Igor KrnjetaERiHP19ST.: 6.3.2015.

Problematika historijske poredbe

Historijsku poredbu, odnosno metodu uspoređivanja možemo definirati kao

istraživanje sličnosti i razlika u povijesnim fenomenima. Poput drugih metoda koje se koriste

u sustavnim povijesnim istraživanjima, tako i sama poredba ima svoje prednosti u kojima se

pokazuje superiornijom na nekim područjima, no svakako se ne smije zanemariti da ima i

izvjesne nedostatke. O već navedenim „adutima“ i manjkavostima, kao i o teoriji i različitim

primjenama historijske poredbe bi se svakako dalo detaljnije diskutirati, no ovaj esej će se

bazirati na osobnim razmatranjima o temi te članku „Historijska poredba: metode, zadaci i

problemi“ njemačkog povjesničara Hainza Gerharda Haupta koji je poslužio kao izvrstan

uvod u tu tematiku. Tako će u ovom eseju biti riječi o mogućim primjenama i ograničenjima

historijske poredbe, kao i o različitim perspektivama u pristupu njene upotrebe.

Najlogičnija upotreba historijske poredbe bi svakako bila u proučavanjima i

istraživanjima koja se bave povijesnom demografijom ili općenitije društvenom poviješću.

Tako preko nje možemo ustvrditi koliko je neko društvo u globalu uznapredovalo te

ponavljaju li se neki fenomeni ili odnosi, a svakako može pomoći i u praćenju određenih

procesa kroz kraći ili dulji vremenski period. Ovdje su svakako nužni statistički podaci

kojima se bavi kvantitativna poredba, bez koje bi taj tip istraživanja bio besmislen. Vrijedno

je naglasiti da je poredba samo jedna od mnogobrojnih metoda za kojima će istraživači

posegnuti kako bi dobili što cjelokupniju sliku nekih povijesnih procesa ili pak određenih

zbivanja sagledanu iz više perspektiva. Tu je važno i napomenuti da historijska poredba nije

nabrajanje pukih cifri ili izlistavanje sličnosti i razlika između dva subjekta proučavanja, već

govorimo o složenijoj disciplini. Još jedna od velikih prednosti uključivanja poredbe u

povijesna istraživanja je obveza uključivanja novih segmenata i „varijabli“ čak i ukoliko je

prisutna vremenska ili prostorna ograničenost. To nam pomaže u uviđanju nekih fenomena na

većoj skali te samim uzimanjem u obzir nekog novog subjekta u istraživanju i proučavanjem

njihova međuodnosa možemo pratiti npr. neke procese kroz dulji vremenski tok te na taj način

možda i produbiti temu istraživanja ili pak otvoriti neko novo pitanje ili pretpostavku.

Nadalje, u zadnje vrijeme se počinju prepoznavati sličnosti između povijesne znanosti i

poredbe poput rekonstruktivne tendencije prisutne u obje discipline. Spojem obje discipline

nastaje nešto što bismo mogli nazvati poredbenom historijom koja određuje koje bi jedinice

uopće bile pogodne za poredbu jer postoji mnogo različitih faktora koji bi na tu odluku mogli

utjecati. Ona se također se bavi i određivanjem elemenata usporedivih sa subjektom

istraživanja.

Iako bi se svakako dalo još raspravljati o samim prednostima u upotrebi historijske

poredbe, nipošto se ne bi smjela zanemariti niti „druga strana medalje“, a to su njezini

nedostaci zbog kojih ju povijesna znanost i danas gleda sa izvjesnom dozom skepse i

sumnjičavosti, no kao što je već spomenuto taj stav se u zadnje vrijeme mijenja te poredba

postaje sve učestalija metoda u povijesnim istraživanjima. Problemi poredbe s većom

količinom specifičnih poredbenih slučajeva pridonose njenoj nepopularnosti u

povjesničarskim krugovima. Naime, u takvim situacijama dolazi do ogromnog otežavanja u

direktnom radu s izvorima, a najgora posljedica u tome je pretjerano oslanjanje na literaturu.

Veliki problem dolazi i u procesu izoliranja subjekata poredbe zato što njihovo

osposobljavanje za poredbu zahtjeva izvlačenje iz konteksta. Taj problem se posebno očituje

kada raspolažemo sa mnogo poredbenih slučajeva. Neke probleme u radu i istraživanjima ne

mora nužno predstavljati sama metoda, već i povjesničar koji se njome služi. Većina

povjesničara se služi historijskom poredbom isključivo za političku ili društvenu povijest,

međutim metoda poredbe bi mogla biti iskorištena i za proučavanje kratkotrajnih, odnosno

dugotrajnih procesa u kulturnom smislu poput proučavanja toka širenja pismenosti nekog

naroda ili širenja nekog određenog kulta na nekom prostoru. Međutim, čini se da se neki

povjesničari previše zanesu u korištenju poredbe u interpretaciji nekih procesa ili događaja da

počnu zalaziti u domenu alternativne povijesti i „Što ako…?“ povijesne scenarije. Najveći

problem svakako dolazi kada povjesničar u poredbu uvodi više kulturnih obrazaca te ih mora

usporediti, a posebno težak slučaj je kada uspoređuje svoj narod sa nekim drugim. U takvim

slučajevima u istraživanje mogu „zalutati“ različite ustaljene predrasude o nekom narodu, kao

i neke nedokazane ili pak namještene činjenice koje mogu biti čak i nacionalistički

orijentirane. Nadalje, neki povjesničari u istraživanjima nisu dosljedni te neka objašnjenja ili

činjenice šire bilo iz rigidnog zastupanja nekog stava ili možda čak i vlastite nesposobnosti,

odnosno neupućenosti.

Naposljetku možemo zaključiti da sa svim svojim prednostima i manama, od kojih i

jedne i druge mogu ovisiti o (ne)sposobnosti samog istraživača, historijska poredba je

svakako korisna metoda u istraživanju ljudske prošlosti koja se ne svodi samo na suhoparno

nizanje poredbenih subjekata i elemenata, već je ipak daleko kompleksnija disciplina koja u

kombinaciji sa drugim načinima istraživanja povijesti može donijeti iznimno plodonosne

rezultate u razumijevanju i raščišćavanju nekih trenutnih povijesnih nepoznanica, a to je nešto

što svakako treba poticati.