1

Pseudo Skimnova Periegeza

Pseudo Skimnova Periegeza - uvodne napomene o piscu i djeluDjelo poznato pod nazivom Pseudo Skimnova Periegeza (Periegesis) pripada osobitoj

vrsti učenih geografskih spisa odmakle helenističke epohe. Poglavito poučne naravi, djelo sažeto prikazuje poznati svijet i to u takozvanim komedijskim jampskim stihovima (stihovi 1-4). Nastalo je, kako se danas smatra, oko 120. g. pr. Kr. (o čemu dalje). Autor mu je nepoznat, no smatralo se isprva da bi to mogao biti Skimno Hijanin, pisac koji je i sam živio u 2. st. pr. Kr. i, kako se iz malobrojnih fragmenata zaključuje, također je sastavio geografsko djelo u stihovima.1 Pošto se pokazalo da je ova atribucija neutemeljena, autor je označen kao Pseudo Skimno („Lažni“ Skimno). U novije vrijeme je podrijetlo djela temeljito istražio J. Marcotte, u sklopu novog francuskog projekta kritičkih izdanja grčkih geografskih djela, edicija koje bi trebale postupno zamijeniti sada već uvelike zastarjelo Müllerovo djelo Geographi Graeci minores.2

Marcotteov je glavni cilj bio da ispita složenu povijest samog izvornog rukopisa, kako bi utvrdio podrijetlo kodeksa i njihov izvorni sadržaj, a samim time pokušao doznati i nešto više o samoj Periegezi i, eventualno, njenom autoru.

Zaključna Marcotteova teza mogla bi se sažeti na sljedeće. Čini se da je autor, koji djelo posvećuje bitinijskom kralju Nikomedu, zapravo Apolodor Atenjanin. Apolodor, rođen oko 180. g. pr. Kr., poznat je kao autor niza djela: opsežne Kronike u jampskim trimetrima, dviju knjiga komentara o Katalogu brodova iz Ilijade, velikog spisa O bogovima, te geografskog djela, također u jampskim trimetrima. Spomenuti Apolodorov geografski spis, međutim, očevidno nije isto što i naša Periegeza. Sačuvani odlomci se ne podudaraju s tekstom Psudo Skimnove Periegeze.

Marcotte stoga pretpostavlja da je Apolodor u stvari napisao dva geografska djela, oba u stihovima i oba s didaktičkom namjenom, s tim što je djelo poznato pod naslovom (Pseudo Skimnova) Periegeza, dijelom sačuvana rukopisnom predajom, načinjena kao 'horografija', opis svijeta na tradicionalni način, s podacima o povijesti i etnografiji pojedinih predjela i naroda. Drugo djelo, koje poznajemo po malobrojnim fragmentima, imalo bi značaj geografije u strožem smislu. Ova distinkcija (horografija/geografija) helenistička je tečevina, a potječe od Eratostena, velikog učenjaka s početka aleksandrijskog zlatnog razdoblja. Podrazumijevalo se da geografija u užem smislu riječi, ili naprosto geografija, sadrži podatke u kojima se svijet prikazuje na temelju astronomskih i matematičkih elemenata, dok je sam opis svijeta sveden na kratke natuknice. Apolodor, koji je nedvojbeno pisao slijedeći Eratostena, držeći se čak i Eratostenova 'obrnutog' opisa Sredozemlja (obrnuto od smjera kazaljke na satu, što je suprotno od tradicionalnog grčkog opisivanja, poznatog primjerice, još iz fragmenata Hekatejeva djela), sastavio je svoj geografski spis u dvije knige; prva bi odgovarala 'teorijskim' izlaganjima prema sadržaju prvih dviju Eratostenovih knjiga, dok bi druga Apolodorova knjiga odgovarala trećoj knjizi Eratostenove geografije.

Marcotte dakle pretpostavlja da je Apolodor, pored ove 'znanstvene' geografije, koju je objavio pod svojim imenom, također napisao i drugo djelo, horografskog značaja (to jest našu Periegezu), ali, iz nekih razloga, ne pod svojim imenom. U ovom kontekstu i napomena o samom imenu djela: iako nema sigurnih podataka, prema jednom mjestu u Periegezi reklo bi se da je izvorni naslov glasio Períodos gês, dakle 'Obilazak zemlje'.

1 O Skimnu Hijaninu F. GISINGER, Skymnos, RE III, 1, Stuttgart 1927., 661-687.2 C. MÜLLER, zaslužni njemački filolog, u Parizu je objavio dva temeljna sveska s cjelovitim ili fragmentarnim manjih antičkih geografskih tekstova: 1. Geographi Graeci minores, I, Paris 1855. (citira se kao: GGM I.); 2. Geographi Graeci minores, II, Paris 1882. (GGM II.). Novo komentirano kritičko izdanje periegeze: D. MARCOTTE, Les géographes grecs I. Introduction générale. Pseudo-Scymnos: Circuit de la Terre, Paris 2000.

2

S obzirom na datiranje Apolodorovih fragmenata te njihov sadržaj, ali i s obzirom na druge argumenta koje iznosi Marcotte, reklo bi se da je hipoteza u najmanju ruku utemeljena; daljnja proučavanja će možda potvrditi njenu ispravnost.

Glede datacije djela, Marcotte smatra da svi elementi koji pružaju uporišta za datiranje, ukazuju na godine oko 120-110. pr. Kr. U dokazivanju je dovoljno uvjerljiv, te se može definitivno odbaciti ranija mišljenja o postanku djela oko 90. g. pr. Kr.

Marcotteovo izdanje donosi i neke promjene u čitanju od kojih je najznatnija, ukoliko se tiče Jadrana, ona koja se odnosi na poredak stihova 391-401: po Marcotteu, stihovi 395-401 u Müllera, posvećeni Eridanu i pričama o jantaru, dolaze prije stihova posvećenih narodima oko gornjeg Jadrana (od Eneta do Mentora, 391-394 Muller), pa bi tako tekst dobio suvisliji izgled. Marcotte inače ne ulazi u šira poredbena razmatranja, niti se upušta u analize s ciljem da se dođe do potpunijih spoznaja o izvorima koji su poslužili autoru djela. U tom pogledu, kako se čini, ostaju za konzultaciju napomene koje je iznio Gisinger, te, za pojedina pitanja u vezi s našom obalom, opažanja i zaključci do kojih je došao R. Katičić u svojim radovima.3

O djelu, tekst i prijevodiIzdanja:Carl MÜLLER, Geographi Graeci minores, I (GGM I.), Paris 1855., 196-237.F. GISINGER, Skymnos, RE III, 1, Stuttgart 1927, 661-687.Didier MARCOTTE, Les géographes grecs I. Introduction générale. Pseudo-Scymnos: Circuit de la Terre, Paris 2000. (Tekst Periegeze: str. 104-133)

Sažetak prvog dijela:1-15: Obraćanje i posveta bitinijskom kralju Nikomedu. Pisac najavljuje da će iznijeti sve važne podatke o svijetu, obrazlažući postupak na sažeti način.

16 - 22: Predstavljanje djela. Spominje pergamsku kraljevsku kuću (za koju napominje da je 'sada ugašena' – znak da je djelo nastalo nakon smrti posljednjeg pergamskog kralja Atala III 133. g. pr. Kr.) koja je bila na glasu kao zaštitnica znanosti i umjetnosti – sada tu ulogu preuzima bitinijski kralj kojem je djelo posvećeno! Ovdje se aludira na to u kontekstu spomena djela koje je sastavio 'jedan od pravih atičkih filologa' i posvetio ga upravo pergamskom kralju (Atalu III). Očevidno se radi o Apolodoru Atenjaninu i njegovoj Kronografiji, svojevrsnoj kronici od pada Troje do 'naših dana'.

22 -32: Govori se o tome što je sve autor Kronografije prikazao kronološkim redom – zauzeća gradova, vojne pohode na kopnu i moru, seobe i sl.

32 - 44: Pisac ističe se da je sve to autor kronografije uspio prikazati u stihovima, koristeći se komičkim jambom, poetskim metrom koji je najprikladniji i kojim će se i sam poslužiti.

45 - 64: Ponovno se obraća na kralja Nikomeda i zaziva milost Apolona Didimskog, kojeg je kralj osobito podržavao.

65 - 108: Autor periegeze nastavlja govoreći o tome što je sve uvrstio u svoj opis čitavoga svijeta, preuzimljući podatke iz rzanih povijesnih djela; posebno spominje osnutke grčkih kolonija. Koristeći njegovu geografiju čitatelj se neće izlagati opasnostima poput nekog novog Odiseja da bi upoznao svijet – sve mu on to nudi u svojim stihovima!

3 R. KATIČIĆ, Illyricum mythologicum, Antibarbarus, Zagreb 1995. – na više mjesta o Periegezi.

3

109 - 138: Naposljetku, autor navodi kao jamstvo kakvoće svojega opisa svijeta činjenicu da se oslanja na dobre starije pisce. Prvi je Eratosten4, potom Efor5, Dionizije Halkiđanin6, Demetrije iz Kalatisa7, Kleon Sicilac8, Timosten9... (slijedi nekoliko stihova koji su manjkavi (oštećenja u urkopisima) ... Kalisten10, Timej11, te Herodot12. Napominje, ipak, da je puno toga i sam vidio i upoznao tijekom svojih putovanja – po Grčkoj, egejskoj obali Male Azije, Italiji, Jadranu, sjevernoj Africi do Kartage... (Napomena: vjerojatno je u oštećenim dijelovima teksta bio spomenut još koji od pisaca koje inače spominje u nastavku izlaganja, tamo gdje koristi njihove navode! Očekivalo bi se, primjerice, spomen Teopompa kojeg inače poimence citira.13).

139-195: Sažeti opis Zapada, spominjući da područje seže do Veneta i Jadrana.

196- 214: opis krajeva oko Sardinjskog mora.

215-254: Opis tirenske strane Italije.

255-299: Opis Sicilije, s brojnim podacima o osnivanju grčkih gradova.

300 – 360: Južna Italija. Napomena: Ovdje pojam Italije još slijedi stariju grčku tradiciju prema kojoj to ime označuje samo najjužniji dio Apeninskog polutoka, po prilici ono što je današnja talijanska regija Kalabrija, s proširenjem do Tarenta (grč. Taras, dan. Taranto).

4 Eratosten (Eratosthenes) Kirenjanin, r. oko 295/290. g. pr. Kr., živio i djelovao u Aleksandriji, gdje je 246. postao voditeljem znamenite Knjižnice. jedan od najvećih znanstvenika antike. Pomoću astronomskih opažanja i mjerenja izradio temelje za matematičko-geometrijsku osnovu kartografije svijeta. Njegova Geografija sadrži teorijske postavke (knjige I-II.) i opis svijeta (knjiga III.). Golem utjecaj na svekoliku kasniju geografiju.5 Efor (Ephoros) iz Kime na Eubeji, stvara oko 350. g. pr. Kr., umro oko 342. Prva univerzalna povijest, s razrađenim kronološkim sustavom (pad Troje 1184. pr. Kr. – datum kojeg slijedi i Apolodor Atenjanin, a po njemu i naš autor periegeze!). Efor je pisao i o osnivanju grčkih naseobina na Jadranu, kako se vidi iz sačuvanih fragmenata.6 Dionizije Chalkys, pjesnik i političar iz 5. st.7 Demetrije (Demetrios) iz grada kalatisa na Crnom moru, s kraja 3. st. pr. Kr., zemljopisac i povjesničar.8 Spominje ga još samo Markijan iz Herakleje iz ranobizantskog doba kao autora nekog peripla. Ništa se pobliže ne zna o njemu.9 Timosten (Timosthenes) Rođanin, bio admiral u službi Ptolemeja II Filadelfa (283-246). Autor spisa O lukama. Pripisuje mu se sistematizacija strana svijeta (tzv. ruža vjetrova).10 Kalisten (Kallisthenes) Olinćanin, Aristotelov rođak, sudionik i povjesničar Aleksandrova pohoda, r. oko 370. Kažnjen zbog opiranja Aleksandrovoj tiraniji. Njegovo djelo o pohodu jedan od utjecajnijih izvora prema kojima se kasnije pisalo o Aleksandru.11 Timej (Timaios) iz Tauromenija (dan. Taormina na Siciliji), živio i radio u Ateni, od oko 317/312, umro 250. Autor opsežne povijesti zapadnih Helena. Brojni kasniji pisci preuzimali su mitološke, povijesne i zemljopisne podatke iz izgubljenog Timejeva djela.12 Herodot (Herodotos) iz maloazijskog Halikarnasa, 5. st. Živio i djelovao mahom u Ateni, u doba Perikla, s kojim je bio i osobno povezan. Autor prve prave povijesti, 'otac povijesti'. Djelo se bavi poviješću sukoba Grka i Perzijanaca i glavni nam je izvor za poznate epizode grčke povijesti: jonski ustanak, Maratonska bitka, Kserksov pohod – Termopili, Salamina, Plateja, Mikala... U opis Perzijskog carstva uključio sustavne prikaze Egipta i Babilonije.13 Teopomp (Theopompos) s otoka Hija, rođ. 376/374., umro poslije 320. Pisac velike grčke povijesti koja se nastavlja na Tukididovu i pokriva vrijeme 411 - 394. Glavno djelo Filipova povijest, naslovljena po Filipu II, Aleksandrovu ocu, na čijem dvoru je dugo živio i radio. U tom izgubljenom djelu, kako svjedoče brojni fragm,enti, prikazao je opširno Jadran i napose njegovu mitsku prošlost i geografiju. Često citiran sve do rimskog doba.

4

Opis Jadrana

U nastavku su prijevodi stihova u prozi i to po tematskim cjelinama U zagradama // izvor hrv. prijevoda – gdje ga ima. Svaka cjelina je, radi praktičnosti, obilježena velikim slovima abecede. Uz to su dometnute sažete napomene.

A 361- 368: Ulaz u Jadran i napomene o narodima duž zapadne obale.

Čim se prođe Italiju dolazi se u Jonski kanal (póros). Zemlja Japiga (Iapyges) proteže se do njegova izlaza; nakon njih, Enotri i Brentesij, pristanište Mesapijaca. Naspram njih su Keraunijske planine. [Na zapadu] od Mesapijaca stanuju Ombrici koji, kažu, prihvaćaju profinjene običaje i način života koji je po svemu sličan onomu kod Liđana.

Jonski kanal – odjek starijih grčkih shvaćanja prema kojima je Jadran 'Jonski zaljev', to jest veliki zaljev u nastavku Jonskog mora; ovdje se pak (vjerojatno) misli na Otrantski prolaz.zemlja Japiga – Apulija; Enotri – ime za starije stanovnike južne Italije (O„nètrioi - Oinotrioi); Brentesij – dan. Brindisi; Mesapijci – apulski narod na krajnjem jugoistočnom poluotoku Italije koji zatvara Otrant sa zapadne strane.Ombrici (Ombrikoi) – starije ime za Italike od Apulije do Padske nizine, kasnije poznati: Frentani, Vestini, Peligni, Marucini, Picenti, Umbri (u puno povijesno vrijeme ime zadržali samo Umbri). O njihovom načinu života i pustopašnim običajima poznati iz grčke književnosti (slično o maloazijskim Liđanima, italskim Etruščanima i dr.). Uobičajene grčke predrasude. Čini se da je sve ovo dobrim dijelom autor pokupio od Teopompa.

B 369-374: Opći prikaz Jadrana

Zatim dolazi more koje se zove Jadransko ('Adrian¾ q£latta). Teopomp opisuje njegov položaj i kaže da ga uska prevlaka dijeli od Pontskoga. Ima otoke koji su vrlo slični Cikladima. Od njih se jedni zovu Apsirtide ('Ayurt…dej) i Elektride ('Hlektr…dej), a drugi Liburnski (Liburn…dej)./R. Katičić, Illyricum mythologicum - Lib. otoci, 184/.

Teopomp – ovdje se izrijekom spominje kao izvor. Prevlaka između Jadrana i Ponta = Crnog mora – spominju i drugi izvori, ali očevidno iz Teopompa (on pak iz nekih starijih mitski obojenih priča o geografiji unutrašnjosti).Otoci: (1) Elektridi (=Jantarski otoci) mitski pojam koji su osporavali kasniji antički autori; iako neutemeljen, ipak odražava činjenicu da su rani grci pomorci dolazili do sjevernijih jadranskih otoka nabavljajući (baltički) jantar. (2) Mnogo je važnije sljedeće: Teopomp je istočnojadransko otočje faktički svrstao u dvije skupine: sjeverniji su Apsirtidi (Cres-Lošinj, a možda i kvarnerski otoci uopće), a svi koji su južniji pripisani su Liburnima; jedan fragment Teopompova djela bilježi da je Lastovo (Ladesta) liburnski otok – Teopomp je očevidno zabilježio predaju prema kojoj su u starini veliki dio otočja, moguće i priobalja, držali Liburni. O pojmu Liburnski otoci u ant. izvorima: Katičić, Liburnski otoci, Illyr. mythologicum, 183-198.

C 375-390 Svojstva Jadrana i stanovnici njegova najsjevernijeg dijela

Iznose se da uokolo Jadranskog zaljeva (Ð kÒlpoj Ð 'AdriatikÕj) živi mnoštvo barbara kojih ima oko milijun i petsto tisuća i uživaju izvrsnu i plodnu zemlju. I stoka im se kažu blizni. Zrak koji vlada nad zemljom razlikuje se od onog nad Pontom, premda mu je blizu: iako je naime bez snijega i velike studeni, ipak je stalno veoma vlažan; nestalan je pri smjeni

5

godišnjih doba, posebno ljeti, poznajući nalete oluje i gromove i ono što zovu typhones (vrtlozi).Ima oko pedeset gradova u (V)eneta ('Eneto…) u najdubljem dijelu zaljeva, naroda koji se, kažu, doselio iz zemlje Paflagonaca na Jadran (Ð 'Adr…aj).

Svojstva Jadrana prilično realistično predočena s obzirom na hirovitost i opasnosti za pomorce.Sve drugo su mahom pretjerivanja (mnogoljudnost, 50 gradova Veneta). Plodnost: vjerojatno misli poglavito na Padsku nizinu.Veneti iz zemlje Paflagonaca – predaja koja se temeljila na spomenu nekih Eneta u Homerovoj Ilijadi, drevnih stanovnika maloazijske Paflagonije koji su se borili na strani Trojanaca; pod vodstvom Antenora, nakon pada Troje, Eneti ploveći kroz Jadran stižu do povijesne venetske oblasti. Jedna od brojnih predaja po kojima su se pojedini negrčki narodi i zajednice pozivali na to da potječu od junaka i naroda koji su sudjelovali u trojanskom ratu. Pobliže u Katičić, Illyr. mythologicum, 305-332.

D 391-397: Rijeka Eridan, Faetont, podrijetlo jantara i domorodački običaj

Tu je i Eridan (HridanÒj) koji nosi najljepši jantar, nastao, kažu, od skamenjenih suza - ... jablana. Jer neki kažu da se tamo dogodilo da munja pogodi Faetonta. Otuda također običaj kod svih domorodaca da se oblače u crno i nose žalobno ruho.

Eridan – ime koje su Grci pridali rijeci Pad (Padus, Po). Dio jantara Grci su nabavljali pri ušću Pada, otuda zametak mita.

E 398-401 (Marcotte) = 391-394 (Müller): Istri, otoci s kositrom, Ismeni, Mentori

Za Venetima slijede Tračani zvani Istri (Qr´kej ”Istroi). Kod ovih su dva otoka za koje se tvrdi da daju izvrstan kositar. Poviše ovih (Istra) su Ismeni i Mentori (”Ismenoi kaˆ Mšntorej).

Istri Tračani – odjek priča o odvojku Dunava (grč. Istros) koji utječe u sjev. Jadran, otkud i ime naroda Histra; kako su Tračani živjeli duž lijeve/južne obale donjeg toka Dunava, netko je Histre povezao s njima.Ismeni i Mentori – slabo poznata plemena oko Kvarnera; imena su im, vrlo vjerojatno, 'grecizirana'. Ne spominju se u izvorima koji prikazuju ovo područje nakon 4. stoljeća pr. Kr.

F 402-412: Pelagonci, Liburni, Bulini, Hili i Hilički poluotok

A zemlju što leži u blizini drže Pelagonci (PelagÒnej) i Liburni (Liburno…). S njima se dodiruje narod Bulina (Boulino…); a dalje je veliki Hilički poluotok (cerrÒnhsoj `Ullik»), koji po veličini izjednačuju nekako s Peloponezom; a na njem kažu da u petnaest gradova stanuju Hili (“Ulloi), koji su rodom Grci. Pripovijedaju naime da ih je tamo naselio Heraklov sin Hilo, ali su se s vremenom pobarbarili pod utjecajem običaja svojih susjeda, kako kažu Timej i Eratosten. /R. Katičić, Illyricum mythologicum, 387/.

Pelagonci – Pelagonci i Pelagonija su na jugozapadu dan. Republike Makedonije. Ni jedan drugi ant. izvor ih ne spominje na Jadranu. Liburni – narod kojem je jezgreni dio držao sjev. Dalmaciju do oko Krke; u vrijeme prvih grčkih prodora i putovanja Jadranom, bili su glavni

6

domaći pomorci, rašireni s obje strane mora; kasnije (prije rimskog osvajanja) Liburnija je integrirala i Kvarnersko otočje i dio primorja.Bulini – narod u srednjoj Dalmaciji, pribl. do iza Splita. Vjer. srodni delmatima koji su ih dijelom asimilirali ili uništili.Hilički poluotok, Hili – očevidno fantastična predodžba o veličini istaknutog dijela dalmatinskog kopna između Šibenika i Splita. Kako se vidi, ovdje više nije izvor Teopomp, već povjesničar Timej i geograf Eratosten iz prve polovice 3. st. pr. Kr. Moguće je da se mit o Heraklovu sinu Hilu (v. u Argonaut.!) i Hilima u dalmaciji doista pojavio tek tijekom odmaklog 4. st. pr. Kr. i da ga je prvi uveo u učenu književnost upravo Timej.O Hilima i njihovu poluotoku: Katičić, Illyr. mythologicum, 387-398.

G 413-414: VisKod ovih je otok zvan Isa (”Issa), koji ima naseobinu Sirakužana (Surakos…wn œcousa t¾n ¢poik…an).

Ovo je jedini nesporni i izravni podatak o tome da su Sirakužani osnovali naseobinu na Visu (Issa) u ranijem 4. stoljeću. Pitanje: je li i ovaj podatak autor preuzeo od Timeja ili Eratostena, ili iz nekog drugog vrela?Kod ovih je ... Isa – misli se: kod Hila! Određenje položaja Ise s obzirom na Hilički poluotok jedinstveno je u antičkoj geogr. literaturi; za kojim se starijim izvorom povodi autor Periegeze?

H 415-425: Ilirida i Iliri

Odatle se proteže ilirska zemlja (`H 'Illurˆj ... gÁ) obuhvaćajući mnoga plemena. Ilirska su plemena uistinu zbijena, od kojih su jedni u unutrašnjosti koju obrađuju, drugi uz obalu Jadrana. Mogu biti podvrgnuti vlasti kraljeva, neki su pak pod monarhijama, ili se vladaju po svojim zakonima. Jako su pobožni, veoma pravični, i, vele, gostoljubivi. Privrženi su druženju i žive veoma uređeno.

Svi navedeni podaci o ovom velikom narodu koji seže do Makedonije i Epira, uvelike se razlikuje od uobičajenih grčkih predrasuda o Ilirima. U grč. književnosti ima podosta navoda o ilirskom barbarskim ili naprosto divljačkim običajima. Stariji ugledni istraživači drže da je ovdje autor Periegeze preuzeo podatke od velikog povjesnika Efora (umro oko 340. g. pr. Kr.). Čini se da su mišljenja o Ilirima oscilirala, uz ostalo i usljed političkih okolnosti (primjerice: upravo u jeku atensko-makedonskog sukoba sredinom 4. stoljeća Iliri su bili atenski saveznici!). Efor kao izvor: Gisiger, Skymnos, 683.

I 426-428: Hvar i Korčula

Nedaleko ovih (sc. Ilira) leži otok Far (F£roj), koji je naseobina Parana i Korkira nazvana Crnom (¼ ... legomšnh Mšlaina KÒrkur') koju naseliše Kniđani.

Far – Pharos (Stari Grad na Hvaru), kojeg su 385/4. naselili Parani s Egeja pod zaštitom Dionizija Starijeg. Osnivanje spominje već Efor (u Ateni pisao svoju povijest 30-ak godina nakon osnutka Fara!). Crna Korkira – dvostruka nepoznanica: gdje se nalazio grčki grad na Korčuli i kada su Kniđani osnovali taj grad? Treća nepoznanica: u kakvoj vezi je knidska naseobina s onom koju su osnovali Isejci, prema 'Lumbardskoj psefizmi'?

Kasnije ćemo vidjeti da ovi podaci u Periegezi vrlo doslovno odgovaraju navodima u Strabona. Tamo ćemo raspraviti i o mogućem krajnjem izvoru.

7

J 429-430: Ohridsko jezero

U zemlji ima poveliko jezero, kod tamošnjih ljudi zvano Lihnitsko (Lucn‹tij).

Lihnitsko (po drugima: Lihnidsko) jezero – veliko jezero dobro poznato ant. izvorima, po prilici na granici između ilirskih i makedonskih plemena [ime dan. Ohrida 'hibrid' jezičnim promjenama svojstvenim slavenskom i albanskom jeziku].

K 431-433: Diomedov otok

U blizini je otok kamo kažu da je došao Diomed (Diom»dhj) i tamo ostavio život; odatle mu je ime Diomedov otok (Diom»deia). /R. Katičić, Illyricum mythologicum, 371/.

Različiti ant. izvori, barem od 6. st. pr. Kr., prenose razne verzije predaje po kojoj je junak Diomed nakon trojanskog rata otplovio na Zapad, to jest južnoitalsku Apuliju (Daunija). Neka vrela prenose i ovo što donosi Periegeza: da je Diomed umro na dalekom jadranskom otoku – po nekima i da je zatim postao bogom; na otoku se častio njegov navodni grob i njegovo svetište. Danas se zna da je taj otok naša Palagruža, gdje su ostaci svetišta s keramičkim ulomcima na kojima su urezane posvete Diomedu, na grčkom. Najstariji nalazi bi mogli pripadati kraju 6. st. pr. Kr. i traju do rimskog carskog doba. Svetište su osnovali i štovali grčki, a svakako i drugi pomorci u prolazuPosebno pitanje: Periegeza je jedini antički tekst koji Diomedov otok (Palagružu) povezuje s Ilirijom – svi drugi izvori povezuju otok s Italijom, odnosno s Apulijom odn. njenim sjevernim dijelom Daunijom. Budući da je autor Peregeze ponjprije knjiški pisac, postavlja se pitanje njegova izvora. Ant. vrela o Diomedu na Jadranu: Katičić, Diomed na Jadranu, Illyr. mythologicum, 333-386.

L 434-438: Brigi, Epidamno, Korkira i Enhelejci.

Iznad njih su Brigi (Bràgoi) barbari. Na moru je Epidamno ('Ep…damnoj), grčki grad, za koji se čini da ga je naselila Korkira. Iznad Briga je narod koji se zove Enhelejci ('Egcšleioi). Njima je nekada zavladao Kadmo.

/R. Katičić, Illyricum mythologicum, 259/.

Iznad njih – i dalje se autor poziva na Ilire; dakle: „iznad Ilira su Brigi...“ I neki drugi izvori jednako maglovit spominju Brige u zaleđu Ilira (vjer. prema Makedoncima). Podsjetimo se: Apolonije je Brige gurnuo na Kvarner, pripisavši im otoke koji su poslije prozvani Apsirtovim otočjem (Apsirtidi).

Epidamno – veliki grč. grad na mjestu dan. Drača (Durrës, prema drugom imenu, Dyrrhachion, koje je kasnije posve preovladalo); Korkirani, skupa s Korinćanima, osnovali 625.

Enhelejci – još jedna od znatnijih nepoznanica. Iscrpno: R. Katičić, Enhelejci, Illyr. mythologicum, 211-304.