Proste i Slożene Drżave

8/17/2019 Proste i Slożene Drżave

1/9

2.1.5 Politički sistemi prostih i sloţenih drţava

2.1.5.1. Proste i složene države i njihov politički sustav

Struktura i sloţenost političkog sistema je ovisna od sloţenosti drţavne zajednice, a posebno od

političke, ekonomske, obrazovne i druge razvijenosti samoga društva. Međutim, iako je svaka

drţava sloţena, ipak su neke drţave između sebe bitno različite po sloţenosti svoje unutarnje

strukture i svoga političkog sistema. Razliku uočavamo kada se upustimo u analizu i konstatiramo

da doista postoje sloţenije drţavne zajednice, u kojima se, praktički, jedna drţava sastoji iz više

drţava. Prema tome, podjela na proste i sloţene drţave, i iste takve političke sisteme, nastala je s

obzirom na činjenicu da su neke drţave unitarne, a druge unije.

Unitarna drţava je jedinstvena na cijelom svom drţavnom teritoriju. U njoj nema savezne vlasti i

saveznih institucija. Upravna se vlast samo organizira na optimalan način da bi bila funkcionalna u

provedbi jedinstvenih zakona. Takva drţava moţe biti podijeljena na regije (kotare, ţupanije i

slično) a ove na još uţe lokalne zajednice (općine i druge oblike lokalnih zajednica). Središnji su

organi vlasti jedini ovlašteni donositi zakone i kontrolirati njihovu provedbu. U strukturi njihova

političkog sustava postoji samo jedan parlament, jedna vlada i ostale institucije političkog sistema.

Ovakva drţava ima samo jedan ustav. Drţavni suverenitet ovdje uopće nije upitan.

Sloţene drţave, međutim, sastavljene su zapravo od više drţava, tako da postoji savezna drţava (ili

savez drţava) i drţave članice. Pored saveznog, svaka drţava ima i svoj vlastiti ustav. Dosljedno

tome, postoje savezne institucije političkog sustava, a neovisno od njih svaka drţava članica

(republika, kanton i slično) ima svoj parlament, svoju vladu i druge institucijepolitičkog sustava. U

ovim je drţavama aktualno i upitno pitanje suvereniteta.1

Razliku između proste i sloţene drţave ustanovljavamo analizom većeg broja elemenata. Prije

svega broja ustava, parlamenata, vlada.

Unitarna drţava moţe biti manje ili više centralizirana ili decentralizirana. “Centralizirana je tada

kad između središnjih i lokalnih organa postoji odnos nadređenosti i podređenosti, te sve one

posljedice koje iz toga odnosa proistječu. Unitarna drţava je decentralizirana u onom slučaju kad u

1 Šire: N. Visković, Drţava i pravo, Birotehnika, Zagreb, 1995., str. 57-66.


2/9

njoj između središnjih i lokalnih organa ne vlada odnos nadređenosti i podređenosti, već lokalni

organi imaju određeni stupanj samostalnosti.”2

Navedene elemente koji karakteriziraju proste, unitarne drţave, ne treba shvatiti u apsolutnom već

u relativnom smislu riječi. To znači da nekada moţe politički sustav sloţene drţave biti stabilniji

od istog u nekoj unitarnoj ako, recimo, potonji nije demokratičan po svom unutarnjem ustroju i

pravilima funkcioniranja. Primjerice, politički sustav SAD pokazuje visoki stupanj stabilnosti, iako

se radi o sloţenoj drţavi.

Unitarne drţave ne odgovaraju i kao tip drţave gotovo su neprimjenjive u zajednicama

sastavljenim od više konstitutivnih naroda. U takvim drţavama, makar one imale najviši stupanj

individualnih građanskih i uopće ljudskih prava i sloboda, u pravilu, dolazi do narušavanja

etničkih, odnosno nacionalnih prava i sloboda jer većinski narod ima dominantan utjecaj na

donošenje političkih odluk a

Individualna građanska prava i slobode, ma na kakvoj razini razvijenosti i demokratičnosti bile,

nikada ne mogu nadomjestiti i osigurati punu nacionalnu ravnopravnost manj ih s većim i velikim

narodima. U unitarnim drţavama izborni je sustav utemeljen na načelu “jedan čovjek jedan glas”,

pa nacionalne manjine i druge etničke skupine doţivljavaju majorizaciju u strukturi parlamenta,

vlade i u drugim institucijama političkog sustava.3

Iz navedenog se dade zaključiti da “jedinstvene (unitarne) drţave imaju samo jednu organizaciju

vlasti, tj. jedan ustavno-zakonodavni organ, jednog šefa drţave, jednu vladu, jedan sustav

pravosudnih organa i jedan sustav upravnih organa. Takvu strukturu vlasti ima većina drţava u

svijetu, u prošlosti i danas. U današnjoj Europi takve su drţave npr. Francuska, Švedska

Nizozemska, Hrvatska, Rumunjska, Madţarska, Poljska, Grčka...”4 Razumljivo, i politički sustavi

ovih drţava, u pravilu, daleko su jednostavniji, funkcionalniji, stabilniji i učinkovitiji od istih u

sloţenim drţavama i drţavnim zajednicama Sloţene drţave su one koje su sastavljene od više

drţava ili drugih autonomnih jedinica. Međutim, sve one nisu istovjetne. U pravilu su

višenacionalne, ali i jednonacionalna drţava moţe biti sastavljena iz više drţava članica (npr. SR Njemačka). Takve drţave mogu biti sloţenije i prostije, a njihove drţave članice s većim ili

manjim stupnjem autonomije. U klasičnoj političkoj teoriji ove se drţave uglavnom dijele na četiri

vrste, i to: protektorat, unija, konfederacija i federacija. Prema tome, “sloţene su drţave

sastavljene od više drţavnih organizacija, zapravo od tri ili više potpunih aparata svih četiriju

drţavnih djelatnosti. Naime, u svakoj sloţenoj drţavi postoji jedna drţavna organizacija koja

2

B. Perić, Drţava i drţavni sustav, Informator, Informator, Zagreb, 1994., str.103.3 B. Ţepić, Isto, str. 144.145.

4 N. Visković, Isto, str. 57.


3/9

djeluje na najširem drţavnom teritoriju - savezna drţava, i barem dvije drţavne organizacije koje

djeluju na dijelovima teritorija savezne drţave - drţave članice.5 (npr. Sjedinjene Američke

Drţave). Politički sustavi ovih drţava u pravilu su znatno sloţeniji, manje stabilni i manje

učinkoviti od onih u prostim drţavama. Međutim, ako su odnosi između vaţnih institucija

političkoga sustava ustavno i zakonski pravilno regulirani, osobito odnosi između središnjih

institucija sustava i onih u drţavama članicama, a savezna drţava nije višenacionalna, onda i

ovakvi politički sustavi mogu biti stabilni, demokratski i učinkoviti.

Unija je “pojam koji se upotrebljava da bi se označilo neko sjedinjavanje, ujedinjenje ili

udruţivanje. U ustavnom i drţavrfom pravu pod unijom se podrazumijevaju različiti oblici sloţene

drţave, a u međunarodnom pravu unija je grupacija koja se stvara među drţavama u smislu

suradnje u određenoj oblasti (administrativna unija, carinska unija, monetarna unija i si.), najčešće

na regionalnom planu”.6 Međusobno se, također, razlikuje realna unija kao monar hijska zajednica i

jedinstven međunarodno- pravni subjekt, za razliku od personalne unije, u kojoj je svaka drţava

članica zaseban međunarodno- pravni subjekt. Kao što vidimo, unija je u biti vrlo labavi savez

drţava.

Konfederacija je također sloţena drţava, u kojoj su drţave članice čvršće povezane nego u uniji, a

labavije nego u federaciji. To je također oblik ugovorne drţavne zajednice.

Federacija podrazumijeva čvrst savez većeg broja drţava. U pravnoj i političkoj doktrini pod

pojmom federacije najčešće se podrazumijeva pojavni oblik savezne drţave sastavljene od više

drţavnih ili kantonalnih zajednica, nastale njihovom autohtonom voljom iskazanom

općeprihvaćenim ustavom kao temeljnim konstitutivnim aktom.

Razlike između konfederacije i federacije nisu tako strogo određene. Ipak, moţemo ih odrediti na

sledećim elementima:

Federacija:

Za konstitutivni akt ima ustav; Postoji izravan pravni odnos drţave i građana;

Najčešće nosi naziv “savezna drţava” - čvrsto povezana; Drţave članice nisu suver ene, ili imaju

samo neke elemente suverenosti; Pravo članica na odcjepljenje je izuzetak i teško ostvarivo;

Savezna vlast nije “izvedena” iz vlasti drţava članica; Ima skupštinu koja je organ drţavne vlasti;

Ima jedinstvenu vojsku, drţavni proračun, drţavl janstvo i porezni sustav;

Federalne jedinice nisu suverene, ili ne potpuno; Federacija je subjekt međunarodnog prava.

onfederacija

Za konstitutivni akt ima ugovor; Nema pravnog odnosa; U pravilu je “savez drţava”;

5 Isto, str. 58.

6 Isto,


4/9

Labava povezanost članica;Drţave članice su potpuno suverene;Pravo na odcjepljenje lakše

ostvarivo;Imaju vlast “izvedenu” od vlasti drţava članica;Imaju skupštinu koja nije organ drţavne

vlasti;U pravilu, nemaju jedinstvenu vojsku, proračun, drţavljanstvo i sustav poreza; Konfederalne

su jedinice suverene; Konfederacija nije subjekt međunarodnog prava;

Glede pitanja suvereniteta nema bitnih razlika kad je u pitanju konfederacija, pošto se teoretičari

uglavnom slaţu da ona nema drţavni suverenitet, a da ga imaju drţave članice. Međutim, mišljenja

su podijeljena kada je u pitanju federacija. Jedni smatraju da je suverenitet nedjeljiv, da je on bitan

za drţavu, te da federalne jedinice nisu drţave, niti su suverene. Drugi, pak, smatraju da i

federacije nastaju ugovornom voljom drţava članica, i da članice ostaju suverene drţave, pogotovo

ako su po ustavu zadrţale pravo na odcjepljenje. Treći misle da su i drţave članice i savezna

drţava drţave, da je suverenitet djeljiv i da su članice samo jedan dio svoje suverenosti prenijele

na saveznu drţavu.

Primjerice, prilikom raspada bivše Jugoslavije presudne su bile ustavne odredbe bivšeg saveznog

ustava, po kojima su sve republike bile definirane kao drţave s pravom na odcjepljenje. To je bilo

ključnim razlogom Badinterovoj komisiji da predloţi međunarodno priznanje federalnih drţava,

članica, u njihovim dotadašnjim granicama.

U raspravi o federacijama, koje su, izgleda, jedini postojani oblik sloţene drţave, ipak se čini

nuţnim naglasiti kako je očigledna stanovita razlika postojanosti i stabilnosti višenacionalnih i

jednona-cionalnih federacija. Dok jednonacionalne federacije, poput SAD i Njemačke, pokazuju

veliki stupanj stabilnosti i političkoga sistema i same zajednice, dotle su se višenacionalne

federacije našle u krizi i vrlo brzo raspale, poput bivšeg Sovjetskog Saveza i Jugoslavije.

2.1.6. Klasifikacija političkih sistema

U svijetu danas postoji 194 drţave, a 192 su članice Ujedinjenih nacija, s tim što nijedan njihov

politički sistem nije, niti moţe biti, potpuno identičan. Ako bismo htjeli steći potpune znanstvene

spoznaje o njima, morali bismo ih sve pojedinačno podvrgnuti analitičkom znanstvenom

proučavanju. Međutim, to je gotovo nemoguće. Zato se skoro svi autori udţbenika i drugih knjigao političkim sistemima opredjeljuju za jedan od dva racionalna načina njihovog proučavanja. Prvi,

da izučavaju jedan konkretan politički sistem i da svoja saznanja izloţe u obliku monografije.

Drugi, da sačine uporabljivu klasifikaciju temeljem odgovarajućih kriterija i da izloţe tipične

političke sisteme, koji bi bili reprezentativni uzorak za sve ostale, međusobno različite samo u

nijansama.7

7 B. Ţepić, Isto, str. 157.


5/9

Teško je izraditi sveobuhvatnu i općeprihvatljivu jednstvenu klasifikaciju političkih sistema.

Kriteriji su mnogobrojni i teško se odlučiti za one koji će dati takvu klasifikaciju kojoj bi bilo teško

naći prigovor. U ranijim političkim teorijama te su klasifikacije bile jednostavnije. Međutim,

upravo zbog mnoštva suvremenih političkih sistema to je danas mnogo sloţenije pitanje “Različite

klasifikacije političkog sistema, polazeći od njegovih različitih svojstava kao načela diobe,

pridonose rasvjetljavanju prirode i strukture političkog sistema.”8.

Poznati gr čki filozofi Platon i Aristotel svoju su klasifikaciju temeljili na kriteriju broja sudionika

u vršenju političke vlasti. Monarhija je onaj oblik vlasti koju vrši pojedinac, kao neprikosnoveni

nositelj suvereniteta. Za razliku od nje, aristokracija je takva vlast koju vrši nekolicina posebno

odabrane aristokratske elite, odnosno politička oligarhija. Demokratija je treći oblik vlasti, a

podrazumijeva vršenje vlasti od strane većine. Međutim, u tu većinu spadali su samo slobodni

građani, dok robovi nisu imali pravo glasa niti drugih oblika sudjelovanja u donošenju političkih

odluka. Za svaki od ovih oblika vlasti oni su nalazili još po dvije podvrste. Pozitivan (“valjan”), u

kome je cilj drţavne vlasti opće dobro naroda, i negativan, (“iskvaren”), gdje ta vlast zanemaruje

opće dobro i za cilj ima vlastitu korist.

Monteskje (Montesquieu) je već pravio drukčiju klasifikaciju. Uočavao je, također, tri oblika

vlasti: republiku, monarhiju i des potiju. Republika moţe biti demokratska i aristokratska. U prvoj

je na vlasti većina naroda, a u drugoj većina aristokracije. U monarhiji je na vlasti pojedinac, car

ili kralj, koji po vlastitom nahođenju upravlja drţavom. Despotija je oblik vlasti koji karakterizira

odsutnost svake demokratije i gdje je narodna volja potpuno podređena volji vladara.

Diverţe (Diverger), jedan od poznatijih teoretičara političkih sistema, tvrdio je da postoje

takmičarski, polutakmičarski i autoritarni politički sistemi. Svaki od njih moţe naginjati

demokratskom vršenju vlasti, ili teţiti uspostavi diktature.

Gurvič (Gurvitch) je savremene političke sisteme također dijelio na više vrsta, ali je imao drugačiji

kriterij podjele. Smatrao je da u savremenom društvu postoje sistemi s dirigiranom ekonomijom,

koji u potpunosti odgovaraju fazi razvijenog kapitalizma, zatim, fašistički sistemi, s vrlo jakomtehnokratsko - birokratskom osnovom, politički sistem kolektivističkog etatizma i planski

rukovođeni politički sistem koji počiva na osnovi pluralističkog kolektivizma.

Veber (M. Weber) je sve političke sisteme svrstavao u tri grupe. Prvu su činili oni oblici vlasti koju

karakterizira patrijarhalna tradicionalna vlast. Drugu čine oni sistemi koji su karakteristični po

postojanju karizmatske vlasti koju drţi i kontrolira vođa, temeljem urođenog magičnog smisla.

Treću čine racionalne birokratske i pravne drţave, temeljene na podjeli vlasti, koja je međusobno

8 Politička enciklopedija, Isto, str. 776.


6/9

uvjetovana i kontrolirana. “Veber u biti pripada tradicionalistima koji politiku svode na vlast, a

vlast razlikuju prema motivima poslušnosti.”9.

Pašić (Najdan Pašić) je sve političke sisteme dijelio na tri grupe. Burţoaske, u kojima je

raspoznavao parlamentarni, predsjednički i konventski politički sistem; socijalističke, gdje je

svrstavao sustave istočnoeuropskih zemalja i Kine, dok treću grupu čine sustavi zemalja u

razvitku. Kao što se vidi, ovo je tipična klasifikacija zasnovana na marksističkom klasnom

pristupu.

Lajserson (A. Leiserson) sve političke sustave dijeli na jednostranačke, dvostranačke i

višestranačke, polazeći od broja relevantnih političkih stranaka, koje se unutar njih bore za

osvajanje i vršenje političke vlasti. On smatra da “u političkim sistemima koji se temelje na načelu

demokratskoga građanskog prava vladajući mit i konstitucionalna praksa zahtijevaju da se dopusti

građanima da se učlane u stranku i da iz nje slobodno istupe, da mijenjaju svoje političke pravce ili

da organiziraju nove stranke političke opozicije s pravima slobode govora, tiska i okupljanja”, dok

je “komunistička i nacistička ideologija primjer sistema takvog uvjerenja, koje je njihove partijske

eksponente dovelo do toga da, kad su jednom stekli vlast, udare temelje jednopartijskim reţimima

u Rusiji, Kini i Trećem Reichu.”10

Endrju Hejvud savremene političke sisteme klasificira u sledeće velike grupe: zapadne poliar hije,

nove demokratije, istočnoazijski reţimi, islamski reţimi i vojni reţimi.

Već iz ovoga kraćeg prikaza vidimo kako primjena različitih kriterija i u različitim vremenima, na

različitom stupnju razvitka i političkog organiziranja društva dovodi do različitih tipologija

političkih sustava.

Prema kriteriju demokratije svi se politički sistemi mogu podijeliti na demokratske i autokratske.

Demokratski su oni u kojima je usvojeno i funkcionira načelo vladavine većine građana, gdje je

dopušteno formiranje, sudjelovanje na izborima i djelovanje više političkih stranaka, i gdje su

zastupljeni svi oblici građanskih i političkih prava i sloboda. Autokratski su oni politički sistemi u

kojima vlada volja pojedinca na vlasti, bilo da je riječ o monarhiji, gdje je na vlasti car ili kralj,

odnosno republici, gdje je odlučujuća volja drţave a ne parlamenta.

Ukoliko za kriterij uzmemo načelo odnosa nositelja javne vlasti, svi se politički sistemi mogu

podijeliti na parlamentarne, skupštinske i predsjedničke. Radi se o tome je li u nekom političkom

sistemu odnos javne vlasti utemeljen na načelu podjele ili jedinstva vlasti, s obzirom na njezino

razlikovanje na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. U političkoj i pravnoj znanosti obično se smatra

da od primjene tog načela dobrim dijelom ovisi i stupanj demokratičnosti političkog sistema.

9 J. Đorđević i drugi, Uporedni politički sistemi, Isto, str. 25.

10 Navedeno prema Hrestomatija političkih znanosti, S. Pulišević, str.361.


7/9

Parlamentarni i predsjednički politički sistem u pravilu se temelje na primjeni načela podjele

vlasti, dok je skupštinski sistem utemeljen na jedinstvu vlasti

Parlamentarni sistem egzistira na načelu podjele vlasti, s tim što je naglasak na ključnoj ulozi

parlamenta. Podjela vlasti podrazumijeva da posebni organi imaju zakonodavnu, izvršnu i sudbenu

vlast, i da oni u toj domeni imaju svoju samostalnost i odgovornost. U parlamentarnom je sistemu

izvedena takva podjela da parlament ima zakonodavnu, vlada izvršnu, a vrhovni sud sudbenu vlast.

Međutim, niti se vlast dade dokraja podijeliti, a niti načelo podjele vlasti u praksi funkcionira

idealno. S obzirom na njegove prednosti za građenje demokratskog i odgovornog društva,

afirmacija ovog načela postaje gotovo imperativnim zahtjevom za sve savremene političke

sisteme.

Utemeljitelj je ovoga načela Dţon Lok (John Lock), a osobito ga je detaljno razrađivao Monteskje

(Montesquie), koji je smatrao da bi neprimjenjivanje ovoga načela značilo koncentraciju sva tri

oblika vlasti u nadleţnosti jednog organa, koji se onda ne bi mogao uspješno kontrolirati, pa bi to

neminovno vodilo u tiraniju i totalitarizam. Zato je primjena ovoga načela značila ograničenje i, u

najboljem slučaju, onemogućivanje bilo čijeg apsolutizma. Parlamentarni sustav, dakle,

podrazumijeva ravnoteţu vlasti tako da parlament ima zakonodavnu, a vlada izvršnu vlast, s tim

što se smatra da je zakonodavna funkcija i funkcija parlamenta ipak vaţnija . Iako je vlada

samostalna u domeni izvršne vlasti, ona je ipak parlamentu odgovorna za provedbu zakona i

funkcioniranje izvršne vlasti.11

Skupštinski politički sustav u pravilu je utemeljen na načelu jedinstva vlasti. Ranije je

primjenjivan i u zapadnim demokracijama, ali je u novije vrijeme više odgovarao jednostranačkim

komunističkim političkim sustavima. To znači da su ovi sustavi utemeljeni na sjedinjavanju svih

funkcija vlasti u jednom organu. Skupština se smatra nositeljem zakonodavne, izvršne i sudbene

vlasti. Tijela izvršne i sudbene vlasti ne moraju ovdje biti potpuno podređena. Oni, u pravilu, imaju

određeni stupanj samostalnosti, ali se ipak cjelokupna vlast i svi njeni oblici očitovanja objedinjuju

i utjelovljuju u skupštini koja je najviši organ vlasti i kojem su svi drugi organi, manje ili više, podređeni.

Predstavnici marksistički orijentirane političke doktrine bili su zagovornici načela jedinstva vlasti.

Zato je, primjerice, politički sustav bivše Jugoslavije bio ustrojen na ovom načelu odnosa javne

vlasti. To je načelo bilo dosljedno izvedeno i praktično provedeno od općine, preko republike do

Savezne skupštine, koja je smatrana najvišim organom zakonodavne vlasti, kojoj su izvršna i

sudbena vlast bile podređene. To je pogodovalo uspostavi totalitarizma i svakako bilo jednim od

11 B. Ţ epić, Isto, str 159- 160.


8/9

mnoštva uzroka raspada političkog sustava socijalističkog samoupravljanja, kako se on uobičajeno

nazivao.

Predsjednički sustav također je utemeljen na načelu podjele vlasti, što je ovdje najdos ljednije

provedeno. Za razliku od parlamentarnog i skupštinskog, ovdje šef drţave u svojoj nadleţnosti ima

cjelokupnu izvršnu vlast, s tim što on, u pravilu, ima i određene prerogative u domeni

funkcioniranja zakonodavne, pa i sudbene vlasti, premda se u svim sustavima za sudbenu vlast

nastoji osigurati najveći stupanj samostalnosti zbog same prirode sudbene funkcije. U

predsjedničkom je sustavu naglasak na vrlo izraţenoj funkciji šefa drţave u donošenju relevantnih

političkih odluka.

Prema kriteriju brojnosti političkih stranaka politički se sustavi mogu podijeliti na jednostranačke i

višestranačke, te dvostranačke, koji su samo jedna od rijetkih varijanata višestranačkih sustava.

Jednostranački su oni politički sustavi u kojima svu političku vlast ima jedna stranka i u kojima je

vladajuća ideologija te stranke. Tu, u pravilu,

vladaju uvjeti političkog jednoumlja, u kome nema konkurencije ideja o uređenju društva i vršenju

vlasti, niti tu ima više političkih stranaka, niti se one mogu slobodno formirati, a niti postoje

alternativni politički programi.

Za razliku od prethodnog, višestranački su politički sustavi oni u kojima postoji više političkih

stranaka u koje je raspoređeno biračko tijelo, tako što svaki građanin ima mogućnost opredijeliti se

za program one stranke koji mu najviše odgovara, učlaniti se i dati glas onoj stranci u koju ima

najviše povjerenja.

Međutim, često jedan politički sustav moţe biti po formi višestranački, a u biti je jednostranački

pošto jedna, najčešće vladajuća stranka, ima takvu dominaciju po broju članova i utjecaju na vlast

da su sve druge u odnosu na nju beznačajne. Takav je sustav samo formalno višestranački, a za

primjer moţe posluţiti politički sustav Kine.

Dvostranački je onaj politički sustav u kome se moţe organizirati veći broj stranaka, ali je biračko

tijelo gotovo razmjerno raspoređeno na dvije, podjednako masovne i podjednako utjecajne na politički ţivot. Jedna je od njih na vlasti a druga u opoziciji, i povremeno se smjenjuju, ovisno od

uspjeha na izborima. Tu formalno moţe postojati veći broj političkih stanaka, ali su ostale bez

većeg utjecaja na političke procese i politički ţivot. Praktično, one se po snazi vlastitog utjecaja

nalaze na marginama političkoga ţivota.

Nuţno je istaknuti da se pojedini konkretni politički sustav, u pravilu, i u određenom prostoru i

vremenu ne odlikuje samo jednom od navedenih i drugih karakteristika. Jedan politički sustav u

isto vrijeme moţe biti i predsjednički i demokratski. Prividno izgleda da bismo ih mogliklasificirati u više klasifikacijskih grupa. Međutim, svakome od njih se mjesto u klasifikaciji


9/9

određuje po onoj karakteristici koja je najizraţenija i koja ga bitno razlikuje od drugih sustava.

Primjerice, takav je politički sustav SAD. On je istodobno predsjednički, višestranački i

demokratski. Međutim, budući je uloga predsjednika toliko izraţena da je on upravo po tome

najviše prepoznatljiv, najveći broj znanstvenika ga svrstava u predsjedničke sustave.

Okolnost da jedan te isti politički sustav ima više osobina po kojima ga moţemo razvrstavati u više

klasifikacijskih grupa, predstavlja drugu veliku teškoću pri izradi jedne sveobuhvatne i za sve

prihvatljive klasifikacije političkih sustava.

Documents

Proste i Slożene Drżave