1

2

TAJNA FRANZA KAFKE

U cijelome razdoblju nakon svoje smrti kada je svijet tek i upoznao najvei dio njegovog opusa bio je Kafka predmetom nesmanjenog zanimanja velikog broja mislilaca, pisaca, knjievnih znanstvenika... U modernoj knjievnosti, u kojoj Kafka, opet, zasigurno nije najmoderniji (od tradicionalnog modela literarnog djela i miljenja brojni odstupaju vie nego on) teko da ima spisatelja koji svojim knjievnim bavljenjem toliko presee oblast knjievnosti. Za mnoge ono jeste znak i neprekidan in tog presezanja, bezostatne usmjerenosti na (ugroenu) ljudsku bit. Moe, svakako, takav dojam biti i jedino valjan on je odredio i najvei broj tumaenja i pokuaja tumaenja, vrlo raznolikih naravno, Kafkinih romana i pripovijesti ali ne valja zaboraviti da su oni ipak, takoer po navedenom dominantnom utisku, knjievni tekstovi, da su sutinski odreeni knjievnom strukturom. Nju dojmovi tumaa ve ne bi trebalo da preseu, to jest morali bi se na njoj provjeravati. No, sa time ne ide nimalo lahko; iako uoavanje i istraivanje Kafkinih literararnih postupaka, tehnike njegovih djela, moe pristup ovoj knjievnosti umnogome osloboditi estih proizvoljnosti i zabluda, bespomonosti pred njome, pred tim prostorom gotovo neuhvatljivih znaenja, kao da se sutinski ne umanjuje. Nepobitna zagonetost Kafkinih tekstova ne mora, svejedno, i obeshrabriti. Potekoe u njihovu itanju i tumaenju, ukoliko ih se ne da ukloniti, mogue je prihvatiti, i umjesto nagaanja o znaenju istraiti knjievne parametre takve prihvaene mnogoznanosti, katkad i neodredivosti. Tako, primjerice, uoena je totalna subjektiviranost pripovijedanja kod Kafke: sve je vieno i predoeno iz ugla i sa stajalita centralnog lika: usto je zabiljeeno nepristrasno, bez pievog ili junakovog uspostavljanja odnosa prema iznesenim stanjima ili situacijama, makar koliko neobinim i nestvarnim. Tok i nain izlaganja doimlju se poesto kao registriranje snova ili mjesearenja, njime kao da, umjesto pripovjedajueg ja, ravna jedno snivajue ja, koje je stalno u sreditu, ali i u vlasti zbivanja. Ova subjektivnost je u Procesu nedvojbeno znak izoliranosti i samoe Josefa K, njegove odvojenosti i od drugih i od sopstvene biti. Takvo i slina saznanja olakavaju pristup djelu, ublauju njegovu tajnovitost; pa ako je i ne razrjeuju, ako ne objanjavaju to znai proces Josefu K (kao to je teko uhvatiti znaenje i smisao preobrazbe Gregora Samse u kukca, u pripovijetki Preobraaj, itd), ipak se uz njihovu pomo markira prostor moguih znaenja, povjerljivih takoer tek u okviru uoenih literarnih data. Utvrujui ovakvu otvorenost Kafke i njegovu (ipak) pristupanost tumaenju, novija knjievna znanost istodobno i mijenja i obogauje stanje dosadanjeg, vrlo raznovrsnog, i po polazitima i po dometima, bavljenja Kafkinim hermetinim i privlanim rukopisom. Ova su se istraivanja temeljila na uvjerenju da je svako knjievno djelo svodivo na jedno, ili dominirajue znaenje, ili i na vie njih; takvo ubjeenje nastoje tumai sauvati i pred Kafkinim djelom. Dakako, pojedini od tih pokuaja izuzetno su vrijedni, i bez predikata imanentne interpretacije (one koja se dri teksta) uostalom , ni takvima ne uspijeva, kad je Kafka u pitanju, da budu do kraja imanentne. On izmie i znanstvenome i spekulativnome.

Stanje u izuavanju Kafkinog djela sa jednakim bi se pravom moglo oznaiti kao raznolikost i kao konfuzija. Jedan od interpretatora sa rezignacijom utvruje kako nema najelementarnije pretpostavke za govorenje o ovome piscu naime te da smo adekvatno shvatili to to nam saopava. Otuda mnotvo tumaenja i verzija, koji esto o tumaima govore vie no o djelu. Posebnu su pozornost, ali i podozrenje, izazivala povremena mahanja toboe pronaenim kljuem za itanje Kafke; najpoznatiji primjer je njegov prijatelj i sunarodnik Max Brod, koji je sauvao i objelodanio najvei dio njegova opusa, a potom ga proitao kao niz religioznih simbola u kojima se ogleda Kafkina opsjednutost vjerom i jevrejstvom. Popularnija je i ea, takoer na naim prostorima, jedna druga simplikacija: Proces bi, po njoj, trebalo da predstavlja anticipiranje nasilja i totalitarnosti nacionalsocijalizma i staljinizma, njihovog bezakonja i temljene opredijeljenosti protiv

3

ovjeka i protiv razumnosti. Ovu legendu o Kafki kao piscu koji je izdaleka omirisao neljudskost jednog bliskog doba potie i poneka koincidencija i u tome to su Kafkine sestre stradale u konc-logoru (osobito njegova pripovijest U kanjenikoj koloniji otkriva zastraujui ambijent, kakvome je slian odlikovao njemake (tvornice smrti) neki su vidjeli vii znak njegove vidovitosti. Valja priznati da se iroko zanimanje za Kafku podrava upravo takvim uproavanjem njegovog sloenog, slojevitog knjievnog miljenja. Samo, daleko od toga da je ova nesporno tamna knjievnost naprosto prethodila jednome mranom povijesnom razdoblju; uostalom, ne odlikuje tek to razdoblje ispoljavanje i prevlast slijepe sile i mahnitosti (brojne inkvizicije, od srednjovjekovne do brojnih dananjih, jedino su, valjda, blaih razmjera). Kafkine je slike, i one najdrastinije, kakav je prizor batinjanja u Procesu ili ambijent kanjenike kolonije, ipak neprilino situirati u jedan povijesni trenutak, u ma kakvu aktualnost. Njima se, naime, ne iscrtavaju obrisi jednoga ekscesnog vremena, nego prije predouju latentni porivi ljudske naravi i trajna stanja ljudske povijesti. Ukoliko je rije i o svireposti, bezumlju, oni nikad i nigdje ne poinju. Josef K. ivi usred njih i prije no to je optuen. Institucija suda i procesa, kako e mu to izloiti sudski slikar Titorelli, oduvijek postoji. Odavno je zapaeno da kod Kafke nema pravog razvoja ni situacija ni likova to stoga to su oni od samog svog nastupa ve formirani, fosilizirani zapravo, oni oituju prastar, staln, naizmjenjiv, oituju golu, nemutu, sebi samoj nejasnu i vazda istu opstojnost. Ljudskoj prirodi tu vie nita nije strano, jer je sebi samoj postala strana. Pisac se o tome. Dakako, nikad ne izjanjava. On tek daje precizan, detaljan snima njenih tjeskobnih, poesto fantastinih ispoljavanja.

Bespomonost i maloduje krase gotovo sve Kafkine likove. Njihova povijest poinje tek od njihova udesa: prvi susret sa Gregorom Samsom jeste susret susret sa njime nagrenim, u kukca pretvorenim, prva rije o Josefu K. jest da je optuen... Razlozi njihova udesa skriveni su im, kao, ini se, i piscu samom; uzronost kao da je potisnuta iz njihove zbilje, stvari kao da se dogaaju od sebe. No, kada se jednom pokau, neopozive su i konane nema povratka iz stanja optuenosti, niti iz oblija insekta, nema opoziva ili bijega od smrtne presude koju Georgu Bendemannu izrie njegov otac (u pripovijetki Presuda)... Napori junak jesu, dodue, upravljeni ka izmjeni, savlaivanju, poimanju nevolje to ih sustie; no, ta je nevolja i jedini prostor u kojem se likovi ispoljavaju, te ostaje opet jedino da je tumaimo njome samom. Josef K. djeluje, pa i egzistira, tek u odnosu na proces poveden protiv njega, on je bez ikakve pretpovijesti, bez biografije. Ne saznajemo nita o njemu prije procesa, o prolosti, koja bi eventualno mogla sakrivati uzroke njegove krivnje (mada se mora pretpostaviti da je ona ipak sadrana u K-ovoj situaciji, pa i da ima u njoj udjela). Josef K. je marljiv, uspjean inovnik, i pristojan stanar, povremeno je posjeivao Elsu, a uveer posjedi ponekad sa, (uglavnom) starijom gospodom tek toliko nam je znano o njemu, i to jedino stoga to su kod njega te manifestacije prisutne jo i onda kad je proces otpoeo. Polagano e proces ugorziti i izmijeniti tih nekoliko njegovih navika u koje staje cijeli njegov dotadanji rutinirani drutveni, emotivni, erotski ivot: sve e manje koncentracije i ambicije pokazivati na poslu kako se njegov sluaj bude razvijao, u poetku e se ve sukobiti sa stanodavkom, gospoom Grubach, zategnutost e izazvati i u odnosu sa gospoicom Brstner, susjedom iz pansiona. Poetak procesa oznait e i kraj posjetama Elsi, djevojci za ljubav, i kontaktirat e ubudue jo samo sa enama vezanim, na bilo kakav nain, za instituciju suda i kadrim da pomognu u njegovom sluaju, a veeri e i noi sve ee provoditi sm, i sa sve veom tjeskobom. Rutinu, kako se moda smije rekonstruirati njegov raniji ivot, zamijenit e mora. Ili e, takoer, rutina biti kanjena morom. Neki su skloni da proces protumae kao kaznu zbog pasivnosti, nesudjelovanja u ivotu, zbog izoliranosti. K. je i u toku procesa odvojen od svih ne tek time to je optuen (on e susresti i druge, trgovca Blocka naprimjer, koji su optueni od istog suda) nego to ne prihvaa svoju krivnju. Da li je on neduan ili nije to vie nije toliko znaajno, jer su jednako krivi ili neduni i ostali, koji, meutim, optubu ne odbijaju vano je da on svojom subjektivnou, dakle opet odvajanjem od svijeta, od

4

drugih, odbijanjem da se sa njima solidarizira, makar i u predoenome apsurdu, i da surauje sa onima koji su ga osumnjiili, postupa samounitavajue. Na kraju romana on e pristati na smrt, pomiriti se sa njome kao neizbjeivim ishodom, makar i ne bio pravedan. On jednostavno ne moe ostati u svijetu u kojem se od njega trai da krivnju naprosto prihvati u emu se ona sastoji, to nikako ne moe otkriti, a i sm sud pokuava istu utvrditi nakon to ga je optuio; dokaze pronalazi u njegovu dranju. Svojom nestrpljivou i neskromnou, nemirenjem sa udesom. Josef K. opravdava proces i ubrzava ga. (Smatraju te krivim. Tvoj proces nee moda ni izai iz okvira nieg suda. Barem za sada smatraju tvoju krivicu dokazanom - tako govori K-u u katedrali avetinjski sveenik, koji se predstavlja kao zatvorski kapelan. K. i tada ne pokazuje da ovakvu probu ne zna i ne moe izdrati: Ali ja nisam kriv... to je zabuna. Kako ovjek uope moe biti kriv. Pa svi smo mi ljudi, jedan kao i drugi. To je tano, ree sveenik. ali tako obino govore krivci. K-ov proces uistinu ostaje u okviru najniega suda (najvii, o kojemu govore sveenik i sudski slikar, nedostupan je svima, sucima takoer). K-u presuuje no.

U ovakvom bi tumaenju Proces znaio jedno drastino i neobino aktualiziranje poloaja i mjesta ovjeka. Koliko god da je, u naelu, takvu verziju mogue braniti, pa i potkrijepiti (istim se navodima ovdje daju katkad potkrijepiti i razliite postavke!), i ona, kao ma koja druga, teko izdrava jednu cjelovitiju provjeru na samome knjievnom tekstu. Prema njoj bi se, naprimjer, funkcije i djelatnosti monstruoznog sudskog aparata nastavljale vie u pripovjedakoj strategiji negoli u adekvatnim odsjecima objektivne ili junakove stvarnosti. Zato, oito je, nije dovoljno opredijeliti se za jedno, pa i ovakvo mogue znaenje: sloeno i neuhvatljivo tkanje ove proze pokriva cijelo jedno polje znaenja. Prethodnom bi se tumaenju, a tako i svakome drugeme, morala pridruiti i posebna objanjenja specifinih kompleksa u romanu socijalnog, psiholokog, sudskopravnog... Zanimljivo je svakako ispitati u kakvoj relaciji, naprimjer, stoji inovniko-sudski sustav, demonstriran u Procesu, prema moguim vanjskim (vantekstovnim, konkretnim) uzorima. Birokracija Austro-Ugarske prepoznata je kod Kafke u bahatosti, sitnom lopovluku i glupoj nadmenosti sitnih inovnika sa kojima izravno opi Josef K. Mogue je prepoznati i praki polusvijet, nastanjen po mranim i ruevnim zgradama, gdje, po tavanima, zasjeda i sud koji vodi proces protiv K... Pozorje na kojem se odvijaju neobina zbivanja ovog romana nije, dodue, autentino, ali nije ba ni nestvarno. Zadravajui niz spona sa izvanjskim, pokazuje Kafkin svijet specifinog odstupanja od realnog i prirodnog. Jedno od najznaajnijih uoava i sm Josef K. i udi mu se zajedno sa itaocem institucija suda i procesa, koji K-ov ivot zarobljuju i unitavaju, nije formalno-pravno uspostavljena. Otuda sud, sa svojim glomaznim aparatom, zasjeda po zabaenim, mranim tavanima, doimljui se u svojim djelatnostima gotovo karikaturalno nii suci tako unose zabiljeke i vode zapisnik o prljavim, zamaenim sveskama-svatarama... No, ne bi se nikako moglo rei kako je institucija suda nelegitimna, ilegalna. Radi se prije o jednom paralelnom sudu, ije su ovlasti, ini se, tim vee i tim nepoznatije to nisu i pravno sankcionirane. (Staljinistiki sudovi se ovdje nameu kao najblia usporedba; umjesto pravnih sredstava i oni koriste psihozu i strah, tek se na njima i utemeljuju: no, kod Kafke se proces ipak ne moe nikada shvatiti jednoznano kao oitavanje represije, u njemu se neprekidno zatajena i druga znaenja) Jednu drugu vrstu pravne neutemeljenosti, odnosno apstrahiranja od vanjske (drutvene) realnosti, pokazuje pripovijetka Preobraaj. Da Gregor Samsa postane kukcem i poivi takav izvjesno vrijeme u svom starom domu, to ni u jednom savremenom drutvu nije mogue ve stoga to bi se morao uoiti i utvrditi nestanak graanina Samse, odnosno, takoer, pojava onako golemog kukca. Premda izaziva gaenje kod svih koji ga vide, svi ipak i prihvataju njegovo postojanje. Ne poziva niko ni ljekare ni policiju, ovdje sve treba i moe da se rijei tek samo od sebe. Poesto je ambijent Kafkine proze nalik bajci, gdje su drutveni zakoni postrani zbivanja, a junaci sa uspjehom savlauju i prirodne. Svijet i prostor Procesa ini somnambulnim i odnos sudionik zbivanja prema instituciji suda. Svi je smatraju normalnom advokat Huld

5

se takvim sluajevima bavi sve vie, optuenici (izuzev K-a) smatraju da postoje naini za spas, potrebno je samo prethodno prihvatiti, prigrliti krivnju; oni i poduzimaju napore (kao to to, sa manje oduevljenja, katkad i protiv volje, ini i K) konkretni rezultati uasavaju, kao u poglavlju o trgovcu Blocku, ali tek sa stajalita izvan onog predoenog u Blocka, koji, ipak, nije tek rtva suda. Nisu to ni ostali, svi sa strau, gorljivo slue sudu, kao suci, posluitelji, vratari, optuenici... Kod svakog pojedinca postoji stanovita psihika ovisnost, opsjednutost sudom. Josef K. jedini sumnja u njega, no nije niti on posve nepristupaan njegovim argumentima: u Titorellijevom ateljeu i u katedrali on uvia njihovu uasnu snagu, i onda kad oito nisu valjani, tako da njegovo odbijanje krivnje polagano prelazi u povlaenje pred optubom: na koncu e i posve odustati od opiranja i mirno krenuti sa svojim krvnicima. Njega, kao i itaoce, gotovo da je strah da nekakav smisao u svemu tome moda ipak postoji.

Najdrastinija odstupanja od prirodnog, kauzalnog toka zbivanja demonstriraju scena batinjanja (ono nepromijenjeno traje i naredni dan, vrijeme je tu posve stalo) i ona u katedrali pred K-om se najednom stvori sveenik, zatvorski kapelan, i to, kao to kapelani obino ine, neposredno pred K-ovu smrt. Vrijeme, prostor i zbivanja dovedena su u nered, u pometnju, i kada K. traei sud, pita za izmiljeno stolara Lanza, pa ga po toj lozinci prepoznaju, jednako kao to ga kore to na prvu parnicu nije stigao na vrijeme tojest u as koji je sam sebi bio odredio: i krvnici dolaze po K-a zato to ih on oekuje: posvuda se ini kako sud zapravo neprekidno izlazi u susret K-u, nakon to ga je jednom optuio; kao da je optubom sebi obezbijedio potpuno pronicanje u svaki njegov naum i misao. Takva mjesta podupiru miljenje da Kafkinu umjetnost valja tumaiti kao simbolino ispoljavanje njegove unutranjosti, njegovog bogatog i tjeskobnog duhovnog ivota. I sm Kafka govori na odreen nain tome u prilog: Tenja za prikazivanjem sanjarskoga unutarnjeg ivota potisnula je sve ostalo u pozadinu, gdje ono, zakrljalo, ne prestaje venuti, veli on za sebe u Dnevniku (navod datiran sa 6. 8. 1914). Interioriziranje se ogleda i u imenima likova. Josef K. i zemljomjer K. upadljivo ukazuju na samoga pisca, ali istodobno i na anonimnost, ime se postie izvanredan efekat: prema imenu Kafka naeno je i ime Samsa, a lovac Gracchus iz istoimene pripovijetke jeste, opt, na pisac: gracculus na latinskom, a kavka na ekome oznauju jedno, avku...

ifrirana nisu, dakako, samo imena. O Kafkinim se tekstovima govori kao o parabolama, utvruju se u njima alegorije, metafore, simboli, simboli egzistencije (F. Martini) i to jo sve ne, ve prema nahoenju ili polazitu tumaa. No, relativiziranju i skrivanju realnosti svog svijeta pridonosi pripovjeda Kafka na jo jedan, upravo bizaran nain. U njegovom tekstu malo se predouju zbivanja, iznesene su uglavnom situacije i stanja, koji se nadugo i nairoko komentiraju. Proces Josefu K. viestruko je komentiran, u obliku razliituh saopenja, ponajvie u obliku jednog udnovatog dijaloga, kakav kod Kafke pretee, ali jedva da ikad ima svoju uobiajenu funkciju on niti oznauje niti potie sukob ili razliku, kao to ne pokree ni zbivanja. Ono to je ovdje dato u dijalogu nalikuje vie izvjetaju. No, znaajno je istai da se K-ovim dijalozima sa komentatorima njegove situacije (to su i njegov ujak, i advokat, slikar Titorelli, sveenik, ak i Leni) ta situacija jo vie zatamnjuje; ni u njoj niti u K-ovoj stvarnosti nita vie nije pouzdano, nita nije na samo jedan nain, ako uope jeste.

Franz Kafka je svoju egzistenciju osjeao kao teku zagonetku i munu tajnu (o tome svjedoe i njegovi dnevnici); to mi takvom osjeamo njegovu umjetnost ini se utoliko i priznanjem jednom spisateljskom angamanu koji je sav bio usmjeren na ivot to Josefu K. neprekidno izmie, kao to je izmicao i njegovom duhovnom ocu i dvojniku Franzu Kafki, inei ga naim savremenikom. Zanimanje za tajnu njegovog hijeroglifskog rukopisa odrava se postojano, pri emu je identificiranje za njome blie od ambicije da se ona razrijei.

Ranko Sladojevi

6

HAPENjE RAZGOVOR S GOSPOOM GRUBACH ZATIM GOSPOICA BRSTNER

Mora da je neko oklevetao Josefa K, jer je jednog jutra bio uhapen, iako nije uinio nikakvo zlo. Kuharica gospoe Grubach, koja mu je svakog jutra oko osam sati donosila doruak, ovog puta nije dola. To se jo nikad nije desilo. K. je jo malo priekao, gledao iz svoje postelje staru enu koja je stanovala preko puta i koja ga je sada posmatrala s nekom radoznalou koja joj nije bila svojstvena, a onda je, zauen i gladan, pozvonio. Neko je odmah pokucao na vrata, i ovjek koga on u ovom stanu jo nikad nije vidio, ue. Bio je vitak, a ipak vrsto graen, nosio je priljubljeno, crno odijelo koje je, kao putna odijela, bilo s pojasom i puno raznih nabora, depova, kopi i dugmadi, pa je zbog toga, iako ba nije bilo jasno emu sve to slui, izgledalo naroito praktino. Ko ste Vi?, upita K. i napola se uspravi u krevetu. Ali ovjek pree preko ovog pitanja kao da se njegova pojava mora prihvatiti, pa samo ree: Vi ste zvonili? Neka mi Ana donese doruak, ree K. i pokua da utvrdi, prvo utei, paljivim razmiljanjem ko bi, zapravo, mogao biti taj ovjek. Ali ovaj mu nije dopustio da ga due posmatra, nego se okrenu vratima, malo ih otvori i ree nekome ko je oito stajao odmah iza vrata: On hoe da mu Ana donese doruak. uo se kratak smijeh iz susjedne sobe i po ovom se nije moglo zakljuiti da li se to smijalo vie osoba ili jedna. Iako stranac iz toga nije mogao saznati nita to i prije nije znao, on ree sada K-u tonom poruke: To je nemogue. To bi bilo neto sasvim novo, ree K, skoi iz kreveta i brzo navue pantalone. Ba hou da vidim kakvi su to ljudi u susjednoj sobi i kako e mi gospoa Grubach objasniti ovo uznemiravanje. Odmah mu je, dodue, palo na pamet da ovo nije morao rei glasno i da je time u izvjesnoj mjeri priznao pravo ovome strancu da ga nadzire, ali sad mu se to nije inilo tako vano. U svakom sluaju, stranac je to upravo tako i shvatio, pa ree: Zar neete radije ostati ovdje? Niti u ostati ovdje, niti dozvoljavam da mi se obraate prije nego to mi se predstavite. Govorio sam u najboljoj namjeri, ree stranac i dobrovoljno otvori vrata. U susjednoj sobi u koju K. stupi laganije nego to je elio, izgledalo je na prvi pogled sve tano onako kao prethodne veeri. Bila je to dnevna soba gospoe Grubach i moda je u toj sobi, pretrpanoj namjetajem, pokrivaima, porculanom i fotografijama danas bilo malo vie prostora nego inae, ali to se nije moglo odmah primijetiti, pogotovo zbog toga to se glavna promjena sastojala u prisustvu nekog ovjeka koji je sjedio s knjigom kraj otvorenog prozora. On sada die pogled i ree: Trebalo je da ostanete u svojoj sobi? Zar Vam to Franz nije rekao? ta sad i Vi hoete? ree K. gledajui prvo ovog novog poznanika, a onda onog nazvanog Franz, koji je ostao da stoji na vratima. Kroz otvoreni prozor ugleda opet onu staru enu koja je s pravom starakom

7

radoznalou sada bila prila drugom prozoru preko puta da bi i dalje mogla sve da vidi. Traim gospou Grubach... ree K, uini kretnju kao da hoe da se otrgne od dvojice ljudi iako su oni bili dosta udaljeni od njega i htjede da ode. Ne, ree ovjek kraj prozora, baci knjigu na stoli i ustade. Ne smijete otii, pa Vi ste uhapeni. Tako i izgleda, ree K. Ali zato? upita potom. Mi nismo nadleni da Vam to kaemo. Idite u svoju sobu i ekajte. Postupak je pokrenut i Vi ete sve saznati u pravo vrijeme. Ja prekravam nareenje kad ovako prijateljski razgovaram s Vama, ali se nadam da to ne uje niko osim Franza, koji je i sam prema Vama ljubazan mimo svih propisa. Ako i dalje budete imali takvu sreu kod odreivanja straara, onda se moete nadati najboljem. K. htjede da sjedne, ali sada primijeti da se u sobi nema na ta sjesti osim na onu stolicu kraj prozora. Jo ete Vi vidjeti koliko je sve ovo istina, ree Franz i poe istovremeno s onim drugim ovjekom prema njemu. Drugi ovjek je znatno nadvisivao K-a i potapao ga je vie puta po ramenu. Obojica su razgledali K-ovu nonu koulju, i rekli mu da e sada morati da obue mnogo loiju koulju, ali da e oni ovu, kao i ostalo njegovo rublje, sauvati i, ako se njegov sluaj dobro svri, ponovo mu dati. Bolje je da date stvari nama nego u depo, govorili su, "jer u depou esto dolazi do utaje, a osim toga, sve stvari se poslije izvjesnog vremena prodaju, bez obzira na to da li je dotini sluaj zavren ili nije. A koliko traju ovakvi procesi, naroito u posljednje vrijeme! Vi biste konano od depoa dobili naknadu, ali ta naknada je sama po sebi malena, jer pri prodaji ne odluuje visina ponude, ve visina mita, i dalje se taj iznos smanjuje, kao to je pokazalo iskustvo, prelazei iz ruke u ruku i iz godine u godinu. K. nije obraao panju na ovo to su govorili, on nije pridavao znaaj raspolaganju stvarima koje je moda jo posjedovao, bilo mu je mnogo vanije da se razjasni njegov poloaj: ali u prisustvu ovih ljudi on nije mogao da razmilja. Trbuh drugog straara jer to su mogli biti samo straari neprestano ga je prividno prijateljski gurao, a kad bi digao pogled, ugledao bi lice suho i koato koje nikako nije odgovaralo debelom tijelu, sa nosem okrenutim u stranu, koje se iznad njegove glave sporazumijevalo sa drugim straarem. Ko li su bili ovi ljudi? O emu su govorili? Kojoj vlasti pripadaju? Pa K. je ivio u pravnoj dravi, svuda je vladao mir, svi zakoni su na snazi, ko se to onda usudio da ga napadne u njegovom vlastitom stanu? On je uvijek bio sklon da sve primi olako, da i u ono najgore povjeruje tek kada se pojavi, da se ne brine za budunost ak ni ako mu ona prijeti. Ali sad mu se to nije inilo dobro, iako se itava stvar mogla smatrati alom, grubom alom, koju su mu iz nepoznatih razloga priredile kolege iz banke, moda zato to mu je danas bio trideseti roendan. I to je naravno, bilo mogue, moda je samo trebalo da se na nekakav nain nasmije straarima u lice pa bi se i oni nasmijali s njim, moda su to nosai sa ulinog ugla, nekako su na njih i liili ali uprkos tome on je vrsto odluio, i to jo od svog prvog pogleda na straara Franza, da ne smije propustiti ni najmanju prednost koju bude imao u odnosu na ove ljude. K. se pomalo i bojao da bi se kasnije moglo rei kako nije razumio alu, ali se i dobro sjeao nekih u biti beznaajnih sluajeva iako mu inae nije bio obiaj da se ui na

8

iskustvima kada se on, za razliku od svojih kolega, svjesno i bez ikakvog osjeaja za mogue posljedice, ponio neoprezno i bio kanjen. To se vie nije smjelo dogoditi, barem ne ovog puta; ako je ovo komedija, i on e igrati svoju ulogu.

Jo je bio slobodan. Dozvolite, rekao je i proao urno izmeu straara u svoju sobu. Izgleda da je razuman, uo je kako govore za njim. U svojoj sobi otvori brzo ladice pisaeg stola, tamo je sve bilo u najveem redu, ali upravo line isprave koje je traio nije mogao od uzbuenja da nae. Konano nae vozaku dozvolu za bicikl i ve htjede da ode s njom straarima, ali mu se taj papir uini nevanim, pa je traio dalje, dok ne nae rodni list. Kad se ponovo vratio u susjednu sobu, otvorie se vrata preko puta i gospoa Grubach htjede da ue. Vidjela se samo za trenutak, jer im je ugledala K-a, ona se primjetno zbuni, zamoli za izvinjenje i nestade, zatvorivi vrata krajnje ozbiljno. Samo uite, stigao je K. jo da kae. Ali sad je stajao usred sobe sa svojim papirima, jo je gledao u vrata koja se vie ne otvorie, samo ga uplai vika straara koji su sjedili za stoliem pored prozora i, kao to je K. sada shvatio, jeli njegov doruak. Zato nije ula?, upitao je. Ne smije, visoki straar. Pa Vi ste uhapeni. "Kako mogu biti uhapen? I to na ovakav nain?" "Opet vi poinjete", ree straar i umoi hljeb s buterom u zdjelicu meda. Na takva pitanja ne odgovaramo. Moraete odgovoriti, ree K. Evo mojih linih isprava. A sad Vi meni pokaite svoje. I prije svega nalog za hapenje. Dragi Boe!, ree straar. Zar vi ne moete da se uivite u svoj poloaj? I jo ste, izgleda, spremni i na to da nas, koji smo Vam sad, vjerovatno, najblii od svih ljudi, nepotrebno izazivate! Vjerujte da je tako, ree Franz ne prinosei olju kafe koju je drao u ruci ustima, nego je gledao K-a dugim, vjerovatno znaajnim, ali nerazmljivim pogledom. K. se i ne htijui, upusti u neki dvoboj oiju s Franzom, ali onda ipak lupi po svojim papirima i ree: Evo mojih linih isprava! to se to nas tie!, viknu sad visoki straar. Ponaate se gore nego kakvo dijete. ta hoete? Hoete da brzo okonate taj svoj prokleti veliki proces time to s nama, straarima, diskutujete o linim ispravama i nalogu za hapenje? Mi smo mali slubenici koji se jedva razumijemo u line isprave i koji s Vaom stvari nemamo nikakve veze, osim da straarimo deset sati dnevno i da za to budemo plaeni. Eto, to smo mi, ali smo ipak u stanju da se visoka vlast u ijoj smo mi slubi prije nego to naredi jedno ovakvo hapenje vrlo tano obavijesti o razlozima hapenja i linosti uhapenog. Tu nema nikakve zabune. Naa vlast, koliko je ja poznajem, a ja poznajem samo njen najnii stepen, ne trai krivicu u stanovnitvu, nego je krivica, kako kae zakon, privue, pa mora poslati nas straare. To je zakon. Kakve bi tu zabune moglo biti? Taj zakon ne poznajem, ree K. Tim gore za Vas, ree straar. Taj, vjerovatno, postoji samo u Vaim glavama, ree K. Zaelio je da se nekako uunja u misli straarima i da ih preokrene u svoju korist ili da se tamo odomai. Ali straar samo ree odbojno: Imaete priliku da ga osjetite. Sad se umijea Franz i ree: Vidi Willeme, on priznaje da ne poznaje zakon, a istovremeno tvrdi da nije kriv. Ima pravo, ali njemu se nita ne moe objasniti, ree drugi. K. vie

9

nije odgovarao; moram li, mislio je, dopustiti da me brbljanje ovih najniih organa oni sami priznaju da su to jo vie zbuni? Oni svakako govore o stvarima koje uope ne razumiju. Sigurni su u sebe samo zbog svoje gluposti. Samo nekoliko rijei koje bih progovorio s nekim meni srodnim ovjekom, objasnile bi sve ovo neuporedivo bolje nego i najdui razgovori s ovom dvojicom. On proeta nekoliko puta po slobodnom prostoru sobe tamo-amo, preko puta vidje onu staru enu koja je sad dovukla i nekog jo starijeg ovjeka pridravajui ga kraj prozora. K. je morao okonati ovo izlaganje. Odvedite me vaem pretpostavljenom, ree. Kad on to bude elio, prije ne, ree straar koji se zvao Willem. A sad Vam savjetujem, dodade, da idete u svoju sobu, da sauvate svoj mir i ekate ta e biti s Vama. Savjetujemo Vam da se ne zamarate beskorisnim razmiljanjem, nego da skupite snagu, od Vas e se jo mnogo toga zahtijevati. Prema nama se niste ponijeli onako kako naa predsusretljivost zasluuje, zaboravili ste da smo mi, ta god smo inae, sada u odnosu na Vas u najmanju ruku slobodni ljudi, a to nije mala prednost. Uprkos tome, mi smo spremni da Vam ako imate novaca, donesemo doruak iz kafane preko puta. K. je stajao mirno jedan trenutak ne odgovarajui na ovu ponudu. Moda se ova dvojica ne bi ni usudila da ga sprijee kad bi otvorio vrata sljedee sobe ili ak predsoblja, moda bi najjednostavnije rjeenje ovog svega bilo da tjera mak na konac. Ali moda bi ga ipak uhvatili i, ako bi ga jedanput savladali, izgubio bi svaku prednost koju je do sada ipak u izvjesnom smislu sauvao. Zato je vie volio sigurnost nego rjeenje koje e morati da donese i sam prirodni tok stvari, pa ode natrag u svoju sobu a da ni on ni straari ne progovorie vie ni jedne rijei.

K. se baci na krevet i uze s umivaonika jednu lijepu jabuku koju je sino bio ostavio za doruak. Sad mu je ona bila i jedini doruak i, svakako, u ta se ve kod prvog zalogaja uvjerio, mnogo bolji od onog iz prljavog nonog lokala koji bi, milou straara, mogao dobiti. Osjeao se dobro i samopouzdano, dodue, ovo prijepodne nije otiao u banku na svoju dunost, ali to je mogao lahko opravdati zbog srazmjerno visokog poloaja koji je tamo zauzimao. Hoe li navesti stvarno opravdanje? Mislio je da ba to uradi. Ako mu ne bi povjerovali, to je u ovom sluaju i shvatljivo, mogao bi navesti gospou Grubach kao svjedoka ili ono dvoje starih preko puta, koji su sad valjda opet ili prema prozoru nasuprot njegovoj sobi. K. se udio, barem se udio logici straara koji su ga otjerali u njegovu sobu i ostavili samog tu gdje je imao desetine mogunosti da se ubije. Istovremeno se upitao, ovaj put po svojoj logici, kakvog bi razloga imao da to uini. Valjda ne zbog toga to su ona dvojica sjedila u susjednoj sobi i jela njegov doruak? To bi bilo toliko besmisleno da on, i kad bi htio, ne bi mogao zbog tolike besmislenosti tako neto uiniti. Da duhovna ogranienost straara nije bila tako oita, moglo bi se pomisliti da i oni iz istog uvjerenja ne vide nikakvu opasnost u tome to ga ostavljaju samog. Da su htjeli, sad su ga, na primjer, mogli vidjeti kako prilazi zidnom ormariu u kome je uvao dobru rakiju, kako salijeva prvo jednu aicu da dopuni doruak, drugu da

10

se malo ohrabri i treu, posljednju, iz opreznosti, ako mu zatreba i za svaki sluaj.

Onda ga neki uzvik iz druge sobe toliko uplai da mu zubi zacvokotae po ai. Nadzornik Vas zove! zaulo se. Samo uzvik ga je uplaio, kratak, odsjean, vojniki uzvik, kakvom se od straara Franza nikad ne bi nadao, ali sama zapovijest ga je obradovala. Najzad! doviknuo je, zakljuao zidni ormari i odmah pourio u susjednu sobu. Tamo su stajala ona dva straara i, kao da se to samo po sebi razumjelo, potjerala ga opet u njegovu sobu. ta Vam to pada na pamet? vikali su. U samoj koulji pred nadzornika? Naredie da Vas izbatinaju, a i nas s Vama zajedno. Pustite me, doavola! viknu K, koji se ve progurao do svog ormara, kad napadnete ovjeka u krevetu, ne moete oekivati da ga naete u sveanom odijelu. Nita ne pomae, rekoe straari, koji su uvijek kad bi K. vikao postajali nekako mirni, ak gotovo tuni, pa ga time zbunjivali ili u izvjesnoj mjeri dovodili svijesti. Kakva smijena ceremonija! gunao je K, ali je ve digao jedan sako sa stolice i drao ga za trenutak objema rukama, kao da ga preputa sudu straara. Ovi su tresli glavama. To mora biti crni sako, rekoe. K. na to baci sako na pod i ree ni sam nije znao smisao svojih rijei Pa to jo nije glavna rasprava. Straari su se smijeili, ali su ostali pri svome: To mora biti crni sako. Ako time ubrzavamo stvar, nemam nita protiv, ree K. i sam otvori ormar, dugo je traio dok nije meu mnogim odijelima odabrao svoje najbolje crno odijelo, aket, koji je svojim krojem u struk izazvao meu poznanicima malu senzaciju, izvukao je i drugu koulju i poeo briljivo da se oblai. Potajno je mislio da je cijela stvar ubrzana i time to su straari zaboravili da ga potjeraju u kupatilo. Posmatrao ih je da se moda ipak nee i toga sjetiti, ali njima to, naravno, nije bilo ni na kraj pameti. Meutim, Willem nije zaboravio da poalje Franza sa porukom da se K. oblai.

Kad je bio potpuno obuen, morao je K. tano ispred Willema proi kroz praznu susjednu sobu u jedno sobu dalje, ija su vrata sad bila irom otvorena. U ovoj sobi je, to je K. tano znao, u posljednje vrijeme stanovala neka gospoica Brstner, daktilografkinja, koja je obino odlazila vrlo rano na posao i s kojom se K. samo pozdravljao. Sad je njen noni ormari bio odvojen od kreveta i gurnut u sredite sobe kao sto za rasprave, a za njim je sjedio nadzornik, prekrtenih nogu i s jednom rukom na naslonu stolice.

U jednom uglu sobe stajala su tri mlada ovjeka i razgledala fotografije gospoice Brstner zadjevene u rogozinu objeenu na zidu. Na kvaki otvorenog prozora visila je neka bijela bluza. Na prozoru preko puta su se opet vidjeli ono dvoje starih, ali sad se njihovo drutvo povealo, pa je iza njih, visoko strei stajao neki ovjek u raskopanoj koulji i vrtio prstima svoju riu bradicu. Josef K? upitao je nadzornik moda samo zato da svrati na sebe K-ov rastrojeni pogled. K. potvrdi glavom. Vi ste sigurno vrlo iznenaeni jutronjim dogaajem? upita nadzornik premjetajui pritom objema rukama ono malo predmeta to se nalo na nonom ormariu, svijeu sa ibicama, neku knjigu i jastue za igle, kao da su to predmeti potrebni za raspravu. Svakako, ree K. i

11

obuze ga osjeaj zadovoljstva to je najzad doao do razumnog ovjeka s kojim e moi razgovarati o svojoj situaciji. Svakako da sam iznenaen, ali ne mnogo. Niste mnogo iznenaeni? upita nadzornik i postavi svijeu nasred stolia redajui oko nje ostale stvarice. Moda me niste dobro razumjeli, pouri da doda K. Mislim... poe dalje traei pogledom kakvu stolicu. Valjda mogu sjesti? upita. To nije uobiajeno, odgovori nadzornik. Mislim, nastavi K. bez pauze, svakako da sam iznenaen, ali kad ovjek provede trideset godina na ovome svijetu i sam se probija kroz ivot, kao to je meni bilo sueno, onda ogugla na iznenaenja i ne prima ih suvie teko. Pogotovo ne ovo dananje. Zato pogotovo ovo dananje? Neu da kaem da je ovo sve samo ala, jer mi pripreme koje su uinjene izgledaju previe opsene. U ovome uestvuju svi lanovi pansiona, a i vi svi, a to ve prelazi granice ale. Zato ne bih rekao da je ala. Sasvim ispravno, ree nadzornik zagledajui koliko ima ibica u kutiji. Ali s druge strane, nastavi K. obraajui se svima i elei da svrati pozornost i one trojice kraj fotografija, s druge strane, opet, cijela stvar ne moe biti jako vana. To sudim po tome to sam optuen, a ne mogu da pronaem ni najmanje krivice zbog koje bi me mogli optuiti. No, i to je sporedno, glavno pitanje bi bilo ko me tui? Koja vlast vodi postupak? Jeste li vi inovnici? Niko ne nosi uniformu, osim ako ovo odijelo glavom pokaza na Franza ne zovete uniformom, ali to bi prije bilo putno odijelo. Zahtijevam da se ova pitanja objasne i uvjeren sam da emo se poslije tog objanjenja moi najsrdanije rastati. Nadzornik baci kutiju ibica na sto. Vi ste u velikoj zabludi, ree on. Ova gospoda ovdje i ja smo u Vaoj stvari potpuno sporedni, mi ak ne znamo gotovo nita o tome. I kad bismo nosili najpropisnije uniforme, Vaa stvar zbog toga ne bi stajala nita ni gore ni bolje. Ja Vam uope ne mogu rei da ste optueni, ja ak i ne znam jeste li. Vi ste uhapeni, to je tano, i ja vie nita ne znam. Moda su straari brbljali ta drugo, ali to su samo naklapanja. No, iako nisam odgovorio na Vaa pitanja, mogu Vam savjetovati da manje razmiljate o nama i o tome to e se dogoditi s Vama, bolje je da vie razmiljate o sebi. I ne diite toliku buku sa svojim osjeajima nevinosti, time samo kvarite inae ne ba lo utisak koji se, uostalom, ostavili. I uope biste u govoru morali biti uzdrljiviji, gotovo sve to ste rekli moglo se, i da ste rekli samo nekoliko rijei, saznati iz Vaeg ponaanja. Osim toga, niste rekli nita to bi bilo naroito povoljno za Vas.

K. je zurio u nadzornika. Zar da mu daje lekciju nekakav moda od njega mlai ovjek? Da mu dijeli ukore zbog njegove iskrenosti? A o razlogu hapenja i o naredbodavcu da ne sazna nita? Ovo ga uzbudi, poe da hoda tamo-amo, u emu ga niko nije spreavao, popravi manetne, pipnu se po grudima, zagladi kosu, proe pored ona tri gospodina i ree: Pa to je besmisleno, na ta se ovi okrenue prema njemu susretljivo, ali ozbiljnog lica, pa se najzad opet zaustavi pred nadzornikovim stolom. Dravni tuilac Hasterer je moj dobar prijatelj, ree, mogu li mu telefonirati? Svakako, ree nadzornik, ali ne znam kakvog to ima smisla, osim ako ne elite da razgovarate s njim o nekoj privatnoj stvari. Kakvog smisla? viknu K. vie zaprepaten nego ljut. Ma ko ste Vi?

12

Vi da traite smisao, a izvodite ovu najbesmisleniju stvar na svijetu. Zar to nije da se kamen rasplae? Gospoda me prvo napadnu i sad lijepo sjede i stoje svud oko mene i putaju me da se tu pred njima sapliem. Kakvog smisla ima telefonirati dravnom tuiocu kad je ovjek uhapen? Pa dobro, neu ni telefonirati. Ali ne, ree nadzornik i pokaza rukom predsoblje gdje se nalazio telefon, molim Vas telefonirajte. Sad vie neu, ree K. i prie prozoru. Prijeko je itavo drutvo jo bilo na prozoru i izgleda da ih je K-ova pojava sad malo omela u mirnom posmatranju. Stari su ak htjeli da se dignu, ali ih je umirio ovjek iza njih. Tamo su nam gledaoci, doviknu K. vrlo glasno nadzorniku i pokaza prstom napolje. Gubite se odatle, doviknu zatim prijeko. Ono troje se odmah povukoe nekoliko koraka, dvoje starih ak iza ovjeka koji ih je sakrio svojim irokim tijelom i koji im je, kako se moglo zakljuiti po micanju njegovih usana, neto govorio, to se na ovoj razdaljini nije razumjelo. Ipak nisu sasvim nestali, nego su, izgleda, ekali trenutak da se opet neprimijetno priblie prozoru. Nametljiv, bezobziran svijet! ree K. kad se opet okrenu sobi. Nadzornik se, izgleda, sloio s njim, kako se K-u uinilo kad ga je pogledao sa strane. Ali isto tako je bilo mogue da ga ovaj nije ni sluao jer je pritiskivao ruku na sto i, izgleda, uporeivao duinu svojih prstiju. Dva straara su sjedila na koferu, zastrtom ukrasnim pokrivaem, i trljala koljena. Tri mlada ovjeka su drala ruke na kukovima i gledala odsutno oko sebe. Bilo je tiho kao u nekom zaboravljenom uredu. Pa, moja gospodo, uzviknu K, a za trenutak mu se uini kao da sve ove ljude nosi na svojim leima, sudei po Vaem izgledu ova moja situacija kao da je okonana. Miljenja sam da bi najbolje bilo da o osnovanosti ili neosnovanosti Vaeg postupka vie i ne razmiljamo, nego da se rastanemo s jednim pomirljivim stiskom ruke. Ako i Vi tako mislite, onda molim i on prie nadzornikovom stolu i prui mu ruku. Nadzornik die pogled i grickajui usne pogleda K-ovu pruenu ruku; K. je jo uvijek vjerovao da e je prihvatiti. Ali ovaj ustade, uze neki tvrdi okrugli eir koji je leao na krevetu gospoice Brstner i stavi ga oprezno objema rukama na glavu, kao to se proba novi eir. Kako Vama sve izgleda jednostavno! govorio je usput K-u, mislite da okonamo stvar pomirljivim rastankom? Ne, ne, to zaista ne ide. S druge strane, ja time neu da kaem da treba da oajavate. Ne, zapravo to bi? Vi ste samo uhapeni, vie nita. To sam imao da Vam kaem, to sam i uinio i vidio kako ste Vi to primili. Za danas je dovoljno, pa se moemo rastati, naravno, samo privremeno. Vi biste svakako sad eljeli da idete u banku? U banku? upita K, ja sam mislio da sam uhapen. Ovo je rekao s izvjesnim prkosom, jer iako njegova ruka nije prihvaena, on se osjeao sve nezavisnijim od ovih ljudi, naroito od kada je nadzornik ustao. Poigravao se njima. Bavio se milju da ih, kad budu poli, otprati do kapije, i ponudi im da ga uhapse. Zato ponovo ree: Kako da idem u banku kad sam uhapen? Ah, tako, ree nadzornik ve na vratima, Vi ste me pogreno razumjeli. Vi jeste uhapeni, svakako, ali to ne treba da Vas ometa u Vaem pozivu. Ni Va uobiajeni nain ivota ne mora se mijenjati. Onda i nije tako loe biti uhapen, ree K. i prie blie nadzorniku. Ja nisam nikad ni pomislio

13

drugaije, odgovori ovaj. Ali, onda izgleda, nije ni bilo osobito potrebno da mi saopite vijest o hapenju, ree K. i prie jo blie. I ostali su se pribliili i sad su se svi skupili na malom prostoru pred vratima. To je bila moja dunost, ree nadzornik. Glupa dunost, ree K. nepopustljivo. Moe biti, odgovori nadzornik, ali bolje da ne gubimo vrijeme u takvim razgovorima. Mislio sam da hoete da idete u banku. Poto vidim da pazite na svaku rije, dodau: ja Vas ne prisiljavam da idete u banku, samo sam mislio da Vi to hoete. I da bi Va dolazak tamo uinili to lakim i neupadljivijim, stavljam Vam na raspolaganje ova tri gospodina, vae kolege. Kako? viknu K. i zagleda se u tu trojicu. Ovi tako bezlini, bezbojni, mladi ljudi koje je zapamtio samo kao grupu kraj fotografija, zaista su bili inovnici iz njegove banke, kolege ne, to bi bilo pretjerano rei i pokazivalo je prazninu u nadzornikovom sveznanju, ali nii inovnici iz banke su svakako bili. Kako li mu je to promaklo? Kako je mogao biti zaokupljen nadzornikom i straarima kad ovu trojicu nije prepoznao! Ukoenog Rabensteinera to mlatara rukama, plavokosog Kullicha duboko usaenih oiju i Kaminera s njegovim nepodnoljivim osmijehom zbog hroninog grenja miia. Dobro jutro, ree K. nakon krae utnje i prui korektno naklonjenoj gospodi ruku. Uope Vas nisam prepoznao. Pa, dakle, sad emo na posao, zar ne? Gospoda su klimala glavom i smijeila se revnosno kao da su sve vrijeme samo na ovo ekali, ali kad je K. vidio da nema eira koji je ostavio u svojoj sobi, potrali su zajedno sva trojica da ga donesu, po emu se ipak vidjelo da su malo zbunjeni. K. je stajao mirno i gledao za njima kroz troja otvorena vrata, posljednji je, naravno, bio ravnoduni Rabensteiner, koji se kretao nekim elegantnim hodom. Kaminer donese i predade eir i K. morade sam sebe ubjeivati, kao to je, uostalom, i prije u banci esto inio, da Kaminerov osmijeh nije hotimian i da se ovaj ne bi ni znao hotimino nasmijeiti. Onda u predsoblju gospoa Grubach, koja se, izgleda, nije osjeala krivom, otvori vrata od stana cijelom drutvu i K. pogleda, kao i uvijek, traku njene kecelje koja se tako nepotrebno usijecala u njeno pozamano tijelo. Pogledavi na sat, K. odlui da uzme auto, kako svoje poluasovno zakanjenje ne bi nepotrebno produavao. Kaminer otra iza ugla po kola, a druga dvojica su oito pokuavala da ga malo raspoloe, kad Kullich iznenada pokaza na kapiju preko puta, na kojoj se upravo pojavi visoki ovjek sa riom bradicom i za trenutak se zbuni zbog toga to se sada pokazao u svoj svojoj veliini, pa ustuknu i nasloni se na zid. Dvoje starih su vjerovatno jo bili na stepenicama. K. se naljuti na Kullicha to je obratio panju na ovjeka koga je i sam ve primijetio i koga je ak, tavie, i oekivao. Ne gledajte ga! istisnu on i ne primjeujui koliko je upadan takav ton prema odraslim ljudima. Ali objanjenje nije bilo potrebno jer je upravo stigao auto, pa sjedoe i odvezoe se. Tad se K. sjeti da nije ni primijetio odlazak nadzornika i straara jer mu je nadzornik bio zaklonio tri inovnika, a ovi opet nadzornika. Ovo ba nije dokazivalo veliku prisebnost, pa K. odlui da se u ovom pogledu bolje kontrolie. I nehotice se jo jedanput okrenu i nagnu ispod krova automobila ne bi li kako jo vidio nadzornika i straare, a onda se brzo povue i udobno smjesti u uglu kola, ne

14

pokuavajui vie da bilo koga trai. Iako se to nije primjeivalo, ba sad mu je trebalo malo ohrabrenja, ali gospoda su izgledala umorno, Rabensteiner je gledao iz kola desno, Kullich lijevo, samo mu je Kaminer stajao na raspolaganju sa svojim cerenjem, na rau koga se, naalost, zbog osjeaja ovjenosti, nije smjela zbijati ala.

Ovog proljea K. je obino provodio veeri tako to je poslije posla, ako bi jo bilo vremena najee ostajao u uredu do devet sati odlazio u malu etnju, sam ili sa inovnicima, a onda svraao u pivnicu, gdje bi, obino u drutvu starije gospode, sjedio i do jedanaest sati za svojim stalnim stolom. Ali bilo je i odstupanja od ovog rasporeda, ako bi ga, na primjer, direktor banke, koji je veoma cijenio njegov rad i pouzdanost, pozvao na vonju autom ili u svoju vilu na veeru. Osim toga, iao je K. jednom sedmino djevojci Elsi, koja je tokom cijele noi posluivala u jednoj gostionici, a danju primala posjete samo u krevetu.

Ali te veeri dan je brzo proao u napornom radu i mnogim laskavim i prijateljskim estitanjima roendana K. je elio da odmah ode kui. U svakom malom predahu ovog radnog dana mislio je na to; nije tano znao zato to misli, ali mu se inilo da su jutronji dogaaji prouzrokovali veliki nered u stanu gospoe Grubach i da je upravo on potreban da se red ponovo uspostavi. A kad se red ponovo uspostavi, bie izbrisan i svaki trag tih dogaaja i sve e opet krenuti svojim starim tokom. Ona tri inovnika ga nisu naroito plaila, oni su se izgubili u masi slubenika banke i na njima se nije primjeivala nikakva promjena. K. ih je vie puta i zajedno i pojedinano pozvao u svoju kancelariju, samo da ih posmatra; svaki put ih je, umiren, otpustio.

Kada je u pola deset uvee stigao pred kuu u kojoj je stanovao, sreo je na kapiji nekog mladog momka koji je tamo raskoraeno stajao i puio lulu: Ko ste Vi? upita odmah K. i unese se momku u lice, jer se u polutami hodnika slabo vidjelo. Ja sam pazikuin sin, milostivi gospodine, odgovori momak, izvadi lulu iz usta i skloni se u stranu. Da li milostivi gospodin neto eli? Trebam li da pozovem oca? Ne, ne, ree K. a u glasu mu je bilo neeg popustljivog, kao da je momak uinio neto loe, pa mu on oprata. Dobro je, ree K. i poe dalje, ali se okrenu jo jedanput prije nego to krenu uz stepenice.

Mogao je otii pravo u svoju sobu, ali poto je htio da razgovara sa gospoom Grubach, pro pokuca na njena vrata. Ona je sjedila s pletenom arapom u ruci za stolom, na kome se nalazila itava hrpa starih arapa. K. se rasijano izvini to dolazi tako kasno, ali gospoa Grubach je bila vrlo ljubazna i nije htjela ni da uje za izvinjenje; pa njemu je ona uvijek bila na raspolaganju, on to dobro zna, on je njen najbolji i najdrai stanar. K. pogleda po sobi oko sebe, ali sve je opet bilo potpuno u svom starom stanju, posue od doruka koje se jutros nalazilo na stoliu kraj prozora bilo je sad uklonjeno. enske ruke sve rade u tiini pomisli, on bi to posue sigurno na mjestu razbio, ali ne bi ga mogao iznijeti. Pogledao je gospou Grubach s izvjesnom zahvalnou. Zato radite tako kasno? upita. Sad su oboje sjedili za stolom i K. je s vremena na vrijeme gurao ruku u hrpu arapa. Ima tako mnogo posla, ree ona, preko

15

dana sam na raspolaganju stanarima, pa ako hou da uredim svoje stvari, ostaju mi jo samo veeri. Ja sam Vam danas sigurno zadao i nepredvienog posla, zar ne? Kako to? upita ona neto ustrije spustivi arapu u krilo. Mislim na one ljude to su jutros dolazili. Ah, to, ree ona opet mirnim tonom. To mi nije zadalo naroitog posla. K. je utei gledao kako se opet prihvaa arapa. Izgleda da se udi to govorim o tome, mislio je. Ona, izgleda, misli da nije u redu da o tome govorim. Utoliko je vanije da to uinim. Samo se s jednom starom enom i moe o tome porazgovarati. Ipak, posla je sigurno bilo, ree on, ali to se vie nee dogoditi. Ne, to se vie ne moe dogoditi, ree ona ohrabrujui ga i nasmijei mu se gotovo tuno. Mislite li to ozbiljno? upita K. Da, ree ona tie, ali prije svega Vi to ne smijete primati tako ozbiljno. ta se sve ne dogaa na svijetu! Ali poto Vi tako povjerljivo razgovarate sa mnom, gospodine K, mogu i ja Vama priznati da sam malo prislukivala na vratima, a i ona dvojica straara su mi poneto ispriala. Pa radi se o Vaoj srei, a ona mi stvarno lei na srcu i vie nego to bi trebalo, jer ja sam konano samo Vaa gazdarica. Eto, ja sam dakle poneto ula i ne bih rekla da je to naroito loe. Nije. Vi, dodue, jeste uhapeni, ali niste uhapeni kao lopov. Kad nekog uhapse kao lopova, to je zlo, ali ovo hapenje? Ono mi izgleda nekako ueno a Vi oprostite ako kaem neto glupo izgleda mi nekako ueno, neto to ja ne razumijem, ali to se i ne mora razumjeti.

To to ste rekli nije nimalo glupo, gospoo Grubach, barem i ja sam i sam djelimino Vaeg miljenja, samo to ja cijelu stvar sudim jo stroe i ne mislim ni da je to neto ueno, nego da to jednostavno nije nita. Na mene je izvren prepad, eto, to je bilo. Da sam odmah nakon buenja, ne zbunjujui se to Anna nije dola, ustao i ne obazirui se ni na koga ko bi me pokuao sprijeiti doao Vama, izuzetno bih mogao dorukovati i u kuhinji, Vas bih zamolio da mi donesete odijelo iz moje sobe, ukratko, da sam postupio razumno, ne bi se nita dogodilo i sve to se trebalo dogoditi bilo bi u samom poetku ugaeno. Ali kad ovjek nije pripremljen na to. U banci sam ja, na primjer, na sve spreman. Tamo mi se tako neto nikad ne bi moglo dogoditi, tamo imam i vlastitog sluitelja, i vanjski i kancelarijski telefon stoje preda mnom na stolu, neprestano dolaze ljudi, stranke i inovnici, a osim toga, tamo sam prije svega stalno u vezi s poslom i zato priseban duhom, pa bi mi ak bilo zadovoljstvo da se s tako neim suoim. No, sve je prolo, i ja, zapravo, i nisam elio o tome razgovarati, samo sam htio da ujem Vae miljenje, miljenje jedne razumne ene i sretan sam to se slaemo. A sad mi morate pruiti ruku, ovako slaganje se mora potvrditi stiskom ruke.

Hoe li mi pruiti ruku? Nadzornik mi je nije pruio, pomisli i pogleda enu ispitujui, ne kao prije. Ona ustade, jer je i on bio ustao, bila je malo zbunjena poto nije razumjela ba sve to je K. izgovorio. Ali u toj zbunjenosti ona ree neto to nikako nije htjela i to nije ni bilo na mjestu: Ne primajte to sve tako ozbiljno, gospodine K., ree sa suzama u glasu i, naravno, zaboravi na rukovanje. Nisam znao da primam ozbiljno, ree K. iznenada premoren i uviajui bezvrijednost svakog slaganja sa ovom enom.

16

Na vratima jo upita: Je li gospoica Brstner kod kue? Ne, ree gospoa Grubach i nasmijei se uz ovo turo objanjenje s nekim zakanjelim razumijevanjem. Ona je u pozoritu. Je li Vam potrebna? Treba li da joj ta poruim? Ah, htio sam samo progovoriti nekoliko rijei s njom. Naalost ne znam kada e se vratiti. Kad ode u pozorite, obino doe kasno. Pa svejedno, ree K. i ve krenu pognute glave prema vratima da izae, samo sam htio da joj se izvinim to sam danas upotrebljavao njenu sobu. To nije potrebno, gospodine K. Vi ste suvie obzirni; gospoica nema pojma ni o emu, odjutros nije ni bila kod kue, a sve je ve dovedeno u red, vidite i sami. I ona otvori vrata sobe gospoice Brstner. Hvala, vjerujem da je tako, ree K, a onda ipak doe do otvorenih vrata. Mjesec je tiho obasjavao mranu sobu. Koliko je mogao da vidi, bilo je zaista sve na svom mjestu. ak ni ona bluza nije vie visila na kvaki prozora. Jastuci na postelji izgledali su upadno visoki, bili su donekle obasjani mjeseinom. Gospoica esto dolazi kasno kui, ree K. i pogleda gospou Grubach kao da je ona za to odgovorna. Takvi su Vam mladi ljudi, ree gospoa Grubach izvinjavajuim tonom. Svakako, svakako, ree K, ali to moe i predaleko otii. To moe, ree gospoa Grubach, kako ste Vi esto u pravu, gospodine K. Moda ak i u ovom sluaju. Nipoto ne bih htjela da ogovaram gospoicu Brstner, ona je dobra, mila djevojka, ljubazna, uredna, tana, radina i ja to sve vrlo cijenim, ali jedno je istina, trebalo bi da je malo ponosnija, suzdranija. Ja sam je ovog mjeseca ve dvaput vidjela u zabaenim ulicama i uvijek s nekim drugim gospodinom. Vrlo mi je neprijatno i to priam, kunem se Bogom, samo Vama, gospodine K, ali bie neizbjeno da i sa samom gospoicom o tome porazgovaram. To, uostalom, i nije jedino to mi je kod nje sumnjivo. Vi ste na potpuno pogrenom putu, ree K. bijesan i gotovo nesposoban da to sakrije, oito ste i moju primjedbu o gospoici pogreno shvatili, ja nisam tako mislio. Ja Vas ak iskreno opominjem da gospoici ita kaete, Vi ste u potpunoj zabludi, ja gospoicu vrlo dobro poznajem i nita od toga to ste rekli nije istina. Uostalom, moda sam otiao predaleko, neu Vas spreavati, recite joj ta god hoete. Laku no. Gospodine K., ree gospoa Grubach moleivo i pouri za K-om do njegovih vrata koja je on ve bio otvorio. Pa ja jo neu razgovarati sa gospoicom, ja u je, naravno, prije toga jo posmatrati, ja sam samo Vama povjerila ovo to znam. Konano, u interesu je svakog stanara da pansion ostane ist, ja ni na emu drugom ne nastojim. istoa! viknu K. kroz jo odkrinuta vrata, ako hoete da pansion ostane ist, morate najprije meni otkazati. Onda zalupi vrata i na tiho kuckanje vie ne obrati nikakvu panju.

Poto mu se jo nije spavalo, on odlui da ostane budan, pa e tako imati priliku da uje kad bude dola gospoica Brstner. Moda bi tad bilo mogue, koliko god je neprilino, i s njom progovoriti koju rije. Dok je naslonjen na prozor trljao umorne oi, on ak pomisli da kazni gospou Grubach i nagovori gospoicu Brstner da joj zajedno s njim otkae. Ali to mu se odmah uini uasno pretjerano i ak posumnja u sebe da on eli da promijeni stan zbog

17

jutronjih dogaaja. A nita ne bi bilo tako besmisleno, toliko bez svrhe i vrijedno prezrenja.

Kad mu je dosadilo gledanje niz pustu ulicu, on lee na sofu, poto je malo otvorio vrata prema predsoblju, da bi tako sa sofe mogao odmah vidjeti svakog ko stupi u stan. Negdje do jedanaest leao je mirno na sofi puei cigaru, a onda vie ne izdra tako ve ode malo do predsoblja, kao da e tako ubrzati dolazak gospoice Brstner. Ne da je ba eznuo za njom, nije se mogao tano sjetiti ni kako ona izgleda, ali sad je elio da razgovara s njom i ljutilo ga je to ona svojim kasnim dolaskom unosi jo i u svretak ovog dana nemir i nered. Njena krivica je bila i to to nije veerao i to je propustio namjeravanu posjeti Elsi. Oboje je svakako jo mogao nadoknaditi ako sad ode u vinski podrum, gdje Elsa posluuje. To je i htio da uini kasnije, nakon razgovora s gospoicom Brstner.

Bilo je prolo pola dvanaest kad se neko uo na stepenicama. K, koji je obuzet mislima hodao tamo-amo po predsoblju buno kao da je u svojoj sobi, mugnu iza svojih vrata. To je zaista bila dola gospoica Brstner. Dok je zakljuavala vrata, navlaila je, jeei se od zime, svileni al oko svojih uskih vrata. U sljedeem trenutku morala je ui u svoju sobu u koju K, naravno, nee smjeti da ue u samu pono; morao ju je, dakle, sada osloviti, ali je, na nesreu, zaboravio da upali svjetlo u svojoj sobi, pa bi njegovo pojavljivanje iz mrane sobe moglo djelovati kao prepad i veoma je uplaiti. U svojoj bespomonosti, poto nije bilo vremena za gubljenje, on apnu kroz odkrinuta vrata: Gospoice Brstner. Zvualo je kao molba, a ne kao dozivanje. Ko je to?, upita gospoica Brstner i pogleda oko sebe irom otvorenih oiju. To sam ja, ree K. i izae. Ah, gospodine K? ree gospoica Brstner smijeei se. Dobro vee. I prui mu ruku. Htio bih da malo porazgovaram s Vama, hoete li mi to sada dozvoliti? Sada? upita gospoica Brstner, mora li to biti sada? To je malo neobino, zar ne? ekam Vas od devet sati. Pa, bila sam u pozoritu, nisam znala da me ekate. Povod za ovo to u Vam rei iskrsnuo je tek danas. Pa, u principu ja nemam nita protiv toga, osim to sam smrtno umorna. Hodite, dakle, na nekoliko minuta u moju sobu. Ovdje ni u kom sluaju ne moemo razgovarati, sve emo razbuditi, a to bi mi bilo neprijatnije zbog nas nego zbog ljudi. Saekajte tu dok ja upalim svjetlo u svojoj sobi, a onda Vi ovdje ugasite. K. uini tako, a onda jo malo saeka da ga gospoica Brstner jo jednom tiho pozove da ue. Sjednite, ree ona i pokaza na otoman, ali sama ostade da stoji kraj kreveta uprkos umoru o kome je govorila; nije ak ni skinula svoj mali eir bogato iskien cvijeem. ta elite, dakle? Stvarno sam radoznala. Ona lako prekrii noge. Moda ete rei , poe K, da stvar nije bila tako hitna da se o njoj ba sada govori, ali . Uvode nikad ne sluam, ree gospoica Brstner. To olakava moj zadatak, ree K. U Vaoj je sobi jutros, u izvjesnoj mjeri mojom krivnjom, napravljen nered, to su uinili strani ljudi i protiv moje volje, a ipak, kako rekoh, mojom krivnjom; zato sam htio da Vas zamolim za izvinjenje. U mojoj sobi? i pogleda K-a, a ne sobu, ispitujuim pogledom. Tako je, ree K. i oni se sad prvi put pogledae u oi, a nain na koji se to dogodilo nije vrijedan razgovora. Ali ba to je

18

zanimljivo, ree gospoica Brstner. Ne, ree K. Pa, ree gospoica Brstner, neu navaljivati da ulazim u tajne, ako Vi tvrdite da nije zanimljivo, neu ni ja vie nita da kaem. Izvinjenje za koje me molite rado u prihvatiti, pogotovo to tom neredu ne vidim ni traga. Ona proeta u krug po sobi drei dlanove nisko na kukovima. Zaustavi se kraj rogozine sa fotografijama. Gle, ipak! uzviknu. Fotografije su mi ispreturane. To je zaista runo. Neko je, dakle, bespravno bio u mojoj sobi. K. potvrdi glavom proklinjui u sebi inovnika Kaminera, koji nikad nije znao da zauzda svoju pustu i besmislenu ivahnost. udno je, ree gospoica Brstner, da sam prisiljena da Vam zahvaljujem neto to biste Vi sami sebi morali zabraniti, naime to da ulazite u moju sobu u mojoj odsutnosti. Ali ja Vam objanjavam, gospoice, ree K. i poe prema fotografijama, da nisam ja taj koji je kriv za Vae fotografije; poto mi ne vjerujete, moram Vam, dakle, priznati da je istrana komisija dovela tri bankarska inovnika, od kojih je jedan, koga u prvom prilikom izbaciti iz banke, vjerovatno dirao Vae fotografije. Da, da, ovdje je bila istrana komisija, dodade K. poto ga je gospoica Brstner pogledala upitno. Zbog Vas? upita gospoica. Da. odgovori K. Ma nije! uzviknu gospoica Brstner i nasmija se. Ali, ree K, Vi vjerujete da sam nevin? Pa, nevin..., ree gospoica, ne bih htjela da odmah izgovorim kakvo sudbonosno miljenje, ja Vas i ne poznajem, a ipak, ovjek mora biti teak zloinac pa da mu se odmah natovari na vrat istrana komisija. Ali poto ste Vi slobodni barem po Vaem miru zakljuujem da niste pobjegli iz zatvora onda ipak niste mogli poiniti takav zloin. Da, ree K, ali istrana komisija je mogla uvidjeti da sam nevin ili barem da nisam tako kriv kao to su mislili. Svakako, i to moe biti, ree gospoica Brstner vrlo paljivo. Vidite, ree K. Vi nemate mnogo iskustva u sudskim poslovima. Ne, to nemam, ree gospoica Brstner, i to sam ve esto zaalila, jer bih ja htjela sve da znam, a upravo me sudski poslovi neobino zanimaju. Sud ima neku posebnu snagu privlanosti, zar ne? Ali ja u u tom pravcu sigurno usavriti svoje znanje, jer sljedeeg mjeseca stupam na posao u jednu advkoatsku kancelariju. To je vrlo dobro, ree K. Moi ete malo da mi pomognete u mom procesu. Moe biti, ree gospoica Brstner, to da ne? Ja rado ustupam svoje znanje. Ja ovo mislim ozbiljno, ree K, ili barem upola ozbiljnije nego Vi. itava stvar nije tako znaajna da bih angaovao advokata, ali savjetodavac bi mi mogao zatrebati. Da, ali ako treba da budem savjetodavac, onda bih morala znati o emu se radi, ree gospoica Brstner. Upravo tu je problem, ree K, to ni ja sam ne znam. Onda ste se, znai, samo naalili sa mnom, ree gospoica Brstner krajnje razoarano, bilo je sasvim nepotrebno da za to izaberete ovo kasno doba noi. I ona se udalji od fotografija gdje su tako dugo stajali zajedno. Ali ne, gospoice, ree K, nisam se alio. Kako mi ne vjerujete! Ono to znam, ve sam Vam rekao. ak i vie nego to znam, jer to i nije bila istrana komisija, ja je samo tako zovem, jer ne znam kako bih je drugaije nazvao. Nisu nita istraivali, ja sam samo uhapen, ali od strane neke komisije. Gospoica Brstner sjede na otoman i ponovo se nasmija. Pa, kako je to bilo? upita. Strano, ree K, ali

19

sad uope nije mislio na to jer je bio sasvim zaokupljen izgledom gospoice Brstner, koja je naslonila lice na ruku lakat joj je poivao na jastuku otomana dok je drugom rukom polako gladila kuk. To je suvie uopeno, ree gospoica Brstner. ta je suvie uopeno? upita K. Onda se sjeti i upita: Hoete li da Vam pokaem kako je bilo? On htjede da ustane, ali ne i da ode. Umorna sam ve, ree gospoica Brstner. Doli ste vrlo kasno, ree K. Pa, ovo e zavriti time da ete mi jo i predbacivati. A tako mi i treba, nisam smjela da Vas pustim u svoju sobu tako kasno. Kako se pokazalo, to nije ni bilo potrebno. Bilo je potrebno, to ete tek sad vidjeti, ree K. Smijem li odgurnuti noni stoli od Vaeg kreveta? ta Vam pada na pamet? ree gospoica Brstner, naravno da ne smijete! Onda Vam nita ne mogu pokazati, ree K. uzbueno kao da mu se time nanosi neizmjerna teta. Pa, ako Vam je to potrebno za pokazivanje, onda slobodno odgurnite stoli, ree gospoica Brstner i dodade trenutak kasnije slabijim glasom: Tako sam umorna da Vam dozvoljavam vie nego to treba. K. postavi stoli nasred sobe i sjede iza njega. Morate tano zamisliti podjelu uloga, to je vrlo interesantno. Ja sam nadzornik, tamo na koferu sjede dva straara, kraj fotografija stoje tri mlada ovjeka. Na kvaki prozora visi bijela bluza, to samo uzgred pominjem. I, sad poinje. Da, zaboravio sam sebe. Najvanija linost, dakle ja, stoji ovdje pred stoliem. Nadzornik sjedi vrlo komotno, prekrtenih nogu, s rukom oputenom ovdje preko naslona, pravi prostak. I sad, dakle, stvarno poinje. Nadzornik zove kao da mora da me probudi, on prosto vie, pa ako elim da Vam stvar dobro objasnim, moram, naalost, i ja da viem; to je, uostalom, bilo samo moje ime to je on vikao. Gospoica Brstner, koja ga je sluala, smijui se stavi prst na usta da bi sprijeila K-ovo vikanje, ali bilo je prekasno. K. je bio suvie zaokupljen ulogom pa polako viknu: Josef K!, uostalom i ne tako glasno kao to se oekivalo, ali ipak tako da se inilo da uzvik, tako iznenada izbaen, tek postepeno razlijee po sobi.

Onda neko zakuca nekoliko puta na vratima susjedne sobe, snano, kratko i samouvjereno. Gospoica Brstner problijedi i stavi ruku na srce. K. se posebno jako uplai jer jo za trenutak nije bio u stanju da misli na bilo ta drugo osim na jutronje dogaaje i djevojku kojoj ih je pokazivao. Jedva to doe sebi, skoi do gospoice Brstner i uze je za ruku. Ne bojte se, proapta, ja u sve urediti. Ali ko bi to mogao biti? Pa tu pored nas je dnevni boravak u kome niko ne spava. Spava, apnu gospoica Brstner K-u na uho, od jue tu spava neak gospoe Grubach, kapetan. Nijedna soba nije prazna. I ja sam to bila zaboravila. Pa zar ste morali tako vikati? Nesretna sam zbog toga. Za to nema razloga, ree K. i kad ona utonu u jastuke, poljubi je u elo. Idite, idite, ree ona i brzo se uspravi, odlazite, ta jo hoete, pa on prislukuje na vratima, on sve uje. Kako me muite! Ne mogu otii, ree K, dok se malo ne smirite. Preite u drugi kraj sobe, tamo nas ne moe uti. Ona pusti da je tamo odvede. Vi zaboravljate, ree on, da iako je ovo za Vas, dodue, neprijatno, nije ni u kom sluaju i opasno. Vi znate koliko gospoa Grubach mene cijeni, a u ovakvim stvarima ona odluuje, pogotovo kad je kapetan njen neak i sve to ja

20

kaem, ona e bezuslovno povjerovati. Ona i inae zavisi od mene, jer sam joj posudio poveu sumu novca. Prihvatiu svaki Va prijedlog za objanjenje ovog naeg sastanka ako je imalo svrsihodan i obavezujem se da u navesti gospou Grubach da u to objanjenje stvarno i iskreno vjeruje, a ne samo da ga zastupa pred javnou. Mene pritom nemojte nimalo tedjeti. Ako elite da se uje da sam Vas ja napastvovao, gospoa Grubach e biti tako i obavijetena i ona e mi povjerovati, a da ipak ne izgubim njeno povjerenje, ona me jako voli. Gospoica Brstner je tiho i malo potiteno gledala preda se u pod. Zato gospoa Grubach ne bi povjerovala da sam Vas napastvovao? dodade K. Pred sobom je vidio njenu kosu, razdijeljenu, nisko sputenu i vrsto povezanu, crvenkastu kosu. Pomislio je da e ga pogledati, ali ona progovori nepromijenjenog dranja: Oprostite, ja sam se tako uplaila zbog iznenadnog kucanja, a ne zbog posljedica koje bi kapetanovo prisustvo moglo imati. Bilo je tako tiho poslije Vaeg uzvika, a onda se ulo kucanje, zato sam se tako uplaila, sjedila sam blizu vrata, pa se kucanje zaulo sasvim pored mene. Na Vaim prijedlozima Vam zahvaljujem, ali ih ne prihvatam. Ja mogu da snosim odgovornost za sve to se dogodi u mojoj sobi, i to pred svakim. udim se da ne primjeujete koliko su Vai prijedlozi za mene uvredljivi i pored, naravno, dobre namjere koju uviam. Ali sad idite, ostavite me samu, sad mi je to jo potrebnije nego prije. Molili ste me samo za nekoliko minuta, a prolo je pola sata, pa i vie. K. je uhvati za ruku, a onda za runi zglob. Ali Vi se ne ljutite na mene? ree. Ona povue ruku i odgovori: Ne, ne, ja se nikad ni na koga ne ljutim. On je opet uhvati za ruku i ona to sad otrpi i tako ga odvede do vrata. On je bio vrsto odluio da ode. Ali pred samim vratima, kao da nije oekivao da su ona tu, on ustuknu, pa gospoica Brstner iskoristi taj trenutak da se odvoji, da otvori vrata i mugne u predsoblje odakle se tiho brati K-u: Hodite, molim Vas. Pogledajte, pokazivala je na kapetanova vrata ispod kojih je izbijao trak svjetla on je upalio svjetlo i zabavlja se na na raun. Evo me, ree K, istra, zgrabi je, poljubi u usta, a onda joj je ljubio itavo lice, kao neka edna ivotinja koja jezikom navali na konano naen izvor vode. Najzad je poljubi u vrat, u samo grlo i tamo dugo zadra usne. Nekakav um iz kapetanove sobe natjera ga da digne pogled. Sad u otii, ree on i htjede da gospoicu Brstner nazove po imenu, ali ga nije znao. Ona umorno klimnu glavom, dopusti mu, ve napola okrenuta, da joj poljubi ruku, kao da to i ne primjeuje i ode pognuta u svoju sobu. Malo kasnije K. je leao u svom krevetu. Vrlo brzo je zaspao, a prije sna je jo malo razmiljao o svom ponaanju i bio njime zadovoljan; udio se to nije jo zadovoljniji, ali je zbog kapetana bio ozbiljno zabrinut za gospoicu Brstner.

21

PRVO SASLUANJE

K. je telefonski obavijeten da e se sljedee nedjelje odrati kratko sasluanje povodom njegovog sluaja. Upozoren je da e uslijediti redovna sasluanja, ako ne svake sedmice, ono ipak ee, jedno za drugim. S jedne strane, bilo je u zajednikom interesu da se proces privede kraju, ali, s druge strane, sasluanja su morala biti u svakom pogledu temeljita i ne bi smjela nikad predugo trajati zbog napora koji iziskuju. Zato je jedini izlaz da se odravaju brzo jedno za drugim, ali da budu kratka. Da se K-a ne bi ometalo u njegovom redovnom poslu, odreena je nedjelja kao dan sasluanja. Pretpostavlja se da je on s ovim saglasan, a ako bi elio neki drugi termin, onda e mu se, koliko god je mogue, izai u susret. Sasluanja bi se, na primjer, mogla odravati i po noi, ali tad K. ne bi bio dovoljno svje. U svakom sluaju, ostaje nedjelja dok god K. ne stavi prigovor. Samo po sebi se razumije da on mora sigurno doi, na to ga valjda ne treba posebno upozoravati. Rekli su mu i broj kue u koju treba da doe; bila je to kua u nekoj zabaenoj ulici u predgrau u kojoj K. jo nikad nije bio.

Kad je primio ovo obavjetenje, K. je spustio slualicu bez ikakvog odgovora; odmah je odluio da u nedjelju tamo ide, to je neophodno, proces je krenuo i on se mora suprotstaviti, ovo prvo sasluanje treba da bude i posljednje. Jo je stajao zamiljeno kraj aparata kad je iza sebe uo glas zamjenika direktora, koji je htio da telefonira, ali mu je K. bio na putu. Loe vijesti? upita zamjenik direktora uzgred, ne da bi neto saznao, nego da se K. odmakne od aparata. Ne, ne, ree K. i stupi u stranu, ali ne ode. Zamjenik direktora die slualicu i ree mu preko slualice ekajui telefonsku vezu. Jedno pitanje, gospodine K: da li biste mi uinili zadovoljstvo da u nedjelju ujutro zajedno poemo na izlet mojom jedrilicom? To e biti vee drutvo, meu njima sigurno i Vai poznanici. Izmeu ostalih i dravni tuilac Hasterer. Hoete li doi? Doite svakako! K. je pokuao da obrati panju na ovo to je zamjenik direktora rekao. To nije bilo nevano za njega, jer ovaj poziv zamjenika direktora, s kojim se on nikad nije dobro slagao, znaio je pokuaj pomirenja s njegove strane i pokazivalo koliko je K. postao vaan u banci i koliko je ovom, po znaaju drugom ovjeku u banci, izgledalo vano njegovo prijateljstvo ili barem njegova nepristrasnost. Ovaj poziv bio je ponienje za zamjenika direktora, iako je bio izreen samo preko slualice u oekivanju telefonske veze. Ali K. je morao da ga izloi i drugom ponienju, pa ree: Najljepa hvala! U nedjelju, naalost, nemam vremena, ve imam jednu obavezu. teta, ree zamjenik direktora i poe razgovarati jer je upravo dobio vezu. To nije bio kratak razgovor, ali K. u svojoj rasijanosti ostade svo vrijeme kraj telefona. Tek kad zamjenik direktora spusti slualicu, on se uplai i, da bi nekako objasnio

22

svoje nepotrebno prisustvo, ree: Upravo su mi telefonirali da doem na jedno mjesto, ali su zaboravili da mi kau u koliko sati. Pa upitajte jo jedanput, ree zamjenik direktora. Nije tako vano, ree K, iako je time svoje ranije, ionako manjkavo izvinjenje, jo vie obezvrijedio. Zamjenik direktora je odlazei govorio i o neemu drugom i K. se prisili da mu odgovori, ali je uglavnom mislio o tome da bi najbolje bilo da u nedjelju ode tamo u devet ujutro, poto u to vrijeme radnim danima svi sudovi poinju sa radom.

U nedjelju je bilo tmurno vrijeme. K. je bio vrlo umoran, jer je zbog male sveanosti za njegovim stalnim stolom ostao u gostionici do kasno u no, pa je gotovo prespavao. urno, nemajui vremena da razmisli i sredi razne planove koje je u toku sedmice bio napravio, on se obue i pojuri bez doruka u predgrae koje mu je bilo naznaeno. udnim sluajem susreo je, iako nije imao vremena da gleda oko sebe, ona tri inovnika to su bila odreena za njegov sluaj. Rabensteinera, Kullicha i Kaminera. Prva dvojica su se vozila tramvajem, koji je sjekao K-ov put, a Kaminer je sjedio na terasi neke kafane i naginjao se radoznalo preko ograde ba kad je K. prolazio. Sva trojica su sigurno gledala za njim i udila se to im pretpostavljeni tako juri; bio je to neki prkos koji K-u nije dao da se vozi, odvratnost prema svakoj i najmanjoj tuoj pomoi u ovoj njegovoj stvari, jer nije elio da se obraa nikome niti da bilo koga i izdaleka u ovo uputi; a konano nije imao ni najmanje elje da se prevelikom tanou ponizi pred istranom komisijom. Svakako, sad je ipak urio da bi po mogunosti stigao u devet sati, iako nije ni bio pozvan u odreeno vrijeme.

Mislio je da e tu kuu ve izdaleka prepoznati po kakvom znaku koji ni sam nije mogao da zamisli ili po naroitoj ivosti pred ulazom. Ali u Juliusovoj ulici, u kojoj je ta kua trebalo da bude i na ijem je poetku naas zastao, nalazile su se s obje strane gotovo sasvim jednake kue, visoke, sive, kue za izdavanje, nastanjene siromanim svijetom. Sada, u ovo nedjeljno jutro, bila je veina prozora zaposjednuta, mukarci u kouljama, naslonjeni, puili su ili drali na rubu prozora malu djecu, oprezno i njeno. Drugi prozori bili su puni posteljine iznad koje bi se naas pojavila upava glava neke ene. Dovikivali su se preko ulice i jedno takvo dovikivanje izazvalo je buran smijeh ba iznad K-ove glave. Na ravnomjernom odstojanju, nalazile su se u toj dugoj ulici prodavnice ivenih namirnica, smjetene po nekoliko stepenica ispod visine same ulice. Tamo su ene ulazile i izlazile ili stajale na stepenicama i razgovarale. Neki prodavac voa, nudei svoju robu onima to su bili na prozorima, nepaljiv kao i K, gotovo ga obori svojim kolicima. Upravo je poeo da urla neki gramofon, koji je odsluio svoje u boljim etvrtima grada.

K. poe dublje u ulicu, polahko kao da sad ve ima vremena ili kao da ga istrani sudija gleda s nekog prozora i, dakle, zna da je stigao. Bilo je malo prolo devet. Kua se nalazila prilino daleko, bila je gotovo neuobiajeno izduena, naroito je kapija bila visoka i iroka. Bila je, oito, namijenjena teretnim vozilima raznih robnih magacina koji su, sada zatvoreni, okruivali veliko dvorite i nosili natpise firmi od kojih je K. neke poznavao iz bankovnih poslova. Zanimajui se, protiv svog obiaja, svim ovim vanjskim stvarima, on

23

malo zastade na ulazu u dvorite. Blizu njega na nekom sanduku sjedio je bosonog ovjek i itao novine. Na runim kolicima ljuljala su se dva djeaka. Na esmi je stajala slabana, mlada djevojka u nonoj jaknici i gledala u K-a, dok je voda tekla u njenu kantu. U jednom uglu dvorita razapinjali su konopac izmeu prozora na kome je ve visilo rublje za suenje. Neki ovjek je stajao i uzvikujui upravljao ovim poslom.

K. se okrenu stepenicama da doe do sobe za sasluanje, ali opet zastade, jer je, osim ovih stepenica, vidio u dvoritu jo tri razna stepenita, a povrh toga je, izgleda, jedan mali prolaz na kraju dvorita vodio u neko drugo dvorite. Ljutio se to mu sobu nisu poblie oznaili; bila je udna ta nemarnost ili ravnodunost koju su prema njemu pokazivali, namjeravao je da im to vrlo glasno i jasno kae. Najzad ipak poe uz stepenice sjeajui se kako je straar Willem govorio da krivica privlai sud, iz ega bi onda proizilazilo da soba za sasluanje mora biti na onom stepenitu koje K. sluajno izabere.

Penjui se smetao je mnogobrojnoj djeci koja su se igrala po stepenitu i gledala ga ljutito dok je koraao izmeu njih. Kad opet budem dolazio, govorio je u sebi, moram ponijeti ili slatkia da ih pridobijem ili tap da ih izbijem. Pred samim prvim spratom morade ak priekati da se jedan kliker otkotrlja do kraja svog puta, a dva mala djeaka s prevejanim licima odraslih uliara drala su ga za to vrijeme za nogavice; ako bi htio da ih se otrese, morao bi ih povrijediti, a bojao se njihove dreke.

Na prvom spratu je poeo da istinski trai. Poto ipak nije mogao da pita za istranu komisiju, on izmisli stolara Lanza to ime mu je palo na pamet jer se tako zvao kapetan, neak gospoe Grubach i sad je odluio da u svakom stanu upita stanuje li tu stolar Lanz, da bi tako imao mogunost da zaviri u sobe. Pokazalo se, meutim, da je to uglavnom bilo mogue, jer su gotovo sva vrata bila otvorena i djeca su trkarala as unutra, as napolje. Bile su to po pravilu male sobe s jednim prozorom u kojima se i kuhalo. Neke ene su drale dojenad u jednoj ruci, a slobodnom rukom radile po poretu. Malodobne djevojice obuene, izgleda, samo u kecelje, trale su najmarljivije tamo-amo. U svim sobama su kreveti jo bili raspremljeni, u nijma su leali bolesnici ili je neko jo spavao ili su u njima bili ljudi koji su se tamo, obueni, protezali. Pred stanovima ija su vrata bila zatvorena K. je kucao i pitao da li ti stanuje stolar Lanz. Veinom bi otvarala ena, sasluala pitanje i obratila se nekome u sobi ko bi se pridigao iz kreveta: Gospodin pita, stanuje li ovdje neki stolar Lanz. Stolar Lanz? upitao bi onaj iz kreveta. Da, odgovarao je K. iako se ovdje istrana komisija, nesumnjivo, nije nalazila, pa je njegov zadatak bio zavren. Mnogi su mislili da je K-u veoma stalo da nae stolara Lanza, pa su dugo razmiljali, pominjali nekog stolara, ali taj se nije zvao Lanz, ili neko ime koje je s imenom Lanz imalo neke daleke slinosti ili su se raspitivali kod komija ili pratili K-a do nekih udaljenih vrata gdje bi po njihovom miljenju takav ovjek mogao ivjeti kao podstanar ili gdje je bio neko ko bi mu mogao dati bolje objanjenje nego oni. Na kraju K. vie nije ni morao sam pitati, nego su ga na ovaj nain vodali po spratovima. Sad se kajao zbog svog plana koji mu se uinio

24

tako praktian. Pred petim spratom on odlui da prekine traenje pa se oprosti od ljubaznog mladog radnika koji je htio da ga vodi dalje i poe dolje. Ali onda ga opet naljuti neuspjeh itavog poduhvata, vrati se jo jedanput i pokuca na prva vrata petog sprata. Prvo to je ugledao u maloj sobi bio je veliki zidni sat koji je ve pokazivao deset sati. Stanuje li ovdje stolar Lanz? upita. Molim, ree mlada ena crnih, sjajnih oiju koja je upravo prala djeije rublje u koritu i pokaza rukom vrata susjedne sobe.

K-u se inilo da je uao u neku skuptinu. Gurnjava najrazliitijih ljudi niko se nije brinuo za pridolicu ispunjavala je osrednju sobu sa dva prozora, koju je do samog stropa ispunjavala galerija, koja je opet potpuno bila zauzeta i gdje su ljudi mogli da stoje samo pognuti i da glavom i leima podupiru strop. K, kome je vazduh bio zaguljiv, izae opet napolje i ree mladoj eni, koja ga je vjerovatno krivo razumjela: Ja sam pitao za nekog stolara, izvjesnog Lanza? Da, ree ena, idite molim unutra K. je moda ne bi posluao da mu ena nije prila, dohvatila kvaku na vratima i rekla: Poslije Vas moram zakljuati, vie niko ne smije unutra. Vrlo pametno, ree K, ve i sad je prepuno. A onda opet ue unutra.

Izmeu dva ovjeka koji su razgovarali neposredno pred vratima jedan je objema ispruenim rukama inio kretnje kao da odbrojava novac, a drugi mu otro gledao u oi neka ruka dohvati K-a. Bio je to omalen momak rumenih obraza. Hodite, hodite, ree on. K. mu dopusti da ga vodi i pokaza se da je u opoj guvi ipak postojao uzak put koji je valjda dijelio svije stranke; tome u prilog govorilo je i to to K. u prvim redovima, lijevo i desno, nije vidio gotovo nijedno lice okrenuto njemu, nego samo lea ljudi koji su se rijeima i pokretima obraali iskljuivo ljudima svoje stranke. Veina je bila obuena u crno, u stare, dugake, objeene sveane kapute. K-a je zbunjivala samo ova odjea, inae bi sve to smatrao politikim zborom gradske etvrti.

Na drugom kraju sobe gdje su K-a odveli stajao je na nekom vrlo niskom i takoe dupke punom podijumu nakoso postavljen sto, a iza njega, na rubu podijuma, sjedio je malen, debeo, usopljen ovjek koji je upravo uz glasan smijeh razgovarao s nekim koji je stajao iza njega, laktova poduprtih o naslon stolice i prekrienih nogu. Ponekad je dizao ruku u zrak kao da nekog karikira. Mladi koji je doveo K-a imao je muke da prenese svoju poruku. Ve dvaput je, stojei na prstima, pokuao da neto prenese, iako ga ovjek odozgo nije ni opazio. Tek kad mu je jedan od ljudi sa podijuma skrenuo panju na mladia, okrenu se ovjek prema njemu i naginjui se saslua njegov tihi izvjetaj. Onda izvue sat i brzo pogleda prema K-u. Vi ste morali doi prije sat i pet minuta, ree on. K. je htio neto odgovoriti, ali nije imao vremena, jer samo to je ovjek ovo izgovorio, zau se u desnoj polovini sale amor. Morali ste doi prije sat i pet minuta, ponovi sad ovjek povienim glasom i baci brz pogled dolje u salu. Odmah i amor postade jai i postepeno se izgubi, jer ovjek nije vie nita rekao. Sad je u Sali bilo mnogo tie nego kad je K. uao. Samo ljudi sa galerije nisu prestajali da prave primjedbe. Koliko se gore u polutami, isparavanju i praini moglo neto vidjeti, oni su, izgleda, bili loije obueni nego ovi dolje.

25

Neki su bili donijeli jastuke koje su stavili izmeu glave i stropa da se ne bi ozlijedili.

K. je odluio da vie posmatra a manje govori, pa zato propusti da se brani zbog svog navodnog zakanjenja i samo ree: Ako sam i zakasnio, sad sam tu. Uslijedio je aplauz, i to opet sa desne strane sale. Ove je ljude lahko pridobiti, pomisli K; samo mu je smetala tiina u lijevoj polovini sale, koja se nalazila upravo iza njega i iz koje se ulo samo pojedinano pljeskanje. Razmiljao je o tome ta bi mogao rei da ih sve najedanput pridobije ili, ako to nije mogue, barem povremeno i one druge.

Da, ree ovjek, ali ja sad vie nisam obavezan da Vas sasluavam. opet amor, ali ovaj put nerazumljiv, jer je ovjek nastavio odmahujui rukom prema ljudima ali ja u to danas izuzetno ipak uiniti. Samo ovakvo zakanjenje se ne smije ponoviti. A sad pristupite! Neko skoi s podijuma dolje i oslobodi K-u mjesto na koje se on popeo. Stajao je pritisnut uz sam sto, iza njega je bila tolika guva da se morao odupirati da ne srui sa podijuma sto istranog sudije, a moda i njega samog.

Ali istrani sudija se nije zbog toga uzbuivao, ve je sasvim udobno sjedio na svojoj stolici i poto je s jo nekoliko rijei zavrio razgovor s onim ovjekom iza sebe, dohvati malu biljenicu, jedini predmet koji se nalazio na stolu. Izgledala je kao kolska sveska, stara i bez svakog oblika, zbog mnogog prelistavanja. Dakle, ree istrani sudija listajui po svesci i obraajui se K-u tonom utvrivanja. Vi ste soboslikar? Ne, ree K, nego prvi prokurist jedne velike banke. Na ovaj odgovor prasnula je itava desna strana u smijeh, tako srdaan da se i K. morao nasmijati s njima. Ljudi su se rukama oslanjali na koljena i tresli se kao u napadu tekog kalja. ak su se i neki na galeriji nasmijali. Potpuno naljuen istrani sudija, koji je vjerovatno bio nemoan prema ljudima dolje, zaprijeti galeriji i stisnu svoje inae neprimjetne obrve tako da mu postadoe nakostrijeene, crne i velike nad oima. Lijeva polovina sale bila je jo uvijek tiha, ljudi su stajali u redovima, okrenuli lica podijumu i sluali rijei koje su se gore izmjenjivale, isto tako mirno, kao i buku druge strane, ak su podnosili i pojedince iz svojih redova koji su se tu i tamo slagali sa suprotnom strankom. Kad je sada K. progovorio, bio je ubijeen da govori u njihovom smislu.

Vae pitanje, gospodine istrani sudijo, da li sam soboslikar tavie, Vi me uope niste pitali, nego ste mi to pripisali karakteristino je za itav nain postupka koji se protiv mene vodi. Vi moete prigovoriti da ovo uope i nije nikakav postupak i biete sasvim u pravu, jer to je postupak samo ako ga i ja priznam kao takvog. Ali ja ga trenutno priznajem, u izvjesnoj mjeri iz saaljenja. On se i ne moe gledati drugaije, nego iz saaljenja. On se i ne moe gledati drugaije, nego iz saaljenja, ako mu se obrati panja. Ja ne tvrdim da je postupak nemaran, ali bih elio da Vama ovaj naziv prui tanu predstavu.

K. se prekide i pogleda po sali. Ovo to je izgovorio bilo je otro, otrije nego to je namjeravao, ali ipak tano. Zasluio je aplauz bar tu i tamo, ali sve je bilo tiho, oito u napetom oekivanja sljedeeg; moda se u tiini spremala bura koja

26

e svemu uiniti kraj. Zasmetalo je to to su se sad otvorila vrata na kraju sale, ula je ona mlada pralja koja je vjerovatno zavrila svoj posao i, iako je ula veoma oprezno, privukla je na sebe nekoliko pogleda. Samo je istrani sudija priinio K-u neposredno zadovoljstvo jer se, izgleda, odmah osjetio pogoen njegovim rijeima. Dosad ga je sluao stojei, jer su ga K-ove rijei iznenadile ba kad se bio uspravio da zaprijeti galeriji. Sada, u pauzi, on polahko sjede, kao da ovo ne treba da bude primijeeno. On ponovo uze onu sveicu, vjerovatno zato da se smiri.

Nita Vam nee pomoi, ree K, i ta Vaa sveica, gospodine istrani sudijo, potvruje ovo to govorim. Zadovoljan to uje samo svoje mirne rijei na ovom stranom skupu, K. se ak usudi da uzme nakratko svesku istranog sudije i da je vrhovima prstiju, kao da mu se gadi, podigne visoko za jedan od srednjih listova, tako da su joj se s obje strane ukazali ispisani, umrljani, poutjeli listovi. I to su akta jednog istranog sudije, ree i ispusti svesku na sto. Samo ih mirno itajte i dalje, gospodine istrani sudijo, takve optunice se zaista ne bojim, iako mi je nepristupana, jer je mogu uhvatiti samo sa dva prsta i ne bih je uzeo u ruke. To to je istrani sudija dohvatio svesku kad je pala na sto, pokuao malo da je dovede u red i opet poeo da ita iz nje bio je znak dubokog ponienja, ili se barem tako moglo shvatiti.

Lica ljudi u prvim redovima bila su tako napeto okrenuta prema K-u, da je on jedan trenutak gledao dolje prema njima. Bili su to sve stariji ljudi, neki sa sijedim bradama. Jesu li moda oni uticajna lica koja mogu djelovati na itav skup koji se ni poslije ponienja istranog sudije nije mogao prenuti iz nepominosti to je zavladala otkad je K. progovorio?

To to se meni dogodilo, nastavi K. neto tie nego ranije, a stalno gledajui ona lica u prvom redu, to je njegovom govoru davalo pomalo nemiran izraz, to to se meni dogodilo samo je pojedinaan sluaj, i kao takav i nije veoma vaan, poto ga ja ne primam tako teko; ali to je znak jednog postupka kakav se primjenjuje prema mnogim ljudima. Za njih se ja ovdje zalaem, a ne za sebe.

On je i nehotice podigao glas. Negdje je neko zapljeskao dignuitih ruku i povikao: Bravo! Zato da ne? Bravo! I opet bravo! Oni u prvom redu maali su se tu i tamo svojih brada, niko se ne okrenu za uzvikom. Ni K. mu nije pridavao nekakav znaaj, ali je ipak bio ohrabren; sad vie nije smatrao potrebnim da mu svi pljeskaju, bilo mu je dovoljno ako javnost pone da razmilja o stvari i ako samo ponekad nekog svojim govorom pridobije. Ja ne elim govorniki uspjeh, ree K. razmislivi, ne bih ga valjda ni mogao postii. Gospodin istrani sudija vjerovatno govori mnogo bolje, pa to spada u njegov poziv. Ono to ja elim je samo javni razgovor o jednom javnom zlu. Sluajte: ja sam prije otprilike deset dana zatvoren i sama ta injenica je prosto smijena, ali to sad ne spada ovamo. Napali su me ujutro rano u krevetu, moda su poslije rijei istranog sudije ni to nije iskljueno imali nalog da uhapse nekog soboslikara koji je isto tako neduan kao i ja, ali su izabrali mene. Susjednu sobu su zauzela dva gruba straara. Da sam neki opasan razbojnik, ne

27

bi se poduzele vee mjere predostronosti. Ti straari su, povrh toga, bili neki nemoralni olo, napunili su mi ui svakakvim brbljarijama, jer su eljeli da ih podmiujem, htjeli su da mi obmanom izvuku rublje i odijela, traili su novac da bi mi nanovo donijeli doruak poto su moj vlastiti doruak bestidno pojeli pred mojim oima. I ni to nije sve. Odveli su me u treu sobu pred nadzornika. Bila je to soba jedne dame koju ja veoma cijenim, a morao sam gledati kako se ta soba, zbog mene, ali bez moje krivice, prisustvom straara i nadzornika u izvjesnoj mjeri skrnavi. Nije mi bilo lahko da ostanem miran, ali mi je to uspjelo, pa sam potpuno mirno pitao nadzornika ako je on ovdje, morao bi to potvrditi zato sam uhapen. I ta je odgovorio taj nadzornik, koga i sad jo vidim pred oima kako sjedi na stolici pomenute dame kao olienje najtupoglavije nadmenosti? Moja gospodo, on u osnovi nije odgovorio nita, moda zaista nita nije ni znao, on me je prosto uhapsio i bio time zadovoljan. Uradio je jo neto, doveo je u sobu te dame i tri nia inovnika koji su se zabavljali time to su dirali forografije, vlasnitvo te dame, i potpuno ih ispreturali. Prisustvo ovih inovnika imalo je, naravno, i drugu svrhu, trebalo je da oni, isto kao i moja gazdarica i njena sluavka, proire vijest o mom hapenju, da nakode mom ugledu u javnosti, a naroito da uzdrmaju moj poloaj u banci. Ali nita od toga, ak ni u najmanjoj mjeri, nije postignuto, ak je i moja gazdarica, jedna jednostavna ena ja u ovdje s punim potovanjem pomenuti njeno ime, zove se gospoa Grubach ak je i gospoa Grubach bila dovoljno pametna da uvidi da takvo hapenje nema veeg znaaja nego neki napad koji bi izvrili rasputeni mangupi sa ulice. Ponavljam, meni je itava stvar priinila samo neprijatnosti i naljutila me, ali zar nije mogla imati i gore posljedice?

Kad je K. ovdje prekinuo svoj govor i pogledao nijemog istranog sudiju, uini mu se da vidi kako ovaj upravo pogledom daje znak nekom u gomili. K. se nasmijei i ree: Gospodin istrani sudija evo upravo nekome od vas daje tajni znak. Ima, dakle, meu vama ljudi kojima se odozgo diriguje. Ja ne znam je li to znak za zvidanje ili za aplauz i odriem se sasvim svjesno da saznam znaenje tog znaka time to stvar unaprijed razotkrivam. To mi je potpuno svejedno i ja ovlaujem javno gospodina istranog sudiju da svojim plaenicima tamo dolje, umjesto tajnim znakom, gkasno rijeima naredi da im, naprimjer, jedanput kae: Sad zvidite! a drugi put, Pljeite!

U zbunjenosti ili nestrpljivosti, istrani sudija se vratio na svojoj stolici. ovjek iza njega, s kojim je ve ranije razgovarao, sae se opet prema njemu, ili da ga malo odobri ili da mu da neki poseban savjet. Dolje su ljudi razgovarali tiho, ali ivo. Dvije stranke koje su ranije izgleda imale suprotna miljenja sad se pomijeae, pojedini ljudi su upirali prst u K-a, a drugi u istranog sudiju. Magliasto isparavanje u sobi bilo je nesnosno, ak je ometalo da se vide oni to su podalje stajali. Ono je moralo naroito smetati onim sa galerije, bili su prisiljeni da tiho postavljaju pitanja drugim uesnicima skupa, naravno uz plaljive poglede u istranog sudiju, da bi se poblie obavijestili. Dobijali su isto tako tihe odgovore, usta zaklonjenih rukom.

28

Odmah u zavriti, ree K. i poto nije bilo zvonceta pri ruci, udari akom po stolu; uplaeni ovim, istrani sudija i njegov savjetodavac smjesta razmakoe glave: Meni je itava ova stvar strana i zato prosuujem tako mirno, a Vi moete imati velike hrabrosti, ako Vam je uope stalo do ovog navodnog suda, ako me sasluate. Vae meusobne diskusije o ovome to govorim odloite, molim Vas, za kasnije, jer ja nemam vremena i uskoro u otii.

Odmah se sve utialo, toliko je K. ve bio ovladao skupom. Nisu vie galamili kao u poetku, nisu vie ni pljeskali, ali su, izgleda, bili ubijeeni ili na najboljem putu da to budu.

Nema sumnje, ree K. vrlo tiho, jer ga je radovalo napregnuto sluanje itavog skupa, a u toj tiini se zau neki amor uzbudljiviji od najoduevljenijeg aplauza, nema sumnje da se iza svih izjanjenja ovog suda u mom sluaju, dakle, i iza hapenja i dananjeg sasluanja, nalazi neka velika organizacija koja zapoljava ne samo podmitljive straare, glupave nadzornike i istrane sudije, koji su u najboljem sluaju skromnih sposobnosti, nego svakako i sudije vieg i najvieg ranga zajendno sa bezbrojnom, neophodnom pratnjom sluitelja, pisara, andara i drugih pomonika, moda ak i delata, ja ne prezam ni od te rijei. A ta je smisao te velike organizacije, moja gospodo? Ona se sastoji u tome da se hapse nevine osobe i da se protiv njih, kao u mom sluaju, vode besmisleni i najee jalovi postupci. Kako se kraj takve besmislenosti moe sprijeiti najgora korupcija meu inovnitvom? To je nemogue, tome se ne moe oduprijeti ni sam najvii sudija. Zato pokuavaju straari da uzmu odijela sa zatvorenika, zato nadzornici provaljuju u tue stanove, zato nevine lude poniavaju pred itavim skupom umjesto da ih sasluaju. Straari su priali samo o depoima u koje se odnosi vlasnitvo zatvorenika i ba bih volio da vidim te depoe u kojima trune teko steena imovina uhapenih, prije nego to ih pokradu lopovski inovnici depoa.

K-ov govor prekide vrisak s kraja sale i on nadnese ruku nad oi da bi mogao gledati, jer je mutna dnevna svjetlost inila isparavanje bjeliastim i zasjenjivala oi. Bila je to opet ona pralja za koju je K. ve pri njenom ulasku pomislio da e biti samo na smetnji. Je li sad bila k