Rad Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu 1918-1941. godine - Elvir Duranović

Elvir Duranović

Rad Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu od 1918-1945. godine

Diplomski rad

1

UVOD

Agresijom srpsko-crnogorskog agresora na Bosnu i Hercegovinu, a posebno na

vjerske i kulturne objekte Bošnjaka, javlja se veća potreba za istraživanjem i

dokumentovanjem naše kulturne povjesti i vjerske tradicije. Stoga sam ja odlučio da pokušam

otrgnuti od zaborava dio naše kulturno-povjesne baštine i za temu svoga diplomskog rada

istražim i obradim “Rad Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu od 1918. godine do

1945. godine”, Kako se do sada niko nije sistematski bavio ovom tematikom, to do sada nije

ni napisan neki cjelovit rad na ovu temu. Pojedinačni radovi o popisu stanovništva i radu

bugojanske medrese u navedenom periodu, zatim monografije o Pruscu, Bugojnu, Gornjem i

Donjem Vakufu samo su fragmentalno zahvatali rad Vakufsko-mearifskog povjerenstva u

Bugojnu.

U radu sam uz pomenute tekstove i monografije koristio Arhiv Vakufsko-mearifskog

povjerenstva koji se nesistematiziran i naraspoređen nalazi u prostorijama Medžlisa I.Z. u

Bugojnu. Za vrijeme rata 1992-1995. godine Arhiv se nalazio u Sultan Ahmedovoj džamiji

u Bugojnu. Ova džamija je u vrijeme trajanja sukoba između Armije BiH i HVO-a 1993.

godine pogođena sa 36 topovskih projektila tako da je dio arhive Vakufsko-mearifskog

povjerenstva izgorio u plamenu i trajno je uništen. Polovina korištenih dokumenata za ovaj

rad je djelimično nagorjela.

Rad je podjeljen u tri cjeline.

Prva se bavi: povjesnim okvirom, formiranje povjerenstva, ustavne odredbe, izbori

koji su provođeni na teritoriji povjerenstva, organizacija i reorganizacija rada povjerenstva,

radom imamata, džamija, te džemati koji su ulazili u okvir povjerenstva.

2

Druga cjelina se bavi vakufima na području povjerenstva: njihovim brojem, načinom

uvakufljavanja, svrsi osnivanja pojedinih vakufa, mutevelijama i naporima na očuvanju

vakufske imovine.

Treća cjelina se bavi mearifskim poslovima. Obrazovanjem kroz sibjan mektebe,

mektebi ibtidaijje, bugojansku medresu, osnovne i građanske škole. Zatim, muallimima,

vjeroučiteljima, stručnom spremom zaposlenih u obrazovanju, kursevima za muallime,

brojem djece u školama i mektebima, potreškoćama u radu, te drugim djelatnostima na

prosvjetnoj i vjerskoj afirmaciji muslimana.

Nadam se da će ovaj rad pomoći da se jedan, uistinu, značajan dio bošnjačko-muslimanske

povjesti gornjovrbaske regije osvijetli i sačuva od zaborava. U isto vrijeme da sačuva

uspomenu na ljude koji nisu žalili truda da se poboljša rad Islamske zajednice na ovom

području.

HISTORIJSKI I USTAVNI OKVIR DJELOVANJA VAKUFSKO-MEARIFSKOG POVJERENSTVA U BUGOJNU

Prostor današnjeg Bugojna predstavljao je raskrsnicu starih puteva koji su vodili na

sjever za Panoniju i na jug prema Dalmaciji. U doba rimske vladavine Bugojno je pripadalo

provinciji Dalmata, a na osnovu arheoloških iskopina zna se da je na prostoru današnjeg

Bugojna postojao antički grad Ad Matricem. To je bio kulturni, politički i trgovački centar

cijele ove regije.1 U toku srednjeg vijeka prostor Skopaljske kotline (prostor Bugojna,

Gornjeg i Donjeg Vakufa) prestavljao je integralni dio Bosne. U ovom periodu su nastali prvi

stari srednjovjekovni gradovi na ovom području. Bosanski kraljevi su često ovdje boravili.

Zabilježeno je da je kralj Ostoja 1406. godine bio u Veseloj Straži (džemat Vesela). 2

Osmanilje su ovo područje djelimično zauzeli 1463. godine, a potpunu kontrolu nad ovim

rajem su uspostavili 1503. godine. Dolaskom Osmanilja stvaraju se nove društveno-

ekonomski odnosi i započinje ubrzani proces islamizacije. Skopaljska nahija pripada

Bosanskom, a od 1537. godine Kliškom sandžaku. O strateškim planovima i zanačaju ovog

područja za Osmanilje najbolje svjedoči 12 kula napravljenim na prostoru Skopaljske doline.

Naselje koje se formira nakon podizanja zidane džamije 1694. godine koja je podignuta u čast

sultana Ahmed Hana drugog, govori o jednom trgovištu koje okuplja islamsko stanovništvo

na namaz i pomalo poprima trgovačku funkciju, a zatim i prometnu. Godine 1830. Bugojno je

1 Mirsad Bušatlija, Povjest Bugojna I, Travnik. 2001., str.18.2 Ibid. str.18.

3

zabilježeno kao mahala Akhisara (Prusca).3 Bugojno se počinje razvijati za vrijeme Austro-

Ugarske od 1885. godine, kada postaje centar kotara. U to vrijeme vidljiv je ekonomski

napredak zbog izgradnje saobračajnica i industrijskih pogona. Bugojno postaje

administrativno-upravni centar ove regije sa katastarskim uredom, sudom, poštom, osnovnim

i srednjim školma, željezničkom stanicom itd.

Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine, prestala je

dotadašnja vlast i prekinuti su dotadašnji kontakti sa najvišim vjerskim dostajanstvenicima u

Carigradu. “Ali, kako se halifa smatrao duhovnim gospodarom svim muslimana svijeta, što

mu je brojnim međunarodnim ugovorima priznavano i od zemalja koje su zaposjele pojedine

krajeve u kojima su muslimani prebivali, to je halifa imao pravo nadzora nad vjerskim

životom muslimana i u onim zemljama koje su bile izvan Osmanskog Carstva, pa prema tome

i nad muslimanima Bosne i Hercegovine” 4. Na temelju raznih ugovora (berlinski 1878.,

novopazarska konvencija 1879., idr.) regulirani su odnosi, između ostalog, halife i pojedinih

skupina muslimana koje su se nalazile pod upravom nemuslimanskih zemalja. “Na temelju

toga stvarane su autonomne muslimanske vjerske zajednice u pojedinim državama i one su

preko halife, kao vrhovnog duhovnog poglavara svih muslimana, održavale vezu s ostalim

islamskim svijetom.”5

Takva autonomna vjerska zajednica muslimana formirana je u Bosni i Hercegovini 1882.

godine. Carskom naredbom od 17. oktobra te godine osnovana je u Sarajevu vrhovna vjerska

vlast muslimana pod imenom Ulema-medžlis, s reis-ul-ulemom na čelu. Istom naredbom je

određena i nadležnost novog organa, koja je bila dosta ograničena i odnosila se na ispitivanje

kandidata za kadije i njihove zamjenike i na njihovo predlaganje Zemaljskoj vladi Bosne i

Hercegovine. “Kratko vrijeme nakon toga imenovana je posebna komisija (15.3.1883.) sa

zadatkom da ispita i popiše sve vakufe na teritoriji Bosne i Hercegovine. Zemaljsko vakufsko

povjerenstvo, kako se zvala ova komisija, bila je sastavljena od najuglednijih predstavnika

muslimana, a imenovana je takođe carskom naredbom. Radi bržeg i efikasnijeg poslovanja,

Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je naredbom od 5.9.1884. godine imenovala u svim

kotarevima privremena kotarska vakufska povjerenstva sa zadaćom da na svome području

popišu sve vakufe i njihovu imovinu i da to dostave Zemaljskom vakufskom povjerenstvu”.6

Rad Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu od njegovog osnutka 1885.

godine pa do ukidanja 1947. godine bio je određen stanjem u kome se nalazila cjelokupna 3 Ibid. str.124.4 Grupa autora, Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo. 1977., str. 145-146.5 Ibid.str.146.6 Ibid., str.146.

4

organizacija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Austro-Ugarska vlast je nastojala da

definitivno riješi vakufsko pitanje onako kako je njoj najbolje odgovaralo. Težila je tome da

se provede što jača centralizacija otvaranjem centralne vakufske zaklade. Zemaljska vlada

imenovala je u Zemaljsko vakufsko povjerenstvo vladinog povjerenika za vakufske poslove,

bez koga se ni jedna važnija stvar nije mogla riješiti, niti se sjednica povjerenstva održati.

Muslimani su bili nezadovoljni takvom situacijom pa su se počeli javljati, u početku kao

pojedinačni, ali kasnije i masovniji pokreti protiv takve vakufske uprave. Od 1886. do 1906.

godine bilo je nekoliko pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana. “To je dovelo

do usvajanja teksta Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih

poslova u Bosni i Hercegovini, koji je 1. maja potpisao car Franjo Josip, čime je Statut

stupio na snagu i po njemu se trebala provesti organizacija islamskih vjerskih i vakufskih

poslova”.7 Ujedinjenjem, tj. stvaranjem Kraljevine SHS nastupila je sa stanovišta organizacije

Islamske vjerske zajednice, uprave vakufa i općenito muslimanskog vjerskog života jedna

veoma složena situacija. Senžermenskim ugovorom Kraljevina SHS preuzela je prema svojim

građanima muslimanske vjeroispovjesti u osnovi tri obaveze. Prva je, da se pitanja koja se

tiču njihovog porodičnog i ličnog satusa reguliraju po muslimanskim običajima. Na drugom

mjestu, je to da će Vlada Kraljevine SHS pružiti zaštitu džamijama, grobljima, vakufima i

drugim vjerskim i dobrotvornim ustanovama koje već postoje, te da neće uskraćivati pravo

eventualnom osnivanju novih takvih institucija. Najzad, Vlada SHS se obavezuje da

preduzme korake da se imenuje reisu-ul-ulema za cijelu zemlju. Ni jednu od navedenih

obaveza Vlada Kraljevine SHS nije ispunila do kraja. Što se prve obaveze tiče, samo su u BiH

i dijelom u Crnoj Gori postojali šerijatski sudovi, u ostalim krajevima se uglavnom sudilo po

državnim zakonima. U pogledu obaveze o staranju o muslimanskim ustanovama, vakufima

grobljima itd., tokom dvadesetih godina 20. stoljeća Vrhovno islamsko starješinstvo

prikupilo je brojne podatke o rušenju i oduzimanju džamija i njihovom pretvaranju u vojne

magacine, škole itd. Najzad, što se tiče izbora reisa za cijelu državu, Vlada je formalno

priznala Džemaludina Čauševića za poglavara svih muslimana u Kraljevini SHS, ali mu nije

dopustila da ima utjecaja na muslimane izvan Bosne i Hercegovine. Upravu nad IVZ u

ostalim djelovima zemlje zadržalo je Ministarstvo vjera”8. Kada se sagleda cjelokupno stanje

Islamske zajednice u Kraljevini SHS, da se zaključiti da ona nije bila jedinstvena organizacija.

7 Ibid., str. 149.8 Omer Nakičević, Istorijski razvoj institucije Rijaseta, Sarajevo, 1996., str. 27-29.

5

U Bosni i Hercegovini je imala autonomiju u okviru koje je slobodno poslovala, dok je u

Srbiji i Crnoj Gori bila posve ovisna o državnom aparatu Kraljevine SHS.9

Dakle, iako je došlo do promjene društveno političkog okruženja, u Bosni i Hercegovini je i

dalje važio “Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u

BiH” koji je donešen za vrijeme Austro-Ugarske.

Uvođenjem diktature 6. januara 1929. godine, režim je odlučio da provede jednistvenu

organizaciju IVZ za cijelu državu i tako sve muslimanske vjerske organe i poslove stavi pod

svoju direktnu kontrolu. Zakonom o IVZ Kraljevine Jugoslavije donešenim 31. januara 1930.

godine stavljen je van snage “Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-

mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini”. Organizacija Islamske vjerske zajednice uređena

je Ustavom koji je stupio na snagu 9. jula 1930. godine.10

Nova je situacija za IVZ nastupila raspadom šestojanuarskog režimana tzv. petomajskim

izborima i ulaskom dr. Mehmeda Spahe, 24. juna 1935. godine, u prvu vladu Milana

Stojadinovića. Kao jedan od uvjeta ulaska JMO u Vladu, Spaho je tražio reviziju

šestojanuarskog zakonodavstva IVZ. Februara 28. 1936. godine proglašena je Uredba sa

zakonskom snagom kojom su Zakon i Ustav IVZ stavljeni van snage. Novi Ustav IVZ

donešen je 24. oktobra 1936. godine.11

Ovaj Ustav IVZ iz 1936. godine ostao je usprkos protivljenju određenog djela ilmijje do 1947.

godine, kada je izglasan novi, prvi posljeratni ustav IVZ.12

U veoma burnom vremenu između dva rata, u vremenu kada su se smjenjivale državne

zajednice, od Kraljevine SHS do Kraljevine Jugoslavije, a svaka je nastojala da pod svojom

kontrolom ima Islamsku zajednicu donoseći Ustave koji su njima odgovarali (Ustav iz 1930. i

1936. godine) Vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Bugojnu (u nastavku Povjerenstvo) je

nastojalo da odgovori svim izazovima koji su se nametali. Primarni interesi popisa i čuvanja

vakufske imovine od propadanja i oduzimanja su ostvareni, a u skladu sa skromnim

finansijskim mogućnostima vršen je veoma plodotvoran rad na vjerskom i svjetovnom

prosvjećivanju muslimanskih masa. Aktivnosti Povjerenstva bile su određene Štatutom iz

1909., te Ustavima iz 1930. i 1936. godine. Zapravo najviše obaveza, prava i dužnosti

Povjerenstvo je dobilo po Štatutu iz 1909. godine, dok su Ustavima iz 1930., odnosno 1936.

godine obaveze Povjerenstva skraćivane i prelazile su direktno na imamate (džemate) i

9 Ibid., str. 30.10 Ibid. str. 30.11 Ibid. str. 33.12 Ibid. str. 35-36.

6

džematske odbore. Pošto su sve obaveze i prava Povjerenstva u vremenu između dva rata

sadržane u Štatutu iz 1909 godine, to ćemo ih onako kako su u njemu definisane navesti.

Prema Štatutu u djelokrug kotarskog povjerenstva spada:

1. sastavljati, popunjati i popravljati spiske birača za pojedine džemate i obnarodovati;

2. odlučivati o reklamacijama proti spiscima birača i o prigovorima proti izbornom činu;

3. određivati izbor džematskih medžlisa, kao i vjerskih zvaničnika, koje bira džematski

medžlis, imenovati izborne povjerenike, ispitivati i proglašavati izborni rezultat, kao i

raspisati nove izbore;

4. voditi u evidenciji sav vakufsko-mearifski pokretni i nepokretni imetak, što se nalazi u

kotaru;

5. nadzirati vjerske i vakufsko-mearifske zgrade, kao i bditi nad cjelokupnim poslovanjem

mutevelija i svim vakufsko-mearifskim sredstvima plaćenih osoba kotarskog područja;

6. stavljati predloge glede ustrojstva, uzdržavanja i popravljanja džamija, medresa,

mekteba, kao i škola, odgojilišta, humanitarnih zavoda, konvikata, i drugih vakufsko-

mearifskih zgrada svake ruke;

7. stavljati predloge glede prodaje, trampe, opterećenja, načina iznajmljivanja i izdavanja

pod zakup vakufskih nekretnina, nadalje glede kupovanja nekretnina i podizanja

koristonosnih novogradnja iz vakufsko-mearifskih sredstava;

8. davati mnijenja o umjesnosti i uslovima nagoda i o sklapanju i razriješavanju ugovora;

9. predlagati o sumnjivim i neutjerivim tražbinama, koje bi se imale otpisati;

10. stavljati predloge glede ukamaćenja vakufsko-mearifskog novca;

11. stavljati predloge o imenovanju, plaćama, nagradama, platežnim predujmovima,

naknadama manjka i otpustu vakufsko-mearifskih službenika, vjerskih činovnika i sluga,

kao i podjeljivati dopuste istima do četrnaest dana;

12. ispitivati sposobnost vjerskih zvaničnika koje bira džematski medžlis, kao i onih, koje

predloži za obavljanje izvanrednih obreda;

13. stavljati predloge o podjeljivanju potpora siromašnim muslimanima;

14. bditi nad tim, da se plan predavanja u medresama, mektebima, i drugim vakufsko-

mearifskim zavodima izvršuje, te javiti muftiji, ulema-medžlisu ili političkim oblastima,

kad dozna, da se ne obdržava osnova islamskog vjeronaučnog predavanja u javnim

školama ili zavodima;

7

15. određivati svoje izaslanike, koji će prisustvovati zaključnim ispitima u mektebima i

medresama, koje se nalaze u njegovom uredovnom sjedištu, i koji će nadzirati svake

godine najmanje dva puta mektebe u kotarskoj varoši, a po mogućnosti i ostale mektebe u

kotarskom području, te o rezultatu tih pregledavanja izvješćivati ulema-medžlis;

16. poticati islamski mladež, da pohađa u što većem broju mektebe, medrese i druge škole, te

da uči zanate; nadalje nastojati, da se muslimani uopće, a maldež napose posvećuje

učenju zanata ili ma kakvom drugom radu;

17. stavljati predloge o podjeljenju štipendija za islamske učenike medresa, mekteba škola,

zanata itd;

18. određivati dane za obdržavanje ispita na vjerskim školama kotara i po mogućnosti

prisutvovati istim;

19. ispitivati i riješavati od mektebskih uprava predložene iskaze o školskim prilikama u

mektebima;

20. predlagati ulema-medžlisu uspjehe u medresama, kao i iskaze, što ih podnesu uprave

medresa o školskim odnošajima;

21. potvrđivati potvrde, odnosno svjedođbe, što ih izdaju uprave medresa radi oslobađanja

softi od vojne dužnosti;

22. sastavljati i voditi popis (katastar) sviju svojih muslimanskih porezovnika, te isti svake

godine predavati poreznom uredu u svrhu propisivanja i pobiranja prireza;

23. satvaljati predlagati proračun za dojduću i zaključni račun za prošlu godinu u pogledu

gospodarenja vakufsko-mearifskim imetkom, koji se u njegovu kotaru nalazi;

24. ispitivati i predlagati od mutevelija položene račune o njihovom gospodarenju, kao i sve

druge račune, koji se tiču vakufsko-mearifskog imetka;

25. izvješčivati o svim znatnijim događajima, koji se tiču vjerskih i vakufsko-mearifskih

posola, saborskom odboru ili ulema-medžlisu, prema tomu već kako se ti poslovi tiču

nadležnosti jednog ili drugog od spomenutih tijela;

26. provađati od saborskog odbora, odnosno ulema-medžlisa u granicama dotične

nadležnosti navedenih tijela dobivene naloge;

27. izabrati članove za okružni izborni odbor.

O predmetima navedenim u gore izbrojenim tačkama ima se izvješćivati i stavljati predloge

saborskom odboru, ako u tom nije izričito štogod drugo određeno.13

13 Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001., str.45-47.

8

U ovakvom ustavnom okruženju, uz određene propise koji su pojašnjavali određene tačke

ustava ili se odnosili na neku konkretnu situaciju koje su se vremenom javljale, djelovalo je

Povjerenstvo u Bugojnu u vremenu između dva rata.

VAKUFSKO-MEARIFSKI SABOR

VAKUFSKO-MEARIFSKI SABORSKI ODBOR

VAKUFSKO-MEARIFSKO POVJERENSTVO U BUGOJNU

9

DŽEMAT VESELA

DŽEMAT VOLJICE

DŽEMAT GLAVICE

DŽEMAT G. VAKUF

DŽEMAT ODŽAK

DŽEMAT BUGOJNO

DŽEMAT D. VAKUF

DŽEMAT PRIVOR

DŽEMAT PRUSAC

DŽEMAT KUPRES

Tabela br.1 Šematski prikaz organa Vakufsko-mearifske uprave Islamske zajednice prema

Štatutu iz 1909 godine.14

Za vrijeme Austro-Ugarske vladavine Bugojno postaje upravni i administrativni centar

gornjovrbaske regije, sjedište kotara. Organizacija Islamske zajednice slijedi administrativnu

organizaciju državnih službi tako da Bugojno nakon nekoliko stoljeća duhovne dominacije

Prusca postaje središte Islamske zajednice ovog područja. Međutim, iako je službeno

Bugojno centar Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, ipak Prusac po ulemi,

organizaciji i postojećoj infrastrukturi Islamske zajednice ostaje duhovni centar i rasadnik

uleme još dugo godina nakon Drugog svjetskog rata. Za vrijeme Austro-Ugarske popisana je

sva vakufska imovina, postavljene mutevelije i uspostavljena organizacija Islamske zajednice

onako kako je to predviđeno Štatutom za autonomnu upravu I.Z.

VAKUFSKO-MEARIFSKO POVJERENSTVO U BUGOJNU 1918-1945. GOD.

Nakon Prvog svjetskog rata politička i ekonomska situacija u državi je bila veoma teška i

složena. Sam naziv nove državne zajednice Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, dovoljno je

govorio o pažnji koja je posvećivana muslimanima i Islamskoj zajednici unutar nove države.

Štatut za autonomnu vakufsku i mearifsku upravu donešen 1909. godine ostao je na snazi do

1930. godine, kada je donešen novi Ustav s ciljem stavljanja Islamske zajednice na području

Kraljevine Jugoslavije pod punu kontrolu državnog aparata. Takva politička previranja

ostavljala su traga i na rad Povjerenstva u Bugojnu. Ekonomska situacija u državi razorenoj

ratnim vihorom bila je vrlo loša, pogotovu ako se uzme u obzir da je i ono malo fabrika koje

su zapošljavale određeni broj ljudi tokom rata devastirano. U to vrijeme Vakufsko-mearifsko

povjerenstvo u Bugojnu je svoje aktivnosti usmjerilo na pomaganje ljudi čija egzistencija je

bila ugrožena. U arhivi Povjerenstva sačuvani su dokumenti o pomoći koju su primali kako

stalno uposleni u džematima, tako i sibjan muallimi, sejjar muallimi, Fond muslimanskog

sirotišta (dotacija od 100. kuna)15 i druge ustanove i pojedinci koji su se Povjerenstvu obraćali

za pomoć.16 Predsjednik Povjerenstva Sulejmanpašić17 nastojao je da vakufsku imovinu koja

je tokom rata uništena i devastirana što prije sistematizira, osposobi i stavi u funkciju. Nužno

14 Ibid. str.28.15 Arhiva KVMP u Bugojnu, Izvještaj o dotaciji za Fond muslimanskog sirotišta 1919. godine16 Arhiva KVMP u Bugojnu, Izvještaj o utrošenim srdstvima za 1919. godinu 17 Predsjednik Povjerenstva od 1918. godine do 1922. godine bio je Rifat-beg Sulejmanpašić. Poticao je iz ugledne porodice Sulejmanpašića.Uživao je veliko poštovanje svih onih koji su ga poznavali. Biran je za presjednika Povjerenstva dva mandata.Umro je 1319. h. g. Ukopan je u haremu Sultan Ahmedove džamije.

10

je bilo popisati svu vakufsku pokretnu i nepokretnu imovinu, evidentirati trenutno stanje

vakufa, a zatim pristupiti popravljanju ratom izazvanih šteta. Ovo je bilo potrebno i zbog

toga što je država određene vakufske objekte oduzimala od Islamske zajednice i pretvarala u

vojne magacine ili škole.18 Međutim, vakufska sredstva gotovo da nisu bila dovoljna ni za

osnovne vjerske potrebe muslimana bugojanskog kotara, te je pomoć od centrale u Sarajevu i

Saborskog odbora bila neophodna i nužna. Vakufski objekti oštećeni ratom i ratnim dejstvima

nakon rata su koliko je bilo mogućnosti i sredstava renovirani i popravljani. Tako je odmah

nakon rata, 1919. godine, popravljana Sultan Ahmedova džamija u Bugojnu, ali je po

izvještajima koji su se podnosili Povjerenstvu dotacija od 1050 kuna bila nedovoljna da se

kompletan posao završi. Slično je bilo i sa ostalim vakufskim objektima na području

Povjerenstva. Odmah nakon rata pristupilo se i novim izborima unutar Islamske zajednice.

Na području Povjerenstva u Bugojnu provedeni su izbori 01.12. 1919. godine. Ponovo je za

predsjednika izabran Rifat-beg Sulejmanpašić koji je na toj funkciji ostao do 1924. godine.

Odlukom Vakufsko-mearifskog sabora br.3679/24. Povjerenstvo u Bugojnu je raspušteno

zbog nemogućnosti djelovanja. Naloženo je predsjedniku Povjerenstva da organizuje

vanrednu skupštinu i izabere nove ljude u Povjerenstvo. Novo povjerenstvo je izabrano

22.10.1924. godine i sačinjavali su ga: Abdullah Mustajbegović, Haki-beg Bušatlija

predsjednik, Hasan Hadžiabdić, Tahir Ćatić, Nur ef. Mehmedagić i Ibrahim ef. Belagija. 19

Haki-beg Bušatlija je bio predsjednik Povjerenstva u relativno mirno vrijeme. Vrijeme bez

nekih velikih političkih previranja u državi. Povjerenstvo je tada radilo uobičajene aktivnosti

evidentiranja vakufskih tražbina, naplate bekija, skalpanja novih ugovora, gradnjom novih i

popravkom starih mekteba, džamija i vakufskih prostorija, nadgledanja rada muallima u

mektebima i osnovnim školama itd. Haki-beg Bušatlija je bio predsjednik Povjerenstva do

1928. godine.20 Veća pažnja je posvećivana prosvjetnim djelatnostima i organizacijom

vjerskih aktivnosti. Interesantno je napomenuti da je svake godine za kraljev rođendan u svim

vjerskim bogomoljama organizovan prigodan program. Tom prilikom bi se u džamiji učile

dove za kraljevo zdravlje i boljitak države. Svake godine Povjerenstvo je organizovalo

Ajvatovicu. Aktivnosti Pojerenstva tada bi se povećavale jer je veliki broj vjernika iz svih

krajeva države dolazio u Prusac. Džematlije iz Prusca su za Ajvatovicu organizovali sergije,

a sredstva su se uglavnom trošila za opravku mekteba i džamija. Od Ministarstva saobraćaja

je zahtjevano da se u danima Ajvatovice snize cijene voznih karti kako bi što više vjernika

18 Omer Nakičević, Istorijski razvoj institucije Rijaseta, Sarajevo, 1996., str.29.19 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o vanrednim izborima 1924. godine20 Arhiv KVPM u Bugojnu, Zabilješka o primopredaji dužnosti novom presjedniku iz 1928. godine

11

bilo u mogućnosti doći i posjetiti Ajvatovicu.21 Sa posebnom pažnjom i velikim pripremama

dočekivan je mubarek mjesec ramazan. U tu svrhu Povjerenstvo je koliko je bilo u

mogućnosti nastojalo da obezbjedi teravih imame i sugerisalo džematima da u svojim

mjestima imaju imame barem u ramazanu. Velika pažnja se posvećivala sigurnosnoj situaciji

za vrijeme ramazana jer su džamije za vrijeme ramazana bile prepune vjernika, stoga je od

žandarmerijske uprave traženo da se osiguraju sve veće džamije i okupljališta vjernika.

Svakog ramazana dolazile su posebne preporuke od reisul-uleme i muftije o tome koje

aktivnosti tog ramazana posebno treba činiti i na šta posebno treba obratiti pažnju. Godišnje

su se organizovali završni ispiti u svim mektebima. Tim ispitima su po Štatutu prisustvovali i

članovi Povjerenstva koji su ocjenjivali rad dotičnog imama i znanje djece. Vjerske aktivnosti

upotpunjavale su se mevludima i predavanjima koja su bila dobro organizovana i

pripremljena. Mevludi su zapravo bili pravi doživljaji u jednom džematu pa im se stoga

posvećivala velika pažnja. Uz džumu namaz oni su bili idealna prilika da se većem broju

džematlija skrene pažnja na aktuelna događanja na području Povjerenstva. Vršilac dužnosti

predsjednika Povjerenstva 1928. i 1929. godine bio je Redžeb ef. Hegić.22 Godine 1929.

imami su otpočeli sa matičarskim aktivnostima. Vrijeme Od 1930. godine do 1937. godine

je vrijeme brojih aktivnosti koje su se novim Ustavom Islamske zajednice u Kraljevini

Jugoslaviji nametale predsjedniku i članovima Povjerenstva:23

- Donešen je novi Ustav Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji. To je sa sobom

povlačilo i brojne aktivnosti na području sreskih povjerenstava poput organizovanja novih

izbora na svim nivoima, ustrojstva novoizabranih članova povjerenstava, upoznavanja sa

zatečenim stanjem itd. Posljedica donošenja novog Ustava je i ukidanje muftijstva u

21 Arhiv KVMP u Bugojnu,Molba za popust u željezničkom saobraćaju za hodočasnike Ajvatovice 1930. godine 22 Redžep ef. Hegić rođen je 1878. godine. Završio je Kuršumli medresu u Sarajevu i Darul-muallimin. U Islamskoj zajednici je bio zaposlen od 1910. godine Radio je kao muallim u mektebi ibtidaijji. Bio je vrstan pedagog koji je cijeli život je posvetio prosvjećivanju muslimana i muslimanske mladeži. Umro je 1969. godine. Ukopan je u haremu Sultan Ahmedove džamije.23 Predsjednik Povjerenstva u Bugojnu od 1930-1936. je Hajdar ef. Rustempašić, šerijatski sudija iz Bugojna. Članovi Povjerenstva za vrijeme njegovog mandata su bili: Mustajbegović Abdullah-muderis, Mandžić Asimaga-trgovac, Karadža Muharem-trgovac, Bosto Ahmetaga-trgovac, Imširpašić Tahirbeg-imam i Bajrektarević Rašid ef.-imam.

12

Travniku, tako da je Povjerenstvo u Bugojnu po novoj organizaciji Islamske zajednice ušlo u

sastav muftiluka u Sarajevu.24

- Podjelom zemlje na banovine podjeljena je i teritorija Povjerenstva u Bugojnu. Donji

Vakuf sa Pruscem je pripao srezu Jajce što je dodatno zakomplikovalo administrativne

poslove u Povjerenstvu.25 Međutim odlukom nadležnih organa Islamske zajednice oni su i

dalje ostali pod upravom Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu.26

- U osnovnim i građanskoj školi u Bugojnu postavljeni su vjeroučitelji koji su imali

obezbjeđenu platu kroz proračun Povjerenstva. Ustavom je bilo predviđeno da nagrađivanje

“Islamskih vjeroučitelja u osnovnim, građanskim, srednjim i srednjim stručnim školama,

javnim i privatnim, primaju nagradu za svoj rad po islamskim propisima kao i vjeroučitelji

drugih priznatih vjeroispovjesti. Ukoliko njihove nagrade ni bi bile osigurane iz državnih,

samoupravnih ili školskih sredstava privatnih škola, one padaju na teret Islamske verske

zajednice i snosi ih samostalna imovinska uprava Islamske verske zajednice”.27

- Ukidaju se pojedinačni vakufi a osnivaju se takozvani “Ujedinjeni vakufi” u koje su ušli

svi pojedinačni vakufi sa određene teritorije. Tako su postojali Ujedinjeni vakufi u

Bugojnu, Donjem Vakufu, Gornjem Vakufu i Pruscu.28

- Provedena je nova teritorijalna organizacija Povjerenstva. Ukinuti su imamati u Voljicu i

Veseloj.29

Nakon donošenja Ustava Kraljevine Jugoslavije 1936. godine provedeni su izbori za članove

Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu. Za predsjednika je izabran Ahmet-

aga Bosto trgovac iz Bugojna.30 Interesantno je da se početkom rata, kada je Bosna i

Hercegovina uključena u Nezavisnu Državu Hrvatsku nije mjenjao Ustav Islamske zajednice,

te se tako nikada službeno nije priznao okupatorski režim NDH.31 Bugojno je za vrijeme rata

pripalo talijanskoj okupacionoj zoni, a Talijani ulaze u Bugojno krajem maja 1941. godine.32

U vrijeme od 1936. do 1941. godine sagrađena je džamija u Pridvorcima 1937. godine, a

24 Arhiv KVPM u Bugojnu, Odluka o ukidanju muftiluka u Travniku 1930. godine25 Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1941, Sarajevo, 1984., str.9.26 Arhiv KVMP u Bugojnu, Odluka da imamati u Donjem Vakufu i Pruscu ostaju u sastavu Povjerenstva iz 1930. godine27 Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001., str.190.28 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračun Povjerenstva za 1934. godinu29 Arhiv KVPM u Bugojnu, Odluka o reorganizaciji džemata na području Povjerenstva 1933. godinu30 Ahmetaga Bosto je bio predsjednk Povjerenstva u veoma teško i složeno vrijeme pred Drugi svjetski rat i tokom rata od 1936. do 1942. godine.31 Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001, str. 8.32 Mirsad Bušatlija, Povjest Bugojna I, Travnik, 2001., str.26

13

kraj Sultan Ahmedove džamije napravljen šadrvan na električnu energiju, jedinstven takve

vrste u to vrijeme.33 Naime, kraj džamije je proticao potok koji su mesari koristili za svoje

poslove, te se na taj način voda prljala i nije bilo mogućnosti sa njom uzeti abdest. Donešena

je odluka da se prikupljaju sredstva za gradnju šadrvana koji je i napravljen 1942. godine. Rat

i ratne nedaće ostavile su traga i na Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Bugojnu.

Godine 1942. večina članova Povjerenstva nije bila u mogućnosti da prisustvuje sjednicama

Povjerenstva, zbog čega je 17. lipnja 1942. godine formirano Povjerenstvo od novih članova i

sa novim predsjednikom. Za predsjednika je izabran Kasim ef. Terzić34, a za članove su

izabrani: Asimaga Mandžić-trgovac iz Bugojna, Alijaga Hegić-težak, Mustafaga Bivoldžić-

trgovac iz D. Vakufa, Muharemaga Granić-trgovac iz G. Vakufa, Agija Bečirović-kafedžija iz

Bugojna i Sabrija Hadžalić-posjednik iz Bugojna. Tokom Drugog svjetskog rata sve

aktivnosti Povjerenstva svedene su na održavanje bilo kakve mektebske nastave u mjestima

koja nisu bila pod okupacijom, te nastojanje da se vakufska imovina što bolje sačuva. Na

osnovu izvještaja o mektebima vidljivo je da predsjednik Povjerenstva nema potpune podatke

o aktivnim mektebima, te da su njegovi podaci nepotpuni zbog rata i ratnih dejstava, kao i

zbog toga što su se djelovi Povjerenstva nalazili u oslobođenoj zoni, a drugi su bili

okupirani35. Tokom rata bilo je nekoliko humanitarnih akcija za nastradale u Podrinju i

Hercegovini, te pružanje pomoći muhadžirima, koji su sa svih strana dolazili na područje

Povjerenstva.36

Prema Štatutu “Zastupnici svih džemata jednog kotara sačinjavaju kotarsku skupštinu, koja se

odmah dok su izbori ovih džematskih zastupnika postali pravovaljani, sastaje u kotarskom

mjestu, da bira članove kotarskog povjerenstva i njihove zamjenike”37 Dakle Kotarsko

vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Bugojnu imalo je ingerencije na teritoriji bugojanskog

kotara u koji su spadale općine: Bugojno, Donji Vakuf, Prusac, Gornji Vakuf i Kupres. Od

1918. do 1933. godine skupštinu Povjerenstva u Bugojnu činili članovi iz 10 džemata i to:

Bugojna, Glavica, Odžaka, Donjeg Vakufa, Prusca, Gornjeg Vakufa, Privora, Voljica,

Kupresa i Vesele.38 Nakon donošenja Ustava 1930. godine došlo je i do teritorijalnog

33 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o gradnji šadrvana pred džamijom u Bugojnu 1942. godine34 Kasim ef. Terzić, rođen je 1911. godine. Radio je kao šerijatski sudija u šerijatskom sudu u Bugojnu. Od 1942. do 1945. godine bio je predsjednik Povjerenstva. Umro je 1978. godine. 35 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o sibjan muallimima iz 1943. godine36 Arhiv KVMP u Bugojnu, Apel za pomoć nastradalima u Hercegovini 1941. godine37 Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajenice, Sarajevo, 2001., str. 43.38 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o imamatima 1930. godine

14

razgraničenja džemata. Odlukom Ulema-Medžisa u Sarajevu br. 77/33. od 16. augusta 1933.

godine formirano je osam imamata (imamat je svaki džemat u kome postoji imam matičar),

dok su dva imamata ukinuta: u Veseloj i Voljicu koji su po novoj podjeli džemata pripali

Bugojnu, džemat Vesela, odnosno Gornjem Vakufu, džemat Voljice.39 Ovakvo ustrojstvo

džemata ostalo je sve do kraja Drugog svjetskog rata i donošenja Ustava 1947. godine, kada

su ukinuta Sreska vakufsko-mearifska povjerenstva, a osnovani Odbori islamske zajednice.

VAKUFSKO-MEARIFSKO POVJERENSTVO U BUGOJNU

IMAMAT BUGOJNO

“ DONJI VAKUF

“ GORNJI VAKUF

“ PRUSAC

“ KUPRES

“ GLAVICE

“ ODŽAK

“ PRIVOR

“ VOLJICE do 1933 god

39 Arhiv KVMP u Bugojnu, Odluka o ukidanju imamata u Veseloj u Voljicu 1933. godine

15

“ VESELA do 1933 god.

Tabela br.2 Vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Bugojnu i imamati na njegovom području.

Pošto je cjelokupana prosvjetna aktivnost Povjerenstva vršena preko džemata i

imama koji su u njima radili, a vakufska preko mutevelija koji su ekonomisali sa vakufskom

imovinom na svome području to je poželjno da se u ovom radu iznese stanje po džematima

koji su sačinjavali Povjerenstvo i ljudima koji su u tim džematima djelovali. Ovdje ću

svakako spomenuti i teritorijalno razgraničenje svakog džemata, te mjesta koja su ulazila u

sastav pojedinih imamata.

I. IMAMAT BUGOJNO

Džemat Bugojno, u iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u

Bugojnu na imamate iz 1932. godine, sačinjavala su sljedeća mjesta: Bugojno grad, Čaušlije,

Čehajići, Čemalovići, Gaj, Jaklić, Karadže, Karići, Kotege, Korenići, Malo Selo i Milanovići.

Ukupno je bilo 307 muslimanskih kuća u kojima je živjelo 1521 stanovnik.40 Na području

džemata Bugojno postojala je samo Sultan Ahmedova džamija u Bugojnu. Džamija je

sagrađena 1105. hidžretske godine,41odnosno 1694. godine. Tokom svog postojanja odigrala

je neizmjernu ulogu u nastanku i razvoju grada Bugojna. Džamija je više puta renovirana i

popravljana.

40 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na džemate/imamate iz 1932. godine41 Tarih Sultan Ahmedove džamije

16

Kositerovića medresa i Sultan Ahmedova džamija

Imam vaiz i muderis cijelo vrijeme između dva rata bio je Abdullah ef. Mustajbegović.

Njegov zamjenik je bio hafiz Mustafa Kulaglić dok je mujezin bio Hašim Šupić. 42 U džamiji

su se klanjali svi vaktovi i džuma namaz. Pored džamije je u periodu od 1940. do 1942.

godine sagrađen šadrvan na struju koji je bio jedinstven takve vrste na ovom području.43

Mektebi ibtidaijja, reformirani mekteb, tekođe se nalazio u haremu džamije. Muallimi u

mektebi ibtidaijji su bili Abdulah Mustajbegović i Redžep ef. Hegić, a od 1929. godine kada

je Abdulah ef. Mustajbegović prešao u osnovnu školu samo Redžep ef. Hegić.44 Mektebi su

postojali u Karadžama, Kotezima, Milanovićima i Čehajićima.45

R.br. džamije imami u džamijama mektebi muallimi

01. Sultan Ahmed

II u Bugojnu

Abdullah ef.

Mustajbegović

mektebi

ibtidaijja u

Bugojnu

Abdullah ef.

Mustajbegović

Redžeb ef. Hegić

02. sibjan Smail Karadža

42 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o imamima i muallimima na području imamata u Bugojnu 1937. godine43 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o gradnji šadrvana pred džamijom u Bugojnu 1942. godine44 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o mektebi ibtidaijjama 1929. godine45 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o mektebima 1937. godine

17

mektebi:

Karadže

Alija Tupo

03. Kotezi Mahmud Gruda

Davud Duvnjak

04. Milanovići Alija Tupo

05. Čehajići Jusuf Kurić

Tabela br. 3 Pregled džamija, imama, muallima, mektebi ibtidaijja i sibjan mekteba na

području imamata Bugojno

Glavni nosioci vjersko-prosvjetnog života u ovom džematu su svakako bili muderis

Abdullah ef. Mustajbegović i muallim Redžep ef. Hegić. Abdulah ef. Mustajbegović je

rođen 11. novembra 1882. godine u Busovači. Nakon završene Fejzije medrese46 u Travniku

postavljen je na dužnost muderisa bugojanske medrese 1913. godine. Bio je ličnost od

velikog ugleda u gradu Bugojnu ali i na području cijelog Povjerenstva. Veliki alim i učenjak

predan poslovima daije. Radio je kao imam, matičar, muderris, vaiz, muallim u mektebi

ibtidaijji i vjeroučitelj u osnovnoj i građanskoj školi. Ni jedna odluka Povjerenstva u Bugojnu

između dva rata nije donešena bez Abdullaha ef. Bio je žestok kada su u pitanju interesi

muslimana, te je zbog toga vrlo često bio na udaru raznih struja koje su nastojale da otuđe

muslimane od dini islama. Poznata su njegova nastojanja da ženska djeca dolaze u osnovne

škole u maramama, da muslimanska djeca ne idu u kino jer su sadržaji filmova bili vjerski

provokativni, te verbalni sukobi koje je imao sa učiteljem i upravom osnovne škole u Bugojnu

1930. godine, zbog toga što je djeci pojašnjavao da nema više bogova, kako su ih učitelji

učili, nego samo jedan Allah.47 Abdullah ef. je umro 1957. godine i ukopan je u haremu

Sultan Ahmedove džamije.

Redžep ef. Hegić rođen je 1878. godine. Završio je Kuršumli medresu u Sarajevu i Darul-

muallimin.48 U Islamskoj zajednici je zaposlen od 1910. godine Radio je kao muallim u

mektebi ibtidaijji. Godine 1928. i 1929. bio je predsjednik Povjerenstva. Uživao je veliki

46 U “Popisu službenika sreza bugojanskog oblasti travničke” navodi se da je Abdullah ef. završio Fejziju medresu, to je zapravo Fevzija medresa (drugo ime za Elči Ibrahim pašinu medresu u Travniku)47 Arhiv KVMP u Bugojnu, Saslušanje Abdulaha Mustajbegovića po pitanju nastave u osnovnoj školi 1930. godine 48 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim imamima i muallimima na području Povjerenstva 1929. godine

18

ugled među džematlijama.. Bio je vrstan pedagog i cijeli život je posvetio prosvjećivanju

muslimana i muslimanske mladeži. I dan danas njegovi učenici sa poštovanjem govore o

njemu naglašavajući njegove velike pedagoške sposobnosti. Osim rada sa djecom Redžep ef.

je ispred Povjerenstva bio određen da vodi kurseve koji su se povremeno organizovali za

sibjan muallime.49 Redžeb ef. je umro 1969. godine. Ukopan je u haremu Sultan Ahmedove

džamije.

II. IMAMAT DONJI VAKUF

U sastavu ovog imamata su bila sljedeća mjesta: Balići, Balihodžići, Donji Vakuf, Grabantići,

Hemići, Jemalići, Novosavci, Piljužići, Rudina, Sandžak, Suljići, Suhodol, Šutkovići i

Džihanovići. U ovim mjestima je bilo 585 muslimaskih domova u kojima je živjelo 2979

stanovnika.50 Na području ovog imamata postojale su sljedeće džamije i to:

1. Hadži Jusufova džamija. O osnivaču ove džamije nema pobližih podataka. Arhitektura

munare pokazuje da je mogla nastati u 16. stoljeću.51 Džamija je građena od kamena,

pokrivena crijepom i imala je munaru od kamena i harem od 950 m2 . Kako se navodi u

izvještaju o džamijama na području Povjerenstva, ova džamija je imala najveći i

najredovniji džemat u Donjem Vakufu. Imam hfz. Mustafa Basara za svoju imamsku

službu nije dobivao ništa, već je plaću primao kao vjeroučitelj i matičar. U džamiji su se

tridesetih godina klanjala tri vakta (sabah, akšam i jacija), i džuma namaz. Mujezin

džamije je jedno vrijeme bio Sakib Čizmo koga je u vršenju mujezinske obaveze mjenjao

otac Mujo Čizmo. Džamija nije imala vakufnamu.52

2. Balagijina džamija ili Bijela džamija. Džamiju je 1927. godine renovirao Salih-aga

Balagija, pa je po njemu i nazvana Balagijina džamija. Džamija je bila solidno građena,

pokrivena crijepom sa drvenom munarom i haremom od 4 dunuma i 260 m2. Imam

džamije od 1931. godine je bio hafiz Salih Tutariš koji je imao plaću od 300 dinara. Osim

imamske dužnosti nije vršio više nikakvu dužnost. Džamija nije imala mujezina. U njoj su

se klanjala tri vakta, a džuma se nije klanjala. Srušena je 1970. godine.53

49 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o organizovanju tečaja za sibjan muallime 1916. godine50 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na džemate/imamate iz 1932. godine51 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str. 287.52 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine53 Husein Čepalo,Kulturno historijski spomenici općine Donji Vakuf, Donji Vakuf, 2001., str. 62.

19

Baš-džamija u Donjem Vakufu

3. Mejtaš ili Miralemova džamija. Nema pouzdanih podataka ko je i kada sagradio ovu

džamiju54 Džamija se zove i Rahime kadune džamija. Kao i ostale donjovakufske

džamije bila je dobro građena, sa drvenom munarom i velikim haremom od 11 dunuma.

Prihodi harema su bili 1500 dinara, a rashodi 500 dinara. U džamiji nije bilo stalnog

imama i mjezina. Vjerski život u džamiji je bio aktivan samo uz mjesec ramazan kada se u

njoj klanjala teravija.55

4. Džamija Kukavica. Džamiju je 1898. godine obnovio izvjesni hadži Sulejman-aga.56

Džamija je građena od kamena sa drvenom munarom i haremom od 820 m2 . Imam Mulo

Poričanin je u isto vrijeme vršio i mujezinsku dužnost u istoj džamiji. Imao je platu od

300 dinara godišnje. U džamiji su se klanjala tri vakta.57 Džamija je srušena 1964.

godine.58

54 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str. 28255 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine56 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str. 288.57 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine

20

5. Mehmed Čelebi ili Duzića džamija. Jedina džamija u Donjem Vakufu koja je bila

pokrivena daskom. Imala je drvenu munaru i harem od 675 m2. Imam hfz Mustafa Snaga

je bio i drugi muallim u mektebi ibtidaijji u Donjem Vakufu. Za svoju imamsku plaću je

dobivao 400 kg. žita i 750 dinara. U džamiji su klanjana tri vakta i džuma namaz.59

6. Hadži Nezir ef džamija. Građena je od kamena sa munarom od drveta. Imala je harem od

775 m2 . Džamija nije imala stalnog ni imama ni mujezina. Bila je aktivna samo uz

ramazan.60

7. Baš-džamija. Džamiju je sagradio Ibrahim-beg Malkočević 1572. godine. Zbog toga što

su se zidovi džamije urušili, džamija je 1914. godine srušena. Iste godine je ponovo

sagrađena. Baš džamija je 1932. godine imala kamenu munaru kao i hadži Jusufova

džamija. Uz džamiju je bio harem veličine 1 dunum i 40 m2. Imam džamije je bio Tahir-

beg Imširpašić iz Čehajića. Pored imamske dužnosti Tahir-beg je bio i muallim u sibjan

mektebu. Imao je godišnju plaću od 14000 dinara i to od Ujedinjenih vakufa 3000, a

džematlije su sakupile 11000 dinara. U džamiji su se klanjala tri vakta i džuma namaz.

Mujezin džamije, Nurija Plačo, je imao godišnju platu od 1800 dinara.61

8. Vajzović džamija. Ovo je najslabije očuvana džamija u Donjem Vakufu. U izvještaju stoji

da je u poluruševnom stanju. Džamija je bila pokrivena daskom i imala je drvenu munaru.

O džamiji se brinula porodica Vajzović koja je uz ramazan plaćala teravih imama.

Džamija nije imala stalnog imama ni mujezina, a bila je aktivna samo ramazanom.62

Husein Čepalo63 smatra da su Hadži Nezir ef. džamija i Vejzovića džamija jedna džamija

sa dva imena, ali se u izvještaju o džamijama iz 1932. godine jasno navodi da su to

zapravo dvije različite džamije.

9. Džamija u Jemanlićima. Udaljena od Donjeg Vakufa 3,5 km. Džamija je renovirana 1932.

godine. Imala je krov od crijepa i drvenu munaru. Uz džamiju se nalazio harem velik 2

dunuma i 800 m2. Imam džamije od 1930. godine je Sulejman Hodžić, koji je uz to bio i

sibjan muallim u mektebu. Imao je platu u naravi 900 kg. žita. U džamiji se klanjalo pet

vakata i džuma namaz.64

58 Husein Čepalo,Kulturno historijski spomenici općine Donji Vakuf, Donji Vakuf, 2001., str. 60.59 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine60 Arhiv KVMP u Bugojnu, Ibid.61 Arhiv KVMP u Bugojnu, Ibid.62 Arhiv KVMP u Bugojnu, Ibid.63 Husein Čepalo,Kulturno historijski spomenici općine Donji Vakuf, Donji Vakuf, 2001., str. 61.64 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine

21

10. Džamija u Oborcima, sultan Sulejmanova džamija. Sagrađena na ime sultana Sulejmana,

tako da je nastala u vremenu od 1520-1566. godine.65 Džamija je obnovljena 1240.

godine.66 Udaljena od Donjeg Vakufa 9 km. Građena je od kamena, bila je prekrivena

daskom i imala je drvenu munaru. Imam Mustafa Habib je bio i muallim u sibjan

mektebu. Imao je platu u naravi 1000 kg. žita, a u novcu 1200 dinara. U džamiji se

klanjalo pet vakata i džuma namaz. Cjelokupnu platu imam je primao od džemata. Nakon

Mustafa ef. Habiba imam džamije je bio Haki ef. Bukvić. Džamija nije imala stalnog

mujezina.67


01. H. Jusufova

džamija

Mustafa Basara

Kasim ef. Tahirović

Mektebi

ibtidaijja

Mustafa Basara

Mustafa Snaga

02. Baš

džamija

Tahir ef. Imširpašić

Salih ef. Tutariš

Muharem Ljevaković

sibjan

mektebi:

Sandžak

Hamdija Elkaz

03. Bijela

džamija

Salih ef. Tutariš Suhodol Sabit Hodžić

Gafić Derviš

04. Kukavica Mulo Poričanin Grabantići Mustafa Habib

05. Nezir ef.

džamija

bez stalnog imama Oborci Mustafa Habib

Sulejman Hodžić

06. Vejzovića bez stalnog imama Balihodžići Šutković Kasim

07. Mejtaš Abdullah ef. Gafić Korenići Šutković Rasim

08. Jemanlići Sulejman Hodžić Gumna Ahmet Terzić

09. Oborci Mustafa Habib

Sulejman Hodžić

Donji

Vakuf

Salih Tutariš

Mulo Poričanin

Tahir Imširpašić

65 ? Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str. 292.66 Ibid. str. 292.67 Arhiv KVMP u Bugojnu, Ibid.

22

10. Duzića Mustafa ef. Snaga Rasavci Zuhdija Terzić


području imamata Donji Vakuf

Imam, matičar, vaiz, muallim, hatib, vjeroučitelj i voditelj svih vjersko prosvjetnih akivnosti u

Donjem Vakufu između dva rata je bio hafiz Mustafa ef. Basara. Mustafa ef. je završio

Ruždiju i Darul-muallimin. U službi u Islamskoj zajednici je bio od 1913. godine do 1941.

godine. Mustafa ef. Basara je pred Vakufsko-mearifskim povjerenstvom u Bugojnu bio

odgovoran za vjersko-prosvjetni život u Donjem Vakufu. Sve aktivnosti Povjerenstva vezane

za prosvjetni rad, svi izvještaji o imamima, muallimima, vjeroučiteljima po školama, o

mektebu i mektebskoj nastavi, o nastavanim planovima i programima, aktivnosti vezane za

mjesec ramazan itd. realizovane su preko Mustafe ef. Basare.

III. IMAMAT GORNJI VAKUF

U ovaj imamat su spadala sljedeća mjesta: Gornji Vakuf, Vrse, Ždrimci u kojima je bilo 325

domaćinstava sa 1729 stanovnika.68 Na području imamata u Gornjem Vakufu postojale su

četiri džamije:

1. Džamija Mehmed-bega Stočanina. Džamiju je Mehmed-beg sagradio 1580 godine69. Uz

džamiju on je ostavio vakuf iz čijih sredstava se finansirao rad u džamiji i mektebu.

Imala je kamenu munaru. Bila je pokrivena crijepom. Uz džamiju je bio harem veličine

300 m2. Imam džamije je bio Abdullah ef. Redžebašić koga je zbog teške bolesti

mjenjao70 Muftić ef. Muhamed koji je ujedno bio i imam matičar, te muallim i

vjeroučitelj. Njegova imamska plata je iznosila 1346 dinara. Mujezin džamije,

68 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na imamate iz 1932. godine69 U iskaz o džamijama na području Povjerenstva iz 1932. stoji da je džamija sagrađena 1580. godine, međutim, u natpisu sa džamije stoji da je ona sagrađena 1001. h. godine odnosno 1592/93. godine 70 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine

23

Hadžiabdić Hasan, imao je platu 1146 dinara. U džamiji su se klanjali svi vaktovi i džuma

namaz.71

2. Džamija Ibrahim Čuaša. Džamiju je sagradio Ibrahim Čauš 1680. godine. Munara džamije

je bila od drveta, i kako se u izvještaju navodi, poluruševna tako da bi i munaru i krov

trebalo obnoviti. Imam džamije je bio Muftić ef. Abdullah koji je mjenjao Muhameda ef.

Muftića. U džamiji se klanjala džuma i teravija.72 Džamija je srušena 1960. godine.73

3. Čamili džamija. Čamila hanuma74 je dala sagraditi džamiju 1730. godine. Džamija je bila

pokrivena daskom. Imala je poluruševnu munaru od drveta. Nije imala imama tako da se u

njoj nisu obavljali nikakvi vaktovi. Ne spominje se u izvještaju da se u njoj klanjalo ni uz

ramazan.75 Džamija je izgorjela 27. jula 1944. godine prilikom eksplozije vojnih magazina

i više nije obnavljana.76


01. Mehmed-bega

Stočanina

Abdullah Redžebašić

Muftić Muhammed

Mektebi

ibtidaijja

Muftić

Muhammed,

Salem

Bajrektarević

02. Ibrahim Čauša Muftić Abdullah

Muftić Muhammed

sibjan

mektebi:

Vrse

Muharem Gafić,

Begović Salih

03. Čamila

džamija

bez stalnog imama Ždrimci Hamdi Gafić

04. Nemić džamija bez stalnog imama

71 Ibid.72 Ibid.73 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str.324.74 U iskaz o džamijama na području Povjerenstva iz 1932. stoji da je džamiju sagradila Čamila-hanuma, međutim, Mehmed Mujezinović u djelu Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, navodi da je džamiju osnovao pjesnik Ćamilija koji je napisao i kronogram o gradnji džamije. Džamija je prema kronogramu sagrađena 1039. h. godine, odnosno 1629/30. godine. 75 Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine76 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str. 323.

24


području imamata Gornji Vakuf

4. Nemić džamija. Sagradio ju je izvjesni Nemić 1680. godine. Bila je pokrivena daskama i

imala je munaru od drveta. Džamija nije imala stalnog imama i bila je aktivna samo uz

ramazan.77

Džamija Mehmed-bega Stočanina neposredno pred rušenje 1969. godine

Imam, matičar, muallim, hatib, vaiz i vjeroučitelj u Gornjem Vakufu je bio Muhamed ef.

Muftić koji je bio odgovoran za cjelokupan vjersko-prosvjetni život na području imamata.

Muhammed ef. Muftić je završio Kuršumli medresu u Sarajevu. U službi u Islamskoj

zajednici je bio od 1901. godine do 1941. godine.78 Nakon njega za vjeroučitelja i imama u

gornjovakufskom imamatu je postavljen Salem Bajrektarević, dugogodišnji zamjenik

Muhamed ef. Muftića. U Gornjem Vakufu je u vremenu između dva rata djelovao mektebi

ibtidaijja u kom su predavali Muftić ef. Muhamed i Bajrektarević ef. Salem.

77Arhiv KVMP u Bugojnu Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine78 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim imamima i muallimima na području Povjerenstva 1929. godine

25

IV. IMAMAT GLAVICE

Ovaj džemat je u vrijeme između dva rata obuhvatao sljedeća mjesta: Ceribašići, Drvetine,

Džulovići, Glavice, Golo Brdo, Goruša, Hum, Hapstići, Keže, Podripci, Pirići, Nuhići, Rovna,

Ljubnić, Servani, Seferovići, Šahmani, Vileši i Zlokuće u kojima je bilo 342 muslimanska

doma sa 1949 stanovnika.79

Džamija je postojala samo u naselju Glavice. Nema pouzdanih podataka o tome ko je

napravio džamiju i kada. Osim džamije i mekteba u Glavicama postojali su mektebi u

Drvetinama, Golom Brdu, Goruši, Rovnoj, Ljubniću i Podripcima u kojima su radili u

dogovoru sa mještanima sibjan muallimi ili sejjar muallimi. U džamiji u Glavicama su se

klanjali svi vaktovi. Uz džamiju su nalazila zgrada mekteba.80 Imami matičari i muallimi u

ovom džematu su bili Ahmet ef. Ganibegović od 1928. do 1936. i Memić ef. Muhamed.81

Ahmet ef. je svršenik Mehremića medrese, u službi je od 1910. godine. Radio je kao sibjan

muallim mekteba u Glavicama, te kao vjeroučitelj u narodnoj osnovnoj školi u Kandiji.82

Jedno vrijeme je predavao vjeronauku u osnovnoj i građanskoj školi u Bugojnu. Godine

1936. za imama u Glavicama je postavljen Memić ef. Muhamed.83


01. u Glavicama Ahmed Ganibegović

Muhamed Memić

sibjan

mektebi:

Glavice

Ahmed

Ganibegović

Muhamed Memić

02.

Drvetine

Fehim Omeragić

03. Rovna Ibrahim Čatić

Pokvić Himzo

04. Podripci Fehim Omeragić

79 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na imamate iz 1932. godine80 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o džamiji u Glavicama 1932. godine81 Arhiv KVMP u Bugojnu, Plata zaposlenih imama i udova na području Povjerenstva, 1933. i 1937. godine 82 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim imamima i muallimima na području Povjerenstva 1929. godine83 Arhiv KVMP u Bugojnu, Plata zaposlenih imama i udova na području Povjerenstva, 1937. godine

26

05. Golo Brdo Salih Hodžić

Ždralović Himzo

06. Goruša Mulo Imamović

07. Ljubnić Ibrahim Čatić


području imamata Glavice

V. IMAMAT ODŽAK

Ovaj džemat sačinjavali su: Odžak, Zanesovići, Pavice, Malići, Dervići, Grižići, Seferovci,

Memići, Gornja Ričica, Lužni, Donja Ričica, Rosulje, Gračanica, Kordići, Bilo Buće, Ivica,

Skrte i Planinica. U ovim mjestima bilo je 366 muslimanskih domaćinstava sa 2123

stanovnika.84 Džamija se nalazila u Odžaku, dok su mektebi bili u Zanesovićima, Pavicama,

Lužanima, Gračanici, Kordićima, Bojskoj i Planinici. U džamiji su se klanjali svi vaktovi i

džuma namaz. Pored džamije su nalazio mekteb. Imam muallim, matičar i vjeroučitelj od

1922. do 1945. bio je Mustafa ef. Merdžanić svršenik medrese u Fojnici. Mustafa ef.

Merdžanić je bio u službi od 1903. godine. Završio je tečaj za imama i sibjan muallima.85 U

Odžaku je proveo cijelo vrijeme između dva rata. Predavao je vjeronauku u sibjan mektebu u

Odžaku i u narodnim osnovnim školama u Odžaku i Gračanici.86 Ljudi ga pamte kao dobrog

muallima koji je nastojao da nauku o vjeri što detaljnije i jasnije prenese polaznicima

mekteba.

84 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na imamate iz 1932. godine85 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim imamima i muallimima na području Povjerenstva 1929. godine86 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim vjeroučiteljima u osnovim školama 1937. godine

27


01. u Odžaku Mustafa Merdžanić sibjan

mektebi:

Odžak

Mustafa Merdžanić

02.

Zanesovići

Mulo Imamović

03. Pavice Ahmet

Rustempašić

Muhamed

Dizdarević

04. Lužani Nedžib Karadža

05. Gračanica Hasan Đonlo

Hasan Rustempaši.

Granić Našid

06. Kordići Tahir Đonlić

07. Bojska Ahmet

Rustempašić

08. Planinica Ibrahim Čatić

Tahir Đonlić

Granić Našid

Tabela br.7 Pregled džamija, imama, muallima, mektebi ibtidaijja i sibjan mekteba na

području imamata Odžak

VI. IMAMAT VESELA

Jedan od džemata koji je reduciran teritorijalnom reorganizacijom džemata iz 1933. godine je

Vesela. Džemat su sačinjavala sljedeća mjesta: Alibegovići, Bevrnjići, Crniće, Garačići,

Poriće, Vrhpeć Vesela i Zlavast u kojima je bilo 206 muslimaskih domova sa 1139

28

stanovnika.87 U džematu je bila samo jedna džamija i to u Veseloj, a mektebi su postojali u

Poriću, Crniću i Vrhpeći.88


01. u Veseloj Muhamed Memić Vesela Muhamed Memić

Muharem Karadža

Jusufspahić Omer

02. Poriće Ahmet Ajkunić

03. Crniće Mustafa Silajdžija

04. Vrhpeć sejjar muallimi


području imamata Vesela

Imam, matičar, muallim i vjeroučitelj u Veseloj je do ukidanja džemata bio Memić ef.

Muhamed. Nakon reduciranja džemata Vesela, Memić ef. je premješten za imama u Čapljini.

Ovakva odluka Ulema medžlisa je izazvala nezadovoljstvo kod vođstva Vakufsko-mearifskog

povjerenstva u Bugojnu jer je džemat Vesela imao džamiju i mekteb, a ostao je bez imama i

muallima. Težina problema, kako ga je formulisao predsjednik Povjerenstva posebno je bila

izražena u činjenici da je ovaj džemat bio okružem sa hrvatskim i srpskim življem, što je

zahtjevalo da se postavi na mjesto imama učen čovjek, a to je za Povjerenstvo bio Muhamed

ef. Memić.89 Ipak, nadležni organi Islamske zajednice nisu dozvolili da se za pomoćnog

imama postavi Memić ef. Muhammed, nego je za vjeroučitelja u školi određen Hegić ef.

Redžeb. Imami koji su kasnije radili u džamiji i mektebu u Veseloj su se često mjenjali, a

svoje plate su dogovarali sa džematlijama. Tako je, naprimjer, imam i sibjan muallim u

Veseloj 1937. godine bio Muharem Karadža koji je imao platu od 1000 dinara u novcu i 800

kg. žita.90

87 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na imamate iz 1932. godine88 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o mektebima starog sistema 1919. godine89 Arhiv KVMP u Bugojnu, Odluka o postavljanju Muhamed Memića za imama u Čapljini 1933. godine90 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o imamima i muallimima na području imamata Bugojno 1937. godine

29

VII IMAMAT KUPRES

Džemat Kupres su sačinjavali sljedeća mjesta: Brda, Bili Potok, Goravci, Kupres, Koprivnica,

Kuti, Kukavice, Osmanlija, Odžak, Ravno i Vrila. U navedenim mjestima je bilo 174

muslimanske kuće u kojima je živjelo 749 stanovnika.91 U Kupresu su postojale dvije

džamije:

1. Ahmed Fadil-paše u Kupresu. Džamija je bila solidno građena od kamena, sa krovom od

dasaka i munarom od drveta. I krov i munara su prema izvještaju bile u poluruševnom

stanju i trebalo ih je renovirati. Uz džamiju postoji vakuf Ahmed Fadil paše, iz čijih

sredstava se finansira rad džamije. Imam džamije je bio Heljić ef. Nazif, koji za svoju

imamsku dužnost ne prima nikakve plaće od vakufa, nego je od Povjerenstva dobijao

plaću za svoju muallimsku, vjeroučiteljsku i matičarsku dužnost. Mujezin džamije Asim

Mandžuka imao je platu 2400 dinara. U džamiji su se klanjali svi vaktovi i džuma

namaz.92 U Kupresu je između dva rata postojao mektebi ibtidaijja.

2. Džamija u Vrilima. Udaljena od Kupresa 6 km. Kako stoji u izvještaju, džamija je u

ruševnom stanju, bez munare i bez vakufa. U džamiji se ne klanja ništa, pa čak ni uz

ramazan se ne obavlja teravija. Džamiju je polovinom 19. stoljeća sagradio Smail-beg

Idrizbegović, “za potrebe svojih rođaka i putnika namjernika”93


01. Ahmed Fadil

paše u Kupresu

Nazif Heljić

mektebi

ibtidaijja

Nazif Heljić

02. u Vrilima bez imama sibjan

mektebi:

Ravno

Duvnjak Daut

03. Bili potok Derviš Šutković

91 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na imamate iz 1932. godine92 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine93 Arhiv KVMP u Bugojnu, Ibid.

30

04. Goravci Derviš Šutković


području imamata Kupres

Imam, matičar, muallim, hatib i vjeroučitelj je Nazif ef. Heljić do 1936. godine, a nakon

njega Hasan ef. Odžečkić do 1938. godine, da bi poslje njega imam i vjeroučitelj u Kupresu

bio Halim ef. Čičak. Nazif ef. je svršenik Hadži Ali-begove medrese u Travniku. U službi je

od 1911. godine.94 Tokom Drugog svjetskog rata sjedište imamata nije bilo u Kupresu nego u

Ravnom, naselju u blizini Kupresa, a imam, muallim i matičar je bio Davnjak Daut.95

VIII IMAMAT PRUSAC

Džemat Prusac sačinjavala su sljedeća mjesta: Prusac, Guvna, Kopčić, Udurlije, Košćani i

Ždralovići. U ovim mjestima je bilo 302 muslimanska domaćinstva u kojima je živjelo 1565

stanovnika.96 Džemat prusac je imao 4 džamije:

1. Handanagina džamija. Džamiju je 1616/17. godine sagradio Handan-aga. To je jedina

džamija u Pruscu sa kamenom munarom.97 Imam džamije u vrijeme uzmeđu dva rata bio

je Nur ef. Mehmedagić.

2. Gradska džamija. Jedna od najstarijih džamija u gornjovrbaskoj regiji je gradska džamija

u Pruscu. Predpostavlja se da je prepravljena u džamiju od neke bogumilske bogomolje.98

Imam džamije bio je Mehmed ef. Hadžiabdić

3. Malkoć Alajbegova džamija. Džamiju je 1829/30. godine sagradio travnički hanendan

Mehmed Malkoč-beg.99 Imami su bili Salih ef. Čepalo, Tahir ef. Đonlić.

4. Kafijina džamija. Hasan Kafijina džamija sagrađena je 1606. godine. Džamija se nalazi u

mahali Srt gdje su smještene i ostale Kjafijine zadužbine: medresa, sudnica, han, mekteb i

tekija.100 Imam džamije bio je Mehmed ef. Učanbarlić101

94 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim imamima i muallimima na području Povjerenstva 1929. godine95 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o imamima i muallimima na području Povjerenstva 1943. godine96 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na džemate/imamate iz 1932. godine97 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str.301.98 Husein Čepalo,Kulturno historijski spomenici općine Donji Vakuf, Donji Vakuf, 2001., str. 107. 99 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998.,str.310.

31

Hasan Kafijina džamija u Pruscu

Osim navedenih džamija u Pruscu su postojali mektebi ibtidaijja, sibjan mektebi, i poseban

mekteb za žensku djecu u kojem je muallim bio Nur ef. Mehmedagić. Na području ovog

imamata postojali su sibjan mektebi u Ždralovićima i Kopčiću102


01. Handanagina

džamija

Nur ef. Mehmedagić mektebi

ibtidaijja

Mehmed

Učanbarlić

02. Gradska

džamija

Mehmed Hadžiabdić sibjan

mekteb

Prusac

Mehmed

Hadžiabdić

Salih Čepalo

Tahir Đonlić

03. Malkoć

Alajbegova

Salih Čepalo

Tahir Džonlić

Mekteb za

žensku

djecu u

Pruscu

Nur ef.

Mehmedagić

04. Hasan Kafijna Mehmed Učanbarlić Guvna Ahmet Terzić

100 Husein Čepalo,Kulturno historijski spomenici općine Donji Vakuf, Donji Vakuf, 2001., str. 108.101Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim imamima i muallimima na području Povjerenstva 1929. godine 102 Arhiv KVMP u Bugojnu,Izvještaj o mektebima 1930. godine

32

05. Kopčić Salih Mutevelić

06. Udurlije Mahmud Gruda

07. Ždralovići Mustafa Ždralović

Salih Čepalo

08. Kotezi Mahmud Gruda


području imamata Prusac

Imam, matičar, muallim i vjeroučitelj u Pruscu je bio Mehmed ef. Učanbarlić. Mehmed ef. je

završio Hadži Ali-begovu medresu u Travniku. U službi je od 1908. godine.103 Poznat je kao

veliki aktivista na planu opismenjavanja i prosvjećivanja muslimanskih masa. Iako je Austro-

Ugarska vlast po novom državnom ustrojstvu uspstavila Vakufsko-mearifsko povjerenstvo u

Bugojnu, te tako marginizirala značaj Prusca kao duhovnog središta, ipak je Prusac još dugo

godina ostao duhovno središte muslimana Gornjovrbaske regije, sa najučenijim imamima,

najboljom infrastrukturom i najkvalitetnijom vjerskom nastavom. Da je tako svjedoči samo

jedan od niza pokazatelja, a to je činjenica da je samo u Pruscu postojao odvojeni mekteb za

žensku djecu. Zanimljivo je primjetiti da je Prusac tridestih godina dvadesetog vjeka još uvjek

imao gotovo identičan broj muslimaskih domova kao i Bugojno koje je tada bilo

administrativni centar Islamske zajednice.104

IX IMAMAT VOLJICE

Drugi džemat koji je reducuran teritorijalnom reorganizacijom 1933. godine je Voljice. U

sastavu ovog imamata su bila sljedeća mjesta: Voljice, Batuša, Bistrica, Dažev Do,

Duratbegov Do, Duša, Grnica, Hrasnica, Jagnjid, Kute, Krupa, Osridak, Pornice, Vilić Polje,

Vaganjac i Utriće sa 368 muslimanskih kuća u kojima je živjelo 1849 stanovnika.105 Džamija

103 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim imamima i muallimima na području Povjerenstva 1929. godine104 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na imamate iz 1932 godine105 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na imamate iz 1932. godine

33

je bila u Voljicu, a mektebi su se osim u Voljicu nalazili u sljedećim mjestima: Bistrica,

Dražev Do, Osridak, Hrasnica, Grnica, Jagnjid.106


01. u Voljicu Hasan ef Hadžiabdić sibjan

mekteb

Hasan Hadžiabdić

Salih Delić

02. Bistrica Ahmed Kirlić

Muharem Karadža

03. Dražev Do Jusuf Haračić

Hasan Rustempašić

04. Osridak Jusuf Haračić

Muhamed Tokmić

05. Hrasnica Muhamed Tokmić

Jusuf Haračić

06. Grnica Granić Našid

Gafić Avdo

Muhamed Mršić

Smail Karadža

Čajdin Jusuf

07. Jagnjid Lutvo

Karamustafić

08. Gaj Hamdija Karalić


području imamata Voljice

Imam i matičar u Voljicu je bio Hasan ef. Hadžiabdić, svršenik Hanikah medrese u Sarajevu.

Hasan ef. je u službi od 1908. godine,a nakon ukidanja džemata Voljice službu je nastavio u

106 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na imamate iz 1932. godine

34

džematu Novo Rodo općina Višegrad.107 Nakon reduciranja džemata Voljice 1933. godine

često su se mjenjali imami i muallimi, koji su djelovali u ovom džematu.

X IMAMAT PRIVOR

U sastavu džemata Privor bila se sljedeća mjesta: Borova Ravan, Boljkovac, Cvrće, Crkvica,

Jelići, Kozice, Pridvorci, Seferovići, Svilići, Smrčevac, Zastinje, Valice i Voljevac. U ovim

mjestima je bilo 278 muslimanskih domaćinstava sa 1435 stanovnika.108 U džematu Privor do

1937. godine nalazila se samo jedna džamija i to u mjestu Cvrće. Ova džamija je sagrađena

polovinom 18. stoljeća. Bila je sagrađena od drveta sa drvenom munarom. Nije imala

nikakvog vakufa niti prihoda. U džamiji su se klanjali “neki vaktovi” i džuma namaz.109 U

mjestu Voljevac je 1937. godine je sagrađena džamija. Dugogodišnji imam u ovom džematu

je bio Šošić ef. Ibrahim.110 Mektebi su se nalazili u Borovoj Ravani, Boljkovacu, Crkvici,

Kozicama, Pridvorcima, Seferovićima, Svilićima i Zastinju.


01. u Cvrču Salih Gudić sibjan

mekteb u

Cvrču

Salih Gudić

02. u Voljevcu Ibrahim Šošić Voljevac Ibrahim Šošić

03. Borova

Ravan

Salih Redžebašić

04. Seferovići Salih Redžebašić

Husak Abdurezak

107 Arhiv KVMP u Bugojnu, Odluka o postavljanju Hasan ef. Hadžiabdića za imama u Višegradu 1933. godine108 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskazu o podjeli teritorije Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu na imamate iz 1932. godine109Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o džamijama na području Povjerenstva 1932. godine 110 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim imamima i muallimima na području Povjerenstva 1929. godine

35

05. Crkvice Ibrahim Šošić

06. Boljkovac Omer Begović

07. Svilići Mustafa Filan

08. Pridvorci Ibrahim Čajdin

09. Zastinje Omer Bušatlić

10. Kozice Mustafa Filan


području imamata Privor

Imam, matičar, muallim, vjeroučitelj u osnovnoj školi u Dobrošinu je bio Salih ef. Gudić.

Salih ef. je završio Šibića medresu u Banja Luci, a u službi je bio od 1916. godine.111 Za sve

poslove koje je obavljao primao je 12000 dinara godišnje. Džemati i ljudi koji su radili u

njima bili su nosioci cjelokupnog vjersko prosvjetnog života koji se odvijao na području

Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu. Rad u džamijama, mektebima, mektebi

ibtidaijjama, osnovnim i srednjim školama zavisio je od stručnosti i umjeća tih ljudi. Gotovo

u svim džematima identični imami su radili cijelo vrijeme između dva rata. U Bugojnu

Mustajbegović i Hegić, u Donjem Vakufu hfz. Basara, U Gornjem Vakufu Muftić ef. itd.

Ovo je dovoljan pokazatelj koliko su navedeni alimi bili cjenjeni u sredinama u kojima su

djelovali. Nadam se da će i ovaj diplomski rad sačuvati lijep spomen o njima i njihovim

pomagačima, i biti podsticaj za imame i muallime koji danas rade u istim džamijama i

mektebima.

IZBORI U VAKUFSKO-MEARIFSKOM POVJERENSTVU

Štatut iz 1909. godine, čije odredbe su bile važeće sve do donošenja Ustava Islamske

zajednice u Kraljevini Jugoslaviji 1930. godine, znatan prostor posvećuje izbornom sistemu,

gdje su obrađeni instituti biračkog prava, ali i do detalja razrađena izborna procedura.

Mandat članova u vakusko-mearifskim organima ustanovljen je na tri godine. Kotarsko

povjerenstvo je okružni organ za vakufsko-mearifsku upravu. Članove kotarskog povjernstva 111 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o zaposlenim imamima i muallimima na području Povjerenstva 1929. godine

36

bira kotarska skupština. Kotarsku skupštinu sačinjavaju zastupnici svih džemata jednog

kotara. Članovi kotarskog povjerenstva moraju znati čitati i pisati zemaljskim ili turskim

jezikom i imati stalno prebivalište u mjestu sjedišta dotičnog kotarskog povjerenstva. Oni

između sebe biraju predsjednika i potpresjednika.112 Vakufsko-mearifsko povjerenstvo u

Bugojnu je uspješno organizovalo izbore 1919., 1924. (vanredni izbori), 1930., 1934. (izbori

za džematske medžlise), 1937. i 1940. godine.13 Povjerenstvo je u skladu sa uputama koje je

dobijalo od nadležnih organa provodilo izbore i izbornu proceduru na svom području.

Međutim, iako se sve pripreme za provođenje izbora unutar organa Sreskog vakufsko-

mearifskog povjerenstva u Bugojnu kvalitetno i na vrijeme izvršavane, ipak je vrlo mali broj

džematlija izlazio na izbore i glasao. Na izbore za džematske medžlise, naprimjer, koji su

provedeni 16. septembra 1934. godine izašlo je na izbore po džematima sljedeći broj glasača:

1. Bugojno - pravo glasa 608, glasalo 68

2. Donji Vakuf – pravo glasa 841, glasalo 109

3. Gornji Vakuf – pravo glasa 862, glasalo 252

4. Glavice – pravo glasa 535, glasalo 53

5. Prusac – pravo glasa 349, glasalo 25

6. Privor – pravo galasa 399, glasalo se aklamacijom.

7. Kupres – pravo glasa 222, glasalo 35

8. Odžak – pravo glasa 711, glasalo 36113

Glasalo se na tri načina:

a) putem glasačkih listića,

b) pojedinačnim glasanjem i

c) aklamacijom.114

Vanredni izbori unutar Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu održani su 1924.

godine. Naime, Vakufsko-mearifski saborski odbor je na svojoj sjednici od 21.10. 1924.

godine raspustio Povjerenstvo u Bugojnu, na temelju zaključaka Vakufsko mearifskog sabora

od 22.10.1923. godine, “...jer se na licu mjesta ustanovilo da to Povjerenstvo stalno

zanemaruje svoje dužnosti i zbog trajnih nesuglasica nije u stanju donositi nikakve

zaključke”. Haki-beg Bušatlija, predsjednik raspuštenog Povjerenstva je 22.11.1924. godine

112 Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001., str. 18.113 Arhiv KVMP U Bugojnu, Izvještaj o provedenim izborima 1934. godine114 Arhiv KVMP U Bugojnu, Izvještaj o provedenim izborima 1934. godine

37

sazvao Kotarsku vakufsko-mearifsku skupštinu, te su provedeni vanredni izbori. Izbore je

ispred Saborskog odbora nadgledao Omer ef. Arnautović i iste proglasio važećim.115

VAKUFI

Uz džamije, mesdžide, mektebe i tekije se uvakufljavala pokretna i nepokretna imovina koja

je imala za cilj održavanje i unapređivanje navedenih institucija. U šerijatskom smislu vakuf

je: “Izuzimanje imovine iz privatnog vlasništva i trajno ga prenjeti na drugi pravni subjekt

kao čin dobročinstva od strane vlasnika imovine, u neopozivom i trajnom smislu”.116 Ustanova

vakufa-vjerske zadužbine datira od Božijeg poslanika Muhammeda a.s. koji je podsticao

vjernike koji su u mogućnosti da uvakufe dio imetka kao trajnu zadužbinu. Vakufi su kroz

povjest odigrali neizmjernu ulogu u radu, razvoju i opstanku cijelih naselja, a pogotovu

vjersko prosvjetnih ustanova. Nije bilo niti jedne džamije ili mekteba, a da uz njih nije bio

određeni vakuf iz čijih sredstava se finasirao rad te džamije ili mekteba. Nakon okupacije

Bosne i Hercegovine vakufska imovina se počela otuđivati od islamske zajednice tako da je

15. marta 1883. godine formirano Zemaljsko vakufsko povjerenstvo čiji je glavni zadatak bio

da ispita i popiše sve vakufe na teritoriji Bosne i Hercegovne. Radi bržeg i efikasnijeg

poslovanja, Zemaljsko vlada je naredbom od 15. septembra 1884. godine imenovala u svim

kotarevima privremena vakufska povjerenstva sa zadaćom da na svom području popišu sve

vakufe i njihovu imovinu i da to dostave Zemaljskom vakufskom povjerenstvu.117 Vakufsko-

mearifsko povjerenstvo u Bugojnu je sačuvalo vakufska dobra na svom području i kroz cijelo

vrijeme svoga postojanja (od 1885-1947.) unapređivalo ih, vodilo brigu o njima i nastojalo da

se iskoriste po vakufnamama i na opću korist svih muslimana. U Dostavnici o uručenju

proračuna samostalnih vakufa kotara Bugojno za 1917. godinu spominju se sljedeći

samostalni vakufi:

U Donjem Vakufu

115 Arhiv KVMP U Bugojnu, Izvještaj o vanrednim izborima unutar Povjerenstva 1924. godine116 Mustafa Sušić, Muamellat-skripta za unternu upotrebu, Sarajevo, bez godine izdanja, str. 24.117 Grupa autora, Islam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1977. str.146.

38

1. Naim Gafić

2. Hadži Nezir ef.

3. Vasvi hanuma Miralem

4. Mujesir hanuma Miralem

5. Hadži Osmanbeg Miralem

6. Hadži Ibrahimbeg Miralem

7. Mustafa Duzić

8. Mezaristan u Donjem Vakufu

9. Hadži Alije Cere

10. Mule Belagije

11. Ćamile i Biser hanuma

U Pruscu

1. Ajvaz Dedo

2. Čafi ef. u Pruscu

3. Handanaga

4. Malkoč Alajbeg

U Gornjem Vakufu

1. Voljice mekteb

2. Cvrče džamija

3. Mekteb u Privoru

4. Mehmed-beg džamija

5. Labalo Derviš Salih

6. Mekteb i groblje u Hrasnici

7. Mekteb i groblje u Grnici

8. Hadži Jahić

9. Mezaristan u G. Vakufu

39

U Bugojnu

1. Sultan Ahmed džamija

2. Mekteb i groblje u Gračanici

3. Rustempašić Mehmedbeg

4. Hadži Halilbeg Kositerović

5. Karadže mekteb

6. Mekteb i groblje u Jakliću

7. Mekteb u Golom Brdu

8. Džamija u Glavicama

9. Bunar

10. Mezaristan u Bugojnu

U Kupresu

1. Ahmed Fadil-paše

Ukupno 35 samostalnih vakufa.118

Sve navedene vakufe je Povjerenstvo evidentiralo i čuvalo cijelo vrijeme svoga postojanja,

dakle do 1947. godine kada je donesen prvi posljeratni Ustav Islamske zajednice.

Povjerenstvo je koliko je bilo u mogućnosti vodilo brigu o svakom vakufu i mutevelijama

koji su bili direktno zaduženi za nadzor i upravu samostalnim vakufima.

POSLOVANJE VAKUFIMA

Štatutom iz 1909. godine je predviđeno da sa svim samostalnim vakufima rukovodi

mutevelija. On je bio dužan da radi po vakufnami i nalogu pretpostavljenih vakufskih organa.

Sve bitne odluke vezane za pojedine vakufe donosilo je Povjerenstvo zajedno sa mutevelijom.

U ovu vrstu poslova spadalo je ustrojstvo novih vakufa, prodaja, trampa, opterećenje, način

iznajmljivanja, nagodbe, uslovi raznih nagodbi, godišnji predračuni itd. Ustavom iz 1930.

godine neke od obaveza Povjerenstva vazanih za vakufe i poslove oko vakufa preneseni su na

džemtske medžlise. Džematski medžlis, po novom Ustavu, zajedno sa mutevelijom

raspravlja i predlaže Povjerenstvu godišnji proračun za vakufe koji su na njegovoj teritoriji,

118Arhiv KVMP u Bugojnu,Dostavnica o uručenju proračuna samostalnih vakufa kotara Bugojno za 1917. godine

40

putem vakufa iznalazi sredstva za podmirenje potreba džemata, vodi brigu o vakufskim,

vjerskim i prosvjetnim objektima itd. Povjerenstvo je imalo zadatak da nadzire rad

džematskih medžlisa i mutevelija usmjerava ih i potpomaže u vakufsko-mearifskom

poslovanju. Što se tiče mutevelija na području Povjerenstva u Bugojnu, neki od njih su bili

ljudi od ugleda u narodu, koji su pored tevlijeta uglavnom bili i vjerski službenici. Mutevelija

u Pruscu, na primjer, je bio hafiz Tahir Đonlić koji je ujedno bio muallim u mektebi ibtidaijji

u Pruscu. Slična situacija je bila u Bugojnu gdje je mutevelija jedno vrijeme bio Redžep ef.

Hegić, takođe muallim u mektebi ibtidaijji. Mustafa Ljuta, mutevelija ujedinjenih vakufa u

Gornjem Vakufu je podnio ostavku na mjesto mutevelije, zbog svojih ličnih obaveza, ali mu

je ona odbijena.119 Međutim, neke mutevelije na području Povjerenstva su koristili

situaciju u kojoj nije bilo gotovo nikakve kontrole te su se prema vakufskoj imovini odnosili

prilično indiferentno, a ponekad je koristili i za svoje lične svrhe. Nakon što su svi vakufi na

teritoriji povjerenstva u Bugojnu popisani, evidentirani i sačuvani od bilo kakve zloupotrebe,

osnovni zadatak Povjerenstva bio je da bude servis mutevelijama u upravljanju vakufskom

imovinom.

REORGANIZACIJA UPRAVE NAD VAKUFIMA 1931. GODINE

Do reorganizacije poslovanja sa vakufima i stvaranjem ujedinjenih vakufa 1931. godine

vladala je konfuzna situacija u poslovanju s vakufima i vakufskom imovinom. Mutevlije su

zbog nedostatka jake kontrole raspolaganja vakufskom imovinom, ostavljali vakufske prihode

kod sebe, a nisu ih trošili u svrhe za koje su namjenjeni. Gotovo da nije bilo niti jednog

vakufa koji nije imao nenaplaćenih sredstava. Tako da je cjelokupna korespodencija između

Saborskog odbora u Sarajevu i Povjerenstva u Bugojnu bila usmjerena ka podmirivanju i

naplaćivanju vakufskih tražbina. Iako je Saborski odbor u Sarajevu propisivao određene

mjere nadzora rada mutevelija, one nisu urodile plodom dok nije izvršena reorganizacija

poslovnja vakufskom imovinom 1931. godine. Analizirajući takvu tešku situaciju u vezi sa

vakufima i vakufskom imovinom Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu 1928. godine

konstatuje: ”Mjesto da se novac od vakufskih prihoda upotrebi za uzdržavanje vakufskih

objekata i plaćanje vakufskih službenika, zadržan je kod mutevelija, dok imam i muallim

ostaju kratkih rukava, a vakufski objekti očigledno propadaju...”120

119 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračun ujedinjenih vakufa u G.Vakufu za 1937. godine120 Arhiv KVMP u Bugojnu, Preporuka o gazdovanju vakufskim imetkom 1928. godine

41

Vakufska imovina od pojedinih vakufa trošena je prije 1931. godine samo one troškove koji

su bili vezani isključivo za taj džemat ili vakuf. Sredstva od vakufa Mezaristan u Bugojnu

su pored uobičajenih troškova poreza i određenog postotka Povjerenstvu trošena za

unapređivanje navedenog vakufa.121

Do 1931. godine za svaki vakuf je vođena posebna knjiga i pravljeni posebni proračuni i

godišnji izvještaji, koje je Povjerenstvo bez mogućnosti jake kontrole samo uvrštavalo u svoj

godišnji proračun. Od 1931. godine radi lakšeg i jednostavnijeg poslovanja i naplate

vakufskih tražbina vakufi, koji su bili na teritoriji jednog ili više bližih džemata, su ujedinjeni.

Tako je izvršena reorganizacija uprave nad vakufima. Po toj reorganizaciji iz 1931. godine

postojalo je pet ujedinjenih vakufa: u Bugojnu, D.Vakufu, G.Vakufu, Pruscu i vakuf Ahmed

Fadil paše u Kupresu.122

U ujedinjene vakufe u Bugojnu su spadali:

1. Vakuf Sultan Ahmed Bugojno

- groblje Veliko

- groblje Malo

- Hendek

- 3 magaze

- 2 dućana

2. Vakuf džamija i mekteb u Glavicama

- njiva Vučija torina

- Ograda

- Njiva sa grobljem

3. Vakuf mekteb u Gračanici

- Groblje

4. Vakuf mekteb u Golom Brdu

- Grebačevina (njiva)

- Čularevina (njiva)

5. Vakuf džamija i mekteb Vesela

- Stožer (livada)

- Drum (njiva)

- groblje u Lužanima

121 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračun vakufa Mezaristan za 1923. godine122 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračuni Ujedinjenih vakufa za Bugojno, D.Vakuf,G.Vakuf, Prusac i Kupres

42

- groblje u Garačićima

- Trava oko džamije

6. Vakuf džamija i mekteb u Odžaku

- Bostan

- Groblje i pašnjak

- Bašća

- Harem oko džamije

- groblje u Kruševici

7. Vakuf mekteb u Jakliću

- Groblje

8. Vakuf mekteb u Karadžama

9. Vakuf mekteb u Ljubniću

10. Vakuf h. Halilbeg Kositerović

- 4 magaze pod medresom

- kancelarija povjerenstva

11. Vakuf Jusuf Čepalo

- kuća

12. Vakuf Bunar

- dućan 123

Mutevelije ujedinjenih vakufa u Bugojnu su bili Purivatra Alaga i Rašid Hadžiavdić.124

U ujedinjene vakufe u Donjem Vakufu su spadali:

1. Vakuf Miralem h. Ibrahimbeg

- bašća Tržna pijaca

- vrelo Buka

- bašća pod Baš-džamijom

- bašća

2. Vakuf Miralem Vasvi-hanume

- njiva Igrališće

3. Vakuf Sarač Kana

- njiva Potok

4. Vakuf Miralem Čamila i Bisera

123 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračuni Ujedinjenih vakufa za Bugojno 1937. godine124 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračuni Ujedinjenih vakufa za Bugojno 1936. godine

43

- bašća u Jemenlićima

5. Vakuf Bijela džamija

- njiva Ograda

- njiva Podćošak

6. Vakuf Duzića džamija

- njiva Desetak

- njiva Gromila

7. Vakuf Mezaristani

- Horozovići

- Sahat Kula

- Turbe na Bari

- Turbe za Rampom

- h. Nezir džamije

- Čelibi džamije

- Mejtaš džamije

- Bijele džamije

- Baš džamije

- h. Jusufove

- Na Igrališću

- Trujavo

- Gegića

- Srednje

- Zidato

- Vretića

- Malom

- u livadi Šarin potok

8. Vakuf Miralem h. Osman-beg

- pekara

- 2 magaze

- soba u mektebu

- dućan

9. Vakuf Gafić Naim

- 2 dućana

- magaza

44

10. Vakuf Cere h. Alije

- pekara

11. Vakuf Miralem Vasvi-hanuma

- kuća

12. Vakuf Duzić Mustafa

- kafana

13. Vakuf Trto Idriz

- kafana

- dućan

14. Vakuf Miralem Mujesir-hanuma

- magaza

15. Vakuf h. Nezir ef.

- magaza

16. Vakuf Balagija Azemina

- sprat kuće

17. Vakuf Belagija Salihaga

- sprat kuće

18. Vakuf Balagija Hasan i Mustafa

- magaza

19. Vakuf Sarač Kana

- kuća125

Mutevelija ujedinjenih vakufa u Donjem Vakufu je bio Adžemović Muhamed.

U ujedinjene vakufe u Gornjem Vakufu spadaju:

1. Vakuf Mehmed- beg džamije u Gornjem Vakufu

- groblje Lulića

- groblje Šparino

- groblje Mršića

- groblje Gafića

- groblje Manovića

- groblje Bašta

- groblje Bor

- groblje Bulgurije

125 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračuni Ujedinjenih vakufa za D.Vakuf 1937. godine

45

- 6 magaza

- 2 dućana

- 2 odaje

- kuća

2. Vakuf Mezaristan u Gornjem Vakufu

- groblje Rakovice donje

- groblje Rakovice male

- groblje Rakovice gornje

- groblje Vinograd

3. Vakuf Derviš Salih Labalo u Gornjem Vakufu

- Bostan

- Luščić

- vodenica

4. Vakuf Ruždić

- njiva Otes

- kuća

5. Vakuf Grnica

- groblje

6. Vakuf Privor

- njiva

7. Vakuf Bojska

- Bašta

- njiva Krć

- Harina ravan

- Radmilovac

- Livada

8. Vakuf Hadžijahić

- magaza

9. Vakuf Ibrahim Bajraktarević

- dućan

Mutevelija ujedinjenih vakufa u Gornjem Vakufu je bio Mustafa Ljuta.126

U ujedinjene vakufe u Pruscu spadaju:

126 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračuni Ujedinjenih vakufa za G. Vakuf 1937. godine

46

1. Vakuf Ajvaz dede

- Han i zemlja oko hana

- bašća Voćar

2. Vakuf Malkoč Alajbegov

- magaza u Travniku

- magaza u Pruscu

- 2 bašće

3. Vakuf groblje kod Silajdžijine kuće

4. Vakufi

- oranica Šuljaga

- šljivik Tepedžik

- šljivik Brdo

- Bašća

- Dizdareva bašća

- Vrt i šljivik

- livada Begluk

- livada Poglavnica

- voćar Ulica

- Džeparova bašća

- groblje i voćar

- livada Obarak

- livada Tepedžik

5. - groblje Musala i Varoš

6. - groblje Gečet 118

Mutevelija ujedinjenih vakufa u Pruscu bio je hafiz Tahir Đonlić.119

U Vakuf Ahmed fadil paše u Kupresu spada:

- kuća i štala

- 5 magaza

- njiva Zgon

- njiva kod groblja

47

- trava sa groblja

- njiva

Mutevelija vakufa Ahmed Fadil-paša u Kupresu je bio Ale Mandžuka.127

Sredstva koja su ostvarivana iz ujedinjeniha vakufa u Bugojnu, Donjem Vakufu, Pruscu,

Gornjem Vakufu i Kupresu su trošena na sljedeći način:

1. Haradži muhaseba 3 %

2. Tevlijet (plata muteveliji) 8 %

3. Doprinos Povjerenstvu u Bugojnu

4. Državni porez

5. Osiguranja

6. Održavanje vjerskih objekata (džamija, mekteba, grobalja itd.)

7. Plate vjerskim službenicima koji nisu imali osiguranu platu u Povjerenastvu (imami,

muallimi i mujezini)128

Uvidom u proračune ujedinjenih vakufa da se primjetiti da su prihodi iz vakufa bili sasvim

dovoljni da se pokriju svi rashidi koje su ujedinjeni vakufi podmirivali. Tako je npr. prihod

od ujedinjenih vakufa u Gornjem Vakufu za 1936/37. godinu bio 11.555. dinara, sa

identičnim rashodom od takođe 11.555. dinara.129 Ovo takođe može značiti da je Povjerenstvo

u sklopu svojih mogućnosti, tj. iznosa vakufskih sredstava, određivalo i plate službenicima.

Ukoliko sredstva od vakufa nisu bila dovoljna da podmire rashode, tada se preko Povjerenstva

u Bugojnu tražio zajam od Centralne vakufsko-mearifske blagajne u Sarajevu. Zbog toga je

gotovo redovna stavka u svim proračunima i otplata duga Centrali u Sarajevu.

VAKUFSKE ZGRADE

U sklopu ujedinjenih vakufa u Bugojnu postojale su sljedeće zgrade:

1. Vakuf Bunar, prizemna zgrada za dućan

127 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračuni vakufa Ahmed Fadil paše u Kupresu 1937. godine128 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračun SVMP u Bugojnu za 1939. godine129 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračun Ujedinjenih vakufa u Gornjem Vakufu za 1936/37. godine

48

2. Vakuf sultan Ahmed, jedna prizemna zgrada za magazu i jedna prizemna zgrada za

dućane

3. Vakuf Kosterović, zgrada za medresu i dvije prizemne zgrade za stanovanje130

U sklopu ujedinjenih vakufa u Donjem Vakufu postojale su sljedeće zgrade:

1. Vakuf Osmanbeg Miralem, zgrada mektebi ibtidaijje i magaze

2. Vakuf Ibrahimbeg Miralem, jedna kuća i dva dućana

3. Vakuf Nezir ef., magaza

4. Vakuf Naim ef. Gafić, magaza i dućan

5. Vakuf Mustafa Duzić, kafana

6. Vakuf Vasve-hanume Miralem, kuća

7. Vakuf Alije Cere, kuća sa pekarom

8. Vakuf Mule Belagije, dućan

9. Vakuf Mujesir-hanume Miralem, dućan131

U sklopu ujedinjenih vakufa u Gornjem Vakufu postojale su sljedeće zgrade:

1. Vakuf Mehmed beg, zgrada mekteba, dućani, kafana, magaza i kuća

2. Vakuf Hadžijahić, magaza

3. Vakuf Ruždić, kuća

4. Vakuf Derviš Salih, vodenica132

U sklopu ujedinjenih vakufa u Pruscu postojale su sljedeće zgrade:

1. Vakuf Ajvaz dedo, prizemna zgrada (han), kuća, štala, mekteb

2. Vakuf Malkoć Alajbeg, magaza133

130 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o vakufskim zgradama u Bugojnu osiguranim protiv požara 1938. godine131Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o vakufskim zgradama u D.Vakufu osiguranim protiv požara 1938. godine 132 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o vakufskim zgradama u G.Vakufu osiguranim protiv požara 1938. godine133 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o vakufskim zgradama u Pruscu osiguranim protiv požara

49

U Kupresu su postojale sljedeće vakufske zgrade:

1. Vakuf Ahmed Fadil paša, mekteb, magaza, kuća, i štala134

Svi navedeni objekti su bili osigurani protiv požara kod osiguravajuće kuće “Nada”

NOVA UVAKUFLJAVANJA

Osim čuvanja, evidentiranja i unapređivanja vakufa i vakufske imovine, Vakufsko-mearifsko

povjerenstvo u Bugojnu je podsticalo bogate džematlije da uvakufe određena materijalna

dobra. Svakako da je bilo novih vakifa i vakufa u vremenu između dva rata, ali je

najkaraterističniji primjer Zuluma Sulje iz Bojske koji je u Bojskoj sagradio mekteb, te

uvakufio određene parcele da se troše za potrebe mekteba. Ova vrsta vakufa je poznata kao

evladijjet vakuf ili porodični vakuf. Evladijjet vakufi su takvi vakufi koje potomci vakifa

imaju pravo uživati dok su živi. Tek kada ne bude potomaka vakifa evladijjet vakuf postaje

srf-vakuf (vakuf koji koristi neograničen broj ljudi za općekorisne ciljeve).135 Međutim, Suljo

Zulum nije imao potomaka, barem ne muških, tako da je njegov vakuf, srf vakuf odmah od

dana uvakufljavanja. U vakufnami koja je sastavljena u prostorijama Vakufsko-mearifskog

povjerenstva u Bugojnu 2. novembra 1929. godine stoji: “Ja ću danas pred gruntovnim

povjerenstvom očitovanje dati da darujem svoje nekretnine nalazeće u općini Bojska, srezu

bugojanskom. Svoje nekretnine darujem vakufu mekteba u Bojskoj. Samo molim da mi vakuf

prizna pravo doživotnog uživanja, ili da me vakuf postavi mutevelijom da upravljam sa ovim

vakufojm sve do svoje smrti. U godini 1928. ja sam napravio novosagrađeni mekteb u selu

Malići općina Bojska, i danas darujem svoje nekretnine za ovaj mekteb. Od ovih nekretnina

ću prihod davati hodži dotičnog mekteba. Poslje moje smrti neka sa ovim vakufom upravlja

mutevelija vakufa Sultan Ahmedove džamije u Bugojnu. Prihod neka se izdaje hodži moga

mekteba nakon podmirenog popravka mekteba. Ako ne bi bilo hođže u mome mektebu neka

se prihod izdaje u prvom redu neka se svake godine uči hatma, a ostatak neka se izdaje

muallimu mektebi ibtidaijje u Bugojnu. Darovatelj Zulum Suljo, Hasanov, iz Bojske, daruje

1938. godine134 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o vakufskim zgradama u Kupresu osiguranim protiv požara 1938. godine135 Esad Hrvačić, Vakuf-trajno dobro, Sarajevo, 2001., str.27.

50

vakufu mejtef u Bojskoj zastupan po presjedniku Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva

u Bugojnu Redžep ef. Hegiću.”136

Vrijednost vakufa kojeg je uvakufio Suljo Zulum iz Bojske je bila 11800 dinara.

OBRAZOVANJE

Historijski prikaz razvoja školstva i obrazovanja u periodu od 1918-1945. godine na teritoriji

Bosne i Hercegovine, pa i na području Vakufsko-mearifsko povjerenstva u Bugojnu, oslanja

se prije svega na školski, odnosno obrazovni sistem kakav je uspostavljen za vrijeme

Osmanske carevine. Osnovu obrazovanja za vrijeme Osmanske Carevine činili su mektebi i

medrese. Mektebskom nastavom bilo je obuhvaćeno gotovo svo građansko stanovništvo. U

onim mjestima gdje nije bilo mekteba obuku su vršili sezonski učitelji, zvani “sejjar-

muallimi”. Prema službenim podacima iz 1870. godine u Bosni i Hercegovini je bilo 850

mekteba, a 1876. godine bile su 43 medrese.137

U oblasti opšte kulture, osnovnog, srednjeg i višeg obrazovanja Austro-Ugarske vlasti su vrlo

malo uradile. Nešto više je urađeno na otvaranju osnovnih škola za vrijeme ustavnosti (1910-

1914), dok je u oblasti srednjeg obrazovanja do 1916. god. bilo sedam punih i jedna niža

gimnazija, dvanaest trgovačkih i nekoliko stručnih škola. Ovakvo stanje u školstvu bilo je

posljedica jedne politike koju su provodile Austro-Ugarske vlasti, a koja je imala za cilj da

kolonijalni karakter Bosne i Hercegovine produži i da je još više učini zavisnom od

Monarhije.138

Glavni cilj Zemaljske vlade bio je uspostava mreže osnovnih škola koje će se Uredbom iz

1885. godine zvati “Narodne osnovne škole”. Ovakav stav Vlade naišao je na odbojnost kod

muslimanskog stanovništva. Razlog tome je bojazan od nacionalnog i vjerskog odrođavanja,

tako da je muslimansko stanovništvo i dalje ostalo vjerno mektebima i medresama.

Devedesetih godina devetnaestog stoljeća okupaciona vlast nastoji da donekle modernizuje

nastavu u mektebima. Osnovna ideja je bila postepeno uvođenje svjetovnih elemenata u ovo

školstvo. Tako su nastali mektebi ibtidaijje, reformisani mektebi. To je išlo vrlo sporo jer su

se tome suprostavljali konzervativni slojevi muslimanskog stanovništva.

Ovakav obrazovni sistem sastavljen od nasljeđa Osmanske carevine, i Austro-Ugarske

monarhije dočekao jer kraj prvog svjetskog rata i uspostavu Kraljevine SHS. Obrazovne

136 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o Vakufnami vakifa Suljo Zuluma, 1929. godine137 Grupa autora, Islam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1977., str. 69.138 Jusuf Ramić, Obzorja arapske književnosti, Sarajevo, 1999., str.206.

51

ustanove koje su u vrijeme između dva rata egzistirale na području Vakufsko-mearifskog

povjerenstva u Bugojnu bile su:

a) sibjan mektebi

b) mektebi ibtidaijje

c) osnovne narodne škole

d) građanske škole

e) bugojanska medresa139

SIBJAN MEKTEBI

Opće ustanove za osnovno obrazovanje muslimana, pored džamija, mesdžida i tekija bili su

mektebi. Oni spadaju u prve, ali najbrojnije kulturno prosvjetne ustanove u Bosanskom

ejaletu, za vrijeme Austro-Ugarske i nakon prvog svjetkog rata u Kraljevini SHS i Kraljevini

Jugoslaviji. Osmanski sistem obrazovanja kroz mektebe i medrese bio je dominirajući i u

Bosni i Hercegovini. Mektebi su uglavnom građeni u blizini džamija, džamijskom dvorištu ili

u samoj mahali. To su bile početne škole u kojima su muška i ženska djeca od 5 do 10 godine

učila čitati i pisati, te stjecala osnovna znanja o islamu i moralu. Bili su poznati pod nazivom

“sibjan mektebi”-dječije škole ili osnovne škole.U mektebima nije bilo podjele na razrede,

nego su svi polaznici mekteba sjedili u istoj učionici, a lekcije su učili i mjenjali induvidualno

u skladu sa savladanim gradivim i induvidualnim sposobnostima učenika.140

Kao osnivači mekteba javljaju se u početku sultani, carski namjesnici i viši oficiri, a kasnije

trgovci i bogatiji ljudi uopšte. Za izdržavanje mekteba ostavljale bi se uvakufljene kuće,

zemlja i dućani.141

Nastavu u mektebima izvodili su muallimi-učitelji, vrlo oskudne naobrazbe. Izuzetak su bili

muallimi u većim mjestima i centrima. Nivo naobrazbe muallima bio je induvidualan, i

razlikovao se od muallima do muallima. Prostorije u kojima su mektebi radili bile su

jednostavne bez ikakve opreme u njima. U mjestima gdje su postojali mektebi nastava je

139 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o obrazovnim institucijama na području KVMP u Bugojnu 1931. godine 140 Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom elajetu za vrijeme Osmanske uprave, Mostar, 1999., str. 87.141 Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-ugarske okupacije, Sarajevo, 1972., str. 34.

52

izvođena u njima, međutim u mjestima gdje nije bilo mekteba nastava je izvođena po kućama,

a muallimi su bili sezonski učitelji, zvani “sejjar-muallimi”.142

Sibjan mektebi su u vrijeme od 1918. do 1945. godine odigrali važnu ulogu u vjerskom

obrazovanju muslimana širom Bosne i Hercegovine. Razlog tome je što većina muslimanskog

stanovištva nije barem u početku pohađala osnovne škole. Međutim, kada se muslimansko

gradsko stanovništvo za vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije mosovnije počelo

upisivati u osnovne i građanske škole, i tada su sibjan mektebi ostali važan faktor za vjersku

obuku muslimana. Tu funkciju uz određene tehničke promjene oni imaju i danas.

Između dva rata bili su aktivni, povremeno ili konstantno sibjan mektebi u sljedećim

mjestima: Gračanica, Derviši, Lužani, Crniće, Čehajići, Grnica, Golo Brdo, Zlokuće, Pavice,

Zanesovići, Ždrimci, Vrse, Karadže, Milanovići, Poriće, Kopčić, Husići, Kula, Ivica, Skrte,

Planinca, Bistrica, Vaganj, Ždralovići, Kute, Košćani, Guvna, Voljevac, Crkvica, Bojska,

Svilići, Kozica, Zastinje, Seferovići, Borova Ravan, Pridvorci, Korenići, Hrasnica, Uzriče,

Bili Potok, Goravci, Rovna, Ljubnić, Rasovci, Skakavci, Drvetine, Podripci, Sandžak,

Boljkovac, Memići, Voljice, Suhodol, Grabantići, Oborci, Glavice, Odžak, Vesela, Cvrče,

Kupres, Bugojno, Donji Vakuf, Gornji Vakuf, Prusac, Dražev Dolac, Osridak, Jagnjid, Gaj,

Bojska, Malići, Grnica, Ravno, Balihodžići, Kotezi, Valice, Udurlije, Pavice, i Goruša.143

Prema “Iskazu mekteba starog sistema za godinu 1919.” na području Kotarskog vakufsko-

mearifskog povjerenstva u Bugojnu bilo je ukupno 65 sibjan mekteba za oba pola i 1 sibjan

mekteb za žensku djecu koji se nalazio u Pruscu. U ovim mektebima radilo je 66. učitelja.

Broj učenika koji je pohađao navedene mektebe je: muških 714, ženskih 688144

Da se zaključiti iz navedenih podataka da nije bilo niti jednog mjesta u kome žive muslimani,

a da u njemu nije bio sibjan mekteb, odnosno, uz ramazan ili zimi kada nije bilo

poljoprivrednih radova, sejjar-muallim koji je podučavao muslimansku omladinu osnovama

islama. Način rada, metod i nastavne jedinice koje su se obrađivale u sibjan mektebima nisu

se mjenjale, mjenjali su se samo muallimi i polaznici mekteba. Broj mekteba, odnosno

muallima koji su radili u njima vremenom se mjenjao. Od 1918. godine do 1945. godine broj

sibjan meteba na području Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu se povećavao. Iz

izvještaja koji su nakon donošenja Ustava Kraljevine Jugoslavije 1930. godine podnosili svi

imami-matičari, na području imamata Voljice bili su sibjan mektebi i muallimi u sljedećim

mjestima: Bistrica-muallim Karadža Muharem, Grnica-muallim Karadža Smail, Dražev

142 Grupa autora, Islam i muslimani u BiH, Sarajevo 1977., str. 69.143 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o mektebima starog sistema 1919 godine144 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o mektebima starog sistema 1919 godine

53

Dolac-muallim Hasan Rustempašić, Hrasnica-muallim Jusuf Haračić, Osridak-muallim Jusuf

Haračić, Jagnjid-muallim Lutvo Karamustafić i Gaj-muallim Hamdija Karalić. Novi sibjan

mektebi u odnosu na stanje iz 1918. godine bili su u naseljima Jagnjid, Osridak i Gaj. Imam

navedenog imamata Hasan ef. Hadžiabdić i izvještaju ističe da mekteba nema u drugim

mjestima na području njegovog imamata, ali da se djeca uče i u drugim mjestima za vrijeme

ramazana i zimi.145

Broj sibjan mekteba o kojima je Vakufsko-mearifsko povjerenstvo vodilo brigu i evidenciju

zavisio je od političkih prilika u kojima se država nalazila i mjenjao se. U izvještaju iz 1934.

godine se navode 34 sibjan mekteba, a u ratnoj 1943. godini, dakle samo devet godina poslje

navode se 19 mekteba. Razlog ovako malom broju mekteba koji su aktivni u to vrijeme po

izvještajima Povjerenstva svakako su ratne prilike u kojima se nalazila tadašnja država, ali i

neobavještavanje Povjerenstva o radu muallima u pojedinim džematima. Iako većina džemata

u kojima se izvodila nastava nije naveden, na osnovu izjava svjedoka koji su u vremenu

između dva rata išli u mektebe zna se da su oni bili aktivni. Kasim ef. Terzić, predsjednik

Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu za vrijeme Drugog svjetskog rata, u izvještaju

o radu mekteba u 1943. godini, navodi da je aktivno samo 19 mekteba a ostala “Mektebska

mjesta, označena kao upražnjena, ona često puta nisu upražnjena, samo kod nas službeno

jesu, jer su ih dekretirani službenici napustili i bez našeg znanja prešli u druga mjesta, dok su

također sistemizirana mjesta opet zauzeli po sporazumu sa dotičnim džematlijama neka druga

lica, bez nadležnog odobrenja i znanja vakufskoh vlasti.”146

MUALLIMI – UČITELJI U SIBJAN MEKTEBIMA

Muallimi u sibjan mektebima su, zavisno od toga gdje se mekteb nalazio, imali i različitu

naobrazbu. Najobrazovaniji su bili sibjan muallimi u gradovima, dok su muallimi po selima

uglavnom, znali čitati i pisati i imali osnovna znanja o vjeri i vjerskim propisima stečena pred

nekim imamom ili muderisom koji je završio neku od medresa. Iz molbe Ulema Medžlisu u

Sarajevu za polaganje imamsko-muallimskog ispita 1932. godine koju je podnio sibjan

muallim Ahmed Rustempašić iz Odžaka stoji: “Služio sam u svojstvu sibjan muallima od

godine 1922. do 1930. u selu Pavice, a prošle godine u Bojskoj. Primao sam plaću od ehalije

u naravi i novcu. Nisam pohagjao škole, nego sam privatno naučio čitati i pisati latinicom i

145 Arhiv KVMP u Bugojnu,Izvještaj o mektebima na području džemata Voljevac 1931. godine146 Arhiv KVMP u Bugojnu,Izvještaj o mektebima na području SVMP u Bugojnu 1943. godine

54

ćirilicom i četiri osnovne vrste računa. Za obavljanje sibjan muallimske dužnosti takogjer

sam učio privatno pred hodžom Jusufspahićem i imamom matičarem Merdžanićem...”,147 vidi

se kakva je naobrazba bila kod većine sibjan muallima.

Na području Vakufsko-mearifskog povjerenstava u Bugojnu između dva rata kao sibjan

muallimi u sljedećim džematima djelovali su: Hasan Đonlo i Hasan ef. Rustempašić-

Gračanica, Memići i Derviši, Nedžib Karadža-Lužani, Mustafa Silajdžija-Crniće, Jusuf Kurić-

Čehajići, Muhamed Mršić-Grnica, Salih Hodžić-Golo Brdo i Zlokuće, Muhammed

Dizdarevići Mulo Imamović-Pavice i Zanesovići, Hamdi Gafić-Ždrimci, Muharem Gafić-

Vrse, Smail Karadža-Karadže, Alija Tupo-Milanovići, Ahmet Ajkunić- Poriće i Kopčić,

Ibrahm Čatić-Rovna, Husići, Kula, Ivica i Skrte, Tahir Đonlić-Planinica, Bečir Vele- Vaganj,

Derviš Gafić-Suhodol, Salih Čepalo i Mustafa Ždralović-Ždralovići, Sulejman Ždralović-Kuti

i Koričani, Ahmet Terzić-Guvna, Ibrahim Šošić-Voljevac i Crkvica, Mustafa Filan-Svilići,

Kozice i Zastinje, Salih Redžebašić-Seferovići i Borova Ravan, Ibrahim Čajdin-Pridvorci,

Salih Delić-Voljice, Derviš Šutković-Korenići, Hrasnica, Uzriće, Bili Potok, Goravci, Rovna,

Zuhdija Terzić-Rasovci, Fehim Omeragić-Skakavci, Drvetine, Podripci i Sandžak, Omer

Begović-Boljkovac, Sabit Hodžić-Suhodol, Mustafa Habib- Grabantići, Hamdija Elkaz-

Sandžak, Omer Bušatlić-Zastinje, Muhamed Memić-Vesela, Ganibegivć Ahmed-Galavice,

Merdžanić Mustafa-Odžak, Hasan ef. Hadžiabdić-Voljice, Gudić Salih-Cvrće, Ždralović

Himzo-Golo Brdo, Muharem Karadža-Bistrica, Hasan Rustempašić-Dražev Dolac, Jusuf

Haračić i Tokmić Muhamed-Hrasnica i Osridak, Lutvo Karamustafić Jagnjid, Hamdija

Karalić-Gaj, Nurudin Mehmedagić-Prusac, Mehmed Učanbrlić-Prusac, Salih Mutevelić-

Kopčić, Mustafa Ždralović-Ždralovići, Jusufspahić Omer-Bojska, Vesela, Haračić Hajrudin-

Malići, Granić Našid-Gračanica, Planinica i Grnica, Duvnjak Davud-Ravno (Kupres), Jusuf

Haračić-Dražev Do, Gafić Abdo-Grnica, Ahmed Kirlić-Bistrica, Šutković Kasim-Balihodžići,

Mahmud Gruda-Karadže, Kotezi, Milanovići i Udurlije, Ahmet Rustempašić-Bojska i Pavice,

Mulo Imamović-Zanasovići, Hadžibegović Ale-Planinica, Vidimlić Derviš-Bugojno,

Šutković Rasim-Korenići, Husak Abdurezak- Seferovići, Čolić Ibrahim-Zastinje, Pokvić

Himzo-Rovna.148

Muallimi u sibjan mektebima nisu primali redovne prihode od Vakufsko-mearifskog

povjerenstva. U godišnjim proračunima Vakufsko-mearifskog povjerenstva se navodi stavka

“nagrada sibjan muallimu”. Ta nagrada je uglavnom bila simbolična. Tako se u godišnjem

proračunu za 1936. godinu ističe da će se kao nagrada svim sibjan muallimima na području

147 Arhiv KVMP u Bugojnu,Izvještaj o položenom stručnom ispitu 1932. godine148 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj mekteba starog sistema 1919. godine

55

Vakufsko-merafiskog povjerenstva u Bugojnu isplatiti 2000 dinara, a usporedbe radi,

vjeroučiteljski honorar u građanskoj školi u Bugojnu za istu godinu iznosio je 1200 dinara.149

Na osnovu spiska isplaćenih godišnjih nagrada za sibjan muallime vidi se da je godišnja

nagrada od strane Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstava u Bugojnu bila:

- za muallime koji čitavu godinu dana rade u mektebu od 80-100 dinara,

- te za sejjar-mualime zavisno od toga koliko su mjeseci radili u mektebu od 25-50 dinara.150

Sibjan muallim je sa džematom u kome je radio kao muallim ugovarao platu u naturi (naravi)

i to uglavnom u žitu. Iz izvještaja o postavljenju hfz. Mahmuda ef. Grude za muallima u

Karadžama, Kotezima, Milanovićima i Udurlijama se ističe kako će navedeni imam platu

primiti od džematlija, muslimanskih domaćina, koji su dužni u dva obraka ispaltiti imamu 850

kg. pšenice i istu količinu ječma, kao nagradu za podučavanje njihove djece u navedenoj

školskoj godini.151

Za one koji su željeli postati sibjan muallimi bili su povremeno organizovani kursevi na

kojima su se budući muallimi podučavali osnovama vjere i rada sa uđbenicima koji su se

upotrebljavali u mektebskoj nastavi. Kurs je obično trajao dva mjeseca, po dva dana

sedmično. U izvještaju o organizaciji kursa za sibjan muallime pred Prvi svjetski rat, navodi

se da će nastava biti nedjeljom i četvrtkom po tri sata. Kursevi su održavani u svim mjestima

u kojima su bili mektebi ibtidaijje. Kurseve su vodili muallimi u mektebi ibtidaijjama. Tako je

kurs pred muallimom Redžep ef. Hegićem u prostorijama mektebi ibtidaijje pohađlo 18

polaznika. U Donjem Vakufu pred muallimom Ibrahim ef. Abdagićem 10 polaznika, dok je u

Pruscu pred muallimom Mehmedom ef. Učanbarlićem 8 polaznika kursa za sibjan muallime.

U Gornjem Vakufu pred muallimom Hasan ef. Hadžiabdićem kurs je pohađalo 9 polaznika.152

1927. godine Ulema medžlis u Sarajevu je donio Uredbu br. 304/27. o ispitu, koji se u

smislu člana 61. Štatuta za autonomnu upravu islamskih i vjersko-prosvjetnih poslova u Bosni

i Hercegovini, polaže za imamsku i muallimsku službu kod nadležnog Kotarskog vakufsko-

mearifskog povjerenstva. Ovom uredbom se određuju predmeti koje je kandidat dužan

položiti te uvjeti za kandidata. Kandidat je dužan položiti pred komisijom koju sačinjavaju

muderris i šerijatski sudija sljedeće predmete: Kiraet, Akaid, Ibadat, Ahlak, Povjest islama,

Munakehat (propisi o braku), te propisi vezani za umrle osobe. Osim navedenih predmeta

kandidat treba da poznaje latinicu i čirilicu i osnove Štatuta za autonomnu upravu islamskih i

149 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračun SVMP u Bugojnu 1933. godine150 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj mekteba starog sistema 1919. godine151 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o postavljenju hfz. Mahmuda ef. Grude za muallima u Karadžama, Kotezima, Milanovićima i Udurlijama 152 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o organizaciji kursa za sibjan muallime 1916. godine

56

vjersko-prosvjetnih poslova u Bosni i Hercegovini.153 Interesantno je napomenuti da su slični

kursevi i ispiti organizovani i nakon Drugog svjetskog rata, odnosno donošenja Ustava

Islamske zajednice iz 1947 godine, te da i danas u Islamskoj zajednici imamsku službu vrše

svršenici sličnih kurseva i ispita.

MEKTEBI IBTIDAIJJE

Zemaljska vlada u Sarajevu 1880. godine počela je raditi na reformi sibjan mekteba

osnivajući reformirane mektebe, mektebi ibtidaijje. Trajali su tri godine. Mektebi su bili

uređeni na savremen način. Izdržavanje škola bilo je osigurano iz državnog budžeta.

Svršenici mektebi ibtidaijja mogli su nastaviti druge visoke škole.154

U periodu od 1918-1945. godine na području Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu

djelovali su mektebi ibtidaijje u sljedećim mjestima:

1. Bugojno

2. Donji Vakuf

3. Gornji Vakuf

4. Prusac

5. Kupres155

Iako su po formulaciji mektebi ibtidaijje, reformirani trogodišnji mektebi, oni se faktički, i po

načinu rada nisu u vrijeme između dva rata na području Povjerenstva u Bugojnu, mnogo

razlikovali od sibjan mekteba. U njima se nije učilo, niti poučavalo ništa što nije vezano za

vjeru. Niti jedan svjetovni predmet nije u njima predavan. Razlika između sibjan mekteba i

mektebi ibtidaijje je bila u načinu finansiranja i u naobrazbi vjeroučitelja. Što se tiče

finansiranja, plaća vjeroučitelja u mektebi ibtidaijji je bila određena kroz godišnji proračun

vakufa u kome se mekteb nalazio, a preko njega i u proračunu Vakufsko-mearifskog

povjerenstava, dok je vjeroučitelj u sibjan mektebu svoju plaću ugovarao sa džemetom u kom

je djelovao. O razlikama u vjerskoj i svjetovnoj naobrazbi između muallima u mektebi

ibtidaijji i sibjan muallima dovoljno govori činjenica da su svoj muallimski ispit sibjan

muallimi polagali pred muallimima iz mektebi ibtidaijje.156 Svi mektebi ibtidaijje na području

Povjerenstva bili su podjeljeni u dvije grupe. U prvoj grupi su se polaznici obučavali

153 Arhiv KVMP u Bugojnu, Uredbu br. 304/27 o ispitu za sibjan muallime 1927. godine154 Vojislav Bogičević, Istorija razvitka osnovih škola u BiH od 1463-1918, Sarajevo, 1978., str.239.155 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o mektebima starog sistema 1919. godine156 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o organizaciji kursa za sibjan muallime 1916. godine

57

osnovama Islama, načinu obavljanja namaza, te memorisanju kraćih sura iz Kur’ana. U drugoj

grupi se uglavnom učio Kur’an i pravila o učenju Kur’ana –Tedžvid. Uporedo sa mektebom

djeca su pohađala i osnovne škole u kojima im je takođe obavezan predmet bila vjeronauka.

Osoblje mektebi ibtidaijje činili su: upravitelj mektebi ibtidaijje (mallim), te podvornik koji

je imao određenu platu predviđenu kroz proračun vakufa u kome se mekteb nalazio.157

Učionica u kojoj se nastava izvodila bila je opremljena tako da može zadovoljiti osnovne

zahtjeve nastave koja se u njoj izvodila. U izvještaju o inventaru koji se nalazio u mektebi

ibtidaijji u Bugojnu 1932. godine, upravitelj mekteba Redžep ef. Hegić navodi sljedeće stvari:

- 20 klupa

- 2 table

- 4 stolice

- 1 ormar

- 3 stola158

UĐBENICI U MEKTEBI IBTIDAIJJI

Uđbenici po kojima se radilo u mektebi ibtidaijji nisu se razlikovali od uđbenika za sibjan

mektebe, niti osnovne škole. Zakonom o IVZ. od Ministrarstva prosvete od 7. oktobra 1931.

godine, pod brojem 58961. predviđaju se sljedeći uđbenici za mektebe:

1. Mushafi šerif

2. Elif ba arebi

3. Mali ilmihal

Uđbenik za arapsko pismo “Elif ba arebi”, arapsku početnicu, napisao je Salih ef. Abdić,

vjeroučitelj, a Ulema-medžlis je na svojoj sjednici od 19. marta 1931. godine usvojio kao

važeći uđbenik u svim mektebima i osnovnim školama.

“Mali ilmihal” je uđbenik iz obredoslovlja sa posebnim dodatkom prikladnog štiva iz ahlaka.

Uđbenik je preveden sa turskog jezika na bosanski i prema Okružnici Vakufske direkcije u

Sarajevu štampan je na: arebici, ćirilici i latinici.

Ulemai medžlis je Okružnicom br. 356 od 9. maja 1931. godine strogo zabranio upotrebu

drugih uđbenika koje su muallimi individualno koristili u mektebskoj nastavi.159

MUALLIMI U MEKTEBI IBTIDAIJJAMA

157 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o mektebi ibtidaijji u Bugojnu 1932. godine158 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o mektebi ibtidaijji u Bugojnu 1932. godine159 Arhiv KVMP u Bugojnu, Okružnica br. 356, 1931. godine

58

Muallimi u navedenim mektebima su bili Abdullah ef. Mustajbegović u Bugojnu do 1929.

godine, a nakon njega je muallim bio Hegić ef. Redžeb, u Donjem Vakufu je muallim bio

Basara ef. Mustafa, u Pruscu hfz. Tahir ef. Đonlo, u Kupresu Heljić ef. Nazif do 1936.

godine, a od 1936. godine muallim u mektebi ibtidaijji je bio hfz. Odžečkić Hasan. U

Gornjem Vakufu je do 1941. godine muallim bio Muftć ef. Muhmed, a nakon njega

Bajraktarević ef. Salim.160

U mjestima u kojima je bilo više djece radila su po dva muallima tako da su u Bugojnu jedno

vrijeme bili muallimi Abdullah Mustajbegović i Redžeb Hegić. U Donjem Vakufu su

muallimi hfz. Mustafa Basara i hfz. Mustafa Snaga. U Gornjem Vakufu su muallimi Muftić

Muhamed i Bajrektarević Salim. U Pruscu su muallimi Tahir Đonlo i Mehmedagić Nurudin.

U Kupresu je cijelo vrijeme radio samo jedan muallim. Kur’an je podučavao muallim koji je

bio učeniji i koji je uglavnom bio i imam dotičnog imamata. Svi muallimi u mektebi

ibtidaijjama su imali potrebne kvalifikacije. Svi su imali završenu neku od medresa, a bili su

i veoma aktivni ne samo u edukaciji djece nego i odraslih koji su željeli što više saznati o

svojoj vjeri. Svi muallimi u mektebi ibtidaijjama, osim bugojanskog Redžeb ef. Hegića bili su

i imami matičari, tj. državni službenici koji su vodili knjige rođenih, umrlih i vjenčanih. Za

svoj rad bili su djelom plaćeni od države, a djelom su imali obezbjeđene plate kroz proračune

ujedinjenih vakufa. Osim navedenih dužnosti svi muallimi iz mektebi ibtidaijja su bili i

vjeroučitelji u osnovim i srednjim školama. Sve ovo ukazije na prostu činjenicu da je u

vremenu između dva rata, barem na području Povjerenstva u Bugojnu, bilo vrlo malo vjerski

školovanih ljudi, te da se postojeća ulema maksimalno angažirala, kako u državnim tako i

aktivnostima Islamske zajednice.

BUGOJANSKA MEDRESA

Doktor Ismet Kasumović u svom znamenitom djelu “Školstvo i obrazovanje u Bosanskom

elajetu za vrijeme osmanske uprave”, ne navodi da je u Bugojnu postojala medresa, niti

postoje službeni podaci o medresi u Bugojnu u popisima medresa 1874/75. i 1908/09.

160 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o mektebima 1934. i 1942. godine

59

godine.161 Međutim, Mehmed ef. Handžić162, Alija Bejtić163 i svi bugojanski monografi164

navode da je u Bugojnu postojala medresa koja je u narodu bila poznata kao Kositerovića

medresa, jer se nalazila u sklopu Kosterović vakufa. Alija Bejtić navodi da je medresu

osnovao Halil-beg Kositerović, član čuvene porodice Kositerović sa Kupresa. Kositerovića

medresa bila je regionalnog, gotovo lokalnog značaja. Zgrada medrese nalazila se u glavnoj

ulici, u neposrednoj blizini džamije, jednokratnica sa tri dućana i jednom magazom u

prizemlju, te sa prostorijama za medresu kao ustanovu na spratu.165 Nema tačnih podataka

kada je zgrada medrese sagrađena. Ahmed-aga, sin Huseinov, je 1739. godine sagradio

muallimhanu uz džamiju Sultan Ahmeda II. Prema vakufnami koju je sačinio nakon

dovršenja gradnje muallimhane, za prvog muallima je postavio izvjesnog mulla Osmana uz

plaću od 5 akči dnevno. Uporedo s tim postavio je i dva pomoćnika, halife, uz plaću od 3,

odnosno 2 akče dnevno. Muallim je istovremeno bio i imam i vaiz Sultan Ahmedove džamije,

te šejh tekije koji je, pored ostalog, vršio nadzor nad vakufom osnivača. Za potrebe nastave

Ahmed-aga je pored imetka iz čijih prihoda je odredio održavanje mekteba, uvakufio i 60

džuzova Kur’ana, jedan svezak poznatog komentara Kur’ana od Bejdavije, jedan svezak djela

Mešarik od ibn Malika, jedan svezak djela Tarikat šerhi, jedan svezak Multeke, jedan svezak

Durer-i-gurer i jedan svezak djela Ahtari što je predao muallimu mekteba i vaizu džamije

Mulla Osmanu sa molbom da ta djela u mektebu tumači i podučava đake. Ova muallimhana

radila je tokom cijelog osmanskog perioda. Godine 1863. vakuf muallimhane bio je vezan za

vakuf Handan-agine džamije u Pruscu.166 Vremenom je ova muallimhana nazvana medresom.

Razlog tome je činjenica da je medresa postala prevlađujući oblik više obrazovne ustanove

muslimana. Halil-beg Kositerović je vjerovatno obnovio zgradu muallimhane koja je

kasnije po njemu nazvana Kositerovića medresa. U arhivi Vakufske direkcije spominju se

imena dvojice muderisa ove medrese to su Ragib Ahmetović do 1913. godine i Abdulah

Mustajbegović do njenog ukidanja 1947. godine167. U proračunu za 1919. godinu spominje se

161 Alija Bejtić “Bugojanski muderis Abdulah Mustajbegović i njegov rad u Orjentalnoislamskoj i Alhamijado književnosti”, Život, XXIV/1975., br.10. str. 335.162 Mehmed Handžić, Teme iz opće i kulturne historije, Izabrana djela Mehmeda Handžića, knjiga 2, Sarajevo, 1999., str. 241. 163 Alija Bejtić “Bugojanski muderis Abdulah Mustajbegović i njegov rad u Orjentalnoislamskoj i Alhamijado književnosti”, Život, XXIV/1975., br.10. str. 335.164 Mirsad Bušatlija, Povjest Bugojna I, Travnik. 2001.165 Ibid. str. 335.166 Ismet Kasumović,Školstvo i obrazovanje u Bosanskom elajetu za vrijeme Osmanske uprave,Mostar 1999. godine str. 128-129.167 Alija Bejtić “Bugojanski muderis Abdulah Mustajbegović i njegov rad u Orjentalnoislamskoj i Alhamijado književnosti”, Život, XXIV/1975., br.10. str. 335.

60

da je imam Sultan Ahmedove džamije i muderris u medresi imao godišnju naknadu za taj

posao 300 dinara.168 To je jedini podatak o muderisu i palći muderisa u medresi u Bugojnu.

Alija Bejtić kao dokaz postojanja medrese u Bugojnu, ne samo kao vakufa nego i obrazovne

institucije, navodi polaganje kandidata Sulejmana Hadžića 1914. godine “...za imama i

sibjan muallima u selu Glavice. Kandidat nije dovoljno odgovorio na više pitanja, a muderis

bio strog, i komisija nije dala saglasnost da se imenovani primi u navedu struku”.169

Međutim, uobičajeno je bilo u to vrijeme da se glavni imam u nekoj čaršiji zove muderisom.

Takav običaj se i do današnjih dana zadržao u nekim gradovima u Bosni i Hercegovini

(Konjic, Jajce itd.), bez obzira postojala medresa u tom gradu ili ne. Muderis u Bugojnu je

vodio kurseve za imame i sibjan muallime, ali je to bila uobičajena praksa za sve imame u

imamatima. Potvrda ovome je otvaranje kursa za predavnja po novom usulu 1913. godine na

području Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu. Kandidati su pohađali

kurs u trajanju od dva mjeseca i to nedjeljom i četvrtkom po tri sahata. Kurs se održavao u

prostorijama mektebi ibtidaijje u Bugojnu, Donjem Vakufu, Pruscu i Gornjem Vakufu.

Voditelj i predavač na kursu u Bugojnu je bio Redžeb ef. Hegić, a ne muderis Mustajbegović.

Mustajbegović je kao muderis bio u komisiji koja je provodila završne ispite. Vrijedno je

spomenuti da je jedan od polaznika ovog kursa Sulejman Hadžić iz Glavica.170 Sve ovo

ukazuje na pogrešnost zaključka do kojeg je došao Alija Bejtić kada je u pitanju rad medrese

u Bugojnu i Abdulaha Mustajbegovića kao muderisa te medrese. U vrijeme između dva rata

u zgradi medrese su bili mektebi ibtidaijja i kancelarije imamata Bugojno. U svim

izvještajima koje je Povjerenstvo podnosilo muftijstvu nigdje se ne spominje medresa kao

obrazovna institucija, već vakuf koji se zvao medresa i koji je imao 4 poslovna prostora za

iznajmljivanje.171 Izgleda da je medresa u Bugojnu zapravo bila jedan napredniji mekteb, i to

ne zbog kvalitetnijeg nastavnog programa, nego zbog kvalitetnijeg muallimskog kadra koji je

u njoj radio. Mlađi polaznici medrese su poučavani osnovama vjerovanja (akaid), ibadetu

(namaz, post, zekat i hadž), te ahlak (islamski moral i odgoj), dok su stariji polaznici učili

Kur’an i pravila učenja Kur’ana (tedžvid). Povremeno su u medresi organizirani kursevi za

sibjan muallime (1913. godine). Međutim, slični kursevi su organizovani i u ostalim

imamatima.

168 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj mekteba starog sistema 1919. godine169 Alija Bejtić “Bugojanski muderis Abdulah Mustajbegović i njegov rad u Orjentalnoislamskoj i Alhamijado književnosti”, Život, XXIV/1975., br.10. str. 336.170 Arhiv KVMP u Bugojnu, Iskaz o muallimu i sibjan muallimima koji će pohađati kurs ovoga kotara 1913. godine171 Arhiv KVMP u Bugojnu, Proračun ujedinjenih vakufa u Bugojnu 1937. godine

61

Kositerovića medresa u Bugojnu, nacrti za rekonstrukciju medrese 1915. godine

Ovdje je svakako interesantna veza između obrazovnih institucija koje su postojale u

Bugojnu. Nedugo nakon što je sagrađena Sultan Ahmedova džamija u Bugojnu 1694. godine,

sagrađena je i otpočela sa radom muallimhana 1739. godine. Muallimhana je aktivna tokom

cijelog Osmanskog perioda, da bi za vrijeme Austro-Ugarske ustupila mjesto medresi, koja je

krajem 19. i početkom 20. stoljeća prerasla u mektebi ibtidaijju-reformirani mekteb, iako je

zgrada sačuvala ime medrese. Zgrada medrese je održavana u dobrom stanju zbog činjenice

da su se u okviru zgrade nalazila učionica mektebi ibtidaijje, prostorije imamata Bugojno i

četiri poslovna prostora koji su donosili znatnu dobit. Zbog toga je zgrada medrese često

renovirana i popravljana. Posljednji i najveći radovi na zgradi medrese izvršeni su 1915.

godine kada je za popravak medrese potrošeno 2000 kruna172 Zgrada je svojom ljepotom i

funkcionalnošću upotpunosti opravdala epitet obrazovne institucije, koju su muslimani

Bugojna dugo godina koristili. Medresa u Bugojnu, jedna od najstarijih obrazovnih

institucija u ovom gradu, je srušena 1996. godine, odlukom tadašnjih općinskih vlasti.

ŠKOLSTVO

Slomom Austro-Ugarske krajem 1918. godine Bosna i Hercegovina ulazi u sastav nove

državne zajednice, koja se naziva Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, a od 1929. godine

Kraljevina Jugoslavija. Kraljevina SHS ne samo da nije u reorganizaciji države polazila od

historiskih granica Bosne i Hercegovine, nego ih je zanemarivala i tamo gdje nije bilo nikakve

potrebe za tim. Ovo se, naravno, odnosilo i na školsku i prosvjetnu politiku u Bosni i

Hercegovini u razdoblju od 1918-1945 godine.173 Nova državna zajednica u koju su ušli

krajevi sa vrlo različitim povjesnim nasljeđem i posebnim političkim stremljenjima bila je

172 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o popravci zgrade medrese u Bugojnu 1915. godine

62

zauzeta usklađivanjem tih osobenosti, te se nije mnogo bavila prosvjetom i školama. Zemlje

koje su bile u sastavu Austro-Ugarske nastavile su rad u oblasti prosvjete i školstva prema

propisima i programima koji su zatečeni. Ipak to nije značilo da je nova vlada bila

nezainteresovana za prosvjetu i školstvo. Već u početku je proklamovan osnovni cilj školstva:

”Zadatak škole bio je odgojiti omladinu u duhu narodnog jedinstva, vjernosti i odanosti

kralju, dinastiji Karađorđevića i otadžbini. Škola djeci već od najranijih dobi utuvljava

parolu o jednom troimenom narodu”174

OSNOVNE ŠKOLE

Austro-Ugarska je punih četrdeset godina vladala Bosnom i Hercegovinom. Okupatorska

vlast je, kao što je poznato, cjelokupnu politiku , pa i u oblasti prosvjete i kulture, usmjeravala

onako kako je odgovaralo ciljevima okupacije. Polazeći unaprijed sa stanovišta da će boravak

u Bosni i Hercegovini biti dugoročan, pravljeni su u svim oblastima, pa i u školstvu, planovi

na dužu stazu. Stoga su škole otvarane i programski usmjeravane prema opštim ciljevima

države. Nije se radilo o podizanju takve školske mreže čiji bi cilj bio obuhvatanje sve djece

dorasle za školu. Škole su otvarane sporo i samo u tolikoj mjeri u kojoj bi zadovoljile potrebe

za najnužnijim pismenim kadrom, koji se i uključivao u zanatstvo, nižu administraciju i

industriju koja se počela razvijati. Stanje osnovne pismenosti i mreža škola, pri kraju ove

vladavine, potpuno odgovaraju prosvjetnoj politici vođenoj od 1878. do 1918. godine.175

U periodu od 1918. do 1945. godine na području Povjerenstva u Bugojnu radile su osnovne

škole u kojima se predavala vjeronauka za muslimansku djecu u sljedećim mjestima: u

Donjem Vakufu, Bugojnu, Gornjem Vakufu, Kupresu, Dobrošinu, Pruscu, Čipuljiću,

Kandiji, Odžaku i Gračanici. Sve osnovne škole bile su četverogodišnje i cilj ime je bio “da

nastavom i vaspitanjem u duhu državnog i narodnog jedinstva i vjerske trpeljivosti, spremaju

učenike za moralne, odane i aktivne članove državne i društvene zajednice...”176

Međutim, sa osnovnim obrazovanjem se postizalo tek nešto više od elementarnog

opismenjavanja. “Prema članu 43. Zakona o narodnim školama iz 1929. god. izmjenjena i

dopunjena u 1930. godini vjerska je nastava u osnovnoj školi obavezna. Islamsku vjeronauku

173 Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1941.,bez mjesta i godine izdanja, str. 5.174 Ibid. str. 12175 Ibid. str.15176 Ibid. str. 27

63

predaju nadležni džematski imami ili po odobrenju Ulema-medžlisa njihovi pomoćnici. Njih

predlaže Ulema-medžlis Banskim upravama radi imenovanja ili razrešenja.”177

Po nastavnom planu i programu kojeg je Ministarstvo prosvjete objavilo 1926. godine

(dotada se radilo po planu i programu iz doba Austro-Ugarske) u osnovnim školama se

izučavalo:

1. Nauka o vjeri i moralu

2. Srpsko-hrvatski—Slovenački jezik

3. Početna stvarna nastava

4. Zemljopis

5. Istorija Srba, Hrvata i Slovenaca

6. Račun sa geometrijskim oblicima

7. Poznavanje prirode

8. Crtanje

9. Lepo pisanje

10. Ručni rad muški i ženski

11. Pjevanje

12. Gimnastika i dječije igre178

Sedmično je bilo osam časova vjeronauke: po dva u svakom razredu. Nastava vjeronauke u

osnovnoj školi bila je slična mektebskoj nastavi i po načinu rada koji se uglavnom sastojao od

usmenog izlaganja nastavnika i po rasporedu nastavne materije koja se obrađivala. Tako se u

prva dva razreda osnovne škole izučavalo islamsko vjerovanje, vjerski propisi vezani za

islamske šarte, te lijepo ponašanje-ahlak, dok je u trećem i četvrtom razredu izučavana sufera

Elif ba arebi i Kur’an. Vjeronauka u školi se predavala po uđbenicima koji su se koristili i u

mektebma. U osnovnoj školi su se koristili: Mali ilmihal-za izučavanje ibadeta i ahlaka,

Mushafi šerif -za izučavanje Kur’ana i Elif ba arebi- arapska početnica(sufara). Vjeronauku u

osnovnim školama predavali su najstručniji i najškolovaniji kadrovi Povjerenstva, muallimi

koji su bili imami u imamatima ili muderisi. U Bugojnu je vjeronauku do 1933. godine

predavao muderis Abdullah ef. Mustajbegović, a nakon njega Ahmed ef. Ganibegović imam

iz Glavica do 1936. godine, da bi nakon njega vjeronauku u osnovnoj školi u Bugojnu

predavao Muhamed ef. Memić do 1939. godine, a nakon njega Redžeb ef. Hegić. U Donjem

177 Arhiv KVMP u Bugojnu, Pravilnik o postavljanju, radu i honorisanju islamskih vjeroučitelja na narodnim osnovnim školama 1933. godine178 Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1941.,bez mjesta i godine izdanja, str. 47.

64

Vakufu vjeronauku u osnovnoj školi je predavao hafiz Mustafa ef. Basara, u Pruscu Mehmed

ef. Učanbrlić, u Gornjem Vakufu Muhamed ef. Muftić, u Kupresu Nazif ef. Heljić do 1936.

godine, a nakon njega Hasan ef. Odžečkić do 1938., da bi poslje njega vjeronauku predavao

Halim ef. Čičak, u Čipuljiću Muhamed ef. Memić, u Kandiji Ahmed ef. Ganibegović, u

Dobrošinu Gudić ef. Salih i u Odžaku i Gračanici Mustafa ef. Merdžanić.179 “Dugo vremena

muslimanski čovjek je zazirao od državnih škola koje su osnovale Austro-Ugarske vlasti, pa i

vlasti stare Jugoslavije. Tome školstvu je suprostavljao tradicionalno školstvo- mektebe i

medrese. Razloge takvog ponašanja svakako treba tražiti u činjenici da su se kroz škole vršila

uporna evropeizacija, dok druge vrijednosti ne samo da nisu uvažavane, nego se prema

njima odnosilo najčešće negatorski. Otpori prema modernom školovanju koji su ostavili

dubokog traga i na školovanje muslimanske omladine između dva rata, naročito su se

ispoljavali u pitanju školovanja muslimanskog ženskinja. 1911. godine prilokom donošenja

Zakona o obaveznoj nastavi u Bosanskom saboru muslimanski zastupnici su glasali i izglasali

da školovanje ženske djece ne bude obavezno.”180 Da bi bilo jasnije kako su porazni podaci

o upisu muslimanske djece u osnovne škole pogledajmo statistiku o upisu djece u škole iz

1932. godine.

Školske 1931/1932. godine upisano je u osnovnu školu u:

1. Bugojnu: ukupno 408 učenika, muslimanskih 110

2. Pruscu: ukupno119 učenika, muslimanskih 64 (svi muškarci)

3. Gračanici: ukupno 81 učenik, musliamnskih 11 (svi muškarci)

4. Odžaku: ukupno 111 učenik, muslimanskih 56

5. Kandiji: ukupno 98 učenika, muslimanskih 2

6. Kupresu: ukupno 189 učenika, muslimanskih 26

7. Donjem: Vakufu ukupno 276 učenika, muslimanskih 153

8. Dobrošinu: ukupno 64 učenika, muslimanskih 15 (svi muškarci)

9. Čipuljiću: ukupno 86 učenika, muslimanskih 18 (svi muškarci)

10. Gornjem Vakufu: ukupno 303 učenika, muslimanskih 115181

Dakle, od ukupno 1733 upisanih učenika u osnovne škole 1932. godine na području

Povjerenstva muslimanske je bilo 570. Ovako porazni rezultati upisa muslimanske djece u

škole su iziskivali dodatne napore i kod muallima i kod vođstva Povjerenstva. Vrlo često je

sibjan muallimima i muallimima u mektebi ibtidaijji, koji su imali dodir sa gotovo

179 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o nastavi vjeronauke na području Povjerenstva u Bugojnu 1937. godine 180 Grupa autora, Islam i Muslimani u BiH, Sarajevo 1977 god., str. 125. 181 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o upisu djece u osnovne škole 1932. godine

65

cjelokupnom muslimanskom omladinom sugerisano da propagiraju kroz mektebe i kod

roditelja da djecu upisuju u osnovne škole ili zanate. To je polučilo slabe rezultate tako da se

po ovom pitanju prilike nisu mnogo mjenjale do 1945. godine. U izvještaju o upisu djece u

osnovnu školu u Pruscu imam Učanbarlić Mehmed navodi da je od 77 djece koji su trebali

biti upisani u osnovnu školu školske 1940/41. godine je upisano svega 14 i to 7 muških i 7

ženskih učenika. Razloge ovako slabog upisa u školu imam Učanbarlić vidi u “...odgađanje

upisa djece u školu iz godine u godinu, a po preporuci ljekara. Sem toga dječiji roditelji daju

mušku djecu u školu nerado, a žensku skoro nikako izgovarajući se da ženskoj djeci nije

potebna škola ni pismenost. Potpisani imam iskorištava svaku zgodnu priliku, prikazujući

roditeljima važnost prosvjete i pismenosti i nagovara ih da daju i šalju mušku i žensku djecu

redovno u školu. Kao što vidite ovakve pouke imaju slabog uticaja na zaostalost i

konzervativnost ovog svijeta”.182 Bosanski muslimani koji su nekoć u okvirima orjentalno-

islamske civilizacije razvijali bujnu i plodnu djelatnost, postižući značajnu afirmaciju, u

novim prilikama (vladavina Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije) teško

su se snalazili, zapadajući u duboku krizu. Zahvaljujući upornom odbijanju školovanja u

modernim školama, ogroman broj muslimanskog stanovništva je ostao nepismen i bez opće

naobrazbe, frapantno zaostajući iza bosanskih srba i hrvata, koji su se brzo snašli i

prilagodili novim prilikama. Zbog toga su muslimani, držeći se tradicionalnih životnih tokova

koje nisu uspjeli uskalditi sa pozitivnim tokovima novog doba počeli ekonomski nazadovati.183

GRAĐANSKA ŠKOLA U BUGOJNU

Građanska škola kao tip škole razvijala se u nekim evropskim državama u 19 stoljeću. Tim

imenom nazvana je zbog toga što joj je programski zadatak bio da djeci uzrasta od 11 do 14

godina da osnovno građansko obrazovanje. Prije ujedinjenja u Kraljevinu SHS u Bosni i

Hercegovina nije imala škole koje su se tako zvale, ali je imala škole koje su imale iste

programske ciljeve kao i građanske škole, to su trgovačke škole. Nakon 1922 godine sve

zatečene trgovačke škole u Bosni i Hercegovini se pretvaraju u građanske. Cilj i programski

sadržaji građanske škole regulisani su Rezolucijom o osnovama državnog prosvjetnog

programa u kome stoji: “Cilj građanske škole je da, prema mjesnim prilikama i potrebama

kraja, sprema djecu u smislu zanatskom, privrednom, trgovačkom itd., a prema prilikama i

182 Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o upisu djece u osnovnu školu u Pruscu 1940/41. godine183 Grupa autora, Islam i Muslimani u BiH, Sarajevo 1977., str. 127.

66

ekonomskim smjerovima”184 Zapravo glavni cilj građanskih škola je bio da svršenicima

osnovnih škola pruži osnovna znanja i umjeća iz praktičmog života. Među prvim građanskim

školama koje se osnivaju u Bosni i Hercegovini bila je građanska škola u Bugojnu.Radila je

cijelo vrijeme između dva rata. Kao i kod osnovnih škola, redovan predmet po nastavnom

planu i programu za građanske škle je bila “Nauka o vjeri”. U pravilniku o postavljanju, radu i

honorisanju islamskih vjeroučitelja na državnim građanskim školama član 2 stoji : ”za

nastavnika vjeronauke u građanskoj školi može se postaviti lice koje svršilo srednju ili višu

vjersku školu i koje je dobilo odobrenje od Ulema-medžlisa odnosno Vrhovnog starješinstva

Islamske vjerske zajednice, da može predavati vjeronauku.” Nauku o vjeri ili vjeronauku u

mješovitoj građanskoj školi u Bugojnu predavao je muderis Abdullah ef. Mustajbegović do

1933 godine. Od 1933 do 1936 godine vjeronauku je predavao Ahmed ef. Ganibegović, a

nakon njega Memić ef. Muhamed.191 U građanskoj školi predavalo se po sljedećim

uđbenicima:

1. Veliki ilmihal- uđbenik za ibadat (obredoslovlje)

2. Ilmul kelam- uđbenik za akaid (vjerovanje)

3. Mushafi šerif- za izučavanje kiraeta i tedžvida

Vjeroučitelji su bili dužni raditi po navedenim uđbenicima. Da bi se olakšao rad

vjeroučiteljima u osnovnim i srednjim školama i muallimima u mektebima, Vakufska

Direkcija u Sarajevu je štampala “Uputa za nastavu”, pedagoški priručnik za vjeroučitelje i

muallime, kojeg su priredili Hamdija Mulić i Salih Avdić, u kome su, kako se ističe navedene

i objašnjene najuspješnije metode rada u mektebu i školama, te ukazano na potrebu

modernijeg pristupa izučavanju arapske početnice. Međutim, iako su organi Islamske

zajednice učinili sve što je u njihovoj mogućnosti kako bi se poboljšala nastava vjeronauke u

osnovnim i građanskim školama ipak je sa vjersko prosvjetnog aspekta u ovim ustanovama

učinjeno relativno malo, jer je broj polaznika muslimana u osnovnim i srednjim školama bio

mali. Masovniji i od strane države stimulisan upis muslimanske djece barem u osnovne škole

dešava se tek nakon Drugog svjetskog rata.

184 Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1941 , bez mjesta i godine izdanja, str. 55.

67

ZAKLJUČAK

Kotarsko-vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Bugojnu je od 1885-1947. godine, u potpunosti

opravdalo funkciju i namjenu koja mu je bila namjenjena kroz Ustav Islamske zajednice.

Osnovano s ciljem čuvanja i unapređivanja vakufa i vakufske imovine, te staranja o vjerskim

potrebama muslimana upotpunosti je izvršilo povjerenu mu zadaću. Tokom pripremanja ovog

rada pregledao sam na stotine različitih dokumenata arhiva Kotarskog vakufsko-mearifskog

povjerenstva u Bugojnu, ali nigdje nisam naišao na podatak da je neko bez obzira da li se radi

o fizičkim ili pravnim licima, o vojnim ili civilnim strukturama vlasti, raspolagao sa

vakufskom pokretnom ili nepokretnom imovinom bez znanja i odobrenja Povjerenstva. Iako

su vremena u kojima je djelovalo Povjrenstvo bila teška, ipak je državni aparat poštovao

vjerska osjećanja muslimana i Ustavom im garantovao sigurnost. Zbog toga se i mogu naći

divni primjeri čuvanja vjere i vjerskih propisa od strane uleme koja je bez obzira na cijenu

čuvala ispravnu tradiciju i pravilno vjerovanje. Ovdje prije svih mislim na muderisa

Mustajbegovića, ali i na ostale imame i muallime koji su svoje živote utkali u povjest

Islamske zajednice na ovom području. Molim Allaha da ih sve obilnom nagradom nagradi.

68

LITERATURA:

1. Alija Bejtić “Bugojanski muderis Abdulah Mustajbegović i njegov rad

u Orjentalnoislamskoj i Alhamijado književnosti”, Život, XXIV/1975.

2. Arhiv Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu,

3. Bušatlija Mirsad, Povijest Bugojna, Travnik, 2001.

4. Bogičević Vojislav, Istorija razvitka osnovih škola u BiH od 1463-1918,

Sarajevo, 1978.

5. Čepalo Husein, Kulturno historijski spomenici općine Donji Vakuf, Donji Vakuf,

2001.

6. Grupa autora, Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977.

7. Hrvačić Esad, Vakuf-trajno dobro, Sarajevo, 2001.

7. Hadžijahić Muhamed i Mujezinović Mehmed, Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u

Formiranju Gornjeg Vakufa, Gornji Vakuf, 1971.

8. Handžić Mehmed, Teme iz opće i kulturne historije, Izabrana djela Mehmeda Handžića,

knjiga 2, Sarajevo, 1999.

9. Kasumović Ismet, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske

uprave, Sarajevo, 1999.

10. Mujezinović Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo,1998.

11. Nakičević Omer, Istorijski razvoj institucije Rijaseta, Sarajevo, 1996.

12. Papić Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-ugarske okupacije, bez

mjesta i godine izdanja,

13. Papić Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1941,bez mjesta i godine izdanja,

14. Salkić Muhamed, Ustavi islamske zajednice, Sarajevo, 2001.

69

SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................2

HISTORIJSKI I USTAVNI OKVIR DJELOVANJA VAKUFSKO-...............................3

MEARIFSKOG POVJERENSTVA U BUGOJNU...............................................................3

VAKUFSKO-MEARIFSKO POVJERENSTVO U BUGOJNU 1918-1945. GOD...........10

I. IMAMAT BUGOJNO.......................................................................................................15

II. IMAMAT DONJI VAKUF............................................................................................18

III. IMAMAT GORNJI VAKUF.......................................................................................22

IV. IMAMAT GLAVICE.....................................................................................................25

V. IMAMAT ODŽAK...........................................................................................................26

VI. IMAMAT VESELA.........................................................................................................27

VII IMAMAT KUPRES.......................................................................................................28

VIII IMAMAT PRUSAC.....................................................................................................30

IX IMAMAT VOLJICE........................................................................................................32

X IMAMAT PRIVOR..........................................................................................................34

IZBORI U VAKUFSKO-MEARIFSKOM POVJERENSTVU..........................................35

VAKUFI...................................................................................................................................37

POSLOVANJE VAKUFIMA................................................................................................39

REORGANIZACIJA UPRAVE NAD VAKUFIMA 1931. GODINE................................40

VAKUFSKE ZGRADE..........................................................................................................47

NOVA UVAKUFLJAVANJA................................................................................................49

OBRAZOVANJE....................................................................................................................50

SIBJAN MEKTEBI................................................................................................................51

MUALLIMI – UČITELJI U SIBJAN MEKTEBIMA........................................................53

MEKTEBI IBTIDAIJJE.......................................................................................................56

UĐBENICI U MEKTEBI IBTIDAIJJI................................................................................57

MUALLIMI U MEKTEBI IBTIDAIJJAMA......................................................................57

BUGOJANSKA MEDRESA..................................................................................................58

ŠKOLSTVO.............................................................................................................................61

OSNOVNE ŠKOLE................................................................................................................62

GRAĐANSKA ŠKOLA U BUGOJNU.................................................................................65

ZAKLJUČAK.........................................................................................................................67

70

LITERATURA:.......................................................................................................................68

SADRŽAJ................................................................................................................................69

71

Documents

Rad Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu 1918-1941. godine - Elvir Duranović