem rukovale su uglavnom srpske paravojne jedinice pridošle iz Srbije i jednim manjim dijelom iz Knina. I ranije za vrijeme borbi u Hrvatskoj prijedorske srpske brigade koje su slate u Pakrac pod imenom "Vukovi" prilikom prolaska kroz Kozarac pucali su iz automatskog oružja prvenstveno po vjerskim objektima. Mještani su već bili u strahu jer se je na njihove oči pucalo po njihovim džamijama. Slijedecih dana Prijedor je vrvio od srpskih automobila

sa natpisima "Vukovi iz Vukovara". Područje Vukovara u Hrvatskoj sravnjeno je sa zemljom. Pošto su srbi prethodno istjerani iz Slovenije I velikog djela Hrvatske, oni su sve vojno naoružanje dovukli u Bosnu. Pred napad na Kozarac, svim mjestanima srpske nacijonalnosti bilo je podijeljeno naoružanje od tadašnje JNA. Napeta situacija je uznemirila nesrpsko stanovništvo ali oni nisu mogli ništa da učine jer su bili u obruču. Telefonske i električne veze sa Kozarcom bile su prekinute, a područje opkoljeno od srbske vojske. Niti jedna autobuska linija nije bila u funkciji. Dana 24 Maja 1992, srbi su obustavili sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske. Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) opčine Prijedor primio je jednu delegaciju iz

Kozarca te im rekao:

“1) Kozaračka policija mora da se preda.

2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.

3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.”

Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Mñutim uslijedio je napad srbočetnićke vojske. Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje "barikade" na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovići, a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, meñutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve nesrpsko življe istjera sa tog dijela. Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), sa brda kod Ljubije te s

tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo područje su držali oko 24 (dvadesetčetiri) sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5,600 (pethiljadašeststotina) granata različitog kalibra. U noći izmeñu 25 i 26/5/92 sa Ponedjeljka na Utorak tačno u 02:20 sa četnićkog položaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa, a zatim je otvorena pješadijska vatra sa svih strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena što je unijelo paniku meñu stanovništvom koje je bilo u okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani. Mještani iz tih

okolnih sela su bježali prema središtu (prema Kozarcu), a neki su potražili zaklon u šumama u podnožju Kozare. U napadu su večinom učestvovali srpska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih Srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake "Bijelih orlova", a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri "C" to su bili Srbi iz Banja Luke i Arkanovci. Bila je tu još jedna takoñe paravojna jedinica sastavljena od

Srba iz Omarske kojom je zapovijedao Momčilo Radovanović zvani "Cigo". Za vrijeme napada na Kozarac njegova brigada je počinila masakr u selima Alići, Softići, Brñani i Jakupovići. Negova grupa je takoñe počinila mnogobrojna ubistva u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, zatim su neke ljude izvodili iz logora pod izgovorom da idu u razmjenu i poslije ih poubijali. Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac, krenuli su od kuće do kuće i istjerivali stanovnike na ulicu, te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su izdvajali neke muškarce, te ih odmah strijeljali. Bio je tu i Duško Tadić koji je poznavao stanovnike Kozarca pa je na taj način pomogao pri odabiranju ljudi za strijeljanje. Policajci njih oko 35 (tridesetpet) koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, večina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom, a zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu. Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima i osobnim vozilima, a noseći bijele zastave sišla iz Brñana u Kozarac. Kolona je prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko žena i djece, a zatim su prijetili i ostalima da će ih sve pobiti. Skoro svi ti "poluvojnici" (kažem poluvojnici jer mnogi od njih bili su djelimično obučeni u vojnu uniformu npr. vojna košulja, a civilne hlače i obrnuto), imali su pune džepove novca. Džepovi su im bili toliko napunjeni da je to bilo lahko uočiti, jer su stršili kao lopte. Kako i nebi, jer čim bi istjerali stanovnike, upadali su u njihove kuće i kupili novac, zlato i ostale vrijedne predmete. Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila I upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreći... Ovaj traktor je dobar, skoro nov, ovaj će meni a onaj tamo ću dati mome stricu (misleći na traktor koji već bio oteo i parkirao iza zgrade) itd. To je bio cijeli haos, grabili su na sve strane kao hijene. Oči su im stalno letjele tmo 'amo nebi li primjetili kod grañana nešto što bi im se moglo oduzeti. Koliko sam mogao primjetiti (jer sam i sam bio u toj koloni koja je sišla iz Brñana) kod svakog srpskog vojnika oči su svjetlucale kao užarene, a iz usta im se mogao osjetiti ustajali zadah alkohola. Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada grañana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati, a kamo li sjesti negdje u hladovinu, jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga šta im se dogaña i nisu znali za strah ni prijetnje oružjem. Pošto je mali trg već bio prepun, a kolone izbjeglica su još uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta počeli su odvajati muškarce od žena i djece. Nitko nije smio da se buni niti išta da pita, svi su čutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca, a iza njih muškarci) išle su pješice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide, ni gdje će stići, a niti šta će se dalje desiti. Na djelu puta od benzinske pumpe do autobusne stanice Sušići, odjednom je jedan od četnika zapucao u pravcu grmlja, a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. Dok je kolona tako ležala u jarku izložena jakom suncu i nesnosnoj vručini, srpski vojnici su se

isprsiti šetkali po cesti iznad njihovih glava govoreći... To pucaju Zelene Beretke, hoće da vas pobiju a mi vas štitimo. Bila je to samo glupa izmišljotina jer trbalo je narodu utjerati još malo straha u kosti. Poslije toga krenulo se dalje prema Kozaruši. U koloni je bilo starih i nemočnih za koje je to bio predug I pretežak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore, meñutim četnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Cijela kolona je bila izložena četnićkom psovanju i vrijeñanju, često su vikali... Eto šta vam Alija uradi je-bo vam on majku. Svi u koloni su čutke i pognute glave išli dalje. Odjednom se moglo primjetiti da ljudi bacaju svoja lična dokumenta. Činili su to krišom, u hodu bi lagano izvukli dokument iz džepa i spustili ga niz nogu a zatim šutnuli malo dalje u travu, tako da četnici ne primjete. Zašto su to činili, teško je naći odgovor, ali u strahu čovjek pomišlja na svašta. Tako je mučenićka beskrajno duga kolona stigla do Kozaruše gdje su počeli dolaziti autobusi I ukrcavati žene, djecu i starce, te ih odvoziti u pravcu Prijedora. U početko Srbi nisu znali gdje bi sa tolikom masom, samo su znali da da ih treba odvesti što dalje. Nekoliko autobusa su jedno vrijeme držali iza robne kuće Patrija u Prijedoru, a zatim ih uputili u Trnopolje gdje su u meñuvremenu osnovali logor. Nakon odlaska žena, djece i staraca sa autobuske stanice Kozaruša, počeo je transport ljudi. Četnici su počeli odbrojavati grupe ljudi za svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinačno su pretresali, radili su to na taj način da čovjeka okrenu s licem prema autobusu, ruke naslonjene na autobus, a noge raširene. I tako dok su prepipavali svakome su na brzinu postavili nekoliko pitanja. Kako se zoveš? Odakle si? Gdje ti je puška? Ako mu kežeš odakle si odmah bi uslijedilo i podpitanje. Ko je ono pucao iz tvog sela? Zatim bi uslijedio udarac, obično je to bio šamar, pesnica ili kundak pod rebra ili udarac čizmom. Svaki muškarac pojedinačno kad bi prošao tu torturu tad je mogao da uñe u autobus. Kad je autobus bio pun da se više nije moglo ni stajati, psujući ušao je jedan četnik te sa uperenom puškom prema ljudima zaprijetio da će pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan preko drugoga samo da bi bili što dalje od puščane cijevi. Jedan dio ljudi odvežen je u Keraterm, a pošto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno dovedeni ljudi iz Zecova, Čarakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su četnićki očišćena prije Kozarca, počeli su upučivati autobuse u Omarsku, a neke u Trnopolje. Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuće I silovali, a zatim ih vratili u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odveli u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takoñe sexualno zlostavljali. Kad su djevojke bile iscrpljene i iznemogle od velikog broja srpskih oficira I vojnika, zločinci su ih pobili. Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju, koja nije imala vrata, a ni stakla na prozorima, počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i grañevinskog materijala (u nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog centimetra) i na taj način deportovani i protjerani sa područja takozvane Republike Srpske na teritoriju pod kontrolom armije republike Bosne i Hercegovine.

Logor Trnopolje

Dok su muškarci bili u logoru Trnopolje mogli su jasno vidjeti svakodnevno pljačkanje, a zatim paljenje okolnih sela pa i samoga grada Kozarca, koje je trajalo duže od mjesec dana. Iznad cijelog tog područja nadvio se veliki crni dimni oblak, a jak miris paljevine mogao se osjetiti i u logoru Trnopolje koji je udaljen od Kozarca oko 6 km. Težak je to osječaj kad je čovjek zatvoren u jednom četnićkom logoru gdje mu u svakom momentu prijti smrt i uz to gleda svoju vlastitu kuću kako gori I polako nestaje u plamenu. Gori kuća, a gori i njegovih 10-20 godina truda, rada i šparanja. Nakon sve te pljačke i paljenja neki od Srba koji su dolazili u logor izjavili su, da za vrijeme svog ratovanja po Hrvatskoj i Bosni još nisu naišli na tako bogato mjesto kao što je bio Kozarac.

Logor Omarska

Kasnije se uspostavilo da je za vrijeme napada na Kozarac i u logorima Keraterm, Omarska I Trnopolje ubijeno izmeñu 5.000-6.000 civila. Jedan od logoraša je izjavio da je on sa još 39 svojih kolega morao ići da kupe leševe, a zatim ih zakopati, on je brojao do 610 mrtvih i tad je odustao od brojanja. Nakon protjerivanja svog nesrpskog stanovništva iz oblasti Kozarca, počelo je naseljavanje srpskih izbjeglica u preostali dio kuća koje nisu bole spaljene i porušene, a to je predio južno od Kozarca od Suhog Broda do Trnopolja. Zatim su Kozarcu promijenili ime i dali mu naziv "Radmilovo" po četnićkom komandantu Radmilu Zeljaji da bi na kraju dobio ime "Radmirovac". Poslije promjene imena Srbi su snimili Kozarac i prikazali ga na srpskoj televiziji "Srna" kao srpski grad kojeg su razrušile Zelene Beretke. Ali to nije urodilo plodom jer svi su znali da je to Kozarac. Da bih opravdao tolika ubojstva i ruševine, kapetan Milovan Milutinović, glasnogovornik vojske SRBiH u Banja Luci je izjavio. Citat: U Kozarcu je bila jedna velika grupa Muslimanskih extremista koji su sprečavali da se doñe do mirnog rješenja. Večina je bila sa Kosova, Sandžaka i stranci, a bilo je i nekoliko crnaca. Večinu snadbjevanja i materijalno-tehničkih sredstava dobijali su od Muslimanske organizacije u Zagrebu. Kraj citata. Simo Dljaća je obrazložio razlog srpskog napada na Kozarac ovako. Citat. “Mi nismo željeli rat, oni su ga htjeli. Svaka kuća je bila jedan bunker i zato smo sve srušili do temelja.” Kraj citata. Zatim je otpočela jedna druga akcija koja je smišljena od strane srpske administracije u opštinama Prijedor i Banja Luka. Radilo se o tome da se okupe novinari te da se svijetu dokaže da je Muslimanski narod sa područja Kozarca iselio iz ekonomskih razloga i otišao negdje u Evropu za boljim životom. U to vrijeme Kozarac je opsjednut od strane srpske milicije i vojske koje su zauzimali svaku kuću, u kojoj bi se još moglo živjeti. Jer sići sa brda iz onih šupa pa doći u zgradu, za njih je to velika promjena.

KOZARAC - SIMBOL BOŠNJAČKE I BH NADE

Čudo u Republici Srpskoj: Kozarac - Djeca su vojska najjača!

Evo gradića u koji se njegovo izbjeglo stanovništvo nije vratilo tako što je poslalo na noćenje tek pokoju nanu i dedu, u kojem povratnici ne čekaju da im humanitarne organizacije naprave kuću ili da im socijalna služba udijeli koji kilogram brašna, gdje se ljudi nisu vratili "da umru", već da žive. Evo gradića u kojem su malodobna djeca uspostavila sistem obrazovanja kakav žele i u kojem ima hljeba za sve, pa čak i za "gastarbajtere" Poñete li magistralnim putem od Banje Luke do Bosanskog Novog, ili kako tamo na tablama piše - Novog Grada, jednolični pejzaž prošaran zapuštenim kućercima, trobojkama Republike Srpske, svježe obojenim fasadama crkava i živo obojenim noćnim barovima sa ćiriličnim natpisima: Najt klub Baci oko, Najt bar Laguna…, i tarabama - reklamnim panoima koji vas obavještavaju da je baš tu Srbija, iznenada će se tumbe preokrenuti. I to odmah iza tabli na kojima piše Omarska I Trnopolje, i koje vam, kao kad na nekom internet pretraživaču ukucate ta dva pojma, u unutrašnjosti očnih kapaka spika izlistaju slike ljudi pretvorenih u skelete što proviruju iza bodljikavih žica logora Trnopolje, Omarska, Keraterm… I dok još uvijek sasvim jasno vidite sva rebra logoraša Fikreta Alića, onu sliku nastalu 5. augusta 1992. godine, pred vama se ukazuje buket novih kuća sa crvenim krovovima, izlozi sa latiničnim reklamama i šest novih minareta sa duplim redom kandilja… Vjerovali ili ne, ali stigli ste u Kozarac, općina Prijedor, entitet Republika Srpska. Samo do prije tri godine ovo je mjesto, a koje se nekad zbog izuzetne ekonomske razvijenosti nazivalo Mala Švicarska, bilo poravnato sa zemljom, a njegovih oko 24.000 stanovnika, od kojih je 96 posto Bošnjaka, bilo je ili protjerano ili pobijeno. I danas se oko 4.000 Bošnjaka sa područja općine Prijedor, kojoj pripada Kozarac, smatra nestalim, Intelektualci naprijed, ostali stoj! U samom Kozarcu potpuno je uništena sva infrastruktura; bolnica, pošta, kinosala, dom zdravlja, tvornica obuće, tvornica modne konfekcije, pilana, štamparija, nekad najveća osnovna škola u Bosni i Hercegovini koju je pohañalo oko 4.000 učenika… i oko pet hiljada privatnih kuća, a vodovod koji je izgrañen samodoprinosom tamošnjih grañana preusmjeren je u Prijedor, pa Kozarčani danas, ukoliko ne pada kiša, dnevno imaju samo po jedan sat vode. "Srbi su se hvalili da su tri pune godine imali šta pljačkati iz Kozarca", kaže Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika u Kozarac i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Pa iako je uništavanje Kozarca bilo tako temeljito izvršeno, njegovi preživjeli stanovnici nisu se nijednog časa dvoumili hoće li se u njega vratiti. Još dok je trajao rat, oni su, organizirani u dijaspori, pravili planove za povratak, vrijedno su radili i skupljali novac za obnovu svog gradića. Izmeñu 1995. i 1998. godine raseljeni Kozarčani su, kaže Sead Čirkin, izradili neku vrstu strategije povratka i osigurali logistiku. Za razliku od drugih raseljenika koji su se u svoje domove vraćali neorganizirano i uglavnom su u izviñačke pohode slali nane i dede, Kozarčani su u jesen 1998. godine u zbrisani grad poslali ekipu intelektualaca - pravnike, učitelje, inžinjere, hodžu i pet poslanika Bošnjaka u Narodnoj skupšini Republike Srpske. Sa sobom su poveli i djecu. U toj prvoj grupi bili su i Mevlida Fazlić-Deomić, odbornik SDA u Skupštini općine Prijedor, Osman Mujagić, nastavnik, Sead Čirkin, pravnik… Oni vele da je povratak najviše podupirala Stranka demokratske akcije, koja je tada i imala najveći broj svojih poslanika u RS-u, a prvu pomoć prilikom

obnove Kozarca pružila je švedska humanitarna organizacija LWF, te njemačka vladina organizacija THW. Uz pomoć ovih organizacija i dijaspore, prvo je obnovljena jedna manja stambena zgrada, gdje su se smjestile ove familije, a onda je izgrañen i mesdžid. U proljeće naredne godine povratnici su vlastitim sredstvima započeli izgradnju kuća, a Osman Mujagić, čovjek koji inače voli kazati da se rodio pred školom i sav život proveo izmeñu školske table i klupa, 4. septembra 1999. je u prostorijama mesdžida organizirao osnovnu školu. U početku, Srbi su pravili probleme povratnicima, pucali su na njih i minirali kuće, ali poslije su se smirili. Prst u uho "Mi smo 17. maja 1999. uputili Ministarstvu prosvjete Republike Srpske zahtjev za organiziranje nastave u Kozarcu, ali odgovor nismo dobili. Shvatili smo da srpske vlasti šutnjom zapravo hoće da dobiju na vremenu i povratak u Kozarac odgode što je moguće više, pa smo nastavu organizirali na svoju ruku", kaže Mujagić. On je tada okupio 22 učenika, oformio jedan prvi i jedan četvrti razred, te otpočeo nastavu po programu Federacije BiH. Za to vrijeme učitelj Mujagić nije primao platu, niti je Ministarstvo prosvjete RS-a djecu iz te škole htjelo uvesti u matične knjige. Pošto je njemačka organizacija TWH već izgradila zgradu Mjesne zajednice, povratnici su željeli da se u njenim prostorijama održava nastava. Meñutim, Srpska radikalna stranka Kozarca na čelu sa Mladenom Tadićem, bratom osuñenog haškog zatvorenika Duška Tadića, i organizacija Srpska omladina, preduhitrili su ih i zaposjeli Mjesnu zajednicu. Ali ni povratnici se nisu dali - uputili su bezbroj žalbi tamošnjem OHR-u, koji je donio odluku da se zgrada Mjesne zajednice vrati povratnicima. Srpski radikali i omladinci su se povukli i usput zgradu minirali. "Meñutim", kaže Sead Čirkin, "mi smo je popravili i 21. februara ove godine organizirali školu." Danas ova zgradica, osim naziva Mjesna zajednica Kozarac, nosi i naziv Osnovna škola "Ćirilo I Metodije". Jedna velika prostorija pregrañena crnom zavjesom čini dvije učionice, koje je opremio Caritas iz Beča. Na zidu učionice je zastava Bosne i Hercegovine, a u jednoj maloj prostoriji, koja je i zbornica i ostava za lopte i druge rekvizite, pored globusa stoji i kartonska maketa džamije sa dva minareta. Jedna učiteljica drugog razreda veli da su u učionicama nekad stajale i mape Bosne i

Hercegovine, ali da im je nareñeno da ih skinu pošto u njima nisu ucrtane granice entiteta. Ali, zato se u razredima rahat kočopere državne zastave, a djeca će vam, na pitanje: Kako se zove vaša domovina?, bez razmišljanja i uglas odgovoriti: Bosna i Hercegovina! Ove godine u školu je upisano je 270 učenika i u njoj radi 12 nastavnika. Razrednu nastavu vode uglavnom učitelji Bošnjaci, dok neke predmete od petog do osmog razreda predaju i nastavnici Srbi. Školski dnevnici, odnosno razredne knjige, štampani su ćirilicom, i nastavnici su obavezni sve podatke o učenicima i nastavi pisati tim pismom. Nastava se odvija po planu i programu Republike Srpske, s tim što je dozvoljeno učenje bosanskog jezika. Meñutim, učitelj Mujagić poznavanje prirode i društva takoñer predaje po udžbenicima iz Federacije, jer su, kaže, roditelji tako odlučili. A djeca sama su odlučila šta će učiti iz historije I geografije. Dakle, prije, kada bi nastavnica počela govoriti o srpskim ustancima ili podvizima Vojske RS-a, djeca bi začepila uši i zviždala. Kada to nije uspijevalo, izlazili su

iz učionice. Ili djeca, ili nastavnica. I tako su do sada promijenili četiri nastavnice historije. Meñutim, peta se dobro drži. Njeno ime je Daliborka Majstorović i pored historije predaje geografiju i likovnu kulturu. Učitelj Mujagić veli da tajna njenog uspjeha leži u tome što je shvatila šta djeca ne žele, pa "govori samo ono što ona žele da čuju". (Nažalost, za vrijeme našeg boravka u Kozarcu, nastavnica Majstorović je bila odsutna.) U Osnovnoj školi "Ćirilo i Metodije" vjeronauka je obavezan predmet, pa je efendija Abaz Muratćehajić čak i primljen u radni odnos u ovoj školi i prima platu od Ministarstva prosvjete Republike Srpske. Djeca takoñer obavezno uče ćirilicu, ali kako su veći dio svog života proveli u izbjeglištvu u Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj…, sa ovim pismom imaju problema. Ali i tu ima izuzetaka - u školi su dvije djevojčice koje su izbjeglištvo provele u Rusiji i one su nam uglas, jasno I glasno, bez ijedne greške, pročitale pjesmicu o pticama, granju i gnijezdima. Napisanu ćirilicom, naravno. Od logoraša do policajca I dok djeca čekaju da se iz Mjesne zajednice presele u novu školsku zgradu, koja samo što nije završena, njihovi roditelji prave kuće, prodavnice, radionice. Zapravo, u Kozarcu već sada postoji nekoliko firmi koje proizvode grañevinski materijal I koje zapošljavaju po 20-30 radnika, tu su farme rasplodne teladi, pekara, prodavnica namještaja, zlatara, frizerski salon, kinosala, kafe-klubovi… Interesantno je napomenuti i to da Srbi iz susjednih mjesta dolaze u Kozarac u potrazi za poslom. Osim njih, redovni "gastarbajteri" na kozaračkim "bauštelama" su i Zeničani. Tamo ih je godišnje izmeñu dvije i tri stotine; fizički radnici rade za dnevnicu od 30, a majstori 60 maraka. Povratnici su svojim novcem izgradili i šest džamija (nekad ih je bilo 14), a pošto je srušena zgrada Doma zdravlja, organizirali su i zdravstvenu zaštitu. Tako, iz Sanskog Mosta jednom sedmično u Kozarac dolaze ljekar opće prakse, pedijatar, ginekolog… Kako je RS i Kozarcu dodala prefiks srpski, povratnici su vrlo brzo uzdurisali kod tamošnjih vlasti da se ovom mjestu vrati njegovo staro ime. I glavna kozaračka ulica opet se zove ulica Maršala Tita, a prije tri mjeseca na čelo Mjesne zajednice postavljen je Bošnjak. I u Policijskoj stanici su zaposlena tri Bošnjaka (u Policijskom centru Prijedor ukupno ih je sedam), a prvi policajac Bošnjak koji je ovdje dobio posao bio je Vehidin Elezović. Radi se o jednom od onih ljudi-skeleta iza bodljikave žice u Trnopolju, sa slike koja je u augustu 1992. godine obišla i zgrozila svijet. Vehidin je, kaže, u logor odveden na svoj 17. roñendan, 26. juna 1992, a pušten je 13. augusta iste godine. Od tada on 13. august slavi kao svoj roñendan. Nije ga, veli, bilo strah vratiti se u Republiku Srpsku, ali je "pomalo ogrubio i oguglao". Ovaj nekadašnji logoraš kaže da je u Banjoj Luci završio policijsku akademiju i da su ga u Kozarcu kolege Srbi odlično primili. On kratko kaže: "Nikada mi, otkako sam se vratio, niko nije rekao nijednu ružnu riječ." Da su Kozarčani sasvim ozbiljno shvatili povratak, pokazuje i to što su reaktivirali Fudbalski klub "Bratstvo" i lovačku sekciju, a kane obnoviti i šahovski te body building klub. Za trenera FK "Bratstvo" izabrali su Boška Dragičevića, bivšeg fudbalera i trenera ovog kluba. Dragičević I njegova familija su inače jedna od pet srpskih familija koje danas žive u Kozarcu, i on, valjda kako je i red, živi odmah pored fudbalskog igrališta, odnosno stadiona, kako ga on naziva. Iz Kozarca Dragičević je, kaže, izbjegao

kad i Bošnjaci, i vratio se '93. godine. "Kad sam došao, doživio sam duboko razočarenje. Dočekao me je jad i čemer, sve je bilo porušeno. I moja kuća je bila opljačkana. Srbi su sve opljačkali, ja ću da vam kažem pošteno, pa neka ide glava. A prije rata ovdje se itekako dobro živjelo. Onda sam počeo sam da popravljam stadion. Rekao sam im - djeca će se uvijek htjeti igrati. Kad su se komšije Bošnjaci vratili i počeli sa formiranjem fudbalskog kluba, mene su bez dileme izabrali za trenera. Sada je 'Bratstvo' u Četvrtoj meñuopćinskoj ligi, ali se pripremamo da se popnemo stepenicu više. Stadion i opremu sponzorira naša dijaspora i tvrdim vam da to jako dobro radi", kaže trener Dragičević i s ponosom ističe da je sa svim komšijama u dobrim odnosima, da im ide na svaki praznik, na svaku dženazu. I obratno, veli. Kozarčani su vlastima Republike Srpske još uputili zahtjev da im se vrati status općine koji su i imali do 1963. godine i na što, po Zakonu o lokalnoj samoupravi, imaju pravo. Premijer RS-a Mladen Ivanić poslao im je pismeni odgovor u kojem stoji da se oni – Vlada RS-a, kao, pribojavaju za "ekonomsku održivost Kozarca". No, Kozarčani se na ovo samo smiju. Kažu da je veliki broj Srba živnuo otkako su se oni vratili, te da neće odustati od ove inicijative. Dok smo napuštali Kozarac, kojeg je noć već bila prekrila i kandilji ga obasjali, Sead Čirkin nam je kazao kako oni ne žele stati na ovome. "Molim vas, napišite da se ovdje vratilo više od 50 posto prijeratnog preživjelog stanovništva i da će se uskoro vratiti i ostali. Evo, i Srbi su izgradili novu crkvu pored stare, Vlada RS-a im je za to dala iz budžeta 40.000 maraka, ali nama to ne smeta. Jedino nam smeta jeste to što nam niko iz vlasti, iako smo ih pozivali, nije došao na otvorenje džamija i ureñenje mezarja." I još je, pošto smo mu kazali kako nam je drago što ljudi u Kozarcu žive dobro, dodao: "Ovdje se ne živi dobro, već dosta dobro. A bit će još i bolje." Snježana Mulić-Bušatlija

KOZARAC SIMBOL LJUBAVI PREMA SVOJIM RODNIM MJESTIMA

Nije mirisalo na dobro. Kozarac i Kozarcani doživjeli su, ako ne največu, a ono jednu od največih katastrofa u historiji ljudskog roda. I to naočigled kurve Europe, Ujedinjenih naroda i svijeta uopće. Poslije stravičnih snimaka iz srpskih koncentracionih logora, klasičnih fašističkih, kakvi su bili oni u Omarskoj, Trnopolju i drugdje, svijetu je pomalo probuñena memorija u kojoj su negdje daleko I duboko ostali neki prizori iz Dahaua, Osvjencima, ili Jasenovca, recimo. Tako je to nekako formulirao i tadašnji predsjednik SAD-a Georg Busch. Samo formulirao. Ali i on i svijet su, ipak, ako nije preblag izraz, gledali tragediju zemlje sa hiljadugodišnjom historijom i tragediju jednoga naroda, auropskijeg od mnogih europskih naroda koji je bio kriv samo zato što su neki njegovi daleki preci, da bi saćuvali živu glavu, promijenili vjeru. Neki drugi narodi, a naročito jedan, čuvajući vjeru, što je sasvim uredu, nehotićno su izmijenili vlastitu genetiku, što nikako nije bilo uredu, ali na osvajače - okupatore, surove i bezobzirne kakvi su bili oni koji su dojezdili na ove prostore krajem 14. i u 15. stoljeću, nije se moglo bitnije utjecati. Amerika još nije bila otkrivena, a nije bilo ni galija, ni mekenzija, ni morijona ni UN. Sada je bilo svega i zato smo mi, Bošnjaci, prorijeñeni i raseljeniji nego onomad Jevreji.

Hoćemo li opstati, ovakvi kakvi smo, a veličanstveni smo i dobrodušni smo I Europejci smo, a ne Turci i Azijati kao neki tamo i onamo - vidjet čemo. A evo kako su dvoje Amerikanaca vidjeli tragediju Kozarca i Kozarčana. Novinar Peter Maass napisao je knjigu o tragediji BiH i Bošnjaka, a u toj knjizi za mene, i ne samo za mene, najšokantiniji i najuzbuljiviji su oni detalji koji Maass prenosi iz reportaže američke novinarke Mary Battiata koju je ta novinarka objavila u uglednom američkom dnevniku Washington Post. Prenosim dijelove teksta onako kako je to uradilo Osloboñenje od 10. septembra 1998. godine: "...Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrdeg oraha - zvanog Kozarac - gradića od 25.000 stanovnika, uglavnom muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata iz Vashington Posta

napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišcenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad prakticno zbrisan sa lica zemlje. "...Granatiranje je počelo 24. maja, (1992. op. V.G.) nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do 15 granata padalo je na grad svake minute iz 12 pravaca. Nakon nekoliko sati granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako izañu iz podruma i predaju se. Narod je to I uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani koji su se odlučili na predaju napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade. Ovaj put Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu I upirao prstom na svakog viñenijeg muslimana - gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta ili su ih odveli u obližnju kuću gdje su ih zaklali. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo ili vjerovalo da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid. Sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore..." Do mene u Sarajevu dopirale su potresne i, pokatkad, protivrječne informacije o sudbini Kozarca I Kozarčana. Pojedinosti su mi postajale malo jasnije kada sam dobio fragmente neke vrste dnevnika moga sina Amira koji je ilegalno u Prijedoru i Banjoj Luci proveo nekoliko dramatičnih mjeseci. Naravno, tek u izravnim kontaktima sa Kozarčanima, po izalsku iz Sarajeva za Novu 1994. godinu sudbina zavičaja i zavičajnih ljudi postala mi je još jasnija... Zbog cega, radi cega, zašto? - pitao sam se u svome feljtonu koji sam, poslije šokantnih informacija iz Kozarca u ljeto 1992. godine objavljivao u Otvorenom programu TV BiH. Evo barem

dijelova toga feljtona. Sretni su ljudi koji maju čitav zavičaj. Mi, naturalizirane Sarajlije, uvijek smo živjeli u izvjesnoj prednosti: ako te Sarajevo jednoga dana odbaci - pravac zavičaj. A kuda da odu Sarajlije? Prave, roñene Sarajlije? Mi smo imali kuda. Zavičaj nas je uvijek čekao kao toplo materino krilo. Jedan zločinac iz neke brdovite vukojebine kod Foče pokušao je sa svojim istomišljenicima uništiti moj zavicaj. I, djelimično je uspio u tome. Sada sam i po sili i po opredjeljenju postao i ostao Sarajlija. I, za sada niti hoću niti mogu iz ove kože i iz ovog grada. A taj zločinac, čije ime ni kada bude mrtav neće biti vrijedno spomena, još u martu 1991. godine rekao mi je: "Kozarac je najantisrpskije raspoložena kasaba u Jugoslaviji ..." Baš tako je rekao, spominjuci Jugoslaviju - zemlju u koju su on i njemu slični, zalažuci se kobajagi za nju, tako bezdušno razorili i nepovratno, nekada plemenitu ideju o jugoslovenstvu, gurnuli u zapećak historije. Rekao je to stoga što upravo u Kozarcu, meñu tada malobrojnim Srbima i brojnim Muslimanima, u svom pohodu sa najmračnijim fašistickim idejama, nije naišao na podrušku. Podmukao, surov i sirov, iskompleksiran do vampirske mizantropije, smišljao je pakleni plan kako uništiti Kozarac i promijeniti mu ime. A moj natalni grad pojavljuje se pod imenom Kozarac čak 134 godine prije prvog pisanog traga o nastanku Banje Luke ili čak 300 godina prije postanka susjednog Prijedora. Za radoznale evo preciznog podatka: Kozarac se prvi put spominje 10. aprila 1360. godine kao sjedište Sanske župe. Dva puta u svojoj dugoj historiji doživio je razaranja do temelja: prvi put dogodilo se to 7. aprila 1851. godine. Turski intervencionista serasker Omer-paša Latas, bivši Mihajlo, zapalio je Kozarac do temelja i za sobom, na bojnom polju ostavio 100 mrtvih i 60 ranjenih Kozarčana. Drugi put, čudne li ironije, opet u proljeće, Kozarac je doživio razaranje u maju 1992. godine. Razlika i razmjere rušenja su sukladne sa ondašnjom i doskorašnjom veličinom Kozarca. Latas, kao poturica gori od Turčina, doduše, nije rušio bogomolje. Nije ubijao ni nenaoružan narod. Neki zlikovac koji je komandovao napadom na Kozarac porušio je, kako čujem, sve kozaračke džamije. Ne raspolažem pouzdanim podacima o broju nevinih žrtava. Znam pouzdano da su hiljade Kozarčana odvedene u logore u Trnopolju i Omarskoj sa nekom slabom nadom da će možda preživjeti. Neki su odvedeni na Manjaču i u Staru Gradišku gdje im se, izgleda, gubi svaki trag... Razuman čovjek teško može naći ijedan racionalan argument kojim bi mogao objasniti toliki rušilacki, zločinacki poriv u onima koji su ovo mjesto rušili. Meni, kao Kozarčaninu po roñenju, to je još teže. Surovo neraspoloženje prema Kozarcu datira odavno, a kulminiralo je prije nekoliko godina kada je jednom pravoslavcu, nesuñenom ili suñenom ugostitelju iz Kozarca, navodno, stiglo prijeteće anonimno pismo u kojem mu je zaprijećeno da će mu kafić letjeti u vazduh. Tada je beogradska štampa na sva zvona pisala o ugroženosti Srba u Kozarcu. Niko tada nije napisao da je taj isti potencijalni ugostitelj, gradeći kafić, javno rekao kako u njegov lokal "nikada neće kročiti tursko uvo". Vjerovatno je pri tome mislio na domaće Bosanske Muslimane. One iste Muslimane koji su malobrojne Srbe u Kozarcu prihvatili kao svoje najroñenije. Muslimani su za svoje Srbe u Kozarcu, početkom 20. stoljeća izgradili veliku crkvu, jednu od najljepših u Bosanskoj krajini. Oni su, spektakularno, čak iz

Beča, za tu crkvu dopremili veliko zvono čije su izlivanje sami platili. To su oni isti Muslimani koji su upravo oko te crkve od februara 1992. godine uspostavili stalne straže da slučajno neki srpski ekstremista ne bi bilo čime oskrnavio taj objekat, jer bi i to moglo poslužiti kao povod za zločine nad Bosanskim Muslimanima. Mi znamo priču o janjetu koje muti vodu nizvodno od vrela i vuka... Stotine, pa nije pretjerano kazati i hiljade Kozarčana, palo je u direktnim okršajima u stvarnoj borbi izmedu Davida i Golijata, braneći kućni prag, kućno ognjište, rodnu grudu, zavičaj i rodnu Bosnu, braneći najelementarnije ljudsko pravo - pravo na goli život... A šta je bilo sa malobrojnim Srbima iz Kozarca? Oni su, kako naslućujem, onoliko koliko su im slabašne mogucnosti dozvoljavale, navodno, pokušavali stati u odbranu svojih dobrih susjeda. Prema prilično nepouzdanim informacijama koje, ne mogu provjeriti, tako se prema mojim Kozarčanima postavio i Božo Dragičević, prvi direktor pune osmoljetke u Kozarcu, dobri komšija u cijoj sam blizini rastao. Onaj, pak, vlasnik kafića u koji neće kročiti tursko uvo, dočekao je svojih pet minuta. Tek će se čuti kako ih je iskoristio. I to je činjenica pred kojom ostajem sleñen. Jer, poznavao sam mu dobro oca Ostoju. Bio je jedan od mlañih prvoboraca iz onog narodnooslobodilačkog rata. Ostoja je bio jedan od onih neustrašivih Kozarčana kojima se divila moja generacija. Dvojici svojih sinova koje sam poznavao, Ostaja Tadic dao je imena Mladen I Stojan kao trajno podsjećanje na slavnog komandanta, humanistu i najpolularnijeg prijedorskog liječnika izmeñu dva rata, na doktora Mladena Stojanovica. U ovim trenucima prisjećam se premijere filma Mithata Mutpcica Doktor Mladen

u Ljubiji 1974. godine. U filmu, o slavnom ljekaru - humanisti i revolucionaru Mladenu Stojanoviću, snimljenom prema sinopsisu vrlo kontraverznog Rade Bašica, koji je nekom grubom greškom svojevremeno proglašen i za narodnog heroja, jedan Tadić, koji je na početku rata bio desna ruka Mladena Stojanovića, odmeće se iz partizana u četnike. Taj Tadić u filmu organizira ubistvo slavnog komandanta doktora Mladena. (U stvarnosti to je uradio četnik Rade Radić). Sada već pokojni Ostoja Tadić, otac Duška, stvarnog zlocinca iz 1992. godine, historijsku filmsku neistinu nije mogao podnijeti. Noćima je dolazio na Partizansko groblje u Kozarcu i spavao pored groba svog ratnog komandanta Rade Kondića. Posvunoć se jadao svome mrtvom komandantu. Bile su to sablazne noćne scene na partizanskom groblju u Kozarcu. Tješio sam ga u partizanskom groblju koje se nalazi(lo) u blizini moje rodne kuće i govorio mu da se film nije strogo držao historijskih fakata i da ostala imena, osim imena Mladena Stojanovića, nisu autentična. - A zašto Rade Bašić nije stavio ime nekog Bašica jer je iz redova Bašica bilo i četnika, a iz redova Tadića nije? – grmio je i plakao Ostoja Tadić. Nisam znao odgovor. Ostoju Tadića demantiralo vrijeme i roñeni sin. Jedna umjetnička, u ovom slučaju filmska istina, nažalost postala je zbiljska.

9

GENOCID U PRIJEDORU NE SMIJEMO ZABORAVITI

Početkom 1992. god. Prijedor je preko noći postao središte genocida.Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Srbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića

REKLI SU O GENOCIDU U PRIJEDORU

Socijalne, etičke, političke, antropološke, konačno, filozofske implikacije Prijedora jesu toliko raznovrsne i nepresušne, da o njima treba pisati što više novih i novih tekstova, i uklapati ih u kontekst realnih zbivanja! Jer Prijedor nije istorijska tema, ni tema istorije. Naprotiv, čitava ljudska posebno evropska, i osobito balkanska budućnost mora biti prinuñena da sebe odredi prema onome što se počinilo u Prijedoru." (Prof. Dr. Ferid Muhić) "Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali". (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145). "Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno o nekom "konačnom čišćenju" nego s kartama na stolu otvoreno govore o četničkom čišćenju. Tačno je da je nacističko "konačno rješenje" eufemizam, ali takvo je i četničko čišćenje" jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina koju je trebalo prikriti i konačno rješenje”. (Alain Finkielkraut) “Početkom 1992. godine Prijedor je preko noći postao središte genocida. Meta ovog nehumanog postupka bilo je ne-srpsko stanovništvo ove opštine, tačnije muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno preuzeli vlast od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz koncentracionih logora. Ovi se logori po organizaciji i brutalnosti nimalo nisu razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Sbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena od ekstremnih bosanskih Srba”. Oni koji su imali sreće i preživjeli te logore smrti kao i oni koji su uspjeli da izbjegnu hapšenje i izvuku se iz tog obruča i pakla ovog grada, kasnije su svoje utočiste i novi dom našli uglavnom širom svijeta, a mnogi od njih i ovdje u Saint Louisu. Nekadašnji stanovnici ovog grada govore da je ovo područje prije rata bilo naseljeno muslimanima, Srbima i katolicima a to je upravo smetalo Slobodanu Miliševiću, predsjedniku tadašnje krnje Jugoslavije u ostvarenju njegovog plana zvanog Velika Srbija. Dobro naouražane snage ekstremnih bosanskih Srba su 1992. g. opkolile Prijedor i okolna naselja te su

potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glañu nedužne civile, a bile su veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila bilo je silom otjerano i zatvoreno u logore ili ubijeno na licu mjesta. (Novinarka Associate Press-a Cheryl Wittenauer) Genocid u Prijedoru je jedna velika ljudska tragedija. Žao mi je što su Nato snage i SAD zakasnile sa intervencijom i nisu na vrijeme zaustavile ovo krvoproliće. U.S. senator (Christopher “Kit” Bond). Ed Vulliamy, čovjek koji je 1992. godine razotkrio namjere tadašnjih vlasti u Prijedoru kao novinar britanskih novina Guardian, Ed je uspio da u ranu jesen iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i meñu prvim prodre u prijedorski logor smrti Omarska. O tome Vulliamy kaže: “Potrošio sam dane i dane dok nisam došao do potrebnih odobrenja od Karadžića da odem u prijedorske logore. Konačno kad mi je Karadžić odobrio, susreo sam se sa Stakićem, Kovačevićem, Arsićem i Drljačom, koji mi nisu dali da ulazim sve pod nekim lažnim izgovorima. Na kraju nudili su mi logor u Manjači jer su znali da su tamo već bili ljudi iz Meñunarodnog crvenog krsta. Ali, mene u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska. Bilo je to mjesto gdje sam ja morao da uñem. Da bi me odvratili, pucali su nam iznad glava i pored automobila govoreći da ih mudžahedini upravo napadaju. Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti. Konačno su mi dozvolili da proñem kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao gladni psi koji se vrte u krug. Jednog logoraša sam nešto pitao i sjećam se da mi je rekao: „Ne želim ti govoriti laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo mi je jasno gdje sam. Kasnije sam tog čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje u blizini Londona. Omarska je bila užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne mogu pobjeći niti od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je odredila da me sve to prati do dana današnjeg. Prate me sjećanja, prate me duhovi mrtvih a prate me i ljudi koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj općini su takvih razmjera da im je dato pravo ime genocid. Ta stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana. Nikada ne smijemo dozvoliti da oni koji su vas protjerali postanu pobjednici i da slave svoju pobjedu. (dr. Bisera Turković ) Roy Gutman iz knjige "Svjedok genocida", Zagreb, 1994. Preživjeli pričaju o zatvoreništvu i masovnim pokoljima u Bosni - "Ispred vrata logorskih prostorija jedan i dva postavljena su dva manja vojna kamiona. Nareñeno je da izañu ili da se iznesu svi teško povrijeñeni ili pretjerano izmršavljeli. Kod većine njih mogao se na licu zapaziti izraz nekog olakšanja - vjerovali su da im se uslišuju molbe i preklinjanja da budu upućeni na liječenje. Nije trebalo biti mnogo sumnjičav pa znati da je to njihov zadnji dan

života. Nikada ih niko više nije vidio." Gore navedeni citat je opis zadnjeg dana života desetina hiljada Bošnjaka zatočenih u srpskim logorima smrti. Izmrcvareni, gladni, bosi i poniženi, Bošnjaci, bili su tučeni, mučeni, zlostavljani, maltretirani i ubijani, ubijani na zvjerski način, na način teško shvatljiv zdravom razumu. Naše Bošnjakinje, majke, sestre, kćerke, strine, tetke, dajdžince bile su sistematski silovane po ovim logorima užasa, oduzeta im je svaka ljudska vrijednost, pokušali su da ih psihički unište. Ali se ne da ta Bošnjakinja, srca junačkoga, neće da poklekne, da se preda, da dopusti da je ponize i unište. Borit će se ta Bošnjakinja kao i taj Bošnjak za svaku grudu bosanske zemlje. Takoñe bih želio odati počast i sjetiti se žrtava u manje spominjanim mjestima kao što su Kozarac, Prijedor i Banja Luka u Sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Ovaj sukob je bio najveći masakr i genocid nad civilima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. (Kongresmen Russ Carnahan. ) „Na vrlo tragičan način Prijedor ima posebno mjesto u historiji KKTJ. Zastrašujuće slike iz prijedorskih logora iz 1992. godine su šokirale opštu javnost, podsjećajući na strahote Drugog svjetskog rata. Ta rekacija svjetske javnosti je pokrenula proces koji je doveo do osnivanja MKTJ, prvog suda za ratne zločine“. (Matias Hellman)

IZDVOJENO I RAZLIČITO MIŠLJENJE SUDIJE MCDONALD U PRESUDI MKTJ U SLUČAJU TADIĆ

U ovom slučaju suočeni smo upravo sa onom situacijom zbog koje su neki od delegata bili zabrinuti, jer je zapravo Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) u VRS uspostavila u suštini marionetski režim, kojem je povjerena odgovornost za izvršenje vojnih operacija Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u Bosni i Hercegovini. Pretresno vijeće ne bi smjelo uvoditi uslov efektivne kontrole iz predmeta Nikaragva, već bi trebalo, kao što stoji i u ovom komentaru, zanemariti formalne kriterijume vojne strukture. Ključno pitanje ovdje jeste da li je VRS odista bila zavisna i kontrolisana od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Kao što je gore obrazloženo, dokazi su i više nego dovoljni da se može donijeti takav zaključak. Ukratko, dokazni materijal pokazuje van svake sumnje da je VRS djelovala u svojstvu agenta savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u napadu na opštinu Prijedor i u njenoj okupaciji u vrijeme na koje se odnose optužbe iz Optužnice, pa su žrtve prema tome zaštićene osobe. Zavisnost VRS od Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i njeno ostvarivanje kontrole nad VRS podržavaju donošenje ovakvog zaključka, kako prema kriterijumu efektivne kontrole, kojeg je usvojila većina, tako i prema uopštenijem

kriterijumu zavisnosti i kontrole. Meñutim, pažljivo čitanje predmeta Nikaragva navodi me na zaključak da kriterijum efektivne kontrole čini različitu i zasebnu osnovu za pripisivanje ponašanja ne-agenata nekoj državi, i da to nije nužan element za ustanovljavanje agentskog odnosa. Iz ovih razloga podnosim ovo Izdvojeno i različito mišljenje. U prvom odjeljku ovog Mišljenja zaključujem da dokazi podastrijeti Pretresnom vijeću podržavaju zaključak da je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) imala efektivnu kontrolu nad VRS u opštini Prijedor u čitavom periodu na koji se odnose optužbe navedene u Optužnici. Meñutim, kao što to obrazlažem u drugom odjeljku, odgovarajući kriterijum za agentski odnos iz predmeta Nikaragva je zavisnost i kontrolaž, a dokazivanje efektivne kontrole nije nužno. Pretresno vijeće je prihvatilo da je nakon što je sama bila u direktnom oružanom sukobu sa BiH posredstvom Jugoslavenske narodne armije ("JNA"), SRJ osnovala, obučila, opremila, snabdijevala i održavala VRS. Osnivanje je izvršila SRJ 19. maja 1992. time što je ostavila dio JNA u BiH da funkcioniše kao VRS, i to samo nekoliko dana nakon što je Savjet bezbjednosti zatražio od SRJ da se povuče iz BiH. Viši vojni oficiri iz SRJ bili su članovi štaba VRS. SRJ je plaćala plate (i penzije nakon umirovljenja) oficira u VRS koji su došli iz JNA. Komanda VRS je imala vezu sa komadom Vojske Jugoslavije ("VJ"), kako se tada prozvao jugoslavenski dio stare JNA. VRS je bila uključena u izvršavanje plana SRJ za etničko čišćenje i izdvajanje dijela teritorije BiH koji bi se na kraju pripojio SRJ i time se realizovala ambicija SRJ da stvori "Veliku Srbiju". Prema tome, SRJ je uradila više od opšteg finansiranja VRS. Na osnovu Nikaragve, ja nemam nikakvih poteškoća da zaključim da su nalazi Pretresnog vijeća dovoljni da se pokaže da je SRJ koristila silu protiv BiH posredstvom VRS, čak i ako se pretpostavi da činjenice nisu bile dovoljne da se SRJ pripiše odgovornost za bilo koja deliktna djela koja je počinila VRS. SRJ i BiH bile su dakle u oružanom sukobu u smislu člana 2, stav prvi Ženevske konvencije IV, uz posljedicu da se ta Konvencija primjenjuje na taj oružani sukob. Krajem jula 1992. godine u logoru Omarska je ubijeno više od 100 ljudi. Petog augusta 1992. godine u istom logoru je ubijeno 120 ljudi. (Iz presuda MKTJ. )

MEHINO SVJEDOČENJE O ZLOČINIMA U LOGORU SMRTI

Roy Gutman je aktuelni novinar njujorškog sedmičnika „Njuzvik“ („Newsweek“). Svojevremeno (1993.), kao reporter Njuzdeja (Newsday) bio je dobitnikom Pulicerove (Pulitzer) nagrade za internacionalno izvještavanje o otkrivanju užasa rata na prostorima bivše Jugoslavije. Njegove reportaže su otvorile put ka slobodi preko 6000 ljudi - Bošnjaka I Hrvata, zatočenih u četničkim konc-logorima na području Bosanske Krajine, a koji su prethodno čekali sigurnu smrt. Autor je knjiga poput „Svjedok genocida“ (1993.) te suizdavač je edicije „Ratni zločini“: „Šta bi javnost mogla da zna“ (1999.), zatim

„Banana diplomacija“ („Banana Diplomacy“) u kojoj kritički istražuje ispravnost američke politike u Nikaragvi, te drugih. Za svoj rad dobio je još neke nagrade kao što su „Džordž Polk“(„George Polk“) za strano izvještavanje, nagradu „Seldenov prsten“ („Selden ring“) za istrazivačko izvještavanje, a nedavno i Zlatnu povelju mira „Linus Pauling“. Kao jedan od 15 uglednih svjetskih djelatnika pri američkom Institutu za mir fokusirao je svoja istraživanja na oblast „Internacionalno humanitarno pravo i mediji“, na slučaju Afganistana, naprimjer. Za vrijeme rada za „Njuzdej“ („Newsday“), ranih 1990-tih, pokrivao je oblast inostranih poslova, odnosno obavljao dužnost šefa Biroa za Evropu u Vašingtonu (Washington, DC). Prije toga je radio za „Rojters njuz servis“ („Reuters News Service“) u Bonu, Beču, Beogradu i Vašingtonu (Washington, DC). Diplomirao je na Harvardu historiju (College in history), te u Londonu Ekonomiju u meñunarodnim odnosima (School of Economics in international relations)

ROY GUTMAN IZ KNJIGE SVJEDOK GENOCIDA

Iskazi dvojice nedavno osloboñenih zatvorenika za Newsday ukazuju na to da su srpski osvajači sjeverne Bosne otvorili dva koncentaciona logora, u kojima je ubijeno ili do smrti izgladnjelo više tisuča civila, dok će ih još nekoliko tisuča ostati zatvoreno dok ne umru. Čini se da svjedočanstva dvojice preživjelih predstavljaju informaciju iz prve ruke o onom za sto se meñunarodne organizacije koje se bave zaštitom prava čovjeka pribojavaju da bi moglo biti sustavni pokolj velikih razmjera. Novinar Newsdaya nije mogao posjetiti logore. To nije omogučeno niti Meñunarodnom Crvenom križu niti bilo kojoj drugoj organizaciji. U jednom od koncentracionih logora, nekadasnjem rudniku željeza u Omarskoj, u sjeverozapadnoj Bosni, prema navodima bivšeg zatočenika koji nas je molio da ga zovemo Meho, u metalnim kavezima bez sanitarnog čvora, odgovarajuće hrane, mogučnosti kretanja ili pristupa vanjskom svijetu zatvoreno je više od tisuču muslimanskih i hrvatskih civila. On kaže da zatočenici logora predstavljaju čitavu političku I kulturnu elitu grada Prijedora. On tvrdi da srpski stražari svakih nekoliko dana ubijaju zatvorenike u skupinama od 10 do 15. Odveli bi ih do obližnjeg jezera. Začuli bismo salvu pucnjeva i oni se više nikada ne bi vratili, prica Meho. Pierre Andre Conod, šef delegacije Meñunarodnog Crvenog križa u Zagrebu, koja je zadužena i za sjevernu Bosnu, izjavio je. Mislim da bi nas, kad se ne bi radilo o logorima smrti, pustili da u njih uñemo. Kad bi uvjeti u tim logorima bili prihvatljivi, imali bi razloga da nam ih pokažu. Crvenom križu je dvaput dopušten ulazak u ono što bosanski Srbi nazivaju logorom za ratne zarobljenike. Jugoslavenski premijer Milan Panić je preko svog zamjenika poručio da on ne može niti potvrditi niti opovrgnuti postojanje logora smrti te je rekao da se on zalaže za zatvaranje svih logora, na svim zaračenim stranama u Bosni. Zemlja kojoj je Panić stao na čelo samo je sjena nekadašnje Jugoslavije, a sastoji se samo od Srbije, koju se optužuje da podupire rat u Bosni, te male Crne Gore. Srbi, koji prisvajaju sjevernu Bosnu kao svoju regiju, opisuju politiku protjerivanja Muslimana i Hrvata katolika kao etničko čišćenje; svjedočanstva preživjelih s

kojima je razgovarao novinar Newsdaya pokazuju da je u najboljem slučaju riječ o eufemizmu za kampanju zločina i brutalnih deportacija. Mehu, 63, zidara iz obližnjeg Kozarca, liječnik iz njegova mjesta nagovorio je da prekine svoju šutnju, pa je on u petak proveo dva sata u razgovoru s novinarom Newsdaya i djelatnicima Crvenog križa. Meho kaže da je u Omarskoj bio u lipnju zatočen tjedan dana prije nego što je osloboñen, kako on vjeruje, zbog svoje starosti. Njega su, kaže, s još 300 muškaraca držali u utovarivaču rude, u kavezu velikom šezdesetak četvornih metara, kojem su čekali na obradu svojih tamničara. Metalna nadkonstrukcija sastojala se od po četiri kaveza naslagana uvis, odvojena rešetkama. Nije bilo zahoda, pa su zatvorenici morali živjeti u vlastitom izmetu koji se cijedio kroz rešetke. Meho kaže da su tri muškarca pokušala pobjeći skacuci s vrha kaveza kroz otvorenu dovodnu cijev na tlo, no svi su ustrijeljeni nakon što su pali s visine od 18 metara. Kaže da je od drugih zatvorenika čuo kako je tijekom tjedan dana njegova boravka u logoru 35 do 40 muškaraca nakon premlačivanja umrlo u mukama. Meñunarodne humanitarne organizacije izjavile su da je njegov iskaz, dan novinaru Newsdaya pred djelatnicima bosanskog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, prva potvrda njihovih sumnji da je Omarska logor smrti. Oni su rekli da već duže od mjesec dana slušaju glasine o takvim logorima, no nitko nije uspio razgovarati s nekim od preživjelih. Meñunarodni Crveni križ nastoji već duze od dva tjedna dobiti dopuštenje za ulazak u Omarsku, izjavio je Conod, ali srpske vlasti u Bosni ih stalno odbijaju govoreći da im ne mogu jamčiti sigurnost. Srpska je vojska prije dva tjedna odbila odvesti Newsdayevog novinara i fotografa slobodnjaka u Omarsku. Meho kaže da su, u vremenu dok je on bio u Omarskoj, od 3. do 10. lipnja, sva četiri kaveza u utovarivaću rude bila puna zatvorenika, a neki drugi zatvorenici su procijenili da je u logoru bilo zatoceno oko 8.000 ljudi. Službena Bosanska državna komisija za ratne zločine, vladino tijelo osnovano za prikupljanje dokumentacije o ratnim zločinima, u svom je prošlotjednom izvješću za UNHCR iznijela procjenu da se u Omarskoj nalazi 11.000 zatvorenika, što znaći da je Omarska najveci od 94 logora poznata komisiji. Nije bilo nikakvih procjena o broju ubijenih zatvorenika. Prema navodima jednog svjedoka, kojeg je prije dva tjedna citirala bosanska dobrotvorna ustanova Merhamet, tisuče muškaraca je takoñer zatočeno u otvorenoj rudarskoj jami koja je korištena za iskapanje željezne rudače. Meho kaže kako se čini da su neki drugi zatvorenici bili zatočeni u zgradi za odvajanje rude i u upravnim zgradama. On navodi da nije znao za zatvorenike koje su držali vani, pod vedrim nebom, bar ne u vrijeme kad se on tamo nalazio. Mirza Muftić, inženjer geologije koji je sudjelovao u izradi nacrta rudnika, pojasnio je da se otvorena jama nalazi oko kilometar i pol od mjesta gdje je bio zatvoren Meho, tako da je on nije ni mogao vidjeti. Proslog je tjedna Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice objavilo izvješće u kojem navodi izjavu stražara iz Omarske koji je promatraću UN-a rekao da su vlasti planirale pobiti zatvorenike u Omarskoj izlazući ih vremenskim nepogodama. Necemo na njih trositi metke. Oni nemaju krov nad glavom, a sunce sija, kisa pada, noci su hladne i dobivaju obrok batina dvaput dnevno. Ne dajemo im ni hranu ni vodu. Krepat ce kao zivotinje”, navodi UNHCR u hitnom izvjescu objavljenom u

ponedjeljak u Ženevi, a u svezi s izvanrednim zasjedanjem o izbjeglicama iz Bosne. Poput mnogih drugih izbjeglica, Meho kaže da je i on bio redovito premlačivan te da je, dok je bio zatočen u Omarskoj I dva druga u kojima se nalazio kratko vrijeme na putu za Omarsku, bio svjedokom zločina. Tijekom razgovora je rekao kako gotovo uopće ne može podići lijevu ruku, a kad se nasmiješio vidjelo se da gotovo uopće nema zube - sedam mu je zuba izbijeno tijekom batinanja koje je opisao. Meho veli da ga je bosanska srpska vojska uhitila u njegovoj kuci u Kozarcu 27. svibnja. Stavili su znak crvenog križa na rukave i tenkove i vikali: Predajte se. Čeka vas Crveni križ. Bit čete zaštičeni, te nastavlja pričati da su, meñutim, pri ulasku u autobuse na vratima stajali vojnici s pendrecima. U svakom su autobusu bila po tri naoružana stražara. Rekli su nam da čemo, dignemo li glavu, u nju dobiti metak. Logori su žurno otvarani. Meho je, prije nego što je poslan u Omarsku, prvo odveden u Keraterm, nekadašnju tvornicu keramičkih pločica u Prijedoru, a zatim u ciglanu, susjednu tvornicu opeke. Kaže da je zatvoren zato što su vlasti sumnjale da su se njegova dva sina borila protiv Srba. Njihov je sistem bio takav da bi vas odveli na ispitivanje, a onda bi vam rekli kako će te biti osloboñeni ako o drugima kažete ono što su oni htjeli čuti. Svatko je, da bi se spasio, optuživao onog drugog. No oni nisu nikoga oslobodili, priča Meho. U utovarivaču rude u Omarskoj ljudi su bili tako natrpani da nije bilo mjesta da se legne. Malo bi odrijemao, a onda bi mjesto prepustio sljedečoj osobi. Kruh se dijelio svaki treći dan, kilogram kruha na troje ljudi, a nakon tjedan dana zatvorenicima su počeli jednom dnevno davati malu šalicu slabe juhe. U zatvorenom odjelu, bez ikakvih sanitarnih uvjeta, svim je muškarcima narasla brada i dobili su uši. Zatvorenici su bili rasporeñeni na različitim razinama utovarivača rude. Mehin brat, 51, rendgenski tehničar, nalazio se na razini B. Meho kaže da je on bio na razini C. U petak nam je rekao da je čuo od jednog nedavno osloboñenog zatvorenika da je njegov brat umro nakon što je on, Meho otišao. On kaže da su ga stražari svaku noć izvodili na ispitivanje i premlačivanje. Meho veli da je poznavao čovjeka koji ga je ispitivao, bio je učitelj u Bosanskom Novom, kao i dvojicu sražara, jedan je bio konobar u jednom restoranu, no svi su se oni pravili da ga ne poznaju. Kaže da nikad nije priznao da ima sinove ili brata. Kad bi ga ispitivać pitao o njegovim sinovima, odgovorio bi: Druže, ja nemam sinove. Zapovjednik mu je odgovorio: Nisam ni ja drug. Meho kaže da ima dva sina, od kojih je jedan jož u Bosni. Prema njegovim navodima, svi su vojnici pustili duge brade u stilu srpskihčetnika, rojalističkih vojnih jedinica iz drugog svjetskog rata. Sam z apovjednik nije Mehi prijetio da će ga ubiti, ali drugi su vojnici to često činili. Govorili su nam da će za svakog Srbina koji pogine u borbi ubiti nas 300. Kaže da je on jedini pušten iz odjela C te da su ga vjerojatno pustili zbog njegove starosti. Iz odjela B je preseljeno oko 45 ljudi, svi stariji od 60 godina, dok su mlañi muškarci, u dobi izmeñu 18 i 60 godina, bili zadržani u logoru. Njega su odveli u Trnopolje, selo izmeñu Omarske i Prijedora, koje je pretvoreno u golemi zatvorenički logor. Meho kaže da su ga u prvo vrijeme drugi zatvorenici, zbog stanja u kojem se nalazio kad je stigao izbjegavali. To se poklapa s onim što smo čuli od kčeri jednog uglednog člana prijedorskog gradskog vijeća, koja je vidjela kasniji

dolazak ljudi iz Omarske. Ta nam je intelektualka, koja je zatražila da ne otkrijemo njezino ime kako bi zaštitila roñake koji se još uvijek nalaze tamo, rekla je u intervjuu voñenom prije razgovora s Mehom da je njezin kolega vidio ljude koji su pušteni iz Omarske te da joj je ispricao: Svi su bili mlañi od 18 ili stariji od 60 godina. Prvih nekoliko dana morali su biti odvojeni. Bili su puni uši, čak i po obrvama. Bili su potpuno iscrpljeni i jako mrsavi. Ta je žena i sama bila u Trnopolju, no ne kao zatvorenica. Ona je rekla da su meñu zatočenicima u Omarskoj i žene, intelektualke iz Prijedora, koje, kako se čini, drže odvojeno od muškaraca, u upravnoj zgradi. Meñu njima su zubarice, ginekolozi, sve žene s viskoh polozaja. Naša sugovornica kaže da trenutno štrajkaju glañu.

GIORDANO BRUNO I NJEGOVA DJECA – PROF. DR. FERID MUHIĆ

Nikako nisam mogao da povjerujem u ono što mi je, već cijeli sat, pričala ova žena!

Došao sam čim su mi javili da su iz Bosne stigle tri žene sa djecom; jedna u Pirok, druga Telino, treča u Bogovinje. Sve tri su rodom iz Bosne, udate za Albance iz okoline Tetova. Kao i mnogi ljudi iz Makedonije, i oni su u Bosni otvorili skromne dučane, uklopili se u život i poženili djevojkama iz lokalne sredine. Sjedimo u gostinskoj sobi u Bogovinju, selu u podnožju Šar Planine, u kući roditelja njenog muža. Njen muž, njegov mlañi brat, ženin otac, sa svoja dva sina, (njezina dva brata) ubijeni su u Kozarcu, u dvorištu porodične kuće. Uz ženu se pripile dvije curice, od 9 i 7 godina. Sve slušaju, ali i one kao i ja ništa ne vjeruju, niti mogu pojmiti da je to što čuju išta drugo sem riječi iz nekog mračnog snoviñenja. Sin, koji ima samo tri godine, igra se napolju sa drugom djecom. Da ne bi šta čuo! "Nekoliko dana prije Dana Ustanka BiH, 27 jula, radio Prijedor je javljao da će jedinice JNA obezbijediti mir i sigurnost grañana. Onda su jedno jutro došli, sazvali sve ljude iz Kozarca, i izvršili prozivku. Ljude starije od 60 i mlañe od 16 godina su pustili, ostalima su rekli da će ih odvesti u Prijedor radi provjere dokumenata. Nama ženama naredili su da pokupimo djecu, da uñemo u kuće, legnemo na pod uza zid, zatvorimo vrata I prozore i da ne izlazimo dok nas oni ne pozovu. Ja sam tako uradila, onaj mali je spavao u kući, curice su bile uz mene. I tada je pripucalo. Mislila sam da neće nikada prestati. Nisam mogla izdržati; rekla sam curicama da ostanu na podu, da paze na brata, a onda sam istrčala napolje. Bili su to prvi mrtvaci koje sam vidjela u životu. Moj muž, moj djever, moj babo, moja dva brata. Onaj mlañi je trebao u avgustu napuniti sedamnaestu! ...Mislim da su su u Kozarcu ubili oko 2.500 ljudi. Neke žene su rekle da bi moglo biti i 3.000. Oko podne stigla je i mehanizacij JNA; iskopane su velike i duboke jame, i već poslije nekoliko sati su zatrpane i poravnate kao igralište. U kućama smo ostali četiri dana. Vojska je onu novu ledinu neprekidno polivala vodom. Petog dana rekli su nam da se spremimo, uzmemo djecu i malo hrane. Kada smo polazili, na ledini je već počela nicati prva trava. Skoro da se moglo igrati lopte po njoj; pod njom su ostali i djed, i babo, I amidža, i dvojica daidža ove djece, ovih jetima!

...a mi smo dugo tako išli pješke. Pred mrak, ušli smo u neko selo. Oficir je kratko zaustavio kolonu pred nekom {kolom i naredio patroli da provjeri objekat. Poslije malo vremena, iz {kole su izišli vojnici i prijavili da u podrumu ima 19 žena i 22 djece. Znate kako treba postupiti! Mislim da je rekao tako, ili Vi znate {ta treba! Oni su brzo iz kamiona izvadili nekoliko dasaka, zakovali ulazna vrata na školi, polili svuda po vratima, prozorima i po zgradi benzina iz dva kanistera i zapalili. Nas su potjerali dalje. Dok smo onako umorni i skrhani zamicali, škola je već sva gorila...zanočili smo pod otvorenim nebom...utovarili su nas u kamione...dok nismo stigli u Travnik..." I tu sam najzad shvatio da je sve što govori, sušta istina! Još sam samo u prekidima hvatao poneki podatak, ime grada, datum. Potpuno me obuzela, još tačnije, savladala I paralisala svijest o ključnoj činjenici da upravo slušam riječi poslije kojih nikada više moje viñenje i doživljaj svijeta neče biti isti! Da tim mirnim glasom, glasom iz prazne kuće, kao iza nekog brda, glasom koji kao da i nije njezin, i kao da se ništa od cijele priče nikako ne odnosi na nju, ona to meni saopštava neumoljivu faktografiju. Dok god nije bilo dovoljno strašno, dok je god moglo biti i gore i užasnije, nikako nisam mogao prihvatiti da je moguče. Znao sam da se veliko zla u ljudima ne može zauzdati. Cijelo vrijeme sam mislio: Ako je ovo istina, onda bi morala do}i jo{ crnja priča! Kad prekoraći onu zadnju liniju, kad se sunovrati preko onog nevidljivog ruba, čovjek pada. Ne da se ne može zaustaviti – iako je sigurno da ne može! – nego čovjek se tada ne želi zaustaviti, on žudi za padom, on bi da pad potraje što duže, da se pada što brže, {to dublje, do samog mračnog dna. Djelovanje te gravitacije perverznosti isto toliko je egzaktno i neumitno u subjektivnoj ljudskoj istoriji, kao i ono kojim gravitacija djeluje u svijetu objekata astronomije i fizike. Razlika je samo u tome što objekti padaju samo kad ih nešto ili neko gurne; subjekti se sami odluče za pad, skaču i srljaju. I zato sam odjednom shvatio da to mora biti istina. Da su ljudi u uniformama JNA iz priče ove nestvarno mirne žene, veoma stvarno prekoračili i poslednju granicu, otisnuli se preko onog ruba, dobrovoljno, jedva čekaju}i, drhteći od jeze i požude, uz slast i zanos, i da će padati koliko god je dubok bezdan, i još će ubrzavati taj pad ako ikako bude moguče! I eto, odjednom me uvjerila ta škola, te skrivene, uplačene žene, što grle i stiću uza se djecu, i onda posebno još ta djeca! – To je toliko logičan detalj, takav krunski dokaz da se sve to zaista desilo, a ne prividjelo u zloj slutnji! Ta djeca! Upravo sama nevjerovatnost tog doga|aja, učinila mi je sasvim vjerodostojnom cijelu priču, sve brojke i svaki detalj u njoj. Tako su se potpuno (smijem li se ovdje reči – savršeno!?) ta djeca uklopila u način djelovanja one crne jame nazvane ljudska mržnja, u koju sve propada, i iz koje se ništa i niko nikada nije vratio nazad na svjetlo. Ni na svjetlo dana, ni u svjetlo uma. Sačuvan je, a nije provjeren, podatak da je Giordano Bruno, tokom čitavog inkvizicijskog postupka izdržao sve muke i ostao tvrd, i u odluci i na suzi. I da je tek kada je prinijeta buktinja lomači na kojoj je bio vezan, prolio suzu. "Sada je kasno da `ali. Što nisi plakao ranije?!" rekao mu je svečenik. "Nije kasno, nego je prije vremena! Ne žalim ja zbog sebe, nego što sam vidio kako čete jednog dana i djecu spaljivati!" Slušajući ovu svetu ženu (strašna

mora koja je zadesila, kao u nekom poravnanju višeg reda, osula je oko nje nježni sjaj svetosti, zalog kojim onaj svijet ponekad utješi velike stradalnike) shvatio sam da je i ona apokrifna priča istinita: Giordano Bruno, na tren pred sopstvenu smrt u vatri, mogao je vidjeti i svakako je vidio, tamo na Piazza dei Fiori, u gradu Rimu, 25 maja 1600-te godine, i zapaljenu školu i te male Bošnjake, svoju najroñeniju djecu, kako gore, 390 godina kasnije! Jer to su tada, zbog iste sudbine, uistinu I postala njegova djeca! Zato ih je vidjeo! Tako je doznao da će ta djeca imati još goru sudbinu čak i od njega samoga, i da će tako, dok je svijeta i vijeka, postati njegova roñena i najroñenija djeca. Jer njega su njegovi inkvizitori spalili na lomaći zbog uvjerenosti u istinu koje se on nije htjeo odreći! Njegovu djecu, ovi drugi inkvizitori, spalili su na lomaći puke mržnje, bez ikakvog drugog razloga! A onu suzu, o kojoj govori pergamentni rotulus, prolio je Giordano Bruno da ublaži užas u dječijim dušama. Tako se, u onoj zapaljenoj školi kod Prijedora, Giordano Bruno se najzad sastao sa svojom djecom, koju je naslutio i kroz plamen ugledao još na sopstvenoj lomači! I zagrlio ih. Znao je da su i zločinci koji su ovu djecu zapalili, oni isti inkvizitori koji su njega osudili na lomaču: Ko je spreman da ubije roditelje samo zbog razlike u shvatanjima svijeta, spreman je da bez ikakvog razloga pobije i njihovu djecu.

U BOSANSKOJ KRAJINI JE IZVRŠEN GENOCID

er ovdje se ne živi da bi se živjelo, Ovdje se ne živi da bi se umiralo, Ovdje se umire da bi se živjelo", Mehmedalija Mak Dizdar, Zapis o zemlji Besima Kahrimanovic objavila je nekoliko svjedocenja gradana, bivših logoraša, u kojima je raskrinkana ratna prošlost zvanicnika OSA, SIPA... I drugih državnih institucija, a koji su tokom rata djelovali u logorima Keraterm i Omarska.

Danas će (PONEDJELJAK) Ekspertni tim za traženje nestalih na području Bosanske krajine vršiti radove ekshumacije iz novootkrivene masovne grobnice na lokalitetu Redka kod Ljubije, općina Prijedor. Posljednjeg petka ovdje su, od strane članova ovog tima, uočeni skeletni ostaci najmanje sedam žrtava. Ovo je potvrda da je posrijedi 52. po redu masovna grobnica pronañena na području općine Prijedor jer su u proteklom razdoblju od 1998. godine ovdje locirane i ekshumirane pedestijedna masovna grobnica koje su krile od pet do 456 žrtava. O masovnim grobnicama kao dokazu izvršene agresije i genocidu u BiH u Trnovi kod Sanskog Mosta govorio je Jasmin Odobašić, zamjenik načelnika Federalne komisije za traženje nestalih i osoba koja je do ove godine bila na čelu ovog tima za ekshumacije. Tribina je organizirana u povodu obilježavanja majskih dana u Sanskom Mostu. Da bi se djelo okvalifikovalo kao genocid isto mora sadržavati osnovne elemente genocida koje su propisane Konvencijom o genocidu. Ovi elementu su u cjelosti ispunjeni i u Bosanskoj krajini, jugoistočnoj Bosni i Sarajevu, kazao je izmeñu ostalog Odobašić. Ako je genocid pokušaj istrebljenja jedne etničke, vjerske i nacionalne skupine, onda je to na ovim prostorima dokazano masovnim likvidacijama i progonima Bošnjaka i Hrvata te uništavanjem vjerskih objekata, ustvrdio je izmeñu ostalog Odobašić.

Granatiranja, hapšenja i formiranje koncentracionih logora, uvjeti su druge tačke Konvencije što je direktno za posljedicu imalo smanjenje prirodnog priraštaja ovih grupa. Kao dodatni dokaz da je na prostorima Bosanske krajine tokom posljednjeg agresorskog rata izvršen sistematski genocid Odobašić nalazi u činjenici da je na područjima svih opština koje su ulazile u sastav tzv. ARK pronañene masovne grobnice sa žrtvama nad kojim je prethodno počinjen genocid. U sklopu obilježavanja majskih dana u Općinskoj vjećnici Sanski Most u subotu navečer obavljena je promocija knjige pod nazivom «Agresija na BiH» autora prof. Smaila Čekića. Promotori su bili prof. Ismet Dizdarević i prof. Bećir Macić.

Miodrag Deretić, aktualni ministar rada, boračke i invalidske zaštite u Vladi RS

DA, BIO SAM U GRUPI KOJA JE UHAPSILA PORODICU MEDUNJANIN

Mjesto ministra za rad, boračku i invalidsku zaštitu u posljednjem sazivu Vlade RS pripalo je Miodragu- Miši Deretiću iz Prijedora. U razgovoru sa dopisnicom Osloboñenja kaže da u rodni grad dolazi iz Zagreba uoči rata na Božić, 25. decembra. Na posljednjim lokalnim izborima ispred Srpske radikalne stranke bio je kandidat za načelnika opštine. Inače riječ je o treneru teakwoondo klubu «Kozara» i okorjelom sportskom radniku. Kako je redakcija našeg lista upoznata sa jednim detaljom iz ratne prošlosti Miodraga Deretića, valjalo je ove tvrdnje provjeriti iz prve ruke. Na upit da li je lično učestvovao u hapšenju porodice Medunjanin na Kozari 1992. godine, Deretić bez posebne pripreme odgovara potvrdno. Mogu ja vama odgovoriti da nisam, no to ne bi bila istina. Jesam. Mobilisan sam 19. maja, veli Deretić, i nakon ovog proveo sam na pripremama tri dana na Manjači. Dobili smo zadatak da pronañemo Bećira Medunjanina i Seda Čirkina. Porodicu Medunjanin sa još četiri vojnika pronašli smo 9. ili 10. juna na Kozari. Pronašli smo ih u Rajkovićima, skrivali su se u jednoj zemunici gdje smo pronašli i odreñenu dokumentaciju. Ona se odnosila na pisane materijale oko vojnih aktivnosti, civilne odbrane i odreñenih aktivnosti patriotske lige. Nakon njihovog hapšenja, nareñeno nam je da ih odvedemo u kasarnu. Kada su uhapšeni Medunjanini, došli su novinari Živko Ećim i Rade Mutić, veli Deretić. (Rade Mutić je aktualni portparol CJB Banja Luka, op.a.). Sve je zabilježeno a potom i emitovano na dnevniku SRT-a i «Kozarskom vjesniku». Ja i ta četiri vojnika u kompanjoli odvezli smo i predali ih u kasarnu, žive i zdrave. Nisam pojma imao šta se s njima desilo. Tek kasnije kroz dokumentaciju saznao sam da su oni završili tragično. Nedugo nakon ovog, 21. jula upućen sam na Gradačac gdje sam ranjen 16. decembra. Prije godinu dana razgovarao sam sa jedinim preživjelim članom porodice Medunjanin, veli Deretić, sa Anesom koji sada živi u Zenici. --- Bećir ubijen u Omarskoj, Sadeta na «razmjeni»---- Bećir Medunjanin je iz kasarne na kratko prebačen u Keraterm a potom u Omarsku. Ovdje je ubijen nakon dva-tri dana zatočeništva. Sadeta Medunjanin je pod izgovorom da idu na razmjenu, u prepunom autobusu logoraša «upućena» na razmjenu u Bihać iz Omarske 15.

jula. Autobus je nosio oznaku Auto-škola «Vojislav Šešelj». Njeni posmrtni ostaci pronañeni su sa ostalim nerazmjenjenim logorašima u masovnoj grobnici Lisac kod Bosanske Krupe. U zbijegu Kozarčana ubijen je i njihov 22-godišnji sin Haris.

«SAD ZNATE ŠTO VAM JE ČINITI S NJIMA»!

Nesnošljiva augostovska vrućina dvadeset prvog dana po redu augusta ove godine bila je podnošljiva za posjetioce masakra na Korićanskim stijenama od vrućine koja je pratila slični, daleko brojniji, konvoj prognanika prije dvanaest godina. Fikret Hirkić iz Kozarca na Korićanskim stijenama izgubio je tri brata, Šefika, Ismeta i Rifeta. Veli ovdje je učinjeno ono što normalan čovjek teško može i zamisliti. I pored ogromne porodične tragedije, Fikret sa porodicom živi u Kozarcu. Meñu nešto malo sitnih koščica pronañenih na Korićanskim stijenama, pronañeno je njih nekoliko koje pripadaju trojici nesretnih Hirkića. Fikret se nada da će uz pomoć onih koji tragaju za nestalim, ali i uz Božju pomoć, pronaći posmrtne ostatke braće, ostalih ovdje ubijenih roñaka i prijatelja. Jer to je veli, jedino još što se za njih može učiniti. Dostojno ih sahraniti. Sejdo Hodžić prije dvanaest godina bio je meñu prognanicima iz Prijedora . Bio je i ove godine. Iako se ovo desilo prije dvanaest godina Sejdina su sjećanja svježa kao da se sve desilo jučer. Bio sam logoraš u logoru Trnopolje i nakon što su nas ugurali u autobuse kao stoku, ispratio nas je upravnik logora Slobodan Kuruzović riječima, «Sad znate šta vam je činiti s njima». «Kada sam ovo čuo, pokušao sam izaći iz autobusa jer slutio sam šta bi nas moglo snaći. Nisam uspio u svom naumu jer je gužva bila neopisiva. Strah, košmar, gužva, vrućina.» Sejdo se slučajno nije našao meñu onima koji su odvojeni za strijeljanje. Ili slučajno je preživio. Kada su «ljuti ratnici» prijedorskog interventnog voda policije pljačkali prognanike, do Sejde je došao lično Darko Mrña. On je jedina osoba koje je iz ove mnogobrojne postave osuñena za zločin počinjen na Korićanskim stijenama. Kada je Sejdo pružio praznu ruku ka Mrñi, ovaj ga upita jeli to znak da više nemaju para i zlata. Kada sam rekao da nema, Darko Mrña me je krvnički udario pištoljem u glavu i pao sam obliven krvlju. Kada sam došao svijesti, žene su mi previle ranu. Sav krvav sa povezom oko glave prošao sam pored stražara. Na Korićanskim stijenama ubijeni su mu od amidže i od tetke sinovi. Bešić Ismeta na Korićanskim stijenama izgubila je sina Nihada, trojicu braće, zeta Jasima Fazlića, prijatelja Šeru Blaževića.... Sin Ismet tek bio došao iz JNA. Ismetina Fatiha nad bezdanom Korićanskih stijena traje nekako dugo. Njenu ovu kao i sve prošle i buduće Fatihe upućene za smiraj sinovljeve duše prekidaju jecaji iz dubine majčine duše. Fatima Fazlić u ime Udruženja Prijedorčanki «Izvor» i u ime porodica ubijenih još jednom je javnost podsjetila na muke i nevinost i ovdje ubijenih žrtva i nepravdu prema njima i porodicama koja se čini nečinjenjem ništa. Uz Darka Mrñu i 265 žrtava od kojih je njih 12 preživjelo strijeljanje, na Korićanskim stijema 21. augusta 1992. godine bili su još Dragan Knežević, Saša Zečević, Zoran Babić, Željko Predojević i Branko Topola. Milutin Čaño i Dule Janković bili su šefovi ovog interventnog voda. Porodice se

s pravom ptaju kada će Vlada RS podnijeti izvještaj za zločin na Korićanskim stijenama koji bi pomogao u pronalasku posmrtnih ostataka žrtava ali i policiji manjeg bh. entitea kako bi se skinula anathema kolektivne odgovornosti sa svih pripadnika policijskih snaga. Fatimine riječi i ove godine su odzvanjale u provaliji dubokoj preko 300 metara, u kanjonu Ugra razbijajući se tako o kamene gromade Vlašića. I ove godine u ovaj ponor bačene su bijele ruže. U provaliji Korićanskih stijena pronañene su miješane sitne i najsitnije koščice dvadesetak žrtava što su pokazali rezultati DNK analiza. Ovi rezultati su pokazali još jednu stravičnu činjenicu. Meñu ubijenim Prijedorčanima identifikovani su I posmrtni ostaci osobe iz Kotor Varoši koja je ubijena u ovom gradu a iz znanih razloga, tijelo mu je premješteno na Korićanske stijene gdje je bačeno meñu ubijene logoraše. Avdić Munevera predstavnica Udruženja porodica šehida, zarobljenih i nestalih iz općine Kotor Varoš sa sjedištem u Travniku, tvrdi da je ova osoba ubijena u Kotor Varoši ranije no što su ubijeni Prijedorčanai, a posmrtni ostaci su mu izmješteni u novembru 1992. godine. Za zločine počinjene nad Kotorvaroškim Bošnjacima i Hrvatima u Njemačkoj je jedino osuñen Đurañ Kušljić 2000. godine na doživotnu robiju. Zbog ovog i ovih ratnih zločina Udruženja porodica ubijenih Bošnjaka i Hrvata Bosanske krajine insistirat će na formiranju Komisije za ispitivanje svih zločina počinjenih na ovim prostorima.

KO SU SVE BILI ISLJEDNICI U OMARSKOJ ?

Priejdorski logoraši i dalje čekaju odgovore relevantnih domaćih I ino čimbenika,

Ne mogu shvatiti da je isljednik iz koncentracionog logora Omarska Goran Nović imenovan na visoku državnu funkciju. Dragi Bože, ima li pravde na ovom svijetu, pita se ovih dana kroz suze, vidno uznemirena jedna od najstarijih preživjelih logorašica ovog logora Zlata Bilajac (73) iz Prijedora. Ovih dana vračaju mi se u sjećanja sve one slike iz logora, scene u vrijeme ispitivanja zatočenika koje cu ponijeti sa sobom u mezar. I danas jasno čujem njihove bespomoćne i umiruće krike iz sala za ispitivanje koje su noću nama, ženama, služile za spavanje, kazuje Zlata. Nakon što smo cjeli dan provodili na radnoj obavezi u restoranu, noću smo spavale u ovim sobama gdje su danju vršena ispitivanja. Prvo smo morali očistiti I oprati krv sa poda, zidova pa i plafona. Svaku narednu noć zaticali smo užasne prizore u ovim prostorijama a ponekad čak i zaboravljene predmete s kojima su logoraši mučeni i prebijani od strane isljednika, pocijepane i krvlju natopljene potkošulje ili majice logoraša. Mene su optužili tako što su mi stavili na teret izmišljotinu da sam kao dobrovoljni davalac krvi 157 puta izjavila da ću nastaviti ovaj humani posao pod uvjetom da ce moja krv biti namjenjena isključivo za pružanje pomoći Muslimanima a ne Srbima !? Ovo je priča koja se svakodnevno, sasvim slikovito i uvjerljivo može čuti od onih koji su uspjeli preživjeti pakao Omarske, najzloglasnijeg logora u Prijedoru i BiH u vrijeme posljednjeg rata. Radi očitih propusta u radu domaćih i ino zvaničnika prilikom imenovanja pojedinih kadrova valja ih

podsjetiti na osobe koje su tokom postojanja ovog logora vršili bitnu, isljedničku funkciju. Šef isljedničkog tima u Omarskoj bio je Ranko Mijić, a isljednički tim činili su: Mirko Ješić, Ranko Bucalo, Goran Nović, Dragan Radaković, Dragoje – Drago Mejakić, Rade Knežević, Ilija Bijelić, Obrad Despotović, Nebojša Tomčić, Nenad Babić, Nenad Lakić, Miroslav Zorić, Ratko Milosavljević i Žarko Tejić. Ova evidencija poznata je i Haškom tribunalu ali očito ne i domaćoj javnosti. Za neinformisane jedan bitan detalj, ime Gorana Novića, nedavno imenovanog direktora Direktorijata za obrazovanje kadrova Obavještajnosigurnosne agencije pominje se u transkriptima Haškog tribunala na stranicama 4736 i 4737. Svjesni su logoraši iz Prijedora da će se medijska prašina oko imenovanja Gorana Novića stišati za koji dan. Jer u Republičkom inspektorijatu rada radi bivši isljednik Nenad Lakić, inače Novićev partner prilikom isljeñivanja logoraša. Njihove isljedničke metode izmeñu ostalih nisu prezivjeli Asaf Kapetanović, Sead Sivac, Idriz Jakupović. Mehmedalija Kapetanović uspio je preživjeti teško premlačivanje ali je naknadno mučki ubijen sa predsjednikom Opštine Prijedor Muhamedom Čehajićem. Ostali bivši isljednici su uglavnom u penziji. Njihov tadašnji šef Ranko Mijić trenutno je direktor Filijale Nove banjalučke banke u Prijedoru, Miroslav Zorić je preminuo posljednje jeseni, Ratko Milosavljević je opštinski službenik, Nebojša Tomčić je našao uhljebljenje u Novim rudnicima Ljubija….Ali logoraši svakako imaju pravo da dobiju odgovor na jedno jedino pitanje: kako ?

UTVRDITI ODGOVORNOST NAJODGOVORNIJIH

Slavica Lakić, zapisničar iz logora Omarska,

Slavica Lakić jedna je od 307 otpuštenih radnika službi OBS RS I FOSS-a i to nakon tridesetak godina staža u raznim službama SDB i dugo godina jedina sa srednjom stručnom spremom na posalu daktilografa. Kada joj je uručen otkaz, bila je jedina žena i tehničko lice kojoj je sistematizacijom ukinuto radon mjesto. Očekivala je da će se reforme unutar OSA BiH obaviti na najbolji mogući način; izborom mladih, obrazovanih i kadrova bez ratne hipoteke. Evidentno je da su unutar službe Operativnog centra Prijedor ostali ljudi koji nisu zaslužili da budu njeni pripadnici, tvrdi Slavica Lakić. Duško Jelisić bio je pretpostavljeni Slavice Lukić 1992. godine. Riječ je o badži ili pašancu Sime Drljače, ratnog načelnika CJB Prijedor, koji je po «službenoj dužnosti» i nalogu Drljače iz Bosanske Dubice stigao na mjesto šefa detašmana SDB i isljednika u konc logor Keraterm. Aktualni načelnik detašmana OSA u Prijedoru je Radomir Rodić, takoñer bivši isljednik koncentracionog logora Keraterm. Ovdje je uposlen i Jugoslav Rodić, osoba koja je isljeñivala zatočenike u susjednom Sanskom Mostu kao i pomenuti Duško Jelisić, isljednik iz Keraterma i njihov pretpostavljeni iz ratnog perioda. Goran Nović je, kao što je javnosti poznato, bio isljednik u koncentracionom logoru Omarska, dok je Slavica Lakić obavljala poslove njegovog i zapisničara ostalih isljednika. Slavica tvrdi da se Goran Nović nepravedno nalazi na meti preživjelih logoraša dok se, prema njenim tvrdnjama, krivica i odgovornost nalazi na tadašnjem šefu detašmana Dušku

Jelisiću. On je, tvrdi Slavica, bio pretpostavljeni kako Goranu Noviću i ostalim istražiteljima, tako i njoj samoj. Slavica tvrdi da preživjeli logoraši pokušavaju složiti kockice odgovornosti za zločine počinjene u logoru i, prema njenim tvrdnjama, prozivaju manje odgovorne zaboravljajući glavne aktere. ---Znali a ćutali--- Na upit da li je bila u prilici vidjeti ubistva i premlaćivanja zatočenika, ona odgovara. Naravno da smo svi mi bili svjedoci, sve smo znali ali smo ćutali. Šta sam mogla kao žena protiv ekstremističko nastrojenih ljudi ? Bojala sam se za sebe i svoju porodicu. ---Bila Haški svjedok ---- Slavica Lakić svjedočila je u svojstvu obrane dvojici prijedorskih Srba za zločine počinjene u Omarskoj; Dragi Prcaću i Miroslavu Kvočki. Oba su odslužili zatvorske kazne a Slavica kaže da su po hijerarhiji bili ispred čistačica. Ali i po odgovornosti. Najodgovorniji se slobodno šetaju ulicama Prijedora i brinu o bezbjednosti sugrañana.

GORAN NOVIĆ - ISTRAŽITELJ U OMARSKOJ IMENOVAN ZA

DIREKTORA KADROVSKE SLUŽBE U OSA

Kako se na kraju isplatio istražiteljski staž juniora Novića u logoru Omarska

Najnovije imenovanje Gorana Novića za direktora direktorijata za obrazovanje katrova službe OSA-e, inače ratnog istražitelja u koncentracionom logoru Omarska kod Prijedora, u ovom gradu je primljeno sa gnušanjem. Nejasno je još uvijek i to kako je Gorana Novica zaobišla smjena od strane bivšeg visokog predstavnika za BiH kada su u paketu smjenjeni svi istražitelji koncentarcionih logora na području Prijedora. Predrag Ceranic nedavo smjenjeni pripadnik OBS-a RS smatra da se ovakve i slične odluke donose olako, kao da u najmanju ruku u BiH ne postoji javnost kojoj su poznate činjenice. Ako se uzme u obzir da je supruga Gorana Novica, Dijana Novic – Mazalic i pored činjenice da nikada nije prebacila 50 posto sudijske norme, da još uvijek stanuje u stanu koji je predmet sudskog spora, na sličan način imenovana za sudiju Suda u Prijedoru, onda imenovanje juniora Novica bilo je za očekivati. I pored toga što su istražitelji SFORa vršili ispitivanje izmeñu ostalih i preživje logoraše o ratnoj prošlosti juniora Novica, očigledno preovladele su svastrane urgencije strica Sredoja Novica, inače aktualnog direktora SIPA-e, kao i u prvih ljudi OSA-e Almira Džuve i Riste Zarica. Muharem Murselovic jedan od prezivjelih logoraša koncentracionog logora Omarska najnovije imenovanje Gorana Novica ocjenjuje «naprertkom planetarne brzine» . Prema njegovim riječima dželati u svakom slučaju napreduju i u svakom slučaju ne odgovaraju za počinjene zločine koji su se dogodili tokom rata u BiH. On kao žrtva smatra da se zločin debelo isplatio ogromnoj vecini aktera koji su bili ili planeri ili izvršioci. Oni su uznapredovali ne odgovarajuci za počinjene zločine ali i imenovanjima u društvenoj hijerarhiji, ocjenjuje Murselovic. On smatra da sa ovom najnovijom činjenicom treba upoznati preživjele logaraše jer ovo prelazi mjeru zdrave pameti. Mladen Grahovac za najnovija dogañanja oko OSA-e i SIPAe kaže da su prevršila svaku mjeru. Bez obzira što mediji uglavnom

ukazuju na kadrove koje biraju nacionalne stranke, koji su odreda sa debelom ratnom prošlošcu, čelnici i oni zaduženi za imenovanja, ni najmanje ne pometaju. Grahovac očekuje da ce Goran Novic, kako je imenovan za direkotra direktorijata za obrazovanje kadrova službe OSA-e, prvi praktični kurs održati u Omarskoj I Keratermu kako bi mladim kadrovicima prenio i praktično znanje. Nusreta Sivac preživjela logorašica logora Omarska imenovanje Gorana Novica shvata kao neukusnu šalu u koju ne može povjerovati. Kao član upravnih organa Udruženja logoraša opštine Prijedor u suradnji sa ostalim članovima uputit ce na sve relevantne adrese i instance koje odlučuju o ovome oštar proterst. Sivčeva se pita da li su oni koji odlučuju o (de)certifikaciji uopce pitali Gorana Novica za njegovu ratnu prošlos o čemu je i Osloboñenje pisalo u nekoliko navrata.

Zločin koji se desio septembra 1995. godine nad prijedorskim rimokatoličkim svećenikom Tomislavom Matanovićem i njegovim roditeljima Božanom I Josipom, još uvijek je nerazrješen

Oko ovog zločina vodila su se, ili se trebaju voditi, tri odvojena predmeta, imena aktera koji su na bilo koji način učestvovali u ovom zločinačkom činu koji je počinjen nad civilima u Prijedoru javnosti su još uvijek nepoznati. Prvi od ovih procesa nedavno je okončan oslobañajućom presudom za jedanest prijedorskih policajaca koje je optužnica teretirila za protivpravno držanje u pritvoru ove tročlane porodice. Oslobañajuća presuda izrečena im je 11. februara ove godine od strane Okružnog suda u Banajojluci jer je postupkom utvrñeno da se nije radilo o protivpravom držanju u kućnom pritvoru porodice Matanović. Drugi postupak je u toku pred istim sudom a odnosi se na uništavanje imovine, rušenje pastoralnog Župnog centra i pljačku ovdašnjeg Caritasa. Nepoznato je pred kojim sudom i kada će početi proces za treći segment ovog zločina: za likvidaciju porodice Matanović. U netom okončanom postupku ustanovljeno je da je tadašnji načelnik CJB Priejdor Simo Drljača naredio 19. septembra 1995. godine «povlačenje» policijskih dežurstava koju su obezbjeñivali policajci PS II Prijedor – Urije a pred kućom porodice Matanović. Navodno, te se noći očekivao dolazak predstavnika Meñunarodnog crvenog križa, u cilju evakuacije i razmjene ove porodice. Dvojica svjedoka zločina koji je uslijedio tvrde meñutim da su ove noći troje Matanovića po nareñenju Sime Drljače odvedeni iz porodične kuće od strane tadašnjih policajaca. U ovom odvoñenju i njihovoj likvidaciji učestvovali su Đorñe Došen-Đole, Dado Mrña i Milutin Čaño. Đorñe Došen je naprasno preminuo prije dvije godine . Riječ je o aktivnom učesniku etničkog čišćenja u Prijedoru i akteru brojnih likvidacija prijedorskih nesrba. Nakon rata pod dejstvom alkohola često je znao reći da će «progovoriti» i otkriti naredbodavce brojnih zločina koje je i sam izvršavao. Njegova majka koja je preminula poslije njega, sumnjala je da je Đole maknut po nečijem nareñenju iz straha da ne progovori. Milutin Čaño je u Prijedoru. Dado Mrña se nalazi na izdržavanaju sedamnaestogodišnje zatvorske kazne u Španiji nakon što mu je Pretresno vijeće Haškog tribunala 31. marta prošle godine izreklo ovu presudu. Mrña je priznao vlastito učešće u zločinu počinjenom na Korićanskim

stijenama nad grupom od oko 250 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata 21. augusta 1992. godine gdje je učesvovao kao pripadnik tzv. interventnog voda policije. Simu Draljaču je Haški tribunal teretio za genocid i zbog pružanja otpora likvidiran je u akciji hapšenja od strane pripadnika SFOR-a. Prema izjavama istih svjedoka, Matanovići su do mjesta likvidacije, do Bišćana prebačeni u crnom mercedesu. Prvo su likvidirani Božana i Josip pa Tomislav. Nakon ovog bačeni su u bunar. Njihovi ostaci, izmeñu ostalog sa lisicama na rukama i čahurama, pronañeni su u jesen 2001. godine u bunaru Sulje Kekića. U cilju prikrivanja dokaza o počinjenom zločinu vozilo je zapaljeno na Hambarinama u jednoj provaliji. Ovdje se sada nalaze stotine tona grañevinskog materijala koji je odlagan u akcijama raščišćavanja povratničkih naselja

U Starim Kevljanima protekle sedmice hiljade kubika zemljišta vraćeno je u najveću masovnu grobnicu do sad pronañenu u Bosanskoj Krajini.

Prvi put ovdje su članovi tima za traženje nestalih boravili 13. augusta kada je uočeno prisustvo skeletnih ostataka. Prethodno su grobnicu «otkrili» 2000. godine. Jasmin Odobašić načelnik Federalne komisije za traženje nestalih ekshumacije u ovoj grobnici cijeni kao najsloženije i najobimnije do sad uopće rañene u BiH. Kasnije će biti ustanovljeno da je grobnica dimenzija 20 i 5 metara, na pojedinim dijelovima dubine i do 6 metara. Vremenski uvjeti vrlo često su bili ograničavajući faktor. U nekoliko navrata svoju pomoć pružale su vatrogasne jedinice. Nakon gotovo tri mjeseca rada, 08. novembra otpočelo je višednevno zatrpavanje grobnice u kojoj se nalazilo 456 kompletnih I nekompletnih skeletnih ostataka prijedorskih žrtava. I ovaj put, kako su odmicale ekshumacije, slagao se mozaik o porijeklu žrtava, kako i odakle je doveženo njih 456. Najveći broj njih bivši su zatočenici koncentracionog logora Omarska, druga grupa prvo je bila zatočena u Keratermu a potom u drugom logoru, – Omarskoj, likvidirani. Treću grupu žrtava čine likvidirani ljudi na Hambarionama, Čarakovu i samom gradu Prijedoru u Pratizanskoj ulici, tvrdi Odobašić. Meñu žrtvama Starih Kevljana značajan je broj intelektualaca što potvrñuje pretpostavke da se '92 u Prijedoru želio obezglaviti Bonjački i Hrvatski narod likvidacijama intelektualaca koji su se pod čudnim okolnostima našli u ovoj grobnici. DNA nalazi utvrdit će sa sigurnošću identitet žrtava a tada će se doći do više odgovora na još uvijek brojna i otvorena pitanja pod imenom masovna grobnica Stari Kevljani. Nejasna je i veza ove sa grbnicom koja je bila udaljena odavde svega 300 metara a nalazila se u haremu ovdašnje džamije. 74 kompletna i 73 nekompletna tijela iz ove grobnice ekshumirana su od strane Haških stručnjaka 1999. godine, prisjeća se Odobašić. On koji punih deset godina traga za nestalim smatrao je, kako kaže, da su konačno stvari u BiH krenule u pozitivnom smijeru. No nakon Starih Kevljana ostao je mučan utisak da ni nakon pronalaska blizu 500 nevino ubijenih civilnih žrtava, žrtava koncentracionih logora, grobnicu udaljenu svega 20-ak kilometara od Banja Luke - administrativnog sjedišta tzv. RS, niko od političara, policijskih, vojnih ili pravosudnih organa nije se udostojio doći na lice mjesta. Pravosudni organi RS upravo su u Starim Kevljanima imali fantastičnu šansu da se mrlja pod

imenom Omarska sapere sa poštenih Srba tako što su bili u prilici da procesuiraju ovaj slučaj. Bili smo voljni prepustiti im ovaj slučaj na procesuiranje, tvrdi Odobašić, tim prije što sa pravnog aspekta ovo nije bio težak slučaj. Jer poznati su egzekutori žrtava u Omarskoj, imena onih koji su ih dovezli ovdje pa čak i to ko je kopao ovu grobnicu. Tako je propuštena još jedna prilika za dokazivanje profesionalnosti i stručnosti pravosudnih organa u RS. Odobašičća, koji već deset godina iskopava mrtve , njega koji je samo u Bosanskoj krajini iskopao 4000 žrtava iz 110 masovnih grobnica, u Prijedoru je ekshumairao 2.250 žrtava iz 50 grobnica, najviše boli to što u RS još uvijek nema Vili Branta. Dugo ga neće ni biti, zaključio je na kraju Odobašić, jer svaki put iznova se pred slikama Starih Kevljana poput nojeva glave zabijaju u pijesak.

Umjesto evakuacije od strane MKCK uslijedila likvidacija,

MATANOVIĆI NISU BILI U KUĆNOM PRITVORU ?!

Pred Okružnim sudom u Banjoj Luci od 2001. godine voñen je krivični postupak protiv okrivljernih prijedorskih policajaca Ranka Jakovljevića, Miroslava Čañe, Mile Rodića, Dražena Rakovića, Rade Savića, Gojka Kesića, Zorana Banovića, Miroslava Zeca, Đorña Jelčića, Zorana Milojice i Slobodana Muzgonje, radi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, za protivpravno pritvaranje rimo-katoličkog svećenika Tomislava Matanovića I njegovih roditelja Božane i Josipa u Prijedoru u periodu od 24. augusta do 19. septembra 1995. godine. U petak 11. februara ove godine odlukom sudskog vijeća banjalučkog Okružnog suda za jedanaest policajaca izrečena je oslobañajuća presuda. Za ovo vrijeme održane su 23 glavne rasprave I četrdesetak istražnih ročišta. U toku dokaznog postupka nesporno je utvrñeno da je prije noći izmeñu 24. i 25. augusta 1995. godine došlo do tajnog sastanka u zgradi CJB Prijedor. Voñenjem postupka nije se uspjelo utvrditi ko je sastanak organizovao niti ko je od rukovodećeg kadra ovdje bio, ali je evidentno da prvookrivljeni Ranko Jakovljević nije prisustvovao istom. Shodno dogovoru sa sastanka, noću izmeñu 24. 08. oko 20 sati od strane dežurnog iz CJB Prijedor pozivaju se mnogobrojni policajci da se jave na radno mjesto jer se radilo o vanrednom dogañaju. U narednih trideset minuta policajci se javljaju na dužnost što je potvrñeno u izjavama svjedoka Gorana Kusonjića i Mirka Madžara. Njima je nareñeno da se jave nadreñenom Boži Kos nakon čega su upućeni ka dvorištu katoličke crkve. Ovdje su svi prilazi crkvi već bili blokirani od strane policije a došlo je i do nestanka električne energije. Po izjavi Mirka Madžara proizilazi da su Goran Kusonjić i tadašnji načelnik odjeljenja polcije CJB Milutin Čaño izveli katoličkog svećenika i njegovog oca Tomislava te ih odveli u CJB. Istraga je ovdje zastala u mjestu; nema podatka koliko dugo su zadržani, kao ni to ko je s njima obavio razgovor. Nakon ovog, Tomislav i Josip su prebačeni u porodičnu kuću gdje se nalazila i Božana.----- Drugi krivični postupak-----Po odlasku Tomislava i Josipa iz župnog ureda u CJB Prijedor, dolazi do rušenja pastoralnog centra, uzimanja I odvoženja humanitarne

pomoći «Caritasa». Utvrñeno je da je ovo činjeno od strane pripadnika Policijske stanice I u Prijedoru. Za ovo krivično djelo pred Okružnim Tužilaštvom i Sudom Banja Luka u toku je drugi krivični postupak protiv 21 lica.------ Iz izjave Vjekoslava Gotfalda zna se samo to da mu je pokojni Tomislav prenio da mu je radi sigurnosti ponuñeno izmještanje na lokaciju Ljubije, ne precizirajući gdje bi to tačno bilo. Pokojni Tomislav je tražio da ih premjeste u porodičnu kuću na Urijama gdje bi se osjećali prijatnije, što je i urañeno ove kritične noći. Porodična kuća locirana je na području mjesne nadležnosti PS II, gdje je prvookrivljeni bio komandir. Od dežurnog te noći traže se dva policajca za obezbjeñenje porodične kuće Matanović što je i učinjeno. Kada se narednog dana Ranko Jakovljević pojavio na radnom mjestu, pomoćnik ga izvještava da je došlo do dežurstva kada Jakovljević nastoji da dežurstva daju policajci koji su komšije Matanovića kako se ne bi osjećali neprijatno i sigurnije. Za sve vrijeme izvoñenja dokaza glavne rasprave niti jednim dokazom nije utvrñeno da je porodica Matanović držana u kućnom pritvoru a nije dokazano ni da je Ranko Jakovljević naredio i organizovao držanje porodice Matanović u kućnom pritvoru, jer je ovu naredbu izdao načelnik CJB Simo Drljača. U toku postupka saslušani su brojni svjedoci . Upravna okolnost dokazivanja da li je porodica Matanović bila, ili nije bila, u kućnom pritvoru, potvrdili su da porodica Matanović nije bila u kućnom pritvoru. Josip Matanović u ovo vrijeme je išao slobodno u nabavku živežnih namirnica, jedna svjedokinja je potvrdila da ga je viñala često kada je tokom razgovora pokojni Josip priznao da se sada osjećaju sigurno. Kada je ova naredba provoñena u djelo u Prijedoru je bilo haotična situacija zbog priliva izbjeglica iz Drvara, Sanskog Mosta, Ključa, kada su ljudi nesrpskih nacionalnosti preko noći bili izbacivani iz stanova i kuća zbog pomanjkanja stambenog prostora. Draško Zec potvrdio je da su Matanovići imali osjećaj da se oni obezbjeñuju radi nekakve razmjene. Živeći u ovom ubjeñenju, Josip i Božana Matanović su sa porodicom Vujičić, koji su saslušani u ovom postupku, zaključili ugovor o zamjeni nekretnina kod advokata Miodraga Deretića. Ugovor su potom ovjerili u Upravi javnih prihoda Prijedoru kao i Osnovnom sudu. Drenka Radulović administrativna radnica suda posvjedočila je da tokom potpisivanja ugovora nije primjetila nikakvu manu volje nad ugovornim stranama što bi je sprječavalo da isti ovjeri. Svo ovo vrijeme u njihovom prisustvu nije bilo policije. Prilikom napuštanja dvorišta skretana im je pažnja da mogu ići van dvorišta ali na vlastitu odgovornost. Ranku Jakovljeviću je 19. septembra po nalogu načelnika CJB Prijedor Sime Drljače nareñeno da povuče dežurstvo ispred kuće porodice Matanović. Ovo radi toga jer tokom noći treba doći Meñunarodnui crveni krst da porodicu Matanović vodi na razmjenu. Takoñer je nareñeno Ranku Jakovljeviću da se jedan od ključeva kuće porodice Matanović donese načelniku Drljači, što je on i učinio. Istraga se nije više bavila utvrñivanjem relevantnih činjenica; ko je došao, kad je došao, kako i kuda je odveo Matanoviće iz kuće kao ni to, ko je izvršio ovaj gnusni zločin, kaže advokat Draško Zec. --- Pronañeni u bunaru---Posmrtni ostaci troje Matanovića pronañeni su u jesen 2001. godine u bunaru Sulje Kekića u Rizvanovićima kod Prijedora sa lisicama na rukama. U meñuvremenu, bunar je zatrpan. -----Znao ishod na početku ---- Dugogodišnje

iskustvo advokata Draška Zeca, odbarne prvookrivljenog, govorilo mu je da od jedanaest okrivljenih policajaca niko ne može biti krivično odgovoran jer Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz koji bi potvrdio da je prvookrivljeni Ranko Jakovljević organizovao i naredio a ostali okrivljeni provodili u djelo naredbu obezbjeñenja porodice Matanović. Niti jedan dokaz Tužilaštva nije upućivao na zaključak da je porodica Matanović bila u kućnom pritvoru jer to niti jedan svjedok nije potvrdio u izjavama. Rimokatolički svećenici koji su dolazili u ovo vrijeme porodici Matanović nisu potvrdili da je bio u pitanju kućni pritvoru. Po nalogu biskupa Franje Komarice dolazili su bez najave. Svaki put su nesmetano ulazili u dvorište i bez prisustva policije obavljali nesmetane razgovore. Jednom od svećenika tokom ove posjete pokojni svećenik Tomislav je predao za biskupiju više od 9.000 SFR.

PRONAĐENE ŽRTVE NAD KOJIMA JE ZVRŠEN DVOSTRUKI ZLOČIN

Na lokalitetu Starih Kevljana

Članovi ekspertnog tima za tražemnje nestalih na području Bosanske krajine vrše ekshumacije žrtava iz masovne grobnice. Riječ je o jednoj jedinoj grobnici u kojoj je do sada pronañeno 456 kompletnih I nekompletnih skeletnih ostataka civilnih žrtava proteklog rata. Radi se o prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima koji su po zamisli Srpske demokratske stranke mogli sačinjavati maksimum 5 posto stanovništva u Prijedoru kako nebi bio ugrožen nadmoć i premoć svega onoga što je bilo zacrtano u ideologiji srpske tvorine na tlu BiH. Sav “višak” Bošnjaka i Hrvata postao je žrtvom masovnih egzekucija, silovanja i deportovanja i nivo od 5 posto bio je ostvaren u prijedorskoj praksi 1992. godine a održao se sve do 1999. godine. U Prijedoru je prije rata bilo većinsko Bošnjačko stanovnništvo i činilo je 49,5 posto a Hrvatsko stanovnništvo činilo je 5,6 posto ovdašnjeg življa. Četrdesetak u ovoj masovnoj grobnici pronañenih osobnih dokumenata svjedoče da se meñu žrtvama nalaze i likvidirani logoraši koncentracionih logora Keraterm i Omarska kod Prijedora te žrtve prethodno premještene iz brojnih pojedinačnih, zajedničkih i masovnih grobnica širom prijedorske opštine. Krajnji cilj jeste bio prikrivanje počinujenih zločina nad civilima te bolesni umovi počiniše tako nad nedužnim ljudima dvostruke zločine.

IZVJEŠTAJ IZ OMARSKE FESTIVAL MRTVIH

Ovaj rat je bio strava i užas… nepotrebni,uzaludni festival mrtvih. 1992 mi je ukradeno sve osim života … a opet mi je ostalo puno! To je prvo sto mi na um pade onog 24. maja… 2004. 24. maj, dan kad se 1992. u Kozarcu ukazao džehenem. Prije posjete logoru Omarska otišli smo u grupi žena na šehidsko mezarje…previše humki, odmah mi upade u oči. Previše bijelih nišana ko u filmu “Kosa”…. A koliko je još kostiju pod Kozarom što mirno čekaju svoj nišan? Sad priznajem, do sad nisam bio gotov s mojim ratom i još uvijek nisam. Stajati ispred stotinu i više bijelih nišana nedužnih sugrañana, u

pozadini veliki Kozarački kamen, znajući da sam i ja tamo mogao ležati, čitajući imena poznatih, običnih ljudi kao ja i ti, … ljudi kojih više nema. A samo za mjesec će ih jos 140 biti položeno iz masovne grobnice u kojoj je ležalo 376… Tiho sam plakao hodajući i slikajući… kao dijete. Svuda nišani. I na svakom stoji 1992. Godina u kojoj su pobijeni. Godina u kojoj su nestali. Godina u kojoj su etnički očišćeni. Godina bezumlja. Godina Barcelone i godina Omarske… A onda tiho, polako, prazan i napet. Pomalo umoran i nervozan… prema Omarskoj. U logor, prvi put nakon 12 godina

KAKVO UŽASNO MJESTO ...KAKAV FESTIVAL MRTVIH . KOJI OSJEĆAJ. NIŠTA TAMO VIŠE NE PODSJEĆA NA ’92 NISTA OSIM ZGRADA… I NIŠTA VIŠE I NE TREBA MRTVI TAMO JOŠ UVIJEK LUTAJU … OSJETIO SAM IH… I oni su mene, odmah pa se polako primakli ...kao da su čućali na svakom čosku…slušali kako opisujem dogañaje i datume, važne momente, doba dana. Lica, krike i suze, leševe izmrcvarene, iskasapljene, žuti kamion, imena, spalire… smrad hlora u wc-u, redove za hranu, glad, svjetlo. Mrak… I bili zadovoljni ako njih spomenem. Neopisivo! Taj osjećaj nije lak a nije ni težak. Ponovo u logoru, … moj bosanski Auschwitz. Moja Remarkova “Iskra života”. Ne ubija ti dušu i razum (jos sam živ i smijem se, hodam, spavam pijem i grlim… uživam u životu, znaći ide sve po starom). Ali sve te obuzima, prilazi ti. Taj mir nije prirodan. Osječas neku silu koja je jaka, ogromna,skoro da te dodiruje a ne vidiš je. I iako znaš da ti neće ništa, da si jedan od njih… opet nešto ne štima…. BIO si jedan od njih i zato ti neće ništa… ali sada više nisi, pa te gledaju…. Tužno mirno, neugodno te gledaju…ljuti su. I danas dani se pitaju zašto? Kao i onda kad su im imena prozivali? Kao onda kada je ljuti glas ispred vrata pročitao i njegovo ime… sumrak je vec bio. On tad brzo odgovori: “Ja… idem”. A onda u strahu, tresući se od neugode, tražeći poglede onih što ostaju on zgrabi svoju staru, izlizanu jaknu. Onu istu jaknu, jedino što ima, što se još zove njegovo. Jaknu koju je u maju u trku zgrabio na predvorju prije nego što je izguran s praga, već tučen i psovan zato što ne žuri, iako trci. Ta jakna, jedino što ga je u dugim junskim danima podsječalo na kuću. Kuću koja je poluprazna, opljačkana, već nestala u plamenu. Prljava jakna koja je još samo služila da ublaži trnce i bol u već ogoljelim kukovima nakon dugog ležanja na hladnim pločicama. Jakna koju je čvrsto držao i u hodu oblacio dok je zbunjenog uplašenog pogleda izlazio napolje… Ista ta jakna po kojoj ga je uplakana majka i prerano ostarjela supruga prepoznala u blatnjavoj glinici meñu desetine bijelih skeleta. Ta stara, prljava jakna u kojoj mu se sabila dobra bosanska duša i zadnje misli prije posljednjeg mraka. “Što baš ja? Kud ću majko? Bože, moj Bože samo da bude ta razmjena! Nova Topola, Trnopolje, Vlasić, Travnik,… kud bilo. Kući, … ako može ikako kući, umoran sam… gladan sam… volio bih u svom krevetu zaspati pa se rahat probuditi i pričati komšiji ovaj ružni san… nešto me mrko gledaju ovi stražari… a i kasno je … ne valja što je kasno… neće ovo na dobro… “ Zidovi te gledaju … Bijela i crvena kuća te posmatraju nekako čudno, prvo bulje … pa onda skoro umiljato… a stomak ti se okreće.

Sve dok se zidovi ne počeše pomjerati (nisam ni išao unutra a i napolju su se već udružili da me stisnu). K’o tijesan kaput… k’o tijesna jakna. Idi odavde, idi sad, dobro je… Kakvo užasno mjesto na ovom dunajluku. Bilo je dobro otići jednom … ali i nikad više. Pakao na zemlji… smrdilo je opet na pakao na zemlji! A onda na kraju, polako sam sjeo u svoje auto, sa svojom sestrom… na onom istom mjestu na kojem sam 30.maja 1992. izguran iz autobusa sa rukama na vratu i pretresan prije nego što su me ugurali u Mujinu sobu… punu tužnih lica, razbijenih.. sobu bez kreveta. lica poredanih uz zidove, svi sjedeći na jaknama…na smrt osuñenih zato što su drugačiji. Upalio sam auto i polako krenuo, odahnuo i zasuzio bacajući svoju novu jaknu na zadnje sjedište.

U NJEMAČKU - PREKO SRBIJE

("Komšiluk na probi"...; "Kozarski vjesnik" BR. 866)

"Odlazak komšija Muslimana zabrinuo je i Srbe jer je i njih u strahu spopala sumnja da je taj odlazak organizovan, tim više što pomenuti putnici ne žele da

putuju preko Srbije, već isključivo preko Hrvatske". To kaže novinar Rade Mutić u "Kozarskom" od 24 aprila 1992. godine. Prethodno R. Mutić napominje da Muslimani odlaze za Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Njemačku. Još nije poznat slučaj da su žitelji ovog kraja, bez obzira na nacionalnost, u miru ili ratu, išli u navedena odredišta preko Srbije. Da navedena rečenica nije naglašena i da u tekstu ne predstavlja završni, udarni argument, pomislio bi da se radi o grafolapsusu. Do tog "geografskog" teksta je drugi tekst u kome Rade Mutić navodi da su "hosovci oteli deset tona biljne masti rukovoñeni mržnjom prema Krajini". Dan iza Mutićeva teksta, grupa uniformisanih je počela presretati autobuse iz Prijedora i vračati ih na njihova polazišta. Moglo bi se reći da se radi o politčkom dejstvovanju da tom prilikom putnici nisu opljačkani. Devize će se možda i vratiti vlasnicima, ali zašto sve to? Dakle još jedan Mutićev biser u čitavom njegovom novinarsko-ketmenskom opusu. U toku njegovog "ratnog perioda" kada je tako decidno izvještavao sa fronta, činio je to veoma savjesno. U "Kozarskom" su se reñale slike četa, fotografije ljudi, tekstovi u stilu "jedan mupovac manje", a iznad fotografija onoga koji je doprinio da imamo "jednog mupovca manje". Dalje: R. Mutić na frontu snima trosatnu video kasetu gdje u detalje prikazuje borce "V kozarske brigade", opremu, naoružanje, razgovore, starješine. Kasete se umnožavaju u Prijedoru, distribuira i, normalno, dosta kaseta tog ratnog filma Rade Kusturice završava u Zagrebu. Hrvatska obavještajna služba nije imala revnosnijeg radnika na bojištu od Rade Mutića. Mutić bi morao znati da 99% ratnih izvještaća u svijetu prolazi kroz posebne obuke prije nego što ih pošalju na kakav front, i da svaki, osim što izvještava javnost u svom domicilu, izvještava i obavještajnu službu svoje zemlje. Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reći da se ne radi o nikakvom "organizovanom" odlasku Muslimana, već o mas-psihozi i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje. Procenat egzodusa je proporcionalan

nacionalnom sastavu zaposlenih u stranim zemljama. Tu spadaju sad i Hrvatska i Slovenija. U "Kozarskom" se pojavljuju tekstovi o "glasinama". Tačno da je Prijedor sklon toj pojavi: prije nekoliko godina u Prijedoru se pojavila "zmija duga 16 metara koja je jela djecu predskolskog uzrasta". No, sada se ne radi o glasinama. Takve iste "glasine" širile su se Sarajevom, Mostarom, Capljinom, Kupresom, Bos. Krupom, Bos. Brodom, Zvornikom... U "mirnim urbanim sredinama" samo rukaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun-prepun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni. Svakim danom mira mir postaje izvjesniji. Treba nam samo još malo, toliko malo... Glasina je kada R. Mutić u svom izvještaju kaže da su "Srbi u Prijedoru odbili da žive u "džamahiriji" u kojoj bi Muslimani željeli živjeti"". Opet ti kažem, moj Mutiću: NI JEDAN JEDINI MUSLIMAN U BIH ne želi da živi u "džamahiriji", ni u bilo čemu nalik. Ja jedem prasetinu i to slatko. Pijem, kockam. U džamiju nisam nikad ušao u životu. Sklon sam još mnogim porocima. Dakle kod Alaha izuzetno loše kotiram. A još, što je najgore, unuk sam a la rahmetile efendije hodže Derviša Sadikovića. Ni preko veze ne mogu u dženet. A takvih kao ja, Muslimana, ima toliko da nema šanse za "džamahiriju". Ali ta "džamahirija" je dosada bila argument za mnoge SDS-političare lupinge. I ukoliko se ostane bez tog "argumenta", sa čim će "srpski lideri", prepadati srpski narod? I Muslimani i Srbi su toliko slični da je najmanje važno ko je od koga postao. Uglavnom, zajednički se dobila škartna sirovina na kojoj treba dosta raditi da bi se dobio proizvod zvani grañanin, kojeg će prihvatiti strano tržište. Autor : Dr. Eso Sadikovic

ODLOMAK IZ KNJIGE KOZARAC VEHIDA GUNIĆA

Najnovija knjiga pod naslovom Kozarac i Kozarčani zapravo je moja druga knjiga kojom se vraćam zavičaju, zavičajnim temama i uspomenama iz mladosti. Malo je gradova i njihovih žitelja u historiji civilizacije koji su doživjeli takvo zlo kao što je u surovom, rušilačkom i vandalskom napadu u maju 1992. godine doživio Kozarac - pitomi gradić pod groom Kozarom. Knjigom Kozarac i Kozarčan bavim se šestostoljetnom historijim Kozarca i tragedijom toga grada i njegovih žitelja. Pokušao sam ustrojiti i najtužniji spisak ispisan do sada u dugoj historiji ovog veličanstvenog kraja i gradića. U knjizi se nalazi tužni spisak oko hiljadu Kozarčana I Kozarčanki koji se, u nedostatku smjelijeg i, možda, adekvatnijeg izraza, za sada, vode kao nestali. Knjiga je ilustrirana sa oko 90 fotografija, od kojih sam najveći broj snimio u maju 1991. i u maju, junu i julu 2000. godine. Za one koji su sudbinski vezani za budućnost Bosne i Bošnjaka, kao i za one koji su, poput mene, snažnim emocijama vezani za zavičaj, a Kozarac je molj zavičaj, evo nekoliko citata iz knjige: ...Upravo činjenica da je veoma malo Kozarčana – Bošnjaka sudjelovalo u partizanima, smatrali su neki, bila je presudna što je Kozarac, dok su drugi napredovali, stalno stagnirao. Pri tome se prije svega mislilo na industrijalizaciju koja je zaobišla Kozarac. Ja, pak, mislim da je to možda i dobro. Kozarac je ostao nezagañen, netaknut, nevino čist i veličanstveno lijep, kao Unin slap, kao

najljepši cvijet na proplanku. Zato su ga oni što vole mržnju i mrze ljubav onako bezdušno rušili i razarali. A on se ponovo diže, bukvalo iz pepela. Kao mitska ptica. I ne da se, kao što se ni u miru ni u ratu nisu dali i ne daju Kozarčani. Eto, to mislim i to je tako i drukčije neće i ne može biti...

Spomenik u slavu revolucije

Krajišnici su se dugo pripremali da na dostojan način obilježe Kozaru i kozarsku epopeju. Kozara je doista bila epopeja po tome što su desetine hiljada ljudi, žena i djece, pretežno srpske nacionalnosti, vjerujući prije svega doktoru Mladenu Stojanoviću, krenuli u zbjeg na Kozari koja se potom našla u neprijateljskom obruču. Partizani su uspjeli na Patriji izmeñu Bos. Dubice i Prijedora probiti obruč i izvući se u Podgrmeč, a narod - zbjeg, uglavnom je završio u logorima. Najviše u logoru Jasenovac. Sada, iz ovog ugla, ne mislim da je Kozara bila velika epopeja po individualnim ili masovnim herojstvima nekih Stanića i Tadića, pa i Gunića (mislim na amidžu Murata), ali jeste bila epopeja po masovnom stradanju stanovništva. Tu vrstu vlastitih nedoumica pokušavao sam, barem djelimično, razriješiti negdje krajem maja ili početkom juna 1972. godine, ispod Kozaračke kule i ostatatka Kozaračke tabije, dok sam ispijao dobru Tulinu kahvu sa jednim od najznamenitijih Bošnjaka svih vremena, sa našim velikim piscem Skenderom Kulenovićem i neponovljim snimateljem i dobrim piscem Janom Beranom. Beran je tada snimao televizijski film o Skenderu, Paležu i postanku poeme Stojanka majka Knežopoljka. Priznajem, tada nisam znao da Skender ima možda i bolju i veću poemu od Stojanke, da ima našu bošnjačku poemu Na pravi put sam ti izašo, majko. Helem, nejse, dok se Skender raspitivao za svoje Kulenovićevsko krilo u Kozarcu (znao je za Ibrahim-bega Kulenovića – Hidajetovog, Namkinog, Mehinog i Rešadovog oca), dotle sam ja, bojeći se da ga nekim nespretnim i neumjesnim pitanjem neću slučajno povrijediti, smišljao kako da ga upitam da li je Kozara stvarno bila tako velika epopeja, kako se o njoj govori: - Bila je. I tu nema nikakvih dilema – odgovorio je Skender. A kad Skender tako kaže, onda, zaista, tu više nema dilema. Danas mi je žao što tada nisam više propitivao tu doista u svakom pogledu veliku gromadu - ljudeskaru Skendera, pjesnika Skendera i Skendera Bošnjaka mnogo većeg nego što smo danas kadri i pretpostaviti. Ali, kako lanjskoj kiši ne treba kabanica, mi idemo dalje Dakle, Krajišnici su se dugo pripremali da što dostojnije obilježe kozarsku epopeju. Godine 1970. raspisan je veliki konkurs za idejno rješenje spomenika na Kozari. Prispjelo je mnogo radova, ali je žiri, ne dvoumeći se, prihvatio rješenje koje je ponudio Dušan Džamonja, veliki i značajni vajar, porijeklom iz Bileće, koji je tada živio u Zagrebu i Vrsaru kod Rovinja. Spomenik na Kozari otkrio je drug Tito 10. septembra 1972. godine. Ta svečanost trebala se održati ili 4. jula na Dan borca ondašnje domovine ili 27. jula na Dan ustanka naroda BiH i Hrvatske. Iako je spomenik bio završen, svečanost je, ipak, znatno pomjerena jer su upravo nekako u to vrijeme u Bosnu bili ušli neki nestašni pojedinci iz Australije i od štokuda sa nakanom da ruše Jugoslaviju. Pokrenute su silne snage ondašnje teritorijalne odbrane, pa je ta grupa od dvadesetak pojedinaca,

uz obostrane (velike) gubitke, ušutkana. Onda je na Kozari održana svečanost. Tada je drug Tito prvi put prošao kroz Kozarac. Ta činjenica nije prošla nezapaženo. U oduševljenju i histeriji Ešefa Bebi bacila je na Titov automobil smotuljak mokre novine. Bilo je malih problema, ali je sve zataškano. Tu svečanost sa Kozare trebalo je da zajedno sa slavnim, sada pokojnim reporterom, Aleksejom Nejmanom prenosim za ondašnje jugoslovenske radio-stanice. Izgovorio sam samo nekoliko rečenica, onda je puhnuo vjetar i raznio Nejmanove zabilješke. Kao mlañi kolega dao sam se u potjeru za papirima, a Nejman je raportirao. Moja historijska šansa da se i na taj način proslavim – otišla je u nepovrat. Što se, pak, samog spomenika tiče, isticano je da on svojom monumentalnošću budi različite asocijacije. Oni, pak, zbog kojih je grañen, a imali su sreću pa su preživjeli zbjeg, logore i ostalo, pred samim monumentom su ostajali zbunjeni ne uspijevajući dokučiti autorovu misao i poruku. Svojom monumentalnošću spomenik na Kozari bio je na tragu velikih spomenika iz vremena

socrealizma. Po svojoj, pak, estetskoj dimenziji, modernosti i hermetičnosti, Džamonjin spomenik uopće nije pripadao tom pravcu nego najmodernijim evropskim strujanjima u kojima je autorovo ime bilo i ostalo jedno od istaknutijih. Sada se prisjećam da je Tito na Mrakovici, ispred Memorijalnoig zida na kojem su se nalazila imena oko osam hiljada Kozarčana stradalih u ratu, zapalio vječitu vatru. Baklju sa vatrom drugu Titu dodao je najmlañi sin Aide i Hamdije Mahmuljin, tadašnji najbolji učenik O.Š. “Rade Kondić” iz Kozarca Nagib Mahmuljin. Sa bratom Omerom, poslije logora Trnopolje, Omarska i Manjača, dospio je negdje do Vlašića gdje se bratu i njemu gubi svaki trag. Bio je čovjek koji je samo za dobrotu znao. Na mitingu u Prijedoru, poslije otkrivanja spomenika na Kozari, Tito je rekao da je “Kozara bila naša prva velika epopeja u kojoj je učestvovao i naoružan i nenaoružan narod...” Za spomenik na Kozari rekao je da ga podsjeća na narodnu priču o braći i sedam prutova - samo jedinstveni smo jaki. Tada smo vjerovali Titu. Danas vjerujmo sebi: samo jedinstveni i dobronamjerni, prije svega prema svome narodu i predstavnicima svoga naroda, a potom i prema drugima, Bošnjaci mogu opstati. U protivnom - nema nas. Šta je ovim Kozarčanin, autor - reporter želio reći? Pa, rekao je! Jer, nema više onoga Džamonje, onog zanosa i one vjere u onakav suživot koji će podizati slične monumente u slavu umrlih, nevino pogubljenih, u slavu dobrih stradalih Bošnjaka koji su htjeli suživot a drugi su ih mrzili, izmeñu ostaloga i zbog takve njihove ljubavi i želje. Ne dam da se zaboravi. Sve bude i proñe. Ono što se zapiše ostaje. Neka i moja knjiga bude spomenik mojim Kozarčanima koji su nedužno stradali u logorima i kojekuda po zemlji za koju su ionako mnogi bili spremni umrijeti. Umrli su nasilničkom smrću, umoreni rukama onih kojima smo do jučer vjerovali. Samo dragi Bog zna da li je neko iz stroja nestalih koji ovdje donosim slučajno preživio. Za sada se uglavnom vode kao nestali. Daj, Bože, da je tako pa da se opet odnekud pojave. Zato i ja u svojoj naivnoj dobronamjernosti nasjedam toj formulaciji: n e s t a l i. Ovdje objavljujem nepotpuni spisak samo onih stradalnika koji su roñeni na širem području Kozarca, koji su živjeli na širem kozaračkom

području, a koji se, za sada, vode kao nestali od 1992. do kraja agresije 1995. Desi li se da je neko preživio – bit će to moja najdraža materijalna pogreška. Takoñer, moguće su i druge, sigurno sasvim nehotične slovne greške. Molim za razumijevanje I oprost onih koji će, možda, imati razloga za prigovor. Spisak nije potpun. Knjiga nestalih i umorenih Kozarčana nije dokraja napisana. Ona, nažalost, ostaje otvorena za nova dopisivanja...

Ponovo u zavičaju

Dugo, veoma dugo, prikupljao sam snage za suočavanje sa zavičajem, poslije osmogodišnje meñusobne odvojenosti. U toj mojoj neodlučnosti bilo je nekog teškog i teško kontroliranog straha kakvog do tada nisam poznavao; teški strah pred činjenicom da ću se suočiti sa tragedijama u nizu, sa mozaikom tragedija, zapravo, pa sam se pribojavao da li će moje srce i moj ionako visoki krvni pritisak sve to moći izdržati. General Ćuskić mi je govorio kako se ne trebam bojati, ako treba ići će sa mnom ili za mnom još neko. Insistirao je da odem gore i da, iz čisto psiholoških razloga, prenoćim koju noć u Kozarcu. Naravno, nisam mu objašnjavao da ja, iako baš i nisam pretjerano hrabar poput njega ili kozaračkog Tite ili kozaračkog Vajte, naprimjer, nemam tu vrstu straha što on pretpostavlja da je imam. Ovo je strah od suočavanja sa uspomenama koje su do jučer imale i svoj materijalni oblik, koje su sada stvarno samo uspomena, možda samo apstrakcija. Tako sam to nekako mislio, i bez ikoga, sam samcat, kad mi se učinilo da ću to moći izdržati, početkom maja 2000. godine zaputio sam se u Kozarac. Šećer je pao, usta se suše, srce ubrzano kuca, tlak raste do neslućene visine, nedostaje mi zraka, bubnja mi u ušima. Evo me u Orlovcima. Preznojavam se. Otvaram prozor na automobilu i odjedanput me obojmi neki mio osjećaj. Kao da me nježno pomilova majčina ruka i kao da me zapahnu najljepši miris iz Nanine sehare oblijepljene nekim šarenim krep-papirom. Taj mi je miris često bio dostupan, ali sadržina misterioznog šarenila u sehari ostajala je neka Nanina tajna. Za mene je bila lijepa jer je bila nedukočiva. Pamtim i sada taj miris, taj intenzivni miris dunje (tunje), mošusa, nekog bajramskog safuna što je Nane dobila za Bajram. Tek, divno je i nedokučivo mirisalo. Eto, taj daleki miris djetinjstva, miris Kozare i blagi zefir odozgo sa Mrakovice, pa izmeñu Kozaračkog i Zečijeg kamena sada me pomilovaše i ja radosno zatreperih pred teškom nepoznanicom kojoj sam se pomalo izgubljeno, znatiželjno i uzbuñeno primicao... Eno igrališta, eno našeg kozaračkog stadiona na kojem nije ni započela ni završila moja fudbalska karijera. Nisam imao ni trunke talenta za fudbal. Mnogi drugi jesu: Vasif i Nihad Balić, pa neki Bahto poslije onog rata, pa jedan sin Smaila Sušića koji je poslije nešto radio u vazduhoplovstvu, Alija Sarač, Refik Trepić, Hajrudin Garibović, Eno Bešić, Ibrahim Suka Sušić, pa Husnija Hune Fazlić, pa golman Redžo Kreja Karabašić, Asim Kuko Mujagić, Abdulah Kusuran, Mitar Medarević, Osman Turkanović, pa braća Mujo, Meho i Šefik Šanta, pa Boško Božin, Mustafa Džihić Trbić, Hamdija Hodžić, Mustafa Hodžić...A gdje je taj i taj? – pitat će mnogi. Ne mogu se sviju sjetiti, ali neke ne mogu i neću nikada zaboraviti. Nikada ni kao fudbalera ni kao čovjeka neću zaboraviti neponovljivoga Rešu

Rešada Kulenovića. Da je igrao u bilo kojem velikom klubu na svijetu, bio bi veliki fudbaler. Za mene je bio i ostao najveći. Neponovljivi krajiški derbi Uz ovo naše igralište, ovu našu Marakanu, naš Nep-stadion, vezuje me jedna draga uspomena I jedna velika novinarska podvala u kojoj sam direktno i, možda, nekorektno sudjelovao. Bila je 1974. godina. U Minhenu se održavalo Svjetsko fudbalsko prvenstvo, ili finale nekog svjetskog kupa ili nešto svjetski važno, a fudbalsko. Sve oči onih koji smatraju da je fudbal najvažnija uzgredna stvar na svijetu bile su uprte u Minhen i u Pelea koji je tamo doputovao kao počasni gost. A upravo te godine naše Bratstvo doživjelo je najveći uspjeh u ne baš dugoj historiji. Nekakav oblik prve utakmice igrao je kozarački Zmaj od Bosne kod crkve protiv nekoga iz Otoke 1937.godine. Ali to nije važno, već je važna ta 1974. godina. Te je godine, naime, Bratstvo postalo član Krajiške zonske lige. I upravo u vrijeme finala u Minhenu, Bratstvo je u Kozarcu igralo svoju utakmicu života – derbi protiv OFK Prijedora. Nama je bilo važnije pobijediti Prijedor, nego Real ili Vašaš, ili Bajren, recimo. Tada sam bio dopisnik Radio-televizije Sarajevo iz Prijedora, pa sam procijenio da bi ta utakmica, bez obzira na nizak rang takmičenja, mogla biti zanimljiva i za televizijske gledatelje. Pozvao sam urednika nedjeljnog TV-dnevnika (znao sam da će to biti Mufid Memija) i rekao mu: – I mala mjesta imaju svoje fudbalske svečanosti. U nedjelju je u Kozarcu utakmica za historiju. Bez obzira što se ne radi čak ni o Drugoj ligi s koje, takoñer, ne objavljujemo filmske izvještaje, mislim da bi ovaj susret mogao biti posebno zanimljiv. Pucat će prangije, trešnjevi topovi, kubure, trocijevke, vebeerovi, patovi i pamovi, trzajni topovi iz prošlog i bestrzajni iz budućeg rata. Radi se o najvećem fudbalskom derbiju u historiji krajiškog fudbala – rekao sam mu. – Prertjeruješ, ali snimaj. Računaj na dvije minute u dnevniku. Tvoja je briga kako ćeš dopremiti film – rekao mi je Memija. Uvalio sam se u golem, ali drag posao. Dotadašnjeg sekretara komiteta u Prijedoru i profesionalnog pilota, koji se već spremao da ide za pilota u Beograd, druga Cvijića molio sam da nam u nedjelju pripremi avion i najavi let sa Urija za Sarajevo. Organizatoru TV-Sarajevo zapovijedio sam da nas čeka na Sportskom aerodromu Butmir iza 18 sati jer ću avionom iz Prijedora donijeti film. Neka filmska laboratorija bude spremna za brzo razvijanje filma budući da će prilog “ići” u Dnevniku u 19 I 30. Sve sam, dakle, poduzeo i u nedjelju, odmah poslije podne zaputio se u Kozarac. I tu počinje moje uplitanje u “mutne radnje”. Susret je, zbog velike važnosti, vodio neki poznati i važni sudija Zrilić iz Banje Luke. Približio sam mu se pred početak susreta. Kada je u mojim rukama video profesionalnu filmsku kameru “Bolex” upitao me: – Nije, valjda, da će ovo biti na televiziji? – Hoće ako pobijedi Bratstvo – rekoh mu prividno nezainteresirano. Naši čitatelji mogu samo pretpostaviti šta je tada, te 1974. godine, za mnoge ljude značilo pojavljivanje na televiziji. Meni se čini da je i danas mnogima pojavljivanje na televiziji veoma važno. Tek, ja sam sudiji “ubacio” neku bubicu, pretpostavljajući (opravdano) da je i njemu važno pojaviti se na televiziji. Prvo poluvrijeme prošlo je bez golova. Upao sam u našu svlačionicu i rekao igračima: – Momci, hoćete li vi igrati ili ćete se zajebavati? – Zatvorili su igru. Igraju klasični bunker. Ne možemo ga probiti. – Ako Bratstvo ne pobijedi, ja ću, poslije utakmice, ovdje, na igralištu izvaditi film iz kamere,

osvijetliti ga i bacati - zaprijetio sam igračima znajući da im je vema stalo do toga da se i oni, barem jedanput pojave na televiziji. – Dajemo i dat ćemo sve od sebe! – obećaše mi. Ne sjećam se ko je tada trenirao kozaračke fudbalere. Prijedorčane je trenirao nekada slavni fudbaler evropske klase Idriz Hošić koji se upravo bio vratio iz Njemačke u kojoj je završio svoju aktivnu igračku karijeru. S njim sam se, u njegovom malom trenerskom kutku na terenu zapričao na početku drugog poluvremena kad se odjedanput prolomi: “Go!” Zapucaše puške i pištolji, lahka artiljerija i sve. Šta ćeš sada, Vehide, žalosna ti majka. Pade go, a ja ne snimih, a toliko sam toga poduzeo da, eventualno, ovjekovječim ovu utakmicu. Šta ću, kud ću i kako ću, razmišljam navratnanos, pa brže-bolje, još dok su trajali pucnjava i euforija, utrčim na teren, na centar kojem su se približavali igrači i jednog i drugog tima kako bi prijedorski fudbaleri krenuli sa centra. – Ko dade go? – pitam sudija Zrilića – Onaj tamo – pokaza mi on, čini mi se na Turkanovića. – Imam veliki problem; nisam snimio pogodak. Morat ćemo još jedanput to ponoviti da snimim – rekoh sudiji. – Nema problema, samo razgovarajte sa golmanom – kaže on, a potom se obrati fudbalerima: – Drug nije snimio ovaj gol, pa ćemo još jedanput ponoviti situaciju. Ja sam se zaputio prema golmanu OF Prijedora. Mislim da se prezivao Suljanović i da mu je nadimak bio Feluga. Bio je dobar golman. Rekoh mu šta me snašlo i dodadoh da je on i tako I tako primio gol i da ćemo ponoviti situaciju kako bih mogao snimiti taj pogodak. Neka uradi isto što je uradio kada je primao gol. – On je pucao sa desnog krila, ali mi je pogled bio malo zaklonjen. – Opet će tako pucati. – Neka puca. – Ne smiješ odbraniti! – To ćemo vidjeti. Stao sam iz gola (onaj go s južne strane do Mehanove veterinsrake stanice), pripremio kameru I dao znak da igrači krenu. Neko je Turkanu (ako je bio Turkan) dodao loptu, a on je, iz zatrke i iz sve snage, opalio po Feluginom golu. Feluga nije ni trepnuo. Kozarac i kozaračka dolina ponovo su se prolomili od ovacija, navijanja i pucnjave. Mnogi su povjerovali da je pao još jedan gol. Ja sam, na briznu skupio svoju opremu i pojurio na Aerodrom Urije gdje me već čekao pilot Cvijić sa upaljenim motorom. Poletjeli smo prema Sarajevu... Te večeri u Dnevniku Televizije Sarajevo objavili smo moj izvještaj sa “najvećeg fudbalskog derbija u historiji”. Gledaoci tada nisu ni pretpostavljali da su vidjeli lažni gol postignut na nezaboravnoj utakmici na kojoj se pucalo, slavilo i pjevalo. Bila je to fudbalska predstava za nezaborav. Radujem se svakom nasem buducem susretu. Prijedorcani su se konacno poceli buditi.

BUDUĆNOST MORA BITI PRINUĐENA DA SEBE ODREDI PREMA ZLOČINU

Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne Meñunarodnom sudu pravde u Haagu da pokaže čitavom svijetu srpsko-crnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja,

silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima. Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što nije dokazan genocid u Prijedoru pred Meñunarodnim sudom pravde, da će najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronañene, nekažnjene, ako istina i pravda ne pobijede. Zato preživjeli Prijedorčani imaju velik dug prema svojim žrtvama. To je svjedočenje o istini. Jer, ukoliko budu ćutali i njih će ponovo vaditi iz novih grobnica i jama. Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi, grañani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih Prijedorčana? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti.

Zločin u Prijedoru ne može ostaviti na miru Prijedorčane, koji vape za istinom i pravdom. U genocidnom entitetu opstrukciju u spoznaji istine i pravde prave ostaci ratne, političke, vojne, policijske i medijske strukture, koja je u vrijeme agresije egzistirala u obliku paljanskog režima u Bosni i Hercegovini i Miloševićevog režima u Srbiji. Ideologija Miloševićevog i Karadžićevog režima imala je za cilj silom stvoriti etnički čist srpski prostor u Bosni iHercegovini. Zato puna istina i pravda o zločinu u Prijedoru je moguća tek kada se pred Haaški tribunal izvedu Karadžić i Mladić i svi prijedorski zločinci. Prijedorski Srbi ne mogu govoriti o zaštiti ljudskih prava, unutrašnjoj reintegraciji, demokratizaciji i ekonomskom prosperitetu bh države i društva i integraciji BiH u evroatlantske saveze sa kredibilitetom, jer se suočavaju sa nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju istine o zločinu, pokajanju za zločine, materjalnoj nadoknadi za žrtve i hapšenju ratnih zločinaca. Prijedorski Srbi, budite ubijeñeni da prognani Prijedorčani neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za postradale, ne donese mir za preživjele i ne izgradi budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru. Prijedorčani neće dopustiti da zločin u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava prijedorskog zla veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru. Prijedor je danas dio genocidnog entiteta, grad koji se 1992. na zločinački način "oslobodio", zločinom protiv čovječanstva najboljeg dijela svojeg

stanovništva. Tu su nastali najgori koncentracioni logori smrti u Bosni i Hercegovini. Tu je izvršeno najveće ubojstvo bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Tu je izvršen najgnusniji oblik zločina na ženi – zločin silovanja i seksualnog zlostavljanja. Tu je izvrešeno gotovo u cjelosti namjerno organizovano etničko čišćenje od Bošnjaka i Hrvata. Danas na dan sjećenja na početak genocida nad Bošnjacima u Prijedoru sa tugom i očajom u srcima u dušama preživjeli Prijedorčani poručuju zločincima koji se još slobodno šetaju i čitavom svijetu: Mi nikada nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti. Vratit ćemo školovanu i pametnu bošnjačku mladost na prijedorsko korzo. Ne postoje riječi koje bi utješile Prijedorčane. Niko nije pokušao spriječiti prijedorsko zlo. Niko se ozbiljno ne trudi da prijedorske zlikovce privede pravdi. Malo se piše i istražuje genocid u Prijedoru, zato, Prijedorčani, ne zaboravite srpsko-crnogorski zločin i uništenje koji su počinili.

GENOCID OLIČENJE SRPSKO-CRNOGORSKE MRŽENJE - OLIČENJE BEZUMLJA, MRŽNJE, NETOLERANCIJE, NELJUDSKOSTI

Činjenice o počinjenim zločinima protiv čovjećnosti i teškim povredama meñunarodnog humanitarnog prava koje su svojom surovošću i bestijalnošću zaprepastile cijeli civilizirani svijet jasno govore da je u Prijedoru izvršen genocid sa ciljem smišljenog uništenja Bošnjaka, njihove kulture, historije, tradicije i duhovnosti. Taj cilj nije mogao biti realizovan mirnim putem. Tako je uslijedila i srpska agresija na Prijedor. Nakon genocida i agresije prijedorski Srbi i dalje forsiraju vlastiti konsenzus negiranja i poricanja vlastite odgovornosti za poćinjeni zločin. Genocid i agresije se relativiziraju i ne nazivaju pravim imenom. Prijedorski Bošnjaci još bježe od popisa zločina, popisa ubijenih i nestalih. Kod mnogih istina o genocidu i agresiji izaziva tajac, nedoumicu i nelagodnost. Dugoročni uspjeh prijedorskih zločinaca zavisio je od ubijanja bošnjačkih muškaraca, posebno intelektualaca. Trebalo je ubiti što više bošnjačke inteligencije kao diktat genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida u službi stvaranja etnički čistog Prijedora po mjeri Srba. Zato je genocid u Prijedoru opomena čovjeku i čovjećanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike zla u kojoj je zloèin protiv čovjećnosti cilj, a ne posljedica rata. Svaki prijedorski Srbin mora osjećati saodgovornost za postupak svojih politièkih i duhovnih voña.Svaki prijedorski Bošnjak mora znati da iako je agresija prestala, ostaje zebnja je li doista okonćan genocid. Jer svako zlo u historiji čovjećanstva ostaje kao mogućnost dugo nakon samog dogañaja. Još smo daleko od potpune pobjede nad zlom. Aveti zla još uvijek čekaju svoju šansu. Zato prijedorski Bošnjaci ne smiju ćutati, niti zaboraviti. Bez osvješćivanja nema samosvijesti. Bez samosvjesti Bošnjaci nisu u stanju da savjesno uzmu u svoje ruke sopstvenu sudbinu.

ISTINA O GENOCIDU U PRIJEDORU

Prijedor i njegova okolina su u velikosrpskim planovima bili važan prostor za povezivanje istoćnih teritorija Republike Hrvatske u prostor velike Srbije. Zbog velikog demografskog potencijala Bošnjaka, taj prostor je za njih predstavljao veliku prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova. Taj prostor im je, ujedno, omoguæavao da, po izvršenom genocidu nad Bošnjacima, tu nasele veliki broj Srba, shodno planovima o preseljenju stanovništva i razmjeni teritorija, gdje je interes nalazila i Tuñmanova velikohrvatska politika. U takvim uvjetima, velikosrpsko političko i vojno voñstvo je prema ovom prostoru primjenjivalo opsežne specijalne operacije koje su imale za cilj oslabiti, zastrašiti, dezorganizirati i, konaèno, uništiti Bošnjake i, u odreñenom trenutku, uspostaviti potpunu okupaciju regiona. U vezi s tim, posebno su znaèajne sljedeæe agresorske djelatnosti:

1. Oduzeto je oružje jedinica TO RBiH i stavljeno pod kontrolu takozvane JNA u službi velikosprske politike. Oružje je podijeljeno prijedorskim Srbima koji su prihvatali velikosrpsku politiku.

2. Povlaćenje takozvane JNA sa prostora Slovenije i Hrvatske u Prijedor.

3.Stalni pokreti jedinica takozvane JNA preko Prijedora i njihovo dovoñenje sa drugih prostora bivše Jugoslavije, posebno sa prostora Srbije, bili su svojevrstan psihološki pritisak, demonstracija sile - prijetnja uplašenim Prijedorčanima da bježe sa svojih ognjišta i ne preduzimaju mjere odbrambenog organiziranja. U vezi s tim, kroz propagandu je ukazivano na opasnost od “ muslimanskih paravojnih formacija”, istovremeno, dok su paravojne četnićke terorističke jedinice pod zaštitom takozvane JNA, do zuba naoružane, sijale strah u narodu. Aktivnosti takozvane JNA, u èijem sastavu su djelovale četnićke terorističke grupe, uz stalnu propagandu o ugroženosti Srba, imale su za cilj da se prijedorski Bošnjaci izazovu na upotrebu oružja i tako nastane ekscesna situacija koja bi se iskoristila kao povod i opravdanje za širi sukob u kome bi takozvana JNA, sa četničkim terorističkim jedinicama, realizirala svoje planove u pogledu progona i uništenja Bošnjaka u Prijedoru. U takvom scenariju, propagandom je lansirana teza da vojsku, odnosno JNA ne smije niko napadati. Samo je takozvana JNA sa èetnicima mogla raditi što želi. Mnogi Bošnjaci su tada odluèili napustiti Prijedor “dok se situacija ne smiri”, pretpostavljajući da će se to relativno brzo dogoditi, a nisu ni znali da će taj odlazak biti dugoroèniji, a za neke i trajan. Tako je postignut cilj velikosrpske politike, pošto je oslabljen front patriotskih snaga koji je trebao da se suprotstavi sve oèitijim genocidnim namjerama.

4. Polazeći od presudnog značaja medija, posebno elektronskih, velikosrpsko voðstvo preduzelo je drastiène mjere tako da je primjenom vojne i policijske sile pod njihovu kontrolu stavljena infrastruktura za prenos radio i TV signala na Kozari. Na taj način otvara se prostor za velikosrpsku propagandu, širenje laži i prikrivanje istine o agresiji i genocidu. Time se željela ostvariti što potpunija komunikacijska izolacija legalnih organa prijedorske opštine od svijeta, te spriječiti organizirano djelovanje prijedorskih Bošnjaka u odbrani RBiH.

5. Dugo kroz prošlost velikosrpski ideolozi ostvarivali su uticaj na svijest srpskog naroda po metodama “ispiranja mozga” te širenjem laži o ugroženosti Srba, posebno o njihovoj ugroženosti od islama. Takvi uticaji su pred agresiju na RBiH kulmunirali u povijesti nezabilježenom “agresijom rijeèi”. Te aktivnosti bile su naroèito izražene prema Srbima u Prijedoru. To su bile neposredne pripreme za zloèinaèke akcije genocida nad Bošnjacima, odmah poèetkom oružane agresije 1992. godine.

FORMIRAJU SE SPECIJALNE SRPSKE JEDINICE

Tokom 1991. i u prvoj polovini 1992. godine u Prijedoru su mobilizirane srpske rezervne jedinice JNA, rezervne jedinice policije, dobrovoljačke jedinice i jedinice TO. Mobilizirano je cjelokupno vojno sposobno srpsko stanovništvo. Uspostavljena je potpuna kontrola komunikacija i teritorije opštine.Naredbom Srpske demokratske stranke od 26.10.1991. godine, koju je potpisao potpredsjednik Skupštine takozvane Autonomne regije “Krajina”, Radoslav Brðanin, precizirane su obaveze u pogledu mobilizacije: formiranje komandi mjesta, uspostava stalnog dežurstva, formiranje jedinica za front, prevoðenje jedinica Civilne zaštite u Teritorijalnu odbranu, pretpotčinjavanje jedinica TO, kao ratnih jedinica, korpusima takozvane JNA, preuzimanje vlasti u javnim preduzeæima, odreñivanje ratnih poreza, organizacija radio i TV-kuæa shodno ratnim uvjetima. Novoformirane i mobilizirane srpske jedinice dobivale su naoružanje iz skladišta takozvane JNA, o èemu su davane naredbe najviših komandnih struktura. Naprimjer, strogo povjerljivom naredbom od 24.4.1992. godine postižu se uvjeti za ustupanje oružja specijalnim jedinicama na teritoriji Prijedora i Bosanske krajine, tako da æe, upravo tim oružjem, ubrzo biti izvršen genocid nad Bošnjacima u Prijedoru. U funkciji genocida formiraju se srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba državne sigurnosti. Te institucije djeluju pod okriljem takozvane JNA. Zloèinci Miloševiæ i Karadžić, zajedno sa èelnicima prijedorskih Srba usmjeravali su djelovanje tih struktura shodno ciljevima integracije “svih srpskih zemalja” u jednu državu. U tom pogledu politièko i vojno voðstvo iz Beograda posebno brine o stanju u Prijedoru. Zbog toga najviši vojni rukovodioci dolaze na teritoriju BiH i nakon njenog meðunarodnog priznanja. Karakteristièna je

posjeta (krajem aprila 1992. godine) komandama takozvane JNA na prostoru Bosanske Krajine (5. k., 9. k. i 10. k.) generala Adžića i generala Panića. Spomenuti korpusi su, na podruèju opštine Prijedor bili izvršioci naoružavanja srpskih dobrovoljaèkih jedinica. Meñunarodno priznanje BiH, 6.4.1992. godine, bilo je povod da se cjelokupan potencijal agresorskih snaga na prostoru Prijedora, pokrene u akcije genocida i progona Bošnjaka. Koristeći se propagandom o ugroženosti Srba na prostoru Prijedora, tokom aprila, maja, juna i jula 1992. godine izvedene su akcije progona i genocida nad Bošnjacima. Vršena su masovna ubistva Bošnjaka tog regiona o èemu svjedoèe mnoge otkrivene masovne grobnice, a u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju deportirano je na desetine hiljada Bošnjaka. To nisu bila jedina mjesta izolacije i muèenja bošnjaèkog naroda na prostoru Prijedora. Pored tih logora, mnogi Bošnjaci su zatvarani i muèeni i u mnogim drugim mjestima. Svaki pokušaj odbrane i zaštite Bošnjaka agresorska politika tretirala je kao ugrožavanje srpstva, upravo zbog toga što je odbrana i zaštita Bošnjaka dovodila u pitanje realizaciju snova o velikoj Srbiji, bez bilo koga drugog osim Srba u njoj. Ubijanje i progoni Bošnjaka, te uništavanje svih tragova života prijedorskih Bošnjaka bio je naèin ostvarivanja takvih agresorskih ciljeva. Bošnjacima na tom prostoru nije bilo mjesta za opstanak. Izrečena im je strahovita zločinačka presuda potpunog uništenja. Ovo uništenje je podrazumijevalo zatiranje svih tragova života Bošnjaka na ovim prostorima, radi čega su zločinačke akcije usmjerene na progone i ubijanje Bošnjaka i na rušenje svih objekata koji pripadaju bošnjačkoj kulturi. Prijedorčani su stradali jer nisu imali imena kao oni koji su ih ubijali. Ubiti čovjeka je zločin po svim vjerskim i sekularnim zakonima. Zločinac ima pravo na kaznu. Rat voñen protiv Prijedorčana u muèenièkom gradu ostaje otvorena rana.

PRIJEDOR – SIMBOL PATNJE BOŠNJAKA

Prošlo je 15 godina ali barbarstvo se nije izbrisalo iz sjećanja. Prijedor, simbol patnje bošnjačkog naroda æe dugo pamtiti muèenièku smrt nedužnih ljudi. Prijedor će čekati da se izvrši pravda nad ubojicima prijedorskih šehida. U krvavom prijedorskom piru, organizovanom, pripremljenom i komandovanom od strane domaćih i uvoznih èetnika više hiljada ljudi je zaklano i nestalo. Mnogi su ubijeni pred oèima svojih najbližih. Hiljade njih je smaknuto i zakopano u masovne grobnice. To su scene iz pakla napisane na najtamnijim stranicama ljudske historije. 15 godina poslije hiljade Prijedorčana traže svoje nestale. Današnji Prijedor je tih i miran, ali tužan. Većina njegovog prijeratnog stanovništva je odselila u svijet. Danas se u Prijedoru živi teško i u njemu žive uglavnom oni koji moraju. Veliki problem je nezaposlenost, zdravstvena i socijalna zaštita, loše obrazovanje itd. Prijedor je lijep grad, koji oèekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom obnovi njegovu ljepotu. Prijedorčani petnaest godina znaju istinu, isto toliko godina traže pravdu. Traže da svijet

osudi genocid, pohvata i kazni zločince. Traže da se uhvate i osude Mladić i Karadžić, najveći zločinci današnjice. Smatraju da su Evropa i svijet umjesto da su kaznili zločince i osudili njihovu politiku uradili suprotno dodijelivši im 51% Bosne i Hercegovine, dodijelivši im tvorevinu nazvanu Republka Srpska. Tvorevinu nastalu na krvi i genocidu.

PRIJEDORČANI PONAVLJAJU SVOJU ZAKLETVU

U Prijedoru se desio genocid, pa zar Evropa može da priča o ljudskim pravima? Ne može. Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom biću. Ta zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer ima još Prijedorèana koji opominju, pamte i traže odgovornost svih onih koji su suodgovorni i koji nisu spriječili genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u ime nezaborava i neponavljanja zločina. Dug je prema šehidima da obezbijedimo istinu, zadovoljenje poravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zloèince. Prijedorčani imaju dug svojim mrtvim, Prijedorèani ne smiju zaboraviti nevine žrtve, genocide, Prijedorèani æe zauvijek pamtiti, prekinute prijedorske sudbine se moraju ponovo uvezati. Prijedorski zločin je opomena da se zlo mora prepoznati i imenovati u samom poèetku. Govoru mržnje, netolerancije se moramo suprotstaviti prije nego se pretvore u èinove užasa. Prijedorčani ne mogu promijeniti prošlost, ali sjeæanje i pamæenje danas mogu sačuvati i kreirati bolju prijedorsku buduænost. Genocid u Prijedoru se desio zbog pasivnosti i šutnje civiliziranog svijeta i nevjerovatne okrutnosti zloèinaca. Prijedor je simbol genocida počinjenog u eri zaštite ljudskih prava i sloboda, na kraju 20 stoljeæa u srcu Evrope samo pola stoljeća nakon što je u Aušvicu reèeno nikad više. Genocid u Prijedoru nije izuzetak od pravila veæ ultimativna istina o ljudskoj degradaciji u modernom svijetu, koja nije prepoznata od tog svijeta. Genocid u Prijedoru je stravična spoznaja čovjeka o savremenom svijetu u kojem živi, svijetu koji još ne raspoznaje zločin protiv čovječnosti i zloèin protiv tog istog pasivnog svijeta. Zato je genocid u Prijedoru sramota svijeta, zajednički poraz svih boraca za ljudskost koji više ne smije da se ponovi nikome, nigdje i nikada. Prijedor je mjesto ispita savjesti za svijet i Bošnjake. Za svijet Prijedor treba biti mjesto odbrane osnovnih tekovina savremenog ljudskog iskustva. Za Bošnjake Prijedor je institucija sjećanja, pamćenja i bošnjačkog uzdizanja. Prošlo je 15 godina, a Prijedorčani rasuti širom svijeta još nisu u mogućnosti da žive i svojoj domovini, svome gradu, svojim kućama. Sve što je nosilo predznak bošnjačko i muslimansko srušeno je i spaljeno. Ubijani su ljudi – Prijedorčani – Bošnjaci samo zato što nisu bili Srbi, ubijene su njihove kuće i njihov grad. Svijet je kapitulirao u Prijedoru jer je omogućio jedan od najtežih zločina u povijesti čovječanstva. Svijet se još ne sjeæa i ne osvrće na grozote èina zla u Prijedoru, svjesne okrutnosti i masovnog ubojstva nevinih Prijedorčana. Prijedorčani poruèuju: pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedročani se

neæe umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba, bi htjeli da se to zaboravi. Prijedroèani to neæe nikada uraditi. Prijedorčani će vjeèno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Na 15 godina od zločina u Prijedoru, Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu: nikada više ne samo pričom nego i djelom.

DAN KADA JE PRIJEDOR PRETVOREN U GROBNICU BOŠNJAKA

Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi genocid u Prijedoru, jer u istinu Bog ništa ne mjenja u jednom narodu dok se sam narod ne promjeni. Ljudi koji nisu u stanju prepoznati zločin su prepreka i smetnja progresu. Pamćenje je bogata riznica na čemu se oblikuje, izgrañuje i preusmjerava sadašnjost i budućnost. Pamæenje je ogledalo u koje su uperene oèi Božanstva obasjavajuću ljudska biæa. Bolesni ljudi i bolesno drušrtvo se ne mogu izliječiti šutnjom i zaboravom, već dijalogom i govorom, širenjem i ukazivanjem da zlo i bolest postoje. Ovo je govor suza prijedorskih majki. Ovo je prijedorski tabut koji svjedoći. Ovo je opomena nama Bošnjacima da ne odajemo poštovanje onima čija je sudbina ispisala stravičan prijedorski horor života, dok su drugi nijemo gledali kako se likovi na krvavom, nekada opjevanom, danas tužnom, prijedorskom korzu, smjenjuju i nestaju. Ovo je mali pokušaj da se isćupa bosanski korov zaborava, oličen u bosanskoj i bošnjačkoj historiji, vjeèno pisanoj životima nevinih. Ovo je mali dokaz da mi Bošnjaci još nismo nauèili i izuèili zlo prema nama, da nemamo kolektivnu nacionalnu pamet, izraženu kroz dijaloškim putem, usvojenu nacioanalnu ideju. Prijedorčani nastavljaju govoriti istinu i pravdu, jer se ne smije zločin prešutjeti. Prijedorčani su ostali bez svojih najmilijih, ali neće ostati bez istine i pravde. Prijedorčani su pobijedili srpski fašizam, opstali su, nisu poniženi, Srbi su poniženi. Prijedorčani, straha više nemaju, a ni stida, koga im zločinci htjedoše usaditi u njihove duše. Jedina krivica Prijedorčana bila je što su po nacionalnosti Bošnjaci, po patriotizmu Bosanci, po vjeri muslimani, po nazoru ljudi. U pitomom, multinacionalnom, multivjerskom i multikulturnom gradu, Prijedoru, simbolu Bosanskog duha i ideje Bosne, koga su mogli, samo istinski Prijedorčani, istinski voljeti, skrivala se mržnja i zlo, koji su 1992. godine izašli na vidjelo. Pothranjeni svojim srpskim, paganskim mitovima, Srbi su stajili i čekali dan kada će voñeni srpskim krvožednim voždom, Slobodanom Miloševiæem, pokušati da se Bošnjacima osvete za svoje poraze od Turaka, koje su uz gusle pokušavali da pjevaju kao svoje stradalničke pobjede i stradalničko uzdignuće do nebesa. U Prijedoru je taj dan bio 20. jula 1992. godine, kada je u pretežno bošnjaèkim selima: Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani..., za samo jedan dan ubijeno više od 1500 ljudi, žena i djece. Sve što je predstavljalo bošnjačke korijene, željeli su sravniti sa zemljom i satrti. Time su se još jednom po ko zna koji put, kao ljudi srozali na nivo barbara i divljaka. Prijedorski Bošnjaci su tada bili ne grañani drugog reda, veæ unaprijed proskribirani neprijatelji srpstva i \"velike srpske države\".

Dobili su trake ne kao Jevreji u doba nacizma, veæ mnogo gore, sa dozvolom kretanja od samo dva sta dnevno i sa nemoguænošću da kupuju u dobro snabdjevenim srpskim radnjama i opljaèkane bošnjaèkih robe. Tu bi veæ \"žuta jevrejska traka\" bila spas, jer bi se bar znalo šta te pripada i koje su konsekvence tvog nesretnog nacionalnog habitusa. S prijedorskim četnicima nije bilo moguće praviti bilo kakvu, pa čak ni samoubilačku kalkulaciju

BILANS SRPSKIH BARBARA U PRIJEDORU

Prema analizi Udruženja stanovnika opæine Prijedor iz St. Louisa, 1991. godine u Prijedoru je bilo ukupno 112,543 stanovnika, od čega: Bošnjaka 49,351, Srba 47,581, Hrvata 6,316, Jugoslovena 6,459, Ostalih 2,835 {izvor: Statistički zavod BiH}. 1993. godine u Prijedoru je ostalo 65,661 stanovnika od èega: Bošnjaka 6,124, Srba 47,581, Ostalih 2,621{ izvor: Zavod za statistiku BiH i popis srpskih vlasti 1993}. U odnosu na 1991. godinu gubitak u ukupnom broju stanovnika opštine Prijedor iznosi 53,048. Prema IDC Sarajevu u Prijedoru je ubijeno 2,856 ljudi, nestalo 2,425, što ukupno iznosi 5,281. Prema knjizi \"Ni krivi ni dužni\", knjiga nestalih opæine Prijedor u izdanju Udruženja Prijedorèanki \"Izvor\", ukupan broj nestalih sa područija Prijedora je 3,227. Razlika u broju ubijenih i nestalih izmeñu naznačena dva izvora iznosi 2,054. Prema izvještaju ICTY Haag, ukupan broj protjeranih iz Prijedora je oko 20,000. Tzv. \"Krizni štab\" opčine Prijedor govori takoñer o 20,000 protjeranih, a K.K. Srpske vojske govori o 37,000 protjeranih. Neizvjesna sudbina je izmeñu 10,767 i 27,767 ljudi. Čak i nakon proteklog vremena, nemoguće je u potpunosti shvatiti užas onoga što se u Prijedoru dogodilo prije 14 godina. Tačno pola stoljeća nakon završetka II svjetskog rata dozvoljen je pred očima svijeta genocid. Iznevjerene su žrtve genocida dok su bile žive, a iznevjerit ćemo ih i nakon smrti ako ne osiguramo da ostaci svakog od njih budu sahranjeni dostojanstveno, te da počinioci, svaki od njih, budu izvedeni pred lice pravde. Zločin se ne smije sakrivati, niti ostati nekažnjen. Nije moguće izbrisati bol, nije moguæe ispraviti prošlost, ali možemo i moramo zajedno da dostignemo istinu i pravdu. Genocid u Prijedoru je sječanje na prošlost, ali i pogled u budućnost, koju moramo krojiti na principima istine i pravde. Prijedorski šehidi nisu samo kosti onih koji su na pravdi Boga ubijeni, veæ su to duše koje gledaju, vide i čuju, i koje stalno pitaju zašto se ne odazvaše oni koje smo zvali u pomoć da se odbranimo od zla ljudi koji izgubiše dušu. Prijedorski šehidi su nevini ljudi koji svjedoče o zločinu protiv čovječnosti.

KOLIKO SMO KRIVI ZA PRIJEDORSKU TIŠINU

U Prijedoru se ubijalo u ime “Republike Srpske” i etnički čistog Prijedora. U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja materjalnih, duhovnih i ljudskih dokaza o postojanju bošnjačkog bića, njegove historije, kulture, tradicije,

duhovnosti, i jezika. U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha. U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih principa i vrijednosti èovjeka, naroda, civilizacije. Zato zločin u Prijedoru ima značenje: agresije, genocida, etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, silovanja i elitocida. Zato je Prijedor grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela, otpremali sa ovog lošijeg svijeta. Zato je Prijedor grad kome su pokušali ubiti dušu, pretvoriti ga u pustinju. Zato je Prijedor najveæe stratište neljudskosti poslije Drugog svijetskog rata u Evropi. Ništa nije isto nakon 20. jula 1992. godine. Prijedorčani su postali hrabriji u borbi za istinu i pravdu. Prijedorčani poruèuju da će pravda stiæi svakog zločinca koji ubi nevinog čovjeka, jer Bog ima, postoji i sve vidi, jer je život dar Božiji i zato niko nema pravo život ubijati. U situaciji kada ne postoji dovoljno moćan psihološki reaktor koji bi konaèno srušio barijeru izmeðu svijesti o zločinu i jasno izražene volje da se krivci kazne, kada su sve stabilnije i glasnije namjere negiranja zločina, kada nema potpunog suočavanja sa težinom genocidnih djela, poèinjenih u ime cijelog srpskog naroda, Prijedorčani - Bošnjaci su shvatili da ih samo sjećanje i istina, čiji je krajnji ishod kažnjavanje svih zločinaca, ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske i presuda Srbiji i Crnoj Gori za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mogu održati i da im zaborav može donijeti samo ponavljanje historije i ponovnog genocida. To je dug i trnovit put, ali nije neizvjestan i nemoguć. Potrebno je da se svi ukljuèimo u ovu borbu, kako ko može, intelektualno, literarno, finansijski, pravno, medijski i da konačno, uz Božiju pomoć, istina i pravda izañu na vidjelo. Jer prokletstvo zaborava čini novu tragediju i novi zločin protiv čovjeka.

ELITOCID, LOGORI, SILOVANJA

Elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanja prijedorske bošnjačke intelektualne elite. Cilj je bio totalno istrijebiti bošnjačku elitu i inteligenciju u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u Prijedoru, gradu koji je upravo obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i njihovoj inteligenciji. Prijedorski intelektualci su ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošću odavali svoju unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan pečat u razvoje bošnjačke svijesti, što su nas nekada učili da budemo pametni, razumni, pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas učili da ne mrzimo, što su bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog ništa, pred kojim čovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od

volje da vladaju drugim, uništavanjem tih drugih. Na svirep naèin ubijeni su: Benić Latif - profesor fizike, Crnić Uzeir - profesor stručnih predmeta, Crnkić Husein - profesor matematike, Čehajić Muhamed - profesor maternjeg jezike, Hamzić Mersud - profesor stručnih predmeta, Hergić Besim - profesor stručnih predmeta, Kulenović Hidajet - profesor njemačkog jezika, Mujakić Fikret - profesor hemije, Musić Ilijaz - profesor stručnih predmeta, Peretin Ivica - profesor muzike, Puškar Abdulah - profesor matematike, Tadžić Mustafa - profesor fizičkog vaspitanja, Adolf Zec - profesor fizičkog, Mahmuljin Velida - nastavnik, Medunjanin Bećir - nastavnik, Medunjanin Sadeta - nastavnik, Nadareviæ Ekrem - nastavnik. Čineæi svoj častan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je četnićkoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi. Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić - doktor, Kemal Cerić - mikrobiolog, Osman Mahmuljin - internista, Razim Musić - doktor, Jusuf Pašić - doktor, Esad Sadiković - specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak svjetskog glasa, Željko Sikora - doktor, Rufad Suljanović - doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, čija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Bošnjacima, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe toliki da ovoj zbirki prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može doći zločinac, koji knjige niti je vidio niti pročitao, koji misli glavom svojih krvižednih voña, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama, ova časna ljudska elita danas mogla pomoći.

ZLOČIN SILOVANJA

U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera. Cilj zločinaca je bio uništiti ponos i duhovni prkos žene - Bošnjakinje - muslimanke - Prijedorčanke, jer uništavanjem žene, majke, kčerke, sestre, djevojke , nene uništava se cijeli narod. Prema nekim procjenama u Prijedoru je silovano više od 5000 uglavnom Bošnjakinja. Razlegao se tih julskih dana jauk prijedorskih majki. Jedan od tih jauka prijedorskih majki je objavljen u knjizi \"Molila sam da me ubiju\", zločin nad ženom BiH, u izdanju: CID Saveza logoraša BiH, pod šifrom: \"Nema praštanja\"

OD DANAS RAĐAŠ SAMO SRPSKU DJECU

Uhapšena sam kao civilno lice 26.07. 1992. na mostu preko rijeke Sane, iduæi sa djecom prema Prijedoru. Uhapsio me je komšija Mirko Dakić iz Lamovite. Odvezli su nas prvo u logor Omarska, gdje su nas držali dva sata, onda su nas odveli u logor Trnopolje. Komandant logora je bio Slobodan Kuruzović. Slobodan Kuruzović je u logoru boravio samo preko dana. Uvečer bi išao kući. Jedne noæi u logor je došao oko 22 sata. Prišao mi je i rekao: \"Od danas

rañaš samo srpsku djecu\". Kuruzović me je zaključao u jednu kuću i rekao da æe doći ujutro. Sutradan je došao. Uhvatio me je za lice u namjeri da me poljubi. Otela sam se i bijesno ga pogledala. Trgao se i uzviknuo: \"Vidi ti Turkinje, otima se, neće sa Srbinom, a pod Turčina, baliju, bi odmah legla\". \"Neću da ubijem tako lijepu ženu, ti nam trebaš za srpskog rasploda\". Dva puta me je nožem zarezao. Drhtala sam sva razdrljena i poderana. Skoćio je sa mene i iz svoje vojničke bluze izvadio papir, na kome je pisao tekst neke pjesme, a onda skinuo sa stola sliku Slobodana Miloševića i postavio je na ormar, koji je stajao naspram kauća. Gurnuo mi je papir u ruke i naredio da ga dva puta pročitam. Čitala sam tekst, ne vjerujući svojim očima da neko nešto tako može napisati, a na papiru je pisalo: \"O moj Bože Slobodane, Pogledaj me sa visina I podari svojoj Srbiji Nebeskog Srpskog sina\" Slobodan je odmah potom prišao i skinuo odjeću sa mene naredivši mi, da dok me bude silovao, gledam u sliku njegovog imenjaka Slobodana Miloševića i izgovaram glasno tekst sa papira. \"Ako to ne budeš radila, dovešću još desetoricu da te raščejreće. razvale, a djecu ti pokolju\". Poslušala sam, moleću Svevišnjeg da mi oprosti, da mi pomogne. Opustila sam se i poluglasno izgovarala tekst gledajući u papir na kome je bila ispisana glupost, koju samo Srbin - poganin može da smisli i napiše. Kad se zadovoljio, digao se sa mene i rekao mi: \"E sad će ti djeca imati novog brata Srbina, junačinu, a i tvoja krv je sada očišćena\". Božijom voljom, napokon sam 4.09. 1992. izašla iz pakla logora Trnopolje, otišla prvo u Travnik, a zatim u Njemačku, gdje i danas živim. Ne želim se više nikad vratiti u BiH. Ja Bosnu volim. Ali zlotvori koji su mi ubili muža, oca, majku i mojih 28 najbližih, još su na slobodi. Sada čitam u novinama kako se u udžbenicima ne bi smjela pisati istina o zločinu u Prijedoru i Bosni, kako je to potrebno zbog pomirenja. To poručuju iz Evropskog parlamenta u Strazburu. To bi tek bio pravi zloèin, zloèin nad istinom i sve bi se sutra opet ponovilo.\"

BITI 1992. GODINE BOŠNJAK U PRIJEDORU JE BILO STRAŠNO

U agresiji i genocidu Srbi su stekli Republiku Srpsku, paradržavnu tvorevinu, a oni koji su se borili za Bosnu i hercegovinu dobili su u Dejtonu nejaku državu. Srbi još žive u predhistoriji. O tome najbolje svjedoći njihov odnos prema vlastitim zločinima. Ako ih i priznaju, oni ih ne osuñuju, jer smatraju da su bili “politički korisni” za srpsku stvar. Prijedor je bio najmračnije mjesto u najmračnijem od svih svjetova. Biti 1992. godine Bošnjak ili Hrvat u Prijedoru bilo je jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Ljudi koji su imali nesreću da budu zatoćeni u Prijedoru, molili su Boga da Amerika nad njima svojim borbenim avionima F-16 izvrši eutanaziju. Genocid, ekocid, etnocid,

urbicid, elitocid i silovanje, ti strašni zločini nad Bošnjacima Prijedora, ušli su u temelje Republike Srpske, a njene granice su, prema zamislima Karadžićevog tima, imale biti simbolično označene kostima nevinih žrtava. Žrtve u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska su bile lišene temeljnih prava na život, slobodu, posjedovanje imovine i tjelesni i duševni integritet. 14 godina nakon zločina u Peijedoru, srpske vlasti u njemu još uvijek poriću zločine koji su se desili u agresiji i genocidu. Za njih je to bio grañanski rat. U centralnom dijelu Prijedora, na jednom od trgova, je veliki spomenik - krst u čijoj unutrašnjosti se nalaze uklesani likovi ljudi, te nekoliko metara dalje velika zastava Republike Srpske. Ono što se ispred zgrade Opštine Prijedor ne može vidjeti je zastava države BiH. U èitavom Prijedoru, ovo obilježje pripadnosti državi može se naæi samo na dva mjesta – ispred zgrade Suda i zgrade Rudnika Ljubija koja je odmah preko puta nje. Primjer o nepostojanju državne zastave ispred najvažnije prijedorske ustanove, ali i onaj da čete u svakoj osnovnoj školi naći bar jednu ikonu svetog Save, iako istu ne pohañaju samo srpska djeca, govore mnogo. Oni teži primjeri, koji govore o nemogućnosti zaposlenja Bošnjaka, te napadima na povratnike koji su bili češći prije, te još uvijek prisutnom skrnavljenju islamskih vjerskih obilježja, govore da u Prijedoru još uvijek ima onih koji žele da se vrate u prošlost. I to onu u kojoj čaršijskim ulicama nisu šetali Bošnjaci. Koliko je teško stvoriti normalan život, govori činjenica da su bošnjaèki povratnici još uvijek u neravnopravnom položaju u odnosu na svoje sugraðane srpske nacionalnosti. Prijedorskim zločincima treba biti jasno da: nikad niko neće moæi otcijepiti zemlju u kojoj su živjeli ili žive Bošnjaci; da je Republika Srpska i bošnjačka zemlja, koja se ne može prodati, može se samo oteti, jer se zemlja ili nasljeñuje, ili poklanja, ili krvlju plaća; da se država BiH gradi zakonima, koji se moraju sprovoditi na cijeloj teritoriji BiH; da je pravo žrtava rata na istinu i pravdu, bez koji se ne može graditi stabilan i pravedan mir. U Evropi je došlo do pomirenja kada su ključni fašistički zločinci osuñeni, kad su fašisti pognuli glavu, poklonili se žrtvama i zamolili ih da im oproste, na naèin kako je to uradio čovjek, Vili Brant. I u BiH treba to da se desi. Zločinci moraju pred sud pravde. Istina se mora reći i zapisati. U ime prijedorčana niko ne smije da prašta zločincima, niti da se miri sa njima. Genocid u Prijedoru je potvrda da je historija svijeta, historija krvnika i žrtve, u kojoj krvnik svim sredstvima, a prije svega ubijanjem i zatiranjem žrtve, hoće gospodariti žrtvom, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost, pravdajući zločin činom povijesnog osvješćenja i katarze, za koga treba još biti nagrañen. Meñunarodna zajednica još daje podršku onima koji su èinili zločine, a ne žrtvama. Još oni koji upravljaju RS-om nam šalju jasnu poruku da nismo tamo dobro došli, još su zloèinci njihovi narodni heroji koji uživaju podršku vlasti, a u vlastima još rade oni koji su organizirali zločin. Neka bude sram i Evrope i svijeta, jer se meñunarodna zajednica nije suočila s odgovornošću, koju je imala da se genocid rasvijetli, genocid koji se dešavao jedan sat od Pariza, dva sata od Londona, usred demokratske Evrope, pred oèima slobodarskog svijeta.

Austrijski pisac Peter Handke je predložen da primi nagradu Hajnrih Hajne u jubilarnoj 2006. u kojoj se navršava 150 godina od smrti velikog nemačkog pjesnika. \"Nagrada Hajnrih Hajne\" za književnost je, inaće, najvažnija literarna nagrada u Njemaèkoj.Tom odlukom, koju je na sreću oborio Parlament grada Diseldorfa, su povrijeñene sjene ubijenih Bošnjaka. Bošnjaci su zgroženi što je Handke javno, na Miloševićevu sprovodu, doveo u pitanje njegovu krivnju za genocid nad Bošnjacima, što je prije gotovo deset objavio tekst \"Pravda za Srbiju\". Zašto Handke relativizira Miloševićevu krivnju u Haagu? Zašto se javno angažira tek 1996? Zašto nije reagirao u vrijeme opsade agresije i genocida u BiH, umjesto da ih dovodi u pitanje? Zašto i danas opet imamo aferu Handke? Zašto se \"sluèaj Handke\" ponavlja? Odgovor je jasan, meñunarodna zajednica je ucjenjena od Karadžića i Mladića da æe ova dvojica reèi istinu koji svijetski lideri su podržavali agresiju i genocid u BiH, ukoliko budu uhapšeni. Handke radi za takvu nemoralnu meðunarodnu zajednicu. Genocid u Prijedoru je znak da se još može osvjetljavati tragićnost ljudskog ništa u sveopcem ništavilu, \"civilizirane, humane, milosrdne i pravno ureðene” Evrope. Genocid u Prijedoru je znak da i pored takvog zloèina, čovjek - Prijedorčanin - Bošnjak - Bosanac, svjedok neuništivosti života, još traje u ime svjedočenja da se u svakom čovjeku nalaze vrata naroda. A, vrata bošnjačkog naroda su zatvorena za sve one koji hoæe poništiti čovjeka, zatirati narod, ubijati čovjećanstvo, umorstvo proglašavati svetim, odvoditi čovjeka u neznan, izjednačavati čovjeka sa ništiteljem života. Bošnjačka vrata su zatvorena za sve one koji su s onu stranu ljudskosti. Danas Prijedorčani pokušavaju živjeti u skladu, jedni pored drugih. To je teško, jer žrtva svakodnevno prolazi pored svog mučitelja. Zaboraviti nikada neæe, a oprostiti ne mogu, bar ne, dok svakodnevno na prijedorskom osakačenom korzu susreću zločince. Prijedor ima svoje heroje. To su borci Kurevske čete, èija hrabrost ostaje vječno zapisana u nezaboravu i dragosti što smo imali takve ljude. To nas Prijedorčane čini ponosnim na njih i njihova djela koja nikada neæe potamniti u vremenu kada se pokušava nametnuti zaborav. Njihova imena nas opominju da više nikada ne dozvolimo zločincima da uništavaju čovjeka, narod, grad, državu, da buduæe generacije Bošnjaka učimo na njihovim primjerima hrabrosti i odanosti u odbrani èovjeka, naroda, grada i države, da vaspitavamo i učimo kako se voli svoje i poštuje, priznaje, toleriše i prihvata drugo i drugačije, izuzev ako to drugo i drugaèije nije antiljudsko i anticivilizacijsko. Nakon svega Prijedorčani u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučili su više cijeniti život, obitelj, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju, jezik, običaje kao najjače tvrñave u odbrani i jačanju vlastitosti. Znaju da imaju veliki dug: sprijeèiti da more nedužnih žrtava padne u zaborav. Svako na svoj način: knjigom, nišanom, dovom, svi u srcu i sječanju, u predanju sa koljena na koljeno, da svako novoroñeno bošnjačko dijete zna šta se desilo ponosnim: narodu, gradu, i državi. Zaborav je ravan počinjenom zločinu. 20 juli 1992. godine je jedan od najsramniji dana u srpskoj historiji. Srbi treba da se stide što se kao društvo nisu opredjelili da

osude zločine i optužene izvedu pred lice pravde. Oni nemaju hrabrosti ni volje reći: Jesmo, napravili smo agresiju i genocid u BiH, sad žalimo i molimo oprost. Od promjene vlasti u Srbiji (oktobra 2000.) vrlo malo je učinjeno na tome da se grañani Srbije upoznaju sa onim što se u BiH desilo. Propuštena je prilika da se odmah, u prvoj godini nakon smjene Miloševićevog režima Srbi suoče sa istinom, koja je poražavajuća po njih. Danas je to teže nego što bi bilo onda, a sutra će biti još teže. U ovom slučaju vrijeme ne lijeći rane, nego ih produbljuje. Srbi bi trebali da podigu muzej ratnih zločina u Beogradu (po uzoru na Njemce), gde bi najviše mjesta bilo posvećeno žrtvama agresije i genocida u BiH. Da se ne zaboravi i ne ponovi vrijeme zla i ludila. Umjesto toga Srbi prave spomenik \"Ðeneralu\" Draži Mihajloviću u prirodnoj veličini. Srbi, vi tragično kasnite. Srbi, vi se na najbolji način možete suočiti sa istinom, ako spoznate istinu o sebi, istinu o zločinu, koga ste pretvorili u nacionalni zanat, kao posljedicu nacionalne strategije po kojoj vi ne umijete raditi, već ratovati. Muzej ratnih zločina treba takoñe podignuti u svim centrima svijetske politièke moći, da podsjeti te svijetske sile da su one prpustile reagovati i spriječiti zločin protiv čovjeka.

10

POUKE I PORUKE GENOCIDA U PRIJEDORU

Cijeli svijet je bio svjedok situacije u prijedorskoj opštini kad su u avgustu 1992. emitovani šokantni televizijski snimci iz logora Trnopolje, Keraterm i Omarska, koji su potvrdili da politički i vojni šefovi bosanskih Srba, na prvom mjestu Radovan Karadžić i Ratko Mladić, zaista i realizuju politiku genocida i etničkog čišćenja. U Prijedoru je uoči rata 43% stanovništva bilo muslimanske nacionalnosti, a krajem rata ni jedan procenat.

BILO KAKAV PRITISAK ILI POKUŠAJ NAVIKAVANJA ŽRTVE DA PRIHVATI STANJE USPOSTAVLJENO GENOCIDOM JE ČIN GENOCIDA

Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne Meñunarodnom sudu pravde u Haagu da pokaže čitavom svijetu srpsko-crnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima.

Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što nije dokazan genocid u Prijedoru pred Meñunarodnim sudom pravde, da će najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronañene, nekažnjene, ako istina i pravda ne pobijede. Zato preživjeli Prijedorčani imaju velik dug prema svojim žrtvama. To je svjedočenje o istini. Jer, ukoliko budu ćutali i njih će ponovo vaditi iz novih grobnica i jama. Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi, grañani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih Prijedorčana? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti

Internacionalni sud pravde je 26. februara 2007. godine svojom pravosnažnom presudom u slucaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore presudio: „Da je Srbija prekršila obavezu da sprijeci genocid na što je bila obavezna na osnovu Konvencije o sprecavanju i kažnjavanju zlocina genocida, koji se odnosi na genocid pocinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.” Sud je utvrdio da su genocid pocinile vlasti i institucije „Republike Srpske”, posebno Vojska (VRS) i Policija (MUP) „Republike Srpske” i da je Srbija imala obavezu da sprijeci genocid. Podnošenje tužbe za genocid 1993. godine prethodi svim naknadnim ustavnim i pravnim aranzmanima za državu Bosnu i Hercegovinu. Presuda Internacionalnog suda pravde je nadredena svim ustavnim aranzmanima koji se danas nude žrtvama agresije i genocida ukljucujuci i Aneks IV Dejtonskog sporazuma.

Ostatak Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i Jugoslovenska narodna armija (JNA) pokrenuli su rat i izvrsili agresiju u 1992. godini protiv Republike Bosne i Hercegovine sa ciljem stvaranja etnicki ciste Velike Srbije sto je dovelo do ubijanja, genocida i stradanja nevidjenog u Evropi poslije Drugog svjestkog rata. Pravosnaznim Rezolucijama broj 752 i 757 od 1992. godine, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je usvojio ekonomske sankcije i politicku izolaciju Srbije i Crne Gore kao kaznu za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

U privremenim mjerama Internacionalnog suda pravde od 13. septembra 1993. godine, “Sud je ubiljezio da, od vremena Naredbe [Srbiji i Crnoj Gori] od 8. aprila 1993. godine, i pored vise rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, “stanovnistvo Bosne i Hercegovine je izlozeno strasnom stradanju i gubitaku zivota koje sokira savjest covjecanstva i u flagrantnoj je suprotnosti sa zakonom morala”.”

Cilj agresije i genocida protiv gradjana Republike Bosne i Hercegovine je bio stvaranje etnicki ciste Velike Srbije na racun teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Zakonitost i pravda u slucaju Bosne i Hercegovine ce biti

ostvareni samo nakon sto ce izvsiocima agresije i genocida biti oduzeto ono sto su ostvarili kao svoj cilj. Na osnovu Internacionalnog prava i gradjanskog prava, sve sto je steceno na ilegalan nacin ne moze biti priznato kao legalno.

Dayton-ski sporazum potpisan u Parizu u decembru 1995. je nagradio agresiju i genocid sa prisilnom, ilegalnom i nepravednom podjelom Republike Bosne i Hercegovine na dva “entiteta”: “Federaciju Bosne i Hercegovine” i “Republiku Srpsku”, namecuci nepravedan i samo-paralizirajuci ustavni sistem koji je rezultirao neefekasnim strukturama vlasti. Agresijom i genocidom je zrtva, drzava Republika Bosna i Hercegovina, prisiljena na Dayton-ski sporazum i Dayton-ski ustav. Na osnovu Konvencije o sprecavanju i kažnjavanju zlocina genocida, nista ne moze opravdati potcinjavanje gradjana Bosne i Hercegovine jurisdikciji ustavnog, pravnog i politickog uredjenja Dayton-ske Bosne i Hercegovine.

Na osnovu Povelje UN-a, Ujedinjene Nacije su bile obavezne da zastite svoju clanicu, Republiku Bosnu i Hercegovinu, od agresije i genocida, a ne da nagrade izvsioce agresije i genocida sa teritorijom drzave zrtve.

TO SE MOŽE DEFINIRATI JEDINO KAO GENOCID – TUŽILAC NIKOLI KUMDŽANU

Po tužiocu Nikoli Kumdžanu/Nicolas Koumjian, Milorad Stakić je učestvovao u tim zločinima "strašnih razmjera", logistički pomažući onima koji su ih počinili, to jest paramilitarcima, vojsci, policiji i srpskim civilima. Zbog toga ga je optužio za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. U završnoj riječi na sudjenju dr Milomiru Stakiću, tužitelj tvrdi da je izvan razumne sumnje dokazao da se prijedorski zločini iz 1992. godine "mogu definirati jedino kao genocid"

"Dokazi pokazuju da je kampanja genocida, koju su u opštini Prijedor provodili vojska, policija i civilne vlasti, bila koordinirana od strane civilnih vlasti kroz tijela poput Kriznog štaba i Savjeta za narodnu odbranu, kojima je predsjedavao optuženi dr Milomir Stakić" - istakao je danas tužitelj Nikolas Kumdjan/Nicholas Koumjian u završnoj riječi na sudjenju za genocid i druge zločine počinjene 1992. nad nesrpskim stanovništvom prijedorske opštine. Koumjian je naglasio da sudjenje dr Stakiću nije "predmet protiv srpskog naroda u Prijedoru ili Republici Srpskoj, već protiv jednog od pojedinaca koji su mijenjali granice BiH tako što su ubijali, silovali, protjerivali i uništavali zajednice u kojima su ljudi različitih nacionalnosti vjekovima živjeli zajedno". Podsjetio je da su hiljade Bošnjaka i Hrvata nestale, njihovi domovi i vjerski objekti uništeni, a tijela žrtava skrivana kako se preživjeli stanovnici te regije ne bi mogli vratiti ni zbog grobova svojih voljenih. "To se može definirati jedino kao genocid" - rekao je tužitelj.

Prijedorski Krizni štab je, prema tužiteljevim riječima, "odobravao i usmjeravao vojne i policijske akcije" kao što su etničko čišćenje nesrpskih sela ili ubistva i zlostavljanja počinjena u prijedorskim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, a predsjednik Kriznog štaba je vodio medijsku kampanju i davao politička opravdanja za počinjene zločine, "obmanjujući srpsko stanovništvo" tvrdnjama kako su ugroženi od strane svojih nesrpskih sugradjana.

Tužiteljstvo smatra da je izvan razumne sumnje dokazalo čvrstu saradnju civilnih vlasti s vojskom i policijom. Tužitelj Koumjian je to potkrijepio dokazima da je Krizni štab upućivao ultimatume i prijetnje neposredno prije nego što bi uslijedila granatiranja bošnjačkih i hrvatskih sela. Tvrdio je da su srpske vlasti, u maju 1992., iskoristile napade na vojne konvoje kod Hambarina i Kozarca kako bi započeli kampanju progona. "Reakcije vojske prevazilazile su okvire incidenata koji su se desili na kontrolnim punktovima. Očišćeno je 7 sela područja Brdo. Civilno stanovništvo tih sela je pozatvarano u logore" podsjetio je tužitelj.

Tužitelj je, zatim, ukazao na brojne odluke Kriznog štaba koje je izvršila policija i podsjetio da su predsjednik opštine i načelnik policije vrlo često vidjani zajedno.

"Dokazi jasno pokazuju da je bilo svima poznato kako je Simo Drljača, na kojeg odbrana prebacuje krivicu za zločine u logorima, bio ubica i siledžija. Mi tvrdimo da je Drljača bio siledžija doktora Stakića jer je on uprkos kriminalnoj naravi postavljen na mjesto načelnika policije i to od strane skupštine opštine" - rekao je Koumjian. "Dr Stakić nikada nije kritikovao policijske snage zbog zvjerstava koja su počinjena u logorima i nije ništa učinio kako bi spriječio načelnika policije da ubija nedužne ljude" - tvrdio je tužitelj.

Logori su, tvrdi tužitelj, bili dio plana etničkog čišćenja opštine Prijedor i njima je upravljao Krizni štab uz pomoć vojske i policije, što je na prikazanom snimku razgovora sa stranim novinarima potvrdio i sam dr Stakić. Tužitelj je, tokom završne riječi, sudskom vijeću prikazao snimke najpotresnijih svjedočenja bivših zatočenika, podsjećajući na stravične slike zlostavljanja u prijedorskim logorima.

"Milomir Stakić nipošto nije bio naivan i nesposoban, kako ga je obrana nastojala prikazati. Iz svjedočenja brojnih svjedoka smo saznali da je bio inteligentan, ambiciozan, dobro informiran i da je imao stvarnu vlast na položajima na kojima je bio" - zaključio je tužitelj, dodavši kako je Stakić 1992. godine u Prijedoru bio predsjednik opštine, Kriznog štaba, Savjeta za narodnu odbranu i kasnije ratnog predsjedništva. Koumjian je tokom svog izlaganja pustio i snimak njemačke televizije na kojoj "prvi čovjek opštine Prijedor" upozorava novinarku da su "muslimanski ekstremisti i džihadisti iz Prijedora pobjegli upravo u Njemačku i Zapadnu Europu te bi se Europljani uskoro mogli susresti sa istim problemom kao Srbi u Prijedoru".

Tužitelj Nicholas Koumjian tvrdi da je optuženi Milomir Stakić djelovao sa genocidnom namjerom, da nije ništa učinio kako bi spriječio zločine i da nikada nije izrazio žaljenje zbog prijedorskih zločina 1992.

Ukazujući da bivši predsjednik Kriznog štaba Prijedor, dr Milomir Stakić, nije samo saučesnik genocida i drugih zločina počinjenih na području prijedorske općine 1992., već da je od samog početka djelovao sa genocidnom namjerom, tužitelj Nicholas Koumjian/Nikolas Kumdjan je na kraju svoje završne riječi zatražio kaznu dioživotnog zatvora za optuženog. Prema tužitelju, dokazi koji su prezentirani "pokazuju da je optuženi imao ključnu ulogu u zločinima koji su počinjeni" u Prijedoru 1992. Haški tribunal je, podsjetio je Koumjian, osnovan kako bi krivično gonio najodgovornije za najteže zločine na području bivše Jugoslavije, a dr Stakić je, po njemu, kao "prvi čovjek" prijedorske opštine, najodgovorniji za hiljade ubijenih i desetine hiljada prognanih u kampanji terora sprovodjenoj 1992. nad nesrpskim stanovništvom u regiji. "Njihove su kuće spaljene, zaplijenjena im je imovina i poduzete su sve mjere da se ti ljudi nikada više ne vrate svojim domovima" - rekao je tužitelj dodajući kako hiljade Prijedorčana dijele istu sudbinu i ne znaju gdje su im grobovi najmilijih i jesu li im obitelji uopće mrtve - "iako sve ukazuje na to". Ukazujući da dr Stakić nije učinio ništa da bi pomogao progonjenim Bošnjacima i Hrvatima, da nije ni pokušao spriječiti zločine i da nikada nije izrazio ni najmanje kajanje radi onoga što se dogodilo, tuDoktor Robert Donja, prvi svjedok optužbe na suñenju Milomiru Stakiću, svjedoči o načinu na koji je SDS 1992. preuzeo vlast u Prijedoru

Robert Donja (Donia), profesor istorije Kalifornijskog univerziteta i istraživač u Institutu za izučavanje Rusije i Istočne Evrope je autor ekspertskog izvještaja koji je tužilaštvo prezentiralo na upravo započetom suñenju dr Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku opštine i Kriznog štaba Prijedora. U tom svojstvu profesor Donja se pojavio i kao prvi svjedok tužbe na ovom procesu. Pitanja zastupnika tužbe bila su koncentrisana na period u kojem je SDS nasilno preuzeo vlast u Prijedoru. Prethodno doktor Donja se osvrnuo na noviju istoriju Prijedora i predstavio okolnosti uoči prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini u novembru 1990. godine. Konsultujući obimnu istorijsku literaturu, doktor Donja je ukazao na osobenost Prijedora, grada u čijoj okolini je planina Kozara, koja je u socijalističkoj epohi stekla mitske razmjere kao simbol otpora njemačkoj okupaciji i fašizmu. Istakao je da je u blizini i Jasenovac, koji je takoñe postao simbol stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu. Spomenuo je i činjenicu da

je, prema popisu stanovništva 1991., prvi put u istoriji u Prijedoru bilo manje Srba nego Muslimana. Rezultati izbora su bili u skladu s tim: u Skupštini opštine bilo je 30 delegata iz SDA, 28 iz SDS i trideset iz "lijevog bloka", koji su sačinjavali reformisti, bivši komunisti i nove nenacionalne partije. Posebno je skrenuo pažnju da je takav uspjeh lijevog bloka zabilježen u samo još devet od 109 opština u Bosni i Hercegovini. Kako je u takvoj situaciji SDS, u čijem vrhu je bio i optuženi Milomir Stakić osvojila vlast, bilo je pitanje na koje se koncentrisala tužba. "Plan je dugo pripreman", rekao je profesor Donja i dodao da je upravo tim riječima i član predsjedništva SDS Nikola Koljević 9. januara 1992. godine prokomentarisao proglašenje Republike Srpske. Pozivajući se na zapisnike sa sastanaka i druge dokumente, kao i na lokalnu štampu, profesor Donja je precizno rekonstruisao, iz dana u dan, na koji način je SDS preuzimao vlast u Prijedoru, gdje je bio manjinski. Taj plan je pošao od takozvane "regionalizacije" po kojoj su se udruživale srpske opštine, preko osnivanja paralelnih (srpskih) struktura vlasti i smjenjivanja "umjerenih" u sopstvenim redovima do otvorenog uklanjanja svih nesrba sa opštinskih funkcija, uključujući i samog predsjednika Skupštine opštine Prijedor Muhameda Ćehajića, koji će na kraju biti odveden u logor Omarska, odakle se nikad nije vratio. Na njegovo mjesto je, kao predsjednik Kriznog štaba, došao upravo optuženi Milomir Stakić. S kolikom pažnjom i preciznošću je doktor Robert Donja radio na svom izvještaju govori obrada poznatog "Uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima". Taj "strogo povjerljivi" dokument Glavnog odbora SDS za BiH precizirao je metode osvajanja vlasti po varijanti A, u opštinama u kojima su Srbi većinski i varijantu B, gdje su manjinski. Na nekim ranijim procesima u Haškom tribunalu, odbrana je pokušavala da ospori autentičnost tog dokumenta. Doktor Donja posredno dokazuje njegovu autentičnost uz pomoć jedne tabele koju je sâm napravio. Na jednoj strani je naveo tekst "Uputstva", na drugoj citate iz zapisnika sa sastanaka SDS koji su gotovo identični. "Strogo povjerljiva Uputstva" su očigledno dugo bila u rukama lidera SDS. Izvještaj koji je prijedorski SDS poslao Glavnom odboru 9. januara bio je kratak: vlast preuzeta, svi funkcioneri SDA uklonjeni, vlast se uspostavlja na nivou Krajine... Dugo pripremani plan je realizovan. Bio je otvoren put za napade i paljenje sela sa nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i zločine u njima, zbog kojih se danas otvaraju procesi u Haškom tribunalu.

POUKE GENOCIDA U PRIJEDORU

Ratna odšteta

Analizom slučaja "Nikaragva protiv SAD". Ova centralnoamerička država od SAD je tražila 13 milijardi dolara za smrt 30.000 ljudi te zbog uništavanja polovine zemlje. U BiH izginulo oko 250.000 ljudi i ogromne štete su nanesene cijeloj državi. Ratna odšteta za BiH iznosi stotinu milijardi dolara. Meñunarodni susdovi trebaju narediti Srbiji da plati štetu BiH.

Ukidanje Republike Srpske Meñunarodni sudovi moraju odlučiti da RS bude ukinuta. Ukidanjem RS, BiH postaje normalna država koja se može pridružiti EU i NATO-u.

Tužba i za agresiju i za genocid Srbija i Crna Gora su rukovodile de facto, trupama Radovana Karadžića te da se ne radi o grañanskom ratu, već o agresiji.

PORUKE GENOCIDA U PRIJEDORU

1. Zločin u Prijedoru je opomena Prijedorčanima, Bošnjacima i svim prijateljima BiH. Žrtve tog stravičnog zločina svjedoće o neuništivosti Prijedora, bošnjačkog naroda, ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i razuma. Prijedorski zločin treba pokrenuti akciju Bošnjaka - Prijedorčana protiv sve jačeg nametanja zaborava, ne za osvetu koja je strana bošnjačkom biču, već za zrnce istine i pravde za novu Prijedorsku, Bošnjačku i Bosansku djecu koja moraju doživjeti dan kada će pravda i istina biti zadovoljene, u ime njihove bolje i sretnije budučnosti. Zločin u Prijedoru je i potsjetnik na ono šta se može dogoditi kada voñe jednog naroda izgube dignitet i pokrenu narod u zločin.

2. Za prijedorsko - bošnjačku dušu, koja je po svojoj tradiciji otvorena, svojevrsno zatvaranje I isključivanje iz zajedništva prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha predstavlja bijeg u besperspektivnu samoizolaciju. Zato Prijedorčani trebaju napraviti ispit savjesti i pitati se jesu li kao pojedinci i kao Prijedorčani učinili sve što su trebali? Radeli li danas ono što je za njihovo opće dobro, ili se beznadno predaju osjećajima rezignacije te svojim postupcima nesvjesno i neželjeno pomažu onima koji nisu za vračanje Prijedora, tamo gdje on iostinski i pripada, ideji Bosne? Prijedorčani su kroz povijest imali udjela u oblikovanju Bosne i Hercegovine. Pridonijeli su razvoju svoje države, sudjelujući u stvaranju bh nauke i kulture, ali, i kad je trebalo, braneći jedinsvtenu, demokratsku BiH. Prijedorčani su svoj nacionalni identitet očuvali i učvrstili u agresiji i genocidu. Sada se trebaju pripremiti za novu obranu vlastitoga identiteta u novom zajedništvu prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha. To je ozbiljni izazov koji se kao zadatak mora pretočiti u neku vrstu kulturne promocije prijedorskog bića, u politički, ekonomski i kulturni preporod u agresiji i genocidu osakačenog grada Prijedora. Prijedorčani su pozvani s odgovornošču u punoj se mjeri uključiti u kreiranje novog Prijedora, a time i nove BiH.

3. Prijedorčani imaju budučnost zato što imaju svoju državu, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju i jezik, zato što vjeruju u pobjedu istine i pravde i zato što imaju svoj neiništivi grad, Prijedor.

4. Sjećanje na prijedorski genocid nije sjećanje koje pobuñuje osvetu, već je sječanje na neuništivost Prijedora, prijedorčana, Bošnjaka i ideje Bosne i bosanskog duha, oličenih u susretištu mudrosti Istoka i razuma Zapada, što je bosanskohercegovčki odgovor i doprinos svjetskoj pobjedi mira i slobode, unutar kojeg kao takovog je jedino moguće prihvatati, poštovati, priznavati I tolerisati drugo i drugačije na osnovama dijaloga različitih vjera, kultura i civilizacija.

5. Jesu li Prijedorčani zaboravili genocid i fašizam koji su se desili njima i njihovom gradu. Jesu li spremni opet, zarad osobnih trivijalnih životnih interesa, okrenuti leña istini i pravdi, a glavu pognuti lažnoj falscifiranoj historiji, nepravdi, i zaboravu, što ih uporno u dejtonskoj nedržavi BiH hoče još uvjek nametnuti oni koji su oništavali srce i dušu Prijedora. Hoće li Prijedorčana stidjeti unuci, paunuci, što iz grešaka svojih predaka nauk ne naučiše, već greške ponoviše u korist vlastitite i štete za svoje protivnike, što ne zapisaše, ne zabilježe. Jer agresija I genocid protiv Prijedorčana traje u kontinuitetu. Jesu li se u pamčenju Prijedorčana ugasile slike užasa i zla, a sad zarad ovoživotnih prolaznih užitaka i biološkog komfora od danas do sutra. Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji, zapisom o patnji. Zašto deset godina poslije Prijedorčani moraju još uvijek podnositi pogled pun mržnje i podsmjeha od strane agresora?

6. Agresija na državu BiH okončana je krajem 1995.godine, voljom glavnih meñunarodnih političkih i vojnih autoriteta, ali je ostavila mnoga mnoga nerješena pitanja stvorena je država koju historija nije zabilježaila sa takvim političko-pravnim statusom koja može biti novo sjeme zla za eventualne sukobe u budučnosti. Država BiH je hiljdugodišnja historijska, pravna i faktička činjenica, koju mnogi osvajači nisu mogli uništiti, što na kraju nije pošlo za rukom, ni srpskim, ni hrvatskim neofašistima, obilato potpomognutim bjelosvjetskim istomišljenicima na kraju dvadesetog vijeka.

7. Ako je historija učiteljica života, a jeste, šta je to Bošnjake naučila u proteklih deset genocidnih zatiranja njihovog prava na postojanje, njihovih korjena, njihove kulture i

tradicije da sebi dozvole luksuz, još jednog pogroma nezapamčenog od stradanja Jevreja pod šinjelom Hitlerovog nacizma i fašizma. Brzom zaboravu, naivnosti i merhametluku. Prijedorski genocid je put opamečivanja bošnjačkog biča.

8. Ako smo do jučer bili samo bilježnici stradanja i patnje, uz poneki vapaj o našoj slavnoj prošlosti, učili tuñu slavnu historiju, a sprijećavani na sve

moguče načine da ravnopravno progovorimo o našem hiljadugodišnjem trajanju - više nismo.

9. Danas smo svijesniji vlastite historije, otvoreno govorimo i pišemo o njoj, ostali smo ono što smo oduvijek bili - narod - nacija, kojeg više niko neće svojatati i osporavati. Bošnjaci Prijedora koji su preživjeli strahote agresije i genocida neće zaboraviti ljudsko zlo oličeno u ubijanju i zatiranju svega bošnjačkog. Prijedorski Bošnjaci su zahvaljujući žrtvovanju mnogih istinskih Prijedorčana sačuvali svoju historiju, kulturu, identitet, trag I lice.

10. Prijedorski Bošnjaci su obavezni svjedočiti istinu, zbog vlastite budučnosti, budučnosti bošnjačke mladeži i budučnosti BiH.

11. Spremnost Bošnjaka na žrtvu, odanost svojoj kulturi, historiji i tradiciji, lična hrabrost I odanost prema BiH, ostaju tarjne konstante bošnjačkog biča. Prividni mir ne smije zavarati Bošnjake. Trn u oko agresorima na bošnjačko biče je bošnjačko otrežnjenje i nacionalno osvješčenje.

12. Priznanje samosvijesti bošnjačke nacije nije nikakav istoricizam iz političkih razloga, već nesušna potreba priznanja samosvijesti bošnjačkog entiteta, mogučnosti da upoznajući sopstveni identitet, Bošnjaci prestanu biti predmetom prisvajanja, objektom kritike zbog navodne izdaje {Bošnjaci su potomci autohtonog slovenskog življa, koji je po dolasku Osmanskog carstva primio islam, ne nasilno i uz prinudu kako se to opisuje u desetercu I pjeva uz gusle, već iz čistih ovozemaljskih motiva koji se kreču od ekonomskih, socijalnih I političkih poriva do motiva vezanih za krvnu osvetu}, i dežurnim krivcem za sve nedaće ostalih. Afirmacijom sopstvenog identiteta, Bošnjaci tek postaju ravnopravni grañani na svojoj teritoriji i dobiju mogučnost da se steknu sa pravima manjina u ostalim državama Balkana.

13. Bošnjaštvo je jedinstvena mogučnost očuvanja nacionalnog identiteta, prevazilaženje posljedica genocida koji je uslovio deformiranje bošnjačke svijesti i jačanje patriotske svijesti prema državi BiH.

14.Unutarbošnjačke podjele su simptomi bošnjačke bolesti, to je ideologija žrtve i symptom bošnjačkog neznanja.To je znak šta ostaje od čovjeka, kojeg je izgorio strah i koji je moralno umro. Zato neznanje i strah kao uzrok, a moralni pad kao posljedica ne smiju biti pogoni ya proizvodnju bošnjačkih podjela.

15.Čovjek je biče koje svoj život ostvaruje preko sječanja niz prošlost, i ukoliko se to otkine od njega onda ostaje samo privid od njega. Bošnjaci nesmije postati tužni

susncokreti koji se okreču prema centrima moći, kako bi pronašli mogučnost da ih ogrije sunce milostinje.

16.Bošnjaci se trebaju otkriti svima, dati sebe, moraju da daju i primaju i samo onaj koji je spreman na obe ove radnje neće izaći sa puta kojim idu savremene nacije. U suprotnom Bošnjaci su ousuñeni na smrt getom i asimilacijom.

UTVRĐIVANJE ČINJENICA O GENOCIDU U PRIJDORU

Meñunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je sud Ujedinjenih nacija koji se bavi zločinima počinjenim tokom sukoba na Balkanu tokom 1990-tih godina. Od svog osnivanja u maju 1993. godine nepovratno je promenio sliku meñunarodnog humanitarnog prava i pružio mogućnost žrtvama da iskažu strahote koje su videli i doživeli.

Svojim odlukama bez presedana koje se tiču genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, Meñunarodni sud je pokazao da visoki položaj nekog pojedinca više ne može biti zaštita od krivičnog gonjenja. Sud je pokazao da lica osumnjičena da snose najveću odgovornost za počinjena zverstva mogu biti pozvana na odgovornost, kao i da krivica treba da bude individualizovana, štiteći čitave zajednice od toga da budu prozvane "kolektivno odgovornim".

Meñunarodni sud je postavio temelje za ono što je danas prihvaćeni standard za rešavanje sukoba i proces razvoja nakon sukoba širom sveta. Konkretno, voñe osumnjičene za masovne zločine će biti izvedene pred lice pravde. Meñunarodni sud je dokazao da je efikasna i transparentna meñunardona pravda moguća.

Meñunarodni sud je doprineo neospornom utvrñivanju istorijskih činjenica, boreći se protiv poricanja istine i pomažući zajednicama da se suoče sa svojom nedavnom prošlošću. Zločini počinjeni širom ovog regiona ne mogu više biti porečeni. Na primer, dokazano je van razumne sumnje da masovno ubistvo u Srebrenici predstavlja genocid. Sudije su takoñe donele odluku da su silovanja koja su počinili pripadnici oružanih snaga bosanskih Srba korišćena kao sredstvo terora, a sudije na suñenju u predmetu Kvočka i drugi su utvrdile da se “paklena orgija progona” odigrala u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje u severozapadnoj Bosni.

Meñunarodni sud je izvan razumne sumnje utvrdio ključne činjenice u vezi sa zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji. Sudije Meñunarodnog suda su pritom pažljivo razmatrale svjedočenja očevidaca, preživjelih i počinilaca, forenzičke podatke, kao i često dotad neviñene dokumentarne i video dokaze. Presude Meñunarodnog suda su doprinijele stvaranju istorijskog zapisa o dogañajima, borbi protiv negiranja i sprečavanju pokušaja revizionizma, te stvorile temelje za buduće inicijative u tranziciji pravosuña na području bivše Jugoslavije. Kako teče rad na MKSJ, na vidjelo su izašli važni elementi istorijskog zapisa o

sukobima u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina dvadesetog vijeka. Ključne činjenice o zločinima, koje su nekad bile predmet spora, MKSJ je utvrdio izvan razumne sumnje. Primjer za to može se naći u jednoj od presuda Meñunarodnog krivičnog suda o zločinima počinjenim u opštini Prijedor u Bosni i Hercegovini: "Dana 30. aprila 1992. srpske snage su preuzele kontrolu nad Prijedorom. Po zauzimanju Prijedora ubrzo je uslijedilo izbacivanje nesrba, bosanskih Muslimana ili Hrvata, sa odgovornih funkcija. Mnogi su na kraju izgubili posao, njihova djeca više nisu mogla ići u školu, a na radiju se emitirala antimuslimanska i antihrvatska propaganda… Kako bi spriječili svaku pomisao Hrvata i prije svega Muslimana na otpor, Srbi odlučuju privesti sve nesrbe koji bi mogli predstavljati opasnost, tako da počinju hapsiti osobe koje su predstavljale odreñeni autoritet, uključujući i onaj moralni, ili su raspolagale odreñenom moći, naročito ekonomskom. Istovremeno se muškarci odvajajaju od žena, djece i starijih osoba, jer ih treba ispitati. Prikladno je stoga, smatraju Srbi, one nesrbe koji još nisu otišli iz regije okupiti u centre. Na taj način stvoreni su centri Omarska, Keraterm i Trnopolje… No, dokazi predočeni pred Vijećem ukazuju na to da o njima ne smijemo govoriti kao o istražnim ili sabirnim centrima, nego kao o logorima… Iz početka zamišljen da djeluje petnaestak dana, logor [Omarska] je u stvarnosti funkcionirao do otprilike 20. augusta 1992. Tokom tog perioda od gotovo tri mjeseca kroz logor je prošlo najmanje 3.334 zatočenika. Njima valja pridodati tridesetak žena, od kojih su mnoge u tom kraju bile ugledne. Sve zatočenike ispituju. Gotovo ih sve tuku. Mnogi neće iz logora izaći živi". (Tužilac protiv Kvočke i drugih, IT-98-30/1, Sažetak presude, 2. novembar 2001.) Uz dokaze predočene na suñenju, utvrñivanju činjenica uveliko su doprinijela priznanja optuženih o krivici. Izjave koje često prate takva priznanja o krivici potvrñuju dokaze koje su prikupili istražitelji Meñunarodnog suda i time doprinose stvaranju nepobitnog prikaza dijela dogañaja u ratovima devedesetih godina. U drugoj presudi u vezi sa zločinima počinjenim u Prijedoru, sudije su se u stvaranju potpune slike uslova u logoru Keraterm u okolini Prijedora, osim na fizičke dokaze i iskaze svjedoka, oslonile i na priznanje optuženog – Duška Sikirice - o krivici: "Sikirica je prihvatio da je ubio jednog od zatočenika u logoru [Keraterm] tako što ga je ustrijelio u glavu. Povrh toga, on prihvata da postoje značajni dokazi o ubistvima drugih ljudi u Keratermu tokom perioda dok je on obavljao svoju dužnost…Osim lišavanja života, Sikirica je prihvatio da postoje dokazi da su u logoru vršena premlaćivanja, silovanja i seksualni delikti, kao i zastrašivanje, ponižavanje i psihološko zlostavljanje zatočenika. On nadalje prihvata da postoji mnogo dokaza da su zatočenici bili podvrgnuti nehumanim uslovima tokom zatočenja u logoru Keraterm". (Tužilac protiv Sikirice i drugih, IT-95-8,

22. mart 2006. Milomir Stakić, Prijedor - 40 godina zatvora

- Milomir Stakić, Prijedor - 40 godina zatvora

http://www.icty.org/x/cases/stakic/acjug/bcs/060322.pdf

http://www.icty.org/x/cases/stakic/acjug/bcs/060322bcs_summary.pdf

http://www.icty.org/x/cases/stakic/tjug/bcs/030731.pdf

http://www.icty.org/x/cases/stakic/tjug/bcs/030731_summary_bcs.pdf

28. februar 2005. Kvočka i drugi "Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje”

- Miroslav Kvočka: 7 godina zatvora

-Dragoljub Prcać: 5 godina zatvora

-Milojica Kos: 6 godina zatvora

-Mlaño Radić: 20 godina zatvora

-Zoran Žigić: 25 godina zatvora

http://www.icty.org/x/cases/kvocka/acjug/bcs/050228.pdf

http://www.icty.org/x/cases/kvocka/acjug/bcs/050228bcs_summary.pdf

http://www.icty.org/x/cases/kvocka/tjug/bcs/011102.pdf

http://www.icty.org/x/cases/kvocka/tjug/bcs/011102bcs_summary.pdf

13. novembar 2001. Sikirica i drugi "Logor Keraterm"

-Duško Sikirica: 15 godina zatvora

-Damir Došen: 5 godina zatvora

-Dragan Koundžija: 3 godine zatvora

http://www.icty.org/x/cases/sikirica/tjug/bcs/sik-tj011113b.pdf

http://www.icty.org/x/cases/sikirica/tjug/bcs/011113bcs_summary.pdf

26. januar 2000. Duško Tadić "Prijedor"

- Duško Tadić "Prijedor" 20 godina zatvora

http://www.icty.org/x/cases/tadic/acjug/bcs/000126_1.pdf

http://www.icty.org/x/cases/tadic/acjug/en/000126_summary_en.pdf

http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/bcs/991111.pdf

http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/bcs/991111_Tadi_summary_bcs.pdf

http://www.icty.org/x/cases/tadic/acjug/bcs/990715.pdf

http://www.icty.org/x/cases/tadic/acjug/en/990715_summary_en.pdf

http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/en/970714_Tadic_summary_en.pdf

http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/bcs/970507.pdf

http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/en/970507_Tadic_summar_en.pdf

HRONOLOGIJA GENOCIDA U PRIJEDORU

U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992., snage bosanskih Srba preuzele

su fizičku kontrolu nad gradom Prijedorom

Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prema popisu

stanovništva iz 1991., broj stanovnika je iznosio oko 112.543: 49.351 (43,9%)

izjašnjavali su se kao Muslimani; 47.581 (42,3%) izjašnjavali su se kao Srbi;

6.316 (5,6%) izjašnjavali su se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjašnjavali su se kao

Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) izjašnjavali su se kao pripadnici drugih naroda.

U novembru 1990. godine u čitavoj Bosni i Hercegovini, uključujući opštinu

Prijedor, održani su demokratski izbori. Postojale su tri glavne stranke, od

kojih se svaka poistovjećivala sa jednom od tri glavne grupe stanovništva.

Stranka demokratske akcije (SDA) je uglavnom bila smatrana muslimanskom

nacionalnom strankom. Srpska demokratska stranka (SDS) se smatrala

glavnom srpskom nacionalnom strankom. Hrvatska demokratska zajednica

(HDZ) smatrana je hrvatskom nacionalnom strankom. U republičkoj Skupštini

najveći broj mjesta osvojila je SDA, a dalje redom po broju mjesta SDS, HDZ i

zatim ostale stranke. U opštini Prijedor, od 90 mjesta u Skupštini opštine SDA

je osvojila 30 mjesta, SDS 28 mjesta, HDZ je osvojila 2 mjesta, a 30 mjesta su

podijelile ostale stranke.

U vrijeme održavanja izbora 1990., činilo se mogućim da Slovenija i Hrvatska

proglase nezavisnost od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

(SFRJ). Tokom 1991., pojavila se mogućnost da i Bosna i Hercegovina proglasi

nezavisnost, protivno željama SDS-a. Rezultati izbora 1990. značili su da SDS

neće biti u mogućnosti da demokratskim sredstvima spriječi otcjepljenje Bosne

i Hercegovine od SFRJ. Voñe SDS-a objavile su, meñutim, da se Srbi Bosne i

Hercegovine ne mogu prisiliti da izañu iz Jugoslavije. Kao posljedica toga,

odreñena područja Bosne i Hercegovine u kojima je srpsko stanovništvo imalo

relativnu većinu počela su da se organizuju u formalne regionalne strukture

zvane "zajednice opština". Jedna od tih zajednica bila je i "Zajednica opština

Bosanske Krajine" sa sjedištem u Banjoj Luci, koja je osnovana 25. aprila

1991.

Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. juna 1991., činilo se

sve vjerovatnijim da će i Bosna i Hercegovina proglasiti nezavisnost. SDS je

stoga ubrzao stvaranje zasebnog srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini. U ljeto

i jesen 1991., "zajednice opština" kojima su dominirali Srbi transformisane su

u četiri "srpske autonomne oblasti" i jednu "srpsku autonomnu regiju". Dana

16. septembra 1991., "Zajednica opština Bosanske Krajine" transformisala se u

"Autonomnu regiju Krajina" ("ARK"). Premda opština Prijedor nije ušla u ARK,

dana 17. januara 1992. "Skupština srpskog naroda opštine Prijedor" je

proglasila da se "srpske teritorije opštine Prijedor" "pripajaju" "ARK-u". U

opštini Prijedor, slično kao i u drugim opštinama gdje Srbi nisu predstavljali

relativnu većinu stanovništva, osnovana je zasebna paralelna "Skupština

srpskog naroda opštine Prijedor", shodno "Uputstvu za organizaciju i djelovanje

organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima" koje je

izdao Glavni odbor SDS-a 19. decembra 1991. Prva sjednica te "Skupštine"

zakazana je za 7. januar 1992.

Dana 24. oktobra 1991. formirana je zasebna "Skupština srpskog naroda u

Bosni i Hercegovini", u kojoj je dominirao SDS. Dana 9. januara 1992., ta

"Skupština" je usvojila "Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike Bosne i

Hercegovine". Proglašeno je da teritoriju te "republike" čine "područja srpskih

autonomnih oblasti i regija i drugih srpskih etničkih cjelina u Bosni i

Hercegovini, uključujući i područja u kojima je srpski narod ostao u manjini

zbog genocida koji je nad njim izvršen u Drugom svjetskom ratu ...", te da je ta

republika sastavni dio savezne države Jugoslavije. Dana 12. augusta 1992. ime

te "Srpske Republike Bosne i Hercegovine" promijenjeno je u "Republika

Srpska".

Sa stanovišta voña SDS-a, značajno prisustvo bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata koji su živjeli u područjima za koja se tvrdilo da su "srpske

teritorije" predstavljalo je veliku prepreku stvaranju te "republike". Stoga je

stvaranje te "republike" i obezbjeñivanje njenih granica u krajnjoj liniji

uključivalo trajno uklanjanje gotovo svih bosanskih Muslimana i bosanskih

Hrvata.

U tu svrhu, voñe SDS-a u opštini Prijedor i drugdje poticale su i širile

propagandu koja je bosanske Muslimane i bosanske Hrvate prikazivala kao

fanatike koji namjeravaju da počine genocid nad srpskim narodom kako bi

preuzeli kontrolu u Bosni i Hercegovini. Svrha te propagande bila je da se

meñu bosanskim Srbima stvori podrška programu SDS-a i spremnost da čine

zločine protiv svojih komšija pod parolom odbrane srpskog naroda.

U početku je zajednički cilj tog zločinačkog poduhvata bio trajno prisilno

uklanjanje iz opštine Prijedor većine nesrpskih stanovnika, prvenstveno

bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, počinjenjem krivičnih djela koja se

navode u ovoj drugoj izmijenjenoj optužnici (reorganizovanoj), što je uključivalo

i kampanju progona ne-Srba u opštini Prijedor, koja je, kako je zamišljeno,

trebala da postane dio nove srpske države. Taj zločinački poduhvat započet je

prije nego što je "Skupština srpskog naroda opštine Prijedor" 17. januara 1992.

proglasila "pripajanje" "srpskih teritorija opštine Prijedor" "ARK-u". Otprilike od

22. maja 1992., kampanja je eskalirala do te mjere da je obuhvatala djelimično

uništenje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru, kao takvih,

naročito njihovog voñstva. Taj poduhvat je postojao najmanje do 30. septembra

1992.

"Uputstvo za organizaciju i djelovanje organa srpskog naroda u Bosni i

Hercegovini u vanrednim okolnostima" od 19. decembra 1991., koje je izdao

Glavni odbor SDS-a, predstavljalo je obrazac za preuzimanje vlasti od strane

SDS-a u opštinama kao što je Prijedor. Jedan od elemenata tog obrasca bio je

osnivanje "kriznih štabova" SDS-a u svakoj opštini. Struktura "Kriznog štaba"

Prijedor definisana je 27. decembra 1991.

U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992., snage bosanskih Srba preuzele su

fizičku kontrolu nad gradom Prijedorom. To preuzimanje vlasti potaklo je niz

dogañaja koje je organizovao i njima rukovodio najprije "Krizni štab" odnosno

tijela-nasljednici tog "Kriznog štaba", a kasnije grupa pojedinaca koji su

djelovali na osnovu svojih položaja u novim srpskim strukturama opštinske

vlasti. Do kraja godine, ti će dogañaji dovesti do smrti ili prisilnog odlaska

većine nesrpskog stanovništva opštine Prijedor.

Nakon što je manja grupa koja je pružala otpor, a koju su sačinjavali

uglavnom bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, 31. maja 1992. ili

otprilike tog datuma neuspješno pokušala osvojiti grad Prijedor od

bosanskih Srba, srpske vlasti su taj incident iskoristile kao izliku kako bi

opravdale i ubrzale svoju kampanju, koja je već bila u toku, za trajno

uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz Prijedora

Nakon što je manja grupa koja je pružala otpor, a koju su sačinjavali uglavnom

bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, 31. maja 1992. ili otprilike tog datuma

neuspješno pokušala osvojiti grad Prijedor od bosanskih Srba, srpske vlasti su

taj incident iskoristile kao izliku kako bi opravdale i ubrzale svoju kampanju,

koja je već bila u toku, za trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata iz Prijedora. U satima neposredno nakon napada, na hiljade

ne-Srba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, meñu kojima

su bili i muškarci i žene i djeca, odvedeno je iz svojih domova i autobusima

prevezeno u zatočeničke objekte na više mjesta u opštini Prijedor, meñu

ostalim u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. Mnogi ne-Srbi, prvenstveno

bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijeni su u Prijedoru u periodu

neposredno nakon napada. Kasnije su oštećene ili uništene mnoge kuće ne-

Srba uz rijeku Sanu, preko koje je grupa koja je pružala otpor prešla kako bi

ušla u Prijedor. Dio grada Prijedora koji se zove "Stari grad", u kojem su

stanovali gotovo isključivo bosanski Muslimani, u velikoj je mjeri razoren.

U zatočeničkim objektima, snage bosanskih Srba, odnosno lica pod njihovom

kontrolom, ubile su, mučile i podvrgavale drugim oblicima nečovječnog

postupanja mnoge zatvorenike, a naročito su na meti bile istaknute ličnosti -

ugledni intelektualci, stručnjaci, privrednici, političari i vjerske voñe.

Minimalna je procjena da je u periodu izmeñu kraja maja 1992. i početka

augusta 1992. život izgubilo na stotine zatočenika, od kojih su mnogi

identifikovani. Nakon što je meñunarodna zajednica saznala za postojanje

zatočeničkih logora, srpske vlasti su u augustu 1992. zatvorile logore Omarska

i Keraterm, a preživjele prebacile u preostale objekte u opštini Prijedor i u logor

Manjača u opštini Banja Luka. Na kraju su gotovo svi preživjeli iz tih objekata

prisilno premješteni ili deportovani iz tog područja.

Krizni štabovi SDS-a su bili formirani po uzoru na slična tijela koja su

postojala kao dio odbrambenog sistema SFRJ i za koja je bilo predviñeno da

preuzmu funkcije opštinskih i drugih skupština u vrijeme ratnog ili vanrednog

stanja kada ove nisu u mogućnosti da funkcionišu. "Krizni štabovi" SDS-a

osnovani su i na regionalnom i na opštinskom nivou kao tijela koja će biti

zadužena za koordinaciju i sprovoñenje glavnine operativne faze plana za

uklanjanje ne-Srba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, i

preuzimanje vlasti u regijama i opštinama.

SDS-ov opštinski "Krizni štab" u Prijedoru oformljen je kao organ izvršne i

zakonodavne vlasti u opštini Prijedor koja je nakon preuzimanja vlasti bila pod

srpskom kontrolom. Formiranje tog "Kriznog štaba" zvanično je u maju 1992.

objavila "Skupština opštine" Prijedor, koja je Milomira STAKIĆA imenovala

"predsjednikom" "Kriznog štaba". Odlukom je predviñeno da ovlasti "Kriznog

štaba" uključuju koordinaciju funkcija vlasti, odbranu teritorije opštine,

obezbjeñenje sigurnosti stanovništva i imovine i organizovanje "svih drugih

vidova života i rada".

Dana 18. maja 1992. "Krizni štab ARK-a" objavio je da su "krizni štabovi"

najviši organi vlasti u opštinama. Dana 26. maja 1992., "Krizni štab AR

Krajina" proglasio se najvišim organom vlasti u "AR Krajini" i konstatovao da

su njegove odluke obavezujuće za sve "krizne štabove" u opštinama.

Prijedorski "Krizni štab" odnosno tijela-nasljednici tog štaba preuzeli su, dakle,

ovlašćenja nad lokalnim oružanim snagama koje su učestvovale u napadima

na mjesta u opštini Prijedor nastanjena pretežno bosanskim Muslimanima i

bosanskim Hrvatima; hapšenjem i zatočavanjem ne-Srba, prvenstveno

bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru; uspostavom i radom

zatočeničkih objekata u Prijedoru; deportacijom odnosno prisilnim

premještanjem ne-Srba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih

Hrvata, van područja opštine Prijedor; te nad lokalnim službenim licima koja

su imala mogućnost voditi istrage, hapsiti i krivično goniti.

Meñu preduzetim radnjama, prijedorski "Krizni štab" odnosno tijela-nasljednici

tog "Kriznog štaba" kojima je predsjedavao Milomir STAKIĆ, de iure ili de

facto, preuzeli su kontrolu nad medijima u Prijedoru i propagirali kampanju

diskriminacije ne-Srba; naredili mobilizaciju vojnih obveznika; uspostavili

zatočeničke objekte; zabranili puštanje zatočenika na slobodu; zabranili

povratak zatočenika u Prijedor; naručivali osnovne potrepštine za vojsku i

policiju; izdavali nareñenja vojnoj policiji i Stanici javne bezbjednosti u

Prijedoru; naredili prekid radnog odnosa za zatočenike zaposlene u javnom i

privatnom sektoru; i uspostavili lokalne "krizne štabove" u opštini Prijedor te ih

zadužili da, izmeñu ostalog, održavaju efikasan nivo odbrane i osiguraju sve

neophodne uslove za uspješnu oružanu borbu, kontrolišu bezbjednost

teritorije, koordinišu dejstva vojske i policije, dostavljaju izvještaje "Kriznom

štabu" opštine Prijedor odnosno tijelima-nasljednicima tog "Kriznog štaba" i

redovno ga informišu. "Krizni štab" u Prijedoru, odnosno tijela-nasljednici tog

"Kriznog štaba", djelovao je kao jedinstven organ, a meñu njegovim članovima

bile su vojne i policijske starješine te starješine teritorijalne odbrane. Njegove

odluke i nareñenja potpisivao je "predsjednik".

Odmah nakon prisilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru, "Krizni štab" je ne-

Srbima, prvenstveno bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima,

nametnuo stroga ograničenja u svim sferama života, uključujući i slobodu

kretanja i pravo na zaposlenje

Odmah nakon prisilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru, "Krizni štab" je ne-

Srbima, prvenstveno bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima,

nametnuo stroga ograničenja u svim sferama života, uključujući i slobodu

kretanja i pravo na zaposlenje. Ta ograničenja su imala za posljedicu

zadržavanje nesrpskog stanovništva u selima i dijelovima opštine u kojima je

živjelo. Počev od kraja maja 1992. godine, snage bosanskih Srba počele su sa

žestokim napadima širokih razmjera na ta područja. Mnoge bosanske

Muslimane i bosanske Hrvate koji su preživjeli te početne artiljerijske i

pješadijske napade snage bosanskih Srba lišile su slobode i prebacile u

zatočeničke objekte koji su uspostavljeni i voñeni po uputstvima Kriznog štaba,

odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba".

Dana 31. maja odnosno 10. juna 1992., opštinski "krizni štabovi" SDS-a

preimenovani su odlukom "Predsjedništva" "Srpske Republike Bosne i

Hercegovine" u "ratna predsjedništva", a zatim u "ratna povjereništva". "Ratna

predsjedništva"/"ratna povjereništva" u biti su zadržala istu strukturu i ovlasti

kao "krizni štabovi" i u javnosti su i dalje bili poznati kao "krizni štabovi".

U Bosni i Hercegovini je opštinski savjet za narodnu odbranu bio odgovoran,

izmeñu ostalog, za planiranje, pripremu i voñenje odbrane opštine, prema

smjernicama skupštine opštine. Milomir STAKIĆ je bio "predsjednik"

"Opštinskog savjeta za narodnu odbranu" opštine Prijedor.

Genocid, saučesništva u genocidu, ubistva

U razdoblju od 30. aprila 1992. ili otprilike tog datuma pa do 30. septembra

1992., "Krizni štab" u Prijedoru, odnosno tijela-nasljednici tog "Kriznog štaba",

nareñivala su, poticala i sprovodila, ili na drugi način pomagala i podržavala

izvršenje kampanje kojoj je cilj bio trajno uklanjanje većine bosanskih

Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor. Izvršenje te kampanje, koja

je obuhvatala kampanju progona, eskaliralo je u periodu od 22. maja 1992. ili

otprilike od tog datuma pa do 30. septembra 1992., te je osim prisilnog

premještanja obuhvatilo: (a) ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih

Hrvata; (b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede bosanskim

Muslimanima i bosanskim Hrvatima; i (c) smišljeno nametanje bosanskim

Muslimanima i bosanskim Hrvatima uslova života sračunatih da dovedu do

fizičkog uništenja dijela bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog

stanovništva kao takvog.

Kako bi sproveli tu kampanju, članovi "Kriznog štaba" u Prijedoru, kojem je,

najprije su uveli mjere ograničenja slobode kretanja kojima je bosansko-

muslimansko i bosansko-hrvatsko stanovništvo zadržano u selima i

područjima u kojima je živjelo. Zatim je "Krizni štab", odnosno tijela-nasljednici

tog "Kriznog štaba", naredio ili podstaknuo napade na ta područja združenim

snagama 43. motorizovane brigade, 5. kozaračke brigade i drugih jedinica,

jedinica "Teritorijalne odbrane" (TO) iz Prijedora, redovnog i rezervnog sastava

policije iz opštine Prijedor i iz drugih mjesta, te paravojnih jedinica koje je

organizovao i opremio SDS.

Dana 23. maja 1992. ili oko tog datuma, otprilike tri sedmice nakon

preuzimanja vlasti od strane Srba u Prijedoru, "Krizni štab", je podstaknuo i

naredio koordinirani napad snaga bosanskih Srba na područja opštine Prijedor

koja su bila pretežno nastanjena bosanskim Muslimanima i bosanskim

Hrvatima. Napadi su počeli na području oko sela Hambarine i Kozarac. Taj je

napad primorao na hiljade stanovnika Kozarca, uglavnom bosanskih

Muslimana, da bježe iz svojih domova.

Napadi na sela i područja u kojima su živjeli pretežno bosanski Muslimani i

bosanski Hrvati ponekad bi započeli granatiranjem iz teškog artiljerijskog

oruña u kojem su gañane kuće i poslovni prostori, i u kojem su mnogi poginuli.

Nakon granatiranja, snage bosanskih Srba ušle bi na to područje i sakupljale

preživjele. Krećući se od sela do sela, snage bosanskih Srba pogubile bi mnoge

bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, te pljačkale i uništavale njihove

domove. Nakon što su sakupljene velike grupe bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata i natjerane da pješače do sabirališta radi prebacivanja u

logore i druge zatočeničke objekte, mnogi muškarci su izdvajani iz grupa i

pogubljivani. Napadi na dijelove opštine gdje su bosanski Muslimani i bosanski

Hrvati bili gusto naseljeni počeli su u maju 1992. i potrajali su tokom čitavog

juna i jula 1992. Ubistva su se dogodila za vrijeme odnosno nakon tih napada i

“etničkog čišćenja”. Neki od incidenata uključuju sljedeća ubistva:

o ubistvo više ljudi u Kozarcu i okolnim područjima izmeñu maja i juna

1992.;

o ubistvo više ljudi u kući Mehmeda Šahorića u Kamičanima 26. maja

1992. ili oko tog datuma;

o ubistvo više ljudi u selu Hambarine izmeñu maja i jula 1992.;

o ubistvo više muškaraca u selu Jaskići 14. juna 1992. ili oko tog

datuma;

o ubistvo više muškaraca u selu Sivci 14. jula 1992. ili oko tog datuma;

o ubistvo više muškaraca u selu Bišćani tokom mjeseca jula 1992.;

o ubistvo više ljudi u selu Čarakovo i okolnim područjima tokom mjeseca

jula 1992.;

o ubistvo više ljudi u selu Briševo 24. jula 1992. ili oko tog datuma;

o ubistvo više muškaraca na fudbalskom stadionu u Ljubiji 25. jula

1992. ili oko tog datuma;

o ubistvo više muškaraca (najmanje 60 nesrpskih civila mu{kog spola,

razli~ite starosti) u području rudnika željezne rude Ljubija (na mjestu

poznatom i kao “Redak” ili “Kipe”) 25. jula 1992. ili oko tog datuma;

Mnogi od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su preživjeli napade

snaga bosanskih Srba uhapšeni su i odvedeni u jedan ili više zatočeničkih

logora, meñu kojima su logori Trnopolje, Keraterm i Omarska koji su bili

uspostavljeni po nareñenju "Kriznog štaba". Za vrijeme dok su logori bili u

funkciji, vojni i policijski kadrovi bosanskih Srba koji su bili zaduženi za te

logore, njihovo osoblje i druga lica koja su imala pristup logorima - a koji su svi

potpadali pod vlast i kontrolu "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog

"Kriznog štaba" - bili su odgovorni za ubistvo i nestanak stotina zatočenika

bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. Neki od incidenata u kojima su

snage bosanskih Srba lišavale života bosanske Muslimane i bosanske Hrvate u

logorima i zatočeničkim objektima, odnosno nakon njihovog odvoñenja iz tih

lokacija, uključuju sljedeće:

o ubistvo više ljudi u kasarni u Benkovcu krajem maja 1992.;

o ubistvo/pogubljenje vatrom iz mitraljeza izmeñu 100 i 150 muškaraca

sa podru~ja Brda, koji su bili zato~eni u "prostoriji br. 3" u logoru Keraterm,

od 24. na 25. jula 1992.;

o na dan ubistva u “prostoriji br. 3” ili oko tog datuma, u loogru Keraterm

pogubljeno je jo{ oko 20 muškaraca;

o ubistvo oko 100 zatvorenika krajem jula 1992. u logoru Omarska

nakon čišćenja područja Brda;

o ubistvo oko 50 muškaraca i žena koji su autobusom odvezeni iz logora

Omarska krajem jula 1992., ostaci barem nekih od njih ekshumirani su iz

jame Lisac (opština Bosanska Krupa);

o ubistvo oko 120 muškaraca koji su u dva autobusa odvezeni iz logora

Keraterm i Omarska 5. augusta 1992. ili oko tog datuma, a ostaci barem

nekih od njih ekshumirani su na Hrastovoj Glavici (opština Sanski Most);

o ubistvo više muškaraca pred samim logorom Manjača nakon što su

dovezeni iz logora Omarska 6. augusta 1992. ili oko tog datuma;

o pogubljenje, kod Korićanskih stijena na planini Vlašić, oko 200

muškaraca iz konvoja kojeg je dio krenuo iz logora Trnopolje 21. augusta

1992. ili oko tog datuma;

o ubistvo više ljudi u logoru Omarska izmeñu otprilike 27. maja i otprilike

21. augusta 1992.;

o ubistvo više ljudi u logoru Keraterm izmeñu 24. maja i 5. augusta

1992.;

o ubistvo više ljudi u logoru Trnopolje izmeñu otprilike 25. maja i

otprilike 30. septembra 1992.

Vojni i policijski kadrovi bosanskih Srba koji su bili zaduženi za te logore,

njihovo osoblje i druga lica koja su imala pristup logorima - a koji su svi

potpadali pod vlast i kontrolu "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog

"Kriznog štaba" - takoñe su nanijeli tešku duševnu i tjelesnu povredu

zatočenicima bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima tako što su ih

podvrgavali seksualnom zlostavljanju, mučenju, premlaćivanju i pljački,

iznuñivanju i drugim oblicima psihičkog i fizičkog nasilja. U Omarskoj i

Keratermu su teška premlaćivanja i mučenje zatvorenika bili uobičajena

pojava. Osoblje logora, uključujući stražare i druge koji su zalazili u logore i

fizički zlostavljali zatočenike, služili su se tokom tih premlaćivanja raznim

oružjem i predmetima, uključujući drvene palice, metalne šipke i alatke, debele

industrijske kablove, kundake i noževe. Nakon premlaćivanja, mučenja ili

seksualnog zlostavljanja, zatočenike bi odnijeli, odvukli ili natjerali da se vrate

u svoje sobe, obično im pri tom ne ukazavši nikakvu ljekarsku njegu za njihove

povrede.

Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje smišljeno su voñeni na način sračunat

da se zatočenicima nametnu uslovi kojima je cilj bio da dovedu do njihovog

fizičkog uništenja, s namjerom da se djelimično unište bosanski Muslimani i

bosanski Hrvati kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa, kao takva. Uslovi su

bili užasni i surovi. Dnevni obroci hrane, kad bi ih zatočenici uopšte i dobili,

bili su jedva dovoljni za preživljavanje. Zatočenicima je pružana nedostatna ili

nikakva ljekarska njega, a higijenski uslovi bili su više nego nezadovoljavajući.

Zatočenici u logorima i zatočeničkim objektima bili su podvrgavani ili

prisiljavani da prisustvuju nehumanim djelima, koja su uključivala ubistvo,

silovanje i seksualno zlostavljanje, mučenje, premlaćivanje, pljačkanje i

iznu|ivanje, kao i druge oblike psihičkog i fizičkog nasilja. U logoru Trnopolje,

zatočenice su podvrgavane seksualnom zlostavljanju, silovanju i mučenju od

strane osoblja logora, policije, vojske i drugih koji su imali pristupa u logor. U

mnogim slučajevima, žene i djevojke odvoñene su iz logora i silovane, mučene

ili seksualno zlostavljane na drugim lokacijama.

Nakon što su meñunarodni mediji krajem jula i početkom augusta 1992.

razotkrili postojanje logora u opštini Prijedor, uslijedio je jedan od više valova

masovnih deportacija i prisilnog premještanja bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata. Dana 21. augusta 1992. ili oko tog datuma, jedan od

konvoja, dio kojeg je krenuo iz logora Trnopolje i koji su kontrolirale snage

bosanskih Srba meñu kojima je bila i prijedorska policija, zaustavio se na cesti

na planini Vlašić. Snage bosanskih Srba naredile su da oko 200 muškaraca

izañe iz autobusa i ukrcale ih u dva druga autobusa. Ti autobusi su odvezeni

na lokaciju Korićanske stijene. Snage bosanskih Srba naredile su tim

muškarcima da izañu iz autobusa uz rub provalije i pogubile su sve osim

nekolicine koji su uspjeli pobjeći.

Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab je, u

dosluhu sa drugim članovima ili pristašama SDS-a, planirao, organizovao,

koordinisao, podupirao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje i

pripremu kampanje za trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor putem kampanje progona. Izmeñu

otprilike 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992. Krizni štab” odnosno tijela-

nasljednika tog “Kriznog štaba”, je nareñivao, poticao i sprovodio ili na drugi

način pomagao i podržavao izvršenje te kampanje u opštini Prijedor. Od

otprilike 22. maja 1992., ta kampanja je eskalirala te je obuhvatila djelimično

uništenje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru kao takvih,

naročito njihovog voñstva. To je postignuto ubijanjem i pogubljenjem

pripadnika tih grupa, nanošenjem teške tjelesne i duševne povrede drugim

njihovim pripadnicima i zatočavanjem bosanskih Muslimana i bosanskih

Hrvata iz opštine Prijedor u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje pod

uslovima sračunatim da dovedu do fizičkog uništenja zatočenika.

Izmeñu otprilike 22. maja 1992. i 30. septembra 1992., snage bosanskih Srba

pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba"

se spremaju ubijati bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, nanositi tešku

tjelesnu ili duševnu povredu bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima,

te podvrgnuti bosanske Muslimane i bosanske Hrvate uslovima sračunatim da

dovedu do njihovog fizičkog uništenja u zatočeničkim logorima, ili da su to već i

učinili; a sve s namjerom da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati u

Prijedoru djelimično unište kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa, kao takva

- a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni

njihove počinioce.

Progoni

Od 30. aprila 1992., "Krizni štab" je nareñivao, odobravao ili sprovodio sve

stroža ograničenja za ne-Srbe u opštini Prijedor. Na osnovu uputstava "Kriznog

štaba" "Autonomne regije Krajina" (ARK), svi ne-Srbi, prvenstveno bosanski

Muslimani i bosanski Hrvati, koji su bili na položajima u tijelima opštinske

vlasti bili su uklonjeni sa svojih položaja. Milomir STAKIĆ je potpisao neka

rješenja o razrješenju s dužnosti i na ta mjesta odmah postavio "lojalne" Srbe.

Preduzeća i privredne organizacije slijedili su taj primjer i otpustili gotovo sve

zaposlene ne-Srbe. Privatna i poslovna imovina bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata, i pokretna i nepokretna, bila je opljačkana i oteta.

Meñu ograničenja koja je nametnuo "Krizni štab" odnosno tijela-nasljednici tog

"Kriznog štaba" spadale su i barikade na cestama koje su podignute širom

opštine, naročito oko sela i područja nastanjenih pretežno bosanskim

Muslimanima i bosanskim Hrvatima, te u gradu Prijedoru. U gradu Prijedoru

kontrolni punktovi su postavljeni u velikim stambenim kompleksima, radi

provjere identiteta osoba koje ulaze i izlaze iz zgrada.

Mnoge stanovnike, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, koji su preživjeli

gorepomenute napade, snage bosanskih Srba uhapsile su, prisilile da u

kolonama pješače do sabirališta i odvele u jedan od zatočeničkih objekata

uspostavljenih po nareñenju "Kriznog štaba". Za vrijeme tog procesa hapšenja i

premještanja, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati bili su izloženi verbalnom i

fizičkom nasilju, meñu njima i mnogi muškarci koje su izvodili iz kolona i tukli

ili ustrijelili. Mnogi zatvorenici, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati,

muškarci i žene, odvoñeni su u policijske stanice, kasarne i druge zatočeničke

objekte u opštini Prijedor, gdje su neki surovo zlostavljani i/ili maltretirani, i

fizički i psihički. Mnogi od tih zato~enika (ve}ina bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata koje su uhapsile snage bosanskih Srba) odvedeni su u logor

Omarska, Keraterm ili Trnopolje.

U zatočeničkim objektima radilo je i vodilo ih vojno i policijsko osoblje i njihovi

agenti pod kontrolom prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika

tog "Kriznog štaba". Sem toga, pristup u logor imali su i drugi pripadnici

policije i vojske bosanskih Srba, kao i civili, koji nisu bili direktno rasporeñeni

u logor. Te su osobe, u sprezi s osobljem logora ili uz saglasnost tog osoblja,

zatočenike podvrgavale fizičkom zlostavljanju, uključujući i mučenje i ubistva,

kao i psihičkom nasilju. Ni u jednom zatočeničkom objektu zatočenicima nije

omogućen sudski postupak. Bili su zatočeni i podvrgnuti nasilju prvenstveno

zbog svog nacionalnog, etničkog, političkog ili vjerskog identiteta.

Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab u dosluhu

sa članovima ili pristašama SDS-a, planira, organizovao, koordinisao,

podupirao i na drugi način pomagao i podržavao planiranje i pripremu

kampanje za trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih

Hrvata iz opštine Prijedor putem kampanje progona. Izmeñu otprilike 30. aprila

1992. i 30. septembra 1992., "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog

"Kriznog štaba", je nareñivao, poticao i sprovodio, ili na drugi način pomagao i

podržavao izvršenje te kampanje u opštini Prijedor. U sklopu te kampanje nad

pripadnicima bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva

počinjena su djela opisana u paragrafima 42-49 i 53-56 zbog njihovog

političkog, rasnog ili vjerskog identiteta.

Izmeñu 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., srpske snage pod kontrolom

"Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba" čine djela

opisana u paragrafima 42-49 i 53-56 gore, ili da su ih već počinile.

Mučenje, okrutno postupanje

U logorima i drugim zatočeničkim objektima zatočenici su bili podvrgnuti

nehumanim uslovima, mučenju i drugim oblicima fizičkog nasilja, stalnom

ponižavanju, degradaciji i svakodnevnom strahovanju od smrti. U zatočeničkim

objektima radilo je i vodilo ih vojno i policijsko osoblje i njihovi agenti pod

direktnom kontrolom prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika

tog "Kriznog štaba". Ovaj paragraf se odnosi na iste ~injeni~ne okolnosti kao i

paragraf 64.

Vec od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab je, u

dosluhu sa drugim članovima ili pristašama SDS-a, planirao, organizovao,

koordinisao, podupirao i na drugi način pomagao i podržavao kampanju za

trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine

Prijedor putem kampanje progona koja je izmeñu ostalog uključivala počinjenje

djela opisanih u paragrafima 53-56 i 60. Izmeñu otprilike 30. aprila 1992. i 30.

septembra 1992., članovi "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog

"Kriznog štaba", nareñuju, potiću i sprovode, ili na drugi način pomažu i

podržavaju izvršenje te kampanje u opštini Prijedor. U sklopu te kampanje

bosansko-muslimansko i bosansko-hrvatsko stanovništvo namjerno je

podvrgnuto nehumanim uslovima, mučenju i drugim oblicima fizičkog nasilja,

stalnom ponižavanju, degradaciji i svakodnevnom strahovanju od smrti od

strane vojnog i policijskog osoblja i njihovih agenata, koji su bili pod kontrolom

prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba".

"Krizni štab" odnosno tijela-nasljednici tog "Kriznog štaba", upodstakli su,

nareñivali, koordinisali, podupirali i na druge načine pomagali i podržavali

počinjenje tih djela. Izmeñu 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., snage

bosanskih Srba pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog

"Kriznog štaba" čine djela opisana u paragrafima 53-56 i 60.

Deportacija, nehumana djela

Početkom juna 1992. počeo je niz masovnih prisilnih premještanja bosansko-

muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva iz Prijedora u područja

Bosne i Hercegovine pod kontrolom Vlade Bosne i Hercegovine, te u Hrvatsku.

Prisilna premještanja i deportacije organizovali su, direktno i indirektno,

prijedorska policija i drugi opštinski organi koji su djelovali po uputstvima

"Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba". Prije nego što će

biti prisilno premješteni, većina bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata

morali su potpisati dokumente kojima svoju imovinu prenose na "republiku"

bosanskih Srba. Prisilna premještanja i deportacije nastavili su se tokom

čitavog mjeseca septembra 1992., što je rezultiralo protjerivanjem većine

bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.

Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab je, u

dosluhu sa drugim članovima ili pristašama SDS-a, planirao, organizovao,

koordinisao, podupirao ili na drugi način pomagao i podržavao kampanju za

trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine

Prijedor putem kampanje progona koja je izmeñu ostalog uključivala počinjenje

djela opisanih u paragrafu 64. Izmeñu otprilike 30. aprila 1992. i 30.

septembra 1992., Krizni štab je, sa drugim članovima "Kriznog štaba" odnosno

tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba", nareñivao, poticao i sprovodio, ili na

drugi način pomagao i podržavao izvršenje te kampanje u opštini Prijedor. U

sklopu te kampanje bosansko-muslimansko i bosansko-hrvatsko stanovništvo

prisilno je premještano i deportovano iz opštine Prijedor. Nadalje, "Krizni štab"

odnosno tijela-nasljednici tog "Kriznog štaba", podstakli su, nareñivali,

koordinisali, podupirali i na druge načine pomagali i podržavali počinjenje djela

opisanih u paragrafu 64 gore. Izmeñu 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992.,

Snage bosanskih Srba pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-

nasljednika tog "Kriznog štaba" čine djela opisana u paragrafu 64, ili da su ih

već počinile.

Bezobzirno razaranje ili pustošenje gradova, naselja ili sela, uništavanje ili

hotimično nanošenje štete ustanovama namjenjenim religiji, pljačkanje

javne ili private imovine

Za vrijeme i nakon napada na dijelove opštine Prijedor nastanjene pretežno

bosanskim Muslimanima i bosanskih Hrvatima, srpske snage pod kontrolom

prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba"

sistematski su pljačkale i uništavale sela i imovinu bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata, uključujući kuće, radnje, džamije i crkve. Razaranje je bilo

širokih razmjera, a na nekim mjestima ostali su samo dijelovi zgrada i šuta.

Razorena je većina džamija u gradovima Prijedor i Kozarac. Bosansko-

muslimansko i bosansko-hrvatsko stanovništvo nije pružilo značajan otpor tim

napadima. Slijedi spisak nekih od nesrpskih ustanova namijenjenih religiji koje

su oštećene ili uništene u opštini Prijedor izmeñu 30. aprila i 30. septembra

1992. godine:

o džamija u Donjoj Ljubiji u maju 1992. godine;

o džamija u Hambarinama 24. maja 1992. ili oko tog datuma;

o džamija u Kozaruši krajem maja 1992. godine;

o "Čaršijska" ili gradska džamija u Prijedoru 30. maja 1992. ili oko tog

datuma;

o "Mutnička" džamija u Kozarcu krajem maja ili početkom juna 1992.

godine;

o džamija u Starom gradu u Prijedoru izmeñu 30. maja i 20. juna 1992.

godine;

o džamija u Kamičanima u junu 1992. godine;

o džamija u Bišćanima 20. jula 1992. ili oko tog datuma;

o katolička crkva u Briševu 29. jula 1992. ili oko tog datuma;

o katolička crkva u Prijedoru 28. augusta 1992. ili oko tog datuma;

o džamija u naselju Puharska u Prijedoru 28. augusta 1992. ili oko tog

datuma.

Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab je, u

dosluhu sa drugim članovima ili pristašama SDS-a, planirao, organizovao,

koordinisao, podupirao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje i

pripremu kampanje za trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor putem kampanje progona koja je izmeñu

ostalog uključivala počinjenje djela opisanih u paragrafu 68. Izmeñu otprilike

30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Krizni štab je, sa drugim članovima

"Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba", nareñivao,

poticao i sprovodio, ili na drugi način pomagao i podržavao izvršenje te

kampanje u opštini Prijedor. U sklopu te kampanje sela i imovina bosansko-

muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva namjerno su i bezobzirno

pljačkana i uništavana. Izmeñu 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992. Snage

bosanskih Srba pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog

"Kriznog štaba" čine djela opisana u paragrafu 68.