PROIZVODNJA KRMNOG BILJA - Naslovnica krmnog... · 2020. 9. 14. · krmno bilje, ili ekstenzivni pašnjaci u rubnim podrujima poljoprivrede. Cilj izdavanja ovoga udžbenika jest pružiti

1

PROIZVODNJA KRMNOG BILJA

Ranko Gantner, Gordana Bukvić, Zvonimir Steiner

Osijek, 2020.

2

Zahvale

Autori se zahvaljuju matičnoj instituciji za omogućavanje kvalitetnih radnih uvjeta i resursa

za pripremanje ovoga udžbenika, zatim iskusnim terenskim agronomima i praktičarima

napasivanja i hranidbe goveda koji su pomogli nesebično prenoseći svoja iskustva – gospođi

Snježani Čondić, dipl.ing. iz Belja d.d. iz Darde, gospodinu Mariu Bušljeta, dipl.ing iz P. P.

Orahovica d.d. iz Zdenaca i gospodinu Ivanu Babiću, dipl.ing, iz Belja d.d. iz Darde, te

profesoru Derick-u Moot sa sveučilišta Lincoln University iz Lincolna (Novi Zeland) koji je

ovo djelo obogatio savjetima i vlastitim iskustvima napasivanja na lucerni i smanjenju rizika

od nadama na ispaši lucernom.

3

Predgovor

Važnost krmnog bilja proizlazi iz važnosti stočarstva. Većina čovječanstva kroz cijelu

poznatu povijest koristilo je proizvode dobivene od stoke: meso i mlijeko za hranu, a kože i

krzna za odijevanje. Isto čini i danas. Uz pomoć stoke (ovdje se misli prvenstveno na

preživače), čovječanstvo je s velikih prostora siromašnih ljudskom hranom (trajni travnjaci,

livade i pašnjaci) dobivalo lako probavljive namirnice za održavanje svog života, te se ljudska

populacija mogla proširiti i izvan najpovoljnijih predjela (izvan predjela s povoljnom klimom

i plodnim tlom za rast voća, povrća i žitarica). Kako u povijesti, tako danas, uzgoj i

iskorištavanje stoke je nemoguće bez korištenja krmnog bilja, bilo ono intenzivno oranično

krmno bilje, ili ekstenzivni pašnjaci u rubnim područjima poljoprivrede.

Cilj izdavanja ovoga udžbenika jest pružiti studentima (i svim drugim čitateljima) sustavno

pripređenu kompilaciju rezultata znanstvenih istraživanja i stručnih spoznaja o proizvodnji i

korištenju krmnog bilja. Kod prikazivanja rezultata znanstvenih istraživanja, autori su

nastojali čitatelja informirati o postupcima i uvjetima u kojima su isti rezultati dobiveni

(lokacija, tlo i klima, te način držanja, hranidbe i iskorištavanja stoke), a sve s namjerom da se

čitatelju omogući samostalno prosuđivanje o primjenjivosti prikazanih rezultata. Prikaz uvjeta

i izvedbe terenskih pokusa čitateljima može pomoći i u praktičnom dizajniranju (i

redizajniranju) stvarnog krmnog sustava, te za samostalno dizajniranje eksperimenata.

Ciljano čitateljstvo ovoga udžbenika prvestveno su studenti sveučilišnog diplomskog studija

Bilinogojstvo, smjer Biljna proizvodnja, za nastavni modul Krmno bilje, i sveučilišnog

diplomskog studija Zootehnika, smjer Hanidba domaćih životinja, za nastavni modul

Proizvodnja krmiva, sve na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti Osijek, sastavnici Sveučilišta

Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Osim navedenih studenata, autori smatraju da ovaj

udžbenik može koristiti i studentima drugih sveučilišta i obrazovnih razina, te osobito

praktičarima u proizvodnji i korištenju krmnog bilja, jer udžbenik sadrži obilje spoznaja

dobivenih u terenskim istraživanjima. Ipak, ciljano čitateljstvo je donekle ograničeno, jer su

gotovo sve prikazane spoznaje temeljene na istraživanjima provedenim u umjerenim

klimatima planete Zemlje. Autori se nadaju da će značajnije proširenje spoznajama iz

suptropskih i tropskih pojaseva biti uključeno u slijedeće izdanje udžbenika.

4

Sadržaj:

1. DEFINICIJA KRMNOG BILJA I CILJEVI PROIZVODNJE KRMNOG BILJA

2. HRANIDBENE POTREBE BILJOJEDA I KVALITETA KRMNOG BILJA

2.1. Potrebe biljojeda za količinom (konzumacijom) krmnog bilja

2.1.1. Goveda

2.1.2. Ovce (i koze)

2.1.3. Konji

2.2. Izražavanje prinosa krmnog bilja

2.3. Parametri kvalitete krmnog bilja, hranidbena vrijednost i podjela krmiva

2.3.1. Ocjena hranidbene vrijednosti krmiva

2.3.2. Podjela krmiva na voluminozna i koncentrirana

2.3.3. Oblici voluminoznih krmiva

2.4. Potrebe biljojeda za kvalitetom krmnog bilja

2.4.1. Goveda

2.4.2. Ovce

2.4.3. Konji

3. UVJETI ZA PROIZVODNJU KRMNOG BILJA (OKOLIŠ)

3.1. Tlo

3.2. Klima

4. KRMNO BILJE S ORANICA

4.1. Prosolike žitarice za voluminoznu krmu

4.1.1. Kukuruz za voluminoznu krmu

4.1.1.1. Hranidbena vrijednost za preživače

4.1.1.2. Prinosi

4.1.1.3. Agrotehnika

4.1.1.3.1. Plodored

4.1.1.3.2. Obrada tla

4.1.1.3.3. Gnojidba

4.1.1.3.3.1. Gnojidba dušikom,

4.1.1.3.3.2. Gnojidba stajskim gnojem

4.1.1.3.3.3. Gnojidba fosforom i kalijem

4.1.1.3.4. Sjetva

4.1.1.3.5. Njega

4.1.1.3.6. Zaštita

4.1.1.3.7. Košnja (žetva)

4.1.1.3.8. Asocijacije s mahunarkama i drugim vrstama

4.1.2. Sirak za voluminoznu krmu

4.1.2.1. Hranidbena vrijednost

4.1.2.2. Prinosi


4.1.2.3.1. Plodored


4.1.2.3.3. Gnojidba

4.1.2.3.4. Sjetva

4.1.2.3.5. Njega

4.1.2.3.6. Zaštita

4.1.2.3.7. Korištenje

4.1.3. Sudanska trava i njeni hibridi sa sirkom


9

9

10

10

13

14

14

16

17

19

20

20

20

21

21

23

23

23

24

24

24

26

30

32

32

33

34

35

38

41

43

46

47

49

51

55

55

58

60

60

60

61

62

62

63

63

64

65

5

4.1.3.2. Prinosi

4.1.3.3. Agrotehnika sudanske trave

4.1.4. Proso

4.1.5. Biserno proso

4.1.6. Muhar

4.2. Strne žitarice za voluminoznu krmu

4.2.1. Pšenica za voluminoznu krmu


4.2.1.2. Prinos voluminozne krme

4.2.1.2. Prinos zrna

4.2.1.3. Smjese s mahunarkama

4.2.1.4. Agrotehnika za voluminoznu krmu

4.2.1.4.1. Plodored


4.2.1.4.3. Gnojidba

4.2.1.4.4. Sjetva

4.2.1.4.5. Njega

4.2.1.4.6. Zaštita

4.2.1.4.7. Košnja, spremanje i korištenje

4.2.2. Posebnosti ostalih strnih žitarica u odnosu na pšenicu

4.3. Jednogodišnje krmne mahunarke

4.3.1. Grašak

4.3.1.1. Grašak za voluminoznu krmu

4.3.1.1.1. Hranidbena vrijednost

4.3.1.1.2. Prinosi

4.3.1.1.3. Agrotehnika

4.3.1.2. Grašak za suho zrno

4.3.2. Grahorice za voluminoznu krmu

4.3.3. Soja za zrno i voluminoznu krmu

4.4. Višegodišnje krmne mahunarke

4.4.1. Lucerna (plava lucerna)


4.4.1.2. Prinosi


4.4.1.3.1. Izbor tla

4.4.1.3.2. Plodored


4.4.1.3.4. Gnojidba

4.4.1.3.5. Sjetva

4.4.1.3.6. Njega

4.4.1.3.7. Zaštita usjeva

4.4.1.3.7.1. Zaštita od korova

4.4.1.3.7.2. Zaštita od poljskih glodavaca

4.4.1.3.7.3. Zaštita od insekata

4.4.1.3.7.4. Zaštita od bolesti


4.4.1.3.8.1. Korištenje košnjom

4.4.1.3.8.2. Korištenje napasivanjem

4.4.1.4. Smjese s travama

65

67

68

68

68

69

70

71

73

74

74

77

77

77

78

83

84

84

85

86

88

88

88

89

89

90

91

92

93

95

95

97

103

105

105

105

106

107

112

114

115

115

115

116

117

117

117

120

123

6

4.4.2. Crvena djetelina


4.4.2.2. Prinosi


4.4.2.4. Asocijacije s travama

4.4.3. Bijela djetelina


4.4.3.2. Prinosi


4.4.3.3.1. Sjetva

4.4.3.3.1. Gnojidba bijele djeteline, odnosno smjesa s

travama

4.4.3.3.2. Korištenje travno-djetelinskih smjesa s

bijelom djetelinom

4.4.4. Smiljkita roškasta


4.4.4.2. Prinosi


4.4.5. Esparzeta


4.4.5.2. Prinosi


4.5. Višegodišnje krmne trave

4.5.1. Ljuljevi

4.5.1.1. Engleski ljulj


4.5.1.1.2. Prinos krme


4.5.1.1.3.1. Izbor tla

4.5.1.1.3.2. Gnojidba

4.5.1.1.3.3. Obrada tla i zasnivanje usjeva

4.5.1.1.3.4. Korištenje

4.5.1.2. Talijanski ljulj


4.5.1.2.2. Prinosi


4.5.2. Vlasulja trstikasta (trstolika)


4.5.2.2. Prinosi


4.5.3. Klupčasta oštrica


4.5.3.2. Prinosi


4.5.4. Vlasulja livadna


4.5.4.2. Prinosi


4.5.5. Mačji repak

126

127

130

131

132

132

133

137

138

138

139

139

139

139

140

141

143

145

146

147

147

148

150

150

150

151

155

156

156

156

157

158

159

159

162

165

166

167

170

171

172

173

176

178

179

180

181

183

184

7


4.5.5.2. Prinosi


4.5.6. Ostale trave hladne sezone

4.5.7. Trave tople sezone (C4 trave)


4.5.7.2. Prinosi


4.6. Djetelinsko-travne smjese

4.7. Korjenaste krmne kulture

4.7.1. Stočna repa (krmna repa)

4.7.2. Stočna koraba (podzemna koraba, broskva)

4.7.3. Postrna repa

4.7.4. Stočna mrkva

4.8. Ostale krmne kulture

4.8.1. Stočni kelj (krmni kelj)

4.8.2. Cikorija za napasivanje

5. KRMNO BILJE S TRAJNIH TRAVNJAKA

5.1. Travnjački resursi

5.2. Uloga travnjaka

5.3. Hranidbena vrijednost krme s trajnih travnjaka

5.4. Biologija travnjačkih biljaka

5.5. Melioracije travnjaka i agrotehnika na travnjacima

5.5.1. Melioracije vodnog režima

5.5.2. Poboljšanje pokrovnosti, proizvodnosti i botaničkog sastava

tratine

5.5.2.1. Poboljšanje pokrovnosti tla i botaničkog sastava tratine

usijavanjem

5.5.2.2. Poboljšanje pokrovnosti tla i kvalitete tla pomoću

odgovarajućih metoda napasivanja

5.5.3. Gnojidba travnjaka

5.5.4. Oporavak mezofaune travnjaka

5.5.5. Zaštita od korova u travnjaku

5.5.6. Drljanje travnjaka

5.6. Korištenje travnjaka

5.6.1. Napasivanje

5.6.1.1. Pašna terminologija (nazivlje)

5.6.1.1.1. O pašnjačkim površinama

5.6.1.1.2. O vegetaciji

5.6.1.1.3. O porastu i korištenju

5.6.1.1.4. O hranidbenoj vrijednosti i konzumaciji

5.6.1.1.5. O upravljanju pašnjačkim površinama

5.6.1.1.6. O odnosima površina-krma-životinje

5.6.1.1.7. O metodama zaposjedanja (sinonim metode

napasivanja)

5.6.1.2. Utjecaji odnosa površina-krma-životinje

5.6.1.2.1. Utjecaj dnevnog obroka ispaše (forage

allowance) na proizvodnost stoke

5.6.1.2.2. Utjecaj veličine (i visine) biljne mase na

184

186

186

187

187

187

189

190

190

193

193

195

195

195

196

196

197

200

200

205

205

213

214

214

214

215

216

220

226

227

227

227

227

228

229

229

229

230

231

232

232

233

233

240

8

proizvodnost stoke

5.6.1.2.3. Utjecaj rezidualne biljne mase (i rezidualne

visine tratine) na proizvodnost stoke

5.6.1.2.4. Utjecaj pašnog opterećenja (grazing pressure)

na proizvodnost stoke i travnjaka

5.6.1.2.5. Gustoća zaposjedanja (stocking density)

5.6.1.2.6. Dodijeljena površina pašnjaka

5.6.1.2.7. Razdoblje zaposjedanja

5.6.1.2.8. Razdoblje odmora ili regeneracije tratine

5.6.1.2.9. Utjecaj metode zaposjedanja (stocking

method) na proizvodnost stoke

5.6.1.2.10. Odnos zaposjedanja (stocking rate)

5.6.1.2.11. Nosivost (carrying capacity)

5.6.1.3. Prihrana žitaricama na paši

5.6.1.4. Plan napasivanja (grazing plan)

5.6.1.5. Smanjenje rizika od nadama na paši

5.6.1.6. Oprema pašnjaka

5.6.2. Košnja travnjaka

6. KONZERVIRANJE VOLUMINOZNIH KRMIVA

6.1. Sijeno

6.2. Silaža

6.3. Sjenaža

7. STAJNJAK – PROIZVODNJA I KORIŠTENJE

8. PLANIRANJE PROIZVODNJE KRMNOG BILJA

9. PLANIRANJE TRANSPORTA I SKLADIŠTENJA KRMNOG BILJA

10. Popis korištene literature

244

245

246

247

247

249

249

253

254

254

257

261

262

264

265

265

268

270

272

274

276

277

9

1. DEFINICIJA KRMNOG BILJA I CILJEVI PROIZVODNJE KRMNOG BILJA

Krmno bilje u užem smislu podrazumijeva kulture za proizvodnju voluminoznih krmiva

(ispaše, sijena, svježe zelene krme, silaže i sjenaže) za potrebe hranidbe domaćih životinja

(prvenstveno biljojeda: goveda, ovaca, koza, konja, magaraca, kunića) i divljači (prvenstveno

biljojeda: jelena i srna). U širem smislu, krmno bilje podrazumijeva, uz prethodno, i kulture

za proizvodnju zrna (mahunarki i žitarica) za hranidbu istih životinja.

Ciljevi proizvodnje krmnog bilja jesu zadovoljenje hranidbenih potreba domaćih životinja za

ostvarenje ciljane proizvodnosti (dnevne ili ukupne mliječnosti, dnevnog ili ukupnog prirasta

tjelesne mase), zdravstvenog stanja i reprodukcije uzgajanih životinja te postizanje kvalitete

namirnica životinjskog podrijetla (mesnatost trupova, udio masti, sadržaj vitamina i

provitamina, odnos zasićenih i nezasićenih masnih kiselina, odnos Ω-3 i Ω-6 masnih kiselina,

miris, okus, boja i dr.). Uz gore navedene ciljeve, još je suštinski važno proizvodnju krmnog

bilja obavljati na ekonomičan način, tako da cijena koštanja proizvedenih i korištenih krmiva

bude prihvatljiva, a po nekim ekonomskim stavovima čak i minimalizirana (iako to ne mora

biti optimalno rješenje gledajući farmu ili proizvodni sustav u cjelini). Potrebno je znati da je

proizvodnja krmnog bilja zapravo poveznica između zemljišnih resursa i klimatskih uvjeta s

jedne strane, te hranidbe i proizvodnosti životinja s druge strane (Shema 1.). Cherney i

Kallenbach (2007.) su navedeni sustav nazvali pojmom krmni sustav (engl. forage system) i

pripisali mu kao najvažnije ciljeve: (1) uskladiti vrste krmnog bilja sa raspoloživim

zemljišnim resursima, (2) uskladiti količinu i kvalitetu proizvedene krme s potrebama

životinja, uz još nekoliko drugih ciljeva koji slijede po važnosti.

Shema 1. Proizvodnja krmnog bilja je spona (poveznica) između zemljišnih resursa i

klimatskih uvjeta s jedne strane te hranidbe i proizvodnosti životinja s druge strane.

Cilj ovoga udžbenika je uputiti čitatelja (studenta) u proizvodnju krmnog bilja koja skladno

povezuje zemljišne resurse s hranidbenim potrebama životinja u datim okolišnim uvjetima.

2. HRANIDBENE POTREBE BILJOJEDA I KVALITETA KRMNOG BILJA

Kod planiranja novog poslovnog poduhvata u stočarskoj proizvodnji, ili kod razmatranja o

značajnijim promjenama ustaljenog proizvodnog sustava „krmno bilje – hranidba“, važno je

poznavati odnos potrebne zemljišne površine i obima stočarske proizvodnje ili broja uvjetnih

Klima

Tlo,

zemljišni resursi

Hranidba

Proizvodnost

životinja

Zdravstveno

stanje

životinja

Kondicija

životinja

Kvaliteta

proizvoda

Proizvodnja

krmnog

bilja

10

grla (UG) koja će se hraniti. Taj je odnos određen godišnjom proizvodnjom krme po jedinici

površine i godišnjom konzumacijom krme od strane stada (Shema 2.). Da bi se odnos mogao

pravilno postaviti, potrebno je poznavati proizvodni potencijal krmnih kultura i tla u

određenoj klimi, s jedne strane, i hranidbene potrebe domaćih životinja za ciljani obim

proizvodnje s druge strane. Ocjena proizvodnog potencijala krmnih kultura biti će detaljno

elaborirana kroz naredna poglavlja o pojedinim krmnim kulturama, a hranidbene potrebe

ukratko u ovom poglavlju.

Shema 2. Broj uvjetnih grla po jedinici površine (UG/ha/godišnje) ograničen je proizvodnjom

suhe tvari krme po jedinici površine (ST/ha) i očekivanom konzumacijom ST krme po

uvjetnom grlu (ST/UG/god.).

2.1. Potrebe biljojeda za količinom (konzumacijom) krmnog bilja

Za brzu i orijentacionu procjenu potrebne površine zemljišta za proizvodnju krme, za ciljani

obim stočarske proizvodnje, vjerojatno je najkorisniji podatak o potrebnoj konzumaciji suhe

tvari (u daljem tekstu ST) krmiva. Najčešće se izražava u potrebnoj dnevnoj konzumaciji

jednoga grla, u izvedenoj jedinici kgST/grlu/dan. Iako životinje nikada ne konzumiraju čistu

suhu tvar krmiva, potreba za konzumacijom se najčešće izražava u suhoj tvari jer je sadržaj

vode u krmivima vrlo promjenjiv, te zato što voda nema hranidbenu vrijednost (čista voda

nema energetsku vrijednost, ne sadrži bjelančevine, vitamine niti minerale). Izražavanje

hranidbenih potreba za konzumacijom ST krmiva ne negira potrebu životinja za vodom -

vodu i dalje smatramo neophodnom za život, održavanje zdravlja i proizvodnost domaćih

životinja.

2.1.1. Goveda

Očekivana konzumacija suhe tvari kod goveda raste s povećanjem tjelesne mase i s

povećanjem proizvodnosti, bilo da je riječ o lučenju mlijeka kod mliječnih krava ili o

11

dnevnom prirastu tjelesne mase kod tovne junadi. Vođeni željom za maksimalizacijom

proizvodnosti grla, farmeri pokušavaju maksimalizirati konzumaciju hranjivih tvari. Ipak,

maksimalna dnevna konzumacija ST ograničena je kapacitetom buraga i kvalitetom krmiva.

Beth Wheeler (1996.) dala je tablični prikaz konzumacije ST kod mliječnih krava, u postotku

od tjelesne mase (%) i u apsolutnom iznosu (kg), ovisno o tjelesnoj masi krave i razini

mliječnosti, i to za razdoblje od sredine do kraja laktacije (Tablica 1.). Takva potencijalna

konzumacija očekuje se kod hranidbe TMR-om sastavljenim od visokokvalitetnih

voluminoznih krmiva i s odgovarajućim udjelom koncentriranih krmiva.

Tablica 1. Ciljana dnevna konzumacija suhe tvari krme kod krava od sredine do kraja

laktacije (Beth Wheeler, 1996.)

Dnevno lučenje mlijeka

(kg/dan/kravi)

Tjelesna masa krave

450 550 650

Dnevna konzumacija suhe tvari krme

%TM kg %TM kg %TM kg

10 2,6 11,7 2,3 12,7 2,1 13,7

20 3,4 15,3 3,0 16,5 2,8 18,2

30 4,2 18,9 3,7 20,4 3,4 22,1

40 5,0 22,5 4,3 23,7 3,8 24,7

50 5,6 25,2 5,0 27,5 4,4 28,6

Tako krava tjelesne mase od oko 650 kg (uobičajeno za holstein-fresian pasminu), koja luči

oko 40 litara mlijeka na dan (to je visoka mliječnost), može konzumirati oko 25 kg ST

krmiva, ili oko 3,8 % u odnosu na svoju tjelesnu masu. U praksi je konzumacija ST obično

niža, zbog lošije kvalitete voluminoznih krmiva, manjeg udjela koncentriranih krmiva, pa čak

i zbog neoptimalne vlage obroka (prema Wheelerovoj, 1996., optimum je između 50 i 75%

ST u TMR-u). Tako su Kolver i Muller (1998.) u Pennsylvaniji (SAD), kod mliječnih krava

Holstein-Fresian pasmine, na visokokvalitetnoj ispaši ustanovili manju konzumaciju ST i

manju proizvodnost negoli na visokokvalitetnom TMR-u (Tablica 2.).

Tablica 2. Konzumacija ST i mliječnost krava ovisno o tipu obroka (Kolver i Muller, 1998.)

Parametar Ispaša TMR

Konzumacija ST (kg/grlu/dan) 19,0 23,4

Konzumacija ST (% od TM/dan) 3,39 3,93

Mliječnost (kg/grlu/dan) 29,6 44,1

Sastav obroka engleski ljulj,

bijela djetelina

silaža kukuruza,

silaža leguminoza,

koncentrati

Sadržaj ST (%) 17,0 58,2

Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 25,1 19,1

NDF (% u ST) 43,2 30,7

ADF (% u ST) 22,8 19,0

NEL (MJ/kgST) 6,9 6,8

Niža konzumacija ispaše vjerojatno je bila posljedica većeg sadržaja vlakana (NDF i ADF) i

vode negoli u TMR-u, te zbog potrebnog kretanja krave da bi došla do nepopašenih dijelova

travnjaka. Menadžment pregonskog (rotacijskog) napasivanja bio je optimalan: pred puštanja

12

na ispašu, biljna masa na pregonu bila je oko 2,9 tST/ha, a rezidualna masa u momentu

premiještanja bila je oko 1,5 tST/ha.

Utjecaj sadržaja ukupnih vlakana (NDF) i teže probavljvih vlakana (ADF) na maksimalnu

konzumaciju sijena (ili sjenaže), prikazala je Beth Wheeler u Tablici 3.

Tablica 3. Maksimalna konzumacija ST sijena kod krava, ovisno o kvaliteti sijena (Wheeler,

1996.)

Konzumacija suhe tvari (% ili kg)

Sadržaj u ST sijena (%) Kod TM krave (kg)

Kvaliteta sijena Sirove bjelančevine ADF NDF (% od TM) 400 500 600

Odlična >18 <33 <43 3,0 12,0 15,0 18,0

Dobra 16-18 33-37 43-48 2,5 10,0 12,5 15,0

Osrednja 13-15 38-41 49-53 2,0 8,0 10,0 12,0

Slaba <13 >40 >53 1,5 6,0 7,5 9,0

Kod tovne junadi i krava za proizvodnju teladi za tov, očekivana konzumacija je niža negoli

kod visokomliječnih grla. Tako je prema Hibbardu i Thriftu (1992., cit. Lalman i Richards,

2014.) očekivana konzumacija ST kod krava za proizvodnju teladi za tov prikazana u Tablici

4.

Tablica 4. Kapacitet konzumacije suhe tvari voluminoznih krmiva kod krava za proizvodnju

teladi za tov (Hibbard i Thrift, 1992., cit. Lalman i Richards, 2014.)

Kapacitet konzumacije ST

voluminozne krme

(% od tjelesne mase)

Kvaliteta i tip krme Zasušena

krava

Dojna

krava

Krma niske kvalitete: sijeno leguminoza i trava košenih u

kasnim razvojnim fazama, slama (<52% TDN u ST)

1,8 2,2

Krma osrednje kvalitete: suhi ljetni ili jesenski pašnjak, sijeno

leguminoza košenih krajem cvatnje, sijeno trava košenih od faze

lista zastavičara do faze početka cvatnje (52 do 59% TDN u ST)

2,2 2,5

Visokokvalitetna krma: sočna trava u porastu na bujnom

pašnjaku, sijeno leguminoza košeno do faze cvatnje, i trava

košenih do faze kraja vlatanja (>59% TDN u ST)

2,5 2,7

Silaže 2,5 2,7

Prema NRC-u (1996., cit. Kerley i Lardy, 2007.), krave pasmina za proizvodnju tovne junadi

na pašnjaku (tzv. beef cows), dok doje telad, trebaju dnevnu konzumaciju suhe tvari oko 2,3%

od TM (prvih 6 mjeseci nakon porođaja), a po odbijanju teladi oko 2,1% od TM (preostalih 6

mjeseci do novog porođaja). Energetska vrijednost obroka prva tri mjeseca dojenja treba biti

oko 60% TDN-a u ST, s postepenim padom na oko 45% TDN-u ST kod odbijanja teladi.

Sadržaj sirovih bjelančevina tokom prva tri mjeseca dojenja treba biti oko 11% u ST, s

postepenim padom na oko 7% u ST nakon odbijanja teladi. Prema istom izvoru, junad u

uzrastu zahtijeva dnevnu konzumaciju suhe tvari i kvalitetu dnevnog obroka ovisno o uzrastu

(koja im je trenutna tjelesna masa) i ciljanom dnevnom prirastu tjelesne mase (Tablica 5.).

13

Tablica 5. Ciljana konzumacija i kvaliteta dnevnog obroka za junad u uzrastu (NRC, 1996.,

cit. Kerley i Lardy, 2007., konzumaciju % od TM izračunali autori)

Tjelesna masa

(kg)

Dnevni prirast

(kg/dan)

Konzumacija

(kgST/dan)

Konzumacija

(% od TM)

TDN

(% u ST)

SB

(% u ST)

300 0,33 8,0 2,7 50 7,3

0,91 8,4 2,8 60 10,2

1,38 8,2 2,7 70 13,0

327 0,33 8,5 2,6 50 7,1

0,91 9,0 2,8 60 9,7

1,38 8,7 2,7 70 12,2

354 0,33 9,0 2,5 50 6,9

0,91 9,5 2,7 60 9,2

1,38 9,3 2,6 70 11,4

382 0,33 9,5 2,5 50 6,8

0,91 10,0 2,6 60 8,8

1,38 9,8 2,6 70 10,8

409 0,33 10,0 2,4 50 6,6

0,91 10,6 2,6 60 8,4

1,38 10,3 2,5 70 10,2

Zadatak 1. Procijeni godišnju konzumacija ST krmiva kod visokomliječne krave ako joj

laktacija traje 305 dana, a zasušenost 60 dana. Pretpostavi da joj je konzumacija tijekom prvih

100 dana laktacije prosječno 3,6% od TM, tijekom drugih 100 dana prosječno 3,2% od TM,

tijekom zadnjih 100 dana prosječno 2,7% od TM, i tijekom zasušenosti 2,2% od TM.

Zadatak 2. Procijeni godišnju konzumaciju ST krmiva kod krave u ekstenzivnom sustavu

krava-tele, ako joj je TM = 500 kg, koja godišnje odgoji jedno tele, a dojenje traje 6 mjeseci.

Zadatak 3. Procijeni godišnju konzumaciju ST krmiva kod jednog juneta u tovu, od faze teleta

starosti 6 mjeseci i TM = 200 kg, do izlazne mase juneta TM = 600 kg kod starosti 18

mjeseci. Izračunaj koliki bi u istom slučaju bio prosječni dnevni prirast TM te projiciraj

dnevnu konzumaciju ST krmiva tijekom tova.

2.1.2. Ovce (i koze)

Potrebe za konzumacijom ST krmiva kod ovaca također ovise o veličini životinje (tj. o

tjelesnoj masi), te o razvojnoj fazi (Tablica 6.). Što se tiče koza, općenito se smatra da su

hranidbene potrebe koza vrlo slične hranidbenim potrebama ovaca, uz postojanje posebnosti u

pogledu ponašanja (koze više vole brstiti lišće s grmolikog raslinja, a ovce pasti travu) i

izbora krme (koze rado jedu i odrvenjele i bodljikave biljne dijelove te gorke i ljute biljke,

dok ovce preferiraju nježniju travnu masu).

14

Tablica 6. Potrebe za dnevnom konzumacijom ST krmiva kod ovce TM = 70 kg i pripadajuće

janjadi (NRC, 1985.)

Dnevna konzumacija ST krmiva

kg/grlu % u odnosu na TM

Ovca zasušena 1,2 1,7

Ovca bređa 1,4 2,1

Ovca – zadnja trećina bređosti 1,8 2,7

Ovca – dojna 2,6 3,8

Janje TM = 20 kg 1,1 5,0

Janje TM = 30 kg 1,3 4,5

Janje TM = 40 kg 1,5 3,8

Janje TM = 50 kg 1,6 3,2

Ovan TM = 100 kg 3,0 3,0

2.1.3. Konji

Prema Foutsu (2008.) dobrovoljna dnevna konzumacija ST krme kod konja kreće se od 1,5%

do 2,5% od tjelesne mase. Varijacije unutar opsega ovise o udjelu voluminoznih krmiva u

dnevnom obroku i o posebnostima pojedine životinje. Udio voluminoznih krmiva u dnevnom

obroku kod konja mora biti visok, sukladno općepoznatom pravilu o dnevnoj potrebi od 2%

sijena u odnosu na tjelesnu masu konja. To znači da konj tjelesne mase oko 500 kg dnevno

pojede oko 10 kg sijena. Ako konj ispašom unosi značajnu količinu krme, tada se potrebe za

sijenom značajno smanjuju. Ako je konj radno opterećen, tada je u dnevni obrok potrebno

dodati zrna žitarica. Ždrebad u porastu i dojne kobile imaju veće hranidbene potrebe i mogu

konzumirati do 3% ST u odnosu na svoju tjelesnu masu.

2.2. Izražavanje prinosa krmnog bilja

Poljoprivredno zemljište je ograničen resurs obzirom na raspoloživu proizvodnu površinu

(izraženu npr. u hektarima, simbol „ha“). Kapacitet proizvodnje krmiva (izražen npr. u

tonama, simbol „t“) s ograničene proizvodne površine ovisi o veličini proizvodne površine i o

prinosima krmiva koji se mogu dobiti po jedinici površine (t/ha). Uz poznatu veličinu

proizvodnih površina i poznate očekivane prinose može se lako procijeniti kapacitet

proizvodnje krmiva u određenim uvjetima te posljedično procijeniti koja vrsta i kojim obim

stočarske proizvodnje se može obavljati u istim uvjetima. Poznati očekivani prinosi krmiva

služe i za procjenu potrebnih površina pod krmnim biljem za zadovoljenje hranidbenih

potreba ciljane vrste i obima stočarske proizvodnje. Izražavanje prinosa gotovo bez iznimke

podrazumijeva proizvodnju u vremenskom razdoblju od jedne proizvodne godine, ili rjeđe

kao prinos npr. prvog otkosa, drugog otkosa, itd., u određenoj proizvodnoj godini.

15

Prinosi krmnog bilja mogu se izraziti na dva načina:

a) kao naturalni prinos krme ili biljne mase takva kakva jeste, u tonama po hektaru (t/ha)

b) kao prinos čiste suhe tvari krme ili biljne mase, u tonama po hektaru (tST/ha)

Za potrebe usklađivanja proizvodnje krmnog bilja s hranidbenim potrebama mnogo je

praktičnije prinose izražavati kao čistu suhu tvar biljne mase ili krme, ili skraćeno prinos suhe

tvari (kratica za suhu tvar u daljnjem tekstu biti će ST) odnosno prinos ST.

Dva su važna razloga za izražavanje prinosa kao prinosa ST:

i) količinske potrebe domaćih životinja za krmivima preciznije su definirane u vidu

konzumacije suhe tvari, negoli u vidu količine krme takva kakva jeste;

ii) prinosi krme takva kakva jeste mogu lako dovesti u zabludu jer vlažnost (odnosno

sadržaj ST) krme ili biljne mase varira s razvojnom fazom biljaka (Tablica 7.),

oblikom krme (svježa zelena, silaža, sjenaža, sijeno), pa čak i s dobom dana i

okolišnim uvjetima.

Tako su Wiersma i sur. (1993.) u Wisconsinu (USA) imali prividni pad prinosa nadzemne

mase silažnog kukuruza od faze mliječne zrelosti do faze kraja voštane zrelosti. U navedenom

slučaju, zapravo je padao samo prinos biljne mase takva kakva jeste, dok je, zahvaljujući

porastu sadržaja suhe tvari u biljnoj masi, prinos ST nadzemne mase rastao (Tablica 7.).

Tablica 7. Prinosi nadzemne mase takva kakva jeste i prinosi suhe tvari silažnog kukuruza

(Wiersma i sur., 1993.)

Faza zrelosti zrna na

biljci kukuruza

Prinos nadzemne mase

takva kakva jeste

(t/ha)

Sadržaj ST u

nadzemnoj masi

(%)

Prinos ST

nadzemne mase

(t/ha)

Meko tjestasto stanje

(mliječna zrelost zrna)

55,6 24 13,3

Pojava udubljenja u

obliku zuba

51,2 27 13,8

Mliječna linija na

polovici zrna

45,8 34 15,6

Mliječna linija se

spustila na donju trećinu

zrna

42,7 37 15,8

Iščezla mliječna linija

(kraj voštane zriobe)

38,9 40 15,6

Neprikladnost izražavanja prinosa krme takva kakva jeste očita je i u slučaju usporedbe

prinosa sijena, sjenaže i zelene mase od iste krmne kulture. Tako npr. na istoj parceli farmer

može s jednog hektara lucerne, kod prvog proljetnog otkosa skinuti 18 t/ha svježe zelene mase

sa 17% ST, s drugog hektara skinuti 6 t/ha sjenaže s 50% ST, a s trećeg hektara 3 t/ha sijena s

86% ST. Površno gledajući, izgleda da se najveći prinosi ostvaruju odnošenjem svježe zelene

mase, a 3 puta manji pripremom sjenaže, i 6 puta manji sušenjem sijena. Ipak, uvažavanjem

različitoga sadržaja vode u navedenim krmivima (83%, 50% i 16%) očito je da su prinosi

suhe tvari međusobno vrlo slični kod sva tri navedena oblika voluminoznih krmiva

podrijetlom od lucerne: 3,06 t/ha kod svježe zelene mase, 3,00 t/ha kod sjenaže i 2,6 t/ha kod

sijena.

16

Zadatak 4. Izračunaj prinos čiste ST kod slijedećih krmnih kultura

Krmna kultura Prinos krme takva

kakva jeste (t/ha)

Sadržaj ST u

krmi (%)

Prinos ST

(t/ha)

Silažni kukuruz 60 33

Lucerna za sijeno 12 85

Ispaša na sijanom travnjaku

engleskog ljulja i bijele djeteline

50 16

Zadatak 5. Obavite probnu košnju na obližnjem travnjaku te procijenite prinos biljne mase

takva kakva jeste (t/ha) i prinos čiste suhe tvari (t/ha).

2.3. Parametri kvalitete krmnog bilja, hranidbena vrijednost i podjela krmiva

Kvaliteta biljnih tkiva, sa stajališta hranidbe, uvelike ovisi o razvojnoj fazi u kojoj se nalazi

biljka (npr. vegetativna ili reproduktivna), biljnom dijelu (npr. list ili stabljika) i biljnoj vrsti

(npr. djetelina ili trava). Tako su mlada vegetativna tkiva (tijekom brzog porasta) vrlo sočna,

nježna (mali udio celuloznih vlakana), lako probavljiva i bogata bjelančevinama. Suprotno

tome, ostarjela tkiva biljaka prešlih u reproduktivnu fazu (nakon cvatnje, uključujući stvaranje

sjemena) su mnogo grublja (veći sadržaj odrvenjelih vlakana u stabljikama), teže probavljiva

(tj. niže energetske vrijednosti) i siromašna bjelančevinama. Stabljike sadrže mnogo

potpornog tkiva bogatog celulozom, a u kasnijim razvojnim fazama i ligninom, kako bi bile

sposobne nositi nadzemne organe. Suprotno njima, listovi nemaju potrebu za velikom

čvrstoćom, tako da nemaju niti odrvenjelih celuloznih vlakana. Zbog toga su listovi uvijek

lakše probavljivi negoli staljike. Biljna masa mahunarki, u istim razvojnim fazama, uvijek ima

veći sadržaj bjelančevina i manji sadržaj vlakana negoli trave, ali su im vlakna u većoj mjeri

inkrustirana ligninom.

Među najvažnijim parametrima kvalitete krmnog bilja jest sadržaj hranjivih tvari, koji se

najčešće izražava u postotnom udjelu, u suhoj tvari krmiva. Hranjive tvari mogu se svrstati u

nekoliko skupina, od kojih su najvažnije šećeri (podrazumijeva vodotopive šećere: fruktozu,

glukozu, saharozu i druge), složeni ugljikohidrati (škrob, pektin), vlakna (celuloza,

hemiceluloza), bjelančevine, masti (ulja i masti) i minerali (K, Ca, Mg, Na, S, P i drugi).

Šećeri i složeni ugljikohidrati predstavljaju brz izvor energije za biljojede jer podliježu brzoj

probavi, nakon koje se krv životinje vrlo brzo obogati molekulama koje ulaze u energetske

procese u raznim tkivima životinje. Masti su također izvor energije za biljojede, a njihova

energetska vrijednost je veća negoli je kod šećera i ugljikohidrata. Ipak, biljojedi su

prilagođeni za krmu s niskim sadržajem masti. Vlakna su također izvor energije, ali je

probavljanje vlakana znatno sporije i zahtjeva pomoć simbiotskih mikroorganizama u buragu

(kod preživača) ili u debelom i slijepom crijevu (kod konja i kunića). Bjelančevine iz krme

tijekom probave najčešće postaju izvor aminokiselina – gradivnih elemenata za nove

bjelančevine u tkivima životinja, bilo indirektno (probavom buražnih mikroorganizama) ili

direktno (probavom tzv. by-pass proteina).

Biljojedi tijekom probave krmiva dolaze do hranjivih tvari potrebnih za izgradnju vlastitog

organizma (bjelančevine, minerali) i za energetske procese (šećeri, ugljikohidrati, vlakna i

masti kao izvori energije za odvijanje fizioloških procesa, održavanje tjelesne topline,

kontrakciju mišića tj. kretanje, sintezu novih bjelančevina tj. rast i razvoj). Posebnosti

fiziologije probave kod biljojeda jesu te, da imaju sposobnost probave celuloznih vlakana iz

biljnih tkiva, te da imaju suštinsku potrebu konzumirati krmu koja sadrži biljna vlakna. Donja

granica sadržaja vlakana pri kojoj probava biljojeda može ostati zdrava jest oko 17% u ST, što

17

je slučaj kod ispaše na mladoj travi. Koncentrirana krmiva poput zrna žitarica i mahunarki (sa

samo 2,5% do 12% vlakana u ST) ne mogu biti osnova hranidbe biljojeda, već se mogu

koristiti kao dopuna osnovnom dijelu obroka, s ciljem povećanja energetske vrijednosti i

sadržaja bjelančevina u dnevnom obroku.

2.3.1. Ocjena hranidbene vrijednosti krmiva

Analitičke metode koje bi identificirale sadržaj svih gore navedenih grupa kemijskih spojeva

bile bi vrlo skupe, složene i zahtijevale bi skupu opremu, što si ne može priuštiti svaki

laboratorij. S obzirom na relativnu dostupnost i cijenu izvođenja analiza krmiva, najraširenija

je tzv. osnovna kemijska analiza kojom se određuje:

1) sadržaj vlakana putem ekstrakcije celuloze iz pod-uzorka, a rezultat se naziva

SIROVA VLAKNA, skraćeno SV (%). Sadrži celulozu i netopivi lignin.

2) sadržaj masti putem ekstrakcije eterom iz pod-uzorka, a rezultat se naziva SIROVE

MASTI, skraćeno SM (%)

3) sadržaj pepela kao ostatak nakon spaljivanja pod-uzorka, a rezultat se naziva SIROVI

PEPEO i uključuje sve minerale osim dušika, skraćeno SP (%)

4) sadržaj dušika koji se određuje Kjeldahl metodom destilacije pod-uzorka, i potom se

množi s 6,25 jer je udio dušika u većini biljnih bjelančevina oko 16% (ili 1/6,25).

Rezultat se naziva SIROVE BJELANČEVINE, skraćeno SB (%), i osim pravih

bjelančevina, sadrži i dušik porijeklom i iz neproteinskih spojeva (nitrati, amini i

drugi).

5) NEDUŠIČNE EKSTRAKTIVNE TVARI, skraćeno NET (%), procijenjene računskim

putem kao ostatak do 100% nakon zbrajanja postotnih udjela prethodnih

komponenata: NET (%) = 100% – SV (%) – SM (%) – SP (%) – SB (%). NET sadrži

sve što je zaostalo, a to su pretežno ugljikohidrati, šećeri, hemiceluloza, pektin i topivi

lignin.

Gore navedene sirove hranjive tvari, tijekom probave bivaju u većem ili manjem dijelu

iskorištene (usvojene) od strane životinje. Usvojeni dio hranjivih tvari naziva se probavljivim,

a neusvojeni (izbačen fecesom) naziva se neprobavljivim. Probavljivi udio hranjive tvari,

izražen postotno od konzumirane sirove hranjive tvari naziva se koeficijent probavljivosti.

Koeficijent probavljivosti organske tvari za voluminozna krmiva najčešće se nalazi u rasponu

od 52% (slama pšenice) do 85% (vegetativni porast trave na pašnjaku) (DLG, 1997.).

Sadržaji probavljivih hranjivih tvari u ovom udžbeniku biti će označeni kako slijedi:

1) probavljiva vlakna, skraćeno PV (%).

2) probavljive masti, skraćeno PM (%).

3) probavljive bjelančevine, skraćeno PB (%).

4) probavljivi NET, skraćeno PNET (%).

Jedna od najraširenijih mjera za energetsku vrijednost krmiva jest TDN (am.engl. Total

Digestible Nutrients). Najčešće se izražava u postotku u suhoj tvari, a prema načinu izračuna

(Maynard, 1953.) zaključujemo da mjera TDN predstavlja škrobni ekvivalent:

TDN (%) = PV (%) + PB (%) + PNET (%) + 2,25 × PM (%)

Sadržaj probavljivih masti u gornjem izrazu pribrojen je s koeficijentom 2,25 jer se

spaljivanjem masti dobije 2,25 puta više toplinske energije negoli spaljivanjem ostalih grupa

hranjivih tvari (NET-a, celuloze ili bjelančevina).

18

Kod ocjene energetske vrijednosti krmiva za mliječne krave, vjerojatno je jednako raširena ili

čak i više, mjera NETO ENERGIJA ZA LAKTACIJU (skraćeno NEL), a izražava se u

MJ/kgST (čitaj: megađul po kilogramu suhe tvari). Vrijednost se također izračunava na

temelju sadržaja probavljivih hranjivih tvari, ali je postupak izračuna složeniji i podučava se

na kolegijima hranidbe domaćih životinja (Domaćinović, 1999.).

Zadatak 6. Izračunaj TDN vrijednost za slijedeća krmiva:

ST Sadržaj u ST (%) Probavljivost (%) TDN

Krmivo (%) SB SM SV NET B M V NET (% u

ST)

Engleski ljulj - ispaša 16 24 4 18 42 83 59 87 84 76

Livada, ljetni porast u suši 22 14 4 28 44 64 55 72 70 65

Sijeno lucerne 85 19 2 28 41 74 41 47 72 59

Livadno sijeno, visoke trave 85 11 2 29 50 59 47 65 68 62

Silaža nadzemne mase kukuruza 35 8 3 20 64 56 79 63 78 72

Slama pšenice 86 5 2 34 45 37 38 52 54 46

Zrno kukuruza 87 11 5 3 81 66 83 46 90 91

Zrno zobi 87 12 5 12 68 74 88 29 80 77

Zrno graška 87 25 2 7 63 82 62 78 95 89

Zadatak 7. Okarakteriziraj krmiva iz prethodnog zadatka kao: bogata, osrednja ili siromašna

bjelančevinama, bogata, osrednja ili siromašna energijom, lako probavljiva ili teško

probavljiva, bogata vlaknima ili siromašna, visokokvalitetna ili niske kvalitete.

Osim navedene osnovne kemijske analize krmiva, raširena je i ekstrakcija vlakana neutralnim

detergentom, a njihov sadržaj se označava s NDF (eng. Neutral Detergent Fiber) te kiselim

detergentom, čiji se sadržaj označava s ADF (eng. Acid Detergent Fiber). Sadržaj NDF-a

uključuje hemicelulozu, celulozu i lignin, dok sadržaj ADF uključuje samo celulozu i lignin.

Zbog toga se NDF vrijednosti koriste kao pokazatelj ukupnog sadržaja vlakana, a ADF

vrijednosti kao pokazatelj sadržaja teže probavljivih i neprobavljivih vlakana. Sadržaji NDF-a

i ADF-a se u SAD-u koriste kao pokazatelji za tri važna parametra kvalitete voluminoznih

krmiva: probavljivosti suhe tvari (am.eng. Digestible Dry Matter, skraćeno DDM),

konzumacije suhe tvari (am.eng. Dry Matter Intake, skraćeno DMI) i relativne hranidbene

vrijednosti (am.eng. Relative Feed Value, skraćeno RFV) (Jerenyama i Garcia, 2004.). Prema

istim autorima navedeni parametri procjenjuju se slijedećim izrazima:

1) DDM [%] = 88,9 – (0,779 × ADF[%])

2) DMI [% od TM] = 120 / NDF[%]

3) RFV = (DDM × DMI) / 1,29

Izraz 1) podrazumijeva da je probavljivost ST krme to veća što je manji sadržaj ADF-a. Izraz

2) podrazumijeva da je potencijalna konzumacija ST krmiva to veća što je niži sadržaj NDF-a

jer visok sadržaj vlakana ograničava punjenje buraga i smanjuje brzinu prolaska obroka kroz

burag. Izraz 3) dodjeljuje visoku relativnu hranidbenu vrijednost krmivima koja su

visokoprobavljiva i s visokim potencijalom konzumacije.

19

Zadatak 8. Pomoću formula Jerenyame i Garcie (2004.) procijeni probavljivost i konzumaciju

ST te relativnu hranidbenu vrijednost slijedećih krmiva:

% u ST krmiva % ST % od TM

Krmivo SB NDF ADF DDM DMI RFV

Lucerna u fazi cvjetnih pupova 20 40 30

Lucerna početkom cvatnje 18 43 33

Lucerna u punoj cvatnji 16 53 41

Lucerna ocvala, mahunanje 14 56 43

Stoklasa bezosata krajem

vlatanja

10 63 35

Stoklasa bezosata krajem cvatnje 7 81 49

Silaža nadzemne mase kukuruza 10 48 28

Silaža nadzemne mase sirka 8 52 32

Iako se formule Jerenyame i Garcie (2004.) na prvi pogled čine vrlo praktične i univerzalne,

treba znati da iste formule diskriminiraju kvalitetu trava u odnosu na kvalitetu lucerne i

djetelina. Naime, trave u pravilu sadrže više vlakana negoli lucerna i djeteline, pa će im

formule dodjeljivati manje vrijednosti dobrovoljne konzumacije, probavljivosta i relativne

hranidbene vrijednosti. Međiutim, vlakna u travama su lakše probavljiva negoli vlakna u

lucerni i djetelinama, tako da iste formule ne mogu pravedno uspoređivati različite

voluminoze, već mogu samo mahunarke s mahunarkama, i trave s travama (Ward i de

Ondarza, 2008.). Formule su također neupotrebljive za usporedbu silaže kukuruza s

djetelinama i travama jer ne uračunavaju sadržaj NET-a niti škroba iz kukuruzne silaže.

2.3.2. Podjela krmiva na voluminozna i koncentrirana

Sva biljna krmiva koja se proizvode na oranicama i trajnim travnjacima mogu se podijeliti na

voluminozna (sinonim „kabasta“) i koncentrirana (sinonim „krepka“) prema dva kriterija:

sadržaju sirovih vlakana i suhe tvari. Ako je sadržaj sirovih vlakana u suhoj tvari krmiva 16%

i više, tada se krmivo smatra voluminoznim, a ako je niži od 16% krmivo se smatra

koncentriranim. Izuzetak su razne stočne repe koje imaju niži sadržaj sirovih vlakana, a ipak

se nazivaju voluminoznim krmivima jer imaju visok sadržaj vode (oko 85%) pa im je zbog

toga hranjiva vrijednost zapravo „razrijeđena“ u velikom volumenu. Zbog toga je uveden i

drugi kriterij za voluminoznu krmu siromašnu vlaknima, a to je sadržaj suhe tvari manji od

16%. Sukladno navedenim kriterijima, neka tipična krmiva za preživače razvrstana su u

opisane dvije skupine (Tablica 8.).

Tablica 8. Primjeri najčešćih voluminoznih i koncentriranih krmiva

Voluminozna krmiva Koncentrirana krmiva

Ispaša na travnjaku Suho zrno kukuruza

Sijeno lucerne ili livadnih trava Silaža vlažnog klipa kukuruza

Silaža nadzemne mase kukuruza Suho zrno zobi ili ječma

Sjenaža lucerne ili djetelinsko-travne smjese Suho zrno stočnog graška

Pogače ili sačme soje, suncokreta, uljane

repice

20

2.3.3. Oblici voluminoznih krmiva

Sva voluminozna krmiva mogu se svrstati u nekoliko oblika:

1) svježa zelena krma (kao ispaša ili kao pokošena i položena pred životinju)

2) sijeno (osušena biljna masa s oko 85% ST, odnosno oko 15% vode)

3) silaža (vlažna ukiseljena krma s oko 33% ST i s pH oko 4)

4) sjenaža (prosušena fermentirana krma s oko 50% ST i s pH oko 5,5)

2.4. Potrebe biljojeda za kvalitetom krmnog bilja

2.4.1. Goveda

Beth Wheeler (1996.) je prikazala kako kod mliječnih krava rastu zahtjevi za kvalitetom

ukupnog dnevnog obroka s povećanjem proizvodnosti krave (Tablica _.). Pri tome se

podrazumijeva da je grlima omogućena odgovarajuća konzumacija ST dnevnog obroka, u

skladu s očekivanjima iz Tablice 9.

Tablica 9. Preporuke za kvalitetu ukupnog dnevnog obroka (TMR-a) ovisno o dnevnom

lučenju mlijeka po kravi (Beth Wheeler, 1996.)

Dnevni prinos mlijeka

(kg/dan)

Sadržaj u suhoj tvari ukupnog dnevnog obroka

Sirovi proteini NEL TDN Sirova vlakna ADF NDF

% MJ/kg % % % %

Zasušena krava 12 5,23 56 22 27 35

20 15 6,36 67 17 21 28

30 16 6,78 71 17 21 28

40 17 7,20 75 15 19 25

50 18 7,20 75 15 19 25

Prva 3 tjedna laktacije 19 7,00 73 17 21 28

Iz Tablice 9., vidimo da visokoproizvodna grla imaju potrebu konzumirati obrok bogat

energijom i bjelančevinama, dok su zasušenim kravama zadovoljavajući i niskokvalitetni

dnevni obroci. Iz toga proizlazi da visokoproizvodna grla trebaju visokokvalitetnu

voluminoznu krmu (ispaša mladom travom, sjenaža ili sijeno djetelinsko-travne smjese

košene do pupanja djetelina i do kraja vlatanja trava, smjesa silaže kukuruza i sijena lucerne

košene do pupanja), dok se zasušena grla mogu zadovoljiti i lošijim voluminoznim krmivima

(ispaša na starijoj travnoj masi, livadno sijeno, sijeno djetelinsko-travne smjese košene u

kasnijim razvojnim fazama, čak i s udjelom slame u dnevnom obroku).

Zadatak 9. Koje od krmiva iz Zadatka _. sadrži dovoljno sirovih bjelančevina, energije i

vlakana za hranidbene potrebe mliječne krave što proizvodi 30 lit./dan mlijeka?

Kod tovne junadi zahtjevi za kvalitetom dnevnog obroka su općenito nešto niži, ali ovise o

uzrastu grla (tj. tjelesnoj masi) i ciljanom dnevnom prirastu tjelesne mase. Uz odgovarajuću

dnevnu konzumaciju ST obroka, prema NRC-u (2000.), kod mlađe junadi i TM = 320 kg, za

prirast od 1,5 kg/dan potreban je obrok s barem 13% sirovih bjelančevina i barem 70% TDN-

u ST. S porastom juneta smanjuje se potreba za sadržajem sirovih bjelančevina na oko 11%,

ali potreba za energijom ostaje konstantno visoka, na 70% TDN-a u ST. To znači da će u

modernoj stajskoj hranidbi tovne junadi, najzastupljenije voluminozno krmivo (bogato

energijom, siromašno bjelančevinama) biti silaža nadzemne mase kukuruza, uz dodatak nekog

21

bjelančevinastog krmiva (sojina sačma, sijeno lucerne, zrno graška). Tamo gdje se ne očekuju

veliki prirasti, zahtjevi za kvalitetom dnevnog obroka su manji. Tako je prema Gadberry-ju

(2000.) za prirast od 0,9 kg/dan kod junaca godišnjaka dovoljno oko 10% sirovih bjelanlevina

u ST dnevnog obroka i oko 60% TDN-a.

Zadatak 10. Koje od krmiva iz Zadatka _ sadrži dovoljnu koncentraciju sirovih bjelančevina i

energije za hranidbene potrebe junadi u tovu a) brzog prirasta (oko 1,3 kg/dan) i b) sporog

prirasta (0,9 kg/dan)?

2.4.2. Ovce

Uz odgovarajuću dnevnu konzumaciju ST obroka kod ovaca, potrebe za kvalitetom dnevnog

obroka ovise o tjelesnoj masi i razvojnoj fazi životinje. Tako su za ovcu tjelesne mase oko 70

kg prikazane potrebe u Tablici 10.

Tablica 10. Potrebe za koncentracijom sirovih bjelančevina i TDN-a u dnevnom obroku kod

ovce TM = 70 kg i pripadajuće janjadi (NRC, 1985.)

Minimalna koncentracija u ST dnevnog obroka

SB (% u ST) TDN (% u ST)

Ovca zasušena 10 56

Ovca bređa* 9 54

Ovca – zadnja trećina bređosti* 12 57

Ovca – dojna* 15 57

Janje TM = 20 kg** 17 80

Janje TM = 30 kg** 15 77

Janje TM = 40 kg** 14 77

Janje TM = 50 kg** 13 77

* - prosjek između potreba ovce s jednim i ovce s dva janjeta

** - prosjek između potreba umjereno i brzo rastuće janjadi

Podaci iz Tablice 10. ukazuju da janjad i dojne ovce trebaju najkvalitetniju krmu (mladu travu

na ispaši, kvalitetno sijeno pokošeno u vegetativnim stadijima trava i do pupanja djetelina),

dok se bređe i zasušene ovce mogu zadovoljiti i lošijim krmivima (poput sijena košenog

početkom klasanja/metličanja trava ili krajem cvatnje djetelina, ili suhom ljetnom ispašom, pa

čak i slamom u manjem udjelu).

2.4.3. Konji

Prema Foutsu (2008.), za hladnokrvne radne pasmine konja, dnevne potrebe za energijom i

sirovim bjelančevinama ovise o uzrastu, aktivnosti i stanju konja (Tablica 11.).

22

Tablica 11. Dnevne potrebe teških radnih pasmina konja za energijom i sirovim

bjelančevinama ovisno o uzrastu, aktivnosti i stanju konja (Fouts, 2008.). Koncentracije

energije i bjelančevina izračunali autori na temelju dnevne konzumacije ST.

Kategorija

konja

Potreba

DE

(MJ/dan)

Ekvivalent*

TDN=6,5×DE

(kg/dan)

Potreba

za SB

(kg/dan)

Koncentracija

TDN (%uST)

kod

konzumacije ST

2% od TM

Koncentracija

SB (%uST) kod

konzumacije ST

2% od TM

Odrasli konj,

900 kg, laki rad

176 1144 1,38 63 7,7

Odrasli konj,

900 kg, srednji

rad

201 1307 1,55 72 8,6

Odrasli konj,

900 kg, teški

rad

259 1638 1,81 93 10,1

Dojna kobila

od 900 kg,

3.mjesec

dojenja

219 1424 2,64 79 14,7

Bređa kobila

900 kg,

9.mjesec

145 943 1,43 52 7,9

Godišnjak 141 917 1,52 91 15,0

Dvogodišnjak

u treningu

187 1216 1,60 76 9,0

23

3. UVJETI ZA PROIZVODNJU KRMNOG BILJA (OKOLIŠ)

3.1. Tlo

Kvaliteta i položaj tla uvelike određuju proizvodnost krmnog bilja ali i izbor krmnog bilja

koje se može uspješno uzgajati. Tako npr. duboka i plodna tla imaju mogućnost čuvanja i

ponude velike količine biljci potrebnih minerala ishrane, te kapacitet skladištenja vode iz

razdoblja suviška (npr. nakon obilne kiše) za razdoblje nedostatka (npr. ljetna suša). Zbog

toga se na takvim tlima očekuju visoki prinosi krmnog bilja koji ostaju stabilni i u sušnim

godinama. Na dubokim i plodnim tlima najčešće se uzgaja oranično krmno bilje, gdje u

posljednjih 30-ak godina prevladava kukuruz i lucerna. Kiselost, kompaktnost i slaba

propusnost tla ograničavaju uzgoj jedne od najvažnijih višegodišnjih krmnih kultura –

lucerne, a nepovoljno djeluju i na ostvarenje potencijala prinosa kod drugih krmnih kultura.

Na takvim tlima kukuruz daje znatno manje prinose, a umjesto lucerne se uzgaja crvena

djetelina ili višegodišnje krmne trave u smjesi s djetelinama. Slaba propusnost kombinirana s

položajem zemljišta u udolini zasigurno će uzrokovati dugotrajnu zasićenost tla vodom nakon

zime, što će onemogućiti uzgoj većine oraničnih kultura, ali će biti pogodno za trajni travnjak

(livadu ili pašnjak). Plitka tla, osobito ona na nagibima (brdska i gorska Hrvatska) nisu

pogodna za uzgoj oraničnih kultura zbog niske plodosti – tj. maloga kapaciteta za vodu i

hraniva. Takva tla nije pogodno obrađivati kao oranice jer bi golo tlo bez vegetacijskog

pokrova bilo odnošeno erozijom. Ipak, takva su tla prikladna kao podloga za trajne travnjake,

za korištenje košnjom (livade) ili napasivanjem (pašnjaci). Tla s visokim udjelom gline su

vrlo teška za obradu te se zbog toga i takva tla često koriste kao trajni travnjaci. Zbog gore

navedenoga, iznimno je važno poznavati svojstva tla i položaj zemljišta gdje se proizvodi

krmno bilje.

3.2. Klima

Tip klime značajno određuje izbor i prinos krmnih kultura. Tako u suvremenim uvjetima, u

predjelima s kontinentalnom klimom (polusušna klima, suha i vruća ljeta, hladne zime)

prevladavaju lucerna (zbog dobrog prinosa i visoke otpornosti na sušu) i silažni kukuruz

(zbog visokog prinosa i zadovoljavajuće otpornosti na sušu). U humidnim klimatima

prevladavaju višegodišnje trave u smjesi s bijelom djetelinom (zapadna Europa, Velika

Britanija, Irska, Novi Zeland). Višegodišnjim krmnim travama s bijelom djetelinom daje se

prednost i na tlima niže plodnosti i slabije propusnosti jer takve uvjete bolje podnose negoli

lucerna ili kukuruz. Vegetacijsko razdoblje i trajanje tvorbe prinosa također određuju

potencijalne prinose. U predjelima gdje su povoljne temperature za rast krmnog bilja tijekom

cijele godine (npr. Novi Zeland gotovo da i nema zime, a ljeta su blaga i kišna) postižu se veći

godišnji prinosi krme negoli u klimatima gdje povoljni uvjeti kratko traju (npr. kratko ljeto u

planinskim uvjetima ili na geografskim širinama bližima Zemljinim polovima).

24

4. KRMNO BILJE S ORANICA

Povijesno gledano, važnost krmnog bilja na oranicama naglo je porasla u posljednjih 50-tak

godina, nakon tzv. Zelene revolucije i industrijalizacije biljne i stočarske proizvodnje.

Stoljećima i tisućljećima unazad glavnina krme za preživače proizvodila se na trajnim

travnjacima (livadama i pašnjacima), gdje je proizvedena krma korištena napasivanjem i

košena za proizvodnju sijena. Krmno bilje na oranicama postaje značajnije uvođenjem

srednjovjekovnog tropolja: strna žitarica – jara okopavina – djetelina za sijeno, zatim

uvođenjem lucerne u ratarsku proizvodnju, a najviše se omasovilo uvođenjem silažnoga

kukuruza u proizvodnu praksu.

Krmno bilje na oranicama obuhvaća nekoliko skupina kultura: prosolike žitarice za

voluminoznu krmu (kukuruz, sirak, muhar, proso, sudanska trava), strne žitarice za

voluminoznu krmu (pšenica, zob, ječam, raž, tritikale), jednogodišnje mahunarke (grašak,

grahorice, lupine, soja, bob, vigna), višegodišnje mahunarke (lucerna, crvena djetelina, bijela

djetelina, esparzeta, smiljkita roškasta, hibridna djetelina i druge), višegodišnje krmne trave

(talijanski ljulj, engleski ljulj, klupčasta oštrica, vlasulja trstikasta i druge), kupusnjače (krmni

kelj, krmna koraba, ozima krmna repica i ogrštica) i korjenaste krmne kulture (stočna repa,

stočna mrkva, postrna repa).

4.1. Prosolike žitarice za voluminoznu krmu

Ovoj skupini pripadaju jednogodišnje neprezimljive vrste iz porodice trava (Poaceae). To su

toploljubive vrste koje ne podnose temperature okoliša ispod 0°C: kukuruz (Zea mays L.),

sirak (Sorghum sorghum L.), muhar (Setaria italica P.) i proso (Panicum miliaceum L.). U

svijetu se većim dijelom uzgajaju za proizvodnju zrna, ali im je značaj u proizvodnji

voluminozne krme postao izuzetno velik tijekom posljednjih 50-tak godina. U ovu skupinu,

radi botaničke srodnosti, sličnih zahtjeva za okolišnim uvjetima i slične agrotehnike, svrstat

će se i sudanska trava (Sorghum sudanense L.) iako nije žitarica, već samo usjev za

voluminoznu krmu. Među prosolikim žitaricama za voluminoznu krmu, u svijetu i Republici

Hrvatskoj na proizvodnim površinama najzastupljeniji je kukuruz, za kojim slijedi sirak, pa

sudanska trava i ostale.

4.1.1. Kukuruz za voluminoznu krmu

Najvažnija krmiva porijeklom od kukuruza jesu: silaža nadzemne mase kukuruza, suho zrno

kukuruza, silaža klipa, silaža zrna, i svježa zelena nadzemna masa. Silaža nadzemne mase

kukuruza postala je u zadnjih 50-tak godina najzastupljenije voluminozno krmivo u hranidbi

goveda, i to nakon omasovljenja tehnike konzerviranja siliranjem. Prema Ettle i Schwarzu

(2003.) i Contreras-Govea i sur. (2009.) silaža kukuruza je glavni izvor energije u obrocima

mliječnih goveda i u Europi i u Sjevernoj Americi. Razlog tomu jest visoki potencijal

rodnosti, odnosno prinosa nadzemne mase ovoga usjeva u uvjetima umjerenog klimata i

plodnoga tla, zatim uspješna konzervacija proizvedene voluminozne krme primjenom

siliranja, visoka energetska vrijednost krme i zadovoljavajući sadržaj i kvaliteta vlakana.

Daljnje rasprostranjenje uzgoja kukuruza za voluminoznu krmu (i zrno) ograničeno je

hladnom ili sušnom klimom i nepovoljnim zemljišnim uvjetima (plitka tla, teška glinasta tla,

neplodna tla). U Republici Hrvatskoj silažni kukuruz (Slika 1.) se u razdoblju od 2010. do

2014. godine uzgajao na oko 30.000 ha (DZS, 2015.) čime je zauzimao oko 3,3% oraničnog

zemljišta. Usporedbe radi, kukuruz za zrno se uzgajao na oko 290.000 ha, što je bila blizu 10

25

puta veća površina. Sa širenjem primjene tehnike siliranja, povećala se i važnost silaže

vlažnoga zrna i silaže klipa kukuruza. Komparativne prednosti proizvodnje ovakvih

koncentriranih krmiva u odnosu na proizvodnju suhoga zrna jesu: izbjegavanje troškova

sušenja zrna i mogućnost dospijevanja do prikladne faze zrelosti uzgojem kasnijih FAO

skupina kukuruza koje su očekivano prinosnije (Svečnjak i sur., 2007.).

Slika 1. Košnja kukuruza za pripremu silaže nadzemne mase. Foto: Ranko Gantner (2010.)

Kako bi se daljnje izlaganje o proizvodnji kukuruza za voluminoznu krmu i zrno bolje

razumjelo, dolje su prikazane najvažnije razvojne faze ove kulture:

1. klijanje sjemena

2. nicanje

3. razvoj pravih listova, slijedom po etažama biljke

4. metličanje – izlazak metlice (muške cvati) iz pazuha vršnog lista,

5. svilanje – izlazak svile imeđu listova komušine (listova koji omotavaju klip), obično

ide sinkrono s metličanjem,

6. cvatnja i oplodnja (prašnici prosipaju pelud koja pada na svilu, tj. produžene njuške

tučka, polen klija i oplođuje jajnu stanicu)

7. formiranje zrna na klipu

8. mliječna zrioba zrna (zrno na pritisak puca i pušta mliječno obojeni sok). Ovo je faza

intenzivnog nalijevanja zrna.

9. voštana zrioba zrna (zrno je oblikovano i može se presjeći noktom). Tijekom ove faze

završava nalijevanje zrna

10. puna zrioba zrna (završilo nalijevanje zrna, pojavljuje se crni sloj između zrna i

oklaska, zrno je tvrdo i više se ne može zasjeći noktom).

Faze do pojave reproduktivnih organa (muške i ženske cvati) nazivaju se vegetativnim

fazama, a faze od pojave reproduktivnih organa nazivaju se reproduktivnim fazama. Neke

razvojne faze kukuruza prikazane su donjim crtežom (Slika 2.).

26

Slika 2. Neke razvojne faze kukuruza


Hranidbena vrijednost nadzemne mase ili silaže nadzemne mase kukuruza pod utjecajem je

više faktora, među kojima su najvažniji stadij zrelosti biljke pri košnji (Tablica 12.), visina

košnje i tip kultivara kukuruza.

Tablica 12. Hranidbena vrijednost nadzemne mase kukuruza, silaže nadzemne mase, suhog

zrna i silaže klipa (corn cob mixture) (DLG, 1997.) Krmivo Faza razvoja kukuruza ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa zelena

masa

Početak tvorbe klipa 17 10,4 25,8 6,04 68,7

Mliječna zrelost zrna

(oko 30% klipa u

prinosu ST)

21 9,0 22,3 6,47 72,9

Početak voštane

zrelosti zrna (oko 40%

klipa u prinosu ST)

27 8,6 20,5 6,39 72,0

Kraj voštane zrelosti

zrna (oko 50% klipa u

prinosu ST)

35 8,1 19,8 6,38 72,3

Silaža Početak voštane

zrelosti zrna (oko 40% klipa u prinosu ST)

27 8,8 21,2 6,31 71,1

Kraj voštane zrelosti

zrna (oko 50% klipa u

prinosu ST)

35 8,1 20,1 6,45 72,9

Suho zrno Puna zrelost 88 10,6 2,6 8,39 89,1

Silaža klipa Kraj voštane zr. 50 8,9 14,3 7,37 81,1

* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)

27

Silaža nadzemne mase kukuruza u hranidbi mliječnih krava i tovne junadi pokazala se kao

dobra zamjena travne silaže jer povećava konzumaciju krmiva, mliječnost i dnevni prirast

tjelesne mase (O'Mara i sur., 1998.; Keady i sur., 2007. i 2008.). Silaža nadzemne mase

kukuruza kao glavna voluminozna krma u dnevnom obroku (33% silaže kukuruza u ST

obroka + 17% silaže lucerne u ST obroka) za mliječne Holstein krave u Wisconsinu (USA)

omogućila je visoku dobrovoljnu konzumaciju ST obroka (oko 3,75% od TM) i visoku

mliječnost muznih krava (oko 33 kg/dan) u vrhuncu laktacije (Bal i sur., 1997.).

Povećanje udjela silaže kukuruza u voluminoznom dijelu obroka križanih junaca (Juniper i

sur., 2005.) bilo je povezano s povećanje konzumacije ST, dnevnog prirasta TM i konverzije

krme u prirast (Tablica 13.). U navedenom primjeru citirani autori su ispitivali utjecaj raznih

omjera silaže nadzemne mase kukuruza i travne silaže (pretežno engleskog ljulja) u

voluminoznom dijelu obroka na prirast križanih junaca Simmental × Holstein-Fresian.

Tablica 13. Utjecaj različitih udjela silaže kukuruza i travne silaže u voluminoznom dijelu

obroka na konzumaciju krme i prirast junadi (Juniper i sur., 2005.)

Varijante obroka

Konzumacija Travna

silaža

Travna silaža

+ S.kukuruza

S.kukuruza +

travna silaža

S.kukuruza

Silaža ljulja (kgST/dan) 6,33 4,57 2,44 0,00

Silaža kukuruza (kgST/dan) 0,00 2,25 4,95 7,76

Koncentrati (kgST/dan) 1,99 2,00 2,01 2,01

Ukupno (kgST/dan) 8,32 8,82 9,40 9,77

Konzumacija/TM (%) 1,69 1,78 1,87 1,97

Početna TM (kg/grlu) 420 423 433 421

Završna TM (kg/grlu) 566 569 571 574

Prosječan dnevni prirast (kg/dan) 0,92 1,07 1,19 1,26

Konverzija krme (kg/kg) 9,12 8,32 8,03 7,78

Konverzija voluminoze (kg/kg) 6,94 6,42 6,30 6,17

Za tov povoljniji rezultati hranidbe silažom kukuruza umjesto travnom silažom vjerovatno su

posljedica nižeg sadržaja NDF-vlakana te većeg sadržaja škroba i suhe tvari u silaži kukuruza

u odnosu na travnu silažu (Tablica 14.). Razlika u sadržaju bjelančevina među voluminoznim

krmivima bila je kompenzirana dodatkom koncetrata (sojina sačma, sačma uljane repice,

lomljena pšenica i vitamini i minerali).

Tablica 14. Kvaliteta silaža u pokusu Junipera i sur. (2005.)

Vrsta silaže Travna Nadzemna masa kukuruza

Sadržaj ST (%) 26,5 33,2

NDF (% u ST) 53,1 40,2

Škrob (% u ST) 0,00 30,1

Vodotopivi ugljikohidrati (% u ST) 2,5 1,4

Sirove bjelančevine (% u ST) 12,0 8,4

pH 3,83 3,77

Ettle i Schwarz (2003.) su u Hirschau kod Minchena (Njemačka) ispitivali hranidbenu

vrijednost silaže dva nasuprotna tipa kultivara silažnog kukuruza: „stay-green“ hibrid (hibrid

koji ostaje zelen i nakon pojave crnog sloja na zrnu) i „dry down“ hibrid (brzovenući hibrid),

28

košenih u dvije faze zrelosti: ranija s oko 31% ST u nadzemnoj masi i kasnija s oko 39% ST u

nadzemnoj masi. U hranidbi mliječnih krava, kasnija faza zrelosti pri košnji omogućila je

povećanu dnevnu konzumaciju krme u odnosu na raniju fazu zrelosti (Tablica 15.). „Stay-

green“ hibrid je imao suhlji klip i vlažniji ostatak biljke u odnosu na „dry down“ hibrid. Silaža

Stay-green hibrida u ranijoj fazi zrelosti imala je manje povoljan odnos mliječne i octene

kiseline (nisak udio mliječne i visok udio octene). Probavljivost organske tvari silaže,

dobrovoljna dnevna konzumacija krme kod mliječnih krava i prosječna dnevna mliječost nisu

se značajno razlikovali među tipovima hibrida kukuruza. Pokus je proveden s križanim

kravama Crveni Holstein Friesian × Fleckvieh, od oko 112-og do oko 136-og dana laktacije.

Obrok se sastojao od silaže kukuruza pomiješane sa 17% sojine sačme (na bazi ST) i 1 kg

sijena/grlu/dan. Koncentrat je dodavan oko 3 kg/grlu, ovisno o razini mlječnosti pojedinog

grla.

Tablica 15. Utjecaj tipa hibrida i roka košnje na kvalitetu silaže nadzemne mase kukuruza,

dobrovoljnu konzumaciju obroka i mliječnost krava (Ettle i Schwarz, 2003.)

Ranija košnja Kasnija košnja

Stay-green Dry-down Stay-green Dry-down

Sadržaj ST u silaži (%) 30,9 32,1 40,2 43,6

Sadržaj ST u klipu (%) 55,8 51,4 61,9 58,4

Sadržaj ST u stabljici i listovima (%) 21,3 22,3 26,1 31,0

Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 7,8 8,3 7,8 7,8

pH silaže 3,9 3,8 4,0 4,0

Udio mliječne kiseline (% od svježe

mase)

1,3 2,0 1,7 1,7

Udio octene kiseline (% od svježe mase) 1,1 0,7 0,5 0,5

Probavljivost organske tvari (%) 76,8 79,6 77,7 78,4

Dobrovoljna konzumacija obroka

(kg/grlu/dan)

16,6 16,3 18,0 17,5

Dnevna mliječnost (kg/grlu/dan) 25,8 24,8 24,9 24,0

Prema iskustvu gosp. Ivana Babića, dipl.ing. (Belje d.d., koordinator za spremanje krme,

osobna komunikacija) „stay-green“ hibridi kukuruza pokazali su se nepovoljnima za

proizvodnju silaže nadzemne mase jer su mnogo duže zadržavali previsok sadržaj vode u

biljnom tkivu, a kada bi im vlaga spala na prikladnu za siliranje, zrno bi bivalo previše tvrdo,

s posljedično niskim iskorištenjem tijekom probave kod mliječnih krava.

Na tržištu sjemena u SAD-u pojavili su se tzv. lisnati hibridi kukuruza („leafy“ tip) kojima je

klip smješten niže na stabljici negoli kod konvencionalnih hibrida za proizvodnju zrna. S

obzirom da je stabljika ispod visine klipa deblja i čvršća, a iznad klipa tanja i nježnija,

pretpostavlja se da će nadzemna masa lisnatog tipa kukuruza biti lakše probavljiva i bolje

konzumirana negoli nadzemna masa konvencionalnog kukuruza.

Ma i Dwyer (2012.) su u Kanadi ustanovili da lisnati hibridi kukuruza sporije otpuštaju vodu

iz zrna, što omogućuje duže razdoblje povoljno za siliranje.

Što se tiče utjecaja na proizvodnost stoke, u istraživanju Kuehna i sur. (1999.) u Morrisu

(Minnesota, USA), hranidba krava silažom leafy hibrida nije donijela povećanje konzumacije

ST krme niti mliječnosti u odnosu na hranidbu grain hibridom unatoč većoj in-vitro

probavljivosti silaže leafy hibrida (Tablica 16.). U njihovom istraživanju obroci su u suhoj

tvari sadržavali 41% silaže kukuruza, 10% sjenaže lucerne, 24% zrna kukuruza, 7% sojine

sačme, 5% rezidua od industrije alkohola iz žitarica, 1% krvnog brašna i ostalo su bili

29

mineralni i vitaminski dodaci. Kod obje varijante hranidbe dnevni obrok je bio podešen na

16,4% sirovih bjelančevina u ST. Oba tipa hibrida bila su košena u sličnoj razvojnoj fazi

(mliječna linija na polovici zrna) i vlazi (65% vlage u biljnoj masi, odnosno 35% ST).

Teoretska dužina sječke pri košnji bila je 0,64 cm. Sadržaj škroba bio je veći u silaži „grain“

tipa u odnosu na „leafy“ tip. Krave su bile hranjene kompletnom smjesom jedanput na dan

(ujutro), a mužene dva puta na dan. Dva puta tjedno su primale injekciju bST hormona.

Tablica 16. Utjecaj „leafy“- tipa hibrida kukuruza na kvalitetu silaže nadzemne mase i

konzumaciju i mliječnost kod krava (Kuehn i sur., 1999.)

„grain“- tip „leafy“- tip

Sadržaj škroba (% u ST) 26,1 23,5


Sadržaj NDF (% u ST) 43,6 45,6

Sadržaj ADF (% u ST) 23,6 24,3

In-vitro probavljivost ST (%) 66,8 69,2

Dobrovoljna konzumacija ST obroka (kg/grlu/dan) 26,4 25,8

Mliječnost u 14-om tjednu laktacije (kg/grlu/dan) 42,5 42,0

Mliječna mast (kg/grlu/dan) 1,6 1,6

Mliječne bjelančevine (kg/grlu/dan) 1,3 1,3

Još je jedna novina na tržištu sjemena povezana s kvalitetom silaže kukuruza: tzv. BMR-

hibridi. BMR je kratica od am.engl. „brown midrib“ što znači smeđa srednja žila (na listu

kukuruza), koja je uvjetovana genom bm3 i posljedično nižim sadržajem lignina u biljnoj

masi (celulozna vlakna su manje lignificirana u odnosu na konvencionalni kukuruz). Gen bm3

je prirodna mutacija unutar gen-poola kukuruza i identificirana je na Sveučilištu Minnesota

1924.g. Tine i sur. (2001.) su u Beltsvilleu (Maryland, USA) ispitivali utjecaj hranidbe

mliječnih krava silažom BMR tipa kukuruza u odnosnu na konvencionalni kukuruz.

Istraživanje je pokazalo da je silaža BMR kukuruza imala niži sadržaj NDF i ADF vlakana i

lignina u odnosu na konvencionalni kukuruz (Tablica 17.), te da je uključena u dnevni obrok,

omogućila veću dobrovoljnu konzumaciju ST krme, veću probavljivost suhe tvari obroka i

veću mliječnost u odnosu na silažu konvencionalnog hibrida. Za silažu od BMR kukuruza

procijenjena je i veća energetska vrijednost. U njihovom istraživanju primijenjeni obrok je u

ST sadržavao 60% silaže kukuruza, 18% sojine sačme, 13% zrna kukuruza i ostatak su bili

dodaci by-pass proteina, minerala i vitamina. Dnevni oborok je bio podešen na 19,7% sirovih

bjelančevina u ST i 18,7 MJ/kgST bruto energije. Ipak, Lewis i sur. (2004.) su u kod Aurore

(New York, USA) ustanovili kod BMR tipa silažnog kukuruza nagli pad probavljivosti NDF

vlakana nakon faze zrelosti od 35% ST u cijeloj biljci, te su zbog toga preporučili istu fazu

kao posljednji prikladan rok za košnju takvoga tipa kukuruza, dok su „leafy“ tip i

dvonamjenski tip (za zrno i silažu) bili prikladni i za kasnije rokove košnje.

30

Tablica 17. Kvaliteta silaže BMR-kukuruza i njen utjecaj na konzumaciju ST dnevnog obroka

i mliječnost krava (Tine i sur., 2001.)

Kultivar silažnog kukuruza BMR Konvencionalni


NDF (% u ST) 43,8 46,2

ADF (% u ST) 26,3 28,3

Lignin (% u ST) 2,5 3,6

Nevlaknasti ugljikohidrati (% u ST) 59,1 57,6

TDN (% u ST) 74,8 72,1

NEL (MJ/kgST) 6,44 5,94

Konzumacija ST obroka (kg/dan/grlu) 25,2 22,8

Probavljivost ST obroka (%) 69,8 68,5

Mliječnost (kg/dan/grlu) 35,4 32,3

Sadržaj bjelančevina u mlijeku (%) 3,32 3,20

Sadržaj masti u mlijeku (%) 3,76 3,93

Udio zrna u prinosu suhe tvari silažnog kukuruza također je važno agronomsko svojstvo jer je

zrno mnogo bogatije energijom u odnosu na stabljiku i list. Zrno sadrži visok udio škroba koji

podliježe brzoj fermentaciji u buragu što ima i pozitivnih i negativnih posljedica. Brza

razgradnja škroba iz zrna kukuruza omogućuje mikrobnoj masi buraga brzo usvajanje

dušičnih spojeva niske molekulske mase, koji se oslobađaju kod hranidbe lako probavljivom

voluminoznom krmom bogatom sirovim bjelančevinama, popu lucerne ili mlade travne mase.

Na taj se način povećava iskoristivost bjelančevina krme i smanjuju nepoželjni gubici dušika i

visoka razina uree u mlijeku. Negativna posljedica brze fermentacije škroba u buragu

podrazumijeva naglo zakiseljavanje buraga zbog proizvodnje organskih kiselina od strane

mikroorganizama, što predstavlja dodatno opterećenje za životinju. Silaža kukuruza je već

kao krmivo kisela (pH oko 4), a daljnja proizvodnja kiselina u buragu još više povećava

problem kiselosti. Potreba preživača za postupnim navikavanjem na hranidbu silažom

vjerojatno je posljedica nepovoljne kiselosti takve krme.

U hranidbi preživača, vjerojatno drugo po važnosti krmivo podrijetlom od kukuruza jest silaža

vlažnog zrna ili silaža klipa kukuruza.

Svježa zelena nadzemna masa kukuruza pokazala se ekonomski interesantnom za napasivanje

Holstein junica u saveznoj državi Pennsilvaniji (USA)(Karsten i sur., 2003.). Prema istim

autorima, napasivanjem u fazi svilanja, usjev kukuruza je imao visoku hranidbenu vrijednost

(oko 13% sirovih bjelančevina u ST), kada svojim prinosom može kompenzirati smanjene

ljetne prinose pašnjaka. Napasivanje u fazi mliječno-voštane zrelosti zrna pokazalo se

ekonomski vrjednije nego siliranje jer su time izbjegnuti troškovi košnje i punjenja silosa (za

onaj dio proizvedene količine koji je stoka popasla).

4.1.1.2. Prinosi

Prinosi suhe tvari nadzemne mase kukuruza variraju s podnebljem, kvalitetom tla,

vremenskim prilikama tijekom tvorbe prinosa, primijenjenom agrotehnikom, uzgajanim

genotipom kukuruza i rokom košnje.

Tijekom vegetacije kukuruza, usjev svakim danom povećava svoj prinos suhe tvari po jedinici

površine. Prema istraživanju Wiersma i sur. (1993.) u Wisconsinu (USA) prosječni prinosi

suhe tvari nadzemne mase 4 hibrida kukuruza rasli su od 13,3 t/ha početkom voštane zriobe

zrna do 15,8 t/ha krajem voštane zriobe zrna. Također i koncentracija suhe tvari u nadzemnoj

31

masi rasla je s početnih 24% do završnih 40%. Prema istraživanju Rotha i sur. (2003.) u

Pennsilvaniji (USA), 30 najzastupljenijih hibrida kukuruza u proizvodnji silaže (relativne

zrelosti 110-115 dana) dali su prosječan prinos suhe tvari nadzemne mase 19,6 t/ha. U

hladnijim podnebljima, kao na sjeveru Europe, postižu se manji prinosi suhe tvari nadzemne

mase. Tako je Gaile (2008.) u Latviji s kukuruzima zrelosti od FAO 160 do FAO 210

postigao prinose suhe tvari oko 13 do 16 t/ha košnjom tijekom rujna (nakon sjetve tijekom

svibnja). Na velikim nadmorskim visinama postižu se još niži prinosi. Tako su Astier i sur.

(2006.) u Meksiku, na 2300 m.n.m., na andisolu podložnom eroziji, postigli prinose ST

nadzemne mase oko 7 t/ha (s oko 1,5 t/ha zrna) primjenjujući zelenu gnojidbu grahoricom,

dok su bez zelene gnojidbe dobili prinose od tek 2,5 t/ha (s oko 0,5 t/ha zrna).

Na području panonske Hrvatske, Gantner i sur. (2015.) utvrdili su da prinos ST nadzemne

mase kukuruza jako ovisi o godini istraživanja, odnosno o okolišnim uvjetima tijekom

vegetacije kukuruza. Tako su u Dalju (istok panonske Hrvatske) u vrlo povoljnoj 2014.g., s

blagim i vlažnim ljetom, postigli prinos ST nadzemne mase silažnog kukuruza (FAO 400) od

22 t/ha unatoč relativno kasnom roku sjetve (29. svibnja), dok su u prethodnoj 2013.g., sa

sušnim ljetom, unatoč kalendarski mnogo ranijem roku sjetve (3. svibnja) postigli prinose ST

silažnih kukuruza (FAO 500) između 12,6 i 15,7 t/ha (Kralik i sur., 2015.). Prema iskustvu

praktičara, na području ravničarske Hrvatske, u godinama sa ekstremno sušnim ljetom prinos

nadzemne mase može biti prepolovljen u odnosu na prosječnu godinu, kada se i udio zrna u

prinosu suhe tvari nadzemne mase smanjuje na vrlo male razine.

Prema službenoj statistici (DZS, 2015.) objavljeni prosječni prinosi silažne mase u R.

Hrvatskoj su pomalo pesimistični, između 26 i 35 t/ha, što bi uz 33% ST u prinosu značilo 8,7

do 11,7 t/ha ST. Prema DZS (2009.) najveći prinosi postižu se u regiji panonska Hrvatska

(30,5 do 38,7 t/ha silaže odnosno ST od 10,2 do 12,9 t/ha), zatim slijedi sjeverozapadna

Hrvatska (31 do 37,1 t/ha odnosno ST 10,3 do 12,4 t/ha), a najmanje prinose ima jadranska

Hrvatska (22,4 do 33,2 t/ha odnosno ST 7,5 do 11,1 t/ha). Smatra se da savjestan gospodar na

području regije panonska Hrvatska u povoljnim uvjetima postiže mnogo veće prinose silažne

mase i suhe tvari. Tako je Petričević (2015.) u Babinoj Gredi u 2014.g. postigao prinos 50 t/ha

silažne mase što bi bilo oko 17 t/ha ST. U istoj godini, na kiselijem i manje plodnom tlu u

Velikom Rastovcu, Čunko (2015.) je postigla 30 t/ha silažne mase, što bi bilo oko 10 t/ha ST.

Prinos je određen i tipom kultivara. Subedi i sur. (2006.) su u Ottawi (Kanada) ustanovili da

lisnati („leafy“) tip kukuruza može dati nešto veće prinose ST nadzemne mase negoli tip

kukuruza za zrno („grain“ tip), ali da tip kukuruza za zrno može dati nešto veće prinose zrna

negoli lisnati tip (Tablica 18.). Istraživači su ustanovili da je lisnati tip kukuruza osjetljiv na

gust sklop, tj. da mu odgovara rjeđi sklop negoli tipu kukuruza za zrno.

Tablica 18. Usporedba prinosa ST nadzemne mase i zrna kod silažnog kukuruza lisnatog tipa i

tipa za zrno u Ottawi (Subedi i sur., 2006.)

2003.g. 2004.g.

Pioneer 3893

(za zrno)

Maizex LF850 RR

(lisnati)

Pioneer 3893

(za zrno)

Maizex LF850 RR

(lisnati)

Prinos silaže

(tST/ha)

20,4 20,9 19,6 21,4

Prinos zrna (t/ha) 9,0 8,4 10,3 10,4

Lewis i sur. (2004.) u saveznoj državi New York (USA) ustanovili da BMR tip kukuruza daje

manji prosječni prinos suhe tvari nadzemne mase u odnosu na lisnati tip i dvonamjenski tip

(Tablica 19.). Lewis i sur. (2004.) su kukuruze sijali krajem travnja, a kosili krajem kolovoza i

početkom rujna.

32

Tablica 19. Prinosi ST nadzemne mase tri tipa silažnih kukuruza u New Yorku (Lewis i sur.,

2004.)

Tip hibrida BMR

(za silažu)

lisnati

(za silažu)

dvonamjenski

(za zrno i silažu)

Prinos ST nadzemne mase (t/ha) 12,4 14,8 14,1

Prema Soderlundu i sur. (2014.), BMR tip kukuruza je, uz manji potencijal rodnosti, i jače

osjetljiv na sušu nego što je konvencionalni kukuruz.

Prema Karstenu i sur. (2003.), prinosi svježe zelene mase za napasivanje u Pennsilvaniji,

preračunato na suhu tvar, bili su u fazi svilanja kukuruza od 9 t/ha do 12 t/ha, a u mliječno-

voštanoj zriobi 11 t/ha do 18 t/ha. Iskorištenje prinosa ST ispašom bilo je od 50% do 70%, i u

kasnijoj fazi uvijek veće nego u mlađoj fazi.

Očekivani prinosi zrna na području panonske Hrvatske su, uz intenzivnu agrotehniku, u

prosječnoj godini oko 10 t/ha, a u povoljnim godinama ima izvještaja i do 14 t/ha zrna. Na

kiselim i manje plodnim tlima prinosi zrna mogu biti i tek oko 6 t/ha u prosječnoj godini.

Svečnjak i sur. (2007.) su u Zagrebu, u dvije godine istraživanja postigli prosječne prinose

vlažnog zrna kukuruza u ekvivalentu suhe tvari od 8,6 do 11 t/ha, ovisno o roku sjetve i

godini. Prinosi suhe tvari klipa kretali su im se od 10 do 12,8 t/ha, također ovisno o roku

sjetve i godini.

U godinama sa sušnim ljetom prinosi zrna mogu pasti na vrlo male razine, od prepolovljenih

u odnosu na prosječnu godinu, pa do čak i blizu 0 t/ha, ovisno o razini stresa suše, koji je

izraženiji na pjeskovitim tlima, na nagibima, uz neprikladnu obradu tla, gnojidbu, sklop, rok

sjetve, dubinu sjetve i dr.


4.1.1.3.1. Plodored

Dugoročna istraživanja pokazala su da plodored ima suštinsku važnost u održavanju visokih

prinosa (Mitchell i sur., 1991.; cit. Nevens i Reheul, 2001.). Praksa monokulture postala je

popularna kada se spoznalo da primjena mineralnih gnojiva i pesticida mogu svojim

djelovanjem zamijeniti plodored (Crookston i sur., 1991; Bullock, 1992., cit. Nevens i Reheul,

2001.), ali ipak nepotpuno. Prema dugogodišnjem istraživanju Nevensa i Reheula (2001.) u

Belgiji, kukuruz uzgajan u plodoredu imao je veći prinos suhe tvari i veći udio klipa u prinosu

u odnosu na kukuruz uzgajan u monokulturi. Prema Kovačeviću i Rastiji (2015.) monokultura

kukuruza izaziva degradaciju plodnosti tla, intenzivira pojavu bolesti i štetočina i

specijaliziranih korova (npr. divlji sirak). Osobito treba izbjegavati ponovljeni uzgoj na

područjima gdje se pojavila kukuruzna zlatica (Diabrotica virgivera virgifera LeConte).

Najbolji predusjevi kukuruzu su jednogodišnje mahunarke (npr. soja, grašak i grah, jer

ostavljaju značajnu zalihu N u tlu), uljana repica (jer je iz porodice raznorodne od trava i ima

fitosanitarni učinak) i strne žitarice. Višegodišnje mahunarke (lucerna, crvena djetelina) i

djetelinsko-travne smjese su također vrlo prikladne jer nakon preoravanja ostavljaju veliku

zalihu dušika za ishranu kukuruza, koji je veliki potrošač dušika (Yost i sur., 2013.; Lawrence

i Cherney, 2008.). Preporučljivo je prije sjetve na preoranom lucerištu provjeriti brojnost

ličinki žičnjaka (fam. Elateridae) u tlu jer, kod velike brojnosti, mogu napadom na klice

kukuruza prorijediti sklop.

33


Konvencionalna osnovna obrada tla za kukuruz podrazumijeva oranje, čija dubina treba u

Hrvatskim uvjetima biti, prema Kovačeviću i Rastiji (2015.), između 25 i 30 cm. Na tlima

panonske Hrvatske praksa je pokazala da je jesen najprikladnije vrijeme za provođenje oranja

jer se postiže bolja akumulacija jesensko-zimskih oborina, a zimsko izmrzavanje tla

omogućuje stvaranje stabilne sitno-mrvičaste strukture površinskog sloja tla i posljedično laku

predsjetvenu pripremu u proljeće. Proljetno oranje ima za posljedicu odvajanje oraničnog

sloja tla od podoraničnog, i time smanjen kapilarni dotok vode iz dubljih rezervi prema

površinskom sloju, a struktura preoranog tla najčešće bude vrlo gruba, s tvrdim, međusobno

nepovezanim busama. Dopunski obradu bi, u slučaju proljetnog oranja, trebalo napraviti

odmah po izvedenom oranju, dok je tlo još prikladne vlažnosti za usitnjavanje oruđima

dopunske obrade (tanjurača) i predsjetvene pripreme (sjetvospremač ili drljača). U slučaju

natprosječne količine oborina tijekom proljeća i ljeta, proljetno oranje može omogućiti

prinose kukuruza slične jesenskom oranju, ali u slučaju zasušenja u proljeće, nicanje može biti

usporeno i nejednoliko. U slučaju suše tijekom ljeta, za očekivati je manju zalihu vode u tlu

poslije proljetnog oranja u odnosu na jesensko oranje, jer se mnogo više oborinske vode

izgubilo otjecanjem tijekom jeseni i zime negoli je to bilo kod jesenjeg oranja. Suprotno od

navedenih pravila za tla panonske Hrvatske, proizvodna praksa u zapadnijim predjelima RH, i

na težim tlima, s više oborina i brežuljkastim terenima (npr. okolica grada Gline, osobno

zapažanje autora, ili u Međimurju, Bensa i sur., 2012.) pokazala je da proljetno oranje ima

prednost u odnosu na jesensko, jer se tlo tijekom zime slegne i sabije pod utjecajem oborina

do te mjere kao da nije ni bilo orano. Ipak, za takve uvjete, prof. Ivan Žugec (umirovljeni

profesor Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, osobna komunikacija) preporučuje provedbu

jesenjeg oranja, a u proljeće primjenu oruđa neinverzijske obrade poput grubljih plošnih

kultivatora ili „grubera“ koji bi razrahlili površinski sloj tla do dubine 15 cm.

U Hrvatskoj se eksperimentiralo i sa reduciranim varijantama obrade tla. Jug i sur. (2006.) su

u Baranji (sjeveroistok Hrvatske, černozemno tlo) tijekom trogodišnjeg istraživanja pet

varijanti obrade tla za kukuruz (Tablica 20.) ustanovili da reduciranje obrade tla dovodi do

značajnog pada prinosa u godini sa sušnim ljetom, dok u godini s kišnim ljetom reduciranje

obrade ne smanjuje (1999.) ili malo smanjuje (2001.) prinose, osim varijante no-till koja

uvijek značajno smanjuje prinose.

Tablica 20. Utjecaj varijante obrade tla i godine na prinos zrna kukuruza u Baranji (Jug i sur.,

2006.)

Prinos zrna (t/ha)

Varijanta obrade tla 1999. 2000. 2001. Prosjek

Oranje u jesen, predsjetvena priprema u proljeće 10,5 7,8 9,5 9,3

Tanjuranje u jesen, predsjetvena priprema u proljeće 10,4 5,3 8,5 8,1

Tanjuranje s rahljnjem u jesen, predsjetvena priprema u

proljeće

10,7 5,9 8,5 8,4

Tanjuranje u jesen, totalni herbicid 15 dana prije sjetve, no-

till sjetva u proljeće

10,4 2,2 8,4 7,0

Totani herbicid 15 dana prije sjetve, no-till sjetva u proljeće 9,6 0,8 7,6 5,9

Prosjek 10,3 4,4 8,5 7,7

Godišnja količina oborina (mm) 777 360 858

Karakterizacija ljeta kišno sušno kišno

34

Redovita dopunska mjera obrade tla nakon oranja jest zatvaranje zimske brazde završetkom

zime, kada tlo postigne prikladnu nosivost obzirom na stanje vlage. Ovime se izbrazdano tlo

poravna za narednu predsjetvenu pripremu, i unište korovi ponikli tijekom zime. Potom slijedi

predsjetvena priprema tla do dubine sjetve (oko 5 cm). Predsjetvenu pripremu najbolje je

napraviti netom prije sjetve kako bi se uništili ponovno nikli korovi i prekinule klice korova

koji su u postupku nicanja. Vremenski razmak između predsjetvene pripreme i sjetve,

omogućio bi ponovno kretanje klijanja korovskog sjemena prije postavljanja sjemena

kukuruza u tlo, pa bi time korov bio u razvojnoj prednosti u odnosu na usjev, čije bi nicanje

kasnilo u odnosu na korove. U nekemijskim mjerama borbe protiv korova često se

primjenjuje tzv. lažna predsjetvena priprema (eng. false seedbed), 10-tak dana prije prave

pripreme, kako bi se još intenzivnije isprovociralo korove da puste ponik koji će biti uništen

pravom predsjetvenom pripremom. Na taj način se iscrpljuje dio zalihe klijavog korovskog

sjemena iz sjetvenog sloja tla i olakšava narednu borbu s korovima.

4.1.1.3.3. Gnojidba

Kukuruz svojim velikim prinosima nadzemne mase usvaja i velike količine biljnih hraniva.

Iznošenje hraniva iz tla lako se može procijeniti na temelju podatka o prinosu suhe tvari i

koncentraciji minerala ishrane u prinosu suhe tvari. Prema NRC-u (1996.), u

sjevernoameričkim uvjetima, nadzemna masa kukuruza u suhoj tvari sadrži prosječno 0,22%

fosfora, 1,14% kalija, 0,25% kalcija, 0,18% magnezija, i manje sadržaje drugih minerala.

Prema Kaiseru i Piltzu (1998.), u New South Walesu (jugoistočna Australija) na kiselom tlu,

nadzemna masa kukuruza prosječno sadrži niže koncentracije P, K, Ca i Mg: 0,18%; 0,98%;

0,16% i 0,17%; i to uz širok raspon odstupanja uzoraka od prosjeka. Prema DLG-u (1997.)

nadzemna masa kukuruza sadrži u suhoj tvari, krajem voštane zriobe, oko 8% sirovih

bjelančevina, što odgovara koncentraciji dušika od oko 1,28% u suhoj tvari. Prema projekciji

različitih očekivanih prinosa suhe tvari može se očekivati različito iznošenje minerala ishrane

bilja prinosom nadzemne mase kukuruza (Tablica 21.).

Tablica 21. Projekcija iznošenja minerala ishrane bilja prinosom nadzemne mase kukuruza u

fazi voštane zrelosti zrna (sadržaj minerala u ST prema NRC-u, 1996.)

Očekivani

prinos

nadzemne

mase

30 t/ha 40 t/ha 50 t/ha 60 t/ha

Očekivani

prinos ST

10 t/ha 13,3 t/ha 16,7 t/ha 20 t/ha

Mineral Sadržaj u ST

(%)

Iznošenje

(kg/ha)

Iznošenje

(kg/ha)

Iznošenje

(kg/ha)

Iznošenje

(kg/ha)

N 1,28 128 171 213 256

P 0,22 22 29 37 44

K 1,14 114 152 190 228

Ca 0,25 25 33 42 50

Mg 0,18 18 24 30 36

Iznošenje P i K izraženih kao oksidi (kako je deklarirano na ambalaži gnojiva)

P2O5 50 67 84 101

K2O 137 182 228 274

35

4.1.1.3.3.1. Gnojidba dušikom

Dušik se općenito smatra najprinosotvornijim elementom u mineralnoj gnojidbi. Prema

Vukadinoviću (2003.), 1 kg/ha dodanog dušika ima za posljedicu prosječno povećanje prinosa

zrna kukuruza od 30 kg/ha. Prema pokusima provedenim u Hrvatskoj, visoke doze N-

gnojidbe bile su povezane s visokim prinosima zrna i nadzemne mase. Tako su Plavšić i sur.

(2009.) u trogodišnjem ispitivanju u Osijeku s N-gnojidbom od 200 kg/ha postigli prosječne

prinose zrna od 8 do 9,5 t/ha (što bi moglo odgovarati prinosu od 16 do 19 t/ha ST nadzemne

mase), dok su bez N-gnojidbe ostvarili prosječne prinose od 6,1 do 7,5 t/ha zrna (što bi moglo

odgovarati prinosu od 12 do 15 t/ha ST nadzemne mase). Relativno visoke prinose bez N-

gnojidbe autori su objasnili visokom razinom plodnosti tla na kojem je bio postavljen pokus.

Trogodišnji pokus Kovačevića i sur. (2012.) bio je postavljen na tlu niže plodnosti (kiselo tlo

u Gorjanima), gdje su s najvišom razinom N-gnojidbe (183 kg/ha N) dobili prosječne prinose

zrna od 9,7 do 10,6 t/ha. Niže razine N-gnojidbe (133 kgN/ha i 103 kgN/ha) nisu imale za

posljedicu smanjenje prinosa zrna što su autori objasnili izuzetno povoljnim uvjetima tijekom

vegetacije kukuruza u sve tri godine ispitivanja (kišovito ljeto). Bensa i sur. (2012.) su u

Kotoribi (Međimurje, 2008. i 2009.g.) s N-gnojidbom od 200 kg/ha postigli prinose zrna

kukuruza od oko 12 t/ha, a svaki pad dozacije N-gnojidbe bio je povezan sa smanjenjem

prinosa zrna (Tablica 22.). Tako su kod 150 kg/ha N ostvarili oko 11 t/ha zrna, kod 100 kg/ha

N od 9,5 do 11,3 t/ha, te kod najniže doze od 50 kg/ha N prinos zrna je bio od 6,6 do 8,8 t/ha,

ovisno o godini istraživanja. U svom istraživanju N-gnojidbe unutar raspona od 50 do 200

kg/ha, ustanovili su gotovo linearno rastući prinos zrna kukuruza (od 6,3 t/ha do 12,3 t/ha),

kada je svaki dodani kilogram dušika omogućio prosječni porast prinosa zrna od 40 kg/ha.

Tablica 22. Utjecaj N-gnojidbe na prinos zrna kukuruza u Kotoribi (Bensa i sur., 2012.)

Prinos zrna (t/ha)

Dozacija N (kg/ha) 2008.g. 2009.g.

50 8,7 6,5

100 10,7 9,5

150 11,0 11,5

200 12,2 12,5

Karakteristika ljeta Kišovit lipanj Prosječno

Na temelju prikazanih rezultata istraživanja u Hrvatskoj, može se zaključiti da je visoke

prinose kukuruza moguće ostvariti i sa skromnom N-gnojidbom, osobito ako se vegetacija

kukuruza odvija u povoljnim uvjetima (dovoljno oborina tijekom ljeta).

Za potrebe donošenja odluke o dozaciji N-gnojidbe autori predlažu slijedeći izraz:

N-gnojidba [kg/ha] = Iznošenje N prinosom [kg/ha] – Izvorna ponuda tla [kg/ha]

ili nešto složeniji izraz koji uvažava priming efekt N-gnojiva i nepotpuno iskorištenje N iz

mineralnih gnojiva:

Iznošenje N prinosom [kg/ha] – Izvorna ponuda tla [kg/ha] –

priming efekt N-gnojidbe [kg/ha]

N-gnojidba [kg/ha] = ------------------------------------------------------------------------------------

36

Koeficijent iskorištenja N iz mineralnih gnojiva

Izvorna ponuda tla tijekom vegetacije kukuruza jest bilanca zalihe mineralnog dušika u zoni

razvoja korjenovog sustava, oslobađanja dušika iz mineralizacije organske tvari u tlu tijekom

vegetacije kukuruza, fiksacije slobodnoživućih nitrofiksatora u tlu, ispiranja dušika oborinama

u dubine tla niže od korjenovog sustava, plinovitih gubitaka dušika iz tla denitrifikacijom i

oborinskog taloženja dušika iz atmosfere. Izvorna ponuda tla za kukuruz će biti veća negoli za

ozimu pšenicu jer se vegetacija kukuruza, i posljedično usvajanje dušika, odvija tijekom

toplog dijela godine, kada su povoljniji uvjeti za mikrobiološku aktivnost i posljedično veće

oslobađanje dušika iz organskih rezervi tla. K tome, kukuruz započinje svoju vegetaciju sa

zalihom mineralnog dušika u tlu sličnoj zalihi kod ozime pšenice početkom travnja, a korijen

mu je jači, s dubljim razvojem i zahvaćanjem u dublje rezerve tla.

Za sada još uvijek nema objavljenih podataka o procjeni izvorne ponude tla dušikom na

području Hrvatske, a podaci iz gnojidbenih pokusa s 0-tom varijantom gnojidbe mogu

poslužiti kao orijentiri za procjenu izvorne ponude tla. Naime, Plavšić i sur. (2009.) su na

plodnom eutričnom smeđem tlu Poljoprivrednog instituta Osijek, od 2006. do 2008.g., bez

gnojidbe dušikom dobili prosječan prinos zrna kukuruza od 6,6 t/ha, što bi moglo odgovarati

prinosu suhe tvari nadzemne mase oko 12 t/ha i usvajanju oko 150 kg/ha dušika bez N-

gnojidbe. Autori su navedeni prinos kod 0-te gnojidbe objasnili dobrom plodnošću tla na

kojem je bio postavljen pokus. Na kiselom tlu niže plodnosti u Gorjanima, od 2008. do

2010.g., izvorna ponuda tla vjerojatno je također bila oko 150 kg/ha. Naime, Kovačević i sur.

(2012.) su postigli prinose zrna kukuruza oko 10 t/ha (što je moglo odgovarati suhoj tvari

nadzemne mase od oko 20 t/ha i usvajanju dušika od oko 250 kg/ha) s gnojidbom od 103

kg/ha čistog dušika raspoređenog u osnovnu gnojidbu, predsjetvenu gnojidbu i prihranu.

Površine pod varijantama gnojidbe bile su velike, dimenzija 30m×33,6m, a uzorkovanje

prinosa bilo je udaljeno od rubova. To indirektno znači da je usjev kukuruza iz tla usvojio oko

150 kg/ha dušika više od provedene gnojidbe na pokusnim parcelama, što bi moglo zaista

odgovarati izvornoj ponudi tla u istraživanim uvjetima. Autori su visoke prinose kukuruza

kod varijante minimalne gnojidbe objasnili povoljnim uvjetima za tvorbu prinosa kukuruza u

vegetacijskim godinama pokusa (od 2008. do 2010.). Nadalje, Bensa i sur. (2012.) su u

Kotoribi (Međimurje) kod varijante najniže N-gnojidbe (50 kg/ha) ostvarili prinose zrna od

6,6 do 8,8 t/ha, što je moglo odgovarati prinosima ST nadzemne mase od 13 do 18 t/ha i

usvajanju N od 166 do 230 kg/ha, što bi moglo upućivati na visoku izvornu ponudu tla od 116

do 180 kg/ha. Opreza radi, potrebno je znati da je kod varijanti s primijenjenom N-gnojidbom

vjerojatno postojao i priming efekt koji povećava mobilizaciju N iz rezervi tla i pojačava

razvoj korijena koji tada bolje iskorištava N iz izvorne ponude tla (Jenkinson i sur., 1985.;

Kuzyakov i sur., 2000.), tako da bi stvarna izvorna ponuda tla mogla biti nešto niža od

procjene kod gnojenih pokusa. O visokoj izvornoj ponudi dušika iz tla za kukuruz

izvještavaju i Wu i sur. (2008.) na području istočne Kanade. Tamo je usjev kukuruza, ovisno

o lokaciji i godini (2003.-2006.), usvojio 110 do 137 kg/ha N iz mineralizacije organske tvari

tla, unatoč hladnijoj klimi u odnosu na Hrvatsku. Na području Sjevernokineske ravnice Cui i

sur. (2008.) su procijenili izvornu ponudu tla dušikom za kukuruz u rasponu od 69 do 202

kg/ha sa srednjom vrijednosti od 142 kg/ha.

Na temelju gore prikazanog izlaganja o usvajanju N kod 0-te i minimalne gnojidbe, autori

procjenjuju da izvorna ponuda tla na plodnim tlima istočne Hrvatske u povoljnim uvjetima

vlage i topline može biti oko 150 kgN/ha, dok na siromašnijim i plićim tlima, te u manje

povoljnim uvjetima autori očekuju izvornu ponudu tla od oko 100 kg/ha dušika. Kod procjene

izvorne ponude tla dušikom, vjerojatno treba uvažiti i upojnu moć korijena kukuruza. Naime,

37

genotipovi (hibridi, sorte) jače upojne moći korijena vjerojatno će moći iskoristiti veći dio

izvorne ponude tla u odnosu na genotipove slabije upojne moći.

Priming efekt mineralne N-gnojidbe bi, sukladno istraživanju Westermana i Kurtza (1973., u

Illinoisu, SAD na primjeru sudanske trave), mogao biti između +0% i +45% od izvorne

ponude tla, ili prosječno oko +25%, što bi u apsolutnom iznosu moglo biti oko +25 kgN/ha.

Iskorištenje N iz mineralnih gnojiva za usjev kukuruza bi moglo biti između 58 i 65%, kako je

bilo u istraživanju Jayasundara i sur. (2007.) u sustavu najbolje proizvodne prakse u Ontariu

(Kanada). Uvrštavanjem navedenih parametara u izraz za dozaciju N-gnojidbe, dobivaju se

orjentacione vrijednosti ovisne o ciljanom prinosu nadzemne mase, odnosno ST nadzemne

mase (Tablica 23.).

Tablica 23. Preporuka autora za mineralnu N-gnojidbu ovisno o ciljanom prinosu nadzemne

mase na plodnom tlu, za kukuruz zasnovan u glavnom roku sjetve.

Očekivani prinos nadzemne mase 30 t/ha 40 t/ha 50 t/ha 60 t/ha

Očekivani prinos ST nadzemne mase 10 t/ha 13,3 t/ha 16,7 t/ha 20 t/ha

Odgovarajući prinos zrna s 14% vlage 5,8 t/ha 7,7 t/ha 9,7 t/ha 11,6 t/ha

Iznošenje N prinosom (kg/ha) 128 171 213 256

Izvorna ponuda tla (kg/ha) 140 140 140 140

Priming efekt (kg/ha) 0 0 10 20

Koeficijent iskorištenja gnojiva (%) 0 65 60 55

N-gnojidba (kg/ha) 0 48 105 175

Na manje plodnim tlima je izvorna ponuda dušika manja, te će procjena potrebne N-gnojidbe

biti veća. Treba imati na umu da je za ostvarenje ciljanih prinosa, osim gnojidbe, potrebna

kvalitetna agrotenika, od početka do kraja, uključujući dobar sortiment, odgovarajući sklop

(biljaka/m2), dobra njega usjeva (međuredna kultivacija koja aktivira mikroorganizme tla i

čuva vodu u tlu), dobra zaštita (osobito protiv korova) i povoljne vremenske prilike (dovoljno

kiše tokom vegetacije, i odgovarajuće temperature tokom vegetacije).

Treba biti svjestan da je prinos kukuruza pod velikim utjecajem okolišnih uvjeta, tako da nam

jaka gnojidba ne jamči visoki (ili ciljani) prinos u sušnoj godini, niti će nas u povoljnoj godini

skromna gnojidba spriječiti da postignemo visoke prinose. U prilog nižih dozacija gnojiva ide

spoznaja da su visoke doze manje učinkovite na povećanje prinosa negoli su niže doze,

sukladno pravilu opadajućeg porasta priroda (Vukadinović i Vukadinović, 2011.), tj. da

linearno rastuće dozacije gnojiva, sa svakom višom stepenicom sve manje podižu prinos.

Tako Mesić i sur. (2003.) izvještavaju da se plafon prinosa kukuruza u Hrvatskoj postiže

gnojidbom od 150 do 200 kgN/ha, ovisno o godini istraživanja.

Gore navedena procjena autora o izvornoj ponudi tla u Hrvatskim uvjetima od oko 140 kg/ha

za kukuruz kao glavni usjev, može se smanjiti na niže razine ako se kukuruz zasniva kao

naknadni usjev, npr. iza talijanskog ljulja ili ozime pšenice za sjenažu, jer ozimi predusjev

usvoji velik dio zalihe mineralnog dušika do momenta njegove košnje, odnosno do momenta

sjetve naknadnog kukuruza. Iscrpljivanje zalihe dušika još je jače izraženo ako su predusjevi

kukuruzu kulture jačeg korjenovog sustava i veće upojne moći, poput ozime raži ili tritikalea.

Situacija se opet mijenja ako je predusjev naknadnome kukuruzu smjesa jednogodišnje

mahunarke (grašak, grahorice) sa ozimom pšenicom, zobi ili ječmom. Takva smjesa može

ostaviti zalihu dušika u tlu sličnu ili čak veću nego što bi bila zaliha gologa tla početkom

vegetacije kukuruza. Što je veći udio mahunarke bio u prinosu smjese, to će biti veća zaliha

dušika za naknadni kukuruz, i obrnuto, ako su udjeli mahunarke bili mali, za očekivati je ipak

38

neto-iscrpljivanje zalihe N za naknadni kukuruz. Soja kao prošlogodišnji predusjev kukuruzu

također ostavlja nadprosječnu zalihu dušika u tlu.

Ako se usjev kukuruza zasniva na razoranom lucerištu ili travnjaku, moguće je da izvorna

ponuda tla bude tolika da N-gnojidba kukuruza nema ili skoro nema učinka na povećanje

prinosa. Tako su Lawrence i sur. (2008.) u saveznoj državi New York (USA), u humidnom

klimatu, ustanovili da nakon jesenjeg ili proljetnog razoravanja travnjaka i djetelinsko-travnih

smjesa s lucernom, kukuruz ne reagira na N-gnojidbu značajnim povećanjem prinosa suhe

tvari nadzemne mase (varijante prihrane bile su 0-56-112-168 kg/ha N), izuzev značajne

pozitivne reakcije na startnu gnojidbu (sa sjetvom, u trake uz sjeme) s oko 30 kg/ha N.

Prosječni prinosi ST nadzemne mase sa startnom gnojidbom bili su 16,5 do 17,6 t/ha, a bez

startne gnojidbe 15,4 t/ha. Nakon uništavanja lucerišta (herbicidom), sa sklopom većim od

barem 43 biljke/m2, Yost i sur. (2013.) su na 7 lokacija u Pensilvaniji i Minnesoti (USA)

ustanovili da N-gnojidba (sa stepenicama 0-22-45-90-179 kgN/ha), kod no-till proizvodnje

kukuruza, ne povećava prinos zrna kukuruza. Ostvareni prinosi zrna bili su 13,9 do 15,3 t/ha.

Za hrvatske uvjete nemamo objavljenih podataka o prinosima kukuruza zasnovanog na

razoranom lucerištu ili travnjaku, pa bi autori, radi opreza, ipak savjetovali nekakvu skromnu

N-gnojidbu, s primjenom u predsjetvenoj pripremi tla, ili startno sa sjetvom.

S obzirom da dušik nakon primjene mineralnih gnojiva podliježe raznim gubicima (ispiranjem

i plinovitim gubicima), ukupno potrebne količine treba dodavati na rate. Starije preporuke su

podrazumijevale da se jedan dio dušika za kukuruz zaorava u jesen u obliku uree. Suvremene

preporuke više ne savjetuju jesensku gnojidbu dušikom, jer se najveći dio tada datoga dušika

izgubi iz tla ispiranjem. Sada se preporučuje glavninu dušika (oko 1/2) unijeti u tlo sa

predsjetvenom pripremom, i dati ga u obliku uree (urea, 46% N), a manji dio (2×1/4) dati

kroz dvije prihrane usjeva, u obliku lako topivih KAN ili AN gnojiva i u tlo unijeti s

međurednom kultivacijom (okopavanjem) kukuruza.

Kod dozacije gnojiva treba uvažavati i kapacitet tla za držanje hraniva. Naime, ako se postavi

visoki ciljani prinos na plitkom i siromašnom tlu, gore prikazani račun dati će preporuku

visoke dozacije gnojiva. Visoka dozacija mineralnih soli iz gnojiva dodanih u tlo maloga

kapaciteta držanja hraniva dovest će do solnog udara na biljke što lako može imati za

posljedicu gubitak sklopa, značajno smanjenje prinosa, kvalitete, pa čak i gubitka uroda. Zbog

toga se na tlima maloga kapaciteta za držanja hraniva, gnojidbom cilja na niže prinose negoli

na plodnim tlima.

4.1.1.3.3.2. Gnojidba stajskim gnojem

U proizvodnji krmnog bilja stajski gnoj je vjerojatno važniji izvor dušika za ishranu usjeva

negoli su to mineralna gnojiva. Jokela (1992.) je u Vermontu (sjeveroistok SAD, humidna

klima) u trogodišnjem pokusu, kod jake gnojidbe goveđim stajnjakom (37 do 52 t/ha,

odnosno 8,8 do 9,9 tST/ha stajnjaka), dobio, za tadašnje vrijeme, visoke prinose zrna i ST

nadzemne mase kukuruza, koje je samo u 1987.g. uspio značajno povećati primijenivši i

mineralnu gnojidbu dušikom (Tablica 24.). Njegovi rezultati ukazuju da, u godini s

ispodprosječnom količinom oborina, dodatak mineralnog dušika može povećati prinos. Taj

zaključak se ne bi trebalo preslikavati za polusušne klimate kakav imamo u istočnoj

Hrvatskoj. Naime, u uvjetima jače suše, kakva se tu događa svake treće godine, dodatak

mineralnih gnojiva povrh jake organske gnojidbe mogao bi dovesti do prevelike koncentracije

biljnih hraniva u vodenoj fazi tla i time još više povećati stres uslijed suše.

39

Tablica 24. Utjecaj dodatka mineralnog dušika povrh jake gnojidbe stajnjakom na prinos zrna

i ST nadzemne mase kukuruza u Vermnontu (Jokela, 1992.)

1986. 1987. 1988.

Dušika zatanjurano stajnjakom (kgN/ha) 287 186 257

Ostvareni prinosi zrna (i ST nadzemne mase)

kod gnojidbe:

(t/ha) (t/ha) (t/ha)

Stajnjak 6,9 (14,9) 6,5 (14,3) 6,3 (14,2)

Stajnjak + 56 kg/ha N 7,2 (15,2) 7,3 (16,3) 6,9 (15,1)

Stajnjak + 112 kg/ha N 7,3 (15,4) 7,5 (15,7) 5,9 (13,7)

Stajnjak + 168 kg/ha N 6,6 (15,1) 7,8 (14,6) 7,0 (14,4)

Bez gnojidbe 3,7 (10,2) 2,8 (7,8) 2,8 (8,3)

Suma oborina od travnja do studenog 622 mm 505 mm 522 mm

Eghball i Power (1999.) su u Nebraski (SAD), u 4-godišnjem pokusu sa goveđim stajskim

gnojem postigli prosječne prinose zrna slične prinosu usjeva konvencionalno gnojenih

mineralnim gnojivima kada je tijekom vegetacije bilo mnogo kiše, dok je u sušnim godinama

stajski gnoj dao niže prinose od mineralne gnojidbe (Tablica 25.). U varijanti mineralne

gnojidbe dato je 151 kgN/ha koristeći amonij-nitrat (34%N), dok je u varijantama gnojidbe

stajnjakom, stajnjak doziran prema sadržaju N u stajnjaku i očekivanom iskorištenju 40% od

ukupno sadržanog N u prvoj godini od primjene, 20% u drugoj godini od primjene, 10% u

trećoj godini i 5% u četvrtoj godini (dakle ukupno iskorištenje 75%), tako da se usjevu ponudi

151 kgN/h/god. iz stajnjaka. Svake godine su kod varijanti s dozacijom stajnjaka bili

uračunavani rezidualni efekti prethodne gnojidbe stajnjakom. Mineralna gnojidba imala je za

posljedicu značajno veći sadržaj nitrata u stabljici, koji je u sušnoj godini prešao kritičnu

granicu, dok je kod gnojidbe stajnjakom sadržaj nitrata uvijek bio nizak i prihvatljiv.

Tablica 25. Utjecaj gnojidbe stajskim i mineralnim gnojem na prinos zrna kukuruza u

Nebraski (Eghball i Power, 1999.)

Prinos suhog zrna (t/ha) ± std.pogreška

Godina 1993. 1994. 1995. 1996.

Gnojidba stajnjakom 7,28 ±0,23 8,29 ±0,33 3,71 ±0,25 5,29 ±0,22

Mineralna gnojidba 7,10 ±0,23 9,49 ±0,28 4,33 ±0,25 7,22 ±0,23

Kontrola (bez gnojidbe) 4,26 ±0,25 4,29 ±0,27 3,32 ±0,27 3,20 ±0,22

Količina oborina 1.V do 1.X 773 mm 558 mm 307 mm 425 mm

Ma i sur. (1999.) su u Ottawi (Ontario, Kanada) uz gnojidbu odležalim (pola godine) stajskim

gnojem mliječnih krava (dozacija 50 t/ha, s 23% ST u stajskom gnoju) dobili prinose zrna

slične mineralnoj gnojidbi sa 100 ili 200 kgN/ha (Tablica 26.). U istraživanju su ustanovili da

i mineralna i organska gnojidba povećavaju mineralizaciju dušika iz organskih rezervi tla, tj.

da imaju tzv. priming efekt, te da organska gnojidba omogućuje mineralizaciju dušika

sinkrono s potrebama za usvajanjem kod kukuruza. Također, ustanovili su značajno manje

gubitke dušika tijekom vegetacije kukuruza uz organsku gnojidbu.

40

Tablica 26. Prinos zrna kukuruza i usvojeni dušik u nadzemnu masu ovisno o mineralnoj N-

gnojidbi i gnojdbi stajnjakom (Ma i sur., 1999.)

Prinos zrna

(t/ha)

Usvojeni dušik u biljnu masu

(kg/ha)

1995. 1996. 1995. 1996.

200 kgN/ha 8,85 9,17 151,3 170,8

100 kgN/ha 8,27 9,00 113,5 127,9

Stajnjak 50 t/ha 9,57 7,98 127,3 140,2

Negnojeno 6,22 4,95 87,9 55,8

Basso i Ritchie (2005.) su u Michiganu (SAD), gnojidbom sa stajnjakom dobili visoke

prinose ST nadzemne mase kukuruza, jednake prinosima kod uobičajene mineralne gnojidbe

(Tablica 27.). Pokus je proveden na vrlo plodnom tlu tako da su gnojene varijante dale tek

malo veće prinose u odnosu na negnojene. I ta mala razlika je nestala u 1997. godini kada je

kukuruz bio uzgajan u plodoredu nakon razoravanja lucerišta.

Tablica 27. Prinosi ST nadzemne mase kukuruza ovisno o gnojidbi stajnjakom i ureom na

plodnom tlu u Michiganu (SAD) (Basso i Ritchie, 2005.)

Prosječni prinos ST nadzemne mase (t/ha)

Varijanta gnojidbe Godina: 1994. 1995. 1996. 1997.* 1998. 1999.

Stajnjak (18 t/ha s kojim je dato ukupno

120 kgN/ha, zaorano pred sjetvu)

19,9 19,1 20,2 21,0 17,9 18,8

Urea (260 kg/ha s kojom je dato ukupno

120 kgN/ha, predsjetveno + prihrana)

19,9 19,6 19,7 20,9 17,9 19,3

Kontrola 18,3 17,9 17,8 19,9 16,9 18,7

* Uzgoj kukuruza na parceli nakon razoravanja lucerišta.

Gantner i sur. (2015.) su u povoljnoj godini za kukuruz (2014.), u Dalju, gnojidbom s 25 t/ha

ovčjeg stajnjaka bez mineralne gnojidbe postigli visoki prinos ST nadzemne mase kukuruza

od 22 t/ha.

Navedeni primjeri upućuju da se nakon gnojidbe jačim dozama stajskog gnoja, visoki prinosi

nadzemne mase i zrna kukuruza postižu bez mineralne gnojidbe, ali da mineralna N-gnojidba

povrh organske u nekim okolišima može dati povećanje prinosa.

Autori preporučuju da se stajski gnoj dozira prema sadržaju dušika u gnojivu i procijenjenom

deficitu N za usvajanje ciljanim prinosom. Koeficijent iskorištenja N oslobođenog tijekom

mineralizacije stajnjaka autorima nije bio poznat na temelju dostupne literature, osim

pretpostavke Eghballa i Powera (1999.) da bi mogao biti 75%. Također, niti priming efekt

stajnjaka autorima nije poznat, ali za očekivati je da bude pozitivan jer stajnjak poboljšava

mikrobiološku aktivnost tla. Prema Mihaliću (1985.), u prvoj godini nakon primjene stajnjaka,

iz njega se iskoristi oko 50% hraniva, u drugoj godini oko 30%, a u trećoj godini oko 20%, što

je sumarno 100% i stoga upućuje na zaključak da bi priming efekt stajnjaka mogao po iznosu

biti sličan gubicima dušika iz zaoranog stajnjaka, ali suprotnoga smjera, dakle s međusobnom

djelomičnom ili potpunom kompenzacijom. Zbog toga autori predlažu primjer dozacije zrelog

goveđeg stajnjaka za kukuruz prema ciljanom iznošenju N prinosom nadzemne mase (Tablica

28.).

Tablica 28. Primjer izračuna gnojidbe zrelim goveđim stajnjakom ovisno o ciljanom prinosu

nadzemne mase na plodnom tlu, za kukuruz zasnovan u glavnom roku sjetve. Pretpostavljeni

sadržaj N u stajnjaku je 0,6% od mase stajnjaka takva kakva jeste (Vukadinović i

41

Vukadinović, 2011.), i iskorištenje 50% u prvoj godini nakon gnojidbe (Mihalić, 1985.).

Očekivani prinos nadzemne mase 30 t/ha 40 t/ha 50 t/ha 60 t/ha

Očekivani prinos ST nadzemne mase 10 t/ha 13,3 t/ha 16,7 t/ha 20 t/ha

Iznošenje N prinosom (kg/ha) 128 171 213 256

Izvorna ponuda tla (kg/ha) 140 140 140 140

Deficit N za ciljani prinos (kg/ha) 0 31 73 116

Dozacija stajnjaka (t/ha) 0 17 24 39

Prije odluke o dozaciji stajnjaka korisno je analizom ustanoviti koliki je sadržaj dušika u

istome. Naime, sadržaj dušika može varirati ovisno o udjelu stelje u stajnjaku i gubicima

dušika tijekom skladištenja i zrenja. Tako su Cvjetković i sur. (2014.) ustanovili da je goveđi

stajnjak, u uzorcima prikupljenim u Slavoniji i Baranji tijekom 2011., 2012. i 2013. godine,

prosječno sadržavao 0,8% dušika, s rasponom od 0,4% do 1,9% (Tablica 29.). Sadržaj suhe

tvari u stajnjacima bio je prosječno 25%.

Tablica 29. Sadržaj biljnih hraniva u krutom goveđem stajnjaku prema raznim izvorima

Izvor podataka Hranivo NUkupni P2O5 K2O Ca Mg

Cvjetković i sur. (2014.) Minimum (%) 0,41 0,12 0,20 0,14 0,10

Prosjek (%) 0,80 0,43 1,18 0,45 0,21

Maksimum (%) 1,91 1,02 2,39 0,98 0,58

Mihalić (1985.) Prosjek (%) 0,60 0,32 0,70

DEFRA (2010.) Prosjek (%) 0,60 0,32 0,80

Prema Akcijskom programu zaštite voda od onečišćenja uzrokovanog nitratima

poljoprivrednog podrijetla Vlade Republike Hrvatske (NN 22/15), maksimalna godišnja

dopuštena primjena goveđeg stajnjaka je 34 t/ha (odn. 170 kgN/ha pod pretpostavkon da

stajnjak sadrži 0,5%N), uprosječeno na sve proizvodne površine jednog farmera. Usjev

kukuruza, zbog velike potrebe usvajanja hraniva, dozvoljeno je gnojiti nadprosječnim

dozama, i to do maksimalno 270 kgN/ha, što bi preračunato na stajnjak s 0,5% N značilo

maksimalnu dozu od 54 t/ha.

4.1.1.3.3.3. Gnojidba fosforom i kalijem

Prema Vukadinoviću i Blaženki Bertić (2013.), preporuke za gnojidbu fosforom i kalijem

zasnivaju se na principu da se na tlima dobre opskrbljenosti tim hranivima, gnojidbom dodaje

onoliko koliko se prinosom iznosi. Prema istom izvoru, na tlima visoke razine opskrbljenosti,

gnojidbom se dodaje manje od iznošenja prinosom, a na tlima niske razine opskrbljenosti,

gnojidbom se dodaje više od iznošenja prinosom. Na području Republike Hrvatske najčešće

korišteni pokazatelji opskrbljenosti tla biljci pristupačnim fosforom i kalijem jesu rezultati

analize uzoraka tla AL-metodom. Dobra razina opskrbljenosti fosforom smatra se kod

očitanja analize od 15 do 20 mg P2O5 na 100 g tla, a kalijem kod očitanja od 20 do 30 mg

K2O na 100 g tla (Vukadinović i Bertić, 2013.). Novije preporuke za dozaciju mineralnih P i

K gnojiva savjetuju znatno manje doze mineralnih P i K gnojiva od količina koje se iznose

prinosom (dr. Brigita Popović, osobna komunikacija) jer se ispostavilo da većina datoga

mineralnog fosfora postaje u tlu kemijski fiksirana u teško pristupačne Al-fosfate i Ca-fosfate

(Popović, 2009.), te da znatan dio mineralnim gnojivima datoga kalija postaje fizički

zarobljen u mineralima gline (dr. Brigita Popović, osobna komunikacija). Štoviše, obilna K-

gnojidba dovodi do istiskivanja Ca i Mg sa adsorptivnog kompleksa tla i njihovog gubitka u

42

podzemne vode, što ima za posljedicu proizvodnju krme sa suviškom K i manjkom Ca i Mg,

tako uzrokujući zdravstvene poremećaje kod stoke (bolesti papaka, mliječna groznica,

smanjen imunitet). Zbog toga autori savjetuju P i K mineralnim gnojivima u tlo vraćati oko

50% iznešenih hraniva na tlima osrednje opskrbljenosti (AL-metodom ekstrahirano P2O5 i

K2O oko 15 mg/100g tla), dok na siromašnim tlima (Al-metodom ekstrahirano P2O5 i K2O

manje od 10 mg/100g tla) savjetuju vraćanje do 75% prinosom iznešenog P i K. U prilog

skromnijoj dozaciji P i K mineralnih gnojiva idu rezultati istražavanja Mallarina i sur. (1998.)

i Kovačevića i sur. (2012.). U istraživanju Mallarina i sur. (1998.) u saveznoj državi Iowa

(SAD) fosforna gnojidba je samo u manjem broju okoliša povećala prinos zrna (tj. na tlima s

vrlo niskom razinom fosfora), a statistički maksimalni prinosi zrna uvijek su postizani s

minimalnom dozacijom gnojiva (31 kg/ha P2O5 iz opsega 0 do 126 kg P2O5/ha). U 80

različitih okoliša, razina fosfora u tlu kretala se u opsegu od vrlo niskih do vrlo visokih.

Prinosi zrna kretali su se od 5,9 t/ha do 12,7 t/ha. Istraživanje je pokazalo da se i s fosfornom

gnojidbom manjom od iznošenja mogu postići visoki prinosi zrna kukuruza na srednje

plodnim tlima. Gnojivo je u njihovom pokusu primjenjivano na tri načina: širom (u jesen),

inkorporacijom u trake (u jesen), i sa sjetvom uz sjeme (startno). Na varijanti startne gnojidbe

ustanovili su brži početni porast usjeva kukuruza u odnosu na usjeve čije je tlo bilo pognojeno

širom, u prethodnoj jeseni, ili na usjeve kojima je tlo bilo duboko pognojeno u trake

prethodne jeseni. Ipak, pozitivan utjecaj na početni porast kukuruza nije se uvijek preslikao i

na krajnji prinos zrna. U istom istraživanju, gnojidba kalijem povećala je prinos zrna u samo

nekoliko okoliša, a statistički najveći prinosi ostvareni su s najmanjom dozacijom gnojidbe

(39 kg/ha K2O iz raspona 0 do 157 kg/ha). Autori nisu očekivali ovo povećanje prinosa jer su

tla u svim okolišima bila prirodno dobro ili vrlo dobro opskrbljena kalijem. Efekt kalijeve

gnojidbe najbolje je došao do izražaja kod duboke gnojidbe u trake.

Slično američkim rezultatima, i Kovačević i sur. (2012.) su u Gorjanima (panonska Hrvatska,

kiselo tlo) najviše prinose zrna kukuruza (oko 10 t/ha, u slijedu povoljnih godina za kukuruz

od 2008. do 2010.g.) postigli s najnižom razinom P i K gnojidbe (52 kg/ha P2O5 i 52 kg/ha

K2O iz raspona od 52 do 312 kg/ha P2O5 i K2O) i s najnižom razinom N-gnojidbe od 103

kg/ha (iz raspona 103 do 183 kgN/ha), dok su povećavajuće razine N, P i K gnojidbe dovodile

do statistički neznačajnog smanjivanja prinosa.

Preporučene, relativno male doze P i K mineralnih gnojiva autori savjetuju dodati u tlo s

predsjetvenom pripremom ili startno u trake blizu sjetvenog reda, za razliku od starijih

preporuka za zaoravanje visokih doza istih gnojiva.

S obzirom da je stajnjak u proizvodnji krmnog bilja mnogo važniji izvor fosfora i kalija nego

li su to mineralna gnojiva, važno je znati da se kod gnojidbe stajnjakom za prinose ST

nadzemne mase od oko 17 t/ha (odnosno za oko 8 t/ha zrna), tj. s oko 30 t/ha stajnjaka, u tlo

unese oko 75 kg/ha P2O5, od čega će oko polovina biti dostupna za ishranu kukuruza u godini

poslije gnojidbe stajnjakom, tj. oko 38 kg/ha, što je oko 45% od količina koje se iznose

prinosom nadzemne mase (Tablica 21.) ili oko dvostruko više od količina koje se odnose

prinosom zrna (oko 18 kgP2O5/ha u 8 t/ha zrna). Dakle, doziranjem stajnjaka za potrebe N-

ishrane kukuruza, u tlo se unosi i dovoljno fosfora za isti ciljani prinos nadzemne mase, dok

kod odnošenja samoga zrna s proizvodne površine, dolazi do akumulacije fosfora u

oraničnom sloju tla. Istom dozom stajnjaka u tlo se unese i oko 180 kg/ha K2O, od čega će

oko 50% biti dostupno usjevu kukuruza u prvoj godini nakon gnojidbe, tj oko 90 kg K2O /ha.

To je oko 40% od količina koje se odnose prinosom nadzemne mase (Tablica 21.) ili oko 3,5

puta više nego li se odnosi prinosom zrna (oko 26 kg/ha K2O u 8 t/ha zrna). Dakle, dozacija

stajnjaka prema N-potrebama kukuruza trebala bi zadovoljiti i potrebe istoga usjeva za P i K.

Autori preporučuju stajnjak razbacati po proizvodnoj površini tijekom prve polovice jeseni, i

zaorati odmah nakon razbacivanja, kako bi se smanjili plinoviti gubici dušika.

43

4.1.1.3.4. Sjetva

Rok sjetve silažnog kukuruza u velikoj mjeri utječe na ostvarenje proizvodnog potencijala

usjeva. Raniji rokovi sjetve u Wisconsinu (USA), u prvoj dekadi svibnja, pa čak i kroz cijeli

svibanj, omogućuju visoke prinose suhe tvari nadzemne mase, između 16 i 22 t/ha, ovisno o

lokaciji i godini, dok odgađanje sjetve do lipnja značajno smanjuje prinose, svakim danom

odgode u lipnju za 200 kg/ha ST manje (Darby i Lauer, 2002.). U Hrvatskim uvjetima, kako

bi se što potpunije iskoristilo vegetacijsko razdoblje bez mraza, Kovačević i Rastija (2015.)

preporučuju sjetvu obaviti kada se temperatura tla na dubini sjetve ustali na 10-12°C, ili

kalendarski, za područje istočne Hrvatske od 10. do 25. travnja, a za područje sjeverozapadne

Hrvatske od 15. do 30. travnja. Prema iskustvima praktičara panonske Hrvatske, u sušnoj

godini svako odgađanje roka sjetve poslije mjeseca travnja značajno smanjuje prinose

kukuruza, a već sredina svibnja može biti prekasna za postizanje visokih prinosa. Razlog tome

je smanjenje zemljišne vlage u sjetvenom sloju i posljedično kašnjenje nicanja, smanjena

zaliha vode u tlu, te odvijanje ključnih faza razvoja i tvorbe prinosa u mnogo nepovoljnijim

uvjetima (suša i visoke temperature) u odnosu na usjev zasnovan u prvim preporučenim

rokovima (sredina travnja). U povoljnim godinama, s blagim i vlažnim ljetom, kašnjenje roka

sjetve sve do druge polovice svibnja ne dovodi do dramatičnog pada prinosa.

Za uvjete panonske Hrvatske mogu se preporučiti 3 različita roka sjetve silažnog kukuruza:

1. glavni rok sjetve: od 10. do 30. travnja, kada usjev kukuruza maksimalno iskorištava

razdoblje tople polovice godine i postiže maksimalni prinos. Ako se tempira dolazak

kukuruza u voštanu zriobu krajem kolovoza, na istoku kontinentalne Hrvatske za ovaj

rok sjetve preporučuju se hibridi duže vegetacije, iz skupina FAO 500 do FAO 450.

Za sjeverozapadnu Hrvatsku preporučuju se raniji hibridi, iz skupina FAO 400 do

FAO 300.

2. naknadni rok sjetve: od 1. do 31. svibnja. Ovaj rok se naziva naknadnim jer je

kukuruz opravdano ovako kasno zasnivati samo ako se na istoj parceli, prije sjetve

kukuruza kosi ozimi krmni predusjev. Npr. ako proizvođač čeka košnju ozime krmne

smjese pšenice i graška, ili čeka košnju usjeva talijanskog ljulja (za pripremu sjenaže u

prvoj polovici svibnja), tada će sjetvu naknadnoga kukuruza obaviti poslije košnje

navedenih predusjeva, što može biti tijekom cijelog svibnja. Usjev kukuruza zasnovan

u ovom roku dati će niži prinos nego usjev zasnovan u glavnom roku jer mu preostaje

manji broj dana vegetacije do pojave prvog jesenskog mraza (oko 10. listopada), jer

mu vegetacija kasni i većim dijelom se podudara s često sušnim i vrućim uvjetima, jer

je nastupom ljetne suše slabije razvijen korjenov sustav u odnosu na ranije zasnovan

kukuruz, jer mu se cvatnja i oplodnja odvijaju u razdoblju viših temperatura zraka i

veće suše, i jer sjeme pri sjetvi može biti položeno u suhlji sjetveni sloj što će usporiti

nicanje i još više povećati kašnjenje vegetacije. Što više kasni sjetva tijekom svibnja,

to se mogu očekivati manji prinosi naknadnog usjeva kukuruza. Ako se tempira

dolazak kukuruza u voštanu zriobu krajem kolovoza, na istoku kontinentalne

Hrvatske, za naknadni rok sjetve preporučuju se hibridi iz skupine FAO 400 za prvu

dekadu svibnja, FAO 350 za drugu dekadu svibnja i FAO 300 za treću dekadu svibnja.

Za sjeverozapadnu Hrvatsku preporučuju se hibridi ranozreliji za oko FAO 50 do FAO

100 jedinica.

3. postrni rok sjetve: nakon žetve ozimina (uljana repica, ječam, pšenica, zob, raž) ili

graška, što je obično od druge polovice lipnja pa do druge polovice srpnja. Nakon

ovoga roka sjetve za očekivati je male prinose nadzemne mase. U slučaju sušnog ljeta,

bez navodnjavanja, na istoku Hrvatske ne može se očekivati uspjeh ovakvoga usjeva.

44

U vlažnom ljetu, ili vlažnijoj klimi, kao što je to u zapadnoj Hrvatskoj, vjerojatnost

postizanja značajnih prinosa je mnogo veća. Preporučene FAO skupine za ovaj rok

sjetve su oko FAO 200 do FAO 150.

Prema gore navedenom izboru FAO skupina sijanih hibrida kukuruza, nastoji se podesiti

dospijevanje usjeva u voštanu zriobu zrna (optimalna faza za siliranje) krajem kolovoza. To je

kalendarski nešto ranije u odnosu na voštanu zriobu usjeva za proizvodnju zrna (sredinom

rujna), a svrha odricanja posljednjeg dijela vegetacije jest da usjev pristigne za siliranje u

stabilnim vremenskim uvjetima, kada je mala vjerojatnost jesenskih kiša. Naime, jesenske

kiše bi tijekom siliranja unijele suvišnu (tzv. vanstaničnu) vodu u silažnu masu, što bi narušilo

uvjete za fermentaciju i kvalitetu silaže. K tome, pojava kiša u vrijeme košnje smanjila bi

nosivost tla za tešku mehanizaciju kojom se obavlja košnja i transport. Transportna sredstva

bi na vlažnom tlu zemljom uprljala kotače, i tako donijela zemlju u silos, što može donijeti

bakterije iz roda Listeria u silažnu masu, i posljedično uzrokovati oboljenje stoke – listeriozu.

Dakle, može biti vrlo opravdano izborom ranozrelijih hibrida podesiti dospijevanje kukuruza

za siliranje krajem kolovoza ili početkom rujna, iako se time smanjuje potencijal prinosa suhe

tvari u odnosu na kasnozrelije hibride i kasnije rokove košnje.

S organizacijskog stajališta, ako imamo velike površine kukuruza za odsilirati, povoljno je

izborom više nijansi FAO grupa hibrida unutar roka sjetve, podesiti očekivano dospijevanje

kukuruza za siliranje kroz duži vremenski raspon, od npr. 1 do 2 tjedna, kako ne bi sav

kukuruz dospio za siliranje u razdoblju od 2 ili 3 dana. Naime, „usko grlo“ u postupku

siliranja jest gaženje biljne mase u silosu, s učinkom od 4 do 5 minuta po toni silažne mase

(ako gazi jedan veliki traktor s udvojenim kotačima i utezima, težak 6t; prof.dr. Matija

Domaćinović, osobna komunikacija), što znači oko 45 minuta po prikolici od 10 t.

Posljedično se, tijekom radnog dana od 10 sati može jednim traktorom težine od 6 t ugaziti

oko 130 t biljne mase, ili prinos s tek oko 2,5 ha. Jedna farma sa 100 krava u mužnji, ako je

glavnina voluminoze iz silaže kukuruza, samo za hranidbu krava treba oko 1000 t silaže

godišnje, što znači da će proces gaženja trajati oko 8 dana, ako se radi samo po danu. Ako se

radi dan i noć bez prestanka, tada se može broj dana gaženja prepoloviti.

Pri odabiru FAO skupina hibrida za sjetvu kukuruza poželjno je poznavati neke njihove

odlike. Kasne FAO skupine (FAO 600 i FAO 500) karakterizira dugačka vegetacija u

hrvatskim uvjetima (5-6 mjeseci), visoka biljka (u povoljnim uvjetima oko 3 m), debela

stabljika pri svome dnu, velik broj etaža s listovima i veliki klipovi s krupnim zrnom.

Potencijal rodnosti je mnogo veći nego kod ranijih FAO skupina (FAO 300 i FAO 400). Ipak,

u sušnim uvjetima, ranije FAO skupine, ako su zasijane u glavnom roku sjetve, najčešće daju

veće prinose nego kasnije FAO skupine, jer im se kritične faze za tvorbu prinosa (svilanje i

zametanje zrna) odvijaju ranije, kada suša i visoke temperature ne poprime ekstremne

vrijednosti. Ranozrele FAO skupine (poput FAO 300) karakterizira niža biljka, tanja stabljika,

manji klip, sitnije zrno, veći udio klipa u prinosu suhe tvari i brži prolazak kroz razvojne faze.

Podnose gušće sklopove te time djelomično kompenziraju niži prinos pojedinačne biljke.

Ipak, proizvodnost po jedinici površine im je očekivano manja nego kod kasnih FAO skupina.

Ranozrele FAO skupine su osobito prikladne za predjele s kraćim ljetom, poput brdske i

gorske Hrvatske, gdje na lokacijama s dubljim tlom mogu dati zadovoljavajuće prinose zrna

ili silaže.

Vegetacijski sklop (broj biljaka po jedinici površine: b./m2 ili b./ha) ima velik utjecaj na

ostvarenje potencijalnog prinosa. Prema Whitetakeru (1969., cit. Turgut i sur., 2005.)

povećanje sklopa do određenog „plafona“ povećava prinos zrna i silažne mase, a „plafon“

sklopa za silažnu masu pokazao se većim nego za zrno. Turgut i sur. (2005.) su u Turskoj, u

uvjetima navodnjavanja, s kukuruzima skupina FAO 520 do FAO 890, ustanovili povećanje

prinosa suhe tvari nadzemne mase kukuruza od 22,6 t/ha na 26,6 t/ha s povećanjem sklopa od

45

65.000 b./ha do 105.000 b./ha (Tablica 30.). Daljnje povećanje sklopa na 125.000 b./ha

dovelo je do pada prinosa ST silažne mase na 25,8 t/ha. Udio klipa u prinosu suhe tvari bio je

najveći u najrjeđem sklopu.

Tablica 30. Utjecaj gustoće sklopa na prinos ST nadzemne mase silažnih kukuruza u uvjetima

navodnja u Turskoj (Turgut i sur., 2005.)

Gustoća sklopa (biljaka/ha) Prinos ST nadzemne mase (t/ha) Udio klipa (%)

65.000 22,6 36

85.000 25,3 35

105.000 26,6 35

125.000 25,8 35

Cusicanqui i Lauer (1999.) su u južnom, središnjem i sjevernom Wisconsinu (USA) tijekom

tri godine ispitivali proizvodnost silažnih kukuruza u rasponu sklopa u sjetvi od 44.500 do

104.500 biljaka/ha (Tablica 31.). Usjevi su bili zasijavani u prvoj polovici svibnja, a košnja je

obavljana u voštanoj zrelosti zrna, između sredine rujna i sredine listopada. Maksimalni

prinosi ST postignuti su sklopovima između 9,7 i 10,2 biljaka/m2 (oko 21 t/ha). In-vitro

probavljivost i sadržaj sirovih bjelančevina su se smanjivali s povećanjem gustoće sklopa, a

sadržaj NDF-vlakana i ADF-vlakana su se povećavali. Prinos mlijeka (kg/ha) se povećavao s

povećanjem gustoće sklopa do oko 8 biljaka/m2, gdje su postignuti maksimumi. Daljnjim

povećanjem sklopa došlo je do blagog pada prinosa mlijeka. Izostanak povećanja prinosa

mlijeka po hektaru unatoč povećanju prinosa nadzemne mase u rasponu od 8 b./m2 do 10,2

b./m2 može se objasniti smanjenjem hranidbene vrijednosti silaže, tj. međusobnom

kompenzacijom učinaka na prinos mlijeka po hektaru.

Tablica 31. Utjecaj gustoće sklopa na prinos ST nadzemne mase silažnih kukuruza u

Wiscosinu (Cusicanqui i Lauer, 1999.)

Sklop u sjetvi (b./ha) 44.500 59.500 74.500 89.500 104.500

Prinos ST nadzemne mase (t/ha)

Južni Wisconsin 16,9 18,5 20,0 20,5 21,0

Središnji Wisconsin 13,7 14,2 15,0 14,8 15,0

Sjeverni Wisconsin 14,5 16,5 17,5 17,7 18,0

Prinos mlijeka (kg/ha)

Južni Wisconsin 17.500 18.800 19.500 19.000 19.200

Središnji Wisconsin 16.500 16.200 17.200 16.600 16.500

Sjeverni Wisconsin 12.000 12.600 13.100 13.000 12.600

Prema katalogu ponude sjemena hibridnih kukuruza Poljoprivrednog instituta Osijek (PIO,

2016.), preporučeni sklopovi za proizvodnju zrna bili su za hibride iz skupine FAO 600 oko

6,7 b./m2, za FAO 500 oko 7 b./m2, za FAO 400 oko 7,2 b./m2 i za FAO 300 oko 7,7 b./m2. U

istom katalogu preporučeno je, kod uzgoja za silažu cijele biljke, sklop povećati za 20%.

Prema katalogu ponude sjemena hibridnih kukuruza Bc Instituta Zagreb za 2016. godinu (Bc

Institut, 2016.), preporučeni sklopovi za proizvodnju zrna bili su za hibride iz skupine FAO

600 oko 6,2 b./m2, za FAO 500 oko 6,8 b./m2, za FAO 400 oko 7,5 b./m2 i za FAO 300 oko

7,9 b./m2. U istom katalogu preporučeno je, kod uzgoja za silažu cijele biljke, sklop povećati

za do 10%. Prema Kovačeviću i Rastiji (2015.) preporuka gustoće sjetve značajno ovisi i o

plodnosti tla, primijenjenoj agrotehnici, osobito gnojidbi i klimatskom području. Na tlima

slabije plodnosti, u uvjetima skromnije gnojidbe, kao i u sušnim područjima sklop treba biti

rjeđi da bi se osiguralo dovoljno vode i hraniva po biljci. U gušćem sklopu veća je

46

konkurencija među biljkama za oskudne resurse, tako da stres u gušćem sklopu može biti jače

izražen nego u rjeđem sklopu.

Kukuruz se svugdje u svijetu uzgaja kao okopavina – usjev širokog međurednog razmaka. U

Hrvatskoj je ustaljen međuredni razmak od 70 cm, a sklop se podešava prilagođavanjem

razmaka između biljaka unutar reda, koji je najčešće između 16 i 26 cm. Cox i sur. (2006.) u

saveznoj državi New York (USA) i Turgut i sur. (2005.) u Turskoj su ustanovili da sužavanje

međurednog razmaka uz konstantan sklop ima za posljedicu povećanje prinosa ST nadzemne

mase, vjerojatno zbog pravilnijeg oblika vegetacijskog prostora, odnosno manje konkurencije

među biljkama unutar reda, koji se pojavljuje radi povećanog razmaka među biljkama unutar

reda. Također, ustanovili su da uzgoj u dvoredovima daje veće prinose nego uzgoj u

pojedinačnim redovima standardnoga međurednog razmaka.

Prije sjetve kukuruza donose se odluke o nabavi sjemena i odabiru sortimenta. U ne tako

dalekoj prošlosti (prije 40-tak godina i više unazad) prevladavale su domaće sorte i ekotipovi,

kao populacije slobodne oplodnje. U suvremenoj proizvodnji kukuruza prisutni su hibridi kao

gotovo jedini tip kultivara, uz mjestimično zaostale domaće sorte kod domaćih kolekcionara i

entuzijasta koji ih čuvaju kao vrijedno nasljedstvo. Na tržištu sjemena vodeći brandovi su

Pioneer, KWS, Bc-institut Zagreb, Poljoprivredni institut Osijek, LG i Dekalb. U pogledu

tipova kukuruza za voluminoznu krmu na hrvatskom tržištu izdiferencirani su samo dry-down

i stay-green hibridi, bez ponude leafy tipa niti BMR tipa. Još uvijek je dozvoljen uzgoj samo

konvencionalnih kukuruza. U drugim dijelovima svijeta situacija je malo drugačija, osobito

glede transgenih usjeva. U SAD-u, u vremenu pisanja ove knjige, u proizvodnji kukuruza

prevladavali su transgeni (GMO) usjevi s barem jednim transgenim svojstvom, ili s oba

transgena svojstva: otpornosti na totalni herbicid Round-up (aktivna tvar glyphosate) i Bt

otpornost na insekte (na kukuruznog moljca). U vrijeme masovnog prihvaćanja Roundup-

ready hibrida (kasne 1990-te i rane 2000.-te) ta tehnologija je mnogo obećavala, prije svega

olakšanu borbu protiv korova, jer se usjev mogao višekratno tretirati tada vrlo učinkovitim i

jeftinim herbicidom, a svojstvo Bt-otpornosti na kukuruznog moljca omogućavalo je manje

štete od istoga štetnika. Farmerima se stoga isplatilo plaćati veću cijenu za takvo sjeme u

odnosu na sjeme konvencionalnog kukuruza. Ipak, u novije vrijeme (Morrison, 2013.), jedan

farmer u Minnesoti (USA), koji je prihvatio GMO tehnologiju, vraća se konvencionalnoj

tehnologiji proizvodnje i konvencionalnim hibridima. Uzroci vraćanju „na staro“ bili su:

1. rastući problemi s korovima otpornim na glyphosate (bijela loboda – Chenopodium

album L. i štir – Amaranthus sp. L.) te posljedična neophodnost vraćanja

konvencionalnim herbicidima i agrotehničkim mjerama zaštite. Više se nije isplatilo

kupovati skuplje Roundup-ready sjeme.

2. populacije kukuruznog moljca bile su dovoljno male da se nije isplatilo kupovati

skuplje Bt-sjeme.

3. konvencionalni hibridi su davali 400 do 500 kg/ha veći prinos zrna u odnosu na GMO

hibride (unatoč objavljenim znanstvenim istraživanjima prema kojima se prinosi GMO

hibrida i konvencionalnih hibrida ne razlikuju). K tome je i zrno konvencionalnih

hibrida bilo suhlje u vrijeme žetve.

4.1.1.3.5. Njega

Međuredna kultivacija jest preporučena mjera njege usjeva kukuruza, koja bi se trebala

provoditi barem 1 do 2 puta tijekom vegetacije, a prema mogućnosti proizvođača i češće.

Provodi se oruđima nazavanim „međuredni kultivatori“ koji mogu imati pasivne radne organe

u obliku motičica, lastinog repa, pačje noge, s dodatkom zagrtača, a mogu imati i aktivne

radne organe, kardanski pogonjene s traktora, kao međuredne freze ili međuredne četke.

47

Međuredna kultivacija pogoduje porastu kukuruza i tvorbi prinosa zbog mnogo korisnih

učinaka. Naime, međuredna kultivacija prorahljuje površinski sloj tla u međurednom prostoru

te time stvara povoljnije uvjete za razvoj korjenovog sustava kulture. Međurednom

kultivacijom prekida se kapilarna povezanost velikog dijela površine tla i dubljih slojeva tla

što smanjuje gubitke vode iz tla isparavanjem. Prorahljeno tlo bolje akumulira oborinske

vode. Prolaskom motičica međurednog kultivatora kroz međuredni prostor dolazi do

podsijecanja korovskih biljaka što uvelike doprinosi zaštiti usjeva protiv korova. S

međurednom kultivacijom mogu se primjenjivati mineralna gnojiva, pa čak i tekuća organska

gnojiva (gnojnica i bioplinski digestat), što omogućuje veću iskoristivost gnojiva u odnosu na

primjenu širom po površini tla. Prva međuredna kultivacija se preporučje kod faze razvoja

kukuruza 3 do 4 lista, a druga u fazi 7 do 8 listova (Kovačević i Rastija, 2015.).

Malčiranje pokošenom masom strnih žitarica (koje su bile uzgojene kao ozimi pokrovni

usjev) pokazalo se u mnogim istraživanjima kao mjera koja povećava prinose kukuruza u

odnosu na kukuruz uzgajan na golom tlu (Oblačić i sur., 2012.). Učinak malčiranja se očituje

kroz povoljnije mikroklimatske uvjete ispod malča, smanjen gubitak vode isparavanjem,

snabdijevanje živih organizama tla organskom tvari u raspadanju, te zaštitom živih

organizama tla od sunčevog zračenja i pretjeranog isušivanja. Primjena takvog malča

zahtijeva odgođenu sjetvu kukuruza do faze cvatnje istih žitarica (početak svibnja u ist. RH) i

sjetvu tzv. No-Till sijačicama koje snažnim diskovima mogu proparati malč i položiti sjeme u

tlo.

4.1.1.3.6. Zaštita

Od biotskih čimbenika koji mogu ugroziti usjev kukuruza, korovi su za sada, na području

Hrvatske najvažniji. Naša tla su pretežito vrlo zakorovljena: bogata sjemenom korova i

rizomima korova. U našim uvjetima usjev kukuruza bez provedenih mjera zaštite od korova

ne može dati zadovoljavajući prinos, bilo nadzemne mase, bilo zrna.

Zaštita od korova provodi se s nekoliko skupina mjera koji se međusobno kombiniraju.

Pridržavanjem plodoreda, osnovnom obradom tla oranjem, održavanjem strništa čistim od

korova (obradom ili uzgojem pokrovnog usjeva) i predsjetvenom pripremom preventivno se

djeluje na korove (Heffer i sur., 2012., Cestar, 2015.). Najvažnija mehanička mjera zaštite od

korova tijekom vegetacije kukuruza jest međuredna kultivacija (tj. međuredno okopavanje)

kojom se uništavaju ili usporavaju korovi ponikli u međurednom prostoru, a povijesno

gledano, jednako važno je bilo i ručno okopavanje korova unutar reda, zaostalih nakon

međuredne kultivacije. Provođenjem međuredne kultivacije sa zagrtanjem tla na redove

kukuruza postiže se dodatno suzbijanje poniklih korova unutar reda kukuruza koji su u ranoj

razvojnoj fazi (faza klicinih listića do faze prvog para pravih listova).

U suvremenim uvjetima kemijska zaštita protiv korova (primjenom herbicida) postala je

najvažnijom mjerom zaštite. Laka dostupnost visokoučinkovitih herbicida učinila je ovu

mjeru popularnijom od svih drugih, tako da se sada olako prihvaća propuštanje preventivnih

mjera i mehaničkih mjera zaštite.

Kod primjene herbicida izuzetno je važno pridržavati se propisanih mjera zaštite rukovatelja

jer se najčešće radi s otrovnim kemikalijama. Također, za uspjeh zaštite, od ključne važnosti

je pridržavati se preporučene dozacije herbicida i termina primjene. Tretman usjeva i korova

potrebno je obaviti onda kada su korovi u preporučenoj razvojnoj fazi za primjenu određenog

herbicida, te kada je usjev kukuruza u preporučenoj fazi razvoja, kako se ne bi usjev

značajnije oštetio djelovanjem herbicida. Kod odabira herbicida potrebno je poznavati

korovnu floru u usjevima, jer se herbicidi međusobno razlikuju prema spektru djelovanja (tj.

prema popisu korovskih vrsta koje suzbijaju). Osobito je važno prepoznati da li na

48

proizvodnoj površini problem čine višegodišnji korovi (tzv. rizomski jer niču iz rizoma) i/ili

jednogodišnji (tzv. sjemenski jer niču iz sjemena), te da li su prisutni širokolisni

(dikoltiledoni) korovi i/ili uskolisni (monokotiledoni ili travni korovi). Najčešći slučaj u

praksi je da su prisutne sve četiri navedene skupine korova. Posebno treba obratiti pažnju na

prisustvo krupnosjemenih korova (mračnjak – Abuthilon theophrastii, čičak – Xanthium

strumarium, smrdulja – Datura stramonium) koji niču od zasnivanja usjeva i još dugo tijekom

razvoja usjeva, od kojih su prva dva otporni na starije generacije herbicida. Također, i

prisustvo divljeg sirka (Sorghum halepense) predstavlja veliki problem u kukuruzu jer divlji

sirak ima vrlo bujan ponovljeni porast iz snažne podzemne stabljike. Za suzbijanje

višegodišnjih korova kemijskim putem koriste se tzv. sistemični ili translokacijski herbicidi,

za čije je usvajanje potrebno da korov ima razvijenu lisnu masu. Nakon usvajanja lisnom

površinom, aktivna tvar herbicida se biljnim sokovima širi (translocira) po biljci i uspješno

suzbija daljnji ili ponovni porast. Za sitnosjemene širokolisne korove najčešće su dovoljno

učinkoviti i tzv. kontaktni herbicidi koji samo unište lisnu površinu na koju su dospjeli,

međutim, ako su u svom razvoju uznapredovali do faze preko 2 prava lista, vrlo je vjerojatno

da će se uspješno regenerirati nakon primjene kontaktnih herbicida. Osim gore navednih

folijarnih herbicida (koji se primjenjuju na list poniklih korova) veliku imaju i tzv. zemljišni

herbicidi, koji se primjenjuju po površini tla prije nicanja kukuruza i korova. Kišom unešeni

plitko u tlo stvaraju herbicidni film blizu površine tla. Korov ih usvaja korijenom, pri čemu

dolazi do travanja klice korova i njenog ugibanja, pod uvjetom da korov niče iz sjemena, a ne

iz rizoma.

Slijedeći po važnosti biotski čimbenik koji može ugroziti usjev kukuruza jesu fitofagni

insekti, koji mogu biti nespecijalizirani (žičnjaci, gusjenice sovica pozemljuša i lisnih sovica)

i specijalizirani za kukuruz (kukuruzni moljac i kukuruzna zlatica). Žičnjaci su ličinke

kornjaša iz porodice Elateridae (klisnjaci ili skočibube) koje borave u tlu. Svojim izgledom

podsjećaju na komad bakrene žice. Na parcelama gdje su njihove populacije vrlo brojne (što

se češće događa na preoranom lucerištu ili travnjaku) oni mogu izazvati prorjeđivanje sklopa

kukuruza u fazi nicanja i u prvim ranim fazama razvoja kukuruza. Njihovi prirodni neprijatelji

(grabežljivi kornjaši iz porodice trčaka – Carabeidae, i ptice – npr. vrane) mogu igrati veliku

ulogu u održavanju populacija žičnjaka na bezopasnim razinama. Kemijska zaštita

podrazumijeva sjetvu sjemena koje je tretirano insekticidom koji čuva biljku u ranim fazama

razvoja. Gusjenice sovica pozemljuša su tamne ličinke noćnih leptira koje se iz tla hrane

prizemnim dijelovima biljaka. Ako je do jačeg napada došlo u ranoj fazi usjeva tada mogu

prorijediti sklop usjeva. Gusjenice lisnih sovica su zelene ličinke migratornih noćnih leptira, a

hrane se na lisnoj masi. Vrlo su rijetke godine i slučajevi da sovice jako napadnu usjev, ali u

slučaju jačeg napada primjena insekticida može biti korisna u obrani usjeva. Kukuruzni

moljac (Ostrinisa nubilalis) je leptir koji odlaže jajašca u pazuhe lista kukuruza u drugoj

polovici svibnja. Gusjenice koje se izlegu hrane se lisnim tkivom, ubušuju se u stabljike i u

klip. Svojim djelovanjem uzrokuju lom stabljike i omogućuju infekciju biljnog materijala

gljivicama. Ne dovode toliko do smanjenja prinosa koliko do poteškoća u mehaniziranom

ubiranju prinosa. Glavna mjera zaštite je preventivna: zaoravanje prošlogodišnjih stabljika u

tlo do početka svibnja jer ovaj štetnik prezimljava u stabljikama prošlogodišnjih kukuruza.

Jedno nezaorano polje može naredne godine omogućiti širenje leptira kukuruznog moljcima

kilometrima uokolo. Kemijska mjera zaštite može biti tretiranje biljaka insekticidom kada se

primijete gusjenice i njihove štete na kukuruzu. Ipak, u okolišima gdje se glavnina žetvenih

ostataka zaorava, ovaj štetnik ne pravi značajnije štete. Kukuruzna zlatica (Diabrotica

virgifera virgifera) je štetnik kukuruza u monokulturi. Ona prezimljava kao jaje u tlu, a iz jaja

se izliježe krajem proljeća, kada se izlegle ličinke počinju kretati prema najbližem korijenu

kukuruza. Zbog ubušivanja u primarni korijen, donji dio stabljike kukuruza se povija u tzv.

49

guščji vrat, kada biljka poliježe. Do sredine srpnja većina ličinki završi s ishranom i kukulji

se. Preobrazba u odraslu zlaticu i izlijetanje događa se od srpnja. Odlaganje jaja najčešće

nastupa u kolovozu, na poljima kukuruza. Plodored je glavna mjera zaštite jer do napada

dolazi samo na parcelama gdje su prošle godine odložena jajašca – na poljima kukuruza.

Sjetva sjemena tretiranog sistemičnim insekticidom dugotrajne zaštite može biti škodljiva

mjera zaštite zbog mogućnosti pronalaska rezidua insekticida u silaži i mlijeku.

4.1.1.3.7. Košnja (žetva)

Tempiranje momenta košnje nadzemne mase kukuruza za pripremu silaže ima za svrhu

maksimalizaciju prinosa suhe tvari i kvalitete silažne mase. Najbolja kvaliteta silažne mase

postiže se kod sadržaja suhe tvari oko 35% u cijeloj biljci (Bal i sur., 1997.), što se podudara s

mliječnom linijom na 2/3 zrna kod konvencionalnog tipa kukuruza. Taj stadij zrelosti postiže

se oko sredine voštane zriobe. Naime, istraživanje Bala i sur. (1997.) u Wisconsinu (USA) o

utjecaju stadija zrelosti zrna kukuruza pri siliranju cijele biljke, na dobrovoljnu konzumaciju,

probavu i proizvodnju mlijeka kod mliječnih Holstein krava, pokazalo je da je siliranje u

preranoj fazi zrelosti kukuruza povezano sa značajno manjom mliječnosti krava u odnosu na

maksimalnu (Tablica 32.). Ipak, dobrovoljna konzumacija dnevnog obroka nije se značajno

razlikovala među tretmanima. Pokus je bio započet u 75-om danu laktacije krava. Ukupni

dnevni obrok je u suhoj tvari sadržavao 50% voluminoznih krmiva (od toga 67% silaže

kukuruza i 33% silaže lucerne) i 50% koncentriranih krmiva, i u svakoj varijanti je bio

podešen na jednak sadržaj sirovih bjelančevina u ST (18,0 do 18,2%). Silaža pripremljena u

najranijoj razvojnoj fazi bila je najkiselija.

Tablica 32. Utjecaj razvojne faze kukuruza pri siliranju na dobrovoljnu konzumaciju dnevnog

obroka (TMR-a) i mliječnost krava (Bal i sur., 1997.)

Faza razvoja

pri košnji

(hrvatski)

Faza razvoja

pri košnji

(am.eng.)

Sadržaj

ST u silaži

(%)

pH

silaže

Dobrovoljna

konzumacija ST

obroka (% od TM)

Mliječnost

(kg/dan/grlu)

Rana voštana

zrelost

early dent 29,1 3,73 3,75 32,4

Sredina

voštane

zrelosti

quarter

milkline

32,4 3,98 3,73 32,6

Kasna voštana

zrelost

two-thirds

milkline

34,9 4,11 3,77 33,4

Crni sloj

(puna zrelost)

black layer 42,0 4,10 3,79 32,7

Kod „stay-green“ hibrida, stabljika i listovi sporije otpuštaju vlagu, tako da je za postizanje

ciljanog sadržaja 35% suhe tvari u biljnoj masi potrebno sačekati kasniju razvojnu fazu

zrelosti, kada je zrno suhlje (Ettle i Schwarz, 2003.) i pri kraju voštane zriobe. Darby i Lauer

(2002.) su ustanovili da je cijeli raspon sadržaja suhe tvari između 30% i 40% vrlo blizu

optimalnom, i kao takav prikladan za siliranje. Stjepanović i sur. (2002.) su za odrednicu

sadržaja suhe tvari u cijeloj biljci preporučili mjerenje sadržaja suhe tvari u listovima ispod i

iznad klipa, iz uzorka uzetog dijagonalno po parceli. Kod siliranja biljne mase sa sadržajem

ST manjim od 30% (tj. sadržaja vode većeg od 70%) za očekivati je vrlo kiselu silažu koju

stoka slabije jede, i koja nepovoljno djeluje na probavu, metabolizam, zdravstveno stanje i

50

proizvodnost grla. Kod siliranja biljne mase s više od 40% ST (tj. sadržaja vode manjeg od

60%) otežano je priljubljivanje čestica biljne mase pri sabijanju ili gaženju, zbog čega

zaostaje zrak u biljnoj masi, koji dovodi do nepoželjne mikrobiološke aktivnosti (plijesni) i

kvarenja. U proizvodnoj praksi poznat je slučaj dodavanja vode u prezrelu (presuhu) biljnu

masu pri siliranju, u nadi da će se postići ciljana vlažnost. Ipak, dodana voda se nejednako

rasporedila po presjeku silažne mase. Dijelovi s kojih se voda ocijedila ostali su presuhi pa se

pokvarili zbog prisustva zraka, a dijelovi gdje se voda nakupila bili su prevlažni i pokvareni

zbog previsoke vlage. U slučaju zakašnjenja košnje i presuhe biljne mase kukuruza možda bi

bolje rješenje moglo biti priprema miješane silaže s dodatkom neke svježe zelene mase (npr.

lucerne s oko 19% ST), košene simultano sa silažnim kukuruzom.

Visina košnje određuje količinu pokošenog prinosa nadzemne mase i njenu kvalitetu. S

povećanjem visine košnje (visine od tla) smanjuje se pokošeni prinos ali se povećava udio

klipa i zrna u prinosu suhe tvari nadzemne mase (Gantner i sur., 2010.). Kennington i sur.

(2005.) su u saveznoj državi Idaho (USA) ustanovili kod visoke košnje kukuruza veći sadržaj

suhe tvari i škroba u suhoj tvari, a manji sadržaj NDF-a, ADF-a i lignina u suhoj tvari silažne

mase u odnosu na nisku košnju (Tablica 33.). Ipak, kod tovne junadi Angus pasmine, nisu

ustanovljene značajne razlike u probavljivosti ST između dvije ispitivane visine košnje.

Dnevni obrok se sastojao samo od voluminoznih krmiva: 60% silaže kukuruza i 40%

sjeckanog sijena lucerne (udjeli na bazi ST).

Tablica 33. Utjecaj visine košnje silažnog kukuruza na parametre kvalitete silaže (Kennington

i sur., 2005.)

Visina košnje

(cm)

ST

(%)

Škrob

(% u ST)

NDF

(% u ST)

ADF

(% u ST)

Lignin

(% u ST)

Probavljivost ST

za 24h (%)

61,0 38,6 32,2 41,9 20,1 2,1 60,8

20,3 36,1 27,9 45,8 22,8 2,6 59,2

Lewis i sur. (2004.) su u saveznoj državi New York (USA), u kasnom roku košnje, kod

konvencionalnog hibrida kukuruza, kod visoke košnje ustanovili veći sadržaj škroba i veću

probavljivost NDF-a i suhe tvari cijele biljke u odnosu na nisku košnju (Tablica 34.). Prinos

suhe tvari kod visoke košnje bio je niži nego kod niske košnje. Kalkulirani prinos mlijeka po

jedinici površine nije se značajno razlikovao među visinama košnje.

Tablica 34. Utjecaj visine košnje silažnog kukuruza na prinos i parametre kvalitete silaže

(Lewis i sur., 2004.)

Visina

košnje

(cm)

Prinos

ST

(t/ha)

Škrob

(% u ST)

Probavljivost

NDF-a

(%)

Probavljivost

ST

(%)

Prinos

mlijeka

(kg/tSTsilaže)

Prinos

mlijeka

(kg/ha)

46 13,5 21,2 63,8 86,2 1.455 20.023

30 14,5 21,0 60,2 85,0 1.373 20.395

15 15,7 20,2 60,1 84,7 1.375 21.937

Za razliku od američkih istraživanja, Oldenburg i Hoppner (2003.) u Njemačkoj su čvrsto

preporučili visinu košnje silažnog kukuruza barem 40 cm iznad tla, i to zbog smanjenja

prisutnosti fuzarijskih mikotoksina. Nadalje, povećanjem visine košnje sprečava se unos

donjeg dijela biljke u silos, što je vrlo korisno jer je donji dio najčešće zaprljan prašinom i

51

blatom s kojima bi se u silos mogle unijeti zemljišne bakterije iz roda Listeria – uzročnika

bolesti za preživače.

Pri košnji silažnog kukuruza silo-kombajnom potrebno je odrediti dužinu reza ili sječke.

Stjepanović i sur. (2002.) su odredili da pri siliranju cijele nadzemne mase kukuruza, pri

sadržaju suhe tvari 30% do 35%, dužina reza treba biti 1,5 do 2 cm. Ako je biljna masa

vlažnija, rez treba biti duži, te kod ST 25% do 30% rez treba biti 3 do 4 cm. Ako se kosi biljna

masa unutar gornjeg dijela raspona sadržaja suhe tvari (35-40%) potrebno je strojno nagnječiti

zrno kukuruza kako bi mu pukla sjemena ovojnica i povećala se probavljivost kod goveda.

Silokombajni najčešće imaju opciju dodatka tzv. „kernel-processor“-a iza sjeckajućeg bubnja,

koji se sastoji od dva valjka sa zazorom 2 mm. Sjeckana biljna masa po izlazu iz bubnja

prolazi kroz zazor, a zrno pri tome napukne. Aktivacija „kernel-processor“-a troši dodatnih

oko 20% energije pri žetvi.

Košnju silažnog kukuruza potrebno je uskladiti s kapacitetom odvoza do silosa i brzinom

gaženja navežene biljne mase. Pri tome treba imati na umu da u uvjetima kontinentalne

Hrvatske nadzemna masa kukuruza tijekom faze voštane zriobe zrna svakodnevno smanjuje

svoju vlagu, odnosno povećava sadržaj suhe tvari. Tijekom vrućeg i sunčanog dana vlaga se

smanjuje za oko 1% dnevno, a tijekom oblačnog i svježijeg dana za oko 0,5% (Ivana

Selthofer, dipl.ing., Belje d.d., osobna komunikacija). Ako je prosječan dnevni gubitak vlage

oko 0,75% tada pogodna vlaga za siliranje (30-40%ST) traje oko 2 tjedna.

4.1.1.3.8. Asocijacije s mahunarkama i drugim vrstama

Uzgoj silažnog kukuruza u asocijacijama s mahunarkama može malo povećati koncentraciju

sirovih bjelančevina u prinosu nadzemne mase, ali može i smanjiti prinos u odnosu na čisti

usjev kukuruza. Herbert i sur. (1984.) su u Massachusetsu (USA) ispitivali utjecaj uzgoja

silažnog kukuruza u naizmjeničnim redovima sa sojom u odnosu na čisti usjev kukuruza i

čisti usjev soje. Korišteni su kasni kultivari soje, grupe zrelosti II i III. Čisti usjev kukuruza je

u trogodišnjem ispitivanju dao najveće prinose suhe tvari, asocijacije sa sojom su dale nešto

niže prinose, a čista soja najniže prinose (Tablica 35.). U združenim usjevima prinos suhe

tvari redova kukuruza bio je oko četiri puta veći od prinosa sojinih redova. Koncentracija

sirovih bjelančevina u asocijacijama bila je oko 10%, dok je u čistom kukuruzu bila oko 8% i

u čistoj soji oko 20% u suhoj tvari prinosa nadzemne mase. Košnja je bila obavljena u

fiziološkoj zrelosti zrna kukuruza (pojava crnog sloja).

Tablica 35. Prinosi čistih i združenih usjeva (asocijacija) silažnog kukuruza i soje (Herbert i

sur., 1984.)

Prinos ST 1980.g. (t/ha) Prinos ST 1981.g. (t/ha) Prinos ST 1982.g. (t/ha)

Varijanta

sjetve

kukuruz soja ukupno kukuruz soja ukupno kukuruz soja ukupno

Čisti kukuruz 17,1 - 17,1 18,8 - 18,8 16,9 - 16,9

Kukuruz +

soja (1:1)

13,1 2,9 15,9 13,1 3,3 16,4 11,3 3,2 14,5

Čista soja - 7,9 7,9 - 7,1 7,1 - 7,6 7,6

Contreras-Govea i sur. (2009.) su u Wisconsinu (USA) istraživali utjecaj združenog uzgoja

silažnog kukuruza s tri vrste graha penjača: baršunastim grahom (Mucuna pruriens L.), lablab

grahom (Lablab purpureus L.) i mnogocvjetnim grahom (Phaseolus coccineus L.). Kukuruz

je bio zasijan početkom svibnja (sklop 8,25 b./m2 i 5,5 b./m2, ovisno o varijanti), a grahovi

dva tjedna nakon kukuruza, u redove 15 cm od reda kukuruza, sa sklopom 8,25 b./m2.

52

Prosječan udio graha u prinosu suhe tvari nadzemne mase bio je najveći za lablab grah, a

namjanji za mnogocvjetni grah (Tablica 36.). Dodatak grahova nije povećao niti smanjio

prinos suhe tvari združenih usjeva u odnosu na čisti usjev kukuruza. Združivanje s lablab

grahom smanjilo je koncentraciju suhe tvari u siliranoj masi, a sadržaj sirovih bjelančevina u

suhoj tvari porastao je u smjesama s baršunastim grahom i lablab grahom u odnosu na čisti

kukuruz. Navedeni grahovi povećali su i udio NDF i ADF vlakana i hemiceluloze u odnosu

na silažu čistog kukuruza. Kiselost silaže smjesa bila je za nijansu manja od kiselosti silaže

čistoga kukuruza.

Tablica 36. Utjecaj uzgoja silažnog kukuruza u asocijaciji s grahovima penjačima na kvalitetu

silaže nadzemne mase u Wisconsinu (Contreras-Govea i sur., 2009.)

Čisti

kukuruz

+ baršunasti

grah

+ Lablab

grah

+ mnogocvjetni

grah

Udio graha u prinosu

ST (%)

0 10,3 11,4 5,4

Sadržaj ST (%) 38,9 38,1 36,2 38,3

Sirove bjelančevine (%

u ST)

6,9 8,2 7,8 7,3

NDF (% u ST) 34,7 38,9 39,5 34,9

ADF (% u ST) 17,7 20,8 21,2 18,0

Hemiceluloza (% u ST) 17,0 18,2 18,3 16,9

pH silaže 3,93 4,02 4,01 3,95

Geren i sur. (2008.) su u Turskoj ispitivali prinos i kvalitetu silaže kukuruza kao čistog usjeva

i u smjesama s vignom (Vigna unguiculata L.) i grahom penjačem (Phaseoulus vulgaris L.).

Usjevi su bili zasijani krajem lipnja (2 varijante: mahunarka u red s kukuruzom i mahunarka

između redova kukuruza), a pokošeni za silažu tijekom rujna, u fazi voštane zrelosti zrna

kukuruza. Združivanje kukuruza s navedenim mahunarkama nije donijelo značajne razlike u

prosječnom prinosu suhe tvari ali je značajno povećalo koncentraciju sirovih bjelančevina u

silaži i pH silaže (Tablica 37.). Značajne razlike su se pojavile i između dva rasporeda sjetve:

sjetva mahunarke između redova kukuruza dala je veće prinose negoli sjetva u iste redove.

Tablica 37. Utjecaj uzgoja silažnog kukuruza u smjesi s vignom i grahom penjačem u Turskoj

(Geren i sur., 2008.)

Prinos ST

(t/ha)

S.B. u silaži

(% u ST)

pH silaže

Čisti kukuruz 23,8 8,4 3,2

Kukuruz + vigna (Vigna unguiculata L.) 24,2 11,0 3,7

Kukuruz + grah penjač (Phaseolus vulgaris L.) 23,9 10,0 3,8

Uzgoj dvije vrste u istim redovima 23,1 9,9 3,5

Uzgoj dvije vrste u naizmjeničnim redovima 25,1 10,3 3,7

Warren (1980.) je u Otawi (Ontario, Kanada) u dvogodišnjem istraživanju ustanovio da

združeni usjevi silažnog kukuruza i suncokreta daju niže prinose ST nadzemne mase negoli

čisti usjevi kukuruza. Suncokreti su bili sijani u svaki treći red, tako da je omjer redova

kukuruza i suncokreta bio 2:1. Prosječni prinosi suhe tvari čistih kukuruza kretali su se od 9,2

t/ha do 14,3 t/ha (ovisno o godini, sklopu i hibridu), dok su se prinosi združenih usjeva kretali

53

između 7,9 t/ha i 10,7 t/ha (ovisno o godini, sklopu i hibridu). Udio suncokreta u prinosu suhe

tvari bio je 31% do 42%. Probavljivost suhe tvari kukuruza bila je veća nego kod suncokreta.

Fisher i sur. (1993.) su u British Columbia (Kanada) uspoređivali hranidbenu vrijednost silaže

združenog usjeva silažnog kukuruza sa suncokretom u odnosu na čisti kukuruz. Združeni

usjev je zasnovan 12. svibnja 1989., u izmjeničnim dvoredovima kukuruza i suncokreta, sa

sklopom kukuruza 8,4 b./m2 i suncokreta 4,2 b./m2, a pokošen 18. rujna 1989. Silaža

združenog usjeva je imala niži sadržaj suhe tvari i NDF-a, a viši sadržaj sirovih bjelančevina,

ADF-a, i masti u odnosu na silažu čistoga kukuruza (Tablica 38.). Dobrovoljna konzumacija

obje silaže kod mliječnih krava (Holstein pasmine, početkom laktacije) bila je jednaka ali

proizvodnja mlijeka bila je veća kod krava hranjenih čistom silažom kukuruza, kao i prosječni

dnevni prirast tjelesne mase. Konzumacija koncentrata bila je manja kod krava hranjenih

kukuruznom silažom u odnosu na krave hranjene silažom združenog usjeva. Koncentracija

uree u krvi bila je veća kod hranidbe silažom združenog usjeva. Pored voluminoznog dijela

obroka krave su dobivale 0,25 kg koncentrata (zrno ječma + sojina sačma, 18% sirovih

bjelančevina) po kilogramu dnevne mliječnosti. Krave koje su dobivale kukuruznu silažu bile

su prihranjene i sačmom uljane repice kako bi se izjednačila koncentracija sirovih

bjelančevina s onom u silaži smjese kukuruza i suncokreta.

Tablica 38. Kvaliteta silaže združenog usjeva kukuruza sa suncokretom u odnosu na čisti

usjev kukuruza, te hranidbeni i proizvodni parametri kod mliječnih krava (Fisher i sur., 1993.)

Vrsta silaže: Kukuruz+suncokret Kukuruz

ST (%) 25,4 29,2

S.B. (% u ST) 11,5 8,0

NDF (% u ST) 60,0 63,4

ADF (% u ST) 33,2 29,2

Masti (% u ST) 8,1 2,1

Dobrovoljna konzumacija silaže (kgST/dan/grlu)

(% od TM)

14,1

(2,1)

14,1

(2,1)

Konzumacija koncentrata (kgST/dan/grlu) 7,6 7,3


Sadržaj mliječne masti (%) 3,19 3,87

Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 3,04 3,26

Prosječni dnevni prirast (kg/dan/grlu) 0,07 0,16

N iz uree u krvi (mg/dl) 10,6 7,5

Anil i sur. (2000.) su u Readingu (Velika Britanija) uspoređivali silaže združenih usjeva

silažnog kukuruza sa krmnim keljom, grahom trkačem (Phaseolus coccineus L.) i

suncokretom u odnosu na čisti silažni kukuruz. Najviši sadržaj sirovih bjelančevina imala je

smjesa sa suncokretom, a najveću probavljivost suhe tvari kod ovaca imala je smjesa sa

54

krmnim keljom (Tablica 39.). Sklop u sjetvi je bio 100.000 b./ha kukuruza + 200.000 b./ha

krmnog kelja, ili + 50.000 b./ha grha penjača, ili + 25.000 b./ha suncokreta.

Tablica 39. Kvaliteta silaže od združenih usjeva kukuruza i krmnog kelja, graha trkača i

suncokreta u Readingu (Anil i sur., 2000.)

Usjevi Kukuruz Kukuruz +

krmni kelj

Kukuruz +

grah trkač

Kukuruz +

suncokret

ST (%) 33 27 25 25

S.B. (% u ST) 8,1 10,5 12,0 13,7

pH silaže 3,9 3,9 4,0 4,2

NDF (% u ST) 46,9 44,0 48,8 48,5

ADF (% u ST) 21,7 21,0 26,2 28,2

Probavljivost ST (%) 68,8 71,0 67,5 64,5

55

4.1.2. Sirak za voluminoznu krmu

Sirak (Sorghum vulgare Pers., Sorghum sorghum L., Sorghum bicolor Moench., Slika 3.) je

kultura velikih zahtjeva za toplinom, većih nego je kukuruz. Za brzo klijanje i ujednačeno

nicanje sirak treba temperaturu sjetvenog sloja tla 13-15°C (Erić i sur., 2004.), iako već pri

10°C može klijati i nicati. U početnom dijelu vegetacije, tj. prvih mjesec dana, ima spor

razvoj i osjetljiv je na niske temperature (-2 do -3°C ubija mlade biljčice), te na korove i

štetnike (pipe – insekte iz porodice kornjaša). Nakon prvih mjesec dana sirak počinje s brzim

porastom, postaje jak konkurent spram korova i dobro tolerira sušu zahvaljujući tada već

duboko i snažno razvijenom korijenu. Sirak bolje podnosi lošije zemljišne uvjete nego

kukuruz (ritska i pjeskovita tla, kisela i alkalna tla). Prema Eriću i sur. (2004.) dužina

vegetacije krmnih sirkova je kod ranih sorti 90-115 dana, kod srednjeranih 115-130 dana i

kod kasnih 130-145 dana, što je kraće nego li kod kukuruza duge vegetacije u istočnoj RH

(oko 150 dana). Zbog toga su sirkovi vrlo interesantna opcija za sjetvu u naknadnim

rokovima, nakon košnje ozime krmne smjese žitarica s mahunarkama ili nakon košnje

talijanskog ljulja u slučaju očekivanja sušnog ljeta.

Slika 3. Sirak za voluminoznu krmu (sorta Tarzan lijevo, i sorta Zerberus desno). Foto: Ranko

Gantner (2013.)


Worker i Marble (1968.) su u Texasu (USA), na temelju kemijske analize procijenili

hranidbenu vrijednost sirka za voluminoznu krmu. S napredovanjem razvojnih faza sirka

padala je koncentracija sirovih bjelančevina i sirovih vlakana u ST, a rasla je koncentracija

nedušičnih ekstraktivnih tvari (NET) i izračunate energije (TDN) u ST (Tablica 40.), sve do

razine slične nadzemnoj masi kukuruza ili silaži cijele biljke kukuruza (silaža kukuruza je s

oko 72% TDN u ST, Tablica _.).

Tablica 40. Hranidbena vrijednost sirka za voluminoznu krmu (Worker i Marble, 1968.)

Faza razvoja Sirove

bjelančevine

(% u ST)

Sirova

vlakna

(% u ST)

NET

(% u ST)

TDN

(% u ST)

Vegetativna, 90 do 115 cm visine 12,5 26,8 46,3 63,7

Vegetativna, list zastavičar 9,3 27,3 51,9 64,5

Cvatnja 7,1 26,5 55,9 65,5

56

Voštana zrioba zrna 6,1 22,7 61,2 69,1

Ipak, prema novijim podacima (NRC, 2001.), energetska vrijednost suhe tvari silaže

nadzemne mase sirka u fazi voštane zrelosti zrna je niža od podataka koje su predočili Worker

i Marble (1968.), i iznosi oko 57% TDN-a.

Uher i sur. (2009.) su u Zagrebu ustanovili pad koncentracije sirovih bjelančevina u krmnom

sirku s napredovanjem razvojnih faza: 14,2% u ST kod visine 100 cm, 12,3% u ST kod visine

150 cm i 9,5% u ST u fazi metličanja, tijekom 2003.g. U 2004.g. koncentracija sirovih

bjelančevina bila je prosječno niža za 2,5 postotnih bodova. Sadržaj sirovih vlakana bio je

prosječno 24,5% u ST, 28,15% u ST i 31,2% u ST, prema slijedu razvojnih faza.

Prema istraživanju Adewakuna i sur. (1989.) u Alabami (USA), zamjena kukuruzne silaže

sirkovom u hranidbi junadi može ali ne mora smanjiti dnevni prirast junadi (Tablica 41.).

Naime, u hranidbenom su pokusu Adewakun-a i sur. (1989.), u Alabami (USA), telad s

ulaznom masom 159 kg usporedno hranjena obrocima s četiri različite voluminoze: silažom

slatkog sirka od dvije različite sorte (Brandes i Theis), silažom kukuruza i sijenom vlasulje

trstikaste (Festuca arundinacea L.), tijekom 129 dana tova. Udio voluminoza u suhoj tvari

dnevnog obroka bio je 1/3, dok su 2/3 bile podrijetlom od koncentrata (koncentrat s 41%

sirovih bjelančevina sadržavao je sojinu sačmu 65%, prekrupu kukuruza 32% i vitaminisko-

mineralni dodatak). Hranidba silažom sirka sorte Brandes rezultirala je jednakom brzinom

prirasta kao i hranidba silažom kukuruza, a značajno manji prirast bio je kod sirka Theis i

vlasulje trstikaste. Dnevna konzumacija ST obroka bila je najveća kod silaže kukuruza, zatim

od sirka Brandes, pa od sirka Theis i najmanja kod sijena vlasulje trstikaste. Male ili nikakve

razlike u prirastu između hranidbe silažom kukuruza i silažom sirka Brandes vjerojatno su

bile posljedica malog udijela istih voluminoza u ukupnoj suhoj tvari dnevnog obroka.

Tablica 41. Kvaliteta silaže sirka i kukuruza u utjecaj na dnevni prirast junadi u Alabami

(Adewakun i sur., 1989.)

Silaža sirkova Silaža Sijeno v.

Brandes Theis kukuruza trstikaste

Sadržaj ST (%) 26,5 26,7 36,0 84,4

Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 4,8 5,3 6,8 6,7

Sadržaj NDF (% u ST) 67,6 70,8 65,4 70,6

Sadržaj ADF (% u ST) 45,1 49,1 36,4 41,9

Probavljivost ST (%) 70,1 68,7 68,0 65,2

Dnevna konzumacija ST obroka (% od TM) 2,8 2,7 2,9 2,7

Prosječni prirast (kg/dan/grlu) 0,79b 0,69c 0,79b 0,61c

Prema rezultatima istraživanja Corrihera i sur. (2010.) u Georgiji (USA) čini se da junad

može imati sporiji prirast tjelesne mase u tovu ako se hrani silažom sirka umjesto silažom

kukuruza. Naime, Corriher i sur. (2010.) su uspoređivali učinke hranidbe silažom kukuruza i

silažom sirka u završnoj fazi tova junadi (križanci Angusa). Prosječni dnevni prirast tjelesne

mase bio je značajno veći kod hranidbe silažom kukuruza u odnosu na silažu sirka (Tablica

42.), ali, iz u radu objavljenih podataka, nije jasno da li je niži prirast kod sirka bio uvjetovan

samo kvalitetom voluminoznog dijela obroka ili i koncentracijom sirovih bjelančevina u

ukupnom dnevnom obroku, koji je bio niži kod varijante sa sirkom. Junad je imala početnu

tjelesnu masu 525 kg i starost 24 mjeseca, a pokusni tov je trajao 78 dana. Ukupni dnevni

obrok sadržavao je 55% voluminoze (silaža kukuruza s visokim udjelom zrna ili silaža sirka s

57

niskim udjelom zrna) i 45% koncentrata u suhoj tvari (88% zrno kukuruza, 10% sojina sačma

i 2% vitaminsko-mineralni dodatak s Rumensin®-om).

Tablica 42. Utjecaj hranidbe tovne junadi silažom sirka i silažom kukuruza na dnevni prirast

tjelesne mase (TM) u Georgiji (Corriher i sur., 2010.)

Silaža sirka Silaža kukuruza

Sadržaj ST (%) 40,0 41,2


Sadržaj NDF-a (% u ST) 34,0 26,6

Sadržaj ADF-a (% u ST) 21,1 14,3

Sadržaj sirovih bjelančevina u dnevnom obroku (% u ST) 11,6 13,5

Konzumacija ST obroka (kg/78 dana/grlu) 26,0 22,1

Prosječna dnevna konzumacija (kgST/dan/grlu) 0,333 0,282

Prosječni dnevni prirast TM (kg/dan/grlu) 1,28b 1,98a

Fazaeli i sur. (2006.) su u Iranu ispitivali utjecaj zamjene silaže kukuruza silažom sirka u

hranidbi muške Holstein teladi s ulaznom tjelesnom masom 229 kg. Ustanovili su da zamjena

ovih voluminoza ne utječe značajno na prosječan dnevni prirast junadi, za cijelo razdoblje

tova od 4 mjeseca, koji je bio oko 1 kg/dan. Obroci su sadržavali 50% voluminoze u suhoj

tvari i 50% koncentrata. 1/5 suhe tvari voluminoze činilo je sijeno lucerne (Medicago sativa

L.), a 4/5 silaža kukuruza ili sirka. Obroci su bili izbalansirani na 13,5% sirovih bjelančevina

u ST.

Gantner i sur. (2015.a) su ispitivali hranidbenu vrijednost silažnih sirkova i kukuruza

uzgojenih u Dalju (istočna Hrvatska) u 2014.g. i košenih jednofazno u fazi voštane zriobe

zrna. Koncentracija sirovih bjelančevina bila je najveća u nadzemnoj masi kukuruza, slijedila

je u sirku Zerberus, a najmanja je bila u sirku Tarzan (Tablica 43.). Najveću energetsku

vrijednost za preživače imao je kukuruz, zatim sirak Tarzan pa sirak Zerberus.

Tablica 43. Parametri kvalitete silažnih sirkova u Dalju, u usporedbi sa silažnim kukuruzom

(Gantner i sur., 2015.a)

sirak Zerberus sirak Tarzan silažni kukuruz

Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 10,2 8,9 11,6

Energetska vrijednost (TDN % u ST) 60,9 63,6 68,2

Energetska vrijednost (NEL MJ/kgST) 5,74 6,02 6,49

Marsalis i sur. (2010.) su u saveznoj državi New Mexico (USA) ustanovili da BMR tip

silažnog sirka ima veću probavljivost NDF-vlakana u odnosu na konvencionalni silažni sirak i

silažni kukuruz (Tablica 44.). BMR mutacija je prirodno prisutna u gen-poolu sirka i uvjetuje

nježnija vlakna u odnosu na obični sirak, slično BMR genima u gen-poolu kukuruza.

Tablica 44. Kvaliteta BMR silažnog sirka u odnosu na konvencionalni silažni sirak i silažni

kukuruz (Marsalis i sur., 2010.)

BMR silažni sirak Silažni sirak Silažni kukuruz

Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 7,2 7,1 7,3

Sadržaj NDF-a (% u ST) 50,4 50,4 46,6

Probavljivost NDF-a (%) 74,5 65,1 62,0

58

4.1.2.2. Prinosi

U istraživanju Workera i Marblea (1968.) u Texasu (USA) prinos suhe tvari nadzemne mase

sirka za voluminoznu krmu rastao je s odmicanjem faze razvoja pri košnji. Vegetacija se u

obje godine istraživanja (1961. i 1962.) odvijala od 15. ožujka do 15. listopada. Kada je sirak

košen u vegetativnoj fazi razvoja (simulacija napasivanja), kod visine od 90 do 115 cm od tla,

dobiveno je 3 ili 5 košnji tijekom vegetacije s ukupnim godišnjim prinosima ST manjima u

odnosu na košnje u kasnijim razvojnim fazama (Tablica 45.). Košnjom u kasnijim razvojnim

fazama dobivali su veću godišnju sumu prinosa ST, ali od očekivano menjeg broja otkosa

tijekom vegetacije. U komparativnom pokusu, sudanska trava i križanac sirka i sudanske trave

nadmašili su krmni sirak po prinosu suhe tvari u košnom režimu simulacije napasivanja, tj.

kod košnje u ranoj vegetativnoj fazi i visine biljke 90 do 115 cm (prinos im je bio 16 do 21

t/ha ST). Zbog toga su istraživači zaključili da je krmni sirak pogodniji za jednokratnu košnju

u voštanoj zriobi zrna, dok su za napasivanje i rane rokove košnje pogodniji sudanska trava i

križanac sirka i sudanske trave.

Tablica 45. Utjecaj razvojne faze sirka pri košnji na ukupni godišnji prinos ST nadzemne

mase u Texasu (Worker i Marble, 1968.)

1961.g. (hladnije ljeto) 1962.g. (normalno ljeto)

Faza razvoja sirka pri košnji Otkosa/god. Prinos ST

(t/ha/god.)

Otkosa/god. Prinos ST

(t/ha/god.)

Vegetativna, visina 90 do

115 cm

3 13,01 5 17,49

Vegetativna, list zastavičar nepoznato 22,51 nepoznato 35,32

Cvatnja nepoznato 36,56 nepoznato 35,59

Voštana zrioba zrna nepoznato 41,49 nepoznato 46,59

Uher i sur. (2009.) su u Zagrebu, košnjom u kasnijim razvojnim fazama sirka dobivali manji

broj otkosa ali i veće prinose u odnosu na košnju u ranijim razvojnim fazama (Tablica 46.).

Suša tijekom ljeta 2003.g. imala je za posljedicu značajno niže prinose u odnosu na povoljniju

2004.g. Učinak suše na smanjenje prinosa bio je jače izražen kod učestalije košnje.

Tablica 46. Utjecaj faze razvoja sirka pri košnji na godišnji broj otkosa i prinos ST nadzemne

mase (Uher i sur., 2009.)

2003.g. 2004.g.

Faza razvoja sirka pri košnji Broj košnji

(n/god.)

Prinos ST

(t/ha/god.)

Broj košnji

(n/god.)

Prinos ST

(t/ha/god.)

Vegetativna, 100 cm visine 4 14,6 4 21,7

Vegetativna, 150 cm visine 3 18,6 3 27,8

Metličanje 2 26,6 2 28,2

Oborina tijekom vegetacije 277 mm 348 mm

U istraživanju Gantnera i sur. (2015.a) prinosi suhe tvari nadzemne mase silažnih sirkova

značajno su varirali ovisno o okolišnim uvjetima. Na lokaciji Dalj (istočna Hrvatska), unatoč

kasnom roku sjetve (29. svibanj 2014.), kod jednokratne košnje u fazi voštane zrelosti zrna,

ostvareni su visoki prinosi zahvaljujući iznimno povoljnim uvjetima: blago i kišovito ljeto i

obilna osnovna gnojidba stajnjakom (Tablica 47.). Prinosi ST sirka bili su veći od prinosa ST

kukuruza. Prethodne godine, na istoj lokaciji, unatoč ranoj sjetvi 3. svibnja 2013., uslijed

sušnoga ljeta i skromnije gnojidbe isti sirkovi su dali značajno niže prinose. U istim uvjetima

59

silažni kukuruz FAO skupine 600 dao je prinos između vrijednosti dva ispitivana sirka. Kod

postrne sjetve (18. srpanj 2014.) i skromne gnojidbe u Tordincima (okolica Vinkovaca),

postignuti su vrlo skromni prinosi ST nadzemne mase.

Tablica 47. Prinosi ST nadzemne mase silažnih sirkova i kukuruza u istočnoj Hrvatskoj

(Gantner i sur., 2015.a)

Okoliš:

Kultivar:

Dalj 2013.

Sušno ljeto

Dalj 2014.

Kišovito ljeto,

Obilna gnojidba

stajnjakom

Tordinci 2014.

Postrna sjetva,

skromna gnojidba

digestatom

Sirak Zerberus 14,4 24 9,4

Sirak Tarzan 17,0 28 11,8

Kukuruz Drava 404 22

Kukuruz Mikado 15,7

Del Gatto i sur. (2013.) su u istočnoj središnjoj Italiji postigli prinose suhe tvari jednokošnih

sirkova između 26 i 19 t/ha, s rokovima sjetve od kraja travnja do sredine lipnja.

Mahmood i sur. (2013.) su u Njemačkoj na dvije lokacije u 2009.g. ispitivali prinose 14

kultivara Sorghum vrsta za voluminoznu krmu i bioplin i jednog kukuruza za nadzemnu masu

za bioplin. Ostvareni prinosi suhe nadzemne mase sirkova bili su od 12 do 22,7 t/ha, ovisno o

lokaciji i kultivaru, dok je prinos nadzemne mase kukuruza bio 16,7 t/ha na manje prinosnoj

lokaciji, i 19,7 t/ha na više prinosnoj lokaciji.

U istraživanju Marsalisa i sur. (2010.) u New Mexico (USA, oko 320 mm oborina godišnje), u

uvjetima navodnjavanja (508 mm) BMR silažni sirak dao je neznačajno niži prinos ST

nadzemne mase u odnosu na konvencionalni silažni sirak, koji je opet dao neznačajno manji

prinos u odnosu na silažni kukuruz (Tablica 48.). Kukuruz je bio zasijan oko sredine svibnja,

a sirkovi u drugoj polovici svibnja, zbog prilagođavanja temperaturi tla. Pokusi su košeni

krajem rujna i početkom listopada, s oko 35% suhe tvari u nadzemnoj masi.

Tablica 48. Prinosi ST nadzemne mase BMR i konvencionalnog silažnog sirka i silažnog

kukuruza u saveznoj državi New Mexico (Marsalis i sur., 2010.)

Kultivar Prinos ST (t/ha)

BMR silažni sirak 21,0

Konvencionalni silažni sirak 23,6

Silažni kukuruz 25,2

Prinosi BMR hibrida sirka pokazali su se nižima od prinosa konvencionalnih sirkova u

Oklahomi. Venuto i Kindiger (2008.) su u Oklahomi (USA) ispitivali prinose suhe tvari

nadzemne mase krmnih sirkova, koji su bili zasijani između 11. i 30. svibnja, ovisno o godini

(2004.-2006.). Oborine tijekom vegetacije bile su 338 mm do 488 mm, ovisno o godini. Kod

jednokratne košnje krajem rujna, BMR hibridi dali prinose ST u rasponu od 18,2 do 21,5 t/ha,

dok su konvencionalni krmni sirkovi dali 24,1 i 40,3 t/ha, ovisno o hibridu.

Na temelju iznešenih podataka o prinosima sirka i kukuruza ispitivanih u istim uvjetima,

uočljivo je da prinosi ST sirka mogu biti slični prinosima ST kukuruza, ali mogu biti i manji i

veći od kukuruza, što je zavisilo od sorte sirka i okolišnih uvjetima. U stresnim uvjetima i kod

60

kasnijih rokova sjetve (odn. kraćeg trajanja vegetacije) čini se da sirkovi dolaze u prednost

spram kukuruza u pogledu prinosa suhe tvari nadzemne mase.

Sirak zrnaš (niske sorte visokog prinosa zrna, Slika 4.) može, u sušnim i/ili vrućim uvjetima,

biti interesantna alternativa kukuruzu za zrno jer je otporniji na sušu. Na temelju

višegodišnjeg niza podataka (1992.-2005.) o vremenskim prilikama i prinosima zrna kukuruza

i sirka zrnaša, u Kanzasu i Nebraski (USA), Staggenborg i sur. (2008.) su ustanovili da sirak

zrnaš daje veće prinose zrna u okolišima gdje je prinos zrna kukuruza manji od 6,4 t/ha.

Prinosi oba usjeva bili su pozitivno korelirani s količinom oborina od lipnja do kolovoza i

negativno s maksimalnim temperaturama zraka od lipnja do kolovoza. Minimalne mjesečne

temperature su manje štetile kukuruzu nego sirku. Povijesno gledano, prinosi sirka zrnaša su

bili mnogo niži kod starih sorata (oko 1 do 3 t/ha, od 1938.g. do 1978.g.), a nagli porast

prinosa (do oko 6 t/ha) je zamijećen kod modernih sorata, od 1988.g. na dalje (Unger i

Baumhardt, 1999.).

Slika 4. Sirak zrnaš. Foto: Ranko Gantner (2013.)


4.1.2.3.1. Plodored

Na području Republike Hrvatske sirak nema specijaliziranih štetnika i bolesti koji bi pravili

ekonomski značajne štete na usjevu što daje veliku slobodu pri sastavljanju plodoreda. Ipak,

savjestan proizvođač će uvijek nastojati da se u plodoredu smjenjuju usjevi iz botanički

različitih porodica. S obzirom da svojim velikim prinosima i snažnim korijenom usvaja velike

količine dušika, sirak dobro iskorištava N iz raspadajućih dijelova predusjeva mahunarki ili

preoranih lucerišta i ledina. Prema Eriću i sur. (2004.) sirak nije dobar predusjev za ozimu

pšenicu jer jako isušuje tlo i iscrpljuje rezerve dušika iz tla.


S obzirom da je sirak jarina čija se vegetacija odvija tijekom toplog dijela godine, s velikom

vjerojatnošću sušnog ljeta, vrlo je važno osnovnom obradom doprinijeti stvaranju zalihe

zemljišne vlage od jesensko-zimsko-proljetnih oborina, i to jesenjim oranjem na 25 do 30 cm

dubine. Početkom proljeća zatvara se zimska brazda, a predsjetvena priprema obavlja se

netom prije sjetve. Sjeme je sitno pa i predsjetvena priprema treba stvoriti plitku sjetvenu

posteljicu, na oko 3 cm dubine. Ako se sirak zasniva kao naknadni usjev, nakon košnje

ozimog krmnog međuusjeva, tada je preporučljivo provesti novu osnovnu obradu na oko 10

cm dubine tla, odmah nakon skidanja ozimog međuusjeva. Takva osnovna obrada najčešće se

provodi teškim tanjuračama ili kombiniranim oruđima poput multitilera (kombinacija diskova

i chiesela u obliku pačjih nogu), u dva prohoda, a zatim ide predsjetvena priprema. Kod

61

ovakve pripreme tla dobiva se relativno dubok, kapilarno nepovezan površinski slo j tla. Zbog

toga može biti korisno provesti valjanje površine nakon sjetve, kako bi se uspostavio kapilarni

dotok vode do sjemenki sirka.

4.1.2.3.3. Gnojidba

Sirak svojim visokim prinosima nadzemne mase iznosi velike količine mineralnih hraniva po

jedinici površine. Kod jednokratne košnje, u fazi voštane zriobe zrna, koncentracija sirovih

bjelančevina u suhoj tvari nadzemne mase slična je vrijednostima za kukuruz, oko 8%, što

podrazumijeva koncentraciju dušika od 1,28% u ST. Prema Blackwoodu (2007.) i

koncentracije ostalih elemenata ishrane bilja u sirku slične su onima u kukuruzu: fosfor oko

0,2%, kalcij oko 0,3% i magnezij oko 0,3% u ST, ali kalija je u sirku za oko 50% više nego u

kukuruzu, tj. oko 1,54% u ST. Prema očekivanom prinosu ST nadzemne mase može se

projicirati iznošenje glavnih minerala ishrane bilja iz tla (Tablica 49.).

Tablica 49. Projekcija iznošenja minerala ishrane bilja prinosom nadzemne mase sirka u fazi

voštane zrelosti zrna

Očekivani

prinos

nadzemne

mase

30 t/ha 40 t/ha 50 t/ha 60 t/ha

Očekivani

prinos ST

10 t/ha 13,3 t/ha 16,7 t/ha 20 t/ha


(%)

Iznošenje

(kg/ha)

Iznošenje

(kg/ha)

Iznošenje

(kg/ha)

Iznošenje

(kg/ha)

N 1,28 128 171 213 256

P 0,20 20 27 33 40

K 1,54 154 205 257 308

Ca 0,20 20 27 33 40

Mg 0,20 20 27 33 40


P2O5 46 61 76 92

K2O 185 246 308 370

Unatoč velikoj količini minerala koje sirak usvaja iz tla i odnosi prinosom, Erić i sur. (2004.)

preporučuju sirak gnojiti s oko 30% manje hraniva nego kukuruz za isti ciljani prinos suhe

tvari nadzemne mase. Prekomjernom N-gnojidbom povećava se rizik od polijeganja usjeva.

Prema istim autorima, sirak (zahvaljujući snažnom i dubokom korjenovom sustavu) vrlo

dobro iskorištava hraniva iz dubljih slojeva tla, rezidualna hraniva od predusjeva i hraniva iz

produženog otpuštanja iz primijenjenog stajnjaka.

Prema Eriću i Ćupini (2001., cit. Erić i sur., 2004.) najveći prinos nadzemne mase krmnog

sirka (oko 85 t/ha u trokošnom režimu) na plodnom černozemnom tlu u Vojvodini (Srbija)

postignut je s gnojidbom od 150 kg/ha dušika. Niže i više doze N-gnojidbe imale su za

posljedicu manje prinose nadzemne mase. Visoke prinose suhe tvari krmnog sirka (18,2 do

40,3 t/ha) s još skromnijom gnojidbom (84 kg/ha dušika u obliku uree dato kao prihrana)

postigli su Venuto i Kindiger (2008.) u Oklahomi (USA), ali uz visoku zalihu mineralnog

dušika do 15 cm dubine tla (43 kgN/ha) i visoku opskrbljenost tla kalijem. Sjetva je bila

obavljena u svibnju, a košnja u rujnu. Sličnom N-gnojidbom od 80 kg/ha (½ pri nicanju + ½

oko 7. razvijenog lista), Del Gatto i sur. (2013.) su u središnjoj istočnoj Italiji postigli visoke

62

prinose suhe tvari nadzemne mase jednokošnog sirka – 13 do 22 t/ha. Osim dušika,

primijenjen je i fosfor u dozaciji od 100 kg/ha P2O5 godišnje. Suprotno navedenim niskim

dozacijama dušika, Marsalis i sur. (2010.) su u New Mexico (USA) ostvarili visoke prinose

suhe tvari nadzemne mase sirkova (21 t/ha do 23,6 t/ha) N-gnojidbom od 218 kg/ha i P-

gnojidbom od 56 kg/ha P2O5.

Preporuke Chobotove i Babić (2013.) za gnojidbu silažnog sirka u uvjetima kontinentalne

Hrvatske podrazumijevaju 100 do 150 kg/ha dušika (2/3 predsjetveno + 1/3 u stadiju 4 lista),

60 do 80 kg/ha P2O5 (predsjetveno) i 120 do 150 kg/ha K2O (predsjetveno), dato kroz

mineralnu ili organsku gnojidbu.

Razmatranje o gnojidbi može se zaključiti konstatacijom da N-gnojidba za sirak treba biti

skromnija nego za kukuruz istoga ciljanog prinosa jer Sorghum vrste svojim snažnim

korijenom iskorištavaju veći dio izvorne ponude tla nego što to čini kukuruz, te da preobilna

N-gnojidba povećava rizik od polijeganja, od previsoke koncentracije nitrata u biljnom

materijalu i od previsoke koncentracije cijanogenih spojeva u biljci. Kod P i K gnojidbe

također treba imati na umu da Sorghum vrste puštaju korijen dublje nego većina oraničnih

kultura, u podoranične slojeve, te da usvajaju teže pristupačna hraniva i ugrađuju ih u svoje

tijelo. Iz dubine tla dohvaćena hraniva vraćaju se na oranicu putem stajskoga gnoja,

obogaćujući oranični sloj tla hranivima. Dakle, ako se proizvodnja odvija na dubokom tlu ili

na tlu na dubljem rastresitom matičnom supstratu, nije važno pridržavati se bilance odnošenja

hraniva prinosom i unošenja gnojidbom, već se treba voditi smanjenjem troškova gnojidbe.

I u gnojidbi krmnog sirka stajnjak će vjerojatno biti važniji nego li kupovna mineralna

gnojiva. Autori preporučuju dozaciju stajnjaka sličnu kao kod proizvodnje kukuruza, pa čak i

manje, zbog jakog korijenovog sustava kod sirka.

4.1.2.3.4. Sjetva

Prema Eriću i sur. (2004.), zbog većih zahtjeva za toplinom, sirak se preporučuje sijati kada se

tlo na dubini sjetve zagrije na 10 do 15°C, što za glavni rok sjetve kalendarski najčešće

podrazumijeva treću dekadu travnja. Naknadnim rokom sjetve se smatra cijeli mjesec svibanj.

Ipak, prema Chobotovoj i Babiću (2013.), za uvjete istočne Hrvatske, glavnim rokom se

smatra cijeli svibanj jer mu kod ranije sjetve (u hladnije tlo) nicanje biva usporeno, a prerano

ponikli usjev može stradati od kasnih proljetnih mrazova. Sjetva u postrnom roku može dati

značajne prinose nadzemne mase (Gantner i sur., 2015.a) pod uvjetom da nakon sjetve nastupi

dovoljna količina kiše.

Preporučeni sklop za KWS-ov sortiment sirka za voluminoznu krmu je 20 do 25 biljaka/m2

(Chobotova i Babić, 2013.), a međuredni razmak 30 do 75 cm. Masa 1000 zrna sirka je oko

12 g, tako da se za sjetvu s preciznim sijačicama troši oko 4 kg sjemena/ha (s korekcijom za

očekivanu poljsku klijavost). Prema Godsey-u i sur. (2012.), i Eriću i sur. (2004.) sirak

povoljno reagira na smanjenje međurednog razmaka povećanjem prinosa, najvjerojatnije zato

jer time biljke dobivaju vegetacijski prostor pravilnijeg oblika (naime, za konstantan sklop,

povećava se razmak u redu). Erić i sur. (2004.) preporučuju dubinu sjetve 3 cm na težim i

vlažnijim tlima, a 5 cm na lakšim i suhljim tlima.

4.1.2.3.5. Njega

Kod širokorednog uzgoja (50 do 70 cm međurednog razmaka) preporučljivo je provoditi

međurednu kultivaciju u dva navrata, kao i kod kukuruza. Ova mjera mnogo pomaže u borbi

protiv korova i ubrzava razvoj usjeva. S međurednom kultivacijom mogu se unijeti gnojiva za

prihranu usjeva. U sušnim uvjetima navodnjavanje sirka ima za posljedicu značajno

povećanje prinosa krme (Carmi i sur., 2006.).

63

4.1.2.3.6. Zaštita

U ranim fazama usjeva, dok biljka sporo napreduje u rastu, korovi mogu predstavljati

značajan problem. Međuredna kultivacija mnogo doprinosi zaštiti usjeva od korova. Kemijsko

suzbijanje korova herbicidima može biti korisno u slučaju jače pojave korova. Izbor herbicida

za zaštitu od korova mora biti u skladu s popisom dozvoljenih sredstava. Poslije nicanja sirka

selektivni su preparati na bazi aktivne tvari 2,4-D (do faze 3-4 lista sirka, Erić i sur., 2004.),

koji dobro suzbijaju ponikle širokolisne korove. Kemijsko suzbijanje divljeg sirka (Sorghum

halepense L.) u pitomom sirku je nemoguće zbog srodnosti ove dvije vrste. Chobotova i

Babić (2013.) navode slijedeće aktivne tvari herbicida za suzbijanje širokolisnih korova u

sirku: S-Metolachlor i Terbuthylazin (kao zamljišni), te Bromoxynil, Tritosulfuron i Dicamba

kao folijarni (u stadiju 3 lista sirka). Isti autori upozoravaju da se u sirku ne smiju koristiti

graminicidi dozvoljeni u kukuruzu. Provođenje preventivnih mjera zaštite od korova (Cestar,

2015.) i uzgojem ozimog krmnog predusjeva prije sirka može se značajno smanjiti pojava

korova u usjevu sirka.

Prema Chobotovoj i Babiću (2013.) sirak je osjetljiv na napad kukuruznog moljca (Ostrinia

nubilalis) ali nije domaćin kukuruzne zlatice (Diabrotica virgifera virgifera).


Za jednokratno korištenje sirka za pripremu silaže nadzemne mase, Chobotova i Babić

(2013.) i Erić i sur. (2004.) preporučuju sirak kositi od faze mliječno-voštane zrelosti zrna,

kada sirak sadrži 26 do 32%, odnosno 30 do 32% suhe tvari u nadzemnoj masi. Kod

istraživanja Gantnera i sur. (2015.a) KWS sirkovi su u fazi kraja voštane zrelosti zrna

sadržavali između 31% i 35% ST u nadzemnoj masi (neobjavljeni podaci), što se smatra

prikladnim sadržajem ST za uspješno provođenje siliranja i dobar tijek fermentacije u silosu

(Stjepanović i sur., 2002.).

Proizvođači često kose nadzemnu masu sirka u mlađim razvojnim stadijima i daju

životinjama kao svježu zelenu krmu jer je vrlo ješna krma, visoke energetske vrijednosti

(slična sudanskoj travi u vegetativnoj fazi, vjerojatno blizu 70% TDN jedinica u ST, Lang,

2001.), i povišenog sadržaja sirovih bjelančevina (11 do 14% u ST, Uher i sur., 2009.). Sirak

nakon košnje u vegetativnim fazama razvoja, ima dobru sposobnost ponovnog porasta, ali mu

godišnja kumulanta prinosa ST pada s povećanjem broja otkosa tijekom vegetacije. Tako su

Uher i sur. (2009.) kod 2 košnje tijekom vegetacije (u fazi metličanja) dobili godišnju

kumulantu od 27 t/ha ST, kod kod 3 košnje (u fazi 150 cm visine) 23 t/ha ST, a kod 4 košnje

(u fazi visine 100 cm) 18 t/ha, sve uprosječeno za dvije godine istraživanja u Zagrebu.

Kod korištenja svježe zelene mase sirka treba biti oprezan (Lang, 2001.) jer može sadržavati

povišenu razinu durina (cijanogeni glikozid), kojega biljni enzimi, nakon oštećenja biljnog

tkiva (sjeckanjem, gaženjem, žvakanjem, prosušivanjem, smrzavanjem) razgrađuju do

cijanovodične kiseline (HCN). Prema Eriću u sur. (2004.) mlada biljna masa, kada je visina

biljke manja od 60cm, potencijalno je opasna zbog cijanogenog potencijala. Prema Langu

(2001.) potencijalno opasna koncentracija HCN-a u suhoj tvari krme je oko 0,06%. Nadalje,

listovi sirka sadrže veće koncentracije HCN-a nego stabljike, a gornji listovi više nego donji.

Mladi izdanci iz dna stabljike imaju veći HCN potencijal. Jaka N-gnojidba povećava sadržaj

HCN-a u biljci. Nakon smrzavanja pa odmrzavanja lisne mase (npr. u jesen), slobodna HCN

se nakuplja u lisnoj masi. Nakon jesenskog mraza koji ubije biljke, treba sačekati barem

tjedan dana prije puštanja stoke na pašu kako bi se HCN razgradio. Tijekom jake suše biljke

su pod stresom i imaju veći HCN potencijal, a nagli porast biljne mase nakon kiše po svršetku

suše također može sadržavati veći HCN potencijal. Tada prije napasivanja treba omogućiti

dovoljni porast biljaka prije napasivanja. Ako se pokošena biljna masa suši za sijeno, tijekom

sušenja, razina HCN-a pasti će na oko 25% od početne, na taj način uklanjajući opasnost od

64

trovanja stoke. Fermentacija tijekom siliranja uklanja dio HCN potencijala. Obično je 4 tjedna

dovoljno za fermentaciju kako bi se uklonio HCN. Međutim, ako su košeni mladi biljni

dijelovi, fermentacija se treba odvijati barem 8 tjedana prije hranidbe. Prema Undersanderu i

Laneu (2001.) svježe pokošenu zelenu masu ne treba ostavljati na hrpi za sutrašnju hranidbu

jer će spontano zagrijavanje biljne mase uzrokovati oslobađanje HCN-a.Osim opreza u

pogledu HCN potencijala, kod sirka treba brinuti i o mogućnosti trovanja nitratima. Kod jake

dušične gnojidbe, osobito s nastupom sušnih uvjeta u biljci se mogu nagomilati nitrati do

razina otrovnih za domaće životinje. Nitrati se najviše nagomilavaju u donjim dijelovima

stabljike, tako da košnja iznad 18 cm visine, ili napasivanje s ostatkom višljim od 18 cm

smanjuje opasnost od trovanja nitratima. Ako se koristi usjev pod stresom suše, tada visina

ostatka treba biti još veća, oko 25 cm od razine tla. Sušenje pokošene mase u sijeno neće

smanjiti sadržaj nitrata, tako da treba izbjegavati košnju za sijeno u jakoj suši. Kvalitetno

siliranje smanjuje koncentracije nitrata za oko 50%, ali kod loše fermentacije ne mora doći do

smanjenja nitrata. Ako se sumnja na visoke razine nitrata potrebno je analizirati uzorak krme,

a koncentracije ispod 0,4% u krmi smatraju se bezopasnima. Nadalje, nakon jesenskog mraza

koji ubije nadzemnu lisnu masu, korijen još uvijek ostaje živ, i „pumpa“ nitrate iz tla u

nadzemnu masu, koja tako postaje potencijalno opasna zbog povišenog sadržaja nitrata.

4.1.3. Sudanska trava i njeni hibridi sa sirkom

Sudanska trava (Sorghum sudanense Pers.) je bliski srodnik sirka. To je jednogodišnja trava

velikih zahtjeva za toplinom i relativno otporna na sušu. U SAD-u je vrlo popularna kao

dopunska svježa zelena krma tijekom ljeta, kada prinosi travnjaka postaju mali i nedovoljni.

Glavna razlika u odnosu na sirak je što ima bolji regeneracijski potencijal nakon košnje u

odnosu na sirak, a sama biljka je nježnija, tanje stabljike, većeg udjela lista u nadzemnoj masi

i manje visine nego silažni sirkovi. Koristi se kao ispaša, svježa zelena krma u valovu,

sjenaža, silaža, pa čak i kao sijeno. U suvremenim uvjetima mnogo češće se uzgajaju

interspecies hibridi sudanske trave i sirka (Slika 5.) jer su se pokazali prinosnijima u odnosu

na sudansku travu, a sa regeneracijskim potencijalom sličnim sudanskoj travi. Ipak, za

pripremu sijena manje su povoljni od sudanske trave jer imaju deblju stabljiku koja se sporije

suši (Undersander i Lane, 2001.).

Slika 5. Prvi (lijevo) i drugi (desno) porast križanca sudanske trave i sirka. Foto: Ranko

Gantner (2013.)

Slično kao i sirak, u mladim razvojnim stadijima (niža od 60 cm), te kada je pod stresom,

sadrži povišene razine cijanogenih glikozida s rizikom za stoku. Neposredno nakon kiše

65

nakon sušnog razdoblja, i nakon jesenskog mraza sadrži povećanu koncentraciju nitrata, s

rizikom trovanja stoke.


Hranidbena vrijednost sudanske trave i njenih hibrida sa sirkom jako ovisi o razvojnoj fazi

biljaka pri košnji ili napasivanju. U ranim razvojnim fazama njena energetska vrijednost za

preživače je vrlo visoka, slična silaži cijele biljke kukuruza (Tablica 12.), ali uz visoki sadržaj

sirovih bjelančevina (Tablica 50.).

Tablica 50. Hranidbena vrijednost nadzemne mase sudanske trave i silaže nadzemne mase

Krmivo Faza razvoja ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN

(% u ST)

Svježa

zelena1

Rana vegetativna 18 16,8 70

Svježa

zelena2

Početak metličanja 17 14,8 24,2 6,15 69,4*

Puno metličanje 20 10,5 27,9 5,48 62,9*

Početak cvatnje 23 11,4 30,5 4,96 57,8*

Svježa

zelena1

Sredina cvatnje 23 8,8 63

Svježa

zelena2

Kraj cvatnje 26 7,6 34,7 4,73 56,8*

Silaža2 Početak metličanja 19 9,7 25,5 5,13 60,4*

Puno metličanje 22 9,8 30,9 4,97 58,8*

Kraj cvatnje 24 9,0 36,3 4,49 54,1*

Silaža1 28 10,8 55

Sijeno1 91 8,0 56 1 – Undersander i Lane (2001.) 2 – DLG (1997.)


Prema koncentraciji sirovih bjelančevina i energije, vegetativna sudanska trava odgovara

normama kvalitete za cjelokupni dnevni obrok krava koje luče 30 litara mlijeka na dan (16%

SB u ST, 71% TDN u ST i 17% SV u ST; Wheeler, 1993.). Posebna prednost mlade sudanske

trave je u tome što joj visoka energetska vrijednost ne proizlazi iz visoke koncentracije NET-

a, niti škroba (49,4% NET u ST i 0% škroba u ST; DLG, 1997.), kako je to kod silaže

kukuruza (oko 64% NET i oko 29% škroba u ST, u voštanoj zriobi zrna; DLG, 1997.), već iz

visokog sadržaja probavljivih vlakana (18,4% u ST sudanske trave vs. 12,7% u ST silaže

kukuruza). Naime, mlada sudanska trava sadrži 24,2% sirovih vlakana visoke probavljivosti

(76%), dok silaža cijele biljke kukuruza sadrži 20,1% sirovih vlakana niže probavljivosti

(63%; DLG, 1997.).

4.1.3.2. Prinosi

Godišnji prinos ST nadzemne mase, ili bolje rečeno njegova kumulanta, jako ovisi o režimu

košnje. S višekratnom košnjom i kratkim intervalima ponovnog porasta postižu se niži prinosi

(oko 50% od potencijala) i visoka kvaliteta, dok se kod režima košnje u voštanoj zriobi zrna

66

postiže puni potencijal prinosa, ali uz znatno niži sadržaj bjelančevina i nižu energetsku

vrijednost (Majić, 2016.).

U jednokošnom režimu, u fazi voštane zrelosti zrna, Kralik i sur. (2015.) su u sušnoj 2013.g. u

Dalju dobili prosječni prinos suhe tvari kod križanca sirka i sudanske trave (Tablica 51.)

sličan prinosima silažnih sirkova (Tablica 47.). Na istoj lokaciji u vlažnoj 2014.g., Gantner i

sur. (neobjavljeni podaci) dobili su realtivno niži prinos križanca sirka i sudanske trave u

odnosu na prinose silažnih sirkova.

Tablica 51. Prosječni prinosi ST nadzemne mase kod jednofazne košnje u fazi voštane zrelosti

zrna Sorghum vrsta (Gantner i sur., 2015.)

Prinos 2013.g.

(t/ha)

Prinos 2014.g.

(t/ha)

Freya (Sorghum×sudanense) 15,3 19,8

Zerberus (Sorghum sorghum L.) 14,4 23,9

Tarzan (Sorghum sorghum L. 17,0 28,0

Na temelju dvogodišnjeg istraživanja Workera i Marblea (1968.) u Texasu (SAD), vidljivo je

da češća košnja sudanske trave smanjuje sumu godišnjeg prinosa u odnosu na rjeđu košnju

(Tablica 52), vjerojatno zato što biljci nakon košnje treba vremena da se regenerira iz zalihe

asimilata (iz korijena) te da krene u ponovni porast. Iz istoga rada se vidi i da je potencijal

prinosa sudanske trave košene jednofazno, u voštanoj zrelosti zrna, niži od potencijala prinosa

sirka košenog u fazi voštane zrelosti zrna, dok je prinos njihovog interspecies hibrida u sredini

između te dvije vrste.

Tablica 52. Utjecaj faze razvoja pri košnji na godišnju sumu prinosa Sorghum vrsta u Texasu

(Worker i Marble, 1968.)

Godišnja suma prinos ST nadzemne mase kod košnji u razvojnim

fazama (t/ha):

Vrsta 90-115 cm

visine

List zastavičar Cvatnja Voštana zrioba

Sudanska trava 18,6 26,9 29,6 30,5

Sorghum×sudanense 18,2 30,6 36,6 35,6

Sirak 15,3 28,9 36,1 44,0

U trogodišnjem istraživanju Sowinskog i Szydelko (2011.) u Pawlowicama (Poljska,

51°SGŠ), godišnja kumulanta prinosa ST hibrida sirka i sudanske trave bila je najmanja kod

3-košnog režima (košnja krajem vegetativne faze pa do početka pojave metlice, kod visine

biljaka oko 120 cm), srednji prinos bio je u 2-košnom režimu (košnja u metličanju pa do

početka cvatnje, kod visine biljaka oko 160 cm), a najveći prinos bio je u jednokošnom

režimu (košnja u mliječno-voštanoj zriobi zrna, kod visine biljaka oko 240 cm) (Tablica 53.).

Na lakom tlu prinosi su bili manji, vjerojatno zbog manje zalihe hraniva i vode u lakom tlu.

Na temelju rezultata može se zaključiti da na lakom tlu 3-košni režim dovodi do jačeg

smanjenja prinosa negoli na srednje teškom tlu.

67

Tablica 53. Utjecaj košnog režima i tipa tla na godišnju kumulantu prinosa ST nadzemne

mase interspecies hibrida Sorghum×sudanense u Poljskoj (Sowinski i Szydelko, 2011.)

Godišnja suma prinosa ST nadzemne mase hibrida Sorghum×sudanense

(t/ha)

Trokošni režim Dvokošni režim Jednokošni režim

Lako tlo 5,9 10,9 16,9

Srednje teško tlo 9,7 13,7 17,4

Sadržaj ST (%) 18 21 32

Tae Jeon i Moo Lee (2005.) su u Južnoj Koreji također ustanovili da češća košnja u mlađim

razvojnim stadijima hibrida sirka i sudanske trave daje niže godišnje prinose u odnosu na

rjeđu košnju u kasnijim razvojnim stadijima (Tablica 54.). Košnja kod visine 150 cm smanjila

je godišnju kumulantu prinosa za približno 50% u odnosu na košnju u voštanoj zriobi zrna.

Tablica 54. Broj otkosa, prinos ST nadzemne mase po otkosima i godišnja suma kod hibrida

Sorghum×sudanse u Južnoj Koreji ovisno o razvojnoj fazi pri košnji (Tae Jeon i Moo Lee,

2005.)

Prinosi ST po otkosima i ukupno (t/ha)

Faza razvoja pri košnji 1. 2. 3. 4. ∑

Vegetativna, 150 cm visine 3,75 3,47 3,78 2,00 13,00

Vegetativna, 200 cm visine 4,98 4,78 4,22 0,69 14,63

List zastavičar 5,59 5,09 5,86 16,53

Metličanje 12,74 7,86 1,64 22,2

Mliječna zrelost zrna 18,27 5,43 23,70

Tjestasto stanje zrna (početak voštane zr.) 21,38 2,87 24,25

Žuto zrno (puna zrioba) 21,66 1,63 23,29

U Hrvatskoj još nisu objavljena istraživanja o utjecaju režima košnje na godišnji prinos ST

hibrida sirka i sudanske trave, ali isto se može procijeniti na temelju prinosa u jednokošnom

režimu u Dalju u sušnom ljetu (2013.g., 15,3 t/ha) i vlažnom ljetu (2014., 19,8 t/ha) te na

temelju očekivanog smanjenja prinosa kod 3-košnog režima košnje na lakom tlu (stresni

uvjeti, 35% od prinosa jednokošne varijante) i srednje teškom tlu (povoljni uvjeti, 56% od

jednokošne varinate) u Poljskoj. Dakle, u sušnom ljetu, u 3-košnom režimu u istočnoj

Hrvatskoj mogla bi se očekivati godišnja kumulanta od oko 5,4 t/ha ST, dok bi se u vlažnom

ljetu moglo očekivati ukupno oko 11,1 t/ha ST. Ovu pretpostavku bi trebalo provjeriti

poljskim pokusima.

4.1.3.3. Agrotehnika sudanske trave

Preporuke za većinu agrotehničkih elemenata mogu biti vrlo slične preporukama za

proizvodnju sirka za voluminoznu krmu tako da će ovdje biti navedene samo posebnosti za

sudansku travu i hibride sirka i sudanske trave.

Sudanska trava i njeni hibridi sa sirkom se siju u gušće sklopove nego sirak za voluminoznu

krmu. Sudanska trava se prema Eriću i sur. (2004.) sije u sklop od 150 do 600 sjemenki/m2,

dok se hibridi sirka i sudanske trave siju u sklopove 30 do 35 sjemenki/m2 (Chobotova i

Babić, 2013.). Sowinski i Szydelko (2011.) su dobili uvijek veće prinose nadzemne mase kod

sjetve 40 sjemenki/m2 u odnosu na sjetvu 20 sjemenki/m2. Sudanska trava se preporučuje

uzgajati i gustoredno (15-20 cm međurednog razmaka, Erić i sur., 2004.), iako može i

širokoredno. Slijedeće posebnosti agrotehnike proizlaze iz načina korištenja sudanske trave i

njenih hibrida sa sirkom. Naime, glavna namjena ovih kultura je višekratno korištenje u

68

vegetativnim ili ranim generativnim stadijima razvoja, kada se postiže visoka kvaliteta krme.

Usjev se tada može koristiti napasivanjem, košnjom i odvozom zelene mase na hranidbeni

stol, te za pripremu sjenaže. Ostatak stabljike nakon košnje ili napasivanja bi trebao biti oko

12 cm od tla kako bi se omogućio brzi ponovni porast (Erić i sur., 2004.). Sudanska trava je

pogodna čak i za pripremu sijena. Prije korištenja svježe zelene krme važno je procijeniti

rizike od HCN potencijala i sadržaja nitrata.

4.1.4. Proso

Prema Tranu (2015.), proso (Panicum miliaceum L.) je žitarica koja se prvenstveno uzgaja za

suho zrno za ljudsku prehranu (Azija i Afrika) i za hranu za ptice (Europa i SAD). To je

toploljubiva, na mraz osjetljiva vrsta iz porodice trava, s kratkom vegetacijom (45 do 100

dana) i malim zahtjevima za vodom. To je usjev umjerenog klimatskog pojasa, ali jako

prilagodljiv na sušne i vruće uvjete i plitka i siromašna tla. Prema habitusu to je uspravna

jednogodišnja trava visine 1,2 do 1,5 m, koja formira postrane izboje iz busa, i ima plitak

korjenov sustav. Cvat je metlica. Zrno je okruglasto, promjera 2-3 mm i lako se osipa kada je

zrelo. Daje male prinose voluminozne krme (oko 6 t/ha ST), i vrlo slab ponovni porast nakon

košnje ili napasivanja. Može biti interesantna alternativa sudanskoj travi jer ne sadrži

cijanogene glikozide.

4.1.5. Biserno proso

Prema Heuzeu i sur. (2015.) biserno proso (Pennisetum glaucum L.) je uspravna

jednogodišnja trava visine do 3 m s bujnim korjenovim sustavom. Uzgoj je rasprostranjen od

14° južne geografske širine do 32° sjeverne, s godišnjom količinom oborina od 125 mm do

900 mm. Cvat je metlica. Najviše se uzgaja u Africi i Indiji, za zrno za ljudsku prehranu. Kod

uzgoja za voluminoznu krmu može se koristiti kao ispaša, sijeno i silaža. Svježa krma je vrlo

palatabilna, sa 6% do 20% sirovih bjelančevina u ST (ovisno o fazi razvoja pri košnji ili

korištenju). Kod košnje ili napasivanja treba ostaviti rezidualnu visinu oko 20 cm radi bržeg

ponovnog porasta. U sušnim uvjetima prinosi su mali, a u područjima s dovoljno oborina

(tropski i suptropski pojas) prinosi su 8-20 t/ha ST.

4.1.6. Muhar

Prema Heuzeu i sur. (2015.a), muhar (Setaria italica L.) je jedna od najstarijih uzgajanih

žitarica. To je uspravna, jednogodišnja, brzorastuća toploljubiva trava, visine 90 do 220 cm s

gusto razvijenim korjenovim sustavom, i cvati u obliku metlice. Dužina vegetacije je 60 do

120 dana. Najbolje uspijeva u područjima s oko 600 mm kiše tijekom vegetacije, ali uspijeva i

u polusušnim klimatima s manje od 125 mm tijekom vegetacije. Osjetljiv je na mraz i najbolje

uspijeva na temperaturama između 16°C i 26°C, ali podnosi od 5°do 35°C. Ne podnosi tlo

zasićeno vodom niti zaslanjeno tlo. Nakon ispaše ili košnje muhar ne daje ponovni porast

krme. Prinosi ST se kreću oko 3 t/ha. Moha kultivari pretežito se uzgajaju za voluminoznu

krmu u Europi, SAD-u i jugoistočnoj Aziji. Maxima kultivari s velikim cvatima se uzgajaju

prvenstveno za zrno u Rusiji i Aziji. Indica kultivari su intermedijarni i uzgajaju se u južnoj

Aziji.

69

4.2. Strne žitarice za voluminoznu krmu

Strne žitarice su jednogodišnje biljke iz porodice trava (Poaceae). Strne žitarice se u svijetu i

Republici Hrvatskoj prvenstveno uzgajaju radi proizvodnje zrna za prehranu ljudi, hranidbu

domaćih životinja i proizvodnju piva. Zrno žitarica u hranidbi domaćih životinja smatra se

koncentriranim energetskim krmivom zbog visokog udjela škroba i niskog udjela vlakana u

zrnu. Ipak, strne žitarice u svijetu imaju i vrlo raširenu uporabu za proizvodnju voluminoznih

krmiva (ispaša, silaža i sjenaža nadzemne mase, sijeno te zelena krma u valovu). Korištenje

strnih žitarica za proizvodnju pokošene nadzemne mase za pripremu sjenaže i sijena relativno

je moderan način korištenja koji se počeo zamjetnije širiti u hrvatskoj praksi tek unazad 20-ak

godina (dr. Ranko Gantner, osobna komunikacija, neobjavljeni podaci), i to na primjeru agro-

industrijskog kombinata IPK Osijek d.d. (današnjega sustava Novi agrar d.o.o. Osijek). Praksa

uporabe strnih žitarica za proizvodnju košene voluminozne krme sve se više širi kod velikih

proizvođača, odnosno poljoprivrednih kombinata u vlasništvu korporacije Agrokor d.d.

Zagreb (Belje d.d. Darda, VUPIK d.d. Vukovar). U suvremenim uvjetima Republike Hrvatske

za proizvodnju takve košene voluminozne krme najviše se koristi pšenica (Triticum aestivum

L.), i to najčešće u smjesi s manjim ili većim udjelom ozimih graškova za voluminoznu krmu.

Na kombinatu Belje d.d. Darda postoje i suvremena pozitivna iskustva proizvodnje ozime raži

(Secale cereale L.) za sjenažu. Ostale vrste strnih žitarica koje se tradicionalno uzgajaju na

području Republike Hrvatske (zob, Avena sativa L. i ječam, Hordeum sativum L.) te

interspecies hibrid tritikale (×triticosecale) u znatno su manjoj mjeri zastupljene u proizvodnji

voluminozne krme, ali su značajne za proizvodnju zrna. Korištenje strnih žitarica za

napasivanje ovaca tijekom jeseni, zime i ranoga proljeća dio je vrlo duge tradicije na području

Republike Hrvatske (vlastito iskustvo i narodna usmena predaja), a gotovo je zapostavljeno u

suvremenim uvjetima poljoprivredne proizvodnje.

Uzgoj strnih žitarica za proizvodnju voluminozne krme može se smatrati nedovoljno

iskorištenom opcijom u modernim krmnim sustavima u Republici Hrvatskoj, što je

najvjerojatnije posljedica nedovoljnog znanja praktičara u pogledu mogućnosti korištenja,

potencijala rodnosti i kvalitete ovih vrijednih krmnih kultura. Vjerovatno najvažnije svojstvo

strnih žitarica kao kultura za voluminoznu krmu jest da svojom vegetacijom iskorištavaju

hladniju polovicu godine, kada se na poljima ne mogu uzgajati visokoprinosni „toploljubivi“

usjevi (silažni kukuruz i sirak). Ozime žitarice za voluminoznu krmu, pokošene do polovice

svibnja, uklapaju se u plodored kao predusjevi silažnom kukuruzu, sirku ili sudanskoj travi,

omogućavajaći dvije žetve godišnje.

Radi boljeg razumijevanja daljnjeg izlaganja o korištenju strnih žitarica za proizvodnju

voluminoznih i koncentriranih krmiva, biti će ukratko prikazane najvažnije razvojne faze istih

žitarica:

1. klijanje (zrno upija vodu, mobilizira rezervne tvari i pušta klicin korijen i listić)

2. nicanje (pojavljuje se klicin listić iznad površine tla) i ukorijenjavanje

3. busanje (pojavljuju se začeci sekundarnih stabljika, početak busanja je kod faze 3

razvijena lista, a završava s nastupom vlatanja). Kod ozimih žitarica ova faza se odvija

od kraja jeseni do početka proljeća. Sve do kraja busanja nadzemnu masu usjeva čine

samo listovi žitarica.

4. vlatanje (vršni meristem se počinje izdizati iznad površine tla, može se opipati prvo

koljence što znači da od tada nadzemnu masu počinju činiti i stabljike – tj. vlati).

Tijekom ove faze događa se brzi porast nadzemne mase, mjerljiv u centimetrima

dnevno. Ova razvojna faza traje oko mjesec dana, a za ozime žitarice u kontinentalnoj

Hrvatskoj započinje krajem ožujka ili početkom travnja.

5. faza lista zastavičara (otvoren je vršni – najveći list)

70

6. klasanje (pšenica, ječam, raž) ili metličanje (zob) (počinje od pojave klasa ili metlice

iz pazuha vršnog lista, tj. lista zastavičara.

7. cvatnja (postaju vidljivi prašnici koji vire iz klasova ili metlica) i oplodnja

8. zametanje zrna

9. mliječna zrioba zrna (zrna se intenzivno nalijevaju, mekana su i na pritisak pucaju i

ispuštaju tekući sadržaj mliječne boje)

10. voštana zrioba zrna (nalijevanje zrna se usporava, zrno postaje tvrđe, ali još uvijek se

može noktom zarezati.

11. puna zrioba (zrno je naliveno, potpuno oblikovano i tvrdo). Biljka počinje venuti –

žutjeti.

Faze do pojave reproduktivnih organa (klas ili metlica) nazivaju se vegetativnim fazama, a

nakon toga reproduktivnim.

Slika 6. Najvažnije razvojne faze strnih žitarica

4.2.1. Pšenica za voluminoznu krmu

Najčešća voluminozna krmiva podrijetlom od pšenice jesu sjenaža i silaža nadzemne mase.

Ta krmiva stječu sve veću popularnost u raznim predjelima Europe (Italija, Crovetto i sur.,

1998.; Velika Britanija, Salawu i sur., 2001.; Hrvatska, Štafa i sur., 2002.; Portugal, Fonseca i

sur., 2005.; Grčka, Lithourgidis i sur., 2011.) gdje najčešće u hranidbi preživača zamjenjuju

sjenažu talijanskog ljulja. Glavni razlog ovakve zamjene jest ustanovljena veća proizvodnost

suhe tvari po jedinici površine u odnosu na talijanski ljulj, osobito u sušnim uvjetima, uz

prihvatljivu kvalitetu ove zamjenske voluminoze. Osim upotrebe pšenice kao konzerviranog

voluminoznog krmiva, vrlo je raširena dvonamjenska upotreba pšenice: za napasivanje stoke

do faze kraja busanja ili početka vlatanja, i potom odgoja usjeva do pune zrelosti zrna za

merkantilnu robu ili do košnje za sjenažu, i to na području SAD-a (Lyon i sur., 2001.), Brazila

(Pitta i sur., 2011.) i Australije (Hackling, 2008.). Pšenično zrno se vrlo rijetko koristi u

hranidbi preživača zbog sadržaja ljepka koji uzrokuje probavne smetnje kod ove skupine

životinja.

71


Hranidbena vrijednost nadzemne mase pšenice uvelike ovisi o razvojnoj fazi usjeva kada se

koristi te o obliku u kojem se koristi (svježa zelena ili silaža) (Tablica 55.).

Tablica 55. Hranidbena vrijednost nadzemne mase pšenice

Izvor Faza razvoja

pšenice

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

pH

Ispaša, Brazil

(Pitta i sur.,

2011.)

Mlada,

vegetativna

21,2-

24,2

73,5

Svježa zelena,

Njemačka

(DLG, 1997.)

Početak

klasanja

21 13,3 22,9 6,72 74,1*

Kraj cvatnje 25 10,0 34,3 5,48 63,9*

Voštana

zrioba

30 8,9 30,0 5,46 63,5*

Silaža,

Njemačka

(DLG, 1997.)

Puno klasanje 21 11,5 30,8 62,5*

Kraj cvatnje 25 10,8 34,6 5,04 59,3*

Voštana

zrioba

30 9,5 29,1 4,97 58,3*

Silaža, Italija

(Crovetto i

sur., 1998.)

List

zastavičar

20 12,7 29,6 7,74 3,60

Sredina

cvatnje

22 9,8 31,1 6,41 3,55

Mliječna

zrioba

29 8,3 28,9 5,69 3,60

Voštana

zrioba

36 7,9 26,7 5,39 3,80


U istraživanju Fonsece i sur. (2005.) u Portugalu, hranidba mliječnih krava silažom nadzemne

mase pšenice kao voluminoznog dijela dnevnog obroka omogućila je jednaku konzumaciju

krme (20 kg/dan ST), proizvodnju mlijeka (29 lit./dan) i sastav mlijeka kao i hranidba silažom

talijanskog ljulja kao voluminoznog dijela obroka, iako su laboratorijske analize pokazale

veću koncentraciju lignina i slabiju probavljivost pšenične silaže u odnosu na silažu

talijanskog ljulja. Talijanski ljulj je košen u vrlo kasnoj razvojnoj fazi, sinkrono s pšenicom,

tako da je njegova silaža sadržavala samo 8,1% sirovih bjelančevina u suhoj tvari, slično kao i

silaža od pšenice košene isti dan. U pokusu je udio voluminoznih krmiva u suhoj tvari

dnevnog obroka bio samo 45%, u skladu s prevladavajućom proizvodnom praksom u

Portugalu. Koncentracija sirovih bjelančevina u ukupnom dnevnom obroku bila je 17,0 do

17,5%.

U istraživanju Keadyja i sur. (2007.) u Velikoj Britaniji, u hranidbi tovne junadi (prosječna

početna starost 21 mjesec i TM = 523 kg/grlu), djelomična zamjena silaže engleskog ljulja

silažom cijele biljke pšenice (40%) bila je povezana sa neznačajnim smanjenjem prosječnog

dnevnog prirasta polovica trupova, sa 514 g/dan kod ljulja na 496 g/dan kod smjese

ljulj/pšenica (60%:40%) ali bez utjecaja na kvalitetu mesa. Silaža ljulja imala je nešto bolje

pokazatelje kvalitete krme (Tablica 56.).

72

Tablica 56. Kvaliteta voluminoznog dijela obroka, konzumacija ST i prirast polovica kod

tovne junadi u istraživanju Keadyja i sur. (2007.)

Silaža engleskog

ljulja

Silaža nadzemne

mase pšenice

Probavljivost ST (%) 69 58


NDF (% u ST) 60,4 53,6

ADF (% u ST) 37,6 31,4

Bruto energija (MJ/kgST) 19,3 18,6

Konzumacija voluminoze (kgST/dan/grlu) 5,05 5,80

Ukupna konzumacija krme (kgST/dan/grlu) 8,38 9,14

Prosječan prirast polovica trupova (kg/dan) 0,514 0,496

Završna tjelesna masa (kg/grlu) 601 614

Pšenica je u ranim vegetativnim fazama, kada se koristi ispašom, vrlo ješna krma, visoke

probavljivosti, bogata sirovim bjelančevinama i energijom, ali siromašna vlaknima i kalcijem

(Torell i sur., 2014.b). Redmon i sur. (1995.) su u Oklahomi (SAD) ustanovili maksimalnu

dnevnu konzumaciju suhe tvari pšenične ispaše kod goveda, od 2,3% do 2,6% u odnosu na

tjelesnu masu životinja, i to tek kada je dnevni obrok ispaše bio 20% do 24% u odnosu na

tjelesnu masu goveda (dostupnost oko 9 puta veća od konzumacije). Tada su ustanovljeni i

visoki dnevni prirasti junadi, od 1 do 1,4 kg/dan. Prema Gadberry i Beck (2010.), pšenična

ispaša u Arkansasu (SAD) bi svojom hranidbenom vrijednošću trebala omogućiti dnevni

prirast junadi od 1,3 kg/dan, ali se u praksi postiže prirast oko 1 kg/dan zbog niske

dostupnosti krme na polju pšenice. Tako se pri maksimalnom opterećenju usjeva s 3,75 teladi

po hektaru (telad oko 225 kg/grlu) postiže prirast tjelesne mase od oko 0,9 kg/dan, zbog niske

dostupnosti suhe tvari krme od samo 450 kg/teletu, odnosno oko 2 kg/kg tjelesne mase. Pri

minimalnom opterećenju usjeva od 1,9 teladi po hektaru postiže se prirast od 1,3 kg/dan, kada

je i dostupnost krme visoka, tj. 7 kg/kg tjelesne mase. Slične rezultate su dobili i Pitta i sur.

(2011.) u Brazilu tijekom vegetativnih faza pšenice (od 71. dana do 134. dana nakon sjetve),

kada su ustanovili prosječne dnevne priraste junadi od 0,90 do 1,25 kg/dan. Biljna masa na

pšeničnom pašnjaku je ispašom održavana na 25 cm visine i kretala se u rasponu od 2,1 do 4,2

t/ha suhe tvari tijekom napasivanja, a dnevni obrok ispaše od 1,9 do 2,4 kg/kg tjelesne mase

junadi. Napasivanje je provođeno s 5 do 8 grla s prosječnih 200 kg tjelesne mase, a ukupni

prirast tjelesne mase bio je 490 kg/ha za navedeno razdoblje. Navedeni visoki dnevni obroci

ispaše za ciljani prirast potrebni su zato što je velik dio prinosa ispaše (oko 1,5 t/ha suhe tvari)

zapravo stoci teško iskoristiv, i ostaje kao prizemni dio biljaka, tj. rezidualni prinos nakon

napasivanja. Kod provođenja napasivanja na pšenici treba biti oprezan obzirom na mogućnost

pojave pašnjačke tetanije kod visokomliječnih životinja jer one trebaju mnogo kalcija i

magnezija, a mlada pšenica je time siromašna, a još k tome prebogata kalijem koji još više

pogoršava problem (Grunes i Welch, 1989.).

73

4.2.1.2. Prinos voluminozne krme

Prinos voluminozne krme kod pšenice ovisi o terminu korištenja, i raste s napredovanjem

razvojnih faza biljaka. Tako je, npr. za vrijeme napasivanja, koje se najčešće provodi u ranim

razvojnim fazama usjeva (do kraja busanja ili početka vlatanja), prinos nizak. U terminima

kada se žitarice kose za voluminoznu krmu (najčešće od faze lista zastavičara, preko faza

klasanja, cvatnje i mliječne zrelosti zrna pa sve do voštane zrelosti zrna) prinosi su mnogo

veći.

Prema pokusima Lyona i sur. (2001.) u Nebraski (SAD), u sličnim okolišnim uvjetima kao u

kontinentalnoj RH, ozima pšenica je nakon vrlo rane sjetve, tijekom jeseni stvorila prinos

suhe tvari nadzemne mase od 0 (u sušnoj jeseni) do 3200 kg/ha (u vlažnoj i toploj jeseni), a do

faze početka vlatanja narednog proljeća od 1620 do 4840 kg/ha. Kod kasnih rokova sjetve,

stvorena nadzemna masa pšenice tijekom jeseni bila je, ovisno o godini, od 0 do samo 520

kg/ha suhe tvari. Pri takvom kasnom roku jesenske sjetve, manji su bili i proljetni prinosi

početkom vlatanja, od 974 do 3280 kg/ha suhe tvari. Prema pokusima Pitta i sur. (2011.) u

Brazilu, u suptropskom humidnom klimatu, 71 dan nakon sjetve, pšenica je imala stvorenih

oko 1900 kg/ha suhe tvari, kada je i započelo napasivanje junadi. Unatoč napasivanju (s

opterećenjem od 870 do 1870 kg/ha tjelesne mase junadi), usjev je stvarao sve više nadzemne

mase koja je 130 dana nakon sjetve (još uvijek u vegetativnoj fazi) bila oko 4200 kg/ha suhe

tvari.

Prinosi suhe tvari pokošene nadzemne mase uvelike variraju s okolišnim uvjetima i rokom

košnje. Tako su Crovetto i sur. (1998.) u okolici Milana (Italija) zbog nepovoljnih uvjeta (suša

u godini istraživanja) ustanovili neobično niske prinose ozime pšenice, koji su bili

nezadovoljavajući pri košnji u fazi lista zastavičara i u fazi sredine cvatnje, dok su

zadovoljavajuće razine prinosa postignute košnjom u kasnijim fazama, u fazi mliječne zrelosti

i voštane zrelosti zrna (Tablica 57.). Lithourgidis i sur. (2011.) su u Grčkoj postigli mnogo

veći prinos suhe tvari pšenice u odnosu na Crovetta i sur. (1998.), u fazi mliječne zriobe zrna.

Tablica 57. Prinos suhe tvari nadzemne mase pšenice

Prinos suhe tvari (t/ha)

Faza razvoja List zastavičar Sredina cvatnje Mliječna zrioba Voštana zrioba

Crovetto i sur.

(1998.), Italija

3,36 5,01 6,95 9,60

Lithourgidis i sur.

(2011.), Grčka

11,69

Prema mišljenju autora, zadovoljavajući prinosi košene krme kod ozimih strnih žitarica bi

trebali biti barem 8 t/ha suhe tvari nadzemne mase. S takvim prinosom ozimoga krmnog

usjeva, koji se kosi oko sredine svibnja, lako se može dobiti godišnja kumulanta (tj. suma

prinosa) od oko 20 t/ha suhe tvari nadzemne mase, što je slično prinosu silažnog kukuruza

uzgajanog kao glavni (odnosno jedini) krmni usjev. Naime, 8 tST/ha od ozimog krmnog

usjeva + 12 tST/ha od naknadnog krmnog usjeva (silažni kukuruz ili sirak) daje godišnju

sumu od ciljanih 20 tSTha. Prinosi preko 10 tST/ha ozimog krmnog usjeva, s rokom košnje

sredinom svibnja mogu se smatrati vrlo dobrima.

74

4.2.1.2. Prinos zrna

Očekivani prinosi zrna modernih sorata pšenice su na srednje plodnom tlu uz modernu

agrotehniku oko 7 t/ha, a u povoljnim uvjetima (tlo, vremenske prilike) i uz vrhunsku

agrotehniku (gnojidba, zaštita) mogu biti čak blizu 9 t/ha. Odnos prinosa zrna i prinosa slame

je najčešće oko 1:1 za krušne pšenice niske ili srednje visine stabljike, dok je kod visokih sorti

pšenice taj odnos širi u korist slame.

4.2.1.3. Smjese s mahunarkama

Pšenica se za voluminoznu krmu mnogo češće uzgaja kao združeni usjev s mahunarkama

(Slika 7.), osobito s graškom. Hrvatski praktičari takve združene usjeve najčešće nazivaju

ozime krmne smjese, skraćeno OKS. Mnogo je razloga za proizvodnju ovakvih združenih

usjeva za voluminoznu krmu: povećana otpornost usjeva na bolesti i štetnike, poboljšano

potiskivanje korova zbog naglog i bujnog porasta smjese te bolje uravnotežena hranidbena

vrijednost krme (Anil i sur., 1998.; Gantner i sur., 2009.). Grašak za voluminoznu krmu

obično sadrži za nekoliko postotnih bodova veći udio sirovih bjelančevina u suhoj tvari krme

u odnosu na pšenicu. Zbog toga združeni usjev, s podjednakim udjelima pšenice i graška, u

prinosu suhe tvari nadzemne mase ima koncentraciju sirovih bjelančevina sličnu sredini

između pšenice i graška, što često može doći i na razinu od oko 15% u suhoj tvari (Hakl i sur.,

2011.; Salawu i sur., 2001.; Stjepanović i sur., 2008.), pa čak i više (Čupić i sur., 2010.). Tako

su Hakl i sur. (2011.) u Češkoj tijekom prve dekade lipnja, ustanovili u smjesi ozime pšenice

(faza kraja cvatnje) i graška (faza cvatnje) 14,6% sirovih bjelančevina u suhoj tvari smjese, uz

prinos suhe tvari smjese od 10,9 t/ha.

Slika 7. Smjesa ozime pšenice i graška za voluminoznu krmu. Foto: Ranko Gantner (2011.)

Prema istraživanju Gantnera i sur. (2017.) provedenom u Tenji pokraj Osijeka, 2015.g., prinos

ST nadzemne mase ozime smjese pšenice i graška bio je vrlo nizak krajem travnja, a

prihvatljiv u prvoj dekadi svibnja (Tablica 58.).

75

Tablica 58. Kretanje prinosa ST nadzemne mase i sadržaja bjelančevina u ozimoj smjesi

pšenice i graška, ovisno o roku košnje (Gantner i sur., 2017.)

Rok

košnje

Prinos ST

smjese

(t/ha)

Sadržaj sirovih

bjelančevina

(% u ST smjese)

Udio graška u

prinosu ST

(% u ST)

Razvojna faza

27.04.

2015.

3,7 21,5 17 Pšenica: vlatanje

Grašak: vegetativan

09.05.

2015.

8,2 19,8 45 Pšenica: zastavičar

Grašak: početak cvatnje

19.05.

2015.

10,1 13,8 19 Pšenica: kraj cvatnje

Grašak: kraj cvatnje

U godini kada ranije zatopli u proljeće, i tvorba prinosa kreće ranije. Tako su Stjepanović i

sur. (2008.) ustanovili već u trećoj dekadi travnja zadovoljavajuće prinose ST nadzemne mase

ozime krmne smjese pšenice i graška (Tablica 59.). Prinos je kontinuirano rastao s

odmicanjem roka košnje, ali je simultano dolazilo do pada sadržaja sirovih bjelančevina u

prinosu ST.

Tablica 59. Kretanje prinosa ST nadzemne mase i sadržaja bjelančevina u ozimoj smjesi

pšenice i graška, ovisno o roku košnje (Stjepanović i sur., 2008.)

Rok košnje Prinos ST smjese

(t/ha)

Sadržaj sirovih bjelančevina

(% u ST smjese)

Udio graška u prinosu

ST

(% u ST)

20. 04. 2007. 6,1 17,3 58,5

24. 04. 2007. 8,0 16,4 47,2

02. 05. 2007. 9,8 16,6 51,8

08. 05. 2007. 10,3 14,5 58,4

21. 05. 2007. 12,6 12,5 55,1

Nakon kasne jesenske sjetve, duže zime i u hladnijem proljeću porast smjesa pšenice s

graškom znatno kasni, te zbog toga kasni i tvorba prinosa nadzemne mase. Tako su Gantner i

sur. (2016.) u Klisi (pokraj Osijeka), na datum košnje 18. svibanj 2012., ustanovili znatno

niže prinose smjesa pšenice s graškom (4,7 do 5,7 tST/ha).

Čupić i sur. (2010.) su u dvogodišnjem istraživanju u Osijeku, u smjesama pšenice s graškom

sorte „Osječki zeleni“ ustanovili vrlo visoku koncentraciju sirovih bjelančevina u prinosu

suhe tvari smjese, oko 22%, košnjom u prvoj polovici svibnja kada je grašak bio u fazi pune

cvatnje, a pšenica vjerojatno na prijelazu iz faze lista zastavičara u fazu klasanja. Ostvareni

prosječni prinosi suhe tvari smjesa bili su od 7,1 do 7,8 t/ha.

Salawu i sur. (2001.) su u Velikoj Britaniji, u smjesama jare pšenice i jarog graška 1998.g., u

kasnijem roku košnje ustanovili veće prinose ST nadzemne mase negoli u ranijem roku košnje

(Tablica 60.). Veće koncentracije bjelančevina u smjesi bile su posljedica većeg udjela graška

u prinosu smjese u odnosu na udjel pšenice.

76

Tablica 60. Utjecaj roka košnje na prinos ST smjese jare pšenice s graškom i udio

bjelančevina u 1998.g. (Salawu i sur., 2001.)

Rok košnje 13 tjedana nakon sjetve 15 tjedana nakon sjetve

Prinos ST smjese (t/ha) 10,4 do 11,0 9,6 do 16,0

Udio sirovih bjelančevina (% u ST) 13,9 do 16,9 16,5 do 18,3

Faza razvoja pšenice Mliječna zrioba zrna Početak voštane zriobe

Faza razvoja graška Puni razvoj mahuna Debljanje mahuna

Karagić i sur. (2011.) su u Novom Sadu (Srbija) ustanovili visoke prinose suhe tvari ozime

smjese pšenice i grahorice (Vicia sativa, L.), košene u fazi zametanja mahuna grahorice

(vjerojatno sredina svibnja), gdje je varijanta s manjom normom sjetve pšenice imala veći

udio grahorice u prinosu nadzemne mase (Tablica 61.). Relativno niske koncentracije TDN

energetskih jedinica u ST krme ukazuju na kasne razvojne faze biljaka pri košnji.

Tablica 61. Prinosi ST nadzemne mase i parametri kvalitete kod različitih normi sjetve ozime

pšenice u smjesi s ozimom grahoricom (Karagić i sur., 2011.)

Norma sjetve grahorice (kg/ha) 120 120

Norma sjetve pšenice (kg/ha) 30 20

Udio grahorice u prinosu ST (%) 56 74

Prinos ST smjese (t/ha) 8,4 6,8


TDN (% u ST) 58 55

U istraživanju Salawua i sur. (2002.) u Velikoj Britaniji, u hranidbi mliječnih krava Holstein-

Friesian pasmine (TM=587 kg/grlu), pokazalo se da silaža smjesa pšenice i graška može

prikladno zamijeniti silažu engleskog ljulja osrednje kvalitete. Silaže smjesa sadržavale su

nešto više sirovih bjelančevina negoli silaža ljulja i omogućile su veću dobrovoljnu

konzumaciju voluminoze i ukupnu dnevnu konzumaciju te veću mliječnost (Tablica 62.).

Povrh voluminoznog dijela obroka kravama je davano 6 kg/dan/grlu koncentrata, odnosno 5,2

kg/dan/grlu ST koncentrata. Pokus je bio započeo u 10-om tjednu laktacije.

Tablica 62. Silaža smjesa pšenice s graškom povećala je mliječnost krava u odnosu na

standardnu hranidbu silažom engleskog ljulja (Salawu i sur., 2002.)

Silaže smjesa graška i

pšenice

Silaža engleskog

ljulja

Sirove bjelančevine (% u ST) 16,5 do 18,7 15,0

Dobrovoljna konzumacija voluminoze

(kgST/dan(grlu)

10,2 do 11,3 8,8

Utrošak koncentriranih krmiva

(kgST/dan/grlu)

5,2 5,2

Ukupna konzumacija krme (kgST/dan/grlu) 15,4 do 16,5 14,0

Proizvodnja mlijeka (kg/dan/grlu) 21,9 do 23,4 20,8

U istraživanju Adesogana i sur. (2002.) u Velikoj Britaniji, ovce su pokazale visoku

dobrovoljnu konzumaciju suhe tvari silaže od smjese pšenice i graška (0,98 do 1,28 kg/dan),

čak veću od silaže drugog porasta engleskog ljulja (0,79 kg/dan). Bolja ješnost smjesa pšenice

i graška vjerojatno je bila posljedica veće koncentracije bjelančevina u smjesama pšenice i

77

graška (15,2% do 19,7% u ST nasuprot 11,6% kod ljulja) i veće kiselosti silaže ljulja (pH4

kod ljulja nasuprot pH4 do pH4,4 kod smjesa).

Zadatak 11. U proizvodnji voluminozne krme navedi prednosti uzgoja pšenice u smjesi s

mahunarkama u odnosu na čisti usjev.

Zadatak 12. Kakav utjecaj na sadržaj bjelančevina u takvoj smjesi ima udio graška u ukupnom

prinosu smjese?

4.2.1.4. Agrotehnika za voluminoznu krmu

4.2.1.4.1. Plodored

Pšenica je usjev koji zahtijeva uzgoj u plodoredu. Nepovoljni predusjevi pšenici jesu

prvenstveno pšenica, a zatim ostale strne žitarice zbog istih ili sličnih bolesti, štetnika i

korova. I ostali usjevi iz porodice trava (kukuruz, sirak, sudanska trava, proso) mogu se

smatrati manje povoljnim predusjevima. Botanički raznorodni usjevi su mnogo povoljniji,

poput kupusnjača (krmne repice, postrna repa, krmni kelj ako se skine dovoljno rano za

pripremu tla za sjetvu pšenice), glavočika (suncokret), loboda (šećerna repa, stočna repa), a

najpovoljniji su predusjevi iz porodice mahunarki (grašak, grahorice, soja ako se skine

dovoljno rano za pripremu tla za sjetvu pšenice i višegodišnje mahunarke) koje ostavljaju

značajne količine simbiotski fiksiranog dušika u tlu za ishranu pšenice.


Konvencionalna osnovna obrada tla za pšenicu podrazumijeva jesensko oranje na dubinu tla

od 25 cm. Ovom mjerom u tlo se zaoravaju žetveni ostaci pretkulture i korovi, te primijenjena

organska i mineralna gnojiva. K tome se stvara i veliki volumen pukotina i šupljina za

skladištenje oborinske vode. U agrotehnici za proizvodnju zrna često se pokazala povoljnom

reducirana osnovna obrada tla jesenskim tanjuranjem, najčešće 2 prohoda na 10-12 cm dubine

tla, čime se postižu uštede u potrošnji goriva, smanjenje habanja strojeva i utroška radnih sati

bez značajnijeg smanjenja prinosa zrna. Tako su Zebec i sur. (2009.) u Antunovcu kod

Osijeka na reduciranoj varijanti obrade tla samo višekratnim tanjuranjem dobili prosječni

prinos zrna od 4,19 t/ha, neznačajno manji od konvencionalne varijante s oranjem (4,36 t/ha),

dok su kod no-till sjetve dobili značajno niži prinos, od samo 3,86 t/ha. Iako se reduciranje

osnovne obrade na samo tanjuranje može činiti ekonomski interesantnim, kod proizvodnje

pšenice za voluminoznu krmu, treba imati na umu da ona napušta tlo vrlo rano, tijekom

svibnja, te da se potom zasniva naknadni krmni usjev. S obzirom da je naknadnome krmnom

usjevu, za slučaj sušnoga ljeta, potrebna velika zaliha vode u tlu podrijetlom od jesenjih,

zimskih i proljetnih oborina, preporuka je da se ipak kao osnovna obrada za pšenicu provede

oranje barem na 25 cm dubine, ili maksimalno 30 cm. Time će se omogućiti bolja

akumulacija oborinske vode i snabdijevanje naknadnoga usjeva vodom u razdobljima

nedostatka oborina.

Dopunska obrada tla nakon oranja podrazumijeva tanjuranje kako bi se poorano tlo usitnilo do

konačne predsjetvene pripreme sjetvospremačem ili drljačom. Ako je paralelno s plugom

vučen paker-valjak, tlo je dovoljno poravnato i usitnjeno za konačnu predsjetvenu pripremu

sjetvospremačem. Predsjetvena priprema treba stvoriti slegnutu sjetvenu posteljicu na dubini

sjetve, i rahli pokrivač.

78

4.2.1.4.3. Gnojidba

Pšenica za tvorbu biljne mase ima potrebu usvojiti značajne količine mineralnih hraniva

(dušik, fosfor, kalij, kalcij, magnezij, mikroelementi), od kojih su u gnojidbi najvažniji dušik

fosfor i kalij. Kalcij, magnezij i mikroelementi su kod gnojidbe važni samo na tlima

deficitarnim tim elementima.

Dušik se općenito smatra najprinosotvornijim elementom u gnojidbi, a dozacija treba biti

usklađena s potrebama usjeva. Nedovoljno ishranjen usjev stvara manji prinos krme s nižom

koncentracijom bjelančevina u krmi. Kod preobilne ponude dušika iz tla, usjev će usvojiti

mnogo više nego li može ugraditi u organsku tvar vlastitih tkiva. Takav suvišni dušik ostaje

neko vrijeme uskladišten u staničnim vakuolama kao nitratni anion (NO3-) koji može

prouzročiti trovanje životinja koje konzumiraju takvu krmu. Osim rizika otrovanja životinja

nitratima, preobilno ishranjeni usjevi su podložniji biljnim bolestima i napadima štetnika.

Preporuka prikladne dozacije dušika može se odrediti na temelju očekivanog usvajanja dušika

u biljnu masu i očekivane izvorne ponude tla tijekom razdoblja najznačajnijeg usvajanja

dušika u biljku. Količinu dušika koju usjev do momenta košnje usvoji, može se procijeniti na

temelju očekivanog prinosa suhe tvari nadzemne mase u momentu košnje (t/ha ili kg/ha) i

koncentracije dušika u prinosu suhe tvari nadzemne mase (maseni %), prema donjem izrazu:

Usvajanje N [kg/ha] = očekivani prinos ST (kg/ha) × koncentracija N [%]

Koncentracija dušika u suhoj tvari nadzemne mase najlakše se procijeni prema očekivanoj

koncentraciji sirovih bjelančevina u suhoj tvari krme pomnoženoj s udjelom dušika u sirovim

bjelančevinama od 16% (odn. koeficijentom 0,16), tako da gornji izraz biva proširen kako

slijedi:

Usvajanje N [kg/ha] = očekivani prinos ST [kg/ha] × (0,16 × koncentracija SB u prinosu [%])

Ako, npr., usjev pšenice krajem cvatnje (početak svibnja) ima prinos suhe tvari nadzemne

mase od 8 t/ha, i koncentraciju sirovih bjelančevina 10% u suhoj tvari, tada je usjev iz tla

usvojio 128 kg/ha dušika. Kada usjev dospije, npr., u voštanu zriobu zrna (kraj svibnja),

prinos mu poraste na 13 t/ha ST, a koncentracija bjelančevina se smanji na 9% u ST. Tada je

usjev prinosom nadzemne mase usvojio 187 kg/ha dušika.

Zadatak 13. Procijeni iznošenje dušika prinosom nadzemne mase pšenice sredinom svibnja,

ako je očekivani prinos ST 10 t/ha i koncentracija sirovih bjelančevina 10% u ST.

____kgN/ha

Izvorna ponuda tla daje vrlo raznolike količine dušika za ishranu ozime pšenice, ovisno o

plodnosti tla, vremenskim prilikama tijekom vegetacije, trajanju razdoblja usvajanja dušika od

strane usjeva, pa čak i ovisno o razvijenosti korijena pšenice. Izvorna ponuda tla je bilanca

zalihe mineralnog dušika u zoni razvoja korjenovog sustava (do 60 cm dubine tla),

oslobađanja dušika iz mineralizacije organske tvari u tlu tijekom vegetacije pšenice, ispiranja

dušika oborinama u dubine tla niže od korjenovog sustava, plinovitih gubitaka dušika iz tla

denitrifikacijom i oborinskog taloženja dušika iz atmosfere. Na području Hrvatske još nema

objavljenih istraživanja koja bi kvantificirala sve navedene komponente izvorne ponude tla,

ali se suma svih komponenti može procijeniti na temelju gnojidbenih pokusa s varijantom 0-te

gnojidbe, kada usjev usvoji samo dušik iz izvorne ponude tla. Tako su Zebec i sur. (2009.) u

Antunovcu kod Osijeka, u varijanti 0-te gnojidbe dušikom, na osnovnim parcelama dimenzija

79

18m×100m sa zaštitnim pojasom od 20m ustanovili prinos zrna pšenice od 3,3 t/ha, bez

izvještaja o prinosu slame. Ako je uobičajeni odnos prinosa zrna i slame 1:1, tada se može

procijeniti ukupni prinos suhe tvari nadzemne mase pšenice od oko 5,7 t/ha, s oko 8% sirovih

bjelančevina (prosjek zrna i slame), što odgovara udjelu od oko 1,3% dušika u suhoj tvari.

Dakle, bez N-gnojidbe pšenica je iznijela iz tla oko 74 kg/ha dušika, što bi iznosom moglo

odgovarati izvornoj ponudi tla. Na siromašnijem tlu izvorna ponuda je nešto manja što

pokazuje slijedeći primjer. Prema prinosu 0-te varijante N-gnojidbe u pokusu Juga i sur.

(2010.) u Suhopolju (Podravina) od 2,25 t/ha zrna, mogla bi se tako procijeniti nešto manja

izvorna ponuda tla dušikom za pšenicu, od oko 50 kg/ha (pod pretpostavkom da je prinos ST

nadzemne mase bio 2×prinos ST zrna, te da je koncentracija bjelančevina u ST bila 8%), jer je

pokus bio provođen na siromašnom tlu (pjeskovito). Kod pokušaja predviđanja izvorne

ponude tla za usjev pšenice, dobro je znati da je ista i pod utjecajem genotipa pšenice, jer se u

istraživanju Le Gouisa i sur. (2000.) s 20 sorti ozime pšenice u Francuskoj pokazalo da neke

sorte, usvajaju više dušika iz izvorne ponude tla (tj. na varijanti 0-te N-gnojidbe), nego druge.

Osobito visoko iskorištenje N iz izvorne ponude pokazala je stara sorta Cappele (registrirana

1946.g.) i sorta Arche (registrirana 1989.g.). Povećano iskorištenje N iz izvorne ponude tla

bilo je vjerojatno posljedica bolje razvijenog korjenovog sustava koji brže prodire dublje u tlo

i time zahvaća veći volumen tla i usvaja hraniva isprana u niže slojeve.

Na tlima manje plodnosti, te u sušnijim i hladnijim uvjetima za očekivati je manju količinu

dušika iz izvorne ponude tla. Na plodnijim tlima, u toplijim uvjetima i uz optimalnu vlažnost

tla za očekivati je i veću izvornu ponudu dušika. Tako su u uvjetima Sjeverno-kineske

ravnice, Cui i sur. (2008.) ustanovili raspon izvorne ponude tla od 69 do čak 202 kg/ha dušika

za usjeve pšenice. Ekstremno visoke razine izvorne ponude bile su vjerojatno posljedica

preobilne N-gnojidbe susjednih parcela i nekontrolirani dotok N-soli kroz vodenu fazu tla na

površinu pod istraživanjem istraživača Ciu i sur. (2008.).

S obzirom da dušik usvojen samo iz izvorne ponude tla nije dovoljan za ostvarenje visokih

ciljanih prinosa suvremenog farmera, izvornu ponudu tla potrebno je dopuniti bilo

mineralnom, bilo organskom gnojidbom. Zebec i sur. (2009.) su u svom pokusu u Antunovcu,

kod viših dozacija mineralne N-gnojidbe postigli veće prosječne prinose zrna: kod ukupno 80

kg/ha dušika 4,38 t/ha zrna, te kod 140 kg/ha dušika 4,73 t/ha zrna. Relativno niski prinosi

zrna pšenice vjerojatno su bili posljedica nepovoljne sabijenosti tla nakon vađenja predusjeva

šećerne repe. Jug i sur. (2010.) su u Suhopolju (Podravina) dobili jaču pozitivnu reakciju

prinosa pšenice na mineralnu N-gnojidbu. Na varijanti konvencionalne obrade tla, porast N-

gnojidbe od 0 do 120 kg/ha imao je za posljedicu porast prinosa zrna sa 2,25 t/ha na 5,6 t/ha

(što bi moglo odgovarati prinosu ST nadzemne mase od oko 10 t/ha), dok je povećanje na 150

kg/ha N zadržalo prinos na 5,6 t/ha. Kod reducirane obrade dvostrukim tanjuranjem, prinos je

rastao do gnojidbe od 150 kg/ha, kada je bio 6,9 t/ha.

Preporuka gnojidbe dušikom može se zasnovati na donjoj jednakosti:

Gnojidba (kg/ha) = očekivano usvajanje prinosom (kg/ha) – izvorna ponuda tla (kg/ha)

Tako npr., za slučaj košnje sredinom svibnja (mliječna zrioba), kada usjev iznese oko 144

kgN/ha i uz izvornu ponudu tla (do sredine svibnja) od oko 60 kg/ha dušika, gnojidbom bi

usjev trebalo „dohraniti“ s oko 84 kg/ha dušika.

Izraz koji bi preciznije definirao bilancu N gnojidbe može uvažavati koeficijent iskorištenja N

iz mineralne gnojidbe (uvijek manji od 1, vjerojatno između 45 i 61%; Jayasundara i sur.,

80

2007.) i tzv. „priming“ efekt N-gnojidbe, koji prema Westermanu i Kurtzu (1973., u Illinoisu,

SAD na primjeru sudanske trave) može povećati usvajanje N iz mineralizacije zemljišnih

rezervi dušika za 0 do 45%. Autori zbog toga prikazuju slijedeći izraz koji u bilanciranju

gnojidbe uvažava četiri gore navedene varijable:

očekivano usvajanje prinosom (kg/ha) – izvorna ponuda tla (kg/ha) –

priming efekt (kg/ha)

Gnojidba (kg/ha) = ------------------------------------------------------------------------------

koeficijent iskorištenja N iz mineralne gnojidbe

Gore navedeni (složeniji) izraz za proračun N-gnojidbe sadrži dvije teško procjenjive

varijable: N iz priming efekta i koeficijent iskorištenja N iz mineralnih gnojiva. Prema

procjeni autora, za projekciju bilance dušika kod košnje sredinom svibnja uz gnojidbu od 84

kgN/ha, priming efekt bi prosječno mogao za oko 25% podizati usvajanje N iz izvorne

ponude tla (tj. za oko 15 kgN/ha), a koeficijent iskorištenja N iz mineralnih gnojiva bi mogao

biti oko 60%, odnosno gubitak oko 30% ili oko -34 kgN/ha, što upućuje na međusobno

djelomično poništavanje priming-efekta i gubitaka N iz mineralne gnojidbe. Kod odlučivanja

o dozaciji gnojidbe, koja je očito ovisna o ciljanom prinosu nadzemne mase, važno je znati da

se porastom dozacije dušika, povećavaju gubici dušika. Tako su Alcoz i sur. (1993.)

ustanovili da porastom dozacije mineralne N-gnojidbe, koeficijent iskorištenja datoga dušika

pada. Zbog nemogućnosti pouzdanog predviđanja priming efekta N-gnojidbe i koeficijenta

iskorištenja N iz mineralnih gnojiva, te zbog jednostavnosti prvog izraza za bilanciranje N-

gnojidbe, autori za proizvodnu praksu predlažu upravo prvi jednostavniji izraz. Štoviše,

koliko god precizno pokušavali kvantificirati potrebnu mineralnu N-gnojidbu, treba znati da

ona nije jedina koja utječe na prinos, već da pored gnojidbe, na prinos djeluju i okolišni

utjecaji koji nisu pod našom kontrolom. Tako je moguće da u vegetacijskoj godini s

povoljnim uvjetima prinos pšenice sa skromnom gnojidbom bude sličan prinosu intenzivno

gnojene pšenice u nepovoljnim uvjetima (Vuković i sur., 2008.). Štoviše, u pokusu Alcoza i

sur. (1993.) ustanovljen je jači utjecaj godine, nego li je bio utjecaj N-gnojidbe na prinos

pšenice. Kod bilanciranja potrebne N-gnojidbe treba uračunati i oslobađanje N iz prethodne

organske gnojidbe. Naime, pšenica u plodoredu najčešće slijedi iza kukuruza, koji se najčešće

obilno gnoji stajskim gnojem.

Dušik iz mineralnih gnojiva podliježe gubicima ispiranjem i isparavanjem. Zato tempiranje

dušične gnojidbe treba obaviti tako da se tlo obogaćuje biljci dostupnim dušikom što

sinkroniziranije s rastom potreba usjeva za usvajanjem. U osnovnoj (jesenskoj) gnojidbi

preporučuje se u tlo dodati vrlo malo ili čak ništa dušika jer se isti najčešće izgubi ispiranjem,

a glavninu ili sve dodati kroz dvije (ili tri prihrane): 1. prihranu krajem zime (kraj veljače do

početka ožujka) s oko 50 do 60% dušika od ukupnih potreba, i 2. prihranu početkom vlatanja

(početak travnja) s oko 40 do 50% dušika.

Kod uzgoja pšenice u smjesi s graškom, ako je udio graška u nadzemnoj biomasi blizu 50%,

pokazalo se da takva smjesa bez dušične gnojidbe stvara visoke prinose suhe tvari nadzemne

mase (Gantner i sur., 2009.; Čupić i sur., 2010.), slične prinosima stručno gnojene pšenice.

Zbog toga se smjese pšenice s graškom ili drugim jednogodišnjim mahunarkama ne

preporučuje gnojiti dušikom ako je očekivani udio mahunarki u prinosu suhe tvari blizu 50%.

Prema Vukadinoviću i Blaženki Bertić (2013.), preporuke za gnojidbu fosforom i kalijem

zasnivaju se na principu da se na tlima dobre opskrbljenosti tim hranivima, gnojidbom dodaje

onoliko koliko se prinosom iznosi. Prema istom izvoru, na tlima visoke razine opskrbljenosti,

gnojidbom se dodaje manje od iznošenja prinosom, a na tlima niske razine opskrbljenosti,

81

gnojidbom se dodaje više od iznošenja prinosom. Na području Republike Hrvatske najčešće

korišteni pokazatelji opskrbljenosti tla biljci pristupačnim fosforom i kalijem jesu rezultati

analize uzoraka tla AL-metodom. Dobra razina opskrbljenosti fosforom smatra se kod

očitanja analize od 15 do 20 mg P2O5 na 100 g tla, a kalijem kod očitanja od 20 do 30 mg

K2O na 100 g tla (Vukadinović i Bertić, 2013.). Novije preporuke za dozaciju mineralnih P i

K gnojiva savjetuju znatno manje doze mineralnih P i K gnojiva od količina koje se iznose

prinosom (dr. Brigita Popović, osobna komunikacija) jer se ispostavilo da većina datoga

mineralnog fosfora u tlu podliježe kemijskoj fiksiracij u teško pristupačne Al-fosfate i Ca-

fosfate (Popović, 2009.), te da znatan dio mineralnim gnojivima datoga kalija postaje fizički

zarobljen u mineralima gline (dr. Brigita Popović, osobna komunikacija). Štoviše, obilna K-

gnojidba dovodi do istiskivanja Ca i Mg sa adsorptivnog kompleksa tla i njihovog gubitka u

podzemne vode, što ima za posljedicu proizvodnju krme sa suviškom K i manjkom Ca i Mg,

tako uzrokujući zdravstvene poremećaje kod stoke (bolesti papaka, mliječna groznica,

smanjen imunitet). Zbog toga autori savjetuju P i K mineralnim gnojivima u tlo vraćati oko

25% iznešenih hraniva na tlima osrednje opskrbljenosti (AL-metodom ekstrahirano P2O5 i

K2O oko 15 mg/100g tla), dok na siromašnim tlima (Al-metodom ekstrahirano P2O5 i K2O

manje od 10 mg/100g tla) savjetuju vraćanje do 50% prinosom iznešenog P i K. Ako se na

proizvodnim površinama redovito provodi gnojidba organskim gnojivima (stajnjak,

gnojovka), tada je za očekivati visoku snabdjevenost oraničnog sloja biljci pristupačnim

fosforom i kalijem, i posljedično neisplativa primjena mineralnih P i K gnojiva.

Procjene o iznošenju fosfora i kalija prinosom mogu se dobiti množenjem koncentracije

fosfora i kalija u prinosu ST s prinosom ST.

Prema Mušcu i sur. (1976., cit. Kovačević i Rastija, 2015.) u fazi vlatanja nadzemna masa

pšenice sadrži prosječno 0,3% fosfora i 2,2% kalija, dok u fazi klasanja sadrži 0,24% fosfora i

1,3% kalija u ST. Nakon faze klasanja ili mliječne zriobe zrna, pšenica vraća u tlo dio kalija,

tako da mu koncentracija u biljnoj masi brzo pada. Prema Belyea i sur. (1978.) koncentracija

fosfora je nešto veća nego prema Mušcu (1976.), tj. 0,35% u fazi lista zastavičara, 0,34%

sredinom klasanja i 0,28% pri voštanoj zriobi zrna. Prema Grunesu i Welchu (1989.)

koncentracija kalija u pšeničnoj ispaši je visoka, od 3,8% do 3,4% u ST jer je biljka u ranim

vegetativnim fazama. Prema Bergmannu (1983.) koncentracija kalija može biti od 3,2% do

4,5% sredinom vlatanja. S obzirom na oskudnost objavljenih podataka o koncentraciji fosfora

i kalija u nadzemnoj masi pšenice za voluminoznu krmu, autori će se opredijeliti za vlastitu

procjenu na temelju sredine između gore citiranih podataka.

Dakle, za potrebe procjene iznošenja fosfora i kalija prinosom voluminozne krme, mogu se

uzeti orijentacione vrijednosti iz Tablice 63.

Tablica 63. Orijentaciona koncentracija N, K i P u suhoj tvari nadzemne mase pšenice i

iznošenje očekivanim prinosom.

Koncentracija u ST krme Očekivani Iznošenje prinosom krme

Faza razvoja pšenice S.B.

[%]

N

[%]

K

[%]

P

[%]

prinos ST

[t/ha]

N

[kg/ha]

K

[kg/ha]

P

[kg/ha]

Pred kraj vlatanja 16 2,56 2,2 0,40 4,0 102 88 16

List zastavičar 14 2,24 1,8 0,33 5,5 123 99 18

Klasanje 12 1,92 1,3 0,30 7,0 134 91 21

Mliječna zrioba zrna 10 1,60 1,0 0,28 9,0 144 90 25

Rana voštana zrioba 9 1,44 0,75 0,25 12,0 173 90 30

82

S obzirom da se za gnojidbu tla koriste gnojiva s poznatim sadržajem fosfora i kalija,

izraženima kao oksidima, slijedeća tablica daje procjenu iznošenja oksidnih ekvivalenata

čistog fosfora (P2O5) i kalija (K2O) (Tablica 64.).

Tablica 64. Prikaz iznošenja N, K i P, za K i P preračunate na K2O i P2O5

Koncentracija u ST krme Ciljani Izraženo kao gnojiva

Faza razvoja N

[%]

K

[%]

P

[%]

prinos ST

[t/ha]

N

[kg/ha]

K2O

[kg/ha]

P2O5

[kg/ha]

Pred kraj vlatanja 2,56 2,2 0,40 4,0 102 106 37

List zastavičar 2,24 1,8 0,33 5,5 123 119 41

Klasanje 1,92 1,3 0,30 7,0 134 109 48

Mliječna zrioba zrna 1,60 1,0 0,28 9,0 144 108 57

Rana voštana zrioba 1,44 0,75 0,25 12,0 173 108 69

Kod proizvodnje pšenice za zrno i slamu, iznošenje P i K se predviđa na temelju očekivanog

prinosa ST zrna i slame i koncentracije P i K u ST zrna i slame. Prema Clarkeu i sur. (1990.,

Kanada) koncentracija P u zrnu pšenice bila je 0,3 do 0,42% u ST, dok je prema Ryanu i sur.

(2004., Australija) bila 0,2 do 0,25% u ST. Koncentracija K u zrnu pšenice bila je oko 0,35%

u ST (Ryan i sur., 2004.). Prema Andersonu i Hoffmanu (2006.), pšenična slama sadrži

prosječno 0,14% P i 1,24% K u ST. Odgovarajuća koncentracija oksidnih ekvivalenata (P2O5

i K2O) dobiva se množenjem s 2,3 za fosfor i 1,2 za kalij. To znači da se odnošenjem 5 t/ha

zrna odnosi oko 30 kgP2O5/ha i oko 18 kgK2O/ha. Pripadajućim prinos slame od oko 6 t/ha

odnosi se 17 kgP2O5/ha i 78 kgK2O/ha. To znači da je s hektara ukupno odnešeno oko 47

kgP2O5 i oko 96 kgK2O, što je nešto manje negoli procjena za odnošenje sjenažom u fazi

prijelaza iz mliječne u voštanu zriobu (Tablica 64.). Uzrok manjoj procjeni odnošenja zrnom i

slamom jest manji pretpostavljeni prinos slame kod modernih krušnih sorti pšenice nego li bi

bio prinos slame kod visokih sorti za proizvodnju voluminozne krme.

Prema starijim preporukama, primjenu kalijevih i fosfornih gnojiva trebalo je, na srednje

teškim tlima obaviti s osnovnom obradom (tj. zaorati), kako bi se dodana hraniva smjestila u

zonu najveće zastupljenosti korjenskog sustava biljaka. Na lakim tlima, zbog mogućnosti

ispiranja ovih hraniva od momenta primjene do razdoblja glavnog usvajanja, ova gnojiva je

preporučljivo u većem dijelu unijeti u tlo s predsjetvenom pripremom, a manjim dijelom dati

u prvoj prihrani. Novije preporuke, uz niže dozacije (25 do 50% od iznošenja prinosom)

savjetuju smještanje P i K gnojiva u plići sloj tla (sa predsjetvenom pripremom), jer se time

postiže veća razina iskorištenja mineralnom gnojidbom datih hraniva (dr. Brigita Popović,

osobna komunikacija).

S obzirom da je u proizvodnji krmnog bilja stajski gnoj važniji resurs za dopunu izvorne

ponude biljnih hraniva iz tla, nego li su to mineralna gnojiva, donositelju poslovnih odluka

važno je poznavati karakteristike stajnjaka kao fertilizatora. Pod pretpostavkom da se pšenica

uzgaja u plodoredu nakon kukuruza, koji načešće biva gnojen visokim dozama stajnjaka (oko

40 t/ha), za očekivati je da će se razgradnjom stajnjaka za ishranu pšenice osloboditi oko 30%

od hraniva sadržanih u stajnjaku u momentu njegovog zaoravanja za kukuruz. S obzirom da je

najčešća doza stajnjaka za kukuruz oko 40 t/ha, te da je sadržaj N 0,5%, P2O5 0,25% i K2O

0,6%, to znači da će gnojidbom u tlo biti unešeno oko 200 kgN/ha, 100 kgP2O5/ha i 240

kgK2O/ha. Tijekom druge godine nakon gnojidbe, za ishranu bilja osloboditi će se oko 60

kgN/ha, 30 kgP2O5/ha i 80 kgK2O/ha. Vjerojatno će se oko ¾ hraniva oslobađati tijekom

vegetacije ozime pšenice, što znači dopunu izvorne ponude tla dušikom od 45 kg/ha, fosforom

od 23 kgP2O5/ha i kalijem 60 kgK2O/ha. Sumiranjem izvorne ponude dušika iz plodnoga tla

od oko 60 kgN/ha i oslobođenog N iz stajnjaka dobiva se ukupno oko 105 kgN/ha, što je oko

83

40 kgN/ha manje od očekivanog usvajanja N do faze mliječne zriobe zrna za ciljani prinos ST

nadzemne mase u istoj fazi od oko 9 t/ha (Tablica _.). To znači da bi ishranu pšenice za isti

ciljani prinos trebalo dopuniti mineralnim gnojivima, u ekvivalentu ustanovljenog deficita. U

pogledu bilance fosfora i kalija, može se reći da će se razgradnjom stajnjaka osloboditi više

od ¼ planiranog iznošenja prinosom sjenaže, te se može reći da dopuna mineralnim gnojivima

neće biti potrebna.

Zadatak 14. Procijeni potrebnu prihranu pšenice dušikom ako su ciljevi proizvodnje suho zrno

(7 t/ha) i slama (8 t/ha) (ukupno 15 tST/ha s 8% SB u ST). Pretpostavi da se pšenica uzgaja u

plodoredu nakon kukuruza pognojenog s 40 t/ha stajnjaka, te na plodnom tlu čija je izvorna

ponuda dušikom za pšenicu 80 kg/ha.

Zadatak 15. Da li biste se, umjesto N-prihrane pšenice za voluminoznu krmu, radije

opredijelili za uzgoj pšenice u smjesi s graškom ili grahoricom?

Zadatak 16. Ako uzgajate pšenicu za proizvodnju suhog zrna i slame, da li je praktično

uzgajati ju kao združeni usjev s graškom ili grahoricom? Pretpostavite da želite čisto zrno

pšenice za prodaju na tržištu.

Zadatak 17. Da li bi ostale strne žitarice za proizvodnju zrna i slame bilo praktično uzgajati u

smjesi s graškom? Pretpostavite da zrno koristite u hranidbi vaših životinja. Uzmite u obzir da

je zrno graška koncentrirano krmivo bogato energijom (89% TDN u ST) i sirovim

bjelančevinama (25% u ST), te da je pogodno za konzumaciju bez termičke obrade.

4.2.1.4.4. Sjetva

U uvjetima kontinentalne Hrvatske pšenica se uzgaja kao ozimi usjev, iako je moguće

uzgajati i kao jarinu. Pšenica se kod nas uzgaja kao ozimina jer tako postiže veže prinose

negoli kao jarina, a i ranije dospijevanje za košnju i žetvu. Preporučeni rok sjetve ozime

pšenice u uvjetima ravničarske Hrvatske je praktički cijeli listopad, kako bi pšenica do

nastupa zime ušla u optimalnu fazu za prezimljenje – početak busanja. U proizvodnoj praksi

pokazalo se da nakon zakašnjele sjetve, usjevi daju niže prinose u odnosu na usjeve zasijane u

optimalnom roku. U hladnijim predjelima, na višim nadmorskim visinama (brdska i gorska

Hrvatska) preporučuje se nešto raniji rok sjetve kako bi se pšenica stigla dovoljno razviti prije

nastupa ranije zime. Ako se usjevom pšenice želi proizvesti jesenja ispaša, tada je potrebnu

pšenicu zasijati što ranije, već krajem ljeta (kraj kolovoza, početak rujna). Usjev zasnovan u

tako ranom roku (ako je tvorba jesenjeg prinosa uspjela) treba iskoristiti napasivanjem kako

pšenica ne bi prebujna ušla u zimu. U slučaju jare sjetve, rok treba biti po završetku zime,

odnosno što ranije s nastupom proljeća. Svako kašnjenje sjetve dovodi do kašnjenja nicanja i

cijele vegetacije, koja se onda odvija u nepovoljnijim uvjetima temperatura zraka i vlage tla.

Pri odabiru sorte treba biti posebno pažljiv jer je većina suvremenih sorti pšenice niskog rasta,

selekcioniranih prvenstveno za prinos zrna, a ne za prinos voluminozne krme. Na hrvatskom

tržištu sjemena prevladavaju ranozrele domaće krušne pšenice visine stabljike do 80 cm, što

je nepovoljno za prinos i kvalitetu voluminozne krme. Kod odabira sorte treba birati one

kojima je visina stabljike barem 100 cm i više, te da su po dinamici sazrijevanja srednje kasne

ili kasne, kako bi što duže zadržale ciljanu kvalitetu (koncentraciju bjelančevina i

probavljivost suhe tvari). U 2000.-tim godinama u Hrvatskoj je za proizvodnju voluminozne

krme bila vrlo popularna austrijska visoka i kasna sorta ozime pšenice Ludwig, koja je poslije

povučena s tržišta zbog malog obima prodaje sjemena. Naslijedila ju je visoka i kasna

hrvatska sorta Mura (Agrigenetics d.o.o. Osijek), koja je slično Ludwigu, 2014. povučena s

84

tržišta zbog malog obima prodaje sjemena. Obećavajući nasljednik sorti za voluminoznu

krmu je nova hrvatska sorta Rebeka (prosječno 102 cm visine, Poljoprivredni institut Osijek).

Ciljani sklop u sjetvi preporučen je od strane kreatora sorte, i najčešće se kreće u opsegu od

300 do 450 klijavih sjemenki po kvadratnom metru (za uzgoj u čistoj kulturi), što uz

prosječnu masu 1000 zrna od 40 g, podrazumijeva sjetvenu normu od oko 160 kg/ha. Kod

uzgoja u smjesi s jednogodišnjim mahunarkama za voluminoznu krmu (grašak, grahorica),

normu sjetve treba prepoloviti (na oko 80 kg/ha), pa čak još i više smanjiti (na temelju

iskustva autora) kako bi se omogućilo pridruženoj mahunarki da ostvari ciljani udio u prinosu

suhe tvari, koji je najčešće blizu 50% (40% do 50%). Za takav združeni usjev mahunarku je

potrebno zasijati u punom preporučenom sklopu (oko 100 do 150 klijavih sjemenki graška po

kvadratnom metru (odnosno oko 200 kg/ha), ili oko 230 klijavih sjemenki grahorice po

kvadratnom metru (odnosno oko 120 kg/ha).

Preporučena dubina sjetve je oko 3 cm. Sjetva se najčešće provodi žitnim sijačicama na

međuredni razmak 12,5 do 15 cm. Kod sjetve združenog usjeva s mahunarkama, preporučuje

se sjetvu obaviti u dva prohoda: u prvom prohodu zasijati mahunarku (grašak ili grahoricu), a

u drugom prohodu pšenicu. Naime, kod miješanja sjemena u spremniku sijačice, tijekom

sjetve dolazi do taloženja zrna pšenice na dno spremnika, tako da u početku sjetve imamo

željeni omjer sjetve, poslije nam poraste udio žitarice iznad ciljanog, koji se pri kraju sjetve

smanji ispod ciljanoga. Osim konvencionalne sjetve žitnim sijačicama, Oswald (2010.) za

uvjete sjeveroistoka SAD-a preporučuje i tzv. „zrakosjetvu“ povrh stojećeg predusjeva

kukuruza, kada sjeme, nakon pada na tlo, počinje proces klijanja i ukorjenjavanja mlade

biljčice. Prednost zrakosjetve bila bi u ranijem zasnivaju usjeva negoli kod konvencionalnog

slijeda operacija žetve kukuruza, pripreme tla i sjetve. Takvu zrakosjetvu autori ovog

udžbenika ne mogu preporučiti za hrvatske uvjete bez provjere uspjeha u vlatitim poljskim

pokusima.

Zadatak 18. Na temelju kojih podataka biste odbrali sortu pšenice za proizvodnju

voluminozne krme? Gdje biste tražili podatke o sorti?

Zadatak 19. Preporučite sklop, međuredni razmak i dubinu sjetve ozime pšenice. Gdje biste

potražili podatke o preporučenom sklopu za pojedinu sortu? Preporučite sklop pšenice za

sjetvu u združenom usjevu s graškom ili grahoricom.

4.2.1.4.5. Njega

Ako je tijekom zime došlo do značajnije pojave sriježi, odnosno čupanja biljčica uslijed

smjenjivanja razdoblja smrzavanja i odmrzavanja, usjevu može koristiti valjanje krajem zime.

4.2.1.4.6. Zaštita

Korovi u čistim usjevima pšenice predstavljaju značajan problem jer smanjuju prinos zrna i

kvalitetu pokošene voluminozne krme. Moderna konvencionalna agrotehnika podrazumijeva

redovitu primjenu herbicida za zaštitu pšenice protiv korova, čime se vrlo često postižu visoke

razine čistoće usjeva. Ako se usjev namjerava koristiti i napasivanjem, primjena herbicida

prije i tijekom napasivanja nije dozvoljena. Također, pri izboru herbicida treba paziti na

karencu za voluminoznu krmu, koja se kosi mnogo prije žetve pšenice za suho zrno. Od

nekemijskih mjera zaštite pšenice od korova, učinkovitim se pokazalo višekratno drljanje

drljačom pljevilicom (Heffer i sur., 2012.), i to dva puta u jesen i tri puta u proljeće, te sjetva

u združenom usjevu s mahunarkama. Takav združeni usjev je vrlo bujnog porasta i izvrsne

85

kompeticije u odnosu na korove tako da zaštita od korova nije potrebna (Gantner i sur.,

2009.).

U vlažnijim godinama i pri intenzivnijoj N-gnojidbi gljivične bolesti lista (razne pjegavosti) i

klasa postaju značajniji problem na čistim usjevima pšenice. Moderna konvencionalna

agrotehnika podrazumijeva primjenu odgovarajućih sintetskih fungicida za suzbijanje ili

prevenciju gljivičnih oboljenja na usjevima za proizvodnju zrna. Pri odlučivanju o primjeni

fungicida kod proizvodnje voluminozne krme treba imati na umu mnogo raniji rok košnje

takvoga usjeva u odnosu na usjev za suho zrno, te se informirati o potrebnoj karenci za

konzervirana voluminozna krmiva (silaže, sjenaže i sijeno). Zbog neotrovnosti ekoloških

sredstava za sprečavanje biljnih bolesti, bilo bi korisno razmotriti ekonomičnost primjene

ekoloških fungicida, poput mlijeka razrijeđenog vodom (1:9) ili preparata na bazi koprive

(Urtica dioica L.) i preslice (Equisetum arvense L.). U proizvodnoj praksi pokazalo se da

uzgoj pšenice u združenom usjevu s mahunarkom (konkretno s graškom) omogućuje vrlo

dobro zdravstveno stanje obje komponente združenoga usjeva (Gantner i sur., 2009.) te da

takve usjeve nije potrebno tretirati fungicidima.

Među štetnicima pšenice za suho zrno, vjerojatno je ekonomski najznačajniji žitni balac

(Lema melanopa) koji u hrvatskim uvjetima dolijeće na usjeve od početka svibnja. Odrasle

ženke odlažu jajašca iz kojih se izliježu sluzave ličinke i izjedaju listove uzdužno između

lisnih žila, praveći štete od sredine svibnja. Kod jačih napada (invazija) ovoga štetnika

ekonomski je opravdano provesti zaštitu insekticidima. Košnja usjeva za voluminoznu krmu

najčešće nastupa prije pojave šteta od žitnog balca, a uzgoj u asocijaciji s mahunarkama

smanjuje privlačnost takvog usjeva za specijalizirane nametnike (Anil i sur., 1998.).

4.2.1.4.7. Košnja, spremanje i korištenje

Odluka o momentu košnje donosi se prema očekivanom prinosu i kvaliteti krme te ovisno o

vremenskim prilikama. Zadovoljavajući prinosi suhe tvari nadzemne mase u ravničarskoj

Hrvatskoj mogu se očekivati već od faze početka klasanja, kada je prinos oko 7 tST/ha. U

ranijim fazama, poput lista zastavičara, prinosi su niži i mogu biti oko 6 t/ha ST, krajem

travnja (Stjepanović i sur., 2008., na primjeru smjese ozime pšenice s graškom), ali je tada

očekivana kvaliteta krme visoka (oko 14% sirovih bjelančevina u ST, Tablica 64.). Ako se

košnja tempira na fazu cvatnje pšenice, može se očekivati osrednji prinos suhe tvari od oko 8

t/ha (procjena autora) i osrednja kvaliteta (oko 11% sirovih bjelančevina u ST). Odgađanjem

roka košnje raste prinos suhe tvari, koji u fazi rane voštane zrelosti zrna, kao najkasnijeg

preporučenog roka, može doći na 12 t/ha ST, pa čak i više (procjena autora), ali uz zamjetan

pad kvalitete, koji se očituje u niskoj koncentraciji sirovih bjelančevina (od oko 9% u ST) i

nižoj probavljivosti suhe tvari. U uvjetima plodnijih tala, ranijeg nastupa proljeća i s višljim

sortama za očekivati je nadprosječne prinose, a na siromašnijim i kiselijim tlima, u hladnijem

proljeću i s nižim sortama za očekivati je ispodprosječne prinose. Ako se pšenica uzgaja kao

združeni usjev s graškom, tada se kvaliteta smjese može naći u rasponu potreba čak i

mliječnih krava. U takvim smjesama je i pad koncentracije bjelančevina s odmicanjem roka

košnje sporiji. Proizvodna praksa u ravničarskoj Hrvatskoj najčešće primjenjuje termin košnje

ozimih krmnih smjesa pšenice i graška u fazi cvatnje pšenice, a u fazi pune cvatnje graška s

početkom zametanja mahuna, što se ovisno o vremenskim prilikama (raniji ili kasniji nastup

proljeća) može dogoditi od početka do sredine svibnja. Takvim rokom košnje postiže se dobar

kompromis između prinosa i kvalitete, s očekivanim prinosom suhe tvari oko 8 t/ha, i

koncentracijom bjelančevina oko 15% u ST smjese (pod uvjetom da je udio graška u prinosu

suhe tvari smjese blizu 50%). Tada pokošena biljna masa se konzervora pripremom sjenaže.

86

Ako se želi pripremiti sijeno, košnju treba obaviti prije cvatnje žitarice jer od cvatnje žitarice

daju grubo sijeno.

Pokošena masa pšenice ili njene smjese s nekom mahunarkom rijetko se koristi za hranidbu u

svježem zelenom stanju, iako je to svježa krma koju sve vrste domaćih životinja vrlo rado

konzumiraju. Glavni razlog tomu je što su očekivani prinosi visoki, a optimalno razdoblje

košnje za ciljani prinos i kvalitetu traje vrlo kratko (oko 2 tjedna). Zbog toga se pokošena

masa najčešće sprema u obliku sjenaže, s ciljanim udjelom suhe tvari od 40% do 50%. Višlja

suha tvar u kasnijim rokovima košnje nije povoljna za konzerviranje u horizontalnim silosima

jer se šuplje i relativno čvrste stabljike pšenice teže ugaze. Spremljena sjenaža se najčešće

koristi kao visokokvalitetno voluminozno krmivo za preživače, tijekom cijele godine.

Ukoliko je cilj proizvodnje suho zrno, tada se usjev žanje žitnim kombajnom u punoj zrelosti

zrna (za ozime usjeve to je sredinom srpnja), kada se digne rosa s usjeva, najčešće poslije 10 h

prijepodneva. Zrno mora biti suho da bi se sigurno skladištilo (ne više od 13% vlage).

4.2.2. Posebnosti ostalih strnih žitarica u odnosu na pšenicu

U pogledu hranidbene vrijednosti voluminozne krme, sve strne žitarice su međusobno slične

dok su u istim razvojnim fazama, osim raži (Ditch i Bitzer, 1995.). Raž dok je mlada i

vegetativna, slična je ostalim žitaricama, ali joj kvaliteta krme u pogledu probavljivosti

mnogo brže pada u odnosu na ostale žitarice tako da se kao zadnji termin za košnju

preporučuje u fazi lista zastavičara. U fazi lista zastavičara još uvijek ima visoku energetsku

vrijednost, od oko 63% TDN jedinica, ali čim isklasa, TDN joj pada na 52% u suhoj tvari

krme (Ditch i Bitzer, 1995.). Jedna od važnih komparativnih prednosti raži je što mnogo

ranije od ostalih žitarica kreće s bujnim porastom, kako u jesen, tako i u proljeće,

omogućavajući datumski ranije, veće prinose krme (McCartney i sur., 2008.). Što se tiče

hranidbene vrijednosti slame navedenih žitarica, za zobenu se može reći da je najkvalitetnija

jer ju preživači najbolje prihvaćaju kao voluminoznu krmu, te da za njom, po kvaliteti slijedi

ječmena, pa pšenična, i kao najmanje prihvatljiva je ražena. Kod razmatranja hranidbene

vrijednosti zrna, opet se zob može reći da je najvrijednija, pa slijedi ječam i raž, dok je

pšenica neprihvatljiva za preživače zbog sadržaja ljepka. Hranidbena vrijednost zrna strnih

žitarica za preživače prikazana je prema podacima iz referentnih DLG-tablica (Tablica 65.).

Tablica 65. Prosječna hranidbena vrijednost zrna strnih žitarica prema DLG-u (1997.)

Vrsta ST

(%)

SB

(% u ST)

SM

(% u ST)

SV

(% u ST)

NET

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Ječam 88 12,4 2,7 5,7 76,5 8,08 86,1

Raž 88 11,2 1,8 2,7 82,2 8,49 86,9

Tritikale 88 14,5 1,8 2,8 78,7 8,32 87,0

Zob 88 12,1 5,3 11,6 67,7 6,97 77,0


Agronomski gledano, raž ima veću otpornost na niske temperature, kiselost tla, niske razine

biljnih hraniva u tlu, na korove, bolesti i štetnike, ali je osjetljivija na visoke temperature u

odnosu na pšenicu (Kovačević i Rastija, 2015.). Svojim bujnim porastom i visokim habitusom

može dati veće prinose nadzemne mase u odnosu na pšenicu (12,7 vs. 11,7 t/ha u fazi

mliječne zrelosti zrna, Lithourgidis i sur., 2011.) i tritikale (13,3-14,5 vs. 10,9 t/ha, Hakl i

87

sur., 2011.) ali i manje od tritikalea (12,7 vs. 15,7 t/ha, Lithourgidis i sur., 2011.). Ako se

uzgaja u smjesi, svojom izraženom kompeticijom smanjuje udio prateće mahunarke u

združenom usjevu (Gantner i sur., 2017.). Prema Haklu i sur. (2011.) ozime krmne smjese

raži s graškom imale su za oko 10 postotnih bodova niži udio graška u prinosu u odnosu na

smjese tritikalea i graška. Raž ima niži potencijal rodnosti za zrno nego što ima pšenica, i

kreće se oko 3 do 4 t/ha.

Posebnost tritikalea (×Triticosecale) jest sličnost raži u pogledu otpornosti na nepovoljne

uvjete, i sličnost pšenici u pogledu kvalitete i prinosa. Tako su Gantner i sur. (2016.) u Klisi

pokraj Osijeka, nakon kasne jesenske sjetve, i u hladnijem proljeću ustanovili visoke prinose

smjesa tritikalea s graškom (6,3 do 7,6 tST/ha), mnogo veće negoli su bili prinosi smjesa

pšenice s graškom (4,7 do 5,7 tST/ha). Sadržaj sirovih bjelančevina je u smjesama s

tritikaleom bio visok, 18 do 19% u ST, unatoč niskim udjelima graška (10 do 26%).

Posebnosti ječma su što je najotporniji na sušu i najbrže prolazi razvojne faze (Kovačević i

Rastija, 2015.). Kod ječma su na tržištu sjemena prisutna dva tipa kultivara: dvoredni i

višeredni ječmovi. Dvoredni ječmovi su prvenstveno pivarski, manjeg prinosa zrna, a

višeredni su prvenstveno stočni ječmovi, visokog potencijala prinosa zrna, sličnog pšenici.

Prema Krešimiru Kuterovcu (2016., osobna komunikacija, neobjavljeni podaci) višeredni

ozimi stočni ječmovi svojim visokim i stabilnim prinosima zrna kod modernih sorata (oko 9

t/ha) predstavljaju konkurentnu alternativu kukuruzu za zrno jer kukuruz u sušnim godinama

jako podbacuje prinosima. K tome, usjev ječma kao nusproizvod daje ječmenu slamu koja se

koristi kao stelja, a u nestašici voluminoznih krmiva (npr. u sušnoj godini) i kao krma.

Posebnosti zobi su što bolje podnosi suvišak vode u tlu (Kovačević i Rastija 2015.), dobro

uspijeva na siromašnijim tlima i uz skromniju gnojidbu, te što sjeme zobi ima sposobnost

samozasijavanja ako je ostavljeno na površini tla. Tako se u SAD-u, za potrebe proizvodnje

jesenske ispaše, u plodoredu iza kukuruza, preporučuje zob, sredinom kolovoza, zasijati

„zrakosjetvom“ u stojeći usjev silažnog kukuruza (Oswald, 2010.). Riječ je o zračnom

razbacivanju sjemena zobi povrh usjeva silažnog kukuruza. Potencijal rodnosti zrna kod zobi

je niži nego kod pšenice, što je kod jare zobi još više izraženo. Posebnosti tritikalea su što ima

sve otpornosti kao i raž (bolesti, štetnici, uvjeti tla i klime, kompeticija spram korova) ali

kvalitetu voluminozne krme sličniju pšenici te prinos zrna sličan pšenici.

Prirođena otpornost i bujnost kod raži i tritikalea omogućuje jednostavniju i jeftiniju

agrotehniku u odnosu na pšenicu, prvenstveno u pogledu skromnije gnojidbe (potrebna vrlo

skromna ili čak nikakva gnojidba) i izostanka zaštite od korova, bolesti i štetnika. U pogledu

zahtjeva za gnojidbom, i zob se također može smatrati vrlo skromnom. Preporučeni rokovi

ozime sjetve za raž, zob i ječam su oko 2 tjedna raniji u odnosu na pšenicu. Ostali elementi

agrotehnike kod ječma i zobi mogu biti vrlo slični onima za pšenicu. Nakon uvođenja ozimih

sorata zobi u proizvodnju u polusušnim kontinentalnim klimatima, postignuti su veći prinosi

zrna zobi. Zbog toga je za očekivati sve veći udio zrna zobi u obrocima preživača, koji će kao

koncentrirano energetsko krmivo jednim dijelom zamjenjivati kukuruz. Naime, u odnosu na

kukuruz, a slično ječmu, zob istovremeno daje dva vrijedna proizvoda: zrno za hranidbu i

slamu za hranidbu i stelju.

88

4.3. Jednogodišnje krmne mahunarke

Najvažnije jednogodišnje mahunarke za proizvodnju voluminozne krme i zrna jesu grašak,

grahorice i soja. Njihova posebnost u odnosu na žitarice ogleda su u relativno visokom

sadržaju sirovih bjelančevina, koji je u pravilu veći negoli kod žitarica. Uz spomenutu

kvalitativnu prednost, jednogodišnje mahunarke imaju i nedostatak: nešto niži potencijal

prinosa nadzemne mase i zrna u odnosu na žitarice. U proizvodnji voluminozne krme

najčešće se koriste grašak ili grahorica kao združeni usjevi sa strnim žitaricama. Strne žitarice

u takvim smjesama služe kao oslonac mahunarkama i povećavaju prinos nadzemne mase.

Rano dospijevanje za košnju ozimih smjesa graška ili grahorice sa strnim žitaricama (prva

polovica svibnja) omogućuje naknadnu sjetvu prosolikih žitarica za voluminoznu krmu. Na

taj način lako je moguće i u polusušnim klimatima dobiti dvije žetve godišnje, s visokom

kumulantom godišnjeg prinosa i poboljšanom kvalitetom u odnosu na silažni kukuruz kao

glavni usjev. U proizvodnji zrna mahunarki za stočnu hranu najviše se koriste soja i grašak.

Grašak je jedina mahunarka čije zrno sadrži dovoljno male količine toksičnih i antinutritivnih

tvari, tako da prije hranidbe nije nužno treba termički obrađivati.

4.3.1. Grašak

Grašak (Pisum sativum L.) u posljednjih 20-tak godina postaje sve značajniji usjev za

proizvodnju voluminozne krme i zrna. Prema svojim zahtjevima za okolišnim uvjetima grašak

je tipični predstavnik leguminoza hladne sezone: za visoke prinose treba vlažne i prohladne

uvjete tijekom vegetacije. S obzirom na namjenu proizvodnje (za voluminoznu krmu ili zrno)

selekcionirani su različiti varijeteti ili sorte graška, koji se razlikuju po visini (ili dužini)

stabljike, i po kvaliteti zrna.

Varijeteti za voluminoznu krmu imaju dugačku stabljiku (najčešće preko 150 cm dužine) i

sitnije zrno (oko 150 g/1000 zrna), a zrno i cvijet su im obojeni. Boja zrna im je najčešće

maslinsto-zelena s ljubičastim pjegicama, tako da je zrno na prvi pogled vrlo tamno. Boja

cvijeta im je najčešće ljubičasta. Prema nekim istraživačima takav fenotip pripada podvrsti

graška ssp. arvense, i još se naziva am.eng. austrian winter pea. Opisani varijeteti najčešće

imaju dobru otpornost na hladnoću u ranim razvojnim fazama (visina biljke do oko 10 cm) te

se zbog toga u umjernim klimatima uzgajaju kao ozimine.

Varijeteti za proizvodnju suhog zrna imaju nižu stabjiku (40 do 80 cm visine) i krupnije zrno

(oko 200 g/1000 zrna), a zrno im je najčešće žute boje (ili rjeđe zelene boje), bez dodatne

pigmentacije. Cvijet je potpuno bijel. Varijeteti bijele boje cvijeta najčešće imaju slabu

otpornost na niske temperature te se stoga najčešće uzgajaju kao jarine.

U novije vrijeme oplemenjivači su uspjeli, križanjima između ova dva varijeteta graška, dobiti

sorte bijele boje cvijeta i žutoga zrna, a zadovoljavajuće otpornosti na hladnoću, pa se trže kao

ozime sorte graška zrnaša. Također, uspjeli su stvoriti i jare sorte graška za voluminoznu

krmu.

4.3.1.1. Grašak za voluminoznu krmu

Grašak za voluminoznu krmu najčešće se uzgaja u smjesi sa strnim žitaricama jer mu one

pružaju neophodan oslonac. U smjesama sa strnim žitaricama, grašak produžuje razdoblje

pogodno za košnju. Naime, grašak dugo zadržava visoku koncentraciju sirovih bjelančevina,

za razliku od strnih žitarica kojima nakon faze klasanja sadržaj sirovih bjelančevina naglo

pada. Grašak se vrlo rijetko uzagaja kao čisti usjev jer njegove dugačke stabljike poliježu po

tlu, potom listovi venu, pljesive i gube hranjivu vrijednost, pa čak postaju i štetni kao krma.

89

Izuzetak su sorte afila tipa lista, koje se svojim brojnim viticama međusobno dovoljno dobro

povežu i tako sprečavaju polijeganje i kvarenje biljne mase.


Sadržaj sirovih bjelančevina u nadzemnoj masi graška je veći negoli kod žitarica. Štoviše, kod

graška za voluminoznu krmu ne dolazi do značajnijeg pada hranidbene vrijednosti s

prelaskom biljke u generativnu fazu (Tablica 66.).

Tablica 66. Parametri kvalitete nadzemne mase graška prema DLG-u (1997.)

Faza razvoja graška ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Prije cvatnje 13 18,3 20,3 6,39 69,6

U cvatnji 16 17,7 28,2 5,40 66,0

Kraj cvatnje 18 17,5 33,1 4,80 66,7

Debljanje mahuna 16 18,6 20,9 6,38 69,7


4.3.1.1.2. Prinosi

Vrlo je malo izvještaja o prinosu nadzemne mase čistog usjeva graška za voluminoznu krmu.

Najviše se izvještaja odnosi na prinose smjesa graška sa strnim žitaricama. Podaci o

prinosima smjesa graška sa žitaricama dati su u poglavlju Strne žitarice za voluminoznu

krmu, a podaci o čistim usjevima graška za voluminoznu krmu i njegovim smjesma sa

žitaricama dati su ovdje.

Čupić i sur. (2010.) su u Osijeku ustanovili da ozimi krmni grašak daje nešto niže prinose

nadzemne mase negoli njegove smjese sa ozimom pšenicom ili ječmom, ali da je sadržaj

sirovih bjelančevina u proizvedenoj krmi to niži što je veći udio žitarice u sklopu (Tablica

67.). Pokus je bio provođen dvije godine (2008. i 2009.), sjetva je obavljana sredinom

listopada, a košnja u drugoj dekadi svibnja, u fazi cvatnje graška. Veći prinosi smjesa s

ječmom u odnosu na smjese sa pšenicom bili su posljedica brže dinamike razvoja i brže

tvorbe prinosa ječma u odnosu na pšenicu. Slično, i afila tip graška dao je u momentu košnje

veće prinose negoli divlji tip graška. Razlog tome nije bio veći potencijal prinosa afila tipa,

nego brži razvoj i ranija tvorba prinosa sorte „Letin“ u odnosu na kasniju sortu „Osječki

zeleni“.

90

Tablica 67. Utjecaj kombinacije sjetve i sklopa pšenice na prinos nadzemne mase i sadržaj

sirovih bjelančevina u prinosu u Osijeku (Čupić i sur., 2010.)

Sorta Kombinacija sjetve Prinos (tST/ha) SB (% u ST)

„Osječki zeleni“,

divlji tip lista,

Čisti grašak 140 b./m2 5,82 26,8

Grašak + pšenica 100 b./m2 7,16 22,6


Grašak + ječam 100 b./m2 9,12 16,7

Grašak + ječam 200 b./m2 10,06 17,4

„Letin“,

afila tip lista

Čisti grašak 140 b./m2 7,30 21,1



Grašak + ječam 100 b./m2 8,35 17,6

Grašak + ječam 200 b./m2 9,53 15,1

Sličan prinos čistog usjeva graška (tj. smjese 2 sorte graška) dobili su Gantner i sur. (2016.) u

Klisi kraj Osijeka (Tablica 68.). Relativno nizak prinos smjesa graška sa žitaricama u istom

pokusu bio je posljedica kasne sjetve u studenom prethodne godine, tako da je tvorba prinosa

znatno kasnila u odnosu na prosječno očekivanu dinamiku. Visoka koncentracija sirovih

bjelančevina u smjesama sa pšenicom bila je posljedica vegetativne faze razvoja pšenice,

unatoč kasnom roku košnje (18. svibanj 2012.), a relativno visok prinos smjese 2 sorte graška

bio je posljedica gustog sklopa: ukupno 240 biljaka graška po kvadratnom metru.

Tablica 68. Prinos ozimog krmnog graška i smjesa sa žitaricama u Klisi (Gantner i sur.,

2016.)

Komponenta 1 Komponenta 2 Prinos

(tST/ha)

Udio graška

(%)

SB

(% u ST smjese)

Grašak „Osječki zeleni“

140 b./m2

Pšenica „Mura“

165 b./m2

5,73 38,2 21,5

Grašak „Letin“

170 b./m2

Pšenica „Mura“

165 b./m2

5,04 52,5 19,4


140 b./m2

Tritikale „bc-Goran“

165 b./m2

6,49 20,9 18,7


110 b./m2

Grašak „Letin“

130 b./m2

6,59 100,0 21,0


Grašak za voluminoznu krmu se najčešće uzgaja kao ozimina jer na taj način proljeće dočeka

ukorijenjen i dobro razvijen za brzi prirast nadzemne mase, prije dolaska proljetne suše.

Optimalni rok sjetve je cijeli listopad u uvjetima kontinentalne Hrvatske. Za sorte divljeg tipa

lista preporučuje se sklop od oko 150 b./m2, a za sklop prateće žitarice polovičan u odnosu na

preporuku za proizvodnju čistog usjeva žitarice. Sorte afila tipa lista treba sijati nešto gušće

jer imaju manje lisne mase, pa onda većom brojnošću biljaka kompenziraju prinos. Dubina

sjetve bi trebala biti oko 4 cm. Sjetva se najčešće provodi žitnim sijačicama (gustoredno).

Visoki graškovi zasijani u jesen imaju dosta dobru sposobnost takmičenja s korovima tako da

zaštita od korova najčešće nije potrebna. Isto se odnosi i na njihove smjese sa strnim

žitaricama. Kod jare sjetve rok treba biti krajem zime ili početkom proljeća, čim nosivost tla

91

dozvoli predsjetvenu pripremu i sjetvu. Naime, grašku, kao mahunarki hladne sezone, za

tvorbu prinosa više odgovaraju hladniji i vlažniji uvjeti s početka proljeća negoli vrući i suhi

uvjeti kakvi se javljaju od sredine ili kraja proljeća. Kod jare sjetve, grašak se sije u smjesi sa

jarim strnim žitaricama (najčešće sa zobi). Smjese ozimih krmnih graškova i žitarica

dospijevaju za košnju u prvoj polovici svibnja, najčešće za vrijeme cvatnje grašak i klasanja

ili metličanja žitarice. Smjese jarih krmnih graškova i žitarica dospijevaju barem dva tjedna

kasnije. Košnja smjesa krmnog graška sa žitaricama prije cvatnje graška i prije klasanja ili

metličanja žitarice ima za posljedicu niske prinose voluminozne krme. Ovi usjevi se kose

jednokratno – nemaju naknadnih porasta nakon košnje.

4.3.1.2. Grašak za suho zrno

Zrelo suho zrno poljskog graška (Pisum sativum L.) je vrlo popularna namirnica u Aziji, a

posebno na Indijskom potkontinentu gdje su većina stanovništva vegetarijanci. U zapadnom

svijetu suho zrno graška je interesantnije za stočnu hranu. Grašak za suho zrno kao usjev

dobiva sve veću popularnost u Europi zbog težnje za samodostatnošću na biljnim

bjelančevinama i izbjegavanju GMO sirovina u stočnoj hrani. Naime, većina biljnih

bjelančevina za potrebe stočarstva dolazi iz Južne Amerike, u obliku sojine sačme, koja je

najčešće porijeklom od GMO usjeva.

Zrno graška je bogato energijom i bjelančevinama (Tablica 69.), a siromašno vlaknima, te se

zbog toga smatra koncentriranim krmivom. Visoka energetska vrijednost zrna graška proizlazi

iz visokog sadržaja škroba u zrnu (oko 50% u ST) i šećera (oko 6% u ST). Pogodan je za

hranidbu svih vrsta i kategorija domaćih životinja bez prethodne termičke obrade, dovoljno je

samo usitniti zrno mlinom čekićarom. Za hranidbu preživača je pogodniji od tostiranog zrna

soje jer zrno graška sadrži znatno manje masti.

Tablica 69. Parametri kvalitete suhog zrna graška prema DLG-u (1997.)

Krmivo ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Suho zrno graška 88 25,1 6,7 8,53 88,0


Grašak za suho zrno, za tvorbu visokih, prinosa traži prohladno i vlažno vrijeme tokom

vegetacije. Tako su u kontinentalnoj Hrvatskoj, Gantner i sur. (2008.) u povoljnim godinama

(s dosta kiše od veljače do svibnja i nižim temperaturama u svibnju i lipnju) ustanovili visoke

prinose zrna graška (od 4,1 do 5,9 t/ha), dok su u nepovoljnim godinama (s malo kiše od

veljače do svibnja i s visokim temperaturama u svibnju i lipnju) ustanovili niske prinose

graška (od 2,0 do 3,6 t/ha).

Grašak za suho zrno najčešće se uzgaja kao jarina iako na tržištu sjemena ima i ozimih sorti.

Kod jare sjetve najbolje je sjetvu obaviti što ranije, krajem zime ili početkom proljeća, kako bi

se što veći dio vegetacijskog razdoblja graška odvijao u hladnijim i vlažnijim uvjetima.

Preporučeni sklop je oko 100 b./m2, gustoredno, na oko 4 cm dubine. U ponudi postoje dva

tipa sorti obzirom na morfologiju lista: s divljim tipom lista i s afila tipom lista. Afila tip lista

ima transformirane liske u dodatne vitice (to je inducirana mutacija), pa usjev manje poliježe,

a i prozraka i osunčanost cime je bolja. Ipak, u uvjetima istočne Hrvatske, vjerojatno su

prinosnije sorte divljeg tipa lista jer imaju normalnu lisnu površinu potrebnu za asimilaciju

CO2. Potreba za kemijskom zaštitom od korova ovisi o pojavi korova, a s obzirom da je ovaj

usjev gustog sklopa, međuredna kultivacija kao mjera zaštite nije moguća. Kod sorata s afila

tipom lista kemijska zaštita je važnija jer takvi graškovi slabije zasjenjuju tlo i slabije se

92

takmiče s korovima. Selektivne herbicidne tvari za širokolisne korove u grašku jesu Bentazon

(kontaktni herbicid) i Imazamoks (sistemični herbicid), dok su za uskolisne pogodni

graminicidi. Za vrijeme cvatnje graška, na usjev mogu doletjeti graškovi žišci, kornjaši koji

nakon hranjenja polenom i nektarom graška spolno dozrijevaju i odlažu vrlo sitna, duguljasta,

naračasta jajašca na mlade mahune. Iz jajašaca izlaze ličinke koje se ubušuju u mahunu, pa u

zrna, i tada stvaraju štetu. Kovencionalna zaštita se najčešće provodi kontaktnim

insekticidima (sintetskim piretroidima) za vrijeme leta graškovih žižaka, tj. u vrijeme cvatnje

graška. U uvjetima kontinentalne Hrvatske jari grašak za suho zrno dospijeva za žetvu

tijekom srpnja. Žetva se obavlja žitnim kombajnom, s hederom za strne žitarice, u vrijeme kad

biljke potpuno odumru. Prema Endresu i sur. (2016.), za najmanji lom zrna pri žetvi (za

zahtjevno tržište za ljudsku hranu), zrno treba biti sa 17 do 20% vlage, što je vlažnije nego

kod većine žitarica. Ipak, prema istom izvoru tek kod žetve zrna vlage manje od 14 do 16%

povećava se lom zrna. Kod vlage 14 do 16% zrno je čvrsto i neda se zasjeći noktom palca.

Manji gubici osipanja zrna postižu se jutarnjom žetvom, dok su mahune još vlažne, jer kada

se potpuno osuše, same pucaju i prosipaju zrno. Prikladna vlaga zrna za dugotrajno

skladištenje je 13%. Prema mišljenju autora, usjevu graška bi trebalo dopustiti da potpuno

sazrije (da se vlaga zrna spusti na 14%) i potom žetvu obaviti ujutro, kako bi se smanjili

gubici osipanjem zrna.

4.3.2. Grahorice za voluminoznu krmu

Grahorice su također mahunarke hladne sezone, a uzgajaju se kao ozimine i jarine, i to u

smjesama sa strnim žitaricama ili s talijanskim ljuljem (Erić i sur., 2007.). U prirodnim

travnjacima euroazijskog kontinenta zastupljeno je mnogo vrsta grahorica, ali u proizvodnji

krme na oranicama zastupljene su samo tri vrste: obična grahorica (Vicia sativa L.) s jarim i

ozimim sortama, ozima maljava grahorica (Vicia villosa Roth.) koja je vrlo otporna na

hladnoću i ranije kreće s vegetacijom, i panonska grahorica (Vicia pannonica Grantz.) koja je

niža od prethodnih i ranije završava vegetativni razvoj.

Nadzemna masa obične grahorice ima veći sadržaj sirovih bjelančevina negoli grašak, a

energetska vrijednost joj je slična grašku (Tablica 70.).

Tablica 70. Parametri kvalitete nadzemne mase grahorice (Vicia sativa L.) prema DLG-u

(1997.)

Faza razvoja grahorice ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Prije cvatnje 13 29,1 18,8 6,33 nepoznato

U cvatnji 15 22,1 23,5 5,69 nepoznato

Kraj cvatnje 18 24,3 28,1 5,09 nepoznato


Prinosi krmne smjese grahorica sa strnim žitima kreću se u rasponu od 6 do 12 tST/ha

(procijenjeno prema podacima o očekivanim prinosima zelene mase smjesa grahorica sa

žitaricama iz Erića i sur., 2007.).

Prema Eriću i sur. (2007.), optimalni rok za sjetvu grahorica kod ozime sjetve u

kontinentalnom klimatu panonskog bazena je od kraja kolovoza do 20. rujna. Tako rana sjetva

omogućuje da grahorica postigne visinu od 10 do 15 cm prije zime. Ipak, prema iskustvu

autora u okolici Osijeka, ozima smjesa grahorice sa pirom, zasijana u listopadu, dobro je

prezimjela i dala dobar udio grahorice u prinosu narednog proljeća, mada bi njen udio

vjerojatno bio i veći da je zasijana u ranijem roku. Proljetna sjetva u uvjetima kontinentalne

93

Hrvatske bi trebala biti u prvoj polovici ožujka, kada tlo postigne dovoljnu nosivost za

strojeve, i prođe opasnost da mladi ponik strada od jačeg mraza. Sjetva grahorice obavlja se

gustoredno, u smjesi sa strnom žitaricom za potporu. Strna žitarica se može posijati u drugom

prohodu, čak i sa kašnjenjem od nekoliko dana nakon sjetve grahorice, kako bi se grahorici

dala razvojna prednost i omogućio joj veći udio u proljetnom prinosu nadzemne mase.

Preporučena norma sjetve za grahorice je 120 do 150 kg/ha, a žitarice 30 do 35 kg/ha. Usjevi

grahorice se dobro takmiče s korovima tako da zaštita od korova nije potrebna. Zelena masa

se najčešće kosi i hrani kao zelena ili se konzervira pripremom sjenaže. Nakon košnje ne daje

ponovni porast, osim narbonske grahorice, i to ako ima dovoljno kiše. Grahorica nije pogodna

pogodna za pripremu sijena jer se sporo suši i gubi mnogo lista tokom manipulacije osušenom

biljnom masom. Košnju za sijeno treba obaviti prije cvatnje žitarica jer one od cvatnje previše

ogube i daju slabije sijeno. Stoka se vrlo rijetko napasuje na grahorici jer ju izgazi te postane

neupotrebljiva.

4.3.3. Soja za zrno i voluminoznu krmu

Soja je mahunarka tople sezone. U svijetu se prvenstveno uzgaja radi proizvodnje zrna koje je

bogato bjelančevinama (oko 40% u ST) i uljem (oko 20% u ST), a vrlo rijetko se uzgaja za

proizvodnju voluminozne krme. Zrno soje se ne može izravno hraniti stoci jer sadrži

antinutritivne tvari, a čini se da ni nadzemna masa kao svježa zelena nije pogodna za hranidbu

travojeda, jer su konji, iako gladni, odbili konzumirati svježe pokošenu nadzemnu masu soje

(pokošene u fazi cvatnje, zapažanje autora, neobjavljeni podaci). Zrno soje se u hranidbi

svinja i peradi često koristi kao tostirano (pečeno) ili ekstrudirano (samozagrijano uslijed

protiskivanja kroz pužnu presu), a u hranidbi preživača koristi se sojina pogača ili sojina

sačma - nusproizvodi cijeđenja ili ekstrakcije ulja iz sojinog zrna, jer travojedima ne odgovara

krma s visokim sadržajem masnoće.

Hranidbena vrijednost zrna soje i sojine sačme prikazana je u Tablici 71.

Tablica 71. Parametri kvalitete tostiranog zrna soje i sojine sačme prema DLG-u (1997.)

Faza razvoja

grahorice

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

SM

(% u ST)

NET

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

Tostirano zrno soje 88 39,8 6,2 20,3 28,3 9,90

Sojina sačma, od

oljuštenog zrna

89 54,8 3,9 1,3 33,3 8,59

Sojina sačma, od

neoljuštenog zrna

88 51,0 6,7 1,5 34,1 8,63

Očekivani prinosi zrna soje u uvjetima kontinentalne Hrvatske su između 2,5 i 4 t/ha, ovisno o

kvaliteti tla, vremenskim prilikama tijekom vegetacije i primijenjenoj agrotehnici.

Marija Vratarić i Aleksandra Sudarić (2007.) dale su detaljne upute o agrotehnici soje za

proizvodnju zrna. Za ostvarenje visokih prinosa zrna, soju treba uzgajati na dubokim, plodnim

i pH neutralnim tlima, ali zadovoljavajuće prinose može dati i na lošijim tlima. Treba ju

uzgajati u plodoredu s nesrodnim kulturama kako bi se spriječilo prenamnožavanje štetočina

soje (osobito nematoda). Soja je biljka iz porodice mahunarki tako da na kvalitetnim tlima uz

odgovarajućeg Rhizobium-simbionta ne treba dušičnu gnojidbu. Na lošijim tlima dušična

prihrana može povećati prinos zrna. U polusušnom klimatu potrebno je obaviti jesensko

94

oranje jer se glavnina prinosa soje stvara tokom ljeta. Nakon zime se ravna zimska brazda, a

pred sjetvu obavlja predsjetvena priprema. Soja je osjetljiva na mrazeve pa se zbog toga

preporučuje sjetva u rokovima kao i za kukuruz. Sjeme je potrebni inokulirati Rhizobium

japonicum bakterijama ako se soja uzgaja na tlima u kojima nema istih bakterija. Preporučena

dubina sjetve je oko 5 cm, i sklop oko 50 biljaka po kvadratnom metru (ranije sorte gušće, a

kasnije sorte rjeđe). Za rane rokove sjetve (u travnju) u uvjetima kontinentalne Hrvatske

preporučuju se sorte duže vegetacije (II. i I. grupe zriobe), za srednje rokove sorte kraće

vegetacije (0. grupe zriobe), a za postrne rokove sjetve vrlo rane sorte (00. i 000. grupe

zriobe). Soja se najčešće sije na međuredni razmak od 50 cm kako bi se omogućila

međuredna kultivacija koja je važna mjera njege usjeva. Korovi se suzbijaju međurednom

kultivacijom, ručnim okopavanjem i kemijski (herbicidima). Izbor herbicida treba biti u

skladu s poniklim korovima i spektrom djelovanja herbicida. Kod primjene herbicida protiv

širokolisnih korova treba strogo voditi računa o preporučenoj razvojnoj fazi korova i soje, dok

su graminicidi obično visokoselektivni prema soji u dugačkom rasponu razvojnih faza. Od

štetnika iz skupine člankonožaca važniji je crveni pauk, a od bolesti soje za sada nema

ekonomski važnih. Optimalna vlažnost zrna za mehaniziranu žetvu je 14 do 16%. Žetva se

obavlja žitnim kombajnima s adapterom za strna žita ali uz smanjenje broja okretaja bubnja i

povećanje zazora bubnja. Kod uzgoja soje za voluminoznu krmu treba birati sorte duge

vegetacije. Sheaffer i sur. (2001.) su u dvogodišnjem pokusu u Minnesoti (SAD) ispitivali

proizvodnost nadzemne mase sorti soje duge vegetacije (grupe zriobe V do VII). Sjetvu su

obavljali početkom svibnja, a košnju tijekom rujna. Sorte duge vegetacije su u košnji bile u

fazama od početka mahunanja do početka nalijevanja sjemena. Paralelno ispitivane sorte za

zrno (grupe zriobe II i I) bilr su u fazama od potpuno razvijenog sjemena do zrelog sjemena.

Prosječni prinos ST nadzemne mase kod soja duge vegetacije bio je između 6,8 i 10,3 t/ha,

ovisno o godini i lokaciji, a kod soja za zrno između 7,1 i 10,3 t/ha. Sadržaj sirovih

bjelančevina je bio veći u nadzemnoj masi soja kratke vegetacije (21,8% vs. 14,6% u ST), a

NDF vlakana u nadzemnoj masi soja duge vegetacije (52,3% vs.40,0% u ST). Takve odnose

isti autori su objasnili većim udjelom zrna u prinosu nadzemne mase soja kratke vegetacije.

Prodiskutirali su i mogućnosti uzgoja soje između redova silažnog kukuruza za pripremu

mješovite silaže, a u uvodu spominjali čak i proizvodnju soje za pripremu sijena. S obzirom

na toksična i antinutritivna svojstva sirovog zrna soje, vjerojatno je da bi za proizvodnju

voluminozne krme pogodovale samo sorte duge vegetacije koje bi se kosile prije oblikovanja

zrna soje. Što se tiče antinutritivnih tvari u svježoj zelenoj masi soje, autori knjige

pretpostavljaju da iste nestaju tijekom procesa siliranja ili sušenja u sijeno.

95

4.4. Višegodišnje krmne mahunarke

Šoštarić-Pisačić i Kovačević (1963.) opisali su morfologiju i upotrebnu vrijednost 43 vrste

višegodišnjih mahunarki zastupljenih u trajnim travnjacima Hrvatske i susjednih zemalja

(preciznije u travnjacima s područja cijele bivše države SFRJ). Ipak, u prometu

poljoprivrednim sjemenom nalazi se znatno manji broj vrsta krmnih mahunarki, a to su one

koje je proizvodna praksa ocijenjenila najkorisnijima u pogledu potencijala prinosa krme,

kvalitete krme, lakoće zasnivanja usjeva i lakoće proizvodnje sjemena. Među najvažnijim

vrstama višegodišnjih krmnih mahunarki jesu lucerna, crvena djetelina, bijela djetelina,

smiljkita roškasta, esparzeta i hibridna djetelina (Trifolium hybridum L.). Njihova posebnost u

proizvodnji voluminozne krme ogleda se u visokom sadržaju sirovih bjelančevina, visokoj

ješnosti i dobroj proizvodnosti životinja hranjenih njihovom krmom. Posebnost u odnosu na

trave jest i viši sadržaj kalcija i magnezija, što je osobito važno za visokomliječna grla.

4.4.1. Lucerna (plava lucerna)

U suvremenim uvjetima industrijski razvijenih ekonomija, lucerna (Medicago sativa L., Slika

8.) je po zastupljenosti u obrocima goveda, drugo po važnosti voluminozno krmivo, nakon

silaže kukuruza. U obrocima je najčešće zastupljena u obliku sijena, sjenaže i silaže, a

najmanje kao svježa zelena krma u valovu ili ispaša. Iako zauzima drugo mjesto po

zastupljenosti, ona je skoro neizostavna zbog svoje iznimne hranidbene vrijednosti. Naime,

lucerna je voluminozna krma s mnogo većim sadržajem sirovih bjelančevina u odnosu na

silažni kukuruz, a zbog mnogo tanje nježnije stabljike u odnosu na sliažni kukuruz, mogli bi

je zvati i „finom“ voluminozom.

Slika 8. Lucerna. Foto: Ranko Gantner (2020.)

96

Njena visoka i stabilna zastupljenost u proizvodnji voluminoznih krmiva posljedica je i

visokih prinosa po jedinici površine, visoke otpornosti na sušu, koja postaje sve važnija u

uvjetima nadolazećih klimatskih promjena (Brown i Green, 2003.; Purves i Wynn-Williams,

1989.) i zbog dugog vijeka korištenja. Lucerna u povoljnim uvjetima i uz pravilno korištenje

može imati vijek korištenja i više od 10 godina, mada je u suvremenoj praksi najčešće oko 4

godine (Halagić i sur., 1992.). U hrvatskom narodu lucerna je poznata i pod sinonimima

„(djetelina) sedmakinja“ jer joj je vijek korištenja usjeva često bio oko 7 godina, i „(djetelina)

konjarica“ jer joj je sijeno prikladnije za konje nego što je sijeno crvene djeteline – manje se

praši i manje je sklono pojavi plijesni. Prema DZS (2015.) lucerna se u Hrvatskoj, u razdoblju

2010. do 2014. uzgajala na površinama između 22 i 27 tisuća ha sa zastupljenošću od oko

2,8% na ukupnim oraničnim površinama Republike Hrvatske. Godišnja proizvodnja sijena

lucerne kretala se od 120 do 180 tisuća tona što je bilo približno upola manje od proizvodnje

suhe tvari silaže kukuruza. Povijesno gledano, lucerna je u nizinskim predjelima, na

kvalitetnim tlima, dugo vremena imala primat kao najvažnije voluminozno krmivo s oranica,

a primat joj je oduzet tek dolaskom tehnologije siliranja nadzemne mase kukuruza (poslije

1960.-tih godina), kojom se uspjelo višeprinosni i energijom bogatiji kukuruz uspješno

konzervirati za hranidbu tijekom cijele godine. Lucerna se na teritoriju Hrvatske počela

uzgajati vjerojatno tijekom 18. stoljeća (Stjepanović i sur., 2009.), a podrijetlo joj je s

područja današnjeg Irana. Lucerna se u Hrvatskoj, osim za hranidbu goveda, koristi i za

hranidbu drugih vrsta preživača (ovce, koze), monogastričnih biljojeda (konji, kunići) i

svejeda (svinja). Osim gore navedenih oblika voluminoznih krmiva, lucerna se koristi i za

proizvodnju lucerninih peleta i čepića (visokokvalitetnih voluminoznih krmiva) i brašna

(komponenta za izradu gotovih koncentrata).

Radi boljeg razumijevanja daljnjeg izlaganja o uzgoju i korištenju lucerne za voluminoznu

krmu, biti će ukratko prikazane najvažnije razvojne faze lucerne:

1. klijanje (sjemenka upija vodu, mobilizira rezervne tvari i pušta klicin korijen i klicine

listiće)

2. nicanje (pojavljuju se klicini listići, tj. kotiledoni iznad površine tla)

3. pojava prvog pravog lista s jednom liskom

4. pojava drugog pravog lista s tri liske

5. vegetativni rast i pojava pupova sekundarnih izdanaka

6. vegetativni rast primarne stabljike i sekundarnih stabljika

7. pojava cvjetnih pupova, dalje u tekstu skraćeno „pupanje“

8. cvatnja

9. oplodnja, formiranje mahunica i nalijevanje sjemena u zelenim mahunicama

10. zrioba sjemena, mahunice postaju smeđe boje.

Faze do pojave reproduktivnih organa (cvati s cvjetnim pupovima) nazivaju se vegetativnim

fazama, a poslije njih reproduktivnim (Slika 9.).

97

Slika 9. Faze razvoja lucerne do pojave cvjetnih pupova


Hranidbena vrijednost lucerne ogleda se u visokoj koncentraciji sirovih bjelančevina u suhoj

tvari nadzemne mase (Tablica 72.), osobito u mlađim razvojnim stadijima, te u vrlo dobroj

energetskoj vrijednosti, koja je kod zelene mase lucerne početkom cvatnje tek za oko 15%

niža od energetske vrijednosti glavne energetske voluminoze – silaže kukuruza (Tablica 12.).

Tablica 72. Hranidbena vrijednost nadzemne mase lucerne (DLG, 1997.)

Krmivo Faza razvoja

lucerne

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa

zelena

masa, 1.

porast

Prije pupanja 15 25,4 17,8 6,33 68,7

U pupanju 17 21,9 23,8 5,82 64,4

Početak cvatnje 20 18,7 28,6 5,49 62,1

Sredina do kraj

cvatnje

23 17,5 32,7 5,07 58,1

Ocvala 27 16,3 36,5 4,71 54,7

Silaža, 1.

porast

Prije pupanja 35 21,1 18,7 6,00 66,4

U pupanju 35 20,7 25,4 5,43 61,3

Početak cvatnje 35 17,9 29,4 5,04 57,8

Sredina do kraj

cvatnje

35 17,8 34,2 4,70 55,1

Ocvala 35 16,0 38,6 4,51 53,2

Sijeno, 1.

porast

Prije pupanja 86 20,8 21,1 5,36 59,8

U pupanju 86 19,2 27,6 5,18 58,9

Početak cvatnje 86 16,5 32,6 4,89 56,3

Sredina do kraj

cvatnje

86 16,4 36,6 4,60 53,5

Ocvala 86 15,7 41,0 4,21 49,9


98

S odmicanjem razvojnih faza u zelenoj masi raste koncentracija sirovih vlakana u ST, od

početnih oko 18% prije pupanja, do završnih oko 36% kod ocvale lucerne.

U konzerviranim oblicima sadržaj sirovih bjelančevina i energetska vrijednost su nešto niži

nego kod svježe zelene mase zbog gubitaka koji se javljaju pri pripremi konzerviranih krmiva.

Tako kvalitetno pripremljene silaže imaju za oko 1 postotni bod niži sadržaj sirovih

bjelančevina i oko 0,5 MJ/kgST manje NEL, a kvalitetno pripremljeno sijeno oko 2 postotna

boda niži sadržaj sirovih bjelančevina i oko 0,6 MJ/kgST manje NEL u odnosu na svježu

zelenu masu. Ipak, potrebno je znati, da konzervirana krmiva pripremljena od lucerne mogu

imati i znatno slabiju hranidbenu vrijednost, koja se javlja npr. nakon pogreški ili nepovoljnih

vremenskih prilika tijekom pripreme sijena ili sjenaže.

Uz visoki sadržaj sirovih bjelančevina, lucernu karakterizira i visoka probavljivost sirovih

bjelančevina: oko 80% kod svježe zelene mase i oko 70% kod sijena (DLG, 1997.), koja s

odmicanjem razvojnih faza poprima sve niže vrijednosti. Ipak, visoka probavljivost

bjelančevina u ovom slučaju ne podrazumijeva istovremeno i njihovu visoku iskoristivost.

Naime, tijekom preživanja, dolazi do oslobađanja dušičnih spojeva iz krme (koji su niske

molekulske mase) brzinom većom nego što se isti spojevi mogu usvojiti u mikroorganizme

buraga, odnosno u mikrobiloški protein. Takav suvišak N-spojeva opterećuje krvotok

životinje povišavanjem razine uree u krvi i posljedičnim izlučivanjem putem urina. Dodatak

voluminoznih krmiva koja sadrže kondenzirane tanine (smiljkita roškasta i esparzeta; Aerts, i

sur, 1999.; Mina i sur., 2003.) može usporiti brzinu oslobađanja niskomolekulskih N-spojeva i

tako je sinkronizirati s mogućnošću usvajanja u mikrobiološki protein, koji će se poslije

probaviti u tankom crijevu preživača. Vjerojatno je moguća i druga taktika povećanja

iskoristivosti dušičnih spojeva iz lakoprobavljive voluminozne krme koju su isprobali Miller i

sur. (2001.) u Velikoj Britaniji: povećanjem sadržaja vodotopivih i/ili lakoprobavljivih

ugljikohidrata u buragu tijekom preživanja, na primjeru engleskog ljulja (Lolium perenne L.).

Naime, Miller i sur. (2001.) su u Velikoj Britaniji povećali iskorištenje dušika iz voluminozne

krme i prinos mlijeka, hranidbom kultivara ljulja s povišenim sadržajem vodotopivih šećera u

odnosu na standardni kultivar engleskog ljulja s nižim sadržajem vodotopivih šećera.

Lucerna kao jedina ili glavna voluminozna krma u obrocima preživača može omogućiti

visoke razine proizvodnosti. Tako su Hoffman i sur. (1997.) u Wisconsinu (USA) pokazali da

silaža i sjenaža lucerne (Tablica 73.), primijenjene kao jedino voluminozno krmivo u hranidbi

visokomlječnih Holestein krava u ranoj laktaciji, mogu osigurati mliječnost od 29 do 32

kg/dan (preračunato na 4% m.m.), uz udio koncentrata od 42% do 50%. Dodani koncentrat

prvenstveno je služio za povećanje energetske vrijednosti obroka, a sadržavao je 60% do 80%

zrna kukuruza, sojinu sačmu, mesno-koštano brašno, minerale i vitamine. U istom pokusu

mliječnost krava hranjenih sjenažom crvene djeteline (Trifolium pratense L.) bila je za oko 1

kg/dan manja u odnosu na krave hranjene sjenažom lucerne, iako je cjelokupni dnevni obrok

bio podešen na sličnu koncentraciju sirovih bjelančevina (oko 17% u ST).

99

Tablica 73. Kvaliteta silaže i sjenaže lucerne, sastav obroka, konzumacija ST i mliječnost

krava u Wisconsinu (Hoffman i sur., 1997.)

1992.g. 1993.g.

Ranije

košena

Kasnije

košena

Ranije

košena

Kasnije

košena

ST (%) 27,2 47,8 55,8 36,8

SB (% u ST) 18,8 18,5 14,4 15,7

NDF (% u ST) 39,1 41,8 49,8 48,4

ADF (% u ST) 30,8 31,9 37,7 41,2

pH 4,7 4,7 4,7 4,4

Udio silaže u obroku (% u

ST)

58 58 50 50

Udio koncentrata (% u ST) 42 42 50 50

SB u obroku (% u ST) 18,3 19,2 16,8 17,2

Konzumacija ST

(kg/dan/grlu)

21,7 21,6 20,5 18,8

Mlijeko 4% m.m.

(kg/dan/grlu)

32,4 29,1 29,6 29,4

U komparativnom pokusu Hoffmana i sur. (1998.), također u Wisconsinu, lucerna kao jedina

voluminoza pokazala je učinke slične ili bolje od engleskog ljulja. Naime, Holstein krave u

ranoj laktaciji (od 61. dana + 28 dana pokusa) hranjene sjenažom lucerne dale su (neznačajno)

više mlijeka od krava hranjenih sjenažom engleskog ljulja (29,8 vs. 29,0 kg/dan, Tablica 74.).

Sjenaža lucerne bila je pripremljena u fazi kasnog pupanja, a sjenaža ljulja u fazi vlatanja.

Navedene voluminoze hranjene su uz dodatak koncentrata, čiji je udio u dnevnom obroku bio

30% kod lucerne i 32% kod ljulja. Koncentrat je (kod lucerne) sadržavao oko 67% zrna

kukuruza, oko 20% sojine sačme, oko 7% mesno-koštanog brašna, minerale i vitamine.

Ukupni obroci bili su podešeni na 20% sirovih bjelančevina u ST i 6,7 MJ/kgST NEL.

Konzumacija ST obroka bila je veća kod lucerne nego kod ljulja.

Tablica 74. Kvaliteta alternativnih voluminoza (sjenaža lucerne vs. sjenaža engleskog ljulja) i

utjecaj na dnevnu konzumaciju i mliječnost krava (Hoffman i sur., 1998.)

Sjenaža lucerne Sjenaža engleskog ljulja

ST (%) 54,2 50,4

SB (% u ST) 20,2 18,4

NDF (% u ST) 43,8 46,8

ADF (% u ST) 34,1 34,8

pH 5,9 5,8

In-vitro probavljivost ST (%) 79,5 82,9

Udio sjenaže u obroku (% u ST) 69,7 68,1

SB u obroku (% u ST) 20,6 19,9

NEL (MJ/kgST) 6,74 6,65

Konzumacija ST (kg/dan/grlu) 22,5 20,3

Mliječnost 4% m.m. (kg/dan/grlu) 29,8 29,0

Vanzant i Cochran (1994.) su u Kansasu (SAD) ustanovili da kod krava-majki u sustavu

krava-tele, prihrana sijenom lucerne povrh bazalne hranidbe zimskom ispašom na visokim

prerijskim travama povećava porođajnu masu teladi i masu teladi pri odbijanju od sise

100

(Tablica 75.). Krave su bile križane Hereford×Angus (prosječna TM=502 kg/grlu), a prihrana

je provođena tijekom zadnja tri mjeseca trudnoće (od kraja studenog do početka ožujka).

Teljenje je bilo početkom ožujka, a odbijanje od sise krajem listopada.

Tablica 75. Utjecaj prihrane sijenom lucerne na porođajnu masu teladi i masu pri odbiću kod

bazalne hranidbe ispašom krava-majki na visokim prerijskim travama u Kansasu (Vanzant i

Cochran, 1994.)

Razina prihrane sijenom lucerne (% od tjelesne mase

krave)

0,48 0,72 0,96

Razina prihrane sijenom lucerne (kg sijena / kravi) 2,4 3,6 4,8

Prosječna porođajna masa teladi (kg/teletu) 35,2 37,9 37,3

Prosječna masa teladi pri odbijanju od sise (kg/teletu) 223,3 223,1 234,8

Lucerna u sušnim i polusušnim klimatima može biti interesantna opcija za napasivanje zbog

svoje otpornosti na sušu i boljeg ljetnog porasta u odnosu na livadne trave. Međutim,

napasivanje stoke na lucerni, u praksi je zaista rijetkost, zbog rizika od nadama kod životinja.

Unatoč takvom riziku, u glavnoj mljekarskoj regiji Argentine (Córdoba, Pampas), hranidba

mliječnih krava najviše je zasnovana na cjelogodišnjem napasivanju na lucerni (Colline i sur.,

2005., cit. Baudracco i sur., 2011.). Baudracco i sur. (2011.) su u Argentini, u svom pokusu s

križanim kravama Holstein×Jersey (TM oko 490 kg) pokazali da ispaša lucernom kao

glavnom voluminoznom komponentom može dati maksimalnu dnevnu mliječnost od 28,4 do

31 kg/kravi, i proizvodnju od 6.503 do 7.104 kg/kravi/god. mlijeka s oko 4% mliječne masti.

Prinos mlijeka po hektaru bio je 11.366 do 17.206 kg/ha/god., ovisno o gustoći stočnog fonda

(1,6-2,6 krava/ha krmnog bilja). Radi sprečavanja nadama, kravama je obrok ispaše

dopunjavan silažom sirka bogatoga kondenziranim taninima, a tijekom proljeća i jeseni, kada

je najveća opasnost od nadama, još je u koncentrirani dio obroka dodavan i preparat s

etoksilatnim alkoholom i pluronskim deterdžentom (80 g/t TM). Tablica 76. prikazuje

podatke o provedenoj hranidbi, učinkovitosti napasivanja i proizvodnim rezultatima za

ispitivane razine gustoće stočnog fonda.

Tablica 76. Podaci o provedenom pokusu napasivanja muznih krava na lucerni (Baudracco i

sur., 2011.) Stočni fond Niski Srednji Visoki

krava/ha 1,6 2,1 2,6

ha/kravi 0,625 0,474 0,388

Lucerišta ha/kravi 0,543 0,410 0,333

Silažni sirak ha/kravi 0,082 0,064 0,055

Masa lucerne na početku ispaše tST/ha 1,7 1,6 1,8

Godišnji prinos lucerne tST/ha 12,1 11,5 12,2

Konzumirana ispaša tST/ha 5,8 7,2 8,2

Konzervirano sijeno tST/ha 1,4 0,4 0,9

Iskorištenje lucerišta % 59,5 66,1 74,6

Konzumirano ispaše kgST/kravi/god. 3.150 2.916 2.775

Konzumirano silaže sirka i sijena kgST/kravi/god. 1.130 1.145 965

Konzumirano koncentrata kgST/kravi/god. 1.778 1.785 1.780

Prosječan dnevni obrok ispaše kgST/kravi/dan 16,9 13,5 12,2

Konzumacija ispaše početkom laktaci. kgST/kravi/dan 6,6 5,4 6,2

Konzumacija ispaše sredinom laktacij. kgST/kravi/dan 13,5 12,9 11,6

Konzumacija ispaše krajem laktacije kgST/kravi/dan 10,8 11,1 10,3

Godišnja proizvodnja mlijeka kg/kravi 7104 6503 6743

kg/ha 11.366 13.807 17.206

101

Jones-Endsley i sur. (1997.) su u Indiani (USA) ispitivali proizvodnost Holstein mliječnih

krava sredinom laktacije, napasivanih na smjesi lucerne i klupčaste oštrice (Dactilys

glomerata L.) i prihranjivanih koncentratom (tri puta dnevno, neposredno nakon mužnje s

rokom od 20 minuta za konzumaciju). Mliječnost je bila oko 21,5 kg/dan/grlu i nije bila pod

značajnim utjecajem razine prihrane (Tablica 77.). Konzumacija ST značajno je ovisila o

razini prihrane koncentratom. Ispaša je sadržavala oko 19% ST i oko 24% sirovih

bjelančevina u ST. Pregoni su bili dimenzionirani za 1-dnevnu konzumaciju (intenzivna

varijanta rotacijskog napasivanja). Krave su prebacivane na novi pregon kada bi popasle

biljnu masu do visine od 7,5 cm od tla.

Tablica 77. Utjecaj razine prihrane koncentratom na mliječnost Holstein krava na ispaši na

smjesi lucerne i klupčaste oštrice sredinom laktacije u Indiani (Jones-Endsley i sur., 1997.)

Razina prihrane koncentratom (kgST/dan/grlu) 6,4 9,6

Konzumacija koncentrata (kgST/dan/grlu) 5,6 8,4

Konzumacija ispaše (kgST/dan/grlu) 12,5 11,7

Ukupna konzumacija (kgST/dan/grlu) 18,1 20,1

Probavljivost ST dnevnog obroka (%) 71,4 72,2


Sadržaj mliječne masti (%) 2,96 3,05

Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 2,80 2,79

Mliječnost (korigirana na 4% m.m.)(kg/dan/grlu) 21,1 21,9

Blanco i sur. (2010.) su u Španjolskoj uspoređivali prirast i kvalitetu mesa muške junadi

pasmine Parda de Montaña, napasivane na lucerni s prihranom zrnom ječma (1,8 kg

ST/dan/grlu) ili hranjenih koncentratom i slamom po volji. Masa lucerne pred puštanje na

ispašu bila je prosječno 2.818 kgST/ha. Pregoni su bili površine 0,3 ha, a na njih je puštana

grupa od 7 junaca. Junci su prebacivani na novi pregon kada bi popasli lucernu do 10 cm

visine od tla. Prirast na ispaši lucernom tijekom prva 3 mjeseca tova bio je 1,3 kg/dan/grlu, i

neznačajno manji od prirasta na koncentratu (Tablica 78.). U završnih 2 mjeseca tova ostao je

nepromijenjen ali i značajno manji od prirasta na koncentratu. Najbolji rezultati bili su

postignuti kombiniranjem ispaše lucernom prva 3 mjeseca, i hranidbe koncentratom i slamom

zadnja 2 mjeseca. Polutke junaca s ispaše imale je značajno veći udio mesa i značajno manji

udio masti. Masnoća polutki s ispaše imala je veći udio nezasićenih masnih kiselina. Početna

tjelesna masa junadi bila je 224 kg i starost 6 mjeseci, a izlazna masa 450 kg.

102

Tablica 78. Prirast muške junadi na ispaši lucernom i na hranidbi slamom i koncentratom

(Blanco i sur., 2010.)

Varijanta hranidbe I

(Lucerna ispaša +

zrno ječma)

II

(Slama +

koncentrat)

III

(1. faza I, 2.

faza II)

Prirast 1. faza tova, 3 mjeseca (kg/dan/grlu) 1,332 1,524 1,325

Prirast 2. faza tova, 2 mjeseca (kg/dan/grlu) 1,308 1,529 2,017

Udio mesa u polutkama (%) 71,1 67,3 66,8

Udio masti u polutkama (%) 9,9 15,5 15,0

Kvaliteta krmiva

SB

(% u ST)

ME

(MJ/kgST)

Ispaša lucerne 22,3 nepoznato

Slama 3,5 5,02

Zrno ječma 11,3 11,93

Koncentrat 1. faza tova 14,9 11,47

Koncentrat 2. faza tova 13,7 11,65

Berone i sur. (2020.) su u Argentini, rotacijskim napasivanjem Angus junadi na čistoj lucerni,

bez dodatka koncentriranih krmiva, postigli niže dnevne priraste tjelesne mase, u rasponu od

0,16 do 1,01 kg/grlu/dan, ovisno o dobu godine i godini istraživanja. Unutar navedenog

raspona, brži prirasti su postizani kada su junci napasivani na mlađoj lucerni, a sporiji na

starijoj, vjerojatno zato što je mlađa lucerna bila veće energetske vrijednosti negoli starija, i s

većim udjelom lista i manjim udjelom stabljike. Autori nisu izvjestili o pojavi nadama junadi

na paši tokom provedbe pokusa, niti o primjeni sredstava protiv nadimanja, vjerojatno zbog

prikladno rukovođenog napasivanja. Naime, ako se stoka premješta s podjedinice pašnjaka na

slijedeću tokom poslijepodneva, i pri tome pobrine da stoka ne bude gladna pri ulasku na

novu podjedinicu, tada ispaša lucernom predstavlja krmu značajno nižeg rizika za pojavu

nadama.

Popp i sur. (1997.) su u nekim godinama postigli i veće dnevne priraste junadi na ispaši

lucernom u smjesi s travama, u Manitobi (Kanada) od 1991. do 1994. (Tablica 79.). Bolji

prirasti postizani su kod manje zaposjednutosti pašnjaka stokom (1,1 junac/ha), ali je veća

ukupna proizvodnja postignuta kod veće zaposjednutosti (2,2 junca/ha). Udio lucerne u ST

nadzemne mase pašnjaka bio je oko 70%, dok su ostatak činile višegodišnje krmne trave.

Prosječna tjelesma masa junadi na početku pašne sezone bila je 352 kg/grlu, a korišteni su

junci pasmine Charolais i križanci Simmental×Hereford. Juncima je s mineralnom soli bilo

davano i kemijsko sredstvo protiv nadimanja. Varijacije unutar tretmana napasivanja bile su

pod utjecajem godine istraživanja.

Tablica 79. Prirast junaca na ispaši na smjesi lucerne s travama (Popp i sur., 1997.)

Metoda zaposjedanja Kontinuirano Rotacijsko

Odnos zaposjedanja

(broj junaca / ha)

1,1 2,2 1,1 2,2

Prosječni dnevni prirast po grlu

(kg/dan)

1,07 – 1,49 0,87 – 1,41 0,91 – 1,49 0,68 – 1,30

Ukupni prirast po jektaru (kg/ha) 110 – 256 179 – 428 107 – 255 160 – 462

Prosječna biljna masa iznad 2 cm

visine od tla (tST/ha)

2,6 – 3,5 1,7 – 2,8 2,8 – 4,6 1,3 – 2,6

103

U istraživanju Robertsona i sur. (2015.), napasivanje ovaca tijekom jeseni na lucerni, 7 dana

prije sparivanja i tijekom sparivanja s ovnovima, povećalo je broj fetusa po ovci za 30% u

usporedbi s napasivanjem na razvojno zastarjeloj biljnoj masi pašnjaka. Također, na lucerni je

bilo i 20% više porođenih janjaca. Istraživanje napasivanja dojnih ovaca i janjadi na lucerni

na Novom Zelandu, u sušnoj središnjoj regiji južnog otoka proveli su Stevens i sur. (2012.).

Pokus je, usporedbe radi, proveden simultano s napasivanjem na trajnom travnjaku. Na

lucerni je postignut brži dnevni prirast janjadi, ukupni sezonski prirast janjadi i veći stočni

fond po jedinici površine (Tablica 80.) zahvaljujući većim prinosima i kvaliteti lucerne u

odnosu na trajne travnjake u sušnim uvjetima istraživane regije.

Tablica 80. Utjecaj napasivanja ovaca s janjadi na lucerni i trajnom travnjaku na prirast

janjadi, ukupni sezonski prirast i stočni fond po jedinici površine (Stevens i sur., 2012.)

Izvor ispaše Lucerna Trajni travnjak

Prirast janjadi (kg/dan/janjetu) 0,330 0,275

Ukupni sezonski prirast janjadi (kg/ha žive vage) 358 108

Stočni fond (ovaca/ha) 10 3

Iako su gore navedena istraživanja pokazala da lucerna omogućuje visoku mliječnost krava i

priraste junadi i ovaca, ipak lucerna nije savršena krma. Istraživanje Douglasa i sur. (1995.)

pokazalo je da ispaša na smjesi lucerne sa smiljkitom roškastom omogućava bolje proizvodne

rezultate ovaca negoli ispaša na čistoj lucerni. Rezultate su objasnili povećanim iskorištenjem

bjelančevina iz ispaše zahvaljujući konzumaciji kondenziranih tanina iz smiljkite roškaste.

4.4.1.2. Prinosi

Službena statistika (DZS, 2015.) izvještava o procjenama prosječnih prinosa sijena lucerne u

Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2010. do 2014. u rasponu od 5 do 6,9 t/ha, s najvećim

prinosima u regiji Panonska Hrvatska, i relativno nižim u regijama Sjeverozapadna Hrvatska i

Jadranska Hrvatska (DZS, 2009.). Praktičari na području istočne Hrvatske mogli bi smatrati

da su prinosi navedeni u službenim statističkim izvješćima (DZS, 2015.; DZS, 2009.) niži od

prosječnih ostvarenja jer oni lako ostvaruju prinose sijena od 10 t/ha (Petričević, 2015.), pa i

više. Suprotno njima, praktičari čije se farme nalaze na tlima niže plodnosti (kisela tla,

glinasta tla, nepropusna tla, niži sadržaj biljnih hraniva) ostvaruju prinose sijena od oko 6 t/ha

(Čunko 2015.; Lončarić, 2014.). Proizvodni potencijal lucerne u nizinskoj Hrvatskoj je veći

od navedenih ostvarenja kod praktičara. Tako su Bukvić i sur. (1997.) u Osijeku, nakon

proljetne sjetve (15. ožujka 1994.) u prvoj godini s 3 otkosa ostvarili prinos ST nadzemne

mase od oko 9,5 t/ha, dok su u drugoj godini lucerišta s 5 otkosa ostvarili oko 13 t/ha. Još

veće prinose u 5-košnom režimu korištenja, također u Osijeku, postigli su Tucak i sur.

(2012.): prosječno 20,7 t/ha ST u trogodišnjem prosjeku (2007.-2009.) s 9 sorata i 4

oplemenjivačke populacije. Zanimljivo je da su na istoj lokaciji, 23 godine prije pokusa

Tucakove i sur. (2012.), Bošnjak i sur. (1988.) ustanovili sličan prosječni prinos 25 sorata

lucerne: 11 t/ha sijena u godini sjetve (1984.) i oko 21 t/ha u slijedeće dvije godine korištenja.

Ovako veliku razliku između izmjerenih prinosa u znanstvenim pokusima i kod praktičara,

dr.sc. Svetislav Popović (Poljoprivredni institut Osijek, osobna komunikacija) objašnjava

razlikom u režimu košnje i korištenja. Naime, kod praktičara se otkos lucerne suši 4 do 10

dana na tlu. Dok je pokošena masa na tlu, ona pokrivanjem novih izboja sprečava tvorbu

prinosa novoga porasta. Kod 4 do 5 otkosa godišnje, broj dana pokrivanja lucerišta je blizu

30, što je slično vremenu potrebnom za tvorbu prinosa još jednog porasta. U znanstvenim

pokusima, pokošena masa se odmah važe, uzorkuje i odvozi s lucerišta. Vjerojatno je drugi po

104

važnosti uzrok smanjenja prinosa lucerne kod praktičara sabijenost tla, uslijed učestalog

gaženja lucerišta brojnim prohodima teške mehanizacije: kod svakog roka košnje 1 prohod

traktora s kosilicom, 1 prohod traktora s razbacivačem, 2 prohoda traktora sa sakupljačem, 1

prohod traktora s balirkom i vozanje traktora s prikolicom radi odvoza sijena, a često i

vozanje utovarivača bala u prikolice. To sumarno znači godišnje barem 25 prohoda traktorom

mase oko 3,5 t i priključnog stroja mase oko 1 t, i k tome još gaženje radi odvoza. Tako je

Głąb (2008.) u Poljskoj ustanovio da 6 prohoda lakim traktorom (mase 2.056 kg), pokrivajući

svaki put cijelu površinu lucerišta, smanjuje godišnji prinos lucerne za 0,6 do 2,2 tST/ha,

odnosno za 7 do 18% u odnosu na lucernu koja je košena ručno i nije gažena traktorom.

Smanjenje prinosa je bilo najmanje u prvoj godini korištenja lucerišta jer gaženje još nije

dovelo do sabijanja tla. U znanstvenim pokusima pokošeni prinos se odnosi ručno, ne koristi

se teška mehanizacija za razbacivanje i skupljanje otkosa, niti se pokošena masa balira, što je

sve povezano sa znatno manjim sabijanjem tla u pokusima, i posljedično povoljnijim

zemljišnim uvjetima za razvoj i funkcioniranje korijena i tvorbu prinosa lucerne. Vjerojatno je

jednako važan činitelj gubitaka prinosa kod praktičara i nepovoljno vrijeme (oborine) tijekom

sušenja otkosa na tlu. Česte su godine kada jedan otkos godišnje propadne uslijed kiše za

vrijeme pripreme sijena na tlu. U znanstvenim pokusima otkos ne stigne pokisnuti jer biva

odnesen s tla odmah po košnji, tako da praktički nema gubitaka uslijed nepovoljnog vremena.

Kod proizvodnje sijena javljaju se gubici uslijed manimulacije pokošenom masom, a u

pokusima takvih gubitaka gotovo nema. Svi gore navedeni činitelji koji u pokusima doprinose

povećanju prinosa i iskorištenju prinosa lucerne, mogli bi poslužiti razmatranju mogućnosti

povećanja prinosa i njegovog iskorištenja u proizvodnoj praksi, jer se razlika u prinosu od oko

10 t/ha može zaista smatrati motivirajućom. Napasivanje kao alternativa pripremi sijena može

biti interesantna jer nema rizika da pokošena lucerna pokisne tijekom sušenja. S obzirom da

stoka koja se napasuje na lucerni ima znatno manju tjelesnu masu nego li traktori i priključni

strojevi, bilo bi interesantno u hrvatskim uvjetima provjeriti da li bi isto omogućilo veće

prinose uslijed eventualno manje zbijenosti tla. Također bi trebalo ustanoviti koliki bi bio

iskoristivi prinos ST lucerne uz korištenje napasivanjem.

Prinosi lucerne uvelike variraju s klimatom. U regijama s kraćim vegetacijskim razdobljem,

poput visokih geografskih širina ili visokih nadmorskih visina, prinosi mogu biti znatno manji

od prinosa u Hrvatskoj. Tako su Fairey i sur. (2000.) u Kanadi, u prosjeku za 9 lokacija dobili

2-3 otkosa godišnje i prosječni godišnji prinos suhe tvari 6,7 t/ha, dok se raspon prinosa po

lokacijama kretao od oko 4 t/ha do oko 10 t/ha. Coruh i Tan (2008.) su u Anatoliji (istočna

Turska) na 1853 m n.v. dobivali samo 3 otkosa godišnje s prosječnim godišnjim prinosom

4,26 t/ha za 7-godišnje razdoblje korištenja lucerišta. U godini zasnivanja prinosi su bili oko 2

t/ha, sredinom vijeka oko 5 t/ha, a u 7. godini oko 3 t/ha. Klimat je bio okarakteriziran vrlo

hladnim zimama sa snijegom, a ljeta su bila hladna i suha. U mediteranskom klimatu Isparte

(zapadna Turska) na 1035 m n.m., Albayrak i Turk (2013.) su dobili visoke prinose ST

lucerne, mnogo veće negoli prinose višegodišnjih trava, uz ravnomjerniju raspodjelu

godišnjeg prinosa (Tablica 81.). Sve ispitivane vrste kosili su u isto vrijeme – početkom

cvatnje lucerne (2009.: 28.V., 7.VII, 5.VIII, i 28.IX; 2010.: 4.VI, 9.VII, 10.VIII i 2.X).

105

Tablica 81. Prinosi lucerne i trava u Isparti, zapadna Turska (Albayrak i Turk, 2013.)

Prinos (tST/ha)

Godina Usjev 1. porast 2. porast 3. porast 4. porast Ukupno

2009.

Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10

Stoklasa bezosata 3,30 0,90 0,75 0,80 5,75

Klupčasta oštrica 2,80 0,70 0,50 0,55 4,55

Vlasulja livadna 2,30 0,80 0,40 0,50 4,00

2010.

Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80

Stoklasa bezosata 3,90 1,10 0,70 0,65 6,35




4.4.1.3.1. Izbor tla

Prema Stjepanoviću i sur. (2009.) za visoke prinose i dugi vijek korištenja, lucerna zahtijeva

duboka, rahla i plodna tla s povoljnim vodo-zračnim odnosom. Po teksturnom sastavu lucerni

najviše odgovaraju glinasto-pjeskovita tla tipa černozema, degradiranog černozema i eutrična

smeđa tla. Laka tla, poput ilovastih pijesaka i pjeskovitih tala nisu pogodna za visoke prinose

lucerne, ali od svih leguminoza lucerna najbolje uspijeva na takvim tlima, zahvaljujući

dubokom i snažnom korjenovom sustavu koji crpi dubinske zalihe vode i hraniva. Tako je

Evans (1978.) na pjeskovitoj ilovači na Novom Zelandu, ustanovio tijekom ljeta s

ispodprosječnim oborinama, da lucerna usvaja vodu iz dubine tla do barem 210 cm, dok su

ostale krmne kulture (klupčasta oštrica, engleski ljulj, bijela djetelina) usvajale vodu iz dubine

do oko 130 cm. Tla s visokom podzemnom vodom i nepropusna tla koja na površini

zadržavaju vodu nisu pogodna za lucernu jer tu lucerna brzo ugiba. Lucerna za tvorbu visokih

prinosa i dugi vijek korištenja zahtijeva tlo blizu pH neutralno (opseg pHH2O od 6,2 do 7,5).

Prema istraživanju Tucakove i sur. (2007.) na kiselom tlu u Petrijevcima (pHH2O 4,72) lucerna

je dala za oko 1/3 manji prinos u odnosu na prinos na neutralnom tlu u Osijeku. Na kiselom

tlu u Petrijevcima vijek korištenja lucerišta bio je tek 3 godine, što je manje od očekivanih 4

do 5 godina na prikladnome tlu. Također, na dva tipa kiselog glinastog tla u SAD-u, Wolf i

sur. (1994.) su uočili značajno smanjenje prinosa lucerne nakon druge godine korištenja

lucerišta, u varijantama pokusa bez kalcizacije.

4.4.1.3.2. Plodored

Prema Halagiću u sur. (1992.) lucerna ne podnosi ponovljenu sjetvu bez razdoblja odmora

proizvodne površine. Ponovljena sjetva nakon lucerne ili drugih leguminoza, bez razdoblja

odmora ima za posljedicu smanjenje prinosa, pojačan napad bolesti i štetnika i brzo

izumiranje usjeva. Za prikladan odmor tla, lucernu na istu površinu ne treba sijati nekoliko

godina od uništavanja starog lucerišta (Stjepanović i sur., 2009.). U praksi se često postavlja

pitanje što činiti s prorijeđenim lucerištem, kojemu se prinos smanjio zbog prorijeđenog

sklopa biljaka. Usijavanje lucerne u prorijeđeni sklop staroga lucerišta nudi male šanse za

uspjeh ponika zbog autotoksičnosti biljaka (Volenec i Johnson, 2004.). Naime, stare biljke

lucerne izlučuju autotoksine koji inhibiraju klijanje sjemena lucerne i smanjuju vigor klica

koje su uspjele niknuti. U slučaju prorijeđenosti lucerišta, dr. Ken Albrecht (University of

Wisconsin, USA, osobna komunikacija) preporučuje u prorijeđeno lucerište usijati travu ili

lucerište preorati pa uzgajati neki drugi usjev barem 6 mjeseci do 1 godine prije ponovnog

106

zasijavanja lucerišta. Lucerna se može smatrati odličnim predusjevom za kulture koje imaju

potrebu usvajanja velikih količina dušika, poput kukuruza, jer će takvi usjevi uspjeti iskoristiti

zaista veliku količinu dušika koju lucerna ostavlja u tlu.


U uvjetima polusušnog klimata panonske Hrvatske duboka osnovna obrada tla ima važnu

zadaću stvaranja željenog volumena šupljina u tlu, u kojima će se skladištiti oborinska voda

za potrebe usjeva tijekom ljeta. Lucerna za optimalne prinose zahtijeva rahlo tlo s dobrim

vodo-zračnim odnosima (Stjepanović i sur., 2009.) te zbog toga povoljno reagira na duboku

osnovnu obradu. Na temelju preporuka prethodnih istraživača, Stjepanović i sur. (2009.)

preporučuju dubinu osnovne obrade tla od 40 do 45 cm, ovisno o tipu tla. S obzirom da je

uobičajena dubina oranja za većinu kultura 25 do 30 cm, dubljom obradom bi se razbio „taban

pluga“ i omogućili bolji uvjeti za razvoj korijena lucerne. Inverzijska osnovna obrada (tj.

oranje) na takvu dubinu tla zahtijeva mnogo energije, pa je ekonomski razumno razmisliti o

plićoj inverzijskoj obradi s dubljim paranjem ili čak podrivanjem, na tlima gdje unutar profila

(dubine) tla postoji slabije propustan horizont (sloj). U nedostatku podrivača, podrivanje se

može napraviti i plugovima s kojih se skine plužna daska (tzv. odgrnjača)(prof.dr.sc. Mirko

Stjepanović, osobna komunikacija, neobjavljeni podaci). Posao podrivanja trebalo bi obaviti

tijekom ljeta, kada je tlo dovoljno suho. U slučaju postojanja slabije propusnog sloja, korisno

je razmotriti njegovo probijanje alternativnom biološkom metodom, poput uzgoja međuusjeva

za sideraciju koji svojim snažnim korijenjem probijaju takve slojeve, kao što je npr. rauola.

Kod provođenja oranja, radi olakšavanja nadolazeće predsjetvene pripreme, korisno je odmah

za plugom vući tzv. „paker valjak“ koji dodatno mrvi izorano tlo, ravna ga i sliježe. Ako je

cilj lucernu posijati u kasno-ljetnom roku, tada je potrebno nakon žetve žitarica (srpanj)

svakim slijedećim zahvatom postepeno produbljivati obrađeni sloj tla. Tako se odmah nakon

žetve praši strnište, najčešće teškom tanjuračom na oko 10 cm dubine tla. Zatim slijedi drugo

ljetno oranje kojim se još produbljuje rahli sloj tla na oko 20 cm dubine, i na kraju treće ljetno

oranje na ciljanu dubinu 30 ili više cm. Zbog uštede na sve skupljem pogonskom gorivu,

drugo ljetno oranje se preskače ili se zamjenjuje zahvatom podrivanja (dr.sc. Tihomir Čupić,

Poljoprivredni institut Osijek, osobna komunikacija). Poslije zadnjeg oranja tlo je potrebno

što hitnije (dok se izorane grude ne osuše i ne otvrdnu na suncu) poravnati i usitniti teškom

tanjuračom i predsjetvenu pripremu obaviti potrebnim brojem prohoda sjetvospremača.

Sjetvospremač vrlo učinkovito stvara prikladan sjetveni sloj, mnogo kvalitetnije nego drljača,

i mnogo jeftinije nego roto-drljača. Slegnutu posteljicu za sjetvu sjemena treba stvoriti na 2

cm dubine tla, i na njoj rahli pokrivač sitne mrvičaste strukture. Ukoliko je preorano tlo

postalo vrlo grubo uslijed ljetne suše, i ako nema izgleda za skoriju kišu, primjena rotodrljače

može biti jedina učinkovita opcija za predsjetvenu pripremu. U takvom slučaju može se

postaviti pitanje: da li raditi pripremu tla ili čekati kišu jer sjeme posijano u suho neće

niknuti? Dolaskom kiše, sjeme posijano u suho početi će klijati i dati ponik usjeva prije negoli

usjev za koji će se, tek nakon prestanka kiše odraditi predsjetvena priprema i sjetva. S

obzirom da je kod kasno-ljetnog roka sjetve poželjno da biljčice uđu što razvijenije u zimu,

može biti ekonomski razumno uložiti više energije u raniju predsjetvenu pripremu i sjetvu, jer

se tada očekuje ranije nicanje i sigurnije prezimljenje usjeva. Ako je cilj pripremiti tlo za

sjetvu u proljeće, tada se osnovna obrada tla oranjem može odgoditi za jesen, kada se tlo

smekša i kada daje manje otpore oranju, a brazde se ljepše slažu, bez otkidanja krupnih gruda.

Prema uobičajenoj agrotehnici za jarine, tlo se nakon zime, kada postigne dovoljnu nosivost

za strojeve, ravna zahvatom zatvaranja zimske brazde (gredom, blanjom ili teškom drljačom).

Netom prije sjetve potrebno je obaviti predsjetvenu pripremu (najbolje sjetvospremačem),

tako da slegnuta posteljica bude na dubini sjetve (2 cm), i na njoj rahli pokrivač. Radne

107

operacije pripreme tla i sjetve važno je provoditi pri dovoljnoj nosivosti tla, jer se kod gaženja

strojeva po prevlažnom tlu, tlo sabija i stvaraju se neravnine (tragovi kotača), zbog čega

lucerište postaje neravno. Neravno tlo ima za posljedicu nejednaku visinu košnje biljaka i

prljanje pokošene mase tlom zbog nailazaka na neravnine tijekom manipulacije (razbacivanja,

okretanja, skupljanja, baliranja).

Unatoč općim preporukama za duboku osnovnu obradu tla za lucernu, na povoljnim tlima

visoki prinosi mogu se postići i plićim oranjem te raznim varijantama reducirane obrade tla,

pa čak i uzgojem bez obrade tla. Leto i sur. (2006.) su na umjereno kiselom (pHH2O 6,7 i pHKCl

5,54) planinskom (Medvednica, 660 m.n.m.) ilovastom tlu oranjem na samo 20 cm dubine

postigli visoke prinose lucerne: u prvoj godini oko 7,1 t/ha ST (u 3 otkosa), u drugoj godini

oko 11 t/ha ST (u 3 otkosa) i u trećoj godini oko 13 t/ha ST (u 4 otkosa). Singer i sur. (2003.)

u saveznoj državi New Jersey (USA), no-till zasnivanjem lucerišta na ilovastom tlu, postigli

godišnje prinose ST nadzemne mase 9,1 t/ha u prvoj godini korištenja, te 15,1 t/ha i 15,8 t/ha

u drugoj i trećoj godini korištenja. Prinosi no-till varijante nisu se značajno razlikovali od

jedine alternativne varijante, koja je uključivala osnovnu obradu tla kombiniranim

chiesel+disk oruđem.

4.4.1.3.4. Gnojidba

Kod planiranja gnojidbe vrlo često se polazi od podataka o iznošenju glavnih biljnih hraniva

prinosom uzgajane kulture (Vukadinović i Bertić, 2013.). Lucerna svojim prinosom nadzemne

mase usvaja velike količine mineralnih tvari iz tla. Mnogi istraživači su ispitivali mineralni

sastav nadzemne mase, koji se pokazao vrlo varijabilan ovisno o lokalitetu ispitivanja

(Bukvić, 1996.; Muratović i sur., 2001.; Ćupić i sur., 2006.), o fazi razvoja biljke pri

uzorkovanju (Blackwood, 2007.), o ispitivanoj sorti (Bukvić, 1996.; Yolcu i sur., 2008.) i

godini istraživanja (Bukvić, 1996.)(Tablica 82.).

Tablica 82. Mineralni sastav nadzemne mase lucerne prema raznim istraživačima

Koncentracija minerala u ST nadzemne mase lucerne (%)

Izvor podataka N P K Ca Mg

Bukvić (1996.),

Hrvatska:

kiselo tlo

neutralno tlo

2,95-3,15

3,64-3,81

0,318-0,393

0,416-0,423

1,76-2,75

2,24-2,53

0,70-0,89

1,05-1,13

0,14-0,22

0,18-0,22

Blackwood (2007.),

Australija:

- mlada vegetativna

- kasna vegetativna

- u cvatnji

0,4

0,3

0,2

2,2

2,5

2,5

1,6

1,3

1,3

0,26

0,24

0,33

Ćupić i sur. (2006.),

Vojvodina (Srbija)

0,176-0,309 1,114-3,268 0,783-1,403 0,18-0,35

Muratović i sur.

(2001.), BiH, početak

cvatnje

0,290-0,464 1,425-4,115 1,414-2,437 0,12-0,91

Yolcu i sur. (2008.),

Turska, poč. cvatnje

3,87-4,97 0,18-0,33 1,52-3,15 2,19-4,65 2,06-3,36

Za procjenu iznošenja minerala iz tla, prinosom suhe tvari lucerne, za uvjete kontinentalne

Hrvatske, vjerojatno su najmjerodavniji rezultati prof.dr.sc. Gordane Bukvić (1996.). Na

108

temelju srednjih vrijednosti koncentracije minerala u ST nadzemne mase i očekivanog prinosa

može se izračunati projekcija godišnjeg iznošenja hraniva prinosom (Tablica 83.).

Tablica 83. Projekcija godišnjeg iznošenja minerala ishrane bilja prinosom nadzemne mase

lucerne na području panonske Hrvatske

Očekivani

godišnji

prinos ST

6 t/ha 10 t/ha 14 t/ha 18 t/ha

Ekvivalent

sijena,

sjenaže i

zelene mase

7 t/ha

12 t/ha

30 t/ha

12 t/ha

20 t/ha

50 t/ha

16 t/ha

28 t/ha

70 t/ha

21 t/ha

36 t/ha

90 t/ha


(%)

Iznošenje

(kg/ha)

Iznošenje

(kg/ha)

Iznošenje

(kg/ha)

Iznošenje

(kg/ha)

N 3,2 192 320 448 576

P 0,4 24 40 56 72

K 2,3 138 230 322 414

Ca 1,0 60 100 140 180

Mg 0,2 12 20 28 36


P2O5 55 92 128 165

K2O 166 276 386 497

Odnošenje minerala prinosom sijena je nešto manje od gore prikazanog iznošenja iz tla jer se

tijekom postupka sušenja biljne mase na tlu, dio lisne mase otrusi na tlo, a nakon oborina i

ispere nazad u tlo.

Lucerna kao biljka iz porodice mahunarki (Fabaceae) ima sposobnost simbioze s

nitrofiksacijskim bakterijama Sinorhizobium meliloti, koje se nastanjuju u kvržicama na

korijenu lucerne. U tlima na području Republike Hrvatske, koja svojim fizikalnim i

kemijskim svojstvima odgovaraju zahtjevima lucerne, ovaj nitrofiksacijski simbiont prirodno

je prisutan, tako da sjeme nije potrebno prije sjetve inokulirati ovim bakterijama. U povoljnim

uvjetima (plodno, blizu pH neutralno tlo, povoljnih vodo-zračnih odnosa) lucerna većinu

svojih potreba za dušikom podmiruje iz simbiotske fiksacije atmosferskog dušika, a ostatak iz

izvorne ponude tla. Većina objavljenih istraživanja ukazuje da lucernu na prikladnom tlu nije

potrebno gnojiti dušikom. U Oklahomi (USA) su Raun i sur. (1999.) ispitivali utjecaj prihrane

lucerne mineralnim dušikom, s dozacijama 0, 11, 22 i 44 kgN/ha nakon svakog otkosa.

Tijekom 5-godišnjeg istraživanja ukupna suma požete suhe tvari nadzemne mase bila je kod

svih varijanti vrlo slična: oko 50 t/ha, odnosno oko 10 t/ha godišnje. U Brazilu, na

kalciziranom tlu (doza dolomita 2,3 t/ha), de Oliviera i sur. (2004.) primjenom N-gnojidbe

nisu dobili značajno veći prinos u odnosu na kontrolnu varijantu bez N-gnojidbe. Također,

Xie i sur. (2015.) u Kini nisu ustanovili pozitivne efekte N-gnojidbe na prinos lucerne. Ipak,

Nešić i sur. (2007.) su na slabokarbonatnom černozemu kraj Beograda (Srbija), N-gnojidbom

postigli povećanje godišnjeg prinosa ST lucerne, i to u drugoj godini nakon sjetve (Tablica

84.).

109

Tablica 84. Utjecaj N-gnojidbe na godišnji prinos lucerne kraj Beograda (Nešić i sur., 20707.)

Godišnji prinos ST nadzemne mase lucerne

(t/ha)

N-gnojidba (kgN/ha) 2003. 2004.

0 6,9 14,7

70 7,5 15,7

140 7,4 17,0

210 5,4 16,3

Da za povećanje prinosa lucerne mogu biti prikladne i male doze dušika (u prihrani) uočio je

Petričević (2015.) u Babinoj Gredi. Ustanovio je brži ponovni porast lucerne nakon košnje

ako se obavi prihrana s oko 14 kgN/ha nakon svakog otkosa (što je godišnja gnojidba od oko

54 kgN/ha/god.). Sličnu praksu N-prihrane lucerne provodi i OPG Čunko iz Velikog Rastovca

(Čunko, 2015.), vjerojatno zbog sličnih zapažanja u vlastitoj proizvodnji. Što se tiče N-

gnojidbe smjesa lucerne s travama, prema turskim istraživanjima čini se, gdje je udio lucerne

oko 50% u ukupnom godišnjem prinosu, da N-gnojidba ne donosi povećanje prinosa takvih

smjesa (Colcu i sur., 2010., Koc i sur., 2004.).

Odluku o primjeni N-gnojidbe i njenoj dozaciji na lucerni treba donijeti na temelju vlastitog

iskustva jer se iz gore izloženoga vidi da lucerna raznoliko reagira na N-gnojidbu, ovisno o

lokaciji gdje je proveden pokus. Kod odluke o dozaciji N važno je da trošak primjene N-

gnojiva ne bude veći od povećanja zarade uslijed eventualno većeg prinosa lucerne.

Lucerna svojim prinosom nadzemne mase iznosi vrlo velike količine fosfora i kalija (Tablica

83.). Nadoknada istih hraniva jednakomjernom gnojidbom je nepotrebna, i u suvremenim je

uvjetima postala vrlo skupa, jer je cijena mineralnih gnojiva jako porasla u posljednjih 20-tak

godina. S obzirom da korijen lucerne prodire vrlo duboko u tlo, odakle usvaja za druge

kulture nepristupačna hraniva, neekonomično je gnojidbu lucerne fosforom i kalijem

provoditi tako da se tlu nadoknađuje iznošenje prinosom. Razni istraživači postigli su visoke

prinose krme lucerne s gnojidbom znatno manjom od iznošenja prinosom. Hakl i sur. (2016.)

su u Pragu (Češka Republika) s NPK-gnojidbom dobili tek malo veće prinose lucerne u

odnosu na negnojenu varijantu (Tablica 85.). Kod iste razine P i K gnojidbe, povećanjem N

gnojidbe za 30% dobili su smanjenje prinosa. Simultanim povećanjem NPK gnojidbe na višu

razinu prinos se dalje povećao. Zanimljiv podatak iz istog istraživanja odnosi se na tek malo

manji prinos lucerne na varijanti koja mnogo godina nije primila ikakvu gnojidbu: 8,64

tST/ha.

Tablica 85. Utjecaj N, P i K gnojidbe lucerne na prinos ST nadzemne mase u Češkoj (Hakl i

sur., 2016.)

N (kg/ha) P (kg/ha) K (kg/ha) Prinos ST (t/ha)

0 0 0 9,23

39 24 109 9,97

63 24 109 9,60

67 31 146 10,17

- - - 8,64

Veće prinose ST (12,1-14,5 tST/ha) postigli su Bukvić i sur. (1997.) u Osijeku bez gnojidbe,

vjerojatno zahvaljujući južnijoj geografskoj širini, ali i visokoj opskrbljenosti tla biljci

pristupačnim fosforom i kalijem (AL P2O5 35 mg/100 g tla i AL K2O 61 mg/100 g tla) uslijed

obilne gnojidbe u povijesti pokusne parcele.

110

Na plodnim i dubokim tlima, pred zasnivanje lucerišta s očekivanim 4-godišnjim korištenjem,

vjerojatno bi se za osnovnu gnojidbu fosforom i kalijem mogla preporučiti dozacija manja od

jednogodišnjeg iznošenja prinosom, možda tek tolika da se ubrza početni razvoj lucerne, dok

korijen ne dohvati dublje rezerve tla. Tako male doze P i K gnojiva trebalo bi u tlo unijeti s

predsjetvenom pripremom, kako bi se povećalo njihovo iskorištenje. Na siromašnim tlima,

poput plitkih i pjeskovitih tala, ne treba postavljati visoke ciljane prinose jer takva tla ne

mogu primiti jaku mineralnu gnojidbu bez narušavanja kemijskih svojstava tla i pojave solnog

udara u suši. Na propusnim tlima (pjeskovita tla, plitka tla na nagibima i dr.) najveći dio

potreba za fosforom i kalijem treba podmirivati redovitom svakogodišnjom gnojidbom

(površinskom prihranom) jer takva tla nemaju sposobnost čuvanja hraniva datih „gnojidbom

na zalihu“.

Stajnjak je u proizvodnji krmnog bilja mnogo važnije gnojivo nego li su to kupovna

mineralna gnojiva, jer se kroz stajnjak, veliki dio prinosom krme iznešenih hraniva, vraća u

tlo (recirkulira). Prema Stjepanoviću i sur. (2009.) lucerna svojim prinosom dobro reagira na

gnojidbu stajskim gnojem, osobito na siromašnijim i kiselijim tlima. Učinak takve gnojidbe se

očituje u svim godinama korištenja lucerišta. Pozitivna reakcija lucerne na gnojidbu stajskim

gnojem vjerojatno je posljedica sume učinaka dodanih hraniva kroz stajnjak, učinka

povećanja biogenosti tla uslijed dodatka kvalitetne organske tvari u tlo, učinka popravke

strukture tla, koja je za lucernu izuzetno važna, ali i učinka podizanja pH tla uslijed gnojidbe

stajskim gnojem (Min i sur., 2003., Hakl i sur., 2016.). Prosječna doza zrelog goveđeg

stajnjaka od 35 t/ha unosi u tlo oko 175 kg/ha N, oko 87 kg/ha P2O5, oko 230 kg/ha K2O, oko

210 kg/ha CaO, oko 63 kg/ha MgO i manje količine drugih mikroelemenata i stimulativnih

tvari za rast biljaka. Na plodnom tlu u Češkoj (Hakl i sur., 2016.), gnojidba predusjeva

stajnjakom bila je povezana sa značajno većim prinosima ST lucerne u odnosu na negnojenu

varijantu (9,68 t/ha vs. 8,64 t/ha), a najveći prinosi bili su postignuti kombiniranjem organske

i mineralne gnojidbe. pH tla na varijantama gnojenim stajnjakom uvijek je bio veći u odnosu

na tlo gnojeno mineralnim gnojivima. Za postizanje najbolje ekonomske učinkovitosti (što ne

znači i najviših prinosa), autori preporučuju obilnu gnojidbu stajnjakom (oko 40 t/ha goveđeg

ili oko 25 t/ha ovčjeg) pred zasnivanje lucerišta, čime bi se u tlo unijelo količine fosfora i

kalija slične jednogodišnjem iznošenju prinosom ST nadzemne mase od 10 t/ha. Tako bi se

izbjegli troškovi mineralne gnojidbe, a postigao visoki prinos nadzemne mase.

Kalcizacija je mjera kojom se kisela tla mogu prilagoditi zahtjevima lucerne za blizu

neutralnim pH. Milić i sur. (2014.) su na lokaciji Drakčići (Srbija), na kiselom pseudogleju

(pHKCl 4,8 i mobilni aluminij 16,2 mg/100g tla), zaoravanjem vapna podigli prosječni prinos

suhe tvari lucerne u prvoj i drugoj godini korištenja lucerišta (Tablica 86.). S povećanjem

dozacije vapna i s dodatkom stajnjaka prinosi su bili još više povećani.

Tablica 86. Utjecaj kalcizacije vapnom i gnojidbe stajnjakom na prinos ST lucerne na kiselom

tlu u Drakčićima (Milić i sur., 2014.)

Godišnji prinos lucerne (tST/ha)

Doza vapna (t/ha) Doza stajnjaka (t/ha) Prva godina Druga godina

0,0 0 1,0 0

2,5 0 12,6 4,4

5,0 0 14,3 6,3

2,5 30 15,8 6,7

5,0 30 15,4 8,1

Prema istraživanju Wolfa i sur. (1994.) u SAD-u, učinak kalcizacije se skraćuje ako se

primijene doze vapna mnogo manje od preporučenih. Kod primjene pune doze vapnenca (12

111

t/ha) na kiselim (pH 5,3 i pH 4,5) glinastim tlima, vijek korištenja lucerišta bio je 5 godina,

dok je kod primjene 3,1 t/ha vapnenca (četvrtina od preporuke) vijek bio samo 2 godine, i to

uslijed prorjeđivanja sklopa, odnosno izumiranja biljaka. Isti autori su ustanovili da je lucerna

duži niz godina zadržala visoku proizvodnost kod neinkorporiranog kalcizacijskog materijala

(ostavljenog na površini tla) nego kod inkorporiranog u tlo (zaoranog). Istraživanje im je

pokazalo da se kalcizacija kiselog tla za lucernu može obaviti i u no-till sustavu proizvodnje,

te da učinkovite doze vapnenca mogu biti i one koje su polovične u odnosu na preporuke

struke. Rezultati su upućivali da je za dug vijek lucerišta važnije korigirati pH tla u gornjih 8

cm dubine nego po cijeloj dubini oranja.

Katić i sur. (2006.) su na kiselom tlu (pH 4,79) tipa pseudoglej, u Kraljevu (Srbija),

primjenom 3 i 6 t/ha vapna u predsjetvenoj pripremi podigli prinose sijena lucerne u prvoj i

drugoj godini korištenja lucerišta (Tablica 87.). Sjetva je bila obavljena 3 tjedna nakon

kalcizacije.

Tablica 87. Utjecaj kalcizacije vapnom na prinos sijena lucerne na kiselom tlu u Kraljevu

(Katić i sur., 2006.)

Godišnji prinos sijena (t/ha)

Doza vapna (t/ha) Prva godina Druga godina

0 5,7 2,2

3 8,2 16,3

6 8,9 18,4

Suprotno većini pozitivnih rezultata kalcizacije na prinos lucerne, postoje i slučajevi bez

značajnih efekata. Tako Popović i sur. (2009.) na lokaciji Pavlovac (Bjelovarsko-Bilogorska

županija), na kiselom tlu (pHKCl 4,6 i pHH2O 5,61), zaoravanjem 10 t/ha dolomita (56% CaO +

40% MgO), pred zasnivanje lucerne, nisu postigli značajno povećanje prinosa u odnosu na

nekalciziranu varijantu. Ostvareni prinosi sijena lucerne (4-godišnji prosjek) bili su slični kod

svih ispitivanih varijanti: oko 26 t/ha. Izostanak pozitivnog učinka kalcizacije pripisali su

izvjesnoj tolerantnosti korištene sorte lucerne (Osječanka 88) na kiselost tla.

Istraživanje Marcele Andreata-Koren i sur. (2015.) u Križevcima, na kiselom tlu (pHKCl 4,81)

pokazalo je da primjena različitih sojeva bakterijskih inokulanata Sinorhizobium meliloti na

sjeme lucerne prije sjetve može biti povezano s različitim prinosima iste sorte lucerne. Tako je

referentni soj 2011 primijenjen na sortu Osječka 66 dao godišnji prinos ST 19,2 t/ha, dok je

primijenjeni autohtoni soj dao prinos ST lucerne od 12,9 t/ha. Slično su observirali i

Blažinkova i sur. (2012.) na kiselom lesiviranom tlu središnje Hrvatske (pHKCl 5,0) bez

kalcizacije tla: inokulacija sjemena referentnim sojem 2011 dala je značajno veće prinose

lucerne u odnosu na neinokuliranu varijantu (12,8 vs. 6,5 t/ha ST u 1. godini i 15,7 vs. 9 t/ha

ST u 2. godini). U varijantama s kalcizacijom tla prije zasnivanja pokusnih parcela, pozitivni

utjecaj inokulacije sjemena bio je znatno manje izražen: 13,3 vs. 9,4 t/ha u prvoj godini i 14,4

vs. 13,5 t/ha u drugoj godini. Postoje i suprotni nalazi gdje bakterizacija sjemena lucerne nije

dovela do značajnog povećanja prinosa. Tako Katiću i sur. (2006.), u Kraljevu (Srbija),

primjena bakterijske inokulacije sjemena lucerne prije sjetve na kiselom pseudogleju (pH

4,79) nije dovela do značajnog povećanja prinosa sijena lucerne.

Kod diskutiranja o gnojidbi lucerne, praktičare u proizvodnji krme treba upozoriti na opasnost

od visoke koncentracija kalija u krmi, koja se može javiti kod jače kalijeve gnojidbe, što je u

nedavnoj povijesti izazvalo zdravstvene probleme kod mliječnih krava u istočnoj Hrvatskoj

(laminitis, dr. R. Gantner, osobna komunikacija, anonimni izvor). Dakle, iako je kalij

prinosotvorni element, može biti korisnije odreći se maksimalnih prinosa, nego li proizvoditi

štetnu voluminoznu krmu.

112

4.4.1.3.5. Sjetva

Za visoke prinose krme, sklop lucerne u prvoj godini trebao bi biti 350-400 biljaka/m2, u

drugoj godini 100-180 biljaka/m2, u trećoj godini 80-100 biljaka/m2 i četvrtoj 40-60

biljaka/m2 (Stjepanović i sur, 2009.). Usjev lucerne, s vremenom, podliježe tzv.

„samoprorjeđivanju“, čak i u uvjetima pravilne agrotehnike i odsustva štetnika i bolesti

(Palmer i Wynn-Williams, 1976.). Prema literaturnom pregledu istih autora, ravnotežni sklop

koji usjev postiže samoprorjeđivanjem obično je gušći od minimalno potrebnoga za

ostvarenje potencijala prinosa. Pojava očuvanja prinosa unatoč smanjenju sklopa objašnjava

se povećanim grananjem biljaka opstalih u sklopu. Prema Stjepanoviću i sur. (2009.) navedeni

sklop u prvoj godini potreban je kod gustoredne sjetve (12,5 cm međuredni razmak, 8 redova

po kvadratnom metru, 50 biljaka po dužnom metru kvadrata, 2 cm razmak unutar reda) gdje

se biljčice lucerne vjerojatno nalaze preblizu, tako da može biti ekonomično još donekle

smanjiti ciljani sklop u sjetvi. Ako se sjetvom ostvari ujednačen prostorni raspored biljaka, i

ako se usjev zasniva u povoljnim uvjetima, sklop može biti i niži (Stjepanović i sur., 2009.).

Prosječna masa 1000 sjemenki lucerne je oko 2 g, a klijavost godinu dana starog sjemena

80%-85%, zbog čega je za ostvarenje sklopa od 400 biljaka/m2 potrebna norma sjetve oko 10

kg/ha. Ako se koristi sjeme mlađe starosti (par mjeseci) u njemu će biti visok udio tvrdih

sjemenki, koje će klijati tek nakon pola godine ili godinu dana od sjetve. S obzirom da je

tehnika sjetve nesavršena (jedan dio sjemena propadne preduboko u tlo, jedan dio ostane na

površini tla, jedan dio klijanaca biva oštećen mezofaunom tla - raznim vrstama

člankonožaca), za hrvatsku praksu najčešće se preporučuje norma sjetve od oko 15 kg/ha. Na

Novom Zelandu su, u nekoliko raznih okoliša, Palmer i Wynn-Williams (1976.) ispitivali

utjecaj različitih normi sjetve (2,25 kg/ha, 2,9 kg/ha, 3,8 kg/ha, 5,6 kg/ha, 9,0 kg/ha, 11,2

kg/ha i 16,8 kg/ha sjemena lucerne) na sklop i prinos lucerišta. Na većini lokacija pokuse

lucerne zasnivali su s pokrovnim usjevima. Prinosi ispitivanih varijanti norme sjetve bili su u

nekim okolišima međusobno skoro jednaki, dok su u drugim okolišima varijante najnižega

sklopa ostvarile za do oko 30% niži prinos suhe tvari u odnosu na srednje i visoke norme

sjetve. Prosječni godišnji prinosi varirali su im oko 15 t/ha ST, u klimatu s oko 660 mm

oborina godišnje. Na temelju istraživanja autori su, možda previše hrabro, zaključili da se

visokoprinosno lucerište može zasnovati s normama sjetve od samo 2 kg/ha. Na temelju svega

iznesenog u razmatranju o preporučenom sklopu lucerišta, mogla bi se dati preporuka za

minimalno dopustivu normu sjetve od 5 kg/ha i to pod uvjetom da je predsjetvena priprema

tla obavljena vrlo kvalitetno, da se koristi precizna sijačica – bez pogrešaka dubine sjetve i

razmaka unutar reda, te da se ne očekuje prorjeđivanje sklopa uslijed napada štetočina

(insektataa).

Preporučena dubina sjetve lucerne je 1 do 2 cm, a međuredni razmak što uži kako bi razmak

između biljčica unutar reda bio što veći uz konstantnu normu sjetve, tj. da se postigne što je

moguće pravilniji vegetacijski prostor. U praksi se sjetva najčešće obavlja žitnim sijačicama

međurednog razmaka 12,5 cm. Ulagači sjemena u tlo mogu biti lulasti, slični raoničićima,

tanjurasti ili diskosni. Poželjno je da nakon polaganja sjemena u tlo, nagazni kotač sijačice

stisne tlo, kako bi se ostvario intimni kontakt sjemena i tla. Sijačice za sjetvu lucerne moraju

imati dovoljno precizan sustav izuzimanja sjemena iz spremnika jer je sjeme lucerne vrlo

sitno: dužine oko 2 mm, širine oko 1,3 mm i debljine oko 1 mm, bubrežastog oblika. Lucerna

se može sijati i ručno, razbacivanjem sjemena prstohvatima. Nakon ručne sjetve tlo treba

podrljati kako bi se sjeme unijelo u tlo, i povaljati kako bi se uspostavio intimni kontakt

sjemena i tla (Stjepanović i sur., 2009.).

Za hrvatske uvjete preporučuju se dva različita roka sjetve: kasno-ljetni i rano-proljetni.

Kasnoljetni rok u kontinentalnoj Hrvatskoj tradicionalno podrazumijeva razdoblje između

113

blagdana Velike Gospe (Uznesenje Marijino, 15. kolovoz) i blagdana Male Gospe (Rođenje

Blažene Djevice Marije, 8. rujan). Ipak, u novijim uvjetima blažih zima i kasnijeg početka

zime, proizvodnoj praksi se može kao povoljan rok za sjetvu preporučiti i cijeli rujan (dr.sc.

Tihomir Čupić, osobna komunikacija). Kasnoljetni rok sjetve tempira se tako da se biljčice do

dolaska zime stignu dovoljno razviti – do barem tri lista – i time postati dovoljno otporne na

niske zimske temperature (Stjepanović i sur., 2009.). Povoljnosti po ovom roku sjetve

podrazumijevaju ostvarenje visokih prinosa lucerne (prinosi slični starom lucerištu) već u

prvoj godini korištenja lucerišta, i zimsko izmrzavanje jednogodišnjih korova, tako da mlado

lucerište obično sadrži vrlo malo korova. Proljetni porast nakon kasnoljetne sjetve nastupa

vrlo rano, već krajem zime, i dobro se takmiči s eventualno poniklim korovima.

Nepovoljnosti kod ovog roka sjetve jesu: najčešće otežana priprema tla za sjetvu, jer ljeti tlo

bude presuho za kvalitetnu obradu, i zemljišna suša koja može uzrokovati odgađanje nicanja

sve do pojave jesenske kiše. Nadalje, ako bi nicanje uslijed suše nastupilo vrlo kasno – tek u

drugoj polovici listopada, izvjesno je da se lucerna ne bi stigla dovoljno razviti da podnese

nadolazeću zimu. Ranoproljetni rok Stjepanović i sur. (2009.) nazivaju kasnozimskim. Sjetvu

preporučuju obaviti što ranije u proljeće, ili krajem zime, čim vlažnost tla dozvoli obaviti

predsjetvenu pripremu i sjetvu, što se u kontinentalnoj Hrvatskoj može dogoditi između

početka ožujka i sredine travnja. Svako odlaganje i kašnjenje sjetve dovodi do kašnjenja

početka vegetacije lucerne i posljedično nižeg prinosa u godini zasnivanja lucerišta.

Povoljnosti povezane uz ovaj rok sjetve su: laka predsjetvena priprema, jer je tlo nakon zime

površinski izmrzlo i steklo stabilnu mrvičastu strukturu, kao i sigurno nicanje, jer krajem zime

i početkom proljeća tlo najčešće ima dovoljnu vlažnost za bubrenje i klijanje sjemena i

siguran ponik usjeva. Nepovoljnosti ovoga roka sjetve jesu kasniji početak porasta usjeva i

tvorbe prinose, te posljedično niži prinos u odnosu na lucerište zasnovano u kasnoljetnom

roku, te masovan i simultan ponik korova zajedno s lucernom. Pri zasnivanju lucerišta u ovom

roku bez primjene herbicida ili bez pokrovnog usjeva, prvi otkos može imati veći udio korova

negoli lucerne. Kod diskutiranja proljetnoga roka sjetve lucerne korisno je spomenuti

tradicijsku, već zaboravljenu mjeru zasnivanja lucerne u združenoj sjetvi s jarom zobi. Ovdje

se, zbog razlike u brzini rasta i habitusa, lucerna pojavljuje kao podusjev, a zob kao nadusjev

koji ima dvojaku ulogu: potiskivanja korova i povećanja prinosa prvog otkosa. Prema

Canevariju i sur. (2000.) zob je vrlo kompetitivna vrsta tako da može smanjiti gustoću sklopa

lucerne ako je zob zasijana prerano ili pregusto. Prema istim autorima, sjetva združenog

usjeva lucerne i zobi je dvofazni proces zbog razlike u veličini sjemena lucerne i zobi.

Preporuka je prvo raspodijeliti (razbacati) sjeme zobi po tlu pa unijeti u tlo drljačom ili

tanjuračom, a zatim posijati lucernu u normalnom sklopu. Pravilna gustoća sjetve zobi je

važna zbog postizanja većeg prinosa prvog otkosa i zbog potiskivanja korova, ali i

izbjegavanja štetnih posljedica za sklop lucerne. Norme sjetve iznad 22 kg/ha zobi oštetiti će

sklop lucerne, dok kod normi sjetve ispod 9 kg/ha izostaju učinci na povećanje prinosa i

potiskivanja korova. Zbog toga Canevari i sur. (2000.) preporučuju normu sjetve zobi od 9 do

18 kg/ha. Također, preporučuju ne gnojiti dušikom takav združeni usjev jer bi isto moglo

dovesti do povećanja kompetitivnosti zobi.

Prije sjetve obično se razmatra odabir sorte lucerne. Na hrvatskom tržištu sjemena

najpopularnije su sorte Poljoprivrednog instituta Osijek, i to: OS 66, priznata 1970.g., OS 88,

priznata 1988.g., i Osječka 99, priznata 2005.g. Za njima po popularnosti vjerojatno slijede

sorta Mirna (Bc-Institut Zagreb) i novosadske Banat VS i NS Alfa. Pretpostavlja se da je sorta

OS 66 najrašireniji i najpoznatiji kultivar lucerne na području jugoistočne Europe. Navedene

sorte su kreirane u uvjetima kontinentalnog klimata, sa sušnim i vrućim ljetima i s hladnim

zimama. Odlično su prilagođene uvjetima u kojima su nastale. Tijekom jeseni imaju izražen

ulazak u dormanciju kako bi preživjele oštru zimu. Ocjena jesenske dormancije im je oko 2

114

(iz raspona 1 do 11, gdje 1 opisuje izraženu dormanciju, a 11 bez dormancije). Mediteranski

tipovi lucerne vegetiraju i tijekom blagih mediteranskih zima, i dormantnost im je vrlo slabo

izražena, s ocjenama oko 9 pa i više. Kod izbora sorte za uvjete kontinentalne Hrvatske

trebalo bi odabirati sorte izražene dormantnosti kako bi se osiguralo dobro prezimljavanje.

Gore navedene sorte kreirane u kontinentalnoj Hrvatskoj i Srbiji pripadaju košnim tipovima

lucerne zbog svog uspravnog rasta. U svijetu postoje selekcionirani i pašni tipovi lucerne s

prostratum rastom, vrlo otporni na nisko podgrizanje i gaženje, te kontinuirano opterećenje

ispašom. Najpoznatije sorte su američka Alfagraze i talijanske Verbena i Camporegio (Pecetti

i sur., 2008.). Pašni tip lucerne ne znači da ista ne uzrokuje nadam, već samo da je otporna na

pašni način korištenja. U Kanadi su oplemenjivači uspjeli kreirati sortu lucerne niske početne

probavljivosti (engl. low initial rate of digestion“, skr. „LIRD“) pod komercijalnim imenom

AC Grazeland, koja daje za oko 50% smanjen rizik od nadama zahvaljujući sporijoj

razgradnji u buragu (Berg i sur., 2000.). Prema istim autorima, čini se da je važniji čimbenik

starost razvojne faze lucerne nego li sorta, gdje mlada lisna masa mnogo češće izaziva nadam

nego li lisna masa razvojno starije lucerne. Među novitetima koji se tiču sortimenta važno je

istaći početak uzgoja GMO usjeva lucerne u SAD-u 2005.g. GM-tehnologijom unešena je

otpornost na totalni herbicid glifosat u lucernu, čime je olakšana kemijska borba protiv korova

u lucerištima. Od 2007.g. do 2010.g. u SAD-u je bio zabranjen uzgoj GMO lucerne kako bi se

spriječila kontaminacije non-GMO usjeva GM-polenom, međutim, 2010.g. Ustavni sud SAD-

a poništio je prethodnu presudu o zabrani uzgoja GMO lucerne, koja se ponovno uzgaja od

2011.g. (Heuze i sur., 2016.). Lucerna proizvedena Roundup-Ready tehnologijom može biti

višekratno tretirana visokim dozama glifosata zbog čega se u krmi mogu očekivati visoke

razine ostataka istoga herbicida (Elzinga, 2016.). Rezidue glifosata prelaze iz krme u

animalne proizvode (meso i mlijeko), i iz takve hrane ulaze u probavni sustav čovjeka gdje

mogu štetno djelovati na mikrofloru crijeva, uzrokujući nadutost (Elzinga, 2016.).

4.4.1.3.6. Njega

Valjanje poslije sjetve omogućuje da se uspostavi intimni kontakt tla i sjemena te posljedično

bolji dotok kapilarne vlage iz tla do sjemenke lucerne, što u konačnici ima za posljedicu brže

nicanje i bolje ostvarenje sklopa. Na tlima sklonim stvaranju pokorice (s visokim udjelom

frakcije praha), bolje je valjanje obaviti prije sjetve, a potom sjetvu u slegnuto tlo

(Stjepanović i sur., 2009.). Ukoliko nakon sjetve, a prije nicanja padne jaka kiša i stvori čvrstu

i debelu pokoricu, potrebno je obaviti razbijanje pokorice, kako bi tanke i nježne klice lucerne

uspjele izaći iz tla tijekom nicanja. Razbijanje pokorice obavlja se tzv. ježastim valjcima

(Stjepanović i sur., 2009.). Valjanje mladog lucerišta nakon zime može biti korisno ako su

„sriježi“ (zimsko smrzavanje-odmrzavanje tla) izdigle mlade biljčice iz tla. Drljanje težim

drljačama nakon zime se preporučuje kao redovita mjera njege na starim lucerištima jer

razrahljuje i prozračuje površinski sloj tla, i djelomično čupa korove. Ako se krajem zime

lucerište prihranjuje mineralnim gnojivima, drljanje pomaže da se gnojiva unesu u tlo. Zbog

povoljnih učinaka drljanja, isto se može provoditi i nakon svakog otkosa lucerne.

Ako se pod pojmom „njege“ lucerišta može svrstati i briga oko što dužeg vijeka iskorištavanja

lucerišta, vjerojatno bi bilo korisno podsjetiti na potrebu što manjeg gaženja i sabijanja tla

teškom mehanizacijom. Naime, kod korištenja lucerišta košnjom za sijeno, za svaki otkos čini

se barem 5 prohoda traktora s priključnim oruđima (košnja, razbacivanje, skupljanje,

baliranje, odvoz) što kod 4 do 5 otkosa godišnje znači 20 do 25 prohoda po lucerištu! Ovako

učestali promet po proizvodnoj površini dovodi do značajnog sabijanja tla, što ne pogoduje

dužini eksploatacijskog vijeka lucerišta niti realizaciji potencijala prinosa kod lucerne. Ako je

ikako moguće, za rad na eksploataciji lucerišta treba koristiti lakše traktore.

115

4.4.1.3.7. Zaštita usjeva

4.4.1.3.7.1. Zaštita od korova

Korovi se pojavljuju u lucerištima već nakon zasnivanja, gdje mogu nicati zajedno s

lucernom, ili se pojavljivati kasnije tijekom eksploatacijskog vijeka lucerišta. Korovi postaju

suparnici lucerni za vodu, svjetlost i hraniva, a mogu je dodatno potiskivati i izlučivanjem

alelopatskih tvari. Invazija korova prorjeđuje lucerište, smanjuje mu prinos i skraćuje vijek.

Korovi imaju lošiju hranidbenu vrijednost od lucerne, a neki mogu čak i štetno djelovati na

domaće životinje ili njihove proizvode. Zbog toga je važno lucerište održavati čistim od

korova. Stjepanović i sur. (2009.) naveli su najčešće korovne vrste u lucerištima kontinentalne

Hrvatske. Od širokolisnih to su poljska gorušica (Sinapis arvensis), štir (Amaranthus

retroflexus), lobode (Chenopodium sp.), dvornici (Polygonum sp.), štavelji (Rumex sp.),

bokvice (Plantago sp.), limundžik (Ambrosia artemisifolia), mišjakinja (Stelaria media),

poljski osjak (Cirsium arvense), maslačak (Taraxacum officinale) i drugi. Od uskolisnih to su

divlji sirak (Sorghum halepense), pirika (Agropyron repens), zubača (Cynodon dactylon),

muhar (Setaria sp.), koštan (Echinochloa crus gali) i drugi. Velike štete lucerni može nanijeti

parazitska cvjetnica vilina kosica (Cuscuta sp.).

Preventivne mjere zaštite usjeva od korova podrazumijevaju sjetvu čistog sjemena (bez

primjesa korova), sprečavanje osjemenjivanja korova na proizvodnim površinama,

iscrpljivanje zalihe korovskog sjemena u tlu i održavanje čistoće proizvodnih parcela. Kod

iznošenja biljne mase (s dijelova lucerišta) koja sadrži dijelove biljke ili sjeme viline kosice,

treba biti posebno pažljiv, kako se ne bi ispadanjem na tlo vilina kosica još više proširila po

lucerištu. Pokošenu masu sa zaraženih oaza treba iznositi u vreći (Stjepanović i sur., 2009.).

Mehaničko suzbijanje korova u lucerištu provodi se drljanjem nakon zime i nakon svakog

otkosa. Provodi se i košnjom, jer lucerna ima bolji regeneracijski potencijal nego što ga imaju

korovi. Prema Stjepanoviću i sur. (2009.), iako nije preporučljivo kositi mlado lucerište prije

cvatnje, ranija košnja može biti nužna u slučaju velike zakorovljenosti. Tu košnju treba

provesti kada je lucerna dosegla visinu od barem 30 cm od tla, a visina košnje tada treba biti 8

do 10 cm od tla, kako bi se lucerna što brže obnovila. Ovakva rana košnja smanjuje

zakorovljenost slijedećeg porasta na oko 50% u odnosu na prethodni porast.

Kako je elaborirano u podpoglavlju o sjetvi lucerne, združena sjetva sa zobi kao nadusjevom

može biti uspješna mjera borbe protiv korova u prvom porastu lucerišta.

U suvremenim uvjetima kemijsko suzbijanje korova u lucerištima postalo je jedna od

najvažnijih mjera zaštite. U vrijeme mirovanja lucerne i početka kretanja korova (kraj zime)

primjenjuju se herbicidni pripravci s aktivnom tvari metribuzin (npr. Sencor, Tor, Dancor i

dr.) koji suzbijaju jednogodišnje širokolisne korove. Nakon nicanja lucerne (nakon faze od 3

lista) mogu se primjenjivati herbicidni pripravci s aktivnom tvari bentazon (Basagran) i

imazamoks (Pulsar). Bentazon ima kontaktno djelovanje (na širokolisne korove), zbog čega je

učinkovit samo na mlade biljčice ponikle iz sjemena. Imazamoks ima sistemično djelovanje,

također na širokolisne korove, ali je opet učinkovit dok su korovi u mladim razvojnim

fazama. Za suzbijanje poniklih uskolisnih korova u lucerni se uspješno primjenjuju sistemični

graminicidi. Za suzbijanje viline kosice može se primijeniti totalni kontaktni herbicid dikvat

(preparat Reglon), i to nakon košnje, na oaze gdje se vilina kosica pojavila. Ipak, prije

donošenja odluke o kemijskim mjerama borbe protiv korova, treba imati na umu da su

mehaničke mjere borbe (drljanje) i kulturološke (pravovremena košnja, zasnivanje sa zobi)

još uvijek visoko učinkovite u održavanju lucerišta čistim od korova.

4.4.1.3.7.2. Zaštita od poljskih glodavaca

Napadi poljskih glodavaca na lucerni očituju se po obrštenim plješinama, na kojima je

pojedena nadzemna masa lucerne, te po brojnim uskim rupama u tlu koje se nastavljaju na

116

mrežu razgranatih i međusobno povezanih plitkih podzemnih hodnika. Osim što se hrane na

nadzemnim dijelovima lucerne, poljski glodavci se mogu hraniti i na korijenu lucerne.

Namnoženju poljskih glodavaca pogoduje suho vrijeme, a ne odgovara im vlažno vrijeme. Na

lucerni naveće štete čine poljska voluharica (Microtus arvalis), poljski miš (Apodemus

agrarius) i hrčak (Cricetus cricetus)(Stjepanović i sur., 2009.). Poljska voluharica na

lucerištima razvija veće populacije nego na travnjacima. Do masovnih pojava dolazi u

razdobljima od 3 do 4 godine. Voluharica invadira lucerišta s okolnih neobrađenih površina

(rubovi kanala, međe). Hrčak se rjeđe pojavljuje kao štetnik, ali mu je intenzitet hranjenja veći

nego kod voluharice. Njegove jazbine se prepoznaju po ovećoj hrpi nabacane rahle zemlje,

odmah do ulaza u njegovu jazbinu.

Konvencionalno suzbijanje poljskih glodavaca vrši se postavljanjem zatrovanih mamaca (zrno

žitarica tretirano rodenticidom) u aktivne rupe. Potom se rupe zatvori nagazivanjem s nogom,

kako zatrovane žitarice ne bi bile pojedene od strane divljači. Hrčka su seljaci tradicionalno

istjerivali usipavanjem vode iz bureta u njegovu jazbinu. Dok bi jedan sipao vodu, drugi bi na

izlazu čekao sa spremnim vilama da ubije hrčka, jer je hrčak, iako mali, prilično opasna i

ratoborna životinja. U suvremenim uvjetima je skoro zaboravljeno da su seljaci tradicionalno

postavljali T-stajališta za ptice grabljivice u lucerišta kako bi im olakšali njihovu predatorsku

aktivnost nad poljskim glodavcima i tako smanjivali štete. Visina T-stajališta iznad površine

tla treba biti 3 m, a udaljenost među čekama oko 30 m. Treba ih postavljati od onog kraja

lucerišta odakle je primijećena invazija glodavaca kako bi se spriječilo njihovo

prenamnožavanje i daljnje širenje (eko-farmer Jozo Marić, Bilje, osobna komunikacija).

Tradicionalni seoski krajolik sa razbacanim šumarcima omogućavao je stanište većem broju

predatorskih vrsta ptica (sove, jastrebovi, kopci, sokolovi, orlovi) i sisavaca (lisica, čagalj), te

bi obnova takvoga krajolika mogla doprinijeti smanjenju šteta od poljskih glodavaca.

4.4.1.3.7.3. Zaštita od insekata

Stjepanović i sur. (2009.) opisali su 12 vrsta insekata koji mogu činiti štete u proizvodnji

nadzemne mase i sjemena lucerne. U proizvodnji voluminozne krme najznačajniji štetnici su

lucernina zlatica (Phytodecta fornicata Brugg.) i lucernina bubamara (Subcoccinella

vigintiquatourpunctata L.). Lucernina zlatica (Slika 10.) se pojavljuje u proljeće ali najveće

štete čini u lipnju. Štete pravi ličinka i imago, izgrizanjem lišća, pa često napravi golobrst. Pri

jačem napadu ličinki i kornjaša lucerna može za dva do tri dana ostati bez lišća. Lucernina

bubamara najveće štete pravi od srpnja do rujna. Ličinka i imago gnječe lisno tkivo i isisaju

sok, tako da se na lišću vide paralelne pruge izgnječenog lisnog tkiva. Ima dvije do tri

generacije godišnje. Najjednostavnije mjere zaštite su višegodišnji plodored, prostorna

udaljenost novih lucerišta od starih i košnja lucerišta prije negoli se odrasli insekti stignu

dovoljno ishraniti za dovršetak spolnog razvoja i odlaganje jaja. Prema vlastitom opažanju

autora, mlado lucerište zasnovano zimskom sjetvom u Tenji 2018.g. u blizini starih lucerišta

bilo je jako oštećeno napadom lucernine zlatice, dok su štete na okolnim starim lucerištima

bile vrlo male. Autori zbog toga preporučuju obaviti kasnoljetnu ili ranojesensku sjetvu

lucerne kad god je to moguće, zato da bi se biljčice lucerne dovoljno razvile prije invazije

lucernine zlatice. Dobra razvijenost mladih biljaka u vrijeme napada omogućila bi dobar

regeneracijski potencijal biljaka i smanjila štete, odnosno gubitak sklopa biljaka.

117

Slika 10. Lucernina zlatica na listu lucerne. Foto: Ranko Gantner (2019.)

4.4.1.3.7.4. Zaštita od bolesti

Stjepanović i sur. (2009.) opisali su 8 gljivičnih i 1 bakterijsku bolest lucerne. Pojava bolesti

na lucerni najčešće je posljedica uzgoja lucerne na neprikladnim tlima, u neprikladnoj klimi i

pri nepoštivanju plodoreda. Većina bolesti ima za krajnju posljedicu uginuće biljaka i

prorjeđivanje sklopa, ili propadanje lisne mase – odnosno gubitka prinosa i kvalitete.

Preventivne mjere zaštite uključuju pravilan izbor tla glede njegove kvalitete i položaja, te

pridržavanje plodoreda. Kurativne mjere se ne primjenjuju u proizvodnoj praksi. Što se tiče

bolesti lista, vjerojatno je da košnja može zaustaviti ili usporiti njihovo širenje po lucerištu.

Također, očekuje se da i uzgoj lucerne kao združenog usjeva s botanički nesrodnim vrstama

(npr. trave) smanjuje pojavu i širenje bolesti lista, kako su to za združene usjeve općenito

konstatirali Anil i sur. (1998.).


U povoljnim uvjetima vijek korištenja lucerišta bio je 7 godina, pa čak i više od 10 godina

(Halagić i sur., 1992.), dok je u suvremenim uvjetima 4 do 5 godina. Na kiselim tlima je kraći

– oko 3 godine, pa čak do samo jedne godine. Skraćeni vijek korištenja lucerišta očituje se u

prorjeđenju sklopa do te mjere da mu se prinos smanji na razinu na kojoj ga je ekonomski

neopravdano iskorištavati. Lucerna se u svijetu i u Republici Hrvatskoj prvenstveno

iskorištava za proizvodnju sijena, zatim za pripremu sjenaže, za industrijsku preradu (peleti,

pasta, brašno), za košnju za hranidbu u svježem zelenom stanju, i najmanje za napasivanje.

4.4.1.3.8.1. Korištenje košnjom

Kod korištenja lucerne košnjom, važno je poznavati kako na prinose i kvalitetu krme, te na

trajnost lucerišta, utječu visina košnje i faza razvoja lucerne pri košnji, odnosno učestalost

košnje. Kod košnje lucerne u mladim razvojnim stadijima (npr. u pojavi cvjetnih pupova),

biljna masa ima vosiku koncentraciju sirovih bjelančevina u krmi (22% u ST), visoku

energetsku vrijednost (64,4 % TDN u ST, odnosno 5,8 MJ/kgST NEL) i relativno nizak udio

vlakana (24% u ST)(Tablica 72.). Kasnijom košnjom (npr. u cvatnji) biljna masa ima nižu

koncentraciju sirovih bjelančevina (17,5% u ST) i energije (58% TDN u ST, odnosno 5,1

MJ/kgST NEL) i viši udio sirovih vlakana (32,7% u ST). U mladim razvojnim stadijima lisna

masa lucerne ima veći sadržaj frakcije bjelančevina koja uzrokuje nadam (Greenall i Graham,

1997.), što je važno ako se pokošena masi planira hraniti u svježem zelenom stanju.

118

Kratka razdoblja oporavka lucerne između košnji obično imaju za posljedicu niži godišnji

prinos krme. Gramshaw i sur. (1993.) su u Australiji, na kultivarima različite jesenske

dormantnosti, ispitivali utjecaj različitih intervala među košnjama (3, 4, 5, 6, 7 i 8 tjedana) na

prinos i trajnost lucerišta, sadržaj dušika u krmi i rezervnih tvari u korijenu. Trajnost lucerišta

bila je najduža kod intervala od 5 do 6 tjedana (35 do 42 dana) među košnjama, godišnji

prinos suhe tvari nadzemne mase bio je najveći kod 5-tjednog intervala (35 dana),

koncentracija dušika u krmi najveća kod najkraćeg intervala (3 tjedna, odn. 21 dan), a prinos

dušika (tj. sirovih bjelančevina) kod intervala od 4 tjedna (28 dana).

Ventroni i sur. (2010.) su u Argentini također ispitivali utjecaj trajanja regeneracije lucerišta

između košnji na godišnji prinos i postotak preživjelih biljaka. U dvogodišnjem prosjeku,

najveći prinos dobili kod režima od 40 dana porasta lucerišta, srednji kod režima od 30 dana

porasta među otkosima i najmanji kod režima od 20 dana porasta (Tablica 88.). Slično je bilo

i s udjelom preživjelih biljaka.

Tablica 88. Utjecaj trajanja regeneracije lucerišta između košnji na godišnji broj otkosa,

prinos ST i udio preživjelih biljaka u Argentini (Ventroni i sur., 2010.)

Razdoblje među košnjama

(dana)

Broj otkosa

(n/god.)

Godišnji prinos ST

(t/ha)

Preživjele biljke

(%)

40 4 10,3 85

30 5 8,4 83

20 7 4,3 54

Tabacco i sur. (2002.) su u Italiji tijekom 3 godine uspoređivali prinose lucerne kod 3 različita

režima košnje (Tablica 89.). Najveći prosječni godišnji prinos ST ostvaren je najkasnijim

košnjama, slijedio je prinos srednjom varijantom, a najmanji je bio kod najranijih košnji.

Tablica 89. Utjecaj režima košnje na prosječni godišnji prinos ST lucerne tijekom

trogodišnjeg istraživanja u Italiji (Tabacco i sur., 2002.)

Faza razvoja kod 1.

košnje

Faza razvoja kod narednih

košnji

Broj otkosa

(n/god.)

Prinos ST

(t/ha/god)

Kasna vegetativna Početkom pupanja 6 do 7 10,8

Kasna vegetativna Početkom cvjetanja 5 do 6 13,0

Početkom pupanja Početkom cvjetanja 4 do 5 13,4

U okolici Podgorice (Crna Gora), na dubokom smeđem mediteranskom tlu, Dubljević i

Mitrović (2013.) su najveće godišnje prinose lucerne dobili košnjom u fazi početka cvatnje,

slijedio je prinos kod košnje u punoj cvatnji, a najmanji prinos bio je kod košnje u pupanju

(Tablica 90.).

Tablica 90. Utjecaj faze razvoja lucerne pri košnji na broj otkosa tokom godine i godišnji

prinos sijena u Podgorici (Dubljević i Mitrović, 2013.)

Faza razvoja lucerne pri košnji Broj otkosa

(n/god.)

Prinos sijena

(t/ha/god.)

Cvjetni pupovi 6 12,5 do 13,5

Početak cvatnje 5 14,6 do 16,2

Puna cvatnja 4 13,7 do 15,6

119

Milić i sur. (2014.) su u Čeneju (Srbija) uspoređivali godišnje prinose ST i kvalitetu lucerne

kod tri režima košnje. Godišnji prinosi ST bili su slični kod prva dva režima košnje (Tablica

91.), dok je kod režima kasne košnje došlo do značajnog pada prinosa. U drugoj godini

istražavanja provjerena je kvaliteta ST kod drugog otkosa. Kod režima najranije košnje,

postignuta je najveća kvaliteta krme, a kod najkasnijeg režima najniža kvaliteta. Autori su za

proizvodnu praksu preporučili režim najranije ispitivane košnje (početkom cvjetanja) jer se

postiže najbolja kvaliteta krme bez značajnog gubitka prinosa u odnosu na režime kasnije

košnje.

Tablica 91. Utjecaj faze razvoja pri košnji lucerne na godišnji broj otkosa, prinos ST i

kvalitetu ST u Čeneju (Milić i sur., 2014.)

Prinos ST (t/ha/god.)

Faza razvoja lucerne pri košnji Broj otkosa

(n/god.)

Prva godina Druga godina

Početak cvatnje 5 20,7 24,3

Kraj cvatnje 4 19,8 24,6

Pojava zelenih mahunica 3 17,9 18,5

SB (% u ST) NDF (% u ST) ADF (% u ST)

Početak cvatnje 21,8 36,3 31,2

Kraj cvatnje 17,5 45,2 36,6

Pojava zelenih mahunica 15,6 53,0 42,1

Lloveras i sur. (1998.) su u Španjolskoj u trogodišnjem ispitivanju ustanovili veći godišnji

prinos kod košnje u punoj cvatnji (25,5 t/ha ST u 5 otkosa) u odnosu na košnju krajem

pupanja do početka cvatnje (21,6 t/ha u 6 otkosa). Košnja u punoj cvatnji omogućila je bolji

jesenski i proljetni porast.

Za uvjete Slavonije (bez navodnjavanja), Stjepanović i sur. (2009.) preporučuju košnju

obavljati od faze pupanja do početka cvatnje, jer se time postiže visok prinos krme, dobiven u

5 porasta godišnje. Distribucija ukupnog godišnjeg prinosa približna je omjeru 39:22:20:12:8.

Ipak, prema dr. Svetislavu Popoviću, iskusnom oplemenjivaču lucerne s Poljoprivrednog

instituta Osijek (osobna komunikacija), godišnji prinos je ravnomjernije raspoređen, tako da

prva tri otkosa imaju vrlo slične prinose, a ako u kolovozu bude kiše, može i četvrti biti

visoko prinosan. Prema Stjepanoviću i sur. (2002.), košnja prvog porasta trebala bi se obaviti

od kraja travnja do početka svibnja bez obzira na pojavu cvjetnih pupova, jer bi zakašnjenje

košnje najprinosnijeg prvog porasta dovelo do polijeganja biljne mase i posljedičnog gubitka

kvalitete i prinosa. Prema dr.sc. Tihomiru Čupiću, oplemenjivaču leguminoza s

Poljoprivrednog instituta Osijek (osobna komunikacija), preporučuju se slijedeći kalendarski

rokovi košnje lucerne za područje istočne Hrvatske (Tablica 92.):

Tablica 92. Preporučeni kalendarski rokovi košnje lucerne u istočnoj Hrvatskoj (dr.sc.

Tihomir Čupić, Poljoprivredni institut Osijek).

Otkos 1. 2. 3. 4. 5.

Približni datum košnje (dan., mjesec) 1.V 1.VI 1.VII 1.VIII 20.IX

Dani regeneracije nakon košnje 30 30 30 30 50

Pojava cvjetnih pupova u hladnijem proljeću može kalendarski kasniti, iako je biljka postigla

prinos i kvalitetu jednaku fazi pupanja. Tada se analogna faza vegetativnog razvoja može

prepoznati po pojavi mladih izdanaka iz krune korijena. Prvi porast mlade lucerne sijane u

proljeće treba kositi tek u fazi cvjetanja kako bi se mlade biljke dovoljno ukorijenile i

120

nakupile dovoljno rezervnih hranjivih tvari u korijenu. Na temelju prikazanih istraživanja o

rokovima košnje, moglo bi se preporučiti raditi košnju u fazi pupanja ako se prednost daje

kvaliteti krme, i početkom cvatnje ako se prednost daje prinosu. Prvi otkos bi trebalo skinuti

malo ranije od ovih preporuka kako ne bi biljna masa polegla niti bila preprinosna za brzo

sušenje. Naime, prvi proljetni otkos se najsporije suši jer je najveće mase i jer se suši u

prilikama s velikom vjerojatnošću kiše i nižim temperaturama u odnosu na ljetne otkose.

Praktičari koji imaju opremu za pripremanje sjenaže, prvi proljetni otkos i zadnji jesenski

otkos spremaju u sjenažu, a ne u sijeno, jer tako skraćuju vrijeme izloženosti pokošene mase

vremenskim (ne)prilikama. Naime, sušenje sijena na tlu može u proljeće potrajati oko 7 dana,

a prosušivanje do 40% ST za pripremu sjenaže može se u proljeće postići već za jedan do dva

dana.

Stjepanović i sur. (2009.) preporučuju visinu košnje kod prvog porasta mlade lucerne na 8 do

10 cm od površine tla, a naredne poraste na 3 do 5 cm od površine tla. Niža košnja oštećuje

krunu korijena koja nosi stabljične pupove za novi porast, smanjuje regeneracijski potencijal

lucerne i može dovesti do prljanja pokošene mase tlom. Višlja košnja (na 10 do 20 cm od tla)

provodi se na neravnim terenima kako bi se izbjegle neravnine na tlu, ali obično ima za

posljedicu izbijanje novih stabljičnih pupova na nepokošenim dijelovima starih stabljika, a

takvi pupovi su slabiji od onih na kruni korijena, i daju manji prinos nadzemne mase.

Wiersma i sur. (2007.) preporučuju košnju zadnjeg otkosa prije zime, obaviti na oko 10 cm od

površine tla kako bi se više snijega zadržalo na lucerištu, i tako ga zaštitilo od pojave

ekstremno niskih zimskih temperatura. Ova mjera je vjerojatno bez koristi u predjelima s

blagim zimama, kakvim se pokazala i kontinentalna Hrvatska u posljednjih 10-ak godina.

Pokošena biljna masa može se odvesti s polja svježa, za hranidbu u zelenom stanju, ili sušiti

na tlu za pripremu sijena ili sjenaže. Dokle god je pokošena masa raširena po tlu, dotle ne

dolazi do kretanja novog porasta (dr. Svetislav Popović, osobna komunikacija). Za brz

ponovni porast, tvorbu prinosa i visok godišnji prinos, važno je pokošenu masu što prije

odvesti s lucerišta.

4.4.1.3.8.2. Korištenje napasivanjem

Unatoč rizicima od nadama, lucerna je vrlo interesantna kultura za napasivanje, i to zbog

dvije važne komparativne prednosti u odnosu na trajne travnjake: daje visoke prinose čak i u

sušnim uvjetima, i godišnji prirast nadzemne mase joj je prilično ravnomjerno raspoređen

tijekom vegetacijskog razdoblja, tako da ljeti, svojim prirastima uvelike nadmašuje trajne

travnjake (Slika 11.).

121

Slika 11. Samonikla lucerna u spontanoj travnjačkoj zajednici tokom ljetne suše. Foto: Ranko

Gantner (2020.)

K tome, lucerna kada se koristi napasivanjem ovaca, ne daje manje prinose negoli kada se

kosi i odmah odvozi s lucerišta, kako je ustanovio Leach (1983.) na Novom Zelandu, gdje je

kod oba načina korištenja (ispaša i košnja) ostvario prinose oko 11 tST/ha/godišnje. Čak je

kod kratkih razdoblja zaposjedanja lucerišta (u trajanju 4 dana) ostvario i veće godišnje

prinose, od oko 12 tST/ha. Napasivanje na lucerni zastupljeno je na relativno velikim

površinama u Argentini, na Novom Zelandu i u Australiji. Za dug eksploatacijski vijek

lucerišta, te visok godišnji prinos krme, i brz ponovni porast nakon turnusa napasivanja,

lucerni je potrebno dati dovoljno vremena za regeneraciju između dva turnusa napasivanja.

Potrebna dužina takvog odmora lucerišta je oko 40 dana (Smallfield i sur., 1980., cit. White,

1982.), što je slično optimalnom trajanju regeneracije između dvije košnje. Prema istim

istraživačima, upola kraće razdoblje regeneracije lucerišta dovodi do smanjenja godišnjeg

prinosa na manje od 50%, povećava sadržaj korova u lucerištu i prorjeđuje sklop lucerne.

Autori (ove knjige) pretpostavljaju da bi u hrvatskim uvjetima lucerni bilo dovoljno oko 30

dana odmora između dva turnusa napasivanja jer je isto razdoblje dovoljno kod košnog načina

korištenja lucerišta. Prema nekim starijim istraživanjima, optimalno trajanje turnusa

napasivanja trebalo bi biti 3 do 5 dana, a moglo bi biti i duže ako se lucerna koristi samo kao

dopuna dnevne konzumacije krme, napasivanjem do par sati dnevno. Prema novijim

istraživanjima, trajanje turnusa napasivanja može biti do 14 dana (White, 1982.) ali je ipak

optimalno trajanje kraće od 7 dana. Tada stoka koristi krmu ujednačene i visoke kvalitete

tijekom trajanja cijelog turnusa. Nakon završenog turnusa sa stokom koja treba visoku

kvalitetu krme (mliječna, dojna i tovna grla), zaostale stabljike se mogu popasti sa stokom

niskih zahtjeva (zasušene ovce i krave npr.), ili ih pokositi. Prema preglednom radu Poppa i

sur. (2000.), za dug vijek lucerišta i visoke prinose, ritam napasivanja i regeneracije kod

košnih sorti lucerne treba imitirati košni način korištenja: rotacijskim napasivanjem s pašnim

razdobljima do 12 dana i s razdobljima regeneracije 28 do 35 dana. U hrvatskim uvjetima,

lucerna ulazi u fazu pojave cvjetnih pupova nakon oko 30 dana nesmetanog porasta.

Prema Beroneu i sur. (2020.), tradicionalni proljetni početak napasivanja na lucerni u

Argentini bio je kada procvate 10% biljaka lucerne, međutim, ako je proljeće hladnije, a dan

kraći, tada cvatnja lucerne kasni, pa se početak defolijacije preporučuje kod pojave novih

122

mladih izboja dužine 3-5 cm) iz osnove (krune) biljke. Ipak, kada se želi postići veći udio

lista, a manji udio stabljike, lucernu treba koristiti ranije. Berone i sur. (2020.) su u Argentini

ustanovili da se započinjanjem napasivanja junadi kod biljne mase lucerne od 1 tST/ha

postižu bolji rezultati negoli započinjanjem napasivanja kada 10% biljaka procvate (Tablica

93.). Na taj način su dobili i veći godišnji prinos ispaše i brži prirast tjelesne mase junadi.

Početna tjelesna masa junadi bila je oko 308 kg/grlu, a metodom dovedi-odvedi održavano je

ujednačeno pašno opterećenje, odnosno ciljani obrok ispaše 3% od tjelesne mase, mjereno

iznad visine od 5 cm iznad tla. Ispaša na lucerni bila je jedina krma tokom oko 170 dana

pašne sezone, bez dodataka koncentriranih krmiva. Isti autori su ustanovili da raniji početak

napasivanja (kod samo 1 tST/ha) tokom dvije godine istraživanja nije utjecao na prorjeđivanje

lucerišta. Lucernu su koristili rotacijskim napasivanjem na 6 podjedinica (pregona) pašnjaka.

Prosječno vrijeme odmora lucerne bilo je 15 do 25 dana kod biljne mase 1 tST/ha, i 30-35

dana kod 10% cvatnje. Razdoblje zaposjedanja podjedinica bilo je 3 do 7 dana. Autori nisu

izvijestili o korištenju sredstava protiv nadama niti o pojavi nadama tokom provedbe pokusa,

jer su vjerojatno premještali junad na nove podjedinice lucerišta tokom poslijepodneva, kada

je obično ispaša na lucerni smanjenog rizika od nadama (vidjeti podpoglavlje 5.6.1.4.).

Tablica 93. Prirast junadi i prinos ispaše na lucerni ovisno o početku napasivanja (Berone i

sur., 2020.)

Godina

istraživanja

Početak

napasivanja

Ukupni

prirast junadi

(kgTM/ha)

Odnos

zaposjedanja

(grla/ha)

Prosječni

prirast junadi

(kg/grlu/dan)

Prinos

ispaše

(tST/ha)

2014./2015. kod 1 tST/ha 643 4,7 0,69 8,3

kod 10%

cvatnje

458 4,1 0,64 7,0

2015./2016. kod 1 tST/ha 579 6,0 0,56 9,9

kod 10%

cvatnje

464 5,3 0,52 8,8

Njanovija iskustva na Novom Zelandu ukazuju da je najbolje stoku pustiti na lucernu kada su

biljke visine 35 cm, a trajanje zaposjedanja ograničiti na 4 dana (osobna komunikacija s prof.

Derrick-om Moot, Lincoln University, Novi Zeland), s tim što je tokom jesenskog porasta, za

dug vijek lucerišta, potrebno omogućiti dovoljno razdoblje oporavka (Berone i sur., 2020.), tj,

nakupljanja asimilata u korijenu za dobro prezimljenje.

Kod napasivanja preživača na lucerni posebnu pozornost treba posvetiti sprečavanju nadama.

Prema starijim izvorima, kod goveda, izbjegavanje nadama postiže se puštanjem grla na pašu

tek nakon što se osuši rosa s lucerišta (Majak i sur., 1995.) i napasivanjem na razvojno

starijoj biljnoj masi (od cvatnje na dalje). Listovi u mlađim razvojnim fazama lucerne sadrže

veći udio bjelančevina koje uzrokuju nadam (Greenall i Graham, 1997.). Druga taktika može

biti uzgoj lucerne u pašnjačkoj smjesi s travama čime bi se „razrijedio“ njen potencijal za

nadam kod goveda. Za sigurno napasivanje, udio lucerne potrebno je smanjiti na 50%

(Greenall i Graham, 1997.), što se u smjesi s travama lako postiže. Naime, u proljeće, kada

lucerna ima najveći potencijal nadama, trave daju visoke prinose te je posljedično njihov udio

u prinosu smjese visok, a ljeti, kada je potencijal nadama na lucerni manji, lucerna postaje

nosilac prinosa. Treća taktika podrazumijeva hranjenje stoke sijenom ili silažom prije

puštanja na lucernu (Greenall i Graham, 1997.). Četvrta taktika sprečavanja nadama može biti

uzgoj lucerne u pašnjačkoj smjesi s biljkama koje sadrže visoku koncentraciju kondenziranih

tanina (smiljkita roškasta – Lotus corniculatus L., esparzeta – Onobrychis viciifolia L., sulla –

Hedysarum coronarium) jer udio kondenziranih tanina od barem 5 g/kg ST krme sprečava

123

nadam (Li i sur., 1996., cit. Berard i sur., 2011.). Ovu preporuku treba uzeti s oprezom jer još

uvijek nema provedenih pokusa s napasivanjem na takvim smjesama. Ipak, Waghorn i Jones

(1989.) su na Novom Zelandu dokazali da udio česte korovne vrste Rumex obtusifolius L. od

oko 10% u svježoj krmi sprečava pojavu nadama kod krava koje se hrane svježom lucernom.

Sprečavanje nadama bilo je uzrokovano sadržajem kondenziranih tanina u Rumexu, koji je bio

između 1,13 i 2,29% u ST. Sadržaj tanina u pokusnim obrocima s Rumexom bio je 0,13 do

0,23% ST. Sa starenjem Rumexa rastao je sadržaj tanina, a najveći je bio u cvatima, srednji u

listovima, i najmanji u stabljikama. Kao peta taktika sprečavanja nadama na lucerni jest

košnja lucerne i ostavljanje pokošene mase da provene prije negoli se stoka pusti na pašu

(Snježana Čondić dipl.ing., Belje d.d., osobna komunikacija). Najrizičnije je pustiti gladnu

stoku na mladu lucernu jer nagla konzumacija mlade lucerne s brzom početnom probavom

doprinosi riziku od nadama. Isto se događa kada stoku ujutro pustimo na svježu pašu nakon

prethodne noći bez hrane ili s oskudnom hranom. Zbog toga Popp i sur. (2000.) u svom

preglednom radu preporučuju goveda prebaciti na novu pašu poslijepodne, a napasivanje

omogućiti kontinuirano, bez prekida tokom noći. Također, preporučuju lucernu uzgojiti u

djetelnsko-travnoj smjesi s barem 50% udjela trava u prinosu.

Kod napasivanja (od sise odbijene) janjadi na lucerni, osobito na proljetnom porastu, potrebno

je s ispašom kombinirati hranidbu livadnim sijenom (obrok sijena prije napasivanja) ili

napasivati na zakorovljenoj lucerni ili smjesi s travama, kako bi se izbjegla uginuća uslijed

sindroma „crvenih crijeva“ (Jagusch i sur., 1976.; Purves i Wynn-Williams, 1989.). Kod

sisajuće janjadi se ovakav rizik ne pojavljuje (Jagusch i sur., 1976.). Kod ovaca, proljetno

napasivanje treba započeti na razvojno starijoj lucerni, pa tek poslije pustiti na mlađu biljnu

masu (Janson, 1975.), vjerojatno zato da bi se stoka navikla na lucernu prije prelaska na

mladu.

Ako se na lucerni vidi značajnija pojava bolesti lista ili značajniji napad lisnih ušiju, postoji

opasnost od povećanog sadržaja fitoestrogena. Na takvoj lucerni ne treba napasivati ovce tri

tjedna prije i tri tjedna poslije parenja (White, 1982.).

Na Novom Zelandu se goveda uspješno napasuju na čistoj lucerni s minimalnom pojavom

nadama, iako stoku često puštaju na lucernu visine 35 cm, kada je još vegetativna, mnogo

prije pojave cvati. Rizik nadama smanjuju premještanjem stoke na novu pašu tokom

poslijepodneva, pri tome pazeći da stoka ne bude gladna neposredno nakon premještanja.

Dakle, ne forsira se maksimalno iskorištenje biljne mase s prethodne podjedinice pašnjaka

(stoka tako ne bude gladna), a na novoj podjedinici se stoci pripremi oko ¼ prethodno

pokošene i provenute lucerne ili se stoci prilikom ulaska priušti nešto kvalitetnoga sijena. Cilj

navedenih mjera je spriječiti halapljivo i brzo žderanje ponuđene mlade lucerne na

novozaposjednutoj podjedinici pašnjaka.

4.4.1.4. Smjese s travama

Prema Andersonu (2010.), za mnoge proizvođače lucerne moglo bi biti korisnije uzagajati je u

smjesi s travama, poput klupčaste oštrice (Dactilys glomerata L.), stoklase bezosate (Bromus

inermis L.) ili festuloliuma. Naime, ako je u dnevnom obroku visok udio sijena lucerne,

vjerojatno je da će stoka konzumirati bjelančevina više nego li je potrebno, a istovremeno

nedovoljno energije (TDN) podrijetlom iz voluminoze. Smjese lucerne s travama obično

sadrže manje koncentracije bjelančevina, a više energije (TDN jedinica). Hranidbom sa

smjesom lucerne i trava životinje mogu dobiti bolje izbalansiran obrok. Također, ako se grla

povremeno napasuju na poljima za sijeno, sadržaj trave u smjesi smanjiti će rizik od nadama.

Nadalje, s vremenom, trave popunjavaju mikrolokacije gdje se prorijedila lucerna, što je bolje

nego invazija korova na istim mjestima. Prednost je i u brzini sušenja otkosa za sijeno: smjesa

s travama brže se suši nego li čista lucerna, a i u slučaju da otkos pokisne, manje su štete na

124

smjesi s travama nego li na čistoj lucerni. Najveći dio godišnjeg prinosa trava dobiti će se u

prvom (proljetnom) porastu, dok će u ponovnim porastima (ljeto) većinu prinosa činiti

lucerna. Trave koje će kao pratitelji lucerni i u jesen dati dobar prinos jesu klupčasta oštrica i

vlasulja trstikasta (Peterson, 2016.). Prema Petersonu (2016.), trave sadrže više NDF vlakana

nego li lucerna, a k tome su ista vlakna kod trava veće probavljivosti nego li kod lucerne, što

podiže energetsku vrijednost krme. U suvremenim uvjetima farmeri često dodaju slamu

pšenice kako bi nadoknadili potrebnu vlakninu u obrocima preživača. Biljna masa trava

umjesto pšenične slame, dodati će u obrok mnogo kvalitetnija vlakna nego što bi ih dala

slama pšenice. Prema istom autoru, smjese lucerne s travama mnogo više sliče prirodnim

biljnim zajednicama nego li monokultura lucerne. Prema Undersanderu (2016.), 42%

slučajeva laminitisa kod mliječnih krava na Srednjem zapadu SAD-a uzrokovano je

previsokim udjelom žitarica u obroku i/ili nedostatnim udjelom vlakana. Trave u smjesi s

lucernom, u obrok će donijeti lakše probavljiva vlakna, koja su kvalitetniji izvor energije za

preživače nego li su zrna žitarica, i tako smanjiti potrebu za zrnom žitarica, i posljedičnu

pojavu laminitisa. Povoljnost smjesa u polju, ogleda se u boljem preživljavanju trava u

udolinama terena.

U združenim usjevima lucerne s travama, koji se koriste za napasivanje na Novom Zelandu,

najčešći pratilac lucerne je klupčasta oštrica (Dactilys glomerata L.) s normom sjetve lucerne

oko 12 kg/ha i klupčaste oštrice oko 3 kg/ha (Cullen, 1965.). Sjetva lucerne i trava u

izmjenične redove davala je produktivnije usjeve u odnosu na usjeve zasnovane sjetvom

lucerne i trava u iste redove (Cullen, 1960.; cit. Cullen, 1965.). Kako bi usporedio

proizvodnost i distribuciju prinosa tijekom godine, kod lucerne i njenih smjesa s travama,

Cullen (1965.) je postavio pokus sa 9 varijanata: čista lucerna (14 kg/ha sjemena) i

kombinacije lucerne (8 kg/ha sjemena) sa 8 različitih trava (1 do 5 kg/ha sjemena, ovisno o

vrsti) uz dodatak bijele i crvene djeteline (1 kg/ha sjemena svaka djetelina). Dodatak prateće

trave i djetelina u prvoj godini je dao značajno veće prinose smjesa u odnosu na čistu lucernu,

dok se u drugim godinama razlika smanjila. Najproduktivnije smjese su bile s travama

klupčastom oštricom i vlasuljom trstikastom (Festuca ardundinacea L.). Većina smjesa s

travama imala je značajno manju pojavu korova u odnosu na čistu lucernu. Trave nisu

potiskivale lucernu iz združenih usjeva jer im je udio u sklopu bio mali. U 5-godišnjem

istraživanju Douglasa i Kindera (1973.), također na Novom Zelandu, čisti usjev lucerne je

prinosom nadmašio sve ispitivane smjese s travama (klupčastom oštricom, vlasuljom

trstikastom i dr.). Udio lucerne u prinosu smjesa bio je oko 6 puta veći od udjela trava. U

Turskoj se lucerna često uzgaja u smjesama s višegodišnjim travama radi povećanja prinosa

krme, smanjenja rizika od nadama i balansiranja hranidbene vrijednosti voluminozne krme

(Youlcu i sur., 2010.). Yolcu i sur. (2010.) su u Turskoj, u sušnom kontinentalnom klimatu

(oko 450 mm/god. oborina, vruća i suha ljeta, hladna i snježna zima), na smjesi lucerne (10

kg/ha sjemena) i stoklase bezosate (Bromus inermis L., 10 kg/ha sjemena), u

četverogodišnjem ispitivanju, košnjom u fazi početka cvatnje lucerne, ustanovili da se najveći

godišnji prinosi postižu sjetvom ove dvije vrste u naizmjenične redove (prosječno 10 t/ha ST),

zatim nešto manji križanim redovima (prosječno 9,8 t/ha ST), a najmanji sjetvom obje vrste u

iste redove (prosječno 9,6 t/ha ST). N-gnojidba u rasponu od 0 do 120 kg/ha nije značajno

utjecala na godišnji prinos, ali bila je povezana sa smanjenjem udjela lucerne u godišnjem

prinosu, s prosječno 46% kod 0-te gnojidbe, na 42% kod 60 kg/ha, te na 38% kod 120 kg/ha

dušika. Suprotno nalazima Cullena (1965.) na Novom Zelandu, Yolcu i sur. (2010.) su

ustanovili svake naredne godine sve niži udio lucerne u prinosu smjese: 2002.g. oko 75%,

2003.g. oko 50%, 2004.g. oko 30% i 2005.g. oko 20%. Iako nisu izvijestili o kretanju

ukupnog prinosa po godinama istraživanja, za očekivati je da se prinos smjesa smanjivao sa

smanjenjem udjela lucerne, jer se lucerna smatra najprinosnijom višegodišnjom krmnom

125

biljkom u sušnim i polusušnim uvjetima. Na istoj lokaciji u Turskoj, Koc i sur. (2004.) su

ustanovili da u smjesama lucerne s vlasuljom trstikastom, u izmjeničnim redovima (norma

sjetve za obje vrste 20 kg/ha), najveći dio godišnjeg prinosa ST nosi lucerna (10 t/ha od

ukupno 13,8 t/ha cijele smjese), te da je ista smjesa bez N-gnojidbe bila prinosnija od čiste

vlasulje trstikaste (11,6 t/ha) obilno gnojene dušikom (150 kg/ha). U ovom pokusu, s

napredovanjem godina istraživanja (1992.-1995.) nije došlo do pada udjela lucerne u

godišnjem prinosu smjese, ali je udio trave bio najveći u prinosu prvih (proljetnih) otkosa

(prosječno 70%), najmanji je bio u drugim (ljetnim) otkosima (37%), a srednji je bio u trećim

(jesenskim) otkosima (50%). Košnja prvog porasta bila je početkom cvatnje vlasulje

trstikaste, a drugog i trećeg porasta početkom cvatnje lucerne. Prinosi prvog porasta

učestvovali su sa 62% u godišnjim prinosima, prinosi drugih porasta sa 19% i prinosi trećih

porasta sa 18%. Ponovno u Turskoj, u uvjetima navodnjavanja, smjesa lucerne s travama

(20% lucerna, 40% stoklasa bezosata i 40% vlasulja trstikasta, prinosa 25 t/ha ST) nije

prinosom nadmašila čisti usjev lucerne (25 t/ha ST), dok je složenija smjesa s dodatkom

klupčaste oštrice i engleskog ljulja bila nižeg prinosa (22 t/ha ST)(Sayar i sur., (2014.).

Smjese su bile košene početkom cvatnje lucerne. Kod Beograda (Srbija) na slabokarbonatnom

černozemu, smjese lucerne s travama (klupčastom oštricom i vlasuljom trstikastom, u

podjednakim omjerima s lucernom) dale su oko 20% niže godišnje prinose nego li čisti usjev

lucerne (Nešić i sur., 2007.). Prema nešto novijem istraživanju Bijelića i sur. (2013.) na istom

lokalitetu, smjese lucerne s klupčastom oštricom (1:1) te klupčastom oštricom i vlasuljom

trstikastom (1:1:1) dale su prosječno za oko 10% niže godišnje prinose ST u odnosu na čistu

lucernu (Tablica 94.).

Tablica 94. Prinos ST i udio lucerne u prinosu smjesa s klupčastom oštricom i vlasuljom

trstikastom u Beogradu, ovisno o godini korištenja usjeva i N-gnojidbi (Bijelić i sur., 2013.)

Prinos ST (T/ha)

Kultura I godina II godina III godina Prosjek

Lucerna 10,3 10,0 10,4 10,5

Lucerna + klupčasta oštrica 10,7 9,1 8,9 9,8

Lucerna + kl.oštrica + vlasulja

trstikasta

9,7 8,9 8,9 9,5

Razina N-gnojidbe (kgN/ha)

0 9,9 9,1 8,9 9,1

70 10,7 9,4 9,8 9,8

140 10,2 9,5 9,5 9,6

Udio lucerne u prinosu ST (%)

0 60,9 68,1 71,4

70 50,4 56,4 68,1

140 44,9 49,8 61,4

Dušikom negnojene varijante smjesa, također su dale prinos od oko 9 t/ha ST, što upućuje na

dušičnu samodostatnost smjesa za visoke ciljane prinose, ako je udio lucerne oko 50%.

Albayrak i Turk (2013.) su u Turskoj, u mediteranskom klimatu, ispitivali proizvodnost čiste

lucerne i njenih smjesa s travama. Prema njihovim rezultatima može se vidjeti da smjese

lucerne s travama ne daju značajno veće godišnje prinose u odnosu na čistu lucernu, ali da se

mijenja godišnja distribucija prinosa: povećava se prinos prvog (proljetnog) porasta, a

smanjuju prinosi ljetnih porasta (Tablica 95.).

126

Tablica 95. Prinosi čiste lucerne i smjesa s travama u Turskoj (Albayrak i Turk, 2013.)

Prinos (tST/ha)


2009.

Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10

Lucerna + stoklasa bezosata 6,90 3,55 2,90 3,30 16,65

Lucerna + klupčasta oštrica 6,40 3,58 2,95 3,28 16,21

Lucerna + vlasulja livadna 6,20 3,80 2,92 3,34 16,26

2010.

Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80

Lucerna + stoklasa bezosata 7,40 3,70 2,60 2,30 16,00

Lucerna + klupčasta oštrica 6,80 3,63 2,55 2,20 15,18

Lucerna + vlasulja livadna 7,10 3,52 2,80 2,28 15,70

Osim smjesa s travama, u svijetu su istraživane i smjese s crvenom djetelinom. Tako se kod

Marleya i sur. (2003.) u Walesu (Velika Britanija) pokazalo da u humidnim uvjetima smjesa

lucerne s crvenom djetelinom (0,25:0,75) može dati u godini proljetne sjetve veće prinose od

čiste lucerne (Tablica 96.).

Tablica 96. Prinos smjesa lucerne s crvenom djetelinom ovisno o godini korištenja i omjeru

sjetve, u Walesu (Marley i sur., 2003.)

Godišnji prinos ST (t/ha)

Omjer sjetve crvene djeteline i lucerne 1. godina 2. godina 3. godina

crvena djetelina : lucerna = 1,00 : 0,00 6,0 10,2 7,6





Ipak, u trećoj godini čista lucerna je davala najveće prinose, a najniže čista crvena djetelina.

Smjesa je pokazala bolju pogodnost za siliranje u odnosu na monokulture crvene djeteline ili

lucerne, jer je lucerna doprinijela bržem provenjavanju u odnosu na crvenu djetelinu, a crvena

djetelina je smanjila proteolizu u odnosu na čistu lucernu.

4.4.2. Crvena djetelina

Crvena djetelina (Trifolium pratense L., Slika 12.) je druga po važnosti višegodišnja

mahunarka u Republici Hrvatskoj, odmah iza lucerne. Površine pod crvenom djetelinom

službeno se procjenjuju na 10 do 21 tisuću hektara (DZS, 2015.) u posljednjih 5 godina, što je

za oko 10 tisuća ha manje nego lucerne. U narodu je još tradicionalno zovu „(djetelina)

kravarica“ i „(djetelina) trećakinja“ (jer joj je vijek korištenja 3 godine). Najbolje je

prilagođena na klimate s umjereno hladnim do toplim ljetima te na dobru opskrbljenost

vodom, a u pogledu kvalitete tla manje je izbirljiva od lucerne – podnosi kiselost tla do čak

pH 5,5 gdje se i koristi kao alternativa lucerni (Shaeffer i Evers, 2007.). Također, bolje nego

lucerna podnosi slabu dreniranost tla i nižu plodnost tla (Undersander i sur., 1990.). Tako je

npr. njen uzgoj u Kanadi rasprostranjen u predjelima gdje zbog slabe dreniranosti tla lucerna

ne uspijeva (Lafreniere i Drapeau, 2011.). Slabije podnosi sušu i vrućinu u odnosu na lucernu

(Shaeffer i Evers, 2007.). Undersander i sur. (1990.) navode da je kod crvene djeteline sporiji

pad kvalitete krme u odnosu na lucernu, s kašnjenjem roka košnje, što je komparativna

prednost crvene djeteline, dok je sporije sušenje pokošene mase u odnosu na lucernu značajan

127

nedostatak crvene djeteline. Slijedeća prednost crvene djeteline u odnosu na lucernu je što,

kao svježa krma, znatno rjeđe izaziva nadam kod preživača (Hilton, 2008.).

Slika 12. Crvena djetelina u spontanoj biljnoj zajednici s bijelom djetelinom, trputcem,

maslačkom i travama. Foto: Ranko Gantner (2020.)

U Hrvatskoj je crvena djetelina vrlo rasprostranjena vrsta, na cijelom području zemlje.

Najčešće se nalazi kao dio spontanih travnjačkih i ruderalnih biljnih zajednica (Dujmović-

Purgar i sur., 2009.). Na poljoprivrednom zemljištu se uzgaja kao čisti usjev i u djetelinsko-

travnim smjesama, za proizvodnju košene krme (svježa zelena krma, sijeno, sjenaža) i ispaše.

U zapadnoj Hrvatskoj je zastupljenija u proizvodnji krme negoli lucerna, zbog njene bolje

prilagođenosti kiselijim i slabije dreniranim tlima i humidnijem klimatu.


Sadržaj hranjivih tvari u crvenoj djetelini mijenja se ovisno o razvojnoj fazi biljke i o obliku u

kojem se koristi (zelena masa, silaža, sijeno)(Tablica 97.). Očita razlika između kvalitete

crvene djeteline i lucerne je što crvena djetelina ima veću energetsku vrijednost, a nižu

koncentraciju sirovih bjelančevina, koje preživači iskorištavaju u većoj mjeri nego li

bjelančevine lucerne.

128

Tablica 97. Hranidbena vrijednost nadzemne mase crvene djeteline (DLG, 1997.)

Krmivo Faza razvoja c.

djeteline

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa

zelena

masa,

1. porast

Prije pupanja 14 22,7 15,8 6,87 74,0

U pupanju 16 19,3 21,3 6,44 71,0

Početak cvatnje 22 16,1 26,1 5,82 65,4

Sredina do kraj

cvatnje

25 15,0 29,6 5,47 62,7

Ocvala 28 14,1 33,3 5,18 59,3

Silaža,

1. porast

Prije pupanja 35 21,2 19,6 6,24 70,7

U pupanju 35 18,2 23,4 6,03 67,3

Početak cvatnje 35 15,5 27,7 5,58 63,6

Sredina do kraj

cvatnje

35 15,0 30,9 5,32 62,6

Ocvala 35 13,9 35,1 4,87 56,8

Sijeno,

1. porast

U pupanju 86 15,7 25,8 5,51 63,1

Početak cvatnje 86 15,5 30,0 5,25 60,2

Sredina do kraj

cvatnje

86 13,4 33,6 5,05 59,0

Ocvala 86 13,5 37,6 4,31 51,2

* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)

Za razliku od referentnih njemačkih tablica (DLG, 1997.), brojna istraživanja pokazuju da je

sadržaj sirovih bjelančevina u crvenoj djetelini niži negoli u lucerni. Od hrvatskih istraživanja

može se istaknuti profesora Lete i sur. (2013.), koji su košnjom crvene djeteline početkom

pupanja postigli oko 15% sirovih bjelančevina u ST krme, a kod kasnije košnje, početkom

cvatnje, oko 13%. U istraživanju Tavlasa i sur. (2009.) u Turskoj, košnjom sredinom cvatnje

crvene djeteline, koncentracija sirovih bjelančevina u ST bila je u rasponu od 12,0% do

14,56%, a koncentracija energije 52,6% TDN do 63,2% TDN u ST, ovisno o sorti. Crvena

djetelina je bjelančevinama bogata krmna kultura, sa sadržajem “bypass” bjelančevina većim

nego kod lucerne, a k tome su joj i vlakna probavljivija, dajući više energije za mliječna

goveda u odnosu na lucernu (Leto i sur., 2013.). Crvena djetelina ima stanovitu prednost pred

lucernom jer sadrži znatno manje neproteinskog dušika, koji kod lucerne nastaje kao

posljedica degradacije proteina posredstvom vlastitih enzima lucerne (Broderick i sur., 2000.).

Broderick i sur. (2000.) su u Madisonu (Wisconsin, USA) usporednom hranidbom Holstein

mliječnih krava, silažom lucerne i silažom crvene djeteline, ustanovili da je silaža lucerne

imala viši sadržaj sirovih bjelančevina u odnosu na silažu crvene djeteline (Tablica 98.), ali je

energetska vrijednost kod crvene djeteline bila veća nego kod lucerne, vjerojatno zato što je

crvena djetelina sadržavala lakše probavljiva vlakna. Konzumacija obroka (koji je sadržavao

65% ST iz navedenih silaža i 33% ST iz mljevenog vlažnog klipa kukuruza) bila je nešto veća

kod lucerne nego kod crvene djeteline, kao i mliječnost. Konverzija ST obroka u mlijeko bila

je nešto bolja kod crvene djeteline. Koncentracija uree u mlijeku bila je veća kod lucerne nego

kod crvene djeteline. Krave hranjene silažom lucerne imale su prosječan gubitak TM, dok su

krave na crvenoj djetelini dobivale na tjelesnoj masi. Dodatak ribljeg brašna 3% od ST obroka

(400 g/dan/kravi) povećao je lučenje mlijeka za 2 kg/grlu/dan u obje korištene silaže.

129

Tablica 98. Parametri kvalitete silaža crvene djeteline i lucerne te njihov utjecaj na

konzumaciju ST i mliječnost Holstein krava u Wisconsinu (Broderick i sur., 2000.)

Silaža crvene djeteline Silaža lucerne

SB (% u ST) 17,7 21,3

NDF (% u ST) 42,9 42,1

ADF (% u ST) 31,6 32,7

NEL (MJ/kgST) 5,61 5,06

Hemiceluloza (% u ST) 11,3 9,4

Konzumacija dnevnog obroka (kgST/dan/grlu) 20,7 21,9

Probavljivost ST dnevnog obroka (%) 64,6 61,6


Konverzija ST obroka u mlijeko (kg/kg) 1,52 1,50

Koncentracija uree u mlijeku (mg/dcl) 8,8 14,8

Prosječni prirast tjelesne mase (kg/dan) +0,20 -0,13

Istraživanje je sumarno pokazalo da crvena djetelina omogućuje mliječnost sličnu lucerni, ali

da preživačima daje više energije, te da je mlijeko s nižim sadržajem uree. U istraživanju

Frasera i sur. (2004.) u Velikoj Britaniji, napasivanje odbijene janjadi na crvenoj djetelini dalo

je veće dnevne priraste u odnosu na lucernu i engleski ljulj (Tablica 99.). Janjci su na početku

pokusa bili stari 15 tjedana s TM=33 kg/grlu za muške i 30 kg/grlu za ženske. Biljna masa je

menadžmentom održavana u vegetativnoj fazi na sve tri ispitivane vrste ispaše. Turnusi

napasivanja završavani su kod značajnog ostatka dostupne krme na pregonima (Tablica 99.)

kako različita dostupnost ne bi utjecala na rezultate pokusa. Najveća konzumacija ST bila je

na crvenoj djetelini, slijedila je na lucerni, a najmanja je bila ne engleskom ljulju. Tijekom

istraživanja (15 tjedana počevši od 12. srpnja 2000.) nije bilo došlo do nadama janjadi iako je

pokus vršen bez tretmana protiv nadama.

Tablica 99. Prirast odbijene janjadi i konzumacija ST ispaše na crvenoj djetelini, lucerni i

engleskom ljulju u Velikoj Britaniji (Fraser i sur., 2004.)

C. djetelina Lucerna E. ljulj

Prosječni dnevni prirast TM (kg/grlu/dan) 0,305 0,243 0,184

Konzumacija ST (kg/grlu/dan) 2,06 1,72 1,16

Prosječna biljna masa početkom turnusa (tST/ha) 2,19 2,37 1,31

Prosječna biljna masa na kraju turnusa (tST/ha) 1,70 1,54 1,11

Prosječna dostupna ST ispaše početkom turnusa

(kg/dan/grlu)

(biljna masa iznad visine 5 cm od tla)

4,8 5,2 3,8

U objavljenoj literaturi mogu se naći upozorenja da ovce pred pripust ne treba hraniti

crvenom djetelinom, zbog sadržaja fitoestrogena (hormonskih analoga) u krmi. Ipak, Kintzell

(2010.) u SAD-u nije ustanovio nikakvo smanjenje postotka koncepcije (tj. začeća) na

pašnjacima s visokim udjelima crvene djeteline. Također, ni Hay i Ryan (1989.) na Novom

Zelandu nisu ustanovili niži postotak blizanaca kod ovaca napasivanih na crvenoj djetelini u

odnosu na ovce napasivane na smjesi engleskog ljulja i bijele djeteline.

130

4.4.2.2. Prinosi

Prema službenoj statistici, crvena djetelina u Hrvatskoj daje nešto niže prinose sijena nego li

lucerna, a kretali su se u rasponu od 4,1 do 6,8 t/ha (DZS, 2015.) u razdoblju od 2010.g. do

2014.g. Prinosi crvene djeteline bili su prosječno za oko 0,7 t/ha niži od lucerne, odnosno oko

11%. U pokusu Katića i sur. (2006.) u Kraljevu (Srbija), nakon proljetne sjetve crvene

djeteline i lucerne na kiselom tlu (pHH2O 4,79), koje je bilo kalcizirano ovisno o varijanti

pokusa, prinosi sijena crvene djeteline u prvoj godini bili nešto veći nego kod lucerne (Tablica

100.) dok je u drugoj godini lucerna uvelike nadmašila crvenu djetelinu. Iz rezultata pokusa

vidimo da crvena djetelina i bez kalcizacije daje visoke prinose sijena na kiselom tlu.

Tablica 100. Prinosi sijena crvene djeteline i lucerne na kiselom tlu pod utjecajem kalcizacije

tla i inokulacije sjemena Rhizobium bakterijama u Kraljevu (Katić i sur., 2006.)

Godišnji prinos sijena (t/ha)

Tretman Crvena djetelina Lucerna

1. godina korištenja 3 t/ha kreča 11,0 8,2

6 t/ha kreča 11,9 8,9

Rhizobium 9,6 6,4

Kontrola 10,0 5,7

2. godina korištenja 3 t/ha kreča 13,3 16,3

6 t/ha kreča 12,2 18,4

Rhizobium 11,0 2,7

Kontrola 11,6 2,2

U mediteranskom klimatu Turske (Albayrak i Turk, 2013.) crvena djetelina je dala niži prinos

ST negoli lucerna (Tablica 101.).

Tablica 101. Prinosi lucerne i crvene djeteline u Turskoj (Albayrak i Turk, 2013.)

Prinos (tST/ha)


2009.

Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10

Crvena djetelina 4,75 3,50 2,70 3,10 14,05

2010.

Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80


Ukoliko ima dovoljno zemljišne vlage (oborine + voda iz rezervi tla), proizvodnost nadzemne

mase crvene djeteline slična je lucerni, kao što je to bilo u pokusu Marleya i sur. (2003.) u

Walesu (Velika Britanija), kada je u drugoj godini korištenja djeteline prinos ST bio oko 10

t/ha, u tri otkosa godišnje. Nešto veće prosječne godišnje prinose suhe tvari uz navodnjavanje

postigli su Tavlas i sur. (2009.) u Turskoj tijekom 3 godine istraživanja, košnjom sredinom

cvatnje djeteline: 11,5 t/ha, iz raspona 8,7 t/ha do 13,6 t/ha, ovisno o sorti. U istraživanju Lete

i sur. (2013.) na Medvednici (1250 mm/god. oborina, 650 m n.m.v.), prosječni prinosi ST u

godini zasnivanja bili su oko 10 t/ha, u drugoj godini korištenja oko 17 t/ha, i u trećoj godini

oko 7 t/ha. Veće prosječne prinose ST nadzemne mase dobili su Popović i sur. (2011.) u

Osijeku i Zagrebu: 13,3 do 15,2 tST/ha u prvoj godini korištenja, i 15,8 do 20,1 tST/ha u

drugoj godini korištenja crvene djeteline, ovisno o sorti i lokaciji. Visoki prinosi već u prvoj

godini korištenja bili su vjerojatno posljedica jesenske sjetve crvene djeteline.

131


Većina elemenata agrotehnike za crvenu djetelinu slična je preporučenim elementima za

lucernu. Ipak, postoje neke posebnosti koje će biti ovdje diskutirane.

Prema Undersanderu i sur. (1990.), crvena djetelina godišnjim prinosom od 10 t/ha ST odnosi

oko 50 kg/ha P2O5, 250 kg/ha K2O, 120 kg/ha Ca i 40 kg/ha Mg, što je vrlo slično lucerni kod

istog prinosa. Ipak, prema istim autorima, crvena djetelina će pozitivno reagirati na gnojidbu

fosforom i kalijem tek kod slabije opskrbljenosti tla ovim hranivima, tj. kod nižih razina P i K

u tlu nego li lucerna. Ako je pak mineralnu gnojidbu potrebno provoditi, kod crvene djeteline

nije toliko važno gnojivo smjestiti duboko u tlo, već može i površinski, jer je korijen crvene

djeteline više površinski razgranat nego li je kod lucerne, pa zato bolje iskorištava gnojiva

primijenjena na površinu tla (tj. prihranu) (Undersander i sur., 1990.). Gnojidba stajnjakom od

30 t/ha pred zasnivanje djetelišta unijet će u tlo oko 150 kgN/ha, 90 kgP2O5/ha i 180

kgK2O/ha što je slično jednogodišnjem iznošenju P i K iz tla. Za očekivati povoljne efekte

organske gnojidbe na rast i tvorbu prinosa crvene djeteline slično kao i kod lucerne. Potrebe

za kalcizacijom tla za crvenu djetelinu su manje i rjeđe nego li kod lucerne. Tako je u

istraživanju Katića i sur. (2006.) na kiselom pseudogleju (pHKCl 4,79) u Kraljevu (Srbija),

godišnji prinos sijena crvene djeteline na kalciziranoj varijanti (3 t/ha CaO) bio 11 do 13,3

t/ha, što je bilo neznačajno više od prinosa na varijanti bez kalcizacije: 10 do 11,6 t/ha. Niži

prikazani prinos bio je u godini sjetve, a višlji u drugoj godini korištenja. Bakterizacija

sjemena crvene djeteline s Rhizobium leguminosarum bv. trifolii nije donijela povećanje

prinosa na Medvednici (Leto i sur., 2013.), niti u Kraljevu (Katić i sur., 2006.), što znači da u

spontanoj mikroflori tla postoje učinkoviti simbionti crvene djeteline.

Rokove i normu sjetve crvene djeteline, Popović i sur. (2012.) preporučuju jendako kao i za

lucernu: ranoproljetni rok i kasnoljetni rok, s ciljanim sklopom od 350 do 400 biljaka/m2 u

nicanju. Odgovarajuća masa sjemena za sjetvu je oko 15 kg/ha. Nešto nižu normu sjetve za

zasnivanje čistog usjeva preporučuju Sheaffer i Evers (2007.), od oko 10 kg/ha. Osim

konvencionalne sjetve u pripremljeni sjetveni sloj tla, u SAD-u je raširena i tzv.

„mrazosjetva“, kada se krajem zime, po smrznutom tlu razbaca sjeme djeteline, koje biva

primljeno u tlo uslijed naizmjeničnog smrzavanja i odmrzavanja površinskog sloja tla. Vrlo

često se mrazosjetvom crvena djetelina usijava kao podusjev u ozime žitarice, kako bi nakon

žetve žitarica, djetelina ljeto dočekala ukorijenjena. Singer i sur. (2006.) su u saveznim

državama Wisconsin i Iowa (USA) ustanovili da nadusjev ozime pšenice smanjuje sklop

crvene djeteline za 19% do 51% u odnosu na zasnivanje djeteline na golom tlu.

Na tržištu sjemena u Hrvatskoj prevladava uvozno sjeme stranih sorti crvene djeteline. Autori

smatraju da je domaće sjemenarenje s domaćim sortama zapostavljeno iako postoje vrlo

kvalitetne i prinosne domaće sorte prilagođene za domaće uvjete. U ponudi sjemena postoje

dva tipa kultivara: diploidni i tetraploidni (umjetno stvoreni podvostručavanjem broja

kromosoma). U istraživanju Singera i sur. (2006.) diploidni kultivari su se pokazali

prinosnijima od tetraploidnih.

Košnju crvene djeteline treba obavljati u malo kasnijoj razvojnoj fazi nego li lucernu. U

istraživanju Lete i sur. (2013.) na Medvednici, košnja početkom cvatnje crvene djeteline

uvijek je davala veće godišnje prinose u odnosu na košnju početkom pupanja, i to za oko

10%. Undersander i sur. (1990.) preporučuju košni režim s dužim razdobljem između otkosa

u odnosu na lucernu, tj. oko 6 tjedana (iz raspona 5 do 7 tjedana), ili preciznije: kada se uoči

da biljke cvatu. Prema Bosworthovoj i sur. (1992.), u godini zasnivanja djetelišta važno je

kositi djetelinu prije stadija pune cvatnje, jer ako se pusti da uđe u punu cvatnju, često se

događa da slijedeće godine budu smanjeni prinosi i prorijeđen sklop (što nije provjereno u

hrvatskim uvjetima). U uvjetima kontinentalne klime (suho i vruće ljeto) crvena djetelina

tijekom ljeta vrlo sporo raste tako da joj je potrebno više vremena za tvorbu prinosa nego li

132

lucerni. Zbog toga su Katić i sur. (2006.) u Kraljevu, u drugoj godini korištenja djetelišta

dobili 3 otkosa, dok su na lucerištu dobili 4 otkosa. Prema Bosworthovoj i sur. (1992.) u

vrućem i sušnom ljetu djetelina će procvasti već kod malog porasta. Takove biljke su pod

stresom suše i, radi očuvanja sklopa, ne treba ih kositi dok se ne oporave od suše, osim u

slučaju ozbiljnog nedostatka krme, kada je bolje provesti lagano napasivanje nego li košnju.

Prema iskustvima praktičara s područja zapadne Hrvatske, ostvarenje prinosa sijena crvene

djeteline tamo je ograničeno kišovitim vremenom do sredine svibnja, tako da košnja kasni u

odnosu na istočnu Hrvatsku. Zbog toga se u zapadnoj Hrvatskoj dobije samo tri otkosa za

sijeno godišnje. Prema mišljenju autora, pripremom silaže ili sjenaže od prvog porasta

djeteline moglo bi se dobiti na vremenu i postići veće prinose s četiri otkosa godišnje.

Kintzell (2010.) je iz vlastitog praktičnog iskustva u New Yorku (savezna država SAD-a)

opisao svojstva crvene djeteline u pašnjačkim sustavima za ovce. Crvena djetelina mu se

pokazala vrlo perzistentnom (dugovječnom) u travnjacima (što je obrazložio

samozasijavanjem), ne gubi značajno palatabilnost sa starenjem biljke, otporna je na gaženje i

prinos joj se dobro dade „nagomilati“ i očuvati za zimsku ispašu, osobito ako ima snježni

pokrov tijekom zime. Također, ovce je vrlo rado pasu. Hay i Ryan (1989.) su u humidnim

predjelima Novog Zelanda, na glejnim tipovima tala isprobali crvenu djetelinu i njene smjese

s travama kao zamjenu za smjese bijele djeteline, jer se bijelom djetelinom ne postiže ciljani

visoki udio djeteline u prinosu tratine. Ustanovili su da crvenoj djetelini za tvorbu prinosa

pogoduju dugi periodi regeneracije nakon napasivanja. Kod najprinosnijeg kultivara godišnji

prinos ST kod 4-tjednih intervala napasivanja bio je 3.100 kg/ha, kod 6-tjednih intervala

7.600 kg/ha, a kod 9 tjednih čak 12.100 kg/ha.

4.4.2.4. Asocijacije s travama

Undersander i sur. (1990.) preporučuju uzgoj crvene djeteline u smjesi s travama kako bi se

ubrzalo sušenje pokošene mase za sijeno. Jedna od najčešćih kombinacija DTS je smjesa

crvene djeteline i talijanskog ljulja. Na slabo dreniranom tlu u Kanadi, Lafreniere i Drapeau

(2011.) su tijekom trogodišnjeg istraživanja izmjerili prinose binarnih smjesa crvene djeteline

i trava vlasulje trstikaste, klupčaste oštrice, stoklase bezosate i mačjeg repka, u rasponu od 5,3

do 7,3 t/ha/god., s udjelima djeteline u prinosu od oko 70%. Nešto veće prinose su postigli

sjetvom djeteline u iste redove s travom, nego li u izmjenične redove. Istraživanje Lafreniere i

Drapeau (2011.) u Kanadi pokazalo je da su smjese crvene djeteline s vlasuljom trstikastom i

klupčastom oštricom u trećoj godini korištenja produktivnije nego li smjese sa stoklasom ili

mačjim repkom.

4.4.3. Bijela djetelina

Bijela djetelina (Trifolium repens L., Slika 13.) je najzastupljenija krmna mahunarka u

pašnjacima (Abberton i Marshall, 2010.). Iako je ishodišno vrsta umjerenog klimatskog

pojasa, pokazalo se da je dobro prilagođena vrlo širokom arealu: od Arktika (sjevernog

ledenog pojasa) do suptropskog pojasa, s mogućnošću nastanjivanja nadmorskih visina do čak

6000 m.n.m. (Sareen, 2003.). Za razliku od lucerne i crvene djeteline (koje imaju uspravan ili

poluuspravan habitus), bijela djetelina ima puzajući habitus. Njena prizemna, puzajuća

stabljika (stolon) služi joj kao organ za akumulaciju hranjivih tvari za ponovni porast nakon

defolijacije (npr. napasivanja), za prezimljavanje i za širenje s mogućnošću daljnjeg

ukorjenjavanja (Benever, 2015.). Kultivari bijele djeteline jesu oplemenjene populacije

slobodne oplodnje (Abberton i Marshall, 2010.), i dijele se prema veličini lista na: 1)

sitnolisne (niskog prinosa ali vrlo otporne), 2) srednjega lista, i 3) krupnolisne (tzv. Ladino tip

visokog prinosa). Vijek korištenja bijele djeteline nakon njenog zasnivanja, ako se pravilno

133

koristi, je vrlo dug, mnogo godina, osim kod Ladino tipova gdje je oko 2 godine. Prema

opažanju autora, spontane biljne zajednice uz pješačke staze, poljske putove, ceste i

vodozaštitne nasipe, trajno sadrže promjenjiv udio bijele djeteline bez obnavljanja

usijavanjem, koji se najbolje očituje nakon košnje trava tijekom ljeta, jer ljeti trave sporije

rastu, pa udio bijele djeteline postaje vrlo uočljiv. Njena uloga u pašnjačkim biljnim

zajednicama jest podizanje hranidbene vrijednosti biljne mase na travnjaku i simbiotska

fiksacija dušika za potrebe njene ishrane, i ishrane ostalih biljnih vrsta u zajednici, koje nisu

sposobne simbiotski usvajati atmosferski dušik.

Slika 13. Bijela djetelina u spontanoj biljnoj zajednici s travama i maslačkom. Foto: Ranko

Gantner (2020.)


Vrlo visoka hranidbena vrijednost bijele djeteline u svim stadijima razvoja (Tablica102_.)

posljedica je njenog habitusa. Naime, u korištenoj biljnoj masi (napasivanjem ili košnjom)

sadržani su samo listovi, cvati i njihove peteljke, dok puzava stabljika ostaje neiskorištena,

osim u slučaju primjene jakoga napasivanja (skoro do ogoljivanja tratine).

Tablica 102. Hranidbena vrijednost nadzemne mase bijele djeteline (DLG, 1997.)

Krmivo Faza razvoja b.

djeteline

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa

zelena

masa, 1.

porast

Prije cvatnje 12 25,6 14,8 7,08 75,4

U cvatnji 13 22,9 18,8 6,74 72,5

Kraj cvatnje 14 19,6 20,9 6,14 70,0

* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u

(1997.)

Veći broj provedenih istraživanja u svijetu pokazuje da bijela djetelina u hranidbi povoljno

djeluje na proizvodnost stoke. U trogodišnjem hranidbenom pokusu Schilsa i sur. (2000.b) u

Nizozemskoj, mliječne krave (pasmine Holstein-Fresian) napasivane na djetelinsko-travnoj

smjesi bijele djeteline (oko 30% pokrovnosti) i engleskog ljulja (oko 50% pokrovnosti) davale

su za nijansu (neznačajno) više mlijeka u odnosu na krave napasivane na travnoj smjesi (oko

134

71% engleskog ljulja) tijekom pašne sezone (Tablica 103.). Uz ispašu, krave su dohranjivane

koncentratom i silažom. Veći utrošak silaže kod krava na travnoj smjesi bio je zbog niskog

prinosa čisto travnog pašnjaka u sušnim razdobljima. Mliječnost je bila veća početkom pašne

sezone, oko 29 kg/kravi/dan (počevši od drugog tjedna travnja), i padala je do kraja pašne

sezone do oko 21 kg/kravi/dan.

Tablica 103. Kvaliteta krme s DTS (bijela djetelina + engleski ljulj) i TS (engleski ljulj) i

mliječnost Holstein-Fresian krava u Nizozemskoj (Schils i sur., 2000.a i 2000.b)

DTS TS

Ljetna hranidba ispašom Sadržaj SB (% u ST)* 19,8 18,7

In-vitro probavljivost organske tvari (%)* 78,5 76,6

Prosječna mliječnost (kg/dan/kravi)** 26,5 25,7

Konzumacija koncentrata (kgST/dan/kravi)** 3,6 3,7

Konzumacija silaže (kgST/dan/kravi)** 1,4 2,1

Zimska hranidba silažom Sadržaj SB (% u ST)* 17,8 16,8

In-vitro probavljivost organske tvari (%)* 75,0 73,3

Prosječna mliječnost (kg/dan/kravi)** 28,0 28,5

Konzumacija koncentrata (kgST/dan/kravi)** 6,0 6,0

Konzumacija silaže (kgST/dan/kravi)** 14,0 14,0

* Schils i sur. (2000.a)

* Schils i sur. (2000.b)

Izvan pašne sezone krave su držane u staji i hranjene su silažom i koncentratom. Polovica grla

hranjena je silažom smjese bijele djeteline i engleskog ljulja, a druga polovica grla silažom

engleskog ljulja. Mliječnost krava hranjenih silažom smjese djeteline i ljulja nije bila

značajno manja od krava hranjenih silažom ljulja. Krma s djetelinsko-travne smjese bila je

bogatija sirovim bjelančevinama i veće probavljivosti.

Kod Schilsa i sur. (2000.b), tijekom napasivanja na smjesi bijele djeteline i engleskog ljulja u

svakoj godini istraživanja dolazilo je do nadama krava. U godini zasnivanja pašnjaka, bez

primjene kemikalija protiv nadama, nadulo se 25 krava od ukupno 59. U drugoj i trećoj

godini, kada su bile dodane kemikalije protiv nadama (polyoxypropylene i polyoxyethylene) u

koncentrat koji je hranjen kod izmuzišta, broj nadutih krava se smanjio na 9 od 59. U trećoj

godini nadutih je bilo samo 7 od 59 jer su preventivne kemikalije bile zamijenjene dodatkom

nezasićenih masti u koncentrirani dio obroka, i to kao tostirano sojino zrno (15% u

koncentratu). Zbog naknadne zabrane preventivnih kemikalija, za prevenciju nadama Schils i

sur. (2000.b) su preporučili hranidbu malim obrokom sijena prije puštanja krava na ispašu.

Harris i sur. (1997.) su na Novom Zelandu ustanovili da povećanje udjela bijele djeteline u

travnjaku od 0% do 50% značajno povećava konzumaciju ST ispaše i dnevnu mliječnost, ali

da daljnje povećanje udjela bijele djeteline ne donosi daljnja povećanja (Tablica 104.). Iako su

pokusni travnjaci bili zasnovani bijelom djetelinom i engleskim ljuljem u ciljanim omjerima

sjemena, u tratinama su udjeli ljulja bili vrlo mali, a kao glavne travne komponente pojavile

su se samonikle C-4 travne vrste Digitaria sanguinalis i Panicum dichotomiflorum.

Eksperimentalno stado krava bilo je miješanog pasminskog sastava (Fresian & Jersey) ali s

pravilnom raspodjelom među tretmanima.

135

Tablica 104. Utjecaj udjela bijele djeteline u biljnoj masi tratine na kvalitetu ispaše i

konzumaciju i mliječnost krava na Novom Zelandu (Harris i sur., 1997.)

Nominalni udio bijele djeteline u tratini 0% 25% 50% 75% .

Biljna masa tratine pred napasivanje (kgST/ha) 3.450 3.360 3.240 2.780

Ostvareni udio bijele djeteline (% u ST) 1 28 47 72

Suha tvar u ispaši (%) 21,0 16,4 14,9 15,0

Sirovi proteini u ispaši (% u ST) 14,3 16,4 18,4 21,9

NDF u ispaši (% u ST) 61,8 52,6 47,7 40,4

In-vitro probavljivost ispaše (%) 64,1 68,0 70,7 71,8

Procijenjena metabolička energija (MJ/kgST) 9,5 10,1 10,5 10,7

Performance krava kod po volji ponuđenog obroka (50 kgST/grlu/dan ispaše) St.pogr

Konzumacija ispaše (kgST/dan/grlu) 12,1 13,1 14,8 15,8 0,72

Mliječnost (lit./kravi/dan) 10,2 12,5 13,6 13,7 0,34

Mliječna mast u mlijeku (%) 5,8 5,6 5,4 5,5 0,18

Performace krava kod ograničenog ponuđenog obroka (25 kgST/grlu/dan ispaše) St.pogr

Konzumacija ispaše (kgST/dan/grlu) 10,9 11,1 11,5 11,6 0,91

Mliječnost (lit./kravi/dan) 9,0 11,1 11,9 12,4 0,35

Mliječna mast u mlijeku (%) 5,7 5,5 5,4 5,1 0,18

Prema preglednom radu Baxa i Schilsa (1999.) junad na ispaši na travno-djetelinskoj smjesi

imala je slične ili malo bolje priraste u odnosu na travnu smjesu gnojenu dušikom. Tako su na

pašnjačkoj smjesi bijele djeteline s travama, ovisno o istraživanju, na ispaši postizali

prosječne dnevne priraste junadi od 0,9 do 1,1 kg/grlu/dan, dok su na travnjaku gnojenom s

200 kgN/ha/god. postizali priraste između 0,92 i 1,05 kg/grlu/dan. Ipak, prirast tjelesne mase

po jedinici površine često je bio za nijansu veći ili značajno veći kod dušikom gnojenih

travnjaka u odnosu na smjese s djetelinom (950 do 1459 kg/ha vs. 794 do 1113 kg/ha) jer su

gnojeni travnjaci davali nešto veće prinose krme po jedinici površine, tako omogućujući nešto

veći broj junadi po jedinici površine. U istraživanju Moora i sur. (1992.; cit. Bax i Schils,

1999.), junad u proljeće napasivana na travnjaku bogatom s bijelom djetelinom, najveći

dnevni prirast su imala kod visoke rezidualne visine tratine, a najmanji kod najmanje

rezidualne visine (Tablica 105.). Slično su ustanovili i krajem ljeta.

Tablica 105. Prosječan dnevni prirast tjelesne mase junadi napasivane na travnjaku bogatom

bijelom djetelinom ovisno o rezidualnoj visini tratine nakon turnusa napasivanja (Moor i sur.,

1992., cit. Bax i Schils, 1999.)

Rezidualna visina tratine (cm) 9 7 5

Prosječni dnevni prirast junadi

(kg/grlu/dan)

Proljetni porast 1,06 1,04 0,60

Porast krajem ljeta 1,11 0,85

Yarrow i Penning (2001.) su u Velikoj Britaniji ustanovili povećanje prirasta tjelesne mase

junica na paši s povećanjem udjela bijele djeteline u tratini (Tablica 106.). Tratina se sastojala

pretežno od engleskog ljulja i bijele djeteline. Junice su bile križane Limousin×Fresian, s

početnom tjelesnom masom oko 190 kg/grlu. U svim pokusnim varijantama udio bijele

djeteline je spontano rastao tokom vegetacije i uvijek je bio veći tokom ljeta i jeseni negoli

tokom proljeća. Pokus je trajao dvije godine, i na kraju pašne sezone u drugoj godini pokusa

razlike među udjelima bijele djeteline nisu više bile značajne, jer se čini da je način

136

održavanja i korištenja tratine odgovarao širenju bijele djeteline. Autori su pretpostavili da se

bijela djetelina spontinao širila u svim pokusnim varijantama sve dok nije postigla

ravnomjernu biljnu masu od oko 400 kgST/ha.

Tablica 106. Utjecaj udjela bijele djeteline u tratini na prirast junica (Yarrow i Penning,

2001.)

Ciljani sadržaj bijele djeteline u tratini: Niski Srednji Visoki Std.pogr.

Rezultati u 1. godini pokusa:

Prosječna biljna masa tratine (kgST/ha) 2.976 3.102 3.111 165

Prosječna biljna masa bijele djeteline (kgST/ha) 30 390 394 56

Udio bijele djeteline u biljnoj masi (%ST) 2 19 18

Prirast tjelesne mase junica (kg/grlu/dan) 0,73 0,89 0,86 0,03

Rezultati u 2. godini pokusa:

Prosječna biljna masa tratine (kgST/ha) 2.392 2.842 2.199 189

Prosječna biljna masa bijele djeteline (kgST/ha 196 301 448 63

Udio bijele djeteline u biljnoj masi (%ST) 13 16 31

Prirast tjelesne mase junica (kg/grlu/dan) 0,72 0,74 0,90 0,05

Orr i sur. (1990.; cit. Bax i Schils, 1999.) su na Novom Zelandu, kod napasivanja dojnih

ovaca s janjadi na travno-djetelinskoj smjesi ustanovili za nijansu veći dnevni prirast janjadi

(268 g/dan/grlu) u odnosu na prirast na travnjaku gnojenom s 420 kgN/ha (260 g/dan/grlu), i

to kod rezidualne visine trave 6 cm. Kod veće rezidualne visine (9 cm) prirast na smjesi je bio

veći (295 g/dan/grlu), a kod manje rezidualne visine manji (223 g/dan/grlu).

Čini se da mješovito napasivanje na TDS omogućuje bolje proizvodne rezultate. Naime,

Wright i sur. (1992.; cit. Bax i Schils, 1999.) su ustanovili da napasivanje govedima na

travno-djetelinskoj smjesi početkom pašne sezone pogoduje većem udjelu bijele djeteline

(12,1%) u odnosu na napasivanje ovcama (6,5%). Odbijena janjad koja se napasivala na

porastu tratine nakon goveda imala je veći prirast (124 g/dan/grlu) negoli janjad koja se

napasivala nakon ovaca (101 g/dan/grlu).

U hranidbenom pokusu Rattraya i Joycea (1974.) sa škopcima (7 mjeseci stari janjci) na

Novom Zelandu, hranidba čistom bijelom djetelinom imala je za posljedicu veće dnevne

priraste tjelesne mase životinja u odnosu na hranidbu smjesom djeteline i engleskog ljulja,

koja se opet pokazala produktivnijom nego li čisti engleski ljulj (Tablica 107.). Bijela

djetelina je sadržavala više sirovih bjelančevina i lignina nego ljulj, a ljulj sadržavao više

vodotopivih šećera, hemiceluloze i celuloze. Kod hranidbe po volji (ad libidum), najveća

konzumacija ST i prirast bili su kod bijele djeteline, zatim kod smjese djetline s ljuljem, a

najmanji kod hranidbe samim ljuljem. Kod ograničene konzumacije krme od 470 g/dan ST,

prosječni prirast tjelesne mase opet je bio najveći na bijeloj djetelini, a najmanji na ljulju.

137

Tablica 107. Kvaliteta bijele djeteline i engleskog ljulja te utjecaj hranidbe djetelinom,

smjesom ljulja i djeteline i ljuljem na konzumaciju ST i prirast škopaca (Rattray i Joyce,

1974.)

Bijela djetelina Smjesa b.d.+e.lj. Engleski ljulj

SB (% u ST) 25,9 20,5

Vodotopivi šećeri (% u ST) 7,9 12,6

Hemiceluloza (% u ST) 9,7 12,6

Celuloza (% u ST) 20,9 25,4

Lignin (% u ST) 8,2 6,8

Konzumacija po volji

(kgST/dan/grlu)

0,774 0,747 0,711

Prirast tjelesne mase (kg/dan/grlu) 0,123 0,097 0,086

Prirast tjelesne mase kod

konzumacije 470 g/dan/grlu

0,042 0,033 0,027

4.4.3.2. Prinosi

U 3-godišnjem pokusu Schilsa i sur. (2000.a), prosječan prinos ST sijanog travnjaka s oko

30% bijele djeteline i oko 50% engleskog ljulja (u pokrovnosti tla) bio je 10,1 t/ha, što je bilo

neznačajno manje od prinosa intenzivno gnojenog travnjaka bez bijele djeteline (oko 71%

engleskog ljulja u pokrovnosti, gnojenog s 275 kgN/ha/god.). Travnjak s bijelom djetelinom

gnojen je skromno: sa 69 kgN/ha/god., datoga kroz tekući goveđi gnoj. U bilancu N-gnojidbe

nisu bili uključeni urin i feces goveda koja su se napasivala na travnjaku. Navedena prednost

intenzivno gnojenog ljulja u odnosu na smjesu s djetelinom događala se samo tijekom

proljetnog porasta. Pokus je izveden u humidnoj klimi Nizozemske (grad Lelystad, prosječna

god.temp. 9,1°C i suma oborina 785 mm). Travnjaci su bili korišteni napasivanjem mliječnih

krava (Holstein-Fresian pasmine) i košnjom za pripremu silaže. Sezona napasivanja je

započinjala u drugom tjednu travnja. Napasivanje je provođeno po rotacijskoj shemi na oko

30 pregona. Nastojalo se krave pustiti na novi pregon kada biljna masa travnjaka (iznad 5 cm

visine od tla) naraste na 1700 kg/ha ST. Napasivanje po pregonima išlo je u slijedu: 2 dana

mliječne krave, a za njima 2 dana mlada stoka i zasušene krave. Iskorišteni prinos ST ispaše

procijenjen je na 14 kg/kravi/dan ST, 7 kg/junetu/dan i 3,5 kg/teletu/dan. Košnja pregona za

pripremu silaže rađena je kod travne mase od oko 3500 kg/ha ST (također iznad 5 cm visine).

Pokošena masa je uvijek bila provenuta tijekom 24h kako bi se postigao sadržaj ST od 35 do

40%. Tijekom kraćih sušnih razdoblja (ljeti) krave dodijeljene travnjaku bez djeteline bile su

hranjene silažom jer je biljna masa na travnjaku bila premala, što znači da je u sušnim

uvjetima travnjak s djetelinom davao veće prinose negoli travnjak bez djeteline. Kod obje

skupine krava, zimska hranidba je bila zasnovana na silaži. Prinos mlijeka po jedinci površine

bio je manji na smjesi djeteline i ljulja (11,1 t/ha) u odnosu na ljulj bez djeteline (13,1 t/ha) jer

je pašnjak s djetelinom bio predimenzioniran, pa je dio proizvedene silaže bio prodan van

farme. Slično, i odnos zaposjedanja bio je manji kod smjese (1,9 UG/ha) u odnosu na travnjak

bez djeteline (2,2 UG/ha).

138


Prema Sheafferu i Eversu (2007.) bijela djetelina (srednjeg lista) dobro podnosi kiselost tla,

vlažno tlo, hladnoću, čestu defolijaciju (npr. napasivanjem) pa čak i zaslanjenost tla, ali slabo

podnosi sušu i lužnata tla. Ipak, prema zapažanjima autora, bijela djetelina u spontanim

biljnim zajednicama u RH uspješno preživljava sušna ljeta, ali bez stvaranja prinosa

nadzemne mase.

Bijela djetelina se najčešće uzgaja u smjesi s travama, gdje joj je ciljani udio u prinosu ST

smjese oko 30%, čime se u uvjetima Velike Britanije (humidna klima) omogućuje godišnji

prinos ST smjese s engleskim ljuljem (Lolium perenne L.) od oko 10 t/ha (Benever, 2015.).

Udio bijele djeteline od oko 30% u pokrovnosti tla bio je dostatan da uz skromnu N-gnojidbu

(69 kgN/ha iz gnojovke), smjesa s engleskim ljuljem da visoki prinos od 10,1 t/ha ST u

humidnim uvjetima Nizozemske (Schils i sur., 2000.a). U istim uvjetima, intenzivno gnojen

(275 kgN/ha) travnjak s engleskim ljuljem dao je neznačajno veći prinos od 10,8 t/ha ST. U

suptropskoj klimi turske pokrajine Trakya (624 mm/god. oborina, 14,5°C godišnji prosjek),

bez N-gnojidbe postignut je visoki prinos smjese bijele djeteline i trave vlasulje trstikaste

(Festuca arundinacea Schreb.), od oko 7 t/ha ST, i to kod udjela bijele djeteline u prinosu od

samo 23% (Tekeli i Ates, 2005.). Značaj doprinosa bijele djeteline u ishrani smjese dušikom

očitovao se u značajno nižem prinosu ST čistog usjeva vlasulje trstikaste (bez bijele djeteline

tek oko 5 t/ha).

4.4.3.3.1. Sjetva

Za postizanje udjela bijele djeteline oko 23% u prinosu smjese, Tekeliju i Atesu (2005.) bila

je dovoljna norma sjetve od 2,5 kg/ha sjemena (25% od norme 10 kg/ha za čisti usjev) bijele

djeteline, i vlasulje trstikaste 15 kg/ha (75% od norme za čisti usjev), dok Benever (2015.)

preporučuje normu sjetve bijele djeteline od 1 do 4 kg/ha sjemena za ciljanu udio u prinosu

smjese s engleskim ljuljem od 30%. Ciljani udio bijele djeteline u pokrovnosti tla od 30% u

smjesi s engleskim ljuljem u Nizozemskoj, Schils i sur. (2000.) su postigli normom sjetve od

5 kg/ha, dok im je engleski ljulj (diploidni) bio zasijan s normom sjetve od 20 kg/ha. S

obzirom na visoku cijenu sjemena bijele djeteline, autori predlažu nešto niže norme sjetve, tj.

od oko 2,5 kg/ha, što je unutar raspona kojega je preporučila Liz Benever (2015.). Time se, uz

prosječnu masu 1000 sjemenki od oko 0,6 g (Vučković, 1999.), posije oko 400 sjemenki/m2.

Prema Liz Benever (2015.), rok sjetve treba biti takav da se sjeme smjesti u toplo tlo (od

travnja do kolovoza u uvjetima Velike Britanije). Prema istoj autorici, za uspješno

prezimljenje mladih biljčica važno je da prije zime razviju stolone (puzajuće stabljike). Čini

se da bi rokovi sjetve preporučeni za lucernu u kontinentalnoj Hrvatskoj mogli biti prikladni i

za sjetvu bijele djeteline (kasnoljetni i ranoproljetni). Sijati se može plitko, u fino pripremljen

sjetveni sloj tla (jer je sjeme jako sitno), ili usijavati u postojeću tratinu. Kod usijavanja u

tratinu (prema Beneverovoj, 2015.), sjeme se površinski razbaca, a potom se puste životinje

na ispašu kako bi gaženjem potpomogle bliski dodir sjemena s tlom. Prije razbacivanja

sjemena, za bolji uspjeh, tratinu je potrebno napasivanjem svesti na vrlo malu visinu

(nekoliko centimetara) i podrljati da se otvore pukotine u tlu. Nakon sjetve tratinu treba

intenzivno pasti kako bi se smanjila konkurencija starih trava nad mladom bijelom djetelinom.

139

4.4.3.3.1. Gnojidba bijele djeteline, odnosno smjesa s travama

U pogledu utjecaja N-gnojidbe, u literaturi postoji konsenzus da mineralna dušična gnojidba

smanjuje udio bijele djeteline u travnjačkoj biljnoj zajednici (Leto i sur., 2008.; Bošnjak i sur.,

2009., Benever, 2015.). Za održavanje visokog udjela bijele djeteline u travnjaku ne

preporučuje se travnjak gnojiti mineralnim dušičnim gnojivima Benever (2015.).

U gore provedenoj diskusiji o ciljanim udjelima bijele djeteline u travnjaku, pokazano je da

gnojidba dušikom, kod smjesa djeteline s travama, nije čimbenik koji će značajno povećavati

prinose. Čak će mineralna gnojidba dušikom smanjiti udio bijele djeteline u tratini, i time

dovesti do većeg smanjenja prinosa tijekom sušnih ljetnih uvjeta. Smanjenjem udjela bijele

djeteline, sam travnjak će za tvorbu prinosa postati više ovisan o vanjskim dodavanjima

dušika kroz mineralna gnojiva, što će povisiti materijalne troškove proizvodnje. Zbog toga

autori ne preporučuju N-gnojidbu travno-djetelinskih smjesa gdje je udio bijele djeteline veći

od 20%. Posebnost N-ishrane smjesa s bijelom djetelinom jest ta, da kod udjela bijele

djeteline u pokrovnosti oko 30%, ili u prinosu oko 20%, smjesa postaje neovisna o N-gnojidbi

za postizanje visokih ciljanih prinosa. Naime, simbiotska fiksacija bijele djeteline kod

sadržaja u pašnjaku od 9 do 20%, procijenjena je na 79 do 212 kgN/ha/god. (Ledgard i sur.,

2001.), što uz izvornu ponudu srednje plodnog tla od oko 100 kg/ha/god. (procjena autora)

daje sumu od 179 do 312 kgN/ha, što dalje odgovara iznošenju prinosom tratine od 6 do 10

t/ha ST s 19% sirovih bjelančevina u ST. Čini se da je suma izvorne ponude tla i simbiotske

fiksacije bijele djeteline još veća od procjene autora jer su Ledgard i sur. (2001.) u

petogodišnjem istraživanju na Novom Zelandu ustanovili da je prinos pašnjaka s bijelom

djetelinom bez N-gnojidbe bio vrlo visok (16,4 t/ha ST), i ne mnogo manji od prinosa

travnjaka s N-gnojidbom od 400 kgN/ha (20,5 t/ha ST). Unatoč dušičnoj neovisnosti travnih

smjesa s djetelinom, ishrana ostalim mineralima zasniva se na usvajanju iz rezervi tla i iz

minerala unesenih uriniranjem i razlaganjem izmeta pašnih životinja. Iznošenje makrohraniva

prinosom smjese bijele djeteline i engleskog ljulja može se procijeniti na temelju

koncentracije P, K, Ca i Mg u ST krme i očekivanog prinosa krme. Korištenjem nadzemne

mase takve smjese u optimalnim razvojnim stadijima (ljulj u vegetativnoj fazi, kod prinosa

između 1,7 i 3,5 t/ha ST iznad 5 cm visine), Schils i sur. (2000.a) ustanovili su 0,42 % P

(odnosno 0,97% P2O5), 3,3% K (odnosno 4% K2O), 0,92% Ca i 0,17% Mg, sve izraženo na

čistu ST krme. Posljedično, prinos od 10 tST/ha travno-djetelinske smjese iznio bi iz tla oko

97 kg/ha P2O5, 400 kg/ha K2O, 92 kg/ha Ca i 17 kg/ha Mg. S obzirom da se bijela djetelina

najčešće uzgaja kao komponenta travno-djetelinskih i djetelinsko-travnih smjesa, i to s

manjinskim udjelima (do 30%), P i K gnojidba takvih smjesa treba biti prilagođena potrebama

zastupljenijih komponenti (travama). I, naravno, gnojidbu stajskim gnojem treba smatrati

mnogo prikladnijom u odnosu na gnojidbu mineralnim gnojivima jer proizvođači krmnog

bilja obično obiluju stajnjakom. Stajnjak i gnojovka se mogu zaoravati prije zasnivanja

pašnjačke smjese ali i svake godine razbacivati po pašnjačkoj smjesi, u terminima

4.4.3.3.2. Korištenje travno-djetelinskih smjesa s bijelom djetelinom

7-godišnje istraživanje u Irskoj (Nolan i sur. (2001.) pokazalo je da napasivanje govedima na

trajnom travnjaku ima za posljedicu veći udio bijele djeteline u prinosu (13,5%) nego li

mješovito napasivanje goveda i ovaca (9,5%) ili samo ovaca (4,9%). 3-godišnje istraživanje u

Hrvatskoj je pokazalo suprotno: da rotacijsko napasivanje ovcama pogoduje većoj

zastupljenosti bijele djeteline u prinosu travnjaka (3,3%) u odnosu na rotacijsko napasivanje

govedima (1,7%) (Leto i sur., 2008.). Rezultati Lete i sur. (2008.) odnosili su se na varijantu

pokusa bez N-gnojidbe, s prinosom ST travnjaka od 10,5 t/ha kod napasivanja ovcama, i 8,4

140

t/ha kod napasivanja govedima. Pokus je bio proveden na planinskom sijanom travnjaku na

Medvednici (650 m.n.m.), na smeđem kiselom tlu. U pripremljeno (golo) tlo bila je posijana

bijela djetelina (6,4 kg/ha), klupčasta oštrica (Dactylis glomerata, 12 kg/ha) i vlasnjača

livadna (Poa pratensis, 6,4 kg/ha). Napasivanje je provođeno po rotacijskoj shemi na 12

pregona. Prema Phelanu i sur. (2014.), održavanju visokog udjela bijele djeteline u travnjaku

pogoduje produžavanje pašne sezone do kasno u jesen, i nisko napasivanje (do samo 4 cm

rezidualne visine tratine), koje će potisnuti trave, a dati mjesta djetelini.

Prema Phelanu i sur. (2014.), travnjaci s visokim udjelom bijele djeteline mogu izazvati

nadam kod goveda na ispaši, što se ipak tijekom 10 godina pokusa na TEGASC-u u Irskoj

nije dogodilo. Za prevenciju nadama preporučuju slijedeće mjere: 1.) ne puštati vrlo gladnu

stoku na travnjak bogat djetelinom; 2.) stoku postupno uvoditi u travnjake bogate djetelinom

jer je stoka koja se nije navikla na djetelinu pod većim rizikom; 3.) biti posebno oprezan kod

premještanja stoke s čisto travnog pregona na pregon bogat djetelinom; 4.) ako je u pregonu

visok udio djeteline (>50%) stoci prije napasivanja dati obrok slame (ili vlaknastijeg sijena),

ili na takovom pregonu pustiti da biljna masa razvojno ostari, udjeli lista da se smanje, a

udjeli stabljika trava povećaju, tj. da vizualno prinos travnjaka bude veći prije početka

napasivanja; 5.) u slučaju opravdane bojazni, dodati aditiv protiv nadama u koncentrat ili

vodu. Vjerojatno bi dodavanje tostirane soje (15%), kao izvora nezasićenih masti, u

koncentrirani dio obroka smanjilo rizik od nadama, kako su to činili Schils i sur. (2000.b).

4.4.4. Smiljkita roškasta

Prema Undersanderu i sur. (1993.), smiljkita roškasta (Lotus corniculatus L., Slika 14.) je

višegodišnja mahunarka sa životnim vijekom dvije (u južnijim predjelima) do nekoliko

godina (u sjevernijim predjelima). Ipak, zasnovani usjevi smiljkite roškaste traju mnogo duže

od vijeka pojedinačnih biljaka u sklopu jer vrlo često dolazi do samozasijavanja uslijed

sazrijevanja sjemena na biljkama smiljkite i njegovog spontanog osipanja, čime se usjev sam

obnavlja. U SAD-u se prvenstveno koristi kao pašnjačka biljka, ali može poslužiti i za

proizvodnju sijena tamo gdje slabo drenirana i kisela tla čine lucernu nepogodnom za uzgoj.

Iako podnosi slabo drenirana tla, smiljkita neće preživjeti na mjestima gdje voda stoji na

površini tla tijekom ljeta. Korijen joj je plići nego kod lucerne, tako da je manje otporna na

sušu u odnosu na lucernu. Prema Waghornu i sur. (1998.) smiljkita roškasta je leguminoza

pogodna za tla niske plodnosti. Prema Undersanderu i sur. (1993.) glavne komparativne

prednosti smiljkite u odnosu na druge višegodišnje leguminoze jesu: 1.) ne izaziva nadam na

ispaši; 2.) odlično podnosi napasivanje (prostratum tipovi); 3.) ima sposobnost

samozasijavanja i posljedično dug vijek korištenja usjeva i dugotrajan udio u pašnjaku. Prema

Waghornu i sur. (1998.) smiljkita ima i druge važne komparativne prednosti u hranidbi

preživača, a koje proizlaze iz sadržaja kondenziranih tanina u krmi: sprečavanje nadama,

smanjenje invadiranosti probavnog trakta parazitima iz grupe nematoda (crvi), te može

povećati prirast tjelesne mase, vune i mlijeka i povećati plodnost kod ovaca u odnosu na

hranidbu travnjačkom biljnom masom ili lucernom. Ipak, kod sorata s iznimno visokim

sadržajem kondenziranih tanina, kod stoke može doći do smanjene konzumacije krmiva i

smanjene resorpcije hranjivih tvari (Waghorn i sur., 1998.).

141

Slika 14. Smiljkita roškasta. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)

Douglas i sur. (1995.) su objasnili kako kondenzirani tanini prisutni u krmi povećavaju

iskorištenje konzumiranih sirovih bjelančevina. Prema njima se oko 70% konzumiranih

bjelančevina iz visokokvalitetnih svježih voluminoznih krmiva razgradi u buragu, a samo oko

30% prolazi nerazgrađeno do tankog crijeva. Iako se velik dio u buragu deaminacijom

izgubljenih biljnih bjelančevina kompenzira sintezom bjelančevina mikroorganizama (tzv.

mikrobiološki protein), značajan dio ostaje neiskoristiv. Kondenzirani tanini mogu reagirati s

bjelančevinama u blizu pH neutralnom okruženju (tj. u buragu životinje koja nije konzumirala

krmu bogatu škrobom i šećerom) i formirati kompleksne spojeve, te potom u kiselom

okruženju (pH<3,5 kakav je u želucu) osloboditi iste bjelančevine za daljnju probavu. Na taj

način kondenzirani tanini smanjuju razgradnju biljnih bjelančevina u buragu i povećavaju

apsorpciju biljnih bjelančevina iz tankog crijeva. Ipak, previsoke koncentracije kondenziranih

tanina (50 – 100 g ekstrahiranih/kgST) smanjuju dobrovoljnu konzumaciju i probavljivost, a

koncentracije od 20-40 g/kgST smatraju se povoljnima.


Hranidbeni pokus Wena i sur. (2002.) u Missouriju (SAD), s napasivanjem junadi na smiljkiti

roškastoj (na dvije sorte: nerizomska i rizomska), vlasulji trstikastoj (Festuca arundinacea

Schreb., sorta „Phyter“ slobodna od endofitne gljive) i njihovim smjesama, pokazao je veći

prosječni dnevni prirasti tjelesne mase junadi na smiljkiti roškastoj u odnosu na priraste na

smjesi smiljkite s vlasuljom trstikastom (udio smiljkite u ST smjese bio je oko 31%) i u

odnosu na prirast na čistoj vlasulji trstikastoj (Tablica 108.). Obje smiljkite su sadržavale

prosječno oko 17% sirovih bjelančevina u ST krme, smjese oko 12%, a čista vlasulja

trstikasta 9%.

Tablica 108. Sadržaj sirovih bjelančevina u ispaši i dnevni prirast tjelesne mase junadi na

ispaši smiljkitom roškastom, vlasuljom trstikastom i njohovoj smjesi (Wen i sur., 2002.)

Vrsta ispaše SB (% u ST) Prirast junadi

(kg/dan/grlu)

Smiljkita roškasta 17 1,53 nerizomska sm.

1,29 rizomska sm.

Smjesa smiljkite (31%) i vlasulje

trstikaste

12 0,93

Vlasulja trstikasta 9 0,73

142

Početna tjelesna masa junadi Angus križanaca na početku pokusa Wena i sur. (2002.) bila je

između 267 i 305 kg, a starost oko 7 do 12 mjeseci. Napasivanje u prvoj godini pokusa počelo

je 11. svibnja, a završilo krajem lipnja, te je nastavljeno 22. rujna i završilo 17. studenog.

Napasivanje u drugoj godini započelo je 19. travnja, a završilo krajem lipnja. U drugoj godini

pokusa jesenskog napasivanja nije bilo zbog jake suše. Napasivanje je bilo zaustavljano kada

nadzemna biljna masa iznad 5 cm od tla pala na 900 kg/ha ST. U Ayalovom (2001.)

istraživanju u Urugvaju, 4 sorte smiljkite roškaste su u vegetativnoj fazi imale visoku

koncentraciju sirovih bjelančevina u ST (Tablica 109.). U fazi 50% cvatnje, sadržaj sirovih

bjelančevina je bio sličan crvenoj djetelini u fazi početka cvatnje (oko 16%), ali niže od

lucerne u pupanju (oko 22%). Unatoč nižem sadržaju sirovih bjelančevina u odnosu na

lucernu, kod smiljkite se očekuje veći koeficijent iskorištenja bjelančevina zbog sadržaja

kondenziranih tanina u krmi. Napredovanjem razvojne zrelosti biljaka, sadržaj sirovih

bjelančevina u smiljkiti je pao na niže vrijednosti. Sadržaj in-vitro probavljive organske tvari

u ST (parametar čije su vrijednosti slične TDN jednicama) u vegetativnoj fazi bio je najveći, u

fazi 50% cvatnje srednji i u napredovaloj fazi zrelosti biljaka najniži. Autori zbog toga

procjenjuju da je energetska vrijednost smiljkite (za preživače) u fazi 50% cvatnje slična

lucerni u fazi pupanja (oko 64% TDN-a) i crvenoj djetelini u fazi počeka cvatnje (oko 65%

TDN-a), kada se iste kulture najčešće i koriste.

Tablica 109. Sadržaj sirovih bjelančevina i probavljive organske tvari u ST smiljkite roškaste

ovisno o fazi razvoja biljaka u Urugvaju (Ayal, 2001.)

Faza razvoja SB (% u ST) Sadržaj in-vitro probavljive organske tvari (% u

ST)

Vegetativna 18,8 do 24,4 62,6 do 67,0

50% cvatnje 15,6 do 18,1 61,9 do 68,3

Napredovala zrelost 11,8 do 14,4 49,5 do 56,2

Istraživanje Douglasa i sur. (1995.) na Novom Zelandu pokazalo je da napasivanje ovaca i

janjadi na smiljkiti roškastoj i njenoj smjesi s lucernom omogućuje bolje proizvodne rezultate

negoli na čistoj lucerni (Tablica 110.). Pokus I provodili su s dojnim ovcama pasmine

Romney prosječne tjelesne mase 53 kg/grlu, s pripadajućom janjadi početne tjelesne mase

15,5 kg/grlu. Pokus II provodili su s janjcima prosječne početne tjelesne mase 27,9 kg.

Ponuđeni obroci ispaše u pokusu I bili su 6 kgST/ovci/dan, a u pokusu II od 3,5

kgST/janjetu/dan na početku do 5,5 kgST/janjetu/dan na kraju pokusa. Grla su napasivana po

rotacijskoj shemi sa zadržavanjem od 7 dana po pojedinom pregonu, a pregoni su bili

ograđivani pomičnom žicom i površina im je bila tako podešavana da mogu ponuditi ciljani

obrok ispaše.

143

Tablica 110. Utjecaj ispaše smiljkitom roškastom, njenom smjesom s lucernom i čistom

lucernom na proizvodne karakteristike ovaca i janjadi na Novom Zelandu (Douglas i sur.,

1995.)

Varijanta ispaše Smiljkita

roškasta

Smjesa Lucerna Std.pogr.

Pokus I

Prirast ovaca (kgTM/dan) 0,251 0,115 0,059 0,013

Prirast janjadi (kgTM/dan) 0,275 0,260 0,263 0,010

Prirast vune na ovcama (g/100cm2/dan) 0,133 0,130 0,123 0,007

Biljna masa prije napasivanja (tST/ha) 5,1 4,8 4,2

Sadržaj ekstraktivnih kondenziranih

tanina (ppm)

25,2 4,6 0

Sirove bjelančevine (% u ST) 20,6 18,8 19,4 1,9

NDF (% u ST) 30,4 39,0 40,6 4,6

ADF (% u ST) 23,0 25,2 24,4 2,5

Biljna masa poslije napasivanja

(tST/ha)

3,1 3,0 3,0

Pokus II

Prirast janjadi (kgTM/dan) 0,228 0,186 0,183 0,008

Konzumacija organske tvari ispaše

(kg/grlu/dan)

1,76 1,63 1,65 0,04

Biljna masa prije napasivanja (tST/ha) 6,4 6,3 6,3

Sadržaj ekstraktivnih kondenziranih

tanina (ppm)

20,2 2,4 0

Sirove bjelančevine (% u ST) 16,4 22,3 20,3 1,1

NDF (% u ST) 44,6 38,9 41,3 2,6

ADF (% u ST) 35,6 27,7 28,6 2,3

Biljna masa poslije napasivanja

(tST/ha)

5,6 4,8 4,9

4.4.4.2. Prinosi

Prema Waghornu i sur. (1998.), smiljkita roškasta ima visok potencijal prinosa u čistom

sklopu: od 10 do 15 t/ha ST godišnje u uvjetima Novog Zelanda. Takav potencijal je ostvariv

samo u dobrim uvjetima uzgoja i uz pažljivo zasnivanje i njegu, što je u praksi rijetkost.

Naime, na plodnim tlima s dovoljno vlage, smiljkita bude brzo potisnuta od strane

dominantnijih vrsta poput ljuljeva i bijele djeteline, ili od strane višegodišnjih korova. Što se

tiče distribucije godišnjeg prinosa, smiljkita glavninu svoga prirasta daje tijekom proljeća te

od polovice ljeta pa do kasne jeseni (Waghorn i sur., 1998.). Nešto niže prinose ostvarili su

Marley i sur. (2006.) u Velikoj Britaniji na ocjeditom ilovastom kamenitom tlu bogatom s P i

K, s pH 6,4 testirajući 13 sorata smiljkite iz različitih dijelova svijeta. Najviši prinosi u prvoj

godini ispitivanja ostvareni su sa sortama porijeklom iz Njemačke, Mađarske, Kanade i SAD-

a: oko 7 t/ha ST u tri otkosa. U drugoj godini ispitivanja godišnja suma prinosa tri otkosa bila

je kod istih sorata između 4,3 i 6,7 t/ha ST. Najnižega prinosa bile su sorte porijeklom iz

Urugvaja, u prvoj godini oko 1,5 t/ha ST i u drugoj godini oko 2,3 t/ha ST. Suprotno je dobio

Ayal (2001.) u Urugvaju: najveće prinose pokazale su domaće brazilska i urugvajska sorta: u

prvoj godini oko 6 do 7 t/ha ST, dok su strane (SAD i Novi Zeland) dale tek oko 2 do 3 t/ha

144

ST. U drugoj godini je prinos bio svima niži: domaćima od 4,1 do 5,3 t/ha ST (ovisno o visini

košnje), a strane od 1,5 do 2,4 t/ha. Pecetti i sur. (2008.a) su u Italiji prinos smiljkite

uspoređivali s prinosima lucerne (pašnih i košnih tipova). Na lokaciji Torricella (središnja

Italija, na ilovači siromašnoj fosforom, umjereno alkalno vapneno tlo s pH 8,1) smiljkita je

prosječno nadmašila lucernu po prinosu ST (5,3 vs. 4,2 t/ha) dok je na lokaciji Casina

(sjeverna Italija, na praškastoj ilovači, pH neutralno tlo) lucerna dala mnogo veći prinos u

odnosu na smiljkitu (7,4 vs. 2,3 t/ha). U pokusu Wena i sur. (2002.) u Missouriju (humidni

klimat, SAD), u proljetnoj pašnoj sezoni 1998., usjevi čiste smiljkite roškaste dali su značajno

manje prinose ST krme u odnosu na smjese s vlasuljom trstikastom i u odnosu na čistu

vlasulju trstikastu gnojenu sa 67,4 kgN/ha (Tablica 111.). Narednu jesensku pašnu sezonu

čiste smiljkite dale su zanemarivi prinos zbog suše, dok su smjese dale zadovoljavajući prinos

krme. Iduće godine u proljetnoj pašnoj sezoni smiljkite su dale prinose manje od polovice

prinosa smjesa s vlasuljom trstikastom. Ukupni prirast tjelesne mase junadi tijekom proljeća

1998. bio je najveći na nerizomskoj smiljkiti, zatim na smjesama s vlasuljom trstikastom, a

nizak je bio na čistoj rizomskoj smiljkiti i čistoj vlasulji trstikastoj. Tijekom jesenske pašne

sezone prirast je bio veći na smjesama negoli na čistoj vlasulji trstikastoj. Čisti usjevi

smiljkite nisu dali dovoljno krme za provođenje napasivanja tijekom jeseni. Tijekom proljeća

1999., najveći ukupni prirasti bili su na smjesama, nešto manji na smiljkitama i najmanji na

čistoj vlasulji trstikastoj. Visoki ukupni prirasti tjelesne mase junadi po jedinici površine, na

smjesama smiljkite i vlasulje trstikaste bili su posljedica visokog prinosa krme uz osrednju

kvalitetu, dok su visoki ukupni prirasti na nerizomskoj smiljkiti bili posljedica visoke

kvalitete krme.

Tablica 111. Prinosi ispaše i prirast junadi na smiljkitama roškastim, smjesama s vlasuljom

trstikastom i čistoj vlasulji trstikastoj u Missouriju (Wen i sur., 2002.)

Proizvodnja ST

krme

(t/ha)

Prosječni prirast

junadi

(kg/dan/grlu)

Ukupni prirast

junadi

(kg/ha)

Proljeće

1998.

Smiljkita roškasta 3,3 1,53 442

Rizomska smiljkita 3,5 1,29 284

Smiljkita + vlasulja

trstikasta

9,0 0,93 411

Rizomska smiljkita +

vlasulja trstikasta

8,1 0,93 402

Vlasulja trstikasta 7,0 0,73 264

Jesen

1998.

Smiljkita roškasta - - -

Rizomska smiljkita - - -


trstikasta

7,5 0,69 251


vlasulja trstikasta

5,9 0,68 221


Proljeće

1999.

Smiljkita roškasta 4,3 1,26 429

Rizomska smiljkita 2,0 1,43 411


trstikasta

8,9 0,82 480


vlasulja trstikasta

7,6 0,82 446


145

Wen i sur. (2002.) su zaključili da se usijavanjem smiljkite roškaste u travnjake vlasulje

trstikaste mogu postići veći prirasti tjelesne mase junadi u odnosu na prevladavajuću čistu

vlasulju trstikastu, te da se mogu postići i značajne uštede na N-gnojivima jer se smjesa s

31%-tnim udjelom smiljkite (u prinosu ST) pokazala visokoprinosnom bez N-gnojidbe.


Prema Schalleru i sur. (1997.), smiljkita roškasta ima slabiju klijavost negoli lucerna i

djeteline. Slab je takmac u odnosu na prateće biljne vrste. Za uspješno zasnivanje usjeva

potrebno je dobro pripremiti sjetveni sloj s kompaktnom posteljicom jer je sjeme sitno. Gdje

je potrebno štiti tlo od erozije, prikladna je i reducirana osnovna obrada tla u proljeće umjesto

jesenskog oranja. Smiljitu je moguće i usijati u postojeću tratinu, no-till sijačicama ili

mrazosjetvom (engl. „frost seeding“)(Schaller i sur., 1997.). Preporučeni rokovi sjetve jesu

ranoproljetni i kasnoljetni, slično kao i za lucernu. Sjetvu treba obaviti žitnim sijačicama ili

rasipačem uz valjanje prije i poslije sjetve. Preporučena norma sjetve u smjesi s višegodišnjim

travama je oko 6 kg/ha. Radi zaštite od korova i erozije, smiljkita se može zasnivati u

asocijaciji sa zobi (zob 100 kg/ha), i tada je zob, kada postigne visinu oko 17 cm, potrebno

nisko popasti, u prva dva porasta, kako bi se smanjila kompeticija nad smiljkitom. Prema

istim autorima, smiljkita se rijetko uzagaja kao čisti usjev jer se u smjesi s travama postižu

veći prinosi i manja pojava korova. Čini se da su najprikladnije prateće travne vrste vlasnjača

livadna (Poa pratensis L.), klupčasta oštrica ili mačji repak (Phleum pratense L.). U

smjesama sa stoklasom bezosatom (Bromus inermis L.), vlasuljom trstikastom i blještacem

(Phalaris arundinacea) potrebno je provoditi nisko napasivanje kako bi se smanjila

kompeticijska sposobnost trava nad smiljkitom roškastom. Chevrette i sur. (1959.)

upozoravaju na vrlo slabu kompeticijsku moć smiljkite roškaste te da zbog toga treba biti

oprezan kod izbora pridružene travne vrste. Za vlažna staništa preporučuju mačji repak kao

travu koja neće potisnuti smiljkitu, dok za suha staništa preporučuju klupčastu oštricu. Prema

pregledu litrature Wena i sur. (2002.), smiljkita roškasta je idalan par uz vlasulju trstikastu jer

(kao i vlasulja trstikasta) podnosi niže napasivanje (s nižom preostalom visinom biljke nakon

napasivanja) u odnosu na druge leguminoze, te dobro raste na kiselim i neplodnim tlima,

međutim, isti autor ne komentira moguće potiskivanje smiljkite od strane vlasulje trstikaste.

Prema Undersanderu i sur. (1993.), izbor sorte je važan element agrotehnike jer se sorte

razlikuju po otpornosti na hladnoću, potencijalu prinosa i tipu rasta: prostratum je prvenstveno

za napasivanje, a erectum (uspravni) za košenu krmu (sijeno, sjenažu i dr.), iako može biti

prikladan i za napasivanje.

Koncentracije P, K, Ca i drugih minerala u nadzemnoj masi smiljkite roškaste slične su onima

u crvenoj djetelini i lucerni (Undersander i sur., 1993.), a odnošenje istih minerala može se

procijeniti na temelju očekivanog ili ostvarenog prinosa. Ipak, što se tiče gnojidbe, u

istraživanju Russellea i sur. (1991.), u Minnesoti i Michiganu (SAD), smiljkita roškasta

najčešće nije pokazala povećanje prinosa s primjenom P i K gnojidbe. Čak i u slučaju

primjene P-gnojidbe na tlima siromašnim fosforom, smiljkita nije pokazala povećanje

prinosa. Smiljkita kao biljka iz porodice mahunarki ne zahtijeva N-gnojidbu, uz uvjet da u tlu

pronađe kompatibilnu Rhizobium vrstu bakterija. Autori pretpostavljaju da hrvatska tla

posjeduju u spontanoj mikroflori kompatibilne Rhizobium bakterije jer se u spontanim biljnim

zajednicama mogu pronaći vrste roda Lotus. Što se tiče N-gnojidbe smjesa smiljkite s

travama, interesantno je prikazati rezultate istraživanja Wen-a i sur. (2002.) u Missouriju

(SAD). Oni su visoke prinose smjese smiljkite roškaste s vlasuljom trstikastom (oko 8,5 t/ha

ST), postigli bez N-gnojidbe zahvaljujući dovoljnom udjelu smiljkite u prinosu ST: 31%.

146

Takav udio su postigli sjetvom 7,9 kg/ha sjemena smiljkite + 13,5 kg/ha sjemena vlasulje

trstikaste. Prema Undersanderu i sur. (1993.), smiljkita, iako bolje podnosi kiselost tla negoli

lucerna ili crvena djetelina, ipak pozitivno reagira na kalcizaciju. Kalcizacijski materijal bi

trebalo unijeti u tlo barem 6 do 12 mjeseci prije sjetve smiljkite.

Na temelju gore prikazanih spoznaja o gnojidbi smiljkite roškaste, autori preporučuju usjeve

smiljkite ne gnojiti mineralnim gnojivima (N, P i K), već samo stajnjakom i to tamo gdje ga

ima dovoljno.

Smiljkita se koristi napasivanjem i košnjom. Prema istraživanjima Ayala (2001.) u Urugvaju i

Novom Zelandu, niska (2 cm od tla) i česta defolijacija (20 dana regeneracije) smanjivali su

prinos i preživljavanje biljaka u sklopu smiljkite roškaste. Visoka rezidualna visina (10 cm) i

duga razdoblja porasta između košnji (40 dana) dovodili su do gubitaka biljne mase zbog

pretjeranog nagomilavanja. Prema prikazanim rezultatima, čini se da je za smiljkitu roškastu

optimalna visina defolijacije u rasponu od 4 do 6 cm od tla, te da je optimalno vrijeme za

regeneraciju prinosa oko 30 dana. Ipak, Schaller i sur. (1997.) za uvjete SAD-a preporučuju

nešto veću rezidualnu visinu: oko 7,5 cm od tla. Tako se postižu veći prinosi, duži vijek

usjeva i barem malo samozasijavanja. Nadalje, kod uzgoja u pašnjačkoj smjesi s travama,

kažu da smiljkita u proljeće kasnije kreće s porastom u odnosu na trave, te bi radi održavanja

visokog udjela smiljkite trebalo popasti prvo travu prije kretanja smiljkite, kako bi se smanjila

dominacija trave nad smiljkitom, a slijedeći turnus napasivanja obaviti kada se smiljkita dobro

razvije. Prije zime bi joj trebalo dati oko 40 dana regeneracije, a zatim se isti porast može

popasti.

4.4.5. Esparzeta

Esparzeta (Onobrychis viciifolia Scop., Slika 15.) je skoro zaboravljena krmna mahunarka

koja je imala dugu povijest uzgoja na tlu Europe, barem još od antičkih vremena. Prema

kompilaciji Liua (2006.) vidljivo je da je njena zastupljenost na poljoprivrednim površinama u

Europi prije nekoliko stotina godina bila značajna, i to na karbonatnim i dobro ocjeditim

tlima, te da njene površine padaju vjerojatno posljednjih 100 godina, sve do sadašnjeg stanja

kada je gotovo iščezla iz uzgoja. Vjerojatni razlozi zapostavljanja ove kulture jesu: slabija

dugovječnost usjeva u odnosu na lucernu, niži prinos u odnosu na lucernu, slab ponovni

porast nakon prvog otkosa, postepen nestanak farmi u brdskom području, uvođenje

visokoprinosnih kultivara ljuljeva, nestanak radnih konja za koje je sijeno esparzete bilo vrlo

važno krmivo, te zbog smanjenja značaja mahunarki uopće uslijed dostupnosti jeftinog

mineralnog dušika. Prema Lydiji Smith (2006.) esparzeta je odlična krmna mahunarka s vrlo

visokom dobrovoljnom konzumacijom kod goveda, ovaca i konja. Njene komparativne

prednosti su te što preživači mnogo bolje iskorištavaju bjelančevine iz esparzete nego li iz

lucerne ili sojinog zrna (oko 50% veća intestinalna aopsorpcija aminokiselina), zatim što bolje

iskorištavaju energiju nego li iz krmnih trava, i to što esparzeta u hranidbi ima za posljedicu

anti-parazitarne efekte, zbog sadržaja kondenziranih tanina. Na engleskom govornom

području i u Francuskoj, esparzeta se naziva „sainfoin“ što na Francuskom jeziku znači

„zdravo sijeno“. Značajan sadržaj kondenziranih tanina u esparzeti sprečava i nadam kod

preživača (Hayot Carbonero i sur., 2011.).

147

Slika 15. Esparzeta. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)


Sadržaj sirovih hranjivih tvari u zelenoj masi esparzete sličan je lucerni i crvenoj djetelini u

analognim razvojnim fazama (Tablica 112.), osim što starenjem biljne mase ne dolazi do

jačeg pada sadržaja sirovih bjelančevina, i što je energetska vrijednost esparzete (procijenjeno

kao NEL) veća od lucerne i crvene djeteline.

Tablica 112. Hranidbena vrijednost zelene mase esparzete (DLG, 1997.)

Faza razvoja

esparzete

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL (MJ/kgST)

Prije pupanja 16 21,7 16,7 7,24

U pupanju 19 20,8 21,5 6,59

Početak cvatnje 23 17,1 26,7 5,93

Sredina do kraj

cvatnje

21 17,4 31,1 5,33

Prema Tullu (1762., cit. Liu, 2006.) esparzetino sijeno se često davalo konjima koji su

obavljali teški rad, te bolesnim životinjama. Životinje su imale visoku prefereneciju prema

sijenu esparzete – veću negoli prema sijenu crvene djeteline ili lucerne. Hranidba radnih konja

sijenom esparzete omogućila im je da budu debeli bez dodatka zrna žitarica. Zimski tov ovaca

sijenom esparzete omogućio je bolje rezultate nego li tov zrnom graška i zobi. Prema

Sheehyju (1982., cit. Liu, 2006.) esparzeta je poljoprivredni paradoks: sa stajališta hranidbe

domaćih životinja čini se da je najpoželjnija voluminozna krma, dok je s agronomskog

gledišta nepoželjna biljka je ne raste baš dobro. U novije vrijeme esparzeta je ponovo privukla

istraživačku pažnju. Tako je Acharya (2014.) ustanovio da je već i mali udio esparzete u

obroku sa svježom lucernom (10-15% u ST) smanjio pojavu nadama za 45 do 93% kod tovne

junadi. Biljna masa esparzete bila je učinkovita u sprečavanju nadama bilo kao svježa krma,

sijeno ili peleti. Naime, već i vrlo male koncentracije kondenziranih tanina u konzumiranoj

ST (1-5 mg/kg, Li i sur., 1996., cit. Hayot Carbonero i sur., 2011.) otklanjaju opasnost od

nadama. Zbog toga autori pretpostavljaju da bi davanje obroka sijena esparzete prije puštanja

na pašu moglo biti dobra prevencija pjenušavog nadama preživača. Čini se da bi obrok

esparzetinog sijena trebao biti barem oko 15% od planirane dnevne konzumacije ST krme.

4.4.5.2. Prinosi

Prema dvogodišnjem istraživanju Peela i sur. (2004.), u sušnim uvjetima Oregona (SAD), uz

primjenu različitog gradijenta navodnjavanja (prosječno 78, 66, 35 i 8 mm tijekom

148

vegetacije), 13 sorata i populacija esparzete iz raznih dijelova svijeta, dalo je uvijek niže

prinose ST u odnosu na lucernu (Tablica 113.). Prosječni prinos esparzete kretao se u rasponu

od 8,9 do 11,6 t/ha ST, ovisno o primijenjenom navodnjavanju, što je bilo skoro upola od

lucerne. Naime, prinos lucerne se kretao od 16,3 do 20,7 t/ha ST. Ipak, najprinosnija sorta

esparzete dala je, uprosječeno po svim gradijentima navodnjavanja oko 30% niži prinos u

odnosu na lucernu (13,4 t/ha ST vs. 18,4 t/ha ST). Distribucija prinosa po otkosima kod

esparzete pokazala se mnogo nepovoljnijom u odnosu na lucernu: oko 53% godišnjeg prinosa

dobiveno je u prvom otkosu, a ostatak u ostala tri otkosa. Kod lucerne je prvi otkos dao oko

32%, drugi otkos oko 28%, treći otkos oko 26% i četvrti otkos oko 14%. U pokusu je košnja

bila tempirana prema lucerni (kod 10% cvatnje), što je kod esparzete većinom odgovaralo fazi

oko 50% cvatnje. Visina košnje bila 6 cm od tla.

Tablica 113. Dvogodišnji prosjeci prinosa ST krme lucerne i esparzeta ovisno o razini

navodnjavanja i rednom broju otkosa u Oregonu (Peel i sur., 2004.)

Razina navodnjavanja (mm) 8 35 66 78 Prosjek

Lucerna „Desert“ (t/ha) 16,3 18,0 18,5 20,7 18,4

Esparzeta „Pola“ (t/ha) 9,5 13,1 14,1 16,7 13,4

Esparzeta prosjek 13 sorata (t/ha) 8,9 9,6 11,4 11,6 10,4

Otkos 1. 2. 3. 4. Suma

Lucerna „Desert“ (t/ha) 5,9 5,3 4,7 2,4 18,4

Esparzeta „Pola“ (t/ha) 5,7 3,4 2,6 1,6 13,4

Esparzeta prosjek 13 sorata (t/ha) 5,5 2,1 1,5 1,3 10,4

U istraživanju De Falca i sur. (2000.) u Basilicati (brdskom području južne Italije), bez

navodnjavanja, pokazalo se da esparzeta daje mnogo veće godišnje prinose ST ako se koristi

košnim načinom (10 t/ha ST u dva otkosa) nego li pašnim načinom (5,5 t/ha ST, u tri porasta).

Distribucija prinosa po otkosima još je više išla u korist prvog porasta. Naime, sorta esparzete

„Fakir“ je u dvokošnom režimu kod prvog porasta u fazi cvatnje dala 9 t/ha ST, a kod drugog

porasta u vegetativnoj fazi samo 1 t/ha ST. Ekotip „Firenzoula“ je bio znantno manjega

prinosa: u prvom otkosu 3,5 t/ha ST, te kod drugog porasta u vegetativnoj fazi 0,3 t/ha. Kod

simuliranja napasivanja (tj. košnje kod visine porasta od 30 cm), dobivena su tri otkosa. Fakir

je u prvom porastu dao 2,5 t/ha, u drugom 2 t/ha i u trećem 1 t/ha ST. Prema istraživanju Liua

(2006.) u Velikoj Britaniji, u godini proljetne sjetve, esparzeta je dala prinos 1,8 t/ha ST, u

drugoj godini usjeva 12 t/ha ST, a u trećoj godini 8 t/ha ST (varijanta direktne sjetve).


Prema Liuovoj (2006.) kompilaciji, esparzeta je vrsta prilagođena za propusna karbonatna tla

(nastala na trošini vapnenačkih i dolomitnih stijena) s pH od 6 na više. Smatra se da dobro

podnosi sušnije uvjete. Ne podnosi zasićenost tla vodom. Sjeme esparzete najčešće dolazi u

obliku jednosjemene bodljikave mahunice koja, čini se, potpomaže brže nicanje kod plitke

sjetve. Tradicionalne preporuke za dubinu sjetve su 1,5 cm u dobro pripremljeno tlo. Ciljani

sklop u monokulturi je 70 do 150 biljaka/m2 što se postiže sjetvom 80-120 kg/ha sjemena u

mahunicama ili s 40-50 kg/ha oljuštenog sjemena. U Velikoj Britaniji se preporučuje sjetva

od travnja do srpnja. Tamo esparzeta u godini sjetve daje vrlo male prinose, tako da se

ponekad usijava kao podusjev u ječam kako bi ista površina dalu nekakvu korist u godini

sjetve. Ipak, u istraživanju Liua (2006.) esparzeta zasnovana kao podusjev dala je u prvoj

godini korištenja (druga godina usjeva) oko 20% niži prinos negoli ona zasnovana na golom

149

tlu. Kasno-ljetni rok se u Velikoj Britaniji nije pokazao povoljnim jer je tada esparzeta u

godini korištenja davala oko 35% niže prinose (Liu, 2006.). U Velikoj Britaniji se često, radi

smanjenja invazije korova, u sjetvi dodaje 4-6 kg/ha vlasulje livadne (Festuca pratensis L.) ili

1-2 kg/ha mačjeg repka (Phleum pratense L.). S obzirom da je esparzeta vrsta koju lako

potiskuju druge vrste u biljim zajednicama, za održavanje poželjnog visokog udjela esparzete

u tratini, treba ju kombinirati sa slabo agresivnim vrstama, poput vlasulje livadne i mačjeg

repka, te s bijelom djetelinom. Prema istraživanju Coopera (1972.) u Montani (SAD)

najkompatibilnija leguminoza pratioc esparzete bila je smiljkita roškasta, dok su bijela

djetelina i ladino djetelina pokazale previše dominacije. U Lethbridgeu (Alberta, Kanada) s

novim oplemenjenim populacijama esparzete, Acharya i sur. (2013.) su uspjeli postići udio

esparzete u prinosu ST smjese s lucernom uvijek veći od 20%, na taj način čineći napasivanje

gotovo bezopasnim u pogledu rizika od nadama. Naime, pojava nadama na takvoj smjesi bila

je oko 10%. Takav uspjeh su uspjeli održati u tri uzastopne godine korištenja smjese lucerne i

esparzete. Ove dvije vrste mahunarki bile su zasijane u naizmjenične redove u polovičnom

sklopu, kako bi se oformila smjesa s dovoljnim udjelom esparzete. Istraživači su zamijetili da

je pokusna junad na paši, prilikom konzumacije ipak davala malu prednost lucerni u odnosu

na esparzetu. Čini se da je vijek usjeva esparzete oko 3 godine, jer u trećoj godini obično

nastupa značajnije prorjeđivanje sklopa (Liu, 2006.), međutim postoji izvještaj iz Kanade da

je smjesa esparzete s travama imala vijek korištenja 5 godina (Goplen i sur., 1991.; cit. Liu,

2006.). Prema kompilaciji literaturnih spoznaja Liua (2006.), za maksimalizaciju prinosa,

esparzetu bi trebalo kositi od početka do sredine cvatnje. Iako je to razvojno kasnije negoli

kod preporuka za lucernu, isto neće smanjiti kvalitetu krme, jer esparzeta čuva svoj list na

biljnoj masi bolje negoli lucerna, a i stabljika joj je nježnija.

150

4.5. Višegodišnje krmne trave

Trave (por. Poaceae) su najzastupljenije vrste biljaka u biljnim zajednicama livada i pašnjaka.

Šoštarić-Pisačić i Kovačević (1963.) opisali su morfologiju i upotrebnu vrijednost 146 vrsta

trava zastupljenih u travnjacima Hrvatske i susjednih zemalja (preciznije u travnjacima s

područja cijele bivše države SFRJ). Ipak, u prometu poljoprivrednim sjemenom nalazi se

znatno manji broj vrsta krmnih trava, a to su one koje je proizvodna praksa ocijenjenila

najkorisnijima u pogledu potencijala prinosa krme, kvalitete krme, lakoće zasnivanja usjeva i

lakoće proizvodnje sjemena. Višegodišnje trave su, unatoč masovnom prihvaćanju silažnog

kukuruza, u nekim predjelima ipak ostale glavni izvor voluminozne krme. Naime, u

humidnim klimatima, na težim ili slabije plodnim tlima ili u hladnijoj klimi, gdje su

nepovoljni uvjeti za proizvodnju silažnog kukuruza, višegodišnje trave daju veće prinose

visokokvalitetne krme negoli silažni kukuruz i lucerna. Stjepanović i sur. (2008.) opisali su

morfologiju i biološke osobine, te ukratko hranidbenu vrijednost, preporučenu agrotehniku i

očekivane prinose krme za 15 najvažnijih krmnih trava čije se sjeme može naći na tržištu, od

čega je 10 habitusom visokih i 5 niskih krmnih trava. Sve opisane trave kod Stjepanovića i

sur. (2008.) pripadaju skupini tzv. trava hladne sezone (am.engl. „cool season grasses“) ili

trava s C3 tipom fotosinteze, za koje je karakteristično da tijekom sušnog i vrućeg ljeta

prestaju s rastom (ulaze u dormanciju), a glavninu prinosa stvaraju tijekom proljetnog porasta.

Suprotno njima poznata je i skupina tzv. trava tople sezone (am.eng. „warm season grasses“)

koje glavninu porasta stvaraju početkom ljeta, bez dormancije sredinom ljeta (Keyser i sur.,

2015.). Cilj izlaganja o višegodišnjim krmnim travama u ovoj knjizi jest čitatelju (studentu)

pružiti dublji uvid u hranidbenu vrijednost najvažnijih krmnih trava te dati više odrednica

potrebnih za poslovno odlučivanje u proizvodnji krme višegodišnjih trava. Izlaganjem će biti

prvenstveno obuhvaćene trave hladne sezone radi njihove relativno veće važnosti, dok će

trave tople sezone biti vrlo kratko izložene pri kraju poglavlja.

4.5.1. Ljuljevi

Prema Humphreysu i sur. (2010.), engleski ljulj (Lolium perenne L.), talijanski ljulj (Lolium

multiflorum Lam. ssp. italicum Volkart) i westerwolthski ljulj (Lolium multiflorum Lam. ssp.

multiflorum) su glavne sijane krmne trave u sjeverozapadnoj Europi, Novom Zelandu i

umjerenim zonama Japana, Australije, Južne Afrike i Južne Amerike. Posebnost ljuljeva jest

općenito veća probavljivost listova i stabljika u odnosu na druge vrste višegodišnjih krmnih

trava (Frame, 1991., cit. Humphreys i sur., 2010.) uz visok potencijal prinosa nadzemne mase.

Nadalje, ljuljevi već u godini sjetve stvaraju dobre prinose krme, pod uvjetom da imaju

dovoljno vlage i da su temperature povoljne (Undersander i Casler, 2014.), dok ostale

višegodišnje trave trebaju više vremena od sjetve do postizanja pune produktivnost. Uza sve

povoljnosti ljuljeva, prati ih i jedan nedostatak: imaju slabu toleranciju na vodni stres

(Undersander i Casler, 2014.), tj. slabo podnose sušu (dr. R. Gantner, osobno iskustvo).

4.5.1.1. Engleski ljulj

Engleski ljulj (Slika 16.) je niska trava koja se prvenstveno koristi za napasivanje svih vrsta

stoke ali i za košnju radi proizvodnje sijena (Stjepanović i sur., 2008.), silaže i sjenaže. Vijek

korištenja jednom zasijanog usjeva je do 10 godina ako se koristi napasivanjem, dok mu se

kod korištenja isključivo košnjom, vijek skraćuje na samo 3 do 5 godina. Daje nadzemnu

masu vrhunske kvalitete, čija hranidbena vrijednost znatno sporije opada s napredovanjem

razvojnih faza biljke u odnosu na druge vrste trava i djetelina. Engleski ljulj je trava koja se

151

vrlo brzo razvija nakon sjetve, tako da već u godini sjetve može dati visoke prinose krme (ako

ima dovoljno vlage).

Slika 16. Engleski ljulj. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)


Visoka hranidbena vrijednost svježe zelene mase engleskog ljulja (Tablica 114.) očituje se u

kombinaciji visoke koncentracije sirovih bjelančevina (koncentracije slične lucerni) s

visokom energetskom vrijednošću krme (do početka cvatnje energetska vrijedost veća negoli

kod nadzemne mase kukuruza i silaže nadzemne mase kukuruza koji su oko 6,5 MJ NEL / kg

ST). Posebnost engleskog ljulja je i ta što sadrži 10 do 16% vodotopivih šećera u suhoj tvari

svježe zelene mase (DLG, 1997.), što krmu čini slatkom.

Tablica 114. Hranidbena vrijednost nadzemne mase engleskog ljulja (DLG, 1997.)

Krmivo Faza razvoja

engleskog ljulja

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa

zelena

masa,

1. porast

Vlatanje 16 24 18 7,1 77

Početak klasanja 17 20 20 7,1 78

Puno klasanje 18 19 22 6,8 75

Početak cvatnje 21 16 26 6,4 71

Sredina do kraj

cvatnje

23 14 30 6,1 70

Nakon cvatnje 28 12 35 5,4 63

Silaža,

1. porast




Sredina do kraj

cvatnje

35 14 31 5,7 67


Sijeno,

1. porast




Sredina do kraj

cvatnje

86 12 36 4,9 60



152

U provedenim istraživanjima muznih krava na ispaši engleskim ljuljem (Ribeiro Filho i sur.,

2005.; O'Neill i sur., 2011.), mliječnost se pokazala malo iznad 20 kg/dan/kravi, dok je kod

kontrolnih skupina krava hranjenih TMR-om (od silaže kukuruza i koncentrata) mliječnost

bila oko 30 kg/dan/kravi. Čini se da je mnogo veća mliječnost krava na TMR-u bila posljedica

visokog udjela koncentriranih krmiva (zrna žitarica i proteinskih koncentrata) u obroku.

Naime, slična visoka razina mliječnosti krava na ispaši ljuljem uspjela se postići dodatkom

značajnije količine koncentrata pri mužnji (O'Donovan i Delaby, 2005.). Važniji detalji o

uvjetima i načinu provođenja spomenutih istraživanja prikazani su u narednom tekstu, čija je

namjena studentu omogućiti bolje razumijevanje uvjeta koji određuju proizvodnost životinja

hranjenih engleskim ljuljem.

Ribeiro Filho i sur. (2005.) su u Francuskoj (pokrajina Brittany) ispitivali proizvodnost

mliječnih krava u kasnoj laktaciji na ispaši engleskim ljuljem i na smjesi ljulja (73%) i bijele

djeteline (27%). Krave su prije provođenja pokusa bile na ishrani TMR-om zasnovanim na

silaži kukuruza i koncentratima, te su imale prosječnu konzumaciju ST oko 24 kg/dan/kravi i

prosječnu mliječnost oko 31 kg/dan/kravi. Nakon razdoblja prilagodbe na ispašu engleskim

ljuljem (10 dana), mjerili su konzumaciju ispaše engleskog ljulja i proizvodnost mlijeka.

Pokus je trajao 60 dana. Kravama je svakodnevno dodjeljivana nova površina pašnjaka, koja

je bila dimenzionirana tako da životinjama ponudi ciljani obrok ST nadzemne mase ljulja

(srednji i niski, ovisno o tretmanu). Osim novo dodijeljene površine, kravama je bilo

dopušteno i da pasu dan prije popasenu površinu (tzv. strip grazing). Tijekom ispaše, kravama

je davan peletirani koncentrat 300 g/dan/kravi (polovica kod jutarne i polovica kod večernje

mužnje). Nakon prelaska na ispašu ljuljem ustanovljena je niža konzumacija ST i niža

mliječnost negoli kod hranidbe TMR-om, vjerojatno i pod utjecajem odmicanja razdoblja

laktacije. Konzumacija organske tvari ovisila je o obroku ispaše. Kod obroka ispaše od 35

kgST/dan/kravi mjereno od tla, krave su konzumirale više organske tvari ispaše i proizvodile

više mlijeka negoli kod obroka od 20 kgST/dan/kravi (Tablica 115.).

Tablica 115. Utjecaj obroka ispaše po kravi na dan, na konzumaciju organske tvari ispaše,

mliječnost i kvalitetu ispaše (Ribiero Filho i sur., 2005.)

Engleski ljulj Smjesa s

djetelinom

Obrok ispaše (kgST/kravi/dan, od tla) 20 35 20 35

Obrok ispaše (kgST/kravi/dan, na visini > 5 cm) 9,0 16,4 6,3 10,8

Biljna masa prije turnusa napasivanja (tST/ha, od tla) 4,84 5,33 4,72 4,75

Visina tratine prije turnusa napasivanja (cm) 29,5 34,0 21,4 21,1

Visina tratine nakon turnusa napasivanja (cm) 6,2 10,0 5,7 7,5

Sadržaj sirovih bjelančevina u ispaši (% u ST) 17,2 16,8 15,7 15,0

Sadržaj organske tvari u ispaši (% u ST) 89,9 89,8 89,2 88,5

Sadržaj NDF-a u ispaši (% u ST) 55,3 54,5 49,8 50,2

Sadržaj ADF-a u ispaši (% u ST) 25,8 26,3 23,9 24,5

Probavljivost organske tvari u ispaši (%) 79,6 77,5 76,6 75,7

Konzumacija organske tvari ispaše (kg/kravi/dan) 12,5 14,9 11,6 14,3

Konzumacija ST ispaše (kg/kravi/dan) 13,9 16,6 13,0 16,2

Ukupna konzumacija organske tvari (kg/kravi/dan) 12,7 15,2 11,8 14,6

Mliječnost (kg/kravi/dan) 20,1 22,6 18,8 21,4

Proizvodnja mliječne masti (g/kravi/dan) 748 815 701 761

Proizvodnja mliječnih bjelančevina (g/kravi/dan) 559 657 515 603

Tjelesna masa na kraju pokusa (kg/kravi) 579 601 567 593

153

Veću mliječnost krava (oko 30 kg/kravi/dan) na ispaši pretežno engleskog ljulja i bijele

djeteline postigli su Kolver i Muller (1998., Tablica 116.) jer su krave bile u fazi maksimalne

laktacije (oko 60-og dna laktacije). Krave su bile napasivane po rotacijskoj shemi. Pred

puštanja na ispašu, biljna masa na pregonu bila je oko 2,9 tST/ha, a rezidualna masa u

momentu premiještanja bila je oko 1,5 tST/ha.

Tablica 116. Konzumacija ST i mliječnost krava ovisno o tipu obroka (Kolver i Muller,

1998.)

Parametar Ispaša TMR

Konzumacija ST (kg/grlu/dan) 19,0 23,4

Konzumacija ST (% od TM/dan) 3,39 3,93

Mliječnost (kg/grlu/dan) 29,6 44,1

Sastav obroka engleski ljulj,

bijela djetelina

silaža kukuruza, silaža

leguminoza, koncentrati

Sadržaj ST (%) 17,0 58,2


NDF (% u ST) 43,2 30,7

ADF (% u ST) 22,8 19,0

NEL (MJ/kgST) 6,9 6,8

O'Neill i sur. (2011.) su u Irskoj ispitivali proizvodnost mliječnih krava (pasmine Holstein-

Fresian) na ispaši engleskim ljuljem. Krave su bile početkom laktacije. Grupa krava na ispaši

dobivala je obrok ispaše 17 kgST/dan/kravi (mjereno iznad 4 cm od tla), svakodnevnim

alociranjem odgovarajuće nove površine travnjaka (na kojem je nadzemna masa bila oko 1,5

tST/ha). Kravama je bilo dopušteno pasti površinu popasenu prethodnih dana (tzv. strip

grazing). Konzumacija ispaše i mliječnost krava bili su niži na ispaši negoli na hranidbi TMR-

om (Tablica 117.).

Tablica 117. Kvaliteta ispaše engleskog ljulja i TMR-a te konzumacija ST krava na ispaši

engleskim ljuljem i na hranidbi TMR-om u Irskoj (O'Neill i sur., 2011.)

Ispaša na engleskom lulju TMR

ST (%) 18,4 35,8

SB (% u ST) 24,1 16,8

Probavljivost organske tvari (%) 83,0 76,8

Konzumacija ST (kg/dan/kravi) 14 20

Mliječnost (kg/dan/kravi) 21,1 29,5

O'Donovan i Delaby (2005.) postigli su veću mliječnost krava napasivanih na engleskom

ljulju (između 23 i 27 kg/dan/kravi) u Irskoj zahvaljujući dodatku 7 kg/dan/kravi koncentrata

u dnevni obrok (pretežito zrno žitarica i sačme uljarica). Varijacije dnevne mliječnosti između

23 i 27 kg/dan/kravi bile su pod utjecajem razvojne faze ljulja tijekom napasivanja, odnosom

zaposjedanja (UG/ha) i ploidnosti kultivara ljulja (s 2n ili 4n brojem kromosoma).

Provedena istraživanja hranidbe tovne junadi silažom ili ispašom engleskog ljulja (Steen,

1992.; Steen i sur., 2003.; Boom, 2014.) ukazuju na nizak, osrednji ili dobar prirast junadi

hranjenih engleskim ljuljem, ovisno o razvojnoj fazi ljulja u kojoj je košen ili napasivan i

ovisno o tome da li je uz ljulj, u hranidbi bio dodan i koncentrat.

154

Steen (1992.) je u Sjevernoj Irskoj, uz hranidbu silažom prvog porasta engleskog ljulja,

ustanovio prosječan prirast tjelesne mase junica od 0,57 do 0,94 kg/dan/grlu ovisno o

razvojnoj fazi trave pri košnji. Početna tjelesna masa bila im je oko 400 kg/grlu. Visoki

prirasti iz navedenog raspona ostvarivani su kod hranidbe silažom pripremljenom od ljulja

košenog u ranoj razvojnoj fazi (početkom klasanja), a niski prirasti od ljulja košenog u kasnoj

razvojnoj fazi (oko 15 dana kasnije). Konzumacija ST silaže ljulja bila je oko 7

kgST/dan/grlu. Dodatkom 2 kg koncentrata u dnevni obrok prirasti su porasli na 0,76 do 1,14

kg/dan/grlu, a varijacija prirasta unutar navedenog raspona bila je također pod utjecajem

razvojne faze engleskog ljulja pri košnji.

Za postizanje visokih prirasta junadi na engleskom ljulju važno je, prema Boomu (2014.),

travnu masu održavati u tzv. „slatkoj zoni porasta“, tj. započinjati napasivanje kod biljne mase

od 2,5 tST/ha, a prebacivati stoku na novi pregon kod rezidualne mase od 1,5 tST/ha, te

unutar tratine održavati visok udio bijele djeteline (čak i do 50%).

U novijem istraživanju u Velikoj Britaniji, Steen i sur. (2003.) su napasivanjem ne engleskom

ljulju postigli visoke priraste junaca (1,1 kg/dan) i umjerene priraste junica (0,97 kg/dan).

Početna tjelesna masa junaca (križanci Charolaisa) bila je oko 460 kg/grlu, dok je kod junica

bila oko 406 kg/grlu. Završna tjelesna masa junadi bila je 613 kg/grlu, a kod junica 529

kg/grlu. Simultano s tovom na pašnjaku, provođen je i tov u staji s obrokom baziranim na

koncentriranim krmivima. Na koncentriranim obrocima ostvaren je brži prirast tjelesne mase

(1,2 kg/dan) i veća završna tjelesna masa (630 kg/grlu za junad i 561 kg/grlu za junice), ali su

polutke bile masnije (22,9% masti vs. 19,7% kod junadi i 22,9% vs. 18,7% kod junica).

Masnoća kod grla hranjenih ispašom sadržavala je više polinezasićenih omega-3 masnih

kiselina koje se u posljednje vrijeme smatraju korisnima za zdravlje čovjeka. Pašnjak je

sadržavao engleski ljulj koji je održavan na visini tratine 10 cm od tla. Ciljana visina prije

puštanja junadi na pašnjak postizana je napasivanjem ovaca tijekom travnja, a napasivanje

junadi je započelo u svibnju. Primijenjeni odnos zaposjedanja na početku eksperimenta bio je

7 grla/ha, a s porastom tjelesne mase junadi stočni fond je smanjivan metodom povećanja

dostupne pašnjačke površine.

Gibb i Treacher (1978.) su u Velikoj Britaniji ispitivali utjecaj obroka ispaše engleskog ljulja

na mliječnost ovaca te prirast ovaca i janjadi. Koristili su škotsku polukrvnu pasminu ovaca

(Scottish Halfbred), a u eksperimentu su korištene samo ovce s blizancima. Nadzemna masa

ljulja na travnjaku bila je oko 4 tST/ha. Dnevni obrok ispaše podešavan je pomicanjem

prednje i stražnje električne ograde tako da ovce i janjad svaki dan dobiju novu površinu

travnjaka s ciljanim obrokom od 2,5%, 3,3%, 4,7%, 7,3% i 12% ST ispaše (mjereno od razine

tla) u odnosu na tjelesnu masu ovce (mjereno 3 dan nakon janjenja) i janjeta.

Eksperimentalnim životinjama bilo je dopušteno napasivati se i na površini popasenoj tijekom

prethodna 2 dana (tzv. strip-grazing). Najveća dnevna konzumacija organske tvari ispaše kod

ovaca bila je tijekom drugog tjedna laktacije: 2,3 do 4,3% od tjelesne mase, i bila je visoka

kod velikog obroka ispaše (oko 4% od TM kod obroka 7,5% i 11,6% od TM), a niska kod

niskog (oko 2% od TM kod obroka 2,6% do 4,9% od TM). Dnevna konzumacija se

smanjivala do 12-tog tjedna laktacije kada je bila u rasponu od 1,9 do 2,9% od tjelesne mase.

Dnevna konzumacija organske tvari ispaše kod janjaca od 10-og do 12-og tjedna bila je u

rasponu od 1,7 do 2,4% od tjelesne mase, i bila je visoka kod velikog obroka ispaše, a niska

kod malog. Razine obroka ispaše nisu utjecale na mliječnost sve do 6 tjedna laktacije.

Prosječna mliječnost 14-og dana bila je 2,3 kg/dan/ovci, 42-og dana u rasponu od 1,0 do 1,5

kg/dan/ovci i 84-og dana od 0,7 do 1,1 kg/dan/ovci, ovisno o obroku ispaše. Prirasti janjaca

blizanaca do 84-og dana starosti bili su u rasponu od 175 g/dan/grlu do 243 g/dan/grlu, i

također su bili niski kod malog obroka ispaše, a visoki kod velikog.

155

Na hranidbenu vrijednost engleskog ljulja utječe i njegova simbioza s endofitnom gljivom

Neotyphodium lolii (Latch). Prisutnost iste gljive u travi može naštetiti pašnim životinjama jer

gljiva izlučuje više toksičnih tvari, ali je za biljku domaćina korisno jer joj povećava otpornost

na insekte, sušu i nedostatak hraniva u tlu (Mette Dahl Jensen i Roulund, 2004.). Simptomi

trovanja stoke su neurološki i mogu se javiti nakon jednog do dva tjedna ispaše na zaraženom

ljulju. Uključuju tresenje glave, neobične pokrete oka, promjene u načinu hoda, ukočenost,

posrtanje i padanje. Najviše izvještaja o štetnim utjecajima ove endofitne gljive je s Novog

Zelanda, gdje su uloženi i napori u stvaranje sorti engleskog ljulja u čijem sjemenu se nalazi

„netoksični“ Neotyphodium simbiont koji biljci daje otpornost ali ne izlučuje toksine štetne za

stoku (Fletcher, 1999.). U Hrvatskoj još nema izvještaja o trovanju stoke ispašom na ljulju, a

čini se da ni na području cijele Europe simbioza ljulja s endofitom Neotyphodium lolii nije

zapažena kao činitelj smanjenja proizvodnosti ili narušavanja zdravlja stoke.

4.5.1.1.2. Prinos krme

Morrison i sur. (1980.) izvjestili su o širokom rasponu variranja godišnjih prinosa nadzemne

mase engleskog ljulja u Velikoj Britaniji. Najznačajniji činitelji varijacije prinosa bili su

lokacija (21 nizinska lokacija) i količina oborina tijekom vegetacije (od 1970. do 1974.

godine). Godišnji prinosi po lokacijama varirali su u rasponu od 6,5 tST/ha do 15,0 tST/ha, s

općim prosjekom od 12 tST/ha. O sličnim prinosima izvjestili su i Easton i sur. (2001.) na

Novom Zelandu, s cjelogodišnjom vegetacijom u humidnoj klimi, s blagim ljetima i blagim

zimama. U eksperimentalnom razdoblju od 1991. do 1996., prosječni prinos je varirao ovisno

o sorti, u rasponu od 10,9 do 14,2 tST/ha/god. Zimski prinosi su bili oko 1,5 tST/ha, proljetni

oko 3 tST/ha, ljetni oko 4,5 tST/ha i jesenski oko 4 tST/ha. Defolijaciju engleskog ljulja vršili

su najčešće napasivanjem, a rjeđe košnjom, i to kad bi nadzemna masa ljulja porasla na 1 do 3

tST/ha. Razdoblje među defolijacijama nije nikada bilo duže od 40 dana. Prema pregledu

literature Schilsa i sur. (1999.) za nizozemske uvjete, prinosi engleskog ljulja u pašno-košnom

načinu korištenja kreću se između 10,0 tST/ha i 13,1 tST/ha godišnje, i to uz izdašnu

mineralnu gnojidbu dušikom od 250 kgN/ha. U njihovom četverogodišnjem eksperimetu na

smjesi engleskog ljulja s bijelom djetelinom u Nizozemskoj, ustanovili su godišnje prinose u

rasponu od 9,5 do 15,6 tST/ha. Variranje prinosa unutar raspona bilo je pod najvećim

utjecajem vegetacijske sezone, dok su utjecaji načina korištenja i skromne N-gnojidbe od 50

kgN/ha bili od znatno slabijeg utjecaja na prinos. Istraživanjem je ustanovljeno da uzgoj

engleskog ljulja u smjesi s bijelom djetelinom (prosječna pokrovnost djeteline od oko 24%)

može dati prinose krme slične intenzivnoj mineralnoj gnojidbi.

Leto i sur. (2006.) su u planinskoj klimi na Medvednici (iznad Zagreba, 660 m.n.m.) kod dvije

ispitivane sorte engleskog ljulja, u režimu tri košnje godišnje, također ustanovili visoke

prinose, u rasponu od 9,1 do 13,8 tST/ha, ovisno o sorti i godini. Klimatske prilike bile su

općenito povoljne za engleski ljulj jer je tijekom ljeta najčešće bilo dovoljno oborina za

tvorbu prinosa. Distribucija prinosa po otkosima je bila prilično povoljna: oko 45% u prvom

(proljetnom) porastu, oko 20% u drugom (ljetnom) porastu i oko 35% u trećem (jesenskom)

porastu.

Tomić i sur. (2007.) su tijekom dvogodišnjeg ispitivanja prinosa krme 4 sorte engleskog ljulja

na 4 lokaliteta u Srbiji ustanovili znatno niže prosječne prinose u odnosu na prethodne

rezultate iz humidnih klimata. Godišnji prinosi u režimu s četiri godišnje košnje, kretali su se

u rasponu od 3,2 do 8,6 tST/ha, ovisno o sorti, lokaciji i godini. Prinosi su bili niži vjerojatno

zbog kontinentalnog tipa klime na lokalitetima istraživanja (Novi Sad, Kruševac, Zaječar,

Zemun). Među ispitivanim travama bili su i talijanski ljulj, koji se pokazao prinosnijim (5,8

156

do 9,4 tST/ha), i francuski ljulj (Arrhenaterum elatius L.) koji je bio najprinosnji (7,3 do 9,4

tST/ha).

Izvještaji o visokim godišnjim prinosima krme engleskog ljulja uglavnom potječu iz

humidnih i maritimnih klimata, kakvi odgovaraju engleskom ljulju: blaga i kišovita ljeta i

blage zime. Polusušni i kontinentalni klimati (vruća i suha ljeta i hladne zime) nisu pogodni

za tvorbu prinosa i dugovječnost engleskog ljulja. Tako su Karsten i MacAdam (2001.)

konstatirali da u polusušnim predjelima zapada SAD-a engleski ljulj ima slabu trajnost, te da

u takvim uvjetima vlasulja trstikasta (Festuca arundinacea L.) predstavlja bolje prilagođenu

travu u odnosu na engleski ljulj. Također, prema iskustvu autora dr. Ranka Gantner, engleski

ljulj se pokazao osjetljivim na jaku ljetnu sušu u Slavoniji. Naime, nakon sušnog ljeta 2008.g.,

busovi engleskog i talijanskog ljulja bili su potpuno izumrli iz tratine djetelinsko-travne

smjese na farmi Krndija d.d. iz Krndije (središnja Slavonija), dok su sušno ljeto preživjeli

samo busovi klupčaste oštrice (Dactylis glomerata L.).


4.5.1.1.3.1. Izbor tla

U pogledu izbora tla, Stjepanović i sur. (2008.) navode da engleski ljulj dobro uspijeva na

umjereno vlažnim, srednje teškim do teškim, ali ne i zbijenim tlima. Prema Hannawayu i

McGuireu (1981.), za visoke prinose engleski ljulj zahtijeva plodno tlo (u pogledu dostupnosti

P i K), dok je optimalan pH tla između 5,5 i 6,5. Ipak, Hannaway i sur. (1999.) navode da

engleski ljulj tolerira i kisela i alkalna tla u opsegu pH vrijednosti od 5,1 do 8,4. Laka tla

vjerojatno nisu pogodna za engleski ljulj zbog njegove slabe otpornosti na sušu. Slabo

drenirana tla također nisu pogodna za dug vijek i visoke prinose engleskog ljulja. Otpornost

ljulja na golomrazice je slaba pa mu za dobro prezimljenje odgovara snježni pokrivač.

4.5.1.1.3.2. Gnojidba

U pogledu gnojidbe, na raspolaganju su opcije organska (stajnjak i gnojovka), mineralna i

njihove kombinacije. Zadatak gnojidbe jest prilagoditi plodnost tla i ponudu hraniva

engleskom ljulju za postizanje ciljanih prinosa i kvalitete nadzemne mase. Za visoke

očekivane prinose, engleski ljulj će iz tla iznijeti značajne količine minerala biljne ishrane,

posebice N, P, K, Ca, Mg i drugih. Prema Blackwood-u (2007.) iz Australije, u engleskom

ljulju, prosječna koncentracija P je 0,3% u ST (preračunato na P2O5 to je 0,69% u ST), K je

2,1% (preračunato na K2O to je 2,52%), Ca je 4% i Mg je 2,5%. Na temelju tih podataka

može se procijeniti godišnje iznošenje hraniva s očekivanim prinosom od 10 tST/ha: 69

kgP2O5/ha i 252 kgK2O/ha te 300 kgN/ha (ako je prosječna koncentracija sirovih bjelančevina

19%). Visoki prinosi engleskog ljulja (oko 11 tST/ha) u Nizozemskoj postižu se gnojidbom

od 250 kgN/ha ili uzgojem u smjesi s bijelom djetelinom koja treba imati zadovoljavajući

udio u tratini, s pokrovnošću tla od oko 25% (Schils i sur., 1999.). Prema mišljenju autora,

uvažavajući procjenu izvorne ponude tla dušikom u RH (oko 150 kg/ha/god., na plodnim

tlima istočne Hrvatske), lako je moguće da bi se ciljani prinos od oko 10 tST/ha mogao postići

s nižom dozacijom N-gnojiva, koja je slična maksimalnoj dozvoljenoj količini propisanoj

važećom Nitatnom direktivom, tj. s oko 170 kgN/ha. Hannaway i sur. (1999.) navode da je

najviša ekonomična doza dušika za engleski ljulj 180 kgN/ha godišnje. Prema istraživanju

Ordoneza i sur. (2004.) s mliječnim kravama početkom laktacije na Novom Zelandu, na ispaši

na engleskom ljulju, sa ili bez N-prihrane ljulja nakon svakog turnusa napasivanja, pokazalo

se da N-prihrana ljulja (35 kgN/ha u obliku uree) podiže sadržaj sirovih bjelančevina u ljulju s

21,5 na 25,4% u ST, ali i da povećava sadržaj uree u mlijeku (s 5,4 na 8,3 mmol/l) i smanjuje

proizvodnju suhe tvari mlijeka (s 2,0 na 1,9 kg/kravi/dan), tj. s oko 20 kg/dan na 19 kg/dan

157

mlijeka. Pokus je provođen s Jersey kravama, a biljna masa početkom turnusa napasivanja

bila je oko 3 tST/ha, te krajem turnusa na oko 2 tST/ha. Obrok ispaše bio je oko 45

kgST/kravi/dan. Autori su pretpostavili da je jača N-gnojidba smanjila mliječnost zbog

disbalansa konzumiranih bjelančevina i energije (ugljikohidrata), što opterećuje kravu da

metabolizira suvišak amonijaka i uree oslobođenih tijekom razgradnje krme u buragu.

S obzirom na visoku pokretljivost i gubitke N nakon raspodjele mineralnih gnojiva, autori

preporučuju N-gnojidbu obaviti na obroke, neposredno pred razdoblja intenzivnog porasta

ljulja, koji je povezan s intenzivnim usvajanjem hraniva iz tla. To praktički znači mineralnu

gnojidbu obavljati krajem zime (pred prvi proljetni porast), pa nakon prvog otkosa (tj. za

drugi odnosno ljetni porast) i pred dolazak jesenjih kiša za jesenski porast. S obzirom na

dobru kompatibilnost engleskog ljulja i bijele djeteline, kako u pogledu prinosa i kvalitete

krme, tako i u pogledu ishrane dušikom, autori predlažu N-gnojidbu zamijeniti uzgojem ljulja

u smjesi s bijelom djetelinom. S obzirom da se engleski ljulj proizvodi za krmu, vjerojatno je

da će nam stajnjak i/ili gnojnica biti značaniji izvori N za ishranu ljulja negoli mineralna

gnojiva. Stajnjak bi trebalo zaorati prije zasnivanja usjeva ljulja (30 do 40 t/ha), ili razbacivati

u jesen ili prije proljetnog porasta biljne mase. Kod površinske primjene stajnjaka

razbacivanjem, korisno je da stajnjak bude dobro sazreo i u što sitnijim česticama kako bi ga

mezofauna tla (pretežno člankonošci i gliste) brže unijela u tlo. Gnojnicu se može razbacati ili

injektorima unijeti u tlo, pred kretanje porasta ljulja. Biljnu masu naraslu neposredno nakon

gnojidbe stajnjakom ili gnojnicom ne bi trebalo koristiti napasivanjem. Kod primjene

organskih gnojiva važno je napomenuti da se njima u tlo dodaju svi elementi ishrane bilja u

omjerima sličnim usvajanju u biljke, dakle takva gnojidba je prilično dobro izbalansirana. Što

se tiče mineralne gnojidbe fosforom i kalijem, autori je savjetuju samo kod uzgoja ljulja bez

organske gnojidbe, i to na tlima s niskom razinom pristupačnog fosfora i kalija. Iako je K

prinosotvorni element, ne treba ga obilno primjenjivati jer je kod usvajanja antagonist s Mg,

tako da preobilna ponuda kalija iz tla smanjuje usvajanje magnezija u biljke (Culleton i

Fleming, 1983.) i posljedično može dovesti do poremećaja kod mliječnih krava (mliječna

groznica) koje se hrane takvom krmom.

4.5.1.1.3.3. Obrada tla i zasnivanje usjeva

Osnovna obrada tla može varirati od konvencionalnog oranja, preko reduciranih varijanti

tanjuranja sve do no-till varijante uzgoja ljulja. Hall i Vough (2007.) su opisali razne načine

zasnivanja usjeva krmnih trava. Kod no-till zasnivanja usjeva ljulja potrebno je sjetvu obaviti

no-till sijačicama s jakim diskosnim ulagačima sjemena u tlo, dok je nakon provođenja

konvencionalne osnovne obrade tla potrebno stvoriti dobro pripremljen (sitnomrvičasti i

slegnut) sjetveni sloj. Dubina sjetve bi trebala biti 1 do 2 cm od površine tla, ali prema

iskustvu autora može biti i pliće. Valjanje nakon sjetve u sušnim uvjetima omogućuje brži

dotok kapilarne vlage do sjemena što bi trebalo dovesti do bržeg nicanja. Undersander i

Casler (2014.) upućuju i na mogućnost tzv. mrazosjetve engleskog ljulja u prorijeđenu tratinu,

s ciljem poboljšanja pokrovnosti tla. Hall i Vough (2007.) navode i primjere združene sjetve

trava sa strnim žitaricama, i to kod proljetne sjetve, kada žitarice daju veći prinos prvog

porasta i zaštitu od korova. U pogledu roka sjetve, Hall i Vough (2007.) preporučuju dva

termina: 1) kasnoljetni do ranojesenski; i 2) ranoproljetni. Prednosti i nedostaci kod navedenih

rokova sjetve opisani su u poglavlju Lucerna. Odgovarajući sklop za ostvarenje ciljanog

prinosa postiže se normom sjetve od 25 do 30 kg/ha. Kultivari engleskog ljulja su u tipu

populacije slobodne oplodnje, a sorte, kao takve, dijele se prema brzini prelaska u generativnu

fazu, na rane, srednje i kasne, te prema broju kromosoma na diploidne (prirodne) i

tetraploidne (umjetno poduplani kromosomi). Istraživanje O'Donovana i Delabya (2005.) u

Irskoj pokazalo je da kultivari kasnog klasanja daju krmu veće ješnosti i bolje probavljivosti

158

te da krave koje sa na takvim kultivarima napasuju daju veće prinose mlijeka, u odnosu na

kultivare ranoga klasanja. Bolje performase na kasnim kultivarima vjerojatno su bile

posljedica dužeg zadržavanja ljulja u vegetativnoj fazi, kada mu je općenito bolja kvaliteta

negoli u reproduktivnoj fazi. Prema Hallu i Voughu (2007.), u tratini je korisno imati smjesu

ranih, srednjih i kasnih kultuvara ljulja kako bismo dobili dugačko vremensko razdoblje s

vrhuncima brzine porasta trave sve tri komponente zaredom. Isti autori su ocijenili da

diploidni kultivari engleskog ljulja imaju dug vijek korištenja travnjaka, dobru gustoću tratine

i relativno visoku toleranciju na biotski i abiotski stres. Posebnost tetraploidnih kultivara jest

da mogu rastom biti nešto višlji, mogu biti prinosniji, imaju šire listove, a tratina im nije tako

gusta kao kod diploidnih (Undersander i Casler, 2014.). U novije vrijeme pojavili su se

kultivari engleskog ljulja s povećanom koncentracijom vodotopivih šećera. U istraživanju

Taweela i sur. (2005.) u Nizozemskoj ustanovljeno je da hranidba mliječnih krava sredinom

laktacije takvim ljuljem nema za posljedicu povećanu konzumaciju ST niti povećanu

mliječnost, mliječnu mast niti mliječni protein, ali se pokazalo da smanjuje razinu uree u

mlijeku. Kod nabave sjemena treba voditi računa da se ne uzme kultivar za ukrasne travnjake

ili sportske terene jer takvi daju vrlo male prinose nadzemne mase.

4.5.1.1.3.4. Korištenje

U pogledu korištenja, Undersander i Casler (2014.) savjetuju da se engleski ljulj treba

napasivati do niske rezidualne visine tratine (nisko), te da napasivanje treba provoditi učestalo

jer se engleski ljulj brzo oporavlja i nabusava nakon napasivanja. Narasla travna masa se ne

da čuvati na biljci (am.engl. „stockpile“) za zimu ili razdoblje nestašice ispaše jer izrasli

listovi brzo odumiru. Prema Hannawayu i McGuireu (1981.), engleski ljulj treba napasivati

između 15 i 5 cm visine (to je raspon visine ljulja između početka i kraja napasivanja) kako bi

se dobila ispaša najviše kvalitete i kako bi se spriječilo da trava zasjeni djetelinu te joj tako

smanji udio u tratini. Kada se porast ljulja ostavlja za sijeno, treba ga kositi početkom

klasanja, a pokositi svakako prije negoli cvjetovi u klasićima počnu prašiti polen. Prema

McCarthy i sur. (2017.), tijekom proljeća optimalna biljna masa prije početka turnusa

napasivanja je oko 3 tST/ha, a rezidualna masa nakon ispaše oko 1,5 tST/ha. Rezidualna masa

tijekom ljeta i jeseni trebala bi biti nešto veća: oko 1,6 tST/ha. U slučaju da se napasivanje

prekine kod niže rezidualne mase, doći će do iscrpljivanja tratine i sporijeg ponovnog porasta,

a ako se napasivanje prekine kod veće rezidualne mase doći će do slabijeg iskorištenja

prinosa, pada kvalitete krme ali i sporijeg ponovnog porasta. Isti autori predlažu formulu za

izračun potrebne biljne mase za početak napasivanja:

BMpočetna [kgST/ha] = Gustoća zaposjedanja [krava/ha] × konzumacija ispaše [kg/kravi/dan] ×

trajanje turnusa [dana] + BMzavršna [kgST/ha]

te su prikazali primjer izračuna:

BMpočetna = 3 krave/ha × 18 kgST/kravi/dan × 21 dan + 1500 kg/ha = 2634 kgST/ha

Autori ovog udžbenika predlažu preinaku za intenzivnu varijantu rotacijskog napasivanja:

BMpočetna = 21 krava/ha × 18 kgST/kravi/dan × 3 dana + 1500 kg/ha = 2634 kgST/ha

Isti autori savjetuju i vizualnu metodu određivanja početka i kraja napasivanja: na

vegetativnim (lisnatim, bez stabljika) izdancima busenova ljulja izbroje se razvijeni zeleni

listovi. Kada je na svakom vegetativnom izdanku prosječno 3 zelena lista, treba započeti

159

napasivanje jer tada počinje odumiranje starijih listova. Ako se prinos u kratkom roku ne

iskoristi, dolazi do gubitka stvorenog prinosa i do gubitka njegove kvalitete. Za brzu

regeneraciju tratine napasivanje treba prekinuti kod prosječno 2 zelena lista po izdanku

busena. Tada su naime, zalihe energije u busenu dovoljno velike da bi ponovni porast bio brz.

Brzina izbijanja novih listova je u prosječnim uvjetima vlage tla i topline oko 1 list/10 dana.

4.5.1.2. Talijanski ljulj

Talijanski ljulj (Lolium italicum A.Br., sinonim: Lolium multiflorum Lam., Slika 17.) je

visoka trava (stabljika visine oko 80 cm, pa i više), koja se prvenstveno uzgaja za proizvodnju

košene voluminozne krme: sijena, silaže, sjenaže i hranidbu u zelenom stanju (Stjepanović i

sur., 2008.), ali se sve češće nalazi i kao komponenta pašnih djetelinsko-travnih smjesa.

Karakterizira ga vrlo brz porast nakon sjetve i nakon košnje, ako ima dovoljno vlage i topline.

Prije se za napasivanje rijetko koristio jer slabije podnosi gaženje i ne stvara gustu tratinu, ali

u posljednje vrijeme je sve popularniji za ispašu zbog brzog porasta i dobrog ljetnog porasta

ako ima dovoljno vlage. Talijanski ljulj općenito daje veće prinose krme negoli engleski ljulj,

ali mu je vijek korištenja znatno kraći – tek oko dvije godine (Humphreys i sur., 2010.).

Zahtjevi za kvalitetom tla i odnos prema klimatskim uvjetima su mu slični engleskom ljulju.

Za dobro prezimljenje u hladnijim predjelima treba dobar snježni pokrivač, a u toplijim

predjelima mu je kritično razdoblje ljeto – kada obično ugiba zbog suše i vrućine

(Undersander i Casler, 2014.). Prema istim autorima, u južnim predjelima SAD-a popularan je

kao zimska ispaša. U predjelima gdje tijekom ljeta ima dovoljno kiše, tamo i ljeti daje dobre

prinose krme, bolje nego većina trava hladne sezone, koje obično ulaze u ljetnu dormanciju.

Dobar je izbor za usijevanje u prorijeđen pašnjak jer se brzo zasniva i daje najveće prinose u

godini sjetve (među svim višegodišnjim travama). Preporučuje se i kao pokrovni usjev pri

zasnivanju novog pašnjaka.

Slika 17. Talijanski ljulj. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)


Talijanski ljulj ima visoku hranidbenu vrijednost (Tablica 118.), koja je u pogledu sadržaja

bjelančevina i energetske vrijednosti, ipak za nijansu manja negoli kod engleskog ljulja.

Razlog tome je nešto veći udio stabljike, odnosno manji udio lista u nadzemnoj biljnoj masi

talijanskog ljulja.

160

Tablica 118. Hranidbena vrijednost nadzemne mase talijanskog ljulja (DLG, 1997.)

Krmivo Faza razvoja

talijanskog ljulja

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa

zelena

masa,

1. porast

Vlatanje 16 21 17 7,3 78,2

Početak klasanja 17 18 20 6,8 74,6

Puno klasanje 18 17 22 6,4 71,1

Početak cvatnje 21 15 26 6,1 68,9

Sredina do kraj

cvatnje

25 14 30 5,8 65,7

Nakon cvatnje 28 12 33 4,5 54,1

Silaža,

1. porast


Puno klasanje 35 14 24 6,6 73,1


Sredina do kraj

cvatnje

35 13 31 5,0 58,5

Nakon cvatnje 35 11 35 4,5 54,4

Sijeno,

1. porast


Puno klasanje 86 15 27 6,1 67,2


Sredina do kraj

cvatnje

86 9 36 4,9 58,0


Tucker i sur. (2001.) su u Mississipiju (SAD) ispitivali mliječnost krava od sredine do kraja

laktacije pod utjecajem obroka ispaše na westerwoldskom ljulju (varijetet unutar talijanskog

ljulja) ili TMR. Sredinom pokusa krave na ispaši (bez dodatka koncentriranih krmiva) su

davale oko 21 kg/dan/grlu mlijeka, dok su krave na TMR-u davale oko 23 kg/dan/grlu

mlijeka. Napasivanje je provođeno po rotacijskoj shemi na 12 pregona. Ispaša westerwoltskog

ljulja je imala sadržaj bjelančevina sličan TMR-u, više NDF i ADF vlakana i manje suhe tvari

(Tablica 119.).

Tablica 119. Kvaliteta ispaše westerwoldskog ljulja i TMR-a u pokusu Tuckera i sur. (2001.)

ST (%) SB (% u ST) NDF (% u ST) ADF (% u ST)

Westerwoldski ljulj – ispaša 19,7 14,5 46,6 23,4

TMR 51,9 15,3 41,4 22,2

Cooke i sur. (2008.) su u Georgiji (SAD) istraživali proizvodnost mliječnih krava (Holstein

pasmine, oko 200-tog dana laktacije) hranjenih obrocima u kojima je 50% ST bila

voluminozna krma: silaža westerwlodskog ljulja ili smjesa silaže westerwoldskog ljulja i

silaže nadzemne mase kukuruza (1:1), i 50% ST koncentrirana krmiva (prekrupa kukuruza,

sjeme pamuka, mineralni dodatak, sojina sačma, smjesa bjelančevina riba, peradi i svinja,

vitaminsko-mineralni premiks). Istraživanje je pokazalo da su krave hranjene smjesom silaže

kukuruza i silaže westereoldskog ljulja imale veću dnevnu konzumaciju ST obroka, ali se isto

nije odrazilo na proizvodnju mlijeka (Tablica 120.).

161

Tablica 120. Kvaliteta silaža westerwoldskog ljulja i nadzemne mase kukuruza te mliječnost

krava hranjenih silažom westerwoldskog ljulja ili smjesom westerwoltskog ljulja i silaže

kukuruza (1:1) u Georgiji (SAD) (Cooke i sur., 2008.)

Voluminozni dio obroka: Silaža

westerwoldskog

ljulja

Silaža kukuruza +

silaža w.ljulja

ST u voluminozi 38,1 31,8 (u silaži kukuruza)

Sirove bjelančevine u voluminozi (% u ST) 20,3 8,5 (u silaži kukuruza)

NDF u voluminozi (% u ST) 43,6 41,9 (u silaži kukuruza)

ADF u volumonizi (% u ST) 32,3 25,0 (u silaži kukuruza)

ST u obroku (%) 52,2 51,8

Sirove bjelančevine u obroku (% u ST) 18,9 18,6

NDF u obroku (% u ST) 30,6 30,0

ADF u obroku (% u ST) 21,5 19,6

Nevlaknasti ugljikohidrati u obroku (% u

ST)

29,0 33,5

Konzumacija ST obroka (kg/dan/grlu) 20,3 23,0


Mliječna mast (%) 3,46 3,71

Mliječne bjelančevine (%) 2,84 2,85

Miguel i sur. (2012.) su u Brazilu, u suptropskom klimatu istraživali kvalitetu i konzumaciju

krme te proizvodnost mliječnih krava (Holstein pasmina, oko 114.-og dana laktacije, s

mliječnošću oko 23 kg/dan/kravi) napasivanih na talijanskom ljulju, ovisno o visini trave pred

puštanje krava na ispašu (višlja i niža tratina). Obrok ispaše je u oba tretmana održavan većim

ili jednakim 30 kgST/dan/kravi. Napasivanje je obavljano po rotacijskoj shemi sa

zadržavanjem krava po 4 dana na pojedinom pregonu. Istraživanje je pokazalo da se kod niže

početne visine talijanskog ljulja postiže veća mliječnost krava i kvalitetnija krma, a sve

zahvaljujući većem udjelu živih lisnih plojki (Tablica 121.). Naime, slično engleskom ljulju, i

talijanski ljulj napredovanjem u porastu dobiva sve veći udio odumrlih lisnih plojki male

hranidbene vrijednosti. Zbog toga je korisnije napasivati na mlađoj biljnoj masi.

Tablica 121. Utjecaj visine talijanskog ljulja početkom napasivanja na kvalitetu ispaše,

konumaciju ispaše i mliječnost krava u Brazilu (Miguel i sur., 2012.)

Ciklus napasivanja 1. 2. 3.

Tretman: Viša ili Niža tratina V N V N V N

Početna visina tratine (cm) 45,9 35,3 51,8 44,1 56,7 51,6

Udio živih lisnih plojki (% u ST) 59,2 64,5 28,6 43,1 16,4 22,1

Sadržaj ST (%) 16,5 17,8 22,2 17,4 20,5 21,0

SB (% u ST) 21,6 25,8 14,7 19,6 14,8 17,1

NDF (% u ST) 33,1 33,2 45,3 38,7 50,4 48,3

ADF (% u ST) 17,4 16,4 24,6 21,5 28,0 25,8

Probavljivost org.tvari (%) 76 75 70 75 68 70

Rezidualna visina tratine (cm) 20,6 15,3 30,1 25,2 30,5 32,7

Konzumacija ST (kg/dan/kravi) 15,9 15,3 15,3 14,8 12,9 14,6

Mliječnost (kg/dan/kravi) 23,5 24,3 18,6 21,7 16,6 17,2

Mliječna mast (%) 3,39 3,23 3,59 3,35 3,25 3,35

Mliječne bjelančevine (%) 3,25 3,04 3,33 3,20 3,6 3,3

162

Wilkinson i sur. (1982.) su u Hurleyu (Velika Britanija) ispitivali utjecaj oblika voluminozne

krme talijanskog ljulja (ispaša, umjetno sušeno sijeno i silaža) na dnevnu konzumaciju

organske tvari, probavljivost krme i konzumaciju probavljive organske tvari kod mlađe junadi

pasmine Britansko Frizijsko govedo. Ustanovili su najveću probavljivost organske tvari krme

i najveću konzumaciju probavljive organske tvari krme kod napasivanja na prvom porastu

talijanskog ljulja, a najmanju kod hranidbe silažom talijanskog ljulja (Tablica 122.). Dnevni

obrok ispaše ljulja bio je 7% od tjelesne mase junadi.

Tablica 122. Utjecaj oblika voluminozne krme talijanskog ljulja na konzumaciju organske

tvari, probavljivost organske tvari i konzumaciju probavljive organske tvari u Hurleyu

(Wilkinson i sur., 1982.)

Ispaša Košena krma

(I + II porat)

I porast II porast Sušeno Silaža

Prosječna tjelesna masa mlađe junadi (kg/grlu) 106,0 87,6

Konzumacija ST (% od TM) 2,55 2,44

Konzumacija organske tvari krme (% od TM) 2,26 2,33 2,39 2,27

Probavljivost organske tvari krme (%) 82,5 75,9 73,6 74,9

Konzumacija probavljive organske tvari (% od

TM)

1,86 1,77 1,73 1,71

Prirast tjelesne mase (kg/dan/grlu) 0,760 0,375

Slično su i Keady i sur. (1995.) u Irskoj ustanovili da hranidba siliranim talijanskim ljuljem

umjesto svježe pokošenim talijanskim ljuljem pa položenim pred mliječne Holstein krave

(oko 170-og dana laktacije) značajno smanjuje mliječnost krava unatoč sličnoj konzumaciji

suhe tvari krme (Tablica 123.). Hranidba tijekom pokusa bila je provođena samo

voluminoznom krmom, tj. bez dodatka koncentrriranih krmiva.

Tablica 123. Utjecaj oblika talijanskog ljulja na konzumaciju i mliječost krava (Keady i sur.,

1995.)

Svježi zeleni Silaža Silaža s dodatkom

mravlje kiseline

Konzumacija ST voluminoze

(kg/dan/kravi)

12,7 11,5 12,1

Mliječnost (kg/dan/kravi) 12,8 10,0 10,2

Sadržaj mliječne masti (%) 3,98 3,37 3,67

Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 3,29 2,99 3,00

4.5.1.2.2. Prinosi

Leto i sur. (2006.) su na Medvednici (planinsko područje iznad Zagreba, ilovasto kiselo tlo na

660 m.n.m.) usporedno ispitivali proizvodnost krme 9 vrsta krmnih trava u trokošnom režimu

korištenja od 2000. do 2002. g. Pokus je zasijan početkom rujna 1999.g. s 32 kg/ha sjemena

talijanskog ljulja. U prvoj godini korištenja talijanski i westerwoldski ljulj dali su godišnje

prinose od oko 7,5 tST/ha, a nadmašili su ih engleski ljulj i vlasulja livadna (Tablica _.). U

drugoj godini korištenja talijanski i westerwoldski dali su blizu 10 tST/ha, a prinosom su ih

163

nadmašili engleski ljulj, mačji repak (Phleum pratense L.), klupčasta oštrica (Dactiliys

glomerata L.), livadna vlasulja (Festuca pratensis L.), vlasulja nacrvena (Festuca rubra L.),

stoklasa bezosata (Bromus inermis L.) i blještac (Phalaris arundinacea L.) (Tablica 124.). N-

gnojidba u prvoj godini korištenja bila je 161 kgN/ha, a u drugoj 300 kgN/ha. Istraživanje je

pokazalo da su druge vrste trava u planinskoj klimi prinosnije negoli talijanski ljulj. Također,

talijanski ljulj i westerwoldski ljulj su iščezli iz tratine nakon druge godine korištenja usjeva.

Tablica 124. Godišnji prinosi ST ispitivanih trava na Medvednici u trokošnom načinu

korištenja (Leto i sur., 2006.)

Godišnji prinos tST/ha

Vrsta i sorta trave 2000.g 2001.g. 2002.g.

Engleski ljulj cv. Calibra 10,5 11,1 9,4

Engleski ljulj cv. Pimpernel 11,1 13,8 9,1

Talijanski ljulj cv. Bofur 7,9 9,9 0

Westerwoldski ljulj cv Avance 7,3 9,8 0

Mačji repak cv. Bilbo 7,9 10,6 9,9

Mačji repak cv. Richmond 10,0 12,3 9,8

Klupčasta oštrica cv. Amba 6,4 13,5 10,3

Klupčasta oštrica cv. Okay 7,4 14,2 10,4

Klupčasta oštrica cv. Baraula 7,3 13,7 10,3

Vlasulja livadna cv. Laura 9,1 14,9 7,7

Vlasulja nacrvena cv. Echo 7,0 16,6 7,8

Stoklasa bezosata cv. Bravo 6,7 16,2 10,6

Blještac cv. Bellevue 8,1 16,5 12,9

Suma oborina travanj – rujan (mm) 426 235 725

Prvi (proljetni) porast talijanaskog ljulja na Medvednici bio je prinosom najveći, zatim treći

porast (ljetno-jesenski), a najmanji je bio drugi, tj. ljetni porast (Tablica 125.).

Tablica 125. Distribucija godišnjeg prinosa talijanskog ljulja po porastima na Medvednici

(Leto i sur., 2006.)

Prinosi pojednih porasta

tST/ha (% od godišnjeg prinosa)

Ukupni godišnji prinos

t/ha

Godina I porast II porast III porast

2000. 4,04 (51%) 1,67 (21%) 2,21 (28%) 7,93 (100%)

2001. 4,30 (44%) 2,28 (23%) 3,29 (33%) 9,86 (100%)

Bošnjak i sur. (2018.) su ispitivali prinos prvog porasta talijanskog ljulja na plodnom tlu u

Ogulinu i manje plodnom tlu u Novom Marofu u 2013.g. Ljuljevi (3 sorte) su bili zasijani

tijekom listopada prethodne godine (38 kg/ha sjemena), a pokošeni 14. svibnja (faza lista

zastavičara) u Ogulinu i 13. svibnja (faza početka klasanja) u Novom Marofu. Prosječni

prinos u Ogulinu je bio 4,04 tST/ha, a u Novom Marofu 5,56 tST/ha. Veći prinos u Novom

Marofu obrazložen je većim srednjim dnevnim temperaturama zraka od početka proljetne

vegetacije (veljača) do trenutka košnje. Čini se da talijanski ljulj do sredine svibnja stvara

manje prinose ST nadzemne mase negoli strne žitarice za voluminoznu krmu, te bi zbog toga

mogao biti manje važan kao ozimi krmni međuusjev negoli ozime strne žitarice. Ipak,

kvaliteta vlakana talijanskog ljulja se može smatrati boljom negoli kod strnih žitarica, pa bi

164

odluku o izboru ozimog krmnog međuusjeva trebalo donijeti i na temelju očekivane kvalitete

krme.

Camlin i Stewart (1975.) su u Belfastu (Sjeverna Irska) proveli dvogodišnji poku s 10 sorata

talijanskog ljulja u dva načina korištenja (košni i pašni). U godini (proljetne) sjetve mjeren je

prinos u ukupno 4 roka korištenja, dok je u drugoj godini usjeva prinos mjeren u ukupno 8

rokova korištenja. Tretman napasivanja provođen je s Frizijskim kravama. Prosječan prinos u

godini sjetve i u narednoj godini bio za oko 10% veći kod korištenja košnjom u odnosu na

korištenje napasivanjem (Tablica 126.). Prva dva porasta na pašnoj varijanti u drugoj godini

korištenja dala su nešto veće prinose od košne varijante, a autori su to objasnili kao posljedicu

jesenskog izlučivanja fecesa i urina od strane krava na pašnoj varinajanti, i posljedično bolje

ishranjenosti usjeva. Na obje varijante bila je primijenjena obilna mineralna gnojidba od 243

kgN/ha u prvoj godini i 362 kgN/ha u drugoj godini.

Tablica 126. Utjecaj načina korištenja usjeva talijanskog ljulja (Camlin i Stewart, 1975.)

Godišnji prinos ST nadzemne mase (tST/ha)

Godina korištenja Košni način korištenja Pašni način korištenja

1. 10,5 9,6

2. 9,8 8,8

Nakon svakogodišnje proljetne sjetve sredinom svibnja u Kanadi (Kunelius i Naramsimhalu,

1983.), talijanski ljulj je u 3 otkosa tijekom vegetacije dao prosječan prinos od 9,8 t/ha ST,

dok je westerwoldski ljulj dao prosječno 11,8 t/ha. Usjevi su bili skromno gnojeni dušikom

(75 kgN/ha), a količina oborina tijekom vegetacije, ovisno o godini, kretala se od 338 mm do

605 mm.

U pokusu Hickeya i Humea (1994.) na Novom Zelandu kultivari talijanskog ljulja pokazali su

dobru dugovječnost: zadovoljavajući sklop tijekom 3 godine korištenja, a hibridni ljuljevi (L.

boucheanum Kunth) čak 4 godine. U tamošnjem blagom klimatu prosječan godišnji prinos

smjesa ljuljeva s bijelom djetelinom bio je 12,5 tST/ha, s najvećim prinosima tijekom proljeća

i ljeta, i najvećim udjelom bijele djeteline tijekom ljeta (Tablica 127.).

Tablica 127. Distribucija godišnjeg prinosa ispaše smjese talijanskog ljulja i bijele djeteline

po godišnjim dobima (Hickey i Hume, 1994.) na Novom Zelandu (trogodišnji prosjek)

Proljeće Ljeto Jesen Zima Godišnji

prinos

(tST/ha)

Udio sezone u godišnjem

prinosu (%)

- ljulja 39 35 16 10 8,95

- bijele djeteline 33 47 16 4 2,93

- cijele smjese 37 38 16 9 12,49

Udio ljulja u sezonskom

prinosu (%)

76 66 71 80

Udio djeteline u sezonskom

prinosu (%)

21 29 21 10

Ukupni sezonski prinos

(tST/ha)

4,63 4,74 2,06 1,06

165

U 12-godišnjem pokusu Redfearna i sur. (2005.) na 5 lokacija u Louisiani (jug SAD, humidna

suptropska klima s kratkom i blagom zimom i kišovitim i vrućim ljetom), godišnji prinosi ST

westerwoldskog ljulja bili su od 7,8 do 11,9 tST/ha. Prinosi i broj otkosa (5 do 7 tijekom

vegetacije) značajno su varirali pod utjecajem godine, odnosno vremenskih prilika tijekom

vegetacije. Pokusi su bili sijani između 20. rujna i 15. listopada, s normom sjetve 34 kg/ha i

N-gnojidbom od 280 kgN/ha, podijeljeno u 3 obroka. Vegetacija ljulja je završavala krajem

svibnja ili početkom lipnja.


Talijanski ljulj se najčešće uzgaja kao oranična krmna kultura, ali se usijava i u postojeće

livade (Stjepanović i sur., 2008.). Na oranicama su mu dobri predusjevi jednogodišnje

mahunarke jer ostavljaju mnogo dušika u tlu za ovaj usjev, te strne žitarice jer rano napuštaju

tlo i daju vremena za gnojidbu stajnjakom i višekratnu obradu strništa. S obzirom da ima sitno

sjeme (oko 2,2 g/1000 sjemenki), potrebno je pripremiti plitak sitnomrvičasti sjetveni sloj, ali

postoje i primjeri uspješne proizvodnje gdje je talijanski lulj sijan u nedirnuto tlo no-till

sijačicama, osobito u prorijeđena lucerišta. Priprema tla reduciranom obradom je vrlo

interesantna jer se obavlja mnogo brže nego konvencionalnom obradom (Kunelius i Boswall,

2017.), ali u uvjetima kontinentalne Hrvatske u sušnim godinama treba očekivati niži prinos

nakon reducirane obrade tla. Dubina sjetve bi trebala biti oko 1 cm, a za brže nicanje korisno

je tlo povaljati i prije i poslije sjetve (Kunelius i Boswall, 2017.). Ljulj se može zasijati i

razbacivanjem po pripremljenom tlu širom, pa sjeme unijeti u tlo drljačom i potom povaljati.

U uvjetima kontinantalne Hrvatske, ako se sije u smjesi s crvenom djetelinom, rok sjetve

treba prilagoditi crvenoj djetelini: od kraja kolovoza do početka rujna (Stjepanović i sur.,

2008.), ili cijeli rujan obzirom na zatopljenje klime. Ako se uzgaja sam, usjev talijanskog

ljulja se može uspješno zasnovati i sjetvom tijekom listopada (Bošnjak i sur., 2018.). Proljetna

sjetva se obično ne preporučuje za višegodišnje krmne trave zbog njihovog sporog početnog

razvoja, ali bi talijanski ljulj ovdje mogao biti iznimka jer ima najbrži razvoj od svih

višegodišnjih krmnih trava. Za uspjeh zasnivanja u proljetnom roku važno je da sjetva bude

obavljena što ranije u proljeće ili krajem zime. Ipak, treba imati na umu da u slučaju sušnog

proljeća plitko ukorijenjena trava može uginuti, što predstavlja rizik nakon proljetne sjetve.

Združena sjetva sa strnom žitaricom povećati će prinos prvog porasta. U predjelima gdje i ljeti

ima dosta kiše, talijanski ljulj se može uspješno zasnovati i u ljetnom roku sjetve, odmah

nakon žetve strnih žitarica. Preporučena norma sjetve čistog usjeva talijanskog ljulja je 20 do

25 kg/ha (Stjepanović i sur., 2008.), a ako se usijava u prorijeđeno lucerište tada je 5 do 10

kg/ha. Ako se dugotrajnim travnim i djetelinsko-travnim smjesama želi podići prinos u prvoj

godini korištenja, tada se u smjesu sjemena dodaje talijanski ljulj s normom ne većom od 10%

norme za čisti usjev talijanskog ljulja. Kod westerwoldskog ljulja norma sjetve treba biti nešto

veća: 25 do 35 kg/ha u čistoj kulturi (Kunelius i Boswall, 2017.). Ako se talijanski ljulj sije u

smjesi s djetelinama, ne bi ga trebalo sijati više od 10 do 12 kg/ha. Crvenu djetelinu u smjesi s

ljuljem bi trebalo sijati 8 do 10 kg/ha, perzijsku djetelinu 3 do 6 kg/ha, a aleksandrijsku

djetelinu 5 do 10 kg/ha (Kunelius i Boswall, 2017.).

Talijanski ljulj prinosom 10 tST/ha iznosi oko 270 kgN/ha (ako je prosječan sadržaj sirovih

bjelančevina svih otkosa oko 17% u ST), pri čemu značajan dio usvojenog dušika dolazi iz

izvorne ponude tla. Stjepanović i sur. (2008.) savjetuju ukupnu godišnju gnojidbu sa 140 do

250 kgN/ha, raspodijeljeno pred svaki porast, a najveći dio od ukupne doze treba dati pred

najprinosniji proljetni porast. Wilman (1975.) je u Cambridgeu (Velika Britanija) u

višegodišnjim pokusima ustanovio da gnojidba sa 75 kgN/ha početkom vegetacije proljetnog

porasta značajno povećava prinos ST i probavljive organske tvari proljetnog porasta u odnosu

166

na gnojidbu s 25 kgN/ha, ali i da gnojidba s više od 75 kgN/ha donosi mala povećanja prinosa

i probavljive organske tvari prvog porasta. Abraha i sur. (2015.) su u Pretoriji (Južnoafrička

Republika) ispitivali 3 razine N-gnojidbe talijanskog lulja (0 kgN/ha, 120 kgN/ha i 240

kgN/ha, podijeljeno u 4 obroka, pred svaki porast) u uvjetima navodnjavanja. Prosječan

godišnji prinos talijanskog ljulja tijekom 2 godine istraživanja bio je najniži bez N-gnojidbe

(oko 7 tST/ha), bio je veći kod srednje gnojidbe (oko 9 tST/ha) i najveći kod najveće gnojidbe

(11 tST/ha). Boller i Nosberger (1987.) su u Švicarskoj ustanovili da smjesa crvene djeteline i

talijanskog ljulja daje veće prinose ST negoli čisti usjev talijanskog ljulja gnojen sa 120

kgN/ha (Tablica 128.). Zaključili su da za visoke prinose krme smjesu talijanskog ljulja i

crvene djeteline nije potrebno gnojiti dušikom ako smjesa sadržava dovoljan udio djeteline.

Tablica 128. Prinosi smjese crvene djeteline i talijanskog ljulja bez N-gnojidbe u usporedbi s

čistim talijanskim ljuljem gnojenim s 30 kgN/ha pred svaki porast u Švicarskoj (Boller i

Nosberger, 1987.)

Godina usjeva Godina Gnojidba (kgN/ha) Udio djeteline (%) Prinos ST (t/ha)

1. 1983. 0 61 9,9

1984. 0 21 7,3

1. 1983. 3 × 30 = 90 0 7,1

1984. 3 × 30 = 90 0 7,8

2. 1984. 0 92 15,5

1985. 0 70 17,3

2. 1984. 4 × 30 = 120 0 5,5

1985. 4 × 30 = 120 0 11,5

Kunelius i Boswall (2017.) upozoravaju da jaka N-gnojidba uzrokuje povećani sadržaj nitrata

u krmi, koji, kada su na razini većoj od 0,8% u ST krme, mogu biti toksični za stoku.

Kramberger i sur. (2007.) su u Sloveniji ustanovili da talijanski ljulj može dati visoke prinose

jesenskog porasta (oko 3 tST/ha) bez N-gnojidbe ako se sije u plodoredu nakon žetve jarog

graška za suho zrno. Naime, korijenski i žetveni ostaci predusjeva graška ostavili su značajne

količine dušika u tlu, a iz prosutog sjemena graška tijekom žetve, ujesen je poniklo dovoljno

biljaka da im udio u prinosu ST nadzemne mase bude oko 40%.

Kod korištenja talijanskog ljulja košnjom, Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju košnju

krajem vlatanja talijanskog ljulja, jer se tada dobiva visoki prinos krme, dobra kvaliteta i brz

ponovni porast. U hrvatskim uvjetima bez navodnjavanje može se dobiti 3 do 4 porasta

godišnje, a uz dovoljno kiše ili navodnjavanje može i do 6 porasta godišnje. Kunelius i

Boswall (2017.) preporučuju talijanski ljulj kositi početkom klasanja, ali i prije negoli donji

listovi počnu venuti.

Kod korištenja napasivanjem, Kunelius i Boswall (2017.) preporučuju ljulju ostaviti 2 do 4

tjedna ponovnog porasta između dva turnusa napasivanja. Ipak, tijekom sušnog ljeta, kada niti

talijanski ljulj ne može rasti, normalno je da se napasivanje odgodi dok biljke ne stvore

dovoljno nadzemne mase.

4.5.2. Vlasulja trstikasta (trstolika)

Prema Stjepanoviću i sur. (2008.), vlasulja trstikasta (Festuca arundinacea L., Slika 18.) je

visoka trava (stabljika oko 140 cm u metličanju) koja se koristi košnjom i napasivanjem.

Otporna je na sušu ali i na suvišak vode jer izdrži pod vodom do mjesec dana. Otporna je i na

167

hladnoću te zimi ostaje zelena, što je vrlo interesantno za zimsku ispašu. Tolerira širok raspon

kiselosti tla (od kiselog do lužnatog). Vijek korištenja joj je oko 10 godina. Prema Rognliju i

sur. (2010.), vlasulja trstikasta je važna višegodišnja krmna trava raširena u umjerenim

regionoma svijeta. Iako je porijeklom iz Europe i sjeverne Afrike, najviše se uzgaja u SAD-u,

gdje je ujedno i jedna od najraširenijih pašnjačkih trava. U spontanim biljnim zajednicama i

kod starijih sorti vlasulja trstikasta je prožeta hifama simbiotske endofitne gljive koja travi

povećava otpornost na stresne uvjete (otpornosta na napad insekata, na sušu i sl.) i poboljšava

usvajanje vode i hraniva. Divlji tipovi ove endofitne gljive izlučuju sekundarne metabolite

koji štetno djeluju na zdravlje stoke koja se hrani ispašom ove trave, što je najizraženije

tijekom ljeta i na biljkama koje su prešle u fazu metličanja. Velika popularnost u SAD-u joj je

posljedica nadmoćnog rasta, prilagodljivosti širokom opsegu tipova tla i klimata, dobra

reakcija na N-gnojidbu, visoka tolerancija napasivanja i gaženja, i dostupnosti krme tijekom

velikog dijela godine (čak i ljeti i zimi). U SAD-u je raširena praksa akumulacije ljetnog i

jesenskog porasta ove trave za zimsko napasivanje što smanjuje troškove zimske hranidbe

goveda. Postupak nazivaju na am.eng. stockpiling ili nagomilavanje prinosa za kasnije

korištenje. U Europi je slabije prihvaćena zbog slabije palatabilnosti (tj. slabije dobrovoljne

konzumacije krme od strane stoke) u odnosu na engleski ljulj. Ipak, očekuje se da će se sve

više uzgajati i u Europi, zbog nadolazećih klimatskih promjena i ponude novih kultivara

unaprijeđene palatabilnosti i hranidbene vrijednosti. Njena glavna prednost u odnosu na, u

Europi najpopularniji engleski ljulj, jest njena mnogo veća otpornost na sušu i visoke

temperature.

Slika 18. Vlasulja trstikasta. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)


Hranidbena vrijednost vlasulje trstikaste ovisi o fazi razvoja biljke kada se koristi (Tablica

129.).

168

Tablica 129. Hranidbena vrijednost nadzemne mase vlasulje trstikaste (DLG, 1997.)

Krmivo Faza razvoja

vlasulje trstikaste

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa

zelena

masa,

1. porast,

metličanje

22 15,1 25,1 5,58 63,5

1. porast, cvatnja 24 12,8 29,6 5,26 61,5

2. porast, nakon 4

tjedna

21 20,1 20,5 7,19 78,3

2. porast, nakon 5

tjedana

24 16,4 24,1 5,55 63,0

2. porast, nakon 8

tjedana

27 15,7 27,4 5,09 58,9


Prema Fribourgu i sur. (2009.), vlasulja trstikasta ima sadržaj nranjivih tvari sličan ostalim

višegodišnjim C3 travama, ali proizvodnost stoke hranjenje vlasuljom trstikastom može biti

znatno niža od one očekivane na temelju sadržaja hranjivih tvari. Paradoks je i što se in-vitro

probavljivost također ne razlikuje od ostalih trava. U slučajevima gdje je proizvodnost stoke

znatno niža od očekivane, odstupanje se pripisuje prisutnosti gljivičnog endofita

Neothypodium coenophialum. Simbiont N. coenophialum proizvodi alkaloidne spojeve (ergot-

alkaloidi) koji mogu imati negativne utjecaje na fiziologiju životinje, njeno ponašanje i

proizvodnost. Stariji pašnjaci obično imaju veći udio biljaka vlasulje trstikaste zaraženih ovim

simbiontom jer stoka pri slobodnom izboru izbjegava pasti zaražene biljke, tako da se one šire

u sklopu. Sinteza alkaloida endofitne gljive se pojačava na temperaturama iznad 20°C tijekom

kasnog porljeća i početkom ljeta, a prisustvo endofita je općenito veće u donjim dijelovima

stabljike negoli u listovima. Zbog toga se višljom ispašom može izbjeći visoki unos alkaloida.

Osjetljivost stoke na alkaloide povećava se prilikom toplinskog stresa (na temperaturama

iznad 27°C uz visoku vlagu zraka), što sumarno smanjuje konzumaciju ispaše i prirast stoke.

Povećana koncentracija ergot-alkaloida nalzi se i u cvatima vlasulje trstikaste, osobito od faze

formiranja sjemena (Goff i sur., 2015.), a supresija (suzbijanje) metličanja može pomoći

smanjenju negativnih efekata na pašne životinje. Supresija se može raditi košnjom prije

metličanja, primjenom herbicida, a djelomično i napasivanjem. Razrjeđivanje zaraženih

biljaka postiže se usijavanjem djetelina i trava bez endofita, pa čak i zakorovljenošću

pašnjaka. Prema kompilaciji Schmidta i Osborna (1993.), toksikoza uzrokovana alakloidima

iz trave Festuca arundinacea L. prepoznaje se po slijedećim simptomima: smanjen prirast,

smanjena konzumacija krme, nepodnošljivost visokih temperatura okoliša, pretjerano

slinjenje, nakostriješeno krzno i povišena tjelesna temperatura. Nadalje, životinje bježe u hlad

ili stoje u vodi i posljedično manje vremena provode pasući. Osim navedenih posljedica, rjeđe

se mogu pronaći i suhi i gangrenozni papci uslijed tromboze arterija, osobito tijekom zime

kod stoke koja se napasuje na zaraženoj vlasulji trstikastoj, te nekrotično masno tkivo u

trbušnoj šupljini, osobito nakon ispaše na dušikom intenzivno gnojenoj i zaraženoj vlasulji

trstikastoj. Johnson i sur. (2019.) su u Missouriju (SAD) pokazali da stoka kojoj je ljeti

omogućeno sklanjanje u sjenu ispod drveća, umjesto pod nadstrešnicu, ima bolje priraste na

pašnjaku vlasulje trstikaste inficirane endofitom.

Strahan i sur. (1987.) su u Kentuckyju (SAD) tijekom 2 ljeta ispitivali utjecaj hranidbe krava

svježom zelenom masom vlasulje trstikaste na proizvodne karakteristike krava. Stara sorta

Kentucky 31 omogućila je slabije proizvodne rezultate u odnosu na noviju sortu Kenhy (sorta

bez endofita) (Tablica 130.). Osobito slabi proizvodni rezultati bile su povezane s hranidbom

169

inficirane vlasulje trstikaste (63% endofitom inficiranih biljaka u sklopu travnjaka sorte

Kentucky 31). Hranidba je provođena svježe pokošenom travom od lipnja do kolovoza, s

Holstein kravama sredinom laktacije, držanim u štali, uz ispust 2 puta na dan. Uz svježu

zelenu krmu po volji, krave su dobivale i 4,1 kg/grlu koncentrata dvaput na dan (ukupno 8,2

kg/dan, s 19% bjelančevina, a glavni sastojci su bili pšenične posije 39%, sušeno zrno iz

destilerije 25%, mljeveni kukuruz 21,4% i sojina sačma 7%). Prije svake košnje vlasulja

trstikasta je imala razdoblje porasta od 5 do 8 tjedana.

Tablica 130. Utjecaj sorte vlasulje trstikaste i prisustva endofita na proizvodne karakteristike

Holstein krava hranjenih svježe pokošenom krmom u Kentuckyju (Strahan i sur., 1987.)

Kontrola Sorte vlasulje trstikaste

Svježa zelena krma Lucerna Kenhy

bez endofita

Kentucky 31

bez endofita

Kentucky 31

sa 63% endofita

Konzumacija voluminozne

krme (kgST/kravi/dan)

10,9 11,7 9,1 7,1

Prosječna mliječnost

(kg/kravi/dan)

21,3 21,0 19,6 15,6

Prirast tijekom hranidbenog

razdoblja (kg/kravi)

14,0 27,8 12,0 -11,7

SB (% u ST voluminoze) 14,8 17,7 17,2 17,2

ADF (% u ST voluminoze) 34,9 32,6 31,1 33,5

Schmidt i sur. (1982.) su u Alabami (SAD) hranili križanu tovnu junad (TM oko 240 kg/grlu)

obrocima koji su sadržavali 85% sijena vlasulje trstikaste, 10% melase, 4% pogače

pamukovog sjemena i 1% mineralnih dodataka. Obroci su bili pogačom izbalansirani na

10,5% sirovih bjelančevina. Junad hranjena obrocima sa sijenom neinficirane vlasulje

trstikaste imala je veće prosječne dnevne priraste i konzumaciju krme, a junad hranjena

vlasuljom inficiranom s N. coenophialum imala je slabiju konverziju krme u prirast i povišenu

tjelesnu temperaturu (Tablica 131.).

Tablica 131. Prirast junadi i konzumacija krme ovisno o inficiranosti sijena vlasulje trstikaste

u Alabami (Schmidt i sur., 1982.)

Obrok s 85%

sijena vlasulje

trstikaste

Prosječni dnevni

prirast

(kg/dan/grlu)

Prosječna

konzumacija krme

(kg/dan/grlu)

Konverzija

krma/prirast

(kg/kg)

Tjelesna

temperatura

(°C)

N. coenophialum

slobodno sijeno

0,66 4,79 7,3 39,0

N. coenophialum

inficirano sijeno

0,28 4,40 15,4 39,6

Prema 4-godišnjem istraživanju Hovelanda i sur. (1983., cit. Schmidt i Osborn, 1993.), junad

koja je pasla na pregonima sa zaraženom vlasuljom trstikastom imala je nizak prosječni

dnevni prirast od 0,5 kg/dan/grlu, dok je junad na slabo zaraženim pregonima (<5% zaraženih

biljaka) imala prirast od 0,83 kg/dan/grlu.

Watson i sur. (2004.) su u Georgiji (SAD) ustanovili bolje produktivne parametre krava s

teladi napasivanih na vlasulji trstikastoj koja je bila inokulirana selekcioniranim sojem

endofitne gljive (soj AR542) u odnosu na vlasulju trstikastu s divljim sojem. Krave

napasivane na AR542 pašnjacima telile su težu telad, imale su bolju ocjenu tjelesne kondicije

(BCS) krajem pašne sezone i imale su veći prosječni dnevni prirast tjelesne mase (Tablica

170

132.). Telad podizana na AR542 pašnjacima imala su također veći prosječni dnevni prirast

tjelesne mase. Napasivanje je provođeno od kraja ožujka do rujna. Pasmina krava bila je

čistokrvni Angus, prosječne starosti 6,5 godina u prvoj godini pokusa, i prosječne tjelesne

mase 470 kg. Telad je bila odbijena krajem kolovoza svake godine. Grla na ispaši imala su

slobodan pristup vodi i blokovima mineralne soli. Istraživanje je pokazalo da ispaša na

vlasulji trstikastoj može omogućiti dobre priraste teladi (> 1 kg/dan) bez dodatka koncentrata

pod uvjetom da se napasuje na travi koja nema divlji soj endofita.

Tablica 132. Utjecaj soja endofitne gljive na produktivna svojstva krava i teladi (M – muški,

Ž – ženski) na ispaši vlasuljom trstikastom u Georgiji (Watson i sur., 2004.)

Soj endofitne gljive u vlasulji

trstikastoj na pokusnim pregonima:

N.

coenophialum

divlji soj

N.

coenophialum

soj AR542

Parametri

pašnjaka

Zaraženost endofitom (%) 70 85

Sadržaj ergot-alkaloida (10-9g/g) 448 0

Biljna masa (kgST/ha) 1395 1353

Prosječni prirast krme

(kgST/ha/dan)

29,7 27,4

Parametri krava Teljenja (% od broja krava) 94 94

Porođajna masa teleta (kg) 32,7 38,6

Prosječni dnevni prirast (kg/kravi) 0,12 0,29

Parametri teladi Prosječni dnevni prirast (kg/teletu) M:0,97 Ž:0,90 M:1,15 Ž:1,03

Tjelesna masa pri odbiću (kg/teletu) M:227 Ž:217 M:256 Ž:237

Bouton i sur. (2002.) su u Georgiji (SAD) ustanovili značajno veće priraste janjadi koja se

napasivala na nezaraženoj vlasulji trstikastoj i na vlasulji trstikastoj zaraženoj selekcioniranim

sojevima N. coenophialum (s niskom sintezom ergot-alkaloida) u odnosu na travu inficiranu

divljim sojem (Tablica 133.). Također, ustanovili su da nezaražena vlasulja trstikasta može

imati manji prinos od zaraženih, i da ima slabiju trajnost gustoće sklopa.

Tablica 133. Utjecaj soja endofitne gljive na sadržaj ergot-alkaloida i prirast janjadi u Georgiji

(Bouton i sur., 2002.)

Sorta Soj endofita Prosječan sadržaj ergot-alkaloida

(10-6g/g)

Prosječni prirast janjadi

(g/dan/grlu)

Jesup Divlji 1184 78,5

Jesup odsutan 31 123,0

Jesup AR542 29 130,3

Georgia 5 AR542 24 127,6

4.5.2.2. Prinosi

Stjepanović i sur. (2008.) navode očekivane prinose sijena vlasulje trstikaste od 7 do 12 t/ha,

pa čak i više, ovisno o vlazi tla i primijenjenoj agrotehnici. To znači da bi očekivani prinos ST

mogao biti oko 10 tST/ha. Dobson i sur. (1978.) su u predjelu gornjeg juga SAD-a ispitivali

proizvodnost vlasulje trstikaste pod utjecajem gnojidbe i visine košnje. Smanjenje visine

košnje s 10 na 5 cm od tla povećalo je godišnju sumu prinosa sa 5,5 na 6,7 tST/ha. Povećanje

gnojidbe od 56 na 224 kgN/ha povećalo je prinos sa 3,6 na 8,8 tST/ha. Mason i Lachance

171

(1983.) su u Kanadi dobili godišnje prinose krme vlasulje trstikaste oko 6,5 tST/ha. Collins

(1991.) je u SAD-u kod gnojidbe sa 150 kgN/ha postigao prinose vlasulje trstikaste 5,7 i 6,7

tST/ha, ovisno o ispitivanoj sorti. Veće prinose ostvarili su Bouton i sur. (2002.) u saveznoj

državi Georgiji (SAD), u dvogodišnjem pokusu s dvije sorte vlasulje tratikaste: 7,3 do 10,0

tST/ha na lokaciji Athens i 10,0 do 15,6 tST/ha na lokaciji Blairsville. Prinosi su varirali

unutar prikazanih raspona ovisno o godini istraživanja, sorti i zaraženosti endofitom. Prinosi

su ostvareni uz mineralnu gnojidbu od ukupno 123 kgN/ha, 15 kgP/ha i 28 kgK/ha. Biljna

masa je košena sitnilicom 3 do 4 puta godišnje.

Kallenbach i sur. (2003.) su u Missouriju (SAD), od ljetnog i jesenskog porasta vlasulje

trstikaste, za zimsko napasivanje akumulirali oko 2 tST/ha.


Prije sjetve treba donijeti odluku o izboru sorte. Starije sorte su imale značjno slabiju

palatabilnost u odnosu na novije, zbog sadržaja ergot-alkaloida (Fribourg i sur., 2009.) te zbog

grubosti lista (osobno opažanje, dr. Ranko Gantner). Novije sorte imaju poboljšanu

palatabilnost zbog odsustva endofitne gljive ili zbog sadržaja selekcioniranih sojeva endofitne

gljive koja izlučuje zanemarive količine ergot-alkaloida, te zbog nježnijih listova.

Prema Stjepanoviću i sur. (2008.), vlasulju trstikastu treba sijati u drugoj polovici kolovoza

jer tada sijana daje već u slijedećoj godini dobar prinos krme. Kod kasnijih jesenskih rokova,

prinosi u prvoj godini korištenja budu niži. Norma sjetve je 35 do 40 kg/ha. Dušična gnojidba

bi trebala biti u rasponu od 140 do 200 kgN/ha (Stjepanović i sur., 2008.), ovisno o plodnosti

tla i ciljanom prinosu. Prema Cherneyu i sur. (2002.) u New Yorku (SAD), vlasulja trstikasta

vrlo dobro reagira na gnojidbu stajskim gnojem, te se takvom gnojidbom postižu prinosi slični

prinosima uz mineralnu N-gnojidbu. Prema Fribourgu i sur. (2009.) uzgoj u smjesi s

djetelinama omogućuje prinose smjese jednake prinosu čiste vlasulje trstikaste gnojene sa 67

do 168 kgN/ha, ovisno o vrsti prateće djeteline. Djeteline također pomažu povećati ljetni

prinos, kada je prirast trave minimalan, te smanjuju utjecaj alkaloida iz vlasulje trstikaste.

Najčešći pratitelji vlasulje trstikaste su lucerna, crvena djetelina, bijela djetelina, smiljkita

roškasta i lespedeza (Kummerowia sp.). Bijela i crvena djetelina se najčešće usijavaju u stariji

sklop vlasulje trstikaste jer dobro podnose zasjenjivanje trava i imaju brz početni razvoj. Kod

usijavanja, preporučena norma sjetve bijele djeteline je 1 do 3 kg/ha, a crvene djeteline 4 do 8

kg/ha. Najbolje vrijeme za usijavanje jest jesen ili kraj zime, po mogućnosti prije nadolazeće

kiše. Sjeme djetelina se može usijati sijačicama koje proparaju tlo i polože sjemenke u tlo, ili

razbacati površinski po travnjaku. Dubina sjetve ne bi trebala biti veća od 0,7 cm.

Režim korištenja, osim maksimalizacije godišnjeg prinosa, kod ove trave ima i zadaću

proizvesti krmu s maksimalnom palatabilnosti (dobrovoljnom konzumacijom). Brink i sur.

(2010.) su u humidnoj klimi Wisconsina (SAD) u dvogodišnjem dvolokacijskom pokusu

ustanovili veće prinose vlasulje trstikaste kod dugačkih intervala košnje (40 do 65 dana

između košnji) negoli kod učestale košnje (kada tratina dosegne visinu od 25 cm)(Tablica

134.), te uz nižu košnju. Najveću pokrovnost tla ovom travom nakon 2 godine pokusa

ustanovili su kod učestale i niske košnje, što upućuje na visoku perzistentnost kod intenzivnog

korištenja.

172

Tablica 134. Utjecaj učestalosti košnje i visine košnje na godišnji prinos vlasulje trstikaste i

pokrovnst tla u Wisconsinu (Brink i sur., 2010.)

Godišnji prinos ST (t/ha)

Visoka košnja

(10 cm od tla)

Niska košnja

(5 cm od tla)

Dugački interval košnje (40 do 65 dana) 6,65 9,20

Učestala košnja (kod visine tratine 25 cm od tla) 5,28 7,02

Pokrovnost tla (%)

Visoka košnja

(10 cm od tla)

Niska košnja

(5 cm od tla)

Dugački interval košnje (40 do 65 dana) 94 81

Učestala košnja (kod visine tratine 25 cm od tla) 99 100

Kod napasivanja mliječnih krava na Novom Zelandu važno je ne dopustiti da vlasulja

trstikasta preraste prinos od 2,8 tST/ha jer je tada krave odbijaju (Milne i sur., 1997.). Prema

istim autorima, u vrijeme proljetnog brzog porasta može biti vrlo zahtjevno održavati prinos

vlasulje trstikaste ispod navedene razine što je komparativni nedostatak u odnosu na engleski

ljulj. Ipak, autori su naveli i komparativne prednosti vlasulje trstikaste u odnosu na engleski

ljulj: dublje zakorjenjavanje i otpornost na sušu te duža trajnost usjeva. Ustanovljeno je da se

sorte vlasulje trstikaste značajno razlikuju po palatabilnosti (npr. sorta Advance je dobro

palatabilna, dok je AS Triumph slabije palatabilna). Farmeri su tamo uočili da za brz ponovni

porast vlasulje trstikaste treba ostaviti rezidualni prinos od barem 1,6 tST/ha, te da je

optimalna visina defolijacije oko 5 cm od tla. Prema njima je optimalna učestalost defolijacije

tijekom proljeća svakih 15 dana, a tijekom ljeta svakih 21 dan.

4.5.3. Klupčasta oštrica

Prema Samadi i sur. (2010.), klupčasta oštrica (Dactylis glomerata L., Slika 19.) je

dugoživuća visoka višegodišnja trava dobro prilagođena umjerenim zonama cjelog svijeta.

Iako je porijeklom iz Euroazije, tijekom prošlog stoljeća raširena je po svim kontinentima.

Pokazuje dobru podnošljivost vrućine i suše mediteranskih klimata, ali ne tolerira trajniju

zasićenost tla vodom. Komparativna prednost nad drugim travama hladne sezone jest bolji

porast tijekom ljeta (kod sorti kontinentalnog tipa). Razvijene su i sorte mediteranskog tipa

koje imaju veću otpornost na sušu ali ljeti ulaze u dormanciju (bez porasta). Uzgaja se za

proizvodnju košene krme (sijeno, silaža, sjenaža) i za ispašu, te za zatravljivanje voćnjaka jer

dobro podnosi zasjenu. Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) prvi proljetni porast rano prelazi u

fazu metličanja, i tada joj stabljike postaju grube, sa smanjenom palatabilnošću. Vijek

korištenja joj je 4 do 7 godina, a u povoljnim uvjetima 10 godina i duže. Otpornost na sušu joj

dolazi od dubokog korijena (do 1 m dubine tla). Nema velikih zahtjeva za kvalitetu tla, i

podnosi širok raspon kiselosti tla: od kiselih do alkalnih. Prema spoznajama autora, sijeno

klupčaste oštrice pokošene u vegetativnoj fazi (prije početka metličanja) je vrlo cijenjeno

voluminozno krmivo za hranidbu teladi, čak cjenjenije od sijena ljuljeva (podatak s

govedarske farme Krndija d.d., iz 2007. godine). U hranidbi konja također je cijenjenija nego

ljuljevi, jer sadrži znatno manje vodotopivih šećera u odnosu na ljuljeve, a ne sadrži ni

endofitne gljive. Unutar skupine C3 trava (trava hladne sezone) koje toleriraju sušu, nakon

vlasulje trstikaste, smatra se travom najvećeg ljetnog porasta. Ipak, najbrži prirast ima u

proljeće, a za vrijeme ljetne suše daje vrlo male priraste nadzemne mase (Denison i Perry,

1990.). Prema istim autorima, u uvjetima Visoravni Apalchian (SAD, oko 600 mm

oborina/god.), jesenski prirast joj je manji nego ljetni, osim ako je ljetni bio zaustavljen

173

sušom. Ipak, na Medvednici (planinska klima) joj je kasnoljetni + jesenski prirast bio redovito

veći negoli ljetni (Leto i sur., 2006.). U blažim zimama i ova trava ostaje zimi zelena, pa bi

zbog toga mogla biti interesantna za nakupljanje prinosa ispaše tijekom ljeta i jeseni, a za

zimsko napasivanje.

Slika 19. Klupčasta oštrica u spontanoj biljnoj zajednici. Foto: Ranko Gantner (2020.)


Prema Hallu (2008.), klupčasta oštrica je visokokvalitetna trava pogodna za napasivanje svih

kategorija stoke, s izuzetkom prvog proljetnog porasta od faze metličanja, jer joj tada stabljike

postaju grube. Kretanje kvalitete ovisno o razvojnoj fazi biljaka prikazano je prema

referentnim DLG (1997.) tablicama (Tablica 135.).

Tablica 135. Hranidbena vrijednost nadzemne mase klupčaste oštrice (DLG, 1997.)

Krmivo Faza razvoja

klupčaste oštrice

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa

zelena

masa, 1.

porast

Početak metličanja 19 19,5 21,9 6,59 73

Puno metličanje 22 17,1 25,2 6,42 72

Početak cvatnje 26 13,5 29,9 5,91 67

Sredina cvatnje 30 10,9 33,7 5,52 64

Nakon cvatnje 33 9,1 37,0 5,21 61

Silaža,

1. porast


Puno metličanje 35 17,3 25,5 5,96 67

Početak cvatnje 35 12,4 31,6 5,71 66

Sredina cvatnje 35 10,6 36,3 5,13 61

Sijeno,

1. porast


Puno metličanje 86 15,8 30,0 5,59 64

Početak cvatnje 86 11,9 34,2 4,95 58

Sredina cvatnje 86 10,4 37,3 4,70 57


174

Soder i sur. (2006.) su u dvogodišnjem pokusu u Pennsylvaniji (SAD) postigli visoku

mliječnost Holstein krava (30,1 kg/dan/grlu na bazi 4% m.m.) na ispaši na smjesi klupčaste

oštrice i bijele djeteline (43%:32% ili 49%:38%, ovisno o godini) uz dohranu koncentratom.

Krave su dva tjedna privikavane na ispašu sve do boravka od 24h/dan na ispaši, a

koncentratom su hranjene 2×dnevno. Konzumacija ispaše bila je 13,7 ili 11,1 kgST/grlu/dan

(ovisno o godini), a koncentrata 9,2 kg/dan/grlu. Ispaša je sadržavala oko 22% sirovih

bjelančevina i imala probavljivost ST 67 ili 58% (ovisno o godini).

Cherney i sur. (2004.) su u saveznoj državi New York (SAD) postigli visoku mliječnost krava

hranjenih silažom klupčaste štrice. Oni su ispitivali proizvodnost mliječnih Holstein krava

sredinom laktacije (TM oko 630 kg/grlu) hranjenih TMR-obrocima baziranim na tri različite

silaže: klupčaste oštrice, lucerne ili vlasulje trstikaste. Krave hranjene silažom prvog porasta

klupčaste oštrice imale su neznačajno manju mliječnost od krava hranjenih silažom lucerne ili

vlasulje trstikaste, dok su kod hranidbe silažom drugog porasta klupčaste oštrice imale

značajno manju mliječnost (Tablica 136.). Lucerna je bila košena krajem pupanja do početka

cvatnje, a trave u fazi lista zastavičara. Pokošena masa bila je provenuta i potom silirana uz

dodatak silažnih inokulanata. Kod obroka s travama, bio je povećan udio koncentrata kako bi

svi obroci imali jednak sadržaj sirovih bjelančevina (20% u ST), energije (7,1 MJ/kgST) i

NDF-a (29% u ST). Korištena sorta vlasulje trstikaste bila je „Select“, sa sadržajem endofitne

gljive u manje od 5% biljaka.

Tablica 136. Kvaliteta silaža klupčaste oštrice, lucerne i vlasulje trstikaste i miječnost krava

(Cherney i sur., 2004.)

Klupčasta oštrica Vlasulja trstikasta

Lucerna 1. porast 2. porast 1. porast 2. porast

ST (%) 39,9 29,0 49,2 21,8 25,7

SB (% u ST) 24,3 24,7 18,1 26,4 16,2

NDF (% u ST) 40,6 51,3 49,2 45,0 55,1

ADF (% u ST) 34,7 32,3 30,3 30,4 32,7

NEL (MJ/kgST) 5,8 5,6 5,6 5,9 5,3

pH 5,2 4,3 4,3 4,3 4,4

Komponente obroka (% u ST)

Silaža 62,1 53,5 51,2 58,9 48,9

Vlažno zrno kukuruza 34,3 38,2 34,9 32,7 30,8

Sojina sačma 0 0 0 0 9,2

SoyPLUS 2,35 5,1 11,6 5,5 9,2

Vapnenac 0 1,66 0,8 1,60 1,40

Konzumacija obroka (kgST/dan/kravi) 25,5 27,0 22,3 26,8 22,7

Konzumacija obroka (ST % od TM) 4,14 4,06 3,62 4,23 3,71

Mliječnost s 3,5% m.m. (kg/dan/kravi) 40,9 37,7 34,9 41,7 39,2

U starijim istraživanjima stoka je uvijek bolje napredovala na klupčastoj oštrici negoli na

vlasulji trstikastoj, vjerojatno jer su tadašnje sorte vlasulje trstikaste bile zaražene divljim

sojevima endofitne gljive. Tako su Petritz i sur. (1979.) u Južnoj Indijani (SAD) ustanovili

bolje proizvodne i reproduktivne pokazatelje krava s teladi na klupčastoj oštrici negoli na

vlasulji trstikastoj (Tablica 137.).

175

Tablica 137. Proizvodni i reproduktivni pokazatelja krava s teladi na ispaši klupčastom

oštricom, vlasuljom trstikastom i smjesi vlasulje trstikaste s djetelinama (Petritz i sur. (1979.)

Klupčasta oštrica Vlasulja trstikasta Vlasulja trstikasta +

djeteline

Prirast teladi

(kg/dan/grlu)

0,80 0,54 0,83

Prirast krava

(kg/dan/grlu)

0,26 0,01 0,26

Uspjeh oplodnje (%) 90 71 92

U istraživanju McLarena i sur. (1983.) kod Memphisa (Tennessee, humidni jugoistok SAD-a)

prosječni prirast TM junadi napasivanjem na klupčastj oštrici (0,825 kg/dan/grlu) bio je veći

negoli na vlasulji trstikastoj (oko 0,500 kg/dan/grlu). Prosječna TM junadi početkom pokusa

bila je 230 kg/grlu, a napasivanje je trajalo 4 do 5 mjeseci, počevši od proljeća, na pašnjacima

s prevladavajućom klupčastom oštricom i bijelom djetelinom, te prevladavajućom vlasuljom

trstikastom i bijelom djetelinom. Klupčasta oštrica je održavana na visini 7 do 14 cm, a

vlasulja trstikasta na 5 do 8 cm. Odnos zaposjedanja bio je 4 do 6 junadi po hektaru, prinos

pašnjaka 4 do 7,5 tST/ha, a iskorištenje prinosa ispašom 80% ili više.

Davies i Morgan (1982.) su u Walesu (Velika Britanija, 1100 mm/god. kiše) mjerili prirast

janjadi i ovaca-majki na ispaši klupčastom oštricom, engleskim ljuljem i mačjim repkom

(Phleum pratense L.). Iako razlike među tretmanima nisu bile statistički značajne (S.E.=+/-

0,0065 kg/dan/grlu), trogodišnji prosjek prirasta janjadi bio je najveći na mačjem repku, a

najmanji na klupčastoj oštrici (Tablica 138.), dok su ovce-majke imale najveći prirast na

engleskom ljulju, i najmanji na klupčastoj oštrici. Tjelesna masa janjadi početkom ispaše bila

je 11 do 16 kg i starosti 25 do 40 dana, ovisno o godini istraživanja. Ovce su bile 34 do 40 kg,

također ovisno o godini pokusa. Napasivanje je svake godine počinjalo početkom svibnja i

trajalo je 84 dana. Napasivanje je vršeno po rotacijskoj shemi, s trajanjem turnusa 7 dana, i

regeneracijom tratine 21 dan.

Tablica 138. Prosječan trogodišnji prirast janjadi i ovaca-majki na ispaši klupčastom oštricom,

engleskim ljuljem, vlasuljom trstikastom i mačjim repkom u Walesu (Davies i Morgan, 1982.)

(kg/dan/grlu) Engleski ljulj Klupčasta oštrica Vlasulja trstikasta Mačji repak

Prirast janjadi 0,170 0,159 0,170 0,194

Prirast ovaca-majki 0,010 -0,028 -0,013 0,005

Peri i sur. (2001.) su kod Canterbury-ja (Novi Zeland, umjereni subhumidni klimat, 660 mm

kiše/god.) uspoređivali prinose krme i priraste janjadi na klupčastoj oštrici i lucerni, na

otvorenoj ledini ili u agro-šumarskom sustavu (između borova s međurednim razmakom od 7

m). Lucerna je i na otvorenom i u agrošumarskom sustavu dala veće godišnje prinose ST

ispaše i veće priraste janjadi (Tablica 139.). Početna TM janjadi bila je 40 kg/grlu. Prosječni

odnos zaposjedanja je bio 21 janje/ha na klupčastoj oštrici i 19 janjadi/ha na lucerni, i bio je

posljedica podešavanja obroka ispaše od 3,2 kgST/grlu/dan na klupčastoj oštrici i 2,8

kgST/dan/grlu na lucerni. Tijekom sušnog razdoblja bilo je prekinuto napasivanje na

klupčastoj oštrici kako bi joj se omogućio dovoljan porast do slijedećeg turnusa napasivanja.

176

Tablica 139. Prirasti tjelesne mase janjadi, konzumacija ST ispaše na klupčastoj oštrici i

lucerni, i prinosi ST krme na otvorenom i u agrošumarskom sustavu (Peri i sur., 2001.)

Na otvorenom U agrošumarskom sustavu

Klupčasta

oštrica

Lucerna Klupčasta

oštrica

Lucerna

Prirast tjelesne mase (kg/dan/grlu) 0,132 0,220 0,100 0,158

Prirast tjelesne mase (kg/dan/ha) 3,4 5,1 1,7 2,5

Konzumacija ST (kg/dan/grlu) 1,6 2,1 1,3 1,8

Biljna masa prije ispaše (tST/ha) 2,55 2,57 1,65 1,72

Biljna masa nakon ispaše (tST/ha) 1,27 0,99 0,89 0,68

Godišnji prinos ST krme (t/ha) 7,1 11,2 4,5 7,9

Papadopoulos i sur. (2001.) su napasivanjem janjadi na čistom usjevu klupčaste oštrice u

trogodišnjem pokusu u Kanadi postigli prosječne priraste od 0,110 do 0,149 kg/grlu/dan,

ovisno o godini, dok su na združenom usjevu klupčaste oštrice sa bijelom djetelinom postigli

priraste od 0,144 do 0,214 kg/grlu/dan, također ovisno o godini.

McClure i sur. (1994.) su u Ohiu (SAD), u trogodišnjem pokusu ispaše tovne janjadi, na

klupčastoj oštrici dobili su neznačajno više priraste negoli na engleskom ljulju ali i značajno

niže negoli na lucerni ili hranidbi koncentratom (Tablica 140.). Istraživači su pretpostavili da

je najveći prirast pašne janjadi bio na lucerni jer je sadržavala najveću koncentraciju sirovih

bjelančevina.

Tablica 140. Prirast tovne janjadi na raznim vrstama ispaše i koncentratu (McClure i sur.,

1994.)

Vrsta ispaše Klupčasta

oštrica

Engleski

ljulj

Lucerna Koncentrat

Prosječni dnevni prirast

(kg/grlu/dan)

0,136 0,130 0,223 0,267

Početna tjelesna masa (kg/grlu) 25,7 24,9 23,4 24,0

Završna tjelesna masa (kg/grlu) 39,1 37,6 45,4 49,1

SB (% u ST) 22,3 22,9 29,8 13,9

In-vitro probavljivost organske tvari

(%)

73,4 78,1 74,2 nepoznato

4.5.3.2. Prinosi

Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) klupčasta oštrica daje godišnje prinose sijena 10 do 15 t/ha.

Leto i sur. (2006.) su na Medvednici kraj Zagreba u prvoj godini korištenja klupčaste oštrice

dobili niske prinose (oko 7 tST/ha) (Tablica 141.), što je bilo značajno manje od ljuljeva u

prvoj godini korištenja. Ipak, u narednim godinama korištenja prinosi su bili mnogo veći: u

drugoj oko 14 tST/ha, čime su se izjednačili s ljuljevima, i trećoj oko 10 tST/ha, kada su

nadmašili engleski ljulj (talijanski ljulj je bio uginuo u trećoj godini). Prvi porast je bio

najprinosniji, drugi porast je bio najmanji (ljetna košnja), a treći je bio srednji po prinosu

(jesenska košnja).

177

Tablica 141. Prinosi krme klupčaste oštrice sorte Baraula na Medvednici (Leto i sur., 2006.)

Prinos ST (t/ha) 1. otkos 2. otkos 3. otkos Godišnji prinos

1. godina 3,52 1,42 2,33 7,27

2. godina 5,73 3,37 4,55 13,65

3. godina 4,49 2,26 3,59 10,34

Andreata-Koren i sur. (2009.) su na sijanom pašnjaku klupčaste oštrice (12 kg/ha), vlasnjače

livadne (6,4 kg/ha) i bijele djeteline (6,4 kg/ha) ustanovili da trogodišnje napasivanje ovcama

smanjuje prinos i udio klupčaste oštrice u pašnjaku (Tablica 142.) u odnosu na napasivanje

govedima. Naime, klupčasta oštrica je trava s busenom izdignutim iznad površine tla, tako da

ovca koja ima naviku niskog odgrizanja, u većoj mjeri oštećuje klupčastu oštricu negoli

vlasnjaču livadnu ili bijelu djetelinu. U njihovom pokusu svakogodišnja N-gnojidba (150

kgN/ha) je podigla prosječni prinos pašnjaka sa 10,1 tST/ha na 12,1 tST/ha.

Tablica 142. Utjecaj napasivanja govedima i ovcama i N-gnojidbe na prinos klupčaste oštrice

(tST/ha), udio klupčaste oštrice (%) u travno-djetelinskoj smjesi i prinos travno-djetelinske

smjese (tST/ha) (Andreata-Koren i sur., 2009.)

Godina 2000. 2001. 2002.

Prinos/udio/prinos

smjese

t/ha % smjesa

t/ha*

t/ha % smjesa

t/ha*

t/ha % smjesa

t/ha*

Goveda + 0 kgN/ha 5,27 76,5 6,89 8,65 69,0 12,54 5,91 60,9 9,70

Ovce + 0 kgN/ha 6,50 72,0 9,03 6,85 53,8 12,73 4,28 39,5 10,84

Goveda + 150

kgN/ha

7,96 76,4 10,42 10,4 74,2 14,02 8,64 71,6 12,07

Ovce + 150 kgN/ha 8,22 81,7 10,06 9,50 66,5 14,29 7,21 58,6 12,30

* Izračun na temelju prinosa klupčaste oštrice i njenog udjela u prinosu tratine (autori)

Brink i sur. (2010.) su u dvogodišnjem pokusu u Wisconsinu (SAD) ostvarili godišnje prinose

krme klupčaste oštrice od 5,5 do 8,5 tST/ha, ovisno o režimu košnje. Gnojidba dušikom im je

bila 201,6 kgN/ha godišnje, podijeljeno u 3 obroka. Kanneganti i Klausner (1994.) su na

pjeskovitom tlu u Connecticutu (humidna klima) dobili godišnje prinose krme od 2,8 do 11,3

tST/ha, ovisno o primijenjenoj gnojidbi.

U mediteranskom klimatu Isparte (zapadna Turska) prinos klupčaste oštrice bio je mnogo

manji od prinosa lucerne i crvene djeteline (Tablica 143.). K tome je i distribucija prinosa bila

neravnomjernija: najveći doprinos dao je prvi otkos (krajem svibnja do početka lipnja), dok su

naredna tri otkosa dala vrlo malo.

Tablica 143. Prinosi klupčaste oštrice, lucerne i crvene djeteline u Isparti, zapadna Turska

(Albayrak i Turk, 2013.)

Prinos (tST/ha)


2009.


Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10


2010.


Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80


178


Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) preporučeni rok sjetve je od kolovoza do rujna, iako može

biti i tijekom listopada ili u proljeće. Prema Hallu (2008.), usjev klupčaste oštrice je u

humidnom klimatu Pennsylvanije (SAD) lako zasnovati u ranoproljetnom ili kasnoljetnom

roku. Prema osobnom iskustvu autora (dr. Ranko Gantner) na glinovitom tlu u Tenji 2018.g.,

nakon sjetve u zimskom roku (sredinom siječnja 2018.), klupčasta oštrica je nikla sredinom

ožujka, ali je nadolaskom proljetne suše krajem travnja počela mjestimice venuti, jer je sušu

dočekala nedovoljno ukorijenjena. Zbog opasnosti od proljetne suše, autori prednost daju

kasnoljetnoj i ranojesenskoj sjetvi. Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju normu sjetve 25 do

30 kg/ha sjemena, dok Hall (2008.) preporučuje oko 10 kg/ha. Ako se sije u smjesi s

djetelinama, normu sjetve treba smanjiti. Može se sijati i sa strnim žitaricama kao pokrovnim

usjevom radi povećanja prinosa prvog porasta. Strnu žitaricu bi trebalo pokositi u fazi lista

zastavičara kako ne bi kasnije depresivno djelovala na usjev klupčaste oštrice. U pogledu

izbora sorte, na tržištu sjemena nalaze se dva tipa kultivara: mediteranski (preko ljeta ima

izraženu dormanciju i jaču otpornost na sušu) i kontinentalni (dobar porast i ljeti ako ima

dovoljno vode).

Prema Hallu (2008.), dubina sjetve bi trebala biti 0,5 do 1 cm, u dobro pripremljen sjetveni

sloj. Sijati se može sijačicama ili razbacati sjeme po površini tla pa u tlo unijeti drljačom.

Korisno je povaljati nakon sjetve za brže nicanje. Proljetni porast bi trebalo koristiti (kositi ili

napasivati) u fazi lista zastavičara (dakle prije metličanja), a naredne poraste u intervalima od

4 do 6 tjedana (ako ima dovoljno vlage za dostatan porast). Napasivati bi trebalo po

rotacijskoj shemi, tijekom proljeća učestalo: svakih 10 do 12 dana, kako bi se spriječilo

metličanje. Preostala visina biljaka nakon ispaše ili košnje trebala bi biti veća negoli kod

drugih trava: čak 7 do 10 cm od tla, kako bi trava mogla imati brz ponovni porast. Brink i sur.

(2010.) su u Wisconsinu (SAD) ustanovili dužu trajnost klupčaste oštrice košene na 10 cm od

tla negoli na 5 cm od tla (Tablica 144.). Također, trajnosti ove trave više je pogodovala

učastala košnja (kod visine trave 25 cm) negoli rjeđa košnja (45 do 65 dana porasta). Ipak,

najveći godišnji prinosi postignuti su kod rijetke i niske košnje, a najmanji kod učestale i

visoke košnje.

Tablica 144. Pokrovnost tla nakon 2 godine korištenja i godišnji prinosi krme kod različitih

režima košnje (visoka/niska i učestala/rijetka) (Brink i sur., 2010.)

Rijetka košnja

(45 do 65 dana porasta)

Učestala košnja

(kod visine 25 cm)

5 cm od tla 10 cm od tla 5 cm od tla 10 cm od tla

Pokrovnost tla nakon 2 godine (%) 61 69 79 88

Godišnji prinos krme (tST/ha) 8,46 7,00 6,92 5,50

Mislevy i sur. (1997.) su u dvogodišnjem pokusu u Pennsylvaniji (SAD) najveći godišnji

prinos dobili košnjom prvog porasta tijekom cvatnje, ali tada je kvaliteta krme bila niska, a

prinos narednih porasta vrlo mali. Optimalnu kvalitetu krme i zadovoljavajući prinos

klupčaste oštrice (i mačjeg repka) dobili su košnjom prvog porasta početkom vlatanja, jer su

tada naredni porasti bili brzi i prinosni. Na temelju rezultata pokusa preporučili su naredne

poraste kositi kada biljke postignu visinu 20 do 36 cm od tla. Ustanovili su da prečesta košnja

narednih porasta (kod biljaka visine 10 do 15 cm) značajno smanjuje prinose pojedinačnih

otkosa i ukupni godišnji prinos te omogućava zakorovljavanje usjeva.

179

Klupčasta oštrica dobro reagira na N-gnojidbu, te se preporučuje godišnja primjena od oko

150 kgN/ha, podijeljeno u 3 doze: pred kretanje proljetnog porasta, te nakon 1. i 2. košnje

(Hall, 2008.). Papadopoulos i sur. (2001.) su u Kanadi, uz godišnju gnojidbu od 160 kgN/ha,

postigli visoke prinose klupčaste oštrice, od 7,7 do 12,3 tST/ha, ovisno o godini. Neznačajno

manje prinose (7,1 do 9,0 tST/ha) dobili su uzgojem združenog usjeva sa bijelom djetelinom

(norme sjetve bile su 5 kg/ha klupčaste oštrice i 5 kg/ha bijele djeteline) bez N-gnojidbe.

Gnojidba fosforom i kalijem bila je u skladu s opskrbljenosti njihovog tla.

Kanneganti i Klausner (1994.) su u dvogodišnjem pokusu na pjeskovitom tlu u Connecticutu

(SAD, humidna kontinentalna klima s oko 1100 mm oborina godišnje) pokazali da mineralna

N-gnojidba od 75 kgN/ha značajno podiže prinos krme klupčaste oštrice u odnosu na 0-tu

gnojidbu i gnojidbu samo organskim gnojivima (Tablica 145.). Daljnje udvostručenje N-

gnojidbe na 150 kgN/ha donijelo je slabije povećanje prinosa, a daljnje udvostručenje na 300

kgN/ha imalo je najslabiji učinak na prinos. Autori su klupčastu oštricu kosili 4 puta godišnje.

Na varijantama pokusa s primjenom stajnjaka, stajnjak je bio razbacivan po tlu pred početak

aktivnog rasta klupčaste oštrice (drugi tjedan travnja 1990., i 1991.g.).

Tablica 145. Reakcija klupčaste oštrice na organsku i mineralnu gnojibu u Connecticatu

(Kanneganti i Klausner, 1994.).

1990. g. 1991.g.

Kruti stajnjak

(t/ha)

Mineralni

N

(kg/ha)

Godišnji

prinos

(tST/ha)

∆Prinos/∆N-

gnojidba

(kgST/kgN)

Godišnji

prinos

(tST/ha)

∆Prinos/∆N-

gnojidba

(kg/kg)

0 t/ha 0 2,949 ∞ 2,802 ∞

75 4,656 22,8 7,612 64,1

150 6,573 25,6 9,054 19,2

300 8,872 15,3 10,122 7,12

27 t/ha

(ekvivalent 150

kgN/ha)

0 3,805 ∞ 5,296 ∞

75 6,211 32,1 9,107 50,8

150 7,892 22,4 11,134 27,0

300 9,960 13,8 11,301 1,1

4.5.4. Vlasulja livadna

Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) vlasulja livadna (Festuca pratensis Huds., Slika 20.) je

visoka (stabljika u metličanju visine 120 cm i više) višegodišnja trava, vijeka 8 do 10 godina.

Koristi se za košnju i ispašu. Ubraja se u najkvalitetnije visoke trave. Nakon sjetve ima sporiji

razvoj negoli ljuljevi, ali brži nego vlasulja trstikasta. Ozimog je tipa rasta, tj. metlicu formira

samo u prvom porastu nakon zime. Vrlo rano u proljeće kreće s vegetacijom, a cvate kasno,

tek u lipnju, tako da dugo zadržava visoku kvalitetu krme. Sušu podnosi slabije negoli

vlasulja trstikasta ili klupčasta oštrica, a više joj odgovaraju vlažniji i hladniji uvjeti,

humidnija klima i veće nadmorske visine. Dobro podnosi plavljenje (do 4 tjedna). Odgovaraju

joj i laka i teška tla, samo treba imati dovoljno vode. Prema Cherneyu i sur. (2016.) vrlo je

popularna za ispašu u Europi i Kanadi, ali ne u SAD-u, prvenstveno zbog manjeg prinosa u

odnosu na druge trave. Prema istim autorima, vlasulja livadna ima visok potencijal u

smjesama s lucernom jer takve smjese imaju prinos kao čista lucerna, pa čak i veći, a

pokazale su se odličnom krmom za mliječne krave. Relativno niži prinos vlasulje livadne u

odnosu na lucernu je čak i poželjan jer se u prinosu smjese želi udio lucerne veći od 60%.

Prema njima, vlasulja livadna preživljava na vlažnim tlima ali ne podnosi plavljenje, te

180

preživljava suhe uvjete ali je osjetljivija na sušu u odnosu na vlasulju trstikastu i klupčastu

oštricu. Prema Casleru i sur. (2008.) popularnost vlasulje livadne u SAD-u je naglo opala

nakon uvođenja prinosnije i otpornije vlasulje trstikaste sorte „Kentucky-31“ oko 1950.g., ali

bi ponovno mogla porasti uslijed pronalaska visokoprinosnih i zadovoljavajuće otpornih

ekotipova i sorti vlasulje livadne. Glavna prednost vlasulje livadne je njena visoka kvaliteta

krme, s probaljivošću vlakana većom od klupčaste oštrice i vlasulje trstikaste.

Slika 20. Vlasulja livadna. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)


Najvažniji parametri kvalitete vlasulje livadne prema referentnim DLG (1997.) tablicama

prikazani us u Tablici 146.

Tablica 146. Hranidbena vrijednost nadzemne mase vlasulje livadne (DLG, 1997.)

Krmivo Faza razvoja

mačjeg repka

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa

zelena,

1. porast

Puno metličanje 22 18,9 23,7 6,37 71,1

Početak cvatnje 24 13,6 28,6 5,88 67,3

Sredina cvatnje 26 12,3 31,5 5,62 64,6

Nakon cvatnje 29 9,9 35,7 4,83 57,4

Silaža,

1. porast

Početak metličanja 35 17,4 22,5 6,71 74,4

Puno metličanje 35 16,1 26,2 6,23 66,9

Cvatnja 35 11,1 35,2 5,57 65,3

Sijeno,

1. porast


Puno metličanje 86 12,0 28,2 5,92 75,5

Početak cvatnje 86 8,0 33,1 5,91 68,0

Sredina cvatnje 86 10,6 35,0 5,62 65,3


Schaeffer i sur. (2014.) su tijekom 3 godine u Wisconsinu (SAD) uspoređivali prirast junadi

napasivane na vlasulji livadnoj i vlasulji trstikastoj (bez dodatka koncentrata, ali po volji

mineralna sol), te na njihovim smjesama s bijelom djetelinom. Junad napasivana na vlasulji

livadnoj imala je veće dnevne priraste negoli junad na vlasulji trstikastoj iako je obrok ispaše

na vlasulji trstikastoj bio veći negoli na vlasulji livadnoj (Tablica 147.). S godinama korištenja

181

smjesa, udio bijele djeteline je padao, a s njime i prirast junadi. Unatoč većem prirastu po grlu

na vlasulji livadnoj, prirast po hektaru je bio veći na vlasulji trstikastoj jer je njen veći prinos

omogućio veći odnos zaposjedanja po jedinici površine (UG/ha). Junad su bila pretežno

Angus pasmine, odbijena od sise, a napasivanje je započeto u proljeće. Obrok ispaše kretao se

u rasponu od 1,4 do 1,9 kgST/kgTM/dan. Turnusi napasivanja trajali su 2 do 4 dana po

pregonu, a razdoblje regeneracije tratine 14 dana nakon prvog turnusa, 21 dan nakon drugog

turnusa, i 28 dana nakon trećeg turnusa. Korištena sorta vlasulje trstikaste bila je Bariane,

slobodna od endofita.

Tablica 147. Prirast junadi na ispaši na vlasulji livadnoj i trstikastoj i njihovim smjesama s

bijelom djetelinom u Wisconsinu (Schaeffer i sur., 2014.)

Godina Ispaša Prirast

(kg/grlu/dan)

Prirast

(kg/ha/god.)

Obrok ispaše

(tST/ha)

Udio

b.djeteline (%)

2010. V. livadna 0,80 800 3,28 -

V. trstikasta 0,70 750 3,58 -

V. livadna +

B. djetelina

1,05 1080 3,09 41

V.trstikasta +

B. djetelina

0,95 960 3,28 38

2011. V. livadna 0,80 600 2,49 -

V. trstikasta 0,75 650 2,74 -

V. livadna +

B. djetelina

0,95 680 2,29 29

V.trstikasta +

B. djetelina

0,85 680 2,57 30

2012. V. livadna 1,15 590 3,56 -

V. trstikasta 0,80 680 4,16 -

V. livadna +

B. djetelina

1,15 610 3,63 18

V.trstikasta +

B. djetelina

0,90 650 4,03 8

Campling i Holmes (1958) su u Velikoj Britaniji uspoređivali mliječnost krava hranjenih

umjetno sušenim sijenom smjese vlasulje livadne i mačjeg repka s mliječnošću krava

hranjenih sijenom klupčaste oštrice. U dnevnom obroku sijena je bilo 7 kg/grlu, koncentrata 5

kg/grlu i stočne repe 2,5 kg/grlu. Sijena su sadržavala 14,8 do 19,9 sirovih bjelančevina, a

koncentrat 12% sirovih bjelančevina. Mliječnost krava je bila oko 16 kg/dan i nije se značajno

razlikovala među tretmanima. Krave su bile tjelesne mase oko 500 kg/grlu.

4.5.4.2. Prinosi

Leto i sur. (2006.) su u planinskoj klimi Medvednice, u prvoj godini korištenja usjeva (nakon

jesenske sjetve), ustanovili veće godišnje prinose vlasulje livadne (Tablica 148.) negoli

klupčaste oštrice (Tablica_.). U drugoj godini obje trave su imale slične prinose, a u trećoj,

vlasulja livadna je dala manje prinose nego klupčasta oštrica.

182

Tablica 148. Prinosi krme vlasulje livadne na Medvednici (Leto i sur., 2006.)


1. godina 5,04 2,01 2,04 9,10

2. godina 6,05 3,88 4,97 14,90

3. godina 4,28 1,30 2,16 7,74

Niemeläinen i sur. (2008.) su u Finskoj (između 60 i 66° sjeverne geografske širine) u

razdoblju od 1980. do 1998., u košnom načinu korištenja, ustanovili da vlasulja livadna u

drugoj i trećoj godini nakon zasnivanja ima oko 10% niže godišnje prinose krme u odnosu na

vlasulju trstikastu (Tablica 149.). U drugoj i trećoj godini nakon zasnivanja usjeva, prinosi

prvog porasta obje trave su bili slični, ali su prinosi ponovnih porasta (2. i 3. porast) vlasulje

livadne bili značajno niži u odnosu na vlasulju trstikastu. Autori su na obje trave ustanovili

vrlo male štete od jake i duge finske zime.

Tablica 149. Prinosi vlasulje livadne i vlasulje trstikaste u Finskoj (Niemeläinen i sur., 2008.)

1. godina usjeva 2. godina usjeva 3. godina usjeva

V.

livadna

V.

trstikasta

V.

livadna

V.

trstikasta

V.

livadna

V.

trstikasta

Prinos 1. porasta

(tST/ha)

3,099 2,495 3,741 3,735 3,468 3,553

Prinos 2. i 3. porasta

(tST/ha)

5,416 6,059 4,221 5,445 4,113 5,580

Godišnji prinos

(tST/ha)

8,515 8,554 7,962 9,180 7,581 9,133

Casler i sur. (2008.) su izvijestili o različitim prinosima vlasulje livadne u Wisconsinu

(humidni klimat, SAD), ovisno o režimu košnje: učetala (6 puta tijekom vegetacije, simulacija

napasivanja, Tablica 150.) i rijetka (3 puta tijekom vegetacije, simulacija za sijeno, Tablica

151.). Veći prinosi bili su ostvareni kod rijetke negoli kod učestale košnje.

Tablica 150. Prinosi vlasulje livadne i drugih trava kod simulacije napasivanja u Wisconsinu

(6 košnji tijekom vegetacije, Casler i sur., 2008.)

Prinosi 2005. (tST/ha) Prinosi 2006. (tST/ha)

Vrsta trave i sorta Košnja 5 cm

od tla

Košnja 10 cm

od tla

Košnja 5 cm

od tla

Košnja 10 cm

od tla

Vlasulja trstikasta

„Barolex“

6,5 4,9 7,5 5,7

Vlasulja livadna

„Bartura“

6,5 5,0 6,0 4,6

Klupčasta oštrica

„Bronc“

6,7 5,3 7,1 5,7

Vlasulja livadna

„Hidden Valley“

6,7 5,1 6,1 5,0

Vlasulja livadna „Azov“ 6,9 5,5 6,6 4,9

183

Tablica 151. Prinosi vlasulje livadne i drugih trava kod trokošnog korištenja za sijeno u

Wisconsinu (Casler i sur., 2008.)

Prinosi 2005. (tST/ha) Prinosi 2006. (tST/ha)

Vrsta trave i sorta Košnja 5 cm

od tla

Košnja 10 cm

od tla

Košnja 5 cm

od tla

Košnja 10 cm

od tla

Vlasulja trstikasta

„Barolex“

8,3 6,3 10,1 7,0

Vlasulja livadna

„Bartura“

7,9 6,3 7,9 5,8

Klupčasta oštrica

„Bronc“

8,2 6,6 8,7 7,4

Vlasulja livadna

„Hidden Valley“

7,9 6,9 7,6 6,1

Vlasulja livadna „Azov“ 8,9 6,9 8,0 6,4

U mediteranskom klimatu Isparte, zapadna Turska, Albayrak i Turk su izmjerili niske prinose

vlasulje livadne, mnogo niže negoli lucerne i crvene djeteline (Tablica 152.). K tome je i

distribucija prinosa bila neravomjernija: najveći doprinos dao je prvi otkos (krajem svibnja do

početka lipnja), dok su naredna tri otkosa dala vrlo malo.

Tablica 152. Prinosi vlasulje livadne, lucerne i crvene djeteline u Isparti, zapadna Turska

(Albayrak i Turk, 2013.)

Prinos (tST/ha)


2009.


Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10


2010.


Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80


Prema Stjepanoviću i sur. (2008.), vlasulja livadna najveći dio godišnjeg prirasta stvara

tijekom proljeća, u prvom porastu, a očekivani godišnji prinos sijena je 12 t/ha, ili oko 10

tST/ha.


Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju sjetvu obaviti u drugoj polovici kolovoza jer tada daje

veće prinose negoli kod proljetne sjetve. Autor (dr. R. Gantner) je 2018.g. obavio tzv.

dormantnu sjetvu sredinom siječnja u Tenji i dobio uspješno nicanje sredinom ožujka iste

godine. Unatoč dobrom nicanju, mlade biljčice su proljetnu sušu (koja je trajala od kraja

travnja do sredine svibnja) dočekale plitko ukorijenjene te je skoro polovica biljaka u sklopu

uvela prije dolaska kiše. Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju normu sjetve od 30 do 40

kg/ha. U pogledu gnojidbe preporučuju gornji limit od 200 kgN/ha. Prema istim autorima,

prvi porast vlasulje livadne dospijeva za košnju krajem vlatanja, a svaki slijedeći porast nakon

6 tjedana.

184

4.5.5. Mačji repak

Prema Lacefieldu i sur. (2000.), mačji repak je trava prilagođena hladnijim i humidnijim

klimatima. Ima plitak korjenov sustav. Preko 70% godišnjeg prinosa stvara do faze lista

zastavičara, tj. u prvom proljetnom porastu. Prvenstveno se uzgaja za proizvodnju sijena.

Dobro se uklapa u smjese s lucernom i crvenom djetelinom, vjerojatno zato što u biljnoj

zajednici neće potisnuti mahunarke.

Sijeno mačjeg repka je vrlo cijenjeno u hranibi konja, jer ima manje plijesni od djetelinskog i

lucerninog sijena, nema suvišak bjelančevina kao lucernino sijeno, nema suvišak šećera kao

sijeno ljuljeva (izbjegavanje laminitisa), te zbog visokog sadržaja vlakana i dobre

probavljivosti povoljno utječe na probavu. Osobito je preporučljivo za konje sklone kolicima.

Pored svega, povoljno djeluje na ponašanje konja držanih u štalama jer zahtijeva duže vrijeme

žvakanja u odnosu na druge vrste sijena, tako da se konj ponaša sličnije dugotrajnom

slobodnom pasenju (Anderson-hay.com web-site, 2018.).

Prema Stjepanoviću i sur. (2008.), mačji repak (Slika 21.) je jedna od najkasnijih trava

obzirom na izbacivanje cvjetne metlice (tek u lipnju). Među najotpornijim travama je na

hladnoću, vijek trajanja mu je oko 5 godina, a u brdsko-planinskom području oko 10 godina.

Ne podnosi suha, siromašna i kisela tla. Napasivanje slabije podnosi, osobito ovcama jer one

nisko podgrizaju, i tada nestaje nakon 2 do 3 godine od sjetve.

Slika 21. Metlica i usjev mačjeg repka. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)


Vrijednosti najvažnijih parametara hranidbene vrijednosti zelene mase, silaže i sijena mačjeg

repka, prema referentnim DLG tablicama, prikazane su u Tablici 153.

185

Tablica 153. Hranidbena vrijednost nadzemne mase mačjeg repka (DLG, 1997.)

Krmivo Faza razvoja

mačjeg repka

ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Svježa

zelena

masa, 1.

porast


Puno metličanje 24 13,8 26,4 6,13 69,1

Početak cvatnje 27 11,9 30,8 5,90 67,9

Sredina cvatnje 29 10,3 34,1 5,76 67,0

Nakon cvatnje 33 9,1 38,1 5,56 65,4

Silaža,

1. porast


Puno metličanje 35 15,5 28,5 6,28 71,1

Početak cvatnje 35 12,6 32,5 5,73 66,0

Sredina cvatnje 35 11,1 36,5 5,80 67,8

Sijeno,

1. porast


Puno metličanje 86 12,1 30,1 5,93 68,3

Početak cvatnje 86 10,2 33,3 5,31 62,2

Sredina cvatnje 86 9,7 37,4 5,17 61,5


Prema istraživanju koje su Villeneuve i sur. (2013.) proveli u Kanadi, pokazalo se da zelena

masa, silaža ili sijeno mačjeg repka kao osnovni dio obroka (oko 13,9 kgST/dan/grlu) s

umjerenim dodatkom koncentrata (7,2 kg/dan/grlu, udio u dnevno konzumiranoj ST oko 1/3)

omogućuju visoku mliječnost Holstein krava tijekom zadnje trećine laktacije (oko 25

kg/dan/kravi, korigirano na 4% m.m., Tablica 154.). Krave su bile započele pokus nakon

prosječno 230 dana laktacije, a pokus je trajao 6 dana. Najveću mliječnost imale su krave

hranjene ispašom mačjeg repka, nešto manju krave hranjene silažom, i najmanju hranjene

sijenom. Ispaša je imala najveći sadržaj sirovih bjelančevina i naveću izračunatu neto energiju

za laktaciju. Koncentrat je sadržavao 23% ječma, 23% kukuruza, 47% sojine sačme i 7%

mineralno-vitaminskog dodatka.

Tablica 154. Kvaliteta voluminozne krme mačjeg repka, konzumacija voluminoznog dijela

obroka i mliječnost krava u Kanadi (Villeneuve i sur., 2013.)

Oblik voluminozne krme

mačjeg repka

Sijeno Ispaša Silaža

Sirove bjelančevine (% u ST voluminoze) 9,0 12,7 11,2

NEL (MJ/kgST voluminoze) 4,44 5,44 5,02

Konzumirana ST voluminozne krme (kg/dan/grlu) 13,0 13,5 14,5

Mliječnost (kg/dan/kravi) 23,3 26,7 24,0

Korigirana mliječnost na 4% m.m. (kg/dan/kravi) 24,3 26,2 25,3

Mliječna mast (%) 4,31 3,89 4,46

Mliječne bjelančevine (%) 3,36 3,26 3,32

Martineau i sur. (1994.) su također u Kanadi ispitivali prirast junica (Charolais×Simmental)

hranjenih sijenom mačjeg repka, ali bez dodatka koncentrata. Na početku pokusa junice su

imale prosječnu tjelesnu masu oko 250 kg/grlu. Pokus je trajao 80 dana i za to vrijeme su

dobili prosječni prirast 62,4 kg/grlu, ili prosječni dnevni prirast 0,78 kg/dan. Sijeno mačjeg

repka je prosječno sadržavalo 9,6% SB u ST, 66,7% NDF-a u ST i 40,3% ADF-a u ST.

186

Mnogo veće priraste junaca dobili su Rode i Pringle (1986.) na ispaši na mačjem repku,

također u Kanadi. Junci su bili godišnjaci, pasmine Hereford, a prosječni dnevni prirast im je

bio 1,13 kg/dan/grlu, bez dodatka koncentrata, osim mineralne soli. Prosječna dnevna

konumacija ST ispaše bila je 8,6 kg/dan/grlu, ili oko 3% u odnosu na tjelesnu masu.

4.5.5.2. Prinosi

Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) mačji repak daje 2 do 3 (ponekad i više) porasta tijekom

godine, ovisno o vlazi. Očekivani godišnji prinos zelene mase je do 50 t/ha, što bi uz

prosječnu ST oko 20% dalo oko 10 tST/ha, slično ostalim višegodišnjim C3 krmnim travama.

Leto i sur. (2006.) su na Medvednici u trokošnom načinu korištenja dobili visoke prinose

nadzemne mase mačjeg repka, s visokim proljetnim prinosom, malim ljetnim prinosom, i

srednjim jesenskim prinosom (Tablica 155.).

Tablica 155. Prinosi krme mačjeg repka sorte Richmond na Medvednici (Leto i sur., 2006.)


1. godina 4,57 3,08 2,37 10,02

2. godina 6,37 1,80 4,08 12,25

3. godina 4,82 1,82 3,20 9,83

Malhi i sur. (2004.) su u Kanadi, ovisno o lokaciji dobili maksimalne prinose krme između 8 i

10 tST/ha, a maksimumi su se pojavljivali kod gnojidbe od 50 do 170 kgN/ha, također ovisno

o lokaciji.

Kod planiranja prinosa mačjeg repka treba biti svjestan osjetljivosti ove trave na nedostatak

vode.


Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju optimalni rok sjetve krajem ljeta ili početkom jeseni, a

Lacefield i sur. (2000.) navode da je moguć i kasno zimski do ranoproljetni rok sjetve,

naravno uz niže očekivane prinose u prvoj godini korištenja, i veću osjetljivost na sušu. Mali

dodatak ozime žitarice može smanjiti eroziju tla tijekom prezimljavanja mladog usjeva. Usjev

se može zasnovati u konvencionalno fino pripremljeno tlo ili u nedurnuto tlo (no-till

sijačicama). Lacefield i sur. (2000.) preporučuju normu sjetve oko 5 kg/ha, a Stjepanović i

sur. (2008.) oko 10 kg/ha (naime, sjeme mu je sitnije od ostalih vrsta trava, tako da se

zadovoljavajući sklop postiže s trećinom norme u odnosu na druge trave). Preporučena dubina

sjetve je oko 1 cm. Mineralna N-gnojidba može ići do 200 kgN/ha. Prema istraživanju

Malhija i sur. (2004.) u Kanadi, uprosječeno za 3 lokacije, maksimalni prinos krme je dobiven

kod oko 90 kgN/ha: blizu 9 tST/ha (pokus N-gnojidbe bio je u rasponu od 0 do 200 kgN/ha).

Prema Lacefieldu (2000.), ako uz mačji repak, u sklopu ima barem 25% mahunarki (lucerna,

djeteline…), mineralna N-gnojidba neće biti potrebna, ali za maksimalne prinose krme bez N-

gnojidbe ciljani udio mahunarki u sklopu treba biti 40%.

187

4.5.6. Ostale trave hladne sezone

U prometu sjemena krmnih trava još se mogu naći i druge vrste, među kojima su najvažnije

blještac (Phalaris arundinace L.), stoklasa bezosata (Bromus inermis Leyss), vlasnjača

livadna (Poa pratensis L.) i vlasulja nacrvena (Festuca rubra L.). Blještac je visoka trava

popularna u SAD-u i Australiji zbog svoje visoke otpornosti na sušu ali i suvišak vode. Novije

sorte su bolje kvalitete jer imaju snižen sadržaj alkaloida. U nekim predjelima se smatra

invazivnom vrstom pa je zbog toga preporučeno da se korištenjem (košnjom i napasivanjem)

treba spriječiti osjemenjivanje ove trave. Stoklasa bezosata je ponešto izgubila na

popularnosti u posljednje vrijeme iako daje visokokvalitetnu krmu i ima visoku otpornost na

sušu i temperaturne ekstreme. Razlog tome je što nakon proljetnog porasta ima vrlo slab ljetni

porast te je zbog toga nepraktična za uklapanje u pašnjačke sustave. Vlasnjača livadna je

visokokvalitetna pašnjačka trava, niskoga rasta. Brzo se regenerira nakon ispaše ako ima

dovoljno vlage. Prinosi krme su joj znatno niži od prinosa visokih trava, ali tolerira nisku i

učestalu ispašu te dobro povezuje tratinu travnjaka. Za dobre prinose zahtijeva plodno tlo.

Vlasulja nacrvena je vrlo otporna niska pašnjačka trava, ali nešto slabije kvalitete negoli

vlasnjača livadna. Zbog otpornosi na sušu popularna je Jadranskoj regiji Hrvatske.

Osim raznih vrsta višegodišnjih krmnih trava, na tržištu se može naći i sjeme intespecies

hibrida Lolium i Festuca vrsta, koje se trže pod nazivom Festulolium hibridi. U sebi imaju

kombinirana svojstva visoke kvalitete ljuljeva i visoke otpornosti Festuca vrsta.

4.5.7. Trave tople sezone (C4 trave)

Prema Barnhartu (1994.) visoke višegodišnje trave tople sezone (am.eng. „warm-season

grasses s vrstama am.eng „switchgrass“ - Panicum virgatum L., am.eng. „big bluestem“ -

Andropogon gerardi Vit. i am.eng. „indiangrass“ - Sorgastrum nutans L.) pogodna su

alternativa za ljetnu ispašu u Iowi (SAD). To su trave C4 tipa fotosinteze i mogu omogućiti

produktivno napasivanje tokom sredine ljeta, u vrijeme kada trave hladne sezone (trave C3

tipa fotosinteze) nemaju dovoljno prirasta. Vjerojatno su za ljetno napasivanje jednako

interesantni i divlji sirak (Sorghum halepense L., am.engl. johnsosgrass) i zubača (Cynodon

dactylon L., am.engl. bermudagrass) (Animut i sur., 2005.; Rankins i Bransby, 1995.).


Anderson i sur. (1988.) su u kontinentalnoj klimi Nebraske (SAD, vruća ljeta i hladne zime)

tri godine ispitivali kvalitetu krme i priraste junadi napasivane na travi „switchgrass“. Junad je

bila križana (Angus×Hereford, TM=303 kg, i Simmental×AngusHereford, TM=310 do 315

kg). Napasivanje je započinjalo u lipnju kod visine trave 80 cm (1982.g.) ili 30 cm (1983. i

1984.g.), i trajalo je kontinuirano. Tijekom pašne sezone 1982. trave su izmetličale, a naredne

dvije godine junad je popasla gornje dijelove trava i spriječila metličanje. Junad je po volji

imala vodu i vitaminsko-mineralni dodatak. Prosječni dnevni prirasti junadi u 1983. i 1985.

godini bili su značajno veći od prirasta u 1982. (Tablica 156.) zbog bolje kvalitete trave u

vegetativnoj fazi u odnosu na generativnu fazu. Gustoća zaposjedanja je bila s 3 do 4 grla po

pregonu od 0,4 ha (oko 2500 kgTM/ha, odnosno 5 UG/ha).

188

Tablica 156. Kvaliteta krme i prirast junadi napasivane na travi „switchgrass“, sorta Trailblazer, u

Nebraski (Anderson i sur., 1988.)

Prosječna biljna masa tokom

pašne sezone

(tST/ha)

SB

(% u ST)

NDF

(% u ST)

ADF

(% u ST)

Probav-

ljivost

(% ST)

Prirast

(kg/grlu/dan)

1982.g. 5,15 9,1 72,1 41,7 49,4 0,45

1983.g. 2,59 11,3 66,3 34,5 63,6 0,98

1985.g. 2,52 9,6 69,6 37,6 61,1 0,77

Blasi i sur. (1991.) su, također u Nebraski, ustanovili dobre pokazatelje proizvodnosti krava s

teladi na ispaši na travi „big bluestem“, slično kravama na kvalitetnoj C3 travi stoklasi

bezosatoj (Bromus inermis L.), i to na obje trave bez dodatka koncentriranih krmiva (Tablica

157.). Pokus je bio provođen dvije godine (1997. i 1998.), od 1. lipnja do 15 kolovoza (75

dana). Alocirana površina pašnjaka je bila 0,6 ha po kravi s teletom (oko 1000 kgTM/ha ili

oko 2 UG/ha).

Tablica 157. Prirast krava i teladi i mliječnost krava na travi tople sezone „big bluestem“ i

travi hladne sezone stoklasi bezosatoj u Nebraski (Blasi i sur., 1991.)

„big bluestem“ stoklasa bezosata

Prosječna tjelesna masa krava (kg/grlu) 426 500

Prirast krava za 75 dana ispaše (kg/grlu) 33,0 46,6

Prosječni prirast teladi (kg/grlu/dan) 0,97 0,93

Mliječnost krava-majki (kg/dan/grlu) 7,3 7,9

Masa teladi pri odbiću (kg/grlu) 219 nema podatka

Rankins i Bransby (1995.) su u Alabami (SAD) napasivanjem križane junadi (pretežno

Angus, početne tjelesne mase 222 kg/grlu) na divljem sirku, postigli prosječne dnevne priraste

tjelesne mase junadi između 0,41 i 0,55 kg/grlu/dan, tokom ljetne pašne sezone (70 ili 87

dana, ovisno o godini). Prosječan sadržaj sirovih bjelančevina u sirku bio je između 17,4% i

15,0% (ovisno o godini i gustoći zaposjedanja), a in-vitro probavljivost suhe tvari sirka

između 62,7% i 58,8%.

Animut i sur. (2005.) su u Oklahomi (SAD) ispitivali prirast šilježadi ovaca i koza (početne

starosti 4-5 mjeseci i početne tjelesne mase oko 21 kg/grlu) na pašnjaku u čijem sastavu su

prevladavali zubača, divlji sirak i Ambrosia artemisifolia. Tokom drugog mjeseca ispitivanja,

prosječni prirast ovaca je bio 114 g/grlu/dan kod odnosa zaposjedanja od 10 grla/ha, i 81

g/grlu/dan kod odnosa zaposjedanja 15 grla/ha. Prosječni prirast koza je bio oko 75 g/grlu/dan

kod obje gustoće zaposjedanja. Poslije drugog mjeseca ispitivanja značajno je padao dnevni

prirast, vjerojatno zbog zastarjevanja biljne mase na ljetnom pašnjaku. Pašnjaci su bili

podijeljeni na 4 pregona (podjedinice) koji su rotacijski napasivani s razdobljem zaposjedanja

od 2 tjedna i razdobljem regeneracije 6 tjedana (cijeli ciklus trajao je 8 tjedana). Početna

biljna masa prije napasivanja bila je oko 3 tST/ha, a preostala (rezidualna) oko 2 tST/ha.

Najveći ukupni dnevni prirast bio je kod najvećeg odnosa zaposjedanja (kod 20 grla/ha):

1.203 g/ha za ovce i 664 g/ha za koze, a najmanji kod najmanjeg odnosa zaposjedanja (kod 10

grla/ha): 780 g/ha/dan za ovce i 440 g/ha/dan za koze.

189

4.5.7.2. Prinosi

Springer i sur. (2001.) su u Arkansasu (SAD) izmjerili relativno visoke prinose prvog porasta

binarnih smjesa trava tople sezone i mahunarki tople sezone (Desmanthus illinoensis MacM.,

Lespedeza capitata Michx., Lespedeza virginica Britt.) (Tablica 158.). Prinosi su mjereni

košnjom krajem lipnja (1996. i 1997.g.), a naredni porasti nisu košeni jer je suša onemogućila

značajniji prirast biljne mase. Trave su bile između faze lista zastavičara i faze početka

metličanja. Pokusne parcele su primile obilnu mineralnu P i K gnojidbu, a smjese bez

mahunarki i 47 kgN/ha pred kretanje vegetacije. Pokus je bio zasnovan rasađivanjem

presadnica trava i mahunarki prethodne godine. Udio leguminoza u prinosu ST smjesa bio je

u širokom rasponu oko 20%.

Tablica 158. Prinos i kvaliteta trava tople sezone i njihovih smjesa s leguminozama tople sezone u

Arkansasu (Springer i sur., 2001.)

Komponente smjese Prinos ST

(t/ha)

SB

(% u ST)

Probavljivost ST

(%)

Trava Leguminoza 1996. 1997. 1996. 1997. 1996. 1997.

„Big bluestem“ 12,8 9,9 6,0 5,6 58,4 58,2

„Switchgrass“ 17,8 19,3 4,9 3,8 50,4 50,0

„Indiangrass“ 11,2 6,9 5,3 4,4 55,6 56,1

„Big bluestem“

Desmanthus illinoensis

10,5 11,7 8,7 6,2 57,7 51,8

„Switchgrass“ 21,1 20,4 5,4 5,4 49,5 52,3

„Indiangrass“ 11,2 12,8 7,4 9,4 55,9 49,2

„Big bluestem“

Lespedeza capitata

8,8 10,0 6,9 4,9 54,8 55,0

„Switchgrass“ 20,8 16,3 4,4 4,0 49,4 51,8

„Indiangrass“ 10,9 8,4 5,5 4,5 58,2 54,9

„Big bluestem“ Lespedeza virginica

8,8 10,1 6,3 5,0 56,3 58,9

„Switchgrass“ 19,6 17,6 4,7 4,3 51,5 51,5

„Indiangrass“ 10,7 7,9 4,9 4,6 56,6 55,3

Relativno visoki prinosi krme kod Springera i sur. (2001.) su vjerojatno posljedica samo jedne

košnje tijekom vegetacije. Sandreson i sur. (1999.) su u Stephenvilleu (Texas, SAD)

ustanovili da učestalija košnja trave „switchgrass“ značajno smanjuje prinose krme (Tablica

159.), ali i da povećava sadržaj sirovih bjelančevina u krmi.

Tablica 159. Utjecaj učestalosti košnje na godišnji prinos i kvalitetu trave „switchgrass“

u Texasu (Sanderson i sur., 1999.)

Rokovi košnje

Oko 15.IX.

Oko 15.VII.

Oko 15.IX.

Oko 15.VI.

Oko 15.VII.

Oko 15.IX.

Oko 15.V.

Oko 15.VI.

Oko 15.VII.

Oko 15.IX

Godišnji prinos 1993.g. (tST/ha) 10,8 6,5 3,8 4,4




Sadržaj SB u prinosu zadnjeg

porasta 1994.g. (% u ST)

2,2

3,6

5,3

6,2

U istraživanju Rankins-a i Bransby-ja (1995.) su u Alabami (SAD), gdje je usjev divljeg sirka

kontinuirano napasivan tokom ljeta u trajanju od 70 do 87 dana, sirak je u prvoj godini

190

istraživanja imao veću prosječnu biljnu masu (oko 10 tST/ha) negoli u drugoj godini (oko 2

tST/ha), vjerojatno zbog manje gustoće zaposjedanja u prvoj godini (oko 5 junaca/ha početne

mase 220 kg) negoli u drugoj (oko 8 junaca/ha). Ostvareni prosječni prinos biljne mase je bio

veći negoli izmjerena biljna masa jer mjerenja nisu uključivala konzumiranu krmu. U obje

godine istraživanja najveći ukupni prirast tjelesne mase dobili su pimijenivši gustoću

zaposjedanja od 6 grla/ha (prirast 256 kg/ha u prvoj godini i 315 kg/ha u drugoj godini). U

prvoj godini istraživanja junci su pušteni na pašnjake kod visine sirka 37 cm, a u drugoj

godini kod visine 23 cm.


Barnhart (1994.) savjetuje sjetvu trava tople sezone od kraja travnja do sredine lipnja. Ranija

sjetva unutar navedenog razdoblja omogućuje bolje zasnivanje prije zime. Kako bi se izbjeglo

smanjenje proizvodnje krme u godini zasnivanja ovih trava, moguće ih je zasnovati u

združenoj sjetvi s kukuruzom (Hintz i sur., 1998.). Hintz i sur. (1998.) su nakon predsjetvene

pripreme za kukuruz, Brillion sijačicom posijali trave „switchgrass“ i „big bluestem“, i potom

kukuruz (širokoredno, 76 cm međuredni razmak). Zaštitu od korova proveli su Atrazinom.

Zasnivanje trava tople sezone je na ovaj način uspješno obavljeno (oko 30 biljaka/m2, ali sa

širokom varijacijom oko prosjeka), a u godini zasnivanja ostvareni su prihvatljivi prinosi

silaže nadzemne mase kukuruza (od 12,6 do 16,6 tST/ha, ovisno o godini i vrsti trave tople

sezone) i zrna kukuruza (5,3 do 6,9 t/ha zrna). Nadalje, prema Barnhartu (1994.), sjetvu ovih

trava treba obaviti gustoredno, u fino pripremljeno tlo, na oko 1 cm dubine, najbolje s

valjanjem iza svakog ulagača sjemena. Sjeme trave „switchgrass“ je čisto i lako teče kroz

sijačicu, a sjeme duge dvije vrste je bradato, pa zahtijeva posebnu sijačicu ili obradu sjemena

prije sjetve. Neka istraživanja su pokazala da se lucerna, crvena djetelina i smiljkita roškasta

mogu uspješno usijati u sklop ovih trava. Klijavost sjemena ovih trava je često manja od 80%,

a normu sjetve treba odrediti tako da se posije oko 40 do 50 klijavih sjemenki po m2. Najčešća

norma sjetve za travu „switchgrass“ je 9 kg/ha živih sjemenki, a za „indiangrass“ i „big

bluestem“ 4 kg/ha živih sjemenki. Razvoj ovih trava je vrlo spor, i ako se zasnivaju na

zakorovljenoj površini, trebat će im i do 3 godine da postignu očekivanu proizvodnost. Ako se

u godini zasnivanja omogući dobra zaštita od korova, „switchgrass“ već u slijedećoj godini

daje ciljane prinose. U godini zasnivanja, početkom sezone, korove se može usporavati

košnjom na oko 8 cm od tla jer će trave biti niže od visine košnje, a tokom srpnja korove treba

kositi na 15 cm od tla. Širokolisni korovi se mogu suzbijati s 2,4-D herbicidom. Napasivanje

ne bi trebalo provoditi u godini zasnivanja. U narednim godinama, trava treba prerasti visinu

od 40 do 50 cm prije početka napasivanja, što je najčešće krajem lipnja.

Što se tiče dviljeg sirka, Rankins i Bransby (1995.) su u Alabami (SAD) divlji sirak za

napasivanje sijali s normom sjetve 28 kg/ha smjena, na međuredni razmak 18 cm. Pokusne

parcele su bile pognojene tekućim stajskim gnojem prije sjetve i 30 dana nakon sjetve, a

tokom druge godine korištenja pognojeni su s 67 kgN/ha u travnju i ponovno krajem lipnja.

4.6. Djetelinsko-travne smjese

Sve prethodno navedene višegodišnje mahunarke (leguminoze) i trave mogu se uzgajati u

mono-kulturi (kao čisti usjevi) ili u međusobnim smjesama. Prema Hallu i Voughu (2007.),

agrotehnika usjeva za proizvodnju sijena ili silaže, koji sadrži samo jednu vrstu trave ili jednu

vrstu djeteline jednostavnija je negoli za smjesu s više vrsta trava i djetelina. Npr., mono-

kulturni usjev u cijelom svom sastavu simultano prolazi razvojne faze i u jednom času dolazi

u optimalnu fazu za košnju, dok je kod smjesa rijetkost da se sve komponente nađu u istom

191

času u optimalnoj razvojnoj fazi za košnju. Nadalje, na tržištu je dostupno više herbicida za

mono-kulturne usjeve negoli za djetelinsko-travne smjese. U djetelinsko-travnim smjesama

trave mogu s vremenom istisnuti djeteline ako se smjesa ne koristi i ne održava na

odgovorajući način, a kao posljedicu možemo imati smanjenu kvalitetu krme, manje prinose u

sušnim uvjetima i slabiji ljetni porast. Proizvodnja voluminozne krme uzgojem djetelinsko-

travnih smjesa nudi mnogo prednosti u odnosu na mono-kulturne usjeve (Hall i Vough,

2007.):

1. leguminoze vezuju atmosferskih dušik u biljkama pristupačne spojeve, na taj način

smanjujući potrebu za N-gnojidbom;

2. djetelinsko-travne smjese općenito imaju višu koncentraciju bjelančevina i

probavljivost u odnosu na čiste usjeve trava;

3. leguminoze tokom ljetnih razdoblja rastu bolje negoli trave hladne sezone, tako da

omogućuju produženje napasivanja u ljetno razdoblje, kada trave sporo rastu;

4. jednom kada se zasnuju, djetelinsko-travne smjese manje se naseljavaju korovima

negoli čisti mono-kulturni usjevi;

5. smjese su otpornije na zimske sriježi i bolje štite tlo od erozije;

6. smjese se lakše suše za sijeno negoli mono-kulturni usjevi leguminoza;

7. smjese podnose širi opseg zemljišnih uvjeta (prilagodljivije su raznolikim uvjetima

tla);

8. smjese smanjuju rizik od nadama kod pašnih životinja kada sklop sadrži 40% ili više

trava;

9. smjese koje sadrže 40% i više leguminoza smanjuju mogućnost trovanja nitratima i

pašnjačku tetaniju (jer leguminoze sadrže više Ca i Mg negoli trave);

10. trave smanjuju polijeganje leguminoza.

Autori ove knjige bi gore navedenom dodali i da smjese leguminoza i trava nude bolji balans

energetske vrijednosti krme i sadržaja bjelančevina. Naime, trave su obično bogatije

energijom, a leguminoze bjelančevinama, tako da se njihovim kombiniranjem dobiva bolje

izbalansirana hranidbena vrijednost krme. Praktično iskustvo na području središnje Slavonije

(gosp. Mario Bušljeta, dipl.ing., osobna komunikacija) pokazalo je da goveda uvijek prije

popasu trave, a potom kreću na djeteline, jer su im trave vjerojatno slađe negoli djeteline.

Osim legumnoza i trava, u smjese za napasivanje korisno je uključiti i neke zeljanice, poput

cikorije (Cichorium intibus L.) i trputca (Plantago lanceolata L.), pa možda čak i stolisnika

(Achillea milefolium L., ako se uspije pronaći sjemena). Naime, zeljanice, osim što tokom

ljeta daju bolji porast negoli trave hladne sezone, nude i povoljne zoo-sanitarne učinke, te

poput leguminoza, sadrže više Ca i Mg negoli trave.

Odabir vrsta trava i leguminoza za sjetvu smjese treba biti u skladu s uvjetima tla i klime gdje

će se smjesa uzgajati. Tako npr. nema smisla lucernu sijati na kisela tla bez prethodne

kalcizacije, niti na zbijena i kompaktna tla loših vodo-zračnih odnosa. Nadalje, na suhim tlima

i u sušnoj klimi biti će vrlo male koristi od ljuljeva, ali bi se vlasulja trstikasta trebala pokazati

dobrom. Na ocjeditim tlima dobro će se snaći klupčasta oštrica i lucerna, a ako ima dovoljno

vlage i vlasulja livadna. Na zabarenim tlima najbolje će se pokazati vlasulja trstikasta i

varijeteti smiljkite roškaste prilagođeni za zabarena tla. Bijela djetelina ima dobru

prilagodljivost za širok raspon kvalitete tla i klime.

Ako se smjesa zasniva za napasivanje, treba odabrati vrste biljaka koje dobro podnose

napasivanje. Za ostvarenje visokih prinosa bez N-gnojidbe dobro je da smjesa u sklopu sadrži

barem 30% leguminoza (lucerne, crvene i bijele djeteline). Isto vrijedi i ako se želi dobar

ljetni porast. Za smanjenje rizika od nadama, bilo bi dobro da tokom proljeća i jeseni udio

leguminoza ne bude veći od oko 50%. Ipak, treba znati da se uz određene mjere, rizik od

192

nadama može smanjiti na prihvatljivu mjeru čak i na čistim mono-kulturnim usjevima

leguminoza. Nadalje, smiljkita roškasta i esparzeta, osim što nude sve prednosti leguminoza,

nude i prevenciju nadama i zoo-sanitarne učinke zahvaljujući sadržaju kondenziranih tanina.

Ipak, njihov prinos obično je značajno manji negoli lucerne i crvene djeteline.

Pri planiranju sastava smjese treba imati na umu da će stvarni udio pojedinih komponenti biti

promjenjiv tokom vijeka korištenja zasnovane djetelinsko-travne smjese. Krakotrajne

komponente poput crvene djeteline i talijanskog ljulja najčešće će nestati nakon treće godine

korištenja, a udio dugovječnih komponenata će se povećati (vlasulje, bijela djetelina,

klupčasta oštrica, engleski ljulj). Ako zasnivamo smjesu za dugi rok korištenja, u nju ipak

treba staviti i crvenu djetelinu i talijanski ljulj, jer značajno podižu prinos u prvoj godini

korištenja. Naime, dugotrajne komponente u prvoj godini korištenja najčešće ne stignu

pokazati svoju maksimalnu proizvodnost.

Mišljenja stručnjaka su podijeljena u pogledu optimalnog broja komponenata zastupljenih u

smjesi: neki savjetuju jednostavne smjese od jedne vrste leguminoze i jedne vrste trave, dok

drugi savjetuju više vrsta leguminoza i više vrsta trava. S obzirom da se prethodno prikazane

vrste višegodišnjih mahunarki i trava značajno razlikuju po njihovoj prilagođenosti

zemljišnim i klimatskim uvjetima, prinosu, kvaliteti krme i distribuciji prirasta tokom

vegetacijske sezone, za očekivati je da bi smjesa s velikim brojem komponenti trebala biti

vrlo prilagodljiva na raznolike uvjete tla i klime, što može biti prednost: većina naših

proizvodnih površina nemaju homogenu kvalitetu tla (na istoj parceli je obično više tipova

tala), a i vremenske prilike po godinama uvelike odstupaju od klimatskog prosjeka. Osim što

bi veći broj vrsta donio bolju prilagodljivost varijacijama tla i klimatskim aberacijama,

doprinio bi i raznolikosti sastava obroka za naše životinje. Vjerojatno i životinje, poput ljudi,

više vole raznolikost ponude negoli jednostavan i uniforman obrok. Autori predlažu da

visoko-prinosne i dobro prilagođene komponente budu zastupljene s visokim udjelima, a

manje prinosne i slabije prilagođene komponente s manjim udjelima.

Proračun parcijanih normi sjetve (za pojedine komponente djetelinsko-travne smjese) treba

provoditi sukladno ciljanom udjelu u sklopu smjese i normi sjetve za uzgoj pojedine vrste u

čistoj kulturi:

NSp [kg/ha] = NSčk [kg/ha] × U [%/100]

gdje su: NSp – norma sjetve parcijalna, NSčk – norma sjetve u čistoj kulturi i U – udio u

sklopu.

193

4.7. Korjenaste krmne kulture

Povijesno gledano, korjenaste krmne kulture (stočna repa, stočna koraba, stočna mrkva,

postrna repa i druge) imale su mnogo veći značaj negoli ga imaju danas. Služile su kao

osvježavajuća krmiva tokom jeseni i zime, kada su poboljšavale dnevni obrok donošenjem

sočnosti i vitamina iz živih biljnih tkiva korijena. Svrstavaju se u voluminozna krmiva zbog

visokog sadržaja vode u zadebljalom korijenu, međutim, kada bi ih se htjelo okarakterizirati

na temelju sadržaja sirovih vlakana (celuloze), tada bi to bila koncentrirana krmiva, jer su im

zadebljali korjenovi bogati energijom (šećerom), a siromašni vlaknima. Upravo zbog niskog

sadržaja vlakana, zadebljali korijeni ovih kultura ne mogu sačinjavati osnovu obroka za

biljojede iz skupina preživača i nepreživača. Udio ovih kultura u dnevnim obrocima je mali, a

koriste se tokom razdoblja kraćeg od pola godine. Zbog toga su godišnje količinske potrebe za

ovim krmivima značajno manje negoli za najvažnijim voluminoznim krmivima, poput sijena,

silaže nadzemne mase kukuruza ili sjenaže lucerne, trava i djetelinsko-travnih smjesa. S

obzirom na velike prinose zadebljalog korijena, i male godišnje potrebe, ove kulture se

uzgajaju na malom dijelu od ukupnih proizvodnih površina kojima raspolaže neka farma.

Najvjerojatniji razlog zašto su korjenaste kulture skoro zaboravljene u hranidbi jest taj što

suvremeni proizvođači žele proizvoditi kulture čija je cjelokupna agrotehnika mehanizirana, a

za mehanizaciju žetve (tj. vađenja korijena) ovih kultura potrebna je posebna mehanizacija,

koju se ne isplati kupovati za male proizvodne površine ovih usjeva. Ipak, tamo gdje su se

zadržala mala gospodarstva koja mogu pružiti više pažnje hrandbi svoje stoke, tamo su se

korjenaste kulture zadržale u proizvodnji i hranidbi, donoseći zdravstvene prednosti za stoku i

kvalitetu proizvoda. I tamo gdje je praksa napasivanja stoke još uvijek važna, unatoč

industrijalizaciji poljoprivrede, stočna repa, koraba i postrna repa nalaze svoje mjesto u

hranidbi kao jesenska ispaša, pa čak i zimska ispaša ako se tokom zime korijeni ne smrzavaju

u polju (npr. Novi Zeland). S obzirom da ove kulture sadrže premalo vlakana u korijenu,

dnevno dodijeljena površina usjeva za ispašu mora biti ograničena tako da se stoka ne bi

prežderala, a poželjno je i na površine za ispašu s ovim kulturama razmjestiti bale sa sijenom,

kako bi se stoka sama poslužila i unijela dovoljno vlakana u burag. Osim posebnosti u

pogledu vađenja korijena iz tla, uz ove kulture je povezana i složenija zaštita od korova,

bolesti i štetnika. Te kulture su u pravilu okopavine (širokog su međurednog razmaka koji

omogućuje provođenje međurednog okopavanja ili strojne međuredne kultivacije).

4.7.1. Stočna repa (krmna repa)

Stočna repa (Beta vulgaris L. var., crassa Slef.) pripada porodici loboda (Chenopodiacea) i

dvogodišnja je biljka: u prvoj godini razvija lisnu rozetu i zadebljali korijen, a u drugoj godini

razvija cvjetnu stabljiku sa sitnim listovima i obiljem sjemena. U proizvodnji korijena koristi

se kao jednogodišnja biljka u svojoj prvoj godini razvoja. Prema Eriću i sur. (2004.), stočna

repa se koristi u hranidbi skoro svih vrsta i kategorija domaćih životinja, najčešće kao svježi i

usitnjeni korijen, ali može i kao silirana sa kukuruzom, sirkom ili sudanskom travom. Ipak,

ako ju koristimo siliranu, gube se očekivani efekti osvježavajuće zimske krme. Dio biljke koji

bi bilo razumno uskladištiti siliranjem jest list, jer stočna repa, uz visoke prinose korijena,

daje i visoke prinose lista kojega je najčešće nemoguće potrošiti u kratkom razdoblju vađenja

korijena. Na tržištu sjemena dostupan sortiment stočne repe može se podijeliti u nekoliko

skupina s obzirom na oblik korijena: cilindrični korijen (eckendorf tip), loptasti korijen

(oberndorf tip), ovalno-izdužen (mamut tip) i kupasti korijen (polušećernati tip). Boja korijena

može biti žuta, crvena, ružičasta ili bijela.

194

U pogledu hranidbene vrijednosti, zadebljali korijen stočne repe prvenstveno je energetsko

krmivo, siromašno vlaknima, a svježi list je po kvaliteti bliži voluminoznim krmivima

(Tablica 160.). Prema DLG-u (1997.) korijen stočne repe sadrži 73,2% do 76,9% NET-a u ST

i 53,7% do 61,4% šećera u suhoj tvari (dakle, vodotopivi šećeri su najzastupljeniji sastojak

NET-a).

Tablica 160. Hranidbena vrijednost stočne repe (DLG, 1997.)

Dio biljke Tip sorte ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Zadebljali

korijen

Prinosna 12 8,9 6,9 7,6 80,6

Sadržajna 15 7,7 6,4 7,6 80,5

Svježi list 16 15,7 12,5 6,0 65,8


Prema Eriću i sur. (2004.), očekivani prinos korijena stočne repe je 60-100 t/ha, pri čemu se

dobije i 20-40 t/ha lista. Za otvarenje visokih ciljanih prinosa, stočna repa treba duboka,

plodna i srednje teška tla, umjereno toplu i umjereno vlažnu klimu, i dugačko razdoblje

vegetacije (oko 6 mjeseci). U proizvodnji stoče repe važno je držati se plodoreda, tj.

vremenske i prostorne udaljenosti novih repišta od prošlogodišnjih kako bi se smanjio napad

specifičnih štetnika (insekti, bolesti, nematode). Repa dobro reagira na gnojidbu stajnjakom

pa se preporučuju visoke doze (oko 30 t/ha). Ukupna količina dušika datog za stočnu repu

najčešće je oko 170 kgN/ha, koju treba značajno smanjiti ako je tlo pognojeno stajnjakom.

Osnovnu obradu tla preporučuje se izvesti oranjem, ali i reduciranim obradama tla ako je tlo

kvalitetno. Nakon zime treba poravnati zimsku brazdu, i repu sijati rano u proljeće, već kada

je tlo zagrijano na 4-5°C, što je u uvjetima kontinentalne Hrvatske najčešće od sredine ožujka

do početka travnja. Sjeme treba posijati na oko 3 cm dubine tla, u fino pripremljen sjetveni

sloj, na međuredni razmak oko 50 cm i ciljani sklop oko 9 biljaka/m2. Troši se 10-20 kg/ha

sjemena (ovisno da li je jednoklično ili višeklično). Kada usjev dođe u fazu od prvog do

drugog para pravih listova može se početi raditi međuredna kultivacija koja pomaže u

suzbijanju korova, rahljenju tla, podsticanju mikrobiološke aktivnosti u tlu, smanjenju

gubitaka vode iz tla isparavanjem, i boljem upijanju vode za vrijeme kiše. U proizvodnji

stočne repe trebali bi se više oslanjati na mehaničke i kulturološke mjere borbe protiv korova

negoli na kemijske, jer za razliku od šećerne repe, naš korijen neće proći industrijsko

pročišćavanje od ostataka pesticida. Zaštita usjeva repe od korova je dugotrajnija negoli kod

kukuruza ili djetelina jer je repa slabiji konkurent korovima. Ako je sijano višeklično sjeme,

tada će biti potrebno obaviti prorjeđivanje usjeva na ciljani sklop. Mladi usjev, već od faze

kotiledona mogu napasti buhači (sitni insekti iz porodice kornjaša koji skaču kao buhe i

izgrizaju okrugle rupice na listu), a kada proljeće malo zatopli, mogu napasti i repine pipe

(krupniji kornjaši koji odgrizaju veće dijelove lista). I u zaštiti od ovih insekata pametnije je

osloniti se na dobar plodored i udaljenost od prošlogodišnjih parcela negoli na primjenu

insekticida. Ako se pojave lisne uši, moguće je da će bubamare odraditi dobru biološku

zaštitu, a u suprotnom može pomoći primjena odgovarajućih insekticida. Listove napada i

gljivična pjegavost, koju je možda bolje pustiti da se sama zaustavi negoli je tretirati

fungicidima, kako bi se izbjegle rezidue pesticida u proizvedenoj krmi. Nadalje, prema Eriću i

sur. (2004.), stočna repa se vadi kada dođe u tehnološku zrelost korijena, najčešće sredinom

jeseni - u listopadu. Vađenje repe treba obaviti prije nastupa prvih mrazova jer je korijen

osjetljiv na smrzavanje. Većina sorti stočne repe lako se vadi ručno ili vilama jer je 2/3 do ½

195

volumena zadebljalog korijena iznad površine tla, osim kod polušećernatih tipova sorti,

kojima je tek 1/3 korijena iznad tla, pa je potrebno vađenje vadilicama. Ako se pri vađenju

neki korijen ošteti, takvoga treba odmah potrošiti jer se neće moći čuvati. Neoštećenim

korijenovima se odsiječe liše (tako da se ne ošteti glava korijena), i potom se skladišti u

trapove, gdje je optimalna temperatura skladištenja 1-4°C. U zemljama sjeverozapadne

Europe i na Novom Zelandu često se usjev stočne repe koristi napasivanjem goveda ili ovaca,

ali je tada potrebno dnevnu konzumaciju ograničiti, i stoci na raspolaganje poslužiti izvor

vlakana (bale sijena).

4.7.2. Stočna koraba (podzemna koraba, broskva)

Prema Eriću i sur. (2004.), stočna koraba (Brassica napus ssp. rapifera Metz., engl. rutabaga)

je dvogodišnja biljka iz porodice kupusnjača koja se uzgaja prvenstveno zbog zadebljalog

korijena. Daje velike prinose korijena, od 60 do 70 t/ha s oko 17% suhe tvari, a korijen sadrži

biostimulativne tvari, od kojih je posebno značajan β-karoten, ali vjerojatno i drugi spojevi

karakteristični za porodicu kupusnjača. Vrlo je raširena u proizvodnji u sjeverozapadnoj

Europi jer zahtijeva hladniju i vlažniju klimu, a sušu ne podnosi (korijen u suši ostaje mali,

grub, žilav i račva se). Treba ju sijati plitko (1-2 cm), u rano proljeće, na međuredni razmak

oko 50 cm i razmak u redu oko 25 cm. Troši se 2-5 kg/ha sjemena. Kao i sve kupusnjače, u

ranim fazama (kotiledoni) usjev je osjetljiv na napad buhača, a kasnije na napad gusjenica

kupusara i noćnih leptira (sovica). Međuredna kultivacija je uobičajena mjera njege. Vađenje

korijena korabe može biti malo kasnije u odnosu na stočnu repu jer je koraba otpornija na

prve jesenske mrazove. Pri vađenju treba pažljivo rukovati s korijenima da se ne ozlijede, jer

se ozljeđeni korijeni ne mogu čivati. List treba orkinuti prije trapljenja, a trap treba zaštiti

korijene od smrzavanja (promrzla koraba odmah truli). Korijen korabe se za hranidbu stoke

najčešće koristi svježe nasjeckan. U slučaju korištenja usjeva napasivanjem, preživačima

treba ograničiti dnevnu konzumaciju zbog niskog sadržaja vlakana u korabi, i staviti na

raspolaganje izvor vlakana (bale sijena).

4.7.3. Postrna repa

Prema Eriću i sur. (2004.), postrna repa (Brassica rapa var. rapifera L.) ili repa ugarnjača

(engl. turnips) pripada porodici kupusnjača, i dvogodišnja je biljka. Uzgaja se zbog

zadebljalog korijena koji je bogat energijom (šećerima) i vitaminima, i bioaktivnim tvarima

karakterističnim za kupusnjače. Ima kratku vegetaciju, 60-70 dana, pa se može uzgajati na

viskom geografskim širinama. Kod nas (u umjerenom pojasu) najčešće se uzgaja kao postrna

kultura, kada daje prinos od oko 40 t/ha korijena s oko 9% ST i oko 8 t/ha lista s oko 11% ST.

Za dobre prinose i kvalitetu korijena treba dosta vlage tokom vegetacije. Sije se plitko, na

međureni razmak 30 do 50 cm, i razmak u redu 15 do 20 cm. Troši se 2-4 kg/ha sjemena. Kao

i sve kupusnjače, u ranim fazama (kotiledoni) usjev je osjetljiv na napad buhača, a kasnije na

napad gusjenica kupusara i noćnih leptira (sovica). Zbog visokog sadržaja vode u korijenu

teško se čuva i zbog toga se rijetko skladišti u trapove. Za hranidbu se najčešće koristi svježa,

odmah nakon vađenja tokom jeseni, ili se stoka napasuje na njoj.

4.7.4. Stočna mrkva

Stočna mrkva je dvogodišnja biljka iz porodice štitarki. U prvoj godini razvija lisnu rozetu i

zadebljali korijena, a nakon prezimljenja potjera cvjetnu stabljiku na kojoj se poslije razvije

sjeme. Prema Tranu (2016.), korijen mrkve je krmivo pogodno za goveda, ovce, konje,

196

magarce, zečeve, svinje i perad, i vrlo je bogato energijom, tek za nijansu manje u odnosu na

zrno kukuruza (kada se gleda na bazi čiste suhe tvari). Muznim kravama poboljšava

koncepciju i omogućuje žutu boju mliječne masti, a kokošima žuću boju žumanjka (čak i zimi

kada nema svježe zelene krme, što je cijenjeno kao pokazatelj sadržaja vitamina A). Tovnoj

junadi se daje mrkve do 40% suhe tvari obroka, a zbog visokog sadržaja šećera, uz mrkvu je

važno da obrok sadrži dovoljno vlaknastih krmiva, kako bi se izbjegla acidoza. Prema Eriću i

sur. (2004.), stočna mrkva je posebno interesantna u hranidbi stočnog podlmatka i muznih

grla zbog sadržaja β-karotena, vitamina B1, B2, C, E i PP, i minerala. Osim kvalitetnog

korijena, i list mrkve je vrijedan i koristi se za hranidbu teladi, janjadi i prasadi. Očekivani

prinosi korijena su 30 do 40 t/ha s oko 16% suhe tvari i 3 do 4 t/ha lista s oko 15% suhe tvari,

što je čini niže prinosnom krmnom kulturom (oko 5,6 tST/ha korijena, i vjerojatno još oko 0,5

tST/ha lista). Otpornija je na sušu (ako nikne dovoljno rano) i pogodnija je za lakša tla negoli

stočna repa. Nekada se uzgajala mnogo više nego danas, a uzgoj joj se smanjio jer traži

mnogo rada za suzbijanje korova (nema dovoljno učinkovitih herbicida za širokolisne

korove), te za vađenje i skladištenje korijena (u trapovima). Stočna mrkva najčešće ima žutu

boju korijena, ali može biti i bijela ili ružičasta. Stočna mrkva klija i niče vrlo sporo, te je

često za nicanje potrebno blizu mjesec dana od sjetve. Sjeme joj je sitno pa se treba sijati

plitko (1-2 cm) u fino pripremljen sjetveni sloj. Za visoke prinose treba ju sijati u rano

proljeće, u uvjetima kontinentalne Hrvatske već u ožujku, na što uži međuredni razmak koji

će omogućiti međurednu kultivaciju (oko 40 cm). Razmak unutar reda može biti 2 do 10 cm.

Obično se troši 3-4 kg/ha sjemena. Stočna mrkva se vadi kasno u jesen (listopad). Izvađeni

korijen treba kratko prosušiti na zraku. Lišće treba odstraniti prije skladištenja, i potom

korijene spremiti u trap zaštićen od smrzavanja.

4.8. Ostale krmne kulture

4.8.1. Stočni kelj (krmni kelj)

Prema Eriću i sur. (2004.), stočni kelj (Brassica acephala var. acephala D.C.) je dvogodišnja

biljka iz porodice kupusnjača. U prvoj godini oblikuje uspravnu stabljiku s listovima, a nakon

prezimljenja razvija i razgranate cvjetne grane na kojima poslije dozrijevaju mahune sa

sjemenom. Zbog svoje otpornosti na hladnoću (do -15°C) interesantan je kao jesenska i

zimska svježa zelena krma. Kao kupusnjača, pogodan je za hranidbu svih vrsta i kategorija

stoke, zbog sadržaja vitamina, bioaktivnih spojeva i povoljnog utjecaja na zdravlje i

proizvodnost životinja. Krasi ga i dobra otpornost na sušu, vjerojatno zbog srodnosti s

domaćom povrtnom vrstom raštikom. Koristi se obiranjem listova, košnjom i napasivanjem.

Prema DLG-u (1997.), stočni kelj daje nadzemnu masu bogatu sirovim bjelančevinama i

energijom (Tablica 161.) ali relativno siromašnu sirovim vlaknima.

Tablica 161. Hranidbena vrijednost krmnog kelja prema DLG-u (1997.)

Krmivo ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Stočni kelj, svježa

nadzemna masa

12 17,1 11,3 7,1 75,8


Pelletier i sur. (1976.) su u trogodišnjem istraživanju u Quebec-u (Kanada) ispitivali utjecaj

roka sjetve i mineralne N-gnojidbe na prinos stočnog kelja (Tablica 162.). Istraživanje je

197

pokazalo da ranija sjetva omogućuje veći prinos (Tablica 162.), vjerojatno zato što se usjev

bolje ukorijeni prije nastupa ljetne suše, a i jesensko vrijeme najvećeg porasta biljke tako

dočekaju bolje razvijene. Ipak, kasnije posijan usjev razvije više listova, a manje stabljike

(Tablica 162.).

Tablica 162. Utjecaj roka sjetve i N-gnojidbe na prosječni prinos stočnog kelja u Quebec-u

(Kanada, Pelletier i sur., 1976.)

Prinos

(tST/ha)

Sadržaj

ST(%)

Odnos

list/stabljika

Ostvareni

sklop

(b./m2)

Vsina

biljaka

(cm)

Sadržaj

S.B.

(%uST)

Rok

sjetve

27.

svibanj

8,8 14,0 1,21 20,3 83 15,7

5.

lipanj

7,8 14,0 1,48 19,1 85 17,0

14.

lipanj

7,5 13,9 1,60 18,8 86 16,9

N-

gnojidba

(kgN/ha)

120 8,4 14,2 1,36 20,4 91 15,4

176 8,1 14,2 1,39 18,5 84 16,3

232 7,6 13,5 1,54 19,2 80 17,9

Prema Eriću i sur. (2004.), sjetva usjeva krmnog kelja obavlja se u proljeće (bolje ranije nego

kasnije), plitko (1-2 cm dubine tla), s međurednim razmakom od 70 cm i sklopom od oko 15

b./m2. Kultura krmnog kelja može se zasnovati i sadnjom presadnica, na sklop od oko 4 b/m2,

uz obavezno dobro zalijevanje nakon sadnje. Međuredna kultivacija je obavezna mjera njege.

Kao i sve kupusnjače, u ranim fazama (kotiledoni) usjev je osjetljiv na napad buhača, a

kasnije na napad gusjenica kupusara i gusjenica noćnih leptira (sovica). Ako se koristi

napasivanjem, dnevnu konzumaciju je potrebno ograničiti.

4.8.2. Cikorija za napasivanje

Cikorija (Cichorium intybus L. var. sativus Bischoff) je višegodišnja biljka iz porodice

Asteraceae (glavočike), koja se tradicionalno koristila kao lisnato povrće za salatu te za

proizvodnju zadebljalog korijena za zimsku hranidbu stoke. U novije vrijeme cikorija je

postala interesantna biljka za napasivanje stoke jer tokom ljeta ima bolji porast negoli

pašnjačke trave, otpornija je na sušu u odnosu na trave, stoka je rado jede, a sadrži i ljekovite

gorke tvari koje čiste probavni trakt od parazita iz skupine nematoda. Njezini listovi su znatno

veće površine negoli listovi trava i djetelina, i k tome su vrlo tanki i nježni u vegetativnoj fazi,

tako da je od nje nemoguće pripremiti sijeno (uslijed sljepljivanja s drugim listovima). Kada

potjera cvjetnu stabljiku (nakon jarovizacije, u svakom slijedećem porastu), nadzemna masa

postaje slabije prihvatljiva za stoku jer su joj stabljike prilično debele. Zbog toga se čestim

napasivanjem (u intervalima od 3 tjedna; Li i sur., 1997.) tokom kasnog proljeća i ljeta treba

sprječavati porast cvjetne stabljike cikorije. U pokusu Marie Labreveux i sur. (2006.) u

Pennsylvaniji (SAD), nadzemna masa pašne cikorije imala je tokom svibnja i kolovoza sličan

ili veći sadržaj sirovih bjelančevina i in-vitro probavljivost suhe tvari i niži sadržaj vlakana u

odnosu na travu klupčastu oštricu (Tablica 163.).

198

Tablica 163. Kvaliteta nadzemne mase pašne cikorije u Pennsylvaniji (SAD, Labreveux i sur.,

2006.)

S.B. (% u ST) In-vitro probavljivost

(% ST)

NDF (% u ST)

Vrsta Sorta Svibanj Kolovoz Svibanj Kolovoz Svibanj Kolovoz

Cikorija Lacerta 22,1 20,1 89,2 87,8 38,4 35,0

Puna 21,4 20,7 90,5 88,2 36,1 32,8

Forage

Feast

21,2 21,1 89,2 92,2 39,9 32,1

Klupčasta

oštrica

Pennlate 17,3 19,8 86,3 88,5 54,5 51,0

U četverogodišnjem pokusu na Novom Zelandu, Li i sur. (1997.) su ustanovili da tokom prve

dvije godine korištenja pašne cikorije, usjev ne gubi sklop u odnosu na početnih oko 67 b./m2,

te da tada daje visoke prinose od oko 9 tST/ha. U trećoj godini sklop im se prorijedio na 49

b./m2, a u četvrtoj na 24 b./m2. Istraživači su utvrdili da kod sklopa od 25b./m2 pašna cikorija

više ne može dati niti polovicu od svog maksimalnog prinosa.

U istraživanju Brown-a i sur. (2003.) na Novom Zelandu, pašna cikorija je zadržala

zadovoljavajući sklop tokom prve četiri godine pokusa, a potom joj je sklop pao na 61% od

početnoga (Tablica 164.). Lucerna je u istom petogodišnjem razdoblju mnogo bolje očuvala

sklop i dala značajno veći prinos negoli cikorija ili crvena djetelina. Prinose su mjerili ručnom

košnjom uzoraka tratine, a defolijaciju su provodili napasivanjem ovaca, u uskladu s

optimalnim režimom za svaku kulturu (6-7 puta tokom pašne sezone). Prva proljetna

defolijacija imala je za cilj smanjiti rizik polijeganja lucerne, i omogućiti cikoriji i djetelini da

maksimiziraju svoju fazu linearnog porasta. Slijedeće defolijacije su sprječavale tvorbu

primarne cvjetne stabljike cikorije, i defolijaciju lucerne u fazi vidljivih cvjetnih pupova.

Zadnja defolijacija je bila nakon prvog mraza. Norma sjetve cikorije je bila 3,5 kg/ha, lucerne

7 kg/ha i crvene djeteline 10 kg/ha.

Tablica 164. Očuvanje sklopa i produktivnosti pašne cikorije, lucerne i crvene djeteline na

Novom Zelandu (Brown i sur., 2003.)

Udio u sklopu (%)

Vrsta 1997/1998 1998/1999 1999/2000 2000/2001 2001/2002

Cikorija 100 100 88 83 61

Lucerna 100 100 99 97 94

Crvena

djetelina

100 100 54 17 0

Godišnji prinos (tST/ha)

Vrsta 1997/1998 1998/1999 1999/2000 2000/2001 2001/2002

Cikorija 15,7 13,4 16,4 12,8 10,9

Lucerna 21,3 21,3 20,3 19,3 17,5

Crvena

djetelina

16,9 15,1 11,7 11,0 11,5

Kunelius i McRae (1999.) su u Kanadi (dio pod utjecajem Atlantika) ustanovili da cikorija u

smjesama s višegodišnjim travama, lucernom i djetelinama zadržava zadovoljavajuću

proizvodnost tokom 3 godine, te da poboljšava sezonsku raspodjelu prirasta i povećava

199

proizvodnju krajem sezone. Smjese (prosječno 6,4 do 8,3 tST/ha, ovisno o smjesi) su im bile

prinosnije negoli čista cikorija (prosječno 6,4 tST/ha).

200

5. KRMNO BILJE S TRAJNIH TRAVNJAKA

5.1. Travnjački resursi

Reheul i sur. (2010.) citirali su UNESCO-vu definiciju travnjaka kao zemljište pokriveno

zeljastim biljkama s manje od 10% drveća i grmlja. Prema njihovoj kompilaciji, travnjaci

prekrivaju 52,5 milijuna km2 ili 40,5% kopna na Zemlji, isključujući Greenland i Antartiku.

Prema Hejcmanu i sur. (2013.), travnjaci mogu biti prirodni (ili primarni) i poluprirodni (ili

sekundarni). Prirodni travnjaci se javljaju tamo gdje se zbog klimatskih prilika (sušna klima,

vruća klima, hladna klima) ili velike nadmorske visine, nije mogla uspostaviti šumska

vegetacija, a održavanje u stanju travnjaka pomažu divlji biljojedi (bizoni, antilope, goveda i

dr.). Zbog toga se još nazivaju i klimatogenim travnjacima. Poluprirodni ili sekundarni

travnjaci nastali su nakon krčenja šumske vegetacije, a bez ljudskog održavanja košnjom ili

napasivanjem prešli bi ponovno u šumu. Trajni travnjaci zapadne i srednje Europe pretežno su

antropogeni travnjaci nastali sječom ili paljenjem šume, a održavaju se u svojstvu travnjaka

također ljudskom djelatnošću: košnjom i napasivanjem stoke (Bredenkamp i sur., 2002.), dok

među trajnim travnjacima istočne Europe značajan udio imaju i primarni, tj. stepe (Hejcman i

sur., 2013.). Poluprirodni travnjaci središnje Europe imaju produktivnost nadzemne mase od 1

do 10 tST/ha/godišnje (Hejcman i sur., 2013.). Klimatogeni travnjaci na raznim kontinentima

dobili su različita imena, pa se tako istočnoeuropski nazivaju stepe, afrički savane,

sjevernoamerički prerije, a južnoamerički pampasi.

Prema Šoštarić-Pisačiću i Kovačeviću (1968.) Hrvatska je 1965.g. imala 1,6 milijuna ha

travnjaka što je bilo 48% od ukupnih poljoprivrednih površina (koje su bile 3,4 mil. ha).

Prema DZS (2003.) Hrvatska je 2000.g. imala 1,16 mil. ha pašnjaka i 0,4 mil. ha livada što je

ukupno bilo 1,56 mil. ha travnjaka. Prema DZS (2015.) u Hrvatskoj se 2013. i 2014.g.

koristilo oko 620 tisuća ha travnjaka što je oko 40% od ukupne površine travnjaka iz izvješća

DZS (2003.).

Prema Šoštarić-Pisačiću i Kovačeviću (1968.), travnjaci su se nakon industrijalizacije

poljoprivrede u Republici Hrvatskoj (tokom zadnjih 50 godina), zadržali samo na površinama

gdje bi njihovo prevođenje u oranice bilo problematično, i to u slijedećim okolnostima: suviše

jak nagib terena za obradu, neravnost terena, kamenitost terena, nepovoljne osobine tla

(kamenita, šljunkovita, suviše plitka, glinasta, vrlo kisela, zaslanjena, tresetna, niskog

kapaciteta za zrak), nepovoljan vodni režim (poplavna područja, visoka podzemna voda,

mokra tla) i humidnost klime (naročito visoke oborine tokom vegetacije). Travnjaci su ostali

travnjacima i u predjelima gdje je neisplativa ratarska proizvodnja (tamo gdje jeftine uvozne

žitarice čine neisplativom domaću proizvodnju žitarica – slučaj Engleske za vrijeme

gospodarskog liberalizma), te gdje je skupa mehanizacija, velika udaljenost od tržišta i skup

obrtni kapital.

Šoštarić-Pisačić i Kovačević (1968.) procijenili su prosječnu proizvodnost livada (tj. travnjaka

koji se koriste prvenstveno košnjom) u RH na oko 2,5 t/ha sijena, a procjenu proizvodnosti

pašnjaka diferencirali su na 4 kategorije:

a) nizinski pašnjaci na vlažnim staništima proizvodnosti 5-10 t/ha ispaše

b) visinski i planinski pašnjaci proizvodnosti 3 do 6 t/ha ispaše

c) visokoplaninski pašnjaci proizvodnosti 1,5 do 4,0 t/ha ispaše

d) kamenjari na kršu proizvodnosti 0,8 do 2,5 t/ha ispaše.

U pisanom djelu istih autora nije bilo moguće razaznati odnose li se gornje procjene na prinos

ST ispaše ili na prinos zelene mase takva kakva jeste, ali obzirom na objavljene vrijednosti,

može se smatrati da je riječ o prinosima čiste ST ispaše, koja se prema istima autorima

napasivanjem može iskoristiti oko 50%.

201

Todorić i Gračan (1987.) opisali su tri različite skupine trajnih travnjaka Republike Hrvatske:

1) močvarni travnjaci, 2.) dolinski travnjaci, 3) brdski i planinski travnjaci.

Močvarne travnjake tokom jeseni, zime i proljeća poplavljuje voda tekućica ili oborinska

voda, a ljeti se nakon sušenja često javljaju pukotine u tlu. Dva tipa biljnih zajednica

nastanjuju takve travnjake: zajednica visokih šaševa (por. Cyperaceae) i zajednica oštre

busike (Deschampsia sp.). U zajednici visokih šaševa prevladavaju šaševi (Carex sp.), sitine

(Juncus sp), kisele trave i mnogi korovi. Sijeno tih livada korisiti se samo u velikoj oskudici

krme. Takve livade najviše su raširene u Posavini, Podravini, Pokuplju i Gorskom kotaru.

Zajednice oštre busike javljaju se na teškim mineralno-močvarnim tlima, a uočljive su po

uzdignutim busevim, tzv. džombama. Te zajednice se također javljaju u Posavini, Podravini,

te u Lici i krškim poljima. Sijeno tih livada je loše kvalitete.

Dolinski travnjaci su poplavljeni najčešće samo u proljeće. Poplave ovdje imaju povoljnu

ulogu prirodne gnojidbe. Ove livade daju dobru krmu. Na tim livadama raširena je zajednica

trave krestaca (Cynosurus cristatus) koja daje sijeno osrednje kvalitete. Na boljim terenima

prevladava zajednica rane pahovke (Arrhenatherum elatius), koja čini naše najbolje dolinske

livade. Najviše dolinskih livada je u Podravini, Zagorju, Gorskom kotaru, Slavoniji,

Hrvatskom primorju i Istri. Prinosi sijena tih livada bez ikakve gnojidbe su 3 do 5 t/ha, a uz

gnojidbu bi mogli doseći do 10 t/ha.

Brdski travnjaci nalaze se u pojasu šuma. Kod njih nema prirodne gnojidbe poplavama.

Nalaze se na plićim i ocijeditim tlima. Česta je erozija tla oborinskom vodom.

Planinski travnjaci nalaze se iznad visinske granice šuma, na plitkim i ocjeditim tlima. Erozija

tla vodom je još izraženija negoli na brdskim travnjacima. Četiri su najraširenije biljne

zajednice na brdskim i planinskim travnjacima Republike Hrvatske: zajednica uspravne

stoklase (Bromus erectus) i srednjeg trputca (Plantago media), zajednica vrijeska (Satureja

montana) i vriština, zajednica oštre vlasulje (Festuca bosniaca) i zajednica trave tvrdače

(Nardus stricta).

Zajednica uspravne stoklase i srednjeg trputca zauzima uglavnom kontinentalna područja

(Zvečevo, Plješevica, Hrvatsko zagorje). Ova zajednica ima dva tipa: livadni i pašnjački.

Prinosi sijena kreću se od 3 do 4 t/ha, a gnojenjem se mogu značajno povećati. Daju sijeno

dobre kvalitete. Zajednica vrijeska i vriština raširena je u Lici, Baniji, Kordunu, Gorskom

kotaru i Hrvatskom zagorju. Ta zajednica zauzima kisela tla. Prinosi slabog sijena se kreću

oko 1,4 t/ha. Zajednica oštre vlasulje je planinski pašnjak raširen u Gorskom kotaru, na

Velebitu, Plješevici, Biokovu i dr. Prinosi ispaše preračunati na sijeno iznose samo 0,3 do 0,5

t/ha. Zajednica trave tvrdače najviše je rasprostranjena na Učki, Velebitu, Gorskom kotaru i u

drugim planinskim krajevima. Obrašćuje planinske platoe, zaravni i slabo nagnute položaje.

Tlo je ekstremno kiselo. U tim pašnjacima prevladava trava tvrdača (Nardus stricta L.), koja

daje krmu niske hranjive vrijednosti. Prinosi tih pašnjaka preračunati u sijeno su od 0,5 do 0,7

t/ha. Gnojidba se provodi torenjem (držanjem ovaca na paši, koje fecesom gnoje pašnjak) i

kalcizacijom.

Prema predavanjima prof. Mirka Stjepanovića (neobjavljene zabilješke Ranka Gantnera),

hrvatski travnjaci se mogu podijeliti u četiri skupine, s dodanom petom skupinom koju je

opisao Rogošić (2000.):

1. Močvarni travnjaci koji daju visoke prinose lošeg sijena;

2. Nizinsko-dolinski travnjaci (Slika 22.) koji zauzimaju djelomično plavljena tla. U

tratini im dominiraju trave, slijede zeljanice, a najmanji je udio leguminoza.

3. Brdski travnjaci (Slika 23.), na 600 do 800 m nadmorske visine. Imaju niži potencijal

prinosa u odnosu na nizinsko-dolinske travnjake. Najčešće su na plićim, kiselim i

siromašnim tlima. Tokom ljeta je čest nedostatak oborina. U tratini prevladavaju trave

slabije krmne vrijednosti, slijede zeljanice, a najmanje je leguminoza.

202

4. Planinski travnjaci (Slika 24.), na 800 do 2400 m nadmorske visine. Nalaze se na

lošim, plitkim i erodiranim tlima. Daju male prinose krme slabe hranidbene

vrijednosti. Poboljšanja su skoro nemoguća. Na većim visinama i nagibima mogu se

koristiti samo napasivanjem.

5. Kamenjarski pašnjaci (slike 25. i 26.) i suhi primorski travnjaci

Slika 22. Nizinski pašnjak u istočnoj Hrvatskoj. Foto: Ranko Gantner (2020.)

Slika 23. Brdski pašnjak u Lici. Foto: Ivan Tešija (udruga Hrvatski krški pašnjaci, 2020.)

203

Slika 24. Planinski travnjak u Lici. Foto: Ivan Tešija (udruga Hrvatski krški pašnjaci, 2020.)

Slika 25. Krški pašnjak u Dalmaciji. Foto: Ivan Tešija (udruga Hrvatski krški pašnjaci, 2020.)

204

Slika 26. Goveda na ispaši na krškom pašnjaku u Dalmaciji. Foto: Ivan Tešija (2020.)

Prema Jozi Rogošiću (2000.) na području mediteranske Hrvatske rašireni su primorski

kamenjarski pašnjaci i suhi travnjaci. Prema mišljenju autora takvi travnjaci se bitno razlikuju

od četiri gore navedene skupine, kako zbog razlika u biljnom sastavu, tako i zbog klimatskih

prilika i podloge na kojoj su nastali. Zbog toga se mogu smatrati 5. skupinom travnjaka.

Karakterizira ih mediteranska klima s kišnim i blagim zimama i vrućim i suhim ljetima.

Nastali su na plitkim i kamenitim tlima. Daju male godišnje prinose krme. U biljnim

zajednicama sadrže trave, zeljanice i leguminoze niske krmne vrijednosti, a među zeljanicama

imaju aromatičnih (kadulja, smilje), ljekovitih i bodljikavih vrsta.

Unatoč „škrtosti“ krških pašnjaka, oni su nekada bili vrlo važan resurs za prehranu i

uzdržavanje stanovništva, a i danas još uvijek imaju isti potencijal. Prema Tešiji (2020.),

hrvatski krški pašnjaci zauzimaju površinu veću od 2 milijuna hektara, a samo na području

Dalmacije, u povijesti su uzdržavali oko 2 milijuna ovaca i oko 750.000 koza (broj koza je iz

osobne komunikacije). Prema Kosiću i sur. (2014.), pašnjaci Ćićarije (sjever Istre) su u

povijesti uzdržavali oko 160.000 ovaca, a danas je tu manje od 200 ovaca, i nešto malo

goveda i konja. Kosić i sur. (2014.) su na krečnjačkom pašnjaku na Ćićariji (Istra, Hrvatska)

ispitivali veličinu prisutne biljne mase tokom vegetacije ovisno o korištenju (lako napasivanje

0,5-1,0 ovaca/ha, nasuprot odsustvu napasivanja). Ispitivani pašnjak bio je površine oko 1.000

ha na 550 do 650 m..n.v., na plitkom smeđem tlu bogatom kamenom, s oko 1.400 mm

oborina/god., većina tokom jeseni, a drugi maksimum je pri prelazu proljeća u ljeto. Prosječna

zatečena biljna masa tokom ispitivanja svibanj-rujan bila je neznačajno veća na nepasenom

negoli na pasenom dijelu pašnjaka (2,28 tST/ha vs. 2,20 tST/ha). U svibnju je udio trava i

travolikih vrsta bio oko 53%, zeljanica oko 44% i mahunarki oko 3%.

Unatoč jasnoj klasifikaciji hrvatskih travnjaka u 5 gore opisanih skupina, autori nisu mogli

kvantificirati površine niti udjele pojedinih skupina travnjaka u ukupnim travnjačkim

površinama Republike Hrvatske.

Autori smatraju da su trajni travnjaci u RH velik i nedovoljno iskorišten resurs u proizvodnji

voluminozne krme. Prema službenoj statistici, njihova ukupna površina od oko 1,6 milijuna

hektara, i prosječni godišnji prinos od blizu 2 tST/ha ukazuju na proizvodni potencijal od

blizu 3 milijuna tona ST godišnje. To bi moglo biti više nego dvostruko u odnosu na

proizvodnju voluminoznih krmiva na oranicama u RH, jer se krmno bilje na oranicama uzgaja

na samo oko 100.000 ha, s prosječnim prinosom od oko 13 tST/ha (sredina između silažnog

kukuruza i lucerne ili djetelinsko-travnih smjesa). Važna komparativna prednost krme s

205

trajnih travnjaka jeste mala razina ulaganja i troškova u proizvodnji krme (provodi se

minimalna agrotehnika), dok se kod oraničnog krmnog bilja (silažni kukuruz) svake godine

provodi obrada tla, kupovina sjemena i pesticida, i troši se znatna količina fosilnih goriva za

pogon strojeva, a okoliš i krma se onečišćuju otrovnim pesticidima.

5.2. Uloga travnjaka

Prema Reheulu i sur. (2010.) travnjaci igraju nekoliko visoko važnih uloga. Najstarija uloga

im je proizvodnja krme za napasivanje i pripremu sijena. Ubrzo su travnjaci postali i važan

izvor fertilizatora za obradivo zemljište (tj. stajnjaka) jer su poljoprivrednici uočili povoljne

učinke prikupljenog izmeta pašnih životinja kao gnojiva za obradivo tlo. U novije vrijeme

travnjaci su postali važni za očuvanje bioraznolikosti jer je na trajnim travnjacima

ustanovljena visoka bioraznolikost (veliki broj prisutnih biljnih i životinjskih vrsta), mnogo

veća negoli na oranicama. Travnjaci su, u svjetlu politika smanjenja stakleničkih plinova u

Zemljinoj atmosferi, uočeni kao važan akumulator ugljika, važniji nego oranična tla, jer

akumuliraju velike količine organske tvari u tlu. S oranicama se događa suprotno:

kontinuirano gube organsku tvar koja završava u atmosferi kao staklenički plin CO2.

Travnjaci imaju i važnu krajobraznu i turističku ulogu jer su privlačni gradskom stanovništvu,

mnogo privlačniji negoli oranice. Proizvodnja krme na travnjacima zahtijeva značajno manje

utroška fosilnih goriva (gotovo da i nema obrade tla) i pesticida, na taj način omogućujući

bolju održivost poljoprivredne proizvodnje.

Konverzija oranice u travnjak može poslužiti kao sredstvo oporavka fizikalnih svojstava tla i

njegove plodnosti. Tako su Ajayi i Horn (2016.) u Njemačkoj ustanovili da konvertiranje

degradiranog oraničnog tla u trajni travnjak obnavlja kvalitetu tla. Njihovo višegodišnje

istraživanje konverzije oranice s degradiranom strukturom tla u trajni travnjak pokazalo je da

je takva konverzija popravila strukturu tla i oblikovala sustav čvrstih pora. Također,

konverzija je poboljšala mehanička i hidraulička svojstva tla (masenu gustoću, volumen pora,

kapacitet za vodu, hidraulički konduktivitet). Nadalje, Nevens i Rehaul (2003.) su konstatirali

da je uklapanje kratkotrajnih travnjaka (od 2 do 5 godina) u plodored na oranicama bilo

tradicionalno sredstvo obnavljanja plodnosti tla i suzbijanja višegodišnjih korova u zapadnoj

Europi, te da će zbog porasta površina pod ekološkom poljoprivredom porasti i potreba za

takvim nekemijskim praksama. Nevens i Reheul (2001.a) su ustanovili povoljan utjecaj

kratkotrajnog trogodišnjeg travnjaka za ispašu na prinose i N-ishranu narednih oraničnih

usjeva uzgajanih nakon preoravanja istoga travnjaka. Naime, nakon razoravanja kratkotrajnog

pašnog travnjaka na oranici, ostvarili su prinos silažnog kukuruza 20 tST/ha bez N-gnojidbe,

što je bilo slično prinosu kukuruza u monokulturi gnojenog sa 180 kgN/ha.

5.3. Hranidbena vrijednost krme s trajnih travnjaka

Hranidbena vrijednost krme s trajnih travnjaka ovisi o florističkom sastavu travnjaka, tj. o

zastupljenosti i kvaliteti biljnih vrsta u travnjaku, te o razvojnoj fazi biljaka u vrijeme

korištenja (tj. košnje ili napasivanja). Trajni travnjaci obiluju velikim brojem biljnih vrsta,

koje se prema Šoštarić-Pisačiću i Kovačeviću (1968.) mogu svrstati u 5 skupina:

1. kvalitetne trave (Arrhenatherum elatius, Dactylis sp., Lolium sp., Poa sp., neke

Festuca sp., neke Bromus sp. i dr.);

2. mahunarke (višegodišnje: Medicago sp., Trifolium sp., Corniculatus sp. i dr., te

jednogodišnje: Vicia sp., Lathyrus sp., Coronilla sp. i dr.);

3. loše trave (neke Festuca sp. i dr.) i travolike vrste (Cyperaceae i Juncaceae);

206

4. zeljanice (Achillea sp. – Slika 27., Plantago sp., Taraxacum officinale, Daucus carota

– Slika 28., Cichorium intybus – Slika 29., Rumex sp. – Slika 30., i dr.);

5. mahovine i lišajevi.

Slika 27. Achilea milefolium, biljka ugodnog svježeg mirisa. Foto: Ranko Gantner (2020.)

Slika 28. Daucus carota, divlja mrkva, visoka biljka s velikom štitastom cvati, intenzivnog

mirisa po mrkvi. Foto: Ranko Gantner (2020.)

207

Slika 29. Cichorium intybus, divlja cikorija, biljka s plavim cvjetovima. Foto: Ranko Gantner

(2020.)

Slika 30. Rumex sp., kiselica, Foto: Ranko Gantner (2020.)

Todorić i Gračan (1986.) su pored gore navedenih skupina naveli i skupinu korova koju čine

otrovne, škodljive, bodljikave i vrlo grube biljne vrste. Također, naveli su da se borbom protiv

korova ne smiju iskorijeniti sve vrste iz skupine zeljanica jer mnoge imaju dobru krmnu

vrijednost, a i bogatije su kalcijem i magnezijem negoli trave. U suvremenim uvjetima je

postalo važno održavati i poboljšavati bioraznolikost pa bi i s toga stajališta bilo važno

očuvati zeljanice u trajnim travnjacima. One mogu biti posebno korisne jer neke od njih

sadrže visokovrijedne ljekovite, taninske i aromatične tvari koji doprinose zdravlju stoke i

čišćenju probavnog trakta od nametnika iz skupine nematoda (Daucus carota, Cichorium

intybus, Achilea milefolium, Plantago sp., Taraxacum officinale, Rumex sp.). Prema Todoriću

i Gračanu (1986.) tratina dobrog sastava trebala bi sadržavati 60 do 75% dobrih trava, 15 do

20% mahunarki i 5 do 25% neškodljivih (korisnih) zeljanica.

Stvarnim korovima Todorić i Gračan (1986.) smatraju slijedeće vrste:

1. otrovne, te osobito ljute i gorke vrste (Aristolochia clematitis – Slika 31., Cicuta

virosa – Slika 32., Conium maculatum – Slika 33., Colchicium autumnale, Equisetum

sp., Anemone sp., Caltha palustris, Cardamine sp., Galega officinalis)

208

2. škodljive vrste (Allium sp., Sinapis sp., Thlaspi arvensis, koje daju mlijeku oštar miris

po češnjaku; Melampyrum, Myosotis, Gallium, Euphorbia sp. daju mlijeku plavkastu

boju; Rumex i Cirsium izazivaju lako zgrušavanje mlijeka; Lepidium, Galeopsis,

Camelina daju mesu neugodan miris)

3. Bodljikave vrste i vrste dlakavih listova koje stoka izbjegava (Cirsium sp. – Slika 34.,

Ononis spinosa, Symphytium officinale)

4. Biljke grubih i tvrdih stabljika (Juncaceae, Carex sp.)

Slika 31. Otrovna Aristolochia clematitis u sredini slike. Foto: Ranko Gantner (2020.)

Slika 32. Otrovna Cicuta virosa u sredini slike. Foto: Ranko Gantner (2020.)

209

Slika 33. Otrovna Conium maculatum biljka sa malim bijelim štitastim cvatovima. Foto:

Ranko Gantner (2020.)

Slika 34. Cirsium sp. Bodljikava biljka iz porodice glavočika. Foto: Ranko Gantner

Floristički sastav trajnog travnjaka značajno ovisi o intenzitetu korištenja, pa tako intenzivno

korišteni travnjaci (redovito košeni, napasivani i gnojeni) sadrže značajno manji broj biljnih

vrsta od neredovito korištenih travnjaka (Šoštarić-Pisačić i Kovačević, 1968.).

U posljednjih 10-ak godina na trajnim travnjacima sve se češće zamjećuje divlji sirak

(Sorghum halepense L., Slika 35.), koji se smatra invazivnom vrstom. Iako divlji sirak nije

nativna biljka Europe, na njega se može gledati i kao krmnu biljku koja može omogućiti

umjeren prirast junadi (Rankins i Bransby, 1995.), pa čak i ovaca (Animut i sur., 2005.) na

ljetnoj paši, kada nativne trave hladne sezone uđu u ljetnu dormanciju.

210

Slika 35. Divlji sirak tokom ljeta prevladava u spontanoj biljnoj zajednici trajnog travnjaka u

okolici Osijeka. Foto: Ranko Gantner (2020.)

Hranidbena vrijednost krme s travnjaka može biti vrlo visoka, osobito u ranim razvojnim

fazama biljnih vrsta zastupljenih u tratini (tablice 165., 166. i 167.), pod uvjetom da u

florističkom sastavu prevladavaju kvalitetne trave, mahunarke i zeljanice.

Tablica 165. Prosječna hranidbena vrijednost zelene mase travnjaka u Njemačkoj (DLG,

1997.). Biljni sastav uključuje trave hladne sezone, leguminoze i zeljanice.

Tip

travnjaka

Faza razvoja trava ST

(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Prevladavaju

niske trave,

4 i više

korištenja

godišnje

Vlatanje 16 23,5 17,2 7,38 79,1

Klasanje/metličanje 18 20,7 23,1 6,58 72,5

Početak cvatnje 22 18,7 26,1 6,30 70,6

Drugi porast od 5

tjedana

18 21,3 22,9 6,09 67,4

Prevladavaju

visoke trave,

2 do 3

korištenja

godišnje

Početak

klasanja/metličanja

17 18,0 19,5 6,90 75,5

Puno

klasanje/metličanje

18 15,2 24,7 6,27 70,4

Početak cvatnje 21 13,0 28,8 5,88 67,2

Sredina do kraj

cvatnje

23 10,8 32,3 5,50 64,2

Drugi porast od 5

tjedana

20 16,6 24,7 5,95 66,8


211

Tablica 166. Prosječna hranidbena vrijednost silaže s travnjaka u Njemačkoj (DLG, 1997.)

Tip

travnjaka


(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Prevladavaju

niske trave,

4 i više

korištenja

godišnje

Vlatanje 35 23,5 17,2 7,38 79,1

Klasanje/metličanje 35 20,7 23,1 6,58 72,5

Početak cvatnje 35 18,7 26,1 6,30 70,6

Drugi porast od 5

tjedana

35 21,3 22,9 6,09 67,4

Prevladavaju

visoke trave,

2 do 3

korištenja

godišnje

Početak

klasanja/metličanja

35 16,5 22,1 6,69 73,9

Puno


35 14,8 26,4 5,89 67,0

Početak cvatnje 35 13,0 29,9 5,76 66,3

Sredina do kraj

cvatnje

35 11,0 33,4 5,38 62,8

Drugi porast od 5

tjedana

35 15,7 26,0 5,68 64,7


Tablica 167. Prosječna hranidbena vrijednost sijena s travnjaka u Njemačkoj (DLG, 1997.)

Tip

travnjaka


(%)

SB

(% u ST)

SV

(% u ST)

NEL

(MJ/kgST)

TDN*

(% u ST)

Prevladavaju

niske trave,

4 i više

korištenja

godišnje

Puno


86 12,6 27,5 6,05 68,5

Početak cvatnje 86 11,1 30,3 5,73 65,9

Sredina do kraj

cvatnje

86 10,0 33,3 5,07 59,6

Drugi porast od 5

tjedana

86 14,2 27,3 5,52 64,3

Prevladavaju

visoke trave,

2 do 3

korištenja

godišnje

Puno


86 10,6 29,4 5,32 61,8

Početak cvatnje 86 9,4 32,4 4,93 58,3

Sredina do kraj

cvatnje

86 9,1 35,6 4,55 54,5

Drugi porast od 5

tjedana

86 13,3 28,4 5,28 60,7


212

Prema pokazateljima hranidbene vrijednosti zelene mase travnjaka u vegetativnoj fazi trava

(vlatanje, Tablica 165.), može se konstatirati da takva ispaša ima visoku hranidbenu vrijednost

(>20% SB u ST, >7 MJ NEL/kgST, >70% TDN u ST i oko 17% SV u ST), višu od TMR-a za

visokoproizvodne mliječne krave. Naime, prema Wheelerovoj (1996.) krava (TM=600 kg)

koja luči 30 kg mlijeka na dan i konzumira oko 21 kg ST/dan (3,5 % od TM), treba prosječan

sadržaj sirovih bjelančevina oko 16% u ST, NEL oko 6,8 MJ/kgST, TDN oko 71% u ST i

sirovih vlakana oko 17% u ST.

Iz tablica 165., 166. i 167. uočljivo je da travnjak koji se češće koristi (3 do 4 puta godišnje)

daje kvalitetniju krmu od travnjaka koji se rjeđe koristi (2 do 3 puta godišnje). Također,

vidljivo je da svježa zelena masa sadrži najviše sirovih bjelančevina i najveću energetsku

vrijednost, da je silaža nešto slabije kvalitete, a da je sijeno najniže kvalitete. Pad kvalitete

posljedica je gubitaka tokom pripreme i skladištenja silaže i sijena.

Uočljiva visoka kvaliteta drugog porasta travnjaka posljedica je visokog udjela lisne mase u

prinosu nadzemne mase. Naime, u prvom porastu trave stvaraju velik udio generativnih vlati

koje su drvenaste i niže hranidbene vrijednosti, a u drugom i narednim porastima većina trava

ne stvara generativne vlati. Narodni naziv za sijeno pripremljeno od drugog i narednih porasta

travnjaka jest otava, koja je posebno cijenjena u hranidbi stočnog podmlatka. U ruralnim

sredinama se pod rječju sijeno najčešće podrazumijeva samo sijeno pripremljeno od prvog

porasta travnjaka.

Provedena egzaktna istraživanja mogu nam pomoći upoznati hranidbenu vrijednost krme s

travnjaka. Worrell i sur. (1986.) su u Nebraski (USA) ispitivali kvalitetu livadnog sijena i

proizvodne pokazatelje junaca hranjenih istim sijenom, ovisno o roku košnje livade (kraj

lipnja, početak kolovoza i kraj rujna). S odmicanjem roka košnje, padao je sadržaj sirovih

bjelančevina, dobrovoljna konzumacija, sadržaj probavljive organske tvari i prosječni dnevni

prirast tjelesne mase junadi (Tablica 168.). Također, mijenjao se i floristički sastav sijena: u

lipanjskom otkosu prevladavale su višegodišnje trave hladne sezone (vlasnjača livadna, mačji

repak, Agrostis stolonifera s oko 80% udjela u ST, a ostatak je bila crvena djetelina i stoklasa

bezosata) s vrlo malo izbilih metlica, u ljetnom otkosu prevladavala je vlasnjača livadna

(izmetličala) s crvenom djetelinom, a pojavile su se i višegodišnje trave tople sezone s

udjelom 30% (u vegetativnoj fazi), a u jesenskom otkosu prevladavale su višegodišnje trave

tople sezone (80%: indiangrass, big bluestem i switchgrass), a ostatak su bile vlasnjača

livadna i ostale. U pokusu su korišteni križani (Angus×Hereford) junci godišnjaci početne

tjelesne mase 340 kg opremljeni ruminalnim kanulama za ispitivanje parametara probave.

Hranidbeni tretmani su uključivali samo sijeno, vodu i mineral, po volji, i trajali su 21 dan, od

čega su parametri mjereni samo zadnjih 5 dana, jer se smatralo da se stoka privikavala na

obroke prvih 21 dan.

Tablica 168. Utjecaj roka košnje livadnog sijena na kvalitetu sijena i proizvodne pokazatelje

sijenom hranjenih junaca u Nebraski (USA, Worrell i sur., 1986.)

Rok košnje 1982.g. Kraj lipnja Početak kolovoza Kraj rujna

Organska tvar (% u ST) 91,7 89,8 89,6

Sadržaj S.B. (% u ST) 8,5 6,0 4,9

NDF (% u ST) 68,1 71,9 70,8

ADF (% u ST) 34,3 37,6 38,7

Dobrovoljna konzumacija (% od TM) 2,41 2,24 2,16

In-vitro probavljivost organske tvari (%) 69,6 59,3 54,3

Prosječni dnevni prirast (kg/grlu/dan) 0,81 0,50 0,41

213

Napasivanje junaca i junica na prinosnim trajnim travnjacima Europe (Velika Britanija,

Njemačka i Francuska) koji od travnja do listopada prime oko 500 mm kiše, omogućilo je

zadovoljavajuće prosječne dnevne priraste tjelesne mase od 0,58 do 0,98 kg/grlu/dan

(Isselstein i sur., 2007.). Prosječna biljna masa tokom pašne sezone bila je između 1,9 i 4,3

tST/ha, ovisno o lokaciji i primijenjenoj gustoći stočnog fonda (1,0 do 2,4 UG/ha).

Na nisko-prinosnim travnjacima za očekivati je slabiju proizvodnost stoke jer će životinje

imati manje zalogaje i više vremena provesti tražeći hranu, što će imati za posljedicu nižu

dnevnu konzumaciju suhe tvari ispaše.

5.4. Biologija travnjačkih biljaka

Travnjačke biljke se snabdijevaju energijom iz Sunčevog zračenja kroz proces fotosinteze, čiji

je rezultat hvatanje atmosferskog CO2 i proizvodnja šećera za vlastite energetske potrebe, uz

otpuštanje kisika u atmosferu. Sve gradivne elemente (aminokiseline, proteine, celulozu i dr.)

biološki aktivne spojeve (vitamine, hormone, enzime i dr.) biljke same sintetitiziraju, a

minerale usvajaju iz tla. Listovi su biljni organi s prvenstvenom funkcijom hvatanja Sunčeve

svjetlosti i razmjene plinova (CO2 – O2), tankog su i spljoštenog oblika radi stvaranja velike

foto-receptivne površine. Stabljike su izdužene, sa starenjem postaju sve čvršće jer moraju

nositi sve više listova, a na kraju i reproduktivne organe (cvjetove i sjemenke). Stabljike

povezuju nadzemne i podzemne organe. Korijen učvršćuje biljke u tlu, usvaja vodu i minerale

iz tla, i pumpa ih u nadzemne dijelove biljke. Kroz sve biljne organe prolaze provodne žile

floema i ksilema. Korijen i prizemni dijelovi biljaka još imaju i ulogu skladištenja energije (u

obliku škroba i/ili šećera) za prvi proljetni porast biljaka, za prvi porast nakon sušnog

razdoblja, te za naknadne poraste nakon defolijacije (nakon odgrizanja nadzemne mase

ispašom ili nakon odvajanja nadzemne mase košnjom). Travnjačke biljke se šire prosipanjem

sjemena, raznošenjem sjemena vjetrom ili životinjama (fecesom) i vegetativno – pružanjem

stolona (nadzemnih vriježa) i rizoma (podzemnih podanaka). Travnjačkim biljkama odgovara

prolazno zadržavanje i kratkotrajno pasenje pašnih životinja, kako ne bi došlo do ponovnog

odgrizanja tek izraslog mladog lišća. Odgovara im i dugačko razdoblje nesmetanog porasta

nakon defolijacije kako bi se fotosintezom novih listova obnovile zalihe energije u korijenu i

prizemnim dijelovima za ponovni porast nakon eventualne slijedeće defolijacije. Urođenici

Sjeverne Amerike (tzv. Indijanci) su primijetili da prerijske trave imaju bujniji proljetni porast

ako im se stara velika nadzemna masa ukloni pomoću spontanih požara (uslijed munja), pa su

poslije sami palili ograničene površine travnjaka, kako bi isprovocirali bujniji porast trava i

obilje ispaše za bizone (Barnes i Nelson, 2003.). Praksa paljenja velikih travnjačkih površina s

mrtvom prošlogodišnjom biljnom masom, radi poticanja bujnijeg mladog porasta još se uvijek

prakticira u Africi.

Travnjačke biljke su koevoluirale s velikim i malim travojedima (Retallack, 2001.), i

međusobno se potpomažu u preživljavanju. Prema biologu Allanu Savory-ju iz Zimbabwea

(Nordborg, 2016.), prirodno kretanje velikih travojeda u velikim krdima, u povijesti je

omogućavalo kratko razdoblje zaposjedanja pojedinog dijela travnjaka, i dugačko razdoblje

odmora i regeneracije tratine, na taj način omogućujući bujnost i održivost travnjaka i dobru

pokrovnost tla. Nestankom velikih krda divljih travojeda, velike travnjačke površine ostale su

bez ključnog činitelja održivosti, što je uzrokovalo degradaciju travnjaka (prorjeđivanje

tratine), eroziju tla i širenje pustinja. Biolog Allan Savory se holističkim planiranjem i

provođenjem napasivanja (kratka ispaša s jakim pašnim opterećenjem u velikom stadu, nakon

čega slijedi duga regeneracija tratine) danas suprotstavlja degradaciji travnjaka i posljedičnom

širenju pustinja, siromaštva i nasilja u Africi.

214

5.5. Melioracije travnjaka i agrotehnika na travnjacima

5.5.1. Melioracije vodnog režima

Na močvarnim travnjacima najvažniji uzrok nepovoljnog botaničkog sastava i ograničenja

korištenja jest suvišak vode tokom velikog dijela godine. Suvišna voda po porijeklu može biti

podzemna voda ili porijeklom od plavljenja iz otvorenih vodotokova. Kao rješenje problema

nudi se odvodnja suvišne vode. Ako među ekološkim ciljevima, za problematični travnjak,

nisu očuvanje akvatične flore i faune (člankonožaca, vodozemaca, gmazova, ptica selica),

tada odvodnja, ako je izvediva, može značajno poboljšati uvjete korištenja i botanički sastav

travnjaka. S obzirom da su i nizinsko-dolinski travnjaci preostali samo na problematičnim

tlima, to je i kod njih suvišak vode u proljeće najčešći problem, koji se, ovisno o položaju

travnjaka, može riješiti odvodnjom. Odvodnja se može provesti iskapanjem mreže odvodnih

kanala i polaganjem cijevne drenaže ili kopanjem krtične drenaže do odvodnih kanala.

Ugradnjom ustava ili ventila na odvodne kanale, moguće je vodu sačuvati prije nadolaska

sušnog razdoblja i tako očuvati produktivnost travnjaka i tokom ljeta. Prema Čižeku (1964.),

na travnjacima nastalim na pjeskovitim tlima, vlaženje podzemnom vodom je poželjno, a

njena pogodna dubina je na oko 40 cm ispod površine tla, dok je na glinastim tlima poželjna

veća dubina podzemne vode, na oko 100 cm ispod površine tla. Prema istom izvoru, u ljetnoj

suši, ako je izvedivo, bilo bi dobro razinu podzemne vode održavati iznad 60 cm dubine tla.

Na ocjeditim travnjacima (na nagibima i na propusnim tlima malog kapaciteta za vodu)

najčešći problem je nedostatak vode tokom ljeta. Ipak, navodnjavanje travnjaka tokom sušnog

razdoblja, čak i ako je izvedivo, može biti ekonomski neisplativo. Naime, oprema, instalacije i

energija potrebna za navodnjavanje još uvijek ima visoku cijenu, a stočarska proizvodnja nudi

znatno manju vrijednost po jedinici površine negoli povrćarska ili voćarska proizvodnja. Ako

brdski ili planinski travnjak trpi od suše, navodnjavanje je najčešće neizvedivo jer se nema

odakle dovesti voda. Umjesto navodnjavanja, ovdje je korisnije usmjeriti aktivnosti na

smanjenje gubitaka vode evaporacijom i otjecanjem, te poboljšanje kapaciteta tla za

skladištenje vode. Održavanje dobre pokrovnosti tla tratinom smanjuje gubitke vode

otjecanjem i evaporacijom, koja je najveća s gologa tla. Organska gnojidba poboljšava

strukturu i poroznost tla i kapacitet tla za vodu.

5.5.2. Poboljšanje pokrovnosti, proizvodnosti i botaničkog sastava tratine

Vrlo često se farmeri i pastiri suočavaju s padom proizvodnosti njihovih travnjaka, koji je

povezan s prorjeđivanjem tratine i pojavom površina golog tla bez biljnog pokrova. Gola

površina tla ne prozvodi krmu, omogućuje veće gubitke vode evaporacijom i otjecanjem, nije

zaštićena od erozije vodom i vjetrom, i ostavlja prostor za useljavanje korova. Zbog toga

farmeri i pastiri nastoje spriječiti prorjeđivanje tratine i/ili obnoviti prorjeđenu tratinu.

Ponekad farmeri žele tratinu obogatiti višegodišnjim mahunarkama (npr. povećati

zastupljenost djetelina, lucerne ili smiljkite) kako bi dobili kvalitetniju krmu, bolji ljetni

porast i veće prinose bez dušične gnojidbe. Uz obogaćivanje tratine mahunarkama, cilj može

biti i obogaćivanje tratine visokoprinosnim travama (ljuljevi, vlasulje, klupčasta oštrica) ili

zeljanicama (pašna cikorija, pašni trputac). Prinos travnjaka, pokrovnost tla, cjelovitost tratine

i sadržaj mahunarki mogu se poboljšati:

1. usijavanjem poželjnih vrsta u postojeći travnjak bez obrade tla,

2. poboljšanim korištenjem ili napasivanjem,

3. sjetvom djetelinsko-travne smjese u konvencionalno pripremljen sjetveni sloj tla.

215

Usijavanje u postojeći travnjak bez obrade tla vrlo često se preporučuje jer nam čuva stare

i dobro ukorijenjene biljke, a tratinu u većoj ili manjoj mjeri obogaćuje sijanim biljkama.

Sjetva djetelinsko-travne smjese u konvencionalno pripremljen sloj tla omogućuje najbolje

ostvarenje sklopa sijanih biljaka, ali nam uništava prethodno prisutne biljke te donosi i rizik

od neuspjeha zasnivanja zbog nepovoljnih uvjeta nakon sjetve – npr. suše koja može odgoditi

nicanje, ili zakašnjelu sjetvu, što je u oba slučaja povezano s rizičnim prezimljenjem i slabijim

porastom tratine u prvoj godini korištenja. Dakle, usijavanje u staru tratinu donosi manje

rizika od nedostatka ispaše, negoli sjetva u konvencionalno pripremljen sjetveni sloj, jer se

kod pripreme sjetvenog sloja neizbježno uništava stara tratina. Također, usijavanje u

postojeću tratinu je povezano sa značajno manjim troškovima (manji utrošak sjemena i

odsutni troškvi pripreme tla). Poboljšanje travnjaka boljim načinom korištenja (napasivanja i

košnje) zasniva se na provođenju vremenski kratkotrajne, ravnomjerne i neselektivne

defolijacije (tj. ispaše ili košnje), koja se ponavlja nakon odgovarajućeg (dovoljno dugog)

razdoblja nesmetane regeneracije tratine. Također, napasivanje se vodi tako da se pašnjačke

biljke ne popasu duboko, već da se biljkama ostavi dovoljno visok ostatak prizemnih dijelova

stabljike i lišća, oko 7,5 cm iznad površine tla (Lemus, 2015.). Na taj način se omogućuje brži

ponovni porast biljaka nakon defolijacije, jer biljke u prizemnom dijelu busena čuvaju

rezervne ugljikohidrate i minimalnu fotosintetski aktivnu površinu za snabdijevanje novog

porasta potrebnom energijom.

Oporavak i poboljšanje degradiranih travnjaka u nekim dijelovima svijeta mogu biti presudni

za održivost stanovništva. Naime, kada dođe do degradacije velikih površina travnjaka, u vidu

prorjeđivanja tratine, ogolijevanja tla i erozije tla, govori se o širenju pustinja ili

dezertifikaciji. Ova pojava najčešće se zamjećuje u polusušnim klimatima (a ponekad čak i u

vlažnijim klimatima), i najčešće se pripisuje klimatskim promjenama i prenapasivanju (tj.

prevelikoj konzumaciji biljnog pokrova, koji potom izumire). I u takvim slučajevima postoje

mjere koje mogu usporiti, zaustaviti, pa čak i obrnuti proces degradacije travnjaka.

5.5.2.1. Poboljšanje pokrovnosti tla i botaničkog sastava tratine usijavanjem

Usijavanjem sjemena poželjnih vrsta biljaka (selekcionirane trave, djeteline i zeljanice) može

se popuniti prorijeđeni travnjak. Usijavati se može po cijeloj površini travnjaka ili samo po

ogoljelim ili prorijeđenim dijelovima travnjaka. Usijavati se može površinskim razbacivanjem

sjemena ili sjetvom pomoću tzv. no-till sijačica koje snažnim diskovima otvaraju tratinu i tlo,

polažu sjeme, i potom nagaznim kotačima zatvaraju tlo nad položenim sjemenom. Sjetva no-

till sijačicama omogućuje dobro nicanje posijanih biljaka. U uvjetima umjerenih klimatskih

zona, usijavanje no-till sijačicama bi trebalo obaviti u kasno-ljetnom roku, kako bi se usijane

biljčice dovoljno razvile prije zime. Moguća je i rano-proljetna sjetva, ali uz znatno slabije

izražen doprinos tratini tokom prve godine. Kakogod, no-till sijačice su prilično skupi uređaji,

trebaju pogon jačih traktora, a njihov pristup i rad na brdovitim terenima može biti otežan ili

onemogućen. Usijavanje razbacivanjem sjemena je mnogo jeftinija varijanta ali sa znatno

manje izvjesnim ostvarenjem sklopa sijanih biljaka. Najčešće se izvodi krajem zime i

početkom proljeća, kada naizmjenično smrzavanje i odmrzavanje tla pomaže da nastale

pukotine tla „uhvate“ prosuto sjeme. Prije usijavanja korisno je staru biljnu masu svesti na

minimum (najčešće niskim napasivanjem), kako bi novo sjeme lakše došlo do tla.

Napasivanje ili promet stoke po usijanom travnjaku omogućuje ostvarenje boljeg kontakta

sjemena i tla, posredstvom gaženja stoke. Za bolje ostvarenje sklopa korisno je u početnim

fazama rasta mladih biljčica, stare biljke održavati u nižem porastu, kako bi se smanjila

njihova konkurencija nad mladim usijanim biljkama. To se provodi napasivanjem stare

216

tratine, a potrebno ga je zaustaviti kada mlade biljčice dosegnu visinu kod koje bi mogle biti

popašene. Napasivanje se nastavlja kada se mlade biljke dovoljno razviju.

5.5.2.2. Poboljšanje pokrovnosti tla i kvalitete tla pomoću odgovarajućih metoda napasivanja

Ako se pašnjak napasuje prenisko (skoro do površine tla), ili se biljkama ne omogući

razdoblje nesmetanog porasta i regeneracije, za očekivati je izumiranje biljaka i prorjeđivanje

tratine. U takvim slučajevima obično prvo izumiru najkvalitetnije biljke jer bivaju češće

ponovljeno odgrizane. Kada se ustanovi degradacija pašnjaka (prorjeđenje tratine, erozija tla),

vrlo često se prvo posumnja da ga je uzrokovalo preveliko pašno opterećenje, veće od

nosivosti pašnjaka, što najčešće i jeste uzrok. Kao logična mjera zaštite biljnog pokrova od

prenapasivanja nudi se smanjenje stočnog fonda i rasterećenje ugroženih travnjaka. Ipak,

postoje slučajevi gdje je isključivanje pašnih životinja dovelo do ubrzavanja procesa

degradacije travnjaka i tla. Objašnjenje za ovakve neočekivane razvoje događaja leži u

međusobnom potpomaganju travnjačkih biljaka i pašnih životinja. Naime, travnjačke vrste su

kroz proces od nekoliko desetaka milijuna godina koevoluirale zajedno s velikim biljojedima

(s divljim govedima, antilopama, konjima i dr.). Nadalje, trave imaju potrebu da im biljojedi

uklone suvišnu nadzemnu masu, što biljkama daje podražaj za novi porast. Biljojedi svojim

kretanjem raznose pojedeno travno sjeme, a svojim gaženjem uspostavljaju bolji kontakt

sjemena i tla, i omogućuju bolju pokrivenost tla povaljivanjem biljne mase. Bolja pokrivenost

tla smanjuje gubitke vode iz tla i stvara povoljniju mikroklimu. Biljojedi izbacivanjem balege

i urina poboljšavaju sve aspekte plodnosti tla – od obogaćivanja tla mineralima do poboljšanja

životne aktivnosti tla (tj. mikroflore, mikro- i mezo-faune), poboljšanja strukture tla i

kapaciteta za vodu i zrak. Uzrok izumiranja biljaka iz travnjačkog pokrova i posljedično

prorjeđivanja tratine ne mora uvijek biti posljedica prenapasivanja, nego može biti posljedica i

loše organizacije napasivanja (kada se travnjačkim biljkama ne omogući dovoljno vrijeme

regeneracije nakon napasivanja ili se stoci dozvoljava proizvoljna konzumacija i ponovljeno

odgrizanje mladog porasta jednih te istih biljaka).

Teague i Dowhower (2003.) su na trajnim travnjacima u Teksasu (SAD) ustanovili da

rotacijsko napasivanje Hereford krava na 8 podjedinica pašnjaka u slijedu omogućuje

značajno bolju pokrovnost tla tratinom negoli kontinuirano (neograničeno) napasivanje po

cijelom pašnjaku s istim stočnim fondom. Stočni fond je bio 0,13 UG/ha od 1995. do 1997.g.

i 0,08 UG/ha u 1998.g. zbog suše, a rotacijsko napasivanje je provođeno s premještanjem

stoke kada umjereno popase biljke na podjedinici, i omogućavanjem 45 do 90 dana

nesmetanog porasta tratine nakon iskorištenja podjedinice. Svoj nalaz su objasnili time da kod

neograničenog napasivanja, unatoč primjeni odgovarajućeg stočnog fonda (koji odgovara

nosivosti pašnjaka), stoka preferira proizvoljne zone, koje ponovljeno konzumira, dok druge

zone ostavlja slabo iskorištenima ili netaknutima. Zbog toga preferirane zone podnose pašno

opterećenje veće negoli je prosjek za cijeli pašnjak. Na preferiranim, tj. prečesto popasenim

zonama dolazi do istiskivanja viših i prinosnijih trava, čije mjesto potom zauzimaju niže i

manje prinosne višegodišnje trave, pa potom jednogodišnje trave, a na kraju sukcesije se

javlja golo tlo. Golo tlo tada ima smanjeno upijanje vode, veće gubitke vode isparavanjem i

otjecanjem i jače izraženu eroziju. Za smanjenje ogoljelih zona pašnjaka, autori su preporučili

i smještaj pojila tako da sva paša bude unutar udaljenosti 1,6 km od pojila, a po mogućnosti i

do 0,8 km.

Negesse i sur. (2010.) su u južnoj Etiopiji, na prirodnom visinskom pašnjaku (oko 2.000

m.n.v.) u subhumidnom klimatu (oko 1.067 mm/god.) Umbulo Wacho sliva, s bimodalnim

rasporedom kiše (kišna sezona od lipnja do rujna, a sušna sezona od listopada do svibnja),

ustanovili da erozija tla i vodni stres (suša) stvaraju ozbiljne probleme za prisutno stočarsko

217

stanovništvo. Na pašnjaku je bio ogolio biljni pokrov, a tlo je podleglo eroziji uslijed koje su

nastali duboki i široki jarci. Na istom području, mraz koji se može pojaviti u listopadu i

studenom može dodatno oštetiti leguminoze i mladi biljni porast, dovodeći do još veće

nestašice krme. Na istraživanom pašnjaku uobičajene vrste stoke su goveda, ovce, koze,

magarci i kokoši. Negesse i sur. (2010.) su pretpostavili da su prevelik stočni fond i

prenapasivanje doprinijeli ogolijevanju pašnjaka i eroziji tla, te su s ciljem stabiliziranja

površine i povećanja prinosa biljne mase proveli 4-godišnji pokus isključivanja stoke s

određenih dijelova pašnjaka. Na njihovo iznenađenje, isključivanje stoke dovelo je do nižih

prinosa ispaše negoli na slobodno korištenim dijelovima pašnjaka (Tablica 170.). Ovu

kontradiktornost objasnili su izlučivanjem balege i urina od strane pašnih životinja na

korištenu pašnjačku površinu, što je dovelo do bolje ishranjenosti biljaka prisutnih u tratini.

Tablica 169. Godišnja proizvodnja krme na prirodnom visinskom pašnjaku u Etiopiji ovisno o

razdoblju onemogućavanja napasivanja (Negesse i sur., 2010.)

Režim

napasivanja

Slobodno

napasivanje

Onemogućeno 2

godine

Onemogućeno 3

godine

Onemogućeno 4

godine

Godišnji prinos

krme (tST/ha)*

5,8 3,4 2,0 1,7

* Autori preračunali na temelju podataka o mjesečnim prinosima krme na pašnjaku.

Autori ove knjige smatraju da je boljoj proizvodnosti pašnjaka u Etiopiji (iz gore citiranog

izvora) doprinijelo prisustvo stoke, koja kroz mnogo interakcija s biljnim pokrovom doprinosi

njegovoj održivosti, te da je radi očuvanja i poboljšanja tratine korisnije planski provoditi

napasivanje negoli stoku isključiti s travnjaka.

Teague i sur. (2011.) su proveli istraživanje utjecaja načina korištenja prerijskog travnjaka u

Texasu (USA) na svojstva tla i tratine. Prema istim autorima, rangeland travnjaci se najčešće

koriste kontinuiranim cjelogodišnjim napasivanjem. Stoka se napasuje na velikim pašnjacima

i ponovljeno pase po spontanom prostornom rasporedu, jako iskorištavajući preferirane biljke,

zone i površine, dok zaobilazi ili slabo koristi druge biljke ili zone. Osim prevladavajućeg

kontinuiranog napasivanja, na istom poduručju postoje i farmeri koji napasuju stoku po

podjedinicama (podijeljenog) pašnjaka, s razdobljima zaposjedanja pojedine podjedinice

pašnjaka od 1 do 3 dana, nakon čega slijedi razdoblje regeneracije tratine od 30 do 50 dana

tokom brzog porasta trave i 60 do 90 dana tokom sporog porasta trave. Istraživani tretmani

bili su: 1) kotinuirano napasivanje s dvije gustoće stočnog fonda, 2) rotacijsko napasivanje po

podjedinicama i 3) nekorišteno (Tablica 170.). Tretmani napasivanja bili su primijenjivani

barem 9 godina prije početka istraživanja, i potom 3 godine tokom istraživanja. Istraživanje je

pokazalo (značajno ili neznačajno) bolje pokazatelje kvalitete tla i tratine kod napasivanja po

podjedinicama u odnosu na kontinuirano napasivanje, a osobito u odnosu na kontinuirano

napasivanje gušćim stočnim fondom: veći sadržaj organske tvari tla, veći sadržaj gljivica u

tlu, manji udio golog tla, veću stabilnost strukturnih agregata tla, manju volumnu gustoću tla,

manji otpor tla i veću zasićenost vodnog kapaciteta tla vodom (Tablica 170.). Iako je kod

rotacijskog napasivanja (jednim mjerenjem godišnje) ustanovljena manja biljna masa negoli

na nekorištenom dijelu prerijskog pašnjaka, proizvodnja biljne mase je kod rotacijskog

napasivanja bila veća, jer je mjerenje tokom istraživanja obavljano nakon tri turnusa

napasivanja (nakon 3 razdoblja zaposjedanja podjedinice). Istraživanje je provedeno u klimatu

s prosječno 220 bezmraznih dana rasta, s godišnjim oborinama od 820 mm i srednjom

godišnjom temperaturom 18,1°C. Nadmorska visina bila je 300 do 330 m, a tlo glinasto-

ilovasto nastalo na trošini vapnenca. Tlo je bilo preplitko za oraničnu poljoprivredu pa je

stoga ostalo prekriveno izvornom vegetacijom i prvenstveno se koristi napasivanjem. U

218

vegetaciji prevladavaju višegodišnje visoke i srednje visoke trave tople sezone, a za njima su

višegodišnje trave hladne sezone, višegodišnje zeljanice i ostale vrste.

Tablica 170. Utjecaj načina korištenja prerijskog travnjaka na kvalitetu tla i biljnu masu u

Texasu (Teague i sur., 2011.)

Način korištenja Kontinuirano

napasivanje s 27

UG/ha

Kontinuirano

napasivanje s 14

UG/ha

Rotacijsko

napasivanje s 27

UG/ha

Nekorišteno

Organska tvar tla

(0-15 cm) (%)

3,8 b 5,2 a 5,7 a 5,6 a

Organska tvar tla

(15-30 cm) (%)

2,5 b 3,6 a 4,0 a 4,0 a

Ukupno bakterija

(g/m2 do 5 cm

dubine tla)

82 a 74 a 78 a 98 a

Ukupno gljivica

(g/m2 do 5 cm

dubine tla)

97 b 98 b 174 a 105 ab

Udio golog tla (%

površine)

30 a 4 b 1 b 3 b

Stabilnost

agregata tla (%)

81 b 90 ab 93 a 89 ab

Volumna gustoća

tla (g/cm3)

1,1 a 1,0 a 0,9 a 0,9 a

Provodnost vode

(K×10-4)

44 a 53 a 60 a 66 a

Otpor prodiranju

(J)

246 a 212 b 174 bc 160 c

Zasićenost

vodnog kapaciteta

(%)

15 b 23 a 25 a 24 a

Biljna masa

(kg/ha)

2.696 c 3.960 b 4.680 b 5.149 a

a, b, c = vrijednosti uz isto slovo se statistične značajno ne razlikuju

Čini se da holistički planirano napasivanje doprinosi boljem skladištenju vode u tlu. Naime,

Weber i Gokhale (2011.) su na sušnom „rangeland“ pašnjaku površine oko 1.500 ha u Idahu

(USA) ispitivali utjecaje dvije alternative uobičajenom načinu napasivanja goveda na

zasićenost vodnog kapaciteta tla vodom. Tamo je uobičajena gustoća zaposjedanja 0,2 UG/ha

tokom razdoblja zaposjedanja od 30 dana godišnje (kratica RESTROT). Alternativne metode

bile su simulirano holistički planirano napasivanje (kratica SHPG) sa 30 puta većom

gustoćom zaposjedanja i 5 puta kraćim razdobljem zaposjedanja, te potpuni izostanak

napasivanja (kratica TREST). Istraživanje je pokazalo da povećana gustoća zaposjedanja uz

skraćeno razdoblje zaposjedanja (tretman SHPG) omogućuje veću zasićenost vodnog

kapaciteta tla vodom (Tablica 171.). Istraživanje je provedeno u polusušnom klimatu s manje

od 380 mm oborina godišnje, od čega polovina padne kao snijeg između listopada i ožujka, a

polovica kao kiša u toplom dijelu godine. Potencijalna evapotranspiracija tokom vegetacijske

sezone je 945 mm. U travnjaku dominira grmoliko raslinje, a zatim nativne trave i zeljanice.

Tlo je plitko i ocjedito, na podlozi od bazalta, i porijeklom je od trošine bazalta, lesa i

219

praškastih nanosa. Površina je relativno ravna, sa srednjom nadmorskom visinom od 1.427

m.n.m.

Tablica 171. Utjecaj načina napasivanja „rangeland“ pašnjaka na prosječnu godišnju

zasićenost vodnog kapaciteta tla u Idahu (SAD; Weber i Gokhale, 2011.) Tretman (način napasivanja) SHPG RESTROT TREST

Gustoća zaposjedanja (UG/ha) 6 0,2 0

Broj razdoblja zaposjedanja (n/godišnje) 1 1 0

Trajanje razdoblja zaposjedanja (dana) 6 30 0

Efektivni broj pašnih dana (UG dana / ha godišnje) 36 6 0

Godišnje razdoblje odmora travnjaka (dana) 359 335 365

Volumetrijska zasićenost vodnog kapaciteta tla

2006.g.

23,3% 19,7% 19,2%

Volumetrijska zasićenost vodnog kapaciteta tla 2007.g.

44,1% 34,8% 31,9%

Volumetrijska zasićenost vodnog kapaciteta tla

2008.g.

45,8% 34,7% 29,8%

Sanjari i sur. (2008.) su u Australiji, 6 godina ispitivali utjecaj načina napasivanja ovaca na

veličinu biljne mase na pašnjaku (mjerenu jednom godišnje), na akumulirani mrtvi biljni

pokrov te sadržaj organskog ugljika i dušika u tlu. Kod rotacijskog napasivanja ovaca

ustanovili su nešto veću biljnu masu na pašnjaku, i blago povećanje akumuliranog mrtvog

biljnog pokrova i sadržaja organskog ugljika i dušika u tlu (Tablica 172.). Veća biljna masa je

poželjna jer omogućava veću nosivost pašnjaka, akumulirani mrtvi biljni pokrov doprinosi

smanjenju gubitaka vode iz tla evaporacijom, a povećani sadržaj organskog ugljika i dušika

upućuju na poboljšanu plodnost tla. Istraživanje su proveli u polusušnoj klimi sa 645

mm/godišnje oborina, od čega 70% padne između listopada i ožujka. Suha sezona traje od

travnja do rujna. Vegetaciju pašnjaka pretežno čine nativne višegodišnje trave. Tlo je pretežno

glinasto do glinasto-ilovasto, dubine oko 30 do oko 40 cm, i blago nagnuto.

Tablica 172. Utjecaj načina napasivanja ovaca na biljnu masu nativnog travnjaka, akumulirani

biljni pokrov, te organski ugljik i dušik u tlu (Sanjari i sur., 2008.)

Način napasivanja Rotacijsko Kontinuirano Nepašeno

Prosječno razdoblje zaposjedanja (dana) 14 365 0

Prosječno razdoblje odmora tratine (dana) 101 0 365

Prosječna gustoća zaposjedanja (ovaca/ha) 12,6 1,6 0

Biljna masa (tST/ha)* 2,5 2,1

Dublje i ravnije tlo (DR) ili pliće i nagnutije

(PN)

DR PN DR PN

Akumulirani mrtvi biljni pokrov (tST/ha)* 1,6 0,9 0,7 0,7

Povećanje sadržaja organskog ugljika u tlu

(%)*

+12 0 +4 -4 -3

Povećanje sadržaja organskog dušika u tlu

(%)*

+10 0 +1 0 -6

* Približne vrijednosti izračunate na temelju očitanja iz originalnih grafova

Na temelju gore iznešenih rezultata istraživanja može se zaključiti da napasivanje s kratkim

razdobljima zaposjedanja pašnjaka (ili podjedinice pašnjaka), uz dugo razdoblje regeneracije

220

tratine povoljno djeluje na proizvodnost tratine, pokrovnost tla tratinom, plodnost tla i sadržaj

vode u tlu.

Suprotno gore navedenom, Holechek i sur. (2000.) su na temelju kompilacije brojnih

istraživanja na „range-land“ pašnjacima u SAD-u, ustanovili da kratkotrajno zaposjedanje s

velikom gustoćom zaposjedanja i dugim razdobljima regeneracije tratine ne donosi nikakve

prednosti u odnosu na kontinuirano zaposjedanje pašnjaka (sa sličnim odnosom zaposjednja):

ne poboljšava proizvodnost pašnjaka, niti pokrovnost tratine, niti kapacitet tla za vodu, niti

proizvodnost stoke. Čak su ustanovili da gusto grupiranje stoke pri kratkotrajnom

zaposjedanju dovodi do manjeg upijanja vode u tlo i do povećane erozije, što je potvrđeno i u

sličnoj kompilaciji istraživanja iz Afrike. Prema kompilaciji Holecheka i sur. (2000.), za

očuvanje rangeland pašnjaka izgleda da je važnije dobro uskladiti odnos zaposjedanja s

nosivošću pašnjaka negoli izabrati model napasivanja. Osim toga, troškovi ograđivanja su

značajna stavka u pašarenju, a koja je minimalna ili je nema kod kontinuiranog napasivanja.

5.5.3. Gnojidba travnjaka

Nadzemna biljna masa travnjačkih biljaka sadrži minerale biljne ishrane usvojene iz tla, koji

se prinosom ispaše ili sijena odnose s proizvodne površine. Mlada ispaša (prije pojave

generativnih organa biljaka) sadrži visoke kocentracije dušika, fosfora i kalija, pa čak i kalcija

i magnezija ako je tlo dovoljno opskrbljeno (Tablica 173.).

Tablica 173. Sadržaj minerala ishrane bilja u suhoj tvari ispaše na Novom Zelandu (Sanders,

1984.)

Hranivo N P2O5 K2O Ca Mg

% u suhoj tvari 3,48 – 4,78 0,96 – 1,35 2,72 – 5,34 0,35 – 0,99 0,19 – 0,27

Prema referentnim DLG-tablicama (DLG, 1997.), sadržaj sirovih bjelančevina u ispaši za

vrijeme vlatanja je oko 23% u suhoj tvari, i opada s napredovanjem razvojnih faza biljaka.

Na temelju iznešenih podataka može se procijeniti da svaka tona suhe tvari ispaše iz tla iznosi

oko 40 kg N, oko 10 kg P2O5 i oko 40 kg K2O.

I livadno sijeno sadrži značajne količine biljnih hraniva. Tako livadno sijeno sa švicarske

zaravni, u prosjeku za 3 otkosa tokom vegetacije, može prosječno sadržavati 0,39% do 0,55%

P2O5 i 1,44% do 2,05 % K2O, ovisno o primijenjenoj gnojidbi (Huguenin-Elie i sur., 2006.).

Prema sadržaju sirovih bjelančevina iz referentnih DLG-tablica (DLG, 1997.), livadno sijeno

s tro-košne livade, između početka metličanja i kraja cvatnje, sadrži 2,9% do 1,7% dušika, a u

narednim porastima (koji su manjeg prinosa) sadrži oko 2,6% dušika. Za livadno sijeno može

se procijeniti da svaka tona suhe tvari odnese oko 20 kg N, oko 5 kg P2O5 i oko 18 kg K2O.

Kako kod oraničnih krmnih kultura, tako i kod travnjaka, gnojidba ima za ciljeve dopuniti

izvornu ponudu tla biljnim hranivima, ali i poboljšati druge kompenente plodnosti,

uključujući strukturu tla i njegov kapacitet za vodu i zrak, te poboljšati životnu aktivnost

mikroflore i mikro- i mezo-faune tla. Mineralna gnojidba dopunjuje ponudu minerala biljne

ishrane iz tla, a najčešće uključuje gnojidbu dušikom, fosforom i kalijem, te na kiselim tlima i

kalcijem (i magnezijem). Dušik je najprinosotvorniji element koji značajno i brzo podiže

prinose tratine ali smanjuje udio mahunarki u biljnoj zajednici travnjaka. Gnojidba fosforom i

kalijem obično daje manje povećanje prinosa negoli N-gnojidba, ali na deficitarnim tlima

učinci neće izostati. Gnojidba kalcijem i magnezijem preporučljiva je za travnjake na kiselim

tlima. Mineralna gnojiva se najčešće primjenjuju površinski, kako se obradom tla ne bi

oštetila tratina, što je osobito važno na plitkim i nagnutim tlima. Na plitkim i propusnim tlima,

221

i tlima malog kapaciteta za držanje hraniva potrebno je gnojiti skromnim dozama mineralnih

gnojiva kako ne bismo postigli depresivne učinke obilne mineralne gnojidbe na tratinu, na

mikrofloru i faunu tla i cijeli eko-sustav, kao i velike gubitke hraniva ispiranjem. Organska

gnojidba, osim što donosi biljna hraniva, povoljno djeluje i na održavanje botaničke

raznolikosti unutar tratine, podstiče poželjnu brojnost i aktivnost mikoorganizama tla, ali i

mikrofaune (korisne nematode) i mezofaune tla (gujavice, korisni kukci i dr.), te povoljno

djeluje na strukturu tla i njegov kapacitet za vodu, zrak i držanje hraniva. Biljna hraniva iz

organskih gnojiva se polako otpuštaju kroz duže vremensko razdoblje tako da se manje

opterećuje ekosustav (ako je pravilno dozirano). Ipak, organska gnojidba svježim fecesom

može doprinositi širenju parazita probavnog sustava pašnih životinja tako da je potrebno

načinom napasivanja smanjiti ili onemogućiti ponovljeno zaražavanje životinja (rotacijsko

napasivanje s dovoljno dugim razdobljem odmora ili kontinuirano napasivanje s dovoljno

malim odnosom zaposjedanja; Younee, 2012.). Organska gnojidba provodi se spontanim

izbacivanjem fecesa i urina od strane pašnih životinja, te razbacivanjem prikupljenog i zrelog

stajnjaka, ali i torenjem (noćenjem pašnih životinja u toru koji se planski premješta po

pašnjaku, nakon svake ili svake druge noći; Čižek, 1964.).

Pašne životinje odlaganjem fecesa i urina značajno utječu na pašnjak i njegovo iskorištenje.

Saunders (1984.) je na 4 pašnjaka na Novom Zelandu ustanovio da tlo u blizini izlučene

balege i urina daje bujni porast tratine, ima viši pH, više izmjenjivog kalcija, magnezija,

kalija, fosfora i sumpora, u odnosu na susjedno tlo koje nije bilo u blizini izlučene balege niti

urina te nije ni pokazivalo bujan porast tratine. Uzorke tla je uzimao barem 3 tjedna nakon

ispaše s velikim pašnim opterećenjem po rotacijskoj shemi. Dva pašnjaka su mu bila nizinska,

napasivana kravama, a dva su bila brdska, napasivana ovcama. Na brdskim pašnjacima je

ustanovio i veći kationski izmjenjivački kapacitet tla (na dubini od 3,8 do 7,5 cm) u zonama

bujnog porasta tratine uslijed blizine depozita balege i urina, što upućuje na povećanje

kapaciteta za držanje hraniva u tlu na koje je odložena balega i urin. Biljna masa je imala

mnogo brži prirast na zonama bujnog porasta u okolici odložene balege i urina, negoli na

zonama slabog porasta, daleko od odložene balege i urina. Pred početak slijedećeg pašnog

događaja, na nizinskim pašnjacima biljna masa u zonama bujnog porasta bila je 1.060 i 1.720

kgST/ha, a u zonama slabog porasta 290 i 360 kgST/ha. Na brdskim pašnjacima, u zonama

bujnog porasta bila je 450 i 750 kgST/ha, a u zonama slabog porasta 60 i 90 kgST/ha.

Zaključio je, da je na pašnjacima gdje je korišteno veliko pašno opterećenje, 70-80% ispaše

bilo pod utjecajem spontanog odlaganja balege i urina, te da se zbog toga može očekivati vrlo

slaba reakcija pašnjaka na dodatnu gnojidbu. U zonama bujnog porasta biljna masa je imala

povećan sadržaj kalija, a smanjen sadržaj kalcija, u odnosu na zone slabog porasta, što može

dovesti do disbalansa mineralne ishrane kod stoke, te do pojave pašnjačke anemije. Ipak,

Saunders (1984.) je zaključio da kombinirana ispaša iz zona bujnog porasta i zona slabog

porasta omogućuje dobro balansiran omjer kalija i kalcija.

Prema Poljskom istraživanju na planinskom pašnjaku, s mliječnim ovcama tjelesne mase 40

do 50 kg (Skrijka, 1987.), ovca koja provede na pašnjaku 10 sati na dan, tamo izluči 0,5 kg

fecesa i 0,6 kg urina. Tokom noćenja u toru (14 sati) ovca izluči 0,85 kg fecesa i 0,95 kg

urina. Sadržaj minerala biljne ishrane u fecesu i urinu, i depozit na pašnjaku i u toru prikazan

je u Tablici 174.

222

Tablica 174. Sadržaj biljnih hraniva u fecesu i urinu mliječnih ovaca u Poljskoj (Skrijka,

1987.) i procjena depozita na pašnjaku i u toru (autori)

Biljna hraniva N P2O5 K2O Ca Mg

Sadržaj u fecesu (%) 0,70 0,46 0,36 0,3 0,05

Sadržaj u urinu (%) 1,60 0,023 0,84 0,02 0,01

Depozit na pašnjaku (kg/dan) 0,0131 0,0024 0,0068 0,0016 0,0003

Depozit u toru (kg/noć) 0,0212 0,0041 0,0110 0,0027 0,0005

Depozit u toru (kg/ha/noć) uz 1,5 m2/ovci tora 141,0 27,5 73,6 18,3 3,5

Ako se torenjem sa 100 ovaca želi obaviti gnojidba travnjaka s oko 140 kgN/ha, tada će se

svake noći pognojiti 150 m2, te je za 1 hektar potrebno tor premjestiti 67 puta, odnosno

torenje obaviti tokom 67 noći. Tor površine 150 m2/100 ovaca ima ogradu opsega oko 50 m, a

trebala bi biti takva da se može lako i brzo premještati. Na ovaj način moguće je tokom pašne

sezone od 180 dana pognojiti oko 2,7 ha, odnosno blizu 3 ha travnjaka, koji će u narednim

porastima i u narednoj godini davati mnogo bolje prinose krme. Ako je očekivani iskoristivi

prinos travnjaka oko 5 tST/ha, tada za stado od 100 ovaca treba oko 12 ha travnjaka

(prosječna godišnja konzumacija ST 3% od TM). Ako se polovica godišnje proizvodnje gnoja

prikupi u zimskoj staji i primjenjuje razbacivanjem, tada se torenjem treba pognojiti polovica

ukupnih travnjačkih površina, tj. pašnjaka koji su možda neprikladni za mehanizirano

razbacivanje stajnjaka. Spomenuti scenario ukazuje da se potrebne pašnjačke površine

torenjem mogu pognojiti za oko 2 godine. Ako bi se ciljana N-gnojidba stajnjakom

prepolovila na 70 kgN/ha, tada bi se sve travnjačke površine moglo pognojiti u jednoj godini.

Kutnjak i sur. (2010.) su tokom sedam godina ispitivali utjecaj različitih varijanti organske

(zreli goveđi stajski gnoj) i mineralne gnojidbe poluprirodnog planinskog travnjaka na

Medvednici. Najveće prinose (Tablica 175.) omogućila je svakogodišnja jaka i srednja

gnojidba krutim stajskim gnojem u jesen (50 i 30 t/ha), i zatim svakogodišnja jaka gnojidba

stajskim gnojem u proljeće (50 t/ha). Srednje prinose je dala jaka jesenska gnojidba stajskim

gnojem jednom u tri godine (50 t/ha) i jaka mineralna gnojidba (200 kgN/ha, 130 kgP2O5/ha,

130 kgK2O/ha). Najmanje prinose je dala srednja gnojidba krutim stajskim gnojem u proljeće,

svake treće godine.

Tablica 175. Utjecaj varijanti organske i mineralne gnojidbe na prinos planinskog travnjaka

(Kutnjak i sur., 2010.)

Vrsta gnojiva Učestalost gnojidbe Vrijeme primjene Dozacija Prinos (tST/ha)

Kruti stajski

gnoj

Svake treće godine Proljeće 30 t/ha 5,7

Jesen 30 t/ha 6,5

Proljeće 50 t/ha 6,0

Jesen 50 t/ha 7,0

Svake godine Proljeće 30 t/ha 6,5

Jesen 30 t/ha 8,0

Proljeće 50 t/ha 7,9

Jesen 50 t/ha 8,2

NPK Proljeće 200:130:130 7,1

Jesen 200:130:130 7,3

Ivanek (1988.) je u dvogodišnjem istraživanju na pet tipova hrvatskih travnjaka (zajednice

livadnog šaša, zajednice oštre busike, zajednice krestaca, zajednice rane pahovke i zajednice

223

uspravne stoklase i širokolisnog trputca) ustanovio da mineralna NPK gnojidba (60 kgN/ha,

110 kgP2O5/ha i 160 kgK2O/ha) podiže prosječne godišnje prinose sijena s 5,27 t/ha (bez

gnojidbe) na 7,37 t/ha (sa gnojidbom). U sušnoj 1968.g. prosječni prinos sijena se povećao s

3,71 na 5,90 t/ha, a u kišnoj s 6,83 na 8,85 t/ha. Prvi otkos je u njegovim pokusima dao oko

2/3 godišnjeg prinosa, a drugi otkos preostalu 1/3.

Leto i sur. (2005.) su kod Zaprešića (zapadna Hrvatska) na sijanom travnjaku ispitivali utjecaj

razina mineralne N-gnojidbe na prinos i sastav travnjaka. N-gnojidba je značajno podigla

prinose ali je i smanjila udio mahunarki (Tablica 176.). Ipak, utjecaj godine istraživanja (tj.

količine oborina) bio je mnogo veći negoli utjecaj gnojidbe dušikom. Gnojidba fosforom i

kalijem nije se razlikovala među ispitivanim varijantama i bila je 100 kg P2O5/ha i 150

kgK2O/ha, primijenjeno polovicom ožujka.

Tablica 176. Utjecaj mineralne N-gnojidbe na prinos i sastav travnjaka kod zaprešića (Leto i

sur., 2005.)

Godina i količina oborina

(mm/god.)

N-gnojidba

(kgN/ha)

Prinos ST

(t/ha)

Udio trava

(%)

Udio

mahunarki

(%)

Udio

zeljanica

(%)

2002.g. : 979 mm/god. 35 5,65 78,9 15,4 5,7

100 7,77 79,2 10,3 10,6

150 8,57 83,1 12,4 4,6

200 8,08 89,7 4,3 5,9

2003.g. : 582 mm/god. 35 2,47 79,8 11,7 8,5

100 2,73 82,8 11,4 5,9

150 3,00 86,7 8,7 4,7

200 3,14 91,4 4,1 4,5

Tomić i sur. (2013.) su ispitivali utjecaj svakogodišnje mineralne NPK gnojidbe na prinos

sijena planinske livade na Kopaoniku (Srbija, 970 m.n.v., oko 920 mm oborina/god., tlo

siromašno pristupačnim fosforom, pHH2O 6,5). U 2011.g. dobili su 2 otkosa livade, a u 2012.

samo jedan, jer ljetnog porasta nije bilo uslijed suše. Najmanja razina gnojidbe donijela je

najveće povećanje prinosa sijena u odnosu na negnojenu varijantu, a najveća gnojidba

neznačajno povećanje u odnosu na srednju gnojidbu (Tablica 177.). Ustanovili su da

povećanje N-gnojidbe smanjuje udio mahunarki u prinosu sijena, povećava udio trava i

smanjuje udio ostalih vrsta. Istraživanje je pokazalo da umjerena gnojidba sa 100 kgN/ha (+ P

i K) omogućuje skoro dvostruko veći prinos u odnosu na negnojenu varijantu.

Tablica 177. Utjecaj svakogodišnje NPK gnojidbe na prinos i sastav livadnog sijena na

Kopaoniku (Tomić i sur., 2013.). Prikazan je prosjek 2011. i 2012.g.

Tretman

N, P2O5 i K2O

(kg/ha)

Prinos sijena

(t/ha)

Udio mahunarki

(%)

Udio trava (%) Ostale vrste (%)

0, 0, 0 3,29 c 9,42 62,9 27,7

60, 40, 40 5,27 b 7,27 74,8 17,9

100, 40, 40 6,13 a 5,52 82,3 12,9

140, 40, 40 6,45 a 3,51 87,3 9,1

a, b, c - vrijednosti uz isto slovo se statistički značajno ne razlikuju.

224

Huguenin-Elie i sur. (2006.) su na švicarskom travnjaku na zaravni (500 m.n.v., 1030 mm

oborina godišnje), koji je prije ispitivanja bio tradicionalno gnojem samo stajskim gnojem,

ispitivali 10-godišnji utjecaj gnojidbe različitim dozama mineralnih gnojiva na prinos i sastav

travnjaka i krme. Ispitivane su različite kombinacije doza dušika, fosfora i kalija (Tablica

178.). Travnjak je košen tri puta tokom vegetacije, a prvi otkos je bio 15. lipnja. Minimalan

prinos ostvaren je kod nulte gnojidbe (5 tST/ha), a najveći kod izbalansirane gnojidbe s 45

kgN/ha, 40 kgP2O5/ha i 100 kgK2O/ha (8 tST/ha). Najjača dozacija gnojiva bila je povezana

sa smanjenjem prinosa (na oko 7,5 tST/ha). Najveći udio leguminoza u prinosu ustanovili su

kod najmanje gnojidbe dušikom, te kod umjerene gnojidbe fosforom i kalijem. Najveći udjeli

trava ustanovljeni su kod visokih doza dušika, a najveći udio zeljanica kod nulte gnojidbe.

Tablica 178. Utjecaj N, P i K gnojidbe na prinos livade u Švicarskoj (Huguenin-Elie i sur.,

2006.)

Prinos tST/ha 5,0 5,5 7,4 8,0 7,5

N-gnojidba (kgN/ha)(% od iznošenja

prinosom*)

0(0) 15(14) 30(20) 45(28) 60(40)

P-gnojidba (kgP2O5/ha)(%*) 0(0) 13(52) 27(73) 40(100) 53(140)

K-gnojidba (kgK2O/ha)(%*) 0(0) 33(33) 66(50) 100(69) 133(99)

* prema procjeni autora da sijeno sadrži prosječno 2% dušika, 0,5% P2O5 i 1,8% K2O u suhoj

tvari.

Prema Verweru i sur. (2015.), onečišćenje pašnjaka odlaganjem balege tokom ispaše važan je

problem na mljekarskim farmama. Krava proizvodi oko 8 do 10 hrpica balege dnevno, a

većinu odloži na pašnjak. Hrpice balege pokrivaju dijelove površine travnjaka, pokriveni

dijelovi ne daju rast biljkama, a bujni porast u samoj blizini balege - krave odbijaju, što

sumarno smanjuje iskorištenje pašnjaka. Štoviše, hrpice balege su medij za razvoj štetnika

goveda (crijevnih nametnika, muha i mušica). Brzo nestajanje hrpica balege omogućuje brže

recikliranje biljnih hraniva i njihovo korištenje, bolji porast trava i brži oporavak površine

tratine. Drljanje pašnjaka nakon ispaše može ubrzati razgradnju balege. Ipak, drljanje odmah

nakon ispaše, ako ne bude kiše, može travu ostaviti zaprljanu balegom. Drljanjem nekoliko

dana nakon odlaganja balege može se izbjeći prljanje trave. Ako je trava zaprljana svježom

balegom poslije drljanja, kiša i navodnjavanje mogu oprati balegu s trave.

Prema Rutherfordu (2015.), balega rasturena drljačom brže se osuši i kao takva ne može

poslužiti kao medij za razvoj štetnih muha i mušica jer one trebaju vlažno okruženje. S

obzirom da razvojni ciklus muha traje 10 do 21 dan, drljanje bi trebalo provesti prije negoli

završi razvojni ciklus (jaje – ličinka – muha).

Verwer i sur. (2015.) su u Nizozemskoj ispitivali razgrađenost kravlje balege 21 dan nakon

odlaganja, ovisno o drljanju lančastom drljačom i navodnjavanju od 10 mm vodenog taloga

(Tablica 179.). Najveću razgradnju balege dobili su drljanjem i navodnjavanjem odmah po

odlaganju balege.

Tablica 179. Razgradnja kravlje balege 21 dan nakon odlaganja ovisno o tretmanu nakon

odlaganja (Verwer i sur., 2015.)

Tretman Razgrađeno balege (% od suhe tvari balege)

Balega ostala u hrpicama – bez tretmana 40

Travnjak podrljan odmah po odlaganju 43

Travnjak odmah podrljan i navodnjavan 61

Travnjak podrljan 7 dana nakon odlaganja 31

Travnjak podrljan nakon 7 dana i navodnjavan 34

225

Weeda (1967.) je na Novom Zelandu ispitivao utjecaj odloženih hrpica balege tovnih junaca

na porast tratine, korištenje ispaše i botanički sastav tokom tri godine. Svaki junac na ispaši je

odložio prosječno oko 10 hrpica balege dnevno po površini pašnjaka. Pašnjak je bio pretežno

od engleskog ljulja, križanca engleskog i talijanskog ljulja, klupčaste oštrice, crvene djeteline

i bijele djeteline, podijeljen na 8 podjedinica. 4 podjedinice su bile podrljane lakom lančastom

drljačom poslije svakog napasivanja kako bi se ispitao učinak drljanja. Weeda (1967.) je

ustanovio da se u slučaju suhog vremena odmah nakon odlaganja balege (osobito ljeti), na

odloženoj balegi stvara čvrsta kora, koja usporava razgradnju balege i njeno raspadanje pod

utjecajem kiše. Ustanovio je da se brže raspadaju i razgrađuju rubni dijelovi hrpice negoli

središnji, te da je potrebno vrijeme za razgradnju većeg dijela hrpice (oko ¾ površine)

najčešće 2 do 6 mjeseci. Balega odložena tokom jeseni je najbrže nestajala, a balega odložena

u proljeće i početkom ljeta često nije nestala sve do jeseni, često i duže negoli ona odložena u

kasno ljeto i jesen. Ispod hrpica balege najčešće je većina biljaka bila uginula. Ogoljela

površina ispod balege, a bliža rubu hrpice, brzo je bila ponovno naseljena busanjem susjednih

trava, dok je središnji dio često ostao slabo pokriven biljem narednih 6 do 12 mjeseci. Bijela

djetelina je najčešće prva naseljavala te ogoljele zone, i tamo je dominirala 1 do 1,5 godina.

Manje važan izvor ponovnog naseljavanja ogoljelih površina bilo je sjeme porijeklom iz

balege i sjeme prosuto sa susjednih biljaka (engleski ljulj, lažni maslačak Hypochaeris

radicata i Poa annua). Stoka je izbjegavala konzumaciju travnog porasta u neposrednoj

blizini hrpica balege, tako da je taj porast bio višlji za 2,5 do 5,0 cm u odnosu na okolnu travu.

Rezidualna visina trave na pašnjaku je uglavnom bila 2,5 do 5,0 cm, a tokom proljeća

ponekad 7,5 do 10 cm. Weeda je primijetio da stoka, kada se pusti u pašnjačku podjedinicu,

prvo popase vrhove listova trava na skoro cijeloj površini, uključujući i travu u blizini hrpica

balege, a kada pređu na konzumaciju preostale biljne mase, tada preferiraju travu udaljeniju

od hrpica balege. Nakon par do nekoliko mjeseci od odlaganja balege, stoka je jednako pasla

travu u blizini nepotpuno razgrađenih hrpica balege kao i udaljeniju travu. Drljanje lakom

lančastom drljačom nakon svakog razdoblja pasenja pojedine podjedinice bilo je povezano s

manjim prinosima ST ispaše za 7,5% do 17,8%, ovisno o godini ispitivanja. Prinosi bez

drljanja bili su 13 do 14 tST/ha. Weeda je pretpostavio da je smanjenje prinosa bilo

uzrokovano mehaničkim ozljedama biljaka u tratini uslijed drljanja, te da bi drljanje moglo

povećati prinos samo ako se izvodi tokom kasnog proljeća i ljeta, upravo kada se balega

najsporije razgrađuje. U prvoj godini pokusa Weeda je ustanovio bolje preživljavanje

(očuvanje sklopa) ljulja na drljanim podjedinicama, jer je pod nedirnutim hrpicama balege

ljulj bio izumro. Iskorištenje ispaše (pasenje) bilo je ravnomjernije na drljanim

podjedinicama. Weeda je pretpostavio da bi se frontalnim napasivanjem povećalo iskorištenje

ispaše jer stoka ne bi mogla odlagati balegu po nepopašenim dijelovima travnjaka. Nakon

prve godine pokusa, pH tla i sadržaj fiziološki aktivnog Ca, K, P i Mg u tlu bili su

ravnomjerniji na drljanim podjedinicama, dok na kraju pokusa nije bilo razlike u

ravnomjernosti parametara tla.

Na temelju rezultata dva gore prikazana istraživanja, može se preporučiti drljanje pašnjaka

nakon turnusa napasivanja jer isto omogućuje ravnomjernije pasenje (Weeda, 1967.)

narednog porasta. Pri tome, drljanje bi bilo, čini se, bolje provesti s malom odgodom, kako bi

se balega kraćim sušenjem donekle učvrstila, te bi tokom drljanja manje zaprljala travu

(Verwer i sur., 2015.).

226

5.5.4. Oporavak mezofaune travnjaka

Balegari (insekti iz porodice kornjaša, koji se hrane balegom i odlažu jajašca u balegu) su

nekada bili vrlo rasprostranjeni i dobro zastupljeni na pašnjačkim staništima. Prema Nicholsu

i sur. (2008.), prisustvo i aktivnost balegara može uvelike ubrzati nestajanje balege i donijeti

druge korisne učinke. Prema istim autorima, balegari tunelari zakopavaju oblikovane loptice

balege s jajašcima u okomite komore u tlu u blizini mjesta odlaganja balege. Balegari

kotrljani transportiraju loptice balege na proizvoljnu udaljenost od mjesta odlaganja balege, i

potom ih zakopavaju ispod površine tla. Balegari stanari odgajaju svoje mlade unutar same

balege (iznad površine tla). Zakopavanjem balege u tlo, balegari sprečavaju gubitak dušika

(N) iz balege kroz isparavanje amonijaka (NH3), i povećavaju plodnost tla kroz povećanje

dostupnosti labilnog dušika, i ubrzanje mineralizacije organske tvari balege. Balegari, iako su

važni u unosu balege u tlo, nisu jedini – i gliste igraju istu ulogu. Balegari kopanjem tunela

aeriraju tlo i povećavaju kapacitet tla za skladištenje vode, osobito u gornjih 10 cm dubine tla.

Također, ni u ovom poslu nisu jedini – gliste također obavljaju isti posao. Balegari su u nekim

istraživanjima pokazali povoljan utjecaj na bujniji rast i prinos pašnjačkih biljaka u odnosu na

površine bez balegara. Balegari provode sekundarno širenje sjemena iz balege, najčešće

izdvajajući sjeme iz loptice za gniježđenje, i odlažući sjeme na površinu tla ili u tunel u tlu

(najčešće na 1 do 5 cm dubine, iako je optimalna dubina sjemena za nicanje do 3 cm dubine).

Balegari kroz ishranu balegom i gniježđenje u balegi, smanjuju brojnost muha koje se

razvijaju u balegi, smanjuju brojnost endoparazitnih nematoda (nematoda koje parazitiraju u

probavnom traktu, u jetri i u plućima pašnih životinja) i smanjuju brojnost protozoa koje se

šire balegom. U istraživanjima Finchera (1973.; cit. Nichols i sur., 2008.) na jugoistoku SAD-

a, prirodno prisutna populacija balegara smanjila je pojavu endoparazita na jednu četvrtinu u

odnosu na pašnjake bez balegara, a umjetno povećana populacija balegara dovela je do još

većeg potiskivanja parazita. Balegari smanjuju brojnost muha kroz mehaničko oštećivanje

jajašaca i ličinki muha, u i na balegi, tokom hranjenja, zatim kroz stvaranje nepovoljnog

klimata rasturajem balege (i posljedičnim isušivanjem balege), i takmičenjem s kasnijim

razvojnim stadijima ličinki muha za ograničenu količinu balege. U novije vrijeme se brojnost

balegara na pašnjacima znatno smanjila, najvjerovatnije kao posljedica smanjenja broja

životinja na pašnjacima, zbog intenzifikacije stočarstva (pašarenje je zamijenjeno stajskim

držanjem i hranidbom) i zbog primjene ivermektina (antihelmintik protiv endoparazita iz

skupine nematoda) kod preostalih pašnih životinja. Naime, ivermektin, osim što suzbija

parazitne nematode, suzbija i balegare. Autori pretpostavljaju da bi povratak stoke na

pašnjake i izbjegavanje primjene antihelmintika moglo oporaviti populacije balegara na

pašnjačkim staništima, i ponovno uspostaviti njihov doprinos biološkoj ravnoteži.

Europski doseljenici su u Astraliju doveli goveda i omasovili govedarsku proizvodnju na

australskim pašnjacima. S obzirom da u Australiji prije toga nije bilo goveda, nije bilo niti

balegara koji bi pomogli razgraditi goveđu balegu. Na pašnjacima se pojavio veliki problem

odložene, a nerazgrađene balege, koja je sprečavala ponovni porast trave. Pojavio se i

problem povećanja populacija štetnih muha. Unošenje 55 vrsta balegara na pašnjake

Australije provedeno je između 1968. i 1982., kako bi se ubrzala razgradnja odložene balege i

smanjile populacije štetnih muha (Nichols i sur., 2008.). Neke od unešenih vrsta balegara

uspjele su se prilagoditi australskim uvjetima, tamo opstati i značajno pomoći u razgradnji

balege. Ipak, balegari tamo nisu uspjeli smanjiti populacije štetnih muha.

Gliste obavljaju nekoliko važnih uloga u održavanju plodnosti tla. Na tlima gdje je odnešen

površinski sloj, nedostaje prirodna mezo fauna, uključujući i gliste. U Irskoj su Curry i Boyle

(1987.), u djevičansko tresetno tlo, uz goveđu gnojovku unijeli i nekoliko vrsta glista kako bi

brže obnovili njihove populacije, koje su nestale odnošenjem gornjeg sloja tresetnog tla.

227

Pripremljeno tlo je bilo zasijano smjesom engleskog ljulja i bijele djeteline. Na površinama tla

koje su inokulirali glistama, prinos biljne mase je u drugoj godini bio 25% veći, a u trećoj

49% veći u odnosu na tlo gdje je bila dodana samo gnojovka bez glista.

5.5.5. Zaštita od korova u travnjaku

Ako je u tratini dijagnosticiran problem korova koje stoka može konzumirati, najbolje ih je

riješiti jakim pašnim opterećenjem. Košnja nepopasenih biljaka nakon turnusa napasivanja

sprečava njihovo širenje i dominaciju u pašnjaku. Mješovito napasivanje više vrsta stoke

(goveda, ovaca i koza) bolje suzbija korove, a pomaže i otklanjanju grmolikog drvenastog

raslinja. Preoravanje kao opcija za suzbijanje korova neće riješiti problem nekih vrsta

višegodišnjih korova (npr. poljski osjak i divlji sirak), a primjena herbicida za suzbijanje

korova može biti štetna za stoku i proizvode koje stoka daje. Ako je većina zastupljenih

biljnih vrsta u pašnjaku slabe kvalitete i proizvodnosti, preoravanje može biti korisna opcija

jer će ukloniti velik broj biljnih vrsta iz stare tratine, uključujući i neke problematične barske

korove (ali na kratak rok), a potonja predsjetvena priprema može omogućiti dobro ostvarenje

sklopa sijanih vrsta trava i djetelina. Međutim, preoravanje donosi i rizike: moguć je neuspjeh

ostvarenja sklopa sijane tratine uslijed suše tokom nicanja, a moguć je i niži prinos mlade

tratine u prvoj godini korištenja, što oboje može dovesti do nedostatka krme u prvoj godini

nakon preoravanja travnjaka.

5.5.6. Drljanje travnjaka

Prema Mandekiću (1959.), drljanje pomaže u odstranjivanju mahovine s travnjaka, u ravnanju

krtičnjaka i mravinjaka i rasturivanju balege. Drljanje mora biti lako, tj. drljača ne smije ići

duboko niti rezati ili parati korijen trava ili djetelina. Mahovinu nakon drljanja treba pokupiti i

uništiti kako se ne bi još više raširila. Livade na rahlim tlima ne treba drljati, a niti livade s

visokim udjelom djetelina kako se ne bi počupalo djeteline. Drljati ne treba kada je tlo vlažno

kako se ne bi pokvarila struktura tla (dakle ne u rano proljeće niti nakon kiše). Ako se drljanje

provodi, treba ga provoditi nakon košnje i nakon ispaše, kada je smanjena biljna masa.

5.6. Korištenje travnjaka

5.6.1. Napasivanje

Napasivanje (sinonim je „pašarenje“) jest najstariji način korištenja travnjaka i još uvijek

prevladava u humidnim i maritimnim klimatima (Novi Zeland) na nagnutim tlima, plitkim

tlima, u rubnim zonama poljoprivrede (planinska i polupustinjska područja), te u slabije

razvijenim ekonomijama (Afrika, dijelovi Južne Amerike, Indijski potkontinent, središnja

Azija). Unatoč industrijalizaciji poljoprivrede u Europi i SAD-u, napasivanje se ipak održalo,

i to na značajnim površinama poljoprivrednog zemljišta. Predjeli u kojima se napasivanje

održalo jesu sjeverozapadna Europa, Velika Britanija i Irska (svi s hladnijom klimom koja

ograničava prinose silažnog kukuruza i humidnom klimom koja pogoduje prinosu trava),

Novi Zeland (brežuljkasti teren s maritimnom klimom, s ravnomjernim rasporedom kiše i

blagim zimama i ljetima) i dijelovi SAD-a s humidnim klimatom, te dijelovi SAD-a na plićim

ili manje plodnim tlima i sušnim i polusušnim uvjetima (tzv. „range-land“ predjeli od oko 300

milijuna hektara „divljeg zapada“ u saveznim državama Sjeverna i Južna Dakota, Nebraska,

Kanzas, Oklahoma i Teksas).

228

Napasivanje je zadržalo neke značajne prednosti u odnosu na hranidbu uskladištenim

krmivima (sijenom, silažom, sjenažom):

- kod napasivanja stoka sama obavlja posao košnje i hranidbe voluminoznim krmivima,

što donosi uštedu rada ljudi, strojeva, energije i repromaterijala;

- kod napasivanja stoka se sama kreće na otvorenom prostoru što doprinosi boljem

razvoju mišića, kostura, zglobova, lakšim porođajima te boljem ponašanju stoke

(manje je anomalija u ponašanju u odnosu na grla držana u stajama)

- kod napasivanja stoka konzumira svježu zelenu krmu bogatiju vitaminima i provodi

vrijeme na svježem zraku i suncu, bez balege pod papcima, s znatno manje

mikroorganizama i amonijaka u zraku, što sve zajedno omogućuje bolje zdravstveno

stanje stoke i manje troškove liječenja (manja je pojava mastitisa i laminitisa).

Profesor Jan Čižek (1970.) sa Sveučilišta u Zagrebu konstatirao je da je pašnjačko držanje

stoke bolje od otvorenih štala jer pašnjačko držanje ima blagotvorni utjecaj na organizam

stoke jer:

- utjecaj Sunčevog svjetla i kretanja uzrokuje življu izmjenu tvari, a povoljno djeluje i

na živčani sustav i otpornost životinja. Pod utjecajem sunčevog svjetla pospješuje se

stvaranje D-vitamina i bolje iskorištenje minerala iz krme. Životinje na paši imaju više

hemoglobina i crvenih krvnih zrnaca;

- kretanje na svježem zraku i stalno gibanje organa prigodom ispaše povoljno utječe na

razvitak kostura, zglobova, mišićja i tetiva, kao i na razvitak unutrašnjih organa,

napose pluća i srca. U uzgoju rasplodnih životinja neophodno je njihovo držanje na

paši. Stoka na paši je živahnija, zdravija i otpornija;

- mlada paša ima visoku hrandbenu vrijednost (visoku probavljivost, tj. energetsku

vrijednost, i visoku bjelančevinastu vrijednost, gdje je često sadržaj sirovih

bjelančevina veći od potrebnog).

Ipak su White i sur. (2002.) u Sjevernoj Karolini (SAD) ustanovili 11% manju proizvodnost

mlijeka (po grlu) kod mliječnih krava na ispaši u odnosu na krave držane u staji i hranjene

TMR-om. Međutim, razlika između prihoda i troškova hranidbe kod krava u staji bila je tek

neznačajno veća u odnosu na krave na ispaši, jer su kod napasivanja troškovi proizvodnje

krmiva i hranidbe bili niži. Prema istim autorima, konkurentnosti pašnog načina hranidbe

doprinose i manji troškovi izlučivanja grla iz proizvodnog stada zbog boljeg zdravstenog

stanja na ispaši negoli u staji na TMR-u, i zbog posljedično dušeg ekspolatacijskog vijeka.

U posljednje vrijeme porastao je interes za proizvodnju i potrošnju tzv. grass-fed mesa (Evans

i sur., 2011.) i mlijeka. Oznaka grass-fed podrazumijeva da je stoka konzumirala samo

voluminoznu krmu (pretežno ispašu) bez dodatka koncentriranih krmiva. Iako su prirasti

tjelesne mase i mliječnost gras-fed stoke manji u odnosu na stoku hranjenu sa značajnim

udjelima koncentriranih krmiva, popularnost ovakvih proizvoda raste zbog svijesti potrošača

o zdravijem profilu masnih kiselina (grass-fed meso ima viši sadržaj Ω-3 masnih kiselina i

konjugirane linolne kiseline; Ponnampalam i sur., 2006.; grass-fed mlijeko ima veći sadržaj

nezasićenih masnih kiselina; Elgersma, 2015.) i višem sadržaju vitamina A i E (u mesu, Daley

i sur., 2010.; i u mlijeku s pašnjaka, Agabriel i sur., 2007.), te zbog brige za očuvanje i

unaprijeđenje okoliša (za proizvodnju ispaše troši se znatno manje energije negoli za

proizvodnju silaže i koncentrata, a k tome se pod pašnjacima obnavlja plodnost tla i sprema

ugljik, dok se na oranicama narušava plodnost tla i oslobađa ugljik).

5.6.1.1. Pašna terminologija (nazivlje)

Međunarodno povjerenstvo s predstavnicima iz 11 država u kojima pašarenje ima značajnu

ulogu u poljoprivredi (SAD, Italija, Urugvaj, Novi Zeland, Kina, Australija, Velika Britanija,

229

Južna Afrika, Belgija, Kanada, Indija) usvojilo je zajedničko međunarodno nazivlje za

pojmove koji opisuju aktivnost napasivanja i korištenje pašnjačkih resursa (Allen i sur.,

2011.). Nazivlje je objavljeno na Engleskom jeziku, kojemu su naknadno dodani Arapski i

Njemački prijevod. Nazivlje je podijeljeno u 7 skupina termina: o pašnjačkim površinama, o

vegetaciji, o porastu i korištenju, o hranidbenoj vrijednosti i konzumaciji, o upravljanju

pašnjačkim površinama, o odnosima površina-krma-životinje, i o metodama zaposjedanja

(napasivanja) pašnjaka.

5.6.1.1.1. O pašnjačkim površinama

Pašno zemljište (grazing land) – sveobuhvatan pojam, podrazumijeva bilo koje zemljište

obraslo vegetacijom koja se pase ili ima potencijal da se pase.

Pašnjačko zemljište (pastureland) – zemljište namijenjeno proizvodnji krme za pasenje,

košnju ili oboje.

Travnjačko zemljište (grassland) – zemljište obraslo travama, mahunarkama i zeljanicama, a

mjestimično je moguće i prisustvo drvenastih vrsta. Vegetacijski pokrov je namijenjen

za napasivanje, košnju ili oboje, te se zbog toga smatra sinonimom pašnjaku.

Kultivirani pašnjak/travnjak (cultivated pastureland/grassland) – pašnjak ili travnjak na

kojemu se provode agrotehničke mjere obnavljanja, gnojidbe i zaštite od korova

Trajni pašnjak/travnjak (permanent pastureland/grassland) – zemljište prekriveno

višegodišnjim ili samozasijavajućim krmnim vrstama na beskonačni rok.

Privremeni pašnjak/travnjak (temporary pastureland⁄grassland, ley) – usjev krmnih kultura

čiji je planiran vijek korištenja do nekoliko godina, najčešće se zasniva na oranicama i

biva uklopljen u oranični plodored.

Jednogodišnji pašnjak/travnjak (annual pastureland/grassland) – jednogodišnji usjev

zasnovan za napasivanje.

Livada (meadow) – trajni travnjak koji se prvenstveno koristi košnjom za pripremu sijena ili

silaže.

5.6.1.1.2. O vegetaciji

Tratina (sward) – zajednica zeljastih biljaka koja tvori povezan biljni pokrov tla.

Botanički sastav (botanical compostition) – relativni udio zastupljenih biljnih vrsta u

vegetacijskom pokrovu.

Biljna masa (biomass) – prisutna biljna masa po jedinici površine tla, izražava se kao čista

suha tvar: kgST/m2 ili kgST/ha, podrazumijeva krmu, korove i drvenaste vrste

Masa krme (forage mass) – prisutna masa krme po jedinici površine tla, izražava se kao čista

suha tvar: kgST/m2 ili kgST/ha. Može se mjeriti iznad površine tla ili iznad određene

visine košnje. Kada se mjeri iznad određene visine košnje, još se naziva i dostupnom

krmom. Često je korisno prikazati udio živih i udio odumrlih biljnih dijelova unutar

izmjerene mase krme ili izmjerene dostupne krme.

Ponovni porast (aftermath) – krma koja raste nakon prethodnog korištenja napasivanjem ili

košnjom.

Ostatak (residue) – krma koja je preostala nakon prethodnog korištenja napasivanjem ili

košnjom.

5.6.1.1.3. O porastu i korištenju

Defolijacija (defoliation) – odnošenje biljnih tkiva ispašom životinja ili košnjom

230

Akumulacija ili nakupljanje (accumulation) – povećanje mase krme tokom određenog

vremenskog perioda (tokom odmora ili regeneracije tratine, ili tokom nagomilavanja

mase krme)

Starenje (senscence) – napredovanje biljaka kroz razvojne faze, najčešće uz smanjenjivanje

kvalitete (povećavanje udjela sve grubljih stabljika i odumiranje starijih listova)

Korištenje (harvest) – odnešena krma ispašom ili košnjom, u jednom pašnom događaju

(turnusu) ili više njih

Nagomilana krma (stockpiled forage) – krma kojoj je omogućen porast i akumulacija za

kasnije napasivanje (za doba kada nema novog porasta, poput zime u umjerenim

klimatima, ljeta u mediteranskim klimatima i suha sezona u tropskim klimatima).

Nagomilavanje (stockpiling) – nesmetana akumulacija krme na pašnjaku, namijenjena

korištenju izvan pašne sezone ili u doba očekivane nestašice paše. Pojam nije uvršten

u popis pojmova prema Allenovoj i sur. (2011.) ali se često koristi u stručnoj literaturi.

5.6.1.1.4. O hranidbenoj vrijednosti i konzumaciji

Hranidbena vrijednost (nutritive value) – predviđena reakcija životinja zasnovana na

kemijskom sastavu i probavljivosti krme in vitro ili in vivo

Ukupna probavljiva hranjiva (total digestible nutrients, TDN) – glavna mjera hranidbene

vrijednosti krmiva koja se izračunava iz konzumacije probavljivih hranjivih tvari

(bjelančevine, NET, vlakna, masti) s korekcijskim faktorom za masti

Konzumacija (forage intake) – količina krme koju je požderala životinja

Dobrovoljna konzumacija (voluntary intake ili ad libidum) – količina krme koju je požderala

životinja uz količinski neograničenu ponudu

Konzumacija suhe tvari (dry-matter intake) – konzumirana krma izražena kao čista suha tvar

Izbiranje krme (forage selection) – konzumacija kvalitetnijih vrsta krmnog bilja u tratini ili

smjesi uz ostavljanje lošijih vrsta biljaka, ili konzumacija kvalitetnijih biljnih dijelova

(mladog porasta) uz ostavljanje stabljika i ostarjele biljne mase

Preferencija (preference) – mjera relativne konzumacije alternativnih krmiva u odnosu na

referentno krmivo, sve uz količinski neograničenu ponudu

Pašni događaj (grazing event) – aktivnost paše (otkidanja i žvakanja bez preživanja) bez

zaustavljanja

Pašno vrijeme (grazing time) – trajanje paše (u satima) tokom jednog dana.

Uvjetno grlo (animal unit) – jedno odraslo govedo izvan laktacije, tjelesne mase 500 kg,

uzdržno hranjeno bez očekivanog prirasta tjelesne mase (tj. grlo koje konzumira 8,8 kg

ST/dan/grlu).

Jedinica konzumacije krme (forage intake unit) – konzumacija od 8,8 kgST/dan. Konzumacija

krme za bilo koju vrstu travojeda, bilo koje dobi i razine proizvodnosti može biti

prikazana pomoću ove jedinice: očekivana konzumacija ST podijeli se s 8,8

kgST/dan/grlu i dobije se očekivana konzumacija u jedinicama konzumacije krme

Hranidbeni dan uvjetnog grla (animal unit day) – to je 8,8 kgST/dan, odnosno količina krme

koju konzumira jedno uvjetno grlo tokom jednog dana. Ova jedinica se najčešće

koristi za izražavanje hranidbenog potencijala nekog pašnjaka ili usjeva unutar

određenog vremenskog razdoblja. Tako npr. količinu krme od 30 hranidbenih dana

može konzumirati 30 uvjetnih grla u jednom danu, ili 1 uvjetno grlo tokom 30 dana, ili

15 uvjetnih grla tokom 2 dana.

231

5.6.1.1.5. O upravljanju pašnjačkim površinama

Upravljanje pašom (grazing management) – rukovođenje napasivanjem radi postizanja

određenih ciljeva (proizvodnost životinja, iskorištenje biljne mase, očuvanje

travnjaka…)

Ekstenzivno upravljanje pašom (extensive grazing management) – Upravljanje pašom koje

koristi velike zemljišne površine po životinji i nisku razinu rada, resursa ili kapitala

Intenzivno upravljanje pašom (intensive grazing management) – upravljanje pašom koje

koristi visoku razinu rada, resursa ili kapitala s ciljem povećanja proizvodnje po

jedinici zemljišnih površina ili po životinji, kroz povećanje gustoće stočnog fonda ili

odnosa zaposjedanja (stocking rate), pašnog opterećenja (grazing pressure) i

iskorištenja krme (forage ultilization).

Pašnjačka cjelina (grazing management unit) – ukupne pašnjačke površine koje koristi

određena farma tokom jedne godine

Pašnjak (pasture) – pašnjačka površina koja je sastavni dio Pašnjačke cjeline ili je dio

ukupnih pašnjačkih površina. Odvojena je od ostalih pašnjačkih površina nekakvom

barijerom (kanalom, potokom, jarkom, šumom, cestom…) ili ogradom.

Pregon ili podjedinica (paddock) – definicija kao i za pašnjak, samo što pašnjak može biti

podijeljen na više pregona ili podjedinica.

Pašni sistem (grazing system) – integrirana kombinacija zemljišnih resursa, biljaka, životinja,

metoda pašarenja i postavljenih ciljeva

Nomadski sistem (nomadic system) – podrazumijeva mnoga i udaljena kretanja stada u

potrazi za krmom, a vodi ih pastir s obitelji bez stalnog naseljavanja

Polusjedilački sistem (semi-sedentary system) – žene i djeca ostaju u selima, a muškarci gone

stada na duža razdoblja u potrazi za krmom.

Preseljenički sistem (transhumance system) – slično kao polusjedilački sistem, samo što su

sela u nižim predjelima gdje se stoka napasuje i drži zimi, a dolaskom proljeća

muškarci i stoka napuštaju sela i idu u planine u potrazi za krmom

Sjedilački sistem (sedentary system) – Pašom upravlja sjedilačko, stalno nastanjeno

stanovništvo bez migracija. Može biti intenzivno i ekstenzivno. Može uključivati

pašnjačko zemljište, oranično zemljište, pa čak i napasivanje u šumama.

Metoda zaposjedanja ili napasivanja (stocking method ili grazing method) – određeni

postupak manipuliranja životinjama u prostoru i vremenu radi postizanja određenih

ciljeva (npr. za izbjegavanje negativnih utjecaja na tlo i biljke koristi se rotacijsko

zaposjedanje ili napasivanje, za veću iskoristivost krme koristi se frontalno

zaposjedanje i mješovito zaposjedanje, za raspodjelu hranjivih tvari po kategorijama

stoke koristi se prvi-zadnji ili sukcesivno zaposjedanje, za produženje pašne sezone

koristi se slijedno zaposjedanje.

Odgađanje korištenja (deferment) – odgađanje napasivanja ili košnje s određenim ciljem, vrlo

često s ciljem dozrijevanja sjemena biljaka u travnjaku, njihovog samozasijavanja i

posljedičnog poboljšanja pokrovnosti tla biljnim pokrovom.

Razdoblje zauzimanja (period of occupation) – dužina vremenskog razdoblja kada je

određena pašnjačka površina zaposjednuta stokom, može uključivati nekoliko skupina

životinja u slijedu, poput prvi-zadnji

Razdoblje boravka ili ostanka (period of stay) – slično razdoblju zauzimanja, ali se odnosi na

točno određenu skupinu životinja, što znači da razdoblje boravka može biti dio

razdoblja zaposjedanja

Odmor ili oporavak (rest period) – razdoblje nekorištenja pašnjačke površine s ciljem

oporavka tratine i nesmetanog porasta nadzemne mase za slijedeći turnus korištenja

232

Ciklus zaposjedanja (stocking cycle) – vrijeme između početaka sukcesivnih razdoblja

zaposjedanja na određenoj pašnjačkoj površini (sinonimi su ciklus napasivanja

(grazing cycle) i ciklus rotacije (rotation cycle)). Jedan ciklus zaposjedanja uključuje

jedno razdoblje zaposjedanja i jedno razdoblje odmora

Razdoblje zaposjedanja (stocking period) – dužina vremena tokom kojeg stoka zaposjeda

određeni pašnjak ili pregon

Pašna sezona (grazing season) – vremensko razdoblje tokom kojeg se može normalno

provoditi napasivanje svake godine

5.6.1.1.6. O odnosima površina-krma-životinje

Odnos zaposjedanja (stocking rate) – odnos između broja životinja i ukupne površine

zemljišta na jedinici tokom određenog vremena. Može se izraziti u broju grla kakva

jesu po hektaru, u broju uvjetnih grla po hektaru i u jedinici konzumacije krme po

hektaru, sve za određeno vrijeme. [grla/ha], [UG/ha], [8,8 kgST/ha]

Nosivost (carrying capacity) – maksimalni odnos zaposjedanja uz koji je moguće postići

ciljanu proizvodnost životinja, bez degradacije pašnjačkih površina, u određenom

vremenskom razdoblju. [grla/ha], [UG/ha]

Gustoća zaposjedanja (stocking density) – odnos između broja životinja i površine određenog

pašnjaka ili pregona (odn. podjedinice) u određenom momentu. Može se izraziti u

broju grla kakava jesu po hektaru, u broju uvjetnih grla po hektaru i u jedinici

konzumacije krme po hektaru. [grla/ha], [UG/ha], [8,8 kgST/ha]

Pašno opterećenje (grazing pressure) – odnos između tjelesne mase životinja i mase krme,

obje veličine izražene po istoj površini pašnjaka u određenom momentu

[kgTM/kgST]. Može se izraziti i kao odnos broja uvjetnih grla i mase krme

[UG/kgST] ili odnosa jedinica kozumacije krme i mase krme [8,8 kgST/kgST], na bazi

jedog dana.

Indeks pašnog opterećenja (grazing pressure index) – odnos između kumulante (odn. sume)

konzumacije krme i prinosa krme tokom određenog vremenskog razdoblja

[kgST/kgST]

Obrok ispaše (forage allowance) – odnos između biljne mase spaše i tjelesne mase životinja,

obje veličine izražene po istoj površini pašnjaka u određenom momentu. Recipročno

od pašnog opterećenja [kgST/kgTM], ili [% od TM], ili [kgST/UG]

5.6.1.1.7. O metodama zaposjedanja (sinonim metode napasivanja)

Izmjenično zaposjedanje (alternate stocking) – ponovljeno napasivanje i odmaranje pašnjaka

koristeći dva pregona (tj. dvije podjedinice) u slijedu

Trajno zaposjedanje (continuous stocking) – metoda napasivanja gdje životinje imaju

neograničen i neprekinut pristup ispaši po određenoj jedinici pašnog zemljišta

Zaposjedanje podmlatkom (creep stocking) – metoda koja dopušta mladim grlima (teladi,

janjadi) pristup neograničenim količinama visokokvalitetne paše bez konkurencije

njihovih majki. Izvodi se pomoću selektivnih ograda koje na nepopašeni dio travnjaka

propuštaju samo male životinje, dok velike životinje bivaju ograničene na pašeni dio

travnjaka.

Zaposjedanje prvi-zadnji (first-last stocking) – to je metoda napasivanja dvije ili više grupa

životinja različitih hranidbenih potreba, koje se napasuju u slijedu jedna za drugom na

istoj pašnjačkoj površini. Nepaseni pregon ima najveću masu krme, omogućuje

najveće zalogaje i omogućuje izbiranje. Zbog toga se u nepaseni pregon prvo uvodi

233

grupa životinja koja ima najveće zahtjeve za kvalitetom i konzumacijom krme (npr.

krave u laktaciji ili tovni janjci), a nakon njih se, u sada djelomično paseni pregon,

uvodi slijedeća grupa nižih zahtjeva za kvalitetom i konzumacijom (zasušene krave,

zasušene ovce) tako da oni mogu pasti ono što je prva grupa ostavila kao ostatak.

Simultano se prva grupa uvodi u slijedeći nepaseni pregon.

Frontalno zaposjedaje (frontal stocking) – podrazumijeva pomičnu ogradu koja stoku pušta

naprijed prema nepopasenim dijelovima pašnjaka

Mješovito zaposjedanje (mixed stocking) – podrazumijeva napasivanje više vrsta travojeda i

brstojeda na istoj pašnjačkoj površini, zajedno ili u sukcesiji. Cilj je povećati

iskorištenje prisutne vegetacije

Masovno zaposjedanje (mob stocking) – zaposjedanje jakim pašnim opterećenjem za kratko

vrijeme kako bi se krma popasla brzo i bez izbiranja (svrha je suzbijanje korova)

Zaposjedanje dovedi-i-odvedi (put-and-take stocking) – primjena promjenjivog broja

životinja tokom zaposjedanja s ciljem održavanja ciljane mase krme ili ciljanog

pašnog opterećenja

Obročno zaposjedanje (ration stocking) – dodjeljivanje broja stoke određenoj površini

pašnjaka tako da pašnjak omogući stoci konzumaciju dnevnog obroka

Rotacijsko ili kružno zaposjedanje (rotational stocking) – podrazumijeva povratna razdoblja

napasivanja i odmora tratine na tri ili više pregona (podjedinica) pašne jedinice tokom

pašne sezone

Slijedno zaposjedanje (sequential stocking) – napasivanje na dvije ili više zemljišnih jedinica

u slijedu, s tim da se jedinice međusobno razlikuju u sastavu vrsta krmnog bilja.

Najčešće je riječ o slijedu: pašnjak – oranica 1 – oranica 2 - ...

Stalno zaposjedanje (set stocking) – napasivanje određenim nepromjenjivim brojem životinja

na određenoj nepromjenjivoj pašnjačkoj površini tokom pašne sezone

Pojasno zaposjedanje (strip stocking) – metoda koja ograničava životinje na pašnjačku

površinu - veličine prikladne za iskorištenje u kratkom vremenu (od par sati), a

veličina pregona se mijenja kako bi se omogućio pristup nepopasenoj površini.

5.6.1.2. Utjecaj odnosa površina-krma-životinje

5.6.1.2.1. Utjecaj dnevnog obroka ispaše (forage allowance) na proizvodnost stoke

Dnevni obrok ispaše predstavlja ponuđenu (ili dostupnu) biljnu masu ispaše za jednu pašnu

životinju (tj. jedno grlo) tokom jednog dana. Prikazani dnevni obrok ispaše može

podrazumijevati svu biljnu masu iznad površine tla ili biljnu masu iznad visine lakog

odgrizanja (npr. za goveda iznad 3,5 cm ili iznad 4 cm visine od tla, a za ovce iznad 1,5 cm).

Kod izvještavanja o obroku ispaše potrebno je navesti iznad koje se visine izražava ponuđeni

obrok ispaše. Dnevni obrok ispaše značajno utječe na ostvarenje potencijalne konzumacije

ispaše, a preko konzumacije određuje i proizvodnost stoke. Obično veći obroci ispaše

omogućuju i veću konzumaciju ispaše (po pojedinom grlu), ali imaju za posljedicu i slabije

iskorištenje ponuđenog obroka. Mjerne jedinice u kojima se izražava dnevni obrok ispaše su

najčešće kgST/grlu/dan, kgST/UG/dan, kgST/kgTM/dan i % od TM.

Dnevni obrok ispaše najčešće se izračunava po slijedećem izrazu:

DOI [kgST/grlu/dan] = BM [kgST/ha] : GZ [grla/ha] : RZ [dana]

gdje je: DOI = dnevni obrok ispaše.

234

BM = dostupna biljna masa po jedinici površine, na početku pašnog događaja,

ili suma početne biljne mase i prirasta tokom razdoblja zaposjedanja.

GZ = gustoća zaposjedanja (stocking density) ili broj grla po jedinici površine u

jednom danu.

RZ = razdoblje zaposjedanja u danima

Ako se tijekom razdoblja zaposjedanja očekuje značajniji prirast tratine, tada se u izraz za

dnevni obrok ispaše, umjesto biljne mase, uvrštava početna biljna masa i očekivani prirast

tratine (ODPT):

DOI[kgST/grlu/dan]=BMpočetna[kgST/ha]+ODPT[kgST/ha/dan]×RZ[dana]:GZ[grla/ha]:RZ[dana]

Ako se broj grla izrazi u težinskom ekvivalentu uvjetnih grla, dnevni obrok ispaše definira se

slijedećim izrazom:

DOI [kgST/UG/dan] = BM [kgST/ha] : GZ [UG/ha] : RZ [dana]

Prije objave međunarodne pašnjačke terminologije, gustoća zaposjedanja (stocking density) se

često nazivala odnosom zaposjedanja (stocking rate), također u jedinici grla/ha. Zbog toga je

kod starijih objavljenih radova dnevni obrok ispaše bio DOI = BM : OZ : RZ.

Ako se prisutna grla na paši izraze kao njihova ukupna tjelesna masa (u kgTM), tada se

dnevni obrok ispaše može izraziti kao % u odnosu na tjelesnu masu prisutnih grla:

DOI [% od TM/dan] = BM [kgST/ha] : ukupna tjelesna masa grla [kgTM/ha] : RZ [dana]

Veliki dnevni obrok ispaše ne mora uvijek jamčiti visoku konzumaciju ispaše niti visoku

proizvodnost stoke. Naime, ako je biljna masa na pašnjaku prestarila, ogrubila ili je lošeg

botaničkog sastava, tada ni veliki ponuđeni obroci neće dovesti do velike konzumacije niti do

velike proizvodnosti.

Ponuđeni dnevni obrok ispaše veći od potencijalne dnevne konzumacije ima za posljedicu

nepotpuno iskorištenje ponuđenog obroka, i što je obrok veći, to je iskorištenje manje. Obično

je proizvodnost stoke po jedinici površine (mlijeka po hektaru, ili prirasta TM po hektaru)

najveća kod onog obroka ispaše koji je malo manji od obroka za maksimalnu proizvodnost

pojedinog grla. Naime, kod obroka za maksimalnu proizvodnost po grlu, stoka je obilato

ponuđena i zato ostavlja mnogo neiskorištene mase za sobom, i posljedično je proizvodnja

mlijeka ili prirast tjelesne izražen po hektaru manji.

Kod velikih dnevnih obroka ispaše jače dolazi do izražaja izbiranje: stoka izbira kvalitetnije

biljke i biljne dijelove, a lošije vrste i prestarile biljke ostaju nepopašene.

Roca-Fernandez i sur. (2011.) su u Irskoj istraživali utjecaj dnevnog obroka ispaše i veličine

biljne mase prije pašnog događaja na konzumaciju ST ispaše i mliječnost Holstein-Friesian

krava. Kod nižeg dnevnog obroka (15 kgST/kravi/dan ili 3% od TM) ustanovili su bolje

iskorištenje ponuđene ispaše, a kod većeg dnevnog obroka (20 kgST/kravi/dan ili 4% od TM)

veću proizvodnju mlijeka po kravi (Tablica 180.). Pašnjak se pretežno sastojao od engleskog

ljulja. Krave su teljene pretežno u veljači, a prosječna TM im je bila 513 kg/kravi. Početkom

pokusa krave su bile prosječno u 53. danu laktacije. Pašnjak od 21,3 ha bio je podijeljen u 20

pregona, po 5 za svaku kombinaciju tretmana. Biljna masa je mjerena iznad 4 cm od tla.

Visina tratine mjerena je padajućim tanjurom. U pokusu su ustanovili da napasivanje na

manjoj biljnoj masi omogućuje kvalitetniju krmu (manji udio odumrlih listova i stabljika) te

235

da se najveća proizvodnja mlijeka postiže s većim obrokom ispaše na nižoj tratini. Veći obrok

ispaše omogućavao je brži prirast travne mase što je poželjno radi ostvarivanja većeg

godišnjeg prinosa ST ispaše. Naime, kod većeg obroka ispaše, stoka je ostavila veću preostalu

visinu trave, što je omogućilo brži ponovni porast biljaka. Veličina biljne mase pred ispašu

nije utjecala na brzinu prirasta trave.

Tablica 180. Utjecaj biljne mase prije pašnog događaja i dnevnog obroka ispaše na

proizvodnju mlijeka (Roca-Fernandez i sur., 2011.)

Biljna masa prije pašnog događaja (tST/ha) > 4 cm 1,6 2,4

Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) > 4 cm 15 20 15 20

Prosječna mliječnost krava (kg/kravi/dan) 18,2 20,1 17,9 18,9

Proizvodnja mlijeka po hektaru (kg/ha/206 dana) 15.057 16.983 13.876 15.440

Prosječna dnevno ponuđena površina pašnjaka

(m2/kravi/dan)

98 119 66 83

Visina tratine prije ispaše (cm) 11,9 11,5 14,4 14,3

Visina tratine nakon ispaše (cm) 4,2 4,7 4,2 5,2

Iskorištenje biljne mase (%) > 4 cm 97,7 91,3 98,3 88,4

Dnevna konzumacija ispaše (kgST/kravi/dan) -

ljeto

15,1 16,6 14,2 16,4

Dnevna konzumacija ispaše (kgST/kravi/dan) -

jesen

14,1 15,8 14,0 15,5

Prosječna brzina prirasta trave (kgST//ha/dan) 68 77 64 74

Kennedy i sur. (2008.) su u Irskoj istraživali utjecaj različitih dnevnih obroka ispaše i dodatka

koncentrata na konzumaciju krme i mliječnost Holstein-Friesian krava u ranoj laktaciji.

Ustanovili su da sama ispaša omogućuje mliječnost od 21 do 23 kg/dan/kravi, ovisno o

dnevnom obroku ispaše (14 do 20 kgST/grlu/dan). Veći dnevni obrok ispaše i dodatak

koncentrata (4 kg) podigli su mliječnost s osrednjih 21 do 23 kg/dan/kravi na visokih 28 do 30

kg/dan/kravi (Tablica 181.). Pašnjak se sastojao pretežno od engleskog ljulja, a ciljani dnevni

obrok ispaše dodjeljivan je pokusnim kravama pomoću pomičnih električnih ograda.

Koncentrat se sastojao od melasirane pulpe repe (48%), sojine pogače (25%), ječma (20%),

biljne masti (3%), dikalcijum-fosfata (1,6%), kalciziranog magnezita (1,3%), mljevenog

vapnenca (0,6%), soli (0,5%) i elemenata u tragovima, sve u udjelima mase takva kakva jeste.

Tablica 181. Utjecaj dnevnog obroka ispaše na mliječnost krava u 80-om danu laktacije

(Irska, Kennedy i sur., 2008.)

Dnevni obrok ispaše, mjereno iznad 4 cm

(kgST/grlu/dan)

14,1 17,0 20,0

Biljna masa iznad 4 cm (tST/ha) 2,809 2,826 2,776

Visina tratine prije ispaše (cm) 16,1 16,1 15,9

Površina pašnjaka po kravi (m2/krava/dan) 51 62 72

Dodatak koncentrata (kgST/grlu/dan) 0 4 0 4 0 4

Visina tratine nakon ispaše (cm) 3,6 4,0 4,3 4,8 5,3 6,0

Dnevna mliječnost (kg/dan/kravi) 21,4 28,5 23,6 27,7 23,4 30,0

Sadržaj mliječne masti (%) 3,8 3,5 3,8 3,6 3,4 3,5

Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 3,3 3,4 3,4 3,4 3,3 3,4

236

Maher i sur. (2003.) su, također u Irskoj, istraživali utjecaj tri uobičajene razine obroka ispaše

(16, 20 i 24 kgST/dan/kravi, odnosno 2,9%, 3,6% i 4,3% od TM), od svibnja do kolovoza, na

konzumaciju organske tvari (OT) ispaše i mliječnost Frizijskih krava (TM oko 560 kg/grlu)

teljenih pretežno u veljači. Ustanovili su da se dobra mliječnost (oko 26 kg/dan/kravi u

proljeće i oko 23 kg/dan/kravi ljeti) može postići s visokim obrokom ispaše od 24

kgST/grlu/dan (mjereno iznad 3,5 cm visine od tla) bez dodatka koncentrata (Tablica 182.).

Kod visokog obroka ispaše ostajala je i visoka rezidualna visina tratine (oko 6,5 cm) i visoka

rezidualna organska tvar tratine (oko 0,5 tOT/ha). Pokus je provođen na travnjaku na kojem je

prevladavo engleski ljulj (s oko 91% OT u ST). Krave su bile napasivane po rotacijskoj shemi

na jednodnevnim pregonima ograđenim električnom žicom. Dimenzije pregona podešavane

su tako da na početku paše kravama prosječno nude ciljani dnevni obrok ispaše (mjereno

iznad 3,5 cm od visine tla). Krave su premještane na novi pregon nakon večernje mužnje. Na

svakom pregonu bilo je dostupno pojilo. Svakog dana nakon završetka paše pregoni su bili

pokošeni na visinu 6 cm od tla. Pokus je započeo u svibnju, a završio prijevremeno krajem

kolovoza zbog neuobičajene suše tokom srpnja i kolovoza i posljedično nedovoljne ispaše.

Mlijeko je sadržavalo oko 3,8 % masti i oko 3,3% bjelančevina.

Tablica 182. Utjecaj dnevnog obroka ispaše na mliječnost krava u Irskoj (Maher i sur., 2003.)

Obrok ispaše

Mjesec Ciljani dnevni obrok ispaše iznad 3,5 cm

visine od tla (kgST/dan/kravi)

Niski

16

Srednji

20

Visoki

24

Svibanj Mliječnost (kg/dan/kravi) 25,1 26,4 26,8

Ostvareni obrok ispaše (kgOT/dan/kravi)

>3,5 cm

14,3 18,1 22,0

Početna biljna masa (tOT/ha) >3,5 cm 2,476 2,456 2,608

Rezidualna biljna masa (tOT/ha) >3,5 cm 0,196 0,336 0,551

Početna visina tratine (cm) 20,8 20,2 20,2

Rezidualna visina tratine (cm) 4,5 6,0 7,5

Sirove bjelančevine (% u ST) 19,8 21,0 19,0

Probavljivost organske tvari (%) 84,9 85,1 84,5

Kolovoz Mliječnost (kg/dan/kravi) 16,9 18,9 19,6

Ostvareni obrok ispaše (kgOT/dan/kravi)

>3,5 cm

14,7 18,2 21,9

Početna biljna masa (tOT/ha) >3,5 cm 1,560 2,187 2,185

Rezidualna biljna masa (tOT/ha) >3,5 cm 0,297 0,370 0,375

Početna visina tratine (cm) 13,1 13,6 14,3


Sirove bjelančevine (% u ST) 18,1 18,8 17,7

Probavljivost organske tvari (%) 81,6 80,5 80,6

Starija istraživanja izvještavaju o nižoj mliječnosti krava na ispaši, osobito tokom jeseni. Tako

je Stakelum (1986.), također u Irskoj, na jesenskoj ispaši ustanovio nisku mliječnost krava

(7,3-9,2 kg/dan), ali ipak i pozitivne efekte većeg dnevnog obroka ispaše (16 vs. 24

kgST/dan/kravi, odnosno 3,1% vs. 4,6% od TM) i dodatka koncentrata (0 vs. 3,3

kgST/dan/kravi) (Tablica 183.). Pokus je provođen tokom rujna na pašnjaku pretežno od

engleskog ljulja (35%) i pratećih vrsta Agrostis stolonifera, Poa trivialis, Taraxacum

officinale i Rumex obtusifolius. Dnevna mliječnost krava bila je približno upola u odnosu na

Mahera i sur. (2003.) ali je sadržaj masti i bjelančevina bio nešto veći. Koncentrat se sastojao

237

od ječma (95%) i melase (5%). Krave su teljene pretežno u veljači i imale su TM oko 520

kg/grlu. Autor nije izvijestio koja je pasmina krava bila korištena u pokusu.

Tablica 183. Utjecaj dnevnog obroka ispaše i dohrane koncentratom na mliječnost krava u

Irskoj (Stakelum, 1986.)

Dodani koncentrat (kgST/kravi/dan) 0 3,3

Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) 24 16 24 16

Početna biljna masa (tOT/ha) 5,446 5,282 4,844 4,846

Rezidualna biljna masa (tOT/ha) 1,140 0,511 1,478 0,802

Rezidualna visina tratine (cm) 9,0 4,7 10,0 6,0

Dio odnesen konzumacijom (%) 79,0 90,3 70,4 83,2

Konzumacija OT ispaše (kgOT/grlu/dan) 16,9 12,8 15,0 12,0

Konzumacija OT ispaše (% od TM) 3,35 2,45 2,82 2,29

Ukupna konzumacija OT (% od TM) 3,35 2,45 3,41 2,90

Prosječna dnevna mliječnost (kg/dan/kravi) 9,13 7,28 9,84 9,23

Sadržaj mliječne masti (%) 4,3 4,5 4,1 4,1

Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 3,7 3,7 3,8 3,7

Kod ispaše krava na prvom proljetnom porastu trava, Stakelum (1986.a) je postigao veću

mliječnost: od 17,2 do 18,5 kg/dan/kravi, ovisno dnevnom obroku ispaše (16 ili 24

kgST/dan/kravi) čije razine nisu dale statistički značajne razlike. Također, ni dodatak

koncentrata (4,5 kg/dan/kravi) nije imao značajan efekat na mliječnost. Biljna masa prije

ispaše je bila oko 3,2 tST/ha, a nakon ispaše oko 0,8 tST/ha.

Mnogo veću mliječnost Holstein krava na ispaši postigli su Soder i sur. (2006.) u

Pennsylvaniji (SAD), oko 35 kg/kravi/dan, jer su ispašu dopunjavali koncentratom sa udjelom

u dnevnoj konzumaciji ST od 40% (2002.g.) ili 47% (2003.g.), a krave su svaki drugi tjedan

tretirali hormonom bST.

Baker i sur. (1981.) su u Škotskoj (Velika Britanija) ispitivali utjecaj obroka ispaše na

mliječnost krava majki (Hereford × Friesian, TM oko 490 kg/grlu) i prirast njihove teladi (×

South Devon) tokom 24 tjedna ispaše (počevši od 18. travnja) na engleskom ljulju.

Istraživanje je pokazalo da veći obroci ispaše omogućuju veću mliječnost i brži prirast

tjelesne mase teladi (Tablica 184.). Prosječna veličina biljne mase na pašnjacima bila je oko 4

tST/ha. Ciljani obrok ispaše dodjeljivan je metodom pojasnog zaposjedanja uz mogućnost

napasivanja na površini popasenoj prethodnog dana.

Tablica 184. Utjecaj obroka ispaše na prirast teladi i mliječnost majki u Škotskoj (Baker i sur.,

1981.)

Dnevni obrok ispaše (% od TM krave i teleta) 1,7 3,4 5,1

Visina tratine pred ispašu (cm) 23,4 23,8 24,8


Prosječna mliječnost krava majki (kg/grlu/dan) 8,69 9,90 10,38

Prosječan prirast teladi (kgTM/grlu/dan) 0,89 1,16 1,23

Prosječan prirast krava (kgTM/grlu/dan) -0,07 0,52 0,68

Beretta i sur. (2006.) su u zapadnom Urugwaju ispitivali utjecaj veličine dnevnog obroka

ispaše i dodatka zrna kukuruza na konzumaciju i prirast Hereford junadi (oko 282 kg/grlu).

Pašnjak se sastojao od vlasulje trstikaste, crvene djeteline, bijele djeteline i smiljkite roškaste,

a pokus je provođen tokom ljeta. Ustanovili su da se porastom ponuđenog obroka ispaše (u

238

rasponu 3 - 9% od TM) povećava konzumacija suhe tvari (u rasponu približno 2 - 4% od TM)

i dnevni prirast TM, ali se smanjuje iskorištenje ponuđenog obroka (Tablica 185.).

Tablica 185. Utjecaj obroka ispaše i dohrane zrnom kukuruza na prirast Hereford junadi i

iskorištenje ispaše u Urugwaju (Beretta i sur., 2006.)

Dohrana prekrupom zrna kukuruza (%

od TM)

0 1

Ponuđeni dnevni obrok ispaše (ST %

od TM)

3 6 9 3 6 9

Prosječni dnevni prirast tjelesne mase

(kg/dan/grlu)

0,299 0,483 0,667 0,761 0,804 0,733

Konzumacija ispaše (ST % od TM) 2,2 2,8 3,9 1,7 2,9 3,3

Konzumacija zrna (% od TM) 0 0 0 0,86 0,87 0,81

Konzumacija zrna (kg/grlu/dan) 0 0 0 2,71 2,73 2,54

Biljna masa prije ispaše (kgST/ha) 3.928 3.701 3.676 3.379 3.802 3.724

Rezidualna biljna masa (kgST/ha) 1.045 1.949 2.097 1.392 1.972 2.352

Iskorištenje ispaše (%) 73,4 47,3 43,2 58,8 48,1 36,8

Visina tratine prije ispaše (cm) 20,9 20,0 19,7 18,6 21,6 20,7

Rezidualna visina tratine (cm) 4,2 7,9 9,8 5,8 8,9 11,7

Jamieson i Hodgson (1979.) su u Velikoj Britaniji ispitivali utjecaj dnevnog obroka ispaše

(mjerenog od razine tla) na konzumaciju OT ispaše kod kastrirane British-Friesian muške

teladi. Ustanovili su da smanjenje dnevnog obroka ispaše sa 9% od TM na 3% od TM

smanjuje konzumaciju organske tvari ispaše s oko 3% na oko 2,4% od TM (Tablica 186.).

Smanjenje konzumacije objasnili su smanjenom mogućnosti zahvaćanja niske travne mase

krajem svakog pašnog događaja. Telci su imali prosječnu tjelesnu masu 121 kg/grlu i

napasivani su na engleskom ljulju metodom pojasnog napasivanja. Ciljani obrok ispaše

(mjeren od razine tla) dodjeljivan je svakodnevnim podešavanjem površine pašnjaka, tj.

podešavanjem dužine pojasa, zadržavajući fiksnu širinu pojasa. Biljna masa početkom pašnog

događaja bila je između 1,53 i 4,84 tOT/ha, ovisno o razdoblju ispitivanja.

Tablica 186. Utjecaj dnevnog obroka ispaše na konzumaciju organske tvari ispaše kod teladi

(Jamieson i Hodgson, 1979.)

Prosječna dnevna konzumacija OT ispaše (% od TM)

Dnevni obrok ispaše (ST % od

TM)

7.-18.V 28.V-8.VI 11.-22.VI 2.-13.VII Prosjek

3 2,58 2,41 2,30 2,37 2,41

5 3,35 3,14 2,70 2,42 2,90

7 2,96 2,90 2,95 2,36 2,79

9 3,10 3,05 3,28 2,40 2,96

Prosjek za razdoblje: 3,00 2,88 2,81 2,39

Geenty i Sykes (1986.) su na Novom Zelandu ispitivali utjecaj dnevnog obroka ispaše tokom

prvih 6 tjedana dojenja na konzumaciju ispaše i mliječnost ovaca s blizancima. Ustanovili su

da obrok ispaše od 5 kgST/ovci/dan povećava mliječnost po grlu u odnosu na obrok od 2

kgST/ovci/dan (Tablica 187.). Povećanje obroka ispaše s 4,4% od TM na 10,2% od TM

povećalo je konzumaciju ispaše s 2,6% od TM na 3,3% od TM. Pokus su provodili na

pašnjaku pretežno od engleskog ljulja i bijele djeteline, s razdobljima zaposjedanja od 3 dana

239

na svakoj podjedinici pašnjaka. Površina podjedinica određivana je tako da se

eksperimentalnom stadu ponudi ciljani obrok ispaše. Pasmina ovaca bila je Dorset, tjelesne

mase oko 50 kg/grlu.

Tablica 187. Utjecaj dnevnog obroka ispaše na mliječnost ovaca na Novom Zelandu (Geenty i

Sykes, 1986.)

Ciljani dnevni obrok ispaše (kgST/ovci/dan) 2 5 8

Prosječna mliječnost (kg/ovci/dan) prvih 6 tjedana 1,99 2,54 2,66

Mliječna mast (%) 7,9 7,8 6,9

Mliječne bjelančevine (%) 4,0 4,0 3,9

Ponuđeni prosječni dnevni obrok ispaše (kgST/ovci/dan) 2,2 5,1 8,4

Ponuđeni prosječni dnevni obrok ispaše (% od TM/dan) 4,4 10,2 16,8

Biljna masa prije ispaše (tST/ha) 2,41 2,41 2,41

Biljna masa poslije ispaše (tST/ha) 0,91 1,63 2,04

Konzumirana ispaša (kgST/ovci/dan)* 1,32 1,63 1,43

Konzumirana ispaša (% od TM/dan)* 2,6 3,3 2,9

Konzumirana organska tvar (kgOT/ovci/dan)** 1,31 1,90 2,16

* Procijenjeno vjerojatno na temelju razlike biljnih masa prije i poslije pašnog događaja

** Procijenjeno vjerojatno laboratorijskim metodama (s otopinom Cr2O2), u izvorniku nije

navedeno.

Penning i sur. (1986.) su na Novom Zelandu ispitivali utjecaj ponuđenog obroka ispaše na

proizvodnost dojnih ovaca s po dva janjeta do trećeg mjeseca starosti. Ovce s janjcima su

rotacijski zaposjedale 4 podjedinice pašnjaka (s engleskim ljuljem), svaku po 7 dana.

Povećanje obroka ispaše povećalo je konzumaciju ispaše i prirast janjaca (Tablica 188.).

Ponuđeni obrok ispaše na početku pašnog događaja mjeren je od razine tla i izražen u

organskoj tvari ispaše (OT), i to relativno: u odnosu na tjelesnu masu ovaca, kao postotak (%

od TM). Visoki ponuđeni obroci ispaše davali su visok prirast janjadi ali i nisko iskorištenje

biljne mase jer je rezidualna masa nakon pašnog događaja bila tek malo manja od početne ili

jednaka početnoj. Kod najvećeg ponuđenog obroka ispaše, ovce su popasle travnu masu

jednaku prirastu tratine tokom razdoblja pašnog događaja jer nije bilo razlike između biljnih

masa prije i poslije pašnog događaja.

Tablica 188. Utjecaj ponuđenog obroka ispaše na proizvodnost dojnih ovaca i rezidualnu

biljnu masu (Penning i sur., 1986.)

Ponuđeni obrok ispaše (OT % od TM ovce),od tla 4 8 12 16

Prosječni dnevni prirast janjadi (kg/dan) 0,202 0,245 0,274 0,300

Prosječna promjena tjelesne mase ovaca (kg/dan) - 0,186 - 0,082 - 0,012 - 0,020

Visina trave prije ispaše (cm) 16,3

Visina trave nakon 7 dana ispaše (cm) 5,9 8,6 11,2 11,1

Biljna masa prije ispaše (tOT/ha) 3,78

Biljna masa nakon 7 dana ispaše (tOT/ha) 2,40 3,19 3,54 3,79

Dnevna konzumacija OT (kgOT/ovci/dan) 1,64 1,81 2,42 2,68

Procijenjena konzumacija ST (kgST/ovci/dan)* 1,80 1,99 2,66 2,95

* autori su pretpostavili da je sadržaj OT bio 91% kao kod Mahera i sur. (2003.)

240

Prache i sur. (1990.) su u Francuskoj ispitivali utjecaj različitih obroka ispaše i dodatka

koncentrata na prirast sisajućih janjaca blizanaca (od 55-og dana nakon janjenja s početnom

TM oko 16 kg). Prirast janjaca na većem obroku ispaše bio je značajno veći negoli na nižem,

a dodatak koncentrata imao je efekta samo na nižem obroku ispaše (Tablica 189.). Obrok

ispaše je izražavan u organskoj tvari ispaše (iznad 1,5 cm visine od tla), relativno: po

kilogramu tjelesne mase životinja (ovca + janje). Pašnjak se sastojao od vlasulje trstikaste i

bio je rotacijski zaposjedan. Biljna masa je održavana na oko 3 tOT/ha, a ciljani obrok ispaše

podešavan je prilagođavanjem površine pregona. Pasmina ovaca bila je Ile de France. Pokus

je trajao 60 dana na proljetnim porastima trave. Korišteni koncentrat bilo je visokovlažno

silirano zrno kukuruza.

Tablica 189. Utjecaj dnevnog obroka ispaše i dodatka koncentrata na prirast janjaca blizanaca

u Francuskoj (Prache i sur., 1990.)

Obrok ispaše (OT % od TM ovce + janjadi) 3,85 5,70

Dodatak koncentrata (kgST kukuruza/janjetu/60 dana) 0 16,0 0 17,5

Prosječni prirast TM janjadi (kg/dan/grlu) 0,226 0,287 0,276 0,277

Prosječni prirast TM ovaca (kg/dan/grlu) 0,040 0,058 0,065 0,019

Na temelju sinteze rezultata gore navedenih istraživanja prethodnih autora može se zaključiti

da se najveća proizvodnost stoke po jedinici površine postiže kod dnevnih obroka ispaše koji

su malo veći (+10% do + 30%) od ciljane dnevne konzumacije pašnih grla, uz uvjet da se za

dnevni obrok ispaše uzima biljna masa iznad visine lakog odgrizanja (iznad 4 cm od tla za

goveda i iznad 2 cm od tla za ovce). Tako bi ponuđeni dnevni obrok 4-6% od TM trebao

omogućiti dnevnu konzumaciju suhe tvari ispaše 3-4% od TM. Kod napasivanja dojnih krava

s teladi i dojnih ovaca s janjadi, ponudu ispaše bi trebalo uvećati i za potrebe teladi i janjadi,

tako da je TM = TMkrava + TMteladi i TM = TMovaca + TMjanjadi. Kod visokokvalitetnih pašnjaka

od engleskog ljulja i bijele djeteline, s gustom tratinom u vegetativnoj fazi, maksimalnu

proizvodnost po jedinici površine moguće je postići s obrocima ispaše samo malo većima od

ciljane konzumacije jer se postiže visoko iskorištenje tratine. Za maksimalizaciju proizvodnje

po grlu stoke, stoci je potrebno ponuditi veće dnevne obroke ispaše, s očekivanim porastom

proizvodnosti do veličine obroka vjerojatno dvostruko ili trostruko većeg u odnosu na

potencijalnu konzumaciju, ali tada se značajno smanjuje iskorištenje ponuđene ispaše i

posljedično pada proizvodnja po jedinici površine pašnjaka. Ako je biljna masa na pašnjaku

lošije kvalitete (ostarila, ogrubila, s visokim udjelom korova i biljaka slabe hranidbene

vrijednosti), tada je za postizanje ciljane proizvodnosti po grlu potrebno ponuditi veće obroke

ispaše od gore navedenih, kako bi se stoci omogućilo izbiranje kvalitetnijih biljaka i biljnih

dijelova (npr. mladih listova). Ako se napasuju grla koja nisu u proizvodno j fazi (zasušene

krave i ovce), tada stoci treba ponuditi manje obroke ispaše (popašenu podjedinicu pašnjaka)

ili ispašu lošije kvalitete (npr., pašnjak koji je prestario ponuditi zasušenim grlima).

5.6.1.2.2. Utjecaj veličine (i visine) biljne mase na proizvodnost stoke

Veličina biljne mase po jedinici površine ili dostupna biljna masa po jedinici površine

izražava se u kgST/ha, i može prikazivati svu biljnu masu iznad površine tla ili biljnu masu

iznad visine lakog odgrizanja (iznad 3,5 ili 4 cm od tla za goveda ili iznad 1,5 cm od tla za

ovce), što treba specificirati pri izvještavanju. Veličina biljne mase za vrijeme sporog prirasta

(ljeto i jesen) može se uzeti kao zatečena biljna masa na pašnjaku pred sam početak

241

zaposjedanja, a za vrijeme brzog prirasta (proljeće) obavezno se uzima kao zbroj početne

biljne mase i prirasta biljne mase tokom razdoblja zaposjedanja pašnjaka:

BM (kgST/ha) = BMpočetna (kgST/ha) + ODPT (kgST/ha/dan) × RZ (dana)

gdje je ODPT = očekivani dnevni prirast tratine tokom pašnog događaja,

odnosno tokom razdoblja zaposjedanja (najčešće u rasponu od 0 do 100

kgST/ha/dan),

RZ = očekivano razdoblje zaposjedanja

Veličina biljne mase značajno utječe na konzumaciju ispaše i proizvodnost životinja. Biljna

masa ispod ili iznad optimalnog raspona ima za posljedicu slabiju konzumaciju i

proizvodnost. Kod niske biljne mase (manje od 0,5 tST/ha, mjereno od razine tla) stoka ima

male zalogaje što usporava punjenje buraga, a potrebno je i više vremena potrošiti na kretanje

do pronalaska nepopasene trave, što također usporava konzumaciju i ograničava ukupnu

dnevnu konzumaciju. Prema Dougherty i Collinsu (2013.) općenito se može reći da je biljna

masa manja od 500 do 750 kgST/ha (mjereno od razine tla) nedostupna za konzumaciju, a

biljna masa manja od 1.000 do 1.500 kgST/ha (mjereno od razine tla) ograničava

konzumaciju na manju od maksimalno moguće (vrijedi općenito za pašnjake s travama i

leguminozama hladne sezone dok im je biljna masa u vegetativnoj fazi).

Manja dnevna konzumacija ima za posljedicu manju proizvodnost životinja. Druga krajnost je

previsoka biljna masa na početku zaposjedanja, koja je povezana sa zastarijevanjem biljne

mase, tj. s povećanjem udjela tvrdih stabljika u proljetnom porastu ili s povećanjem udjela

uveloga (mrtvog) lišća. Takvo zastarijevanje biljne mase dovodi do značajnog smanjenja

kvalitete, odnosno hranidbene vrijednosti ispaše, i posljedično do pada konzumacije i

proizvodnosti životinja. Prema Nielsenu (1997.), krava koja se napasuje na travi visine 24 cm

odgriza dugačke komade lista i stabljike koje mora dugo žvakati, te zbog toga ima manju

dnevnu konzumaciju negoli krava koja se napasuje na travi visine 15 cm. Zbog svega

navedenog važno je stoku puštati na pašnjak u času kada mu je veličina (i visina) biljne mase

u rasponu optimalnih vrijednosti. Prema Čižeku (1970.), za početak napasivanja najpovoljnija

je visina tratine od 15 do 25 cm jer je travna masa u tom rasponu najkvalitetnija, a i stoka ju

dobro iskorištava. Prema Leti (2016.), za napasivanje na visokim travama i mahunarkama

(vlasulja livadna i trstolika, klupčasta oštrica, lucerna, crvena djetelina) optimalna je početna

visina biljaka između 20 i 25 cm od tla, a na niskim travama i djetelinama (engleski ljulj,

vlasnjača livadna, vlasulja nacrvena, rosulja bijela, bijela djetelina) optimalna je početna

visina od 10 do 15 cm. Leto (2016.) dalje navodi da su kod previsoke trave povećani gubici

ispaše gaženjem (kada je paša višlja od 25 cm od tla). Ipak, neke krmne kulture zahtijevaju

početak ispaše kod veće biljne mase jer im to omogućuje dobru regeneraciju i dug vijek

korištenja. Tako npr. košni tipovi lucerne, za dug vijek korištenja i maksimalan prinos, prema

starijim izvorima trebaju prije defolijacije (tj. prije košnje ili ispaše) doći barem u fazu pojave

cvjetnih pupova (tada je biljna masa oko 3-4 tST/ha u proljeće i oko 2-3 tST/ha u ljeto), dok je

prema novijim izvorima dovoljno lucerni dopustiti nesmetan porast do visine od 35 cm prije

turnusa napasivanja. Za pašne tipove lucerne nije toliko važna početna visina biljaka, i mogu

se napasivati kontinuirano. Posebnost ima i visoka trava klupčasta oštrica, jer ima uzdignut

busen kojemu odgovara višlja preostala (rezidualna) visina nakon ispaše.

Radi smanjenja rizika od nadama preživača, ispašu na proljetnom i jesenskom porastu čistog

usjeva lucerne poželjno je odgoditi barem do početka cvatnje kako bi se rizik smanjio (što je

oko 4 tST/ha u proljeće i oko 1 tST/ha u jesen), a ako je isto nije u skladu s ciljem visoke

energetske vrijednosti lucerne, tada se može stoku puštati ranije, u vegetativnoj fazi, ali uz

mjere opisane kod smanjenja rizika od nadama. Kod ispaše na smjesi lucerne s travama rizik

242

od nadam je mnogo manji, te su i preventivne mjere manje važne (vidjeti poglavlje Lucerna,

podnaslov Korištenje napasivanjem 4.4.1.3.8.1.; i poglavlje Korištenje travnjaka, podnaslov

Smanjenje rizika od nadamana paši 5.6.1.5.).

Curran i sur. (2010.) su u Irskoj na pašnjaku pretežno od engleskog ljulja ustanovili veću

proizvodnju mlijeka po hektaru (16.020 vs. 14.658 kg/ha) kod niske (1,6 tST/ha) negoli kod

visoke (2,4 tST/ha) biljne mase (Tablica 190.), iako je konzumacija ST krme bila slična među

varijantama. Uzrok tome bila je vjerojatno bolja hranidbena vrijednost niže trave u odnosu na

višlju, barem u pogledu sadržaja sirovih bjelančevina. Kod niske biljne mase ustanovili su da

veći ponuđeni obrok ispaše (20 vs. 15 kgST/grlu/dan) povećava mliječnost (24,5 vs. 22,8

kg/dan/kravi u proljeće, i 15,7 vs. 13,8 ljeti) u odnosu na niži ponuđeni obrok ispaše. U

pokusu su koristili Holstein-Friesian krave teljene pretežno u veljači, a hranjene su samo

ispašom, bez dodatka koncentrata. Prosječan sadržaj mliječne masti tokom proljeća bio je oko

3,9% i tokom ljeta oko 4,3%, a sadržaj mliječnih bjelančevina tokom proljeća oko 3,3% i

tokom ljeta oko 3,7%.

Tablica 190. Utjecaj početne veličine biljne mase na kvalitetu ispaše i proizvodnju mlijeka u

Irskoj (Curran i sur., 2010.)

Početna veličina biljne mase (tST/ha), > 4 cm 1,6 2,4

Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan), > 4 cm 15 20 15 20

Proizvodnja mlijeka (kg/ha) 15.057 16.983 13.876 15.440

Mliječnost krava (kg/kravi/dan) – proljeće 22,8 24,5 22,5 23,0

Početna visina tratine (cm) – u proljeće 10,8 10,9 14,7 14,8

Završna visina tratine (cm) – u proljeće 4,1 4,5 4,1 5,2

Popašena biljna masa (kgST/kravi/dan) –

proljeće

13,9 17,1 14,1 17,1

ST u ispaši (%) – u proljeće 20,3 19,7 20,3 20,3

SB u ST ispaše (%) – u proljeće 20,4 21,6 16,5 18,7

Mliječnost krava (kg/kravi/dan) – ljeto 13,8 15,7 13,4 15,0

Početna visina tratine (cm) – u ljeto 12,8 13,2 14,4 14,2

Završna visina tratine (cm) – u ljeto 4,3 4,8 4,3 5,2

Popašena biljna masa (kgST/kravi/dan) – u ljeto 14,1 16,4 14,3 16,3

ST u ispaši (%) – u ljeto 16,1 16,3 16,7 16,2

SB u ST ispaše (%) – u ljeto 21,0 21,3 18,5 19,9

Ponuđena površina po kravi (m2/kravi/dan) 98 119 66 83

Dnevni prirast trave (kgST/ha/dan) 68 77 64 74

Odnos zaposjedanja (krava/ha) 4,00 3,85 4,01 3,93

McEvoy i sur. (2009.) su ispitivali utjecaj veličine biljne mase pašnjaka prije napasivanja

(uobičajenih 1,7 vs. povećanih 2,2 tST/ha) i dnevnog obroka ispaše (16 vs. 20

kgST/kravi/dan) na mliječnost Holstein-Friesian krava u Irskoj tokom 30-dnevnog trajanja

eksperimenta. Veća proizvodnja mlijeka po hektaru postignuta je kod niže početne biljne

mase i kod manjeg ponuđenog obroka ispaše, ali je maksimalna proizvodnja po grlu

postignuta kod većeg obroka ispaše uz nižu početnu biljnu masu (Tablica 191.). Uz veći

dnevni obrok ispaše postignut je brži prirast trave, a uz manji obrok ispaše veće iskorištenje

dostupne biljne mase.

243

Tablica 191. Utjecaj veličine biljne mase pašnjaka prije napasivanja i dnevenog obroka ispaše

na mliječnost krava (McEvoy i sur., 2009.)

Ciljana biljna masa prije napasivanja (tST/ha) >

4 cm od tla

1,7 2,2

Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) > 4 cm od

tla

16 20 16 20

Proizvodnja mlijeka po hektaru (kg/ha) 17.5060 16.461 17.579 15.786

Proizvodnja mlijeka po kravi (kg/kravi/dan) 18,0 19,3 18,0 18,5

Visina tratine prije napasivanja (cm) 12,5 13,2 15,1 15,8

Visina tratine nakon napasivanja (cm) 4,3 5,1 4,3 5,4

Stvarna biljna masa prije napasivanja (tST/ha) >

4 cm

1,665 1,868 2,235 2,481

Konzumacija ST ispaše (kgST/kravi/dan) 15,6 17,7 15,6 17,6

Iskorištenje ponuđene biljne mase travnjaka (%) 96,2 87,5 96,7 87,9

Dnevni prirast trave (kgST/ha/dan) 67,6 75,7 65,9 71,6

Morris i sur. (1994.) su na Novom Zelandu ispitivali utjecaj visine tratine na konzumaciju

ispaše kod ovaca i tjelesnu masu janjadi u 60-om danu laktacije (Tablica 192.). Konstatirali su

da je optimalna visina tratine za napasivanje ovaca s janjadi oko 6 cm, kod prosječne biljne

mase od oko 1,8 tST/ha. Pokus je provođen na pašnjaku od engleskog ljulja i bijele djeteline,

s ovcama križanih pasmina: Border Leicester × Romney, Poll Dorset × (Border Leicester ×

Romney) i Suffolk × (Border Leicester × Romney).

Tablica 192. Utjecaj visine tratine i prosječne biljne mase tokom ispaše ovaca na TM dojnih

ovaca, konzumaciju OT ovce i TM janjeta na Novom Zelandu (Morris i sur., 1994.)

Prosječna biljna masa (tST/ha) 1,2 1,8 3,7

Visina tratine (cm) 3,0 6,0 9,0

TM ovce u 60-om danu laktacije (kg/grlu) 52,0 62,0 63,3

Dnevna konzumacija OT ovce (kgOT/dan/ovci) 1,8 2,3 2,1

TM janjeta u 60-om danu laktacije (kg/grlu) 18,1 19,6 19,9

Milne i sur. (1981.) su u Velikoj Britaniji istraživali utjecaj tri razine biljne mase (0,5 do 1,5

tOT/ha) na proizvodnosti dojnih ovaca s janjcima blizancima. Na većim biljnim masama

ostvaren je značajno veći prirast janjaca i značajno manji gubitak tjelesne mase ovaca

(Tablica 193.). Ponuđeni obroci ispaše bili su dovoljno veliki kako ne bi ograničavali

konzumaciju (> 6kgOT/ovci/dan).

Tablica 193. Utjecaj veličine biljne mase na proizvodnost dojnih ovaca s janjadi u Velikoj

Britaniji (Milne i sur., 1981.)

Biljna masa na početku pašnog događaja (tOT/ha) 0,50 0,75 1,50

Prosječna konzumacija OT tokom 6 tjedana dojenja

(kgOT/ovci/dan)

1,834 2,347 2,388

Prosječan prirast janjadi tokom 6 tjedana dojenja (kg/dan/grlu) 0,251 0,313 0,332

Prosječna promjena tjelesne mase ovaca tokom 6 tjedana

dojenja (kg/grlu/dan)

-0,280 -0,088 +0,013

244

5.6.1.2.3. Utjecaj rezidualne biljne mase (i rezidualne visine tratine) na proizvodnost stoke

Rezidualna ili preostala biljna masa na pašnjaku nakon razdoblja zaposjedanja (nakon

napasivanja) utječe na proizvodnost tratine (tj. godišnju proizvodnju biljne mase) i na

proizvodnost životinja. Ostavljena preniska rezidualna masa može značiti da je pašnjak bio

jakim pašnim opterećenjem ogoljen skoro do tla, što će imati za posljedicu slabu regeneraciju

tratine i slabu ponovnu tvorbu prinosa biljne mase. Preniska rezidualna biljna masa

nepovoljno djeluje i na proizvodnost životinja: obično znači da su životinje pred kraj

razdoblja zaposjedanja bile nedovoljno ishranjene ili su čak gladovale. Ostavljena previsoka

rezidualna biljna masa povezana je s niskim iskorištenjem dostupne biljne mase i slabim

iskorištenjem potencijalnog prinosa krme. Prema Leti (2016.), za napasivanje na visokim

travama i mahunarkama (vlasulja livadna i trstolika, klupčasta oštrica, lucerna, crvena

djetelina) optimalna je rezidualna visina biljaka 10 cm od tla, a na niskim travama i

djetelinama (engleski ljulj, vlasnjača livadna, vlasulja nacrvena, rosulja bijela, bijela djetelina)

optimalna je rezidualna visina od 5 cm.

Phelan i sur. (2013.) su trogodišnjim pokusom u Irskoj, na pašnjaku od engleskog ljulja i

bijele djeteline, ustanovili da je za takav pašnjak optimalna rezidulna visina 4 cm od tla

(Tablica 194.) jer omogućuje maksimalni godišnji prinos krme. Varijacije ciljane rezidualne

visine tratine nisu utjecale na mliječnost krava. Krave su bile Holsetein-Friesian pasmine, i

zimi su dobivale 3 do 5 kg/dan/grlu koncentrata, a ljeti 0 do 4 kg/dan/grlu koncentrata, ovisno

o dostupnosti i kvaliteti ispaše.

Tablica 194. Utjecaj rezidualne visine tratine na godišnji prinos krme travnjaka i godišnju

mliječnost krava u Irskoj (Phelan i sur., 2013.)

Rezidualna visina tratine (cm) 4 5 6

Godišnji prinos krme (tOT/ha) 11,1 10,2 9,1

Godišnja mliječnost krava

(kg/kravi/god.)

5.896 do 6.375 6.008 do 6.371 6.183 do 6.452

Oates i sur. (2011.) su u subhumidnom klimatu Wisconsina (SAD) ustanovili najveće prinose

tratine (11 do 12 tST/ha/god.) kod rotacijskog napasivanja s rezidualnom visinom 15 cm od

tla, što je bilo više negoli kod trokošnog režima s košnjom na visini od 6 cm od tla (prinosi

6,5 do 9,5 tST/ha/god.). Napasivanje su vršili visokom gustoćom zaposjedanja (oko 50

UG/ha) tokom kratkih razdoblja zaposjedanja (oko 2 dana). U njihovom pašnjaku

prevladavajuće vrste bile su: vlasnjača livadna, klupčasta oštrica, vlasulja livadna, engleski

ljulj i bijela djetelina. Visoka rezidualna visina tratine omogućavala je brzu regeneraciju

tratine nakon razdoblja zaposjedanja pašnjaka zahvaljujući velikoj fotosintetskoj površini

preostalog lišća, a gubici rezidualne lisne mase žućenjem i odumiranjem bili su mali jer su u

tratini prevladavale vrste trava kojima lišće duže zadržava zelenu boju (u odnosu na engleski

ljulj).

Na temelju gore iznešenih razmatranja može se zaključiti da je rezidualna visina tratine nakon

ispaše važna jer određuje proizvodnost životinja (kod niske rezidualne mase obično se javlja

gladovanje krajem razdoblja zaposjedanja), određuje iskorištenje biljne mase (što je niža, to je

veće iskorištenje biljne mase), određuje brzinu ponovnog porasta tratine (veća rezidualna

masa omogućuje brži ponovni porast), i godišnji prinos biljne mase (brži ponovni porasti

mogu biti povezani s većim godišnjim prinosima). Zbog toga je, za upravljanje napasivanjem,

važno unaprijed postaviti ciljanu rezidualnu visinu tratine ili rezidualnu biljnu masu.

Optimalna rezidualna visina za većinu travnjaka gdje dominiraju niske vrste (engleski ljulj i

245

bijela djetelina) je vjerovatno oko 5 cm iznad tla, a tamo gdje dominiraju višlje vrste, i trave s

izdignutim busenom (npr. klupčasta oštrica), potrebna je veća rezidualna visina (između 10 i

15 cm) i veća rezidualna masa. Što se tiče očuvanja proizvodnosti životinja, vjerovatno je

potrebna rezidualna biljna masa od barem 500 kgST/ha, jer kod manje rezidualne mase stoka

ima male zalogaje i više vremena troši na traženje paše.

5.6.1.2.4. Utjecaj pašnog opterećenja (grazing pressure) na proizvodnost stoke i travnjaka

Pašno opterećenje jest broj pašnih životinja po jedinici dostupne krme (Greenhalgh i sur.,

1966.), i po definiciji je recipročno obroku ispaše (Allen i sur., 2011.).

Pašno opterećenje se prema definiciji izražava kako prikazuju donje jednakosti:

PO [grla/kgST/dan] = 1 / DOI [kgST/grlu/dan]

ili

PO [grla/kgST/dan] = GZ [grla/ha] : BM [kgST/ha] : RZ [dana]

gdje je: PO = pašno opterećenje.

GZ = gustoća zaposjedanja ili broj grla po jedinici površine u jednom danu.

BM = dostupna biljna masa po jedinici površine, na početku pašnog događaja

ili suma početne biljne mase i prirasta tokom razdoblja zaposjedanja.

RZ = razdoblje zaposjedanja pašnjaka ili podjedinice pašnjaka

Broj grla se može svesti i na broj uvjetnih grla, tako da se pašno opterećenje može izraziti i

slijedećim izrazima:

PO [UG/kgST/dan] = 1 / DOI [kgST/UG/dan]

ili

PO [UG/kgST/dan] = GZ [UG/ha] : BM [kgST/ha] : RZ [dana]

Prema Greenhalghu i sur. (1966.) optimalno pašno opterećenje je ono kod kojega se postiže

maksimalna proizvodnost stoke po jedinici površine, i to je točka kompromisa između visoke

proizvodnosti po grlu i visokog iskorištenja dostupne biljne mase. Obično je to ono pašno

opterećenje koje je malo veće od opterećenja za maksimalnu proizvodnost po grlu. Ipak,

postoje situacije kada se na neku pašnu površinu ide s mnogo većim pašnim opterećenjem od

optimalnog: npr. kada se želi tratina popasti nisko – skoro do tla, radi suzbijanja korova ili

radi otvaranja tratine za usijavanje poželjnijih biljnih vrsta (npr. povećati zastupljenost

djetelina u tratini).

U pokusima McEvoya i sur. (2009.) i Roca-Fernandez i sur. (2011.) u Irskoj pokazalo se da

manje pašno opterećenje (5,0 krava/100kgST ispaše) omogućuje brže dnevne priraste trave, a

veće pašno opterećenje (oko 6,5 krava/100kgST ispaše) omogućuje veće iskorištenje

ponuđene biljne mase (Tablica 195.).

246

Tablica 195. Utjecaj pašnog opterećenja na iskorištenje ponuđene biljne mase travnjaka i

prosječni dnevni prirast trave

McEvoy

i sur. (2009.)

Ciljana biljna masa prije napasivanja (tST/ha) > 4

cm od tla

1,7 2,2

Pašno opterećenje (krava/100 kgST ispaše)* 6,25 5,00 6,25 5,00

Iskorištenje ponuđene biljne mase travnjaka (%) 96,2 87,5 96,7 87,9

Prosječni dnevni prirast trave (kgST/ha/dan) 67,6 75,7 65,9 71,6

Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) > 4 cm od

tla

16 20 16 20

Roca-

Fernandez

i sur. (2009.)

Biljna masa prije pašnog događaja (tST/ha) > 4 cm 1,6 2,4

Pašno opterećenje (krava/100 kgST ispaše)* 6,7 5,0 6,7 5,0

Iskorištenje biljne mase (%) > 4 cm 97,7 91,3 98,3 88,4

Prosječni dnevni prirast trave (kgST//ha/dan) 68 77 64 74

Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) > 4 cm 15 20 15 20

* Pašno opterećenje izračunali autori prema izrazu: PO = 1 / DOI

Holechek i sur. (1999.) su objasnili i pojam intenziteta ispaše (grazing intensity) koji se koristi

u istraživanjima range-land pašnjaka. Intenzitet ispaše ukazuje koliko biljne mase stoka

ukloni s pašnjaka. Teška ispaša (heavy grazing) odnosi većinu biljne mase i ne omogućuje

opstanak poželjnih biljnih vrsta u pašnjaku, umjerena ispaša (moderate grazing) odnosi toliko

biljne mase da omogućuje održavanje poželjnih vrsta u pašnjaku, ali bez mogućnosti

povećanja njihove proizvodnosti, dok laka ispaša (light grazing) omogućuje poželjnim

vrstama da maksimaliziraju svoju proizvodnju biljne mase.

5.6.1.2.5. Gustoća zaposjedanja (stocking density)

Tokom planiranja napasivanja često je potrebno odrediti odgovarajuću gustoću zaposjedanja

(GZ) pašnjaka za ciljani dnevni obrok ispaše (DOI) na temelju pretpostavljene ili izmjerene

veličine biljne mase (BM) na pašnjaku. Dakle, uz poznatu veličinu biljne mase po jedinici

površine pašnjaka (BM u kgST/ha iznad visine lakog odgrizanja ili iznad ciljane rezidualne

visine tratine) te uz ciljani dnevni obrok ispaše (DOI u kgST/grlu/dan) i ciljano razdoblje

zaposjedanja (RZ) izračunavamo odgovarajuću gustoću zaposjedanja (GZ):

GZ (grla/ha) = BM (kgST/ha) : DOI (kgST/grlu/dan) : RZ (dana)

Zadatak 20. Izračunaj odgovarajuću gustoću zaposjedanja (grla/ha) ako je ciljani obrok ispaše

18 kgST/grlu/dan, biljna masa na pašnjaku 3 tST/ha (iznad 4 cm) i planirano razdoblje

zaposjedanja 6 dana.

Gornja formula može biti prikladna za razdoblje sporog prirasta tratine (ljeto i jesen) i kratka

razdoblja zaposjedanja jer ne uračunava povećavanje biljne mase uslijed porasta tratine tokom

razdoblja zaposjedanja. S obzirom da biljna masa tokom proljeća često raste prirastom od oko

60 kgST/ha/dan (pa i više), prirast tratine tokom razdoblja zaposjedanja dodavao bi ispaše za

oko 4 UG/ha/dan (uz ciljani obrok ispaše 3% od TM). Zbog toga se barem tokom proljetnog

razdoblja, u izračun gustoće zaposjedanja treba uvrstiti i očekivani prirast tratine tokom

razdoblja zaposjedanja:

GZ (grla/ha) = [BMpočetna (kgST/ha) + ODPT (kgST/ha/dan) × RZ (dana)] : DOI

(kgST/grlu/dan) : RZ (dana)

247

gdje je ODPT = očekivani dnevni prirast tratine.

Zadatak 21. Izračunaj odgovarajuću gustoću zaposjedanja (grla/ha) ako je ciljani obrok ispaše

18 kgST/grlu/dan, biljna masa na pašnjaku 3 tST/ha (iznad 4 cm), planirano razdoblje

zaposjedanja 6 dana, a očekivani dnevni prirast tratine 50 kgST/ha/dan.

Gustoća zaposjedanja kao broj grla ili broj uvjetnih grla po jedinici površine zaposjednutog

pašnjaka (glra/ha ili UG/ha) ne može samostalno utjecati na proizvodnost stoke. Tek u

kombinaciji s veličinom biljne mase zaposjednutog pašnjaka (ili podjedinice pašnjaka) može

dati informaciju koja upućuje na proizvodnost stoke, i to neizravno: preko obroka ispaše

(kgST/grlu/dan) ili pašnog opterećenja (grla/kgST/dan). Tako npr. uz konstantnu biljnu masu,

povećanje gustoće zaposjedanja smanjuje dnevni obrok ispaše i proizvodnost stoke, i obrnuto.

5.6.1.2.6. Dodijeljena površina pašnjaka

Tokom pašne sezone, prisutnom stočnom fondu dodjeljuju se veći ili manji dijelovi ukupnih

pašnjačkih površina. Pomoću dodijeljene površine pašnjaka (DPP) planiramo potrebnu

površinu pašnjaka za postojeći stočni fond za vrijeme razdoblja zaposjedanja:

DPP (ha) = DOI (kgST/grlu/dan) × n (grla) × RZ (dana) : BM (kgST/ha)

Zadatak 22. Izračunaj dodijeljenu površinu pašnjaka za razdoblje zaposjedanja od 10 dana, za

stado od 100 zasušenih ovaca, ako je ciljani dnevni obrok ispaše 1,5 kgST/grlu/dan i biljna

masa iznad 2 cm od tla je 750 kgST/ha. Pretpostavi da je ljetno razdoblje sa zanemarivim

prirastom trave.

Ako očekujemo značajan prirast tratine tokom razdoblja zaposjedanja, tada u izraz treba

umjesto biljne mase (BM) uvrstiti početnu biljnu masu (BMpočetna) i očekivani dnevni prirast

tratine (ODPT):

DPP (ha) = DOI (kgST/grlu/dan) × n (grla) × RZ (dana) : [BMpočetna (kgST/ha) + ODPT

(kgST/ha/dan) × RZ (dana)]

Zadatak 23. Izračunaj dodijeljenu površinu pašnjaka za 100 dojnih ovaca s ciljanim dnevnim

obrokom ispaše 2,5 kgST/ovci/dan, za razdoblje zaposjedanja od 5 dana, s početnom biljnom

masom od 1.750 kgST/ha iznad 2 cm od tla i očekivanim proljetnim dnevnim prirastom

tratine 50 kgST/ha/dan.

5.6.1.2.7. Razdoblje zaposjedanja

Zaposjedanje pašnjaka ili pregona može trajati kratko (jedan ili samo pola dana kod

intenzivnog rukovođenja), srednje dugo (nekoliko dana) ili dugo (tjednima, kod ležernog

rukovođenja). Farmeri nastoje uskladiti razdoblje zaposjedanja s vremenom potrebnim za

konzumaciju prisutne biljne mase sukladno ciljanom dnevnom obroku ispaše jer između tih

veličina postoji funkcionalna ovisnost:

RZ (dana) = BM (kgST/ha) : [GZ (grla/ha) × DOI (kgST/grlu/dan)]

248

Prema gornjem izrazu očito je da će razdoblje zaposjedanja (RZ) biti duže ako je veća biljna

masa (BM) na pašnjaku, a kraće ako je veća gustoća zaposjedanja (GZ) i veći dnevni obrok

ispaše (DOI).

U razdobljima kada je prirast trave brz (proljeće) ili kada se očekuju duža razdoblja

zaposjedanja, biljnu masu treba korigirati za očekivani prirast tratine (OPT) tokom razdoblja

zaposjedanja:

RZ (dana) = BMpočetna (kgST/ha) : [DOI (kgST/grlu/dan)×GZ (grla/ha) – OPT

(kgST/ha/dan)]

Zadatak 24. Izračunaj očekivano razdoblje zaposjedanja za 100 ovaca s janjcima koji će

zaposjedati dio pašnjaka površine 1 ha tokom proljeća, s početnom biljnom masom 1,75

tST/ha iznad 2 cm, i očekivanim dnevnim prirastom tratine 50 kgST/ha/dan. Ciljani dnevni

obrok ispaše je 4% od TM ili 2,8 kgST/dan/ovci od TM=70 kg.

Kod dodjeljivanja pašnih površina za dugačka razdoblja zaposjedanja, stoka ima mogućnost

izbiranja, odabira preferiranih zona i slabijeg iskorištenja biljne mase izvan preferiranih zona.

Dolazi i do ponovljenog napasivanja na mladom porastu preferiranih zona, što dovodi do

oštećivanja pojedinih biljaka i prorjeđivanja tratine. Dodjeljivanje pašnih površina za kratka

razdoblja zaposjedanja omogućuje jednoličnije korištenje tratine, visoko iskorištenje

ponuđene biljne mase i smanjenu mogućnost izbiranja. Nielsen (1997.) je prikazao

iskorištenje prinosa pašnjaka kod različitih načina korištenja u Wisconsinu (SAD), iz čega se

vidi da kontinuirano napasivanje omogućuje najmanje iskorištenje godišnjeg prinosa, a košnja

s odvozom i hranidbom zelene mase najveće iskorištenje (Tablica 196.).

Tablica 196. Iskorištenje prinosa travnjaka različitim metodama korištenja (Nielsen, 1997.)

Način korištenja travnjaka Iskorištenje prinosa

(%)

Kontinuirano napasivanje 50

Rotacijsko napasivanje 65

Pojasno napasivanje (dodijenjena površina za poludnevni obrok

ispaše)

70

Košnja i priprema sijena 82

Košnja i priprema silaže 87

Košnja i odvoz zelene mase 92

Ipak, novija istraživanja u Europi pokazala su da se precizno rukovođenim napasivanjem

može postići visoko iskorištenje biljne mase (oko 90%) uz dobru proizvodnost stoke (Roca-

Fernandez i sur., 2011.; McEvoy i sur., 2009.).

Kratka razdoblja zaposjedanja (½ do 1 dan) tehnički se provode po metodi pojasnog

zaposjedanja, a stoka se ograničava uz pomoć pomičnih električnih ograda. Srednje duga

razdoblja zaposjedanja provode se metodom rotacijskog zaposjedanja, a stoka se ograničava

pomoću fiksnih ili pomičnih ograda pašnjaka. Dugačka razdoblja zaposjedanja provede se

metodom rotacijskog zaposjedanja na malom broju velikih pregona ili metodom

kontinuiranog zaposjedanja.

249

5.6.1.2.8. Razdoblje odmora ili regeneracije tratine

Nakon defolijacije travnjaka (ispašom ili košnjom), biljna masa kreće u ponovni porast.

Energija za tvorbu novih mladih tkiva dolazi od fotosintetske aktivnosti preostale (rezidualne)

lisne mase i od zaliha ugljikohidrata u korjenu i prizemnom dijelu busena. Nakon dovoljno

vremena porasta, novoizgrađena lisna masa fotosintetskom aktivnošću obnavlja zalihe

asimilata u korijenu i busenu. Ako se biljkama, kroz dovoljno dug odmor, ne omogući obnova

zalihe asimilata, tada se biljke iscrpljuju, usporava im se porast, smanjuje godišnji prinos, a

može doći i do ugibanja biljaka i prorjeđivanja tratine.

Prema Čižeku (1970.), tokom proljeća, kada trava brzo raste, često je dovoljno oko 15 dana

regeneracije tratine do nove defolijacije. Tokom ljeta potrebno je 26 do 30 dana regeneracije,

a tokom jeseni 36 do 40 dana. Prema Stjepanoviću (prof.dr.sc. Mirko Stjepanović,

neobjavljena predavanja) tokom proljeća dovoljno je 15 do 20 dana regeneracije tratine, a

tokom ljeta je potrebno 30 do 40 dana. Iako prema Čižeku (1070.) trave tokom proljeća

toleriraju kratka razdoblja regeneracije od samo 2 do 3 tjedna, čini se da je za maksimalizaciju

godišnjeg prinosa povoljno omogućiti regeneraciju od blizu 30 dana čak i tokom proljeća

(Oates i sur., 2011.).

Košni tipovi lucerne, bez obzira na doba godine, za dug vijek i dobar prinos zahtijevaju

dugačko trajanje regeneracije, od oko 30 dana, a zadnji porast prije zime bi trebao procvasti

prije napasivanja, mada je prema Stjepanoviću i sur. (2009.) za zadnji porast prije zime

potrebno 50 dana, bez obzira na cvatnju (vidjeti poglavlje o lucerni). Smiljkita roškasta treba,

slično lucerni, regeneraciju od 4 tjedna (Davis i Bell, 1957.). Slično razdoblje odmora treba i

crvena djetelina, dok bijela djetelina tolerira kontinuirano napasivanje i kratka razdoblja

odmora. Također, i pašni tipovi lucerne toleriraju kontinuirano napasivanje (Pecetti i sur.,

2008.).

5.6.1.2.9. Utjecaj metode zaposjedanja (stocking method) na proizvodnost stoke

Najčešće primjenjivane metode zaposjedanja pašnjaka jesu:

- kontinuirano zaposjedanje (cijelo stado zaposjeda cijeli pašnjak kroz cijelu pašnu

sezonu bez ograničenja);

- rotacijsko zaposjedanje (pašnjak se podijeli u podjedinice, a stoka slijedom zaposjeda

podjednice u nizu, s određenim vremenom zaposjedanja pojedine podjedinice i

određenim vremenom regeneracije tratine popasene podjedinice). Broj podjedinica

(pregona) varira ovisno o intenzitetu rukovođenja: kod ležernog rukovođenja je mali

broj pregona (4 – 6) s dugačkim zadržavanjem stoke na pojedinoj podjedinici, a kod

intenzivnog rukovođenja je velik broj pregona (> 10) s kratkim zadržavanjem stoke na

pojedinom pregonu;

- pojasno zaposjedanje (stoci se dodjeljuju površine pašnjaka dostatne za jednodnevni ili

poludnevni obrok ispaše s mogućnošću napasivanja na tratini popasenoj prethodna 2-3

dana)

- mješovito zaposjedanje, s više vrsta stoke, kada se postiže bolje iskorištenje tratine,

bolja proizvodnost stoke i smanjenje brojnosti specifičnih parazita

- frontalno zaposjedanja – s pomičnom barijerom ispred stoke.Bbarijera (žica pod

električnim naponom) se polako premješta i pripušta stoku u nepasene dijelove

pašnjaka

Ciljevi rotacijskog napasivanja jesu:

250

1) popasenim dijelovima pašnjaka omogućiti odmor tratine i regeneraciju prinosa

(odgovarajućim razdobljem odmora tratine).

2) prisiliti stoku da iskoristi što veći dio dostupne biljne mase (70 do 80%, Allen i

Collins, 2003.), sa što manje izbiranja (ograđivanjem),

3) stoci priskrbiti ciljani dnevni obrok ispaše tokom razdoblja zaposjedanja, pravilnim

dimenzioniranjem površine podjedinica (pregona), prikladno određenim razdobljem

zaposjedanja podjedinica (pregona), uz odgovarajuću biljnu masu na podjedinici

(pregonu)

4) stoku spriječiti da prenisko popase tratinu kako bi se biljna masa mogla brzo

regenerirati (pravovremenim premještanjem stoke),

5) Odvojiti dio pašnjačkih površina za proizvodnju sijena od visokoprinosnog

proljetnog porasta, kada je proizvodnja ispaše često veća od potencijalne

konzumacije stada.

Navedeni ciljevi postižu se ograničavanjem stoke na pasenje određenih dijelova ukupnih

pašnjačkih površina, i to u brižno određenom slijedu. Ograničavanje stoke postiže se pomoću

nepomičnih ili pomičnih ograda, a slijed korištenja pojedinih dijelova pašnjaka postiže se

premještanjem stoke. Podjelom pašnjaka na podjedinice (pregone) omogućuje se i nesmetan

proljetni rast trave na onom dijelu pašnjačkih površina čiji je proljetni porast suvišan za

ispašu, a potreban je za pripremu sijena.

Pojasno napasivanje ima iste ciljeve kao i rotacijsko, samo što je time omogućeno još

ravnomjernije iskorištenje biljne mase.

Frontalno napasivanje ima za cilj spriječiti gaženje nepopasene površine pašnjaka, i precizno

dodjeljivanje odgovarajuće površine nedirnute ispaše.

Walton i sur. (1981.) su u Alberti (Kanada) uspoređivali prirast rotacijski (na 4 pregona) i

kontinuirano napasivane junadi na sijanom pašnjaku lucerne, stoklase bezosate (Bromus

inermis L.) i vlasulje nacrvene (Festuca rubra L.). U prvoj godini postigli su visoke priraste

po grlu i jedinici površine bez obzira na varijantu napasivanja, a u narednim godinama su

prirasti kod kontinuiranog napasivanja značajno pali (Tablica 197.), vjerojatno zbog

smanjenja prinosa lucerne i stoklase bezosate uslijed kontinuiranog napasivanja. Za vrijeme

trajanja pokusa nije došlo do pojave nadama junadi unatoč udjelu lucerne od oko 50% u

biljnoj masi, i to bez primjene sredstava protiv nadama. Gustoću zaposjedanja podešavali su

prema veličini biljne mase na pašnjacima, s ciljem održavanja podjednakog obroka ispaše,

odnosno podjednakog pašnog opterećenja uz promjenjivu prisutnu biljnu masu.

Tablica 197. Utjecaj metode zaposjedanja pašnjaka na prirast junadi i konzumaciju ispaše

(Walton i sur., 1981.)

Godina 1975. 1976. 1977. 1978.

Zaposjedanje K R K R K R K R

Prosječan dnevni prirast

(kgTM/grlu/dan)

1,36 1,23 0,73 1,18 0,86 1,13 0,68 0,82

Godišnji prirast po hektaru

(kgTM/ha/god.)

266 318 166 275 119 235 118 202

Konzumirana krma

(kgST/ha)

2.554 2.703 2.291 2.173 1.012 2.045 1.015 2.081

„K“ = kontinuirano, „R“ = rotacijski

251

Bertelsen i sur. (1993.) su u Illinoisu (SAD) ispitivali utjecaj metode zaposjedanja pašnjaka na

prirast tjelesne mase junica. Ustanovili su da rotacijsko napasivanje na 6 pregona (sa

zadržavanjem stoke po 6 dana/pregonu) omogućuje značajno veći prirast tjelesne mase po

hektaru pašnjaka negoli kontinuirano napasivanje (Tablica 198.). Prirast po hektaru kod

intenzivirane varijante rotacijskog napasivanja na 11 pregona (sa zadržavanjem stoke po 3

dana/pregonu) bio je neznačajno manji od 6-pregonskog napasivanja. Prirasti TM po grlu bili

su jednaki kod svih varijanata, a veći prirast po hektaru bio je omogućen većim odnosom

zaposjedanja (više grla/ha). Pašnjak se sastojao od lucerne (oko 50%), vlasulje trstikaste (oko

40%) i klupčaste oštrice (oko 10%). Kod rotacijskih varijanti napasivanja autori su ustanovili

veći sadržaj sirovih bjelančevina u ispaši u odnosu na kontinuirano napasivanje. Autori nisu

izvjestili o korištenju sredstava protiv nadama. Trajanje regeneracije tratine bilo je 30 dana.

Napasivanje je provođeno od sredine svibnja do sredine rujna, tokom dvije godine, s križanim

junicama početne tjelesne mase oko 404 kg/grlu (1990.g.) i 339 kg/grlu (1991.g.). Suvišak

krme kod rotacijskih varijanti bio je iskorišten za pripremu sijena (1990.g.) ili napasivanjem

parova krava-tele (1991.), kako bi se spriječilo zastarijevanje biljne mase. Zaključili su da je

najekonomičnija varijanta rotacijsko napasivanje na 6 pregona, te da 11-pregonsko

napasivanja zahtijeva dodatne troškove ograđivanja koji se ne mogu opravdati boljim

prirastima.

Tablica 198. Utjecaj metode zaposjedanja pašnjaka na prirast junica u Illinnoisu (Bertelsen i

sur., 1993.)

Metoda zaposjedanja Kontinuriano Rotacijsko

(na 6

pregona)

Rotacijsko

(na 11

pregona)

Prosječni prirast po grlu (kg/grlu/dan) 0,365 0,336 0,367

Odnos zaposjedanja (grla/ha) 3,03 4,62 4,00

Prirast po hektaru (kg/ha) 133,2 186,7 179,0

Veličina biljne mase prije ispaše (kgOT/ha) 1.986 2.033 2.350

Veličina biljne mase poslije ispaše

(kgOT/ha)

1.973 1.362 1.206

Sadržaj sirovih bjelančevina prije ispaše (%

u ST)

12,2 15,2 16,6

Sadržaj sirovih bjelančevina poslije ispaše

(% u ST)

11,0 11,7 12,1

Kuusela i Khalili (2002.) su u Finskoj ispitivali utjecaj dvije metode zaposjedanja pašnjaka na

konzumaciju ispaše i mliječnost krava. Ispitivane varijante bile su pojasno zaposjedanje, sa

svakodnevnim dodjeljivanjem nove površine pašnjaka, i rotacijsko zaposjedanje, s

premještanjem stoke na novi pregon kada se na zauzetom pregonu dosegne rezidualna visina

tratine od 10 cm. Ponuđeni dnevni obrok ispaše kod pojasnog zaposjedanja bio je 20

kgST/kravi/dan iznad 3 cm visine od tla. Pojasno zaposjedanje omogućilo je veću proizvodnju

mlijeka po jedinici površine i veći odnos zaposjedanja (Tablica 199.). U pokusu su koristili

finsko Ayrshire govedo, čije su krave na početku pokusa bile oko 150-og dana laktacije, a

tratina se sastojala od mačjeg repka, vlasulje livadne, bijele djeteline, hibridne djeteline i

vlasnjače livadne.

252

Tablica 199. Utjecaj metode zaposjedanja na prinos mlijeka u Finskoj (Kuusela i Khalili,

2002.)

Godina 1996. 1997.

Metoda zaposjedanja Pojasno Rotacijsko Pojasno Rotacijsko

Prinos mlijeka po hektaru (kg/ha) 5.000 3.680 5.470 4.050

Prinos mlijeka po kravi (kg/kravi/dan) 19,1 19,2 19,3 19,2

Biljna masa pred ispašu (kgST/ha) 1.310 960 1.600 1.190

Prosječni odnos zaposjednja (krava/ha) 3,12 2,28 3,38 2,51

Oates i sur. (2011.) su u Wisconsinu (SAD) tokom dvije godine ispitivali utjecaj raznih

varijanti korištenja pašnjaka na veličinu potencijalno iskoristive krme i relativnu hranidbenu

vrijednost iste. Najveću potencijalno iskoristivu krmu ustanovili su kod intenzivnog

rotacijskog napasivanja (11-12 tST/ha), nešto manju kod kontinuiranog napasivanja (7-8

tST/ha), i košnog korištenja (6-9 tST/ha) i najmanju kod nekorištenja (oko 4 tST/ha).

Oates i sur. (2011.) su također ustanovili i najveću relativnu hranidbenu vrijednost kod

intenzivnog rotacijskog napasivanja. Povoljne utjecaje takvog korištenja travnjaka na prinos i

kvalitetu objasnili su dobrom prilagođenošću ritma napasivanja (trajanje zaposjedanja +

trajanje odmora) i rezidualne visine tratine prema potrebama biljaka u tratini travnjaka.

Defolijacija je bila dovoljno česta da biljke održi u fazi vegetativnog porasta, ali i s dovoljno

vremena odmora da biljke obnove zalihe energije za ponovni porast. Na visok prinos varijanti

s napasivanjem pozitivno je utjecala i veća mineralizacija i dostupnost dušika u tlu u odnosu

na košenu varijantu. Autori su eksperiment provodili u subhumidnoj klimi (višegodišnji

prosjek: 900mm/god., 2006.: 691 mm/god., 2007.: 583 mm/god.). Kod intenzivnog

rotacijskog napasivanja pregoni su bili površine 0,6 ha, napasivani su velikom gustoćom

zaposjedanja (25 parova krava-tele, gustoće zaposjedanja oko 50 UG/ha) uz kratka razdoblja

zaposjedanja (približno 2 dana) do rezidualne visine od oko 15 cm. Nakon svakog

zaposjedanja uslijedilo je razdoblje odmora tratine od oko 28 dana. Kod kontinuiranog

napasivanja pašnjaci su bili površine 8,1 ha s odnosom zaposjedanja 3,63 UG/ha, a napasivani

su 28 dana mjesečno, i imali odmor od 2 dana mjesečno, kada je stoka prebacivana na

rotacijski napasivane pregone. Broj pašnih dana stoke na obje varijante napasivanja bio je

sličan: oko 100 UGdan/ha/mjesečno. Kod košne varijante kosili su na visinu 6 cm od tla: prvi

otkos krajem vlatanja u svibnju, a drugi otkos kada je biljna masa dosegla visinu od 30 do 35

cm. Biljna masa trećeg porasta izmjerena je u listopadu. Gnojidba pašnih i košne varijante

bila je provedena amonij-fosfatom (11:44:0) u dozi od 57 kgN/ha početkom lipnja svake

godine, u skladu s preporukama savjetodavne službe. Proizvodnja krme kod intenzivnog

rotacijskog napasivanja izračunata je kao razlika između biljnih masa prije i poslije pašnih

događaja. Kod kontinuiranog napasivanja bili su postavljeni mini-kavezi na tratinu u kojima

je tratina košena svaki mjesec. Biljna masa je bila procijenjena unutar i izvan kaveza, a

mjesečna proizvedena biljna masa izračunata je kao razlika između unutrašnje (zaštićene) i

vanjske (popašene).

Briske i sur. (2008.) su na temelju pregleda literature ustanovili da rotacijsko napasivanje na

ekstenzivnim rangeland pašnjacima u SAD-u nema nikakvih prednosti u odnosu na

kontinuirano napasivanje, pod uvjetom da se izbjegava kronično jako pašno opterećenje.

Pašna sezona na rangeland pašnjacima u SAD-u traje oko 200 dana, unutar koje je tek oko 65

dana povoljno za rast trave (većina tokom proljeća i nešto malo tokom jeseni). Dugačko ljeto

s nedovoljnom i nepredvidivom količinom kiše ne omogućuje regeneraciju prinosa trave

unatoč odgađanju napasivanja tokom odmora tratine, što je vjerovatno glavni razlog

nepostojanja pozitivne reakcije na rotacijski način napasivanja.

253

Bosing i sur. (2014.) su u polusušnoj stepi sjeveroistočne Azije (unutrašnja Mongolija, prinos

trave oko 1,4 tST/ha/god., vegetacija od svibnja do rujna, oko 300 mm/godišnje oborina)

ispitivali utjecaj metode zaposjedanja prirodnog travnjaka, obroka ispaše i dodatka

koncentrata na prirast ovaca. Kontinuirano zaposjedanje (svake godine) i alternativno

zaposjedanje (jedne godine ispaša, druge godine sjenokoša) dalo je jednake performance

ovaca, dok je povećanje obroka ispaše povećalo i prirast (Tablica 200.), a dodatak koncentrata

smanjio je konzumaciju ispaše i povećao prirast ovaca. Ovce su imale početnu tjelesnu masu

oko 30 kg/grlu, i bile su stare oko 1,5 godina.

Tablica 200. Utjecaj obroka ispaše na prirast ovaca starosti 1,5 godina u unutrašnjoj Mongoliji

(Bosing i sur., 2014.)

Obrok ispaše (% od TM/dan) 29,0 13,0 8,2 3,2 2,7 1,4

Veličina biljne mase (kgST/ha) 2.181 1.654 1.546 670 640 330

Gustoća zaposjedanja (grla/ha) 2,3 4,7 6,5 7,5 9,0 10,3

Prirast (g / 91 dan) 92,0 86,6 89,2 94,3 82,2 71,4

Prirast s dodatkom 250 g/grlu/dan

koncentrata (g/91 dan)

125,9 118,4 129,3 121,5 126,2 105,5

Terensko istraživanje mješovitog zaposjedanja pašnjaka s junadi i dojnim ovcama (s janjadi)

pokazalo je da takvo mješovito zaposjedanje povećava prosječni dnevni prirast janjadi s 246

na 265 g/grlu/dan (s gustoćom zaposjedanja 2,11 junadi + 8,1 ovaca/ha nasuprot samih 15

ovaca/ha) i povećava prirast junadi s 1,42 na 1,52 kg/grlu/dan (nasuprot samih 4,44

junca/ha)(Nolan i Connoly, 1989.). Isto istraživanje je pokazalo da napasivanja samo jedne

vrste (umjesto dvije) zahtijeva 10 do 13% veću površinu pašnjaka za isti proizvodni rezultat

kao kod mješovitog napasivanja dvije vrste.

Kompilacija 9 istraživanja mješovitog napasivanja goveda i ovaca koju su proveli d'Alexis i

sur. (2014.) pokazala je da mješovito napasivanje omogućuje prosječno 26,8% veću

proizvodnost po hektaru pašnjaka u odnosu na jednovrsno napasivanje ovcama i 25,1% u

odnosu na jednovrsno napasivanje govedima. Razlika u prirastima izraženima po grlu ovdje

nije bila tako velika kao u prethodnom cititranom terenskom istraživanju: prosječno tek +14,5

g/grlu/dan za ovce.

Suprotno gore navednoj kompilaciji, Wright i sur. (2006.), kod kontinuiranog mješovitog

napasivanja ovaca s janjcima i junadi, nisu ustanovili veću proizvodnost po hektaru pašnjaka

u odnosu na jednovrsno napasivanje ali su ustanovili brži prosječni prirast janjadi izražen po

grlu (243 vs. 212 g/grlu/dan kod visine tratine 8-10 cm, i 260 vs. 250 g/glu/dan kod visine

tratine 4-5 cm) u varijantama mješovitog napasivanja.

Bolji rezultati kod simultanog napasivanja više vrsta mogli bi biti posljedica boljeg

iskorištenja prinosa tratine, ali i efekta razrjeđenja gustoće zaposjedanja pojedine vrste, čime

se smanjuje invadiranost probavnog sustava parazitima specijaliziranim za pojedinu vrstu

biljojeda.

5.6.1.2.10. Odnos zaposjedanja (stocking rate)

Odnos zaposjedanja (broj grla/ha ili UG/ha) odnosi se na omjer stočnog fonda (broja grla ili

UG) i ukupnih proizvodnih površina (pašnjaci + oranice) neke farme. Taj omjer može

prikazivati zatečeno stanje na dan izražavanja ili prosječno godišnje stanje. Visok odnos

zaposjedanja je moguće ostvariti na visokoprinosnim krmnim kulturama na plodnim i

254

dubokim tlima, dok je na niže prinosnim livadama ili nisko prinosnim pašnjacima moguće

ostvariti niže odnose zaposjedanja.

5.6.1.2.11. Nosivost (carrying capacity)

Podatak o nosivosti zemljišnih resursa na nekoj farmi odgovara na pitanje: Koliko stoke mogu

određeni zemljišni resursi prehraniti, a da stoka održi ciljanu proizvodnost (prirast ili

mliječnost)? Nosivost se može izraziti i kao maksimalni odnos zaposjedanja kojim se postiže

ciljana proizvodnost stoke. Dobiva se na temelju omjera iskoristivog godišnjeg prinosa krme i

očekivane godišnje konzumacije jednog UG ili jednog grla:

N (UG/ha) = IGP (kgST/ha/god) : GK (kgST/UG)

gdje je: N = nosivost

IGP = iskoristivi godišnji prinos ST krmiva, ponderirano s travnjaka i oranica

GK = godišnja konzumacija ST krmiva po uvjetnom grlu

Zadatak 29. Neka je očekivana dnevna konzumacija ST krmiva između 2 i 3 % od TM

(ovisno o proizvodnosti grla). Izračunaj očekivanu godišnju konzumaciju ST krmiva po UG i

nosivost proizvodnih površina krmnog bilja u različitim okolišima i tipovima gospodarenja,

prema iskoristivom godišnjem prinosu krmiva u donjoj tablici.

Okoliš i vrste

krmnog bilja

Dnevna

konzumacija

(ST% od TM)

Očekivana godišnja

konzumacija

(kgST/UG/god)

(bez potrošnje

slame)

Iskoristivi

godišnji

prinos

krmiva

(tST/ha)

Nosivost

(UG/ha/god.)

Ravnica, silažni

kukuruz i zrno,

lucerna, sojina

sačma

3,0 12

Ravnica, preko

ljeta ispaša, preko

zime uskladištena

krmiva

2,5 6

Brdska Hrvatska,

zimi sijeno, ljeti

ispaša

2,5 3

Planinska

Hrvatska, zimi

sijeno, ljeti ispaša

2,5 1,5

5.6.1.3. Prihrana žitaricama na paši

Stoka na paši može se prihranjivati zrnom žitarica, što može poboljšati proizvodnost stoke i

smanjiti konzumaciju ispaše. Owensby i sur. (1995.) su u Kanzasu (SAD), na rangeland

pašnjaku s travama tople sezone (dominantne vrste su bile big bluestem i indiangrass) od

255

1988. do 1991. napasivali križane junce, sa i bez prihrane zrnom sirka. Prosječna početna

tjelesna masa junaca bila je oko 260 kg/grlu, a odnos zaposjedanja bio je oko 1,6 grla/ha ili

0,83 UG/ha (na početku pokusa). Ispitivani tretmani bili su: 1) bez prihrane, 2) s prihranom

0,91 kg zrna sirka po grlu dnevno i 3) s prihranom 1,82 kg sirka po grlu dnevno. Prosječni

dnevni prirast tjelesne mase tokom proljeća bio je visok i bez značajnog utjecaja prihrane, dok

je tokom ljeta bez prihrane bio nizak i s prihranom značajno bolji (Tablica 201.). Prihrana je

povećala i rezidualnu biljnu masu sredinom srpnja i biljnu masu početkom listopada, jer je

prihrana smanjila konzumaciju ispaše. Pašnjaci su bili redovito spaljivani krajem travnja

(prije pašne sezone), a junci su puštani na pašnjake kada bi novi porast trave dosegao visinu

od 5 do 7,5 cm (oko 5. svibnja). Junci su bili maknuti s pašnjaka oko 15. srpnja, kada su

prebačeni u stajski tov. Prihrana zrnom sirka na paši nije značajno smanjila prosječni dnevni

prirast tokom stajskog tova s obrocima bogatima koncentriranim krmivima.

Tablica 201. Utjecaj prihrane zrnom sirka na prirast tjelesne mase (TM) junaca na rangeland

pašnjaku u Kanzasu (SAD, Owensby i sur., 1995.)

Prihrana zrnom sirka (kg/grlu/dan) 0,00 0,91 1,82

Prihrana zrnom sirka (% od početne tjelesne mase) 0,0 0,3 0,6

Prirast TM od svibnja do početka lipnja (kg/grlu/dan) 1,13 1,18 1,27

Prirast TM od početka lipnja do sredine srpnja (kg/grlu/dan) 0,86 1,02 1,08

Rezidualna biljna masa sredinom srpnja (kgST/ha) 1,20 1,40 1,60

Biljna masa početkom listopada (kgST/ha) 1,65 1,75 1,95

Prirast TM tokom stajskog tova (kg/grlu/dan) 1,58 1,59 1,56

Reis i Combs (2000.) su u Wisconsinu (SAD) ustanovili da prihrana Holstein krava na ljetnoj

paši s koncentratom (koncentrata 5 i 10 kg/kravi/dan) sastavljenim pretežno od zrna kukuruza

(90%) značajno povećava proizvodnju mlijeka, ali i smanjuje proizvodnju mliječne masti

(Tablica 202.) u odnosu na samu ispašu. Krave su bile oko 100-tog dana laktacije, pasle su na

pašnjaku od 50% leguminoza (lucerna i crvena djetelina) i 50% trava (klupčasta oštrica i

stoklasa bezosata), s odnosom zaposjedanja od 3,2 krave/ha. Napasivanje je provođeno

frontalno, s pomjeranjem frontalne ograde prema naprijed dva puta na dan (kako bi krave

stalno imale dovoljno svježe ispaše) i pomjeranjem stražnje ograde tri puta tjedno, kako bi se

spriječilo ponovljeno napasivanje na ponovljenom porastu. Ciklus rotacije je trajao 28 do 30

dana, dostupna ispaša iznad 5 cm visine od tla bila je oko 3.615 kgST/ha, a rezidualna biljna

masa oko 1.200 kgST/ha. Ponuđeni dnevni obrok ispaše bio je oko 26,7 kgST/kravi/dan ili

oko 4,45% od TM. Krave su pasle 20 sati dnevno, a mužene su u 05:00h i 16:30h. Koncentrat

je davan nakon svake mužnje.

256

Tablica 202. Utjecaj prihrane koncentratom na bazi zrna kukuruza na mliječnost krava na

ljetnoj ispaši u Wisconsinu (Reis i Combs, 2000.)

Prihrana koncentratom (kg/kravi/dan) 0 5 10

Mliječnost (kg/kravi/dan) 21,8 26,8 30,4

Mliječnost korigirana na 4% m.m. (kg/kravi/dan) 21,9 23,2 23,4

Mliječnost korigirana na sadržaj ST (kg/kravi/dan) 21,2 22,2 26,7

Sadržaj mliječne masti (%) 3,89 3,50 3,08

Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 2,85 2,95 3,05

Proizvodnja mliječne masti (kg/kravi/dan) 0,88 0,83 0,75

Proizvodnja mliječnih bjelančevina (kg/kravi/dan) 0,62 0,79 0,93

Proizvodnja mlijeka po konzumiranoj krmi (kg/kgST) 1,60 1,54 1,54

Proizvodnja mlijeka korigiranog na ST mlijeka, po

konzumiranoj krmi (kg/kgST)

1,54 1,27 1,36

Konzumacija ispaše (kgST/kravi/dan) 13,9 12,7 9,8

Konzumacija ispaše (% od TM*) – procjena autora 2,3 2,1 1,6

Ukupna konzumacija krme (kgST/kravi/dan) 13,9 17,7 19,8

Ukupna konzumacija krme (% od TM*) – procjena autora 2,3 3,0 3,3

* autori su pretpostavili da je za krave Holstein pasmine prosječna TM = 600 kg

Gomez-Cortes i sur. (2009.) su u Španjolskoj ustanovili da prihrana sa 700 g/grlu zobi kod

muznih ovaca na navodnjavanom pašnjaku smanjuje mliječnost, s prosječnih 2,3 kg/grlu/dan

bez prihrane na 2,0 kg/grlu/dan sa prihranom. Ovce su bile Assaf pasmine, sredinom laktacije

(pokus je počeo u 6. tjednu laktacije), a pašnjak je bio od engleskog ljulja, bijele djeteline i

klupčaste oštrice. Visina tratine bila je 7,5 do 31,5 cm, a ponuđena biljna masa tokom

eksperimenta nije ograničavala konzumaciju. Ispaša je prosječno sadržavala 16,8% sirovih

bjelančevina u suhoj tvari. Paralelno je ispitana i varijanta hranidbe s TMR-obrokom sa 80%

koncentriranih krmiva, gdje su ovce dale prosječnu mliječnost od 2,9 kg/grlu/dan.

Moot i sur. (2016.) su na Novom Zelandu ustanovili da prihrana dojnih ovaca zrnom ječma na

ispaši lucernom neznačajno podiže prirast sisajuće janjadi. Prirast janjadi bez prihrane ovaca

bio je 240 g/dan u kišnoj godini (710 mm/god.) i 334 g/dan u sušnoj godini (422 mm/god.).

Utjecaj prihrane odbijene janjadi na njihov prirast nije bio konzistentan: u sušnoj godini

prihrana janjadi je smanjila prirast (sa 188 na 154 g/dan), a u kišnoj godini nije bilo učinka

(187 vs. 199 g/dan). Janjad je bila napasivana rotacijski na 6 pregona čistog usjeva lucerne.

Prosječna prihrana ječmom tokom dojenja bila je 83 g/ovci/dan, a nakon odbijanja janjadi 79

do 25 g/ovci/dan. Prosječan odnos zaposjedanja bio je oko 12 ovaca/ha + oko 22 janjeta/ha u

kišnoj godini i oko 10 ovaca/ha + 16 janjadi/ha u sušnoj godini.

Slaba reakcija ovaca na prihranu zrnom žitarica može biti posljedica preintenzivne

fermentacije u buragu, posljedičnog zakiseljavanja i smanjene probavljivosti vlakana, te i

smanjene ukupne konzumacije organske tvari (Aguerre i sur., 2013.).

Prema iskustvu praktičara ovčara iz istočne Hrvatske (Matej Pipek, mag.ing.agr., osobna

komunikacija, 2020.), dojne ovce tokom proljeća skoro da i ne pokazuju interes za ponuđenu

prihranu zrnom žitarica, pod uvjetom da imaju na raspolaganju dovoljno ispaše, jer je

proljetna ispaša mlada, slatka i sočna. Tokom ljeta je ispaša grublja i slabije probavljiva,

najčešće i oskudnija, tako da ovce rado konzumiraju prihranu zrnom žitarica.

Iako prihrana žitaricama pribavlja značajnu količinu energije i omogućava veću proizvodnost

stoke, prihrana žitaricama mijenja sastav simbiotske mikroflore buraga i povećava kiselost

buraga, što može smanjiti učinkovitost probave vlakana (Kerley i Lardy, 2007.). Prema istim

autorima, burag nastanjuje mnogo vrsta bakterija, protozoa i gljivica, koje se sve mogu

svrstati u tri skupine: fibrolitički mikroorganizmi (razgrađuju celulozu i hemicelulozu te

257

oslobađaju octenu, propionsku i maslačnu kiselinu, koje tada ulaze u energetske i sintetske

procese preživača), proteolitički mikroorganizmi (razgrađuju bjelančevine i oslobađaju

amonijak za sintezu mirkobiološkog proteina, kao i organske kiseline) i amilolitički

mikroorganizmi (razgrađuju škrob i oslobađaju organske kiseline, uključujući i mliječnu, koje

također ulaze u energetske i sintetske procese preživača). Kada se preživač hrani pretežno

ispašom i drugim krmivima bogatim vlaknima, u buragu prevladavaju fibrolitički

mikroorganizmi. Kada se u dnevni obrok uvede značajniji udio žitarica, dolazi do brzog

namnožavanja amilolitičih mikroorganizama, koji uslijed brze fermentacije škroba dovode do

naglog zakiseljavanja buraga. Kada se burag jače zakiseli (kada pH buraga padne ispod 6,2 –

6,0), dolazi do suzbijanja fibrolitičkih mikroorganizama jer su oni osjetljiv na kiselost, te zbog

toga slabi učinkovitost razgradnje biljnih vlakana. Ipak, manji udjeli žitarica u obroku ne

smanjuju učinkovitost probave vlakana (0,2% do 0,3% od tjelesne mase preživača, ili oko

10% od konzumirane suhe tvari). Osim prihrane žitaricama, na ispaši siromašnoj

bjelančevinama (manje od 6% do 7% sirovih bjelačevina u suhoj tvari), koristiti će i prihrana

bjelančevinastim koncentratima, poput zrnom mahunarki (grašak), pogačama i sačmama

uljarica (sojina, suncokretova, repičina), ili voluminozom bogatom bjelančevinama (npr.

sijeno lucerne) jer u buragu nedostaje amonijaka za učinkovit rad fibrolitičkih

mikroorganizama. Nedostatak bjelančevina se češće javlja na ispaši na travama tople sezone u

starijim razvojnim fazama jer su one tada siromašnije istima.

5.6.1.4. Plan napasivanja (grazing plan)

Plan napasivanja ima za cilj postaviti stočni fond i pašnjačke površine u skladan odnos tokom

pašnog razdoblja. Kod razvoja plana napasivanja mogu se postaviti različiti ciljani udjeli

ispaše u ukupnoj dnevnoj konzumaciji voluminoznih krmiva. Kod obilnih pašnjačkih resursa

ciljani udio ispaše je blizu 100% tokom cijele pašne sezone, a kod oskudnih pašnjačkih

resursa ciljani udio ispaše se smanjuje tokom ljetnog i jesenskog pašnog razdoblja, kada su

prirasti trava sporiji i ponuda ispaše manja. Često se, kod proljetnog privikavanja stoke na

svježu zelenu krmu, stoci postupno povećava udio ispaše u dnevnom obroku, tokom prvih 7

do 10 dana od 0 do 100%.

Planiranje napasivanja možemo provoditi dvosmjerno:

- poći od raspoloživih pašnjačkih površina (ha) te na temelju očekivanog prinosa krme

(tST/ha/god.) i koeficijenta iskorištenja ispaše (90% do 50%) odrediti odgovarajući

odnos zaposjedanja (UG/ha) i stočni fond (tj. ukupan broj UG).

- poći od ciljanog stočnog fonda (u UG) i očekivane konzumacije ispaše, te na temelju

očekivanog prinosa ispaše (tST/ha/god.) i iskorištenja ispaše (50-90%) odrediti

potrebne pašnjačke površine (ha).

Zadatak 30. Preporuči površinu (ha) pašnjaka za napasivanje 30 uvjetnih grla s ciljanim

dnevnim obrokom ispaše DOI = 20 kgST/UG/dan, od svibnja do rujna (150 dana), ako je

očekivani godišnji prinos pašnjaka 5 tST/ha. Neka je planirano iskorištenje ispaše 80%.

Pretpostavi da ćeš nedostatak ispaše krajem ljeta i početkom jeseni dopuniti sijenom

proizvedenim od nepopasenog dijela proljetnog porasta. Dakle, ciljani udio ispaše u dnevnom

obroku tokom proljeća i početkom ljeta je 100%, a krajem ljeta i početkom jeseni <100%.

Zadatak 31. Procijeni nosivost (UG/ha) pašnjaka za razdoblje pašne sezone od svibnja do

rujna ako je površina pašnjaka 30 ha i očekivani prinos biljne mase 5 tST/ha. Neka je

258

planirano iskorištenje prinosa 80%, a ciljani DOI = 20 kgST/UG/dan. Pretpostavi da ćeš

nedostatak ispaše krajem ljeta i početkom jeseni dopuniti sijenom proizvedenim od

nepopasenog dijela proljetnog porasta.

Tokom izrade plana napasivanja važno je predvidjeti stanje biljne mase na pašnjaku tokom

pašne sezone (tST/ha), očekivanu dnevnu konzumacije ispaše tokom pašne sezone

(kgST/dan), pojavu viška ispaše krajem proljeća i pojavu manjka ispaše krajem ljeta ili jeseni.

Prije razvoja plana napasivanja potrebno je donijeti odluku o načinu zaposjedanja pašnjaka:

da li će biti kontinuirano, rotacijski (s malim, srednjim ili velikim brojem podjedinica), ili pak

pojasno. Stanje krme na pašnjaku (i podjedinicama pašnjaka) najlakše je predvidjeti izradom

simulacije prirasta biljne mase i konzumacije biljne mase.

Za izradu simulacije prirasta biljne mase potrebno je prethodno poznavati očekivanu brzinu

prirasta biljne mase tokom pašne sezone. Brzina je obično najveća tokom proljeća, a

dolaskom ljeta pada (Grafikon 1.). U istočnom dijelu kontinentalne Hrvatske (Slavonija)

polusušna klima uzrokuje jako izražen ljetni minimum prirasta trava, dok u planinskom dijelu

zapadne Hrvatske (Sljeme i CzT) subhumidna klima podržava znatno bolje ljetne priraste,

iako manje negoli tokom proljeća. U mediteranskim klimatima (Jadran) ljetna suša je mnogo

jača i duža tako da se ljetni minimum pojavljuje ranije i traje mnogo duže, ali blaža zima i

raniji početak proljeća omogućuju i ranije kretanje porasta trava. Osoba koja planira

napasivanje treba imati na umu da je očekivana brzina prirasta tratine samo višegodišnja

prosječna vrijednost, koja može jako varirati među godinama.

Grafikon 1. Dinamika prirasta tratine na trajnim travnjacima u Hrvatskoj. Podaci za lokaciju

Sljeme i CzT (Centar za travnjaštvo, Medvednica) su porijeklom od prof.dr.sc. Krešimira

Bošnjaka, a za Slavoniju i jadransku Hrvatsku su slobodna procjena autora.

Umnožak brzine prirasta (kgST/ha/dan) i razdoblja porasta tratine (dan-a) određuju kolika će

se biljna masa (kgST/ha) zateći na travnjaku u nekom trenutku:

Biljna masa (tST/ha) = brzina prirasta (kgST/ha/dan) × razdoblje porasta (dan-a).

Minimumi biljne mase na pašnjaku nalaze se početkom proljeća (zbog kratkog vremena

porasta) i krajem ljeta (zbog sporog prirasta), a maksimumi obično sredinom proljeća.

259

Ako se farmer odlučio za varijantu rotacijskog napasivanja, tokom razvoja plana treba

uvažavati potrebno vrijeme odmora tratine i regeneracije prinosa, odnosno, pri izradi

simulacije planirati povrat stoke na iskorištene podjedinice tek kada simulacija pokaže da je

tamo narsla dovoljno velika biljna masa. Tokom proljeća dovoljno je kratko vrijeme odmora

tratine od 15 do 20 dana (ili 2 do 3 tjedna, Čižek, 1970.), dok je tokom ljeta potrebno 30 do 40

dana (ili 4 do 6 tjedana). Ako se želi maksimalizacija prinosa krme s pašnjaka, može biti

korisno i tokom proljeća tratini omogućiti oko 4 tjedna regeneracije tratine (Oates i sur.,

2011.).

Rezultat simulacije prirasta tratine, broja pašnih dana i datuma premještanja stoke s pregona

na pregon, na primjeru pašnjaka podijeljenog na 6 pregona dat je u Tablici 203.

Tablica 203. Rezultat simulacije napasivanja na pašnjaku podijeljenom na 6 podjedinica, s

površinom pašnjaka koja odgovara nosivosti 1 UG (ciljani DOI = 15kgST/UG/dan) tokom

pašne sezone od 165 dana (28.04.-11.10.) (priredili autori) Ciklus Podjedinice (pregoni): 1 2 3 4 5 6

1

Razdoblje odmora tratine (dana) 27 30 34 19 45 61

Razdoblje porasta tratne (dana) 30 34 39 45 53 61

Početak zaposjedanja (datum) 28.04. 1.05. 5.05. 10.05. 16. 05. 31. 05.

Biljna masa (kgST/pregonu) 46 59 76 95 122 148

Pašnih dana (dana/UG/pregonu) 3,1 3,9 5,0 6,4 8,1 9,9*

Razdoblje zaposjedanja (dana) 3 4 5 6 8 0

Nedostatak pašnih dana (dana) košeno

2

Razdoblje odmora tratine (dana) 23 25 30 28 27

Razdoblje porasta tratne (dana) 29 32 37 35 33

Početak zaposjedanja (datum) 24. 05. 30. 05. 6.06. 13. 06. 20. 06.

Biljna masa (kgST/pregonu) 96 103 106 106 96

Pašnih dana (dana/UG/pregonu) 6,4 6,9 7,1 7,1 6,4

Razdoblje zaposjedanja (dana) 6 7 7 7 6

Nedostatak pašnih dana (dana)

3



Početak zaposjedanja (datum) 26. 06. 9.07. 16. 07. 22. 07. 28. 07. 2. 07.


Pašnih dana (dana/UG/pregonu) 6,2 6,9 6,6 6,2 5,9 6,8


Nedostatak pašnih dana (dana)

4



Početak zaposjedanja (datum) 3.08. 15. 08. 21. 08. 27. 08. 2.09. 9. 08.




Nedostatak pašnih dana (dana) 0,3** 0,8** 0,9** 1,0** 1,0** 0,6**

5



Početak zaposjedanja (datum) 8.09. 20.09. 26.09. 2.10. 8.10. 14.09.




Nedostatak pašnih dana (dana) 0,9** 0,7** 0,7** 1,2** 1,8*** 0,8**

* Pokošeno za sijeno; ** dopunjeno sijenom pripremljenim sa 6. pregona; *** stvarni manjak krme.

260

Simulacija i napasivanje mogu se provoditi po shemi s proizvoljnim brojem pregona. Broj

pregona i planirano razdoblje zaposjedanja pregona treba dovesti u skladan odnos kako bi se

omogućilo potrebno razdoblje odmora tratine prema slijedećem izrazu:

Broj pregona (n) = dani odmora (do) / dani zaposjedanja (dz) + 1

Ako se pašnjak dijeli na podjedinice (pregone) fiksnim pregradama, prosječno vrijeme

zaposjedanja pregona biti će određeno brojem pregona i prosječnim razdobljem odmora

tratine (najčešće oko 30 dana).

Prosječno razdoblje zaposjedanja podjedinice je kratko kod podjele pašnjaka na veliki broj

podjedinica, a dugačko kod podjele pašnjaka na mali broj podjedinica, jer je varijabla efektor

(broj podjedinica) u nazivniku izraza.

dani zaposjedanja = dani odmora tratine / (broj podjedinica -1)

Za pretpostavljeno prosječno vrijeme odmora tratine od 30 dana, i podjelu pašnjaka na 4 do

16 pregona, Tablica 204. prikazuje odgovarajuće prosječno razdoblje zaposjedanja pojedinog

pregona.

Tablica 204. Prikaz utjecaja broja pregona na prosječno razdoblje zaposjedanja pregona, uz

prosječno razdoblje odmora tratine od oko 30 dana

Broj pregona

(n)

Prosječno razdoblje

zaposjedanja

(dana)

Prosječno razdoblje

odmora tratine

(dana)

Intenzitet rukovođenja

rotacijskog napasivanja

16 2 30 Intenzivno

11 3 30

9 4 32 Srednje intenzivno

6 6 30

4 10 30 Ležerno

Prema iskustvu profesora Krešimira Bošnjaka (Centar za travnjaštvo na Sljemenu,

Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, osobna komunikacija), podjelom ukupnih

pašnjačkih površina na 9 podjedinica (pregona) postiže ze zadovoljavajući intenzitet

rukovođenja, bez previše ograđivanja i premještanja. Podjela na veći broj podjedinica donosi

povećane troškove ograđivanja i složenije rukovođenje napasivanja. Prema mišljenju autora,

podjela na 6 podjedinica omogućava prosječno razdoblje zaposjedanja od 6 dana, što ne bi

trebalo dovesti do ponovljenog napasivanja na mladom porastu, dok bi se kod podjele na

samo 4 pregona to moglo dogoditi jer je tada prosječno razdoblje zaposjedanja 10 dana.

U slučaju da nam je ambicija tokom cijele pašne sezone imati 100%-tni ili visoki udio ispaše

u ukupnoj dnevnoj konzumaciji voluminoznih krmiva, tada treba pašnjačke površine

dimenzionirati prema očekivanoj ponudi krme s pašnjaka tokom razdoblja s najmanjom

ponudom (kraj ljeta i jesen). Razdoblje s najmanjom ponudom obično slijedi nakon

iskorištenja biljne mase koja se akumulirala do početka ljetne dormancije trava. Kada se tako

akumulirana biljna masa iskoristi, spori ljetni porast čak i nakon 30 dana regeneracije može

davati malu ponudu krme. Tokom intenzivnog proljetnog porasta tratine, ponuda ispaše biti će

mnogo veća nego ljeti te će omogućiti pripremu značajnije količine sijena ili silaže.

Ako smo stočni fond i pregone dimenzionirali tako da nam zadovolje 100%-tni ili visok udio

ispaše u ljetnoj konzumaciji voluminoznih krmiva, tada će nam se u proljeće pojaviti viškovi

261

krme koju stoka neće stići popasti prije negoli trave ostare (prije negoli izmetličaju, isklasaju

ili im listovi požute). Zbog toga se tokom proljeća izuzima oko 20% (često i više) pašnjačkih

površina iz pašne rotacije, kako bi na tim površinama tratina porasla do faze prikladne za

košnju za pripremu sijena, silaže ili sjenaže. Pouzdanije predviđanje broja pregona koji se

tokom proljeća ostavljaju za košnju može se ustanoviti putem projekcije ili matematičke

simulacije porasta i korištenja tratine. Košeni pregoni se nakon dovoljno dugačkog ponovnog

porasta, ponovno uključuju u rotacijsko napasivanje.

5.6.1.5. Smanjenje rizika od nadama na paši

Nadimanje preživača uočljivo je po napuhanosti lijeve strane stomaka. Nadimanje (ili nadam)

se događa kada je spriječeno ispuštanje plinova iz buraga. Najčešći je pjenušavi nadam, koji

se javlja nakon formiranja stabilne pjene na vrhu tekućeg sadržaja buraga. Ovaj nadam je

najčešći na proljetnoj i jesenskoj ispaši, kada u biljnoj masi prevladaju mlada, brzo rastuća,

nježna i lako probavljiva tkiva. Pjena se javlja pri brzoj razgradnji bjelančevina mladih biljnih

tkiva, osobito leguminoza (lucerne i crvene djeteline). Pri takvoj razgradnji raste viskozitet

(sluzavost) tekućine buraga, što sprječava male mjehuriće plina da se spajaju u veće kako bi

bili lako izbačeni podrigivajem. Pritisak plinova unutar buraga se prenosi na druge unutarnje

organe: pluća i srce, tako da životinja ima sve manje udisaje zraka, a i srce slabije pumpa krv.

Prvi simptomi nadimanja su učestalo podrigivanje i šum iz buraga, te kolici. Uslijed

respiratorne acidoze i nedostatka kisika, životinja postaje malaksala, liježe na tlo i može

uginuti. Poznate su mjere liječenja kada se pojavi nadam, a uključuju injektiranje litre

maslinovog ulja ili litre mlijeka u burag, pomoću sonde, ali postoje i druga sredstva, poput

kemijskih preparata, ili probadanje buraga troakar-nožem kako bi se ispustila pjena i plinovi.

Ipak, bolje je nadam spriječiti nego liječiti. Praktičari napasivanja od davnina znaju da je

stoku nakon zimske hranidbe sijenom potrebno polako priviknuti na mladu ispašu. Takvo

privikavanje je trajalo obično tokom 7-10 dana, nakon čega bi stoka trebala biti dobro

priviknuta na visoke udjele ispaše u dnevnom obroku. Tradicionalna poslovica pastira i

čordaša bila je „bolje je da stoka na pašnjaku čeka pašu negoli da paša čeka stoku“. Naime,

stoku su ispuštali na pašnjak prije negoli naraste značajnija biljna masa, a za to bi vrijeme

stoku na pašnjaku hranili sijenom. S napredovanjem proljeća, paše bi bilo sve više te bi se

stoka spontano i postupno privikavala na sve veći udio ispaše u dnevnom obroku. Većina

leguminoza (lucerna i djeteline, osim smiljkite roškaste i esparzete) nosi veći rizik od nadama

negoli trave, pa na pašnjacima bogatima djetelinama i lucernom (s udjelom u prinosu oko

50% i više) treba biti još oprezniji. Tada je važno spriječiti naglo prežderavanje stoke

djetelinom (ili lucernom). Kakogod, praktičar napasivanja goveda u Slavoniji, gosp. Mario

Bušljeta, dipl.ing. (PP Orahovica, Zdenci, osobna komunikacija) je uočio da goveda nakon

puštanja u pašnjak prvo konzumiraju travu, pa tek onda kreću na djeteline, što je objasnio

pretpostavkom da su trave za goveda vjerojatno slađe negoli djetelina.

S obzirom da lucerna, crvena i bijela djetelina tokom ljeta imaju bolji porast negoli

višegodišnje trave, neki praktičari mogu poželjeti u svojim pašnjacima visok udio navedenih

leguminoza. Tako bi postigli povećanu ponudu ispaše za svoja stada tokom ljeta, te bi izbjegli

ili smanjili ljetnu potrošnju uskladištenih krmiva (sijena, sjenaže ili silaže).

Prema saznanjima i iskustvu profesora Derrick-a Moot (iskusnog istraživača pašarenja na

lucerni, Lincoln University, Novi Zeland), postoji više zdravstvenih činitelja koje treba uzeti u

obzir. Među prvima jest da mlada i brzorastuća ispaša zasnovana na leguminozama može

prouzročiti nadam, najčešće uslijed naglog žderanja bujne lucerne ili djeteline. Kako bi se

smanjio rizik od nadama potrebno je osigurati da životinje ne budu gladne pri premještanju na

novi pašnjak ili podjedinicu pašnjaka bogatu lucernom ili djetelinama. To znači da ih treba

262

premještati prije negoli postanu gladne. Također, trebalo bi životinjama priuštiti i sijeno ili

kakav drugi izvor vlakana na novozaposjednutom pregonu. Teško je predvidjeti kada će doći

do nadama, pa bi se rukovođenje napasivanja trebalo usredotočiti na izbjegavanje uvjeta koji

povećavaju rizik pojave nadama. Kod napasivanja na lucerni važno je stoci priuštiti nešto soli

jer nadzemna masa sadrži manje soli negoli su potrebe stoke. Nadam se uzrokuje brzim

prolaskom krme kroz burag, koja podliježe fermentaciji, a oslobođeni plinovi ne mogu biti

podrignuti prema van, što se inače normalno događa dok životinje žvaču njihov

poluprobavljeni povrat (tj. dok životinje preživaju).

Drugi činitelj je mogući visoki sadržaj nitrata u biljnoj masi, koji se zbog izvanjske sličnosti

simptoma može poistovjetiti s nadamom. Biljna masa lucerne i djetelina je ujutro najbogatija

nitratima, a tokom dnevne fotosinteze, usvojeni nitrati se ugrađuju u biljne bjelančevine, na

taj načini smanjujući rizik od nitrata. Biljna masa postaje bogatija nitratima i kada obilnija

kiša padne nakon dužeg sušnog razdoblja. Naime, povećana vlaga i toplina tla podstiču brzu

mikrobiološku aktivnost koja oslobađa nitrate u vodenu fazu tla, koji se potom, zajedno s

vodom, korijenjem usvajaju u biljke. Kako bi se smanjio sadržaj nitrata u biljnoj masi,

zaposjedanje novog pašnjaka ili podjedinice pašnjaka treba započeti poslije podneva, da bi

omogućili biljakama da nitrate ugrade u biljne bjelančevine. Stoka ne bi trebala biti gladna

kada ulazi u bujnu ispašu bogatu leguminozama zato da bi se spriječilo naglo žderanje. U

praktičnom rotacijskom napasivanju, stoka obično postaje gladna na kraju zaposjedanja

prethodne podjedinice, jer se stoku obično prisiljava da iskoristi većinu dostupne biljne mase,

i zbog toga stoka gladna iščekuje ulazak na novu podjedinicu. Zbog toga je dobro premjestiti

stoku dok im je burag još pun, npr. 12 do 24 sata prije negoli biste stoku normalno premjestili.

Zadovoljavajuća napunjenost buraga se može postići i košnjom četvrtine površine nove

podjedinice pašnjaka, i to u trakama, jedan do dva dana prije planiranog ulaska stoke. Tako će

stoka prvo konzumirati pokošenu krmu, koja tada postaje izvor vlakana, a potom će, s punim

buragom, nastaviti pasti stojeću ispašu. Umjesto pred-košnje, stoci se može ponuditi

kvalitetno sijeno čim uđu na novu podjedinicu pašnjaka. U slučaju da tokom zaposjedanja

podjedinice, nakon duže suše, padne obilnija kiša, isto ne bi trebalo značajno povećati rizik od

nadama jer stoka već ima pune burage i nije gladna.

Iz iskustva pastira u Ivankovu (proljeće 2007.g., neimenovan pastir, osobna komunikacija),

dogodio se nadam ovaca na pašnjaku gdje je prevladavao engleski ljulj, s nešto bijele

djeteline. Pašnjak nije trebao biti riskantan s obzirom na botanički sastav, ali je dan prije bio

pognojen mineralnim dušikom (KAN), nakon čega je pala kiša. Najvjerojatnije je kiša unijela

nitrate iz KAN-a u tlo, tako da je engleski ljulj preko noći korijenom usvojio veliku količinu

nitrata, i tako ujutro postao riskantno krmivo za ovce. Poruka autora je da treba izbjegavati

napasivanje stoke na travnjacima koji su nedavno bili pognojeni mineralnim dušičnim

gnojivima zbog rizika od previsoke koncentracije nitrata u ispaši.

5.6.1.6. Oprema pašnjaka

Većina farmera želi pašnjak imati ograđen kako bi sačuvali stoku od nekontroliranog odlaska,

ali i od napada predatora (npr. vukova). Ako farmer želi pašnjak podijeliti na podjedinice

(pregone), tada su osim vanjske ograde, potrebne i unutrašnje pregrade, i što je veći broj

podjedinica, to je veća ukupna dužina pregrada. Obično je vanjska ograda višlja i čvršća, a

unutrašnje pregrade su niže i manje čvrstoće. Na ulazu u pašnjak i na ulazu u podjedinice

pašnjaka trebaju biti postavljena dovoljno široka vrata za ulaz i izlaz stoke. Ograde i pregrade

mogu biti nepomične (fiksne) i pomične. Vanjske ograde su najčešće fiksne, a unutrašnje su

često pomične. Fiksne ograde su najčešće načinjene od drvenih stupova i drvenih prečki, a

umjesto drvenih prečki mogu biti i razvučene žice pod visokim naponom. Pomične ograde su

263

najčešće izvedene s visokonaponskom žicom (tzv. električni pastir). Kada stoka ima dugačko

i debelo runo, može biti neosjetljiva na ograničavanja izvedena električnim pastirom. Visina

ograda treba odgovarati vrsti stoke i predatora. Za konje su potrebne visoke ograde (barem 1,7

m iznad tla, jer mogu visoko skakati), za goveda i koze barem 1,3 m iznad tla, a za ovce

barem 1 m iznad tla. Visina najdonje horizontalne prečke od tla i visinski razmak među

prečkama trebaju biti takvi da onemoguće provlačenje životinja između prečki. Ako su

horizontale izvedene pomoću žica pod električnim naponom, tada se vegetacija ispod ograde

mora košnjom održavati na niskoj razini, kako ne bi uslijed kontakata sa žicom odvlačila

elektičnu struju u tlo. Za lako izvedivo pašarenje potrebno je imati prilazne putove od staje do

pašnjaka, a poneki farmeri ograđuju i komunikacijske koridore između podjedinica pašnjaka.

Pojila su važna za stoku, osobito ljeti. Poželjno je da pojila budu tako raspoređena po

pašnjaku, da stoka ne mora gubiti mnogo vremena za hodanje od paše do pitke vode.

Najudaljenija paša od pojila bi trebala biti na maksimalnoj udaljenosti 1,6 km, a po

mogućnosti i upola manje. Pojila mogu biti fiksna (prirodno jezerce ili vodotok, ili izgrađena

akumulacija) i premjestiva (prenosivo metalno ili plastično korito), a voda se na pašnjak može

dovoziti u cisternama. Bicudo (2002.) je u Kentucky-ju (SAD) ustanovio kolike su prosječne

potrebe za pitkom vodom kod raznih kategorija goveda na paši (Tablica 205.), ali uz

upozorenje da dnevne potrebe za vodom ovise o temperaturi zraka. Ako je temperatura zraka

višlja od 30°C, potrebe su dva do tri puta veće negoli kada je temperatura zraka ispod 30°C.

Također, ustanovio je da stoka mnogo više pije tokom poslije podneva, negoli prije podneva,

upravo zato što su temperature zraka popodne višlje negoli prijepodne.

Tablica 205. Prosječne potrebe za vodom kod različitih kategorija goveda na paši u Kentucky-

ju (Bicudo, 2002.)

Kategorija

goveda

Tjelesna masa

(kg/grlu)

Prosječna dnevna konzumacija vode

(litara/grlu)

Junad 300 35,3

Parovi krava-tele 600 70,6

Zasušene krave 550 64,7

Telad 120 14,1

Stoci je na pašnjaku potrebna i zasjena za vrijeme najsunčanijeg i najtoplijeg dijela dana.

Zasjena može biti prirodna (npr. hladovina ispod drveća na pašnjaku, Slika 36., ili ulaz u

špilju na krškim pašnjacima, Slika 37.) ili umjetna (ispod nadstrešnice). Johnson i sur. (2019.)

su u Missouriju (SAD) pokazali da stoka na pašnjaku trave vlasulje trstikaste, kojoj je ljeti

omogućeno sklanjanje u sjenu ispod drveća umjesto pod nadstrešnicu, ima bolje priraste

negoli stoka koja se sklanja pod strehu.

Slika 36. Ovce u sjeni velikog stabla na pašnjaku. Foto: Ranko Gantner (2020.)

264

Slika 37. Prirodno sklonište za ovce na krškom pašnjaku. Foto: Ranko Gantner (2020.)

Iako se pse ne može nazvati opremom, vrlo su korisni pomagači farmerima koji napasuju

stoku. Farmeri razlikuju dva tipa pasa: pastirski psi koji pomažu u vođenju i usmjeravanju

stoke (hrvatski ovčari i boder-coli za ovce, rotweiler za goveda) i čuvarski psi koji čuvaju

stado od predatora (tornjak, šarplaninac i drugi veliki psi).

5.6.2. Košnja travnjaka

Travnjaci se koriste i košnjom za pripremu sijena, silaže ili sjenaže. Košnja prvog proljetnog

porasta preporučuje se od faze kraja vlatanja (kada je manji prinos ali izvrsna kvaliteta) do

faze pune cvatnje najzastupljenijih trava (kada je veliki prinos ali slabija kvaliteta zbog

visokog udjela tvrđih stabljika). Prema Mandekiću (1959.), zakašnjela košnja smanjuje prinos

narednih porasta travnjaka, tj. ranija košnja prvog porasta omogućuje brži slijedeći porast

trave i veći prinos drugog otkosa sijena (tzv. otava), pa čak i trećeg otkosa (tzv. otavić).

Visina košnje bi trebala biti 4 do 5 cm od tla, kako bi se travama ostavio nedirnut prizemni

dio busena i lišća za brži ponovni porast. Naredni porasti (drugi i treći) se kose kada farmer

procijeni da je trava dovoljno narasla da se isplati odraditi posao košnje, prikupljanja i

baliranja. To može biti nakon 40 i više dana porasta, ovisno o količini kiše tokom ljeta. Nije

rijetka situacija gdje se samo prvi proljetni porast kosi, a naredni se porasti koriste

napasivanjem.

265

6. KONZERVIRANJE VOLUMINOZNIH KRMIVA

Stočari najčešće svoju stoku drže tokom cijele godine (ako ne cijelo stado, onda barem

rasplodna grla), tako da su njihove hranidbene potrebe najčešće razvučene na cjelogodišnje

razdoblje. S obzirom da je stočarstvo prisutno u različitim klimatskim zonama, treba znati da

u većini klimatskih zona, ispaša, niti svježa zelena krma, nisu dostupne tokom cijele godine.

U umjerenim i hladnijim klimatima, niske zimske temperature onemogućavaju porast

vegetacije koja bi dala značajniju ispašu, dok u toplijim klimatima najčešće sušna razdoblja

onemogućavaju porast vegetacije koja bi dala mladu ispašu. Odumrla biljna masa koju stoka

na pašnjacima nalazi zimi ili tokom sušnog razdoblja obično nema zadovoljavajuću kvalitetu

za željenu proizvodnost stoke, a najčešće se tokom takvog „skladištenja“ na pašnjaku mnogo

biljne mase izgubi kvarenjem i polijeganjem. Radi očuvanja količine i kvalitete biljne mase,

stočari poduzimaju različite mjere konzerviranja i skladištenja voluminozne krme, koje

uključuju pripremu sijena, silaže i sjenaže, i potom skladištenje i hranidbu tokom razdoblja

nedostatka ispaše. Konzerviranje voluminoznih krmiva, osim što nam čuva proizvedenu krmu

u zalihama, čini i da nam uskladištena krmiva postaju „na dohvat ruke“, u blizini prikladnoj

za brzo posluživanje pred stoku, te držanje i hranidbu stoke u stajama, gdje su i stoka i

hranidba pod većom kotrolom negoli na pašnjaku.

6.1. Sijeno

Sijeno je vjerojatno najstariji oblik uskladištenja voluminoznih krmiva. Pretpostavlja se da je

košnja prirodnih i poluprirodnih travnjaka za pripremu sijena započela s otkrićem metalnog

srpa i kose, najvjerojatnije za vrijeme željeznog doba. Osim što je drevnom stočaru

omogućavala spremanje zalihe krme za razdoblje bez ispaše, omogućila je istom stočaru

sjedilački način života (više nije morao biti nomad koji seli svoju stoku i obitelj za novom

ispašom), a životinjama je priuštio kvalitetniju i pouzdaniju krmu u razdobljima bez porasta

ispaše. Pripremom sijena dobivena je i kvalitetnija krma jer je drevni stočar sada mogao birati

razvojnu fazu u kojoj će konzervirati biljnu masu na travnjaku, i vjerojatno ju je kosio prije

negoli bi biljna masa prirodno odumrla i postala slabo probavljiva i slabo jestiva.

Prvi korak u pripremi sijena jest košnja, koja se prvotno obavljala alatima poput srpa i kose, a

poslije pomoću strojeva nazvanih kosilice. Time se najveći dio nadzemnog dijela travnjačke

biljke odsiječe od prizemnog dijela, najčešće na visini oko 5 cm iznad tla. Kod pripreme

sijena, pokošena biljna masa se raširuje po tlu radi bržeg otparavanja vode. Dovoljan gubitak

vode iz pokošene mase, odnosno dovoljno sušenje, od ključne je važnosti za uspješno

skladištenje jer se time sprečava kvarenje uslijed mikrobiološke aktivnosti spontane

mikroflore zatečene na površini biljnog materijala. Naime, ako nema dovoljno vlage za život i

razmnožavanje štetnih mikroorganizama, tada nema ni kvarenja (plijesni niti truljenja).

Suvišna vlaga sijena, osim kvarenja kvalitete, može prouzročiti i burnu mikrobiološku

aktivnost tokom skladištenja, povezanu sa samozagrijavanjem do samozapaljenja i nastanka

požara.

U suvremenim uvjetima, mehanizirana priprema sijena najčešće uključuje slijedeće operacije:

1. košnja. Košnja kosilicama se obično započinje kada se osuši rosa sa biljne mase.

Tradicionalna košnja travnjaka ručnom kosom započinjala bi dok je biljna masa

ipak rosna, radi lakšeg odsijecanja. Što se kasnije tokom dana započne košnja, to

će biti više šećera u pokošenoj biljnoj masi (što je povoljno), ali će i početno

sušenje (sušenje prvog dna) trajati kraće, a ukupno sušenje trajati duže, što je

nepovoljno sa stajališta brzine sušenja (duže sušenje je povezano s dužim

staničnim disanjem i potrošnjom šećera, te s povećanim rizikom kiše).

266

2. raširivanje ili razbacivanje otkosa (ako kosilica ostavlja masu u otkosima);

3. sušenje pokošene biljne mase na tlu do ciljane vlage (13-18%) ili suhe tvari (82-

87%), može trajati samo dva dana ljeti, ako je otkos tanak i vrijeme toplo i suho, a

može trajati i duže od 7 dana u proljeće, ako je zrak vlažan, vrijeme oblačno, a

otkos debeo;

4. prikupljanje sijena (tj. osušene biljne mase) u zbojeve, može i dva do tri puta ako

su prinosi mali (Slika 38.) – cilj je da završni zboj prije baliranja bude dovoljno

debeo kako bi balirka mogla biti visoko učinkovita u poslu podizanja i baliranja

sijena;

5. baliranje u pravokutne ili okrugle bale (Slika 39.), koje mogu biti niskotlačne ili

visokotlačne;

6. utovar bala sijena u transportno sredstvo (najčešće vučene traktorske prikolice).

Utovar malih bala obavlja se ručno, a velikih bala pomoću traktorskog ili

samohodnog utovarivača;

7. odvoz proizvedenog sijena na skladište. Odvoz se nastoji napraviti što prije kako

bi se oslobodila površina za neometani i brži ponovni porast.

Slika 38. Prikupljanje sijena u zbojeve traktorskim rotacijskim grabljama. Foto: Ranko

Gantner (2010.)

Slika 39. Livadno sijeno izbalirano u okrugle bale u Lici. Foto: Ranko Gantner (2020.)

267

Ponekad se farmeri odlučuju, nakon polovične prosušenosti, raširenu biljnu masu skupiti u

rahli zboj, da se biljna masa kao takva dalje suši. Cilj ovoga je smanjiti površinu sijena

izloženu sunčevom zračenju, kako bi se očuvala prirodna zelena boja i vitamini u sijenu.

Takvi zbojevi, kada dostignu ciljanu skladišnu vlagu, prikupljaju se u spojene zbojeve i potom

baliraju.

U slučaju da prosušena biljna masa malo pokisne, potrebno ju je pustiti da se ponovo suši, pa i

okrenuti kako bi se i donja strana bolje osušila. Ako je pokisao prikupljeni zboj, možda će ga

trebati raširiti kako bi se ubrzalo sušenje. Ako je jača kiša smočila skoro suhu biljnu masu, za

očekivati je velike gubitke kvalitete i količine, a sijeno se može toliko pokvariti da je

neupotrebljivo za hranidbu stoke. Takvo sijeno je obično tamnog izgleda i lošeg mirisa.

Potrebno je uložiti rad da se takvo sijeno makne s proizvodne parcele, a ipak ga se neće moći

koristiti u hranidbi, pa možda čak niti za stelju jer takvo sijeno nosi štetne mikroorganizme i

mnogo loše prašine. Dakle, priprema sijena na tlu nosi ulaganje dosta rada ljudi i strojeva, i

materijala (veziva za bale), ali bez potpune sigurnosti u ishod da će uloženo donijeti željeni

proizvod.

U uvjetima gdje su česte kiše tokom sušenja sijena (planinski predjeli, npr. europske Alpe),

manji farmeri se odlučuju sušiti pokošenu biljnu masu, ili dopola osušeno sijeno, na

napravama za sušenje. To su obično visoke i jednostavne konstrukcije slične ogradama, s

jačim prečkama koje mogu nositi teret sijena. Preko prečki se prebacuje pokošena ili

prosušena biljna masa, tako da ista visi s prečki. Iznad gornje prečke nalazi se krović koji štiti

gornji sloj sijena od kiše, a svaki niži sloj biva zaštićen od onog višljeg. Ručno prikupljeno

sijeno u rinfuzi (u rasutom stanju – ne u balama) skladišti se u stogovima ili natkrivenim

sjenicima, a balirano sijeno u natkrivenim sjenicima ili pokrivenim kamarama u polju ili na

livadi.

U niskotlačnim balama i stogovima sijeno može biti vlažnije - bliže gornjoj graničnoj

vlažnosti, a u visokotlačnim balama mora biti bliže donjoj granici vlažnosti (suhlje).

Prinosi sijena su uvijek niži od proizvodnog potencijala livade ili usjeva za sjenokošu. Naime,

pokošena biljna masa podliježe gubicima količine i kvalitete. Tako, prema Rotzu i Shinnersu

(2007.), pri košnji se gubi 1-3% suhe tvari, razbacivanjem se gubi 1-8% suhe tvari,

okretanjem se gubi 1-3% suhe tvari, skupljanjem u zbojeve se gubi 1-20% suhe tvari,

baliranjem se gubi 1-9% suhe tvari i skladištenjem se gubi 3-30% suhe tvari. Ako se cijeli

posao odradi pažljivo i po suhom vremenu, gubici su minimalni, a suprotnom mogu biti

maksimalni, pa čak i potpuni ako prosušena masa jače ili više puta pokisne.

Mehaničke kosilice mogu imati više izvedbi:

1. oscilatorna kosa s noževima koji se gibaju horizontalno po letvi i odsijecaju biljke

slično škarama;

2. kosilica s noževima na rotirajućim diskovima – može raditi većom brzinom ali

zahtijeva više energije za pogon, a pokošenu biljnu masu ostavlja u otkosima, pa je

potrebno razbacivanje poslije košnje;

3. kosilica s noževima na rotirajućim bubnjevima – nisu popularne jer trebaju znatno više

energije, a i mogu ostavljati nehomogene otkose, pa se biljna masa nejednoliko suši.

Novije generacije kosilica mogu imati ugrađene kondicionere:

1. valjke gnječilice između kojih prolazi pokošena masa, gdje međusobni pritisak valjaka

uzrokuje nagnječenje stabljike i otvaranje veće površine za isparavanje vode (dakle,

ubrzava se sušenje); i

2. lomilice, koje udarcima lome (ali ne prekidaju) stabljike, i na taj način također

povećavaju dodirnu površinu stabljika s okolnom atmosferom, i u konačnici brže

sušenje. Nisu povoljne za leguminoze jer oštećuju njihove široke listove.

268

Postoje i sušare za sijeno, u raznim izvedbama, ovisno o obliku bala koje se dopremaju na

sušenje. Sijeno se u njima može sušiti propuhivanjem hladnog ili grijanog zraka. Korištenjem

sušara može se s proizvodnih površina otpremiti vlažnije sijeno, i tako skratiti izloženost

otkosa riziku od kiše, te omogućiti bolja kvaliteta sijena jer biljna masa neće biti izložena

sunčevom zračenju tokom sušenja u sušari.

6.2. Silaža

Prema Brassley-u (1996.), silaža je tek nedavno preuzela primat sijenu kao najpopularnijoj

metodi konzervacije voluminozne krme, iako je proces siliranja bio poznat mnogo ranije. U

Velikoj Britaniji je u 1880.-im godinama započelo siliranje trave u iskopane rovove, tzv.

trench-silose. Spomenuto višegodišnje razdoblje bilo je poznato po kišnim ljetima, kada je

zaista bilo problem osušiti sijeno za sigurno skladištenje. Isti autor spominje siliranje i u

ranijim povijesnim izvorima, npr. siliranje zelene krme u Kartagi 1200 g. prije Krista, zatim

rimskog pisca Cato-a koji godine 100. a.d. spominje da su Teutonci skladištili zelenu krmu u

tlu i pokrivali je balegom, zatim da je provenuta trava u srednjem vijeku silirana u Italiji, a u

18.st. u Švedskoj i baltičkoj Rusiji. Prema Brassley-u (1996.), glavni motivi za siliranje bili su

neizvjestan uspjeh pripreme sijena zbog mogućih ili učestalih kiša tokom sušenja sijena, te

zbog želje da se sačuva kvaliteta i sočnost biljne mase u mjeri boljoj negoli se to može postići

pripremom sijena. Brassley (1996.) opisuje suštinu procesa siliranja: konzerviranje (tj.

sprečavanje kvarenja) biljnog materijala postiže se zakišeljavanjem u odsutnosti kisika (tj.

zraka). Bakterije porijeklom iz spontane mikroflore, s površine biljnog materijala, nakon

uspostavljanja anaerobnih uvjeta, fermentiraju šećere iz biljnog materijala, na taj način

oslobađajući mliječnu kiselinu i druge kiseline (octenu i dr.). U slučaju da u hrpi biljnog

materijala ostane zraka, ili se dopusti ulaz zraka, dolazi do kvarenja.

Pahlow i sur. (2003.) su opisali mikrobiologiju siliranja. Prema njima, unutar spontane

mikroflore na površini biljnih dijelova prevladavaju aerobni mikroorganzmi koji ne doprinose

siliranju, ali su uz njih zastupljeni i fakultativni anaerobi, od kojih bakterije mliječne kiseline i

enterobakterije, igraju značajnu ulogu u zakiseljavanju (Tablica 206.).

Tablica 206. Sastav spontane mikroflore na površini biljnih dijelova za pripremu silaže

(Pahlow i sur., 2003.)

Skupina mikroorganizama Populacija (broj jedinica za formiranje kolonija/g)

Ukupne aerobne bakterije > 107

Mliječno-kiselinske bakterije 101 – 106

Enterobakterije 103 – 106

Kvasci i slične gljivice 103 – 105

Plijesni 103 – 104

Clostridia sp. (endospore) 102 – 103

Bacilli (endospore) 102 – 103

Octeno-kiselinske bakterije 102 – 103

Propinosko-kiselinske bakterije 101 - 102

Nakon spremanja biljne mase u silos, te gaženja i pokrivanja, dolazi do promjena u brojnosti

mikroorganizama. Početna aerobna faza traje kratko nakon zatvaranja silosa, i tu su još uvijek

aktivne plijesni, kvasci i neke aerobne i fakultativne bakterije. Obično dolazi do blagog

zagrijavanja biljne mase zbog aerobnih procesa. Brzim punjenjem silosa, dobrim gaženjem i

brzim pokrivanjem nastoji se ova faza skratiti. Slijedeća faza nastupa uspostavom potpuno

anaerobnih uvjeta i uključuje glavnu fermentaciju, koja traje od jednog tjedna do više od

269

mjesec dana. Silaža tada ispušta plinove, iscjedak i smanjuje volumen. Za vrijeme ove faze

dominaciju preuzimaju bakterije mliječno-kiselinskog vrenja. Slijedeća faza naziva se

stabilnom fazom, kada prestaje mikrobiološka aktivnost, pod uvjetom da je silos dobro

zatvoren od pristupa zraka. Ova faza u praksi traje načešće do godinu dana. Faza korištenja

povezana je s otvaranjem silosa i izuzimanjem silaže. Tim radnjama se dopušta pristup zraka

do silo-mase, a kisik prodire do 1 m dubine u silažu, što je dovoljno da započne rast

mikroorganizama koji kvare silažu (kvasci i plijesni). Tada dolazi do smanjenja koncentracije

mliječne kiseline, podiže se pH i smanjuje nutritivna vrijednost silaže. U zoni pod utjecajem

zraka dnevno se gubi 3-5% ST spremljene silaže.

Očekivana kiselost silaže je najčešće oko pH 4. S obzirom da brzo zakiseljavanje doprinosi

suzbijanju aktivnosti nepoželjnih klostridija, poželjno je povećati početnu populaciju bakterija

mliječno-kiselinskog vrenja, što se postiže dodavanjem silažnih inokulanata – pripravaka sa

živim bakterijama. Za poželjni tok fermentacije potrebno je da biljna masa ima odgovarajući

sadržaj suhe tvari, koji je u rasponu od 30% do 40%. Kod nižeg sadržaja suhe tvari (<30%),

silaža je premokra, javlja se mnogo iscjetka i prevladava octena kiselina koja silaži daje

neugodan kiseli miris. Takvu silažu stoka slabije jede. Kod višeg sadržaja suhe tvari (>40%)

teško je istisnuti zrak jer se čestice biljne mase ne daju trajno priljubiti jedna uz drugu. Zbog

toga se fermentacija ne odvija u poželjnom intenzitetu, a u značajnijoj mjeri ostaju aktivni i

aerobni i fakultativno-aerobni mkroorganizmi koji uzrokuju kvarenje silaže, s negativnim

utjecajem na dobrovoljnu konzumaciju silaže i zdravlje životinja. U proizvodnoj praksi bilo je

slučajeva da se nadzemna masa kukuruza krene silirati u poodmakloj fazi zrelosti (>40%ST).

Tada su agronomi pokušali korigirati vlažnost biljne mase dodavanjem vode. Takva

intervencija nije pomogla jer se voda procijedila iz gornjih slojeva silosa u donje slojeve, tako

da su se gornji slojevi pokvarili zbog nedostatka vlage, a donji zbog suviška vlage. Možda bi

bolje rješenje za „spašavanje“ prezrele biljne mase moglo biti dodavanje svježe zelene mase

lucerne, djeteline ili trava za vrijeme siliranja, međutim, takav posao bi bio složen za provesti,

a k tome i neizvjestan (bez prethodne praktične provjere i bez garancije da će spasiti silažu).

Kvaliteta silaže često se ocjenjuje na temelju sadržaja organskih kiselina. Vrlo dobra silaža

ima visok udio mliječne kiseline, osrednji udio octene kiseline i nema maslačne kiseline. Ako

u silaži ima neznatan sadržaj maslačne kiseline i ne prevelik udio octene, takva silaža se još

uvijek može nazvati dobrom silažom. Lože silaže imaju malo mliječne kiseline, mnogo octene

i značajan sadržaj propionske kiseline. Loše silaže stoka odbija jesti ili ih slabo jede, a mogu

biti i štetne za zdravljhe stoke.

Danas se biljna masa najčešće silira u horizontalnim silosima. Dno silosa najčešće čini ravna

betonska ploča, koja može s lijeva i s desna imati paralelne vanjske zidove. Silos teba

izgraditi ili postaviti na ocjediti položaj terena. Za vrijeme siliranja, u silos se dovozi sjeckana

biljna masa gdje se simultano ushrpava i gazi (Slika 40.). Gaženje se provodi traktorima, a cilj

gaženja je priljubljivanje čestica biljne mase, radi istiskivanja zraka. Kada se silos napuni,

biljna masa se pokrije prvo prijanjajućom folijom, a potom zaštitnom folijom otpornom na

mehanička oštećenja. Nakon približno mjesec dana fermentacije silos se otvara i počinje

koristiti silaža.

270

Slika 40. Ushrpavanje i gaženje sjeckane biljne mase u horizontalnom silosu. Foto: Ranko

Gantner (2010.)

Kod odlučivanja o dobu dana kada će se kositi biljna masa za siliranje treba imati na umu da

je poslijepodne obično veća koncentracija šećera u živom biljnom materijalu, koji povećava

energetsku vrijednost krme i pospješuje dobru fermentaciju. Ne treba kositi pokislu ili rosnu

biljnu masu, jer tzv. vanstanična vlaga biljnog materijala nepovoljno djeluje na fermentaciju i

kvalitetu silaže.

6.3. Sjenaža

Biljni materijali poput nadzemne mase lucerne, djetelina i djetelinsko-travnih smjesa imaju

nizak sadržaj vodotopivih šećera i visok sadržaj bjelančevina. Mala količina šećera ne

omogućuje dovoljnu tvorbu kiselina za uspješno konzerviranje, a k tome se i prisutne biljne

bjelančevine ponašaju kao puferi – djelomično neutraliziraju oslobođene kiseline. U takvim

slučajevima je nemoguće postići ciljanu kiselost od pH 4. Radi doprinosa uspješnijem

konzerviranju upošljava se još jedan mehanizam konzervacije: smanjenje aktivnosti vode, tj

smanjenje dostupnosti vode za mikrobiološku aktivnost. Na sreću, poželjne bakterije

mliječno-kiselinskog vrenja dobro podnose smanjenu dostupnost vode, za razliku od većine

nepoželjnih mikroorganizama (slično kao kod kiseljenja kupusa s dodatkom soli koja

povećava osmotsku aktivnost otopine). Tehnički, smanjenje sadržaja vode u biljnoj masi

postiže se kratkotrajnim prosušivanjem ili provenjavanjem biljne mase na tlu, tamo gdje je

biljna masa bila pokošena (Slika 41.). Ciljani sadržaj suhe tvari za pripremu sjenaže je u

rasponu od 40% do 60%. Fermentacijom tako prosušene biljne mase dobiva se sjenaža (nešto

između silaže i sijena), a očekivana kiselost nakon završene fermentacije je oko pH 5,5. Stoka

obično bolje jede sjenažu negoli silažu, vjerojatno zbog manje kiselosti krme. Prednost u

odnosu na sjenokošu se dobiva skraćenjem vremena sušenja pokošene mase na tlu i većim

sadržajem vitamina. Najčešće je dovoljan jedan dan prosušivanja, a ponekad i manje, što

uvelike smanjuje rizik da nam otkos pokisne tokom sušenja na tlu. S bozirom da je biljna

masa ovdje suhlja negoli kod pripreme silaže, biljni materijal mora biti dovoljno nježan da bi

se čestice pod pritiskom mogle sljubiti i istisnuti zrak. Dakle, sjenažu ne možemo praviti od

kultura debele stabljike, poput kukuruza ili sirka, već samo od finih voluminoza, poput

djetelina, trava i lucerne. Sjenažu se često sprema u folijom omotane rol-bale, gdje

istiskivanje zraka odradi balirka presanjem biljne mase u oblikovanu balu. Dakle, sjenaža se

ne mora uvijek spremati u horizontalni silos. I u pripremi sjenaže može koristiti dodatak

silažnog inokulanta (Slika 42.), tj. bakterija mliječno-kiselinskog vrenja.

271

Slika 41. Podizanje provenute lucerne silo-kombajnom, sjeckanje u bubnju silokombajna i

prebacivanje u prikolicu. Foto: Ranko Gantner (2010.)

Slika 42. Uređaj za dodavanje bakterijskog pripravka na biljnu masu za siliranje (crveno

obojeno). Foto: Ranko Gantner (2010.)

Kod odlučivanja o dobu dana kada će se kositi biljna masa za pripremu sjenaže treba imati na

umu da je poslijepodne obično veća koncentracija šećera u živom biljnom materijalu, koji

povećava energetsku vrijednost krme i pospješuje dobru fermentaciju.

272

7. STAJNJAK – PROIZVODNJA I KORIŠTENJE

Stajnjak ili stajski gnoj je najčešće mješavina životinjskih izlučevina (fecesa i urina) i stelje,

koja je podlegla većoj ili manjoj mikrobiološkoj razgradnji tokom skladištenja i ciljanog

zrenja stajnjaka. Zrenje stajnjaka na gnojištu najčešće traje oko 6 mjeseci, nakon čega se

dobiva kvalitetno organsko gnojivo. Mihalić (1985.) je prikazao računski izraz za procjenu

proizvodnje suhe tvari stajnjaka:

Masa proizvedene ST stajnjaka = konzumirana ST krme/2 + suha tvar stelje

Prema istom izvoru, uslijed mikrobioloških procesa tokom zrenja i skladišenja stajnjaka,

izgubi se oko ¼ od početne suhe tvari stajnjaka. Zreli stajnjak sadrži najčešće oko ¼ suhe

tvari i oko ¾ vode. Takav zreli stajski gnoj, u masi takvoj kakva jeste, najčešće sadrži oko

0,6% N, 0,3% P2O5, 0,7% K2O, 0,6% CaO, 0,2% MgO i mikroelemente. To znači da jedno

uvjetno grlo, koje dnevno prosječno konzumira 3% od tjelesne mase suhe tvari krmiva i na

koje se slame troši 4 kgST/UG/dan, godišnje proizvede blizu 13 tona zrelog stajnjaka (Tablica

207.).

Tablica 207. Projekcija proizvodnje stajnjaka (t/UG/god.) i biljnih hraniva (N, P, K) uz

dnevnu konzumaciju ST krmiva 3% od tjelesne mase i utrošak slame 4 kgST/UG/dan.

Konzumacija krme (tST/UG/god.) 5,50

Potrošnja slame (tST/UG/god.) 1,50

Proizvodnja svježeg stajnjaka (tST/UG/god.) 4,25

Proizvodnja svježeg stajnjaka (t/UG/god.) 17,00

Proizvodnja zrelog stajnjaka (tST/UG/god.) 3,19

Proizvodnja zrelog stajnjaka (t/UG/god.) 12,75

Proizvodnja N, P2O5 i K2O u zrelom stajnjaku

(kg/UG/god.)

76,5 kgN; 38,3 kg P2O5; 89,3 kg K2O

Uz pretpostavku da farma ima odnos zaposjedanja 1UG/ha, tada je očekivana prosječna

proizvodnja stajnjaka oko 13t/ha. Kod gnojidbe stajnjakom, puna doza je načešće oko 30 t/ha

(za visokoprinosne i zahtjevne kulture), a polovična oko 15 t/ha. Očito je da uz odnos

zaposjedanja 1UG/ha farma ne može svake godine pognojiti sve svoje površine s punom

dozom stajnjaka.

Slijedećom projekcijom nastojat će se prikazati bilanca između odnošenja hraniva iz tla

prinosom i povrata stajskim gnojem. Ako je prosječni sadržaj sirovih bjelančevina u dnevnom

obroku oko 15% u ST, tada je sadržaj dušika u dnevnom obroku oko 2,5% u ST, a sadržaj

P2O5 bi mogao biti blizu 1/3 od sadržaja dušika (odnosno oko 0,8% u ST) i sadržaj K2O sličan

sadržaju dušika (oko 2,5% u ST). U takvom slučaju bi godišnja konzumacija minerala biljne

ishrane bila oko 137 kgN/UG/god., 46 kgP2O5/UG/god. i 137 kg K2O/UG/god. Iz navedene

projekcije naslućuje se da je godišnje odnošenje minerala biljne ishrane veće od vraćanja u tlo

stajnjakom. Razlika se može nadoknađivati kupovnim mineralnim gnojivima, što najčešće

nije potrebno jer se dušik lako može dopuniti snabdijevanjem iz izvorne ponude tla (iz sume

mineralizacije organske tvair tla, nesimbiotske fiksacije atmosferskog dušika od strane

skobodnoživućih fiksatora u tlu i atmosferskog taloga) i simbiotske fiksacije atmosferskog

dušika mahunarkama (lucerna, djeteline i druge), a fosfor i kalij iz podoraničnog sloja tla gdje

prodire dubinsko korijenje krmnih kultura.

Iz projekcije proizvodnje i potrošnje stajnjaka, te bilance biljnih hraniva, vidljivo je da je

stajnjak ograničeni resurs te da u njegovoj potrošnji treba odrediti prioritete: koje kulture će se

273

prvo pognojiti. Autori predlažu da se stajnjak u punim dozama (oko 30 t/ha) prvenstveno

rasporedi na visokoprinosne kulture koje usvajaju velike količine biljnih hraniva (silažni

kukuruz i kukuruz za zrno), zatim na zahtjevnije neleguminozne kulture (višegodišnje trave,

strne žitarice, repe, krmni kelj), a potom na leguminozne usjeve (lucernu, djeteline, grašak,

soju) i djetelinsko-travne smjese. Ako farma raspolaže tlima niže plodnosti, tada će i

leguminoze i djetelinsko-travne smjese dobro reagirati na gnojidbu stajnjakom, što farmer

treba uvažiti pri odlučivanju o prioritetima raspodjele stajskog gnoja.

Stajski gnoj se može prikupljati i bez upotrebe stelje (bez slame), tamo gdje se stoka drži na

podovima s automatiziranim izgnojavanjem pomoću tzv. scraper-a. Proizvedena masa

stajnjaka je tada manja negoli sa steljom, ali je stajnjak bogatiji biljnim hranivima. Takav

stajnjak može bti i razdvojen na krutu fazu (tzv. separat) i žitku (tekuću fazu).

274

8. PLANIRANJE PROIZVODNJE KRMNOG BILJA

Proizvodnja krmnog bilja jest u službi hranidbe domaćih životinja te zbog toga njeno

planiranje treba poći od godišnjeg plana potreba za pojedinim krmivima. Godišnji plan

potreba za krmivima sastavlja osoba odgovorna za hranidbu životinja na farmi, i to na temelju

sume potreba za svaki hranidbeni dan svake životinje na farmi. Izbor krmiva (unutar plana

hranidbe) treba biti dogovoren između osobe odgovorne za hranidbu i osobe odgovorne za

proizvodnju krmiva, jer je za prikladan izbor potrebno znati ne samo upotrebu krmiva u

hranidbi, već i prilagođenost krmne kulture raspoloživim zemljišnim resursima (tj. kvaliteti

tla) i klimatskim prilikama u kojima se farma nalazi. Zbog toga će farma koja se nalazi u

slabije pristupačnom planinskom području najvećim dijelom koristiti voluminozna krmiva s

trajnih travnjaka (ispašu i sijeno, eventualno sjenažu), dok će farma smještena na dubokim,

plodnim oraničnim tlima vjerojatno koristiti silažu nadzemne mase kukuruza, sijeno ili

sjenažu lucerne i visok udio koncentriranih krmiva (zrna kukuruza, graška ili soje). Farma na

kiselim tlima slabije plodnosti, uz dovoljno kiše, vjerojatno će kao nazastupljeniju

voluminozu imati sjenažu djetelinsko-travnih smjesa crvene djeteline i talijanskog lulja, a

farma u sušnim predjelima vjerojatno će umjesto kukuruza koristiti sirak, a ako je tlo

kvalitetno i lucernu - jednu od na sušu najotpornijih kultura. Osim plana potreba za krmivima,

potrebno je odrediti i godišnje potrebe za steljom, jer se ista najčešće proizvodi uzgojem

strnih žitarica (pšenica, ječam, zob, tritikale). Tamo gdje se stoka drži u štali, na stelji od

slame, obično je minimalni utrošak slame 3-4 kg/UG/dan.

Nakon izbora krmiva i određivanja plana godišnje potrošnje krmiva, izrađuje se plan

proizvodnje krmiva, koji sadrži: plan potrebnih proizvodnih površina pod pojedinim krmnim

kulturama, plan potrebnog repormaterijala (sjeme, kupovna gnojiva, sredstva za zaštitu bilja),

plan potrebne poljoprivredne mehanizacije (broj i snaga traktora, vrste i kapacitet priključnih

strojeva – kosilice, okretači, balirke, utovarivači, silo-kombajn, prikolice za transport,

utovarivači, razbacivač stajnjaka, sijačice, međuredni kultivatori, sjetvospremači, tanjurače,

plugovi), plan potreba za ljudskim resursima – brojem zaposlenika i kvalifikacije zaposlenika,

kalendar aktivnosti u polju i na travnjacima, te plan utroška goriva i maziva.

Ukupno potrebne proizvodne površine obično su veće od jednostavnog zbroja potrebnih

površina za proizvodnju pojedinih krmiva jer se je u biljnoj proizvodnji potrebno pridržavati

plodoreda (ne bi trebalo biti godinu za godinom ponovljene sjetve istih ili srodnih kultura). U

slučaju nedostatka površina za raznolik plodored, ubacivanje pokrovnih međuusjeva između

glavnih usjeva može poboljšati plodored, pa se tako preko ljeta može ubaciti rauola, a preko

jeseni i zime uljana repica ili gorušica (sve su iz porodice kupusnjača, što je važno da bude

raznorodno u odnosu na mahunarke i žitarice-trave). Prije konačnog definiranja potrebnih

površina potrebno je prostorno skicirati razmještaj krmnih kultura i njihov vremenski slijed za

više godina unaprijed (npr. za narednih 7 godina), kako bi se predividio raspored nakon

razoravanja višegodišnjih krmnih kultura kao što su lucerna i djetelinsko-travne smjese (vijek

korištenja najčešće 5 godina).

Prema mišljenju autora, bilo bi korisno uvesti i pojam „dizajniranje krmnog sustava“ jer

podrazumijeva usklađivanje svih komponenti krmnog sustava. Dizajniranje krmnog sustava

može imati za cilj maksimaliziranje proizvodnje po grlu stoke i po jedinici zemljišne

površine. U takvom sustavu se proizvode visokoprinosne oranične krmne kulture uz velik

utrošak energije za agrotehničke operacije, uz nabavu hibridnog sjemena, najčešće uz

primjenu pesticida, te uz skuplju ratarsku i stočarsku opremu i objekte. Ovdje se najčešće

životinje drže u stajama i hrane dnevnim obrocima s visokim udjelom koncentriranih krmiva,

što im omogućuje visoku proizvodnost. Pri dizajniranju krmnog sustava može se ciljati i na

suprotno: minimalan utrošak energenata za agrotehničke mjere, minimalnu upotrebu pesticida

275

i repromaterijala porijeklom izvan farme, što jeftiniju opremu i objekte, maksimalnu dobrobit

životinja, unaprjeđenje bioraznolikosti u ekosustavu, ljepotu krajolika i obnovu plodnosti tla.

Takav sustav uključuje napasivanje stoke i obično nudi manju proizvodnost po grlu stoke i

jedinici zemljišne površine, i sličan je tzv. ekstenzivnom stočarstvu. Osim navedenih

odrednica, pri dizajniranju krmnog sustava može biti korisno uvažavati i zahtjeve kupaca.

Naime, u posljednjih dvadesetak godina raste potražnja za tzv. grass-fed mesom i mlijekom,

što podrazumijeva da je stoka hranjena pretežno na paši bez upotrebe koncentriranih krmiva.

Razlozi povećanja interesa za grass-fed proizvodima jesu stavovi kupaca da takvi proizvodi

sadrže više vitamina A, D i E, bolji omjer Ω-3 i Ω-6 masnih kiselina, više polinezasićenih

masnih kiselina i manje rezidua antibiotika i pesticida, te da takva proizvodnja doprinosi

očuvanju i unaprjeđenju okoliša. O prikladnosti grass-fed krmnog sustava ne treba imati

predrasuda čak niti ako se poduzetnik nalazi u ravničarskom području na oraničnim tlima.

Naime, prosječan prinos oraničnih krmnih kultura za sastavljanje obroka bogatog

koncentriranim krmivima (tzv. TMR-obroka) nije mnogo veći od prinos oranične djetelinsko-

travne smjese za napasivanje. Manja proizvodnost po grlu stoke ekonomski se lako

kompenzira manjim troškovima hranidbe jer su popašena krmiva najčešće najjeftinija krmiva.

276

9. PLANIRANJE TRANSPORTA I SKLADIŠTENJA KRMNOG BILJA

Opremljenost transportnim sredstvima je izuzetno važna jer je sijeno ili biljnu masu za

siliranje, potrebno bez odlaganja odvesti do skladišta. Masena gustoća sijena u rinfuzi ili

niskotlačnim balama, ili sjeckane nadzemne mase kukuurza za siliranje je mala, tako da će

biti potrebne prikolice velikog volumena. Sijeno i sjenaža presana u visokotlačne bale ima

veću masenu gustoću, tj. veću masu spakovanu u manji volumen. Prema očkivanoj

proizvodnji (t/godišnje ili t/otkosu) potrebno je projicirati količinu transporta (broj prijevoza

prikolicama) te tako odrediti dovoljan broj prikolica i traktora za brz transport.

Horizontalni silosi kao skladišta za silaže i sjenaže trebaju biti dovoljnog kapaciteta, odnosno

dovoljnog volumena. Volumen silosa (V) se izračunava na temelju godišnje mase robe koju

treba uskladištiti (m) i masene gustoće (ꝭ) prema izrazu: V [m3] = m [t/god.] : ꝭ [t/m3].

Površina silosa (A) se izračunava iz volumena (V) i prosječne visine punjenja (h) prema

izrazu: A [m2] = V [m3] : h [m]. Slično se izračunava i volumen i površina skladišta za sijeno

u kvadratnim balama, a kod skladištenja u okruglim balama, treba uračunati i nepopunjen

prostor između bala. Balirano sijeno se može skladištiti i na otvorenom (kamare sijena), s tim

što bale trebaju biti odvojene od tla pomoću sloja stare slame, ili drvenih paleta, te zaštićeno

od kiše i vjetra (pokriveno folijom s utezima). Kod tradicionalnog skladištenja sijena u

stogove (Slika 43.), volumen stoga se može izračunavati kao volumen stožca, s masena

gustoća sijena u stogu se pretpostavlja da je oko 500 kg/m3, uz veliko variranje ovisno o

nabijenosti stoga. Sijeno se slaže u stog uokolo prethodno (u tlo) zabijenog visokog kolca

(tzv. stožina, visine 2-3 m iznad tla) koji stogu daje stabilnost.

Slika 43. Slama spremljena u stogove. Foto: Marija Vidić (2020.)

277

10. Popis korištene literature

Abberton, M. T., Marshall, A. H. (2010.): White clover. In: Boller, B., Posselt, U. K.,

Veronesi, F. (2010.): Fodder Crops and Amenity Grasses. Handbook of Plant

Breeding. Springer Sceince+Business Media LLC. London.

Abraha, A. B., Truter, W. F., Annandale, J. G., Fessehazion, M. K. (2015.): Forage yield and

quality response of annual ryegrass (Lolium multiflorum) to different water and

nitrogen levels. African Journal of Range & Forage Science, 32(2):125-131.

Adesogan, A. T., Salawu, M. B., Deaville, E. R. (2002.): The effect on voluntary feed intake,

in vivo digestibility and nitrogen balance in sheep of feeding grass silage or pea–wheat

intercrops differing in pea to wheat ratio and maturity. Animal Feed Science and

Technology 96:161–173.

Acharya, S., Sottie, E., Coulman, B., Iwaasa, A., McAllister, T., Wang, Y., Liu, J. (2013.):

New Sainfoin Populations for Bloat-free Alfalfa Pasture Mixtures in Western Canada.

Crop Science 53:2283-2293.

Acharya, S. N. (2014.): Reduce alfalfa pasture bloat with sainfoin. Progressive Forage

journal. Progressive Publishing. Jerome, Idaho, USA.

http://www.progressiveforage.com/forage-types/alfalfa/reduce-alfalfa-pasture-bloat-

with-sainfoin posjećeno 23.1.2017. u 12h.

Adewakun, L. O., Famuyiwa, A. O., Felix, A., Omole, T. A. (1989.): Growth performance,

feed intake and nutrient digestibility by beef calves fed sweet sorghum silage, corn

silage and fescue hay. Journal of Animal Sciences 67:1341-1349.

Aerts, R. J., Barry, T. N., McNabb, W. C. (1999.): Polyphenols and agriculture: beneficial

effects of proanthocyanidins in forages. Agriculture, Ecosystems and Environment

75:1–12.

Agabriel, C., Cornu, A., Jounral, C., Sibra, C., Groller, P., Martin, B. (2007.): Tanker Milk

Variability According to Farm Feeding Practices: Vitamins A and E, Carotenoids,

Color, and Terpenoids. Journal of Dairy Science 90:4884–4896.

Aguerre, M., Cajarville, C., Kozloski, G. V., Repetto, J. L. (2013.): Intake and digestive

responses by ruminants fed fresh temperate pasture supplemented with increased

levels of sorghum grain: A comparison between cattle and sheep. Animal Feed

Science and Technology 186 (2013) 12– 19.

Ajayi, A. E., Horn, R. (2016.): Transformation of ex-arable land to permanent grassland

promotespore rigidity and mechanical soil resilience. Ecological Engineering 94:592–

598.

Albayrak, S., Turk, M. (2013.): Changes in the forage yield and quality of legume–grass

mixtures throughout a vegetation period. Turkish Journal of Agriculture and Forestry

37:139-147.

Alcoz, M. M., Hons, F. M., Haby, V. A. (1993.): Nitrogen Fertilization Timing Effect on

Wheat Production, Nitrogen Uptake Efficiency, and Residual Soil Nitrogen.

Agronomy Journal 85:1198-1203.

Allen, V.G, Batello, C., Berretta, E. J., Hodgson, J., Kothmann, M., Li, X., McIvor, J., Milne,

J., Morris, C., Peeters, A., Sanderson, M. (2011.): An international terminology for

grazing lands and grazing animals. Grass and Forage Science 66:2–28.

Anderson, B., Ward, J. K., Vogel, K. P., Ward, M. G., Gorz, H. J., Haskins, F. A. (1988.):

Forage Quality and Performance of Yearlings Grazing Switchgrass Strains Selected

for Differing Digestibility. Journal of Animal Science 66:2239-2244.

Anderson, B. (2010.): Grass-alfalfa Mixtures Instead of Pure Alfalfa. University of Nebraska.

Lincoln. http://beef.unl.edu/cattleproduction/grassalfalfa2010 posjećeno 30.6.2016. 9h

278

Anderson, T., Hoffman, P. (2006.): Nutrient Composition of Straw Used in Dairy Cattle

Diets. Focus on Forage 8(1):1-3. University of Wisconsin, Madison.

Anderson-hay web-site (2018.): Timothy Hay for Horses. https://www.anderson-

hay.com/timothy-hay-for-horses (posjećeno 14.5.2018. u 12h)

Andreata-Koren, M., Čvek, M., Augustinović, Z., Ivanek-Martinčić, M., Sikora, S. (2015.):

Utjecaj bakterizacije sjemena na prinos voluminozne mase i bjelančevina lucerne

(Medicago sativa L.). Proceedings of the 50th Croatian and 10th International

Symposium on Agriculture. Opatija. Croatia. University of Zagreb, Faculty of

Agronomy. Pages:354–358.

Andreata-Koren, M., Knežević, M., Leto, J., Safner, T., Ivanek-Martinčić, M., Augustinović,

Z. (2009.): Reakcija klupčaste oštrice (Dactylis glomerata L.) u travno-djetelinskoj

smjesi na gnojidbu dušikom i napasivanje. Mljekarstvo 59(3):254-261.

Anil, L., Park, J., Phipps, R. H., Miller, F. A. (1998.): Temperate intercropping of cereals for

forage: a review of the potential for growth and utilization with particular reference to

the UK. Grass and Forage Science 53:301-317.

Anil, L., Park, J., Phipps, R. H. (2000.): The potential of forage–maize intercrops in ruminant

nutrition. Animal Feed Science and Technology 86(3–4):157–164.

Animut, G., Goetsch, A. L., Aiken, G. E., Puchala, R., Detweiler, G., Krehbiel, C. R., Merkel,

R. C., Sahlu, T., Dawson, L. J., Johnson, Z. B., Gipson, T. A. (2005.): Performance

and forage selectivity of sheep and goats co-grazing grass/forb pastures at three

stocking rates. Small Ruminant Research 59:203–215.

Astier, M., Maass, J. M., Etchevers-Barra, J. D., Pena, J. J., de Leon Gonzalez, F. (2006.):

Short-term green manure and tillage management effects on maize yield and soil

quality in an Andisol. Soil & Tillage Research 88(2006):153–159.

Ayala, W. (2001.): Defoliation management of birdsfoot trefoil (Lotus corniculatus L.).

Doktorska disertacija. Massey University. Institute of Natural Resources. Auckland,

New Zaland.

Baker, R. D., Alvarez, F., Le Du, L. P. (1981.): The effect of herbage allowance upon the

herbage intake and performance of suckler cows and calves. Grass and Forage Science

36:189-199.

Bal, M. A., Coors, J. G., Shaver, R. D. (1997.): Impact of the Maturity of Corn for Use as

Silage in the Diets of Dairy Cows on Intake, Digestion, and Milk Production. Journal

of Dairy Science 80:2497-2503.

Barnes, R. F., Nelson, J. C. (2003.): Forages and Grasslands in a Changing World. In: Forages

– an introduction to grassland agriculture. Editors: Barnes, F. R., Nelson, J. C.,

Collins, M., Moore, K. J. Published by Iowa State Press, a Blackwell Publishing

Company. Ames, Iowa, USA.

Barnhart, S. K. (1994.): Warm-Season Grasses for Hay and Pasture. Iowa State University,

University Extension. Ames.

Basso, B., Ritchie, J. T. (2005.): Impact of compost, manure and inorganic fertilizer on nitrate

leaching and yield for a 6-year maize–alfalfa rotation in Michigan. Agriculture,

Ecosystems and Environment 108 (2005) 329–341.

Baudracco, J., Lopez-Villalobos, N., Romero, L. A., Scandolo, D., Maciel, M., Comeron, E.

A., Holmes, C. W., Barry, T. N. (2011.): Effects of stocking rate on pasture

production, milk production and reproduction of supplemented crossbred Holstein–

Jersey dairy cows grazing lucerne pasture. Animal Feed Science and Technology

168:131– 143.

Bax, J. A., Schils, R. L. M. (1999.): Animal responses to white clover. U: White Clover in

Europe: State of the Art… FAO Regional Office for Europe. FAO Corporate

279

Document Repository. http://www.fao.org/docrep/v2350e/v2350e02.htm Posjećeno

16.12.2016. u 12h.

Bc Institut (2016.): Hibridi kukuruza za 2016. godinu. Bc Institut. Rugvica.

Beckingham, C. (2007.): Commodity growing guides – Sweet corn. NSW Government

Primary Industries – Agriculture. http://www.dpi.nsw.gov.au/content/agriculture

/horticulture/vegetables/commodity/sweet-corn (posjećeno 20.06.2016. u 11 h)

Benever, L. (2015.): Managing clover for Better Returns. Beef and Sheep BRP Manual 4.

Ibers Aberystwyth Institute of Biological, Environmental and Rural Sciences.

Warwickshire, UK.

Berg, B. P., Majak, W., McAllister, T. A., Hall, J. W., McCartney, D., Coulman, B. E.,

Goplen, B. P., Acharya, S. N., Tait, R. M., Cheng, K. J. (2000.): Bloat in cattle grazing

alfalfa cultivars selected for a low initial rate of digestion: A review. Canadian Journal

of Plant Sciences 80:493–502.

Berone, G. D., Sardina, M. C., Moot, D. J. (2020.): Animal and forage responses on lucerne

(Medicago sativa L.) pastures under contrasting grazing managements in a temperate

climate. Grass Forage Science 2020;00:1–14.

Bertelsen, B. S., Faulkner, D. B., Buskrik, D. D., Castree, J. W. (1993.): cattle performance

and forage characteristics of continuous, 6-paddock, and 11-paddock grazing systems.

Journal of Animal Science 71:1381-1389.

Belyea, R. L., Martz, F. A., Ricketts, R. E., Ruehlow, R. R., Bennet, R. C. (1978.): In vitro

dry matter digestibility, detergent fiber, protein and mineral content of wheat forage as

a dairy cattle feed. Journal of Animal Science 46(4):873-877.

Bensa, A., Sever-Štrukil, Z., Rubinić, V., Ninčević, T. (2012.): Ispiranje nitrata pri gnojidbi

kukuruza različitim dozama dušika. Proceedings of the 47th Croatian and 7th

International Symposium on Agriculture. Opatija. Sveučilište u Zagrebu, Agronomski

fakultet. Zagreb. str. 35-39.

Beretta, V., Simeone, A., Elizalde, J. C., Baldi, F. (2006.): Performance of growing cattle

grazing moderate quality legume–grass temperate pastures when offered varying

forage allowance with or without grain supplementation. Australian Journal of

Experimental Agriculture 46:793–797.

Bergmann, W. (1983.): Ernaehrungsstoerungen bei Kulturpflanzen. Web Gustav Fischer

Verlag. Jena.

Bicudo, J. R. (2002.): Water Consumption, Air and Water Temperature Issues Related to

Portable Water Systems for Grazing Cattle. 2002 ASAE Annual International Meeting

/ CIGR XVth World Congress. Chicago, Illinois, USA. July 28-July 31, 2002. Paper

number 024052.

Bijelić, Z., Tomić, Z., Ružić-Muslić, D., Mandić, V., Simić, A., Vučković, S. (2013.): Yield

potential and quality of forage mixtures of alfalfa with cocksfoot and tall fescue

depending on the nitrogen fertilization. Biotechnology in Animal Husbandry 29 (4), p

695-704.

Blackwood, I. (2007.): Mineral content of common ruminant stockfeeds, crops and pastures.

New South Wales Department of Primary Industries Feed Library, Feed Evaluation

Service. str. 7.

Blanco, M., Casasús, I., Ripoll, G, Panea, B., Albertí, P., Joy, M. (2010.): Lucerne grazing

compared with concentrate-feeding slightly modifies carcase and meat quality of

young bulls. Meat Science 84:545–552.

Blasi, D. A., Ward, J. K., Klopfenstein, T. J., Britton, R. A. (1991.): Escape protein for beef

cows: III. Performance of lactating beef cows grazing smooth brome or big bluestem.

Journal of Animal Science 69:2294-2302.

280

Blažinkov, M., Uher, D., Redžepović, S., Maćešić, D., Čolo, J., Štafa, Z., Sikora, S. (2012.):

Učinkovitost primjene bakterizacije u uzgoju lucerne na području Bjelovarsko-

bilogorske županije. Mljekarstvo 62(3):200-206.

Boller, B. C., Nosberger, J. (1987.): Symbiotically fixed nitrogen from field- grown white and

red clover mixed with ryegrasses at low levels of lSN-fertilization. Plant and Soil

104:219-226.

Boom, C. (2014.): Growing cattle fast on pasture. Beef + Lamb New Zealand publication.

http://www.beeflambnz.com/Documents/Farm/Growing%20cattle%20fast%20on%20

pasture.pdf (posjećeno 6.6.2017. u 9h)

Bosing, B. M., Susenbeth, A., Hao, J., Ahnert, S., Ohm, M., Dickhoefer, U. (2014.): Effect of

concentrate supplementation on herbage intake and liveweight gain of sheep grazing a

semi-arid grassland steppe of North-Eastern Asia in response to different grazing

management systems and intensities. Livestock Science 165:157–166.

Bosworth, S., Stringer, W. C., Hall, M. H., Fales, S. L., Jung, J. A. (1992.): Cutting

Management of Alfalfa, Red Clover, and Birdsfoot Trefoil. Agronomy Facts 7. Penn

State Extension. Pennsylvania State University. http://extension.psu.edu/

plants/crops/forages/hay-and-silage/harvest-management/cutting-management-of-

alfalfa-red-clover-and-birdsfoot-trefoil/extension_publication_file posjećeno

28.6.2016. u 9h.

Bošnjak, D., Stjepanović, M., Popović, S., Zorić, J. (1988.): Proizvodni potencijal domaćih

sorti lucerne. Agronomski glasnik 1/88:57-62.

Bošnjak, K., Leto, J., Perčulija, G., Vranić, M., Kutnjak, H. (2009.): Reakcija bijele djeteline

(Trifolium repens L.) na gnojidbu dušikom i pašno opterećenje u poluprirodnom

travnjaku. Mljekarstvo 59(3):244-253.

Bošnjak, K., Vranić, M., Čačić, I., Uher, D., Vodopija, M. (2018.): Produktivnost i kvaliteta

talijanskog ljulja kao ozime krmne međukulture. Zbornik radova 53. hrvatski i 13.

međunarodni simpozij agronoma. Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku,

Poljpoprivredni fakultet u Osijeku. Osijek. Stranice 270-274.

Bouton, J. H., Latch, G. C. M., Hill, N. S., Hoveland, C. S., McCann, M. A., Watson, R. H.,

Parish, J. A., Hawkins, L. L., Thopson, F. N. (2002.): Reinfection of Tall Fescue

Cultivars with Non-Ergot Alkaloid–Producing Endophytes. Agronomy Journal

94:567-574.

Brassley, P. (1996.): Silage in Britain, I88o-I99o: The Delayed Adoption of an Innovation.

Agricultural History Review 44(1):63-87.

Bredenkapm, G. J., Spada, F., Kazmierczak, E. (2002.): On the origin of northern and

southern hemisphere grasslands. Plant Ecology 163:209-229.

Brink, G. E., Casler, M. D., Martin, N. P. (2010.): Meadow Fescue, Tall Fescue, and

Orchardgrass Response to Defoliation Management. Agronomy Journal 102:667-674.

Briske, D. D., Derner, J. D., Brown, J. R., Fuhlendorf, S. D., Teague, W. R., Havstad, K. M.,

Gillen, R. L., Ash, A. J., Willms, W. D. (2008.): Rotational Grazing on Rangelands:

Reconciliation of Perception and Experimental Evidence. Rangeland Ecology &

Management 61(1):3-17.

Broderick, G. A., Walgenbac, R. P., Sterrenburg, E. (2000.): Performance of Lactating Dairy

Cows Fed Alfalfa or Red Clover Silage as the Sole Forage. Journal of Dairy Science

83:1543-1551.

Brown, C. D., Green, R. B. (2003.): The challenges facing legumes in a dryland environment

- a consultant's view. Legumes for dryland pastures. Proceedings of a New Zealand

Grassland Association (Inc.) Symposium held at Lincoln University, 18-19 November,

2003 pp. 7-12.

281

Brown, H. E., Moot, D. J., Pollock, K. M. (2003.): Long term growth rates and water

extraction patterns of dryland chicory, lucerne and red clover. U: Proceedings of the

Meeting: Legumes for Dryland Pastures. 18.-19. studeni 2003. Lincoln University.

Urednik: D.J. Moot .Stranice 91-100.

Bukvić, G., Stjepanović, M., Popović, S., Grljušić, S., Lončarić, Z. (1997.): Utjecaj nekih

agroekoloških čimbenika na prinos i kakvoću lucerne. Poljoprivreda 3(2):1-10.

Bullock, D. G. (1992.): Crop rotation. Critical Reviews in Plant Science 11(4): 309-326.

Camlin, M. S., Stewart, R. H. (1975.): Reaction of italina ryegrass cultivars under grazing as

compared with cutting. Journal of British Grassland Society 30:121-129.

Campling, R. C., Holmes, W. (1958.): Winter feeding of dairy cows: V. A comparison of the

relative value for milk production of artificially dried cocksfoot and a

timothy/meadow-fescue mixture grown both in spring and in autumn. Journal of Dairy

Research 25(2)147-153.

Canevari, M. W., Putnam, D. H., Lanini, T. W., Long, R. F., Orloff, S. B., Reed, B. A.,

Vargas, R. V. (2000.): Overseeding and Companion Cropping in Alfalfa. University

textbook. University of California, Agriculture & Natural Resources Publication

21594. Stranice 21-22.

Carmi, A., Aharoni, Y., Edelstein, M., Umiel, N., Hagiladi, A., Yosef, E., Nikbachat, M.,

Zenou, A., Miron, J. (2006.): Effects of irrigation and plant density on yield,

composition and in vitro digestibility of a new forage sorghum variety, Tal, at two

maturity stages. Animal Feed Science and Technology 131:120–132.

Casler, M., Albrecht, K., Lehmkuhler, J., Brink, G., Combs, D. (2008.): Forage Fescues in the

Northern USA. University of Wisconsin-Madison Center for Integrated Agricultural

Systems. Madison. https://www.cias.wisc.edu/wp-

content/uploads/2008/10/fescuefinalweb.pdf Posjećeno 9.5.2018. u 11 h.

Cestar, D. (2015.): Mogućnosti nekemijske zaštite od korova u krmnom bilju. Diplomski rad.

Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Voditelj: Gantner, Ranko

Cherney, D. J. R., Cherney, J. H., Mikhailova, E. A. (2002.): Orchardgrass and Tall Fescue

Utilization of Nitrogen from Dairy Manure and Commercial Fertilizer. Agronomy

Journal 94:405-412.

Cherney, D. J. R., Cherney, J. H., Chase, L. E. (2004.): Lactation Performance of Holstein

Cows Fed Fescue, Orchardgrass, or Alfalfa Silage. Journal of Dairy Science 87:2268-

2276.

Cherney, J. H., Kallenbach, R. L. (2007.): Forage Systems for Temperate Humid Areas. In:

Barnes, R. F., Nelson, J. C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages – the science of

grassland agriculture. Blackwell Publishing, Ames, Iowa, USA.

Cherney, J. H., Cherney, D. J. R., Paddock, K. M. (2016.): Alfalfa-Meadow Fescue –

Something to Consider. Cornell University. What’s Cropping Up? Blog.

http://blogs.cornell.edu/whatscroppingup/2016/07/22/alfalfa-meadow-fescue-

mixtures-something-to-consider/ Posjećeno 9.5.2018. u 10:30h.

Chevrette, J. E., Folkins, L. P., Gauthier, F. M., Greenshields, J. E. R. (1959.): Evaluation of

Bordsfoot Trefoil: I. Compatibility of Lotus corniculatus L. with other legumes and

grasses. Canadian Journal of Plant Science 40:259-267.

Chobotova, M., Babić, D. (2013.): KWS hibridni sirak – karakteristike hibrida i tehnologija

proizvodnje. Proizvođački katalog. KWS Sjeme d.o.o. Požega.

https://www.kws.hr/aw/KWS/croatia/~dwaj/Sirak/ posjećeno 1.5.2015.

Clarke, J. M., Campbell, C. A., Cutforth, H. W., DePauw, R. M., Winkleman, G. E. (1990.):

Nitrogen and phosphorus uptake, translocation,, and utilization efficiency of wheat in

282

relation to environment and cultivar yield and protein levels. Canadian Journal of

Plant Science 71:965-977.

Collino, D. J., Dardanelli, J. L., De Luca, M. J., Racca, R. W. (2005.): Temperature and water

availability effects on radiation and water use efficiencies in alfalfa. (Medicago sativa

L.). Australian Journal of Experimental Agriculture 45:383–390.

Collins, M. (1991.): Nitrogen Effects on Yield and Forage Quality of Perennial Ryegrass and

Tall Fescue. Agronomy Journal 83:588-595.

Contreras-Govea, F. E., Muck, R. E., Armstrong, K. L., Albrecht, K. A. (2009.): Nutritive

value of corn silage in mixture with climbing beans. Animal Feed Science and


Cooke, K. M., Bernard, J. K., West, J. W. (2008.): Performance of Dairy Cows Fed Annual

Ryegrass Silage and Corn Silage with Steam-Flaked or Ground Corn. Journal of Dairy

Science 91:2417-2422.

Cooper, C.S (1972) Establishment, hay yield, and persistence of two sainfoin Growth types

seeded alone and with low-growing grasses and legumes. Agronomy Journal.

64(2):379-381

Corriher, V. A., Hill, G. M., Bernard, J. K., Mullinix, B. G. Jr. (2010.): Performance of

Finishing Steers on Corn Silage or Forage Sorghum Silage with Corn Oil

Supplementation. The Professional Animal Scientist 26:387–392.

Coruh, I., Tan, M. (2008.): Lucerne persistence, yield and quality as influenced by stand

aging. New Zealand Journal of Agricultural Research 51:39-43.

Cox, W. J., Hanchar, J. J., Knoblauch, W. A., Cherney, J. H. (2006.): Growth, Yield, Quality,

and Economics of Corn Silage under Different Row Spacings. Agronomy Journal

98:163-167.

Crookston, R. K., Kurle, J. E., Copeland, P. J., Ford, J. H., Lueschen, W. E. (1991.):

Rotational cropping sequence affects yield of corn and soybean. Agronomy Journal

83: 108-113.

Cui, Z., Zhang, F., Chen, X., Miao, Y., Li, J., Shi, L., Xu, J., Ye, Y., Liu, C., Yang, Z., Zhang,

Q., Huang, S., Bao, D. (2008.): On-farm estimation of indigenous nitrogen supply for

site-specific nitrogen management in the North China plain. Nutrient Cycling in

Agorecosystems 81:37-47.

Cullen, N. A. (1960.): Lucerne grass mixtures. Proceeding of the. 22nd Conference of the

N.Z. Grassland Association. pp. 122-9.

Cullen, N. A. (1965.): A comparison of the yield and composition of various mixtures of

lucerne and grass sown in alternate rows with lucerne sown as a pure stand. New

Zealand Journal of Agricultural Research 8(3):613-624.

Culleton, N., Fleming, G. A. (1983.): Mineral compostition of ryegrass cultivars. Irish Journal

of Agricultural Research 22:21-29.

Curran, J., Delaby, L., Kennedy, E., Murphy, J. P., Boland, T. M., O’Donovan, M. (2010.):

Sward characteristics, grass dry matter intake and milk production performance are

affected by pre-grazing herbage mass and pasture allowance. Livestock Science

127:144–154.

Curry, J. P., Boyle, K. E. (1987.): Growth rates, establishment, and effects on herbage yield of

introduced earthworms in grassland on reclaimed cutover peat. Biology and Fertility

of Soils 3:95-98.

Cusicanqui, J. A., Lauer, J. G. (1999.): Plant Density and Hybrid Influence on Corn Forage

Yield and Quality. Agronomy Journal 91:911-915.

Cvjetković, S., Gantner, R., Spajić, R., Kundih, K., Bukvić, G., Stanisavljević, A. (2014.):

Sadržaj biljnih hraniva u goveđem stajskom gnoju i svinjskoj gnojovci. 49. hrvatski I 9

283

međunarodni Simpozij Agronoma zbornik radova. Poljoprivredni fakultet Sveučilišta

J. J. Strossmayera u Osijeku. Osijek. stranice: 347-351.

Čižek, J. (1970.): Proizvodnja krmnog bilja. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb.

Čunko, I. (2015.): Proizvodnja krme za tov junadi na OPG-u Ljiljana Čunko iz Velikog

Rastovca. Diplomski rad. Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u

Osijeku. Osijek.

Čupić, T., Popović, S., Gantner, R., Tucak, M., Sudar, R. (2010): Nutritive value assesment of

whole semi-leafless plant of forage type pea in milk production. (In

Croatian). Mljekarstvo 60(4):266-272.

Ćupić, Ž, Mihaljev, Ž., Veselinović, S., Živkov-Baloš, M., Ivančev, A. (2006.): Sadržaj

mineral u uzorcima lucerke sa područja Vojvodine. Savremena poljoprivreda 55(3-

4):71-74.

D’Alexis, S., Sauvant, D., Boval, M. (2014.): Mixed grazing systems of sheep and cattle to

improve liveweight gain: a quantitative review. Journal of Agricultural Science

(2014), 152, 655–665.

Daley, C. A., Abbott, A., Doyle, P. S., Nader, G. A., Larson, S. (2010.): A review of fatty acid

profiles and antioxidant content in grass-fed and grain-fed beef. Nutrition Journal

9:10.

Darby, H. M., Lauer, J. G. (2002.): Planting Date and Hybrid Influence on Corn Forage Yield

and Quality. Agronomy Journal 94:281-289.

Davies, D. A., Morgan, T. E. H. (1982.): Performance of ewes and lambs on perennial

ryegrass, cocksfoot, tall fescue and timothy pastures under upland conditions. The

Journal of Agricultural Science 99(1):145-151.

Davis, R. R., Bell, D. S. (1957.): A Comparison of Birdsfoot Trefoil-Bluegrass and Ladino

Clover-Bluegrass for Pasture: I. Response of Lambs. Agronomy Journal 49(8):436-

440.

de Oliviera, W. S., Anchao Oliviera, P. P., Corsi, M., Sanches Duarte, F. R., Tsai, S. M.

(2004.): Alfalfa yield and quality as function of nitrogen fertilization and symbiosis

with Sinorhizobium meliloti. Scielo Agricolture 61(4):433-438.

De Falco E., Landi G., Basso F. (2000.): Production and quality of the sainfoin forage

(Onobrychis viaiaefolia Scop.) as affected by cutting regime in a hilly area of southern

Italy. In : Sulas L. (ed.). Legumes for Mediterranean forage crops, pastures and

alternative uses . Zaragoza : CIHEAM, 2000. p. 275-279. (Cahiers Options

Méditerranéennes; n. 45). 10. Meeting of the Mediterranean Sub-Network of the FAO-

CIHEAM Inter-Regional Cooperative Research and Development Network on

Pastures and Fodder Crops, 2000/04/04-09, Sassari (Italy)

DEFRA (2010.): Fertiliser Manual (RB209). 8th Edition. Department for Environment, Food

and Rural Affairs. Norwich, TSO.

https://www.rothamsted.ac.uk/sites/default/files/rb209-fertiliser-manual-110412.pdf

Posjećeno 26.10.2018. u 9 h.

Del Gatto, A., Mangoni, L., Pieri, S. (2013.): Evaluation of biomass sorghum genotypes

during three harvesting dates in East Central Italy. Proceedings of the VII Congreso

Iberico de Agroingeneria y Cicencias Horticolas, Madrid, 26-29 August 2013.

Denison, R. F., Perry, H. D. (1990.): Seasonal Growth Rate Patterns fo Orchardgrass and Tall

Fescue on the Appalachian Plateau. Agronomy Journal 82:869-873.

Ditch, D. C., Bitzer, M. J. (1995.): Managing Small Grains for Livestock Forage. University

of Kentucky, College of Agriculture, Cooperative Extension Service.

http://www2.ca.uky.edu/agc/pubs/agr/agr160/agr160.pdf (stranice 5-6).

284

DLG (1997.): Futterwerttabellen Wiederkauer. Universitat Hohenheim Dokumentationsstelle.

Frankfurt am Main: DLG - Verlags GmbH

Dobson, J. W., Beaty, E. R., Fisher, C. D. (1978.): Tall Fescue Yield, Tillering, and Invaders

as Related to Management1. Agronomy Journal 70:662-666.

Domaćinović, M. (1999.): Praktikum vježbi hranidbe domaćih životinja. Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet Osijek. Osijek.

Dougherty, C. T., Collins, M. (2013.): Forage Utilization. In: Barnes, R. F., Nelson, C. J.,

Collin, M., Moore, K. J. (2013.): Forages – an introduction to grassland agriculture.

Iowa State Press. Ames. Iowa.

Douglas, J. A., Kinder, J. W. (1973.): Production and composition of various lucerne and

grass mixtures in a semi-arid environment. New Zealand Journal of Experimental

Agriculture 1(1):23-27.

Douglas, G. B., Wang, Y., Waghorn, G. C., Barry, T. N., Purchas, R. W., Foote, A. G.,

Wilson, G. F. (1995.): Liveweight gain and wool production of sheep grazing Lotus

corniculatus and lucerne (Medicago sativa). New Zealand Journal of Agricultural

Research (38):95-104.

Dubljević, R., Mitrović, D. (2013.): Influence of development phase on production

characteristics of lucerne in Zetsko-Bjelopavlička valley’s agro-environemntal

conditions. Agriculture & Forestry 59(3):175-181.

Dujmović-Purgar, D., Koraca, K., Bertoša, J., Bolarić, S. (2009.): Rasprostranjenost crvene

djeteline (Trifolium pretense L.) u Hrvatskoj. Agronomski glasnik 3:225-236.

DZS (2003.): Statistički ljetopis 2003. Državni zavod za statistiku. Zagreb.

DZS (2009.): Poljoprivredna proizvodnja u 2008. Republika Hrvatska, Državni zavod za

statistiku. Zagreb.

DZS (2015.): Statistički ljetopis Republike Hrvatske. Državni zavod za statistiku Republike

Hrvatske. Zagreb.

Easton, H. S., Baird, D. B., Cameron, N. E., Kerr, G. A., Norris, M., Stewart, A. V. (2001.):

Perennial ryegrass cultivars: herbage yield in multi-site plot trials. Proceedings of the

New Zealand Grassland Association 63: 183–188

Eghball, B., Power, J. F. (1999.): Phosphorus- and Nitrogen-Based Manure and Compost

Applications: Corn Production and Soil Phosphorus. Soil Science of America Journal

63:895-901.

Elgersma, A. (2015.): Grazing increases the unsaturated fatty acid concentration of milk from

grass-fedcows: A review of the contributing factors, challenges and future

perspectives. European Journal of Lipid Science and Technology 177:1345-1369.

Elzinga, G. (2016.): GMO, Glyphosate Residue in Grass Fed Beef, and You. Alderspring

Ranch web-site: http://www.alderspring.com/organic-beef-matters/glyphosate-residue-

grass-fed-beef/ Posjećeno 8. lipnja 2016. u 13:00 h.

Endres, G., Forster, S., Kandel, H., Pasche, J., Wunsch, M., Knodel, J., Hellevang, K. (2016.):

Field Pea Production. North Dakota State University Extension Service. Fargo.

Erić, P., Ćupina, B. (2001.): Uticaj primene različitih doza azota na prinos i komponente

prinosa krmnog sirka. Arhiv za poljoprivredne nauke, Savez poljoprivrednih inžinjera

i tehničara Jugoslavije, Beograd 62(220):143-150.

Erić, P., Mihailović, V., Ćupina, B., Gatarić, Đ. (2004.): Krmne okopavine. Monografija.

Naučni institut za ratarstvo i povrtarstvo. Novi Sad. Srbija.

Erić, P., Mihailović, V., Ćupina, B., Mikić, A. (2007.): Jednogodišnje krmne mahunarke.

Monografija. Institut za ratarstvo i povtarstvo, Novi Sad.

Ettle, T., Schwarz, F. J. (2003.): Effect of maize variety harvested at different maturity stages

on feeding value and performance of dairy cows. Animal Research 52:337-349.

285

Evans, P. S. (1978.): Plant root distribution and water use patterns of some pasture and crop

species. New Zealand Journal of Agricultural Research 21(1):261-266.

Evans, J., D'Souza, G., Collins, A., Cheryl, B., Sperow, M. (2011.): Determining Consumer

Perceptions of and Willingness to Pay for Appalachian Grass-Fed Beef: An

Experimental Economics Approach. Agricultural and Resource Economics Review,

40(2), 233-250.

Fairey, N. A., Lefkovitch, B. E., Coulman, B. E., Fairey, D. T., Kunelius, T., McKenzie, D.

B., Michaud, R. (2000.): Cross-Canada comparison of the productivity of fodder

galega (Galega orientalis Lam.) with traditional herbage legumes. Canadian Journal of

Plant Science 80(4):793-800.

Fazeali, H., Golmohhammadi, H. A., Al-Moddarres, A., Mosharraf, S., Shoaei, A. A. (2006.):

Comparing the performace of Sorghum Silage with Maize Silage in Feedlot Calves.

Pakistan Journal of Biological Sciences 9(13):2450-2455.

Fincher, G.T., 1973. Dung beetles as biological control agents for gastrointestinal parasites of

livestock. Journal of Parasitology 59:396–399.

Fisher, L. J., Bittman, S., Mir, Z., Shelford, J. A. (1993.): Nutritional evaluation of ensilage

made from intercropped corn and sunflowers. Canadian Journal of Animal Science

73:539-545.

Fletcher, L. R. (1999.): “Non-toxic” endophytes in ryegrass and their effect on livestock

health and production. Grassland Research and Practice 7:133-139.

Fonseca, A. J. M., Cabrita, A. R. J., Nogueira, C. S. S., Melo, D. S. P., Lopes, Z. M. C.,

Abreu, J. M. F. (2005.): Lactation responses of dairy cows to whole-crop wheat or

ryegrass silages. Animal Feed Science and Technology 118(1–2):153–160.

Fouts, J. D. (2008.): Draft Horse Handbook. Washington State University Extension.

Pullman, USA.

Frame, J. (1991.): Herbage production and quality of a range of secondary grass species at

five rates of fertilizer nitrogen application. Grass and Forage Science 46:139-151.

Fraser, M. D., Speijers, M. H. M., Theobald, V. J., Fychan, R., Jones, R. (2004.): Production

performance and meat quality of grazing lambs finished on red clover, lucerne or

perennial ryegrass swards. Grass and Forage Science 59:345–356.

Fribourg, H. A., Hannaway, D. B., West, C. P. (2009.): Tall Fescue for the Twenty-first

Century. Agron. Monog. 53. ASA, CSSA, SSSA. Madison, WI.

http://forages.oregonstate.edu/tallfescuemonograph (posjećeno 24.4.2018. u 12h)

Gadberry, S. (2000.): Part 3: Nutrition Requirement Tables. In: Beef Cattle Nutrition Series.

University of Arkansas, Division of Agriculture. Little Rock, Arkansas, USA.

Gadberry, S., Beck, P. (2010.): Dual-Purpose Wheat Systems for Grazing and Grain or Hay

Production in Arkansas. University of Arkansas, Division of Agriculture. Agriculture

and Natural Resources publication FSA3130. http://www.uaex.edu

Gaile, Z. (2008.): Harvest time effect on yield and quality of maize (Zea mays L.) grown for

silage. Latvian Journal of Agronomy 10:104-111.

Gantner, R., Stjepanović, M., Gantner, V. (2008.): Precipitation and temperature effects upon

grain yield of field pea. Cereal Research Communicatons 36 (Suppl.):1503-1506.

Gantner, R., Stjepanović, M., Čupić, T., Popović, S., Tucak, M. (2009.): Doprinos graška

ekološkoj proizvodnji krme i zrna. Poljoprivreda u zaštiti prirode i okoliša, Zbornik

radova s međunarodnog znanstveno-stručnog skupa. Urednici: Jug, D., Sorić, R.

Izdavač: Osječki list d.o.o., 2009. stranice: 79-83.

Gantner, R., Stjepanović, M., Zovko, M., Rebić, B. (2010.): Utjecaj visine košnje na prinos

silažnog kukuruza. Zbornik radova 45. hrvatskog i 5. međunarodnog simpozija

Agronoma. Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet. Zagreb. str.:717-721.

286

Gantner, R., Kralik, D., Popović, B., Jovičić, D., Kovačić, Đ., Prgić, T. (2015.): Prinos

biomase sirka u različitim okolišima. Zbornik sažetaka 50. hrvatskog i 10.

međunarodnog simpozija agronoma. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb.

Gantner, R, Kralik, D., Popović, B., Jovičić, D., Kovačić, Đ., Spajić, R. (2015.a): Utjecaj

sorte i okoliša na prinos i krmnu vrijednost sirka. Zbornik sažetaka 22. međunarodnog

savjetovanja Krmiva 2015 / Lulić, Slavko (ur.). - Zagreb : Krmiva d.o.o.

Gantner, R., Bukvić, G., Steiner, Z., Domaćinović, M., Čupić, T., Stanisavljević, A., Zimmer,

D., Dokić, N., Koričić, Z. (2016.): Utjeaj omjera sjetve graška i žitarice, genotipa

graška i vrste žitarice na prinos suhe tvari i kvalitetu ozime krmne smjese. Zbornik

radova 9th international scientific/professional conference Agriculture in Nature and

Environment Protection. Urednici Sanda Rašić i Pero Mijić. Izdavač: Glas Slavonije

d.d. Osijek. Stranice 125-130.

Gantner, R., Bukvić, G., Steiner, Z., Gantner, V., Ronta, M., Zimmer, D., Milošević, A.,

Nikolić, J. (2017.): Prinos i kvaliteta voluminozne krme raznih smjesa ozimih žitarica

i mahunarki. Zbornik radova 52nd CROATIAN AND 12th INTERNATIONAL

SYMPOSIUM ON AGRICULTURE. Urednici Sonja Vila i Zvonko Antunović.

Izdavač: Poljoprivredni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Stranice 332-

336.

Geenty, K. G., Sykes, A. R. (1986.): Effect of herbage allowance during pregnancy and

lactation on feed intake, milk production, body composition and energy utilization of

ewes at pasture. Journal of Agricultural Science Cambridge 106:351-367.

Geren, H., Avcioglu, R., Soya, H., Kir, B. (2008.): Intercropping of corn with cowpea and

bean: Biomass yield and silage quality. African Journal of Biotechnology 7(22):4100-

4104.

Gibb, M. J., Treacher, T. T. (1978.): The effect of herbage allowance on herbage intake and

performance of ewes and their twin lambs grazing perennial ryegrass. Journal of

Agricultural Sciences, Cambridge 90: 139-147.

Głąb, T. (2008.): Effects of tractor wheeling on root morphology and yield of lucerne

(Medicago sativa L.). Grass and Forage Science 63:398–406.

Goff, B. M., Aiken, G. E., Witt, W. W., Burch, P. L., Schrick, F. N. (2015.): Forage nutritive

value and steer responses to grazing intensity and seed-head suppression of

endophyte-free tall fescue in mixed pastures. The Professional Animal Scientist

31(2):120-129.

Godsey, C. B., Linneman, J., Bellmer, D., Huhnke, R. (2012.): Developing Row Spacing and

Planting Density Recommendations for Rainfed Sweet Sorghum Production in the

Southern Plains. Agronomy Journal (104):280–286.

Gomez-Cortes, P, Frutos, P., Mantecon, A. R., Juarez, M., de la Fuente, M. A., Hervas, G.

(2009.): Effect of supplementation of grazing dairy ewes with a cereal concentrate on

animal performance and milk fatty acid profile. Journal of Dairy Science 92:3964-

3972.

Goplen B.P., Richards, K.W. and Moyer J.R. (1991) Sainfoin for Western Canada.

Agriculture Canada Publication 1470/E.

Gramshaw, D., Lowe, K. F., Lloyd, D. L. (1993.): Effect of cutting interval and winter

dormancy on yield, persistence, nitrogen concentration, and root reserves of irrigated

lucerne in the Queensland subtropics. Australian Journal of Experimental Agriculture

33(7) 847 – 854.

Greenall, R., Graham, J. (1997.): Controlling Bloat in Dairy Cows. Information note of

Agriculture Victoria web-site: http://agriculture.vic.gov.au/agriculture/pests-diseases-

287

and-weeds/animal-diseases/beef-and-dairy-cows/controlling-bloat-in-dairy-cows

(posjećeno 4.5.2016. u 12:48h)

Greenhalgh, J. F. D., Reid, G. W., Aitken, J. N., Florence, E. (1966.): The effects of grazing

intensity on herbage consumption and animal production. Journal of agricultural

Sciences Cambridge 67:13-23.

Grunes, D. L., Welch, R. M. (1989.): Plant contents of magnesium, calcium and potassium in

relation to ruminant nutrition. Journal of Animal Science 67(12):3485-3494.

Hackling, C. (2008.): Dual purpose cereal variety evaluation – Bairnsdale, Victoria. Grain and

Graze, National Landcare Program (NLP), Victoria, Australia.

http://www.ccmaknowledgebase.vic.gov.au/resources/9.pdf

Hakl, J., Brant, V., Maškova, K., Neckar, K., Pivec, J. (2011): The forage utilization of winter

pea-cereal mixture in agriculture low-input system. Acta Universitatis Agriculturae et

Silviculturae Mendelianae Brunensis 59(5):47-52.

Hakl, J., Kunzova, E., Konečna, J. (2016.): Impact of long-term organic and mineral

fertilization on lucerne forage yield over an 8-year period. Plant Soil and Environment

62(1):36-41.

Halagić, S., Gašperov, S., Korić, B. (1992.): Uzroci brzog propadanja lucerišta u našim

agroekološkim uvjetima. Agronomski glasnik 5/1992:367-374.

Hall, M. H., Vough, L. R. (2007.): Forage Establishment and Renovation. In: Barnes, R. F.,

Nelson, J. C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages – The Science of Grassland

Agriculture. Blackwell Publishing. Oxford. 6. izdanje.

Hall, M. H. (2008.): Orchardgrass. Agronomy Facts 25. Pennsylvania State University.

Humphreys, M., Feuerstein, U., Vandewalle, M., Baert, J. (2010.): Ryegrasses. In: Boller, B.,

Posselt, U. K., Veronesi, F. (editors): Fodder Crops and Amenity Grasses – Handbook

of Plant Breeding. Springer Science+Business Media, LLC. New York, USA.

Hannaway, D. B., McGuire, W. S. (1981.): Growing Perennial Ryegrass for Forage. Fact

sheet 262, June 1981. Oregon State University, Extension Service. Corvallis. USA.

http://extension.oregonstate.edu/douglas/sites/default/files/documents/lf/perennialrye.p

df (posjećeno 02.10.2017. u 9h.)

Harris, S. L., Clark, D. A., Auldist, M. J., Waugh, C. D., Laboyrie, P. G. (1997.): Optimum

white clover content for dairy pastures. Proceedings of the New Zealand Grassland

Association 59:29-33.

Hay, R. J. M., Ryan, D. L. (1989.): A Review of 10 Years Research with Red Clovers Under

Grazing in Southland. Proceedings of the New Zealand Grassland Association 50:181-

187.

Hayot Carbonero, C., Mueller-Harvey, I., Brown, T. A:, Smith, L. (2011.): Sainfoin

(Onobrychis viciifolia): a beneficial forage legume. Plant Genetic Resources:

Characterization and Utilization 9(1):70–85.

Heffer, G., Gantner, R., Kraljević, D., Bukvić, G., Tolić, S., Ismić, E. (2012.): Agrotehnika u

suzbijanju korova u ekološkom krmnom bilju. Zbornik radova s 5. međunarodnog

znanstveno-stručnog skupa “Poljoprivreda u zaštiti prirode i okoliša”. Glas Slavonije

d.d. Osijek. Stranice 174-179.

Hejcman, M., Hejcmanova, P., Pavlu, V., Beneš, J. (2013.): Origin and history of grasslands

in Central Europe – a review. Grass and Forage Science 68:345–363.

Herbert, S. J., Putnam, D. H., Poos-Floyd, M. I., Vargas, A., Creighton, J. F. (1984.): Forage

Yield of Intercopped Corn and Soybean in Various Planting Patterns. Agronomy

Journal 76(4):507-510.

288

Heuzé V., Tran G., Hassoun P., Sauvant D. (2015.): Pearl millet (Pennisetum glaucum),

forage. Feedipedia, a programme by INRA, CIRAD, AFZ and FAO.

http://www.feedipedia.org/node/399 Last updated on September 30, 2015, 14:02

Heuzé V., Tran G., Sauvant D. (2015.a): Foxtail millet (Setaria italica), forage. Feedipedia, a

programme by INRA, CIRAD, AFZ and FAO. http://www.feedipedia.org/node/382

Last updated on May 11, 2015, 14:30

Heuzé, V., Tran, G., Boval, M., Noblet, J., Renaudeau, D., Lessire, M., Lebas, F. (2016.):

Alfalfa (Medicago sativa). Feedipedia, a programme by INRA, CIRAD, AFZ and

FAO. http://www.feedipedia.org/node/275 Last updated on May 25, 2016, 17:12

Hibbard, C. A., Thrift, T. A. (1992.): Supplementation of Forage-Based Diets: Are Results

Predictable? Journal of Animal Science 70 (Suppl. 1):181. (Abstr.)

Hickey, M. J., Hume, D E. (1994.): Evaluation of seven Italian and hybrid ryegrasses under

sheep grazing in Southland, New Zealand, New Zealand Journal of Agricultural

Research, 37(4):495-508.

Hilton, M. W. (2008.): Preventing pasture bloat. Beef magazine. Minneapolis, Minnesota,

USA. http://beefmagazine.com/health/vets-opinion/0601-preventing-pasture-bloat

posjećeno 4.7.2016. u 12h

Hintz, R. L., Harmoney, K. R., Moore, K. J., George, R. J., Brummer, E. C. (1998.):

Establishment of Switchgrass and Big Bluestem in Corn with Atrazine. Agronomy

Journal 90:591-596.

Hoffman, P. C., Combs, D. K., Brehm, N. M., Welch, D. A. (1997.): Performance of

Lactating Dairy Cows Fed Red Clover or Alfalfa Silage. Journal of Dairy Science

80:3308-3315.

Hoffman, P. C., Combs, D. K., Casler, M. D. (1998.): Performance of Lactating Dairy Cows

Fed Alfalfa Silage or Perennial Ryegrass Silage. Journal of Dairy Science 81:162-168.

Holechek, J. L., Gomez, H., Molinar, F., Galt, D. (1999.): Grazing Studies: What We’ve

Learned. Rangelands 21(2): 12-16.

Holechek, J. L., Gomes, H., Molinar, F., Galt, D., Valdez, R. (2000.): Short-Duration

Grazing: The Facts in 1999. Rangelands 22(1): 18-22.

Hoveland, C.S., Schmidt, S.P., King, Jr., C.C., Odom, J.W., Clark, E.M., McGuire, J.A.,

Smith, L.A., Grimes, H.W., Holliman, J.L. (1983): Steer performance and association

of Acremonium coenophialum fungal endophyte on tall fescue pasture. Agronomy

Journal 75:821-826.

Huguenin-Elie, O., Gago, R., Stutz, C., Luscher, A., Kessler, W. (2006.): Long-term effects of

fertilization on herbage compostion, yield and quality of an Arrhenatherion-type

meadow. Sustainable Grassland Productivity. Proceedings of the 21st General Meeting

of the European Grassland Federation. Badajoz, Spain. 3.-6. April 2006. Published by

Organizing Committee of the 21st General Meeting of the European Grassland

Federation. Sociedad Española para el Estudio de los Pastos (S.E.E.P.), Apartado

8.111, 28080 Madrid, Spain. Stranice 550-552.

Humphreys, M., Feuerstein, U., Vandewalle, M., Baert J. (2010.): Ryegrasses. In: Boller, B.,

Posselt, U. K., Veronesi, F. (2010.): Hanbook of Plant Breeding - Fodder Crops and

Amenity Grasses.Springer Science+Business Media LLC, New York.

Isselstein, J., Griffith, B. A., Pradel, P., Venerus, S. (2007.): Effects of livestock breed and

grazing intensity on biodiversity and production in grazing systems. 1. Nutritive value

of herbage and livestock performance. Grass and Forage Science 62:145–158.

Ivanek, V. (1988.): Utjecaj gnojidbe na produktivnost i kvalitetu travnjaka. Agronomski

glasnik 1/88: 45-53.

289

Jagusch, K. T., Gumbrell, R. C., Dellow, D. W. (1976.): Red gut in lamb lucerne grazing

trials at Lincoln. Proceedings of the New Zealand Society of Animal Production

36:190-197. (January 1976).

Jamieson, W. S., Hodgson, J. (1979.): The effect of daily herbage allowance and sward

characteristics upon the ingestive behaviour and herbage intake of calves under strip-

grazing management. Grass and forage Science 34:261-271.

Janson, C.G. (1975.): Lucerne management for the critical spring period under light land

grazing. Proceedings N.Z. Grassland Association 36: 66-12.

Jayasundara, S., Wagner-Riddle, C., Parkin, G., von Bertoldi, Peter, Warland, J., Kay, B.,

Voroney, P. (2007.): Minimizing nitrogen losses from a corn–soybean–winter wheat

rotation with best management practices. Nutrients Cycling in Agroecosystems

79:141-159.

Jenkinson, D. S., Fox, R. H., Rayner, J. H. (1985.): Interactions between fertilizer nitrogen

and soil nitrogen—the so-called ‘priming’ effect. European Journal of Soil Science

36(3):425-444.

Jerenyama, P., Garcia, A. D. (2004.): Understanding Relative Feed Value (RFV) and Relative

Forage Quality (RFQ). ExtensionExtra Fact Sheet no.8149. South Dakonta State

University, Cooperative Extension Service. Brookings, South Dakota, USA.

http://www.southdakotaagriculturallaboratories.com/uploads/1/3/5/2/13521518/exex8

149_understanding_rfv_and_rfq.pdf (posjećeno 5.10.2017. u 12h)

Johnson, K. A., Busdieker-Jesse, N., McClain, W. E., Lancaster, P. A. (2019.): Feeding

strategies and shade type for growing cattle grazing endophyte-infected tall fescue.

Livestock Science 230.

Jokela, W. E. (1992.): Nitrogen fertilizer and dairy manure effects on corn yield and soil

nitrate. Soil Science of America Journal 56:148-154.

Jones-Endsley, J. M., Cecava, M. J., Johnson, T. R. (1997.): Effects of Dietary

Supplementation on Nutrient Digestion and the Milk Yield of Intensively Grazed

Lactating Dairy Cows. Journal of Dairy Science 80:3283-3292.

Jug, D., Stipešević, B., Jug, I., Stošić, M., Kopas, G. (2006.): Prinos kukuruza (Zea mays L.)

na različitim varijantama obrade tla. Poljoprivreda 12(2):5-10.

Jug, D., Jug, I., Šimić, M., Stošić, M., Brozović, B., Šeput, M., Markasović-Hasanec, J.,

Dumanović, Z. (2010.): Utjecaj reducirane obrade tla i gnojidbe dušikom na urod i

komponente uroda ozime pšenice. Proceedings of the scientific/profesionell

conference Agriculture in nature and environment protectiom. Danijel Jug, Roberta

Sorić (ur.). Osječki list d.o.o. Osijek. str.:123-128.

Juniper, D. T., Browne, E. M., Fisher, A. V., Bryant, M. J., Nute, G. R., Beever, D. E.

(2005.): Intake, growth and meat quality of steers given diets based on varying

proportions of maize silage and grass silage. Animal Science 81:195-170.

Kaiser, A. G., Piltz, J. W. (1998.): Mineral content of maize crops grown for silage

production. Animal Production in Australia 22:352. str.

Kallenbach, R. L., Bishop-Hurley, G. J., Massie, M. D., Rottinghaus, G. E., West, C. P.

(2003.): Herbage Mass, Nutritive Value, and Ergovaline Concentration of Stockpiled

Tall Fescue Contribution of the Missouri Agricultural Experiment Station and the

Arkansas Agricultural Experiment Station. Crop Science 43:1001-1005.

Kanneganti, V. R., Klausner, S. D. (1994.): Nitrogen recovery by orchardgrass from dairy

manure applied with or without fertilizer nitrogen, Communications in Soil Science

and Plant Analysis 25:(15-16):2771-2783.

290

Karagić, Đ., Vasiljević, S., Katić, S., Mikić, A., Milić, D., Milošević, B., Dušanić, N. (2011.):

Yield and quality of winter common vetch (Vicia sativa L.) haylage depending on

sowing method. Biotechnology in Animal Husbandry 27 (4):1585-1594.

Karsten, H. D., MacAdam, J. W. (2001.): Effect of Drought on Growth, Carbohydrates, and

Soil Water Use by Perennial Ryegrass, Tall Fescue, and White Clover. Crop Science

41:156-166.

Karsten, H. D., Roth, G. W., Muller, L. D. (2003.): Evaluation of Corn Hybrids at Two Stages

of Development for Grazing Heifers. Agronomy Journal 95:870-877.

Katić, S., Vasiljević, S., Milić, D., Lazarević, B., Dugalić, G. (2006.): Mogućnost gajenja

lucerke i crvene dateline na pseudogleju uz primenu krečnjaka i rizobiuma. Naučni

institut za ratarstvo i povrtarstvo Zbornik radova 42:31-39.

Keady, T. W. J., Murphy, J. J., Harrington, D. (1995.): The effects of ensiling on dry-matter

intake and milk production by lactating dairy cattle given forage as the sole feed.

Grass and Forage Science 51:131-141. Keady, T. W. J., Lively, F. O., Kilpatrick, D. J., Moss, B. W. (2007.): Effects of replacing grass silage

with either maize or whole-crop wheat silages on the performance and meat quality of beef cattle offered two levels of concentrates. Animal 1:613-623.

Keady, T. W. J., Kilpatrick, D. J., Mayne, C. S., Gordon, F. J. (2008.): Effects of replacing grass silage

with maize silages, differing in maturity, on performance and potential concentrate sparing effect of dairy cows offered two feed value grass silages. Livestock Science 119:1–11.

Kennedy, E., O’Donovan, M., Delaby, L., O’Mara, F. P. (2008.): Effect of herbage allowance and

concentrate supplementation on dry matter intake, milk production and energy balance of early lactating dairy cows. Livestock Science 117:275–286.

Kennington, L. R., Hunt, C. W., Szasz, J. I., Grove, A. V., Kezar, W. (2005.): Effect of cutting height

and genetics on composition, intake, and digestibility of corn silage by beef heifers. Journal of

Animal Science 83:1445-1454.

Kerley, M. S., Lardy, G. P. (2007.): Grazing Animal Nutrition. In: Barnes, R. F., Nelson, J.

C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages – the Science of Grassland Farming.

Blackwell Publishing. Ames, Iowa, USA. Keyser, P., Harper, C., Bates, G., Waller, J., Doxon, E. (2015.): Native Warm-Season Grasses for

Mid-South Forage Production. Beef & Forage Center of the Institute of Agriculture, the

University of Tennessee. https://extension.tennessee.edu/publications/Documents/SP731-

A.pdf (posjećeno 27.9.2017. u 9h)

Kintzell, U. (2010.): The „perfect“ sheep pasture. Farming Magazine Fall 2010 issue. Friends of the Agrarians, Mt. Hope, Ohio, USA. http://smallfarms.cornell.edu/2012/04/02/the-

%E2%80%9Cperfect%E2%80%9D-sheep-pasture/ posjećeno 15.5.2015. u 12h

Koc, A., Gokkus, A., Tan, A., Comakli, B., Serin, Y. (2004.): Performance of tall fescue and lucerne-tall fescue mixtures in highlands of Turkey. New Zealand Journal of Agricultural Research

47:61-65.

Kolver, E., S., Muller, L. D. (1998.): Performance and Nutrient Intake of High Producing Holstein

Cows Consuming Pasture or a Total Mixed Ration. Journal of Dairy Science 81:14031411. Kovačević, V., Šeput, M., Iljkić, D., Stojić, B., Pribanić, M. (2012.): Response of maize and wheat to

increasing rates of NPK-fertilization. Poljoprivreda 18(2):12-17.

Kovačević, V., Rastija, M. (2015.): Žitarice. Udžbenik Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Poljoprivredni fakultet. Osijek.

Kralik, D., Gantner, R., Bogut, I., Jovičić, D., Kovačić, Đ., Spajić, R. (2015.): Effects of variety and

environment on yield and feed value of sorghum and anaerobic codigestion with cattle manure.

Kramberger, B., Gselman, A., Kapun, S., Kaligaric, M. (2007.): Effect of Sowing Rate of Italian

Ryegrass Drilled into Pea Stubble on Removal of Soil Mineral Nitrogen and Autumn Nitrogen

Accumulation by Herbage Yield. Polish Journal of Environmental Studies 16(5):705-713.

291

Kuehn, C. S., Linn, J. G., Johnson, D. G., Jung, H. G., Endres, M. I. (1999.): Effect of Feeding Silages

from Corn Hybrids Selected for Leafiness or Grain to Lactating Dairy Cattle. Journal of Dairy Science 82:2746-2755.

Kunelius, H. T., McRae, K. B. (1999.): Forage chicory persists in combination with cool season

grasses and legumes. Canadian Journal of Plant Science 79(2):197-200. Kunelius, H. T., Narasimhalu, P. (1983.) Yields and quality of Italian ryegrass and westerwolds

ryegrass, red clover, alfalfa, birdsfoot trefoil, and Persian clover grown in monocultures and

ryegrass-legume mixtures. Canadian Journal of Plant Sciences 63:437-442.

Kunelius, T., Boswall, P. (2017.): Producing annual ryegrasses for pasture, silage and seed. Publication of Agriculture and Forestry Farm Extension Services. Agriculture and Agri-Food

Canada.

http://www1.foragebeef.ca/$foragebeef/frgebeef.nsf/all/frg109/$FILE/annualryegrass.pdf (posjećeno 11.04.2018. u 15h).

Kutnjak, H., Knežević, M., Leto, J., Bošnjak, K., Perčulija, G., Vranić, M. (2010.): Razlike u brojnosti

biljnih vrsta i prinosu travnjaka prihranjivanih mineralnim i stajskim gnojem. Zbornik radova 45. hrvatski i 5. međunarodni simpozij agronoma. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera,

Poljoprivredni fakultet u Osijeku. Str.:95-99.

Kuusela, E., Khalili, H. (2002.): Effect of grazing method and herbage allowance on the grazing

efficiency of milk production in organic farming. Animal Feed Science and Technology 98:87-101.

Kuzyakov, Y., Friedel, J. K., Stahr, K. (2000.): Review of mechanisms and quantification of priming

effects. Soil Biology & Biochemistry 32:1485-1498. Labreveux, M., Sanderson, M. A., Hall, M. H. (2006.): Forage Chicory and Plantain: Nutritive Value

of Herbage at Variable Grazing Frequencies and Intensities. Agronomy Journal 98:231-237.

Lacefield, G. D., Henning, J. C., Phillips, T, D., Rasnake, M. (2000.): Timothy. University of

Kentucky – College of Agriculture Cooperative Extension Service. http://www2.ca.uky.edu/agcomm/pubs/agr/agr84/agr84.pdf (posjećeno 14.5.2018. u 12h)

Lafreniere, C., Drapeau, R. (2011.): Seeding patterns and companion grasses affect total forage yield

and components of binary red clover grass mixtures. Canadian Journal of Plant Science 91:91-97.

Lalman, D., Richards, C. (2014.): Nutrient Requirements of Beef Cattle. Department of Animal

Science, Oklahoma Cooperative Service Division of Agricultural Sciences and Natural Resources, Oklahoma State University.

http://pods.dasnr.okstate.edu/docushare/dsweb/Get/Document-1921/E-974web.pdf (posjećeno

4.10.2017. u 9h)

Lang, B. (2001.): Sudan/Sorghum Forage Management. Iowa State University, University Extention. Lawrence, J. R., Ketterings, Q. M., Cherney, J. H. (2008.): Effect of Nitrogen Application on Yield

and Quality of Silage Corn after Forage Legume-Grass. Agronomy Journal 100:73-79.

Lawrence, O. G., Undersander, D. J., Gratton, C., Bell, M. M., Jackson, R. D. (2011.): Management-Intensive Rotational Grazing Enhances Forage Production and Quality of Subhumid Cool-

Season Pastures. Crop Science 51:892-901.

Le Gouis, J., Beghin, D., Heumez, E., Pluchard, P. (2000.): Genetic differences for nitrogen uptake and nitrogen utilisation efficiencies in winter wheat. European Journal of Agronomy 12:163–

173.

Leach, G. J. (1983.): Influence of rest interval, grazing duration and mowing on the growth, mineral

content and utilization of a Lucerne pasture in a subtropical environment. Cambridge Journal of Agricultural Sciences 101:169-183.

Ledgard, S. F., Sprosen, M. S., Penno, J. W., Rajendram, G. S. (2001.): Nitrogen fixation by white

clover in pastures grazed by dairy cows: Temporal variation and effects of nitrogen fertilization. Plant and Soil 229:177–187.

Lemus, R. (2015.): Pasture Management and Grazing Guide for Livestock Producers. Mississippi

State University Extension.

292

Leto, J., Knežević, M., Bošnjak, K., Perčulija, G., Vranić, M., Kutnjak, H. (2005.): Utjecaj dušične

gnojidbe i zrelosti tratine na prinos i grupni floristički sastav travnjaka. Mljekarstvo 55 (3) 185-202.

Leto, J., Knežević, M., Bošnjak, K., Vranić, M., Perčulija, G., Matić, I., Kutnjak, H., Miljanić, Ž.

(2006.): Produktivnost, kemijski sastav i održivost lucerne na umjereno kiselom planinskom tlu. Mljekarstvo 56(3):269-283.

Leto, J., Bošnjak, K., Knežević, M., Andreata-Koren, M., Perčulija, G., Vranić, M., Kutnjak, H.,

Gambiroža, K. (2008.): Regenerativna sposobnost bijele djeteline pod utjecajem napasivanja

govedima i ovcama i gnojidbe dušikom. Mljekarstvo 58(4):341-355. Leto, J., Knežević, M., Bošnjak, K., Vranić, M., Gunjača, J. (2008.): Changes in grassland yield and

botanical composition under contrasting managements. Proceedings of the VII Alps-Adria

Scientific Workshop. Cereal Research Communications 36, Supplement 5, Part 2:867-870. Leto, J., Perčulija, G., Bošnjak, K., Kutnjak, H., Vranić, M., Čačić, M. (2013.): Utjecaj bakterizacije,

kultivara i stadija zrelosti na prinos i kemijski sastav crvene djeteline. Mljekarstvo 63(2):98-

108. Leto, J. (2016.): Pregonskim napasivanjem do profita. Osamnaesto savjetovanje uzgajivača ovaca i

koza u Republici Hrvatskoj, i Sedamnaesta izložba hrvatskih ovčjih i kozjih sireva. Hrvatska

poljoprivredna agencija i Hrvatski savez uzgajivača ovaca i koza. Novalja, 24. i 15. Listopad

2016. Hrvatska poljoprivredna agencija. Križevci. Stranice: 38-53. Lewis, A. L., Cox, W. J., Cherney, J. H. (2004.): Hybrid, Maturity, and Cutting Height Interactions on

Corn Forage Yield and Quality. Agronomy Journal 96:267-274.

Li Y-G, Tanner G and Larkin P (1996.): The DMACA-HCl protocol and the threshold proanthocyanidin content for bloat safety in forage legumes. Journal of the Science of Food

and Agriculture 70: 89–101.

Li, G. D., Kemp, P. D., Hodgson, J. (1997.): Herbage production and persistence of Puna chicory

(Cichorium intybus L.) under grazing management over 4 years. New Zealand Journal of Agricultural Research 40:51-56.

Lithourgidis, A.S., Vlachostergios, D.N., Dordas, C.A., Damalas, C.A. (2011): Dry matter

yield, nitrogen content, and competition in pea–cereal intercropping systems.

European Journal of Agronomy 34:287-294. DOI: 10.1016/j.eja.2011.02.007

Liu, Z. (2006.): Developing a modern agronomy for sainfoin (Onobrychis viciifolia Scop.)

Doktorska disertacija. Coventry University u suradnji s Royal Agriculture College.

Coventry, UK.

Lloveras, J., Ferran, J., Alvarez, A., Torres, L. (1998.): Harvest management effects on alfalfa

(Medicago sativa L.) production and quality in Mediterranean areas. Grass and Forage

Science 53:88–92.

Lončarić, A. (2014.): Proizvodnja krme za ovce na OPG-u Lončarić iz Brodskog Stupnika.

Diplomski rad. Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Sveučilište J. J. Strossmayera u

Osijeku.

Lyon, D. J., Baltensperger, D. D., Siles, M. (2001.): Wheat Grain and Forage Yields are

Affected by Planting and Harvest Dates in the Central Great Plains. Crop Science

41:488-492.

Ma, B. L., Dwyer, L. M., Gregorich, E. G. (1999.): Soil Nitrogen Amendment Effects on

Seasonal Nitrogen Mineralization and Nitrogen Cycling in Maize Production.


Ma, B. L., Dwyer, L. M. (2012.): Changes in kernel characteristics during grain filling in

silage-specific and dual-purpose corn hybrids," Canadian Journal of Plant Science

92(3):427-439.

Maher, J., Stakelum, G., Rath, M. (2003.): Effect of daily herbage allowance on the

performance of spring-calving dairy cows. Irish Journal of Agricultural and Food

Research 42:229-241.

293

Mahmood, A., Ullah, H., Ijaz, M., Javaid, M. M., Shahzad, A. N., Honermeierm B. (2013.):

Evaluation of sorghum hybrids for biomass and biogas production. Australian Journal

of Crop Science 7(10):1456-1462.

Majak, W., Hall, J. W., McCaughey, W. P. (1995.): Pasture Management Strategies for

Reducing the Risk of Legume Bloat in Cattle. Journal of Animal Sciences 73:1493-

1498.

Majić, J. (2016.): Sudanska trava za proizvodnju voluminozne krme. Diplomski rad.

Sveučilište J. J. Strossmajera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku. Osijek.

Malhi, S. S., Loeppky, H., Coulman, B., Gill, K.S., Curry, P., Plews, T. (2004.): Fertilizer

Nitrogen, Phosphorus, Potassium, and Sulphur Effects on Forage Yield and Quality of

Timothy Hay in the Parkland Region of Saskatchewan, Canada. Journal of Plant

Nutrition. 27(8):1341-1360.

Mallarino, A. P., Barker, D. W., Borges, R., North, J. C. (1998.): Tillage and fertilizer

placement for the corn-soybean rotation. Proceedings of The Integrated Crop

Management Conference. Nov. 17-18, 1998. Iowa State Univ. Extension. Ames.

Stranice 231-237.

Mandekić, V. (1959.): Livadarstvo. Seljačka sloga. Zagreb.

Marley, C. L., Fychan, R., Fraser, M. D., Winters, A., Jones, R. (2003.): Effect of sowing

ratio and stage of maturity at harvest on yield, persistency and chemical composition

of fresh and ensiled red clover/lucerne bi-crops. Grass and Forage Science 58:397–

406.

Marley, C. L., Fychan, R., Jones, R. (2006.): Yield, persistency and chemical composition of

Lotus species and varieties (birdsfoot trefoil and greater birdsfoot trefoil) when

harvested for silage in the UK. Grass and Forage Science 61:134–145.

Marsalis, M. A., Angadi, S. V., Contreras-Govea, F. E. (2010.): Dry matter yield and nutritive

value of corn, forage sorghum, and BMR forage sorghum at different plant

populations and nitrogen rates. Field Crops Research 116:52–57.

Martineau, Y., Leroux, G. D., Seoane, J. R. (1994.): Forage quality, productivity and feeding

value to beef cattle of quackgrass (Elytrigia repens (L.) Nevski. ) compared with

timothy (Phleum pretense L.). Animal Feed Science and Technology 47:53-60.

Mason, W., Lachance, L. (1983.): Effects of initial harvest date on dry matter yield, in vitro

dry matter digestibility and protein in timothy, tall fescue, reed canarygrass and

Kentucky bluegrass. Canadian Journal of Plant Science 63:675-685. Maynard, L. A. (1953.): Total digestible nutrients as a measure of feed energy. Journal of Nutrition

51:15-21.

McCarthy, S., Wims, C., Lee, J., Donaghy, D. (2017.): Perennial ryegrass management in spring. Paddock guide. DairyNZ. https://www.dairynz.co.nz/media/2634153/perennial-ryegrass-

grazing-guide-web.pdf (posjećeno 13.04.2018. u 14 h)

McCartney, D., Fraser, J., Ohama, A. (2008.): Annual cool season crops for grazing by beef cattle. A Canadian Review. Canadian Journal of Animal Science 88:517-533.

McClure, K. E., Van Keuren, R. W., Althouse, P. G. (1994.): Performance and Carcass Characteristics

of Weaned Lambs Either Grazed on Orchardgrass, Ryegrass, or Alfalfa or Fed All-

Concentrate Diets in Drylot. Journal of Animal Science 72:3230-3237. McEvoy, M., O’Donovan, M. O., Kennedy, E., Murphy, J. P., Delaby, L., Boland, T. M. (2009.):

Effect of pregrazing herbage mass and pasture allowance on the lactation performance of

Holstein-Friesian dairy cows. Journal of Dairy Science 92:414-422. McLaren, J. B., Carlisle, R. J., Fribourg, H. A., Bryan, J. M. (1983.): Bermudagrass, Tall Fescue, and

Orchardgrass Pasture Combinations with Clover or N Fertilization for Grazing Steers. I.

Forage Growth and Consumption, and Animal Performance 1,2. Agronomy Journal 75:587-

592.

294

Mesić, M., Bašić, F., Kisić, I., Butorac, A., Gašpar, I. (2003.): Učinkovitost mineralnog dušika u

gnojidbi kukuruza i gubici dušika ispiranjem s vodom iz lizimetara. Priopćenja, XXXVIII ZNANSTVENI SKUP HRVATSKIH AGRONOMA / Žimbrek, Tito (ur.). Agronomski

fakultet. Zagreb. str.:315-318.

Mette Dahl Jensen, A., Roulund, N. (2004.): Occurrence of Neotyphodium endophytes in permanent grassland with perennial ryegrass (Lolium perenne) in Denmark. Agriculture, Ecosystems and

Environment 104:419–427.

Miguel, M. F., Ribeiro Filho, H. M. N., Crestani, S., da Rocha Ramos, F., Moraes Genro, T. C.

(2012.): Pasture characteristics of Italian ryegrass and milk production under different management strategies. Pesquisa Agropecuaria Brasiliera 47(6):863-868.

Mihalić, V. (1985.): Opća proizvodnja bilja. Udžbenik Sveučilišta u Zagrebu. Školska knjiga. Zagreb.

Milić, D., Katić, S., Katanski, S., Dugalić, G., Bokan, N., Vasiljević, S. (2014.): Effect of Genotype and Applied Management on Alfalfa Yield and Quality. Ratarstvo i Povrtarstvo 51(2):91-99.

Miller, L. A., Moorby, J. M., Davies, D. R., Humphreys, M. O., Scollan, N. D., MacRae, J. C.,

Theodorou, M. K. (2001.): Increased concentration of water-soluble carbohydrate in perennial ryegrass (Lolium perenne L.): milk production from late-lactation dairy cows. Grass and

Forage Science 56:383-394.

Milne, J. A., Maxwell, T. J., Souter, W. (1981.): Effect of supplementary feeding and herbage mass on

the intake and performance of grazing ewes in early lactation. Animal Production 32(02):185 – 195.

Milne, G. D., Shaw, R., Powell, R., Pirie, B., Pirie, J. (1997.): Tall fescue use on dairy farms.

Proceedings of the New Zealand Grassland Association 59:163–167. Min, D.H., Islam, K. R., Vough, L. R., Weil, R. R. (2003.): Dairy Manure Effects on Soil Quality

Properties and Carbon Sequestration in Alfalfa–Orchardgrass Systems. Communications in

Soil Science and Plant Analysis, 34:5-6, 781-799

Mina, B. R., Barry, T. N., Attwood, G. T., McNabb, W. C. (2003.): The effect of condensed tannins on the nutrition and health of ruminants fed fresh temperate forages: a review. Animal Feed

Science and Technology 106(1–4):3–19.

Mislevy, P., Washko, J. B., Harrington, J.D. (1977.): Influence of Plant Stage at Initial Harvest and Height of Regrowth at Cutting on Forage Yield and Quality of Timothy and Orchardgrass1.


Mitchell, C. C., Westerman, R. L., Brown, J. R., Peck, T. R. (1991.): Overview of long-term agronomic research. Agronomy Journal 83: 24-29.

Moore, C. A., Kennedy, S. J., Laidlaw, A. S. (1992.): Guidelines for cattle grazing grass-white clover

swards. U: Hopkins, A. (urednik) Grass on the Move. Occasional Symposium of the British

Grassland Society. No 26, pp. 179-182. Moot, D. J., Mills, A. M., Roux, M. M., Smith, M. C. (2016.): Liveweight production of ewes and

lambs grazing a dryland lucerne monoculture with or without barley grain supplementation.

Journal of New Zealand Grasslands 78:35-40. Morris, S. T., McCutcheon, S. N., Parker, W. J., Blair, H. T. (1994.): Effect of sward surface height on

herbage intake and performance of lactating ewes lambed in winter and continuously stocked

on pasture. Journal of Agricultural Science, Cambridge 122:471-482. Morrison, J., Jackson, M. V., Sparrow, P. E. (1980.): The response of perennial ryegrass to fertilizer

nitrogen in relation to climate and soil. Report of the joint ADAS/GRI grassland manuring

trial - GM.20. https://www.cabdirect.org/cabdirect/abstract/19800702682 (posjećeno

11.09.2017. u 10h) Morrison, L. (2013.): Is conventional Corn Worth Considering? Corn+Soybean Digest 2013-April-

12th. Minneapolis. http://cornandsoybeandigest.com/corn/conventional-corn-worth-

considering web-stranica posjećena 22. veljače 2016. Muratović, S., Čengić, S., Džomba, E., Crnkić, Ć. (2001.): Sadržaj makro i mikroelemenata u lucerni s

različitih lokaliteta Bosne i Hercegovine. Krmiva 43(4):191-194.

Mušac I., Jurić I., Kovačević V., Žugec I., Skender M. (1976.): Određivanje potrebe hraniva za

ratarske kulture na osnovu kemijskih analiza biljaka. Privreda br. 5, Osijek.

295

Negesse, T., Funte, S., Tolera, A. (2010.): Forage Dry Matter Yield and Nutritive Value of the Natural

Pasture of Umbulo Wacho Watershed, Southern Ethiopia. East African Journal of Sciences 4(1):1-10.

Nešić, Z., Tomić, Z., Vučković, S., Ružić-Muslić, D. (2007.): Prinos travno-leguminoznih smeša u

zavisnosti od botaničkog sastava I djubrenja azotom. Zbornik radova Instituta za ratarstvo i povtarstvo, Novi Sad (44):375-379.

Nevens, F., Reheul, D. (2001.): Crop rotation versus monoculture; yield, N yield and ear fraction of

silage maize at different levels of mineral N fertilization. Netherlands Journal of Agricultural

Science 49:405-425. Nevens, F., Reheul, D. (2001.a): The nitrogen- and non-nitrogen contribution effect of ploughed three

year old grazed grass leys on the following arable crops: determination and optimum use.

European Journal of Agronomy 16:57-74. Nevens, F., Rehaul, D. (2003.): Permanent grassland and 3-year leys alternating with 3 years of arable

land: 31 years of comparison. European Journal of Agronomy 19:77-90.

Nichols, E., Spector, S., Louzada, J., Larsen, T., Amezquita, S., Favila, M. E. (2008.): Ecological functions and ecosystem services provided by Scarabaeinae dung beetles. Biological

Conservation 141:1461-1474.

Nielsen, D. B. (1997.): Observations on Pasture Management and Grazing. Archived Agriculture

Publications. Paper 6. ent and Grazing" (1997). Archived Agriculture Publications. Paper 6. https://digitalcommons.usu.edu/extension_histag/6

Niemeläinen, O, Jauhainen, L., Miettinen, E. (2008.): Yield profile of tall fescue (Festuca arundinacea)

in comparison with meadow fescue (F. pratensis) in Finland. Grass and Forage Science 56(3):249-258.

Nolan, T., Connoly, J. (1989.): Mixed v. mono-grazing by steers and sheep. Animal Production

48(3):519-533. Cambridge University Press.

Nolan, T., Connolly, J., Wachendorf, M. (2001.): Mixed Grazing and Climatic Determinants of White Clover (Trifolium repens L.) Content in a Permanent Pasture. Annals of Botany 88 (Special

Issue): 713-724.

Nordborg, M. (2016.): Holistic Management – a critical review of Allan Savory’s grazing method. Swedish University of Agricultural Sciences & Chalmers. Uppsala, Sweden.

NRC (1985.): Nutrient Requirements for Sheep. National Reseach Council. National Academy Press,

Washington, D.C. NRC (1996.): Nutrient Requirements of Beef Cattle, 7th revised ed. National Academy Press.

Washington, D.C.

NRC (2000.): Nutrient Requirements of Beef Cattle: Seventh Revised Edition: Update 2000. National

Research Council. The National Academies of Sciences, Engeneering and Medicine. Washington.

NRC (2001.): Nutrient Requirements of Dairy Cattle. Seventh Revised Edition. NATIONAL

ACADEMY PRESS. Washington, D.C. Oates, L. G., Undersander, D. J., Gatton, C., Bell, M. M., Jackson, R. D. (2011.): Management-

Intensive Rotational Grazing Enhances Forage Production and Quality of Subhumid Cool-

Season Pastures. Crop Science 51:892-901. O’Donovan, M., Delaby, L. (2005.): A comparison of perennial ryegrass cultivars differing in heading

date and grass ploidy with spring calving dairy cows grazed at two different stocking rates.

Animal Resources 54:337-350.

O’Neill, B. F., Deighton, M. H., O’Loughlin, B. M., Mulligan, F. J., Boland, T. M., O’Donovan, M., Lewis, E. (2011.): Effects of a perennial ryegrass diet or total mixed ration diet offered to

spring-calving Holstein-Friesian dairy cows on methane emissions, dry matter intake, and

milk production. Journal of Dairy Science 94:1941-1951. Oblačić, J., Gantner, R., Brozović, B., Stipešević, B., Bukvić, G., Tolić, S. (2012.): Malčevi u

suzbijanju korova u ekološkom krmnom bilju. Zbornik radova s 5. međunarodnog znanstveno-

stručnog skupa “Poljoprivreda u zaštiti prirode i okoliša”. Glas Slavonije d.d. Osijek. Stranice

169-173.

296

Oldenburg, E., Hoppner, F. (2003.): Fusarium Mycotoxins in Forage Maize - Occurrence, Risk

Assessment, Minimization. Mycotoxin Research (19):43-50. O'Mara, F. P., Fitzgerald, J. J., Murphy, J. J., Rath, M. (1998.): The effect on milk production of

replacing grass silage with maize silage in the diet of dairy cows. Livestock Production

Science 55:79–87. Ordonez, A., Matthew, C., Miller, R. D., Parkinson, T., Holmes, C. W., Lopez-Villalobos, N. (2004.):

Does spring application of fertiliser urea reduce dairy cow performance? Proceedings of the

New Zealand Grassland Association 66: 239–244

Oswald, D. (2010.): More Than Double your Acre-Yields! Managed Grazing Boosts Productivity, Cuts Labor. Sheep! Magazine 31(3):34-42. Countryside Publications, Ltd., Wisconsin.

http://www.sheepmagazine.com/31-3/more_than_double_your_acre-yields/

Owensby, C. E., Cochran, R. C., Brandt, R. T., Vanzant, E. S., Auen, L. M., Clary, E. M. (1995.): Grain supplementation on bluestem range for intensive-early stocked steers. Journal of Range

Management 48:246-250.

Pahlow, G., Muck, R. E., Driehuis, F., Oude Elferink, S., Spoelstra, S. F. (2003.): Microbilogy of Ensiling. Silage Science and Technology, Agronomy Monograph no. 42. American Society of

Agronomy, Crop Science Society of America, Soil Science Society of America, 677 S. Segoe

Rd., Madison, WI 53711, USA.

Palmer, T. P., Wynn-Williams, R. B. (1976.): Relationships between density and yield of lucerne. N.Z. Journal of Experimental Agriculture 4:71-77.

Papadopoulos, Y. A., Charmley, E., McRae, K. B., Farid, A. and Price, M. A. (2001.): Addition of

white clover to orchardgrass pasture improves the performance of grazing lambs, but not herbage production. Canadian Journal of Animal Science 81: 517–523.

Pecetti, L., Romani, M., De Rosa, L., Piano, E. (2008.): Selection of grazing-tolerant lucerne cultivars.

Grass and Forage Science 63:360–368.

Pecetti, L., Annicchiarico, P., Battini, F., Cappelli, S. (2008.a): Adaptation of forage legume species and cultivars under grazing in two extensive livestock systems in Italy. European Journal of

Agronomy 30:199-204.

Peel, M. D., Asay, K. H., Johnson, D. A., Waldron, B. L. (2004.): Forage Production of Sainfoin across an Irrigation Gradient. Crop Science 44:614-619.

Pelletier, G., Donefer, E., Darisse, J. P. F (1976.): Effects of dates of seeding and levels of N

fertilization on yields, chemical compostion and in vitro digestibility of forage kale. Canadian Journal of Plant Sciences 56:63-70.

Penning, P. D., Hooper, G. E., Treacher, T. T. (1986.): The effect of herbage allowance on intake and

performance of ewes suckling twin lambs. Grass and Forage Science 41:199-208.

Peri, P. L., Varella, A. C., Lucas, R. J., Moot, D. J. (2001.): Cocksfoot and lucerne productivity in a Pinus radiata silvopastoral system: a grazed comparison. Proceedings of the New Zealand

Grassland Association 63: 139–147.

Peterson, P. (2016.): Seeding grasses with alfalfa: This old idea makes cents today. University of Minnesota Extension. http://www.extension.umn.edu/agriculture/dairy/forages/seeding-

grasses-with-alfalfa/ posjećeno 30.6.2016. u 12h.

Petričević, M. (2015.): Proizvodnja krme za mliječna goveda na OPG-u Mato Petričević iz Babine Grede. Diplomski rad. Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u

Osijeku. Osijek.

Petritz, D. C., Lechtenberg, V. L., Smith, W. H. (1979.): Performance and Economic Returns of Beef

Cows and Calves Grazing Grass-Legume Herbage. Agronomy Journal 72(4):581-584. Phelan, P., Casey, I. A., Humphreys, J. (2013.): The effect of target postgrazing height on sward

clover content, herbage yield, and dairy production from grass-white clover pasture. Journal of

Dairy Science 96:1598-1611. Phelan, P., O’Riordan, E., Humphreys, J. (2014.): White clover for beef systems. Beef 2014 Grange.

TEAGASC Agriculture and Food Development Authority. Dunsany. UK.

PIO (2016.): OS hibridi kukuruza Katalog 2016. Poljoprivredni institut Osijek. Osijek

297

Pitta, C. S. R., Soares, A. B., Assmann, T. S., Adami, P. F., Sartor, L. R., Migliorini, F.,

Sollenberger, L. E., Assmann, A. L. (2011.): Dual purpose wheat grain and animal

production under different grazing periods. Pesq. agropec. bras., Brasília 46(10):1385-

1391 Plavšić, H., Josipović, M., Andrić, L., Jambrović, A., Beraković, I., Đurkić, H. (2009.): Reakcija

hibrida kukuruza na gnojidbu dušikom. Zbornik radova 44. hrvatski i 4. međunarodni simpozij agronoma. Poljoprivredni fakultet u Osijeku, stranice 619-623.

Ponnampalam, E. N., Mann, N. J., Sinclair, A. J. (2006.): Effect of feeding systems on omega-3 fatty

acids, conjugated linoleic acid and trans fatty acids in Australian beef cuts: potential impact on human health. Asia Pacific Journal of Clinical Nutrition 15(1)21-29.

Popović, B. (2009.): Usporedba metoda za određivanje pristupačnosti fosfora u tlu. Doktorska

disertacija. Sveučilište J. J. Strossmaera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku.

Popović, S., Tucak, M., Čupić, T., Kovačević, V. (2009.): Influences of Liming on Yields of Alfalfa Hay. Poljoprivreda 15(1):29-32.

Popović, S., Tucak, M., Čupić, T. (2011.): Viva – nova sorta crvene djeteline. Sjemenarstvo 28:3-4.

Popović, S. (2012.): OS KRMNO BILJE: Lucerna, Ozimi grašak, Jari grašak i Crvena djetelina. Katalog 2012. Poljoprivredni institut Osijek. http://www.poljinos.hr/pdf/katalogOKB2012.pdf

posjećeno 27.6.2016. u 14h.

Popp, J. D., McCaughey, W. P., Cohen, R. D. H. (1997.): Grazing system and stocking rate effects on the productivity, botanical composition and soil surface characteristics of alfalfa-grass

pastures. Canadian Journal of Animal Science 77(4):669-676.

Popp, J. D., McCaughey, W. P., Cohen, R. D. H., McAllister, T. A., Majak, W. (2000.): Enhancing

pasture productivity with alfalfa: A review. Canadian Journal of Plant Sciences 80:513-519. Prache, S., Bechet, G., Theriez, M. (1990.): Effects of concentrate supplementation and herbage

allowance on the performance of grazing suckling lambs. Grass and Forage Science 45:423-

429. Purves, R. G., Wynn-Williams, R. B. (1989.): Lucerne – a fresh look. Proceedings Agronomy Society

NZ 19:95-102.

Rankins, D. L., Bransby, D. I. (1995.): Performance, dry matter intake, digesta kinetics, and ruminal fermentation of steers grazing Sorghum halepense at three stocking rates. Tropical Grasslands

29:102-110.

Rattray, P. V., Joyce, J. P. (1974.): Nutritive value of white clover and perennial ryegrass. New

Zealand Journal of Agricultural Research 17:401-406. Raun, W. R., Johnson, G. V., Phillips, S. B., Thomason, W. E., Dennis, J. L., Cossey, D. A. (1999.):

Alfalfa Yield Response to Nitrogen Applied After Each Cutting. Soil Science Society of

America Journal 63:1237-1243. Redfearn, D. D., Venuto, B. C., Pitman, W. D., Blouin, D. C., Alison, M. W. (2005.): Multilocation

Annual Ryegrass Cultivar Performance over a Twelve-Year Period. Crop Science 45:2388-

2393.

Redmon, L. A., McCollum, T. F., Horn, G. W., Cravey, M. D., Gunter, S. A., Beck, P. A.,

Mieres,, J. M., San Julian, R. (1995.): Forage intake by beef steers grazing winter

wheat with varied herbage allowances. Journal of Range Management 48:198-201.

Reheul, D., Ce Cauwer, B., Cougnon, M. (2010.): The role of forage crops in multifunctional

agriculture. U: : Boller, B., Posselt. U. K., Veronesi, F. (2010.): Fodder Crops and

Amenity Grasses Handbook of Plant Breeding. Springer Science+Business Media,

LLC. New York.

Reis, R. B., Combs, D. K. (2000.): Effects of Increasing Levels of Grain Supplementation on

Rumen Environment and Lactation Performance of Dairy Cows Grazing Grass-

Legume Pasture. Journal of Dairy Science 83:2888-2898.

Retallack, G. J. (2001.): Cenozoic Expansion of Grasslands and Climatic Cooling. The

Journal of Geology 109:407–426.

298

Ribeiro Filho, H. M. N., Delagarde, R., Peyraud, J. L. (2005.): Herbage intake and milk yield

of dairy cows grazing perennial ryegrass swards or white clover/perennial ryegrass

swards at low- and medium-herbage allowances. Animal Feed Science and


Robertson, S. M., Clayton, E. H., Friend, M. A. (2015.): Reproductive performance of ewes

grazing lucerne during different periods around mating. Animal Reproduction Science

162:62-72.

Roca-Fernandez, A. I., O’Donovan, M. A., Curran, J., Gonzalez-Rodriguez A. (2011.): Effect

of pre-grazing herbage mass and daily herbage allowance on perennial ryegrass

swards structure, pasture dry matter intake and milk performance of Holstein-Friesian

dairy cows. Spanish Journal of Agricultural Research 9(1):86-99.

Rode, L. M., Pringle, W.L. (1986.): Growth, digestibility, and voluntary intake by yearling

steers grazing timothy (Phleum pratense) or meadow foxtail (Alopecurus pratensis)

pastures. Canadian Journal of Animal Science 66:463-472.

Rognli, O. A., Saha, M. C., Bhamidimarri, S., van der Heijden, S. (2010.): Fescues. In: Boller,

B., Posselt. U. K., Veronesi, F. (2010.): Fodder Crops and Amenity Grasses Handbook

of Plant Breeding. Springer Science+Business Media, LLC. New York.

Rogošić, J. (2000.): Gospodarenje mediteranskim prirodnim resursima. Školska naklada d.o.o.

Mostar.

Roth, G. W., Ayers, J. E., Haas, W. R., Harkcom, W. S. (2003.): 2003 Pennsylvania Corn

Silage Hybrid Evaluation Report. Pennsilvania State University. College of

Agricultural Sciences. Agricultural Research and Cooperative Extension.

Rotz, A. C., Shinners, K. J. (2007.): Hay Harvest and Technology. In: Barnes, R. F., Nelson,

J. C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages. The Science of Grassland

Agriculture. Blackwell Publishing. Ames, Iowa, USA.

Russelle, M. P., McGraw, R. L., Leep, R. H. (1991.): Birdsfoot Trefoil Response to

Phosphorus and Potassium. Journal of Production Agriculture 4:114-120.

Rutherford, B. (2015.): 7 tools to win the war against cattle flies. Beef Magazine. Issuse May

2015. https://www.beefmagazine.com/parasites/7-tools-win-war-against-cattle-

flies?intlink=rceoc

Ryan, M. H., Derrick, J. W., Dann, P. R. (2004.): Grain mineral concentrations and yield of

wheat grown under organic and conventional management. Journal of the Science of

Food and Agriculture 84:207-216.

Salawu, M. B., Adesogan, A. T., Weston, C. N., Williams, S. P. (2001.): Dry matter yield and

nutritive value of pea/wheat bi-crops differing in maturity at harvest, pea to wheat

ratio and pea variety. Animal Feed Science and Technology 94:77-87. DOI:

10.1016/S0377-8401(01)00280-2

Salawu, M. B., Adesogan, A. T., Dewhurst, R. J. (2002.): Forage Intake, Meal Patterns, and

Milk Production of Lactating Dairy Cows Fed Grass Silage or Pea-Wheat Bi-Crop

Silages. Journal of Dariy Science 85:3035-3044.

Sanada, Y., Gras, M. C., van Santen, E. (2010.): Cocksfoot. In: Boller, B., Posselt, U. K.,

Veronesi, F. (2010.): Fodder Crops and Amenity Grasses Handbook of Plant

Breeding. Springer Science+Bussiness Media LLC. New York.

Sanderson, M. A., Read, J. C., Reed, R. L. (1999.): Harvest Management of Switchgrass for

Biomass Feedstock and Forage Production. Agronomy Journal 91:5-10.

Sanjari, G., Ghadiri, H., Ciesiolka, C. A. A., Yu, B. (2008.): Comparing the effects of

continuous and time-controlled grazing systems on soil characteristics in Southeast

Queensland. Soil Research 46:348-358.

299

Sareen, S. (2003.): Variability in white clover from the Indian Himalaya. Regional Research

Centre. Indian Grassland, Fodder and Agroforestry Research Institute. Palampur.

India. http://www.fao.org/ag/agp/agpc/doc/bulletin/whiteclover.htm (posjećeno

02.12.2016. u 12h)

Sayar, M. S., Han, Y., Yolcu, H., Yucel, H. (2014.): Yield and quality traits of some perennial

forages as both sole crops and intercropping mixtures under irrigated conditions.

Turkish Journal of Field Crops 19(1):59-65.

Shaeffer, C. C., Orf, J. H., Devine, T. E., Grimsbo Jewett, J. (2001.): Yield and Quality of

Forage Soybean. Agronomy Journal 93:99-106.

Shaeffer, C. C., Evers, G. W. (2007.): Cool-season Legumes for Humid Areas. In: Barnes, R.

F., Nelson, J. C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages – The Science of

Grassland Agriculture. Blackwell Publishing. Oxford. 6. izdanje.

Schaeffer, M. R., Albrecht, K. A., Schaefer, D. (2014.): Stocker Steer Performance on Tall

Fescue or Meadow Fescue Alone or in Binary Mixture with White Clover. Agronomy

Journal 106:1902-1910.

Schaller, F. W., Wedin, W. F., Carlson, I. T. (1997.): Birdsfoot Trefoil For Pasture. Iowa

State University, University Extension, Ames, Iowa, USA.

Schils, R. L. M., Vellinga, Th. V., Kraak, T. (1999.): Dry-matter yield and herbage quality of

a perennial ryegrass/white clover sward in a rotational grazing and cutting system.

Grass and Forage Science 54:19-29.

Schils, R. L. M., Boxem, TJ., Sikkema, K., Andre, G. (2000.a): The performance of a white

clover based dairy system in comparison with a grass/fertiliser-N system. I. Botanical

composition and sward utilization. Netherlands Journal of Agricultural Science

48:291-303.

Schils, R. L. M., Boxem, TJ., Jagtenberg, C. J., Verboon, M. C. (2000.b): The performance of

a white clover based dairy system in comparison with a grass/fertiliser-N system. II.

Animal production, economics and environment. Netherlands Journal of Agricultural

Science 48:305-318.

Schmidt, S. P., Hoveland, C. S., Clark, E. M., Davis, N. D., Aubrey Smith, L., Grimes, H.,

Holliman, J. L. (1982.): Association of an Endophytic Fungus with Fescue Toxicosis

in Steers fed Kentucky 31 Tall Fescue Seed or Hay. Journal of Animal Science

55(6):1259-1263.

Schmidt, S. P., Osborn, T. G. (1993.): Effects of endophyte-infected tall fescue on animal

performance. Agriculture, Ecosystems and Environment 44:233-262.

Sheehy, J. E. (1982.): govor na GRI konferenciji. Citirano u doktoratu Liu (2006.).

Singer, J. W., Chase, C. A., Karlen, D. L. (2003.): Profitability of Various Corn, Soybean,

Wheat, and Alfalfa Cropping Systems. Online. Crop Management doi:10.1094/CM-

2003-0130-01-RS. http://naldc.nal.usda.gov/download/11875/PDF

Singer, J. W., Casler, M. D., Kohler, K. (2006.): Wheat Effect on Frost-Seeded Red Clover

Cultivar Establishment and Yield. Agronomy Journal 98:265-269.

Skrijka, P. (1987.): Investigations of the fertilizer value of sheep excrements left on pasture.

In: Van Der Meer H.G., Unwin R.J., Van Dijk T.A., Ennik G.C. (eds) Animal Manure

on Grassland and Fodder Crops. Fertilizer or Waste?. Developments in Plant and Soil

Sciences, vol 30. Springer, Dordrecht

Smallfield, B. M., White, J. G. H., Penman, D. R. (1980.): Effect of cool-season grazing on

lucerne production and aphid populations. Proceedings N.Z. Grassland Association

41:41-49.

Smith, L. (2006.): Healthy Hay; the re-invention of sainfoin, a novel resource for sustainable

agriculture. NIAB international centre for plant research, crop evaluation and

300

agronomy. Cambridge, UK. http://www.niab.com/pages/id/172/Healthy_Hay

posjećeno 23.1.2017. u 10h.

Soder, K. J., Sanderson, M. A., Stack, J. L., Muller, L. D. (2006.): Intake and Performance of

Lactating Cows Grazing Diverse Forage Mixtures. Journal of Dairy Science 89:2158-

2167.

Soderlund, S., Owens, F. N., Fagan, C. (2014.): Development of and field experience with

drought-tolerant maize. Journal of Animal Science 92:2823-2831.

Sounders, W., M., H. (1984.): Mineral composition of soil and pasture from areas of grazed

paddocks, affected and unaffected by dung and urine. New Zealand Journal of

Agricultural Research 27:405-412.

Sowinski, J., Szydelko, E. (2011.): Growth rate and yields of a sorghum-sudangrass hybrid

variety grown on a light and a medium-heavy soil as affected by cutting management

and seeding rate. Polish Journal of Agronomy 4:23–28.

Springer, T. L., Aiken, G. E., McNew, R. W. (2001.): Combining Ability of Binary Mixtures

of Native, Warm-Season Grasses and Legumes. Crop Science 41:818-823.

Staggenborg, S. A., Dhuyvetter, K. C., Gordon, W. B. (2008.): Grain Sorghum and Corn

Comparisons: Yield, Economic, and Environmental Responses. Agronomy Journal

100:1600-1604.

Stakelum, G. (1986.): Herbage Intake of Grazing Cows. Irish Journal of Agricultural

Research 25:31-40.

Stakelum, G. (1986.a): Herbage Intake of Grazing Dairy Cows. Irish Journal of Agricultural

Research 25:41-51.

Steen, R. W. J. (1992.): The performance of beef cattle given silages made from perennial

ryegrasses of different maturity groups, cut on different dates. Grass and Forage

Science 47:239-248.

Steen, R. W. J., Lavery, N. P., Kilpatrick, D. J., Porter, M. G. (2003.): Effects of pasture and

high-concentrate diets on the performance of beef cattle, carcass composition at equal

growth rates, and the fatty acid composition of beef. New Zealand Journal of

Agricultural Research 46:69-81.

Stevens, D. R., Thompson, B. R., Carruthers, A., Wall, A. J., Casey, M. J., Phiskie, R.,

Young, P., Moot, D. J. (2012.): Understanding the role of spring grazing of lucerne in

the Central Otago environment. Proceedings of the New Zealand Grassland

Association 74:69-76.

Stjepanović, M., Steiner, Z., Domaćinović, M., Buvkić, G. (2002.): Konzerviranje i korištenje

krme. Agroekološko društvo Osijek. Osijek.

Stjepanović, M., Gantner, R., Popović, S., Čupić, T., Knežević, M., Vranić, M. (2008.):

Forage value of winter pea/wheat mixture at different cutting terms. Krmiva 50(1):11-

17.

Stjepanović, M., Štafa, Z., Bukvić, G. (2008.): Trave za proizvodnju krme i sjemena.

Sveučilišni udžbenik. Hrvatska mljekarska udruga. Zagreb.

Stjepanović, M., Zimmer, R., Tucak, M., Bukvić, G., Popović, S., Štafa, Z. (2009.): Lucerna.

Sveučilišni udžbenik. Poljoprivredni fakultet u Osijeku i Poljoprivredni institut Osijek.

Osijek.

Strahan, S. R., Hemken, R. W., Jackson, J. A. JR., Buckner, R. C., Bush, L. P., Siegel, M. R.

(1987.): Performance of Lactating Dairy Cows Fed Tall Fescue Forage. Journal of

Dairy Science 70:1228-1234.

Subedi, K. D., Ma, B. L., Smith, D. L. (2006.): Response of a Leafy and Non-Leafy Maize

Hybrid to Population Densities and Fertilizer Nitrogen Levels. Crop Science 46:1860–

1869.

301

Svečnjak, Z., Varga, B., Grbeša, D., Štafa, Z., Uher, D. (2007.): Prinos i kvaliteta vlažnog

zrna i klipa kukuruza u optimalnim i naknadnim rokovima sjetve. Mljekarstvo

57(4):321-335.

Šoštarić-Pisačić, K., Kovačević, J. (1968.): Travnjačka flora i njena poljoprivredna vrijednost.

Udžbenik Sveučilišta u Zagrebu. Nakladni zavod Znanje. Zagreb.

Štafa, Z., Uher, D., Maćešić, D., Jantol, Z., Mužinić, G. (2002): Importance of winter cereals

with winter pea mixtures on family farms in Croatia. Mljekarstvo 52(4):315-332.

Tabacco, E., Borreani, G., Odoardi, M., Reyneri, A. (2002.): Effect of Cutting Frequency on

Dry Matter Yield and Quality of Lucerne (Medicago sativa L.) in the Po Valley.

Italian Journal of Agronomy 6(1):27-33.

Tae Jeon, B., Moo Lee, S. (2005.): Effect of Cutting Times according to Growth Stage in

Sorghum×Sudangrass Hybrid on Frequence of Use, Growth Characteristics, Forage

Production and Crude Protein Yield. Journal of Korean Grassland Science 25(1):33-

42.

Taweel, H. Z., Tas, B. M., Smit, H. J., Elgersma, A., Dijkstra, J., Tamminga, S. (2005.):

Effects of feeding perennial ryegrass with an elevated concentration of water-soluble

carbohydrates on intake, rumen function and performance of dairy cows. Animal Feed

Science and Technology 121:243–256.

Tavlas, A., Yolcu, H., Tan, M. (2009.): Yields and qualities of some red clover (Trifolium

pratense L.) genotypes in crop improvement systems as livestock feed. African

Journal of Agricultural Research 4(7):633-641.

Teague, W. R., Dowhower, S. L. (2003.): Patch dynamics under rotational and continuous

grazing management in large, heterogeneous paddocks. Journal of Arid Environments

53: 211–229.

Teague, W. R., Dowhower, S. L., Baker, S. A., Haile, N., DeLaune, P. B., Conover, D. M.

(2011.): Grazing management impacts on vegetation, soil biota and soil chemical,

physical and hydrological properties in tall grass prairie. Agriculture, Ecosystems and

Environment 141:310– 322.

Tekeli, A. S., Ates, E. (2005.): Yield potential and mineral composition of white clover

(Trifolium repens L.) – tall fescue (Festuca arundinacea Schreb.) mixtures. Central

European Journal of Agriculture 6(1):27-34.

Tešija, I. (2020.): Ekstenzivni uzgoj stoke – trend u svijetu. Gospodarski list 13/14 od

20.07.2020. Zagreb.

Tine, M. A., McLeod, K. R., Erdman, R. A., Baldwin, R. L. (2001.): Effects of Brown Midrib

Corn Silage on the Energy Balance of Dairy Cattle. Journal of Dairy Science 84:885-

895. Todorić, I., Gračan, R. (1987.): Specijalno Ratarstvo. Udžbenik za srednje

poljoprivredne škole. Školska knjiga. Zagreb.

Tomić, Z., Sokolović, D., Lugić, Z., Radović, J., Nešić, Z., Marinkov, G. (2007.): Nove

domaće sorte višegodišnjih trava za stočnu hranu. Biotechnology in Animal

Husbandry 23:81-88.

Tomić, D., Stevović, V., Đurović, D., Lazarević, Đ. (2013.): Effect of nitrogen rate on the

productivity of grassland types Agrostietum vulgaris. Proceedings of the 48th Croatian

& 8th International Symposium on Agriculture, Dubrovnik, Croatia. Izdavač

Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Osijek. Stranice 561-566.

Torell, R., Riggs, W., Bruce, B., Kvasnicka, B. (2014.a): Wheat pasture grazing: agronomic,

cultural and livestock management practices. Fact Sheet 99-39, University of Nevada,

Cooperative Extension.

https://www.unce.unr.edu/publications/files/ag/other/fs9939.pdf

302

Tran, G. (2015.): Proso millet (Panicum miliaceum), forage. Feedipedia, a programme by

INRA, CIRAD, AFZ and FAO. http://www.feedipedia.org/node/409 Last updated on

October 2, 2015, 15:33

Tran, G. (2016.): Carrot (Daucus carota). Feedipedia, a progamme by INRA, CIRAD, AFZ

and FAO. https://www.feedipedia.org/node/539 Last updated on April 7, 2016, 18:42

Tucak, M., Popović, S., Čupić, T., Grljušić, S., Stjepanović, M., Kozumplik, V. (2007.):

Utjecaj tipa tla na prinos i kakvoću lucerne. Krmiva 49(5):265-271.

Tucak, M., Popović, S., Čupić. T. (2012.): Prinos i kvaliteta biomase sorti i populacija lucerne

(Medicago sativa L.). Proceedings . 47th Croatian and 7th International Symposium

on Agriculture. Opatija. Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet. Stranice: 347–

351.

Tucker, W. B., Rude, B. J., Wittayakun, S. (2001.): Performance and Economics of Dairy

Cows Fed a Corn Silage-Based Total Mixed Ration or Grazing Annual Ryegrass

During Mid to Late Lactation. The Professional Animal Scientist 17:195-201.

Tull, J. (1762.): Horse-hoeing husbandry. 4th edition. Boston Public Library.

Turgut, I., Duman, A., Bilgili, U., Acikgoz, E. (2005.): Alternate Row Spacing and Plant

Density Effects on Forage and Dry Matter Yield. of Corn Hybrids (Zea mays L.).

Journa of Agronomy & Crop Science 191:146—151.

Uher, D., Štafa, Z., Konjačić, M., Komesarović, M., Gršić, K., Županac, G. (2009.): Utjecaj

roka košnje na gospodarska svojstva krmnog sirka Grazer N. Mljekarstvo 59(1):56-64.

Undersander, D., Smith, R. R., Kelling, K., Doll, J., Worf, G., Wedberg, J., Peters, J.,

Hoffman, P., Shaver, R. (1990.): Red Clover Establishment, Management and

Utilization. University of Wisconsin – Extension, Cooperative Extension.

http://learningstore.uwex.edu/assets/pdfs/A3492.pdf (posjećeno 27.6.2016.)

Undersander, D., Greub, L., Leep, R., Beuselinck, P., Wedberg, J., Smith, D., kelling, , Doll,

J., Cosgrove, D., Grau, C., Peterson, S., Wipfli, M., English, J. (1993.): Birdsfoot

trefoil for grazing and harvested forage. Cooperative Extension Publications.

University of Wisconsin. Madison.

Undersander, D., Lane, W. (2001.): Sorghums, sudangrasses, and sorghum-sudangrass

hybrids For Forage. University of Wisconsin, Extension Cooperative Extension.

http://www.uwex.edu/ces/forage/pubs/sorghum.htm (posjećeno 5. travnja 2016. u

10:00h).

Undersander, D., Casler, M. (2014.): Ryegrass Types for Pasture and Hay. University of

Wisconsin Extension Fact Sheet. https://fyi.uwex.edu/forage/ryegrass-types-for-

pasture-and-hay/ (posjećeno 27.9.2017. u 8 h)

Undersander, D. (2016.): Alfalfa Grass Mixtures in Dairy Rations. University of Wisconsin

Extension. http://www.uwex.edu/ces/forage/pubs/mixtures_in_rations.pdf posjećeno

30.6.2016. u 12:15h

Unger, P. W., Baumhardt, R. L. (1999.): Factors Related to Dryland Grain Sorghum Yield

Increases: 1939 through 1997. Agronomy Journal 91:870-875.

Vanzant, E.S., Cochran, R. C. (1994.): Performance and forage utilization by beef cattle

receiving increasing amounts of alfalfa hay as a supplement to low-quality, tallgrass-

prairie forage. Journal of Animal Science 72:1059-1067.

Ventroni, L. M., Volenec, J. J., Cangiano, C. A. (2010.): Fall dormancy and cutting frequency

impact on alfalfa yield and yield components. Field Crops Research 119:252–259.

Venuto, B., Kindiger, B. (2008.): Forage and biomass feedstock production from hybrid

forage sorghum and sorghum–sudangrass hybrids. Grassland Science 54:189–196.

Verwer, C., Lenssick, F., Van Schooten, H., Philipsen, A. P., Van Eekeren, N. (2015.): Effect

of harrowing and watering on disappearance of dung pats in pastures. Grassland

303

Science in Europe, Vol. 20 – Grassland and forages in high output dairy farming

systems. Proceedings of the 2015 European Grassland Federation Symposium, 15-17.

June 2015., the Netherlands. Pages: 490-492.

Villeneuve, M. P., Lebeuf, Y., Gervais, R., Tremblay, G. F., Vuillemard, J. C., Fortin, J.,

Chouinard, P.Y. (2013.): Milk volatile organic compounds and fatty acid profile in

cows fed timothy as hay, pasture or silage. Journal of Dairy Science 96:7181-7194.

Vitasović Kosić, I., Tardella, F. M., Grbeša, D., Škvorc, Ž., Catorci, A. (2014.): Effects of

abandonment on the functional compostiton and forage nutritive value of a north

Adriatic dry grassland community (Ćićarija, Croatia). Applied Ecology and

Environmental Research 12(1):285-299.

Volenec, J., Johnson, K. (2004.): Managing Alfalfa Autotoxicity. Agronomy Guide AY-324-

W. Purdue University Cooperative Extension Service. West Lafayette, Indiana, USA.

Vučković, S. (1999.): Krmno bilje. Monografija. Institut za istraživanja u poljoprivredi Srbija.

Beograd.

Vratarić, M., Sudarić, A. (2007.): Tehnologija proizvodnje soje. Monografija. Poljoprivredni

institut Osijek.

Vukadinović, V. (2003.): Ekspertni sustav za racionalizaciju gnojidbe. Završno izvješće

primijenjenog istraživanja u poljoprivredi. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva RH.

http:/www.mps.hr

Vukadinović, V., Vukadinović, V. (2011.): Ishrana bilja. Sveučilišni udžbenik. Sveučilište J.J.

Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku. Osijek.

Vukadinović, V., Bertić, B. (2013.): Filozofija gnojidbe. Autorska naklada. Poljoprivredni

fakultet u Osijeku.

Vuković, I., Mesić, M., Zgorelec, Ž., Jurišić, A., Sajko, K. (2008.): Nitrogen use efficiency in

winter wheat. Proceedings of the VII Alps-Adria Scientific Workshop. Cereal

Research Communications 36(2008) Part 2 Suppl. 5:1199-1202.

Waghorn, G. C., Jones, W. T. (1989.): Bloat in cattle 46. Potential of dock (Rumex

obtusifolius) as an antibloat agent for cattle. New Zealand Journal of Agricultural

Research 32:227-235.

Waghorn, G. C., Douglas, G. B., Niezen, J. H., McNabb, W. C., Foote, A. G. (1998.): Forages

with condensed tannins – their management and nutritive value for ruminants.

Proceedings of the New Zealand Grassland Association 60: 89–98.

Walton, P. D., Martinez, R., Bailey, A. W. (1981.): A Comparison of Continuous and

Rotational Grazing. Journal of Range Management 34(1):19-21.

Ward, R., de Ondarza, M. B. (2008.): Relative Feed Value (RFV) vs. Relative Forage Quality

(RFQ). CVAS Laboratory. Waynesboro, Pennsylvania, USA. Forage Lab web-site:

https://www.foragelab.com/Media/RFV_vs_RFQ-CVAS%20Perspective.pdf

Pristupljeno 26.06.2020. u 11:39h.

Warren, F. S. (1980.): Forage production of corn and sunflower mixtures. Canadian Journal of

Plant Sciences 60:1377-1382.

Watson, R. H., McCann, M. A., Parish, J. A., Hoveland, C. S., Thompson, F. N., Bouton, J.

H. (2004.): Productivity of cow–calf pairs grazing tall fescue pastures infected with

either the wild-type endophyte or a nonergot alkaloid-producing endophyte strain,

AR542. Journal of Animal Science 82:3388-3393.

Weber, K. T., Gokhale, B. S. (2011.): Effect of grazing on soil-water content in semiarid

rangelands of southeast Idaho. Journal of Arid Environments 75:464-470.

Weeda, W. C. (1967.): The effect of cattle dung patches on pasture growth,

botanical composition, and pasture utilisation, New Zealand Journal of Agricultural Research

10(1):150-159.

304

Wen, L., Kallenbach, R. L., Williams, J. E., Roberts, C. A., Bauselinck, P. R., McGraw, R. L.,

Benedict, H. R. (2002.): Performance of steers grazing rhizomatous and

nonrhizomatous birdsfoot trefoil in pure stands and in tall fescue mixtures. Journal of

Animal Science 80:1970-1976.

Westerman, R. L., Kurtz, L. T. (1973.): Priming Effect of 15N-Labeled Fertilizers on Soil

Nitrogen in Field Experiments. Soil Science Society of America Proceedings 37:725-

727.

Wheeler, B. (1996.): Wheeler, B. (1996.): Guidelines for Feeding Dairy Cows. Government

of Ontario, Canda, Agricultural and rural division.

http://www.fao.org/prods/gap/database/gap/files/1334_GUIDELINES_FOR_FEEDIN

G_DAIRY_COWS.HTM (posjećeno 1.7.2015. u 9h)

White, J. G. H. (1982.): Lucerne grazing management for the 80's. Agronomy Society of New

Zealand special publication “LUCERNE FOR THE 80’s”:111-114.

White, S. L., Benson, G. A., Washburn, S. P., Green, J. T. (2002.): Milk Production and

Economic Measures in Confinement or Pasture Systems Using Seasonally Calved

Holstein and Jersey Cows. Journal of Dairy Science 85:95-104.

Whitetaker, F. D., Heinemann, H. G., Larson, W. E. (1969.): Plant population and row

spacing influence corn yield. Mo. Agric. Exp. Stn Res. Bull. 961.

Wiersma, D. W., Carter, P. R., Albrecht, K. A., Coors, J. G. (1993.): Kernel Milkline Stage

and Corn Forage Yield, Quality, and Dry Matter Content. Journal of Production

Agriculture 6(1):94-99.

Wiersma, D., Bertam, M., Wiederholt, R., Schenider, N. (2007.): The Long and Short of

Alfalfa Cutting Height. Focus on Forage 1(1):1-4. University of Wisconsin Board of

Regents.

Wilkinson, J. M., Lw Du, Y. L. P., Cook, J. E., Baker, R. D. (1982.): The intake and feeding

value for young beef cattle of two cultivars of tetraploid Italian ryegrass when grazed

or conserved by artificial dehydration or ensilage. Grass and Forage Science 37:29-38.

Wilman, D. (1975.): Nitrogen and Italian Ryegrass: 1. Growth up to 14 weeks: Dry-Matter

Yield and Digestibility. Journal of British Grassland Society 30:141-147.

Wolf, D. D., Starner, D. E., DiPaola, L. G. (1994.): No-Till Alfalfa Production: Limestone

Amendment for Acid Soil. J. Prod. Agric. 7:490-494. doi:10.2134/jpa1994.0490

Worrell, M. A., Clanton, D. C., Stroup, W. W., Nichols, J. T. (1986.): Effect of harvest date

on meadow hay quality. I. Nutritional attributes, voluntary intake and rate of passage

in growing cattle. Journal of Animal Science 63:1527-1537.

Worker, G. F., Marble, Verm, L. (1968.): Comparison of Growth Stages of Sorghum Forage

Types 1as to Yield and Chemical Composition. Agronomy Journal 60:669-672.

Wright, I. A., Jones, J. R., Parsons, A.J. (1992.): Performance of weaned lambs on

grass/clover swards previously grazed by cattle or sheep. Third Research Conference.

The British Grassland Society. Greenmount. Northern Ireland, pp 61-62.

Wright, I. A., Jones, J. R., Davies, D. A., Davidson, G. R. (2006.): The effect of sward surface

height on the response to mixed grazing by cattle and sheep. Animal Science, 82(2),

271-276.

Wu, T. Y., Ma, B. L., Liang, B. C. (2008.): Quantification of seasonal soil nitrogen

mineralization for corn production in eastern Canada. Nutrient Cycling in

Agroecosystems 81:279-290.

Xie, K., Li, X., He, F., Zhang, Y., Wan, L., Hannaway David, B., Wang, D., Qin, Y., Fadul

Gamal, M. A. (2015.): Effect of nitrogen fertilization on yield, N content, and nitrogen

fixation of alfalfa and smooth bromegrass grown alone or in mixture in greenhouse

pots. Journal of Integrative Agriculture 14(9):1864–1876.

305

Yarrow, N. H., Penning, P. D. (2001.): The liveweight gain of Limousin × Friesian heifers

grazing perennial ryegrass/white clover swards of different clover content and the

effects of their grazing on sward botanical composition. Grass and Forage Science

(56):238-248.

Yolcu, H., Dasci, M., Turan, M. (2008.): Mineral Content of Some Lucerne Cultivars for

Livestock. Asian Journal of Chemistry 20(5):3919-3925.

Yolcu, H., Serin, Y., Tan, M. (2010.): The effects of seeding patterns, nitrogen and

phosphorus fertilizations on production and botanical composition in lucerne-smooth

bromegrass mixtures. Bulgarian Journal of Agricultural Science 16:719-727.

Yost, M. A., Coulter, J. A., Russelle, M. (2013.): First-Year Corn after Alfalfa Showed No

Response to Fertilizer Nitrogen under No-Tillage. Agronomy Journal 105:208-214.

Younee, D. (2012.): Grassland Management for Organic Farmers. The Crowood Press Ltd.

Marlborough, UK.

Zebec, V., Lončarić, Z., Zimmer, R., Jug, D., Kufner, M., Radaković, U. (2009.): Utjecaj

gnojidbe dušikom i obrade tla na prinos pšenice. Zbornik radova 44. hrvatski i 4.

međunarodni simpozij Agronoma. Sveučilište u Zagrebu, Agronomski faultet. Zagreb.

str. 671-675.