PUT U SREDIŠTE ZEMLJE- ŽIL VERN.pdf

8/11/2019 PUT U SREDITE ZEMLJE- IL VERN.pdf

1/141

Jules Verne

PUT U SREDITE ZEMLJE

Naslov izvornika Jules Verne Voyage au centre de la Terre Journey to the Centreof the Earth

Prijevod s engleskog Drago tajduhar

Ilustracije Edouard Riou

Za izdavaa Marjan are

Urednik Lidija are

Lektor Ante Pavi

Izdava ARION d.o.o. - Split

Tisak: GRAF FORM Split

Split, 1999


1.UJAKOV ZAGONETNI NALAZ

Prisjeajui se svega tose dogodilo nakon tog sudbonosnog dana, jedva mogupovjerovati da mi se sve to doista dogodilo. Doivljaji koje u ovdje opisatidoista su bili tako udnovati da me pomisao na njih jo uvijek potpuno zbunjuje.

Moj ujak bio je Nijemac koji se oenio Engleskinjom, sestrom moje majke. Kakosam ja bio njegov neak ljubimac, pozvao me u svoj dom u Hamburgu, gdje sam se

pod njegovim budnim nadzorom trebao posvetiti studiranju. Ujak je na sveuilitutog velikog grada predavao filozofiju, kemiju, geologiju, mineralogiju i mnotvodrugih logija.

U nedjelju 24. svibnja 1863., nakon to sam proveo nekoliko sati u laboratoriju- ujak je trenutno bio izvan kue -osjetio sam veliku glad i upravo krenuo

potraiti nau staru francusku kuharicu kad se ujak, profesor Lidenbroch,iznenada vratio kui. Naa kua nalazila se na broju 19 u Konigstrasse, jednojod najstarijih ulica u sredinjoj etvrti Hamburga.

Naa dobra stara francuska domaica prestraila se da je jako zakasnila s poslomjer joj je ruak tek poeo cvrati na kuhinjskom tednjaku."Lijepo," rekoh sam sebi. "Ako je ujak gladan, poet e vikati."

"VJ

Jules Verne



2/141

Iako moj vrijedni ujak ni po emu nije bio lo ovjek, bio je esto vrlonestrpljiv i podosta burne naravi. Stoga se prema njemu bilo najbolje odnositi s

bezrezervnom poslunou.

"Zar ve dolazi gospodin Lidenbrock!" povie preneraena kuharica krozpoluotvorena vrata blagovaonice."Da, Marta, ali jo je rano za ruak. Tek je odbilo pola dva na crkvi SvetogMihovila.""Kako to da se onda ve vratio kui?" "Valjda e nam to sam rei.""Eto ga! Ja bjeim, a vi ete ga, gospodine Axele, ve nekako urazumiti."

Vratila se u svoj kuhinjski laboratorij. Ostadoh sam. Ali kako u ja, kraj svojeponeto neodlune naravi, urazumiti strahovito razdraljivog profesora? Htio samse oprezno vratiti u svoju sobicu na gornjem katu, kad zakripae kuna vrata.Pod golemim stopalima zapucketa drveno stubite i gospodar kue, projurivi krozblagovaonicu, uleti ravno u svoju radnu sobu.U tom urnom prolazu bacio je u kut svoj tap s rukohvatom koji je sliioklijetima za razbijanje ljenjaka. eir je bacio na stol i glasno mi doviknuo:"Axele, Axele, Axele! Doi za mnom!"Jo se nisam dospio ni pomaknuti, a veje uslijedio njegov nestrpljivi uzvik:"to, zar jo nisi tu?"Pohitah u sobu svojeg stranoga tutora.Kako sam ve rado priznao, Otto Lidenbrock nije bio zao ovjek. Ali ako sejednom ne promijeni - a u promjenu slabo vjerujem - umrijet e kao straanosobenjak.

Za vrijeme svojih predavanja na sveuilitu Johanna-eum redovito bi se jedan-dvaputa razbjesnio. Ne moda zbog toga to mu studenti nisu uredno dolazili napredavanja, niti zato to na predavanju nisu bili osobito paljivi, pa napokonni zato to su loe prolazili na ispitima. Te sitnice nisu ga nimalouznemirivale.On je, da upotrijebimo jedan izraz iz njemake filozofije, predavao"subjektivno", tj. predavao je kao da govori sam sebi a ne drugima. Kaoznanstvenik bio je -egoist. Bio je pravi zdenac znanja, ali na kojemu bi ekrkzakripao uvijek kad bi netko pokuao u njemu neto zagrabiti. Jednom rijeju,krtac, kakvih profesora ima u Njemakoj.

Na svoju nesreu, moj ujak nije imao osobito razgovijetan izgovor, moda netoliko u svakidanjem razgovoru, koliko onda kad je javno govorio, a to je vrlonezgodno za govornika. On bi, naime, kod predavanja u Johannaeumu esto znaoodjednom zapeti usred govora borei se s kakvom jogunastom rijeju koja nikakonije htjela kroza zube, nekom od onih rijei koje se opiru i nadimaju te konanoizlete na usta u nimalo znanstvenom obliku psovke. To bi onda profesoranatjeralo u straan bijes.U mineralogiji ima dosta naziva nastalih iz grkog i latinskog, koje je tekoizgovoriti, onih krutih imena od kojih bi se recitatoru zapleo jezik. Ne mislim

time ogovarati tu znanost, to mi nije ni na kraj pameti. Ali kad se susretne sromboedarskom kristalizacijom, mreastoasfaltnim smolama, gelenitima,tangazitima, molibdatima olova, tungsta-tima mangana i titanitima cirkonija,lako e se zapetljati, koliko god ti jezik bio hitar.U gradu su svi znali za tu ujakovu nedunu manu, i mnogi su jezloupotrebljavali. Jedva bi doekali neku tako kakljivu rije, na koju bi on

podivljao. Oni bi na to udarili u smijeh, to nije posve pristojno ak ni uNjemakoj.

Jules Verne



3/141

Na Lidenbrockovim predavanjima uvijek je bilo mnogo sluaa, ali dobar ih je dioredovito dolazio samo zato da bi se mogli nasmijati provalama profesorovabijesa!Pa ipak je moj ujak bio pravi uenjak. Iako je katkad znao razbiti primjerke

rudae prejakim kucanjem, u njemu se geoloki genij bio udruio s okommineraloga. Naoruan ekiem, elinim dlijetom, magnetskom iglom, puhaljkom iboicom salitrene kiseline bio je to sjajan ovjek. Prema lomu, izgledu,tvrdoi, topljivosti, zvuku, mirisu i okusu, on je bez ikakva oklijevanjasmjetao bilo koju rudu u neku od onih est stotina vrsta koje dananja znanostpoznaje.Ime Otta Lidenbrocka s tovanjem se spominjalo na uilitima i u raznimznanstvenim institutima. Humphrv Davy, de Humboldt, kapetani Franklin i Sabine,nikada nisu proli kroz Hamburg, a da ga nisu posjetili. Gospoda Becque-rel,Ebelman, Brewster, Dumas, Milne-Edwards rado su se s njim savjetovali onajnovijim pitanjima iz kemije. U toj znanosti ujak je doao do znamenitihotkria, te je 1853. godine u Leipzigu izala knjiga profesora Lidenbrocka podnaslovom "Rasprava o transcendentnoj kristalografiji". Knjiga je izala u tvrdomomotu i s mnotvom slika, ali se nije isplatila.Uza sve tp, ujak je bio konzervator mineralogijskog muzeja ruskog ambasadoraStruvea, dragocjene zbirke uvene u itavoj Europi.Eto, takav je bio ovjek koji me nestrpljivo pozvao k sebi. Zamislite mravadugonju elinog zdravlja i bujne plave kose, koja ga je inila mladim za dobrihdeset godina. Oi mu nikad nisu mirovale iza poveih naoala, a dugi tanki nossliio je otrici noa. Bilo je zlobnika koji su ak za taj nos tvrdili daje

magnetian i da privlai eljeznu pilovinu. Ali to je ipak bila obina kleveta.Ujakov nos privlaio je samo burmut i to, bit u iskren, u prilino velikimkoliinama.

Profesor Lidenbrock

Jules Verne

PUT U SREDITE ZEMLJE .

Ako svemu tome dodam da su mu koraci matematiki tono iznosili pola hvata, i daje pri hodu uvijek vrsto stiskao pesti oit znak nagle naravi, to bi svakometrebalo biti dovoljno da dvaput razmisli prije nego potrai njegovo drutvo.

Iako se nalazila u samom centru grada, kua u Konig-strasse sliila je onimakakve se jo mogu nai na selu. Izgraena od drva i cigle i sa starinskimnazupanim za-batom, bila je jedna od rijetkih koje je potedio veliki poar iz1842. Gledala je prema jednom od onih zavojitih kanala to vijugaju tomnajstarijom etvrti Hamburga.Pod teretom godina, bila je malo nagnuta te kao da je ispupila trbuh prema

prolaznicima. Krov je drala malo nakrivo kao to hamburki uenici znaju nositisvoje kape. Obrisi joj nisu bili osobito ravni, ali sve u svemu drala se dobro,zahvaljujui starom brijestu koji joj je vrsto urastao u proelje i u proljeesvojim rascvjetanim granama provaljivao kroz prozore.Ujak je za jednog profesora bio prilino bogat ovjek. Iako je od posjeda imaosamo tu kuu u Konigstrasse, imao je vrlo dobra primanja. Ipak, po mojem vrstomuvjerenju, najbolji dio njegovog bogatstva bilo je njegovo kume Graii-ben,

mlada sedamnaestogodinja Virlandekinja. Ona, stara kuharica, profesor i jabili smo jedini stanovnici tog starog zdanja.


4/141

Volio sam geologiju i mineralogiju. ilama mi je tekla mineraloka krv i udrutvu mojih dragocjenih kamenia nije mi nikad bilo dosadno.U kuici u Konigstrasse, jednom rijeju, dalo se sretno ivjeti. Iako je njezinvlasnik bio tako nestrpljiv ovjek, ipak me na svoj poneto grub nain prilinovolio. Ali taj ovjek nije znao ekati. urilo mu se vie nego samoj prirodi.Kad bi u travnju u svom salonu zasadio u loncima od fajanse rezede ili slak,

redovito se svakog jutra dizao u etiri sata, kako bi biljke natjerao na brirast, povlaei ih za listove!

Kua u Konigstrasse

Jules Verne


Takvog udaka morao si sluati. Stoga sam navrat-na-nos pojurio u njegovu radnusobu.Taje soba bila pravi muzej. Bila je prepuna svakojakih prirodoslovnih izloaka.Ipak,prevladavali su razliiti primjerci minerala. Ti su primjerci

mineralogijskog carstva, svaki sa svojim natpisom, tu bili poredani u savrenomredu i podijeljeni na tri velike skupine: na upaljive rude, metalne rude ilitoide. Cijelu zbirku sam vrlo dobro poznavao. Koliko li sam puta, umjesto davrijeme gubim u druenju s vrnjacima, veselo skidao prainu s tih grafita,antracita, ugljena lignita i treseta! Kako li je pomnjivo trebalo do najmanjegkomadia uvati sve te katrane, smole i organske soli! A tek kovine, poevi odeljeza pa sve do zlata, kojem se prodajna vrijednost gubila pred sveopomravnopravnou znanstvenih uzoraka! Pa sve to dragocjeno kamenje koje bi bilosasvim dovoljno za popravak stare kue u Konigstrasse, pa ak i za dogradnju jojedne sobe, koja bi meni i te kako dobro dola.

Meutim, ulazei u sobu nisam vie mislio na sve te divote. Svu panju posvetiosam ujaku, koji se ve bio zavalio u svoj iroki naslonja presvuen utrehtskim

barunom. U ruci je drao nekakvu knjigu koju je oduevljeno prelistavao."Prekrasno! Divno, prekrasno!" zanosno je ponavljao ujak. Taj me usklik podsjetida je profesor Lidenbrock u svojim izvanrednim asovima bio i ljubitelj starihknjiga. Ali stare su knjige imale za njega vrijednost samo onda, ako su bileizvanredno rijetke ili barem neitljive."to, zar ne vidi?" ree mi. "Ovo neprocjenjivo blago sam jutros pronaao

prekapajui po duaniu idova Heveliusa.""Divno!" odgovorih s oduevljenjem koje se od mene oekivalo. Zapravo samsmatrao, iako to nikako nisam smio rei, da se pravi prevelika galama samo zbog

poutjele knjiurine

s koricama, ini se, od grube telee koe, iz koje je provirivala izblijedjelavrpca.

U meuvremenu se profesor nastavio diviti svojem otkriu."Gledaj!" obraao se meni, iako je zapravo razgovarao sam sa sobom. "Zar nijelijepa? Prekrasna je! Kako su joj lijepe korice! A otvara li se lako? Da, moeje otvoriti na kojoj god hoe strani, i nee se zatvoriti! A kako se dobrozatvara! Pa da, korice i listovi tako su dobro spojeni da se nigdje ne dijele ine zijevaju. Zamisli, hrbat joj nije nigdje oteen, iako je stara sedam stotinagodina! Ovim bi se uvezom mogli ponositi i Bozerian, Closs ili Purgold!"Govorei tako, ujak je neprestano otvarao i zatvarao knjigu. Unato svojojnezainteresiranosti, morao sam ga upitati o sadraju te nevjerojatne knjige."Kakav je naslov tome udesnom svesku?" upitah s tako pretjeranim oduevljenjemda je ono moralo izgledati hinjeno."To remek-djelo," odgovori razigrano ujak, "to je Heims-Kringla od SnorreTurlesona, uvenog islandskog pisca iz dvanaestog stoljea. To je istinita i

vjerodostojna kronika o norvekim prinevima koji su vladali Islandom."


5/141

"Nije mogue!" uskliknuh. Moje sljedee pitanje odnosilo se na jezik kojim jeknjiga pisana. vrsto sam se nadao kako je pisana na njemakom."Kakav prijevod?" s gnuanjem odgovori profesor. "to e nam prijevod! Brigakoga za tvoj prijevod! Ovo je original na islandskom jeziku, na divnom, bogatomi ujedno jednostavnom narjeju koje obiluje naj razliiti] im gramatikimkombinacijama i oblicima rijei."

"Poput njemakoga" dvosmisleno sam primijetio."Da," odgovori ujak slijeui ramenima, "ali s tom razlikom to islandski jezikima tri roda kao grki, a vlastita se imena dekliniraju kao u latinskom."

Jules Verne


"Ono, a kakav je tisak?" sad se u meni ve poela raati iskrena znatielja."Tisak? Tko je spomenuo tisak, nesretni Axele! Kakve to ima veze s tiskom. Pada, ti misli daje ova knjiga tiskana u nekakvoj tiskari! Neznalico boja, to jerukopis, i to run-ski rukopis...!""Runski?""Da. A sad te jo moram poduiti to to znai, je li?""Nee biti potrebno..." zapoeh, povrijeenog ponosa.Ali ujak se, i protiv moje volje, prihvatio objanjavanja stvari koje me uopenisu zanimale."Rune su," proslijedio je, "slova pisma koje se nekad upotrebljavalo na Islandu,a prema predaji izumio ih je sam Odin! Pogledaj, bezbonie, i divi se oblicimato ih je izumilo samo boanstvo!"Dok sam seja domiljao nekakvoj praktinoj ali koja e me osloboditi oddaljnjih kritika, dogodilo se neto to je razgovor ipak skrenulo na drugustranu. Iz knjige je ispao neki prljavi pergament i pao na pod. Moj se ujakbacio za tim glupavim papiriem kao izgladnjeli ovjek za komadiem kruha. Zanjega su posebno takve zabiljeke, tko zna kada i od koga skrivene u stareknjige i zatim zaboravljene, imale posebnu vrijednost."to bi to moglo biti?" povie ujak.I odmah vrlo paljivo razastre po stolu komadi pergamenta, dugaak pet i iroktri palca, ispunjen neitljivim nizom u okomite stupce poredanih znakova.Donosim toan preslik tog napisa, jer mije obveza upoznati vas s tajanstvenimznakovima koji e profesora Li-denbrocka i njegova neaka odvesti na najudnijuekspediciju devetnaestog stoljea:

hBfe

M rProfesor je asak-dva promatrao dokument, a zatim me pogledao preko naoala iizjavio:"To je runsko pismo. Slova su jednaka onima u rukopisu Snorre Turlesona! Ali,to bi to moglo znaiti?"Kako sam bio uvjeren da su runsko pismo i jezik stari znanstvenici izmislilisamo da bi zavarali poteni svijet, bio sam oduevljen otkriem da ujak o svemutome zna isto to i ja, dakle nita. Barem mi se tako inilo, dok sam gledaokako nemirno kriprste."Pa ipak," gunao je on sam za sebe, "to je neki stari islandski tekst!"A moj je ujak to doista morao znati, jer je bio poliglot, pravi ljudskiviejezini rjenik. Ne bi se moglo rei da je ba poznavao sve dvije tisuejezika i etiri tisue narjeja, koliko ih ima na kugli zemaljskoj, ali se dobro

sluio svim najvanijima.


6/141

Muile su me dvojbe o tome to e ujak sve biti u stanju uiniti, naavi sepred tom potekoom, i kada e iz njega buknuti sva estina njegove neobuzdaneudi. Ve sam oekivao uasan lom, kad na zidnoj uri odbie dva sata.Domaica u taj as otvori vrata sobe i ree: "Juha je na stolu.""Do vraga i juha, kao i oni koji su je skuhali i koji e je jesti!" zaurla ujak.

Jules Verne


Prestraena domaica brzo nestade u hodniku. Ali ja sam bio gladan. Stogapolet]eh za njom i brzo zauzeh svoje uobiajeno mjesto u blagovaonici. Izpristojnosti poekah nekoliko minuta, ali od mojeg ujaka, profesora, nije bilotraga. To me iznenadilo. Obino ga posao nijeodvlaio od blagodati dobrogobjeda. A kakav je to objed bio! Juha s perinom, jaja sa unkom zainjenaoraiem, peena teletina u umaku od ljiva. Kao poslastica slijedili su voe iueereni raii, a sve se to zalijevalo divnim moselskim pjenucem.Sve je to moj ujak rtvovao zbog toga prljavog komadia pergamenta. Ja sam,opet, kao odani neak, bio uvjeren da ga moram u tome odmijeniti. Stoga sam se,da bih umirio savjest, dobro najeo za obojicu.Stara kuharica bila je potpuno izbezumljena. Nakon toliko muke oko pripremejela, njezin se gospodar nije pojavio za stolom. Dok je gledala kakvu pusto

pravim po stolu, njezino je prvotno razoarenje ubrzo bilo zamijenjeno ozbiljnomzabrinutou. to ako ujak unato svemu odlui jesti?Upravo sam pojeo zadnju jabuku i popio posljednju au pjenuca, kad se zauostraan urlik. Jednim skokom naao sam se u radnoj sobi.

2.TAJANSTVENI PERGAMENT"Tvrdim da to mora biti neki vaan zapis na ninskom pismu," vikao je moj ujak,"koji krije nekakvu udesnu tajnu koju po svaku cijenu moram otkriti."Htio sam mu neto uzvratiti, ali me on prekine jo i prije nego sam rijeizustio: "Sjedni za stol i pii!"Posluao sam."Svaki znak runskog pisma zamijenit u odgovarajuim slovom nae abecede. Vidjetemo to e iz toga ispasti. Hajde, poni zapisivati i pazi da ti se ne potkradekoja pogreka."Diktat je zavrio sljedeim, potpuno nerazumljivim rezultatom:

nm.rnlls esreuel seecJdesgtssmf unteief niearkekt,samn atrateS Saodrrnemtnael nuaect rrilSa

Atvaar .nscrc ieaabsccdrmi eeutul frantudt.iac oseibo KediiYJedva doekavi da zavrim s pisanjem, ujak mi pograbi papir iz ruku i pone gadugo i paljivo prouavati."to bi to moglo znaiti?" rekao je nakon dugotrajnog prouavanja.

Ejjii"--

Jules Verne



7/141

Doista nisam znao to mu odgovoriti. Istina, on se nije ni nadao nekom odgovoru.Govorio je sam sa sobom:"To me podsjea na neki kriptogram. U kriptogramu je smisao hotimice skriven u

izmijeanim slovima. Osim ako ona nisu izmijeana bez ikakvog smisla. Ali zatobi se netko time bavio? Kad bi se ta slova stavila na pravo mjesto, dala birazumljivu reenicu! Moda se nalazim na pragu nekog velikog otkria!"

Moje je skromno miljenje bilo da sve to ne znai nita, ali sam dobro pazio dato ne otkrijem i tako se izvrgnem ujakovu bijesu. Sve to vrijeme on je zapis s

pergamenta usporeivao s onima iz knjige."Ova dva rukopisa nije pisala ista ruka. Postoji nepobitan dokaz da jekriptogram napisan mnogo poslije knjige. Pomislio sam da bi to morao biti neki

prilino krhak dokaz. Dakle, prvo slovo jest dvostruko M koje se ne moe naikod Tarlesona jer se u islandskom jeziku pojavilo tek u etrnaestom stoljeu.Prema tome, pergament mora biti barem dvije stotine godina mladi od knjige!"Sve to inilo se loginim i vrlo moguim, ali jo uvijek je bilo samopretpostavka."ini mi se vjerojatnim," nastavi ujak, "daje tu reenicu na pergamentu ispisaojedan od vlasnika knjige. Vano je, dakle, tko je bio taj vlasnik? Moda jenekim sretnim sluajem svoje ime upisao negdje u knjizi?"S tim rijeima ujak skine naoale, uzme jako povealo i pomnjivo pone

pretraivati prve stranice knjige. Na pred-listku, gdje obino stoji sporedninaslov, otkrio je neku mrlju koja se na prvi pogled inila kao da je od tinte.Ali nakon pomnijeg pregleda, pokazalo se da se radi zapravo o napisanom retkukojeg je vrijeme gotovo izbrisalo. Ujaku je bilo jasno da se tu krije ono totrai; poeo je istraivati mrlju i nakon podosta vremena uspio odgonetnutisljedei niz runskih znakova:

"Arne Saknussemm!" pobjedonosno uzvikne ujak. "Pa to je ime, i to ime islandskogprofesora, slavnog alkemiara iz esnaestog stoljea."Udivljeno sam gledao ujaka."Ti alkemiari," nastavio je, "poput Avicenne, Bacona, Lullusa i Paracelsusa,

bili su uistinu jedini ueni ljudi svojeg doba. Zasluni su za mnogavelianstvena otkria kojima se danas moramo diviti. Moj neae, moda je tajSaknussemm ba u ovom nerazumljivom kriptogramu skrio kakvo nevjerojatnootkrie? On sigurno ima neko dublje znaenje. Moram ga otkriti!"Uzbueno se ushodao po sobi. Ja se jedva usudih pridodati:"Moda, ali to je navelo toga uenjaka da tako skrije svoje udnovato otkrie,uinivi ga tako potpuno beskorisnim?""to ga je navelo? to? Otkud bih ja to znao? Zar nije tako i Galileo u tajnuzavio sva svoja otkria vezana za Sa-turn? Uostalom vidjet emo. Neu ni jestini spavati dok ne otkrijem tajnu koju skriva ovaj zapis.""Ali, dragi ujae..." zapoeli."A ni ti, Axele," doda ujak.Ba je ispalo dobro to sam toga dana jeo za dvojicu."Prije svega treba otkriti klju do konanog rjeenja. Ako u tome uspijemo,ostalo ne bi trebalo biti teko."Poeo sam se ozbiljno prihvaati ove zadae. Izgledi da neu tako skoro moispavati niti jesti nisu uope bili obea-

Jules Verne


. Stoga sam odluio dati sve od sebe da bi mu pomogao. Za to vrijeme ujak jenastavio svoj razgovor sa samim sobom:


8/141

"Zadatak je vrlo lagan. Na tom papiru nalazi se sto trideset i dva slova koja sesastoje od sedamdeset i devet suglasnika i pedeset i tri samoglasnika, To je

priblino onaj omjer koji obiljeava veinu junih jezika. Sjeverna narjejamnogo su bogatija suglasnicima. Dakle, s prilinom sigurnou moemopretpostaviti da se radi o nekom junjakom jeziku."Nije moglo biti jednostavnije.

"Sada samo moramo otkriti koji je to tono jezik," zakljuio je profesor."Kako Shakespeare kae: to je pitanje" pokuao sam biti duhovit."Taj Saknussemm" nastavio je on, ne obazirui se na moje pokuaje, "bio jekolovan ovjek. Dakle, ako nije pisao svojim materinjim jezikom, bilo mu jenajprirodnije odabrati jezik kojim se sluila veina uenih ljudi esnaestogstoljea, a to je latinski. Ako se to ne pokae tonim, moemo pokuati sapanjolskim, francuskim, talijanskim, grkim ili ak hebrejskim. Ali moje je

miljenje da se najvjerojatnije radi o latinskom."Skoih sa stolice. Vrlo dobro sam poznavao latinski i inilo mi se grijehomtvrditi da bi taj niz nezgrapnih rijei mogao pripadati Vergilijevu ljupkomjeziku."Da, to je latinski," ponovi ujak. "Istina, barbarski latinski, ali jo uvijeklatinski.""Vrlo vjerojatno," uzvratio sam, ne usuujui mu se suprotstaviti."Pogledajmo dobro" nastavio je ujak, uzimajui opet list na kojemu sam pisao."Evo, tu je niz od sto trideset i dva

slova koja su prividno ispremijeana bez ikakvog reda. Neke rijei sastavljenesu od samih suglasnika, kao stoje to prva rije mm.rrills. Druge, naprotiv,sadre mnotvo samoglasnika, kao npr. peta unteief ili jedna od posljednjihoseibo. To mi se ini neobinom kombinacijom. Vjerojatno emo otkriti da se

pravi smisao krije iza nekog nepoznatog matematikog kljua. Uvjeren sam da jereenica najprije bila napisana pravilno, a onda ispremjetana po nekomnepoznatom pravilu koje trebamo otkriti. Onaj tko otkrije klju ove "ifre", bez

problema e proitati zapis. Ali kakav je tu klju? Axele, eto ti prilike dapokae svoju otroumnost?"U tom mu trenutku nisam mogao biti od velike pomoi. Misli su mi dalekoodlutale. Dok je govorio, pogled mi se bio zaustavio na portretu draesnegospoice Graiiben koji je visio na zidu. tienica mojeg ujaka u tom setrenutku nalazila u Altoni, kod jedne svoje roakinje. Bio sam alostan to nijeovdje jer, sad to mogu priznati, lijepa Virlan-dekinja i profesorov neakvoljeli su se poslovinom njemakom strpljivou i mirom. Ve smo se bilizaruili, ali moj ujak, koji se inae nije obazirao na te zemaljske stvari, otome nije imao pojma. Graiiben je bila draesna plavua, modrih oiju. Imala je

pomalo teku narav i bila vrlo ozbiljna za svoje godine. Ali voljela me, a jasam nju oboavao, ako taj glagol uope postoji u grubom njemakom jeziku! Slika

moje male Virlandekinje naas me prenijela daleko iz stvarnog svijeta u svijetsnova i uspomena.Dakle, bio sam se zadubio u misli o djevojci koja mi je bila vjeran pratilac nazabavama i vrijedan pomonik u mojim poslovima. Svaki dan mi je pomagala u

sreivanju dragocjenog ujakovog kamenja. Zajedno smo na njega lijepiliodgovarajue natpise. Bila je izvrstan mineralog. Uivala je u produbljivanjutekih pitanja znanosti. Mnotvo smo divnih sati proveli u zajednikom uenju, aja sam esto za-viao onom neosjetljivom kamenju dok ga je premjetala svojimdraesnim ruicama.

Jules Verne


U trenucima predaha, zajedno bismo se zaputili u etnju gustim drvoredima uz

Alster, te svratili do starog pocrnjelog mlina koji je prekrasno pristajao rubujezera. avrljali smo hodajui i drali se za ruke. Pripovijedao sam joj tota,


9/141

a ona se tim priama znala od srca smijati. Znali smo tako dolutati ak do obalerijeke Elbe, a onda, poto bismo zaeljeli laku no labudovima to su plivali

medu velikim bijelim lopoima, vraali bismo se motornim amcem kui.Ne primjeujui moju odsutnost, profesor je na mnotvo naina pokuavaoproitati zbunjujui kriptogram. Meutim, ubrzo mije, vrativi me iz dalekihmatanja, izdiktirao jedan pokuaj za koji mu se uinilo daje vrlo blizu

konanom rjeenju."Eto, ini mi se da e onome, koji eli pobrkati slova neke reenice najprijepasti na pamet da rijei napie okomito umjesto da ih poreda vodoravno.""Dobra ideja!" pomislih."Da vidimo to e iz toga izai. Axele, napii bilo koju reenicu na ovaj

papiri, ali umjesto da pie slova redom jedno za drugim vodoravno, poredaj ihu okomite stupce, tako da po pet do est slova doe u svaki stupac."Razumio sam to treba uiniti i odmah sam napisao odozgo do dolje:V t o m a b0 e m a G e1 j o 1 r ni a j e a !m k a n u"Dobro" ree profesor ne itajui. "Sad poredaj ta slova vodoravno."Posluah i dobih ovu reenicu: Vtotnab oetnaGe ljolrn iajea! mkanu

"Vrlo dobro" ree ujak, istrgnuvi mi papir iz ruke. "Eto, sada tekst slii onomsa starogpergamenta. Suglasnici i samoglasnici smjeteni su u podjednakomneredu. ak ima i velikih slova i zareza usred rijei kao na Saknussemmovupergamentu!"Ta su me otroumna zapaanja zadivila."A sad," ovaj mi se put izravno obratio, "da bih mogao proitati reenicu kojusi napisao a koja mi je nepoznata, moram samo redom uzimati iz svake rijeinajprije prvo siovo, zatim drugo, pa tree i tako redom."Uskoro ujak, na svoje, a jo vie na moje iznenaenje, proita:"Volim te jako moja malena Grauben!" "Gle!" iznenaeno uzvikne profesor.Eto, ja sam nesvjesno, kao nespretan zaljubljenik, bio napisao tu reenicu kojame izdala."A tako, voli Grauben?" nastavi ujak pravim skrbnikim glasom."Da... to jest... ne..." promucao sam."A da, ti voli Grauben," ponovio je posve nesvjesno. "Dobro, primijenimo sadtaj postupak na na zapis!"Uronivi ponovno u misli koje su ga bile sasvim zaokupile, ujak je ve zaboravio

moje nepromiljene rijei. Namjerno kaem: nepromiljene, jer znanstvenikovaglava nije nikako mogla razumjeti neto to se ticalo srca. Na svu sreu, veliko

pitanje rukopisa bijae za njega vanije.Kad se opet zadubio u istraivanje starog pergamenta, profesoru su iz oijusijevale munje, a prsti mu drhtali od uzbuenja. Najposlije se glasno nakaljaoi poeo mi jasnim glasom diktirati, sriui slovo po slovo svake rijei. Napokonje tekst bio gotov. ifrirana poruka je izgledala ovako:

Jules Verne


mmessunkaSenrA.ioef ddK.segnittamurtn ecertserrette,rotaivsadua,ednecsedsadnelacartnuilrJsiratracSarbmutabiledmek meretarcsilucoYsleffenSnlKad je sve bilo gotovo, moram priznati, jedva sam obuzdavao smijeh. Nasuprotmeni, ujak se pjenio od bijesa. "To nema nikakva smisla!" glasno je uzviknuo,poput topovske kugle izletio iz sobe, sruio se niz stube, istrao na ulicu ibrzim koracima nestao u nepoznatom pravcu.

3.


10/141

ZAPREPAUJUE OTKRIE

"to se dogaa?" uzviknula je naa domaica, koja se pojavila na vratima sobe,privuena iznenadnom bukom. "Hoe li gospodar uope ruati?""Ne," kratko odgovorih. "A to e biti s veerom?""Ne znam. Maloprije mije rekao da vie nee nita jesti, kao ni ja. Ujak nas je

odluio poslati na dijetu sve dok ne otkrije to pie na tom nesretnompergamentu," odvratio sam."Ali tako ete umrijeti od gladi?" zabrinuto je ustvrdila dobra kuharica.Iako sam se u velikoj mjeri slagao s njom, nisam se usudio to priznati. Poslaosam je natrag u kuhinju i posvetio se svojem uobiajenom razvrstavanju geolokihuzoraka. Ali koliko god sam se trudio, misli su mi neprekidno naizmjeninosvraale na moju prekrasnu Grauben i taj nesretni pergament.

Nekoliko sam puta pomislio da prekinem rad i izaem proetati. Ali kako unapustiti kuu? to ako me ujak pozove, ako mu padne na pamet da opet zaponetaj uzaludni logogrifski posao pred kojim bi pokleknuo i stari dobri Edip? tobi se dogodilo ako se ne dospijem odazvati njegovom pozivu?

Jules Verne


Najbolje e biti da ostanem. Neki mineralog iz Besanco-na prije kratkog mijevremena poslao zbirku silicij evih zemljanih uzoraka koje je trebaloklasificirati. Prihvatih se posla. Prebirao sam po uzorcima, lijepio natpise nanjih i slagao ih u staklene ormare.Za jedan sat svi su uzorci bili uredno smjeteni na police. Utonuo sam u velikiutrehtski naslonja, zabacio glavu, ruke opustio niz naslone. Zapalio sam svojululu, ukraenu rezbarijom koja je prikazivala bezbrino ispruenu nimfu. Poputsvih drugih studenata, ponekad bih se prepustio uivanju u duhanu. Zabavljao samse gledajui kakoduhan polako izgara i moju nimfu pomalo pretvara u pravucrnkinju. Katkada bih osluhnuo ne uju li se kakvi koraci na stubitu. Nikakvaglasa. Gdje bi sada mogao biti ujak? Mogao sam ga lako zamisliti kako tri

pokraj velianstvenih stabala na cesti to vodi u Altonu, mae rukama, tapombijesno sijee zrak i jo uvijek glavu razbija onom nesretnom hrpom hijeroglifa.Hoe li uspjeti otkriti kakav trag? Hoe li se vratiti kao pobjednik ili sasvimdotuen? Tko e biti jai: on ili tajna zagonetnog rukopisa?Dok su mi te misli prolazile glavom, nesvjesno sam dohvatio list papira, nakojemu sam bio ispisao onaj nerazumljivi niz slova, i pokuao sve mogue naineda ih smjestim u smislene grupe. Pokuao sam sa svakim drugim, svakim treim,etvrtim i petim slovom, ali sve je bilo uzalud."to bi to moglo znaiti?" bez prestanka sam sebi postavljao to pitanje.

Istina; etrnaesto, petnaesto i esnaesto slovo davali su englesku rije ice, aosamdeset etvrto, osamdeset peto i osamdeset esto slagali su se u rije sir.

Napokon, u srednjem dijelu dokumenta, pa zatim u drugom i treem redu, opazih ilatinske rijei rota, mutabile, ira, nec, atra."Ha!" pomislih. "Moda moj ujak ima pravo u pogledu jezika kojim je rukopis

pisan. U etvrtom redu opazih jo

Zapalio sam svoju lulu

Jules Verne



11/141

rije luo, koja se moe prevesti sa "sveta uma". Osim toga se u treem redumogla proitati rije labiled, posve hebrejskog oblika, a u zadnjem redufrancuske rijei mer, are, mere.To je da ovjek poludi! etiri razliita jezika u jednoj besmislenoj reenici!Kakva moe biti veza izmeu rijei: led, gospodin, srdba, okrutan, sveta uma,promjenljiv, majka, luk ili more? Samo se prva i zadnja mogu lako spojiti, jer

ne bi bilo nita udno da se u ispravi pisanoj na Islandu govori o "zaleenommoru". Ali stoje s ostalim dijelom tajanstvenog kriptograma.Naao sam se pred nepremostivom preprekom. Mozak mije kljuao, a oi minepomino zurile u stari pergament. inilo mi se da cijela ta zbirka slova pleeispred mene u nizu malih crnih grupa, poput iskrica koje se znaju pojaviti predoima kada krv naglo nahrupi u glavu.Poeo sam halucinirati. Guio sam se, trebalo mi zraka. Nesvjesno sam se hladiolistom papira kao lepezom, a pred oima mi se naizmjence pojavljivala sadnjegova prednja, sad stranja strana.Pokuajte zamisliti moje iznenaenje kad je kroz papir prodrla svjetlost, a nadrugoj se strani ukazao odraz niza tintom ispisanih slova. Preda mnom su senalazile posve itljive latinske rijei, meu kojima razabrati carterem i ter-restre.Otkrio sam tajnu ifre! Odjednom mi je bljesnulo pred oima. Pronaao sam kljurjeenja. Same te rijei bijahu putokaz do istine. Da bi se proitao tajdokument, trebalo ga je samo itati unatrag! Ostvarila su se svaprofesorovaotroumna nagaanja. Imao je pravo u pogledu smjetaja slova a i s obzirom najezik dokumenta! Nedostajala je samo sitnica da bi se od poetka do kraja

proitala ta latinska reenica, a ja sam tu sitnicu otkrio posve sluajno!

Bio sam neopisivo uzbuen. Zamaglilo mi se pred oima i tako sam se tresao da sprve nisam mogao nastaviti s prouavanjem. Razastro sam papir na stol, i malo pomalo stiao svoje uzbuenje.Duboko sam udahnuo i rekoh sam sebi: "A sada proitajmo!"Prstom prelazei preko svakog slova, sriui sam proitao cijelu poruku.

Ali kakvo mi je zaprepatenje i strah ispunilo duu! inilo mi se da me je netkoudario tekom boksakom rukavicom. to, zar je to - to to sam upravo bio doznao- ve izvreno! Zar se netko usudio prodrijeti...! Ali to nitko iv nikad needoznati!Skoio sam na noge i kriknuo: "Ni govora! Nikad, ba nikad moj ujak nee otkrititu opasnu tajnu! Ako je itko bio na to spreman, upravo bi se on smjesta zaputiona to strano putovanje! Nita ga na svijetu ne bimoglo pokolebati niti ga utome sprijeiti! Takav neustraiv geolog kao to je on otputovao bi usprkossvemu i ne obazirui se ni na koga! to je jo strasnije, svakako bi poveo i

mene sa sobom, i ne bismo se vie vratili! Nikad, nikad vie!Gotovo sam bio izvan sebe od bijesa i razdraenosti!"Ne, moj vrijedni ujak ve je gotovo poludio!" glasno vik-nuh. "Ovo bi gadotuklo. Kad ve mogu sprijeiti da se takva misao rodi u glavi moga tiranina,ja u to i uiniti. Mogao bi nekim sluajem i sam otkriti klju.Zato e bitinajbolje da odmah unitim, da spalim u pepeo taj opasni pergament."

U kaminu je jo bilo malo vatre. Pograbim knjigu i Saknussemmov pergament,zajedno s papirom na kojem sam pisao svoje zabiljeke. Ruka mi je grozniavodrhtala dok sam prilazio kaminu kako bih sve to bacio u vatru i zauvijek unitiotu opasnu tajnu, kad se vrata sobe odjednom otvorie i nanjihovom se pragupojavi moj ujak.

Jules Verne

PUT U SREDISTE ZEMLJE

Dok nije doao do mene, imao sam tek toliko vremena da kobne dokumente ponovno

vratim na stol.


12/141

Ujak je bio duboko zamiljen. Bilo je oito da mu misli jo uvijek zaokuplja tajstrani pergament. Vjerojatno mu je putem sinula nekakva nova ideja i zato sevratio da iskua tu novu kombinaciju.Bez rijei je sjeo u naslonja, uzeo pero u ruku, te na papiru poeo nizatinekakve matematike proraune. Napeto sam promatrao njegov rad. Potpuno sam

protrnuo. Hoe li otkriti tajnu? Drhtao sam, zapravo bez razloga, jer je prava i

jedina kombinacija bila ve otkrivena, pa je svako novo istraivanje u nekomdrugom pravcu bilo posve uzaludno.Ne progovorivi ni rijei i ne podiui glavu, radio je itava tri sata. Pisaoje, brisao, ponovno pisao, kriao te opet po tisuiti put iznova zapoinjaosvoje proraune. Dobro sam znao da e jednom morati doi do rjeenja, ako muuspije poredati slova na sve mogue naine. Slova svake abecede imala suogranien broj kombinacija. Ali broj tih kombinacija bio je tako zaudno velik,da su mogle protei godine prije nego zagonetka napokon bude rijeena.

Vrijeme je odmicalo. Spustila se no, a na ulicama zavladala tiina. Ujak je jouvijek bio pognut nad svojom zadaom. Nije vidio nita oko sebe, nita nije uo,

pa tako nije uo ni glas nae vrijedne domaice kad je dola do vrata i upitala:"Hoe li gospodin veerati?"

Morala je otii, ne doekavi odgovora. Ja sam se ve borio sa snom, ali senisam usuivao ostaviti ga sama. Napokon sam, posve iscrpljen, zaspao na sofi,

prepustivi ujaka njegovim beskrajnim proraunima.Kad sam se sutradan ujutroprobudio, jo uvijek je neumorno radio. Po njegovimcrvenim oima, blijedom licu,

zamrenoj kosi, drhtavim rukama, uspaljenim obrazima, razabiralo se u kakvoj jeoajnikoj borbi proveo no. Bijae mi ga doista ao. Iako je prema meni estobio gotovo okrutan, neizmjerno sam ga volio i tovao i stoga me srce boljelo kadsam vidio kako pati. Tenja za rjeenjem tako gaje opsjela da vie nije znao ni

bjesnjeti. Sve su se njegove ivotne snage usredotoile u jednu jedinu toku i,kako nisu imale svojeg uobiajenog oduka, prijetila je opasnost da e ga tanapetost svakog trena raznijeti na komade. Bio sam svjestan da jednom jedinomrijeju mogu prekinuti -sve njegove patnje. Ali nita me nije moglo natjeratidaje izgovorim.

U mene je dobro srce. Zato sam, dakle, uporno utio? Zapravo za dobrobit samogamojeg ujaka."Ne, ne," ponavljao sam u sebi, "neu progovoriti! Znam gaja dobro. On e htjeti

poi stopama svojeg prethodnika i nitko ga iv u tome nee moi sprijeiti.Dobro ga poznajem. On ima vulkansku matu te bi rtvovao i ivot za dobrobit inapredak geologije. Stoga u utjeti i sauvati svoju tajnu. Otkriti je, bilo biravno samoubojstvu. On ne samo da e odmah pohrliti u propast, ve e i mene

povui za sobom."Prekriio sam ruke, nijemo gledao oko sebe i zapalio lulu, vrsto odluan danikad vie ne progovorim. Ali nisam mogao predvidjeti ono to e se nakon sat-dva dogoditi.

Naa je domaica, poavi na trnicu ili vodena nekim drugim poslom, htjelaizii iz kue. Meutim, ulazna vrata bila su zakljuana, a kljua nije bilo ubravi. Je li ga netko namjerno sklonio? Profesor svakako nije imao namjerupretvoriti nas u zatoenike svoje opsjednutosti? inilo mi se da bi to ipak biloponeto pretjerano. Zar smo zbog toga trebali na smrt izgladnjeti? Odjednom seprisjetih jednoga slinog sluaja koji mi natjera strah u kosti. Prije nekolikogodina, dok je dovravao svoju veliku klasifikaciju rudaa, ujak etrdeset iosam sati nije nita okusio, i itava je kua

i

Jules Verne



13/141

morala s njime podijeliti taj znanstveni post. Ja sam od toga dobio jake greveu elucu, a to me kao prilino prodrljiva djeaka nije nimalo zabavljalo.Gotovo sam osjetio da me ti grevi opet hvataju.Bio sam uvjeren da e i zajutrak propasti kao i sinonja veera, ali odluih

biti hrabar i ne popustiti pred glau. Ali dobra domaica sve je to poelaozbiljno shvaati. to se moglo uiniti? Ona nije mogla izii iz kue, a ja se

to nisam usuivao.Ujak je i dalje neprekidno radio. Mata kao da gaje odnijela visoko u nebo.ivio je daleko od zemlje pa, dakako, daleko i od zemaljskih potreba. Nije ni

pomiljao na jelo i pie.Oko podneva poela me ozbiljno muiti glad. U kui nije bilo vie niega, jer jenaa dobra domaica prole veeri nevino pojela posljednji komadi kruha. Ovakose vie nije moglo dalje. Ali ja se nisam dao, jer sam u tome vidio i pitanjeasti. Meutim, otkucala su i dva sata, a ja sam ve bio na kraju snaga. Poeosam sebe uvjeravati da pridajem preveliku vanost rukopisu. Moda mu ujakneeni povjerovati, moda e mu se itava stvar uiniti obinom prijevarom. Osimtoga, sigurno postoji nain kako ga odgovoriti od tako besmislene ekspedicije.Pa opet, ako ga i ne uspijemo odgovoriti od toga, nema naina da me natjera dabudem njegov pratilac. Napokon, veliki su izgledi da e on napokon sam otkritiklju ifre, to e moje gladovanje uiniti posve uzaludnim?Odluka koju sam sino tako vrsto bio donio, sad mi se inila potpuno pogrena.Bilo je glupo to sam tako dugo ekao. Odluih mu sve otkriti.Traio sam zgodan nain kako to uiniti, a da ne navuem njegov bijes na sebe.Jo sam se domiljao kako to izvesti, kad profesor ustade, dograbi svoj eir izaputi se prema vratima.

to!? Zar e opet izii i ostaviti nas zatvorene? Nikad!"Ujae!" povikah.ini se kao da me nije uo."Ujae Lidenbrock! "povikah glasnije."to?" protisnu ujak kao ovjek koji se upravo prenuo iz sna. "Jesi li netorekao?""Pa eto... taj klju...""Kakav klju? Od kunih vrata?"Ali ne, klju onog stranog rukopisa," kriknuh.Ispitivaki me pogledao preko naoala. Sigurno me izdao izraz lica, jer me bezrijei vrsto zgrabio za ruku i zapiljio se u mene. Samim tim pogledom uputio mije jasno pitanje.Klimnuh glavom u znak potvrde. On saaljivo slegne ramenima iokrene se od mene.Oito je mislio da sam izgubio pamet."Mislim da sam otkrio rjeenje," bio sam uporan.Oi mu ivo sijevnue, a ruka se pokrenu kretnjom prijetnje. Kratko vrijemenitko od nas nije prozborio ni rijei. Teko je rei tko je od nas bio vieuzbuen."Hoe rei da si uspio otkriti sadraj pergamenta.""Jesam," uslijedio je moj oajniki odgovor. "Pogledajte reenicu koju ste midiktirali.""Ali to ne znai nita!" ljutito mi je odgovorio i zguvao ponueni papir."Da, ako itate s lijeva na desno, ali ako itate u obrnutom smjeru, s desna nalijevo..."

Nisam dospio dovriti reenicu.

Jules Verne



14/141

"Unatrag!" kriknu profesor, bolje rei zaurla! U glavi mu je iznenada sinulo isav se preobrazio. "Lukavi Saknus-semme! Kako sam bio blesav!"Bre-bolje ponovno dohvati papir, odmjeri ga zakrvavljenih oiju i uzbuenimglasom proita njegov sadraj, onako kako sam ja to prije njega uinio.Pisalo je:In Sneffels Yoculis craterem kem delibat urnbra Scartarts Julii intra calendas

descende, audas viator, et terrestre centrum attinges. Kod Jeci. ArneSaknussemm.To bi se s loe latintine, kojom je bilo napisano, dalo otprilike ovakoprevesti:Spusti se u krater Yocula Sneffels,koji sjena Scartarisa pomiluje prije srpanjskih kalenda,smjeli putnie, pa e stii do sredita Zemlje.Ja to uinih. Arne Saknussemm.Ujak od veselja poskoi tri stope u zrak. Blistao je od zadovoljstva isamouvjerenosti. Hodao je tamo-amo po sobi, hvatao se za glavu, premjetaostolce, slagao knjige. Nevjerojatno ali istinito, loptao se svojim dragocjenimgeodama i udarao akom sad ovdje, sad ondje. Konano se primiri te se, iscrpljengolemim potrokom energije, srui u naslonja."Koliko je sati?" napokon upita. "Oko tri sata.""Gle, kako je brzo promaklo vrijeme ruka. Strahovito sam gladan. Neto emopojesti, a onda...""A onda?""Onda e mi prirediti moj putni koveg.""Zbog ega!?" povikah.

"I svoj takoer," nastavi, ne osvrui se na moje pitanje. "Odmah kreemo naput."Moete shvatiti moj uas. Ipak sam se suzdrao i odluio prikriti svoj strah.Samo su znanstveni razlozi imali utjecaja na mojeg ujaka. Dakle, mnotvo njih

bilo je protiv tog stranog putovanja. Ve i sama pomisao na put u srediteZemlje bila je potpuno besmislena! Stoga odluih odmah nakon objeda upotrijebitisve svoje znanje i govorniku sposobnost da ga od toga odgovorim.Bijes mojeg ujaka sad se sruio na nau domaicu, kad se pokazalo da ruak nije

pripravljen. Ali doskora se sve razjasnilo. Napokon se doepavi kljua ulaznihvrata, kuharica otra na trnicu, te smo ve za jedan sat napokon mogli utaitiglad.Za ruka ujak bijae gotovo razigran. ak je ispriao nekoliko ala primjerenihznanstvenim krugovima. Ipak, odmah nakon deserta, dade mi znak da poem za njimu radnu sobu. Sjeli smo za stol."Axele," ree blagim i slavodobitnim glasom, "uvijek sam vjerovao u tvojuotroumnost, ali danas si mi uinio neprocjenjivu uslugu, koju ti nikad neuzaboraviti. Bez tebe, nikad ne bi doznali za ovo velianstveno otkrie. Stoga je

moja obveza od tebe zatraiti da sa mnom podijeli svu slavu koju e nam onodonijeti.""Dobre je volje," pomislih. "Uskoro u mu dati do znanja to doista mislim o tojslavi.""Prije svega," nastavio je, "molim te da o tome nikome ne govori. Jesi lirazumio? Nema zavidnijih ljudi nego to su znanstvenici i istraivai. Mnogi odnjih bi, bez sumnje, rado poli na to putovanje. Zato u svakom sluaju moramo

biti prvi koji e ga poduzeti.""Sumnjam da bi nam mnogi u tome poeljeli biti suparnici,"bilo je moje

miljenje.

Jules Verne



15/141

"Svaki pravi znanstvenik s ushitom bi prihvatio takvu priliku. Daje ovajdokument ikad javno objavljen, tragom Arne Saknussemma krenuo bi poveliki brojpredanih geologa!""Ja u to ne vjerujem. Gdje su nam dokazi da taj dokument nije obina prijevara?"bio sam uporan."Kako!? Zar si zaboravio knjigu u kojoj smo ga pronali?" uzvratio je ujak.

"Dobro, priznajem mogunost da je taj Saknussemm doista napisao te retke, alito nam moe dokazati da je on doista izvrio to putovanje," odgovorio sam.Poalio sam zbog tih rijei odmah kad sam ih neoprezno izgovorio. Profesor me

pogledao mranim pogledom i ja posumnjah u krajnji ishod ovog razgovora. Sreom,nita se nije dogodilo. Raspoloenje mu seponovno vratilo i on mi, uz osmijeh,samouvjereno uzvrati:"To emo ve vidjeti.""Ali dopustite mi da iznesem svoje prigovore s obzirom na taj dokument.""Govori, djeae, bez ustruavanja. Slobodno moe iznijeti svoje miljenje.

Vie nisi moj neak, nego pomonik i suradnik. Dakle, da ujemo.""Dobro. Najprije bih htio znati to je taj Yocul, pa taj Sneffels i Scartaris.

Nikad za njih nisam uo.""Upravo sam to i sam htio poblie istraiti. Nedavno sam iz Leipziga, od svojegprijatelja Augustusa Petermana, primio jednu kartu koja je stigla ba u pravias. Uzmi trei atlas s druge police, serija Z, karta broj 4.Ustadoh i, prema tono danim uputama, brzo nadoh zatraeni atlas. Ujak ga otvorii ree:

"Ova Handersonova karta jedna je od najboljih karata Islanda. Nadam se da e namrazjasniti sve nedoumice, potekoe i sumnje."Nagnuh se da pogledam kartu.

PUT U SREDITE ZEMLJE4.KREEMO NA PUT"Pogledaj, cijeli otok sazdan je od vulkana," ree profesor, "i zapamti, da svivulkani nose ime Yocul.Na islandskom jeziku ta rije zapravo znai "ledenjak".

Na veini visokih planina tog podruja, najvei broj vulkanskih provala probijasebi put kroz debelu ledenu koru. Zato se imenom Yocul zovu svi vulkani kojirigaju vatru na tom velianstvenom otoku.""U redu," rekoh. "A to znai Sneffels?"Ponadao sam se da na to pitanje neu dobiti odgovor, ali prevarih se, jer ujaknastavi:"Slijedi moj prst uz zapadnu obalu Islanda. Vidi li njegov glavni gradRevkjavik? Vidi. Dobro. Slijedi bezbrojne fjordove"obala to ih je more izdubioi zaustavi se zaas ispod ezdeset petog stupnja sjeverne irine. to tu vidi?""Vidim nekakav poluotok koji slii na bedrenu kost.""Usporedba je tona, djeae. A sad pogledaj: vidi li to na njezinom zglobu?""Da, vidim visoku planinu." "Eto, to je Sneffels." Meni je ponestalo rijei."Da, Sneffels, planina visoka pet tisua stopa, jedna od najviih na otoku,

kojoj je sueno da postane najslavnija

Jules Verne


na itavoj Zemlji, jer emo kroz njezin krater doprijeti do sredita zemaljskekugle.""Ali to nije mogue," uzbueno sam uzviknuo, zaprepaten ovim rijeima."A zato je nemogue?" bijesno upita profesor Lidenbrock."Zato to je taj krater sigurno zatrpan lavom, uarenim kamenjem, mnogim

nepoznatim opasnostima...""A ako je to ugaeni krater?" "Ugaen? To bi bilo neto drugo."


16/141

"Svakako da bi bilo. Danas na Zemlji ima svega oko tri stotine aktivnih vulkana,dok je ugaslih znatno vie. Snef-fels pripada medu ove potonje. Koliko jepoznato, posljednji put je provalio 1219. godine. Od tog vremena buka se u njemupotpuno stiala, te vie ne pripada meu ive vulkane."to sam jo mogao rei? Promijenio sam temu razgovora:"Ali to znai rije Scartaris i kakva smisla imaju tu srpanjske kalende1?"

Ujak se malo zamislio. Ve sam se ponadao da sam ga napokon zbunio, ali doskoramije uvjerljivim glasom odgovorio:"Ono to ti smatra nejasnim, meni je jasno kao sunce. To je samo dokaz, kako jeSaknussemm pomnjivo nastojao tonoopisati svoje otkrie. Sneffels se sastoji odnekoliko kratera. Stoga nam je paljivo oznaio onaj koji vodi k sredituZemlje. Kako je to uinio? Dao nam je do znanja da vrh Scartaris baca svojusjenu do otvora spomenutog kratera upravo u vrijeme srpanjskih kalenda, tj.koncem mjeseca lipnja. Zar je mogao dati toniju oznaku? Kad stignemo na vrhSneffelsa, nee nam biti teko izabrati pravi put."1 Kalende - kod starih Rimljana, naziv prvog dana u mjesecu.

Moj je ujak za sve nalazio odgovor. Uvidjeh da on ima neosporno opravdanje zasvaku rije starog pergamenta. Prestadoh, dakle, prigovarati s te strane. Ipak,trebalo gaje bezuvjetno uvjeriti da odustane od svoje opasne namjere. Stoga sam

preao na znanstvene prigovore, po mojem miljenju kudikamo jae."U redu," rekoh. "Priznajem daje Saknussemmov zapis jasan i da u njemu nemanita neodreeno. Priznajem ak i to, daje isprava vjerodostojna. Taj seznanstvenik spustio na dno Sneffelsa, vidio je kako sjena Scartarisa milujerubove kratera prije srpanjskih kalenda, uo je stare legende njegova doba koje

pripovijedaju da taj krater dopire do sredita Zemlje. Ali nikako ne moguvjerovati da je on sam dospio do toga sredita. Ne vjerujem da je krenuo na taj

put, a ak i da jest, ne vjerujem da se vratio.""A zato, mladiu?""Jer sve znanstvene teorije dokazuju, teoretski i praktino, daje takav pothvatnemogu!""Mene teorije ne zanimaju," nepokolebljivo uzvrati ujak. "Teorije su jadne initavne, samo nas gnjave!"Iako sam bio gotovo siguran da se eli narugati sa mnom, odluno sam nastavio:"Dobro je znano da toplina raste otprilike za jedan stupanj na svakih ezdesetstopa dubine ispod povrine Zemlje. Uzmemo li u obzir taj stalni omjer izmeudubine i topline, uz injenicu da polumjer Zemlje iznosi tisuupet stotina

milja, temperatura u njezinu sreditu morala bi iznositi dva milijuna stupnjeva.Tvari, koje se nalaze u unutranjosti Zemlje, nalaze se prema tome u stanjuuarenih plinova, jer se kovine, zlato, platina pa i najtvre stijene tale utakvoj vruini. Imam, dakle, potpuno pravo pitati, je li mogue doprijeti utakvu sredinu!""Ne bi se trebao zabrinjavati zbog vruine, moj djeae."

Jules Verne


"Kako to? Kad bismo dospjeli do dubine od samo deset milja, ve bismo stigli dokraja Zemljine kore, jer je ve tamo temperatura vea od tisuu i tri stotinestupnjeva.""I ti se stoga boji da bi se mogao rastaliti?" "Recite sami, imam li pravo?"odgovorih kratko."Evo mojeg miljenja," ozbiljno odgovori profesor Liden-brock. "Nitko ne zna, pane zna ni ti, to se zapravo zbiva u unutranjosti zemaljske kugle. Neprestanoniu nove teorije koje pobijaju stare, a noviji opiti rue spoznaje onih

prijanjih. Zar se sve do Fouriera nije vjerovalo da temperatura u

meuplanetarnom prostoru neprekidno pada, a danas znamo da najvea studen usvemiru ne iznosi vie od etrdeset do pedeset stupnjeva ispod nitice? Zato


17/141

isto ne bi moglo biti i s toplinom u unutranjosti Zemlje. Zato ne bi toplinamogla u odreenoj dubini dostii stanovitu neprijelaznu granicu, umjesto da sepenje do visine u kojoj se tale najtvre rudae?"Nisam znao to bih na to odgovorio, jer je ujak moje pitanje prenio u podrujehipoteza."Rei u ti, dakle, da su prvi uenjaci, a meu njima i Poisson, dokazali

sljedee: kad bi u unutranjosti Zemlje postojala toplina od dva milijunastupnjeva, onda bi usijani plinovi, koji bi nastali od rastaljenih tvari,postali tako rastezljivi, da bi im pod Zemljinom korom postalo tijesno. Kora bionda morala prsnuti poput pregrijanog parnog kotla.""To je samo Poissonovo miljenje, ujae.""Istina je, ali isto miljenje dijele i drugi uvaeni geolozi. Oni dre daunutranjost zemaljske kugle nije sastavljena ni od plina, ni od vode, ni odtekog kamenja, jer bi u tom sluaju Zemlja morala biti dva puta laganija.""Dakako, brojkama se sve moe dokazati!"

"Zar nije i s injenicama ista stvar, mladiu! Nije li dokazano da se brojvulkana znatno smanjio od poetka svijeta? Pa ako i postoji toplina iz sreditaZemlje, zar ne moemo po toj injenici zakljuiti da se ona smanjuje?""Budemo li se drali samo pretpostavki, vie ne mogu s vama raspravljati.""elim ti samo rei se s mojim miljenjem slau i vrlo ugledni svjetskistrunjaci. Sjea li se, kadme je godine 1825. posjetio slavni engleskikemiar Humphrv Davy?""Toga se ba ne mogu sjeati. Rodio sam se tek devetnaest godina kasnije.""Svejedno. Dakle, Humphrv Davy posjetio me na svojem prolasku kroz Hamburg.Izmeu ostalog, dugo smo raspravljalii o hipotezi prema kojoj je unutranjostZemlje u tekuem stanju. Obojica smo se sloili da ta unutarnja tekuina nepostoji i to zbog razloga na koji znanost nikad nije dala odgovora.""A koji je to razlog?" upitah zaueno."Ta bi tekuina, naime, poputoceana morala biti podlona Mjeseevu privlaenju.Prema tome, dvaput na dan nastajale bi unutarnje plime i oseke, to bi dovodilodo stalnih zemljotresa jer bi one nadizale Zemljinu koru!""Ali zna se daje povrinaZemljebilauarena, pa smijemo pretpostaviti da senajprije ohladila Zemljina kora, a vruina se povukla u sredite.""To je zabluda" odgovori ujak. "Zemlja se ugrijala samo izgaranjem na povrini inikako drukije. Povrina joj se sastojala od velike koliine elemenata, kao tosu kalij i natrij, koji se od samog dodira sa zrakom i vodom upale. Ti su seelementi upalili kad su se atmosferske pare u obliku kie spustile na Zemlju.Kako je voda malo po malo prodirala u pukotine zemaljske kore, nastajali su novi

poari

Jules Verne

PUT U SREDITEZEMLJE

praeni eksplozijama i erupcijama. Zbog toga je u poetku Zemlje bilo tako mnogovulkana.""To je vrlo mudra hipoteza!" nerado priznah."Da, tu mije hipotezu objasnio sam Humphrv Davy, na vrlo jednostavnom pokusu.

Nainio je metalnu kuglu, uglavnom, ba od tvari o kojima sam upravo govorio,kuglu koja je savreno prikazivala nau Zemlju. im smo je lagano poprskalivodom, njezina se povrina odmah napuhala, oksidirala je i na ovlaenom mjestustvorila se uzvisina, a na njoj otvoreni krater. Krater je provalio, a itava sekugla od toga tako zagrijala daje nismo mogli drati u ruci."Ovi su me profesorovi dokazi doista pokolebali. Svoje je dokaze kao uvijek

iznosio zaneseno i strastveno.


18/141


19/141

"Dakle, ti me ne odvraa od te bezumne ekspedicije?""Ne, dragi Axele. Dapae, ja bih vas oboje rado pratila, kad vam jedna djevojkane bi bila na smetnju.""Uistinu?" "Naravno."udne li su ene i djevojke! Tko bi razumio njihova enska srca?! Iako sunaizgled plahe, zapravo su prepune smjelosti! Tko bi to mogao razumjeti? Ova me

djevojka nagovarala da poem na tu opasnu ekspediciju! Nije se bojala samaupustiti u tu pustolovinu... Ona me u to tjera i to mene, kojega uz to i voli!Bio sam posve smeten i, moram priznati, bijae me stid."Graiiben," rekoh napokon, "vidjet emo hoe li i sutra ovako govoriti.""Dragi Axele, sutra u govoriti jednako kao danas."Drei se za ruke, Graiiben i ja utke nastavismo put. Sva ta uzbuenja u samojednom danu potpuno su me slomila.

Jules Verne


"Uostalom," mislio sam, "srpanjske kalende jo su daleko, a dotle e se kojetadogoditi. Moda e ujaka ipak proi ta luda zamisao da putuje pod Zemlju."

Ve je bila no, kad smo stigli do kuice u Konigstrasse. Oekivao sam da e ustanu biti sve tiho, da e ujak, po svom obiaju, ve spavati, a naa domaicadovravati spremanje blagovaonice.

Ali nisam raunao na profesorovu nestrpljivost. Naao sam ga gdje vie i skaeusred skupine nosaa koji su na ulici iskrcavali neku robu, a jadna staradomaica nije znala to prvo zapoeti."Axele, gdje si to dosad uzalud gubio vrijeme? uri se, nesretni sine!" vikao jeujak izdaleka, im me ugledao. "TVoj koveg jo nije spremljen, moji papiri su u

potpunom neredu, a kroja jo nije donio nau putnu odjeu i moje do-koljenice!"Zastao sam kao ukopan i zanijemio. Jedva sam procijedio kroza zube: "Dakle, ipakputujemo?""Pa naravno, nesretno dijete, a ti gubi vrijeme u etnji, umjesto da si miovdje na pomoi.""A kada kreemo?" upitah slabanim glasom. "Prekosutra, u ranu zoru."

Nita vie nisam uo. Poput strijele pobjegohu svoju sobicu i zakljuah seiznutra. Vie nije bilo nikakve sumnje. Ujak je cijelo popodne proveo u nabavcistvari potrebnih za put. Vrt je bio zasut konopcima, ljestvama od konopa,

bakljama, tikvicama za vodu, eljeznim kukama, krampovima, cepinima isjekiricama, koje je desetorica ljudi jedva mogla ponijeti.Proveo sam stranu no, a ve rano ujutro zauh kako me zovu, da bih uskorodoznao kako je ujak jo uvijek nepokolebljiv u svojoj odluci da odmahotputujemo. I moja

Skupina nosaa je iskrcavala neku robu ...

JL

Jules Verne


roaka i budua supruga jo je bila vrsto odluna da ga u tome podri.


20/141

"Axele," rekla mi je, "dugo sam razgovarala sa svojim pooimom. On je smionznanstvenik i veoma hrabar ovjek. Ne zaboravi da u tvojim ilama tee njegovakrv. Pripovijedao mije o svojim namjerama, oekivanjima, te kako i zato se nadada e ostvariti svoju zamisao. Ne sumnjam u njegov uspjeh. Dragi Axele, kako jedivno predati se znanosti! Kolika slava ekaprofesora Lidenbrocka, koje ejedan dio pripasti i njegovu neaku! Kad se vrati, Axele, bit e gotov ovjek,

ravan njemu. Moi e slobodno govoriti, raditi i napokon..."Djevojka porumenje i ne dovri reenicu. Njezine su me rijei vratile u ivot.Pa ipak, jo nisam vjerovao u na odlazak. Odvedoh Graiiben do ujakove radnesobe, te ga upitah:"Ujae, zar ste zbilja odluili odmah poi na taj put?" "to, zar jo uvijeksumnja?""Ne sumnjam," rekoh, da ga ne bih rasrdio. "Pitam samo, zato se toliko urimo.""Radi se o vremenu. Ne smijemo dozvoliti da zakasnimo.""Ali tek je 26. svibnja, a do konca lipnja...""Oh, neznalico! Zar misli da je tako lako doi do Islanda? Da nisi pobjegao kaoluak, bio bih te odveo u ko-penhaku poslovnicu brodarske kompanije LiffenderCo. i tamo bi se osvjedoio da iz Kopenhagena za Revkjavik ima samo jedna veza.""Dakle...?""Dakle, budemo li ekali do 22. lipnja, neemo dospjeti da vidimo kako sjenaScartarisa miluje Sneffelsov krater.

"Je li gospodin poludio?" upitala me Marta.

Jules Verne


Moramo to prije poi u Kopenhagen i tamo potraiti neko prijevozno sredstvo.Stoga odmah spremi svoj koveg!"Nije mi ostavio prostora za prigovor. Popeh se u svoju sobu, gdje mi je Graubenpomogla u mali koveg sloiti stvari koje su mi bile potrebne za put. Nije bilauzbuena nita vie nego bi bila da se radilo o etnji do Liibecka iliHelgolanda. Ruice su joj bez urbe obavljale posao, dok je mirno razgovarala sa

mnom. Napokon je i posljednji remen bio zakopan i ja sidoh u prizemlje.Tijekom dana dolazilo je sve vie dobavljaa fizikalnih sprava, oruja ielektrinih aparata. Naa dobra domaica od svega toga vie nije znala gdje jojje glava."Je li gospodin poludio?" upitala me u prolazu.Bez rijei joj potvrdih glavom."I vas vodi sa sobom?"Opet potvrdih."A kamo?"Prstom pokazah u zemlju."U podrum?" uzviknu stara sluavka."Ne, mnogo nie!" tuno rekoh.Dola je veera, a ja nisam ni osjetio kako je vrijeme prohujalo."Putujemo odmah ujutro, tono u est sati," tim rijeima ujak mi poeli lakuno, uputivi se u svoju sobu odmah poto smo veerali. U deset sati potpunoiscrpljen sva-lih se na postelju.U noi me opet spopade strah. Sanjao sam o ponorima. Buncao sam. Osjeao samkako me jaka profesorova ruka stie i vue, kako propadam i brzo tonem u ponor!Kao da mi se cijeli ivot pretvorio u beskrajno padanje. Probudih se u pet sati,

slomljen od umora i uzbuenja.


21/141

Spustih se u blagovaonicu, gdje je ujak ve sjedio za stolom i upravo gutaozajutrak. Uasnuto sam ga pogledao, ali kako je Grauben bila s nama, nisam nitarekao. Nisam uope mogao jesti.U pet i po sati s ulice se zaulo kloparanje. Stigla su kola da nas prevezu naAltonski kolodvor. Uskoro su bila pretrpana ujakovim kovezima."A tvoj koveg?" upita ujak.

"Spremanje," odgovorih klonulo."Brzo ga donesi, jer emo zbog tebe jo zakasniti na vlak."Napokon sam shvatio da se ne mogu boriti protiv sudbine. Popeh se u sobu, pustihkoveg da seotkotrlja niza stube, te pooh za njim.Grauben i stara kuharica primie kljueve kue. Jedva zastavi kako bi svimauputili posljednji pozdrav, krenusmo na svoje pustolovno putovanje u samosredite Zem-lje.

PUT U SREDITE ZEMLJE5.OBUKA U PENJANJUU predgrau Hamburga, Altoni, nalazi se poetna postaja vlaka na pruzi za Kiel,kojom e nas vlak odvesti na obalu Belta. Nije prolo ni dvadeset minuta, kad jenaa koija dospjela do Holsteina. Naa je ogromna prtljaga iskr-cana, izvagana,oblijepljena naljepnicama i opet utovarena u teretni vagon. U meuvremenu, mismo preuzeli svoje putne karte i u sedam sati ve sjedili jedan nasuprot drugomeu odjeljku prvog razreda. Lokomotiva zazvidi, vlak krene i mi otputovasmo.Jesam li se pomirio sa sudbinom? Nikako. Ali udiui svjei jutarnji zrak, igledajui svaki as nove predjele kroz koje je vlak jurio, zaboravljao sam nasvoj strah.Bili smo sami u odjeljku, ali nismo razgovarali. Ujak je bio zauzet

pregledavanjem svojih papira, meu kojima je, naravno, bio uveni pergament ineka pisma preporuke od danskog konzulata u Hamburgu, s potpisom konzula,gospodina Christiensena, profesorova prijatelja. S tim papirom mogli smo uKopenhagenu lako dobiti preporuke za guvernera Islanda.Prolazili smo prostranim nezanimljivim plodnim ravnicama, jednolinim i blatnim.Ipak, ti su predjeli bili vrlo prikladni za izgradnju eljeznike pruge, upravoidealni za polaganje ravnih linija, kakve vole sva eljeznika drutva. Ali ta

me jednolinost nije dospjela umoriti, jer setri sata

Jules Verne


nakon polaska vlak zaustavio u Kielu, svega nekoliko koraka od mora.Budui nam je prtljaga bila oznaena za Kopenhagen, nismo oko nje imali posla.Ali profesor je ipak s nemirom pratio njezino ukrcavanje na parobrod, gdje jenestala u dubokom brodskom spremitu.

Ujak je u brzini tako dobro sraunao vrijeme prispijea vlaka na parobrod, danam je ostao itav dan ekanja na polazak broda Ellenora, koji je bio predvientek za naveer. Zbog toga srao devet sati proveli u uzrujavanju, za koje vrijemeje moj razdraljivi voditelj puta poslao k vragu sve parobrodske agencije ieljeznike urede, kao i vlade, koje podnose takav nemar. Morao sam biti nanjegovoj strani kad se dohvatio zapovjednika Ellenore, prisiljavajui ga daodmah pokrene svoj brod. Svakako, zapovjednik gaje samo ispraio sa zapovjednogmosta.Kao u svakom lukom gradu, tako je i u Kielu bilo teko utuci cijeli dan. etalismo zelenkastim obalama zaljeva na ijem kraju se uzdizao gradi. Prolismogustim umarci-ma zbog kojih gradi slii gnijezdu u svenju granja. Divili smose prekrasnim vilama, zimskim kupalitima i napokon se ponovno uspeli na brodsku

palubu, jedva doekavi devet sati, vrijeme polaska. Oblak dima s Ellenore dizao

se prema nebu, a zapovjedniki most podrhtavao je od rada parnog kotla.Dodijelili su nam jednu kabinu s dvije postelje.


22/141

Parobrod je brzo klizio tamnim vodama Velikog Belta. No se crnjela, vjetarpuhao, a more bilo uzburkano. U mraku bi se katkada pojavilo koje svjetlo sobale, a u daljini je svjetlucalo nekoliko svjetionika. To je sve to mi jeostalo u sjeanju od mojeg prvog putovanja morem.U sedam sati ujutro iskrcali smo se u gradiu Korsoru koji lei na zapadnojobali Sjaellanda. Tu smo opet preli na vlak koji nas je nosio kroz predjel

ravnih polja, slinih onima u Holsteinu.

Jo je bilo tri sata vonje do glavnoga grada Danske. Ujak nije cijelu no nioka sklopio. Bio je tako nestrpljiv, da je gotovo bio spreman izii van i

pogurati vagon, ne bi li iao bre. Napokon je opazio da se pojavio trak mora iveselo povikao: "To je Sund!"Proli smo pored gomile zgrada nalik na bolnicu. "To je umobolnica," ree jedanod naih suputnika."Krasno," pomislih. "Eto, u toj zgradi trebali bismo mi dovriti svoje dane.

Velika je to bolnica, ali jo uvijek previe malena da u nju stane sva ludostprofesora Lidenbrocka!"Konano, u devet sati ujutro stupismo na tlo Kopenhagena. Prtljagu smo daliukrcati na kola i odvezli se u hotel Feniks u Bred-Gadeu. Do tamo nam je trebalodobrih pola sata, jer se kolodvor nalazio na krajnjoj periferiji. Ujak se u sobina brzinu osvjeio, a zatim odmah istrao van, povevi i mene sa sobom. Hotelskije vratar govorio njemaki i engleski, ali profesor, kao pravi poliglot,zapodjene s njim razgovor na istom danskom jeziku. Na isto takvom danskomovjek mu opisa gdje se nalazi Muzej nordijskih starina. U toj su zgradi bilenagomilane razne krasote, staro kameno oruje, posude za pie i nakit, premakojima se dala rekonstruirati cijela povijest Zemlje.Direktor te udesne ustanove bijae znanstvenik, profesor Thomson, prijateljdanskog konzula u Hamburgu. Ujak je za njega imao dobru pismenu preporuku.Obino znanstvenici ne doekuju ljubazno svoje kolege. Ali ovdje je bilo posvedrugaije. Gospodin Thomson, vrlo usluan ovjek, ljubazno je primio profesoraLidenbrocka, pa ak i njegova neaka. Nije potrebno spominjati, da ni pred timdivnim direktorom nismo otkrili svoju tajnu. Rekli smo samo da elimo pogledatiIsland bez ikakve osobite svrhe, kao ljubitelji prirode.Gospodin Thomson stavio nam se potpuno na raspolaganje, pa smo tako zajednoobilazili obalu, u potrazi za

Jules Verne


nekim brodom koji odlazi put Islanda. Ponadah se da u tome neemo uspjeti, alisam se prevario. Omanji danski jedrenjak s imenom Valkgrie trebao je 2. lipnjakrenuti u Revkjavik. Kapetana, gospodina Bjarnea, zatekli smo na brodu. Njegov

budui putnik od veselja mu je gotovo zgnjeio ruku pri rukovanju, tako da se

estiti ovjek poneto zaudio zbog tolike srdanosti. Za njega je putovanje naIsland bilo obina stvar, jer mu je to bio zanat. Nasuprot tome mojem ujaku tokao daje bilo putovanje u raj. Lukavi kapetan to je oduevljenje ipak iskoristioda nam put svojim brodom dvostruko naplati. Uostalom, to je za nas bila sitnica."Budite na brodu u utorak u sedam sati ujutro," napokon je rekao gospodinBjarne, slaui u dep lijepu svoticu papirnatih dolara.

Mi se gospodinu Thomsonu zahvalismo na uslunosti i vratismo seu hotel."Odlino! Sjajno! Velianstveno!" zadovoljno je zakljuio ujak, dok smo sjedaliza kasni doruak. "Malo se osvjei, moj djeae, a onda emo razgledati grad."Otili smo na Kongens-Nye-Torw, nepravilan trg, gdje se nalazi bitnica s dvaneduna naperena topa kojih se nitko ne boji. Blizu toga, na broju 5, bio jejedan francuski re-staurant, vlasnitvo kuhara koji se zvao Vincent. Ruali smoobilno za umjerenu cijenu od etiri marke po osobi.

Zatim smo s djetinjim zadovoljstvom razgledali grad. Ujak je pustio da ga vodim.Hodao je uz mene, ali nita nije primjeivao. Nije vidio ni uglednu kraljevsku


23/141


24/141

Polagano, dok mi se cijelo tijelo treslo od straha i hladnoe, otvorio sam oi.to sam ugledao? Pogled mi jenajprije pao na rasprene oblake nad mojom glavom.Zbog optike varke inili su mi se nepomini, dok smo se zvonik, njegov vrh i jakretali stranom brzinom. U daljini se sjedne strane prostirala zelena ravnica,a s druge se pod sunanim zrakama bljeskalomore. Tjesnac Sund prostirao se svedo Helsingora. Na njemu se vidjelo mnotvo bijelih jedara, koja su u daljini

izgledala poput galebovih krila. Na istoku su se u magli nazirali obrisi vedskeobale. Sve se to vrtjelo pred mojim oima.

inilo se da stube idu sve do neba.

Jules Verne


Unato vrtoglavici, morao sam ipak ustati. Pored mojih uzaludnih prosvjeda, ovaprva lekcija vrtoglavice trajala je itav sat. Kad sam konano smio sii inogama stupiti na vrsto tlo ulice, bio sam slomljen od boli."Za danas je dosta," ree moj profesor. "Ali sutra emo nastaviti."I doista, kroz pet dana ponavljao sam tu vrtoglavu vjebu sve dok, htio-ne htio,napokon nisam bio u stanju netremice gledati u dubinu, osjeajui pri tom ak ineku vrstu zadovoljstva.

6.PUTOVANJE NA ISLAND

Napokon je doao dan odlaska. Prethodne veeri ljubazni gospodin Thomson donionam je srdane preporuke za baruna Trampea, guvernera Islanda, za gospodinaPicturs-sona, biskupova tajnika, i za gospodina Finsena, gradonaelnikaRevkjavika. Zauzvrat mu je ujak gotovo slomio ruku, tako se estoko s njimerukovao.2. lipnja u dva ujutro naa je dragocjena prtljaga ukrcana je napalubu

Valkijrie. Zapovjednik nas usluno odvede u prilino usku kabinu sa dva skuenaleaja, koja niti je bila udobna, niti provjetrena. Ali od istraivaa seoekuje da podnesu svakojake patnje."Imamo li dobar vjetar?" pitao je ujak."Odlian," odgovori zapovjednik Bjarne. "Pue jugoisto-njak. Punim emo jedrimaizai iz Sunda na puinu."

Nakon nekoliko asaka jedrenjak je, razapevi sva svoja jedra, niz vjetarzaplovio tjesnacem. Sat kasnije inilo se kao da je glavni grad Danske utonuo uvelike valove, a Valkijrie je sjekla more uz Helsingor i zidine dvorca Kron-

borg. Ujak je pucao od oduevljenja. Ja sam pak, neraspoloen i tmuran, izgledaokao da u svaki as ugledati Hamletov duh kako luta nekom terasom dvorca."Plemeniti luae," pomislih, "ti bi sigurno podrao na samoubilaki naum, a

moda bi nas i otpratio do sredita Zemlje, da tamo potrai odgovor na svojuvjenu dvojbu!"

Jules Verne


Ali na prastarim se zidinama nije pojavio nikakav duh. Uostalom, dvorac je bio

mnogo mladi od hrabrog danskog kraljevia. Danas je u njemu raskoan stan


25/141

nadglednika Sundskog tjesnaca, kojim svake godine proe vie od petnaest tisuabrodova svih narodnosti.Doskora je dvorac nestao u magli, kao i toranj Helsing-borg, koji se uzdie navedskoj obali, a jedrenjak se lagano nagnu tjeran vjetrom s Kattegata.

Valkyrie bijae izvrstan jedrenjak, ali u jedrenjake se ovjek ne moe sasvimpouzdati. Prevozio je u Revkjavik ugljen, kuhinjsko posude, namjetaj, vunenu

odjeu i tovar ita. Po obiaju, posada je bila malobrojna. inilo ju je svegapet ljudi, samih Danaca, ali su oni bez veih problema uspijevali obaviti sveposlove."Koliko e trajati putovanje?" ujak je upitao kapetana."Desetak dana," odgovori kapetan, "ako nas ne zahvati otrije sa sjeverozapada,kad budemo prelazili Faer Oer.""U svakom sluaju, to kanjenje nee biti znaajnije, je li?""Ne, gospodine Lidenbrock. Budite bez brige, jednog emo dana ipak stii doodredita."Predveer je jedrenjak mimoiao rt Skagen na najsjevernijoj toki Danske, u noije proao kroz Skagerrak te, proavi uz rt Lindesnes, krajnju toku norvekeobale, uao u Sjeverno more. Dva dana kasnije dosegli smo obalu kotske, uvisini mjesta koje su danski mornari zvali Peter-head, i Valkyrie skrenu premaFaer Oeru, prolazei izmeu otoja Orknev i Shetland. Malo zatim brod je poeoosjeati valove oceana. Borei se protiv promjenjivog vjetra, jedva je stigao dootoja Faer. Osmog dana plovidbe zapovjednik opazi Mvganness, najistoniji odtih otoka, i od tog trenutka udari ravno na rt Portland, koji se nalazi najunoj obali Islanda.

Putovanje je teklo bez znaajnih dogaaja. Ja sam se dosta dobro drao, iako jebilo valova, ali ujak je neprestano patio od morske bolesti. Zbog toga seljutio, a jo vie stidio. Takvo ga je stanje sprijeilo da zapovjednika Bjar-nea propita o Sneffelsu, o tome, kako e tamo doi i kako bi mogao prenijeti

prtljagu. Sva ta pitanja morao je odgoditi dok ne stigne na kopno. itavoputovanje preleao je u kabini kojoj su zidovi pucketali od jakog ljuljanjabroda. Moram rei da ga nisam previe alio.11. lipnja doplovismo na visinu rta Portland. Kako je dan bio vedar, mogli smo

vidjeti Mvrdals Yokul koji se nad njim izdie. Sam rt nije nita drugo do lijedna jedina granitna stijena koja, gola i pusta, prkosi valovima Atlantskogoceana. Valkyrie se drala podalje od te obale i plovila du nje dalje premazapadu. Svuda uokolo promicala su itava jata kitova i morskih pasa. Ubrzo sepojavila golema, pro-upljena stijena, kroz koju je zapjenjeno more bijesnoudaralo. Otoii Westman kao da su pred nama izronili iz oceana. inilo se kaodaje netko posijao litice po tekuoj ravnici. Od tog asa jedrenjak se poeo svevie udaljavati od rta Revkjanes, koji zatvara zapadni kut Islanda.

Na svoju veliku alost, ujak zbog previe uzburkanog mora nije mogao doi napalubu i tako je propustio vidjeti prve prizore Obeane zemlje. Nakon etrdesetosam sati, izaavi iz oluje po kojoj je jedrenjak morao ploviti sputenihjedara, ugledasmo na istoku plutau, znak da se u blizini nalazi rt Skagen,kojemu opasne stijene dopiru daleko u more. Na brod se ukrcao islandski pilot,

te se nakon tri sata Valkijrie usidrila pred Revkjavikom, u zaljevu Faxa.Profesor napokon izae iz kabine, blijed i raupan, ali dobro raspoloen. Oisu mu blistale od zadovoljstva. Na obali se sakupie gotovo svi stanovnicigrada, ivo se zanimajui za dolazak broda koji svakome poneto donosi.Ujak se urio da to prije napusti svoju ploveu tamnicu, da ne kaem bolnicu.Ali prije nego smo sili s palube

Jules Verne



26/141

jedrenjaka, povukao me za ruku, poveo me do ograde i odatle mi prstom pokazao nasjevernu stranu zaljeva, iznad koje se uzdizala visoka planina sa dva vrhunca,dvostruki stoac pokriven vjeitim snijegom."Pogledaj," proaptao je zavjereniki. "Ono je Sneffels!"Zatim bez daljnjih rijei stavi prst na usta, ime mi je dao znak da utim, iside u amac koji nas je ekao. Pooh za njim i domalo se iskrcasmo na tlo

tajanstvenog Islanda.Tek to smo dospjeli na obalu, pojavi se neki stasit ovjek u asnikoj odori.Ipak, pokazalo se da je on civilni inovnik, bolje rei guverner otoka, glavomgospodin barun Trampe. Profesor je odmah shvatio s kim ima posla. Stoga mu uruisvoja pisma iz Kopenhagena. Uslijedio je kratak razgovor na danskom jeziku odkojega ja, dakako, nisam nita razumio. Ipak, kasnije mi je reeno da jegospodin barun Trampe spreman profesoru Lidenbrocku u svemu biti pri ruci.Ujaka je vrlo ljubazno primio i gradonaelnik, gospodin Finsen, koji je po odori

bio isto tako vojnik kao i guverner, ali po udi i po postupku isto takomiroljubiv kao i on.Koadjutor gospodin Pictursson upravo je u to vrijeme bio na pastirskom putovanjupo sjevernoj biskupiji, pa smo privremeno morali odustati od posjeta njemu. Tosmo, meutim, nadoknadili posjetivi gospodina Fridrikssona, profesora prirodnihznanosti na uilitu u Revkjaviku, divna ovjeka koji nam je pruio vrlodragocjenu pomo. Taj skromni uenjak govorio je samo islandski i latinski. Kadmije, dakle, ponudio svoje usluge na jeziku Horacija, osjetih kako smo upravostvoreni da jedan drugoga razumijemo. To je bila jedina osoba s kojom sam mogaorazgovarati za vrijeme svojeg boravka na Islandu.Od tri sobe od kojih se sastojao njegov stan, taj divni ovjek nama je naraspolaganje stavio dvije, te smo se uskoro

u njih smjestili sa svojom prtljagom, koja je obujmom u velikoj mjeri izazivalauenje u stanovnika Revkjavika."Dakle, Axele, sve ide dobro," ree mi ujak, "najtee smo proli.""Kako to najtee?" zaueno sam uzviknuo."Bez sumnje. Napokon smo na Islandu. Ostaje nam jo samo da se spustimo uZemljinu utrobu."

"Da, na neki nain imate pravo. Mislim da nas sputanje ne bi trebalozabrinjavati. Mene brine kako emo se nakon toga opet uspeti?""To me u ovom trenutku najmanje zabrinjava! Ali ne smijemo gubiti vrijeme. Jaidem u gradsku knjinicu. Naem li tamo moda kakav Saknussemmov rukopis, radou ga pregledati.""A ja u za to vrijeme razgledati grad," uzvratio sam. "Ne biste li ipak i vi

poli sa mnom?""To me uope ne zanima," odbio je ujak. "Ono stoje zanimljivo na islandskom tlu,nije nad zemljom nego pod zemljom."Klimnuo sam glavom u znak razumijevanja, uzeo svoj eir i izaao van. Lutao sambez cilja kojekuda. Nije tako lako zalutati u dvjema jedinim ulicama Revkjavika.Stoga nisam morao zapitkivati kuda trebam poi i kako, a bilo bi to i podostaneprilino, kad se ovjek sporazumijeva samo kretnjama.

Grad se prostire u ravnoj i movarnoj nizini izmeu dva breuljka.S jednestrane obrubljen je debelom naslagom lave koja se sputa u obroncima prema moru.S druge strane pruio se irok zaljev Foxa, koji na sjeveru granii s ogromnimledenjakom Sneffelsa. U zaljevu je sad bio usidren samo jedrenjak Valkijrie.Ipak, obino se tu znaju usidriti veliki francuski i engleski ratni brodovi kojinadzi-

Jules Verne



27/141

ru ribolov. U to su doba upravo vrili slubu po istonoj obali otoka.Dua od dviju ulica Revkjavika ide usporedo s obalom. U njoj su se smjestilitrgovci i prodavai, pod drvenim kolibama nainjenim od vodoravno poloenih

balvana. Druga ulica, koja se prua vie prema zapadu, vodi prema jezercu izmeubiskupije i kua drugih videnijih graana koji se ne bave trgovinom.Ubrzo sam prokrstario te sumorne i tune ulice. Ponegdje bih naiao na komadi

izblijedjela travnjaka, koji je vie sliio starom vunenom, od upotrebeistroenom sagu. Bilo je tu i neto povrtnjaka na okunicama, u kojima je raslorijetko povre kao krumpir, kupus i salata, tako maleno da bi najboljepristajalo na neki liliputanski stol, te nekoliko jadnih karanfila koji su svimsilama nastojali malo se nauivati sunca.Posred one druge ulice, u kojoj nema trgovina, naao sam groblje ograenozemljanim zidom. Iako nije bilo osobito veliko, u njemu je jo bilo dosta

praznih mjesta. Zatim sam, u par koraka, doao do guvernerove kue. Taje kua, uusporedbi s vijenicom u Hamburgu, izgledala vrlo jadna i trona dok, opet,usporeena s kolibicama islandskog stanovnitva, bijae prava palaa. Izmeu

malog jezera i grada dizala se protestantska crkva od izbijeljenog kamena to suga vulkani besplatno izbacivali. Kad zapue jaki zapadnjak, zacijelo se njezinkrov od crvenih opeka razleti po zraku, na veliko nezadovoljstvo upnikaiupljana. Na susjednoj uzvisini ugledah dravnu kolu u kojoj se, kako samkasnije saznao od naeg domaina, predavalo hebrejski, engleski, francuski idanski, dakle, etiri jezika od kojih ni na jednom, na svoju sramotu, nisam znaoni be-knuti. Bio bih zadnji izmeu etrdeset uenika te malene ustanove,nedostojan da spavam s njima u onim ormarima s dva odjeljka, u kojima bi seneto njenija mlade s kontinenta ve prvu no uguila.

Reykjauik

Jules Verne


Tako sam za tri sata dovrio razgledanje ne samo grada, nego i cijele njegoveokolice. Sveopi dojam bio je vrlo tuan. Gotovo da nije bilo drvea ili ikakvevegetacije. Svuda naokolo samo otri bridovi vulkanskih stijena. Kolibe Islana-na nainjene su od zemlje i treseta, a zidovi su im nagnuti prema unutranjosti.inilo se kao da su sami krovovi poredani po zemlji, s tom razlikom to su tikrovovi donekle sliili travnjacima, jer uslijed vruine stanova na njima rastedosta bujna trava. Ta se trava u doba kosidbe kosi, jer bi se u protivnom domaeivotinje zasigurno odvaile pasti po zelenim nastambama svojih vlasnika. Zavrijeme svojeg izleta susreo sam malo ljudi. Vraajui se trgovakom ulicom,vidio sam veinu stanovnika kako sue, sole i krcaju bakalar, njihov glavniizvozni artikl. Ljudi su izgledali snani, ali nezgrapni. Plavokosi poputGermana, zamiljena pogleda, kao da su osjeali da se nalaze nekako podalje od

ovjeanstva, jadni prognanici na toj ledenoj zemlji. Priroda ih je zapravomorala uiniti Eskimima, kad ih je ve osudila na ivot na rubu polarnog kruga!Uzalud sam na njihovim licima traio osmijeh.Ponekad su se smijali, ali to bijae samo nehotino stezanje miia; smijeilise nisu nikada. Odjea im se sastojala od grube bluze, u svim skandinavskimzemljama poznate pod imenom "vadmel", zatim od eira sa irokim obodom i hlaasa crvenim rubom. Komad koe savijen oko noge sluio je kao obua, poput kakvih

mokasinki. ene, tuna i krotka lica, doimale su se ugodno ali neugledno.Odijevale su se u suknje i bluze od tamnog "vadmela". Djevojke su nosile

pletenice ovijene oko glave, a nad njima smee pletene kapice. Udate enevezivale su glavu rupcem u boji, koji je na vrhu imao ukras od bijelog platna.

7.

JEDAN RAZGOVOR I SPOZNAJA


28/141

Vrativi se nakon etnje u kuu gospodina Fridriksso-na, otkrih daje ujak vetamo, u drutvu svojeg domaina. Ruakje uskoro bio na stolu, i profesorLidenbrock poudno se prihvatio nadoknaivanja onog to je propustio za

prisilnog brodskog posta. Objed, prireen vie na danski nego na islandskinain, nije bio nita osobito; ali je gostoljubivost naeg domaina, vieIslandanina nego Danca, pridonijela da u njemu dvostruko uivamo. Danas mi se

ini da smo se mi kod njega bolje osjeali nego on sam.Razgovor se vodio na domaem jeziku, u koji je moj ujak uplitao njemake, agospodin Fridriksson latinske reenice, da bih ga i ja mogao razumjeti. Govorilose o znanstvenim pitanjima, kako se to ve pristoji znanstvenicima. Ipak,profesor Lidenbrock dobro je pazio da ne otkrijepravi razlog naeg dolaska naIsland, i neprestano me kod svake reenice pogledom opominjao da ne spomenem nirijei o naim buduim namjerama.Gospodin Fridriksson upitao je najprije ujaka je li to naao u knjinici."Knjinica, gospodine?" ivo je uzvratio ujak. "U vaoj knjinici nalazi se samohrpica beskorisnih starih knjiga i obilje praznih polica.""Kako to?" doeka gospodin Fridriksson. "Koliko ja znam, mi imamo osam tisuasvezaka, mnotvo vrijednih i rijetkih

Jules Verne


djela na starom skandinavskom jeziku i sve nove knjige, koje nam svake godinealju iz Kopenhagena.""Pa gdje vam je tih osam tisua svezaka? Ja sam...""O, gospodine Lidenbrock, te knjige su okolo na itanju. Na naem ledenom otokuljudi vole itati! Nema nijednog seljaka, radnika, ni jednog ribara koji ne znaitati i koji doista ne ita. Mi mislimo da se knjige moraju to vie nalaziti urukama italaca, umjesto da skupljaju plijesan iza eljeznih reetaka, daleko odznatieljnih oiju. Tako te knjige idu iz ruke u ruku. Ljudi ih itaju, listajui ponovno itaju, te se esto vraaju na svoju policu tek nakon jedne ili dvijegodine lutanja.""Meutim, gosti vae zemlje nemaju tu to vidjeti..." pobunio se ujak."to ete... stranci imaju svoje biblioteke... Obrazovanje naih graana ima

prednost. Ponavljam vam da je ljubav prema knjizi Islananima u krvi. Tako smogodine 1816. osnovali Knjievno drutvo i Institut tehnikih znanosti, iji su

poasni lanovi i mnogi poznati svjetski znanstvenici. Drutvo izdaje knjigenamijenjene odgoju naih zemljaka, te time veoma koristi naoj zemlji. Bit enam veoma drago, ako i vi, gospodine Lidenbrock, prihvatite titulu poasnoglana naeg Drutva.Ujak, koji je ve bio lan nekih stotinjak znanstvenih drutava,rado pristade.Srdana spremnost, kojom je prijedlog bio prihvaen, ganula je gospodinaFridrikssona, te on nastavi:

"Hoete li mi, molim vas, sada rei, koje ste knjige traili u naoj knjinici?Moda bih vam i sam mogao na neki nain pomoi."Pogledah ujaka. U poetku je oklijevao, jer je razgovor skrenuo u pravcunjegovih tajnih planova, ali postoje razmislio, odlui ipak progovoriti o tome,te ree:

"Gospodine Fridriksson, htio sam vidjeti imate li meu starim djelima i nekeknjige Arne Saknussemma?""Arne Saknussemm!" uzviknu profesor iz Revkjavika. "Mislite na jednog odnajveih znanstvenika esnaestog stoljea, velikog prirodoznanca, alkemiara isvjetskog putnika?""Upravo na njega.""Jednog od najslavnijih ljudi, ako je rije o islandskoj znanosti i

knjievnosti?""Slaem se s vama."


29/141

"Onoga, ija je smjelost bila ravna njegovu geniju?""Vidim da ga dobro poznate."

Moj ujak se topio od veselja, sluajui kako netko tako govori o njegovu junaku.Gutao je oima gospodina Fridrikssona te napokon upita:"Gdje su, dakle, njegova djela?"Njegova djela? Nemamo ih, na alost."

"Kako, ovdje na Islandu ih nemate?""Ne postoje ni na Islandu niti igdje drugdje.""Kako to?""Stoga to je Arne Saknussemm bio optuen zbog hereze, te su 1573. godine uKopenhagenu javno spaljena sva njegova djela.""Vrlo dobro! Izvrsno!" kliknu ujak, na veliko zaprepatenje dobrog Islananina."Kako to mislite?" upitao je zaueni gospodin Fridriksson."Da, sad je sve jasno, sve je razumljivo. Sad shvaam zastoje Saknussemm, ako jebio progonjen, morao skrivati

Jules Verne


svoja genijalna otkria i u nerazumljivi kriptogram zavijati tajnu..." ujak seugrize za jezik."Kakvu tajnu?" brzo je upitao znatieljni gospodin Fri-driksson."Tajnu koja... zbog koje..." mucao je moj neoprezni ujak."Zar vi imate kakav osobit dokument?" bio je uporan na domain."Nemam... Radilo se samo o pretpostavci.""Dobro," odustao je od daljnjeg ispitivanja ljubazni gospodin Fridriksson,uvidjevi da je sve to potpuno zbunilonjegovog sugovornika. "Ali, promijenimotemu. Nadam se da neete napustiti na otok, a da prije toga ne istraitenjegovo rudno blago?""Dakako da neu," odahnuo je ujak, "ali dolazim poneto prekasno. Moji

prethodnici su po svoj prilici ve dobro istraili ove krajeve.""Istina je, gospodine Lidenbrock. Istraivanju Islanda mnogo su pridonijeliradovi gospode Olafsena i Povelsena, obavljeni na kraljev nalog, zatim

prouavanje Troila, znanstvena ekspedicija gospode Gaimanda i Roberta nafrancuskom ratnom brodu Recherche1, te nedavno izvrena istraivanjaznanstvenika na ratnom brodu Reine-Hortense. Ali, vjerujte mi, ostalo je tu jotota za istraiti.""Mislite?" upita ujak dobroudno, pokuavajui ublaiti sjaj svojih oiju."Dakako. Vi ne moete ni znati koliko jo ima neistraenih planina, ledenjaka ivulkana! Uostalom, ne trebate ii daleko. Pogledajte samo onu planinu to seuzdie tamo na obzoru. To je Sneffels."1 Admiral Duperre poslao je godine 1835. parobrod Recherche u potragu zaizgubljenom ekspedicijom gospodina Blossevillea i broda Luloise o kojima se

nikad nije nita doznalo.

"Ah, Sneffels," izusti ujak."Da, Sneffels, vrlo zanimljiv vulkan kojemu je krater vidjelo vrlo malo ljudi.""Je li ugaen?""Ugaen je, ima od toga ve pet stotina godina.""Dakle," odgovori ujak, vrsto zarivi nokte jedne ruke u dlan druge i

prekriivi noge da ne bi od uzbuenja poskoio uvis, "doista bih elio svojageoloka istraivanja zapoeti tim Seffel... Fessel... kako ste ono rekli?""Sneffels, dragi kolega."Taj dio razgovora vodio se na latinskom i stoga sam razumio sve to su rekli,jedva se suspreui od smijeha, dok sam gledao ujaka kako tekom mukom obuzdavaoduevljenje koje je iz njega prodiralo sa svih strana. Pokuao je nainiti

nevino lice, ali ono je unato svemu podsjealo na Mefistovo kreveljenje.


30/141

"Da, da," nastavio je ujak, "va me prijedlog oduevio. Pokuat emo se uspetina taj Sneffels, a moda ak i prouiti njegov krater.""Jako mi je ao," odgovori gospodin Fridriksson, ne shvaajui ujakovu igru,"to mi poslovi ne doputaju da se udaljim iz grada. Vrlo bih vas rado pratio, izacijelo uz vas mnogo nauio.""Nemojte, molim vas," urno e ujak. "Gospodine Fri-drikssone, mi ne elimo

nikome smetati, i zahvaljujemo vam od svega srca. Prisutnost znanstvenika, kaoto ste vi, bila bi nam od velike koristi, ali dunost vaeg zvanja..."Sve mi se ini da nevino islandsko srce naeg domaina nije razumjelo ironinostovih rijei. Stoga je dodao:"Unato tome, ja u cijelosti podravam vae planove, gospodine Lidenbrock. Idejada zaponete od tog vulkana

1

Jules Verne


je odlina. Tamo ete pronai mnogo udnih stvari. Ali recite mi, kako mislitedoi do poluotoka Sneffelsa?""Morem. Preplovit emo zaljev u amcu. Mislim daje to najbri nain.""Svakako, ali to je nemogue." "Zato?""Jer u Revkjaviku nemamo nijednog amca," odgovorio je na domain."Do vraga! to nam tada predlaete?""Morat ete ii kopnom uz obalu. Put e biti dulji, ali zanimljiviji.""Dobro. Znai da u morati potraiti kakvog vodia." "Upravo vam mogu jednoga

preporuiti." "Poduzetna i pametna ovjeka?""Da, on stanuje na tom poluotoku. Vrlo je vjet lovac na sjeverne patke. Bitete s njime posve zadovoljni. Pored toga, izvrsno govori danski.""A kad u ga moi vidjeti?""Sutra, ako elite.""A zato ne danas?""Zato, to tek sutra dolazi u grad.""Dobro, dakle, poekat emo do sutra," odgovori ujak, uzdahnuvi.Ovaj se vaan razgovor ubrzo zavrio srdanim zahvalji-vanjem njemakogprofesora islandskom kolegi. Za vrijeme ruka moj je ujak saznao vrlo vanestvari. Prije svega bili su to novi podaci o Saknussemmu, razlog tajnovitostinjegova rukopisa, kao i to da ga njegov domain nee pratiti na istraivanju, teda e ve sutra imati vodia na raspolaganju.

8.NAPOKON KREEMONaveer sam se malo proetao po obali Revkjavika. Vratio sam se rano i legao u

svoj krevet od debelih dasaka, u kojemu sam no prespavao mirnim snom.Kad sam se probudio, uo sam kako u susjednoj sobi ujak uvelike govori. Odmahsam ustao i pourio k njemu. Razgovarao je danski sa snano razvijenim i visokimovjekom. Taj ovjek morao je biti uasno jak. Na jednostavnom licu isticale su

mu se pametne sanjarski plave oi, duga kosa, koju bi ak i u Engleskoj smatralipretjerano crvenom, padala mu je na iroka i snana ramena. Imao je dinaminupojavu, iako gotovo uope nije gestikulirao rukama i tijelom. Sve je na njemuodavalo daje posve tihe udi; ne mlitav, nego nekako smiren. Vidjelo se da ni odkoga nita ne trai, da radi ono to mu najbolje odgovara i da ga na ovomsvijetu nita ne moe zauditi ili uznemiriti.Po nainu kako je sluao zaneseno brbljanje svojeg sugovornika, razabrao samodlike Islananinova karaktera. Stajao je nepomino i prekrtenih ruku, dok jemoj ujakbez prestanka mlatarao desno i lijevo. Kad je htio neto porei,

pokrenuo je glavu slijeva nadesno; a u znak potvrivanja samo bi naklonio glavu


31/141

tako neznatno, da bi mu se duga kosa jedva pomakla. Taje tednja pokreta gotovograniila sa krtou.

Jules Verne


Doista, gledajui toga ovjeka ne bi nikad pomislio daje lovac. Njega se divljasigurno ne boji; ali kako je onda hvata?To mi je postalo jasno kad mi je gospodin Fridriksson rekao daje to plahoeljade zapravo samo lovac na eidere1, ptice ije paperje predstavlja najveebogatstvo na otoku. To se paperje zove "eider-dun" i nije potrebno mnogo muke daga se dosta prikupi.Poetkom ljeta enke te ptice grade gnijezdo na obroncima fjordova2, kojima jesva obala ispresijecana. Kad ptica sagradi gnijezdo, obloi ga njenim paperjemkoje iupa s trbuha. Odmah zatim dolazi lovac, zapravo skuplja, uzimagnijezdo, a enka opet zapoinje svoj posao. To traje dotle dok je na njojijedna pahulja. Kad se enka tako sva oerupa, dolazi red na mujaka. Ali kakonjegovo tvrdo i grubo perje nema n

Documents

PUT U SREDIŠTE ZEMLJE- ŽIL VERN.pdf