Proslava Razvoda - Laura Dave

8/19/2019 Proslava Razvoda - Laura Dave

1/224


2/224


3/224

Za Danu Forman,

Koja me pitala što znam o Uraganu iz 1938.

Kad se sruši, sruši ti se na glavu.

Neil Young


4/224

Prolog


5/224

Montauk, New York,

1938.

Zaista je bizarno što je to bilo ljeto kada su svi pokušavali nekamo odletjeti.Howard Huges oko svijeta za devedeset jedan sat, zatim luksuzni zrakoplovYankee Clipper koji se vinuo u zrak s vodene površine, pa Douglas Corrigan, poslije nazvan “Krivi put”, koji je letio iz New Yorka u Los Angeles - azavršio u Irskoj. To je također bilo ljeto kada se Superman prvi put pojavio ustripu Action Comics, kada je instant-kava postala popularna, a bilo je to i

posljednje pravo ljeto prije najgoreg rata. Ali oni bi najprije govorili oletovima. Rekli bi kako je čudno što su svi proveli tako puno vremena zurećiu nebo, a ipak nisu vidjeli što dolazi: uragan, tako strašan da će razoritiameričku Istočnu obalu, odgristi najudaljeniji vršak istočnog Long Islanda,odgristi gradić Montauk i ostaviti ga odvojenog od svijeta, otok osamljenusred oceana.

Bio je rujan i od ljeta su ostale tek posljednje naznake, kada je udario

uragan. Nitko na Long Islandu nije znao da tog poslijepodneva stiže oluja. Daće čak i vojska morati doći kako bi obnovila tlo koje je nekoć spajaloMontauk s ostatkom Long Islanda. Da će potrajati dva tjedna prije nego štose voda kod Napeaguea dovoljno povuče da omogući prolazak vozilima pomoći. Da će stanovnici Montauka izgubiti gotovo sve.


6/224

Na kraju, bilo je samo nekoliko iznimaka. U blizini Montauk Pointanalazilo se sedam kuća tako priljubljenih uz litice da ih ni vjetar ni kiša nivoda nisu mogli srušiti. Sedam sestrinskih kuća koje je izgradila ista

građevinska tvrtka 1879., u kojima je otada svakoga ljeta živjelo istih sedamobitelji s Manhattana. Njihova uznosita vrata na ogradama i snažni temeljiostali su potpuno netaknuti. A njihovi kamini, ulazna vrata od orahovine i prozorska okna od obojena stakla krasili su ih, poput trofejnih domova, navrhuncu zadnje stope svijeta.

Kuća na krajnjem istočnom dijelu zvala se Huntington Hali - ali svi kojisu u nju zalazili zvali su je Hunt Hali. Ona je kasno tog rujna jedina od svih

sedam bila nastanjena. A u njoj je boravio Champ Nathaniel Huntington.Champ je imao trideset tri godine, bio je previše zgodan i malčice previsok, i jedini sin Bradlevja Huntingtona, najuspješnijega izdavačkogmagnata u Sjevernoj Americi.

Kad je uragan udario, Champ Huntington je vodio ljubav.

Svjetla su bila upaljena. Zavjese navučene. Bio je to bijesan,kasnopopodnevni seks. Anna je bila sagnuta preko jedne strane kreveta,Champ je bio na njoj i rukom joj je obuhvatio vrat.

Cijelo su ljeto proveli tu i tako vodili ljubav. Pokušavali su spasiti svoj brak. A pokušavali su ga i razoriti.

Vani je posvuda bila voda, mrak i bješnjela je oluja. Ali u svojojzamagljenoj svijesti Champ to nije primijetio. Znao je da pada kiša. Čuo jekako udara po krovu. Čuo je vjetar. Ali ovo je bio Montauk. Bio je rujan.Prema zvukovima se nije dalo naslutiti da se događa nešto brutalno.

Druge su stvari bile brutalne. Prva godina braka. Ta je bila pogrešna.Annine tamne vlasi u umivaoniku. Sastanci koje zapravo nije imao. Još seviše nagnuo i obuhvatio ustima njezino uho.

“Nemoj”, rekla je. Bila je fokusirana, blizu. “Prestani.”

Kada su završili, ostali su ležati, Anna na krevetu, Champ na podu pokraj


7/224

nje. Njezino stopalo bilo mu je na ramenu. To je bila jedina točka gdje su sedodirivali. Zamalo je ispružio ruku i dotaknuo joj nožne prste. Ali znao je dae uvijek razbjesni kad pokuša učiniti nešto nježno. To ju je navodilo na

pomisao da će se on promijeniti ili će to barem pokušati zbog nje.Tek je tada Champ sjeo i pogledao van. I možda mu je svijest još bila

isključena, ali ono što je vidio, izgledalo je kao vlak koji udara u prozor.Upravo ga je taj vizualni podražaj naveo da čuje buku. Užasno zviždanje,visokoga tona i izvan kontrole. Poslije je govorio da mu se život promijenio utrenutku kad je čuo taj zvuk.

Krenuo je gol prema prozoru spavaće sobe i morao je ispružiti ruke i

uhvatiti se za rub prozorskog okvira da zadrži ravnotežu. Nije mogao vidjetini plažu ni ocean. Isprva nije mogao ništa vidjeti.

Anna je došla za njim, omotana plahtom, i zajedno su stajali i promatralikroz prozor oluju koja je nadirala poput vlaka. Gledali su tako pomno danisu ni razgovarali. Ni o brzini vjetra ni o stablima koja su se rušila ni o tomešto se zacijelo događa u centru grada. Da su razmišljali, možda bi seodmaknuli od prozora. Možda bi se uplašili da će se staklo rasprsnuti. Alistajali su tamo sve dok oluja nije prestala pa opet počela i na kraju posve

prestala. A zelenkastožuto nebo postalo je ljubičasto, a onda crno i sunce se(ili je to bio mjesec?) dignulo, užasavajuće. Bilo je sunce. Promatrali sucijelu noć.

“Koliko je sati?” upitala je.

Nije joj odgovorio.

“Što ćemo sada učiniti?” upitala je.

Champ se već pokrenuo. Odijevao se i vezao vezice na radnim čizmama izatim izašao na prednja vrata. Krenuo je pješice preko svojega imanja, nizklizavu strmu obalu i duž litice sa srušenim stablima, prema poplavljenomdijelu prevlake Napeaguea i dalje na Glavnu ulicu. Pet i pol kilometara. Usredište uništenog mjesta.

Automobili i ribarske brodice bili su nabacani na kućice. Popucane


8/224

telefonske žice povlačile su rastrgane krovove. Rasvjetni stupovi, poplavljeniormarići i kreveti bili su razasuti duž ulice.

Odasvud je tekla voda pa je bilo teško hodati ulicom - odakle jenavirala? Ako otkriju odakle teče, možda će je moći zaustaviti?

Champ je podvrnuo nogavice i krenuo prema Dvorcu, gdje su ljudiorganizirali sklonište i pokušali naći pomoć. Champ se prihvatio posla sostalima, premještao je automobile, nosio vlažno drvo i prozorske kapke,sušio pokrivače, čistio velike komade razbijenog stakla.

Kako si je to mogao objasniti? Nije prepoznavao taj osjećaj, nikada seranije nije tako osjećao. Ali nešto se u Champu oslobodilo - nešto nalik na

privrženost ili predanost - svojemu domu, svojemu napaćenom gradiću,svemu oko njega.

Možda je to razlog zašto po završetku posla nije krenuo kući nego doljena dokove, gdje je sjedio na spremnicima za vodu sa svim ribarima, koji sadaviše nisu imali ništa, i slušao ih kako pričaju o tome kako više ništa nemaju, igledao je u svoje razrezane ruke, promatrao kako mjesec izlazi, bijel iarostan, neobično siguran u sebe.

Onda je pogledom pratio liniju neba prema sjeveru i istoku, pokušavajućie locirati. Najprije Montauk Point, onda litice i strmu obalu pa zatim i samukuću. Svoju kuću. Huntington Hali. Kako stoji visoka i nesvjesna bilo čega.

U mraku je bilo teško pronaći put natrag. Zato je slijedio rastrganumorsku obalu, uz povišene stijene, prema svojemu domu, gdje je sveuglavnom bilo cijelo. Dok je Anna čekala s Upaljenim svijećama isendvičima od rajčice, raširivši tamne pokrivače po podu dnevne sobe.

Kada je ušao, stajala je pokraj ulaznih vrata. Na sebi je imala dugački,ljubičasti pulover. Kosu je skupila u punđu. Ispružila je ruke prema njemu, aon je prignuo glavu njezinu vratu i udisao njezin miris.

“Kako je u gradu?” upitala je, s rukom još uvijek na njegovim prsima.“Pokušala sam slušati vijesti na radiju, ali nema prijma, “Je li ostalo išta odgrada?”


9/224

Nije joj odgovorio, samo ju je čudno gledao. I znao je da ona zna da ječudno promatra. Bilo je vrlo jednostavno: vidio ju je. Prvi put u godinu dananije pokušavao biti nigdje drugdje.

A to ga je navelo da si postavi neka pitanja: Zašto je bio potreban strahda ga pokrene? Zašto je potreban kaos da bismo shvatili što točno moramoučiniti?

Želio joj je postaviti ta svoja pitanja, ali nije bio siguran da bi ponudilaispravne odgovore, a onda bi se on predomislio, a to nije htio. Htio je ostatiovako siguran.

Poslije, samo trideset sati otkad je posljednji put tu ležao, zajedno su

ležali na podu, okrenuti licem u lice. I na onaj čudni način na koji običnodonosimo odluke, važne odluke koje nas naposljetku određuju, Champ jeodlučio da će njih dvoje ostati u Montauku zauvijek. Nema više New Yorka.Ovo je postao njihov dom.

Okrenuo se i pogledao van, u svijet koji se polako oporavljao. Gledao jetravnjak prošaran zrakama svjetla. I znao je istinu. Barem onu glavnu istinu.Ova kuća ih je spasila. Ova velika, prekrasna vila, koja je ostala velika ilijepa unatoč razaranju oko njih. Sa svojim strogim stubama i drvenimstropovima i čvrstim gredama. Kuća ih je spasila i on je nije želio zaboraviti.

Namjeravao je tu stvoriti svoj život, upravo ovdje, u ime ljubavi, časti isvega drugog što je osjećao, iako to nije mogao imenovati zbog iscrpljenosti.

Bio je, napokon, iscrpljen.

Pogledao je Annu ravno u oči. “Stvari će odsada biti drukčije”, rekao je.

Kimnula je glavom.

“Ostajem”, reče on, jer su, prije razgovarali upravo o suprotnome - da ćeostaviti i nju i kuću. “Zašto?” upitala je. “Želim to”, reče on.

Utihnula je. “Razočarat ćeš me”, rekla je.

“Vjerojatno.” Pokušao se našaliti, ali nije ispalo tako. Pokušao je ponovno. “Mislim da će sve ispasti dobro”, reče on.


10/224

“Kada počinje?” upita ona. “I kada završava?”

A onda ju je, kao da je to odgovor, privukao k sebi, bez oklijevanja, bezijedne naznake straha. “Ova će kuća”, reče on, “vidjeti ljubav. Ova kuća ćevidjeti sve.”


11/224

Prvi dio

Samo žaljenje


12/224

Brooklyn, New York,

69 godina poslije

MaggieOvo je istina, barem kako je ona vidi: postoje neke stvari o kojima nikadane biste trebali razgovarati, a novac je svakako jedna od njih. Maggie to počinje shvaćati, na način na koji često shvaća stvari za koje je prije

pogrešno vjerovala da ih razumije. Nitko ne želi razgovarati o novcu - bilo daga imate vrlo malo ili puno, i osjećate se pomalo krivi zbog sreće u životu,naročito ako ste novac naslijedili, kao i jarkocrvenu kosu ili široke kukovedobre rodilje, ili strašnu ponoćnu bolest zbog koje nasljednici ostaju budni dositnih sati razmišljajući o novcu, ljubavi i svim drugim stvarima za koje mi,kao ljudska bića, nismo ni stvoreni da ih dokučimo.

Evo u čemu je stvar. Maggie ne spava. Još otkad su se ona i Nate

preselili u Red Hook, otkad su isplatili i posljednji novčić koji su imali (i jošmnoge koje nemaju) za ovaj stan od sto četrdeset kvadratnih metara, i - jošgore - sto osamdeset pet kvadratnih metara ispod njega. Tih sto osamdeset pet kvadratnih metara će biti njihov restoran. Ona nije nikada učinila takvošto - nikada se nije tako čvrsto opredijelila da će ostati na jednome mjestu.To joj nije jača strana. Dobro poznaje samu sebe - zna da bi i ljudi koji je ne


13/224

poznaju to shvatili - već pri samom pogledu na to kako si je organiziralaživot: postala je novinarka, pisala je o hrani, odmah nakon koledža, živjela uosam gradova u sljedećih osam godina. A dosta je vremena provela u njih

više od trideset.I dok zaista želi otvoriti taj restoran - sanjala je o tome da ima svoj

restoran cijelo vrijeme dok je pisala o tuđima - ne odlaze svi strahoviistovremeno: strahovi o novcu, strahovi o mirnom sjedenju. Imatridesetogodišnje iskustvo o njegovanju tih strahova. A sada, usprkos samojsebi, oni se bore da ostanu uz nju, svaki put kad pokuša zatvoriti oči.

I što ona radi umjesto toga? Zuri kroz prozor. Svira gitaru. Čita kuharice

o mediteranskoj prehrani i zalijeva cvijeće na požarnim stubama. Pjevušinešto. Čisti. Zamišlja.

Razmišlja o Nateu, dopušta da slika njegova lika preplavi njezine misli,da je smiri. Iako ima čvrst dokaz da njezin zaručnik ne dijeli s njom istusklonost nesanici - ili beskrajnoj brizi - nikada nije sumnjala da se on nalazina drugom kraju novčanog spektruma, daleko od nje, sve dosad, dok nijenaišla na gomilu kuverti naslovljenih na CHAMP NATHANIELHUNTINGTON, usred noćašnjeg sveopćeg, vrlo nezadovoljavajućeg napada

čišćenja.Odvratno. Odvratno je razgovarati o novcu. Ali pokušajte zamisliti.

Maggie sjedi prekriženih nogu u bijeloj majici bez rukava i u donjem rubljumarke Hello Kitty, nasred poda u dnevnoj sobi, okružena hrpom papira,novinama, starim fasciklima, računima i potvrdama o povratu poreza kojih semogla dokopati. Sve baca, baš sve, i sluša na gramofonu Neila Younga,

arvest, osjećajući se kao da je uspjela nešto pomaknuti u životu. Naučila je

da je to nuspojava njezine novootkrivene nesanice: često osjećate kao danapredujete u životu, sve dok ne protrljate oči, prisilite se da se usredotočitei tada shvatite da niste daleko od mjesta s kojega ste krenuli.

Maggie se dobro protegne i ispruži ruke šezdesetak centimetara ispredsebe, i one su tu: svežanj kuverti s logom I TI GROUP SMITH BARNEY na


14/224

prednjoj strani i sve adresirane na Champa Nathaniela Huntingtona. Skinulae elastičnu traku kojom su bile vezane i sprema se otvoriti prvu kuvertu.

Nije joj palo na pamet da učini bilo što drugo. Ona ne traži informaciju. Traži

nešto suprotno od informacije. Želi utvrditi da su pisma od Citigroupareklamna pošta i stavlja te kuverte u već treću vreću za reciklirani papir. Aonda želi odnijeti te vreće i baciti ih u uličicu iza ulice Pioneer, u kontejnerevelike poput nilskih konja, da tamo čekaju dok ih ne odnese njujorškaGradska čistoća.

Cilj je sljedeći - dovesti stan u donekle normalno stanje prije nego štokrenu k Nateovim roditeljima u Montauk, prije nego što krenu k njegovim

roditeljima iz razloga o kojemu ona ne želi ni razmišljati, o kojemu izbjegavarazmišljati.

Nateovi roditelji priređuju proslavu povodom razvoda.

Tijekom proteklih nekoliko tjedana - otkad je saznala da idu u posjet Nateovoj obitelji, otkad je saznala zašto idu - neprestano to premeće poglavi, nazivajući to u mislima proslavom godišnjice. Zašto i ne bi? ? Što touopće znači?

U Sjevernoj Karolini, najsličnija situacija proslavi razvoda bilo je kada jeLoretta Pitt pobacala stvari Henryja Pitta kroz prozor njihova stana nadrugom katu. Odjeća, šeširi i cipele padali su poput snježnih pahulja, poputcigala. Uz popratnu glazbu. Madonninu, ako se Maggie dobro sjeća. Themmaculate Collection.

Ali sudeći prema elegantnoj zeleno-bijeloj pozivnici koju su im poslalinjezini budući svekar i svekrva - sudeći prema šest knjiga koje je Nateovamama Gwyn poslala zajedno s pozivnicom, a koje su se zvale nešto kao

Dostojanstveni razvod - važan je i nužan ritual, važan i nužan način da se proslavi miroljubiv završetak braka, upravo na sam dan kad ih Maggie trebaupoznati.

Fantastično.

Jedino dobro u tome je da joj svijest o onome što namjerava učiniti


15/224

potpiruje vatricu u trbuhu, koja je tjera da sredi vlastitu kuću. (Koga to onazafrkava? Vatricu joj potpiruje želja da se ne vrati u stan koji je u još većemneredu nego što je bio prije njezina čišćenja.) Ali upravo dok otvara prvu

kuvertu naslovljenu na Champa Nathaniela Huntingtona, okreće se i navratima dnevne sobe vidi Natea.

“Što radiš?” pita on.

Na sebi ima bokserice, ali nema majicu. Crna mu kosa strši navrh glave.Zelene oči sjaje dok je gledaju. Zijeva. Tek je osam ujutro, a Nate je bio tu u prizemlju i rušio zidove s majstorom - s Građevincem Johnsonom, kako gazovu, kako se Johnson sam zove - dobrano poslije pet ujutro.

“Što radim?” upita ona. “Što ti radiš? Zašto si već ustao?”Sliježe ramenima i počinje se protezati. “Valjda ne mogu spavati”, reče.

Ne može spavati? Nateu se nikada ne događa da ne može spavati. Ali etoga tu, hoda bos po podu, kao da joj želi dokazati da je ona u krivu, a ondastane točno iznad nje. Slijedi njegov pogled dok on provjerava beskrajnugomilu papira, novina, zamotanih čaša i kompleta žicanih vješalica za odjeću.Pokazuje mu prstom na otvorenu bocu sredstva za čišćenje Fantastic pokraj

svojih nogu. Još je nije upotrijebila, ali boca je tu.“Što radim?” pita ona. “Čistim.”

“Vidim”, reče on. Nasmiješio se onim svojim osmijehom od uha do uha,koji mu otvara cijelo lice, zbog čega izgleda mlađe i istovremeno starije.Kada je prvi put vidjela taj smiješak, on je stajao s druge strane štanda naotvorenoj tržnici u zgradi Ferry u središtu San Francisca. Oboje su pretraživali gomilu domaćih rajčica. Desetke rajčica. On je izabrao jednugolemu žutu s tankim crnim prugama, nasmiješio se i dobacio joj je prekoštanda. Nekako ju je uspjela uhvatiti. Ova je ovdje najbolja, rekao je.

A što biste rekli da mi je ispala iz ruke? upitala ga je.

Pogledao je na stol, pogledao je sve preostale rajčice. Imao bih još četrdeset devet pokušaja, rekao je, da mi stvar pođe za rukom.


16/224

“Maggie”, reče on sada, nježno gurajući u stranu njezinu gomilu, kao dase radi o pravim hrpama, i sjedne prekoputa nje, tako da su im se koljenadodirivala, tako da je ruke mogao položiti na njezina gola bedra.

“Što?”

“Molim te, reci da nisi ovo radila cijelu noć”, reče on. “Zašto? Netkomora i to.”

“Da, ali...” Obrisao joj je neku mrvicu s lica, možda mrlju (ni novinskog papira, tinte ili prljavštinu. “Poželjno je da to bude netko kome to ide odruke.”

Maggie je skrenula pogled u stranu, pokušala je spriječiti da joj rumenilooblije obraze. On joj se ne ruga - ili se možda ruga, ali samo zato što želi dase ona našali na svoj račun. Ali ona to ne može, ne u pravom smislu riječi.Još gaji ideju, negdje duboko u sebi, koja opravdava pretplatu na časopis

eal Simple1 i iznos od 250 dolara plus porez, koji je platila za super usisavač marke Uissel Healthy Home, s nadom da će jednoga dana postatižena koja se odlikuje sposobnošću da stvari učini urednima, lijepima, tlaizgledaju kao nove novcate.

Bila je dobra u drugim stvarima - već je organizirala cijeli računalni iračunovodstveni sustav za restoran; ona se osjeća jako sigurnom u svojusposobnost da upravlja salom za goste i da vodi bar, jednom kada otvorerestoran.

Ali sudbina je htjela da se sprema udati za muškarca koji ima višeosobina žene kakvom ona želi postati, čak i više nego što će ih ona ikadaimati. Nate je bio najbolji kuhar kojega je znala, po prirodi čistačica igraditelj. On u kuhinji na radnoj plohi drži staklenke sa svježim začinskim

biljem. On je od zapuštenih greda izradio stol u blagovaonici. Sve štodotakne on učini prekrasnim. Pa čak i nju - iako Maggie nije nikadazamišljala da će se tako osjećati.

Premjestila se i sjela Nateu u krilo, obavivši noge oko njegova struka iispruživši ruku da mu protrlja leđa. Ljepljiv je, ljepljiv od sna i sinoćnjeg


17/224

znoja. Ona ne mari za to. Mogla bi tako živjeti. Smiješi mu se i ljubi ga -njegova mekana donja usna susreće njezine, i drži je tako.

“O čemu si razmišljao da nisi mogao spavati?” pita ga ona. “O tome kakose ne želiš vjenčati sa mnom jer ne znam čistiti?”

“Želim se vjenčati s tobom zato što ne znaš čistiti.”

“Loš si lažac”, reče ona.

“Loša si čistačica”, reče on.

Zagnjurio je lice uz njezin vrat i ona osjeća da se on smiješi, a ruke jojzavlači u gaćice - a u tom trenutku ona pogleda u pod i oči joj se opet

zaustave na njima. Na svežnju kuverti s logom CITIGROUP SMITHBARNEY. Adresiranih na Champa Nathaniela Huntingtona.

“Hej, Nate”, kaže mu ona preko ramena. “Tko je Champ Huntington?”

Čim je izgovorila te riječi, osjetila je kako mu se tijelo ukočilo. A kadase malo odmaknuo od nje, uočila je kako mu se na licu pojavio smrknut izrazkakav ona ne poznaje.

“Što si me to pitala?”

Ispružila je ruku prema kuvertama i pružila mu ih. “Ovo sam upravonašla. Jesu li tvoje? Jesu li to bankovni izvodi ili nešto slično? Nisam znalada kod njih imamo otvoren račun. Imamo li?”

On pogleda prema kuvertama, uzme ih u ruke i kimne. “Tako nekako.”

To za nju nema smisla. Sada “tako nekako” imaju račune otvorene pocijelome gradu, različite račune u mnogo raznih institucija - koje im sve posuđuju premalo novca uz previsoke kamate, a sve za njihov restoran. Oddeset restorana osam ih propada u prvoj godini. Odmah nakon toga propada

šest od deset brakova. Njih dvoje se opasno igraju nekim stvarima, ako siona smije dopustiti da o tome razmišlja kao o igri. Zato pokušava ne misliti otome.

“Ali tko je Champ?”


18/224

On diže pogled s kuverti prema Maggienu licu. “Ja”, reče on.

Počela se smijati, pretpostavivši da se on šali. “Dobro. Jesi li mi neštozaboravio ispričati, stari moj? Hoću reći Champ.”

Nasmiješio se, ali to je nervozan osmijeh, i nije joj ništa odgovorio.Odmaknuo je kuverte u stranu.

“Čekaj, zar ti to ozbiljno? Zoveš se Champ?”

“Ne, Champ je djedovo ime. Ili je bilo. Dali su mi ime po njemu, ali niednoga dana u svojem životu nisam se koristio tim imenom. Nitko me nikada

nije zvao Champ, ali to mi je pravo ime koje sam dobio po rođenju. Champ Nathaniel Huntington.”

Maggie je znala da je Nate dobio ime po djedu s očeve strane, ali pretpostavljala je da se on zove Nate. To je pretpostavila jer joj Nate nikadanije ništa drugo ni rekao.

“Kako to da nikada prije to nisi spomenuo?” upita ona.

Slegnuo je ramenima. “Zar bi ti to spominjala?”

Argument mu nije bio loš. Ali nehotice je napravila grimasu, jer Nateizgleda prilično nervozno.

“Oho,” reče on, “više nikada nećeš sa mnom voditi ljubav, zar ne? Tko i bi? Tko bi vodio ljubav s nekime tko se zove Champ?”

Počela se smijati, uhvatila ga je za stražnju stranu vrata i čvrsto držala.Porumenio je - Nate, Champ, kako li se već zove - stvarno je porumenio. Izbog toga se Maggie osjeća loše, zato što je spomenula kuverte.

“To nema veze s tobom. Samo mislim da nije bilo baš lijepo od tvojihroditelja, to je sve”, reče ona, natjeravši ga da je pogleda u oči. “Ili od

roditelja tvojega djeda...” Nate kimne glavom i spusti kuverte na pod. “Ma, nemoj mi reći”, reče on.

Pogledao je Meggie pogledom koji je prepoznala - na način koji joj govori daoj mora nešto reći što mu teško pada. “Ali mislim da je to razlog zbog

kojega nisam mogao spavati.”


19/224

“Što?” kaže ona. “Mislio si da će te netko nazvati Cnamp i razotkriti te?”

Ali nije se nasmijao na to. “Hoćeš istinu? Malo sam nervozan zbog togašto ćeš upoznati moju obitelj.”

“Zašto? Zbog razvoda?”

Pažljivo ga je pogledala, njegovo drago, lijepo lice. Ispružila je ruku daga dotakne vršcima prstiju. Razumjela bi da je nervozan zato što će onaupoznati njegove roditelje koji se razvode, ali on uporno ustrajava na tome dato za njega ne predstavlja problem. Ustrajno tvrdi da su se putovi njegovihroditelja razišli jer se njegov otac odlučio preobratiti na budizam i okrenutiživot u tom smjeru. Ustrajno tvrdi da su njegovi roditelji zajedno odlučili da

to znači kako će se njihovi životi nastaviti u različitim smjerovima. Nakontrideset pet godina zajedničkog života. Kako to da za Natea to ne predstavljaroblem? upitala se Maggie više puta. Zar to nije smisao braka - Maggie se

ne može prisiliti da ga upita to naglas - da zajedno dokučite kako da serazličiti smjerovi sastanu?

“Postoje neke stvari,” reče on, “važne stvari koje bi trebala znati prijenego što pođemo. Stvari koje sam ti vjerojatno trebao reći ranije.”

Ona se pokušava dosjetiti kako da mu kaže nešto što će zaista doprijetido njega. “Nate, mogli bi imati i tri glave, a to ništa ne bi promijenilo. Nijemi to važno”, kaže ona.

I zaista joj nije važno. Da se vrati u prošlost, to bi joj bilo važno. Ali kadsagleda prošlost, ona je u svakoj vezi bila ta koja je tražila način da je prekine. Nekada joj je bio dovoljan i najmanji razlog koji bi je natjerao da potraži izlaz iz veze: partnerovi roditelji, njegova kolonjska voda, činjenicada on voli Stinga. Ali s Nateom je bilo drukčije, od samoga početka je bilo

drukčije.“Kakve stvari?” reče ona. “Tvoji roditelji zapravo namjeravaju ostati u

braku?” Ona se šali, ali on ne reagira na šalu.

“Nisam siguran da si spremna to čuti.”


20/224

“Spremna sam čuti”, reče ona. “Naravno da sam spremna čuti. Moram lite podsjetiti da moje djetinjstvo nije bilo u stilu Leave It to Beaver 2. Osimako ne smatraš da su dobronamjerne, ali loše smišljene odluke ElijaMackenzija - poput one da mu petnaestogodišnja kći pomaže u noćnimsmjenama u baru, kako bi više vremena proveli zajedno - idilične.”

Nate se nasmiješi. “Nije li se serija Leave It to Beaver prikazivala malo prije tvojega vremena?”

Nate je četiri godine stariji od Maggie. Voli se pretvarati da je starijideset godina. Ili, kad mu to treba, stotinu. “Jednostavno mi reci”, reče ona.

“Jesi li sigurna?”

“Nema boljeg trenutka od sadašnjeg.”

Ali ona je pritisnula nos uz njegov vrat - i udahnula težak miris, poputuzavrele vrućine, poput kombinacije lososa i pokvarenog mlijeka. “Isuse?Zaboga, kakav je to miris? Želim li uopće znati?”

“Nije dobar?” pita on.

“Ne.” Odmahnula je glavom. “Nije dobar.”

“To je stopostotni biljni gel, napravljen u kućnoj radinosti GrađevincaJohnsona. S ekstraktom češnjaka i pahuljica sušene ribe nabavljenih kodvrača iz Kineske četvrti. Nosi sa sobom golemu staklenku te tvari i kune seda će to izliječiti sve bolove koje osjećam nakon noćašnjeg rada.”

“Pa, nadam se da je tako, ali... Fuj”, reče ona, i iz nekog razloga se primakne još bliže kako bi udahnula oštar miris. “To je nešto najgore što samikada pomirisala. Ti si možda jedna od najgorih stvari koju sam ikada pomirisala.”

“To je možda dobra vijest.”“Kako to misliš?”

“Jer kada se odmakneš od mene, nakon što ti kažem ovo što tinamjeravam reći, mogu za to okriviti gel.”


21/224

“Spremna sam”, reče ona i pokrije oči teatralnom gestom, pretvarajući seda se ohrabruje, kao da će joj liječnik dati injekciju, a ona se trza od straha.

“Radi se o obiteljskoj novčanoj situaciji. To je ono što bi otkrila da siotvorila ove kuverte.”

Maknula je ruku s očiju i pogledala ga. Čuje samu sebe kako glasnoispušta dah i užasno joj je ako je to ono zbog čega je zabrinut. Već joj je palona um da iako Nateova obitelj možda prilično lagodno živi - otac mu je pedijatar, majka bivša učiteljica likovne umjetnosti - ipak ne živi previšelagodno, zato što su čak i s tihim investitorom u restoran, iako im je Eli malo pomogao, Maggie i Nate skupljali i štedjeli i još pokušavali skucati novac,

uzeli zajmove iz triju banaka čije ime počinje sa slovom W i dviju sa slovomC. Zapravo, očito iz triju banaka koje počinju sa C.

Ali možda je ona bila u krivu kada je pretpostavila da Gwyn i Thomasžive lagodno. Premda je Nate odrastao u Montauku. Možda je krivo pretpostavila.

“Nije me briga za to, Nate”, reče ona. “Kako možeš pomisliti da bihmarila za takvo što? Novčana situacija u kojoj se našla tvoja obitelj... menine znači ništa.”

“Stvarno?”

Kimnula je glavom. “Kunem se.”

“Dobro”, reče on, prislonivši usta na njezino čelo. “Jer moja obitelj imagotovo pola milijarde dolara.”


22/224

Gwyn

Glasine se šire, znate. Glasine se uvijek šire. Glasine koje ljudi uzimaju kaoistinite, a da do istine nikada ne dođu.

Do toga kako doista glasi priča.

To je ono što brine Gwyn. Glasine, polovične istine. Kao ono s tortom, na

primjer. S crvenom baršunastom tortom.3 Glasina koja se odnosi na crvenu baršunastu tortu kaže da je nastala - da je prvi put napravljena - u restoranuhotela Waldorf-Astoria u New Yorku početkom dvadesetog stoljeća. Pričakaže da je glavni slastičar jedne večeri napravio tortu koristeći crvenu boju, aednoj se hotelskoj gošći toliko svidjela da je zatražila recept, no na odlaskue shvatila da su joj to zaračunali nekoliko stotina dolara. Kada se pokušala

žaliti, hotel je odbio umanjiti račun. Nastojeći im se nekako osvetiti, dala jerecept svim svojim prijateljicama, po cijeloj zemlji. A one su ga opet

proslijedile dalje svojim prijateljicama...Stvar je u tome što je to zgodna priča, ali čista izmišljotina. Gwyn je to

znala. Ona zna da je prava priča o crvenoj baršunastoj torti, njezina prava povijest, manje zabavna, a više nalik na upozorenje. Prema nedavnomGwyninu iskustvu, prava priča o većini stvari često zvuči kao upozorenje.

Ili govori kako stvari krenu po zlu.

Ili kako se odvijaju.

Uzdahnula je - ona inače nije osoba koja često uzdiše, ali sada to čini -dok razmišlja o tome. Zatim pogleda na sat u automobilu: 9:15. Gwyn sjediovdje već pola sata, na malom parkiralištu aerodroma u East Hamptonu, usvojem crvenom Volvu. Thomas je dosad već trebao sletjeti. Ali, naravno,nije. Na tim malim aerodromima ne možete računati da će stvari ići po planu.


23/224

A osim toga, Gwyn bi trebala kriviti samu sebe, ako već nekoga krivi. Ona jeta koja je sve organizirala tako da se Thomas vrati s medicinske konferencijena sam dan njihove zabave. Zapravo, dobrano se namučila razmišljajući kako

da sve posloži na sljedeći način: noćni let s LAX-a do JFK-a; zatim privatnimavionom ovamo. Željela je - ne, trebala je - da se Thomas sada vrati, u ovojkasnoj fazi igre, tako da zna kako se ponašati prema njemu, kako da ga nečimzaposli tako da njezini planovi za večeras ostanu netaknuti, bez prekida, svetočno onako kako je isplanirala.

Ipak, nije sigurna. Nije sigurna da će išta ispasti onako kako bi njojodgovaralo. Osim torte. U vezi s tortom je sigurna. Zato što joj dobro ide

pripremanje kolača, i zato što je to Thomasova omiljena torta. To je njegovanajomiljenija stvar koju ona čini za njega. To je bilo prvo što je ikada učinilaza njega: na njihovu prvom sastanku njih su dvoje sjedili na krovu njezinezgrade u New Yorku. Jedine zgrade u kojoj je ikada živjela u gradu, naadresi Riverside Drive. Najbolje što se o njoj moglo reći bilo je da senalazila u blizini Sveučilišta Columbia (gdje se ona upisala na Učiteljskifakultet), i da je imala izlaz na krov - s kojega se vidio dio rijeke. Thomas jedonio bocu vina - Chateau Mouton-Rothschild iz 1945. Sjedili su na krovu do

dva ujutro, jeli crvenu baršunastu tortu i naizmjenično pijuckali vino ravno iz boce.

Naravno, koliko se ona razumjela u vina, moglo je biti iz trgovine na ugluulice. Nije imala pojma da je vino bilo vrijedno tisuće i tisuće dolara. (Nijeni Thomas. Samo je zgrabio bocu iz očeva vinskog podruma prije nego što jekrenuo k njoj u grad.) Sa svoje dvadeset dvije godine, ona ga ne bi pila da jeznala.

Ali Gwyn je te prve noći saznala ono najvažnije, iako to nije željela.Thomas je pojeo posljednji komad torte. Blago su se prepirali oko toga -uzmi ga, ne ti ga uzmi - ali Thomas ga je htjeo. Zbog toga je prikladno da isada on dobije posljednji komad.

Mobitel joj je glasno zazvonio, preglasno, čak s dna njezine torbice.Počela ga je tražiti, nadajući se da zove Eve. Neka bude Eve. Žena koju je


24/224

Gwyn unajmila za catering za večerašnju proslavu. Eve Stone iz tvrtke Eveina kuhinja. Iz Quoguea, država New York.

Gwyn je pokušavala stupiti u kontakt s njom cijelo jutro, ali bez rezultata,i sada joj je jedino na umu kako ona sama nema pojma kako da to izvede.

Nema pojma kako da isplanira večerašnju proslavu razvoda. Već je bilana nekoliko takvih proslava. A našla je i mnogo knjiga koje potiču idejuzdravog razvoda te kako ga proslaviti - Podnijeti zahtjev za razvod nijeneuspjeh; Vaš posljednji ples; Zbogom može biti druga riječ za Zdravo! Alione su za ljude koji se potajice ne podsmjehuju ideji proslave razvoda, zaljude koji vjeruju u nešto u što se Gwyn samo pretvara da vjeruje.

Da sve može lijepo završiti.Da sve može - jednostavno - završiti.

Otvorila je svoj preklopni mobitel nakon četvrtog zvona. “Eve?” kažeona. “Jeste li to vi?”

“Tko je Eve? Ne, mama. Ja sam.”

“Ja” je Georgia. Gwynina kći. Gwynina kći koja nema pojma što sezapravo događa s njezinim roditeljima. Ni njezina kći, ni njezin sin. Da, znaju

da im se roditelji razvode. Ona ih pokušava zaštititi od ostaloga. Ili je to, barem, ono što sama sebi govori. Ali možda joj motivi za to nisu baš nedužni.Možda im nije sve ispričala jer, jedanput kada to učini, više nema povratka.

Jedanput kada naglas izgovori riječi o tome što se zaista događa, nećemoći vjerovati u nešto drugo.

“Što je, zlato?” pita Gwyn, namještajući mobitel u ruci. “Je li sve uredu?”

“Definiraj u redu”“Jesu li ti trudovi već počeli?”

“Koliko znam, nisu.”

“Dobro.” Gwyn kimne glavom. “To je dobro.”


25/224


26/224

“Hvala ti”, kaže ona. A onda, kao da joj je nešto palo na pamet, glas joj postane glasniji. “Oh, i hoćeš li mu još reći da je ona žena iz Meditacijskogcentra opet zvala na kućni telefon? Nisam razumjela što je sve rekla, ali želi

da je tata nazove. Kaže da mu je mobitel isključen. Rekla je da će on znatizbog čega ga zove.”

Gwyn osjeća kako joj se srce steže. Još jedan poziv za Thomasa izMeditacijskog centra. Kako su se, zaboga, našli u toj situaciji? Gwyn je kćiužnjačkog svećenika - južnjačkog pastora koji blizu grada Savanne u

Georgiji predvodi kongregaciju od dvije tisuće i petsto ljudi. U prvihnekoliko godina braka jedva je Thomasa uspjela nagovoriti da odu k

njezinima za Uskrs i na Božić. On bi gunđajući pristao, tek nakon što bi rekaoda se zbog toga osjeća kao licemjer. Da se pretvara da vjeruje. On jeliječnik, čovjek znanosti. Na to je stavio sav svoj ulog. Ne mora bitiisključivo jedno ili drugo, znala mu je ona govoriti.

Da, rekao bi on. Mora.

Ali onda se, prije devet mjeseci, vratio s tjednog seminara na kojem je predavao o reformi zdravstvene zaštite na Koledžu Southampton i rekaoGwyn da je počeo više razmišljati o duhovnosti. O istočnjačkoj duhovnosti.

Rekao joj je da će ponedjeljkom ostajati duže na koledžu jer se upisao natečaj Budistička misao te da će četvrtkom ujutro voziti čak do zaljeva Oyster na satove meditacije. Da će vikendom voziti čak do Manhattana na tečajduhovne obnove u budističkom centru Chakrasambara. Gdje će tri dana bitinedostupan vanjskom svijetu.

Samo želim vidjeti, rekao je.

Dok nije poželio učiniti i više nego samo vidjeti, a tada su počeli stvarni

problemi. Mislim da moj život ide u drukčijem smjeru, rekao je jednoga dana,

onako usput, tijekom večere - nad pirjanom ribom, strijelkom skakušom, imalom salatom od leće - kao da se predomislio i ne želi to više jesti zavečeru, kao da se radi o nečemu nevažnom.


27/224

U ovom trenutku mi još nije jasno gdje se to uklapa, rekao je. Znaš...

Ne, Thomase, rekla je. Ne znam. Naš brak.

Gwyn se pogleda u retrovizoru i dalje držeći mobitel uz uho. Lice joj jesimetrično. To je najljepše što o sebi sada može reći. Ostalo ju je - duga, plava kosa i pripadajuće duge noge; hladne plave oči i još uvijek lijepa koža;njezina ljepota - izdalo. Na svoj način, ljepota joj je pružala osjećajsigurnosti. Pedeset osam godina zbog ljepote se osjećala sigurno. Bila jesigurna u braku, u svojoj obitelji, u vlastitoj koži. Ali nije bila. Muž joj se ponaša poput nekoga koga ne poznaje. Njezin sin nikada ne želi doći kući. Njezina kći pak nikada ne želi otići.

Ona je sve samo ne sigurna. A to je tajna koju želi ispričati, bude li jeitko htio slušati, to je ono na što želi upozoriti ljude: ljepota vas neće zaštititi. Ne na kraju. Ono što će vas zaštititi bit će jedina stvar koju ne možete planirati. Jedina stvar koju ne možete štedjeti, koju ne možete tražiti pa čak ni naći. Ona mora naći vas i odlučiti ostati. Vrijeme. Više vremena. Dovoljnovremena da pokušate popraviti stvari. Od danas, za Gwyn vrijeme samo štonije isteklo.

“Mama”, kaže Georgia. “Slušaš li me? Tko je Eve?”

“Što?”

“Eve? Pitala si me kada sam se javila na telefon jesam li Eve. Tko jeona?”

Gwyn pogleda u daljinu prema pisti za slijetanje, kao da će je netkozateći u nečemu nedopuštenom. Zbog čega i tko, ne može reći. Ali jedan jeavion sletio dok su one razgovarale, mali mlažnjak je dodirnuo pistu izaustavio se. I to je propustila.

“Eve se bavi cateringom”, kaže ona Georgiji. “Priprema nam altcring zavečerašnju proslavu. Nije još nazvala na kućni broj, zar ne?”

“Nije. Zašto je trebaš, ako nazove?”

“Zbog svega”, reče Gwyn.


28/224

Georgia se nasmije. To je smiješno? Očito je smiješno. Gwyn je očitoispričala neku šalu.

“Zlato, nazvat ću te kad tata stigne, OK? Pitat ću ga za Denisovu ruku ireći mu da te nazove. Ali sada moram juriti.”

“Zašto?”

Kako da joj odgovori? Ne želi. Ne želi se upuštati u tu temu s Georgiom,ne sada, ne dok joj ne ispriča cijelu priču. Ali što je cijela priča? Jedan diose, eto, sam počinje pripovijedati jer se na prozoru začulo kucanje, glasnokucanje koje čak i Georgia čuje s druge strane linije. Gwyn pogleda kroz prozor i ugleda mladića koji je stajao uz njezin automobil - po godinama bi se

reklo da je mogao završiti koledž, glatko obrijan, malo previše potamnio odsunca. Nju traži. Dostavljač. Nosi torbu za spise, zapravo metalni kovčežićunutar kojega je regulirana temperatura, pod kontrolom.

Gwynin kovčežić.

Spustila je prozor na svojem Volvu da ga pozdravi, ručno je spustila prozor. Ovaj Volvo je stariji od petnaest godina i zato se mora okretati ručicaza prozor. Gwyn to ne smeta, zapravo joj se sviđa, jer joj da je sekundu da se

pribere. Jer kad je prozor spušten, dostavljač joj se široko nasmiješi,osmijehom na koji je navikla kod muškaraca koje samo susreće u prolazu,osmijehom odobravanja. Ovih je dana takvi osmijesi nerviraju. Podsjećaju jeda će možda ponovno morati početi obraćati pozornost na njih.

“Gospođa Huntington?” pita on. “Da?”

“Ja sam Peter Blevins iz vinarije”, kaže on. “Ispričavam se što let kasni.”

“Nema razloga da se ispričavate. Niste vi upravljali avionom, zar ne?”

Čini se da Peter cijeni te riječi, pogotovo zato što ih je ona izrekla. “Daesam, bio bih učinkovitiji.”

Učinkovitiji? Ta ju je riječ iznenadila iz njegovih usta, i dalje jeiznenađuje dok joj pruža svoju posjetnicu, dokaz da zaista jest onaj za kojegse i predstavio. Otvorio je kovčežić i izvadio bocu vina koju je naručila.


29/224

Bocu vina zbog koje je letio preko oceana kako bi je osobno donio na proslavu koju večeras priređuju Gwyn i Thomas. Bocu Chateau Mouton-Rothschilda iz 1945.

“Rado ću je otvoriti,” kaže on, “tako da se uvjerite je li vam po volji.”

“Sigurna sam da je u redu.”

“Rečeno mi je da je otvorim”, kaže on i izgleda zabrinuto.

“Pa,” reče ona odlučnije, “mijenjam upute koje su vam dali.”

Kimnuo je, a Gwyn se pita koliko ljudi provjerava bocu od dvadeset šesttisuća dolara da se uvjere je li vino ispravno sazrelo. Naročito ono koje ste

privatnim avionom dovezli preko Atlantika.“Gospodin Marshall vas srdačno pozdravlja”, reče on.

Vidi ti to, pomisli ona. Kakav tretman! Za dvadeset šest tisuća dolara, plus cijena leta za dostavljača, ne dobiješ samo vino nego i pozdrave,srdačne, od nekoga koga ne poznaješ.

“Molim vas, i vi njega lijepo pozdravite”, kaže ona.

Na mobitelu čuje svoju kćer koja vrišti: “Mama! Jesam li upravo čula da

si dala dopremiti vino? Sigurno me zezaš. Zar si po to došla na aerodrom?”“Po to sam došla”, kaže ona i zatvori prozor. “To je za večerašnjuzdravicu.”

“Jesi li sišla s uma?”

Gwyn razmišlja o tome dok sprema kovčežić pod sjedalo. “Da. Mislimda jesam.”

“Što je s tatom, mama?”

“Moram stići kući i ispeći tortu.”“Ali tko će otići po tatu?”

Tko će otići po tatu? To nije nešto o čemu Gwyn želi razgovarati. Akoželi o nečemu razgovarati, to je torta. O pravoj priči koja se krije iza crvene baršunaste torte. Prva kuharica koja ju je - ispekla - jedna žena s Juga, iz


30/224

gradića udaljenog manje od osamdeset kilometara od onoga u kojemu jeodrasla Gwyn - željela je napraviti kolač koji će nešto značiti, koji ćesimbolizirati kontrast između dobra i zla: dobro predstavlja glazura bijela

poput ljiljana, a crveno obojeni dio torte predstavlja zlo. Iako se torta pookusu neće jako razlikovati od drugih čokoladnih kolača, kuharica jesmatrala da će ljudi zaključiti da ima drukčiji okus. Zato što je sadržavalasve. Dobro i zlo. Sveto i bogohulno. Ispravno i pogrešno. I bila je u pravu,zar ne? Torta privlači ljude, iako ne znaju zašto. Nemaju pojma da i samiračunaju na to. Da će ih spasiti.

Želi li njezina kći slušati o tome? Ne, ona misli da ne želi. Misli da joj

kći nije spremna.“Mama”, reče opet Gerogia. “Tko ide po tatu?”

“Tvoj otac je učinkovit”, kaže ona.

“Kakve to veze ima s bilo čime?

Gwyn okreće ključ motora. “Može doći taksijem.”


31/224

Maggie

Stajali su na uglu Četrdeset prve i Treće, ispred kafea Au Bon Pain4, i čekaliautobusnu liniju Hampton Jitney. Stajali su već dvadeset minuta, a Maggie jeuporno zurila u svoje nokte, povremeno grizući koji, kao da je ta aktivnost potpuno zaokuplja, kao da joj to ne ostavlja energije ni za što drugo. Onanema energije ni za što drugo. Ne želi pogledati Natea i ne želi gledati umuškarca u odijelu koji stoji do n je, s druge strane. Tip razgovara prekomobitela i istovremeno nešto tipka na svojem BlackBerryju. I stalno gledaMaggienu stražnjicu. Rođeni multitasker.5

Kada uhvati Maggien pogled, namigne joj i nečujno pita “Pripadaš linjemu?” Misli na Natea. Nate gleda dolje i ne primjećuje. Ali ona se zbogtoga stišće k njemu i hvata ga ispod ruke.

To je prvi put da poseže za njim otkad su bili u stanu, od njegove velike

objave, i zato se Nate vjerojatno okreće prema njoj, s malom nadom,namještajući si ruksak više na ramenima. “Misliš li da će pasti kiša?”

“Što?”

Pokazuje rukom na nebo, plavo i bez oblaka. “Čini se da će kiša, zar ne?”

“O tome želiš razgovarati, Nate?”

“Ne, ne želim razgovarati o tome. Ali mislio sam da bismo ume mogli početi.”

Maggie nije sigurna što da kaže. Boli je glava, zapravo joj pulsira u glavi,to je spoj apsolutne iscrpljenosti i toga što njezine misli ne mogu razumjetiono što joj je Nate rekao - pola milijarde dolara; što to uopće znači? Kako toizgleda? I zašto je rekao pola milijarde umjesto da je rekao, recimo, petstomilijuna? Zar misli da zbog toga iznos zvuči manji, ako ga prepolovi?


32/224

Ona nema pojma. Ali ono zbog čega je zapravo bijesna - što njezine mislimogu procesuirati - jest to da bi se bila drukčije spakirala da je tada znala. Ne radi se o tome da na dnu njihova ormara ima skrivenu neku otmjenu

odjeću, na dnu svih onih neraspakiranih kutija. Ali možda bi nešto našla.Bakin prsten s rubinom ili onaj njezin jedini pulover od crnog kašmira. Da,rujan je, i da, vjerojatno je prerano za pulover od kašmira. Ali da je imalaviše vremena za razmišljanje, zgrabila bi ga, stavila u torbu ili samo prebacila preko ramena. Nešto bi učinila. Možda bi, u krajnjem slučaju, postala onavrsta osobe koja zna kada je prerano za kašmir.

“Dakle...” Nate prolazi prstima kroz kosu i raskuštra je. “Pokušavam ti

dati prostora, ali ako ne budeš oprezna, prevalit ćemo cijeli put do Montauka,a još nećemo prijeći preko toga. Bit će još gore.”

“Tko to kaže, Champ?”

Primaknuo joj se, obavio ruke oko nje i sagnuo se da joj pogleda u oči.“Volim kad postaneš pasivno-agresivna i bijesna”, reče on. “Izgledaš kao nafotografiji iz prvog razreda osnovne.”

“Sjajno. Drago mi je da te to zabavlja.” Ali ona se smiješi dok to govori.

“To s novcem nije neka velika stvar”, reče on. “Vjerojatno ne bi saznalada ti nisam rekao. Ili bi znala da imaju novca, ali ne i koliko. Pretpostavljamda sam, nakon što sam priznao, nastavio i dalje o tome.”

“Znači priznaješ?”

“Što?”

“Da je postojalo nešto što je trebalo priznati?”

On odmahne glavom, napadno duboko uzdahne, kao da pokušava naći

riječi. “Ljudi s mnogo... Oni su suprotnost ljudima koji imaju nešto. Oni činesuprotno od razmetanja njime. Moja mama nema čak ni zaručnički prsten,samo vjenčanu burmu. Oboje voze automobile stare petnaest godina.”

“I priređuju proslavu razvoda.”

“Proslava razvoda te nije mučila dok nisi znala za novac.”


33/224

“Zato što sam mislila da je to nešto o čemu još ništa ne znam. Ali sada mise čini da ne želim znati. Kao ni o balovima debitantica ili... ne znam...internatima u Švicarskoj za napredne šestogodišnjake.”

On je ignorira, što je u tom trenutku mudro. “Razlog zbog kojega sam tirekao kakva je financijska situacija moje obitelji je taj što nisam htio da uđešu njihovu kuću i osjećaš se prevarenom.”

“Dobro, ali saznati sat vremena prije nego što ću ih upoznati, nikako nemože imati isti učinak.”

“Vožnja autobusom traje gotovo tri sata.”

“Jako smiješno.”

“Ne. Nije. Do drugog sata više neće uopće biti smiješno. Malo mučno.Ali ne baš smiješno.”

Ona ga pogleda i osjeti kako se nešto u njoj smekšava. Nasmiješi se, zatošto se i on osmjehuje. Smiješi se jer on, kao i obično, gleda u nju sve dok seona ne osmjehne. Gleda je kao da je ona jedino što želi vidjeti.

“Nate, ne pokušavam ovo prenapuhati. Ali zar se i ti ne bi malo preplašio? Daje situacija obratna? Mislim, ti kažeš ljudi s novcem. Ali to

nisu neki ljudi. To su tvoji, tvoja obitelj. Čini mi se da je velika stvar što tonisam znala o tebi sve ovo vrijeme, naročito u svim onim razgovorima kojesmo vodili o financijama zbog restorana.”

Ona ne zna kako da mu to točno objasni, čak ni sebi, osim tla je mislilakako joj je Nate sve rekao o sebi. Mislila je da su oboje o sebi sve ispričaliedno drugome. Ne radi se toliko o novcu, nego o tome da se pokazalo da je

bilo pogrešno. On zna sve o njoj. Svaku strašnu, dosadnu stvar koju mu je

ispričala unatoč svojem instinktu. A on ju je - na svoj način - poticao da sve podijeli s njim. Ona se sada pita što još ne zna o njemu.

“Ali u tome je stvar. Ne radi se o meni. To je djedov novac ili novacnjegova djeda. Nisam taknuo ni novčić otkad sam otišao od kuće. Tu samodluku donio davno. Čak sam si sam platio studij. Znaš to.”


34/224

Ona to doista zna. Spomenuo je to kada su otkrili da su oboje pohađaliSveučilište Virginia - isti kampus u malom gradiću - Nate dvije godine prijeMaggie; dvije godine prije nje, nakon njegove dvije slobodne godine - iako se

tamo nikada nisu susreli. Ona razmišlja o svojim kreditima, o tisuću stodolara koje plaća ženi po imenu Sallie Mae do petoga u svakom mjesecu od plaće putujuće kritičarke hrane, o tih tisuću sto dolara koje i dalje mora plaćati Sallie Mae svaki mjesec.

“Pa, to je jednostavno bilo glupo od tebe”, kaže ona.

Približio je glavu njezinoj kao da želi reći: Hvala ti. Hvala ti što se šališ,hvala na smijehu. Što dopuštaš da budemo kakvi jesmo. Ona poseže za

njegovim uhom, povlači ga, zamišlja ga na Sveučilištu i kako je zanimljivo tošto su se mogli sresti gotovo desetljeće prije nego što zaistajesu. Ona senejasno sjeća nekoliko slučajeva kada ga je tamo vidjela - na drugoj strani prostorije studentskog zbora jednog kišnog nedjeljnog jutra, dok je sušio pokisle ruke nedjeljnim novinama; na košarkaškoj utakmici, s prijateljima uzadnjem redu, na strani gostiju, nosio je jarkocrveni dres Sveučilišta. Ta susjećanja tako živa, ali kako ona može znati jesu li stvarna ili imaginarna?Kako može znati što je od toga bolje?

On se saginje i govori u njezinu kosu. “Mogu li ti reći nešto što ti prijenikada nisam rekao?” Zašutio je nakratko. “Sviđaš mi se više od ikoga.”

Ona podigne pogled prema njemu. To je ono što joj Nate uvijek kaže -što uvijek kažu jedno drugome - umjesto da kažu Volim te, umjesto Nikad teneću ostaviti. Sviđaš mi se najviše, poput obećanja: želim te, i uvijek ću teželjeti.

“I ti se meni sviđaš više od ikoga”, kaže Maggie.

Zatim - prije nego što mora pogledati njihova prijatelja s BlackBerryjem, prije nego što mora razmisliti o svemu tome - pred njima se zaustavlja zeleniautobus, kojemu sa strane bijelim slovima piše HAMPTON JITNEY. Stanuu red da uđu u autobus, stoje iza starijeg para koji se prepire s vozačem zbogdaske za surfanje: u bunker autobusa, iznad sjedala, ispod.


35/224

Prvih nekoliko redova sjedala već su zauzeli putnici s prijašnjih stajališta.Dok prolaze pokraj trećeg reda, Maggie uhvati pogled žene koja tu sjedi -više je egzotična nego lijepa i izuzetno mršava - i gleda Natea, zaista ga gleda

i odmjerava dok prolaze pokraj nje. Čini se da Nate to ne primjećuje, aliMaggie to vidi. Još se nije naviknula na to kako žene gledaju Natea. Isprva,to joj se donekle sviđalo. Ali sada je nije briga da li netko misli da je Nate privlačan, naročito zato što te žene izgledaju kao grabežljivice. Kao da ihzanima samo to kako izgleda. Kao da je nevidljiva bilo koja od njegovihljudskih kvaliteta ili da se može promijeniti činjenica da im on ne uzvraća pogled.

U prvom slobodnom redu sjedala Maggie se stisnula na sjedalu uz prozor,dok je Nate spremao njihove stvari u pretinac iznad glava i sjeo na sjedalo uz prolaz, pruživši joj smeđu torbu.

“Što je unutra?” upita ona.

“Tvoje najdraže.”

“Moje najdraže?” reče ona i poviri unutra. Ali zna što je i prije nego štoe pogledala. Nate joj je pripremio svoju slavnu mješavinu kukuruznih kokica

prelivenih maslacem od kikirikija: kokice s domaćim preljevom od maslacaod kikirikija i raznim slanim i slatkim začinskim biljem. Možda zvučiodvratno, naročito ujutro, ali to je za Maggie najdraža utješna hrana. A odsvih posebnih, prekrasnih jela koje Nate zna tako dobro pripremiti, ona ipak ovo voli najviše. “Kada si našao vremena da to napraviš?”

On se nagne prema njoj i poljubi je u obraz. “Čudno je koliko togastignem napraviti kad ne želiš razgovarati sa mnom.”

Maggie se nasmiješi. “Ha ha”, kaže ona i zagrize, pa još jedanput, udišući

tajni sastojak (kokos) i odmah se počne bolje osjećati. Istog časa joj jesasvim dobro.

Ovo će biti dobro. Sve će to biti dobro. Nije joj rekao za novac svedosad zato što mu to nije bilo važno. Novac nije bio dio njega i stoga nije nidio njih. To s njima nije imalo veze. Ništa nije drukčije. Odlaze u posjet


36/224

njegovim roditeljima kao što su planirali, idu na njihovu bizarnu proslavu ivraćaju se u New York, u svoj restoran usred Brooklyna. Za dvadeset četirisata sve će to biti iza njih.

“Dobro?” pita on.

“Vrlo dobro”, kaže ona. “Hvala.”

“Nema na čemu.”

Odmaknula mu je kosu s lica, privila se bliže k njemu, a onda jedoživjela drugo iznenađenje. Žena koja izgleda poput manekenke iz prednjegdijela autobusa stoji pred njima. Na sebi ima malu zelenu haljinu,retronaočale s ukošenim okvirima i izgleda bolje iz ovog kuta - mršavost se pretvorila u oblikovanu liniju, napadna ispijenost u nešto jednostavnoizuzetno - kao da je taj kut, gledajući je odozdo, pravo mjesto odakle jetrebate promatrati.

“Nate Huntington”, kaže ona. “Učinilo mi se da si to ti.”

Nate na trenutak izgleda zbunjeno i - kad je pogledom registrirao prisutnost žene, izgleda još više zbunjeno, kao da je uhvaćen u nekomnedopuštenom činu. A po načinu na koji pogledava malo Maggie pa tu ženu,

tko god ona bila, Maggie se pita zbog čega on misli da je uhvaćen na djelu.“Murphy...” kaže Nate, ustane i zagrli je. “Kako je svijet malen.”

Kada se Nate odmaknuo, Murphyje - Murphy? Ma stvarno? - i daljezadržala ruke, nekako blisko, oko njegova vrata.

“Nije tako malen, mon ami. Jer ne bi prošlo tako puno vremena otkad sute moje oči posljednji put vidjele.”

Maggie je spustila svoju papirnatu vrećicu s kokicama i pokušala

istovremeno uspravnije sjesti, zbog čega su joj se kokice rasule po krilu isjedalu. Dobra i loša vijest je ta da su se Nate i Murphy tako unijeli urazgovor da se Maggie neprimjetno mogla očistiti.

“Murphy Buckley, ovo je Maggie Mackenzie. Maggie, ovoje Murphy,moja stara prijateljica iz djetinjstva.”


37/224

“Možeš me zvati Murph”, reče ona Maggie, pruživši joj ruku. “Drago mie. Vidjela sam vas kada ste ušli u autobus. Primijetila sam tvoje cipele.”

Znači li to da joj se sviđaju moje cipele? Maggie spusti pogled naiznošene, zlatne balerinke i iskreno u to posumnja. Maggie instinktivno podvuče noge pod sebe i zagladi kosu iza ušiju. To je nešto što čini kada jenervozna, hvata se svojih najboljih kvaliteta ili barem onoga što misli da je nanjoj najbolje - svoje duge, tamne kose - i zaista, u kombinaciji s tamnimočima i kožom, netko bi mogao tvrditi da je ona, Maggie, lijepa. Ali, Maggiezna da bi netko mogao uzvratiti i suprotnim argumentom. Nije kao Murph. Zanju se može tvrditi samo jedno.

“Maggie i ja ćemo se vjenčati”, kaže Nate.“Ozbiljno? Ne vjerujem!” kaže Murph. “Zaručeni ste? Nisam mislila da

će doći taj dan. Nije da sudim ili išta slično. Stalno ponavljam da još nisamzavršila s brakovima, a bila sam udana dva i pol puta do sada, ali...”

Nate je prekine - na način koji nije bio nimalo u njegovu stilu, jer onobično ne prekida ljude. Moguće je da je to prvi put, ili barem prvi koji ona pamti da ga je čula kako je nekoga prekinuo. Ali ugledala je nešto unjegovim očima kada je to učinio - obrambenost - koja se u Nateu budi takorijetko da nju to iznenađuje, i malo je uznemiruje kad to sada vidi.

“Murph i ja smo zajedno odrasli u istoj ulici”, kaže on. “Zapravo vrata dovrata...” Napravio je trokut prstima, kao da želi pokazati točke i lokacijunjihovih kuća - Murphina je na palčevima, Nateova na kažiprstima. “Išli smozajedno u srednju školu.”

“Ako se to može zvati srednjom školom”, kaže ona. “Nije baš bilo puno plesova za početak školske godine ni pozdravnih skupova prije sportskih

natjecanja. Više smo nas jedanaestero sjedili u dnevnoj sobi mojih roditelja,svakodnevno s privatnim učiteljem, jer su naši roditelji smatrali da nam školaEast Hampton High ne da je dovoljno.” Bljesnula je zubima prema Maggie.“Nije bilo teško postati najpopularnijom kad su nas iz moje kuhinjeopskrbljivali dijetalnom Coca-Colom.”


38/224

Maggie pokuša uhvatiti Nateov pogled. Zar se tako obrazuju djeca polumilijardera?

“Maggie voli dijetalnu Colu”, kaže Nate.

Maggie kima glavom jer zna da je to njegov način da je uključi urazgovor, ali na kraju se osjeća još gore. Zar je to najbolji način koji je našao:spominjati bezalkoholno piće.

“Tko ne voli?” kaže Murph.

“Vjerojatno ljudi koji proizvode dijetalnu Pepsi”, reče Maggie. Iznenadiou je bijes u vlastitom glasu, oštrica iza pošalice, ali Murph ništa ne

primjećuje. Ili se Murph barem pretvara da ništa ne primjećuje, nego seglasno smije i zabacuje glavu unatrag.

Ljudi se guraju dok prolaze pokraj njih prolazom između sjedala, zbogčega se Maggie nada da će se Murph napokon vratiti na svoje sjedalo. Aličini se da ona ne primjećuje ljude koji žele proći. Ili je možda uopće nije briga.

“Imamo neke stare račune za riješiti, usput rečeno...”

Čini se da će ipak ostati.

“Kako si mogao propustiti godišnjicu mature? Ostaviti me samu sa svimonim luđacima, kad dobro znaš da je to smrt za mene ?”

“Žao mi je. Još smo bili u Kaliforniji i nastojali sve organizirati za selidbuovamo.”

“Isprike, isprike! Svi smo večerali u restoranu Soho House. Graysonjedošao iz Bostona, a Lis i Mario su doletjeli iz Dubaija. Domaćin večeri je bioBedlan Blumberg, jer kao što znaš, on uvijek nastoji svakoga impresionirati.

Možeš misliti. Uostalom... popili smo nekih četrnaest litara Veuvea. Kunemse, gotovo sam se onesvijestila za stolom. A u tri ujutro bili smo svi mrtvi, aonda je Buddy ustao da održi zdravicu i izjavio da nam ima nešto reći paizjavio da je gay. Svi smo povikali: Buddy, nemoj nas zajebavati. Pa toznamo cijeli život. Ali hvala ti na objavi, tikvane.”


39/224

Zastala je, hvata dah. “Bila je ludnica.”

Nate se počinje smijati, malo preglasno, a Maggie se pita nije li joj nešto promaklo. Moguće je. O čemu su ona i Nate razgovarali kad su govorili osrednjoj školi? Sada se ne može sjetiti. Zar o tako malo toga da je ona pogrešno zaključila da je Nateova srednja škola sličila njezinoj? Da je imalaveliku gimnastičku dvoranu, lošu hranu u kafeteriji i još goru nogometnumomčad? Ili je on rekao nešto zbog čega je pomislila da je tako? Ona ga pozornije promatra. Što je još pretpostavila, a što bi sada trebala upamtiti daga poslije o tome pita? Što će još iskrsnuti o njegovu odrastanju u sljedećadvadeset četiri sata?

Murph drži ruku na Nateovim grudima, na njegovu srcu. “Dakle, jesam lidobro čula? Vratio si se iz San Francisca, za stalno, i otvaraš neki vrlo poseban restoran?”

“Ne bih ga nazvao posebnim, ali da, otvaramo restoran u Urooklynu,zapravo u Red Hooku”, kaže Nate. I, hvala Bogu, pomaknuo se unatrag takoda Murph nema izbora nego maknuti ruku s njegovih grudi.

Slegnuo je ramenima prema Maggie, kao da kaže: Žao mi je.

Ona mu uzvraća slijeganjem ramenima, kao da kaže: Uredu je. Alizapravo - ako joj je dopušteno da bude iskrena prema sebi - ne čini joj se dae u redu, barem ne potpuno.

“Red Hook, ha?” kaže Murph. “Nisam znala da itko tamo zapravo živi.Oho! To je kao da si istraživač.”

“Tako nekako”, kaže Nate.

“Kad je otvorenje?”

“Probni period počinje za vikend u Noći vještica. A ako sve krene po planu, želimo biti spremni i uhodani za praznike.”

“Uzbudljivo.”

Čovjek koji je stajao iza Murph glasno se nakašljao. Murph se pomaknula, mrvicu, kako bi se on mogao provući. Ali čekao je da mu se


40/224

sasvim makne s puta i kada je opet s nelagodom pročistio grlo, pogledala gae kao da želi reći: Goni se.

“Pa, bit će bolje da se vratim naprijed. Kad bih morala sjediti ovdjestraga s vama, uhvatila bi me mučnina, kapetane.” Kapetane ?

“Trebali bismo se naći ovaj vikend. Možda okupiti cijelo društvo ikrenuti u Salun Liars. Ispiti koju čašicu. Zabaviti se. U stilu srednjoškolskihdana. Zar to ne bi bilo genijalno?”

Nate kima glavom. “Ako se uspijemo maknuti iz kuće. Vikend je pomalolud i došli smo zapravo samo zato...”

“Joj da! Kako sam mogla zaboraviti? Čula sam da večeras Gwyn iThomas priređuju proslavu razvoda. Da budem iskrena, iznenadila sam sekada sam čula da se rastaju. To je samo privremeno, sigurna sam, sigurna

sam... spremna sam se kladiti u to.” Onda se Murph okrenula prema Maggie.“Zar nisi zaljubljena u Gwyn i Thomasa? Hoću reći, dovoljno inje pogledati!Tko bi bio dovoljno lijep za ijednog od njih, osim oni sami?”

Maggie odmahne glavom. “Zapravo, nisam ih još upoznala. Mnogo putasam s njima telefonski razgovarala, ali sada ću ih prvi put vidjeti.” Ne može

prestati govoriti, očito je. “Oči u oči... jer mi smo bili u Kaliforniji, a oniovdje, a onda smo krenuli u posao s restoranom... a oni su prolazili kroz...”

Murph je podignula obrve, kao da želi reći: Kome govoriš, meni ili sebi?A Maggie je poželjela da ima dobar odgovor, no istina je da sebi naglasnabraja sve razloge zbog kojih je Nate još nije upoznao sa svojom obitelji. Asada se pita poznaje li uopće njega.

“Pa, kako god, zavoljet ćeš ih”, kaže Murph. “Pamtim kako su svaki putkada sam bila kod njih sjedili tako blizu jedno drugome na kauču, jeli voće iziste zdjele ili pili burbon iz iste čaše. Mislim da nikada nisam vidjela svojeroditelje da sjede u istoj prostoriji, osim ako nisu bili prisutni i drugi ljudi.Oni su ti koji bi se trebali razvesti, ali mislim da je moja majka preumorna da bi krenula u potragu za novom kućom.” Zašuti i zatrese glavom. “Ali Gwyn iThomas su bili, iz godine u godinu, povezani pupkovinom. Zbog toga je sve


41/224

to šokantnije. Jer kaže se da to određuje sve ostalo, znate već.”

“Određuje, što?” upita Nate.

“Koliko ćeš ti biti sretan u svojem braku. Koliko su ti roditelji bili sretniu svojemu, ti nastojiš to oponašati ili tako nekako. Nastojiš se povoditi zasvime što si vidio u roditeljskoj kući.”

“To je smiješno”, kaže Maggie.

Oboje su se okrenuli i pogledali je. Osjetila je kako su joj se obrazizacrvenjeli. Nije to namjeravala reći naglas, nije planirala ništa reći naglas,ali samo želi da Murph ode. Odmah.

Maggie je pročistila grlo. “Samo sam htjela reći da mnogi ljudi završe usretnom braku, iako su imali težak početak. Iako nisu sigurni da je njihovmodel najbolji.”

“Dakle, ni tvoji roditelji ne štimaju?” reče Murph. “Molim?”

Umjesto da joj odgovori, okrenula se prema Nateu. “Vjerojatno ćunavratiti. Znaš kako Louis i Marsha vole zabave... a ne mogu razočaratiroditelje.”

“Dobro, bit će nam drago.”

Mahnula im je kratko i vratila se u prednji dio autobusa, koji je upravokrenuo, vozeći ih niz Četrdeset prvu ulicu prema autocesti, a kondukterka jekrenula naplaćivati karte, dajući svakom putniku vrećicu pereca i bočicuvode. Povratne su karte platili pedeset jedan dolar.

Kada je kondukterka otišla, Nate se nagnuo k Maggie, provukao ruku izagrlio je oko ramena.

“Ona je OK, Maggie. Kad je malo bolje upoznaš. Nije loša osoba.”

“Vjerujem. Lijepo od nje što ti je dala dvije vrećice pereca. Mislim da jevećina dobila samo jednu.”

“Maggie”, reče Nate. “Govorim o Murph.”

“Znam o kome govoriš.”


42/224

“Žao mi je što ti je zbog nje bilo neugodno.”

Maggie odmahne glavom. “Ne zbog nje”, reče ona. Zbog tebe. “Ali što jeono govorila o braku?”

“Na što misliš?”

“Pa, kad si joj rekao da smo zaručeni, zašto je rekla da je iznenađena timešto se ženiš? Pa, nemaš dvadeset godina, nego trideset tri. Zašto je to čudi?”

“Ne sjećam se da je to rekla”, kaže on, a na licu mu se pojavio izraz kojiMaggie ne prepoznaje. “Nate...”

“Što?”

“Zar mi sada lažeš?”“Ne, ne lažem.”

Ali ona zna da laže. Zna duboko u svojoj nutrini. Ali ipak, preumorna jeda nagađa zašto. Jutro je. Još je cijeli dan pred njima. Ona mu jednostavnoradije vjeruje.

“Znaš što?” kaže ona. “Nemojmo razgovarati sada o tome. Slušajmo maloglazbu, može? Možda malo i zadrijemam.”

On se nasmiješi s olakšanjem, što kod Maggie ima suprotan učinak.“OK.”

Izvadio je iPod. Imaju razdjelnik pa mogu zajedno slušati istu pjesmu.Dok ona nagađa koju će on pjesmu izabrati, ima nekakav osjećaj. Moving

Pictures, Silent Films od Great Lake Swimmersa. Tu joj je pjesmu prvi put pustio mjesec dana nakon što su se upoznali, kada su automobilom krenuli uWyoming da tamo provedu vikend. Vozili su se sporednim cestama u Cody -kroz sve one prekrasne narančaste stijene, koje su više sličile nekom

nepoznatom svijetu u dubokom svemiru nego ičemu što je ona vidjela naovom planetu - i Nate je pustio tu pjesmu. Mislim da će ti se ovo svidjeti,rekao je. Zaljubila se u tu pjesmu. I u njega.

“Zaustavi je na sekundu”, kaže ona sada. Stisnula mu je rame i prešla preko njega odlazeći u toalet da se malo umije, nadajući se da će se osjećati


43/224


44/224

Maggie se smiješi. “Otprilike”, kaže.

“Obično smo uvijek imali snošaj u kupaonici mojih roditelja. Nate i ja.Moji imaju posebno veliku kadu s ludim jastučićima. Bože, nismo imali pojma što radimo. Otprilike, prvih pedeset puta jednostavno nismo imali

ojma.”

Maggie je zašutjela.

Zamalo je pala.

“No, svejedno. Vježbom se sve usavršava, zar ne? Poslije mi možešzahvaliti što se on tako dobro ljubi.”

Tada su se otvorila vrata zahoda, izašao je neki stariji tip zatvarajući šlicna hlačama, a Murphje zakoračila unutra, lijevom stranom naprijed.

Onda je namignula Maggie, zatvorila vrata i nestala.


45/224

Gwyn

To je zbog toga što je kći pastora, misli ona. To što se ne zna ljutiti. Nijestvorena da u sebi gaji bijes. Otkad zna za sebe, stalno su je učili da je bijes- ili prepuštanje njemu - nešto pogrešno. Kad god bi se netko okrutno ponio prema njoj, rekli su joj da oprosti. Kao da je to bilo tako lako. U njezinoj sekući očekivalo da bude.

Jednom prilikom, kad je Gwyn bilo osam godina, u drugom osnovne, MiaRobinsky iz njezina razreda izjavila je da cool djevojčice imaju kovrčavukosu, a najbolji način da se to postigne je korištenje maslaca od kikirikija.Pružila je Gwyn staklenku maslaca. A Gwyn ju je cijelu potrošila, namazavšisvoju čistu plavu kosu grumenima ljepljive mase. I čekala dok se sve nijestvrdnulo. Kao što je Mia rekla.

Otac je bio taj koji je Gwyn prao kosu u kuhinjskom sudoperu -

mješavinom kečapa i octa - dok je Gwyn vrištala zato što ju je peklo iotacjuje čupao, više je kose otpalo nego što je ostalo na glavi. Čak i tada -suočen s histerijom svoje kćeri - njezin je otac bio spokojan.

“Gwyn, ljubavi”, reče on. “Mia je nedovršeno djelo. Ona još uči kakvada bude.”

“Kakva da bude? Kakva da bude što? Kuja!” Otac ju je pljusnuo. Ne bašako, ali jest. Pljuska preko donjeg dijela lica, preko čeljusti. To je bilo jedan

od dva puta u njezinu djetinjstvu da ju je udario - drugi put je bilo kada jekopala po majčinoj kozmetičkoj torbici i gotovo si odrezala vrh palcaškaricama koje je unutra našla. Tada ju je udario po ruci koju je ozlijedila.Da je pouči da ubuduće bude oprezna i ne povrijedi se. Očito je da ljutiti sena druge ljude a ne nuditi im stalnu potporu i suosjećanje, značijednaku


46/224


47/224

nekoliko dana, kada ga opet ugleda, iznenađuje ju kako njegovo lice djelujena nju, kako je navodi da pomisli: Hej, ja dobivam tu osobu. Hej, to lice jemoje. Naravno, sada su tu i bore, ali prema Gwyninu mišljenju, one samo

pomažu isklesati dijelove koji su ranije izgledali previše dječački. Sada onizgleda samouvjereno. Kao da je dovde došao s više dobrih nego loših dana.Do ovoga trenutka na ovoj zemlji. To je dovoljno, ta samodopadnost danekoga natjera da se tržne - da potakne Gwyn, u njezinu sadašnjem trenutkuna ovoj zemlji, da mu priđe bliže.

“Tu si”, kaže on. Zatim je stavio torbe na stražnje sjedalo. Čini se da ne primjećuje kovčežić. Ispružio je ruku i kažiprstom joj dotaknuo vrh nosa dok

e sjedao pokraj nje. To je čudan i sladak način na koji ju često pozdravljao. Nije to činio već neko vrijeme, zbog čega je Gwyn pomislila kako to neštoznači. A možda i znači. Ali vjerojatno ne ono što bi Gwyn željela da znači.

“Već sam namjeravao dići ruke od tebe”, kaže on.

“Onda je to obostrano”, reče ona.

Izlazi automobilom s aerodroma, ne kreće prema glavnoj cesti na kojoj jevjerojatno gust promet, nego se odluči za zaobilazni put i sporedne ceste kojeće ih odvesti u Montauk, koje će ih dugim putem odvesti kući. Usredotočilase i gleda kroz vjetrobran, u svoje ruke na upravljaču, nastoji izbjegavatiThomasov pogled.

Gleda ga krajičkom oka kako otkopčava sandale i podiže lijevo stopalona upravljačku ploču. Svoje loše stopalo, kako zna reći. Stopalo na kojemmu nedostaje treći prst, još od nesreće na daskanju kada mu je odrezan. Imatome sad već petnaest godina.

Zapravo, to je za Gwynjedan od najdražih dijelova tijela njezina muža - to

loše stopalo. Dok su stvari između njih bile bolje, ona bi se zagledala ustopalo, u malu prazninu, i sviđalo joj se što je bila jedina osoba koja je bilas obje strane toga. I prije i poslije. “Dakle”, kaže on. “Što se događaloovdje?”

Ona odmahuje glavom. “Ništa previše, stvarno. Imam problem s


48/224

cateringom, ne mogu stupiti u kontakt sa ženom zaduženom za to, kako bi sedogovorile za večeras i zbog toga sam malo napeta. A tvoja kći...”

Nasmiješio se. “Danas je moja kći?”

“Da, tvoja kći”, kaže ona. Kada je Georgia diplomirala fotografiju naUCLA-u, kada je napravila zaglavlje za Rolling Stone (Asistentica urednikafotografije: Georgia G. Huntington), bila je Gwynina kći. Čak i kada je počela bojiti kosu u ružičasto, početkom ove godine (zar je to nije trebalozanimati prije desetak godina?), ali danas pripada Thomasu.

“Malo je uznemirena jer se Denis ozlijedio vadičepom. Želi da je nazovešda porazgovarate o tome. Ili da nazoveš njega u Omahu.”

Thomas je spustio prozor, a ona vidi da razmišlja. “Znači Denis još nijedošao?” pita on. “Ali mislio sam da će doći sinoćnjim letom. Mislio sam daoj je to obećao.”

Ovo je nešto novo za Gwyn, ali nema razloga sumnjati u to. Georgia jesklona raspravljati o stvarima sa svojim ocem a da o tome ništa ne kažeGwyn. Možda misli da je Gwyn osuđuje, ili možda jednostavno zna da čak ako je Thomas i osuđuje, neće ga morati slušati kako joj to govori. To je

vjerojatno bliže istini. Thomas je previše nekonfrontacijski nastrojen. Onnikada ne kritizira, naročito ne svoju djecu. Stoga, kada su ona i Thomasimali loš predosjećaj u vezi s odlukama koje je Nate donosio poslije srednješkole, ili kada je Georgia na neko vrijeme napustila koledž, Gwyn je bila takoja je morala nešto poduzeti u vezi s tim. Razgovarati sa svojom djecom iline. Biti pozitivac ili negativac. Treba li se ona ljutiti na Thomasa zbog toga?Znala je to pristajući na brak s njim te je stoga besmisleno sada mu to predbacivati. Ima mnogo drugih stvari koje mu može predbaciti.

“Uostalom što mogu učiniti odavde?” upita Thomas.“Reći mu da se ukrca na avion.”

Kimnuo je glavom, složivši se s njom. Počeo je govoriti o nečemudrugome, ali se zaustavio. Oboje odolijevaju iskušenju da s previše pojedinosti krenu u raspravu o večerašnjoj proslavi. Ali ona vidi - jasno to


49/224

vidi u njegovim očima - da Thomas podsjeća samoga sebe na stavove koježeli iznijeti: informacije o svojem putu i, još konkretnije, što je radio na tom putu koji ima veze s budizmom. Kao da je Gwyn zaboravila da je

Thomasova novootkrivena duhovnost razlog zbog kojega su se našli u ovojsituaciji, kao da joj je potreban dokaz koliko je njemu to još uvijek važno.

Dio nje, koji je još uvijek prijatelj njezinu mužu, želi ga podsjetiti da sene bi trebao tako jako truditi, da taj grčeviti trud odaje kako on nešto smjera.Ali on već govori i nitko, a najmanje Gwyn, nema dovoljno energije da gazaustavi.

“U četvrtak sam imao malo slobodnog vremena i otišao sam u jedan

nevjerojatan hram u okrugu Orange. U Sjedinjenim Američkim Državama toe drugi hram po starosti.”

“Ma, stvarno?”

On kima glavom i ne primjećuje njezin sarkazam - ne osjeća da nju nemože biti manje briga za sve to, sve što on namjerava reći.

“Najbolje je što tamo svaki duhovni vođa potječe od iste krvne loze.”Zašutio je na minutu, kao da razmišlja o tome. “Nije li to zapanjujuće? Zaista

sam bio nadahnut samim time što sam bio tamo. To je, bez sumnje, najljepšihram koji sam ikada vidio.”

Ona kima glavom, nadajući se da je to dovoljno kako bi on zašutio.

“Razmišljam o tome da se vratim tamo”, nastavlja on.

Očito ne.

“Sponzoriraju duhovnu obnovu tihe meditacije u studenom, u dolini SantaYnez. Dva tjedna.”

Ona zaključuje da je obavila svoj dio i stoga ništa ne odgovara, samo sefokusira na cestu. Jutro prolazi i pretvara se u dan koji je pred njima: usunčano vrijeme i topao zrak, nebo je plavo dokle god pogled seže. Zbogtoga je u početku bila ushićena što su se doselili ovamo. Zbog ovakvih dana.Ovakvih vožnji. Umjesto da provode subotnja poslijepodneva na užasan


50/224

način gradskih ljudi - u kupnji, uz obilan doručak, nalazeći se s prijateljimakoje zapravo i ne žele posebno vidjeti - ona i Thomas bit će ovdje zajedno.Odlazit će na duge vožnje automobilom dok na radiju svira neka zaboravljena

pjesma, a oni promatraju svijet oko sebe. Gwyn će za ručak napravitisendviče. Stat će u nekom tihom restoranu gdje će večerati svježu ribu ilidobar odrezak i sve zaliti dobrim jeftinim vinom.

Imala je jedne kratko podrezane traperice, koje je voljela odjenuti zatakve vožnje. Bile su bijele i sićušne, dosezale sujoj tek do vrha bedara i biletako dobro odrezane da su joj bedra izgledala tamna, zaobljena i nevjerojatnoduga. Thomas je obično tu držao ruke veći dio dana, na rubu hlačica, između

njezinih golih bedara.Posljednji je put odjenula te traper-hlačice prije osam godina, a te suvožnje automobilom u subotnja poslijepodneva već bile postale dio prošlosti.Thomas je te jeseni često odlazio na konferencije, a Georgia je otišla na prvugodinu koledža pa je Gwyn počela slobodno vrijeme provoditi s MosesomWilderom, gradskim zubarom. (Bio je rastavljen! Može li nešto uopće bitimanje seksi? Možda jedino zubar koji se zove Moses.)

Moses Wilder.

Isprva je sve bilo nedužno. Moses je imao dva velika ovčara i ona biodlazila s njim u jutarnje šetnje. Šetala je s njim i sa psima i dopuštala mu daoj on poklanja pažnju. Pretpostavljala je da je sve postalo manje nedužno

kada je i navečer počela odlaziti s njim u šetnje i dopustila da završe naMosesovu trijemu s čašom burbona i drukčijom vrstom pažnje. Ali jedne jevečeri na sebi imala traper-hlačice kada se išla naći s njim. A nakon što joj je pružio burbon i sjeo do nje, ispružio je ruku, na isti način kako je i Thomas

činio, i mogla je to biti Thomasova ruka na njezinim bedrima, mogao je to bitiThomas, i sve je to prevršilo mjeru.

Nikada više nije vidjela Mosesa. Učinila je ono što je morala učiniti.Opet se okrenula svojoj kući, svojemu domu, Thomasu, i to na način na kojie još mogla. Bacila je kratke hlačice. Dopustila si je da samo jednom


51/224

zaplače za Mosesom. Zbog toga je nitko neće smatrati junakinjom. Ali to jeono što činite. Kada prednost date svojem braku. Kada se sjetite što steobećali. Kada se želite toga sjećati i održati zavjet.

“Usput rečeno, jesi li vidjela moj mobitel?” upita Thomas, okrenuvši se prema njoj i spustivši ruku na naslon njezina sjedala. “Bio sam siguran dasam ga spakirao, ali došao sam u Kaliforniju i nigdje ga nisam mogao naći.”

Gwyn čvršće stisne upravljač. “Ne, nisam ga vidjela.”

“Jesi li sigurna? Mislim da ga nisam ponio sa sobom.”

“Zar očekuješ da ću se predomisliti ako mi pitanje postaviš više puta?”reče ona, oštrije nego što je namjeravala. Pokušava se dosjetiti načina da popravi dojam, da ga učini manje agresivnim. Ali baš su takvi njezini osjećaji prema Thomasu - agresivni. To je ono što uči svakim danom, kako se stvari premještaju u nutrini kad skrivate istinu. Nepovratno se premještaju. Onaudahne duboko i prisili se da ostane mirna. “Možda će se negdje pojaviti samod sebe.”

“Kako to misliš?”

Slegnula je ramenima. “Izgubiš, primjerice, nešto drugo, baciš ključeve

kroz prozor i počneš umjesto mobitela tražiti njih. I tada, kad zaista počneštražiti ključeve, negdje, pod krevetom ili u stražnjem dvorištu. Tras.”

“Tras?”

“Tamo će biti mobitel.”

Nasmiješio joj se, stvarno joj se nasmiješio, jer mu se sviđa kad misli dae ona malo čudna, otkačena. To mu je simpatično i ona zna da ga to

podsjeća na osobu kakva je po njegovu mišljenju bila, a kakva više nije.

Onda dok je sve između njih bilo jednostavnije. Ali prije nego što je stiglauživati u tom kratkom povratku topline između njih, zazvoni joj mobitel, a nazaslonu je umjesto imena pozivatelja pisalo: USKRAĆEN BROJ.

Dala mu je znak rukom da prekinu razgovor i prihvatila poziv. “OvdjeGwyn.”


52/224

“Gospođo Lancaster?”

Lancaster. Njezino djevojačko prezime. Po tome je odmah znala tko jezove. Eve, Eve iz cateringa. Napokon. To je ono što joj treba kako bi bilasigurna da sve ide po planu za večerašnju proslavu.

Gwyn prekrije donji dio mobitela i kriomice pogleda muža. On gleda kroz prozor i nimalo ne obraća pozornost na njezin razgovor.

“Upravo sam dobila vašu jutrošnju poruku”, kaže Eve. “Žao mi je. Bilasam na daskanju i nismo imali signal na mobitelu, ali...”

Ali. Gwyn je prestala slušati, želi umjesto toga čuti ostatak onoga štonjezin muž ima reći. “Znate što,” kaže ona, “nazvat ću vas malo kasnije,OK?”

Zaklopila je mobitel i okrenula se prema mužu. “Oprosti, što si rekao?”

“Ne znam”, reče on. “Samo sam razmišljao... valjda zbog načina na kojismo razgovarali... ali razmišljao sam o onim vožnjama subotom na koje smoznali odlaziti, onim dugim vožnjama. Možda me ova cesta podsjetila na to. Ilizbog načina na koji nas voziš kući, i to me je natjeralo da se sjetim.”

Ona šuti. Mogla je reći. Jer i ona je razmišljala o tome. Sjetila se toga

čak i prije njega. Ali ne želi mu to priznati. Ne želi ništa reći.“Sjećaš li se kada sam te prvi put učio da voziš ručnim mjenjačem?

Vozili smo u McCullyjev stari vinograd. Što se uopće dogodilo sMcCultyjem? Bože, kako te bilo strah. Zašto si se toliko bojala? Tako si selako privikla na mjenjač. Mislim, onda kad si shvatila razliku između prve itreće.”

Nasmijao se. Ona se trudi da se ne nasmije. Grize donju usnicu i nastoji

se ne nasmijati. To je bolni dio. Ljubav vas ne napušta. Ne odjednom. Uvlačise natrag, tjera vas da mislite kako sve može biti drukčije, kako ipak može biti drukčije, a vi se morate podsjetiti na razloge zbog kojih to vjerojatnoneće ići.

“Thomas”, kaže ona. “To je bilo prije stotinu godina.”


53/224

“Znači, ne sjećaš se?”

Treća i peta. Brzine s kojima je imala problema bile su treća i peta.Pokušao joj je objasniti pomoću usporedbe sa slovom H - ali nije joj polaziloza rukom. I morali su se zaustaviti uz cestu, jer su se glasno smijali. Činilo seda ne mogu uspostaviti komunikaciju, ali to im je onda bilo smiješno.

“Gwyn?”

Ona ga sad mrzi. Možda ga doista mrzi. “Ne želim se sjećati”, kaže ona.


54/224

Maggie

jihova je stanica bila zadnja.

Do nje stižu nakon gotovo točno tri sata. Stanica dolazi nakon mnogihgradova, mnogih naglih zaustavljanja i nastavljanja puta, mnogih teniskihterena, olimpijskih bazena i konjskih farmi s nazivima poput Sretna livada ili

Proljetni cvat. Ovako kasno u rujnu nema gužve. Ali ipak, Maggie pozornogleda kroz prozor i procjenjuje u brzim naletima tu neobičnost Hamptona,osim nekih očitih krajnosti: majka i kći u usklađenim trenirkama jarkožute boje, karavana starinskih kabrioleta koje voze tinejdžeri, sladoledarnica za pse.

Ali onda, nakon stanice East Hampton, nešto kao da se promijenilo - kaoda se svemir počeo vraćati u normalu. Odjedanput su ceste i gradići počelinalikovati ljetovalištima koja Maggie pamti iz djetinjstva: manje je luksuznih

terenaca, više lelujavih krošnji stabala i čistog prostora.Kuće s oplatama od bijelih dasaka, u kojima netko doista živi.

Kada su se zaustavili na autobusnoj stanici u središtu Montauka, Maggiee jedva čekala da upozna Nateov rodni grad, htjela je udisati morski zrak i

miris plaže. Ali prozori se nisu dali otvoriti. Nije imala izbora. Zato jezaklopila oči i čekala.

Nate se nagnuo prema njoj i poljubio je u obraz, a onda ispod desne

čeljusti. “Stigli smo”, reče on.“I to je nešto”, reče ona.

Nasmiješio se. “I to je nešto.”

Uhvatila ga je za ruku i stisnula. Ona se trudi. Zaista se trudi da dan počne iznova, upravo tu, kada joj je to najviše potrebno.


55/224

U trenutku kad su izašli iz autobusa, Murph je već nestala iz vidokruga.Maggie odluči da će to shvatiti kao prvi dobar znak. Drugi je taj što jeMaggie, čim je dotaknula čvrsto tlo i pogledala oko sebe, osjetila zanimanje

za grad koji je okružuje.Montauk nije ono što je očekivala - ne izgleda baš kao ljetovalište nego

više kao grad duhova: prazna policijska postaja, zatvoren restoran, pred njimaznak koji upućuje na motel Sjećanje, a u daljini se tek nazire ocean.

“Jesi li spremna za ovo?” pita Nate, dok se ona ogledava oko sebe. “Jer,ako nisi, ovo se vozilo okreće za dvadesetak minuta. Vratit ćemo se u NewYork. Bit ćemo kod kuće na vrijeme da gledamo zalazak sunca.”

“Bit ćemo kod kuće na vrijeme da gledamo Weeds?” kaže ona.“Čak ćemo stići dovoljno rano da kupimo televizor na kojem ćemo to

gledati”, reče on. “Samo mi reci kad si spremna krenuti odavde.”

Stala je na vrškove prstiju i nježno mu prošaptala u uho. “Spremna samkrenuti odavde.”

On je obujmi rukama jer misli da malo koketira s njim. A jedan dio nje toi čini - onaj dio koji pokušava nadvladati drugi dio, onaj koji želi vrisnuti:

Sada sam spremna! Jer činilo se da je sve opet pod kontrolom između nas,nalik normalnome, i onda se to danas dogodi i čini se da sam još goreogođena. Čujem kako si vodio ljubav u kući/srednjoj školi u kadama sastucima.

Ali duboko je udahnula i pošla za njim preko ulice do malog parkirališta pokraj restorančića John’s Pancake House, gdje bi se trebali naći s njegovomsestrom. Ispred je kiosk sa slatkišima, a skupina tinejdžera u istimvjetrovkama s natpisom S.H.S. METEOROLOŠKI KLUB na leđima, stojiuokolo, ispijajući sokove i jedući slatkiše. Možda su na školskom izletu.Maggie to ne zna, ali osjeća čežnju da bude među njima, da s njima podijeliostatak dana: ljepljive bombone, razgovore o vremenskim strujama i vožnjuautobusom natrag, odakle već dolaze.

Prije nego što je stigla više razmišljati o tome, jedna se djevojka, za koju


56/224

Maggie pretpostavlja da je s njima, pojavi iza poklopca motora prljavogVolva i Maggie primijeti njezin trudnički trbuh.

Taj ju je trbuh odmah izdao, čak i da nije bila potpuno ista kao nafotografiji s njihova hladnjaka: plava joj je kosa prošarana istim ružičastim pramenovima, na sebi ima vrlo veliku majicu bez rukava na kojoj piše NOFX6 i izblijedjele traperice, i ima Nateove oči.

Georgia. Na fotografiji je snimljena kako je rukama obujmila trbuh. Sadau rukama drži plastičnu kanticu za pijesak punu velikih karamel-bombona. Akada je podignula glavu, vidjelo se da u ustima cucla jedan od ružičasto-zelenih štapića, kao da je cigareta, i to posljednja cigareta na Zemlji.

“Nathaniele”, reče ona. “Stigao si.”“Tu sam”, reče on.

Tada se okrenula prema Maggie.

“I ti si tu!”

Maggie joj mahne postrance - kratko, sramežljivo - a Nate spusti torbu natlo, pusti Maggienu ruku i krene prema sestri.

Sagnuo se dok je grli pretjerano nježnim zagrljajem, kao da se boji da ćee slomiti. Maggie se nasmije, znajući da je upravo zbog toga zabrinut, i zatošto ga je tako lijepo vidjeti s Georgiom. Čak i sa svojim velikim trbuhom,čak i dok u rukama drži poveću kanticu sa slatkišima, uz Natea ona izgledatako maleno. Izgleda kao da pripada njemu.

K

Documents

Proslava Razvoda - Laura Dave