Princ Magle

8/11/2019 Princ Magle

http://slidepdf.com/reader/full/princ-magle 1/173



Carlos Ruiz Zafon

Princ Magle

prevela sa španjolskog Silvana Roglić

scan i obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php

Fraktura









Za mog oca



Dragi čitatelju,

Princ Magle prvi je roman koji sam ikada objavio ioznačio je početak moje spisateljske karijere 1992. Čitateljiupoznati s mojim kasnijim djelima, poput Sjene vjetra i Anđelove igre, možda ne znaju da su moja prva četiriromana prvotno izdana kao "knjige za mlade". Iako su ponajprije namijenjeni mladima, nadao sam se da će

privlačiti čitatelje bez obzira na godine. Stvarajući teknjige, pokušao sam napisati romane kakve bih i sam biovolio čitati u djetinjstvu, ali koji bi mi ostali zanimljivi i udobi od dvadeset tri, ili četrdeset, ili osamdeset tri godine.

Prava na te knjige godinama su bila "zarobljena" u pravnome sporu, ali sada u njima napokon mogu uživatičitatelji diljem svijeta. Nasreću, ta moja ranija djela od prvih su izdanja dobro prihvatili mladi, ali i oni ne tolikomladi. Volim vjerovati da pričanje priča nadilaziograničenja koja nameće nečija dob, te se nadam da

čitatelji mojih romana za odrasle neće odoljeti iskušenju daistraže ove priče pune čarolija, tajni i pustolovina. I nakraju, nadam se da ćete i vi, novi čitaoci, uživati u ovimknjigama kada se otisnete u vlastite pustolovine u svijetuknjiga.

Sretan put!

Carlos Ruiz Zafon, prosinac 2009.





Prvo poglavlje

Morat će proći još mnogo godina prije nego što Maxzaboravi ljeto kad je otkrio, gotovo sasma slučajno, magiju.Bila je 1943. i vjetrovi rata neumitno su vukli svijetnizbrdo. Sredinom lipnja, na dan kad je Max navršio

trinaest godina, njegov otac, urar i u slobodno vrijemeizumitelj, okupio je obitelj u salonu te objavio da je tonjihov posljednji dan u kući koju su posljednjih desetgodina nazivali svojim domom. Obitelj se seli na obalu,daleko od grada i rata, u kuću na plaži u malenom selu naobalama Atlantika.

Odluka je bila konačna: kreću sutradan u svitanje. Dotadmoraju spakirati sve stvari i pripremiti se za dug put donovoga doma.

Obitelj je primila vijest bez iznenađenja. Gotovo su svinaslućivali da se zamisao o napuštanju grada u potrazi za

prikladnijim mjestom već neko vrijeme motala po glavidobroga Maximiliana Carvera; svi osim Maxa. Za njega jeta vijest polučila isti učinak kao ulazak pobjesnjelelokomotive u dućan s kineskim porculanom.

Zastao je bez riječi, sa širom otvorenim ustima i odsutnim pogledom. Tijekom toga kratkog transa njegovom jeglavom prošla užasna izvjesnost da će čitav njegov svijet,uključujući prijatelje iz škole, ekipu iz ulice i dućan sastripovima na uglu, ubrzo nestati zauvijek. U hipu.

Dok su ostali članovi obitelji bili usredotočeni na to dase počnu ravnodušno pakirati, Max je ostao nepomičan

promatrajući oca. Dobri je urar kleknuo pred sina i položio



mu ruk e na ramena. Čitao je Maxov pogled bolje odknjige.

"Sad ti se čini kao da je kraj svijeta, Max. Ali obećavamda će ti se svidjeti mjesto kamo idemo. Steći ćeš nove prijatelje, vidjet ćeš."

"To je zbog rata?" upitao je Max. "Zato moramo otići?"

Maximilian Carver zagrlio je sina pa, i dalje sesmiješeći, izvukao iz džepa jakne sjajan predmet koji jevisio na lancu te ga stavio u Maxove ruke. Džepni sat.

"Napravio sam ga za tebe. Sretan rođendan, Max."

Max je otvorio sat izrađen od srebra. Svaki je sat na brojčaniku bio označen crtežom mjeseca koji je rastao iopadao u ritmu kazaljki oblikovanih kao zrake sunca, koje

se smiješilo u sredini ure. Na poklopcu, ugraviranokrasopisom, stajalo je: "Maxov stroj za vrijeme".

Toga dana, i ne znajući, dok je promatrao svoju obiteljkako baulja gore-dolje s kovčezima i držao sat koji mu jeotac darovao, Max je zauvijek prestao biti dijete.

***

U noći svoga rođendana Max nije oka sklopio. Dok sudrugi spavali, čekao je sudbonosni dolazak one zore koja

će obilježiti konačni oproštaj od malenog univerzuma koji je stvorio tijekom godina. Proveo je sate u tišini, ispruženna krevetu, s pogledom izgubljenim u plavim sjenama kojesu plesale na stropu njegove sobe, kao da je očekivao da ćeu njima vidjeti proročanstvo koje može ocrtati njegovusudbinu od toga dana. Držao je u ruci uru koju je njegov



otac napravio za njega. Mjeseci koji su se smiješili sjali suu noćnom polumraku. Možda oni kriju odgovor na sva pitanja koja je Max počeo gomilati toga popodneva.

Napokon, prva je svjetlost praskozorja pukla nad plavimobzorom. Max je skočio iz kreveta i zaputio se u salon.Maximilian Carver sjedio je u naslonjaču, odjeven, i držaoknjigu uz svjetlost petrolejke. Max je vidio da nije samo on

proveo besanu noć. Urar se nasmi ješio i zatvorio knjigu.

"Što čitaš?" upitao je Max pokazujući na debeli svezak. "To je knjiga o Koperniku. Znaš li tko je Kopernik?"

upitao je urar.

"Idem u školu", odvratio je Max.

Njegov mu je otac običavao postavljati pitanja kao da je

pao s Marsa.

"Što znaš o njemu?" bio je uporan.

"Otkrio je da se Zemlja okreće oko Sunca, a neobratno."

"Tako nekako. Znaš li što je to značilo?" "Probleme",

odgovorio je Max. Urar se široko osmjehnuo i pružio mudebelu knjigu.

"Izvoli. Tvoja je. Pročitaj je."

Max je pr oučavao tajanstveni svezak uvezan u kožu.Činilo se kao da ima tisuću godina i kao da pruža utočište

duhu kakvoga staroga genija zatočena stoljetnim urokomna njegovim stranicama.

"No", rekao je njegov otac, "tko će probuditi tvojesestre?"



Max je, ne dižući pogled s knjige, pokazao glavom damu prepušta tu čast da izvuče Aliciju i Irinu, njegove sestreod petnaest i osam godina, iz duboka sna.

Onda, dok se njegov otac spremao probuditi čitavuobitelj, Max se smjestio u naslonjač, nasumce otvorioknjigu i počeo čitati. Pola sata nakon toga čitava je obitelj

posljednji put prešla prag prema novom životu. Počelo jeljeto.

***

Max je jednom u nekoj od očevih knjiga pročitao da seodređene slike iz djetinjstva usijeku u mentalni album

poput fotografija, poput prizora kojima se ma kolikovremena prošlo čovjek uvijek ponovno vraća i prisjeća ihse. Max je shvatio smisao tih riječi onoga časa kad je prvi

put ugledao more. Proveli su već više od pet sati u vlaku,kad se iznenada, nakon što su izašli iz mračnoga tunela,

beskrajna ploča svjetlosti i bistrine poput prikaze pružila

pred njihovim očima. Blještava modrina mora koje je sjalo pod podnevnim suncem urezala se u njegovu mrežnicu poput nadnaravne utvare. Dok je vlak nastavljao put sveganekoliko koraka od mora, Max je provukao glavu kroz prozor i prvi put na svojoj koži osjetio vjetar natopljenmirisom salitre. Ponovno je pogledao oca, koji ga je

promatrao iz kuta kupea, uz tajanstveni osmijeh kimajućina pitanje koje Max nije ni stigao oblikovati. U tom jetrenutku znao da više nije važno kakva je sudbina toga

putovanja ni na kojoj će se postaji vlak zaustaviti, od togadana nikad više neće živjeti na mjestu s kojeg ne možesvako jutro vidjeti buđenje toga plavog i zasljepljujućeg



svjetla koje se penjalo prema nebu poput magične i prozirne pare. Bilo je to obećanje koje je dao sam sebi.

***

Dok je Max gledao s perona seoske stanice kako se vlakudaljava, Maximilian Carver ostavio je na nekoliko minutasvoju obitelj s prtljagom pred uredom šefa stanice kako bi snekoliko mjesnih prijevoznika pogodio razumnu cijenu za prijevoz sanduka, osoba i ostalih drangulija do njihovaodredišta. Prvi Maxov utisak o selu i prizoru koji su nudilestanica i prve kuće čiji su se krovovi sramežljivo pomaljaliiznad orezanih stabala bio je da to mjesto nalikuje namaketu, na jedno od onih sela izrađenih u minijaturi zakolekcionare električnih vlakova, u kojima čovjek ako seodvaži otići dalje nego što bi trebao može pasti sa stola. Stom idejom Max je počeo razmišljati o zanimljivoj inačiciKopernikove teorije o svijetu, kad ga je majčin glas, tik uznjega, istrgnuo iz njegovih kozmičkih sanjarenja. "I?Prolaz ili pad?"

"Još je rano reći", odgovorio je Max. "Izgleda kaomaketa. Poput izloga dućana s igračkama."

"Možda to i jest", nasmiješila se majka. Dok je to činila,Max je na njezinu licu mogao vidjeti blijedi odraz svojesestre Irine.

"Ali nemoj to reći ocu", nastavila je. "Evo ga, stiže."

Maximilian Carver vratio se u pratnji dvaju snažnih prijevoznika u sličnoj odjeći umrljanoj uljem, čađom inekim tvarima koje je bilo nemoguće razaznati. Obojica su



imala bujne brkove i mornarsku kapu kao da im je touniforma.

"Ovo su Robin i Philip", objasnio je urar. "Robin ćeodvesti kovčege, a Philip nas. Dobro?"

I ne pričekavši pristanak, dva su se snagatora zaputilado brda sanduka te promišljeno digla najveći bez inajmanje natruhe napora. Max je izvukao sat i promatrao

brojčanik s nasmiješenim mjesecima. Kazaljke su

pokazivale četrnaest sati. Stari sat na stanici pokazivao jedvanaest i pol.

"Sat na stanici ne ide dobro", promrmljao je Max.

"Vidiš?" odgovorio je otac razdragano. "Tek smo došli,a već imamo posla."

Majka se blago nasmiješila, kao što je uvijek činila predizljevima optimizma kojim je zračio Maximilian Carver,ali Max je u njezinim očima uspio pročitati sjenu tuge i onučudnu svjetlost koja ga je još od djetinjstva tjerala davjeruje da njegova majka naslućuje u budućnosti ono štodrugi nisu mogli naslutiti.

"Sve će biti dobro, mama", rekao je Max, i osjetio seglupo već sekundu nakon što je izrekao te riječi.

Majka ga je pomilovala po obrazu te mu se nasmiješila.

"Naravno, Max. Sve će biti u redu."

U tom je trenutku Max bio siguran da ga netko promatra. Brzo je skrenuo pogled i vidio kako ga međuželjeznim šipkama s jednog prozora stanice pozorno gledaveliki tigrasti mačak kao da čita njegove misli. Mačak jetrepnuo i u jednom skoku, koji je odražavao neslućenu

pokretljivost za životinju te veličine, bio to mačak ili neka

druga životinja, došao do malene Ir ine te leđima okrznuo



bijele gležnjeve Maxove sestre. Djevojčica je kleknulakako bi pomazila životinju, koja je tiho mijaukala. Irina ga

je uzela u naručje, a mačak se umiljato prepustio

ljuljuškanju ližući nježno prste djevojčice, koja se smiješilaopčinjena mačjim čarima. Irina je s mačkom u naručjudošla do mjesta gdje je čekala obitelj.

"Tek smo došli, a ti si već našla neku živinu. Tko znašto nosi na sebi", odrezala je Alicia, očito uzrujana.

"Nije živina. To je mačak i napušten je", objasnila jeIrina. "Mama?"

"Irina, nismo ni do kuće došli", počela je njezina majka.

Malena je napravila sažaljivu grimasu, kojoj je mačak pridonio nježnim i zavodljivim mijaukanjem.

"Može biti u vrtu. Molim te..."

"To je debeo i prljav mačak", dodala je Alicia. "Pustitćeš je da opet istjera svoje?"

Irina je uputila starijoj sestri prodoran i žučljiv pogledkoji je obećavao objavu rata ako ova ne zatvori usta. Alicia

je izdržala pogled nekoliko trenutaka, okrenula se uz bijesan uzdah te se stala udaljavati prema mjestu gdje su prijevoznici tovarili prtljagu. Putem je naišla na oca,kojemu nije promaknulo Alicijino rumenilo.

"Već smo se posvađali?" upitao je Maximilian Carver."Što je to?"

"Sam je i napušten. Možemo ga uzeti? Bit će u vrtu i jaću ga čuvati. Obećavam", požurila je objasniti Irina.

Urar je nijemo pogledao mačka pa svoju ženu.

"Ne znam što će reći tvoja majka..."



"A što ti kažeš, Maximiliane Carveru?" odvratila je ženauz osmijeh koji je pokazivao da se zabavlja dilemom koju je prebacila na muža.

"Dobro. Trebalo bi ga odvesti veterinaru i osim toga..."

"Molim te..." cviljela je Irina.

Urar i njegova žena izmijenili su sudionički pogled.

"Zašto ne?" zaključio je Maximilian Carver, ne želeći da

ljeto počne obiteljskim sukobom. "Ali ti ćeš se brinuti onjemu. Obećavaš?"

Irinino se lice ozarilo, a mačje su se šarenice sužavalesve dok nisu postale poput igle na zlatnom i svijetlomkrugu njegovih očiju.

"Idemo! Hajde! Prtljaga je utovarena", rekao je urar.

Irina je nosila mačka u naručju trčeći premakamionetima. Mačak, s glavom naslonjenom nadjevojčičino rame, prikovao je oči uz Maxa. "Čekao nas je", pomislio je.

"Nemoj samo stajati, Max. Idemo!" bio je uporan otac

dok je hodao prema kamionetu držeći pod ruku njegovumajku.

Max je išao za njima.

Tad ga je nešto natjeralo da se okrene i ponovno pogleda pocrnjeli brojčanik sata na stanici. Pozorno ga je

promotrio i uočio da nešto nije u redu. Max se savršenodobro sjećao da je kad su došli na stanicu sat pokazivaodvanaest i pol. Sada su kazaljke pokazivale deset dodvanaest.

"Max!" začuo se glas njegova oca iz kamioneta."Idemo!"



"Evo", promrmljao je Max za sebe, i dalje gledajući brojčanik.

Sat nije bio pokvaren; savršeno je radio, ali imao je jednu posebnost: išao je unatrag.



Drugo poglavlje

Nova kuća Carvera bila je smještena na krajnjem sjeveruduge plaže koja se širila pred morem poput bijele i svijetle

pješčane ploče, s malenim otocima trave koja se njihala navjetru. Plaža je bila produžetak sela koje se sastojalo od

malenih drvenih kuća s ne više od dva kata, većinomobojenih ugodnim pastelnim tonovima, s vrtom i bijelom,ljupko poredanom ogradom, pojačavajući tako utisak gradaod kućica igračaka koji je Max imao nedugo nakondolaska. Putem su prošli selo, glavnu ulicu i trg ispredvijećnice dok je Maximilian Carver objašnjavao divote selasa žarom mjesnoga vodiča.

Mjesto je bilo mirno i obavijeno onom istom svjetlošćukoja je očarala Maxa kad je prvi put ugledao more. Većinaseljana rabila je bicikl kao prijevozno sredstvo ili

jednostavno hodala. Ulice su bile čiste, a jedina buka kojase čula, osim pokojega motornog vozila, bio je zvuk blagog

udaranja valova na plaži. Dok su prolazili selom, Max jeuspio vidjeti kako lica svakoga člana obitelji odražavajumisli koje je u njima budio prizor onoga što će predstavljati

poprište njihovih života. Malena Irina i njezin mačjisaveznik promatrali su uredan niz ulica i kuća sa smirenomznatiželjom, izgledalo je da se osjećaju kao kod kuće.

Alicia, zadubljena u neprobojne misli, doimala se kao da jekilometrima daleko, što je potvrđivalo ono u što je Maxveć bio siguran, da malo ili ništa zna o starijoj sestri. Majka

je promatrala selo s ravnodušnim prihvaćanjem, ne gubećiisforsirani smiješak kako ne bi pokazala uznemirenost,koja ju je obuzimala iz nekog Maxu nedokučivog razloga.

Na kraju, Maximilian Carver pobjedonosno je promatrao





sa seljanima. Za prvoga je posjeta doktor Fleischmann jasno naredio da materijal kao i radnici moraju bitidopremljeni izravno iz Londona. Taj je hir pretpostavljao

gotovo trostruko veći trošak gradnje, ali kirurgovo je bogatstvo to dopuštalo.

Stanovnici su tijekom zime 1927. sumnjičavo inepovjerljivo gledali dolazak i odlazak nebrojenih radnika itransportnih kamiona dok se kostur kuče na kraju plaže

polagano dizao, iz dana u dan. Napokon, u proljeće idućegodine ličioci su nanijeli zadnji sloj boje na kuću inekoliko tjedana nakon toga bračni se par uselio u n ju kako

bi ondje proveo ljeto. Kuća na plaži ubrzo je postalatalisman koji je trebao promijeniti sudbinu Fleischmanna.Kirurgova žena, koja je, navodno, u nekoj nesreći prije

mnogo godina izgubila mogućnost da začne, zatrudnjela jete prve godine. Dana 23. lipnja 1929. Fleischmannova ježena, uz muževu pomoć, pod krovom kuće na plaži rodiladječaka koji će nositi ime Jacob.

Jacob je bio blagoslov s neba koji je promijenioogorčeno i osamljeničko držanje Fleischmanna. Ubrzo su

se liječnik i njegova žena počeli družiti sa seljanima te su postali popularni i uvaženi tijekom sretnih godina koje su proveli u toj kući na plaži, do tragedije 1936. Jednoga jutrau kolovozu te godine maleni se Jacob utopio dok se igraona plaži pred kućom.

Sva radost i svjetlo koje je željeno dijete donijelo bračnom paru ugasli su toga dana zauvijek. Tijekom zime1936. Fleischmannovo se zdravlje postupno pogoršavalo iubrzo su liječnici znali da neće dočekati ljeto 1937. Godinudana nakon tragedije udovičini su odvjetnici oglasili pr odaju kuće. Godinama je ostala prazna i bez kupca,zaboravljena na rubu plaže.



Tako je, sasvim slučajno, Maximilian Carver saznao zanjezino postojanje. Urar se vraćao s puta na kojem jekupovao dijelove i alat za svoju radionicu, kad je odlučio

prenoćiti u selu. Tijekom večere u malenome mjesnomhotelu zapodjenuo je razgovor s vlasnikom, kojemu jeMaximilian izrazio svoju vječnu želju da živi u selu poputtoga. Vlasnik hotela govorio mu je o kući, i Maximilian jeodlučio odgoditi povratak te je sutradan posjetiti. Na

povratku kući njegov je mozak premetao brojke i

mogućnost da otvori urarsku radnju u selu. Trebalo mu jeosam mjeseci da priopći vijest svojoj obitelji, ali duboko usrcu već je odavno odlučio.

***

Prvi dan u kući na plaži ostat će u Maxovu sjećanju kaozanimljiva zbirka neobičnih slika. Za početak, čim sukamioneti zastali pred kućom i čim su se Robin i Philip bacili na iskrcavanje prtljage, Maximilian Carverneobjašnjivo se spotaknuo o nešto što je izgledalo kao starakanta i nakon što je prošao vrtoglavi put pun udaraca,srušio je više od četiri metra bijele ograde prizemljivši nanju. Incident je završio prikrivenim smijehom članovaobitelji i čvorugom u žrtve, ništa strašno.

Dva su snažna prijevoznika odnijela sanduke s

prtljagom do trijema kuće i, smatrajući da je njihov zadatakgotov, nestala prepuštajući obitelji čast da odnese sandukeuza stube. Kad je Maximilian Carver svečano otvorio kuću,ustajali zrak izmigoljio je kroz vrata poput duha koji jegodinama bio zatočen među njezinim zidovima.Unutrašnjost je bila ispunjena blagom izmaglicom prašine i

tanašnoga svjetla koje je prodiralo kroz zatvorene kapke.



"Bože moj", promrmljala je za sebe Maxova majkazbrajajući tone prašine koje je trebalo očistiti.

"Divota!" požurio se objasniti Maximilian Carver."Rekao sam vam."

Max je susreo ravnodušni pogled svoje sestre Alicije.Malena je Irina zabezeknuto promatrala unutrašnjost kuće.Prije nego što je ijedan član obitelji uspio išta izgovoriti,Irinin je mačak skočio iz njezina naručja i glasno mijaučući

odjurio uza stube.Sekundu nakon toga, slijedeći njegov primjer,

Maximilian Carver ušao je u nove obiteljske dvore.

"Barem se nekomu sviđa", učinilo se Maxu da čujeAlicijino mrmljanje.

Prvo što je Maxova mama naredila bilo je da ritualnoširom otvore vrata i prozore te prozrače kuću. Zatim se, uidućih pet sati, čitava obitelj posvetila tomu da novi domučini useljivim. Točno poput specijalizirane vojske svaki ječlan obavljao određenu dužnost. Alicia je spremala sobe ikrevete. Irina, s peruškom u ruci, tjerala je čitave kule

prašine iz njihova skrovišta, a Max, slijedeći njezin trag, brinuo se da ih pokupi. Za to vrijeme majka jeraspoređivala prtljagu i bilježila u mislima sve poslove kojiće ubrzo morati biti obavljeni. Maximilian Carver usmjerio

je svoje napore na to da cijevi, struja i druge mehaničkenaprave u kući ponovno prorade nakon mrtvila zbog

godina neupotrebe, što se nije pokazalo lakim zadatkom.

Naposljetku, obitelj se okupila na trijemu te se sjedećina stubama svoje nove kuće, zasluženo odmarala

promatrajući zlaćanu boju koju je poprimalo more dok sespuštala večer.





kat sa sobama. S najgornje stube sjajnim ga je očima pozorno, netremice promatrao Irinin mačak.

Max je prošao kraj mačka, koji kao da je poput stražaračuvao gornji kat. Čim je ušao u jednu sobu, mačak je pošaoza njim.

Drveni je pod tiho škripao pod njegovim nogama. Max je počeo loviti i uhićivati paukove u sobama k oje su gledalena jugozapad. S prozora se moglo vidjeti plažu i silaznu

putanju sunca prema zapadu. Pomno je pregledao pod u potrazi za malenim dlakavim i brzim stvorenjima. Nakonseanse čišćenja drveni je pod ostao razumno čist i Maxu jetrebalo nekoliko minuta da nađe prvoga člana obitelji paukova. Iz jednoga kuta promatrao je kako pozamašan pauk ide ravnom linijom prema njemu kao da je riječ o

ubojici kojeg je poslala njegova vrsta ne bi li ga natjeralada se predomisli. Bio je gotovo palac dugačak i imao osamnogu sa zlatnom pjegom na crnom tijelu.

Max je pružio ruku prema metli naslonjenoj na zid i pripremio se za katapultiranje pauka u drugi život. "Ovo jesmiješno", pomislio je za sebe dok je oprezno rukovaometlom kao ubojitim oružjem. Baš kad je počeoodmjeravati smrtonosni udarac, Irinin se mačak sasvimiznenada bacio na pauka pa ga otvarajući svoje minijaturnelavovske ralje proždro i snažno sažvakao. Max je spustiometlu i nijemo pogledao mačka, koji mu je uzvratio zluradi pogled.

"Vidi ti mačka", prošaptao je.

Životinja je progutala pauka i izašla iz sobe, vjerojatnou potrazi za nekim članom obitelji netom pojedenogaperitiva. Max je otišao do prozora. Njegova je obitelj i





rub guste šume, koja se doimala kao da se prostire jošmiljama.

"Jesi li što otkrio?" majčin glas iza leđa probudio ga jeiz transa u koji ga je taj pogled uronio. "Mislili smo da su paukovi savladali tebe."

"Jesi li znala da je ondje iza, uz šumu, nekakav vrt skipovima?" Max je pokazao prema kamenom dvorištu, amajka je provirila kroz prozor.

"Pada mrak. Otac i ja idemo u selo po nešto za večeru,dok sutra ne kupimo namirnice. Ostajete sami. Pripazi naIrinu."

Max je kimnuo. Majka ga je ovlaš poljubila u obraz isišla stubama. Ponovno je prikovao pogled uz vrt s

kipovima, čije su siluete tonule u magluštinu sutona.Povjetarac je već počeo osvježavati. Zatvorio je prozor tese zaputio u druge sobe da učini isto to. Malena mu se Irina pridružila u hodniku.

"Jesu li bili veliki?" upitala je opčinjeno.

Max je oklijevao sekundu."Paukovi, Max. Jesu li bili veliki?"

"Kao šaka", odgovorio je Max uzvišenim tonom.

"Oooo!"



Treće poglavlje

Sutradan, malo prije svitanja, Max je čuo kako mu likobavijen noćnom maglom šapće nekakve riječi na uho. Naglo se dignuo, uza snažno lupanje srca i isprekidan dah.Bio je sam u sobi. Lik te mračne siluete iz sna koja šapuće

u polusjeni nestao je u nekoliko sekunda. Pružio je ruku prema noćnom ormariću i upalio lampu koju je MaximilianCarver popravio prethodnoga popodneva.

Kroz prozor se prvo jutarnje svjetlo probijalo iznadšume. Magla je lagano prelazila poljem divlje trave, a lahorotvarao rupe kroz koje su se nazirali obrisi dvorišta s

kipovima. Max je uzeo svoj džepni sat s noćnog ormarića iotvorio ga. Brojčanik s nasmiješenim mjesecima svijetlio

je poput zlatne ploče. Nekoliko minuta do šest.

U tišini se obukao i sišao stubama, oprezno, ne želeći probuditi ostatak obitelji. Zaputio se prema kuhinji, gdje suostaci sinoćnje večere stajali na drvenom stolu. Otvorio je

vrata koja su vodila u stražnje dvorište i izašao. Hladan ivlažan jutarnji zrak grizao je kožu. Tiho je prošao do vrataograde, zatvorio ih za sobom pa zašao u maglu u smjeruvrta s kipovima.

***

Put kroz maglu učinio mu se duljim nego što jezamišljao. S prozora njegove sobe činilo se kao da sekameno dvorište nalazi na kakvih sto metara od kuče. Ipak,dok je hodao kroz divlju travu, Max je imao osjećaj da je



prošao više od tristo metara kad su iz magle izronila ulaznavrata od kopalja vrta s kipovima.

Zahrđali lanac okruživao je pocrnjele metalne šipke,zapečaćen starim lokotom čija je boja s vremenom postala beživotna. Max je naslonio lice na koplja na vratima i proučavao unutrašnjost. Korov je godinama polaganoosvajao zemljište i davao tomu mjestu izgled napuštenogazimskog vrta. Pomislio je da vjerojatno nitko već dugo nije

kročio na to mjesto i da je čuvar toga vrta s kipovimadavno nestao.

Pogledao je oko sebe i našao kraj vrtnoga zida kamenveličine svoje šake. Očistio ga je i nekoliko puta snažnoudario u lokot koji je spajao dva kraja lanca, sve dokdotrajali prsten nije popustio pred udarcima kamena. Lanac

se oslobodio ljuljajući se preko šipaka poput pletenicametalne kose. Max je snažno gurnuo vrata i osjetio kako selijeno otvaraju prema unutra. Kad je procjep izmeđuvratnica bio dovoljno širok da može proći, načas je zastao

pa ušao u ograđeni prostor.

Kad je ušao, zapazio je da je to mjesto veće nego što je

u početku zamišljao. Na prvi pogled bio bi se zakleo daima dvadesetak kipova sakrivenih među biljkama. Učinio je nekoliko koraka i ušao u divlji vrt. Figure su naizgled bile poredane u koncentrične krugove i Max je tek tadashvatio da sve gledaju prema zapadu. Kipovi su, čini se,tvorili dio iste cjeline i predstavljali nešto slično cirkuskojtroupe. Dok je hodao među njima, razabirao je likovekrotitelja, fakira orlovskoga nosa s turbanom,kontorzionistice, snagatora i čitavu galeriju likovaodbjeglih iz avetinjskoga cirkusa.

U sredini vrta s kipovima počivala je na prijestolju

velika figura koja je predstavljala nasmiješenoga klauna



nakostriješene kose. Ruka mu je bila ispružena i činilo seda šakom uronjenom u nerazmjerno veliku rukavicu udaraneki nevidljivi predmet u zraku. U njegovu podnožju Max

je nazreo veliku kamenu ploču na kojoj se dao naslutiticrtež u reljefu. Kleknuo je, razmaknuo korov koji je prekrivao hladnu površinu i otkrio veliku šestokrakuzvijezdu upisanu u krug. Max je prepoznao simbol,istovjetan s onim nad vratima od kopalja na ulazu.

Proučavajući zvijezdu, shvatio je da je ono što mu se u početku činilo kao koncentrični krugovi u koje susmješteni likovi zapravo replika šestokrake zvijezde. Svakilik u vrtu uzdizao se na točkama križanja linija koje sutvorile zvijezdu. Uspravio se i promatrao avetinjski prizoroko sebe. Preletio je pogledom preko svakoga lika,obavijenog stabljikama divlje trave koja se lelujala navjetru, dok nije ponovno zastao na velikom klaunu. Srsi sumu prošli čitavim tijelom i ustuknuo je. Ruka figure ko ju je prije nekoliko sekundi vidio zatvorenu u šaku sad je bilaotvorena s ispruženim dlanom, pozivajući. Max je usekundi osjetio da mu hladan jutarnji zrak pali grlo i srcekako mu kuca u sljepoočnicama.

Polagano, kao da se boji da ne probudi kipove izn jihova vječnoga sna, ponovno je krenuo prema ogradidvorišta neprestano gledajući iza leđa. Kad je prošao vrata,učinilo mu se da je kuća na plaži veoma daleko. Nerazmislivši dvaput, potrčao je, ali ovaj se put nije osvrtao

sve dok nije došao do plota stražnjega dvorišta. Kad je toipak učinio, vrt s kipovima ponovno je bio utonuo u maglu.



***

Miris maslaca i prepečenca preplavio je kuhinju. Alicia je nevoljko gledala svoj doručak dok je mala Irina točilamalo mlijeka svome posvojenomu mačku u tanjur, koji seon nije udostojio ni taknuti. Max je proučavao prizormisleći da su gastronomske preferencije te životinjeusmjerene na drugu stranu, kao što se uvjerio jučer.

Maximilian Carver pridržavao je šalicu iz koje se pušilakava i razdragano promatrao svoju obitelj.

"Jutros rano prekapao sam po garaži", počeo je poprimajući ton a sada dolazi ono tajanstveno, kojim sekoristio samo kad je želio da ostali pitaju što je saznao.

Max je dobro poznavao urarovu taktiku, pa se katkad pitao tko je tu otac, a tko sin.

"I što si našao?" popustio je Max.

"Nećeš mi vjerovati", odgovorio je njegov otac, dok jeMax pomislio "Ma sigurno hoću." "Dva bicikla."

Max je instinktivno podigao obrve."Malo su stari, ali uz malo ulja po lancima mogu se

pretvoriti u bolide", objasnio je Maximilian Carver. "Bilo je još nešto. Sigurno ne znate što sam još našao u garaži."

"Mravojeda", promrmljala je Irina i dalje gledajućisvojega prijatelja mačka.

Sa samo osam godina kći Carvera razvila je razornutaktiku za moral svojeg oca.

"Ne", odgovorio je urar, očito uzrujan. "Nitko ne želi pogađati?"



Max je krajičkom oka uočio kako njegova majka promatra prizor i, kako nitko nije bio zainteresiran zadetektivske podvige njezina muža, krenula ga je spasiti.

"Album sa slikama?" predložila je Andrea Carvernajnježnijim tonom.

"Blizu, blizu", odgovorio je urar, ponovno osokoljen."Max?"

Majka ga je pogledala ispod oka. Max je kimnuo.

"Ne znam. Dnevnik?"

"Ne. Alicia?"

"Predajem se", odvratila je Alicia, očito odsutna.

"Dobro, dobro. Pripremite se", počeo je Maximilian

Carver. "Našao sam projektor. Kinoprojektor. I kutiju punufilmova."

"Kakvih filmova?" upala je u riječ Irina odvajajući pogled od mačka prvi put u petnaest minuta.

Maximilian Carver slegnuo je ramenima.

"Ne znam. Filmova. Nije li to očaravajuće? Imamokino."

"Ako projektor radi", rekla je Alicia.

"Hvala na poticaju, kćeri, ali podsjećam te da tvoj otaczarađuje za život popravljajući pokvarene naprave."

Andrea Carver položila je obje ruke na muževa ramena.

"Drago mi je što to čujem, gospodine Carver", rekla je,"jer bi bilo lijepo da netko porazgovara s kotlom u podrumu."

"Prepusti to meni", odgovorio je urar dižući se od stola.



Alicia je slijedila njegov primjer.

"Gospođice", zaustavila ju je Andrea Carver, "prvo

doručak. Nisi ga ni taknula." "Nisam gladna."

"Ja ću ga pojesti", predložila je Irina. Andrea Carverodlučno je odbacila takvu mogućnost.

"Ne želi se udebljati", prošaptala je zlobno Irina svomu

mačku. "Ne mogu jesti dok to nešto ovuda miče repom i pušta

dlake", prekinula ju je Alicia.

Irina i mačak pogledali su ju jednako prijezirno.

"Milostiva", odrezala je Irina izlazeći sa životinjom na

dvorište.

"Zašto joj uvijek dopuštaš da istjera svoje? Kad sam ja bila njezinih godina, nisi mi dopuštala ni pola toga", bunilase Alicia.

"Opet ćemo početi s tim?" rekla je Andrea Carver

mirnim glasom."Nisam ja počela", odgovorila je starija kći.

"Dobro. Oprosti." Andrea Carver pogladila je Alicijinudugu kosu, a ona je nagnula glavu izmičući se

pomirljivome milovanju. "Ali pojedi doručak. Molim te."

U tom trenutku metalni je prasak zaječao pod njezinimnogama. Svi su se međusobno pogledali.

"Vaš otac na djelu", promrmljala je Andrea Carverispijajući svoju šalicu kave.

Onako rutinski, Alicia je počela žvakati prepečenac, dok

je Max pokušavao izbiti iz glave onu ispruženu ruku i



izbuljene oči klauna koji se smiješio u magli vrta skipovima.





"Morali bismo staviti nešto ulja na kočnice", predložio je Max.

"I mislio sam", potvrdio je urar pa se bacio na posao."Čuj, Max."

"Da, tata?"

"Ne vrti te bicikle previše po glavi, dobro? To što sedogodilo toj jadnoj obitelji nema nikakve veze s nama. Ne

znam jesam li vam to trebao reći", dodao je urar sa sjenomzabrinutosti na licu.

"Nema veze." Max je ponovno stisnuo kočnice. "Sad jesavršeno."

"Vozi onda."

"Ne ideš sa mnom?"

"Popodne, ako još budeš htio, potući ću te do koljena.Ali u jedanaest se moram sastati s nekim Fredom u selu,iznajmit će mi lokal za radnju. Moram razmišljati o poslu."

Maximilian Carver počeo je skupljati alat i čistiti ruke

krpicom. Max je promatrao oca pitajući se kakav je bioMaximilian Carver u njegovim godinama. Svi su u obiteljiobično govorili da su slični, ali isto je tako bio običaj dagovore kako je Irina nalik na Andreu Carver, što je bilosamo jedno od onih općih mjesta koje su bake, tete i čitavagalerija nepodnošljivih rođaka koji dolaze na božične

ručkove ponavljale iz godine u godinu poput kokoši nesilica.

"Max u jednom od svojih transova", komentirao jeMaximilian Carver smiješeći se.



"Jesi li znao da se pokraj šume iza kuće nalazi nekakavvrt s kipovima?" natuknuo je Max i iznenadio sam sebe što

je to uopće pitao.

"Vjerujem da ovdje ima još mnogo toga što nismovidjeli. Garaža je krcata kutijama, a jutros sam vidio da je podrum s kotlom poput muzeja. Mislim da ako prodamoantikvaru svu kramu koja se nalazi u ovoj kući, neću nimorati otvarati radnju; živjet ćemo od rente."

Maximilian Carver uputio je sinu znatiželjni pogled."Čuj, ako ne isprobaš taj bicikl, ponovno će ga prekriti

prljavština i pretvorit će se u fosil."

"Već jest fosil", rekao je Max okrećući prvi krug pedalom na biciklu koji Jacob Fleischmann nikad nije

uspio isprobati.Max se vozio putem uz plažu u smjeru sela, prolazeći

kraj dugačkoga niza kuća sličnih rezidenciji Car vera koji jevodio točno do ulaza u maleni zaljev s lukom za ribare.Moglo se pobrojiti jedva četiri ili pet brodica usidrenih nastarim molovima, a većina plovila bili su maleni drveni

čamci koji nisu bili duži od četiri metra i kojima su semjesni ribari koristili za istraživanje obale starim mrežamana stotinjak metara od plaže.

Max je na biciklu izbjegavao labirint barki na popravku posloženih na molu i redove drvenih kutija mjesnoga

skladišta. S pogledom uprtim u maleni svjetionik zaputiose zakrivljenim nasipom koji je zatvarao luku u obliku polumjeseca. Kad je došao do kraja, naslonio je bicikl nasvjetionik i sjeo da otpočine na jedan od velikih kamena sdruge strane doka nagrizena naletima mora. Odatle jemogao promatrati ocean kako se širi prema beskraju poput

ploče zasljepljujućega svjetla.



Sjedio je tako svega nekoliko minuta pred morem, kad je ugledao drugi bicikl, koji je vozio visok i vitak mladićkoji se približavao molom. Momak, kojemu je Max davao

kakvih šesnaest ili sedamnaest godina, vozio je bicikl prema svjetioniku i ostavio ga kraj Maxova.

Onda je polagano sklonio gustu kosu s lica i došao domjesta gdje se Max odmarao.

"Bok. Ti si iz obitelji koja se uselila u kuću na kraju

plaže?"

Max je kimnuo.

"Ja sam Max."

Momak, izrazito preplanule puti i prodornih zelenihočiju, pružio mu je ruku.

"Roland. Dobro došao u grad dosade."

Max se nasmiješio i prihvatio Rolandovu ruku.

"Kakva je kuća? Sviđa vam se?" upitao je momak.

"Mišljenja su podijeljena. Otac je oduševljen. Ostatak

obitelji na to gleda drukčije", objasnio je Max."Upoznao sam tvog oca prije nekoliko mjeseci, kad je

došao u selo", rekao je Roland. "Učinio mi se kao zabavantip. Urar, jel?"

Max je kimnuo.

"Zabavan tip", potvrdio je Max, "katkad. Katkad sizabije u glavu ideje poput te da se doselimo ovamo."

"Zašto ste došli u selo?" upitao je Roland.

"Rat", odgovorio je Max. "Moj otac misli da nije dobartrenutak za život u gradu. Vjerujem da ima pravo."





"Ne bih ti to savjetovao", rekao je Roland čitajući mumisli. "Nadut ćeš se."

Max je duboko udahnuo i gurnuo glavu pod mlaz hladnevode.

"Ići ćemo polakše", popustio je Roland.

Max je ostao pod otvorom fontane nekoliko sekundi,zatim se naslonio na kamen dok mu je s glave kapalo naodjeću. Roland se smiješio.

"Iskreno, nisam očekivao da ćeš toliko izdržati. Ovo je", pokazao je oko sebe, "središte sela. Trg s vijećnicom. Ova je zgrada sud, ali više se ne upotrebljava. Nedjeljom je tutržnica. A u ljetnim noćima na zidu vijećnice projicirajufilmove. Obično stare i s pogrešno poredanim trakama."

Max je blago kimnuo dok je povraćao dah.

"Zvuči očaravajuće, ha?" smijao se Roland. "Imamo iknjižnicu, ali neka mi odrežu ruku ako ima više od šezdesetknjiga."

"Što se može ovdje raditi?" uspio je izgovoriti Max.

"Osim voziti bicikl.""Dobro pitanje, Max. Vidim da počinješ shvaćati.

Idemo dalje?"

Max je uzdahnuo i obojica su se vratila na bicikle.

"Ali sad ja određujem ritam", zahtijevao je Max.

Roland je slegnuo ramenima i počeo okretati pedale.



***

Nekoliko sati Roland je vodio Maxa amo-tamo pomalenom selu i okolici. Promatrali su litice na samome jugu, gdje mu je Roland otkrio da je to najbolje mjesto zaronjenje, kraj staroga broda potopljenog 1918. koji se sad

pretvorio u podmorsku džunglu sa svom silom čudnih alga.Roland je objasnio da se tijekom jedne užasne noćne oluje

nasukao na opasne stijene koje su se prostirale nekolikometara ispod površine. Furija nevremena i noć koju su jedva osvjetljivali praskovi munje bile su zaslužne što su sesvi članovi posade broda utopili u brodolomu. Svi osim jednoga. Tragediju je preživio jedino inženjer koji se, uspomen providnosti, koja je htjela da on spasi život,

nastanio u selu i sagradio veliki svjetionik na vrhu strmihvrleti brda koje je svjedočilo događajima te noći. Tajčovjek, sada starac, i dalje je bio svjetioničar i bio je nimanje ni više nego Rolandov "zamjenski djed". Nakon

brodoloma jedan je seoski bračni par odveo svjetioničara u bolnicu i njegovao ga dok se nije sasvim oporavio. Nakon

nekoliko godina oboje je poginulo u automobilskoj nesrećii svjetioničar je preuzeo brigu o malenom Rolandu, koji jeimao jedva godinu dana.

Roland je živio s njim u kući uz svjetionik, no većinuvremena provodio je u kolibi koju je sam sagradio, podnolitica.

Svjetioničar je bio njegov pravi djed u svakom pogledu.Rolandov je glas odavao određenu gorčinu dok je

pripovijedao te događaje, koje je Max slušao u tišini i bez pitanja. Nakon priče o brodolomu išli su seoskim ulicamado stare crkve, gdje je Max upoznao neke mještane,srdačne ljudi koji su mu poželjeli dobrodošlicu u selo.





plaži. Kad je došao do bijeloga plota, bio je mokar kao da je upravo izronio iz mora.

U trku je ostavio bicikl u garaži i ušao u kuću nastražnja vrata. Kuhinja je bila pusta, ali primamljiv mirislebdio je zrakom. Na stolu je Max zatekao pladanj sasendvičima s mesom i vrč domaće limunade. Kraj nje je bila poruka napisana stiliziranim krasopisom AndreeCarver.

Max, ovo ti je ručak. Otac i ja bit ćemo u selu čitavo popodne i

rješavati nešto oko kuće. Neka ti NE padne na pamet koristiti se

gornjom kupaonicom. Irina je s nama.

Max je spustio poruku i odlučio ponijeti pladanj u svojusobu. Jutrošnji biciklistički maraton potpuno ga je iscrpio iizgladnio. Kuća je djelovala prazno. Alicia nije bila domaili se zaključala u svoju sobu. Max se zaputio ravno usvoju, presvukao i ispružio na krevet kako bi uživao u jakoukusnim sendvičima koje mu je ostavila majka. Vani je

kiša snažno lupala, a okna su podrhtavala od grmljavine.Upalio je malenu svjetiljku na noćnom ormariću i uzeosvezak knjige o Koperniku koju mu je darovao MaximilanCarver. Počeo je četvrti put čitati isti ulomak, kad je otkrioda umire od želje da sutra ode roniti kraj potopljenog brodas novim prijateljem Rolandom. Proždro je sendviče u

manje od deset minuta pa zatvorio oči slušajući samolupkanje kiše po krovu i prozorima. Volio je kišu i zvukvode koja se spušta niz oluk što je slijedio rub krova.

Kad bi padala jaka kiša, Max bi imao osjećaj da jevrijeme stalo. Bilo je to poput stanke u kojoj bi čovjek

mogao prestati raditi ono što bi u tom trenutku radio pa



jednostavno prići prozoru i satima promatrati prizor teneizmjerne zavjese suza iz neba. Ponovno je odložio knjiguna ormarić i ugasio svjetlo. Sasvim polagano, obavijen

hipnotičkim zvukom kiše, predao se snu.



Peto poglavlje

Probudili su ga glasovi obitelji s donjega kata i Irininotrčkaranje gore-dolje. Već se bilo smračilo, ali Max jeuspio vidjeti kako je oluja prošla ostavljajući za sobomtepih zvijezda na nebu. Bacio je pogled na svoj sat i

ustanovio da je spavao oko šest sati. Baš se uspravljao, kadsu nečiji članci pokucali na vrata.

"Vrijeme je za večeru, uspavana ljepotice", galamio jerazdraganim glasom Maximilian Carver s druge strane.

Max se na sekundu pitao zašto je njegov otac takoveseo. Ubrzo se sjetio kino predstave koju je obećao toga

jutra za doručkom.

"Odmah silazim", odvratio je osjećajući još uvijek uustima ljepljiv okus sendviča s mesom.

Iako nije bio ni najmanje gladan, Max je sišao u kuhinjui sjeo za stol kraj ostatka obitelji. Alicia je zamišljeno

gledala svoj tanjur, nije ga ni taknula. Irina je s užitkom proždirala svoju porciju i mrmljala nerazumljive riječisvome odurnomu mačku, koji ju je netremice gledao podnogama. Mirno su večerali dok je Maximilian Carverobjašnjavao da je našao sjajan lokal u selu u kojem ćeotvoriti radnju i pokrenuti novi posao.

"A što si ti radio, Max?" upitala je Andrea Carver.

"Bio sam u selu." Ostatak obitelji gledao ga je kao daočekuje pojedinosti. "Upoznao sam jednoga momka,Rolanda. Sutra idemo roniti."



"Max je već našao prijatelja", uzviknuo je MaximilianCarver pobjedonosno. "Vidite što sam vam govorio?"

"Kakav je taj Roland, Max?" upitala je Andrea Carver."Ne znam. Simpatičan. Živi s djedom, svjetioničarom.

Pokazao mi je gomilu stvari u selu."

"Kamo ono idete roniti?" upitao je njegov otac.

"Na južnu plažu, s druge strane luke. Roland tvrdi da su

ondje ostaci davno potopljenog broda.""Mogu li ja ići?" prekinula ga je Irina.

" Ne", upala joj je u riječ Andrea Carver. "Nije li toopasno, Max?"

"Mama..."

"Dobro", popustila je Andrea Carver. "Ali budioprezan."

Max je kimnuo.

"Ja sam kao mladić bio dobar ronilac", počeo jeMaximilian Carver.

"Nemoj sad, sunce", odrezala je njegova žena. "Nisi linam htio prikazati film?"

Maximilian Carver slegnuo je ramenima i razmetljivo sedignuo.

"Pomozi ocu, Max."

Na sekundu, prije nego što je učinio ono što se tražilood njega, Max je ispod oka pogledao svoju sestru Aliciju,koja je šutjela sve vrijeme večere. Njezin odsutni pogledkao da je vrištao koliko je daleko odande, ali iz nekogarazloga, koji Max nije uspio shvatiti, nitko drugi nije to



uočavao ili radije nije htio uočiti. Alicia mu je načasuzvratila pogled. Max joj se pokušao nasmiješiti.

"Hoćeš li poći sutra s nama?" ponudio joj je. "Svidjet ćeti se Roland."

Alicia se slabašno osmjehnula i bez riječi kimnula, a unjezinim tamnim i beskrajnim očima upalila se nit svjetla.

***

"Sve je spremno. Gasi svjetla", rekao je MaximilianCarver pričvršćujući kolut s filmom za projektor. Aparat jeizgledao kao da potječe iz doba samoga Kopernika i Max je dvojio radi li ili ne.

"Što ćemo gledati?" upitala je Andrea Carveruspavljujući Irinu na rukama.

"Nemam blagoga pojma", priznao je urar. "U garaži senalazi kutija s desecima filmova bez ikakvog natpisa. Uzeosam ih nekoliko nasumce. Ne bih se čudio da se ništa ne

vidi. Celuloidna se emulzija veoma lako oguli, a nakonsvih ovih godina najvjerojatnije se odvojila od filma."

"Što to znači?" prekinula ga je Irina. "Nećemo ništavidjeti?"

"Postoji samo jedan način da to otkrijemo", odgovorio

je Maximilian Carver dok je uključivao projektor. Za nekoliko sekunda zvuk staroga motocikla oživio je iz

aparata i blještavi snop svjetla iz objektiva prošao je sobom poput koplja od svjetlosti. Max je usredotočio pogled na pravokutnik projiciran na bijeli zid. Bilo je to kao da gledau čarobnu svjetiljku, ne znajući sasvim sigurno kakve



vizije mogu pobjeći iz tog izuma. Zadržao je dah i zanekoliko časaka zid su preplavile slike.

Bilo je dovoljno nekoliko sekunda da Max shvati da tajfilm ne potječe iz skladišta kakvoga staroga kina. Nije bilariječ o kopiji nekog poznatog filma, čak ni o izgubljenomkolutu kakvoga nijemog serijala. Mutne i vremenomizgrebene slike otkrivale su amaterizam snimatelja. Bio jeto film kućne izrade koji je vjerojatno prije mnogo godina

snimio stari vlasnik kuće doktor Fleischmann. Max je pretpostavio da se to odnosi i na ostatak kolutova koje jenjegov otac našao u garaži, zajedno s trošnim projektorom.Svi snovi Maximiliana Carvera o privatnom kino klubusrušili su se u manje od minute.

Film je nespretno prikazivao šetnju nečim što je

nalikovalo na šumu. Vrpca je bila snimljena dok je autor polagano hodao između stabala i slike su tekle uzspoticanje, naglu promjenu svjetla i fokusa, koji su jedvadopuštali da se prepozna mjesto gdje se odvijala ta takočudna šetnja.

"Ma što je ovo?" uzviknula je Irina, očito razočaranagledajući oca, koji je zabezeknuto promatrao čudan itijekom prve minute projekcije neopisivo dosadan film.

"Ne znam", promrmljao je Maximilian Carver pokislo."Nisam očekivao ovo..."

Max je također počeo gubiti zanimanje za film, kad mu

je u kaotičnoj kaskadi prizora nešto privuklo pozornost.

"A da pokušaš s drugom rolom, dušo?" predložila jeAndrea Carver pokušavajući spasiti od brodolomasuprugove snove o navodnom kinematografskom arhivu izgaraže.





toga lica i ponovno osjetio onu jezu koja mu je prostrujalatijelom dok ga je gledao pred sobom. Bilo je u toj slicinešto što se nije podudaralo s onim čega se Max sjećao iz

vrta s kipovima, ali loša kvaliteta filma onemogućivala ga je da si jasno predoči cijeli kip, što bi mu pomoglo dashvati o čemu je riječ. Obitelj Carver ostala je u tišini doksu posljednji metri filma prolazili pod snopom svjetla iz projektora. Maximilian Carver zaustavio je aparat i upaliosvjetlo.

"Jacob Fleischmann", promrmljao je Max. "To su kućnifilmovi Jacoba Fleischmanna."

Otac mu je kimnuo u tišini. Kino predstava je završila iMax je na nekoliko minuta osjetio kako nazočnost onoganevidljivoga gosta koji se prije gotovo deset godina utopio

na nekoliko metara odande, na plaži, ispunjava svaki kutakte kuće, svaku stubu stubišta te ga je nagnala da se osjetikao uljez.

Bez ijedne riječi Maximilian Carver počeo je rastavljati projektor, a Andrea Carver uzela je Irinu u naručje i

odnijela je uza stube kako bi je stavila spavati."Mogu li spavati s tobom?" upitala je Irina grleći majku.

"Pusti to", rekao je Max ocu. "Ja ću to spremiti."

Maximilian se nasmiješio sinu i kimajući ga potapšao po ramenima.

"Laku noć, Max." Urar se okrenuo prema kćeri. "Lakunoć, Alicia."

"Laku noć, tata", odgovorila je Alicia promatrajući ocakako se umorno i razočarano penje stubama na kat.



Kad su se urarovi koraci izgubili, Alicia je netremicegledala Maxa.

"Obećaj mi da nikomu nećeš reći ono što ću ti ispričati." Max je kimnuo.

"Obećavam. O čemu se radi?"

"Klaun. Onaj iz filma", počela je Alicia. "Vidjela samga prije. U snu."

"Kad?" upitao je Max osjećajući da mu se puls ubrzava.

"Noć prije dolaska u ovu kuću", odgovorila mu je sestra.

Max je sjeo pred Aliciju. Bilo je teško čitati osjećaje natom licu, ali Max je naslutio sjenu straha u djevojčinim

očima.

"Objasni mi to", zamolio ju je Max. "Što si točnosanjala?"

"Čudno, ali u snu je bio, ne znam, drukčiji", rekla jeAlicia.

"Drukčiji?" upitao je Max. "Na koji način?" "Nije bio klaun. Ne znam..." odgovorila je sliježući

ramenima, kao da pokušava omalovažiti tu činjenicu, iako je drhtavi glas odavao njezine misli. "Misliš da to neštoznači?"

"Ne", lagao je Max, "vjerojatno ne."

"Vjerojatno ne", potvrdila je Alicia. "Vrijedi li ono zasutra? Odlazak na ronjenje..."

"Naravno. Da te probudim?"



Alicia se nasmiješila mlađem bratu. Bio je to prvi put unekoliko mjeseci da je Max vidi kako se smiješi, možda i unekoliko godina.

"Bit ću budna", odvratila je Alicia odlazeći u svojusobu. "Laku noć."

"Laku noć", odgovorio je Max.

Max je čekao da se zatvore vrata Alicijine sobe pa sjeou naslonjač u salonu, kraj projektora. Odande je mogao čutiroditelje kako poluglasno razgovaraju u svojoj sobi.Ostatak kuće utonuo je u noćnu tišinu, remećenu tekzvukom mora koje je udaralo o plažu. Max je vidio kakoga netko gleda sa dna stubišta. Žute i sjajne oči Irininamačka netremice su ga promatrale. Max je mačku uzvratio pogled.

"Gubi se", naredio mu je.

Mačak je izdržao pogled nekoliko sekundi pa se izgubiou sjenama. Max se uspravio te počeo pospremati projektori film. Razmišljao je da vrati napravu u garažu, ali zamisaoda izlazi usred noći nije mu djelovala primamljivo. Ugasio

je svjetla u kući i popeo se u svoju sobu. Provirio je kr oz prozor prema vrtu s kipovima, neraznatljivom u crnininoći. Ispružio se na krevet i ugasio svjetiljku na noćnomormariću.

Sasvim suprotno od onoga što je Max očekivao, posljednja slika koja je prošla njegovom glavom te noći prije nego što je usnuo nije bila zloslutna kinematografskašetnja vrtom s kipovima, nego onaj neočekivani osmijehnjegove sestre Alicije prije nekoliko minuta u salonu. Bila

je to prividno beznačajna gesta, ali iz nekog razloga kojinije uspijevao shvatiti Max je naslutio da je otvorio vrata



između njih i da od te noći svoju sestru više nikada nećevidjeti kao neznanku.





Alicia je sišla na vrhovima prstiju. Max i njegov prijatelj čekali su vani, na trijemu. Prije no što je izišla,zastala je na sekundu u predvorju i mogla čuti dečke kako

čavrljaju. Duboko je uzdahnula i otvorila vrata.

Max, naslonjen na ogradu trijema, okrenuo se inasmiješio. Kraj njega je bio momak tamne brončane puti islamnate kose koji je bio barem za dlan viši od Maxa.

"Ovo je Roland", uskočio je Max. "Roland, moja sestra

Alicia."Roland je srdačno kimnuo i skrenuo pogled prema

biciklima, ali Maxu nije promaknula igra pogleda koja se udesetinki sekunde odvila između njegova prijatelja iAlicije. Nasmiješio se u sebi i pomislio da će biti zabavnijenego što je mislio.

"Kako ćemo?" upitala je Alicia. "Samo su dva bicikla."

"Mislim da te Roland može voziti na svome", odgovorio je Max. "Zar ne, Rolande?"

Roland je prikovao pogled uz tlo. "Da, naravno",

promrmljao je. "Ali ti onda nosiš opremu."Max je rastezljivim uzetom pričvrstio ronilačku opremu

koju je Roland ponio na prtljažniku iza sjedala svoga bicikla. Znao je da je još jedan bicikl u garaži, ali ideja daRoland vozi njegovu sestru silno ga je zabavljala. Alicia jesjela na šipku bicikla i primila se Rolandu oko vrata. Max

je primijetio da se Roland uzaludno trudi da se ne zarumeniispod preplanule kože.

"Spremna", rekla je Alicia. "Nadam se da nisam preteška."

"Idemo!" odrezao je Max i počeo okretati pedale po

putu uz plažu, a pratili su ga Roland i Alicia.





Roland ih je poveo do plaže i skinuo sandale kad sudošli onamo. Sunce se dizalo na nebu, a more je sjalo poput lijevanog srebra. Plaža je bila prazna, a povjetarac

natopljen salitrom puhao je s oceana.

"Pazite na ovo kamenje. Ja sam navikao, ali lako padnešako nemaš prakse."

Alicia i njezin brat slijedili su Rolanda preko plaže donjegove kolibe. Bila je to malena drvena koliba obojena u

plavo i crveno. Koliba je imala maleni trijem i Max jeuočio zahrđali fenjer koji je visio na lancu.

"To je s broda", objasnio je Roland. "Izvukao samgomilu stvari odozdo i donio ih u kolibu. Što kažete?"

"Fantastična je", uzviknula je Alicia. "Spavaš ovdje?"

"Katkad, pogotovo ljeti. Zimi, ako i zanemarimohladnoću, ne volim ostavljati djeda gore samoga."

Roland je otvorio vrata kolibe i propustio Aliciju iMaxa.

"Naprijed. Dobro došli u palaču."

Unutrašnjost Rolandove kolibe izgledala je poput jednog od onih starih sajmova mornarskih antikviteta.Plijen koji je dječak godinama otimao moru blistao je u polusjeni kao u muzeju tajanstvenog blaga iz legendi.

"To su obične tričari je", rekao je Roland, "ali skupljam

ih. Možda i danas izvučemo nešto." Ostatak kolibe sastojao se od starog ormara, stola,

nekoliko stolaca i ležaja nad kojim se nalazila polica snekoliko knjiga i uljanica.

"Bio bih presretan da imam kuću poput ove", promrmljao je Max.



Roland se skeptično nasmiješio.

"Primam ponude", šalio se, očito ponosan na utisak koji

je koliba ostavila na njegove prijatelje. "Dobro, a sad umore."

Pratili su Rolanda do ruba plaže, a kad su došli donde,Roland je počeo raspetljavati smotuljak s ronilačkomopremom.

"Brod je na kakvih dvadeset pet ili trideset metara odobale. More je na ovoj plaži dublje nego što se čini; na okotri metra više ne možeš dotaknuti nogama dno. Olupina jena desetak metara dubine", objasnio je Roland.

Alicia i Max izmijenili su pogled koji je govorio zasebe.

"Da, nije preporučljivo da prvi put idete do dna. Katkadnastanu struje i može biti opasno. Jednom sam se nasmrt preplašio."

Roland je pružio Maxu naočale i peraje.

"Dobro. Imam samo dva kompleta opreme. Tko ide

prvi?"Alicia je pokazala na Maxa ispruženim kažiprstom.

"Hvala", prošaptao je Max.

"Ne brini se, Max", umirio ga je Roland. "Samo trebakrenuti. Prvi put kad sam sišao, zamalo da me nije strefilo.

U jednom dimnjaku bila je ogromna murina."

"Ogromno što?" skočio je Max.

"Ništa", odgovorio je Roland. "Šala. Dolje nemaživotinja. Časna riječ. I to je čudno jer obično su potopljeni brodovi poput akvarija u zoološkom vrtu. Ovaj nije. Ne



sviđa im se, pretpostavljam. Čuj, nećeš se valjda sad preplašiti, ha?"

"Preplašiti?" rekao je Max. "Ja?"Iako je Max obuvao peraje, promatrao je kako Roland

rendgenskim pogledom proučava njegovu sestru dok jeskidala pamučnu haljinu i stajala u bijelom kupaćemkostimu, jedinom koji je imala. Alicia je ušla u more dokoljena.

"Čuj", šapnuo mu je, "to je moja sestra, ne kolač.Dobro?"

Roland mu je uputio sudionički pogled. "Ti si je doveo, ne ja", odgovorio je s mačjim osmijehom.

"U more", presjekao ga je Max. "Dobro će ti doći." Alicia se okrenula i promatrala ih onako nakinđurene

kao ronioce, uz posprdnu grimasu.

"Kakav prizor!" rekla im je ne susprežući osmijeh.

Max i Roland pogledali su se preko ronilačkih naočala.

"Još nešto", dodao je Max, "ja to nikad nisam radio.Ronio, mislim. Plivao sam u bazenima, naravno, ali nisamsiguran hoću li znati..."

Roland je zakolutao očima.

"Znaš li disati pod vodom?" upitao ga je.

"Rekao sam da ne znam roniti, ne da sam glup",odgovorio je Max.

"Ako znaš držati dah pod vodom, znaš roniti", razjasnio je Roland.



"Oprezno", dodala je Alicia. "Čuj, Max, siguran si da jeto dobra ideja?"

"Sve je u redu", tvrdio je Roland, okrenuo se Maxu i potapšao ga po ramenu. "Poslije vas, kapetane Nemo."

***

Max je prvi put u životu zaronio pod more i otkrio kakose pred njegovim nijemim očima otvara univerzumsvjetlosti i sjena koji je nadmašivao sve što je zamišljao.Snopovi sunčeva sjaja probijali su se u magličastimzavjesama svjetlosti koje su se polagano lelujale, a površina se pretvorila u nepropusno i titravo zrcalo.

Zadržao je dah još nekoliko sekunda i ponovno izronio pozrak. Roland, na nekoliko metara od njega, pozorno ga je promatrao.

"Sve u redu?" upitao je.

Max je razdragano kimnuo.

"Vidiš? Lako je. Plivaj uz mene", rekao mu je Roland prije nego što je ponovno zaronio.

Max je uputio posljednji pogled prema obali i vidiokako ga Alicia pozdravlja smiješeći se. Uzvratio joj je

pozdrav i žurno zaplivao prema prijatelju, ususret pučini.Roland ga je odveo do točke s koje se činilo da je plažadaleko iako je Max znao da je udaljena jedva tridesetakmetara od obale. Na površini mora udaljenosti su rasle.Roland ga je taknuo po ruci i pokazao prema dnu. Max jeuzeo zrak i uronio glavu u more namještajući gumicuronilačkih naočala. Njegovim je očima trebalo nekolikosekunda da se naviknu na blagu podmorsku polusjenu. Tek



se tad mogao diviti prizoru potopljene brodske olupine,izvaljene na boku i obavljene čarobnom avetinjskomsvjetlošću. Brod je bio dugačak sigurno pedesetak metara,

možda i više, i imao je otvoren procjep od pramca dokorita. Otvoreni procjep na olupini činio se poput crne rane bez dna nanesene oštrim kamenim kandžama. Na pramcuse pod bakrenastim slojem hrđe i alga moglo pročitati ime broda, Orpheus.

Orpheus je izgledao kao da je svojedobno bio stariteretnjak, ne putnički brod. Raskalani čelik broda bio jeizbrazdan malenim algama, ali, kao što je rekao Roland,oko olupine nije bilo ni jedne jedine ribe. Dva su ga

prijatelja proučavala s površine, zaustavljajući se svakihšest do sedam metara kako bi pozorno promotrila ostatke brodoloma. Roland je rekao da se brod nalazi na desetakmetara dubine, ali odande se Maxu ta udaljenost činila

beskonačnom. Pitao se kako je Roland uspio prikupiti sveone predmete koji su visjeli u njegovoj kolibi na plaži. Kaoda čita njegove misli, prijatelj mu je dao znak da pričeka na

površini pa zaronio, snažno udarajući perajama.

Max je promatrao Rolanda, koji se spuštao sve dok nijetaknuo Orpheusovu konstrukciju vršcima prstiju. Kad jedošao donde, čvrsto se primivši za ispupčenja na brodu,otpuzao je do platforme koja je svojevremeno bilazapovjedni most. Sa svoga položaja Max je još mogaorazabrati kormilo i druge instrumente unutra. Roland je

otplivao do vrata mosta, koja su ležala skršena, i ušao u brod. Max je osjetio ubod nemira kad je vidio kako njegov prijatelj nestaje u potopljenom brodu. Nije odvajao pogledod tih vratašca dok je Roland plivao u unutrašnjosti mosta

pitajući se što bi mogao učiniti ako se što dogodi. Zanekoliko sekunda Roland je ponovno izronio iz mosta i

brzo se digao do njega ostavljajući za sobom vijenac



mjehurića. Max je izvukao glavu na površinu i dubokodisao. Rolandovo se lice pojavilo na metar od njegova sosmijehom od uha do uha.

"Iznenađenje!" uzviknuo je.

Max je shvatio da nešto drži u ruci.

"Što je to?" upitao je Max pokazujući na čudan metalni predmet koji je Roland izvukao iz mosta.

"Sekstant."Max je dignuo obrve. Nije imao pojma što njegov

prijatelj govori.

"Sekstant je naprava koja se rabi za izračunavanje položaja na moru", objasnio je Roland isprekidanimglasom nakon napora da gotovo minutu zadrži dah. "Idemse ponovno spustiti. Pridrži mi ga."

Max se počeo buniti, ali Roland je ponovno zaronio nedajući mu vremena ni da otvori usta. Duboko je udahnuo i ponovno zagnjurio glavu kako bi pratio Rolandovoronjenje. Ovaj je put njegov prijatelj plivao duž olupine sve

do krme broda. Max je mahao perajama prateći Rolandovu putanju. Promatrao je prijatelja kako se približavaokruglom prozoru i pokušava gledati u unutrašnjost broda.Max je zadržao dah dok nije osjetio da mu pluća gore pa jeispustio sav zrak, spreman ponovno izroniti i udahnuti.

Ipak, u posljednjoj sekundi njegove su oči otkrile nešto

od čega se smrznuo. Kroz podmorsku izmaglicu treperila jestara trula i iskidana zastava pričvršćena za jarbol naOrpheusovoj krmi. Max ju je pozorno promatrao i prepoznao gotovo izblijedjeli simbol koji se ipak jošmogao nazreti na njoj: šestokraka zvijezda upisana u krug.



Osjetio je kako ga prolaze srsi. Vidio je već tu zvijezdu navratima od kopalja vrta s kipovima.

Rolandov sekstant iskliznuo mu je iz ruke i potonuo utamu. Obuzet neobjašnjivim strahom, Max je navrat-nanosotplivao do obale.

***

Pola sata nakon toga, dok su sjedili u sjeni trijemakolibe, Roland i Max promatrali su Aliciju kako skupljastare školjke među kamenčićima na obali.

"Siguran si da si prije vidio taj simbol, Max?"

Max je kimnuo."Katkad pod vodom stvari izgledaju drukčije nego što

jesu", počeo je Roland.

"Znam što sam vidio", odrezao je Max. "Dobro?"

"Dobro", popustio je Roland. "Vidio si simbol koji je,

navodno, i na tom nekom groblju iza vaše kuće. Pa što?" Max se dignuo i okrenuo svom prijatelju.

"Pa što? Da ti ponovno ispričam čitavu priču?"

Max je proveo posljednjih dvadeset minutaobjašnjavajući Rolandu što je sve vidio u vrtu s kipovima,

uključujući i film Jacoba Fleischmanna.

"Nije potrebno", odgovorio je Roland suho.

"Onda? Kako je moguće da mi ne vjeruješ?" napao ga jeMax. "Misliš da sam sve to izmislio?"



"Nisam rekao da ti ne vjerujem, Max", rekao je Rolandsmiješeći se blago Aliciji, koja se vratila iz šetnje obalom svrećicom punom školjaka. "Jesi li imala sreće?"

"Ova je plaža muzej", odgovorila je Alicia zveckajućivrećicom s plijenom.

Max je nestrpljivo zakolutao očima.

"Dakle vjeruješ mi?" presjekao ju je prikovavši oči uzRolanda.

Prijatelj mu je uzvratio pogled i šutio nekoliko sekunda.

"Vjerujem ti, Max", promrmljao je skrećući pogled prema obzor u, nemoćan da sakrije tužnu sjenu na licu.Alicia je primijetila promjenu na Rolandu.

"Max kaže da je tvoj djed putovao tim brodom one noćikad je potonuo", rekla je stavljajući ruku na mladićevorame.

"Je li to istina?"

Roland je neodređeno kimnuo.

"Samo je on preživio", odgovorio je."Što se dogodilo?" upitala je Alicia. "Oprosti. Možda ne

želiš razgovarati o tome."

Roland je odmahnuo glavom pa se nasmiješio bratu isestri.

"Ne, nema veze." Max ga je gledao pun iščekivanja."Ne kažem da ne vjerujem u tvoju priču, Max. Ovo nije prvi put da mi netko spominje taj simbol."

"Tko ga je još vidio?" upitao je Max zinuvši od čuda."Tko ti je govorio o njemu?"

Roland se nasmiješio.



"Djed. Kad sam bio dječak." Roland je pokazao premaunutrašnjosti kolibe. "Osvježilo je. Uđimo; ispričat ću vam

priču o tom brodu."

***

U početku je Irina mislila da čuje majčin glas s donjega

kata. Andrea Carver često je razgovarala sama sa sobomdok je tumarala kućom i nijedan član obitelji nije se čudiomajčinoj navici da ozvučuje svoje misli. Ipak, sekundunakon toga Irina je kroz prozor vidjela kako njezina majkaispraća Maximiliana Carvera dok je urar odlazio u selo udruštvu jednog od onih prijevoznika koji su im prije

nekoliko dana pomogli da dopreme prtljagu sa stanice.Irina je shvatila da je u torti trenutku sama u kući i da jestoga onaj navodni glas sigurno iluzija. Sve dok ga

ponovno nije čula, ovaj put u sobi, poput šapta koji prolazizidovima.

Činilo se da se glas čuje iz ormara i zvučao je kao

udaljeno mrmljanje čije je riječi bilo nemoguće razaznati.Prvi put otkad su došli u kuću na plaži, Irina je osjetilastrah. Prikovala je oči uz tamna zatvorena vrata ormara iuvjerila se da je ključ u ključanici. Ne razmišljajući ni časa,odjurila je prema ormaru i nespretno okretala ključ dokvrata nisu bila čvrsto zaglavljena. Odmaknula se nekoliko

metara i duboko udahnula. Onda je ponovno začula tajzvuk i shvatila da to nije jedan glas, nego nekoliko glasovakoji istovremeno šapću.

"Irina?" pozvala ju je majka s donjega kata.

Topli glas Andree Carver spasio ju je iz transa u koji je

utonula. Obuzeo ju je mir.



"Irina, ako si gore, dođi mi načas pomoći."

Mjesecima Irina nije bila toliko voljna pomoći majci,

ma kakva je zadaća čekala. Baš je krenula da se sjuristubama, kad su se, nakon što je osjetila kako joj ledeni povjetarac miluje lice i iznenada prolazi sobom, vrata sobes treskom zatvorila. Irina je potrčala prema njima i hrvalase s kvakom, koja se, čini se, bila zaglavila.

Dok se bezuspješno borila da otvori ta vrata, mogla je

čuti kako se iza njezinih leđa ključanica na ormaru laganookreće, a oni su se glasovi, koji kao da su dolazili iz dubinekuće, smijali.

***

"Kad sam bio dječak", objašnjavao je Roland, "djed mi je toliko puta pripovijedao ovu priču da sam je godinamasanjao. Sve je počelo kad sam došao živjeti u ovo selo, prije mnogo godina, nakon što sam izgubio roditelje uautomobilskoj nesreći."

"Žao mi je, Rolande", prekinula ga je Alicia, koja jenaslućivala da je unatoč prijaznom osmijehu njezina

prijatelja i njegovoj spremnosti da im ispriča tu priču odjedu i njegovu brodu, prekapanje po tim uspomenamamnogo teže nego što je htio pokazati.

"Bio sam veoma malen. Jedva da ih se sjećam", rekao jeRoland izbjegavajući Alicijin pogled, koju ta sitna laž nijemogla zavarati.

"Što se onda dogodilo?" navaljivao je Max.

Alicia ga je prostrijelila pogledom.



"Djed se brinuo o meni i smjestio sam se s njim u kućiciuz svjetionik. On je bio inženjer i već je godinamasvjetioničar na ovom dijelu obale. Općina mu je doživotno

dodijelila to mjesto nakon što je gotovo golim rukamasagradio taj svjetionik 1919. To je zanimljiva priča, vidjetćete.

Dana 23. lipnja 1918. moj se djed ukrcao u luciSouthampton na Orpheus, ali inkognito. Orpheus nije bio

putnički brod, nego teretnjak na veoma lošem glasu. Njegov je kapetan bio pijani Nizozemac pokvaren do srži,koji ga je iznajmljivao najboljem ponuđaču. Omiljeni sumu klijenti bili šverceri koji su željeli prijeći La Manche.Orpheus je bio na tako zlu glasu da su ga njemački razarači poznavali i iz samilosti ne bi potopili kad bi naletjeli na

njega. Kako bilo, krajem rata posao je počeo opadati ilutajući Holandez, kako ga je nazivao moj djed, morao jetražiti još mutnije poslove kako bi otplatio kockarskedugove koji su se nagomilali posljednjih mjeseci. Čini seda je jedne od tih noći kad ga nije pratila sreća, a takva je

bila većina, kapetan izgubio i gaće u partiji s nekimmisterom Cainom. Taj je mister Cain bio vlasnik

putujućega cirkusa. Kao naplatu duga mister Cain je tražiood Nizozemca da čitavu cirkusku troupe ukrca i inkognito prebaci na drugu stranu Kanala. Ali naravno da je misterCain skrivao još nešto osim jednostavnih šatora i htio je tošto prije ukloniti, naravno ilegalno. Nizozemac je pristao.Kojeg je izbora imao? Morao je to učiniti, ili bi odmahizgubio brod."

"Samo malo", prekinuo ga je Max. "Kakve je veze imaotvoj djed sa svim tim?"

"Sad prelazim na to", nastavio je Roland. "Kao što samrekao, taj mister Cain, iako mu to nije bilo pravo ime, krio





"Odveli su moga djeda u seosku bolnicu i ondje je bio udeliriju nekoliko dana. Kad se oporavio, odlučio je da će uznak zahvalnosti za to kako su se ponijeli prema njemu,

sagraditi svjetionik na vrhu litice kako bi spriječio da setakva nesreća ponovi. S vremenom je postao čuvarsvjetionika."

Troje je prijatelja ostalo u tišini gotovo pet minutanakon što su čuli Rolandovu priču. Napokon, ovaj potonji

izmijenio je pogled s Alicijom i onda s Maxom."Rolande", rekao je Max trudeći se naći riječi koje neće

povrijediti njegova prijatelja, "nešto u toj priči ne klapa.Mislim da ti djed nije sve ispričao."

Roland je nekoliko sekunda šutio. Onda je, uz blagiosmijeh na usnama, pogledao brata i sestru te kimnuo,veoma polagano, nekoliko puta.

"Znam", promrmljao je. "Znam."

***

Irina je osjetila kako joj ruke trnu dok je pokušavalanasilu okrenuti kvaku, bez ikakva rezultata. Bez daha seokrenula i svom snagom nasrnula navrata sobe. Nijemogla, a da ne prikuje pogled za ključ koji se okretao uključanici ormara.

Napokon, ključ je zastao i poguran nevidljivim prstima pao na pod. Vrlo polagano vrata ormara počela su seotvarati. Irina je pokušala vrisnuti, ali osjetila je da nemazraka ni da šapne.



Iz polusjene ormara javila su se dva sjajna i poznataoka. Irina je uzdahnula. Bio je to mačak. Bio je to samonjezin mačak. Na sekundu je pomislila da će joj srce stati

od silne panike. Kleknula je kako bi podigla mačka i tad jeuočila da je iza njega, u dnu ormara, još netko. Mačak jeotvorio ždrijelo te ispustio mukli i prodorni pisak, poputkakve zmije, pa se opet zavukao u tamu, sa svojimgospodarom. Dašak svjetla upalio se u tami i dva su se oka,

blistava poput sjajnoga zlata, prikovala uz njezine oči dok

su oni glasovi zajedno izgovarali njezino ime. Irina jevrisnula svom snagom, bacila se na vrata, koja su popustila pod njezinim pritiskom, i pala na pod hodnika. Ne časeći ničasa, stuštila se stubama osjećajući hladan dah onihglasova za vratom.

U djeliću sekundeAndrea Carver oduzeto je promatrala

svoju kćer Irinu kako skače s vrha stuba dok joj je lice preplavljeno panikom. Viknula je njezino ime, ali bilo je prekasno. Malena se svom težinom skotrljala do zadnjestepenice. Andrea Carver pohitala je prema malenoj i uzela

joj glavu u ruke. Kapljica krvi prolazila je čelom. Opipala joj je vrat i osjetila slab puls. Boreći se protiv histerije,Andrea Carver podigla je kćerino tijelo i pokušavalasmisliti što bi trebala učiniti u tom trenutku.

Dok je najgorih pet sekunda u njezinu životu beskrajnosporo prolazilo pred njezinim očima, Andrea Carver podigla je pogled prema vrhu stuba. S najviše ju je stube

pozorno promatrao Irinin mačak. Izdržala je djelić sekundeokrutna i podrugljiva osmijeha životinje pa se, osjećajućikako joj kćerino tijelo podrhtava na rukama, trgnula iodjurila na telefon.



Sedmo poglavlje

Kad su Max, Alicia i Roland došli do kuće na plaži,liječnikov je auto još bio ondje. Roland je uputio Maxuupitni pogled. Alicia je skočila s bicikla i otrčala dotrijema, svjesna da nešto nije u redu. Maximilian Carver, sa

staklenim očima i blijedim licem, dočekao ih je na vratima."Što se dogodilo?" promrmljala je Alicia. Otac ju je

zagrlio. Alicia je dopustila da je ruke Maximiliana Carveraobgrle i osjetila njihov drhtaj.

"Irina je imala nezgodu. U komi je. Čekamo kola Hitne pomoći da je odvezu u bolnicu." "Mama je dobro?"

zacviljela je Alicia. "Unutra je. S Irinom i liječnikom.Ovdje se više ništa ne može učiniti", odgovorio je uraršupljim, umornim glasom.

Roland, tih i nepokretan podno trijema, progutao jeslinu.

"Hoće li biti dobro?" upitao je Max, misleći kako pitanje zvuči glupo u tim okolnostima.

"Ne znamo", promrmljao je Maximilian Carver, bezuspješno im se pokušavajući nasmiješiti, pa ponovnoušao u kuću. "Idem vidjeti treba li tvoja majka što."

Troje prijatelja ostalo je ukopano na trijemu, tiho poputgrobova. Nakon nekoliko sekunda Roland je prekinuošutnju.

"Žao mi je..."

Alicia je kimnula. Ubrzo su se na putu pomolila kola

Hitne pomoći i približila kući. Liječnik im je krenuo



ususret. Za nekoliko minuta dva su bolničara ušla u kuću iizvukla Irinu na nosilima, umotanu u deku. Max je u

prolazu uhvatio pogledom lice mlađe sestre, blijedo kao

kreč, i osjetio kako mu je želudac skliznuo u noge. AndreaCarver, sa zgrčenim licem te natečenim i crvenim očima,uspela se u kola Hitne pomoći i uputila posljednji, očajan pogled prema Aliciji i Maxu. Bolničari su otrčali na svojamjesta. Maximilian Carver prišao je djeci.

"Ne sviđa mi se ideja da ostanete sami. U selu ima malihotel; možda..."

"Sve će biti u redu, tata. Ne brini se zbog toga",odgovorila je Alicia.

"Nazvat ću poslije iz bolnice i ostavit ću vam broj. Neznam koliko nas neće biti. Ne znam ima li..."

"Idi, tata", upala mu je Alicia u riječ grleći oca. "Sve će biti u redu."

Maximilian Carver iscijedio je posljednji smiješakizmeđu suza i popeo se u kola. Troje je prijatelja u tišini promatralo svjetla vozila koje se gubilo u daljini dok su posljednje zrake sunca umirale na purpurnom platnusumraka.

"Sve će biti u redu", ponovila je Alicia za sebe.

***

Nakon što su pribavili suhu odjeću (Alicia je posudilaRolandu stare očeve hlače i košulju), iščekivanje prvihvijesti bilo je beskonačno. Nasmiješeni mjeseci na

brojčaniku Maxova sata pokazivali su nekoliko minuta do





"Mislim da će nam svima dobro doći večera", zaključila je. "Je li tko protiv?"

Za nekoliko minuta Max je pripremio sendviče dok jeAlicia cijedila limune za limunadu.

Troje je prijatelja večeralo na klupici na trijemu, pod blagom svjetlošću žućkastoga fenjera koji se njihao nanoćnom povjetarcu obavijen titravim oblakom noćnihleptira. Pred njima se puni mjesec uzdizao nad morem i

davao njegovoj površini izgled beskonačnoga jezera odražarena metala.

Povečerali su u tišini, promatrajući more i slušajućimrmor valova. Kad su smazali sendviče i limunadu, troje je

prijatelja izmijenilo sudionički pogled.

"Sumnjam da ću večeras oka sklopiti", rekla je Aliciauspravljajući se i promatrajući obzor na moru.

"Sumnjam da će itko od nas moći", potvrdio je Max.

"Imam ideju", rekao je Roland s mangupskimosmijehom na usnama. "Jeste li se kad kupali noću?"

"Ti se šališ?" napao ga je Max.Bez ijedne riječi Alicia je, sjajnim i tajanstvenim očima,

pogledala dvojicu dječaka i mirno se zaputila prema plaži.Max je nijemo promatrao sestru kako stupa na pijesak i neosvrćući se skida haljinu od bijeloga pamuka.

Alicia je zastala nekoliko sekunda na rubu mora, s blijedom kožom i sjajnim očima pod iščezavajućom i plavičastom svjetlošću mjesečine, i onda, sasvim polagano,njezino je tijelo uronilo u onu neizmjernu baru odsvjetlosti.



"Ne dolaziš, Max?" upitao je Roland prateći Alici jinestope u pijesku.

Max je u tišini odmahnuo glavom, promatrajući kak onjegov prijatelj zaranja u more, i začuo sestrin smijehizmeđu šapata mora.

Stajao je ondje u tišini pokušavajući shvatiti rastužuje liga ta opipljiva električna struja koja kao da vibrira izmeđuRolanda i njegove sestre, ta veza koja je izmicala svakoj

definiciji i iz koje je on bio isključen. Dok ih je gledaokako se igraju u vodi, Max je znao, vjerojatno prije negošto su sami to shvatili, da se među njima gradi bliska vezakoja će ih toga ljeta povezati poput neumitne sudbine.

Razmišljajući o tome, u misli su mu došle sjene rata kojise odvijao tako blizu, a ipak tako daleko od te plaže, rata

bez lica koji će veoma brzo pozvati njegova prijateljaRolanda, a možda i njega. Razmišljao je i o tome što sedogađalo tijekom toga dugog dana, od fantazmagoričnevizije Orpheusa ispod mora preko Rolandove priče u kolibina plaži do Irinine nezgode. Daleko od Alicijina iRolandova smijeha, duboki nemir ovladao je njegovom

dušom. Osjećao je da, prvi put u njegovu životu, vrijemeteče brže nego što želi i da više ne može pobjeći u san iz

prethodnih godina. Kolo sreće počelo se okretati, ali ovaj put on nije bacio kockice.

Malo poslije, uza svjetlost improvizirane lomače u pijesku,

Alicia, Roland i Max prvi su put razgovarali o onome štoim se svima već satima motalo glavom. Zlaćano svjetlo plamena odražavalo se na vlažnu i sjajnu Alicijinu iRolandovu licu. Max ih je pozorno promatrao i odlučio progovoriti.



"Ne znam kako da to objasnim, ali mislim da se neštodogađa", počeo je. "Ne znam što, ali previše je slučajnosti.Kipovi, taj simbol, brod..."

Max je čekao da mu počnu proturječiti ili da ga umirerazumnim riječima koje on nije uspijevao naći te ga uvjereda je njegov nemir samo plod predugog dana u kojem sedogodilo previše toga što je on shvatio previše ozbiljno.Ipak, ništa se od toga nije dogodilo. Alicia i Roland

kimnuli su u tišini, ne odvajajući pogled od vatre. "Ti si sanjala toga klauna, zar ne?" upitao je Max.

Alicia je kimnula.

"Ima nešto što vam nisam rekao", nastavio je Max."Sinoć, kad ste svi otišli spavati, opet sam pogledao filmkoji je Jacob Fleischmann snimio u vrtu s kipovima. Prijedva dana bio sam ondje. Kipovi su bili u drugom položaju,ne znam... Kao da su se pomaknuli. Ono što sam vidio nijeono što se vidi u filmu."

Alicia je pogledala Rolanda, koji je omamljeno gledao ples plamičaka u vatri.

"Rolande, djed ti nikad nije govorio o tome?"

Dječak je djelovao kao da nije čuo pitanje. Alicia je položila ruku na Rolandovu i on je podigao pogled.

"Sanjam toga klauna svako ljeto, od svoje pete godine",rekao je tanašnim glasom.

Max je pročitao strah na prijateljevu licu.

"Mislim da ćemo morati porazgovarati s tvojim djedom,Rolande", rekao je Max.

Roland je blago kimnuo.

"Sutra", obećao je gotovo nečujnim glasom. "Sutra."



Osmo poglavlje

Malo prije svitanja Roland je ponovno sjeo na bicikl iodvezao se do kuće kraj svjetionika. Dok se vozio cestomuz plažu, blijeda je jantarna svjetlost počela bojiti svod sniskim oblacima. Njegove su misli gorjele nemirom i

uzbuđenjem. Ubrzao je do granica svojih mogućnosti, uzuzaludnu nadu da će tjelesna kazna ublažiti tisuću pitanja istrahova koji su ga udarali iznutra.

Kad je prošao zaljev s lukom i nakon što je krenuo prema puteljku koji se uspinjao k svjetioniku, Roland jezaustavio bicikl i povratio dah. Na vrhu litice snop

svjetlosti iz svjetionika kroz maglu je poput vatrenoga nožarezao posljednje noćne sjene. Znao je da je djed još uvijekondje, da čeka u tišini, i da neće ostaviti svoje mjesto doknoć potpuno ne uzmakne pred svjetlošću zore. Godinama je Roland živio s tom bolesnom starčevom opsjednutošćune preispitujući ni razlog ni logiku njegova ponašanja. Bilo

je to jednostavno nešto što je prihvatio kao dijete, još jednastrana njegova svakodnevnog života, i naučio je ne pridavati mu važnost.

Ipak, s vremenom je Roland počeo shvaćati da starčeva priča ne drži vodu. Ali nikad do toga dana nije tako jasnoshvaćao da mu je djed lagao ili barem da mu nije rekao

istinu. Nije ni trenutka sumnjao u starčevo poštenje.Zapravo, djed mu je s godinama polako otkrivao komad pokomad te čudne slagalice, čije je središte sad bilo tako

jasno: vrt s kipovima. Neki put riječima izgovorenima usnu-, drugi put, mnogo više, nepotpunim odgovorima na pitanja koja je Roland postavljao. Na neki je način



naslućivao da njegov djed drži tu tajnu po strani kako bi gazaštitio. Ipak, činilo se da to blaženo doba dolazi kraju, atrenutak suočavanja s istinom bio je sve bliže.

Ponovno se počeo kretati dok je načas pokušao odagnatitu temu iz svojih misli. Bio je predugo budan i njegovo jetijelo počelo odavati umor. Kad je došao do kućice krajsvjetionika, naslonio je bicikl na ogradu i ušao u kuću netrudeći se upaliti svjetlo. Uspeo se stubama do svoje sobe i

svom se težinom srušio na krevet.S prozora sobe mogao je vidjeti svjetionik, koji se

uzdizao kojih trideset metara od kuće, i nepomični djedovobris kako se nazire kroz staklo promatračnice. Zatvorio jeoči i pokušao zaspati.

Događaji od toga dana prolazili su mu glavom, odspuštanja pod more i Orpheusa do nesreće Alicijine iMaxove malene sestre. Roland je mislio da je čudno iistovremeno utješno shvatiti kako ih je samo nekoliko satidruženja toliko povezalo. Kad je u samoći svoje sobe pomislio na brata i sestru, osjetio je kao da su mu od togadana oni najbliskiji prijatelji, drugovi s kojima će dijeliti

sve svoje tajne i nemire.

Uvjerio se da mu sama pomisao na njih ulijeva sigurnosti osjećaj da nije sam te da kao odgovor na to osjećaodanost i zahvalnost zbog toga nevidljivog pakta koji kaoda ih je povezao te noći na plaži.

Kad je napokon umor savladao uzbuđenjenagomilavano čitavoga dana, posljednje Rolandove mislidok je padao u dubok i okrepljujući san nisu bile povezanes tajanstvenom nesigurnošću koja se nadvila nad njih nimračnom mogućnošću da te jeseni bude pozvan u vojsku.Te noći Roland je blaženo zaspao u naručju vizije koja će





njegovih misli. A s njima se vratio i strah da je odveć star islab da se suoči sa starim neprijateljem.

Već je godinama spavao jedva malo više od dva ili trisata dnevno; ostatak vremena provodio je gotovo sam usvjetioniku. Njegov unuk Roland običavao je nekoliko noćitjedno spavati u svojoj kolibi na plaži i nije bilo čudno dakatkad, gotovo danima, jedva da su provodili nekolikominuta skupa. To udaljavanje od vlastitog unuka, na koje

se Victor Kray samovoljno osudio, omogućivalo mu je barem malo duševnoga mira jer je bio siguran da je bolkoju osjeća što te godine mladićeva života ne može

provesti s njim cijena koju mora platiti za budućuRolandovu sigurnost i sreću.

Unatoč svemu svaki put kad bi s tornja svjetionika vidio

kako dječak zaranja u more zaljeva kraj olupine Orpheusa,osjećao je da mu se ledi krv. Nije htio da Roland sazna onote je još od njegova djetinjstva na njegova pitanja o brodu i

prošlosti odgovarao pokušavajući ne lagati i istovremenomu ne reći pravi tijek događaja. Jučer, dok je promatraoRolanda i njegovo dvoje prijatelja na plaži, pitao se je li

možda strašno pogriješio.Te su ga misli zadržale u svjetioniku mnogo dulje nego

što je jutrima običavao ostati. Obično bi se vratio kući prijeosam. Victor Kray pogledao je na svoj sat i uvjerio se da jeveć prošlo deset i pol. Spustio se niz metalnu spiralu tornjai zaputio prema kući kako bi iskoristio one rijetke sate sna

koje mu je tijelo dopuštalo. Putem je ugledao Rolandov bicikl i shvatio da je dječak onamo došao spavati.

Kad je ušao u kuću, pokušavajući ne bučiti kako ne biometao unukov san, otkrio je da ga Roland čeka sjedeći u

jednom od onih starih naslonjača u blagovaonici.



"Nisam mogao spavati, djede", rekao je smiješeći sestarcu. "Spavao sam nekoliko sati kao klada i onda sam seiznenada probudio i više nisam mogao zaspati."

"Znam kako je to", odgovorio je Victor Kray, "ali znamnepogrešiv trik."

"Koji?" upitao je Roland.

Starac je pokazao svoj lupeški smiješak, od kojeg jeizgledao sedamdeset godina mlađi.

"Kuhanje. Jesi li gladan?"

Roland je razmislio o pitanju. Činjenica je da mu je prizor prepečenca s maslacem, marmeladom i jajima naoko izazivao golicanje u želucu. Kimnuo je bez mnogorazmišljanja.

"Dobro", rekao je Victor Kray. "Ti ćeš biti pomoćnik.Idemo!"

Roland je pratio djeda do kuhinje i počeo slijeditistarčeve upute.

"S obzirom na to da sam inženjer", objasnio je VictorKray, "peći ću jaja. Ti pripremi prepečenac."

Za nekoliko minuta djed i unuk uspjeli su ispunitikuhinju dimom i natopiti kuću neodoljivim mirisom tek

pripremljenog doručka. Onda su sjeli sučelice za kuhinjskistol i nazdravili svaki sa svojom čašom svježega mlijeka.

"Doručak za ljude koji moraju rasti", našalio se VictorKray napadajući hinjeno pohlepno svoj prvi prepečenac.

"Jučer sam bio na brodu", gotovo je promrmljao Rolandspuštajući pogled.



"Znam", rekao je te se nastavio smiješiti i žvakati. "Imali kakvih novosti?"

Roland je dvojio sekundu, spustio čašu mlijeka i pogledao starca, koji je pokušavao zadržati nasmiješeni i bezbrižni izraz.

"Mislim da se događa nešto ružno, djede", rekao jenapokon, "nešto što ima veze s kipovima."

Victor Krayosjetio je kako mu se stvara čelična knedlau želucu. Prestao je žvakati i ostavio prepečenac napola

pojeden.

"Taj moj prijatelj Max nešto je vidio", nastavio jeRoland.

"Gdje živi tvoj prijatelj?" upitao je starac mirnimglasom.

"U staroj Fleischmannovoj kući na plaži."

Victor Kray polagano je kimnuo.

"Rolande, reci mi sve što ste ti i tvoji prijatelji vidjeli.

Molim te."

Roland je slegnuo ramenima i ispričao sve slučajnosti u posljednja dva dana, otkad je upoznao Maxa do noći koja je upravo završila.

Kad je završio svoju priču, pogledao je djeda

pokušavajući mu pročitati misli. Starac mu je sasvimravnodušno uputio umirujući osmijeh.

"Dovrši doručak, Rolande", rekao mu je.

"Ali..." pobunio se dječak.



"Poslije, kada dovršiš, otiđi po svoje prijatelje i dovedi

ih ovamo", objasnio je starac. "Moramo porazgovarati."

***

U 11.34 toga jutra Maximilian Carver nazvao je iz bolnice kako bi djeci javio posljednje novosti. Malena Irina polagano se oporavljala, ali liječnici se još nisu usuđivalireći da je izvan opasnosti. Alicia se uvjerila da je očev glasodražavao određeni spokoj te da je najgore prošlo.

Pet minuta nakon toga telefon je ponovno zazvonio.Ovaj je put bio Roland, koji je zvao iz seoske kavane. U

podne će se sastati u svjetioniku. Kad je Alicia poklopilaslušalicu, zadivljeni pogled koji joj je Roland uputio prethodne noći na plaži vratio joj se u misli. Nasmiješila sesama sebi i izašla na trijem kako bi Maxu priopćila novosti. Nazrela je obrise brata kako sjedi u pijesku s pogledomuprtim u more. Na obzoru su prvi odsjevi električne oluje

zapalili iskru svjetlosti na nebeskom svodu. Alicia je otišlado obale i sjela kraj Maxa. Hladan jutarnji zrak grizao joj je kožu i poželjela je da je ponijela debelu vestu.

"Zvao je Roland", rekla je Alicia. "Njegov nas djed želividjeti."

Max je kimnuo u tišini, ne odvajajući pogled od mora.Zraka sunca koja je pala na ocean prepolovila je linijuneba.

"Sviđa ti se Roland, ha?" upitao je Max igrajući sešakom pijeska među prstima.

Alicia je nekoliko sekunda razmatrala bratovo pitanje.



"Da", odgovorila je. "Mislim da se i ja sviđam njemu.Zašto, Max?"

Max je slegnuo ramenima i bacio šaku pijeska premacrti do koje su dolazili valovi.

"Ne znam", rekao je Max. "Mislio sam na ono što jerekao o ratu i sve to. Da će ga možda nakon ljetaregrutirati... No, svejedno. Pretpostavljam da to nije mojastvar."

Alicia se okrenula mlađemu bratu i potražila njegovneodređeni pogled. Dizala je obrve jednako kao iMaximilian Carver, a njezine su sive oči odražavale, kao iuvijek, gomilu živaca zakopanih tik ispod kože.

Alicia je obgrlila rukom Maxova ramena i poljubila ga u

obraz."Idemo unutra", rekla je otresajući pijesak koji joj se

zalijepio za haljinu. "Ovdje je hladno."



Deveto poglavlje

Kad su došli do podnožja puta koji je vodio dosvjetionika, Max je osjetio da su mu mišići nogu u sekundi postali poput maslaca. Prije polaska Alicia se ponudila dauzme drugi bicikl, koji je još počivao u sjeni garaže, ali

Max je odbacio ideju nudeći se da je poveze kao što ju jeRoland vozio jučer. Kilometar nakon toga Max je počeožaliti zbog svojega junačenja.

Kao da je naslutio njegovu patnju tijekom dugačkoga puta, njegov prijatelj Roland čekao je na biciklu na samom početku puta. Kad ga je ugledao, Max je zastao i pustio

sestru da siđe. Duboko je disao pa izmasirao mišiće,zgrčene od napora.

"Mislim da si se skupio za četiri-pet centimetara", rekao je Roland.

Max je odlučio da neće trošiti dah odgovarajući na šalu.

Alicia se bez riječi uspela na Rolandov bicikl pa su ponovno krenuli. Max je čekao nekoliko sekundi prije negošto je počeo ponovno okretati pedale uz brdo. Znao je na štoće potrošiti prvu plaću: na motocikl.

***

Malena blagovaonica kuće kraj svjetionika mirisala je po svježe skuhanoj kavi i duhanu za lulu. Pod i zidovi bilisu od tamnoga drva i osim ogromne police za knjige inekoliko pomorskih predmeta, kojima Max nije mogao



odrediti namjenu, jedva da je bilo ikakvih uresa. Kamin založenje drva i stol prekriven plaštem od tamnoga veluraokružen starim naslonjačima od izblijedjele kože bili su

jedini raskošni predmeti kojima se Victor Kray okružio.

Roland je pokazao prijateljima da sjednu u naslonjače pa se smjestio na drveni stolac između njih. Čekali su petminuta, ne prozborivši ni riječ, dok su se starčevi koracičuli s gornjega kata.

Napokon se stari svjetioničar ukazao. Nije izgledaoonako kako ga je Max zamišljao. Victor Kray bio jesrednje visine, blijede puti i bujne srebrnkaste kose koja jeuokvirivala lice koje nije odavalo njegovu pravu dob.

Zelene i prodorne oči polagano su prešle licima brata isestre, kao da im pokušava pročitati misli. Max se

nervozno nasmiješio pred starčevim ispitivačkim pogledom. Victor Kray uzvratio mu je prijaznimosmijehom, koji mu je osvijetlio lice.

"Vi ste moji prvi gosti u mnogo godina", rekao jesvjetioničar sjedajući u jedan od naslonjača. "Oprostite mi

na manirama. Kad sam bio klinac, mislio sam da je sve to sljubaznošću nenadmašiva glupost. I dalje to mislim."

"Mi nismo klinci, djede", rekao je Roland.

"Svi mlađi od mene su klinci", odgovorio je VictorKray. "Ti si sigurno Alicia. A ti Max. Ne trebam biti

posebno lukav da to zaključim, ha?"

Alicia se toplo nasmiješila. Nije ga poznavala ni dvijeminute, ali starčevo lupeško držanje bilo joj je očaravajuće.Max je pak proučavao čovjekovo lice pokušavajući gazamisliti desetljećima zatvorena u tom svjetioniku, kakočuva tajnu Orpheusa.



"Znam što mislite", objasnio je Victor Kray. "Je li istinasve što smo vidjeli posljednjih dana ili mislimo da smo tovidjeli? Zapravo, nikad nisam ni pomišljao da će doći

trenutak kad ću s nekim razgovarati o toj temi, čak ni sRolandom. Ali uvijek se dogodi suprotno od onoga štoočekujemo, nije li tako?"

Nitko mu nije odgovorio.

"U redu. Prijeđimo na stvar. Prvo mi recite sve što

znate. Kad kažem sve, mislim sve. Uključujući i pojedinostikoje vam se mogu činiti beznačajne. Sve. Jasno?"

Max je pogledao drugove. "Da ja počnem?" predložio je. Alicia i Roland su kimnuli. Victor Kray dao mu je znakda počne s pričom.

***

U idućih pola sata Max je bez stanke pripovijedao svečega se sjećao, pod pozornim pogledom starca, koji je

slušao njegove riječi bez imalo nevjerice i, kao što je Maxočekivao, bez imalo čuđenja.

Kad je Max dovršio priču, Victor Kray uzeo je lulu i pažljivo je pripremio.

"Nije loše", promrmljao je. "Nije loše..."

Svjetioničar je zapalio lulu, i oblak slatkastoga dima preplavio je sobu. Victor Kray polagano je povukao dim posebnoga duhana te se opustio u svojem naslonjaču. Onda je, pogledavši u oči troje djece, počeo govoriti...



***

"Ujesen ću napuniti sedamdeset dvije godine i iako miostaje utjeha da ne izgledam tako, svaku od tih godinaosjećam kao ploču na leđima. S godinama vidiš nekestvari. Na primjer sad znam da je čovjekov život u osnovi

podijeljen na tri razdoblja. Prvo, kad čovjek i ne razmišljada će ostarjeti, ni da vrijeme prolazi, ni da od prvoga dana,kad se rodimo, kročimo prema jedinom kraju. Kad prođe

prva mladost, počinje drugo razdoblje, u kojem čovjek počinje shvaćati krhkost vlastitog života, i ono što je u početku samo nespokoj raste u nama poput moranedoumica i nesigurnosti koje nas prate ostatak života. Ikonačno, na kraju života, počinje treće razdoblje,

prihvaćanje stvarnosti te kao posljedica toga pomirenost iiščekivanje. Tijekom svoga postojanja upoznao sam mnogoljudi koji su ostali čvrsto vezani uz neko od tih razdoblja inikad ih nisu uspjeli prevladati. To je nešto užasno."

Victor Kray uvjerio se da ga troje djece pozorno i utišini promatra, ali svaki od tih pogleda kao da je pitao očemu on govori. Zastao je kako bi povukao dim iz lule i

nasmiješio se svojoj malenoj publici."To je put koji svatko od nas mora naučiti proći sam,

moleći Boga da mu pomogne da ne skrene s njega prijenego što dođe do kraja. Da smo svi na početku svogaživota u stanju shvatiti ovo što se čini tako jednostavno,dobar dio jada i muka na ovome svijetu nikad se više ne bi

ponovio. Ali i to je jedan od velikih paradoksa univerzuma,ta nam je milost udijeljena tek kad je prekasno. Krajlekcije.

Pitate se zašto vam objašnjavam sve to. Reći ću vam. Katkad, u jednome od milijun primjera, dogodi se da netkoveoma mlad shvati da je život put bez povratka i odluči da



ta igra nije za njega. Kao kad odlučiš varati u igri koja ti sene sviđa. U većini te slučajeva otkriju, i varanje je gotovo.Ali u nekim slučajevima varalica istjera svoje. A kad se

umjesto kockama i kartama igra životom i smrću, tajvaralica postaje veoma opasan.

Prije mnogo vremena, kad sam bio vaših godina, život je spojio moju sudbinu s jednim od najvećih varalica koji je kročio na ovaj svijet. Nikad nisam saznao njegovo pravo

ime. U siromašnoj četvrti u kojoj sam živio sva su ga djeca poznavala kao Caina. Drugi su ga zvali Princ Magle jer je,kako se naklapalo, uvijek izranjao iz guste magle koja je

prekrivala noćne uličice i prije svitanja ponovno nestajao umraku.

Cain je bio mlad i naočit mladić čije porijeklo nitko nije

znao objasniti. Svaku je noć u jednoj od uličica četvrti Cainokupljao odrpanu djecu prekrivenu prljavštinom i čađom iztvornica i predlagao im pakt. Svatko je mogao poželjetiželju i on će je ostvariti.

Zauzvrat Cain je tražio samo jedno: apsolutnu odanost.Jedne noći Angus, moj najbolji prijatelj, odveo me na

jedno od tih Cainovih okupljanja s djecom iz četvrti. Taj jeCain bio obučen kao gospodin iz opere i uvijek se smiješio.Oči kao da su mu mijenjale boju u polumraku, a glas mu je bio težak i odmjeren. Djeca su tvrdila da je Cain čarobnjak.Ja, koji nikad nisam vjerovao ni riječ od svih tih priča kojesu u našoj četvrti kolale o njemu, te sam se noći biospreman narugati navodnom čarobnjaku. Ipak, sjećam se,

pred njim se svaka naznaka poruge raspršila u zraku. Čimsam ga ugledao, prvo sam osjetio strah i, za svaki slučaj,

pazio sam da ne progovorim ni riječ. Te noći mnogi sudječaci iz ulice izrekli svoje želje Cainu. Kad su svi biligotovi, Cain je uputio svoj ledeni pogled prema kutu u



kojem smo stajali moj prijatelj Angus i ja. Upitao nas jeimamo li kakvu želju. Ja sam ostao ukopan, ali Angus je,na moje iznenađenje, progovorio. Njegov je otac toga dana

izgubio posao. Ljevaonica u kojoj je radila velika većinaodraslih iz četvrti otpuštala je radnike i mijenjala ihstrojevima, koji su radili dulje i nisu otvarali usta. Prvi suna ulici završili najsvadljiviji pr edvodnici među radnicima.Angusov otac zadovoljavao je sve kriterije.

Od toga popodneva podizanje Angusa i petoricenjegove braće, koji su se stiskali u bijednoj kući od opeketrule od vlage, bilo je nemoguće. Angus je tanašnimglasom iznio Cainu svoju želju: da njegova oca ponovno prime u ljevaonicu. Cain je kimnuo i, kao što su mi prethodno rekli, ponovno se zaputio prema magli,

nestajući. Sutradan je Angusov otac sasvim neobjašnjivoopet pozvan na posao. Cain je održao riječ.

Dva tjedna nakon toga Angus i ja vraćali smo se noćukući nakon što smo bili na putujućem sajmu koji sesmjestio u okolici grada. Kako ne bismo odveć zakasnili,odlučili smo krenuti prečacem i pratiti stare napuštene

tramvajske tračnice. Hodali smo po mjesečini timzlokobnim predjelom, kad smo otkrili da iz magle izranjasilueta omotana plaštem sa zlatnom šestokrakomzvijezdom upisanom unutar kruga i hoda prema namasredinom mrtve pruge. Bio je to Princ Magle. Skamenilismo se. Cain nam se približio pa se uz uobičajeni smiješak

obratio Angusu. Objasnio mu je da je došao trenutak da muvrati uslugu. Angus, očito užasnut, kimnuo je. Cain jerekao da je njegova molba jednostavna: maleno

podmirivanje računa. U to vrijeme najbogatiji čovjek učetvrti, jedini zapravo bogat, bio je Skolimoski, poljskitrgovac koji je imao dućan s hranom i odjećom u kojem je

kupovalo čitavo susjedstvo. Angusov je zadatak bio



zapaliti dućan Skolimoskoga. Posao je trebalo obavitiiduće noći. Angus se pokušao pobuniti, ali riječi mu nisudoprle do grla. Bilo je nešto u Cainovim očima po čemu je

bilo sasvim jasno da nije spreman prihvatiti ništa drugoosim apsolutne poslušnosti. Čarobnjak je otišao kako je idošao.

Trčali smo natrag i kad sam ostavio Angusa na vratimanjegove kuće, od prestravljenoga pogleda koji je ispunjao

njegove oči stegnulo mi se srce. Sutradan sam ga tražio poulicama, ali nije mu bilo ni traga. Počeo sam se bojati da jemoj prijatelj naumio ispuniti kriminalni zadatak koji mu je povjerio Cain, i kad je pala noć, odlučio sam stražariti preddućanom Skolimoskoga. Angus nije došao i te zorePoljakov dućan nije izgorio. Osjećao sam se krivim jer sam posumnjao u prijatelja i pretpostavio sam da bi bilonajbolje da ga smirim jer, dobro ga poznajući, znao sam dase sigurno krije u kući i trese u strahu od moguće odmazdesablasnoga čarobnjaka. Idućega jutra zaputio sam senjegovoj kući. Angusa nije bilo. Sa suzama u očimanjegova mi je majka rekla da ga nije bilo čitavu noć te mezamolila da ga potražim i dovedem natrag kući.

Sa zgrčenim želucem prošao sam čitavu četvrt uzduž i poprijeko, pregledavši svaki smrdljivi kutak. Nitko ga nijevidio. U sumrak, iznuren i ne znajući gdje da ga višetražim, obuzela me mračna slutnja.

Vratio sam se na staru željezničku prugu i pratio tragtračnica koje su blago svijetlile na mjesečini u mračnojnoći. Nisam morao predugo hodati. Našao sam svoga prijatelja ispružena na pruzi, na istome mjestu gdje je prijedvije noći Cain izronio iz magle. Htio sam potražiti puls,ali moje ruke nisu na tom tijelu našle kožu. Samo led.Tijelo moga prijatelja pretvorilo se u grotesknu figuru od





Deseto poglavlje

Moj idući susret s Princem Magle dogodio se jedne noćikad nas je moj otac, koji je promaknut u tehničkogavoditelja tekstilnoga pogona, sve poveo u zabavni park podignut na drvenome molu koji je ulazio u more poput

kristalne palače obješene na nebu. Kad je pala noć, prizorraznobojnoga svjetla s atrakcija na moru bio je očaravajući. Nikad nisam vidio nešto tako lijepo. Moj je otac biorazdragan: spasio je obitelj od onoga što je izgledalo kao

bijedna budućnost na sjeveru, i sad je imao položaj, biouvažen i imao dovoljno novca da njegova djeca uživaju uistoj zabavi kao bilo koje dijete iz glavnoga grada. Ranosmo večerali pa nam je tata dao svakomu po nekolikonovčića da ih potrošimo na ono što nas najviše veseli doksu on i moja majka šetali ruku pod ruku, gurkajući se smještanima u odijelima i uparađenim turistima.

Bio sam opčinjen ogromnim kotačem koji se neprestano

okretao najednom kraju mola, a čiji se odraz mogao vidjetina nekoliko milja duž čitave obale. Otrčao sam u red zakotač i dok sam čekao, spazio sam na nekoliko metaraodande jednu kućicu. Među tombolama i kolibama smetama za gađanje jaka purpurna svjetlost osvjetljavala jetajanstvenu kućicu nekoga doktora Caina, vrača,

čarobnjaka i vidovnjaka, kako je već stajalo na natpisu nakojem je trećerazredni crtač uobličio Cainovo lice, koje je

prijeteći gledalo znatiželjnike što su se okupljali ok o nove jazbine Princa Magle. Natpis i sjene koje je purpurni fenjer bacao na kućicu davali su mu jezovit i zloslutan izgled.Zavjesa sa šestokrakom zvijezdom izvezena u crnome

priječila je ulazak.



Začaran tim prizorom, izašao sam iz reda za kotač iotišao do ulaza u kućicu. Pokušavao sam nazretiunutrašnjost kroz uski procjep, kad se zavjesa iznenada

razmaknula i žena odjevena u crno, kože bijele poputmlijeka i tamnih i prodornih očiju, pozvala me da uđem.Unutra sam mogao razabrati onoga čovjeka kojega samdobro upoznao daleko odande pod imenom Cain, kakosjedi iza stola pod svjetlošću petrolejke. Veliki tamnimačak zlatnih očiju oblizivao se pod njegovim nogama.

Ne razmislivši dvaput, ušao sam i zaputio se premastolu, gdje me nasmiješen čekao Princ Magle. Još sesjećam njegovoga glasa, teškog i odmjerenog, kakoizgovara moje ime preko potmulog mrmora hipnotičke glazbe iz vergla nekog vrtuljka koji kao da je bio veoma,veoma daleko odande..."

***

"Victore, dragi prijatelju", prošaptao je Cain. "Da nisamvrač, rekao bih da nam sudbina želi ponovno ukrižati putove."

"Tko ste vi?" uspio je izgovoriti mladi Victor promatrajući krajičkom oka onu avetinjsku ženu koja se povukla u sjenu prostorije.

"Doktor Cain. Piše na natpisu", odgovorio je Cam."Zabavljate se s obitelji?"

Victor je progutao slinu i kimnuo.



"To je dobro", nastavio je čarobnjak. "Zabava je poputlaudanuma; diže nas iz bijede i boli, iako samokratkotrajno."

"Ne znam što je laudanum", odgovorio je Victor.

"Droga, sinko", odgovorio je Cain umorno, skrećući pogled prema satu koji je stajao na polici desno od njega.

Victoru se učinilo da kazaljke idu u suprotnome smjeru.

"Vrijeme ne postoji, zato ga ne možemo gubiti. Jesi lismislio svoju želju?"

"Nemam nikakvu želju", odgovorio je Victor. Cain senasmijao.

"Hajde, hajde. Svi imamo ne samo jednu želju, nego

stotine. A kako nam samo rijetko život pruža priliku da ihostvarimo." Sažaljivo je pogledao tajanstvenu ženu. "Nijeli tako, draga?"

Žena, kao kakav beživotni predmet, nije odgovorila.

"Ali ima sretnika, Victore", rekao je Cain naginjući se

preko stola, "poput tebe. Ti možeš ostvariti svoje želje,Victore. Znaš već kako."

"Kao Angus?" podbo ga je Victor, koji je tad postaosvjestan čudne činjenice koju nije mogao odagnati iz misli:Cain nije trepnuo, ni jedan jedini put.

"Nesreća, dragi prijatelju. Nemila nesreća", rekao jeCain poprimajući ojađeno-preneraženi ton. "Pogrešno jemisliti da se snovi ostvaruju, a da mi ne ponudimo ništazauzvr at. Ne čini ti se, Victore? Recimo da ne bi bilo fer.Angus je htio zaboraviti određene dužnosti, a to jenedopustivo. Ali što je bilo, bilo je. Razgovarajmo o

budućnosti, tvojoj budućnosti."



"To ste vi učinili?" upitao je Victor. "Ostvarili svojuželju? Postali to što jeste? Što ste morali ponuditizauzvrat?"

Cain je izgubio svoj gmazovski osmijeh i prikovao pogled uz Victora Kraya. Momčić se načas pobojao da ćese taj čovjek sručiti na njega, raskomadati ga. Napokon,Cain se ponovno osmjehnuo i uzdahnuo.

"Pametan mladić. To mi se sviđa, Victore. Ipak, moraš

još ponešto naučiti. Kad budeš spreman, dođi ovamo. Znaškako me možeš naći. Nadam se da ćemo se ubrzo vidjeti."

"Sumnjam", odgovorio je Victor uspravljajući se ihodajući prema izlazu.

Žena, poput potrgane marionete kojoj je netko iznenada

dignuo konce, počela je ponovno hodati želeći ga ispratiti. Na nekoliko koraka od izlaza Cainov se glas opet začuo izanjegovih leđa.

"Još jedna stvar, Victore. Što se tiče želja. Razmisli.Ponuda stoji. Ako tebe ne zanima, možda netko iz tvoje blistavo sretne obitelji ima kakvu skrivenu neispovjedivu

želju. Takve su mi specijalnost..."

Victor nije zastao da mu odgovori i ponovno je izašaona svježi noćni zrak. Duboko je uzdahnuo te se brzimkorakom zaputio u potragu za obitelji. Dok se udaljavao,smijeh doktora Caina izgubio se iza njegovih leđa poput

hijenina pjeva zamaskirana glazbom s vrtuljka.Max je do toga trenutka začarano slušao starčevu priču

ne usudivši se postaviti nijedno od onih tisuću pitanja kojasu mu ključala u glavi. Victor Kray kao da je pročitaonjegove misli, pa je u njega uperio prijeteći prst.



"Strpljenja, mladiću. Svi će djelići sjesti na svoje mjestou svoje vrijeme. Zabranjeno prekidanje. Jasno?"

Iako je upozorenje bilo upućeno Maxu, troje je prijateljaistovremeno kimnulo.

"Dobro, dobro..." promrmljao je za sebe svjetioničar.

***

"Te sam se noći odlučio zauvijek maknuti od te spodobei pokušati izbrisati iz glave bilo kakvu misao vezanu uznjega. A to nije bilo lako. Ma tko on bio, doktor Cain imao

je onu rijetku sposobnost da se čovjeku zabije poput iverakoji ti se to dublje zariva u kožu što se više trudiš izvući

ga. Nisam mogao ni s kime razgovarati o onome, osim akonisam htio da me počnu smatrati luđakom, i nisam mogaootići na policiju jer nisam znao odakle da počnem. Kao što

je u takvim slučajevima mudro, pustio sam da prođevrijeme.

Dobro nam je išlo u novom domu i imao sam prilikuupoznati osobu koja mi je mnogo pomogla. Bio je tovelečasni koji je predavao matematiku i fiziku u školi. Na

prvi se pogled činilo da je vječno u oblacima, ali njegovase inteligencija mogla usporediti samo s dobrotom koju je pokušavao sakriti iza veoma uvjerljivog utjelovljenja

seoskoga ludog znanstvenika. Poticao me da temeljitoučim i otkrijem matematiku. Nije čudno da je, nakonnekoliko godina pod njegovom paskom, moja sklonost

prirodnim znanostima bivala samo sve jasnija. U početkusam htio krenuti njegovim stopama i posvetiti se

poučavanju, ali velečasni me snažno ukorio i rekao damoram ići na fakultet, studirati fiziku i postati najbolji



inženjer koji je kročio našom zemljom. Ili to, ili mi višenikad neće ni riječ uputiti.

On mi je isposlovao stipendiju na sveučilištu i usmjeriomoj život onamo kamo sam mogao stići. Umro je tjedandana prije moje diplome. Više se ne stidim reći da menjegov odlazak zabolio jednako kao očev ili čak više odnjegovog. Na fakultetu sam imao priliku družiti se s onimtko će me ponovno odvesti do doktora Caina, mladim

studentom medicine koji je pripadao skandalozno bogatojobitelji (ili se meni barem tako činilo), a zvao se RichardFleischmann. Da, s budućim doktorom Fleischmannom,koji će nakon mnogo godina sagraditi kuću na plaži.

Richard Fleischmann bio je živahan mladić veomasklon pretjerivanju. Bio je navikao čitav život da sve

ispadne onako kako on želi, a kad bi nešto, ma koji biorazlog, ispalo protivno njegovim očekivanjima, raspalio bise na cijeli svijet. Životna nas je ironija htjela sprijateljiti:zaljubili smo se u istu ženu, Evu Gray, kćernajnepodnošljivijega tiranina na katedri za kemiju ukampusu.

U početku smo obično izlazili sve troje i išli nedjeljomna izlete kad god to ljudožder Theodore Gray ne bispri ječio. Ali taj sklad nije dugo trajao. Najzanimljivije jeto što smo Fleischmann i ja, daleko od toga da smo postalisuparnici, postali nerazdvojni drugovi. Svaku večer kad bismo vratili Evu u ljudožderovu špilju, skupa smo se

vraćali znajući da će, prije ili poslije, jedan od nas ispasti izigre.

Dok nije došao taj dan, proveli smo najbolje dvijegodine u mom životu. Ali sve ima kraj. Kraj našenerazdvojne trojke došao je one noći kad smo diplomirali.

Iako sam dobio sve moguće pohvale, moja je duša bila



shrvana zbog gubitka moga starog tutora, i Eva i Richardodlučili su, iako nisam pio, da me te noći moraju napiti isvim sredstvima odagnati sjetu iz moje duše. Uopće ne

treba naglasiti da je ljudožder Theodore, iako je bio gluhkao top, sve to čuo kroza zidove, otkrio plan, iFleischmann i ja završili smo sami pijani kao deve u nekojsmrdljivoj krčmi, gdje smo se posvetili veličanju svojeneostvarene ljubavi Eve Gray.

Te iste noći, vukući se natrag prema kampusu, nekakav je lutajući sajam izronio iz magle uz željeznički kolodvor.Fleischmann i ja, uvjereni da će vožnja na vrtuljku bitinepogrešiv lijek za naše stanje, zašli smo na sajam izavršili na vratima doktora Caina, vrača, čarobnjaka ividovnjaka, kao što je i dalje stajalo na onom zloslutnomnatpisu.

Fleischmann je imao genijalnu ideju. Ući ćemo i pitati vrača da nam otkrije tajnu: koga će Eva izabrati?Unatoč omamljenosti ostalo mi je dovoljno zdravogarazuma da ne uđem, ali ne i dovoljno snage da zadržimsvoga prijatelja, koji je odlučno uronio u kolibu.

Pretpostavljam da sam izgubio razum, jer se baš ne

sjećam idućih sati. Kad sam došao svijesti, uz agoniju zbogstrahovite glavobolje, Fleischmann i ja ležali smo na starojdrvenoj klupi. Svitalo je, a cirkuska kola već su bila nestalakao da je čitav onaj univerzum svjetala, buke i svjetine od

prethodne noći bio samo iluzija naših alkoholomomamljenih mozgova. Uspravili smo se i promatrali

sunčanu pustoš oko sebe. Upitao sam prijatelja sječa li sečega od noćas. Uz veliki napor Fleischmann mi je rekao da

je sanjao da ulazi u kolibu nekog vrača i da je na pitanjekoja je njegova najveća želja odgovorio da želi ljubav EveGray. Onda se nasmijao izrugujući se gadnome mamurlukukojim smo bili kažnjeni, uvjeren da se ništa od toga nije

dogodilo.



Dva mjeseca nakon toga Eva Gray i RichardFleischmann vjenčali su se. Nisu me pozvali na vjenčanje.

Neću ih vidjeti dugih dvadeset pet godina."

***

"Jednoga kišnoga zimskog dana neki čovjek umotan umantil slijedio me od ureda do stana. S prozora blagovaonice mogao sam vidjeti da je neznanac još uvijekdolje, da me motri. Oklijevao sam nekoliko sekunda iizašao na ulicu želeći raskrinkati tajanstvenog uhodu. Bio je to Richard Fleischmann, tresao se od hladnoće, a lice mu je bilo ostarjelo. Imao je oči čovjeka kojeg čitav život progone. Pitao sam se koliko mjeseci moj stari prijatelj nijespavao. Pozvao sam ga da se popne u stan i ponudio gavrućom kavom. Ne usuđujući se pogledati me u lice, upitaome za onu davno zaboravljenu noć prije mnogo godina ukolibi doktora Caina.

Bez ikakve želje da budem uglađen, upitao sam ga što

ga je Cain tražio u zamjenu za ostvarenje želje.Fleischmann, s licem ispunjenim strahom i stidom,kleknuo je pred mene i u suzama me preklinjao da mu pomognem. Nisam se obazirao na jadikovke, nego samzahtijevao da mi odgovori. Što je obećao doktoru Cainukao naknadu za usluge?

'Naše prvo dijete', odgovorio mi je. 'Obećao sam munaše prvo dijete...'



***

"Fleischmann mi je priznao da je godinama svojoj ženi, bez njezinog znanja, davao lijek koji ju je sprečavao dazačne. Ipak, nakon toliko godina Eva Fleischmann zapala je u duboku depresiju i izostanak tako željenog potomstva pretvorio im je brak u pakao. Fleischmann se bojao da ćeEva ako ne začne, ubrzo poludjeti ili utonuti u tako duboku

tugu da će se njezin život ugasiti poput svijeće bez zraka.Rekao mi je da se nema komu uteći i preklinjao me da muoprostim i pomognem. Napokon, rekao sam da ću mu pomoći, ali ne zbog njega, nego zbog spone koja me jošuvijek vezivala uz Evu Gray i u spomen na naše staro prijateljstvo.

Te sam noći izbacio Fleischmanna iz svoje kuće, ali sdrukčijom namjerom od one koju je naslućivao čovjekkojeg sam nekada smatrao prijateljem. Slijedio sam ga pokiši i prešao grad za njim. Pitao sam se zašto to činim. Odsame pomisli da Eva Gray, koja me odbila kad smo oboje

bili mladi, mora predati svoje dijete onomu bijednom vraču

zgrčio mi se želudac i to mi je bilo dovoljno da se ponovnosuočim s doktorom Cainom, iako je moja mladost isparila i

bio sam sve svjesniji da ću možda u toj igri nadrljati.

Fleischmannovo lutanje dovelo me do nove jazbinemoga starog znanca Princa Magle. Lutajući cirkus bio jenjegov novi dom i, na moje iznenađenje, doktor Cainodustao je od svoje titule vrača i vidovnjaka te prihvatiosasvim novu osobnost, skromniju, ali u većem skladu snjegovim smislom za humor. Sad je bio klaun koji jeglumio s licem obojenim u bijelo i crveno, iako bi njegoveoči promjenjivih boja otkrile njegov identitet i iza tucetaslojeva šminke. Cainov cirkus imao je šestokraku zvijezdu



na vrhu motke, a čarobnjak se okružio opakom družinom pomagača koji su, činilo se, pod krinkom lutajućihzabavljača skrivali nešto mračnije. Dva tjedna uhodio sam

Cainov cirkus i ubrzo otkrio da istrošeni žućkasti šatorkrije opasnu bandu prevaranata, kriminalaca i lopova kojisu otimali gdje god su stigli. Saznao sam i to da je doktorCain odabirući svoje robove, s ono malo elegancijeostavljao za sobom uočljivi trag zločina, nestanaka i krađa,koji nije izmicao mjesnoj policiji, koja je izbliza njušila

zadah pokvarenosti što se širio iz tog fantazmagoričnogcirkusa.

Naravno, Cain je bio svjestan situacije i stoga je odlučioda on i njegovi prijatelji moraju neodgodivo nestati izzemlje, ali neupadljivo i, po mogućnosti, zaobilazeći

naporne policijske formalnosti. Na taj način, iskoristivšikockarski dug koji mu se pružio na pladnju zbognespretnosti nizozemskoga kapetana, doktor Cain uspio sete noći ukr cati na Orpheus. I ja s njim.

Ono što se dogodilo te olujne noći ni ja ne moguobjasniti. Užasno nevrijeme povuklo je Orpheus natrag na

obalu i bacilo ga na stijene, čime je otvorilo put uunutrašnjost broda moru, koje je potopilo brod u nekolikosekunda. Ja sam bio sakriven u jednom od čamaca zaspašavanje, koji je izletio kad se brod nasukao na stijenu tesu ga valovi izbacili na plažu. Samo sam se tako uspiospasiti. Cain i njegovi pomagači putovali su na dnu broda,

skriveni pod kutijama u strahu od moguće vojne kontrole ukanalu tijekom plovidbe. Kad je ledena voda preplavilaunutrašnjost broda, vjerojatno nisu ni shvatili što sezbiva..."







Jedanaesto poglavlje

Kad je stari svjetioničar završio svoju priču, Maxov sat pokazivao je nekoliko minuta do sedamnaest sati. Slabašna je kišica počela padati nad zaljevom, a vjetar koji jedolazio s mora ustrajno je lupao kapcima prozora na kući

kraj svjetionika."Približava se oluja", rekao je Roland promatrajući

olovni obzor iznad oceana.

"Max, morali bismo se vratiti kući. Tata će ubrzonazvati", promrmljala je Alicia.

Max je ne baš previše uvjerljivo kimnuo. Trebao je pomnorazmisliti o svemu što je iznio starac i pokušati uklopitidjeliće slagalice. Starac, koji kao da je od napora da se

prisjeti svoje priče uronio u bezvoljnu tišinu, odsutno jegledao u prazno iz svoga naslonjača. "Max..." bila jeuporna Alicia. Max se uspravio i uputio starcu tihi pozdrav,

a on mu je uzvratio jedva primjetnim kimanjem. Roland jenekoliko sekunda promatrao staroga svjetioničara paispratio prijatelje.

"Što sad?" upitao je Max.

"Ne znam što da mislim", rekla je Alicia sliježući

ramenima."Ne vjeruješ u priču Rolandovog djeda?" upitao je Max.

"Nije lako povjerovati u tu priču", odgovorila je Alicia."Mora postojati drugo objašnjenje."

Max je uputio Rolandu upitni pogled.



"Ni ti ne vjeruješ djedu, Rolande?"

"Iskreno?" odgovorio je momak. "Ne znam. Hajde.

Ispratit ću vas prije nego što nas uhvati nevrijeme." Alicia se popela na Rolandov bicikl te su bez riječi

obojica krenula natrag. Max se načas okrenuo kako bi promotrio kuću kraj svjetionika i pokušao je zamisliti jesuli možda godine samoće na toj litici nagnale Victora Krayada izmisli tu zlokobnu priču, u koju je, čini se, tvrdoglavo

vjerovao. Pustio je da mu hladna kišica natopi lice i spustiose nizbrdo na svom biciklu.

Priča o Cainu i Victoru Krayu motala mu se po glavidok je vozio cestom uz rub zaljeva. Okrećući pedale podkišom, Max je počeo sređivati događaje na jedini načinkoji mu se činio prihvatljivim. Pod pretpostavkom da jesve što je starac rekao istina, što i dalje nije bilo lako

prihvatiti, situacija je ostala nejasna. Moćni čarobnjakutonuo u dugotrajnu obamrlost kao da se polagano vraćaou život. Sukladno tomu kao da je smrt malenoga JacobaFleischmanna bila prvi znak njegova povratka. Ipak, bilo jenešto u čitavoj toj priči što je svjetioničar dugo krio, a što

se Maxu nije uklapalo.

Prve munje bojile su nebo u purpurnu boju i vjetar je počeo snažno bljuvati krupne kapi kiše na Maxovo lice.Ubrzao je iako se njegove noge još nisu oporavile od jutarnjega maratona. Još mu je ostalo nekoliko kilometara

puta do kuće na plaži. Shvatio je da neće biti u stanju jednostavno prihvatiti

starčevu priču i pretpostaviti da to sve objašnjava.Avetinjska blizina vrta s kipovima i događaji pr vih dana uselu dokazivali su da se pokrenuo neki opasni mehanizam ida nitko nije mogao predvidjeti što će se dogoditi od toga



trenutka. Uz Rolandovu i Alicijinu pomoć ili bez nje, Max je odlučio da će ustrajno do kraja tragati za istinom, počevši od onoga što se činilo da vodi izravno u središte te

tajne: filmova Jacoba Fleischmanna. Što je više prevrtao tu priču, to je bio uvjereniji da im Victor Kray nije rekaocijelu istinu. Ni približno.

***

Alicia i Roland čekali su pod trijemom kuće na plažikad je Max, natopljen kišom, ostavio bicikl u garaži iutrčao kako bi se sklonio od snažnoga potopa.

"Ovo je već drugi put ovaj tjedan", smijao se Max. "Akonastavi tako, stisnut ću se. Ne kaniš se sad vratiti, zar ne,

Rolande?""Bojim se da kanim", odgovorio je on promatrajući

gustu vodenu zavjesu koja je bijesno padala. "Ne želimostaviti djeda samoga."

"Barem uzmi kabanicu. Dobit ćeš upalu pluća", rekla je

Alicia."Ne treba mi. Navikao sam. Osim toga ovo je ljetna

oluja. Brzo će proći."

"Glas iskustva", šalio se Max.

"Tako nekako", odvratio je Roland.

Troje prijatelja razmijenilo je poglede u tišini.

"Mislim da bi bilo najbolje da ne razgovaramo o ovomedo sutra", predložila je Alicia. "Pošteno prospavana noć

pomoći će nam da sve vidimo mnogo jasnije. Tako se barem uvijek kaže."



"A tko će uopće večeras spavati, nakon onakve priče?" protisnuo je Max.

"Tvoja sestra ima pravo", rekao je Roland."Moš mislit", presjekao ga je Max.

"Promijenimo temu, sutra sam kanio opet roniti oko broda. Možda nađem sekstant koji je nekomu jučerispao..." objasnio je Roland.

Max je smišljao razorni odgovor kako bi jasno izrekaoda ne misli da je dobra ideja ponovno roniti oko Orpheusa,ali Alicia ga je pretekla.

"Doći ćemo", promrmljala je.

Šesto čulo reklo je Maxu da je ta množina čistauljudnost.

"Do sutra, onda", odvratio je Roland gledajući blistavimočima Aliciju.

"Ovdje sam", rekao je Max pjevušeći.

"Do sutra, Max", rekao je Roland već na putu prema

biciklu.Brat i sestra gledali su Rolanda kako odlazi u oluji i

ostali na trijemu dok njegova silueta nije nestala na cesti uz plažu.

"Trebao bi odjenuti suhu odjeću, Max. Dok se ti presvlačiš, ja ću pripremiti nešto za večeru", predložila jeAlicia.

"Ti?" probo ju je Max. "Ti ne znaš kuhati."

"Tko je rekao da kanim kuhati, mladi gospodine? Ovonije hotel. Ulazi!" naredila je Alicia sa zlobnim osmijehomna usnama.



Max je odlučio slijediti sestrin savjet i ušao je u kuću.Irinina odsutnost i odsutnost njegovih roditelja samo sunaglašavale onaj osjećaj da je uljez u čudnom domu koji

mu je kuća na plaži ulijevala od prvoga dana. Dok seuspinjao stubama prema svojoj sobi, postao je svjestančinjenice da već nekoliko dana nije vidio Irinina odbojnogmačka. Nije to doživio kao velik gubitak i kako mu je ta pomisao pala na pamet, tako ju je i zaboravio.

***

Držeći se svoje riječi, Alicia nije u kuhinji gubila nisekundu dulje nego što je bilo potrebno. Pripremila je

nekoliko kriški raženoga kruha s maslacem i marmeladomte dvije čaše mlijeka.

Kad je Max uočio pladanj s navodnom večerom, izraznjegova lica govorio je sam za sebe.

"Ni riječi", zaprijetila je Alicia. "Nisam došla na ovajsvijet kako bih kuhala."

"Nemoj biti tako sigurna", odgovorio joj je Max, kojiionako nije bio previše gladan.

Večerali su u tišini, iščekujući da svaki čas zazvonitelefon s vijestima iz bolnice, ali poziva nije bilo.

"Možda su zvali prije, dok smo bili u svjetioniku", palo je Maxu na pamet.

"Možda", promrmljala je Alicia.

Max je na njezinu licu pročitao zabrinutost.



"Da se nešto dogodilo", argumentirao je Max, "ponovno bi nazvali. Sve će biti u redu."

Alicia mu se slabašno osmjehnula, potvrđujući Maxu daima urođenu sposobnost da druge tješi argumentima u kojeni sam ne vjeruje.

"Vjerojatno", potvrdila je Alicia. "Mislim da idemspavati. A ti?"

Max je ispio mlijeko i pokazao na kuhinju.

"Odmah ću ići, ali prije ću još nešto pojesti. Gladansam", slagao je.

Čim je začuo kako se vrata Alicijine sobe zatvaraju,Max je spustio čašu i zaputio se u garažu u potrazi zafilmovima iz osobne zbirke Jacoba Fleischmanna.

***

Max je okrenuo prekidač projektora, i snop svjetla preplavio je zid mutnom slikom nečega što je izgledalo kaoskup simbola. Sasvim polagano prizor je dobio veću

jasnoću i Max je shvatio da navodni simboli nisu ništadrugo doli brojevi posloženi u krugove te da vidi brojčaniksata. Kazaljke na satu bile su nepomične i bacale savršeno

preciznu sjenu preko brojčanika, zbog čega je pretpostavljao da je prizor sniman na sunčevoj svjetlosti ili pod snažnim snopom svjetla. Film je nekoliko sekunda pokazivao brojčanik sve dok, u početku sasvim sporo, aonda sve brže, kazaljke sata nisu počele ići u suprotnomsmjeru. Kamera se povukla, i gledateljevo oko moglo seuvjeriti da taj sat visi na lancu. Još metar i pol odmakaotkrivao je da lanac visi s bijele ruke. S ruke nekoga kipa.



Max je odmah prepoznao vrt s kipovima koji se već pojavio u prvom filmu Jacoba Fleischmanna što su gagledali nekoliko dana prije. Još jedanput raspored kipova

bio je drukčiji nego što se Max sjećao. Kamera se opet počela kretati preko figura, bez rezova i pauza, kao u prvom filmu. Svaka dva metra objektiv kamere zastajao bi pred licem nekoga kipa. Max je pregledavao jedno po jedno smrznuto lice te zloguke cirkuske bande čije ječlanove sad mogao zamisliti mrtve u apsolutnome mraku

skladišta Orpheusa dok im je ledena voda oduzimala život.

Napokon, kamera se polagano približavala figuri koja jestolovala u središtu šestokrake zvijezde. Klaun. DoktorCain. Princ Magle. Kraj njega, pod nogama, Max je

prepoznao nepomičnu figuru mačka koji je ispružionaoštrenu šapu u zrak. Max,

koji se nije sjećao da ga jevidio prilikom posjeta vrtu s kipovima, bio bi se kladio nasve ili ništa da uznemirujuća sličnost kamenog mačka sljubimcem kojeg je Irina prigrlila prvoga dana na stanicinije plod slučajnosti. Promatrajući te prizore dok je kišaudarala po oknima, a oluja se udaljavala u unutrašnjost,

bilo mu je lako povjerovati u priču koju im je svjetioničarispričao toga popodneva. Zloslutna nazočnost tih prijetećihsilueta bila je dovoljna da utiša svaku sumnju ma kakorazumna bila.

Kamera se približila klaunovu licu, zastala je na jedvametar od njega i ostala ondje nekoliko sekunda. Max je

bacio pogled na traku i uvjerio se da je film pri kraju te daga ima jedva još koji metar. Jedan pokret na platnu privukao je njegovu pozornost. Kameno se lice jedva primjetno pomicalo. Max se uspravio i krenuo prema ziduna kojem se projicirao film. Zjenice tih kamenih očijuraširile su se, a usne polagano izvijale u okrutan osmijeh



sve dok nisu otkrile dugačak niz dugih i zašiljenih zubakao u vuka. Osjetio je kako mu se stvara knedla u grlu.

Nekoliko sekunda nakon toga slika je nestala i Max jezačuo buku vrpce pro jektora koja se vrti u prazno. Film je bio gotov.

Ugasio je projektor i duboko udahnuo. Sad je vjerovaou sve što je Victor Kray rekao, ali nije se zbog toga osjećao bolje, nego upravo suprotno. Uspeo se u svoju sobu i

zatvorio vrata za sobom. Preko prozora, u daljini, mogao jenazreti vrt s kipovima. Silueta kamene ograde opet je bilautonula u gustu i neprobojnu maglu.

Te noći, ipak, titrava tama nije dolazila iz šume, nego sečinilo kao da zrači iz njegove nutrine.

Nekoliko minuta nakon toga, dok je pokušavao usnuti iodagnati misli od klaunova lica, Max je zamislio da tamagla nije ništa drugo doli ledeni dah doktora Caina, koji

je smiješeći se čekao trenutak svoga povratka.



Dvanaesto poglavlje

Idućega jutra Max se probudio s osjećajem da mu je glava puna želatine. Ono što se naziralo s njegova prozoraobećavalo je bistar i sunčan dan. Lijeno se uspravio i sormarića uzeo svoj džepni sat. Prvo što je pomislio bilo je

da je pokvaren. Prinio ga je uhu i uvjerio se da mehanizamsavršeno dobro funkcionira, a onda da je on taj koji jeizgubio smjer. Bilo je podne.

Skočio je iz kreveta i sjurio se stubama. Na stolu u blagovaonici nalazila se poruka. Uzeo ju je i pročitaosestrina usiljena slova.

Dobro jutro, uspavana ljepotice,

kad budeš ovo čitao, ja ću već biti na plaži s Rolandom.

Posudila sam tvoj bicikl, nadam se da ti ne smeta. S obzirom na to

da si sinoć bio "u kinu", nisam te htjela buditi. Tata je zvao rano

jutros i kaže da još ne znaju kad će se moći vratiti kući. Irinino jestan je nepromijenjeno, ali liječnici kažu da će se vjerojatno

probuditi iz kome za nekoliko dana.

Uvjerila sam tatu da se ne brine zbog nas (što nije bilo nimalo

jednostavno).

Usput, nema ništa za doručak.

Bit ćemo na plaži. Ugodni snovi...

Alicia



Max je triput pročitao poruku prije nego što ju je opetspustio na stol. Jurnuo je niza stube i na brzinu se umio.Obukao je kupaće gaće i plavu košulju pa se zaputio u

garažu kako bi uzeo drugi bicikl. Prije nego što je došao do puta uz plažu, njegov je želudac vrištao za svojom jutarnjom dozom. Kad je došao u selo, sišao je s puta iskrenuo prema pekarnici na glavnome gradskom trgu.Mirisi koji su se širili pedeset metara od lokala i ondakruljenje odobravanja iz njegova želuca potvrdili su mu da

je ispravno odlučio. Nakon tri muffina i dva lisnata tijesta sčokoladom zaputio se cestom prema plaži s blaženimosmijehom utisnutim u lice.

***

Alicijin bicikl bio je naslonjen na nožicu podno putakoji je vodio prema plaži gdje je Roland imao kolibu. Max je ostavio bicikl kraj sestrina i pomislio da, iako selo nijeizgledalo kao okupljalište lopova, ne bi bilo loše kupitinekoliko lokota. Zastao je, promatrao svjetionik na vrhulitice pa se zaputio prema plaži. Stao je nekoliko metara prije kraja puteljka s visokom travom koji je vodio umaleni zaljev.

Na obali, kojih dvadeset metara od točke na kojoj senalazio Max, Alicia je ležala na pola puta između mora i

pijeska. Nagnut nad njom, Roland, koji je držao ruku na boku njegove sestre, približio se Aliciji i poljubio je u usta.Max je ustuknuo za metar i sakrio se iza trave nadajući seda ga nisu vidjeli. Ostao je ondje nepomičan nekolikosekunda pitajući se što da sad radi. Da došeta kaonasmiješena budala i poželi im dobro jutro? Ili da otiđe u

šetnju?



Max nije bio uhoda, ali nije mogao suspregnuti nagonda pogleda između divljih stabljika prema svojoj sestri iRolandu. Mogao je čuti njihov smijeh i vidjeti kako

Rolandove ruke sramežljivo prelaze Alicijinim tijelom, i touz drhtaj koji je govorio da se prvi ili drugi put nalazi utakvoj situaciji. Pitao se je li i Aliciji to bio prvi put i, nasvoje iznenađenje, shvatio da nije u stanju naći odgovor natu nepoznanicu. Iako su čitav život živjeli pod istimkrovom, sestra Alicia bila mu je nepoznanica.

Vidjeti je ondje kako leži na plaži ljubeći Rolanda bilomu je uznemirujuće i potpuno neočekivano. Otpočetka jeosjetio da između Rolanda i nje postoji nešto više, ali jedno je nešto zamišljati, a nešto sasvim drago vidjeti to vlastitimočima. Nagnuo se još jedanput da pogleda i iznenadaosjetio da nema pravo biti ondje te da taj trenutak pripadasamo njegovoj sestri i Rolandu. Nečujno se vratio istim putem do bicikla i udaljio od plaže.

Dok je to činio, pitao se je li možda ljubomoran. Možda je samo riječ o tome da je tolike godine proveo misleći da je njegova sestra velika djevojčica, bez ikakvih tajni i da

se, naravno, ne ljubaka okolo s drugima. Na sekundu senasmijao svojoj naivnosti i malo-pomalo počeo se veselitionomu što je vidio. Nije mogao predvidjeti što će sedogoditi idući tjedan ni što će donijeti kraj ljeta, ali togadana Max je bio siguran da je njegova sestra sretna. A to je

bilo mnogo više nego što se godinama moglo reći za nju.

Ponovno je vozio bicikl do središta sela i zaustavio gakraj zgrade općinske knjižnice. Na ulazu je bio staristakleni ormarić u kojem su bili oglašeni rasporedi i drageobavijesti, uključujući i mjesečni raspored jedinoga kina ukrugu od nekoliko kilometara i kartu sela. Max se



usredotočio na kartu i pozorno je proučio. Oblik selaodgovarao je manje-više modelu koji je stvorio u glavi.

Karta je detaljno prikazivala luku, središte sela, sjevernu plažu, na kojoj su Carveri imali kuću, zaljev s Orpheusom isvjetionik, sportska igrališta kraj stanice i mjesno groblje.Zaiskrilo mu je u glavi. Mjesno groblje. Zašto se togaranije nije sjetio? Pogledao je na sat i vidio da je četrnaest ideset. Uzeo je bicikl i krenuo glavnom seoskom ulicom,

prema unutrašnjosti, u smjeru malenoga groblja. Očekivao je da će tamo naći grob Jacoba Fleischmanna.

***

Seosko je groblje bilo klasični pravokutni ograđeni prostor koji se uzdizao na kraju dugog uzlaznog putaomeđenog visokim čempresima. Ništa posebno originalno.Kameni zidovi bili su umjereno ostarjeli, a mjesto je nudilouobičajeni izgled malenoga seoskoga groblja gdje su, osimnekoliko dana na godinu, ako ne računamo lokalne pokope, posjetitelji bili rijetki. Ograda je bila otvorena, a metalninatpis prekriven hrđom najavljivao je vrijeme posjeta oddevet do sedamnaest ljeti i od osam do šesnaest zimi. Ako

je i postojao kakav čuvar, Max ga nije vidio.

Putem onamo nagađao je da će zateći mračno i

zloslutno mjesto, ali blistavo sunce početka ljeta davalo mu je izgled malenoga klaustra, mirnog i pomalo otužnog.

Naslonio je bicikl na vanjski zid i ušao u groblje.Groblje je izgledalo kao da je napučeno skromnimmauzolejima, koji su vjerojatno pripadali obiteljima s



najduljom tradicijom u selu, a okolo su se uzdizali nedavnosagrađeni zidovi s nišama.

Pretpostavio je da su možda Fleischmannisvojevremeno radije pokopali malenoga Jacoba dalekoodande, ali intuicija mu je govorila da ostaci nasljednikadoktora Fleischmanna počivaju u njegovu rodnom selu.Maxu je trebalo gotovo pola sata da nađe Jacobov grob, na jednome kraju groblja, u sjeni dvaju starih čempresa. Bio je

to maleni kameni mauzolej kojemu su vrijeme i kiša dalinekako zapušten i zaboravljen izgled. Građevina seuzdizala u obliku uske kuče od pocrnjela i prljava mramoras vratima iskovanim od željeza, obrubljenim kipovimadvaju anđela koji su uzdizali tugaljiv pogled prema nebu.Među zahrđalim šipkama vrata još je stajao očuvani buket

suhoga cvijeća iz prastarih vremena.

Max je osjećao da to mjesto širi oko sebe ganutljivuauru i iako je bilo očito da ga dugo nitko nije posjetio,odjeci boli i tragedije još su bili vidljivi. Krenuo jemalenim puteljkom od ploča koji je vodio do mauzoleja izastao na pragu. Vrata su bila pritvorena, a iznutra je

izbijao snažan ustajali zadah. Oko njega apsolutna tišina.Uputio je posljednji pogled prema kamenim anđelima kojisu čuvali grob Jacoba Fleischmanna i ušao, uvjeren da ćeako pričeka još minutu, odjuriti s toga mjesta.

Unutrašnjost mauzoleja bila je uronjena u polusjenu iMax je mogao razabrati trag uvenula cvijeća na podu koji

je završavao kod ploče na kojoj je bilo reljefno uklesanoime Jacob Fleischmann. Ali bilo je tu još nešto. Ispodimena simbol šestokrake zvijezde unutar kruga dominirao

je pločom koja je čuvala djetetove ostatke.

Max je osjetio neugodne trnce na leđima i prvi se put

upitao zašto je došao sam na to mjesto. Činilo se da sunce



iza njegovih leđa lagano blijedi. Izvukao je sat i pogledaoga razmatrajući besmislenu pomisao da se možda predugozadržao i da je čuvar groblja zatvorio vrata ostavljajući ga

zatočena unutra. Kazaljke sata pokazivale su petnaest sati inekoliko minuta. Duboko je uzdahnuo i umirio se.

Bacio je posljednji pogled i nakon što se uvjerio daondje nema ničega što bi dalo novo svjetlo priči o doktoruCainu, okrenuo se da otiđe. U tom je trenutku shvatio da

nije sam u mauzoleju i da se tamna silueta kreće po stropu,oprezno prilazeći poput kakvoga kukca. Max je osjetiokako mu sat klizi od hladnoga znoja na rukama i podigao

pogled. Jedan od kamenih anđela koje je vidio na ulazuhodao je naglavce po stropu. Figura je zastala,

promatrajući Maxa, pokazala pseći osmijeh i uprla zašiljeni

optužujući prst u njega. Sasvim polagano crte toga lica preobrazile su se i poznata fizionomija klauna iza kojeg sekrio doktor Cain izbila je na površinu. Max je u njegovu

pogledu uspio pročitati gorući bijes i mržnju. Htio je otrčati prema vratima i pobjeći, ali njegovi udovi nisu reagirali. Nakon nekoliko trenutaka utvara je nestala u sjeni i Max jeostao paraliziran dugih pet sekunda.

Nakon što je povratio dah, otrčao je do izlaza nezastajući da se osvrne sve dok se nije uspeo na bicikl iodmaknuo petsto metara od grobljanske ograde. Neumornookretanje pedala pomoglo mu je da postupno povratikontrolu nad živcima. Shvatio je da je bio predmet klopke,

jezovite manipulacije vlastitih strahova. Ipak, ideja da sevrati onamo po svoj sat zasad nije dolazila u obzir. Kad sesmirio, ponovno je krenuo prema zaljevu. Ali ovaj put nijetražio svoju sestru Aliciju i Rolanda, nego starogasvjetioničara, za kojega je čuvao nekoliko pitanja.



Starac je s najvećom pozornošću saslušao što sedogodilo na groblju. Na kraju izlaganja ozbiljno je kimnuoi pokazao Maxu da sjedne kraj njega.

"Mogu li iskreno razgovarati s vama?" upitao je Max.

"Nadam se da hoćeš, mladiću", odgovorio je starac."Izvoli."

"Imam utisak da nam jučer niste iznijeli sve što znate. Ne pitajte me zašto to mislim. Predosjećam to", rekao jeMax.

Svjetioničarevo je lice ostalo nepokolebljivo.

"Što još misliš, Max?" upitao je Victor Kray.

"Mislim da će taj doktor Cain, ili ma tko to bio, učinitinešto. Ubrzo", nastavio je Max. "I mislim da su sve ovo štose događa posljednjih dana samo predznaci onoga što moradoći."

"Onoga što mora doći", ponovio je svjetioničar."Zanimljivo se izražavaš, Max."

"Gledajte, gospodine Kray", presjekao ga je Max,

"upravo sam se nasmrt prestrašio. Već nekoliko danadogađaju se veoma čudne stvari i siguran sam da smo mojaobitelji, vi, Roland i ja u opasnosti. Zadnje što sam sadspreman podnositi jesu nekakvi misteriji."

Starac se nasmiješio.

"To mi se sviđa. Izravno i čvrsto", smijao se VictorKray neuvjerljivo. "Znaš, Max, jučer sam vam iznio pričuo doktoru Cainu ne zato da vas zabavim ni da se prisjetimstarih vremena. Učinio sam to zato da znate što se događa ida budete oprezni. Ti si zabrinut nekoliko dana; ja samdvadeset pet godina proveo na ovome svjetioniku s jednim



jedinim ciljem: da motrim tu zvijer. To je jedini smisaomoga života. I ja ču biti iskren prema tebi, Max. Nećuupropastiti dvadeset pet godina života zato što se nekakav

novopridošli dječarac odlučio igrati detektiva. Možda vamništa nisam trebao reći. Možda bi bilo najbolje dazaboraviš sve što sam ti rekao i makneš se od tih kipova imojega unuka."

Max se htio pobuniti, ali svjetioničar je dignuo ruku

upozoravajući ga da ne otvara usta. "Rekao sam vam više nego što trebate znati", rekao je

Victor Kray. "Ne budi nasrtljiv, Max. Zaboravi JacobaFleischmanna i još danas spali te filmove. To je najboljisavjet koji ti mogu dati. A sad, mladiću, briši odavde."

***

Victor Kray promatrao je kako se Max udaljava nizbrdona biciklu. Uputio je grube i nepravedne riječi dječaku, aliu dubini duše bio je uvjeren da je to najmudrije što jemogao učiniti. Dječak je bio pametan i nije ga mogao

prevariti. Znao je da krije nešto od njih, ali i tako nijemogao shvatiti razmjere te tajne. Događaji su se počeliodvijati i, nakon pet petoljeća, strah i tjeskoba zbog novogadolaska doktora Caina utjelovili su se pred njim na zalaskuživota, kad se osjećao najslabiji i najosamljeniji.

Victor Kray pokušao je odagnati iz misli gorkuuspomenu na čitav jedan život povezan s tim zlosretnimlikom, od prljavoga predgrađa svoga djetinjstva dozatočeništva u svjetioniku. Princ Magle oteo mu jenajboljeg prijatelja iz djetinjstva, jedinu ženu koju je volioi, napokon, ukrao mu svaku minutu duge starosti

pretvarajući ga u svoju sjenu. Tijekom beskrajnih noći u



svjetioniku obično bi zamišljao kako bi izgledao njegovživot da sudbina nije odlučila staviti na njegov životni puttoga moćnog čarobnjaka. Sad je znao da će uspomene koje

su ga pratile posljednjih godina života biti samo fantazije u biografiji koju nikad nije proživio.

Svu je svoju nadu sad polagao u Rolanda i čvrstoobećanje koje je dao sam sebi da će mu pružiti budućnostdaleko od te more. Ostalo je još malo vremena i njegova

snaga nije bila poput one koja ga je držala prije tolikogodina. Za jedva dva dana navršit će se dvadeset petgodina od noći kad je Orpheus doživio brodolom teknekoliko metara odande, i Victor Kray mogao je osjetitikako Cain sa svakom minutom koja prođe smaže sve većusnagu.

Starac je prišao prozoru i promatrao mračnu siluetuolupine Orpheusa uronjene u plave vode zaljeva. Ostalo je još nekoliko sati sunca prije nego što se smrači i padne onošto je mogla biti njegova posljednja noć na promatračnicisvjetionika.

***

Kad je Max ušao u kuću na plaži, Alicijina poruka još je bila na stolu u blagovaonici, što je upućivalo na to da senjegova sestra još nije vratila i da je još uvijek s Rolandom.

Čamotinja koja je vladala kućom sjedinila se s onom koju je u tom trenutku osjećao. U glavi su mu još odzvanjalestarčeve riječi. Iako ga je zaboljelo kako se svjetioničar ponio prema njemu, Max nije osjećao nikakvu gorčinu. Bio je sasvim siguran da taj čovjek nešto krije; ali bio jesiguran i da ako je ustrajao u tome, ima snažan razlog.



Uspeo se u sobu i ispružio na krevet razmišljajući kako nijedorastao toj stvari i da se iako su djelići tajne na pomolu,osjeća nemoćnim da nađe načina da ih uklopi.

Možda je trebao poslušati savjet Victora Kraya i svezaboraviti, makar na nekoliko sati. Pogledao je noćniormarić i vidio da je knjiga o Koperniku još ondje, nakonnekoliko dana zanemarenosti, poput razumnoga protuotrova za sve enigme koje su ga okruživale. Otvorio

je knjigu ondje gdje je stao s čitanjem i pokušao seusredotočiti na istraživanja o smjeru kretanja planeta usvemiru. Vjerojatno bi mu Kopernikova pomoć izvanrednodošla za raščišćavanje zapleta toga misterija. Ali, još

jedanput, bilo je očito da je Kopernik izabrao pogrešnovrijeme da provede praznike na ovome svijetu. U beskrajnom univerzumu bilo je previše stvari koje suizmicale ljudskom razumijevanju.



Trinaesto poglavlje

Nakon nekoliko sati, kad je Max već bio večerao i bilomu je ostalo još svega deset stranica do kraja knjige, donjegovih je ušiju dopro zvuk bicikala koji ulaze u prednjivrt. Max je čuo mrmor Alicijina i Rolandova šapta na

trijemu još gotovo sat vremena. Oko ponoći je opet spustioknjigu na noćni ormarić i ugasio svjetiljku. Naposljetku ječuo Rolandov bicikl kako se udaljava putem za plažu iAlicijine korake kako se isprekidano penju stubama.Sestrini koraci zastali su načas pred njegovim vratima. Nakon sekundu-dvije produžili su nekoliko metara, donjezine sobe. Max je čuo kako se njegova sestra pruža nakrevet i spušta cipele na drveni pod. Sjetio se prizora kakoRoland ljubi Aliciju toga jutra na plaži i nasmiješio se u polumraku. Prvi put bio je siguran da će njegovoj sestritrebati mnogo više nego njemu da zaspi.

***

Idućega jutra Max je odlučio uraniti prije sunca i u zoru je vozio bicikl prema seoskoj pekarnici s namjerom da kupiukusan doručak i izbjegne da mu Alicia sama nešto pripremi (kruh s marmeladom i maslacem te mlijeko).

Ujutro je selo bilo utonulo u mir koji ga je podsjećao nanedjeljno jutro u gradu. Jedva nekoliko tihih prolaznikarazbijalo je narkotično stanje ulica u kojem su čak i kuće,sa zatvorenim kapcima, izgledale uspavano.

U daljini, tamo iza izlaza iz luke, rijetke su ribarske brodice koje su tvorile lokalnu flotu okrenule pramce



prema pučini i neće se vratiti do sumraka. Pekar i njegovakći, debeljuškasta djevojka rumenih obraza od koje jemogao napraviti tri svoje sestre Alicije, pozdravili su Maxa

i dok su mu posluživali iznimno ukusan pladanj tekispečenih lisnatih savitaka, raspitivali su se za Irininostanje. Vijesti su letjele i čini se da seoski liječnik zakućnih posjeta nije samo stavljao toplomjere.

Max se uspio vratiti u kuću na plaži s još toplim

neodoljivim slasticama za doručak koje su se dimile. Bezure nije pouzdano znao koliko je sati, iako je pretpostavljaoda je nekoliko minuta do osam. Pred nimalo poželjnomidejom da čeka Aliciju da se probudi i tek onda doručkujeodlučio se poslužiti lukavštinom. Tako je, s izlikom da jedoručak još topao, pripremio pladanj s plijenom iz pekarnice, mlijeko i nekoliko salveta pa se uspeo doAlicijine sobe. Kucao je člancima prstiju na vrata doksestrin sneni glas nije odgovorio nerazumljivimmrmljanjem.

"Posluga u sobu", rekao je Max. "Mogu li ući?"

Gurnuo je vrata i ušao u sobu. Alicia je bila zabila glavu

pod jastuk. Max je bacio pogled po sobi, odjeća prebačena preko stolaca i galerija Alicijinih osobnih stvari. Ženskasoba oduvijek je predstavljala očaravajući misterij zaMaxa.

"Brojit ću do pet", rekao je Max, "a onda ću početi

doručkovati." Lice njegove sestre promolilo se ispod jastuka njušeći

miris maslaca u zraku.

.



***

Roland ih je čekao na rubu plaže, obučen u stare hlače sodrezanim nogavicama koje su glumile kupaće gaće. Krajnjega je bila malena drvena barka, ne dulja od tri metra.Izgledala je kao da je provela trideset godina nasukana nasuncu na plaži i drvo je poprimilo sivkastu boju, koju jenekoliko mrlja plave što se još nisu odlijepile jedva

uspijevalo prikriti. Ipak, Roland se divio svom brodiću kaoda je posrijedi raskošna jahta. I dok su brat i sestraizbjegavali kamenje na plaži u smjeru obale, Max je uspiorazaznati da je Roland napisao na pramcu ime plovila,Orpheus II, još svježom bojom, vjerojatno tog jutra.

"Otkad ti imaš barku?" upitala ga je Alicia pokazujući

na rahitični čamac u koji je Roland ukrcao opremu zaronjenje i nekoliko košara tajanstvena sadržaja.

"Od prije tri sata. Jedan je ribar htio rascijepati lađukako bi napravio drva za loženje, ali nagovorio sam ga dami je daruje u zamjenu za uslugu", objasnio je Roland.

"Uslugu?" upitao je Max. "Mislim da si mu već učiniouslugu."

"Možeš ostati na kopnu", odgovorio je Roland podrugljivim tonom. "Idemo, svi na ukrcaj!"

Izraz "ukrcaj" bio je malo neprikladan za dotično

plavilo, ali nakon petnaest metara Max se uvjerio da senjegova prognoza trenutačnog brodoloma nije ostvarila.Zapravo, čamac je čvrsto plovio na komandu svakogazamaha vesala, koje je Roland energično zabadao.

"Donio sam maleni izum koji će vas iznenaditi", rekao je Roland.



Max je pogledao jednu od prekrivenih košara i podigao pokrov za nekoliko centimetara.

"Što je to?" promrmljao je."Podmorski prozor", objasnio je Roland. "Zapravo, to je

kutija s kristalnim dnom. Ako je prisloniš na površinuvode, možeš vidjeti dno, a da ne zaroniš. Poput prozora."

Max je pokazao na svoju sestru Aliciju.

"Barem ćeš nešto moći vidjeti", natuknuo je podrugljivim tonom.

"Tko ti je rekao da kanim ostati ovdje? Danas ja idemdolje", odgovorila je Alicia.

"Ti? Ne znaš roniti!" uzviknuo je Max pokušavajući

razbjesniti sestru.

"Ako zoveš ronjenjem ono što si ti radio neki dan, neznam", našalila se Alicia ne prihvaćajući ratnu sjekiru.

Roland je nastavio veslati ne dolijevajući ulje na vatru uraspravi između brata i sestre te je zaustavio barku na

nekih četrdeset metara od obale. Ispod njih se tamna sjenaolupine Orpheusa protezala po dnu poput velike psineizvaljene na pijesku, kao da čeka.

Roland je otvorio jednu košaru i izvukao zahrđalo sidrosvezano za debelo, očito istrošeno uže. Kad je vidio toliku

opremu, Max je pretpostavio da su sve te pomorskenaprave došle sa zgoditkom koji je Roland dogovorio kako bi spasio jadni čamac od dostojnoga kraja, priličnoganjegovu stanju.

"Pazi, poprskat ču te!" viknuo je Roland bacajući umore sidro, čija je čitava težina okomito potonula i digla



maleni oblak mjehurića odnoseći za sobom gotovo petnaestmetara užeta.

Roland je pustio da struja odnese barku nekoliko metarai svezao uže od sidra za maleni prsten koji je visio s pramca. Čamac se blago zibao na vjetriću i uže sezategnulo, od čega je kostur barke zaškripao. Max je baciosumnjičavi pogled na spojeve olupine.

"Neće potonuti, Max. Vjeruj mi", tvrdio je Roland

vadeći podmorski prozor iz košare i naslanjajući ga na površinu.

"To je rekao i kapetan Titanica prije nego što jeisplovio", odgovorio je Max.

Alicia se nagnula kako bi pogledala kroz kutiju i prvi

put vidjela Orpheusovu olupinu kako počiva na dnu. "Nevjerojatno!" uzviknula je pred podmorskim

prizorom.

Roland se zadovoljno nasmiješio te joj pružio naočaleza ronjenje i peraje.

"Pričekaj da ga vidiš izbliza", rekao je stavljajućiopremu na sebe.

Prva je u more skočila Alicia. Roland, sjedeći na rubučamca, uputio je Maxu umirujući pogled.

"Ne brini se. Pazit ću je. Ništa joj se neće dogoditi",

tvrdio je.Roland je skočio u more i pridružio se Aliciji, koja je

čekala nekoliko metara od čamca. Pozdravili su Maxa inakon nekoliko sekunda nestali pod površinom.



***

Pod morem je Roland uzeo Aliciju za ruku i polagano jevodio iznad ostataka Orpheusa. Temperatura mora laganose podigla od posljednjeg puta kad su ondje ronili i što sudublje išli, zahladnjenje je bilo osjetnije. Roland je bionavikao na taj fenomen koji se katkada događao tijekom

prvih dana ljeta, osobito kad bi hladne struje s pučine

snažno tekle ispod šest ili sedam metara dubine. Kad jeshvatio situaciju, Roland je automatski odlučio da togadana neće dopustiti ni Aliciji ni Maxu da rone s njim doOrpheusove olupine, bit će već dana do kraja ljeta da pokušaju.

Alicia i Roland plivali su duž potonulog broda. Zastali

bi katkad da izrone po zrak i u miru promotre brod koji jeležao u avetinjskoj polusjeni dna. Roland je naslućivaoAlicijino uzbuđenje pred tim prizorom i nije skidao oka snje. Znao je da ako želi roniti s gustom i u miru, to moračiniti sam.

Kad je ronio s nekim, pogotovo s početnicima na tom polju, kao što su to bili njegovi novi prijatelji, nije mogao,a da ne preuzme ulogu podmorske dadilje. Ipak, posebnomu je zadovoljstvo pružalo dijeljenje toga čarobnogasvijeta, koji je godinama pripadao samo njemu, s Alicijomi njezinim bratom. Osjećao se kao vodič nekog začaranogmuzeja koji prati posjetitelje u očaravajućem obilasku potonule katedrale.

Podzemna je panorama ipak nudila i druge draži. Volio je promatrati kako se Alicijino tijelo kreće pod morem. Sasvakim zamahom mogao je vidjeti kako se mišići njezinatorza i nogu napinju i njezina koža poprima plavkasto





pokrova od prigušenih odraza. Roland je pogledao premačamcu i shvatio da ga još uvijek dijeli više od deset metaraod njega. Činilo se kao da sjena pod njegovim nogama

mijenja smjer. Pregledao je dno i shvatio da taj oblik izlazina svjetlo i sasvim se polagano uspinje prema njima.

Moleći Boga da ga Alicia ne vidi, zgrabio je djevojku zaruku i svom snagom počeo plivati prema čamcu. Alicia ga

je prestrašena gledala ništa ne shvaćajući.

"Plivaj prema brodu! Brzo!" zavikao je Roland.Alicia nije shvaćala što se događa, ali Rolandovo je lice

odražavalo takvu paniku da nije zastala kako bi razmislilaili raspravljala te je učinila ono što joj je naredio. Rolandov je krik uzbunio Maxa, koji je promatrao kako njegov prijatelj i Alicia očajnički plivaju prema njemu. Sekundunakon toga ugledao je mračnu sjenu kako se penje podmorem.

"Bože moj!" promrmljao je, oduzet.

Još u moru, Roland je gurao Aliciju sve dok nije osjetioda je djevojka dotaknula konstrukciju čamca. Max je žurno

primio sestru ispod pazuha i povukao je prema gore. Alicia je snažno zamahnula perajama i tim je odrazom uspjela pasti na Maxa u barci. Roland je duboko udahnuo ispremao se učiniti isto. Max mu je pružio ruku s ruba, aliRoland je na prijateljevu licu uspio pročitati užas predonime što je iza njega. Osjetio je kako njegova ruka klizi

niz Maxovu podlakticu i naslutio da neće živ izaći iz mora.Polagano, hladan stisak šćapio ga je za noge i snezadrživom snagom povukao u dubinu.



***

Nakon prvih trenutaka panike Roland je otvorio oči i promatrao što ga to odvlači sa sobom prema tami dna. Načas je pomislio da halucinira. Ono što je vidio nije biočvrst oblik, nego nekakva neobična silueta koju je tvorilonešto poput veoma guste tekućine. Roland je promatrao tunemirnu pokretnu skulpturu od vode koja je neprekidno

mijenjala oblik i pokušao se osloboditi njezina mrtvačkogazagrljaja.

Vodeno se stvorenje izvinulo i sablasno lice koje jevidio u snovima, klaunovo lice, okrenulo se prema njemu.Klaun je otvorio ogromno ždrijelo ispunjeno dugim izašiljenim očnjacima poput mesarskih noževa, a oči su mu

se povećavale dok nisu poprimile veličinu čajnogatanjurića. Roland je osjetio kako mu ponestaje zraka. Tostvorenje, ma što ono bilo, moglo je oblikovati svoj izgledkako je god htjelo, a njegove su namjere bile jasne: vuklo je Rolanda prema unutrašnjosti potopljenog broda. Dok seRoland pitao koliko će dugo moći zadržati dah prije nego

što klone i udahne vodu, shvatio je da je svjetlost oko njeganestala. Bio je u utrobi Orpheusa i tama oko njega bila jeapsolutna.

***

Max je gutao slinu dok je stavljao ronilačke naočale i pripremao se skočiti u vodu u potrazi za prijateljemRolandom. Znao je da je pokušaj spašavanja potpuno

besmislen. Za početak, on jedva da je znao roniti, a sve i da je znao, nije htio ni zamisliti što će se dogoditi ako onaj





gorjela i znao je da je na korak od panike. Pogledao je prema površini i vidio sićušnu konstrukciju čamca, beskonačno daleko. Shvatio je da se ako ne bude odmah

djelovao, uzalud spuštao dovde.

Svjetlost kao da je dopirala iz skladišta i Max je pratioonaj trag koji je otkrivao sablastan prizor potopljenog broda što je izgledao kao jezovita podmorska katakomba.Prošao je hodnikom, u kojem su se krpe od istrošene

tkanine lelujale obješene poput meduza. Na drugom krajuhodnika razabrao je odškrinuta vratašca iza kojih kao da sekrio izvor te svjetlosti. Zanemarujući odbojno milovanjetrule tkanine po koži, primio je ručicu vratašca i povukaosvom snagom koju je uspio skupiti.

Vratašca su vodila u jedno od glavnih spremišta

skladišta. U sredini se Roland borio kako bi se izvukao izzagrljaja onoga vodenog stvorenja, koje je sad poprimiloizgled klauna iz vrta s kipovima. Svjetlost koju je Maxvidio izbijala je iz njegovih okrutnih i za to licenerazmjerno velikih očiju. Max je upao u dubinu skladišta ito je stvorenje diglo glavu i pogledalo ga. Osjetio je

neodoljivi nagon da pobjegne što brže može, ali pogled nasapetog prijatelja prisilio ga je da se suoči s tim pogledomludoga bijesa. Biće je promijenilo lice, i Max je prepoznaokamenog anđela s mjesnoga groblja.

Rolandovo tijelo prestalo se izvijati i ostalo jenepomično. Stvorenje ga je pustilo i Max je, ne čekajući

njegovu reakciju, otplivao do prijatelja te ga primio zaruku. Roland je bio u nesvijesti. Ako ga ne izvuče na površinu u nekoliko sekunda, izgubit će život. Max ga jeodvukao do vratašca. U tom trenutku stvorenje u oblikuanđela s licem klauna i dugim očnjacima hitnulo se nanjega pružajući svoje zašiljene kandže. Max je ispružio







"Iskreno?" upitao je Max. Alicia je kimnula.

"Mislim da ću se ispovraćati", nasmiješio se Max.

"Nikad se u životu nisam osjećao gore." Alicia je snažno zagrlila brata. Max je ostao nepokretan,

sa spuštenim rukama, ne znajući je li riječ o izljevusestrinske ljubavi ili o izrazu užasa koji je njegova sestradoživjela nekoliko minuta prije toga, dok su pokušavalioživiti Rolanda.

"Volim te, Max", šapnula mu je Alicia. "Jesi li me čuo?"

Max je smeteno šutio. Alicia ga je oslobodilasestrinskog zagrljaja i okrenula se prema vratima kolibe,leđima prema njemu. Max je shvatio da njegova sestra

plače.

"Nikad to nemoj zaboraviti, braco", promrmljala je."Sad malo spavaj. I ja ću."

"Ako sad zaspim, nikad se više neću dići", uzdahnuo jeMax.

Pet minuta nakon toga troje je prijatelja u kolibi na plaži

spavalo dubokim snom i ništa ih na svijetu ne bi moglo probuditi.



Četrnaesto poglavlje

Kad je pao sumrak, Victor Kray zastao je sto metara odkuće na plaži gdje su Carveri savili novi dom. To je bilaona ista kuća u kojoj je jedina žena koju je stvarno volio,Eva Gray, rodila Jacoba Fleischmanna. Ponovni pogled na

bijelo pročelje kuće u njemu je iznova otvorilo rane za koje je mislio da su zarasle zauvijek. Svjetla u kući bila suugašena i mjesto je izgledalo pusto. Victor Kray pretpostavljao je da su djeca još uvijek u selu s Rolandom.

Svjetioničar je prešao put do kuće i prošao bijelu ogradukoja ju je okruživala. Ista vrata i isti prozori kojih se

savršeno sjećao bliještali su pod posljednjim zrakamasunca. Starac je prešao vrt do stražnjega dvorišta i zašao u

polje koje se širilo iza kuće na plaži. U daljini se uzdizalašuma i na njezinu rubu vrt s kipovima. Već dugo nije išaoonamo i ponovno je zastao da ga pogleda izdaleka u strahuod onoga što se krije iza njegovih zidova. Gusta magla

širila se u smjeru kuće preko tamnih šipaka ograde vrta skipovima.

Victor Kray bio je uplašen i osjećao se staro. Strah kojimu je nagrizao dušu bio je isti onaj koji je osjetio prijetoliko desetljeća u uličicama onog industrijskoga predgrađagdje je prvi put čuo glas Princa Magle. Sad, na zalaskuživota, taj krug kao da se zatvarao i u svakom sljedećem

potezu starac je osjećao da više nema asova za završnikrug.

Svjetioničar je čvrstim korakom hodao do ulaza u vrt skipovima. Ubrzo ga je magla koja je izbijala iznutra

prekrila do pasa. Victor Kray zavukao je drhtavu ruku u



džep kaputa i izvadio stari revolver, koji je pomno napunio prije nego što je krenuo, i jaku svjetiljku. S pištoljem u ruciušao je u ograđeni prostor i osvijetlio unutrašnjost vrta.

Snop svjetla otkrio je neuobičajeni prizor. Victor Krayspustio je pištolj i protrljao oči misleći da halucinira. Nešto je pošlo po zlu ili, u najmanju ruku, to nije bilo ono što jeočekivao da će vidjeti. Pustio je da snop iz svjetiljke opet

presiječe maglu. To nije bila iluzija: vrt s kipovima bio je prazan.

Starac se približio te uznemireno promotrio prazna inapuštena postolja. Dok je pokušavao srediti misli, VictorKray uspio je čuti udaljeno mrmljanje nove oluje koja se

približavala te je podigao pogled prema obzoru. Prijeteći pokrov od mračnih i mutnih oblaka rasprostro se nebom poput mrlje boje u jezeru. Jedna je munja rasparala nebo na pola i odjek groma došao je do o bale kao upozoravajuće bubnjanje prije bitke. Victor Kray čuo je žalopojkunevremena koje je počinjalo na pučini i, napokon, prisjetivši se da je taj isti prizor vidio kad se ukrcao naOrpheus prije dvadeset pet godina, shvatio je što će sedogoditi.

***

Max se probudio mokar od znoja i trebalo mu je

nekoliko sekunda da shvati gdje se nalazi. Osjećao je kakomu srce lupa poput motora kakvoga starog motocikla. Nanekoliko metara od sebe prepoznao je poznato lice: Alicijukako spava kraj Rolanda; i onda se sjetio da je u kolibi na plaži. Bio bi se zakleo da je njegov san trajao jedva neštodulje od minute, iako je zapravo spavao gotovo sat



vremena. Oprezno se dignuo i izašao u potrazi za svježimzrakom dok su likovi iz tjeskobne i zagušljive more u kojojsu on i Roland bili zatočeni u olupini Orpheusa polako

nestajali iz njegove glave.

Plaža je bila pusta i plima je odnijela Rolandov čamacna pučinu, odakle će ga ubrzo odnijeti struja i maleni će sečun nepovratno izgubiti u neizmjernosti oceana. Max jeotišao do obale te natopio lice i ramena hladnom morskom

vodom. Onda je otišao do zavoja koji je oblikovala malenauvala i sjeo na stijene, s nogama umočenima u more,nadajući se da će povratiti mir, koji mu san nije priskrbio.

Naslućivao je da se iza događaja od posljednjih danakrije neka logika. Osjećaj neminovne opasnosti ćutio se uzraku i ako bi zastao i razmislio o tome, mogla bi se povući

uzlazna linija u broju pojavljivanja doktora Caina. Sasvakim satom koji je prolazio njegova je nazočnost mogla poprimiti veću moć. U Maxovim očima sve je bilo diozakučastoga mehanizma koji je sklapao svoje dijelove,

jedan po jedan, i čije se središte okretalo oko mračne prošlosti Jacoba Fleischmanna; od tajanstvenih posjeta vrtu

s kipovima koje je vidio u filmovima iz garaže do onoganeopisivog stvorenja koje samo što ih nije usmrtilo toga popodneva.

Sabirući sve što se dogodilo toga dana, shvatio je da sine mogu priuštiti taj luksuz da ponovno čekaju susret sdoktorom Cainom kako bi krenuli u akciju; bilo je nužno

preduhitriti ga i pokušati predvidjeti njegov idući korak. ZaMaxa je postojao samo jedan način da to sazna: slijedititrag koji je Jacob Fleischmann ostavio prije toliko godina usvojim filmovima.

Ne trudeći se probuditi Aliciju i Rolanda, sjeo je na

bicikl i zaputio se prema kući na plaži. U daljini, iznad



linije horizonta, mračna je točka izronila niotkuda i počelase širiti poput oblaka smrtonosnog dima. Oluja je

počinjala.

***

Kad se vratio do kuće obitelji Carver, Max je namotao

rolu filma na kolut projektora. Temperatura je osjetno paladok se vraćao biciklom, a padala je i dalje. Prvi odjecinevremena mogli su se čuti između povremenih nasrtajavjetra koji su udarali kapcima na kući. Prije puštanja filma

brzo se uspeo stubama i obukao suhu odjeću. Ostarjeladrvena konstrukcija kuće škripala je pod njegovim nogama

i činila se ranjivom pri napadajima vjetra. Dok se presvlačio, uočio je s prozora svoje sobe da se približavaoluja i prekriva nebo tamnim plaštem, koji je ubrzaodolazak noći za nekolik o sati. Dobro je zatvorio prozore i ponovno sišao kako bi upalio projektor.

Još su jedanput slike oživjele na zidu i Max se

usredotočio na projekciju. Ovom prilikom kamera je prolazila poznatim okruženjem: hodnicima kuće na plaži.Max je prepoznao sobu u kojoj se u tom trenutku nalazio,dok je gledao film. Ukrasi i namještaj bili su drukčiji i kuća je odisala raskoši i izobiljem pred kamerom koja je laganokružila pokazujući zidove i prozore kao da je otvorila vrata

u vremenskoj varci koja mu je omogućivala da vidi kućuotprije gotovo deset godina.

Nakon nekoliko minuta na donjem katu film je seliogledatelja na gornji kat.

Kad se našla na rubu hodnika, kamera se počela

približavati zadnjim vratima koja su vodila u sobu, u kojoj



je sve do nesreće bila Irina. Vrata su se otvorila i kamera jeušla u sobu utonulu u polusjenu. Soba je bila prazna ikamera je zastala pred ugrađenim ormarom.

Prošlo je nekoliko sekunda filma, a da se ništa nijedogodilo i da kamera nije zabilježila nikakav pokret u praznoj sobi. Iznenada, vrata ormara snažno su se otvorila iudarila o zid ljuljajući se na šarkama. Max je napeo očikako bi razabrao što se nazire u mračnom ormaru i ugledao

kako ruka obavijena bijelom rukavicom izranja iz sjena pridržavajući sjajan predmet koji je visio s lanca.Pretpostavio je što će se dogoditi: doktor Cain izašao je izormara i nasmiješio se kameri.

Max je prepoznao brojčanik koji je Princ Magle imao urukama; bio je to sat koji mu je darovao otac i koji je

izgubio u mauzoleju Jacoba Fleischmanna. Sad je bio urukama čarobnjaka, koji je na neki način odnio sa sobomnjegovu najdražu stvar u avetinjsku dimenziju crno-bijelihlikova koji su izvirali iz staroga projektora.

Kamera se približila satu i Max je uspio jasno vidjetikako se kazaljke na njemu okreću nevjerojatnom i svevećom brzinom sve dok ih nije bilo nemoguće razabrati.Ubrzo se brojčanik počeo dimiti i iskriti te je na koncu sat

buknuo. Očarano je promatrao taj prizor i nije bio u stanjuodvojiti pogled od sata u plamenu. Trenutak nakon togakamera se naglo preselila na zid sobe i usredotočila nastaru komodu iznad koje se vidjelo zrcalo. Kamera mu se

približila i zastala kako bi sa stopostotnom jasnoćom nakristalnoj površini otkrila sliku onoga tko je držao kameru.

Max je progutao slinu; napokon se našao licem u lice sosobom koja je prije toliko godina snimila te filmove, u tojistoj kući. Uspio je prepoznati ono djetinje i nasmiješeno

lice koje je snimalo sebe. Imao je nekoliko godina manje,



ali crte lica i pogled bili su isti kao oni koje je prepoznavao posljednjih nekoliko dana: Roland.

Vrpca je zapela u projektoru i zaglavljeni fotogram predlećom počeo se polagano topiti na platnu. Max je ugasio projektor i stisnuo šake kako bi zaustavio drhtanje koje jeobuzimalo njegove ruke. Jacob Fleischmann i Roland bilisu ista osoba.

Svjetlost munje na djelić je sekunde preplavila sobu u

polumraku i Max je nazro kako neki lik udara člancima prstiju o prozor pokazujući da želi ući. Upalio je svjetlo u boravku te prepoznao mrtvački blijedo i prestravljeno liceVictora Kraya, koji je, sudeći prema izrazu njegova lica,vidio utvaru. Max se zaputio prema vratima i pustio starca.Morali su ozbiljno porazgovarati.



Petnaesto poglavlje

Pružio je starom svjetioničaru šalicu čaja i čekao da sestarac ugrije. Victor Kray se tresao i Max nije znao da li dato stanje pripiše onomu hladnom vjetru koji je donosiooluju ili strahu koji starac više nije mogao skrivati.

"Što ste radili vani, gospodine Kray?" upitao ga je Max."Bio sam u vrtu s kipovima", odgovorio je starac

pribravši se.

Victor Kray otpio je malo čaja iz šalice iz koje se pušilote je odložio na stol.

"Gdje je Roland, Max?" upitao je napeto starac.

"Zašto vas to zanima?" odvratio je Max tonom koji nije prikrivao nepovjerenje koje je u njemu izazivao starac usvjetlu njegovih posljednjih otkrića.

Svjetioničar kao da je osjetio njegovu sumnjičavost i

počeo je mahati rukama kao da pokušava objasniti, a nemože naći riječi.

"Max, nešto će se užasno dogoditi noćas ako to ne spriječimo", rekao je napokon Victor Kray, svjestan danjegova izjava ne zvuči odveć uvjerljivo. "Moram znatigdje je Roland. Život mu je u velikoj opasnosti."

Max je šutio i promatrao starčevo preklinjuće lice. Nijevjerovao ni riječ od onoga što je svjetioničar upravoizgovorio.



"Koji život, gospodine Kray, Rolandov ili život JacobaFleischmanna?" upitao je očekujući reakciju VictoraKraya.

Starac je zakolutao očima i ponizno uzdahnuo.

"Mislim da te ne razumijem, Max", promrmljao je.

"Ja mislim da me razumijete. Znam da ste mi lagali,gospodine Kray", rekao je Max prikovavši optužujući

pogled uz starčevo lice. "Znam tko je Roland zapravo.Lažete nam otpočetka. Zašto?"

Victor Kray uspravio se, otišao do prozora te se naviriovan, kao da očekuje dolazak kakvoga gosta. Novi je grom

protresao kuću na plaži. Oluja je bila sve bliže obali i Max je mogao čuti zvuk valova kako riču u oceanu.

"Reci mi gdje je Roland, Max", inzistirao je opet starac,i dalje gledajući van. "Ne smijemo gubiti vrijeme."

"Ne znam mogu li vam vjerovati. Ako želite da vam pomognem, prvo ćete mi morati reći istinu", zahtijevao jeMax, koji nije bio spreman dopustiti da ga svjetioničar opetostavi na pola puta.

Starac se okrenuo prema njemu i strogo ga pogledao.Max je čvrsto izdržao pogled pokazujući mu da ga se ninajmanje ne boji. Victor Kray kao da je shvatio situaciju,slomljeno se sručio u naslonjač.

"Dobro, Max. Reći ću ti istinu ako to želiš", promrmljao

je.

Max je sjeo nasuprot njemu i kimnuo, spreman da ga ponovno sasluša.

"Gotovo sve što sam vam rekao neki dan u svjetionikuistina je", počeo je starac. "Moj stari prijatelj Fleischmann



obećao je doktoru Cainu da će mu dati prvo dijete uzamjenu za Evu Gray. Godinu dana nakon vjenčanja, kadsam već izgubio vezu s oboje, Fleischmanna je počeo

posjećivati doktor Cain podsjećajući ga na prirodunjihovog pakta. Fleischmann je pokušavao pod svakucijenu izbjeći to dijete, do te krajnosti da zamalo da nijeupropastio svoj brak. Nakon brodoloma Orpheusa osjećaosam dužnost da im pišem i oslobodim ih kazne koja ih jetijekom godina unesrećila. Mislio sam da je prijetnja

doktora Caina ostala zauvijek zakopana pod morem. Ilisam, u najmanju ruku, bio toliko nerazuman da samogasebe uvjerim u to. Fleischmann se osjećao krivim i mojimdužnikom te je pokušavao da nas troje, Eva, on i ja, opet postanemo prijatelji, kao u studentsko doba. To je bilo besmisleno, naravno. Dogodilo se previše toga. Svejedno,

spopao ga je hir da sagradi kuću na plaži, pod čijim će sekrovom ubrzo nakon toga roditi njegov sin Jacob. Maleni je bio blagoslov s neba koji im je oboma vratio volju zaživotom. Ili je barem tako izgledalo, jer već te noći kad serodio, znao sam da nešto nije u redu. Te sam iste zore ponovno sanjao doktora Caina. Dok je maleni rastao,

Fleischmann i Eva bili su toliko zaslijepljeni srećom danisu bili u stanju prepoznati prijetnju koja se nadvila nadnjih. Oboje su se posvetili tomu da usreće dijete i udovoljesvim njegovim hirovima. Nijednom djetetu na zemlji nitkonije toliko ugađao i razmazio ga kao što je to bilo sJacobom Fleischmannom. Ali malo-pomalo znakovi

Cainove nazočnosti bili su sve opipljiviji. Jednoga dana,Jacob je imao pet godina, maleni se izgubio dok se igrao ustr ažnjemu dvorištu. Fleischmann i Eva tražili su ga očajninekoliko sati, ali nije mu bilo traga. Kad je pala noć,Fleischmann je uzeo svjetiljku i zašao u šumu strahujući dase maleni izgubio u gustišu i doživio nesreću. Prisjetio se



da je kad su sagradili kuću, šest godina prije toga, na rubušume postojao ograđen i pust prostor koji je nekada davno

bio stara štenara, srušena početkom stoljeća. Bilo je to

mjesto gdje su zatvarali životinje koje su trebale bitiubijene. Te je noći intuicija nagnala Fleischmanna da

pomisli kako je maleni ušao onamo i ostao zatočen. Njegova je slutnja bila djelomično točna, ali ondje nijenašao samo svoga sina.

Ograđeni prostor, koji je nekoć bio pust, sad je bionapučen kipovima. Jacob se igrao između figura kad ga jeotac našao i izvukao odande. Nekoliko dana nakon togaFleischmann me posjetio u svjetioniku i sve mi objasnio.

Natjerao me da se zakunem da ću se ako se njemu štodogodi pobrinuti za malenoga. To je bio tek početak.

Fleischmann je krio od žene neobjašnjive događaje oko

djeteta, ali u dubini duše znao je da nema izlaza i da će prije ili poslije Cain ponovno zatražiti ono što mu pripada."

"Što se dogodilo one noći kad se Jacob utopio?" prekinuo ga je Max naslućujući odgovor, ali i priželjkujućida starčeve riječi dok ažu neopravdanost njegova straha.

Victor Kray pognuo je glavu i zastao nekoliko sekunda prije no što je odgovorio.

"Toga dana, kao i danas, dvadeset trećega lipnja, istogadana kad je Orpheus potonuo, stravična oluja zavladala jemorem. Ribari su pohitali privezati svoje barke, a ljudi u

selu zatvorili su vrata i prozore, kao i u noći brodoloma.Selo se pretvorilo u avetinjsko mjesto pod nevremenom.Bio sam u svjetioniku i spopala me strašna slutnja: dječak je u opasnosti. Prošao sam puste ulice i što sam bržemogao, došao ovamo. Jacob je bio izašao iz kuće i hodao plažom prema obali, gdje su se valovi bijesno lomili. Padao

je snažan pljusak i vidljivost je bila gotovo zanemariva, ali



uspio sam nazreti sjajnu siluetu kako izranja iz mora pružajući djetetu dvije dugačke ruke, poput pipaka. Jacob je hodao kao hipnotiziran prema toj vodenoj figuri koju

gotovo da nisam uspio vidjeti u mraku. Bio je to Cain, u tosam bio siguran, ali činilo se kao da su se jedan jedini putsvi njegovi identiteti stopili u tu nestalnu siluetu... Teškomi je objasniti što sam zapravo vidio..."

"Vidio sam taj oblik", prekinuo ga je Max te tako

poštedio starca opisa bića koje je on vidio prije jedvanekoliko sati. "Nastavite."

"Pitao sam se zašto Fleischmann i njegova žena nisuondje, zašto ne pokušavaju spasiti dijete, i onda sam

pogledao prema kući. Banda cirkuskih figura, koje suizgledale poput pokretnih kamenih likova, držala ih je na

trijemu.""Kipovi iz vrta", potvrdio je Max.

Starac je kimnuo.

"U tom sam trenutku samo razmišljao kako da spasimdijete. Ono nešto uzelo ga je u naručje i vuklo u more.

Bacio sam se na to stvorenje i prošao kroz njega. Ogromnavodena silueta nestala je u tami. Jacob je potonuo. Zaroniosam nekoliko puta, sve dok nisam napipao tijelo u mraku,uspio ga spasiti i ponovno izvući na površinu. Vukao samdijete po pijesku, daleko od valova, i pokušao ga oživiti.Kipovi su bili nestali s Cainom. Fleischmann i Eva trčali su

prema meni kako bi pomogli djetetu, ali kad su došli, višese nije osjećao puls. Uni jeli smo ga u kuću i sve pokušali,no uzalud: dijete je bilo mrtvo. Fleischmann je bio izvansebe i izašao u oluju vrišteći i nudeći Cainu svoj život uzamjenu za djetetov. Nakon nekoliko minuta, sasvimneobjašnjivo, Jacob je otvorio oči. Bio je u šoku. Ni je nas





Starac je nekoliko puta odmahnuo glavom i Max jevidio suze bijesa u njegovim očima, kažnjenim predugimgodinama motrenja s vrha svjetionika.

"Tko je pokopan u grobu Jacoba Fleischmanna, nagroblju?" upitao je Max.

"Nitko", odgovorio je starac. "Taj grob nikad nijesagrađen niti je obavljen sprovod. Mauzolej koji si vidioneki dan pojavio se na groblju tjedan dana nakon oluje.

Seljani vjeruju da ga je Fleischmann dao sagraditi za sina."

"Ne razumijem", odvratio je Max. "Ako to nije učinioFleischmann, tko ga je sagradio i zašto?"

Victor Kray gorko se nasmiješio momčiću.

"Cain", odgovorio je naposljetku. "Cain ga je smjestio

onamo i otad ga čuva za Jacoba."

"Bože moj", promrmljao je Max shvaćajući da je potrošio dragocjeno vrijeme prisiljavajući starca da mu prizna svu istinu. "Moramo smjesta izvući Rolanda izkolibe..."

***

Udarci valova koji se lome na plaži probudili su Aliciju.Već je pala noć i, sudeći po snažnom bubnjanju vode po

krovu kolibe, snažna se oluja sručila na zaljev dok su onispavali. Alicia se uspravila, još uvijek omamljena, te seuvjerila da Roland i dalje leži na krevetu mrmljajućinerazumljive riječi u snu. Max nije bio ondje i Alicia je pretpostavljala da je njezin brat vani, da promatra kišu na







Šesnaesto poglavlje

Max je okretao pedale na kiši, kad ga je prestrašio bljesakmunje i otkrio pogled na Orpheus, koji je uskrsnuo izdubina natopljen hipnotičkom svjetlošću što je izbijala izsamoga metala. Stari je Cainov brod ponovno plovio po

pobjesnjelu moru zaljeva. Max je vrtio pedale dok nijeizgubio dah, bojeći se da će kada dođe do kolibe biti prekasno. Ostavio je za sobom staroga svjetioničara, kojinikako nije mogao pratiti njegov ritam. Kad je došao narub plaže, skočio je s bicikla i potrčao prema Rolandovojkolibi. Otkrio je da su vrata izvaljena iz šarki i na obalirazabrao paralizirani obris svojega prijatelja kakoopčinjeno gleda utvaru broda što reže valove. Max jezahvalio nebesima i otrčao da ga zagrli.

"Jesi li dobro?" vikao je protiv vjetra koji je šibao plažu.

Roland mu je uzvratio pogled pun panike, poput ranjeneživotinje koja ne može pobjeći od svoga progonitelja. Max

je u njemu vidio ono dječje lice koje je držalo kameru predzrcalom i osjetio jezu.

"Drži Aliciju", rekao je Roland napokon.

Max je znao da njegov prijatelj ne shvaća što se zapravodogađa i naslutio je da bi objašnjavanje samo još više

zamrsilo situaciju."Ma što se dogodilo", rekao je Max, "makni se od njega.

Jesi li me čuo? Makni se od Caina."

Roland je zanemario njegove riječi i ulazio u more svedok mu valovi nisu pokrili struk. Max je krenuo za njim i



primio ga, ali Roland, jači od svoga prijatelja, lako seotrgnuo te ga blago gurnuo prije nego što je zaplivao.

"Čekaj!" viknuo je Max. "Ne znaš što se događa! Tražitebe!"

"Znam", odgovorio je Roland ne dajući mu vremena daizgovori još jednu riječ.

Max je vidio svoga prijatelja kako se baca u valove panakon nekoliko metara izranja i pliva prema Orpheusu.Mudra polovica njegove duše vrištala je da otrči natrag ukolibu i sakrije se pod prostirku dok sve ne prođe. Kaouvijek, Max je poslušao drugu polovicu i bacio se zasvojim prijateljem, siguran da se ovaj put neće živ vratitina kopno.

Dugi Cainovi prsti obavijeni rukavicom stegnuli suAlicijino zapešće poput kliješta i djevojka je osjetila kako

je čarobnjak vuče preko skliske površine Orpheusa. Aliciase pokušala osloboditi kandže snažno se opirući. Cain seokrenuo i dižući je u zrak bez ikakva napora, približiosvoje lice na nekoliko centimetara od Alicijina, tako da

djevojka nije mogla vidjeti zjenice tih očiju kako se šire od bijesa i mijenjaju boju od plave do zlatne.

"Neću ponavljati", zaprijetio je čarobnjak metalnim i beživotnim glasom. "Miruj, ili ćeš se pokajati. Jasno?"

Čarobnjak je bolno povećao pritisak svojih prstiju i

Alicia se pobojala da će ako ne zastane, Cain smrvitinjezine kosti kao da su od suhe gline. Djevojka je shvatilada je beskorisno pružati otpor, te je nervozno kimnula.Cain je popustio pritisak i nasmiješio se. Nije bilosuosjećanja ni ljubaznosti u tom osmijehu, samo mržnje.Čarobnjak ju je pustio, i Alicia je ponovno pala na palubu,

udarila je čelom o metal. Opipala je kožu i osjetila oštro



žarenje porezotine od pada. Ne davši joj ni trenutka predaha, Cain ju je ponovno primio za zgnječenu ruku i povukao prema utrobi broda.

"Digni se", naredio joj je čarobnjak gurajući je kroz hodnik koji se širio preko Orpheusova mosta i vodio premakabinama na palubi.

Zidovi su bili pocrnjeli te prekriveni hrđom i žitkim pokrovom od tamnih alga. U Orpheusu se nalazio pedalj

muljevite vode iz koje se širila para što je izazivalamučninu. Deseci trupala plutali su i zibali se pri snažnimzamasima broda među valovima. Doktor Cain zgrabio jeAliciju za kosu i otvorio vratašca koja su vodila u kabinu.Oblak plinova i ustajale vode zatočen unutra dvadeset petgodina ispunio je zrak. Alicia je zadržala dah. Čarobnjak ju

je snažno povukao za kosu i odvukao do vrata kabine."Najbolji apartman na brodu, draga. Kapetanova kabina

za moju počasnu gošću. Uživaj u društvu."

Cain ju je divljački gurnuo unutra i zatvorio vrata zanjom. Alicia je pala na koljena i pipala zid iza sebe u

potrazi za kakvim osloncem. Kabina je bila gotovo potpuno utonula u mrak, a jedina svjetlost koja se uspjela probiti dolazila je kroz usko okruglo okno koje su godine pod morem prekrile debelom poluprozirnom korom od algai organskih ostataka. Neprestani trzaji broda u oluji bacalisu je na zidove kabine. Alicia se primila za zahrđalu cijev i

proučavala polumrak boreći se da odagna iz misli onaj prodorni zadah koji je vladao tim mjestom. Nakonnekoliko minuta oči su joj se navikle na minimalnukoličinu svjetla i omogućile joj da promotri ćeliju koju jeCain sačuvao za nju. Nije uspjela nazreti nijedan drugiizlaz osim vratašca koja je čarobnjak zatvorio izlazeći.

Očajnički je tražila kakvu metalnu šipku ili čvrst predmet



kojim bi provalila ta vratašca, ali nije ništa uspjela naći.Dok je pipala u mraku, u potrazi za kakvim alatom koji bi joj pomogao da se oslobodi, njezine su ruke napipale nešto

što je bilo naslonjeno na zid. Prestrašeno se odmaknula. Neprepoznatljivi ostaci kapetana Orpheusa pali su joj podnoge i Alicia je shvatila na koga je mislio Cain kad jegovorio o društvu. Sudbina nije išla naruku starom ukletomHolandezu. Gromot mora i oluja ugušili su njezine krikove.

***

Za svaki metar koji je Roland osvajao putem premaOrpheusu bijes mora vukao bi ga dolje i vraćao na

površinu na prelomljenom valu obavijajući ga vrtlogom pjene, s čijom se snagom nije mogao boriti. Pred njim se brod borio sa zidinama valova koje je oluja bacala nanjegovu konstrukciju.

Kako se primicao brodu, silina mora sve mu je višeotežavala kontrolu smjera u kojem ga je struja valjala i

Roland se bojao da će ga iznenadni udar valova zabiti ukonstrukciju Orpheusa te će od toga izgubiti svijest. Ako seto dogodi, more će ga proždrljivo progutati i više ga nikadneće vratiti na površinu. Zaronio je kako bi izbjegao krestukoja se nadvila nad njega i ponovno izronio vidjevši kakose val udaljava prema obali puneći uvalu mutnom i

uzburkanom vodom.Orpheus se uzdizao na manje od desetak metara od

njega, i dok je promatrao zid od čelika obojen ražarenimsvjetlom, znao je da se neće moći popeti do palube. Jedini

je prohodan put bio kroz otvore koje su stijene načinile unjegovoj konstrukciji i izazvale potonuće broda prije



dvadeset pet godina. Otvor se nalazio u razini mora te se pojavljivao i nestajao pod morem sa svakim udarcemvalova. Otrgnuti metalni komadi trupa broda koji su

okruživali crnu rupu nalikovali su na ždrijelo velikemorske zvijeri. Roland se užasavao same pomisli da seuvuče kroz tu klopku, ali to je bio jedini način da dođe doAlicije. Borio se da ga ne povuče idući val i kad je kresta prošla preko njega, bacio se prema rupi u trupu pa ušao unjega poput ljudskog torpeda u tamu.

***

Victor Kray bez daha je prošao divlje trave koje suodvajale zaljev od puta prema svjetioniku. Kiša i vjetarsnažno su tukli i zaustavljali njegovo napredovanje poputnevidljivih ruku koje su zapele da ga maknu s onogamjesta. Kad je uspio doći do plaže, Orpheus se uzdizao usredini uvale ploveći ravno prema liticama, obavijen auromnatprirodne svjetlosti. Pramac broda probijao je valove kojisu meli palubu i podizao oblak bijele pjene sa svakimnovim udarcem oceana. Sjena očaja sručila se na njega:njegovi su se najgori strahovi obistinili i nije uspio; godinesu oslabile njegov um i Princ Magle još ga je jednomnadigrao. Samo je molio nebesa da ne bude prekasno daspasi Rolanda od sudbine koju je čarobnjak čuvao za njega.U tom trenutku Victor Kray rado bi dao svoj život kad bi toosiguravalo Rolandu ma i najmanju mogućnost bijega.

Ipak, mračan predosjećaj tjerao ga je da posumnja da jeiznevjerio obećanje koje je dao dječakovoj majci.

Victor Kray zaputio se prema Rolandovoj kolibiuzaludno se nadajući da će ga naći ondje. Nije bilo ni tragaMaxu i djevojci, a pogled na vrata kolibe izvaljena na

plažu izazvao je u njemu najcrnje slutnje. Iskra nade





Max je teškom mukom otplivao donde, primio se za jarbol i počinuo nekoliko sekunda kako bi povratio dah.Kad je podigao pogled, vidio je da mu srušeni jarbol nudi

most do palube broda. Prije nego što ga novi val iščupaodande i odnese zauvijek, počeo se penjati premaOrpheusu, ne opažajući da ga, naslonjena na ogradudesnoga boka, čeka nepomična silueta.

***

Nalet struje gurnuo je Rolanda preko poplavljenog dnaOrpheusa i dječak je rukama zaštitio lice kako bi izbjegaoudarce koje mu je jamčio prolazak među ostacima

brodoloma. Zibao se na milost i nemilost mora sve dok gatresak u konstrukciji broda nije bacio na zid, gdje se mogao primiti za metalne ljestve koje su vodile do gornjega dijela broda.

Uspeo se uskim ljestvama i prošao grotlo koje je vodilodo mračne strojarnice u kojoj su se nalazili uništeni motori

Orpheusa. Prošao je kraj ostatka strojeva dok nije došao dohodnika koji se uspinje na palubu pa je brzo prešao hodniks kabinama do mosta broda. Uz neki čudni osjećaj prepoznavao je svaki kutak te prostorije i sve predmetekoje je toliko puta promatrao roneći pod morem. S te točkegledišta imao je potpuni pregled prednje palube Orpheusa,

na kojoj su valovi meli površinu i gasnuli na platformimosta. Iznenada je osjetio da je nezaustavljiva sila gurnulaOrpheus prema naprijed i nijemo promatrao kako pramac

broda među sjenama uranja u litice. Udarit će o stijene zanekoliko sekunda.



Pohitao je da se primi za kotač kormila, ali noge su muse poskliznule na film od algi koji je prekrivao pod.Kotrljao se nekoliko metara dok nije udario o stari

radioaparat i njegovo je tijelo osjetilo strahovit udarkonstrukcije o litice. Kad je prošao najgori trenutak,uspravio se i začuo nekakav zvuk u blizini, ljudski glas ututnjavi oluje. Zvuk se ponovio i Roland ga je prepoznao:to Alicia negdje u brodu vrišti upomoć.

***

Tih deset metara koliko je Max morao puzati po jarboludo Orpheusove palube učinilo mu se kao više od stotinu.

Drvo je bilo gotovo trulo i tako naglodano da su mu kad jenapokon došao do ruba broda, ruke i noge bile prepunemalenih rana koje su snažno žarile. Procijenio je da jemudrije ne obazirati se na rane i pružio ruku premametalnoj ogradi.

Kad se čvrsto primio, nespretno je skočio na palubu i

pao potrbuške. Mračni oblik stao je pred njega i Max je podignuo pogled nadajući se da će ugledati Rolanda.Cainova silueta razmotala je ogrtač i pokazala mu zlatan predmet koji se njihao na kraju lanca. Max je prepoznaosvoj sat.

"Tražiš ovo?" upitao je čarobnjak klečeći uz momka i

ljuljajući pred njegovim očima sat koji je Max izgubio umauzoleju Jacoba Fleischmanna.

"Gdje je Jacob?" upitao je Max ignor irajući podrugljivugrimasu, koja kao da je bila pričvršćena za Cainovo lice poput voštane maske.



"To je nagradno pitanje", odgovorio je čarobnjak, "a tićeš mi pomoći da nađem odgovor."

Cain je sklopio šaku oko sata i Max je mogao čutikrckanje metala. Kad je čarobnjak ponovno pokazaootvoreni dlan, od dara njegova oca ostala je samoneprepoznatljiva hrpica zgnječenih vijaka i matica.

"Vrijeme, dragi moj Max, ne postoji; to je iluzija. Čak bi i tvoj prijatelj Kopernik to znao da je imao upravo toga

vremena. Ironično, zar ne?" Max je računao u glavi kakve su mu šanse da skoči

preko ograde i pobjegne od čarobnjaka. Bijela Cainovarukavica stegnula se oko njegova vrata prije nego što jeuspio udahnuti.

"Što ćete učiniti sa mnom?" cvilio je Max."Što bi ti učinio da si na mome mjestu?" upitao je

čarobnjak.

Max je osjetio kako mu Cainov smrtonosni stisak presijeca disanje i cirkulaciju u glavi.

"To je dobro pitanje, zar ne?"Čarobnjak je spustio Maxa na palubu. Udarac hrđava

metala o njegovo tijelo zamaglio mu je na nekolikosekunda pogled i savladala ga je mučnina.

"Zašto progonite Jacoba?" probuncao je Max

pokušavajući dobiti vrijeme za Rolanda. "Posao je posao, Max", odgovorio je čarobnjak. "Ja sam

odradio svoj dio dogovora."

"Kakvu vama važnost može imati život jednogdječaka?" upitao je Max. "Osim toga osvetili ste se ubivšidoktora Fleischmanna, zar ne?"



Lice doktora Caina osvijetlilo se kao da mu je Maxupravo postavio pitanje na koje je žarko želio odgovoriti još otkad su počeli razgovor.

"Kad se ne vrati pozajmica, moraju se platiti kamate.Ali to ne poništava dug. Takav je moj zakon", prosiktao ječarobnjak. "To je moja hrana. Jacobov život i život mnogih poput njega. Znaš li koliko godina hodam svijetom, Max?Znaš li koliko sam imena imao?"

Max je odmahnuo glavom zahvaljujući Bogu na svakojsekundi koju je čarobnjak gubio u razgovoru s njim.

"Recite mi", odgovorio je tanašnim glasom, hinećistrahopoštovanje pred sugovornikom.

Cain se razdragano nasmiješio. U tom se trenutku

dogodilo ono čega se Max bojao. U tutnjavi oluje odjeknuo je Rolandov glas koji je dozivao Aliciju. Maxov ičarobnjakov pogled susreli su se; obojica su ga čula.Smiješak je nestao s Cainova lica i brzo je povratio mračniizgled gladnog i krvoločnog progonitelja.

"Veoma lukavo", promrmljao je.

Max je progutao slinu pripremajući se na najgore.

Čarobnjak je izvukao ruku pred njim i Max jeskamenjeno promatrao kako se svaki prst počinje pretvaratiu dugačku iglu. Na nekoliko metara odande Roland je ponovno viknuo. Cain se okrenuo kako bi pogledao iza

leđa, a Max se bacio prema ogradi broda. Čarobnjakova sekandža stisnula oko njegova vrata i polagano ga okretala prema sebi dok nije stajao licem u lice s Princem Magle.

"Šteta što tvoj prijatelj nije ni upola lukav kao ti. Možda bih trebao sklopiti posao s tobom. Drugi put", izbljuvale su



čarobnjakove usne. "Doviđenja, Max. Nadam se da sinaučio roniti od posljednjeg puta."

Snažno poput lokomotive čarobnjak je bacio Maxa uzrak, natrag u more. Dječakovo je tijelo ocrtalo luk veći oddeset metara, palo na valove i potonulo u snažnu ledenustruju. Max se borio da izbije na površinu i svom snagomudarao rukama i nogama kako bi pobjegao od smrtonosneusisne snage koja kao da ga je vukla prema crnoj tami dna.

Plivajući naslijepo, osjećao je kako pluća samo što mu ne prsnu i napokon je izronio na nekoliko metara od stijena.Udahnuo je zrak i boreći se da ostane na površini, uspio jeda ga valovi malo-pomalo odnesu do ruba stjenovita zida,gdje se uspio primiti za nekakvu izbočinu, uspeti se i doćina sigurno. Rubovi zašiljenih stijena grizli su mu kožu i

osjećao je kako mu se otvaraju malene rane u udovimatako obamrlima od hladnoće da jedva da je osjećao bol.Boreći se da se ne onesvijesti, uspinjao se nekoliko metaradok nije našao uleknuće u stijenama daleko od dosegavalova. Tek se tad mogao ispružiti na tvrdi kamen i otkritida ga je užas toliko preplavio da nije u stanju vjerovati dasi je spasio život.



Sedamnaesto poglavlje

Vrata kabine polagano su se otvorila i Alicia, skutrena usjenovitu kutu, ostala je nepomična i suspregnula disanje.Sjena Princa Magle protegnula se prostorijom i njegoveoči, upaljene poput žeravica, promijenile su boju, od zlatne

do duboke crvene. Cain je ušao u kabinu i prišao joj. Aliciase borila da sakrije drhtaj koji je ovladao njome i uputila je posjetitelju drzak pogled. Čarobnjak je pred takvomohološću pokazao pseći osmijeh.

"To je nešto u obitelji. Svi imaju potrebu biti junaci",komentirao je l jubazno čarobnjak. "Počinjete mi se

sviđati." "Što hoćete?" rekla je Alicia prožimajući svoj drhtavi

glas svim prijezirom koji je uspjela skupiti.

Cain se doimao kao da razmatra pitanje te je opreznoskinuo rukavice. Alicia je opazila da su mu nokti dugi i

oštri poput vrha bodeža. Cain je upro jedan u nju."Ovisi. Što mi ti predlažeš?" ponudio je čarobnjak

blago, ne odvajajući oči od Alicijina lica.

"Nemam vam što dati", odgovorila je upućujući krišom pogled prema otvorenim vratima kabine.

Cain je odmahnuo kažiprstom čitajući njezine misli. "To ne bi bila dobra ideja", upozorio ju je. "Vratimo se

svojoj temi. Zašto se ne bismo dogovorili? Pakt izmeđuodraslih, da tako kažemo."



"Kakav dogovor?" odgovorila je Alicia trudeći seizbjeći Cainov hipnotički pogled, koji kao da je usisaonjezinu volju s nezasitnošću duševnog parazita.

"To mi se sviđa, da razgovaramo o poslu. Reci mi,Alicia, bi li voljela spasiti Jacoba, oprosti, Rolanda? On jenaočit mladić, rekao bih", rekao je čarobnjak, neizmjernotankoćutno uživajući u svakoj riječi svoje ponude.

"Što hoćete zauzvrat? Moj život?" odgovorila je Alicia,

kojoj su riječi izlazile iz grla ne dajući joj vremena darazmisli.

Čarobnjak je zamišljeno prekrižio ruke i izvio obrvu.Alicia je uočila da nikad ne trepće.

"Imao sam nešto drugo na umu, draga", objasnio je

čarobnjak gladeći donju usnu jagodicom kažiprsta. "Štokažeš na život svoga prvorođenca?"

Cain joj je sasvim sporo prišao i približio svoje licedjevojčinu. Alicia je osjetila kako iz Caina izlazi snažanslatkasti zadah, koji ju je tjerao na povraćanje. Suočivši ses njegovim pogledom, Alicia je pljunula čarobnjaku u lice.

"Idite k vragu", rekla je susprežući bijes.

Kapi sline isparile su kao da ih je bacila na ploču odusijana metala.

"Draga djevojčice, od njega i dolazim", odgovorio jeCain.

Suzdržano, čarobnjak je pružio golu ruku premaAlicijinu licu. Djevojka je zatvorila oči i na čelu načasosjetila ledeni dodir njegovih prstiju te dugih i šiljatihnoktiju. Čekanje joj se učinilo beskrajnim. Naposl jetku ječula kako se njegovi koraci udaljavaju i vrata kabine

ponovno zatvaraju. Zadah po truleži razišao se kroz



spojeve grotla kabine poput pare iz parnog ventila. Alicia je osjetila želju da zaplače i udara po zidovima dok neublaži gnjev, ali uložila je napor da ne izgubi kontrolu i

održi mozak bistrim. Morala je izaći odande, a nije imala baš mnogo vremena.

Otišla je do vrata i pipala rub u potrazi za pukotinom ilinekim procjepom kroz koji bi ih mogla razvaliti. Ništa.Cain ju je zatvorio u sarkofag od zahrđalog aluminija u

društvu s kostima staroga kapetana Orpheusa. U tomtrenutku snažan je udarac protresao brod, i Alicia je pala potrbuške na pod. Za nekoliko sekunda iz utrobe brodazačuo se prigušeni zvuk. Alicia je naslonila uho na vrata i pozorno poslušala; bilo je to nepogrešivo siktanje vodekoja je prodirala. Velike količine vode. Alicia, obuzeta

panikom, shvatila je što se događa: trup je poplavljivao iOrpheus je ponovno tonuo, počevši od skladišta. Ovaj putnije mogla zatomiti užasnuti vapaj.

***

Roland je bezuspješno prošao čitav brod u potrazi zaAlicijom. Orpheus se pretvorio u labirintsku podmorskukatakombu s beskrajnim hodnicima i zaglavljenim vratima.Čarobnjak ju je mogao sakriti na desetke mjesta. Vratio sena most i odlučio da će pokušati zaključiti gdje je mogla

biti zatočena. Od udarca koji je prošao brodom izgubio jeravnotežu te pao na vlažan i sklizak pod. Iz sjena mosta pojavio se Cain kao da je njegova silueta izronila izkalavog metala poda.



"Tonemo, Jacobe", oprezno je o bjasnio čarobnjak pokazujući oko sebe. "Nikad nisi znao odabrati trenutak,zar ne?"

"Ne znam o čemu govorite. Gdje je Alicia?" zahtijevao je Roland, spreman da se baci na suparnika.

Čarobnjak je zatvorio oči i skupio dlanove ruku kao daće početi molitvu.

"Negdje u brodu", odgovorio je mirno Cain. "Ako si biodovoljno glup da dođeš dovde, nemoj sad sve pokvariti.Želiš li joj spasiti život, Jacobe?"

"Zovem se Roland", prekinuo ga je mladić.

"Roland, Jacob... Svejedno koje ime", smijao se Cain."Ja ih imam nekoliko. Koja je tvoja želja, Rolande? Želiš

spasiti prijateljicu. To je, zar ne?"

"Gdje ste je ostavili?" ponovio je Roland. "Proklet bio!Gdje je?"

Čarobnjak je protrljao ruke kao da je hladno.

"Znaš li koliko brodu poput ovoga treba da potone,Jacobe? Nemoj mi reći. Najviše nekoliko minuta.

Neobično, zar ne? Reci to meni", smijao se Cain.

"Želite Jacoba ili kako već želite da se zovem", potvrdio je Roland. "Imate ga; neću bježati. Pustite je."

"Kako originalno, Jacobe", odrezao je čarobnjak

prilazeći mladiću. "Istječe ti vrijeme, Jacobe. Minuta."

Orpheus se počeo polagano naginjati na desni bok.Voda koja je plavila brod rikala je pod njegovim nogama, aveć oslabjela metalna konstrukcija snažno je podrhtavala pred bijesom kojim si je more probijalo put kroz utrobu broda poput kiseline na kartonskoj igrački.



"Što moram učiniti?" preklinjao je Roland. "Štoočekujete od mene?"

"Dobro, Jacobe. Vidim da se urazumljujemo. Očekujemda ispuniš dio dogovora koji tvoj otac nije bio u stanjuispuniti", odgovorio je čarobnjak. "Ništa više. I ništamanje."

"Moj je otac poginuo u nesreći, ja..." počeo je očajničkiobjašnjavati Roland.

Čarobnjak je očinski spustio ruku na dječakovo rame.Roland je osjetio metalni dodir njegovih prstiju.

"Pola minute, momče. Malo je prekasno za obiteljske priče", presjekao ga je Cain.

Voda je snažno udarala o palubu na kojoj se držao most

i Roland je uputio čarobnjaku posljednji pogled punzaklinjanja. Cain je kleknuo pred Rolanda i nasmiješio semomku.

"Može dogovor, Jacobe?" prošaptao je čarobnjak.

Suze su navirale na Rolandove oči i dječak je lagano

kimnuo."Dobro, dobro, Jacobe", promrmljao je Cain. "Dobro

došao kući..."

Čarobnjak se uspravio i pokazao prema jednom odhodnika koji je kretao od mosta.

"Zadnja vrata u ovom hodniku", pokazao je Cain. "Ali poslušaj savjet. Kad ih uspiješ otvoriti, već ćemo biti podvodom i tvoja prijateljica neće imati ni trunčice zraka. Ti sidobar ronilac, Jacobe. Znaš što moraš učiniti. Ne zaboravidogovor..."



Cain se nasmiješio posljednji put i nestao u tamiomatajući se plaštem dok su se nevidljivi koraci udaljavaliod mosta i ostavljali tragove udubljena metala u

konstrukciji broda. Momak je ostao oduzet nekolikosekunda, povraćajući dah, dok ga novi trzaj broda nijegurnuo na okamenjeni kolut k ormila. Voda je počela plaviti razinu mosta.

Roland se bacio prema hodniku koji mu je čarobnjak

pokazao. Voda je kapala s ljestava koje su vodile gore i plavila hodnik dok je Orpheus postupno tonuo u more.Uzalud je lupao šakama po vratima.

"Alicia!" povikao je iako je bio svjestan da ga ona jedvamože čuti s druge strane debelog čelika. "Ja sam, Roland.Zadrži dah! Izvući ću te odatle!"

Zgrabio je kolut vrata i pokušao ga okrenuti svomsnagom, ranjavajući u tom pokušaju dlanove, dok mu jeledena voda prekrivala struk i nastavljala se penjati.

Kolut je popustio za jedva nekoliko centimetara. Roland jeduboko udahnuo i ponovno pokušao otvoriti. Uspio ih je

polagano otvoriti dok mu je ledena voda pokrivala lice inapokon preplavila čitav hodnik. Tama je ovladalaOrpheusom.

Kad su se vrata otvorila, zaronio je u mračnu kabinu pipkajući naslijepo u potrazi za Alicijom. U jednomužasnom časku pomislio je da ga je čarobnjak prevario i da

ondje nema nikoga. Otvorio je oči pod morem i pokušaorazabrati nešto u podmorskoj tami boreći se protiv žarenja. Naposljetku su njegove ruke dohvatile komad tkanine sAlicijine haljine; divlje se borila protiv panike i utapanja.Zagrlio ju je i pokušao umiriti, ali djevojka nije moglaznati tko ili što ju je dohvatilo u mraku. Svjestan da mu je





čelika koje su držale Rolanda. Alicia je doplivala do njega izagrlila ga osjećajući kako gubi svijest zbog nedostatkazraka. Ne čekajući ni trenutka, Roland je uzeo Alicijino

lice i pritišćući svoje usne uz djevojčine izdahnuo u njezinausta zrak koji je čuvao za nju, baš kao što je Cain predvidiona samome početku. Alicia je udahnula zrak s njegovihusana i snažno stisnula Rolandove ruke, spojena s njim utom poljupcu spasa.

Mladić joj je uputio očajni pogled za rastanak i gurnuo je protiv njezine volje s mosta, odakle se Alicia lagano počela uspinjati prema površini. To je bio posljednji put da je vidjela Rolanda. Nakon nekoliko sekunda djevojka jeizronila nasred zaljeva i mogla vidjeti kako se olujaudaljava prema pučini, odnoseći sa sobom sve nade koje je polagala u bud

ućnost.

***

Kad je Max ugledao kako se Alicijino lice pomalja na

površini, ponovno se bacio u more i žurno zaplivao premanjoj. Njegova sestra jedva da se mogla održavati na

površini i buncala je nerazumljive riječi, snažno kašljući i bljujući more koje je progutala uspinjući se sa dna. Obgrlio joj je ramena i vukao je sve dok nije mogao stajati,nekoliko metara od obale. Stari je svjetioničar čekao na

plaži i potrčao da im pomogne. Skupa su izvukli Aliciju izmora i polegli je na pijesak. Victor Kray tražio joj je pulsna zapešću, ali Max je blago povukao starčevu drhtavuruku.

"Živa je, gospodine Kray", objasnio je Max milujućisestrino čelo. "Živa je."



Starac je kimnuo i prepustio Aliciju Maxovoj njezi.Teturajući poput vojnika nakon dugačke bitke, Victor Krayotišao je do obale i zalazio u more sve dok mu voda nije

pokrila struk.

"Gdje je moj Roland?" mrmljao je starac okrećući se prema Maxu. "Gdje mi je unuk?"

Max ga je promatrao u tišini, gledajući kako se starčevaduša i snaga koja ga je držala sve one godine na vrhu

svjetionika gube poput šake pijeska među prstima."Neće se vratiti, gospodine Kray", odgovorio je

napokon mladić sa suzama u očima. "Roland se više nećevratiti."

Stari ga je svjetioničar promatrao kao da ne može

vjerovati njegovim riječima. Onda je kimnuo, ali ponovno je skrenuo pogled prema moru, iščekujući da njegov unukizroni i pridruži mu se. Polagano, more je povratilomirnoću i niska zvijezda zapalila se na obzoru. Roland senikada nije vratio.



Osamnaesto poglavlje

Dan nakon oluje koja se sručila na obalu one duge noći23. lipnja 1943. Maximilian i Andrea Carver vratili su se ukuću na plaži s malenom Irinom, koja je bila izvanopasnosti, iako će se sasvim oporaviti tek za nekoliko

tjedana. Snažni vjetrovi koji su šibali selom do malo prijesvitanja ostavili su za sobom mrežu srušenih stabala ielektričnih stupova, barke izvučene iz mora sve do šetnice irazbijene prozore na dobrom dijelu seoskih pročelja. Aliciai Max čekali su u tišini, sjedeći na trijemu, i istoga trenutkakad je Maximilian Carver izašao iz auta, koji ih je dovezao

iz grada, uspio je vidjeti na njihovim licima i izderanojodjeći da se dogodilo nešto užasno.

Prije nego što je uspio postaviti prvo pitanje, Maxov pogled nagnao ga je da shvati da će objašnjenja, ako ihikad i bude bilo, morati još malo pričekati. Ma što da sedogodilo, Maximilian Carver shvatio je, onako kako nam

malo puta u životu bude dano da shvatimo, bez potrebe zariječima ili razlozima, da se iza tužnih pogleda njegovodvoje djece krije kraj jedne etape u njihovim životima kojase nikad neće vratiti.

Prije nego što je ušao u kuću na plaži, MaximilianCarver pogledao je u rupu bez dna Alicijinih očiju.Odsutno je gledala liniju obzora kao da očekuje da ćeondje naći odgovor na sva svoja pitanja; pitanja na koja nion niti itko drugi više neće moći odgovoriti. Iznenada, i utišini, shvatio je da je njegova kći odrasla i da će jednogadana, ne tako dalekoga, krenuti novim putem u potrazi zavlastitim odgovorima.



***

Željeznički kolodvor bio je uronjen u oblak pare koji jeispuštao stroj. Zadnji su se putnici žurili da se popnu uvagon te se oproste od obitelji i prijatelja koji su ihdopratili do perona. Max je promatrao stari sat koji mu je poželio dobrodošlicu u selo i uvjerio se da su ovaj put

njegove kazaljke stale zauvijek. Nosač je prišao Maxu iVictoru Krayu s ispruženim dlanom i jasnom nakanom dadobije napojnicu.

"Kovčezi su u vlaku, gospodine."

Stari mu je svjetioničar pružio nekoliko novčića i

momak se udaljio brojeći ih. Max i Victor izmijenili suosmijehe kao da im je ta anegdota bila zabavna i kao da jeto rutinski oproštaj.

"Alicia nije mogla doći jer..." počeo je Max.

"Nije potrebno. Razumijem", prekinuo ga je

svjetioničar. "Pozdravi je. I čuvaj je." "Hoću", odgovorio je Max.

Šef stanice zazviždao je u zviždaljku. Vlak samo štonije krenuo.

"Nećete mi reći kamo idete?" upitao je Max pokazujući

na vlak koji je čekao na tračnicama. Victor Kraynasmiješio se i pružio dječaku ruku.

"Ma kamo otišao", odgovorio je starac, "nikad nećumoći otići odavde."

Ponovno se začuo zvižduk. Samo je još Victor Kraymorao ući u vlak. Kondukter je stajao na vratima vagona.



"Moram ići, Max", rekao je starac. Max ga je snažnozagrlio i starac ga je obgrlio rukama.

"E, da, imam nešto za tebe." Max je uzeo malenu kutijuiz svjetioničarevih ruku. Blago ju je protresao; u njoj jenešto zveckalo. "Nećeš je otvoriti?" upitao je starac. "Kadotiđete", odgovorio je Max.

Svjetioničar je slegnuo ramenima.

Victor Kray zaputio se u vagon i kondukter mu je pružioruku kako bi mu pomogao da se uspne. Kad je svjetioničar bio na najgornjoj stubi, Max je brzo potrčao prema njemu.

"Gospodine Kray!" uzviknuo je Max.

Starac se okrenuo i zainteresirano ga pogledao.

"Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine Kray",rekao je Max.

Victor Kray nasmiješio se posljednji put i blago udariokažiprstom po prsima.

"I meni, Max", odgovorio je. "I meni."

Vlak je sasvim sporo krenuo i njegov parni trag zauvijekse izgubio u daljini. Max je ostao na peronu sve dok višenije bilo moguće razabrati tu točku na obzoru. Tek je tadaotvorio kutiju koju mu je starac dao i otkrio da je u njojsvežanj ključeva. Nasmiješio se. Bili su to ključevisvjetionika.



Epilog

Posljednji tjedni ljeta donijeli su nove vijesti o onome ratučiji su dani, prema svima, bili odbrojeni. MaximilianCarver otvorio je urarsku radnju u malenom lokalu blizu

trga s crkvom i ubrzo nije bilo nijednog seljanina koji nije posjetio maleni dućan čuda Maxova oca. Malena Irinasasvim se oporavila i činilo se da se ne sjeća nesreće koju

je doživjela na stubištu kuće na plaži. Ona i njezina majkaobičavale su ići u duge šetnje plažom u potrazi zaškoljkama i malenim fosilima, kojima su začele zbirku što

će najesen izazivati zavist njezinih novih prijateljica urazredu.

Max, odan ostavštini staroga svjetioničara, svaki je danu sumrak dolazio biciklom do kuće kraj svjetionika i paliozraku svjetla koja će voditi barke do novoga svitanja.Popeo bi se na promatračnicu i odande gledao ocean kao

što je Victor Kray činio gotovo čitava života.

Tijekom jednoga od tih popodneva u svjetioniku otkrio je da Alicia često dolazi na plažu na kojoj se uzdizalaRolandova koliba. Došla bi sama i sjela tik uz obalu

bludeći pogledom po moru i provodeći sate u tišini. Nikad

više nisu razgovarali kao onih dana koje su dijelili sRolandom i Alicia nikad nije spomenula ono što sedogodilo te noći u zaljevu. Max je od prvoga trenutka poštovao njezinu šutnju. Kad su došli posljednji rujanskidani, koji su nagovještavali početak jeseni, sjećanje naPrinca Magle kao da je konačno iščeznulo iz njegova

pamćenja poput sna na dnevnoj svjetlosti.



Promatrajući svoju sestru Aliciju dolje na plaži, Max sečesto prisjećao Rolandovih riječi kojima mu je prijateljotkrio svoj strah da će to ljeto biti njegovo posljednje u tom

selu ako ga regrutiraju. Iako su brat i sestra jedva zborili otome, Max je sada znao da će uspomena na Rolanda i na toljeto u kojem su zajedno otkrili magiju ostati u njimazauvijek ih povezujući.



Carlos Ruiz Zafon rođen je 25. rujna 1964. u Barceloni.Pohađao je isusovačku školu Sarria. Taj je gotički dvorac unjegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima,

budio njegovu dječju maštu i želju za pripovijedanjem priča. Radio je u reklamnoj agenciji. Godine 1993., kaodvadesetdevetogodišnjak, za svoj je prvi roman Princ Magle

(1996.) primio književnu nagradu i ubrzo je objavioromane Ponoćna palača, Rujansko svjetlo i Marina. Od 1994.živi u Los Angelesu, radi kao scenarist i piše za španjolske

El P i L V di

Documents

Princ Magle