RASIM MURATOVIĆ

ZLO I LJUDSKO DOSTOJANSTVO u djelu

ARNEA JOHANA VETLESENA

IZDAVAČ:Univerzitet u Sarajevu

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava

ZA IZDAVAČA:Dr. Rasim Muratović, naučni savjetnik

UREDNIK I REDAKTOR:Prof. dr. Smail Čekić

RECENZENTI:Prof. dr. Fikret Bečirović, viši naučni saradnik

Mr. sci. Sabahudin Šarić

LEKTURA:Prof. Amra Ćatović

www.institut-genocid.unsa.ba

UNIVERZITET U SARAJEVUInstitut za istraživanje zločina protivčovječnosti i međunarodnog prava

Sarajevo

RASIM MURATOVIĆ

ZLO I LJUDSKO DOSTOJANSTVO u djelu

ARNEA JOHANA VETLESENA

Sarajevo, 2014.

S A D R Ž A J

Esad Bajtal PREDGOVOR ...................................9

UVOD ...................................................................27

PRVI DIOJűrgen Habermas ...................................................47 Emmanuel Levinas ................................................59 Zygmunt Bauman ..................................................67 DRUGI DIOZlo u Bosni ............................................................93Uvod ......................................................................95

Između brisanja stvarnosti i negiranja realnosti .................................................................97Mitovi i neprijateljske slike ...................................99Karakter blizine ...................................................105 Optuživanje žrtve i neutralnost ...........................121

TREĆI DIOŽrtve se stide .......................................................131 Ne zurite u zlo blijedo ........................................135Šta je zlo ..............................................................139 Pravdavanje i negiranje zla .................................149Zlo koje za rezultat ima stid – Bosna ..................156 Od kolektivizacije do individualizacije stida ......176Neizdrživo je biti žrtva i neizdrživo je razmišljati o žrtvi ................................................184Sramota novosiromašnih .....................................187 ZAKLJUČAK ....................................................207RECENZIJE ......................................................215BIBLIOGRAFIJA ............................................239REGISTAR IMENA...........................................245

Prof. dr. Esad Bajtal

PREDGOVOR

Zadaća pisca je da pokaže ono što ostaliprolazeći otvorenih očiju neće da vide.

Fran Finžgar

Norveški filozof, A.J. Vetlesen, o čijem djelu govori ova knjiga, radi upravo to: ispisuje svoju spisateljsku zadaću. Zadaću pisca koji pokazuje ono što neki svje-sno gledajući neće da vide. A “niko nije tako slijep kao onaj što neće da vidi”, kaže narodna poslovica. Istina, to sljepilo “otvorenih očiju”, upražnjavaju ne samo političari, nego čak i neki “pisci”, dobrovoljni slijepci poput Limonova, Handkea, Karganoviča ... Oni, i njima slični, odbijaju da vide jednu agresiju megalomanski najavljivanu geopolitičkim grafitom “Srbija do Tokija”. Bio je to neformalni ulični glas nevješto maskirane velikodržavne ideologije nesme-tano korišten prije, tokom i nakon agresije Srbije i

9

Crne Gore (Savezne Republike Jugoslavije) na Re-publiku Bosnu i Hercegovinu i ostale zemlje. Glas koji nije utihnuo čak ni danas, dvadeset godina na-kon svega.1 Ta velikodržavna klero−etnička ambicija, koja leži u idejnoj osnovi ratnog haosa, koliko god da logistički podržava, toliko logički sahranjuje navijačko piska-ranje navedene trojice “pisaca”, pokazujući na njiho-vom primjeru da nije pisac svako onaj ko piše, nego samo onaj ko, to što piše − piše ljudski: savjesno i faktografski odgovorno. Pristrasno pisanje je obič-no piskaranje. A piskaralo nije i ne može biti pisac. Piskarala su, po običaju, samo sluge, dobro plaćeni glasnogovornici nadmenih, neljudskih ideologija i njihovih projektanata.Svjestan toga, i sistematski njegovanog mraka koji bi da skrije istinu genocida tokom tobožnjeg “gra-đanskog rata” u Bosni, autor knjige R. Muratović, pokazuje nam kako, uprkos svim naporima njenog lobistički aranžiranog potiskivanja, stvarna istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, živi u djelima ana-litički ozbiljnih istraživača. Jedan od njih je Arne Johan Vetlesen, recentni skandinavski filozof koji, misleći svojom glavom, služeći se logikom i jezi-kom povijesnih činjenica, ustaje protiv zločina i zla, i staje na stranu žrtve i njenog prava na povijesnu i ljudsku pravdu.

1 http://www.24sata.hr/reporteri/sarvas-na-red-voznje-napisali-srbija-do-tokija-52458

10

Time Vetlesen, svoju rukavicu moralnog pisca i pi-sanja, baca u lice nedozvanim političarima i piska-ralima koji javno advokatišu akademski osmišljenoj pomami neofašističkog velikodržavnog zla devedese-tih godina prošlog stoljeća. Zla koje i nakon užasnog iskustva nacističkog Holokausta i zaklinjanja u nje-govu neponovljivost, samo pedesetak godina kasnije, u Bosni (usred antifašističke Evrope), ponovo, nakon Hitlerovog velikonjemačkog (“Svi Nijemci u jednoj državi”), progovora jezikom još jednog, Miloševi-ćevog, velikodržavnog neofašističkog etno−projekta (“Svi Srbi u jednoj državi”). Umjesto nacističke ide-ologije nadčovjeka (Übermensch), na sceni je etno−rasistička ideologija nadnaroda (nebeski narod). Sve ostalo je isto. Više od dvadeset godina, Bosna se guši u bljutavom zadahu te istosti: etno−zločina, krvi, ge-nocida i laži.

U tom kontekstu, Auschwitz, Srebrenica i Tomašica (Prijedor) pokazuju se kao povijesno−geografski međaši idejne obijesti na krvavoj mapi konc−logor-skih velikodržavnih ideologija i politika XX stolje-ća. Međaši planski zacrtanih i logistički podržavanih kolektivno−sadističkih iživljavanja, neshvatljivih razmjera i enormno patološke etno−rasističke mr-žnje. Evo, samo tri neshvatljivo iracionalna primjera te idejno osmišljene i vojno organizovane genocid−patologije, koje čitalac može naći na stranicama ove knjige:

11

Srpske vojne formacije nasilno su Bošnjake odvodili na “srpska” imanja, a zatim privodili Srbe komšije, naređujući im da ih kolju. Klanju su morali prisu-stvovati članovi porodica koljača i žrtava. Ukoliko bi neki Srbin odbio da kolje Bošnjaka, ubijan je na licu mjesta zajedno s njim.

Također, neki Srbi su bili prisiljeni da ubijaju svoje supruge Bošnjakinje. Oni koji su to odbili, presudili su sami sebi: ubijani su zajedno sa svojim supruga-ma.

Treći primjer govori o praksi nečuvenog iživljava-nja: prisiljavanje djeda da siluje svoju unuku; ili sina koji, prisilom naoružanog krvnika, odsijeca testise vlastitom ocu. I mnoštvo drugih patokratski osmi-šljenih surovosti koje povijest ratovanja ne pamti u tako šokantnim izvedbama. Kao npr. strijeljanje gru-pe srebreničkih civila, maloljetnika, sa žicom veza-nim rukama na leđima.2

Sve te, i njima slično osmišljene ogavnosti, temelje se na onoj vrsti etno−rasizma koju upravo ovih dana (09.07.2014.), svjedočeći u Haagu, potvrđuje ratni oficir “Vojske Republike Srpske”, odnosno Vojske Jugoslavije, Luka Dragičević, dok gebelsovski nad-meno i bestidno rasistički, tvrdi da su Srbi “genetski jači, bolji, ljepši i pametniji” od bosanskih muslima-na. 3 2 http://radiosarajevo.ba/novost/158956/dan-kad-su-skorpioni-strijeljali-sest-mladih-srebrenicana-video3 http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/ 417434/Svedok-

12

Dokle može da ide to besmisleno, velikosrpsko sa-moveličanje, taj etno−egoizam, najbolje svjedoči ra-tohuškačka priča novinara Dragoljuba Maslića koji u svom etno−kolektivističkom, nebeskom zanosu i sebeljublju, posrbljuje čak i neku kerušu. Veličajući nekakvo pseće srpstvo, istovremeno vrijeđajući čita-ve nacije, Maslić, pored ostalog, piše:

“... Nekom psećom upornošću nije se predala Fra-njinim Psima rata i iz ustaške ´Oluje´ iznijela (je) živu glavu. (...) To može samo srpska keruša. Ima nešto vanzemaljsko u tom srpskom tragu, ali i ovoze-maljsko u psećem srpskom njuhu. I šta da poručimo Amerikancima, Nijemcima, Francuzima, Belgijanci-ma koji žele da imaju arijevsku nadštenad? Dovedite vaše keruše na ́ susret´ sa srpskim kerovima, vidjeće-te, i vaša pseća rasa će se poboljšati. Srpski pseći gen vremenom će poboljšati vaš ljudski gen. Sa srpskim genom postaćete ljudi ...” .4

Naravno, u svojoj etno−zaošijanosti, karijerističko− ulagivačkoj brzopletosti i idejnom konformizmu, ni Maslić ni njegovi ideološki mentori, ne primjećuju kako propagandnim posrbljavanjem keruše, nesvje-sno i protivno izvornoj nakani tog veličanja, zapravo, samo popsećuju − srpstvo.Srbi-genetski-jaci-bolji-i-lepsi-od-Muslimana4 Cf:http://blog.dnevnik.hr/ boric / 2008 /06 / 1624955264/dragoljub-maslicnekadasnji-urednik-tv-sarajevostrucnjak-za-envera-hodzu-i-sadama-huseinakomentatorsrpskog-oslobodjenjato-moze-samo-srpska-kerusapseca-srpska-upornost.html

13

I da se, od takvog propaga(n)dnog samoveličanja, još jednom vratimo svjedoku Luki Dragičeviću.

Svojom dodatnom tvrdnjom da je “tu bilo i propa-gande smišljene na podizanje morala vojnika”, taj ra-sističko−ideološki nabildani oficir, sasvim nehotice, otkriva ključnu, idejno pozadinsku stvar velikosrpske agresije: etno−rasistički programiranu organizaciju brojnih konc−logora (391 logor na prostoru manjeg entiteta), desetine hiljada organizovanih silovanja, ponižavanja, maltretiranja, beskrupuloznih ubijanja. I konačno, kao zbirni učinak svega toga − zločin ge-nocida − koji je sistematski provođen širom Bosne i Hercegovine, a za sada i sudskim presudama ICTY-a i ICC verifikovan za sigurne zone Srebrenicu i Žepu.

Dakle, ratni plan Miloševićeve velikosrpske agresija na Bosnu i Hercegovnu, bio je poniziti, silovati i bi-ološki istrijebiti čitav jedan narod. Na tome se radilo i sistematski još uvijek neumorno radi. Nakon što, i pored svih zločina, projekat velike Srbije nije uspio, postratni period obilježen je kontinuiranim naporima prevrednovanja i minoriziranja stravičnih zločina, uz medijsko−populističko promovisanje najvećih zloči-naca, pa čak i onih osuđenih, u “nacionalne heroje”. Tako je otvoreno i sofisticirano negiranje genocida, postao novi strateški zadatak (Memorandum 2) veli-kosrpske politike. A sveopšta laž, idejno obavezuju-ća konstanta medijski drilovane svijesti idejno izma-nipulirane etno−gomile.

14

Ova knjiga bavi se spisateljskim radom Arnea Johana Vetlesena, koji sa stanovišta vlastite savjesti, moralne solidarnosti sa žrtvama i profesionalne etike kritičkog filozofa, raskrinkava i dubinski značajno analizira sav jad i bijedu genocidne ideologije i politike, kao najvećeg zla prošlog stoljeća u kome se Evropa dva puta krvavo okupala. Holokaust i genocid u Bosni dva su obraza istog lika u krvavom ogledalu ideološkog pogroma i državno organizovanog zla, s kojim politika, nauka i filozofija još uvijek nisu u stanju, ili ne žele, da se radikalno obračunaju na ljudski smislen i životno obečavajući način. Uobičajena fraza “da se više nikad ne pono-vi”, ta kontekstualno−deklarativna mantra, neizbjež-na tokom antifašističkih godišnjica i ceremonija, po-javljuje se tako kao izraz moralnog licemjerja, poli-tikantske nedosljednosti i neodgovornosti svjetskih moćnika. Zahvaljujući toj nedosljednosti i toj neodgovornosti, bauk Auschwitza je, ponovo, čak u istoj povijesnoj sekundi,* sasvim neometano vaskrsnuo u (da para-doks bude veći) “sigurnoj zoni UN-a” Sreberenice. Zdravorazumsko pitanje glasi: šta je tek sve činje-no i počinjeno u nezaštićenim zonama širom Bosne i Hercegovine? Naravno, ništa što već nije pokazano i slikom i tonom širom svijeta.5 Pa, ipak, uprkos očiglednosti i sudskoj * Povijesnim mjerilima mjereno, stoljeće je vremenski kraći segment nego puki otkucaj jedne sekunde.

15

presudi, genocid se uporno, javno i nekažnjeno ne-gira. Čini se to po ugledu na način cinične neonaci-stičke propagande koja i danas tvrdi kako nikakvog Holokausta nije bilo i da je sve to izmišljotina i laž.

Iako u vidokrugu povijesnog sjećanja ovdašnje, još djelimično žive generacije Auschwitza, Jasenovca, Banjice ... srebrenički genocid, ni nakon sudskih pre-suda, nekima ne znači ono što bi ljudski i neovisno o bilo kakvoj presudi, morao da znači: razlog neupitne osude i zgražanja! Ali, ne. Oni, poput norveškog ge-nerala Bø Pållnesa, svoju tobožnju neutralnost brane logički inferiornom frazom da je “birati između do-bra i zla u političkoj stvarnosti veoma teško”. Na taj način, logički smušeni i očito izlobirani Bø Pållnes, i njegovi ovdašnji i bjelosvjetski istomišljenici, ge-nocidnu ideologiju (politička stvarnost), pretpostav-ljaju životnoj logici i pravu na život (moralna stvar-nost), kačeći time i vlastiti ljudski obraz i oficirsku čast − mačku o rep.

Za razliku od tog norveškog generala, norveški fi-lozof Vetlesen, zna da izbor između dobra i zla, bez obzira na stvarnost, nije nimalo težak. Odnosno da pállnesovsko relativiziranje krivnje znači licemjerno namicanje opravdavajućih razloga za kukavičku pa-sivnost i uzdržanost međunardne zajednice tokom i poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Istovremeno i sa druge strane gle-5 http://bosniagenocide.wordpress.com/ 2011 /11 /21 /slike-koncentracioni-logor-omarska-genocid-nad-bosnjacima/

16

dano, to je direktno injektiranje štafete zla i nadmene samovolje moćnika u temelje budućnosti čovječan-stva.

Uostalom, zar Izraelci već danas,6 u Gazi, svojim hapšenjima, šikaniranjima zatvorenika i minoba-cačkim terorom nad civilima i djecom, ohrabreni tom međunarodnom pasivnošću, ne rade Palestinci-ma upravo ono što su sami,7 koliko juče, doživljavali od njemačkih nacista diljem Evrope?

I obrnuto: zar Srbi, svojim deportacijama i logorima smrti, od Brčkog do Foče; od Bijeljine do Prijedora, i stotinama masovnih grobnica, nisu samo reprizirali užas Jasenovca na koji se (s punim pravom žrtve), toliko pozivaju. U isto vrijeme, cinično najavljuju nove Srebrenice i nove Vukovare na način kako to kazuje javno, kolektivno i nekažnjeno pjevanje na proslavama širom Srbije i manjeg bh. entiteta:

Oj Pazaru novi VukovaruA Sjenice nova Srebernice

6 http://www.balkaninfo.org/ izraelska- ministrica-ayelet- sha-ked-izjavila-da-treba-pobiti-sve-majke-koje-radaju-palestince/7 http://tacno.net/kolumna/izraelski-cetvrti-reich/

17

Logika javnog, zakonski nesmetanog prizivanja no-vih zločina i genocida, osvjetljava nam idejnu i psi-hološku pozadinu krvavih zbivanja na koje se, iraci-onalno patološka retorika tako nemoralnog pjevanja oslanja i poziva.

Naime, birokratsko−tehničkom sofisterijom potiski-vanja i neutralizacije moralnog momenta vlastitog djelovanja, njemački nacizam tridesetih i srpski na-ci(onali)zam devedesetih, širili su prostor nesmeta-nog djelovanja naučno−akademski projektovanog programa iracionalnog zla. Zla koje se, u svojoj etno−patriotskoj prikrivenosti i ideološki dirigova-noj svijesti njegovih izvođača, ne doživljava kao zločin, nego kao sasvim opravdan “rutinski birokrat-sko−tehnički zadatak”. Samo to, i ništa više.

Ali, ništa novo. Prostorno šire i povijesno dublje gle-dano, kako čitamo na stranicama ove knjige, upravo evropska civilizacija je, na fonu moderne tehnologije i racionalizacije, uz jedan bezosjećajno “tehnokrat-ski i birokratski mentalitet”, razvila efikasna sredstva masovnog uništavanja, bez kojih, zločin genocida nad Jevrejima i Bošnjacima ne bi bio moguć.

18

Kako sve to objasniti?

Čuveni Milgramov eksperiment (S. Milgram, 1966.), o čovjekovoj spremnosti na poslušnost i potčinjava-nje, poslužio je Vetlesenu kao segment hermene-utičke matrice kojom pokušava osvijetliti fenomen zla, odnosno, zločin najmasovnijeg uništavanja ljudi pod vlašću bezosjećajnih Hitlerovih nacista sredinom i srpskih vojnih formacija krajem dvadesetog stolje-ća. Naravno, fenomen slijepe poslušnosti je naslućen i znatno ranije. Čuveni psiholog Mari (H. Murray), još davne 1938. među dvadeset osnovnih ljudskih potreba navodi čak dvije koje se mogu dovesti u vezu sa spremnošću na potčinjavanje.

Jedna je potreba za samoponiženjem (abasement), a izraz je spremnosti da se podnosi nepravda, da se prihvata nametnuta inferiornost, da se podnosi bol i nesreća, itd. Sve to blisko je još starijem Mek Duga-lovom (W. McDougall, 1908), shvatanju instinktivne tendencije samoponižavanja ili potčinjavanja.

Druga potreba o kojoj govori Mari, jeste potreba za poslušnošću i pokoravanjem (deference). U pitanju je spremnost podložnosti drugome u vidu divljenja, poštovanja i gotovosti da se krajnje konformistički i bespogovorno, potpuno prepusti njegovom uticaju. To je ona potreba na kojoj Milgram bazira svoj šo-kantni eksperiment u kome se dvije trećine subjeka-ta spremno povinuje nalogu da drugoj osobi, uprkos njenom preklinjanju, nanosi bolne i smrtonosne po-

19

vrede. Riječ je o situaciji okuloperceptivne distance kada nanosilac zla samo čuje, ali ne vidi svoju žr-tvu. Međutim i u situaciji kada i čuje i vidi žrtvu, još uvijek 40% Milgramovih ispitanika bilo je spremno nanositi joj najtežu bol i učiniti sve što se od njih eksperimentalno tražilo. Šokiran rezultatima vlastitih eksperimentalnih nala-za, Milgram rezignirano zaključuje sljedeće:“Sa čudnom pravilnošću pokoravaju se dobri ljudi zahtjevima autoriteta i izvršavaju naloge koji su be-zosjećajni i surovi (...odgovorni i pristojni ljudi, za-vedeni sjajem autoriteta i nekritičkim prihvatanjem eksperimentatorove definicije situacije), izvršavaju surove akte”. Postoje li granice tom pokoravanju, pita Milgram i nastavlja: ako anonimni eksperimen-tator može da, uprkos preklinjanju žrtve, navede ljude na sve brutalnije postupanje, šta tek može da učini “neka vlada koja posjeduje ogroman autoritet ... dajući svojim građanima naređenje da uništavaju ili ubijaju druge ljude”.8

Ali, počinjenje ničim izazvanog zločina, nije jedino što muči “zdrav razum”. Stid i krivica žrtve, a ne-skriveni ponos zločinaca (kao uzajamno prateći fe-nomeni), sve su to dimenzije čijim aksiološko−psi-hološkim ukrštanjem Vetlesen pokušava objasniti svu iracionalnost, veličinu i besmisao genocida u Srebrenici. Kao i neodgovorno−simptomatičnu šut-8 N. Rot, Osnovi Socijalne Psihologije, Beograd, 1973. str. 261−262.

20

nju međunarodne zajednice koja, logikom nekritičke realpolitike i daytonskim priznavanjem krvavo stvo-renog entiteta, doslovno i obilato nagrađuje jednu zločinačku ekspanzionističku ideologiju, politiku i praksu, njene projektante i izvršioce. Sve je rađeno po uzusima naučno−namjenski, unaprijed projekto-vanog plana i programa, koji je nacistički detaljno razradio: progone, silovanja, zastrašivanja, poniža-vanja, deportovanja, ubijanja i zatrpavanja strije-ljanih u masovne grobnice. A onda, nakon svega (u svrhu skrivanja tragova strašnog zločina), slijedilo je izmještanje kostiju iz primarnih u sekundarne i terci-jarne masovne grobnice ...

Slijedeći srpski izvor, Vetlesen navodi citat, koji nedvosmisleno i jasno ukazuje na planski i naučno −analitički zasnovan karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu koji, planski nedvosmisleno, upućuje na buduća silovanja:

Naše analize ponašanja u muslimanskom društvu pokazuju da se moral i volja ove grupe može oslabiti ako našu akciju usmjerimo prema tačkama gdje su religiozna i socijalna struktura najranjivije. Mi uka-zujemo na žene, naročito mlađe žene i djecu. Ciljana akcija usmjerena prema ovim socijalnim grupama proširiće zbunjenost u društvu i stvoriće strah, a po-tom i paniku što će dovesti do povlačenja muslimana iz zona zahvaćenih ratnim dejstvima. U ovom slučaju moramo izvršiti sveobuhvatnu propagandnu kampa-

21

nju pored naših dobro organizovanih akcija, tako da se panika povećava.

Na kraju, psihološki aranžiran vrhunac počinjenih zločina: umjesto dželata koji se ponose svojim zlo-djelima, logikom cinično−nemoralnog etno−ra-sizma, optužena je, stidi se (stidom prihvaćajući na-metnutu joj krivicu), još samo zločinom i silovanjem ponižena žrtva.

Stid se, u tako osmišljenoj situaciji, kaže Vetlesen, ne veže za nedjela zlikovaca nego za osobe, nedužne žrtve zločina. Čini se to stalnim, promišljenim i siste-matskim obezvređivanjem njihovog identiteta.

Ne poričući vetlesenovski interpretiran momenat pa-radoksalnog osjećanja krivice i stida žrtava, ovdje pokušavam dokučiti i apsolvirati ga iz nešto druga-čijeg psihološkog ugla, koji uz sva poniženja kroz koja je prošla i uprkos stidu i krivici koje osjeća, ak-centuira moralnu snagu i ljudsko dostojanstvo žrtve. Dakle, upravo ono što zlikovcu nedostaje i iz čega izvire njegov patološki ponos.

U smislu koji zagovaram, postiđena žrtva ne stidi se samo sebe, nego i bestidnosti zlikovaca i među-narodne zajednice, koja na nju (logikom “zaraćenih strana”), ne gleda kao na nemoćnu žrtvu osiljenog, nemoralnog i dobro naoružanog agresora, nego je, krajnje licemjerno i huligansko−politikantski nepo-šteno, tretira kao slabiju, odnosno, nedostojnu i ma-nje vrijednu “stranu u sukobu”.

22

Dakle, tačno je da se žrtva stidi i osjeća krivom. Ali njen stid i krivica, zapravo, adresira se i psihoana-litički razložno pripada zlikovcima i međunarodnoj zajednici koja zločince, tokom i poslije rata, prihvata kao svoje ravnopravne sagovornike.Psihološki precizno govoreći, stid je, u suštini, motiv odbrane ega, odbrane vlastitog dostojanstva i morala čovjeka koji drži do sebe samog. Zločinac toga nema. Ni morala, ni dostojanstva, ni ljudskosti. Zato se i ne stidi. Upravo suprotno. Uz pomoć etno−medija i mo-ralno uspavanog javnog mnijenja koje javno likuje nad počinjenim zločinima (“Nož, žica, Srebrenica”), zločinac je, ljudski neizbježni osjećaj stida bestidno zamijenio lažnim ponosom “nacionalnog heroja”. Sve što žrtvi tada još preostaje, jeste da se postidi i stidi njegove bestidnosti. To je ona vrsta nelagode, stida i krivice, u kojoj se, umjesto glumaca (stvarnih “krivaca”, koje javnost obožava i slavi), nađu djeca i roditelji iznenada za-tečeni pornografskom scenom sa TV ekrana. Analo-gno tome, stid žrtve zbog zlikovačke bestidnosti, stid je ljudskog obraza pred neljudskom bezobraznošću; stid zbog tuđe bestidnosti.Naravno, čitaocu svoje knjige Muratović prezentira čitavu lepezu Vetlesenovih moralno−etičkih varijaci-ja na temu zla, genocida, stida, krivice, s jedne, i ide-oloških besmislica koje s druge strane, zločin idejno projektovanog te vojno, tehnički i birokratski rea-lizovanog genocida, makijavelistički oholo (dakle,

23

svim sredstvima), politikantski unisono, brane. U pitanju je samo logična posljedica idejne generaliza-cije koju personificira onaj, ideološki dobro upućeni šef banjalučke policije, po kome “u etničkom (teri-torijalno−osvajačkom) ratu, neprijatelj ne nosi uni-formu niti oružje. Svi su neprijatelji”. Odnosno, ako treba, “zaratićemo sa celim svetom”, kako je to svo-jevremeno, podgrijavajući memorandumski zacrtanu ratno−osvajačku avanturu, propagirao optuženik za ratne zločine, današnji haaški uznik, V. Šešelj.Sve podsjeća na nacističko anuliranje političkog pluralizma i kolektivističko svođenje individualnih volja na jednu, führerovsku “Heil” volju, koju još i danas prepoznajemo u snazi sveobavezujuće etniza-cije svega i svačega: od “srpske keruše” do “srpskih šuma”; “srpskih pošta”; “srpske nove godine” (a nije srpska, nego pravoslavna), ... itd. Upravo ta, totalna klero−etnizacija javne svijesti, omogućila je najširu otvorenu podršku svakoj neodgovornosti i zločinu počinjenom u ime “nebeskog naroda”.

Ovom knjigom, Muratović nam približava moralno utemeljeno djelo jednog, nama uglavnom nepozna-tog i dosad ovdje neprevođenog mislioca, koji sa stanovišta vlastite profesionalne etike i ljudskog do-stojanstva, diže glas protiv sofisticiranog ili otvore-nog negiranja genocida, odnosno, lažiranja ukupnog ratnog konteksta tokom velikosrpske teritorijalno−osvajačke agresije na Bosnu i Hercegovnu.

24

Razlozi Vetlesenove moralne pobune, vidljivi su već iz njegove logičko−metodološke interpretativne ma-trice. On naprosto ne želi da zatvara oči pred raspo-loživim činjenicama. Odnosno, pred jednom ogavno surovom stvarnošću, njenim inicijatorima i ralizato-rima, koji bi danas i poslije svega (planskim marke-tiranjem tobožnjeg herojstva svojih zločinaca), nji-hovu nedužnu i goloruku žrtvu htjeli da srozaju na nivo krivca.

Dakle, krivca za vlastitu golgotu kroz koju je prošla kao žrtva bešćutno−okrutnog, velikodržavnog, enor-mno naoružanog i metodološki (uzorno gebelsov-ski), projektovanog etno−rasističkog neofašizma, iza kojeg su ostala krvava stratišta i zgarišta Dubrovni-ka, Vukovara, Sarajeva (Markale), Tuzle (Kapija), te genocidom opustošena Srebrenica. I još mnogih bo-sanskohercegovačkih gradova, za koje pravno−sud-ska verifikacija genocida tek dolazi na red.9

9 http://www.vijesti.ba/ vijesti/bih/ 228391-Genocid-Prijedoru-svjedoci-kontinuitetu-fasisticke-ideje.html

25

27

UVOD

Iza nas ostalo je zabilježeno, zapamćeno i ovjekov-ječeno XX stoljeće kao stoljeće zla, u kojem su mi-lioni ljudi izgubili život u jednom od najvećih zločina učinjenih protiv čovječnosti i međunarodnog prava – zločina genocida. Svake minute smrt je odnosila nekoliko života, stradalih zbog nacionalnog, et-ničkog, rasnog, vjerskog i političkog opredjeljenja ili ideološkog ubjeđenja. Većinom su to bila ubistva počinjena u cilju realizacije određenog političkog ili vojnog programa tumačena i gledana kao nešto do-bro. Takvi projekti ideje i zamisli uvijek su vodili u veliko zlo, koje tek na kraju pokazuje svoju idejnu važnost bestidnog cilja.Pojam zla dugo je u sociologiji, pa i filozofiji, ležao zapretan na dnu ljestvice interesa. Međutim, u po-

28

sljednje vrijeme, cjelokupni fenomen zla doživljava svoju ”renesansu”. Sam pojam dugo je ležao kao ostatak mitološke prošlosti, a sada je rehabilitiran, mada u nešto izmijenjenom karakteru. Međutim, kao takvo, zlo postoji više kao fascinirajuća pojava nego kao jedan ozbiljan problem. Ova fascinacija je u vezi s tim da je zlo rasprostranjeno više kao estetski nego kao moralni problem. Zlo postoji kao nešto drugo, kao suprotnost u “normalnoj” životnoj svakodne-vnici. Sve dok postoji takva suprotnost možemo je posmatrati ili prilagođavati se prirodnom stanju uništavnja ili iščezavanja normalnog protoka života, iza čega uvijek ostaje pustoš ili ništavilo. Osuda ili izazov koji nas vodi na reakciju takvim poretkom na-lazi se u problematici moralnog. Zato se zlo mora uzeti i razmatrati, prije svega, kao moralni fenomen. Za razumijevanje svijeta današnjice pojam zla zau-zima veoma važno mjesto. Mi živimo, mi radimo i mi smo izloženi zlu. Spoznaja o zlu pobjeđuje samo u kratkim periodima, a odmah zatim zlo bi bilo ponovo zaboravljeno. Nekada je veoma teško razabrati šta je dobro a šta zlo, a kada dođe dan kada je teško razabrati šta je zlo, a šta je dobro, onda se i ne vidi budućnost, nada kao da iščezava i priziva katastrofu.Danas postoji veliki raskorak između našeg iskustva o zlu i naše intelektualne sposobnosti i spremnosti za razumijevanje istog. Zlo nestaje u historijskoj ma-gli, nestaje u kulturnoj i historijskoj prašini. Teško je zadržati se na nesmotrenim greškama pojedinačnih

29

odluka, udruženih u zajedničkim snagama, sve dok se ne osjeti taj problem odgovornosti sabran u jednoj misli „da se ne ponovi”. Mi vidimo brutalne zločine, ali izuzev specijalnih slučajeva, gdje je precizno de-finisan i dokazan zločin i markiran zločinac, stojimo bez mogućnosti podizanja optužinice ili bez dovoljno preciznih dokaza o izvršenom zločinu. Šta se u stvari desilo sa zlom? Zlo je preplavilo svi-jet! Pošto je zlo svuda mi smo izgubili riječi za zlo, za njegovo objašnjenje. Zlo je decentralizirano i ne leži više koncentrisano na jednom mjestu. Živimo u svijetu gdje nerazum pobjeđuje na svim frontovima i taj nerazum je u stvari protok zla i ono ne prestaje sa njegovim izvršenjem. Zlo je prisutno kod većine ljudi i ono je nešto više nego što mi možemo razumjeti.Zlo ne leži na jednom mjestu i nije vezano za jed-nog aktera, ali se ono realizuje žestoko od određenih aktera prema određenim drugima. Teško je pronaći nekoga ko će demantovati postojanje zla u svijetu, ali ipak, postoje pojedinci koji žele demantovati da postoje zle osobe.Predstava o zlu nije našla adekvatno mjesto u racio-nalnoj zapadnoj nauci. Većina zapadnih teoretičara tvrdi da ne moramo biti obavezno egoisti bez obzira što su naši geni predodređeni za takav čin. Tako oni, na osnovu toga, izvode razne teorije u smislu da niti zlo niti dobro ne leže u našim genima. I jedno i drugo postoje kao mogućnost realizacije. Zlo se pojavljuje

30

kao patnja, kao grijeh. U postmodernom društvu zlo je promijenilo karakter tako da se ono sve manje ra-zumije kao patnja, a sve više kao grijeh. Kod velikog broja teoretičara zlo se isključuje kao individualna odgovornost i tumači se isključivo kao djelovanje spoljnjih faktora, društva/sistema.Tumačeno tako, zlo nestaje iz naučnog diskursa. Ljudski zločin ne biva shvaćen kao grijeh, kao lična odgovornost, nego kao djelovanje uzroka. U istraži-vanjima o Hitleru imamo seriju predočenih uzroka, kao što su njegov odnos prema ocu u djetinjstvu, ka-snija ljubavna veza sa rodicom Geli Raubal, zatim kompleks niže vrijednosti zbog fizičkog defekta (ne-dostatak jednog testisa), itd. Ozbiljnija istraživanja na ovom planu o Miloševiću, Karadžiću i Mladiću nisu još ni počela, a već se ma-nipuliše sa serijom uzroka, kao što su samoubistvo Miloševićevog oca, strica i majke. Njegovom servil-nom odnosu prema supruzi Mirjani, za čiju ljubav je izvršavao sve, pa i zločine, pridonoseći žrtve nje-noj patološkoj nezasitosti. Kod Karadžića imamo „opravdanost” lošom finansijskom situacijom, pa sve do paradoksa da nije imao novca da kupi kartu do Beograda gdje je želio studirati, nego samo do Sarajeva, gdje počinje njegova mržnja prema tom gradu. U stvari radi se o njegovom bijegu iz zaviča-ja i od porodičnih problema (incest, zatim posljedice aktivnog učešća njegovog oca u četničkim jedinica-

31

ma u toku Drugog svjetskog rata). U opravdanju Mladićevog zločina naročito se ističe i stavlja u prvi plan njegova velika želja za osvetom srpskog pora-za na Kosovu 1389. godine. Koji od ovih uzroka se izvlače među prve, zavisi od novinara koji obrađu-ju temu, ali se sve to može ticati svega, od gena i unutrašnjeg sastava hemije organizma, do socijal-nog odnosa i političke ideologije.1

Međutim, sve ove ličnosti nisu samo zbir određenih uzroka, nego su to osobe koje su odlučivale i radi-le slobodno. Uvijek je moguće naći mjesta za nešto neredukovano, nešto što ne ide u kauzalne poveza-nosti za lično odlučivanje, nešto što možemo nazvati slobodnom voljom. Bez slične sposobnosti ne postoji moralno zlo. To da su ljudi slobodni znači da oni u svakoj situaciji mogu odlučivati drugačije, pa i onda kada učine zlo ne mogu se opravdavati da nisu mogli učiniti drugačije.Mi imamo generalno razumijevanje za pojam zla i taj pojam možemo koristiti kao pojam za radnje, djelovanje i osobe koje te radnje izvršavaju. Sve ovo možda se može objasniti drugim terminima a pitanje je – je li termin zla adekvatan termin za istinsko objašnjenje ovakve pojave u svijetu? Stoga zlo i nije neki dobar termin koliko je to više saglasnost oko toga šta ono znači. 1 Šire o ovome vidjeti: Muratović, Rasim, Holokaust nad Jev-rejima i genocid nad Bošnjacima, Institut za istraživanje zloči-na protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sa-rajevu, drugo izdanje, Sarajevo, 2012.

32

Zlo je, dakle, pojam kojim se opisuje radnja i patnja. Pojam preferira određen broj fenomena – na primjer bolest, prirodne nepogode, smrt, rat, genocid... Sva ova zla su priznata kao jedno zlo, za koje se ne može reći da je manje u odnosu na drugo. Da bi se suočili sa egzistencijom zla i da bi se pronašla nada da će se postojeće stanje promijeniti nabolje, mi smo dužni tražiti mišljenje o zlu. Ovo mišljenje se, uglavnom, traži u religiji i političkim ideologijama. Međutim, ako pogledamo historiju prošlog stoljeća vidjet ćemo da je nemoguće pronaći relevantno mišljenje o ne-brojenim tragedijama. Ono što ljude fascinira više od samog zla je njegovo nerazumijevanje. Zlo je ne-razumijevajuće privlačno i odvratno istovremeno, a svijet zla kao da se nalazi sasvim izvan domašaja mišljenja.Svi pokušaji udaranja u zlo, veoma često, znače bukvalno udaranje u prazno, u jedno ništa. Filozo-fija je, na primjer, refleksija o mišljenju ili iskustvo koje već postoji. Filozofija uzima sadržaj i legitimitet iz onoga što je već razjašnjeno. Ovo je metodološki odlučujuće, jer filozofske refleksije moraju zadržati kontakt sa onim predfilozofskim ako se želi zadržati legitimitet. Zlo je, međutim, nešto apstraktno i nepri-stupačno dok je sa druge strane ono opet konkretno. Zar preko 8.000 ljudi ubijenih u četiri dana na te-ritoriji sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, nije nešto sasvim konkretno? Zbog toga je ovaj esej zamišljen kao konkretna studija o konkretnom zlu.

33

Thomas Hobbs kaže „da je nasilna smrt najveće od svih zala”.2 Auschwitz i Srebrenica! U oba slučaja je jedna grupa individua, pod određenim političkim, socijalnim i ne tako nevažno vojnim odnosima, sa-kupila, transportirala i poubijala drugu grupu lju-di. Radi se dakle o konkretnim akterima u jednom konkretnom socijalno−materijalnom prostoru i vre-menu. Međutim, jedan društveno−ekonomski prostor ne pretpostavlja nikad nekoga samog, jer su to indi-vidue koje djeluju u odnosu prema mogućnostima i ograničenjima u tom prostoru. Genocid je zato mo-guć, samo ako je jedna, relativno veća grupa indi-vidua, voljna poubijati grupu sastavljenu od drugih individua. Možemo imati više objašnjenja na više nivoa i sve one mogu objasniti ovaj fenomen, ali u krajnoj instanci ne možemo se oteti utisku o činjenici da individue u jednoj grupi isprva moraju imati želju da poubijaju individue u drugoj grupi jer oni pripa-daju drugoj grupi.Holokaust nad Jevrejima predstavlja prekretnu tačku u odnosu na kasnija mišljenja o zlu. Poseban paradoks izvučen iz diskusije o Holokaustu nad Jevrejima je upravo to da je on neuporediv sa bilo kojim drugim zlom na čemu posebno insistira Zygmunt Bauman kao prvo sociološko ime u svijetu. Međutim, poslije genocida nad Bošnjacima u Repu-blici Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.godine), 2 Lars Fr. Svendsen, Ondskapens filosofi (Filozofija zla), Uni-versitets forlaget, Oslo, 2002, str. 86.

34

nemamo tako tvrdo stajalište “da se takvo nešto ra-nije nikada nije desilo”, niti ono poznato “da se više nikada ne ponovi”. Theodor W. Adorno tvrdi da je Hitler nametnuo ljudima jedan novi kategorički im-perativ u smislu podešavanja našeg mišljenja i po-našanja tako da se Auschwitz ili nešto slično nikada ne ponovi. Interesantno je da Adorno piše Auschwi-tz ”ili nešto slično” tako da to već tada slabi onaj unikatni karakter na kojem on upravo insistira. Do-datak „ili nešto slično” je veoma važan, jer on ne obavezuje samo one poslije Auschwitza nego i one poslije Srebrenice, Foče, Vlasenice, Bratunca, Zvor-nika, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa i svih gra-dova u opsadi i svih okupiranih mjesta širom Bosne. Adorno također tvrdi, da je teza, život ide dalje kao normalan poslije Drugog svjetskog rata i „obrađi-vanja” Jevreja, ”idiotska”. Život se istina odvijao kao normalan, a Holokaust je postao dio historije, historije koja se ponavlja na drugim mjestima i nad drugim društvenim grupama, kao što je genocid nad Bošnjacima. Holokaust prezentira neobičnu vrstu zla, kojeg su iz-vršili obični ljudi, obični ljudi u gasnim komorama, krematorijima, na svim mjestima gdje se ubijalo i gdje su se vršili medicinski eksperimenti u kojima su se skupljali jevrejski kosturi i lobanje za Anatomski institut na jednom njemačkom Univerzitetu. Istina je da se Holokaust markirao kao najsveobuhvatni-

35

ji, najsistematičniji, najorganizovaniji, kao najžešći genocid, genocid najgore vrste do sada. Međutim, on se kao takav, mora i treba upoređivati sa drugim genocidima. Činjenica je da se poslije genocida nad Bošnjacima, Holokaust nad Jevrejima ne može raz-dvajati kao unikatan događaj. Mada je činjenica i da je Holokaust zbog sistematičnosti, organizacije i sveobuhvatnosti, paradigma genocida.Zlo, bez obzira da li se ispoljava u velikoj ili manjoj mjeri ima veliku grupu različitih uzroka. Mnoge te-orije o zlu vide nanošenje zla kao cilj, odnosno da je zlo samo sebi cilj. To je forma takozvanog demon-skog zla, ali ova forma zla nije dominirajuća. De-monska vrsta zla vodi tome da problem zla postane irelevantan za razumijevanje tako da mi ne gledamo sebe lično kao đavole. Zlo nije bezuvjetno đavolski posao o čemu govori podatak da je većina egzeku-tora pripadala običnim ljudima bez nekih posebnih sadističkih dispozicija.U svim slučajevima genocida, bez sumnje se radilo o tome da su ove zločine protiv čovječnosti i međun-arodnog prava izvršavali, uglavnom, obični ljudi bez sadističkih tendencija. Istina je, međutim, da je tak-va djelatnost privukla i jedan broj individua koji su nalazili perverzno zadovoljstvo u maltretiranju dru-gih. Takvo degradiranje sopstvene slike u prepozna-vanju sebe kao izolovanog i nadmočnijeg, tješi sliku svijeta da je čovjek izabranik inteligentnog. U tom

36

borbenom porazu vječnost mimoilazi stvarnost zbog vapaja onih koji podilaze materijalnom i time kon-trolišu sopstveni ponos bestidnog.Jesmo li svi mi u stanju učiniti užasne stvari prema našim sugrađanima (drugima) u datim uslovima? Odlučujuće u razumijevanju zla, odnosno genocida, je razotkrivanje o kojim se to uslovima radi i zašto činimo zlo? Zašto činimo zlo ?Imaju li ljudi dobru ili zlu moralnu prirodu? Zlo kao genocid je malo obrađivano u sociološkoj li-teraturi, više se tu radi o zlu kao općem fenomenu. Je li onda normalno biti zločinac? Kako potpuno obični ljudi mogu stajati iza najvećeg pojmljivog zločina? U traženju odgovora na ova, a i neka druga pitanja koja se tiču zla ali i ljudskog dostojanstva, pomoć sam potražio od jednog, na ovim prostorima rela-tivno nepoznatog filozofa, koji se zove Arne Johan Vetlesen.Arnea Johana Vetlesena sam upoznao na Univerzite-tu u Bergenu, Norveška, 17. marta 1998. Naš susret je trajao kratko. On je došao da održi predavanje za desetak uposlenika Programa za migracije i etničke relacije na Institutu za sociologiju Univerziteta u Bergenu, čiji sam bio dio tima. U isto vrijeme, imao sam predavanje oficirskom sastavu, na Kraljevskoj mornaričkoj akademiji na drugom kraju Bergena. Tom prilikom rekao sam Vetlesenu da sam pročitao

37

njegov esej „Ondskap i Bosnia” (Zlo u Bosni) i če-stitao mu na tome. Još malo smo porazgovarali o si-tuaciji u Bosni, nakon čega se završio naš susret koji je trajao desetak minuta. Drugi naš susret bio je, šesnaest godina poslije, u Oslu, 15. maja 2014. Bio sam jedan od 150 učesni-ka Norlas internasjonale omsetjarkonferanse iz 85 zemalja (Konferencija prevodilaca sa norveškog na sve jezike svijeta). Javio sam se Arneu ranije i dogo-vorili smo se za susret koji se desio naredni dan na ulazu ispred norveškog Nacionalnog teatra u centru Osla. Tom prilikom ja sam mu pokazao rukopis (na bosanskom) „moje knjige o njemu”. Saglasili smo se da štampamo knjigu i da naš novi susret bude u Sara-jevu, u Bosni. Evo knjige o Arneu Johanu Vetlesenu.

Arne Johan Vetlesen (1960 – ) je jedan od najpo-znatijih norveških filozofa. Profesor je Političke filo-zofije na Univerzitetu u Oslu, u Norveškoj. Autor je dvadesetak knjiga i stotina naučnih radova i eseja u kojima izučavao pojam zla: Angsten for oppdra-gelse: et samfunnsetisk perspektiv på dannelse, Uni-versitetsforlag, Oslo, 2012; Frihetens forvandling: essays og artikler 2002−2008, Universitetsforlag, Oslo, 2009; Hva er etikk, Universitetsforlag, Oslo, 2007; Frihet, Universitetsforlag, Oslo, 2007; Nårhet

38

og distanse: grunnlag, verdier og etiske teorier i ar-beid med mennsker, Gyldendal, Oslo, 2006; Evil and human agency: understanding collektive evildoing, Cambridge University Press, 2005; Moralens sjan-ser i markeds tidsalder: om kulturelle forutsetninger for moral, Gyldendal, Oslo, 2003; Menneskeverd og ondskap: essays og artikler 1991−2002, Gyldendal, Oslo, 2003; Innføring i etikk, Universitetsforlag, Oslo, 2002; Følelser og moral, Gyldendal, Oslo, 2000; Folkemord, Pacem, Årg. 2, nr. 2. Oslo, 1999; Ondskap i Bosnia, Norsk Filosofisk Tidskrift, nr. 1-2/1997. Universitets Forlaget, Oslo, 1997; Tysk identitet etter 1945. Nytt norsk tidskrift. Årg.12, nr.3, Oslo, 1995; Hvordan Holocaust var mulig?, Mate-rialisten. Årg.20.nr.1/2, Oslo, 1992, samo su neki od naslova njegovih djela. Zbog njegovog upornog rada na izučavanju zla, ali i ljudskog dostojanstva, dobio je nagradu Fange-nes testamente (Logoraški testament, 2004. godine), koju svake godine dodjeljuje Norveški institut za mir, istraživačima koji su dali poseban doprinos u borbi protiv zla.Vetlesen spada u red onih istraživača koji smatraju da zlo i ljudsko dostojanstvo mogu ići zajedno i da pripadaju jedno drugom. „To je najlakše vidjeti u početnoj fazi zla: zla kao negacije ljudskog dostojan-stva/ljudskosti. Mi povlačimo ljudsko dostojanstvo (primarno žrtvino) kada osuđujemo zle postupke. To što čini da mi ljudsko dostojanstvo identifikujemo sa

39

zlim postupcima, je između ostalog, činjenica da ti postupci vrijeđaju određeno ljudsko dostojanstvo. Na taj način postoji i moralna i deskriptivna poveza-nost između zla i ljudskog dostojanstva”.3 Vetlesen, s tim u vezi, dodaje „da se zli postupci shvataju kao uvreda ljudskog dostojanstva tako da nasilje prema drugom sadrži određenu vrstu vježbe u nanošenju bola. Iz psihologije znamo da su u uskoj vezi ravno-dušnost/bezosjećajnost prema onome kome se nanosi bol (žrtvi) i grubost prema sebi lično. U teoriji, ali i u praksi posebno su nacisti, sa Heinrich Himmlerom koji je bio na čelu SS jedinica, promatrani i doživlja-vani kao grubi/nemilosrdni/bezosjećajni, prije svega prema sebi samima (kako bi se očeličili), što je bila obavezna pretpostavka da bi se moglo učestvovati u nasilju”.4

„Da postoji povezanost između zla i ljudskog do-stojanstva – ne samo kao negativne konotacije – to je tako očigledno”,5 kaže Vetlesen i nastavlja: „Ali, šta je sa povezanošću u suprotnom smjeru? Pove-zanošću koja ide od ljudskog dostojanstva do zla? Takva vrsta povezanosti danas ne postoji. Ako prvo pomislimo na pojam ljudskog dostojanstva/ljudsko-sti, naročito kako je ono artikulirano u različitim fi-lozofskim pravcima, sve do našeg vremena, onda to 3 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991−2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991−2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 9.4 Isto.5 Isto.

40

stoji na svojim nogama bez da je pojmovno poveza-no sa zlom. Bilo da čovjek filozofski izabere ljudske vrijednosti, (kao što je to radio Kant), preko komu-nikativnih sposobnosti osobe ili uzme društvene po-zicije za osnovu (Habermas) ili su ljudske vrijednosti stvorene kao Božja slika (Priroda) ili da se pak ljud-ske vrijednosti posmatraju kao sposobnost osobe za podnošenje patnje (kao što to čini Schopenhauer), ne preduzimaju se nikakve mjere prema zlu. Zašto onda uzimati u obzir povezanost zla i ljudskog dostojan-stva? Ima li nešto u ljudskom dostojanstvu na što se ne obraća pažnja, nešto što ne omugućava pravdu”?6

Vetlesen odgovara: „Ima.” Da bi obrazložio odgo-vor on nastavlja: „obavezno je napraviti korak od čisto pojmovnog zbližavanja do ljudskih postupaka prema fenomenološkoj perpsektivi, dakle perspektivi koja je zainteresovana za ljudsko dostojanstvo/ljud-skost kao fenomen do razlike od filozofskog pojma.Približiti se ljudskom dostojanstvu/ljudskosti kao fe-nomenu znači zainteresovati se za to kako se ljudsko dostojanstvo/ljudskost sklapa u historijskoj, kulturo-loškoj i socijalnoj praksi. To što ljudskom dostojan-stvu daje naročiti moralni autoritet i čini ga central-nom referentnom tačkom u zakonodavnoj i pravnoj praksi, je to da predstava o ljudskim postupcima oslobađa određena prava i obaveze, odnosno propi-suje pokazane radnje kao moralno poželjne, a druge

6 Isto, str. 10.

41

(više eksplicitno u pravnoj formi) kao nepoželjne, kao što su ljudski postupci moralno neutralan ili vri-jednosno oslobođen pojam. Drugim riječima rečeno: razlika je kako se mi kao akteri odnosimo prema dru-gim osobama i djelujemo prema njihovim vrijedno-stima, polazeći od činjenice da oni imaju jedan tip sopstvene vrijednosti koja je nepovrijediva, a što mi u datom slučaju možemo povrijediti tako što ćemo prisiliti sebe da djelujemo protiv tih vrijednosti.Približavamo se zlu i njegovom značaju da bi dobili najbolju moguću predstavu o tome o kakvom se to pojmu radi. Filozofski i pojmovno ljudsko dosto-janstvo može se postulirati kao nešto apsolutno u značenju ličnog razumijevanja nas kao ljudskih bića koja čine sve da nikada, niti u bilo kojim okolnosti-ma, ne budu povrijeđena. Immanuel Kant je to for-mulirao ovako: ‘Mi ćemo uvijek djelovati tako da druge osobe posmatramo i respektujemo kao cilj sam za sebe, a nikada kao sredstvo.’ Ovdje se nameće od-lučujuće pitanje: ‘Kako nešto na apstraktnom filozo-fskom nivou preživi prelaz od teorije do prakse, od pojmovne do praktične sfere?’ Zadržavaju li ljudski postupci apsolutni karakter kao postulati, kada smo zainteresovani za ljudske postupke kao fenomen unu-tar konkretne prakse? Dakle, kako doći do osobina osoba koje respektuju druge – ili koje biraju da ne respektuju, odnosno koje povrijeđuju druge i po-našaju nasilnički”?7 7 Isto, str. 10.

42

Vetlesen, s tim u vezi dodaje: „Okrenuti se prema praksi znači konfrontirati se sa faktičkim krhotinama ljudskog dostojanstva, koje stoje u takvom kontrastu sa njihovom filozofski dokazanom apsolutnošću. Ri-ječ je o fenomenu koji se može ne uvažavati isto kao što se može uvažavati. Kada je ljudsko dostojanstvo to koje se ne uvažava, to je zbog toga što su njego-vi nosioci ranjiva bića i zbog toga što to zahtijeva senzitivnost i pokazivanje obzira prema vrijednosti-ma u praksi. Senzitivnost koja i nije baš uvijek tu ili koja je pod pritiskom različitih uticaja ideološke ili psihološke naravi ili individualnih motiva kao što su mržnja i ljubomora. Tako nasilinici isključuju svoje žrtve iz ljudskosti i univerzalnih moralnih kategorija, definirajući ih kao ‚neljude’ ili ‚ljude manje vrijed-nosti’ ili na bilo koji drugi način kako bi im izbili osnovu njihove ljudskosti”.8

Ljudsko dostojanstvo je krhko, a zlo, kojeg Vetlesen shvata kao postupak koji ima za cilj (a ne samo za posljedicu) negiranje priznanja određene individue ili grupe i njenih/njihovih osnovnih ljudskih prava u modernom smislu riječi kako je to zabilježeno u do-kumentima UN-a iz 1948, koji regulišu ovu oblast.Vetlesen je na jednom mjestu prikupio članke o Jürgenu Habermasu, Emmanuelu Levinasu i Zygmuntu Baumanu. Njegov interes za kritički pri-stup ovoj trojici mislilaca nije uslovljen samo njego-vim predmetnim polaznim tačkama nego i njegovim 8 Isto, str. 11.

43

ličnim susretima s njima. Zbog toga ih on prvo pred-stavlja u jednom personalnom, privatnom svjetlu.Prvi dio ove, relativno kratke, studije su Vetlesenovi eseji o Habermasu, Levinasu i Baumanu. Dakle misliocima koji su najviše uticali na Vetlesena. Bez obzira što su glavni tonovi moralno filozofski, mnogi od njih se mogu čitati kao socijalno filozofski, odnosno kao kombinacija normativno orijentirane kritike društva sa pogledom na aktuelne empirijske razvojne osobine današnjice. Habermas i Bauman preferiraju socijalnu filozofiju, s tim što je Habermas najbolji za normativnu regulativu, a Bauman za dijagnostiku vremena. Drugi i treći dio studije se odnosi na zlo, naročito na empiriju tog društvenog fenomena uzetu iz geno-cida na Balkanu, odnosno genocida nad Bošnjacima izvršenog u Bosni u XX stoljeću. Za Vetlesena je zlo fenomen koji je dugo vremena marginalizovan u dru-štvenim naukama i psihologiji, koje su se, umjesto da proučavaju zle namjere koje stoje iza zlih postupaka, izvinjavale zlu teoretizirajući o tome kao o odstu-panju od onog normalnog i društveno očekivanog. Vetlesenova perspektiva konvencionalno akadem-skog poimanja zla zasniva se, prije svega, na tome da smo loše pripremljeni da razdvojimo dobro od zla.Vetlesen je iskreno zabrinut zbog tendencije poseb-no izražene nakon genocida nad Bošnjacima koja se svodi na to da se odgovornost za počinjeno zlo pre-

44

nosi sa egzekutora na žrtvu. Vetlesen u svom radu o zlu uvijek pokušava govoriti o tri subjekta: egzekuto-ru, žrtvi i onima koji sve to ne razumiju ili se prave da ne razumiju. Kako bi se zlo adekvatno opisalo i po mogućnosti adekvatno razumjelo, posebno kada je u pitanju kolektivno zlo, kao što je genocid, Vetlesen je mišljenja da se sva tri subjekta moraju uzeti u obzir.

Rasim Muratović Sarajevo, juni 2014.

Prvi dio

Tri centralna mislioca koja su uticala na naučni opus Arnea Johana Vetlesena: Jürgen Habermas,

Emmanuel Levinas i Zygmunt Bauman.

47

Jürgen Habermas (1929 – ) vodeći je teoretičar u oblasti filozofije i nauke o društvu, posebno od kada je izdao knjigu Borgerlig offentlighet (Građanska javnost) 1962. godine. Kao magistrant Vetlesen je 1985. godine otputovao u Frankfurt na Majni kako bi studirao filozofiju kod Habermasa. Mnogo godina kasnije, Vetlesen priznaje da mu je to bio pametan i pravi potez. Ali ipak, bio je to, po njegovom pri-znanju, vratoloman projekt. Prije toga, za vrijeme studija u Oslu, Vetlesen je gutao Habermasove knjige i naučio je njemački tako, da je bio u stanju kolegama sa studija objašnjavati šta je to Formalna pragmatika i šta je to Geltungsansprüche. Među-tim, takvo znanje njemačkog kasnije mu nije puno koristilo osim prilikom odlaska u granap. Vetlesen o Habermasu kao profesoru, a posebno o njegovom privatnom životu, nije skoro ništa znao. Kao što nije znao ni to da li će Habermas biti mentor jednom mla-dom studentu iz Norveške, te šta će on zahtijevati od njega.Nakon prvog kratkog susreta sa Habermasom Vetle-sen je konstatovao da nema pripremljen plan za ra-

48

zgovor, kao ni prijedlog teme za izradu magistarskog rada. Jedino u što je Vetlesen bio siguran bilo je to da je želio Habermasa za mentora. Ali to nije išlo baš jednostavno. Habermas mu je rekao da navrati iduće sedmice sa pripremljenim prijedlogom teme i neko-liko glavnih teza koje će pogledati, a nakon toga će procijeniti da li će prihvatiti mentorstvo.Vetlesen je uspio napisati koncept u predviđenom vremenskom roku. Predložio je temu koja je gla-sila nešto kao Sistemska kolonizacija svijeta ne slu-teći da će ga upravo s tim Habermas baciti u jazbi-nu sa lavovima. Vetlesenov prijedlog teme istu noć proslijeđen je u Habermasov Kolokvij za doktorante. „Da je to zaista bila lavlja jazbina uvjeravao sam se postepeno. Pokazalo se da je bilo neubičajeno kriti-kovati Habermasove teorije u njegovim glavnim ra-dovima pogotovo u forumu njegovih doktoranata na čelu sa asistentom Axelom Honnethom”.9

Vetlesen je u Frankfurtu proveo pet godina (1985–1990). Prve dvije godine posvetio je magistarskom radu na temu Spoznaja o historijskim promjenama. Bio je to dijelom rad o teoriji spoznaje i dijelom rad o socijalnoj filozofiji. Tri zadnje godine Vetlesen je ra-dio na doktorskoj disertaciji iz oblasti moralnih teo-rija, odnosno značenju osjećanja (naročito sposobno-sti za empatiju) i razumijevanju moralnih fenomena.

9 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 12.

49

Za vrijeme rada na doktorskoj disertaciji Vetlesen je vodio stalne rasprave sa Habermasom posebno o onome što je smatrao slabim stranama njegovog ta-kozvanog „etičkog diskursa”, naročito povezanog sa intelekutalnim i kognitivnim sposobnostima. Haber-mas i Vetlesen su bili u potpunom nesuglasju. „Jed-nom prilikom, dok smo diskutovali o analizi koju je napravila Hannah Arendt o Eichmannu, Habermas je bio toliko zanesen, da je krenuo kroz crveno svje-tlo na semaforu i umalo napravio sudar. Ja sam ga spasio tako što sam ga naglo povukao na trotoar”.10 Ovo međusobno neslaganje Vetlesen je smatrao fun-damentalnim, (conditio sine qua non) za njegov dalji razvoj. „Je li Hannah Arendt imala pravo kada je tvr-dila da Eichmann nije razmišljao i da takvo njegovo obrazloženje može objasniti njegovu ulogu u istre-bljivanju Jevreja? Je li Eichmannova izdaja ležala na drugom mjestu, a ne na kognitivnom (mislećem) planu? Možda na prethodnom nivou moralne per-cepcije (ispred moći rasuđivanja i djelovanja), gdje su afektivne sposobnosti za empatiju, između osta-log, dolazile u kontakt sa ostalim sposobnostima”?11 Kako bi argumentovao zadnju alternativu, Vetlesen je istu razdvojio od jake kognitivne aždahe koja je ležala u Habermasovoj filozofiji morala. Kada su o tome diskutovali u prvoj fazi u Frankfurtu Vetleseno-va lična teorija o moralnoj percepciji i značenju em-

10 Isto, str. 12.11 Isto.

50

patije kretala se u uskom vidokrugu. Nekoliko godi-na poslije, kada je Vetlesen prezentirao dio (Hannah Arendt i kriza moći rasuđivanja) u Habermasovom Kolokviju, on je bio u stanju da artikulira svoju alter-nativu prema Arendtovoj i Habermasovom pogledu, na puno očigledniji način. Neslaganje i osuda Arend-tove poznate teze o „banalnosti zla” i Eichmanovom „ne promišljanju”, do tog dana bila je u emotivnom kao važnoj ulozi u moralnom. Koji utisak je Vetlesen ponio o Habermasu kao fi-lozofu i kao profesoru? Njegov odgovor je otprili-ke glasio: „Ništa posebno. Ništa od one turbulencije koja je opterećivala mnoge etape za vrijeme studija i odnose na relaciji student–mentor. Habermas je po-kazao jedinstvenu sposobnost kao partner u raspravi. On prvo rezimira ono najvažnije što je rečeno sa po-sebnim osvrtom na to koje teze i tvrdnje su kontro-verzne. Poslije počinje da sve to stavlja u kontekst argumenata koji su izneseni. On povlači linije (teo-rijskohistorijske i sistematske) do relevantnog dopri-nosa koji ili podržava ili dovodi u sumnju stanovišta koja su iznesena. Kada se ovo postavi na sto i kada se povuče tri, četiri ili pet dugih linija onda on pro-blematizira svaku od njih, sa njenim dobrim i lošim stranama, sa posebnom analizom ko može doprinijeti poboljšanju, uz nijansiranje tvrdnji koje su iznese-ne u toku diskusije. U završnoj rundi on izvlači za-ključak i dolazi sa svojim prijedlozima o tome šta se mora raditi drugačije. Naravno, pod uslovom da po-

51

bijede jači argumenti. Kao učesnik u Habermasovom Kolokvijumu čovjek se navikne na ovakav način ko-respondiranja bez obzira na specifičnost teme. Sve to traje između dvadeset i četrdeset minuta.‘Dosadan monolog?’,Ne, sve drugo samo ne dosadan. I sve drugo samo ne monolog.’‘Kako to?’Specijalan način na koji Habermas korespondira je u tome da se to tiče razmišljanja koje se nalazi tu i tada, što jedno drugo uzajamno povlači. Ili mi ra-zgovaramo o historijskim linijama ili dobrim i lošim stranama argumenata. Nikada prije, kaže Vetlesen, nisam bio svjedok demonstracije srži razmišljanja kao unutrašnjeg dijaloga (Sokrat), uprkos vanjskoj formi monologa”.12

„Čitaoci Habermasovih radova možda neće biti iznenađeni kada čuju izvještaj o tome kako on drži usmene konsultacije koje su zasnovane na što manje to bolje. U usmenom razgovoru on demonstrira iste osobine koje ima i kao autor velikog teoretskog opusa. U oba slučaja čovjek se susreće sa neviđenim sposobnostima za sintezu koje se koriste veoma efikasno. Njegov pregled historije teorija je veliki. Habermas ima sposobnost da se vraća i da aktuelizira jedan ili više pravaca relevantnih tema za vrijeme debate. On ima jaku koncentraciju dok povlači više 12 Isto, str. 13, 14.

52

ili manje paralela ili historijskih linija i teorijski niz argumentacija – sve je to kombinovano sa naporom da se najbolje osvijetle tvrdnje i argumenti koji su na stolu”.13

Vetlesen ove sintetizovane i „panoramske” osobine Habermasa dovodi u vezu i sa usmenim i sa pisme-nim kontekstom. Ono što Vetlesen ističe, a što drugi, koji su samo čitali Habermasa, a koji ga nikada nisu upoznali kao partnera u diskusiji, je njegov tempe-rament. Vetlesen ovdje ne misli na filozofski tempe-rament i način na koji on prilazi radu na tekstu. Ne, on misli na personalnu Habermasovu dimenziju kao intelektualca.„Ključna riječ je temperatura, a ona je nekada izu-zetno visoka. To je ono s čim tako očigledno radi Habermas. Kao primjer može se uzeti jedan specijal-no intenzivan i dug mentorski razgovor na proljeće 1986. godine. Tema je bila Holokaust, Ernst Nolte i njegov (ozloglašeni) članak o Holokaustu. Habermas se spremao da napiše svoj odgovor i da ga pošalje u Die Zeit, a što će doliti ulje na vatru na nešto što se zvalo borba mišljenja njemačkih historičara”.14 Ha-bermas je pitao Vetlesena: „Šta je to što je njega kao mladog norveškog studenta, koji nije Jevrej, vezalo za Holokaust odnosno za pitanje o istrebljenju Jevre-ja od strane nacista? Jesu li njegova majka ili otac imali bilo kakve veze sa pokretom otpora? Ili su tu 13 Isto, str. 14.14 Isto, str. 15.

53

bile u pitanju neke druge stvari, koje mogu objasniti taj njegov interes?”Nije važno šta je Vetlesen odgovorio osim što nije mogao preskočiti uticaj knjige Hermana Sachno-witza: Det angår også deg (To se također tiče i tebe) – knjige o jednom norveškom Jevreju u Auschwitzu, a koju je Vetlesen pročitao kao šesnaestogodišnjak. To što je važno u svemu ovome je da su pitanja, na-mijenjena Vetlesenu, funkcionisala kao otvaranje za Habermasa u smislu da ide dalje i objašnjava galamu oko njegove lične historije i njegovog razumijevanja protjerivanja Jevreja u Trećem Rajhu.Habermas je, po njegovom ličnom svjedočenju, kao devetogodišnjak, bio svjedok Kristalne noći (između 9. i 10. novembra 1938, nacisti su u djelomično neuspješnom pokušaju demonstrirali „spontanu” podršku protjerivanju Jevreja, uništivši niz jevrejskih firmi, radnji i ostalog vlasništva, praveći logorske vatre od knjiga, umjetnina, linčujući pri tome nepo-znat broj njemačkih Jevreja). Nakon što ga je galama sa ulice probudila Habermas je prišao prozoru. Dok su ga roditelji molili da se skloni sa prozora, Haber-mas nije imao potrebu da vidi što se to dešava, niti je trebao postaviti pitanje: Sie waren eher Mitläufer: Oni (njegovi roditelji) bili su simpatizeri koji su pri-javili Habermasa u Hitlerovu mladež. Ne iznenađuje previše, da je mladić rođen 1929. go-dine, u višoj srednjoj klasi, prijavljen od roditelja

54

u Hitlerovu mladež, ali ova činjenica se odnosi na mladog Habermasa. Kada je Vetlesen vodio razgovor s njim (maj 1986), u biografiji vodećeg njemačkog intelektualca nakon Drugog svjetskog rata objavljen je upravo ovaj podatak, koji je do tada bio nepoznat intelektualnoj i široj javnost. Mnogo godina kasnije Vetlsenu će se sâmo kazati ono što tada nije razumio.A to su dvije stvari: prvo, u jednom intervjuu sa Delte-fom Horsterom i Willemom van Reijenom, objavlje-nom u Habermasovoj knjizi Kleine Politische Schri-ften I–IV, iz 1981, Habermas kaže da je on u zimu 1945, „već bio u Hitlerovoj mladeži” i da je „kao petnaestogodišnjak poslan na Istočni front.” Ova se informacija javlja onako u prolazu bez da se Haber-mas lično zadržava na tome. Drugo, što je zabilježe-no je to, da se Habermas, u spomenutom intervjuu i u svim kasnijim autobiografskim intervjuima za koje Vetlesen zna, ograničio na to da kaže nešto o svom ocu (koji je bio „rukovodilac industrije i trgovine” u rodnom mjestu Gummersbach) i o svojoj porodici, („Elternsovoj kući”) da je to bilo „vrijeme uzeto u ra-zmatranje”, „opterećeno građanskom prilagođavanju političkim okolnostima sa kojima se čovjek nije mo-gao identifikovati, ali što se nije moglo ozbiljno kriti-kovati”. Istraživanje izvršeno 2001, od strane jednog češko–američkog filozofa, Martina Matusika (jed-nog od Vetlesenovih kolega iz Frankfurta), otkrilo je da je Habermasov otac, Ernst Habermas bio registro-van član NSDAP (Nacističke partije) i to od 01. V

55

1933. godine pa sve do završetka rata 1945. Pored toga, on je bio poslovođa („Geschäftsführer”) u kan-celariji za proizvodnju kože u Rheinland og Westfa-len. Bila je to rukovodeća pozicija u industriji koja je, po tadašnjim direktivama bila popunjena „ljudima od posebnog povjerenja” i sa mandatom da „ostvare nacističke ciljeve”, a inače je bila pod direktnom ko-mandom Trećeg Rajha. To je bilo ono zbog čega se može povjerovati da su Matusikove informacije bile istinite. Primjetno je da Vetlesen gleda na do sada nepoznate, Habermasove egzistencijalne i moralne obaveze prema njegovoj biografskoj polaznoj tački: „Rođen u vrijeme nacizma.” Ovdje je puno toga na čemu se Vetlsen mogao zadržati. Epizoda koju je spomenuo, a koja je vezana za razgovor oko mentorstva može stajati kao njegova lično doživljena poruka na odgovor o tome, šta je to, što pokreće Habermasa. I Vetlesen i Habermas su imali jak interes za istu temu (Holokaust i šta Holokaust za njih znači, a šta dolazi poslije, zavisno od toga šta se podrazumijeva pod izrazom „njih”). Nakon što mu je bilo jasno šta Holokaust znači za Habermasa i za današnje Nijemce, Vetlesenu nije bilo teško da razumije jak osjećaj koji je Habermas imao za historijske konflikte. Habermasov angažman nije bio samo intelektualni. Ne, Habermas je bio bijesan na Noltea i druge Nijemce njegove generacije koji su o Holokaustu pisali kao „propratnoj” pojavi Staljinovih gulaga iz 30-tih godina XX stoljeća,

56

Holokaustu kao kopiji nečega što je svoj original imalo u protjerivanjima izvršenim u režiji komunista. „Sve što je moglo mirisati na historijsko, ideološko i moralno relativiziranje nacističke, odnosno njema- čke politike u Trećem Rajhu bilo je kao crvena krpa za Habermasa”.15

U toj perspektivi Vetlesen tumači i Habermasov jaki otklon prema Martinu Heideggeru. U svojoj ranoj fazi, u godinama neposredno poslije rata, Habermas je bio zanesen Heideggerovom filozofijom: kao student sa dvadeset i četiri godine Habermas je napisao jedan novinski članak gdje on sa očiglednom indignacijom konfrontira Heideggera sa njegovim nedostatkom samokritike nakon rata i naročito njegov poznati članak objavljen u Sein und Zeit 1927. Francuski istraživač Victor Farias je 1985. godine objavio knjigu o Heideggeru i nacizmu. Bilo je to neka vrsta letargije a postala je zajednička i glavna tema njemačke javnosti. Heideggerov direktni i nedvosmisleni politički angažman u smislu podrške Vođi (za kojeg je on mislio da može voditi); njegova kompromitirajuća uloga samoproglašenog nacističkog rektora na Univerzitetu u Freiburgu, u jesen 1933; njegov „prijevod” pojmova filozofije egzistencije (u Sein und Zeit) od individualnog (Dasein) do kolektivnog nivoa, odgovarao je u

15 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 16.

57

potpunosti nadirućoj nacističkoj ideologiji o das deutsche Volk i o sudbinskom trenutku („Schicksal”). Prvo što je bilo u velikoj i novostvorenoj filozofiji bio je intelektualni alat korišten za otvaranje i pokazivanje političke moći unutar totalitarnog režima i za istrebljenje tzv. „rasnog neprijatelja” kao prvoj tački dnevnog reda.Kada su studenti, ne sluteći ništa, prihvatili naredbu o Heideggerovim filozofskim rezultatima, oni su intelektualno postepeno pokupljeni od Habermasa na seminaru 80-tih. Razlika između biografskog i intelektualnog, između osobe i predmeta, između filozofije i politike, je ovdje nestabilno podjela jer, Habermas nije tolerisao filozofska stajališta i uglove gledanja sa kojima nije bio saglasan i sa kojima se politički nije slagao. Ništa bolje nije išlo sa studentima koji su se oduševljavali francuskim misliocima koji su u to vrijeme bili vogue. U Habermasovim političkim očima Jacques Derrida, Jean Francois Lyotard i Michel Foucault računali su se kao epigoni, dijelom Heideggera, dijelom Nietzschea. Hoće reći kao nasljednici nezdrave ali istovremeno sugestivne, varijante njemačkog „dubokog” mišljenja. Nasljeđe, o tome je riječ, za Habermasa ima isto značenje kao filozofska skepsa nad razumom koji završava u iracionalnom na filozofskom planu i neodgovornom elitizmu na političkom planu. Ukratko, intelektualno organizovanje nedovršenih projekata o modernosti – projekt je koji Habermas brani.

58

„Nisam nikad volio biti svjedokom Habermasovog sasijecanja, praćenog sa jednim ili više tektonskih temperamenata, u liku neprijatelja svog mišljenja na kraju 80-tih”.16 Vetlesen nije volio način na koji su osjećanja došla do izražaja posebno kod filozofa koji je bio poznat zbog svog čistog i supernaciona-lističkog stila pisanja, „mašine argumenata” kako ga je volio nazvati Vetlesen. Može se reći da je on preoštro reagovao, ili pak da je on doživljavao članke francuskih kolega (tzv. „postmodernista”) sa predu-bjeđenjem, što je rezlutiralo selektivnim i zatvore-nim čitanjem. Na taj način Habermasova knjiga Der philosophische Diskurs der Moderne (1985), daleko je od udarne tačke njegovog pisanja: „Ovdje, kaže Vetlesen, piše jedan čovjek koji osuđuje konkurent-ska filozofska razmatranja nakon njihovih političkih implikacija, čovjek koji nije opterećen, niti pokazuje sposobnosti, da razvije dalje svoju teoriju, nego um-jesto toga konsoliduje pažnju oko prijetnji koje mu dolaze od rivala”.17 Ove jake riječi nisu isprazne za Vetlesenov pogled. U široj perspektivi, gdje debata iz 1980. godine čini jednu od mnogih etapa u Habermasovoj četrdese-togodišnjoj karijeri kao vodećeg njemačkog javnog intelektualca, Vetlesen kaže da mu je on veliki uzor. Sa Heideggerom kao prominentnim primjerom za 16 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 17.17 Isto.

59

zastrašivanje i upozorenja, Habermas je prakticirao učenja koja je sa očiglednom ambivalencijom poku-pio od nacionalno kulturnog nasljeđa u jednoj sud-binskoj fazi, gdje su se intelektualci smatrali snagom filozofske osebujne dubine i dali sebi ulogu „predvod-nika nad predvodnikom”. Habermas je u svojoj borbi uzeo za cilj ovu nerazumljivu formu elitizma među intelektualcima koji učestvuju u političkim i javnim debatama. Kao učesnik Habermas misli da filozofi (koji raspolažu „znanjem eksperata”) nemaju nika-kvu privilegiranu ulogu, nikakav privilegiran pristup istini. Ovo je jedno držanje bazirano na spomenutom naročito njemačkom (i biografskom) iskustvu koje je Habermas, po Vetlesenovom mišljenju, legitimizirao na jedan način poznat cijeloj kontinentalnoj javnosti. Vetlesen razmišlja o danu kada će Habermas „ispasti iz igre”, kada će, po njemu, „ostati veliko upražnjeno mjesto, bez nekoga ko će ga moći popuniti”.18

Emmanuel Levinas (1906 – 1995), Vetlesen kaže da je Levinasa sreo samo jednom. Bilo je to u junu 1993, tri godine prije nego što će Levinas umrijeti. Asbjørn Aarnes posjetio ga je ranije i ugovorio su-sret. Vetlesen je imao više telefonskih kontakata sa Levinasom u cilju dogovora sastanka mada u to ni

18 Isto, str. 17-18.

60

sam nije vjerovao sve dok se to zaista nije ostvarilo. Vetlsena je, zajedno sa jednim njegovim prijateljem, Levinas primio na razgovor u njegovom stanu u Pa-rizu gdje je živio sa suprugom. Ideja je bila da se na-pravi intervju sa Levinasom u vezi antologije, na ko-joj je Vetlesen radio zajedno sa Jodalenom, a koja je objavljena 1997. godine pod naslovom: Closeness: An Ethics.Bio je to poseban doživljaj za Vetlesena. Nakon po-vratka iz Frankfurta u Oslo 1990, čitao je Levinaso-vu filozofiju, naročito njegovu etiku, njegovo učenje o radikalnoj i bezuvjetnoj odgovornosti. Bez da se o tome pravi glavna tema, Vetlesen kaže „da je to bio ogroman korak u čisto filozofskom smislu – od Habermasa u Frankfurtu – do Levinasa u Parizu”.19 Nakon izvjesnog vremena ispravno je reći, kaže Ve-tlesen, „da je Levinas pokazivao zainteresovanost za nešto sasvim drugo, a ne za onu formu filozofije zbog koje je on drilovan kod Habermasa punih pet godi-na”.20 Mada se to ne treba razumjeti tako kao da je on konvertirao u neprijatelja. Prije će biti da je Vetlesen polomio racionalne okvire koji su navodili horizont kod Habermasovog mišljenja naročito njegovu eti-ku (etiku diskursa) za vrijeme izrade doktorske di-sertacije. Intelektualno, Vetlesen je napustio svoje lično izabrano razumijevanje u Frankfurtu mnogo 19 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 18.20 Isto, str. 18.

61

ranije nego što je fizički napustio tu okolinu. S dru-ge strane, Vetlesen nije radio na nekoj alternativnoj poziciji – hoće reći filozofskoj poziciji koja je mo-gla kombinovati Habermasovu snagu (betoniranje argumentacije, težište na teorijsko historijsku svje-snost, opterećenost pozicioniranjem daljeg društve-nog značenja) sa otvorenošću za značenje ljudske receptivnosti (empatije, sposobnosti afektivnog uživljavanja, ranjivosti) što je Vetlesen očekivao u Habermasovom približavanju moralnoj filozofiji.Ovo je bio kontekst u kojem je izvršeno Vetlesenovo okretanje prema Levinasu. Nakon godina provedenih na seminaru kod Habermasa, Vetlesen je otkrio mnoge Levinasove sposobnosti koje nisu bile loše niti neinspirativne. Naprotiv, sa Habermasom je Vetlesen želio nešto drugačije i nešto bolje. Kod Levinasa je Vetlesen pronašao Habermasove fenomenološke opise, ali je važnije da je on pronašao analize moralnih fenomena za razliku od pojmova. „Dok Habermas uvijek citira, argumentira i zaključuje, Levinas je nešto sasvim drugo. On uvjerava poka- zujući na fenomene kao što su susret, blizina, odgovornost. Pokazuje neobično interesovanje za nabrojane fenomene, tako da se fenomen koji se aktuelizira i ima snagu, postavlja pred čitaoca i budi prepoznavanje o nečemu zajedničkom, iskustvenom i nečemu manje tematiziranom nego razumljenom”.21

21 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci

62

Habermas je smatrao da je za produženje Vetleseno-vog zaposlenja dovoljno pismo preporuke i potvrda o sposobnosti empatije, ali izbor je bio loš gledano filozofski, jer je Levinas (po Habermasu) stajao u istoj vrsti problema kao i njegova fenomenološka pretača Husserl. Problem pravde je postavljen iznad intersubjektiviteta, dok za Habermasa upravo ono ističe etičko i komunikativno kod ljudi. Pored toga, Habermas je bio zabrinut zbog odsustva racionalno-sti u Levinasovoj filozofiji. U ovom slučaju Vetlesen je znao da ima bolju poziciju nego Habermas: Habermas nije bio Levinasov poznavalac. Umjesto da ostavi Levinasa, Vetlesen je dobio inspiraciju da se udubi u njegovu etiku. Kada se ukazala prilika da sretne Levinasa u Parizu, Vetlesen je ustreptao. Usaglasio se s njim da se razgovor vodi na njemačkom jer se Levinas protivio razgovoru na engleskom, a Vetlesenov francuski ipak je bio samo „za jednu šolju kafe.”U to vrijeme Levinas je imao 87 godina. Veltlesen je znao da će sresti starog čovjeka: „Prvo što mi je upa-lo u oči bila je njegova sitna figura. Figura malog čo-vjeka sa bijelom kosom i toplim osmjehom. U toku razgovora dominirao je njegov smisao za jednu vrstu humora. Bila je to ironija. Levinas je bio star ali još uvijek vitalan”.22 Vetlesen je pripremio pitanja i plan se počeo realizovati sa historijom filozofije (Platon,

1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 18.-19.22 Isto, str. 19.

63

Aristotel, Kant, Hegel). Na toj osnovi se išlo preko fenomenologije koju je mladi Levinas izučavao kod svojih učitelja Husserla i Heideggera za vrijeme stu-dija u Njemačkoj krajem 1920. godine.Pokazalo se ubrzo da Levinas nije bio zainteresovan ili nije htio da se prilagodi onome što je Vetlesen ski-cirao kao teze za razgovor na jednoj stranici papi-ra formata A4. Umjesto toga, on je stalno mijenjao fokus, započete teme ne bi se završavale. Iznenada bi mijenjao filozofske sa biografskim anegdotama i kontraverzne filozofske trvdnje sa ličnom pozicijom. Tako se vodio razgovor naprijed–nazad, puna tri sata. Jodalen je pokušavao da postavi pitanja vezana za relevantnost Levinasove etike i dileme unutar medi-cinske etike. „Možda nas dvojica nismo bili dovoljno pametni, jer nismo od početka vodili zabilješke niti smo snimali razgovor. Učinili smo to tek kasnije i to nam je poslužilo za objavljivanje jednog članka: An Interview with Emmanuel Levinas, 1997”.23 Najvaž-niji utisak iz razgovara sa Levinasom je pomiješanost blagosti i strogosti. Iza neosporne ozbiljnosti koja je opterećivala Levinasovo mišljenje, izbijala je lah-koća razgovora gotovo igre, na što, proučavajući nje-govo djelo, Vetlesen nije bio pripremljen. Vetlesen je bio ubijeđen da iza vanjske i stidljive nježnosti stoji volja za suprotstavljanje osudama i etabliranoj pred-

23 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 20.

64

stavi, u Gadammerovom razumijevanju da ono što se tvrdi većini ušiju će zvučati kao preuveličavanje. Kratko rečeno, razgovor je tekao u smislu Adornovih poznatih riječi „da istina leži u pretjerivanju”. U Vetlesenova dva članka o Levinasovoj etici težište je bilo na izazovnom Levinasovom profilu. Kontrast prema drugim etičkim teorijama bila je glavna tema u prvom članku: „Levinas – nova etika”. U drugom članku Vetlesen je pokušavao ukazati na ono zajed-ničko u moralnoj filozofiji Habermasa i Levinasa. Ovakvo ukazivanje je prava rijetkost i to se kosi sa raširenim razumijevanjem ove dvojice mislilaca za-grljenih u sopstvenim suprotnostima. Ono na što je Vetlesen želio ukazati bila je ključna riječ koja se su-sreće kod obojice, a to je – Auschwitz. Jedan od njih je, tamo, izgubio većinu članova porodice. Drugi je bio na suprotnoj strani, mlad dječak, koji se probudio u ratnom porazu Njemačke uvidjevši da je život u jednom periodu bila laž zasnovana na nacionalnom „ponosu” koji je u stvarnosti bio školjka za skrivanje najstrašnijeg genocida u novije vrijeme izvršenog u središtu Evrope. Za Vetlesena je katastrofa izvor koja daje hranu filozofskom funkcionisanju personalne i političke bitnosti. Za sve koji žive u sjeni onoga nezamislivog, što se desilo, računajući i Auschwitz, važi kategorički imperativ da se to ne smije nikada više ponoviti.Auschwitz je u velikoj mjeri formirao i Habermasovo i Levinasovo intelektualno životno djelo. Martin He-

65

idegger je filozof koji je u mnogome odredio njihov izbor u širokom političkom i moralnom značenju. Za vrijeme školovanja u Kaunasu u Litvaniji Levinas je naučio njemački kao svoj treći jezik, pored ruskog i hebrejskog. Nakon studija u Strasbourgu, naroči-to nakon uvida u filozofiju Henria Bergsona, dvade-setdvogodišnji Levinas je otputovao, 1928. godine u Freiburg da studira fenomenologiju kod Edmunda Husserla i što on kaže u jednom intervjuu: „Otpu-tovao sam u Freiburg zbog Husserla, ali sam tamo otkrio Heideggera”.24 Tada je Heidegger upravo objavio Sein und Zeit, za koji su Levinas, Hannah Arendt, kao i Hans Jonas, bili vezani. Mladi Levinas bio je fasciniran sa Heideggerom kao predavačem onoga što će kasnije biti objavljeno kao Einleitung in die Philosophie.Razlika između „prilagoditi se” u Heideggerovom poimanju nacističke žrtve (Levinas Jevrej) i pozicije mladog bukača studenta filozofije Habermasa postoji i danas. Tu nalazimo podudaranje. Ranije objavljeni Levinasov članak nosi naslov „Noen refleksjoner om hitlerismens filosofi” (Neke refleksije o filozofiji hi-tlerizma). Esej je izašao 1934. godine i može se čitati kao početak Levinasovog odvajanja od Heideggero-vog mišljenja. Dvije godine ranije, Levinas je napi-sao jednu studiju Heideggerove filozofije objavljene u Sein und Zeit. Ali to je napustio kada je saznao da je Heidegger bio član NSDAP-a 1933. godine i da je 24 Isto, str. 21.

66

držao svoj čuveni govor kao novopostavljeni rektor u dobro nacifiziranom i od Jevreja „očišćenom” Uni-verzitetu u Freiburgu, u novembru 1933. godine. Le-vinas će kasnije (1963) pisati: „čovjek može oprostiti mnogim Nijemcima. Ali postoje mnogi Nijemci koji-ma je teško oprostiti. Teško je oprostiti Heidegge-ru”.25 Teško, to smo vidjeli i kod mladog Habermasa. Indignacija koju je mladi Habermas pokazao u svom prvom novinskom članku 1953, nikada nije presta-la. Sa različitih stajnih tačaka Levinas i Habermas su izvukli dvostruko učenje od antiuzora Heidegge-ra: jedno učenje o kompromitaciji filozofije i drugo učenje o obaveznosti artikulacije – da se djeluje i kao osoba i kao intelektualac, a u vezi sa prednošću mo-rala nad politikom. Činjenica da Habermas ima više toga reći o razumijevanju politike, liberalne demo-kratije i pravne države nego Levinas, što je jedan od razloga da Vetlesen napravi jedan korak nazad: od Levinasa do Habermasa. „Vožnju” između ove dvije pozicije, razlike i slično-sti Vetlesen često prakticira.

25 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 21.

67

Zygmunt Bauman je rođen 1925. godine, kao i Le-vinas jevrejskog je porijekla, a Habermasova genera-cija. Bauman nije filozof. On je sociolog, po mnogi-ma vodeći sociolog u svijetu. Rođen je u Poznanju, u Poljskoj. Profesor je sociologije na univerzitetima u Warszawi (Poljskoj), Londonu i Leedsu (Engle-skoj) i Tel Avivu (Izraelu). Bauman je danas jedan od najpoznatijih sociologa koji doprinosi razumijevanju socijalnih i kulturnih aspekata modernog i postmo-dernog perioda. Za Baumana: ”Projekat modernog pokazao se, kao poraz angažmana ljudskosti i ljud-ske odgovornosti i otišao je do uspostave neljudsko-sti u društvu”. Ove teme Bauman je analizirao u više knjiga: Globalisering og menneskelige konsekvenser (Globalizacija i ljudske posljedice); Postmodernitets etikk (Postmoderna etika) kao i u svom najpozna-tijem djelu Modernitet og Holocaust (Modernizam i Holokaust) za koje je dobio evropsku Amalfi na-gradu za sociologiju, 1989. godine. U ovom djelu Bauman analizira najmračniji period XX stoljeća – istrebljivanje Jevreja od strane nacista. On razmatra Holokaust u uzajamnoj vezi sa modernim društvom i razvojem tehnologije i birokratije. Nije na odmet reći i to da je Bauman, kao poljski Jevrej, preživio koncentracioni logor Auschwitz.26 Vetlesen je, na putu od Habermasa do Levinasa, po-sebno bio zainteresovan za Baumana. Nakon peto-godišnjeg boravka u Frankfurtu Vetlesen je pročitao 26 Izvor: (http://.atk.at./septak/sep98/bauman.htm).

68

Baumanovu knjigu Modernity and the Holocaust. Tu je pronašao jak i provocirajući glas koji je išao out of his way kako bi srušio preživjele predstave o tome kako je Holokaust bio moguć i kako je izvršeno istrebljivanje Jevreja. Bauman daje strukturalnu per-spektivu sa težištem da su sve komponente koje su se pokazale odlučujućim za organizaciju u istreblji-vanju Jevreja u tadašnjoj Njemačkoj, bile identične sa onim što je sociolog Max Weber opisao kao pre-poznatljivost modernog društva per se: birokratija, podjela rada, specijalizacija, instrumentalna raciona-lizicaja kao najefikasnija sredstva za postizanje mak-simalnih ciljeva postavljenih od strane vlasti. Zatim vladajući Zapad, vladajuća klasa sastavljena od „lju-di od struke bez srca i ljudi koji uživaju bez mozga”.Pomenuta Baumanova knjiga ostavila je veliki uti-sak na Vetlesena ne samo zbog toga što je indirektno izazvala Habermasov nijansirani optimizam nego i zbog načina na koji je aktuelizirala značenje Vetle-senove empatije kada je u pitanju moralni nastup. Pored toga, knjiga završava predavanjem etičke šta-fetne palice Levinasu na jedan nedovršen i nejasan način. I teoretski i politički problemi i izazovi bili su postavljeni suprotno od onoga što je Vetlesen prihva-tio kao važeće učenje u Frankfurtu.Vetlsen je napisao jedan članak, djelomično kao podršku, djelomično kao kritiku Baumanove knjige o Holokaustu i to je poslao na njegovu adresu u Leeds. Nije ni slutio kakav odgovor će dobiti. U Norveškoj

69

Bauman je bio nepoznato ime isto kao i u Njemačkoj. Odgovor je došao nakon sedam dana. Dosta stranica teksta sa pronicljivim komentarima o Vetlesenovom tekstu, napisanih na tečnom engleskom ali ne pot-puno oslobođenog od autorovog istočnoevropskog korijena.On je, intenzivirajući saradnju sa Baumanom, u je-sen 1992, zajedno sa Nilsom Christiem sa Instituta za kriminalistiku, organizovao niz posjeta Zygmunta i Janine Bauman Norveškoj. Prvi put Vetlsen nije bio siguran koliki auditorijum da obezbijedi i odlučio se ipak na nešto veći prostor. Vetlsen još uvijek pamti 13 osoba koje su došle da slušaju Baumana. Trinaest! „Bauman je održao predavanje, pitanja nije bilo”.27 „Četiri godine kasnije”, kaže Vetlesen, u režiji As-bjørna Aarnesa i „Humanističkog kolegija” prostor predviđen za 150 osoba bio je mali da primi sve koji su htjeli slušati Baumanovo predavanje. Tada je on došao na svoje”.28

Vetlesen iznosi nekoliko detalja iz Baumanove bio-grafije za koje on smatra da odudaraju i od Haber-masa i od Levinasa. „Bauman ima jevrejsko porije-klo, dolazi iz obične jevrejske porodice iz Warszawe. Njegova porodica je izbjegla protjerivanje tako što je u septembru 1939. godine prebjegla u Sovjetski

27 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 23.28 Isto, str. 23.

70

Savez. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bauman je pristupio poljskoj Armiji i borio se protiv nacista. Bio je ranjen ali je ipak učestvovao u borbama za oslobođenje Berlina u završnoj fazi rata. Proveo je mnogo godina u Moskvi gdje je počeo kao oficir, a službovanje je nastavio u Warszawi. U to vrijeme Bauman je bio ubijeđeni komunista i član Komuni-stičke partije Poljske. Vjerovao je da će komunizam dokrajčiti mržnju i antisemitizam. U Poljskoj Bau-man se osjećao više kao Poljak, a manje kao Jevrej. Svoju borbu kao komunista zamišljao je kao borbu za pravednije društvo u kojem će svi biti jednaki bez obzira na rasu, klasu i jezik. Godine 1953. nje-gova karijera u vojsci je završena. Dobio je otkaz u činu majora sa 28 godina (najmlađi major u poljskoj vojsci) kao žrtva neke antisemitske partijske „istra-ge”. Bio je to za njega neočekivan udarac. Morao je početi sve ispočetka. Upisao je studij političkih na-uka i filozofije na Univerzitetu u Warszawi. Ali histo-rija se ponavlja: Bauman je imao munjevitu karijeru. Početkom 1960. godine postavljen je za profesora sociologije da bi ubrzo dobio otkaz, zajedno sa pet drugih neželjenih i „opasnih” profesora, koji su bili žrtve antisemitske kampanje provedene za vrijeme šestodnevnog rata između Izraela i Egipta. Međutim, on se iščlanio iz partije dva mjeseca prije nego što je dobio otkaz na poslu. Ubrzo nakon toga, Bauman, sa svojom suprugom Janine i tri kćerke seli iz Poljske. Emigrirali su u Izrael. U međuvremenu, 1971. godi-

71

ne Bauman je dobio posao na Univerzitetu u Leedsu, u Engleskoj, gdje se nastanjuje i gdje i danas živi.29 Šta je crvena nit u pedesetogodišnjoj Baumanovoj karijeri? Postoji li drastični prekidi u političkom i ideološkom smislu u njegovoj biografiji?Vetlesenov odgovor je: „Ono što Bauman radi je po-sjedovanje sposobnosti za pobunu”.30 Pierre Bour-dieu, prema kojem je Bauman imao veliki respekt, rekao je „da je ljutnja bila ta koja ga je pritiskala da piše i da izabere teme: oni koji su najjače i najviše obuhvaćeni negativnim stranama društvenog razvoja vođeni su neoliberalnom dominacijom i to ne samo u ekonomiji i na radnom mjestu nego u mnogim dru-gim sferama društvenog života”.31 Bauman je čovjek koji je izvukao pouke iz ranjavanja tako da je izgubio svaku iluziju da će određena ideologija ili politički model stvoriti „perfektno” društvo. Bauman je u knjizi o Holokaustu pokazao kako vjera u ispravan put i perfektni socijalni poredak čine određene grupe „defektnim”, gdje (određene grupe) postaju kao ko-rov koji se mora očistiti kako bi se formiralo ispravno društvo. Holokaust je, po Baumanu, rezultat jednog takvog projekta. Holokaust je ogledalo u kojem se modernost konfrontira sa svojim najopasnijim prikri-venim stranama. Holokaust je slom, negacija svega 29 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 23.30 Isto, str. 24.31 Isto.

72

onoga što donosi modernizam. Holokaust je okršaj između starih suprotnosti o kojima moderno društvo nije puno znalo, ili je znalo, ali ih nije moglo riješiti.S druge strane, Bauman je osoba koja pronala-zi određene fenomene u društvu nezavisno od tipa režima i ideoloških zastranjivanja – siromaštvo je najizraženiji problem. Za njega ne postoji nikakav napredak bez zaklonjenih strana. Pouka koju Bau-man izvlači iz najveće katastrofe XX stoljeća je ba-zirana na iskustvu protjerivanja i uništavanja Jevre-ja od strane nacista te sadrži formu opomene koja se protivi svakoj apsolutizaciji vizije partije. On je protiv svakog recepta koji bi se koristio za razvoj društva, jer utopije imaju tendenciju da sužavaju te-ren i tako proizvode bolove koji se obično pojavljaju u tim slučajevima. „Sve što znamo o tome je ono ne-gativno. Mi bolje znamo šta je zlo nego šta je dobro. Znamo šta je ono nepodnošljivo kao što je nepod-nošljiva razlika između onih koji imaju sve i onih koji imaju minimum”.32 Godinama je Vetlesen imao razne kontroverze sa Baumanom. Najvažnija koju spominje je njihova velika nesaglasnost u pogledu onoga šta se moralo uraditi kada je u pitanju Miloševićevo „etničko čišćenje” na Kosovu 1998. i 1999. godine. Bauman je bio Protiv NATO bombardovanja vojnih ciljeva

32 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 24.

73

u Srbiji izvršenog bez potpune saglasnosti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih Nacija. Vetlesen je bio Za. Vetlesen je mišljenja da je Bauman u ovom pitanju više bio okrenut kritičkom pristupu američke vanjske politike nego što su ga interesovale žrtve Miloševićeve etnonacionalističke agresije. Na tom stajalištu bili su mnogi vodeći lijevo orijentisani intelektualci. Šta da se radi kada je bila u pitanju kriza na Kosovu – bilo je pitanje koje je procjenjivano u jakoj ideološkoj perspektivi. Sve je sagledano kroz američku vanjsku politiku dok se ništa nije ticalo žrtava Miloševićevog genocida. Da je Bauman bio opterećen američkom spoljnjom politikom i žrtvama koje ona proizvodi, a ne genocidom koji je proizvodio Miloševićev režim, Vetlesen se uvjerio i ranije kada je bio u pitanju genocid u Bosni izvršen od istog režima i iste ideologije kao i na Kosovu. Vetlesen naglašava „da taj pogled lijeve orijentacije zasnovan na forsiranju angažmana, naročito vojnog, zbog američkih, prije svega ekonomskih interesa, ne može se odnositi na Kosovo. Isto kao što ne važi teza i prigovori da se branilo muslimansko stanovništvo izloženo progonima i genocidu”.33

Vetlesenova teza je „da se ovdje radi o grižnji savje-sti zbog Bosne gdje je nekoliko godina ranije izvršen sveobuhvatniji genocid od strane Miloševićevog režima, a nije se reagovalo, odnosno reagovalo se

33 Isto, str. 24.

74

kasno”.34 Po Vetlesenu, „Kosovo jeste bilo izuzetak, kada je u pitanju američka vanjska politika, kao i to da rat može imati moralnu karakteristiku, pa čak i onda kada su u njega uključene Sjedinjene Američke Države. Bauman je iz sopstvenog iskustva morao znati šta se sve moralo uraditi da bi se zaustavio na-cizam na evropskom tlu”.35 U kontraverzama o Kosovu Bauman i Vetlesen su svoje argumente završili agree that we disagree. Otvorena nesaglasnost može se doživjeti kao pri- jetnja u smislu: Šta sada? U relaciji Baumana sa Vetlesenom to je rješavano prelaskom na drugu temu.Intenzitet je osobina koja je zajednička Baumanu, Habermasu i Levinasu. Međutim, ovdje se radi o intenzitetu različite vrste. Habermasov intenzitet je njemački, u pozitivnom smislu riječi, oličen u nerazumljivom radnom kapacitetu i intelektualnom držanju, uslovljen biografijom i osjećajnim anga- žmanom. Levinasov intenzitet je druge vrste i poka- zuje se u insistiranju na određene etičke osobine fenomena. Kod Veteslena je naglašeno istrajnost ponavljanjem iste poruke i pouke i insistiranjem na sopstvenim idejama, pa neka košta šta košta. Baumanov intenzitet ne pokazuje se kao vjeran na dugim linijama. Kod Baumana nailazimo na insistiranje onog obaveznog kako bi se bilo u pokretu, insistiranje na napuštanju jednog mjesta, kako bi se 34 Isto, str. 25.35 Isto.

75

bilo na drugom i pokušalo nešto drugo. On insistira na intelektualnoj mobilnosti kako u metodološkom tako i u temperamentnom smislu što odgovara njegovoj tematici koja glasi: u današnjem društvu sve je izloženo promjenama i „zakon” promjena se ne odnosi samo na ekonomske i socijalne fenomene nego i na ljudske relacije. Ovako shvaćen Bauman se dosađivao sa sistematiča-rem Habermasom. Baumanovo razumijevje Levina-sa, kaže Vetlesen, je sa puno iščekivanja. Levinasova osnovna ideja apsolutne odgovornosti i neuništi-vog karaktera je strana ptica u Baumanovoj socio-loško – impresionističkoj skici o mobilnosti. Jedna vrsta Arhimedove tačke u svijetu koji tvrdi da neće sadržavati jednu jedinu permanentnu osobinu, jednu jedinu trajnu istinu, gdje All That Is Solid Melts into Air, kako se Bauman divio Marxu. Odgovornost za Levinasa je „radikalna različitost” unutar Baumano-vog sociološkog univerzuma. Na jednoj strani odgo-vornost je shvaćena bez značenja o tome koji moral neće preživjeti i koji se moral neće prilagoditi dru-gim obzirima. Na drugoj strani je tračak inicijative za promjene. Ovdje, kao i na drugim mjestima, Bau-man dolazi do konzistentnih filozofskih zahtjeva. Sa velikim umijećem Bauman, bolje od kolega koje su desetine godina mlađe od njega, govori o sadašnjosti u pulsu ljudskog i moralnog.Međutim, možemo se okrenuti njegovoj glavnoj sfe-ri interesovanja a to je moderno društvo i genocid

76

ili preciznije govoreći moderno društvo i Holokaust nad Jevrejima. To je bila ulaznica koja mu je dala najprostranije mjesto u ovoj studiji. Kada je riječ o zlu koje Holokaust, odnosno genocid proizvodi, Bauman tvrdi da to nije samo zlo koje dolazi od dis-ciplinovanih ljudi u uniformama koji prate i provode stroga pravila od tačke do tačke. ”Prije nego što su obukli te uniforme to su bili dobri očevi svoje djece, prijatni muževi svojih žena, pomagali svojim prija-teljima u nevolji i slično. Izgleda gotovo nemoguće da su ti isti ljudi mogli ubijati nezaštićenu djecu, silovati maloljetnice i odvoditi muškarce u logore i tamo ih maltretirati i ubijati”.36

”Jesu li ti ljudi bili drugačiji od nas sviju”, pitao se Stenley Milgram, američki psiholog sa Yale University. ”Jesu li to bile korumpirane, uništene i na činjenje zla spremne osobe? Ili je to bila jedna nesretna kombinacija različitih faktora koji su proiz- veli jednu defektnu i bolesnu osobu”? U cilju boljeg razumijevanja Holokausta, a što se svakako može koristiti i za razumijevanje osta-lih genocida, Milgram je izvršio jedno empirijsko istraživanje bazirano na emocionalnim instinktima. On je zvanično objavio rezultate istraživanja 1974. godine. U poznatoj studiji Obedience to Authority (Pokornost prema autoritetu − vlasti), baziranoj na seriji eksperimenata u kojima su pokusne osobe bile 36 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek Oslo, 1997, str. 197.

77

zamoljene za upotrebu električnih šokova na njima kao dijelu programa učenja, Milgram otkriva da je većina pokusnih osoba bila voljna dati električni šok osobama iz susjedne prostorije iako im je bilo obja-šnjeno da to pričinjava bol. Samo značajna manjina pokazala je želju da ne učestvuje u svemu tome. Oni su akceptirali ”naučni” test lidera o tome da je on, u ime budućnosti nauke, uzeo svu odgovornost na sebe. Ove osobe su djelovale očigledno sa čistom savješću.Autoritarni sistem u Milgramovom eksperimentu bio je jednostavan i bez mnogo nivoa. Jednostavna eks-perimentalna situacija rezultirala je jednostavne i do-kučive rezultate. To je značilo da su dželati svoje po-stupke imali smatrati legitimnim. Naredba neposred-no predpostavljenog je bila najveći autoritet i nije zahtijevala potvrdu od većih autoriteta. Međutim, odlučujuća u svemu ovome je ipak volja dželata da izvrši zločin. Ako dželat ima naredbu svog neposred-no predpostavljenog onda on ne osjeća odgovornost za izvršeno djelo. To nije bila njegova inicijativa, mada je djelo izvršeno sa voljom. Odlučujući faktor je kako dželat prilagođava svoju volju autoritetu, ne prema naredbi nego prema autoritetu. Naredba koja nije došla od akceptiranog autoriteta nema nikakvo značenje. Zbog toga nije važno šta dželat radi i kako, već za koga i u ime koga to radi.„Kada imamo situaciju i odnos naredbodavac i izvršilac, onda u stvari imamo situaciju prezentira-

78

nog stanja. Dakle stanje gdje dželat vidi sebe u si-tuaciji koju želi njegov naredbodavac. To prezenti-rano stanje je u suprotnosti sa autonomnim stanjem. U ovakvom stanju zločinac je pod punom kontrolom svojih neposrednih autoriteta. To reprezentovano stanje povezano je sa seljenjem odgovornosti kao elementarnim procesom. U takvim slučajevima od-govornost se uvijek nalazi u jednom međuprostoru između autoritarnog sistema, naredbodavca i džela-ta. Čovjek može reći da je organizacija kao cjelina instrument odgovornosti. Isto tako, organizacija ko-ordinira sa odgovornošću, gdje organizacija postaje kamuflaža za uzročno–posljedično djelovanje. Tako da je veoma teško precizirati individualnu odgovor-nost jer učesnik u zločinu kao pojedinac smatra da odgovornost leži kod zvaničnih vlasti. A vlast kao i njeni predstavnici misle da to što rade, rade u intere-su onih koji su ih izabrali”.37

Takva vrsta (ne)odgovornosti u ličnom značenju znači da se nemoralni, nezakoniti i nelegalni postup-ci mogu izvršavati i to sa puno entuzijazma od osoba koje smatraju da u svemu tome nema ništa nemo-ralno, jer pravi razlog za djelovanje ne nalazi se u njihovom dometu autoriteta. Tako dolazimo do sa-znanja da sva odgovornost za počinjavanje zločina, prepuštena je nekome drugom i/ili nećemu drugom i/ili nekim drugima. U praksi to znači da je autoritet morala izbačen iz igre. 37 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 201.

79

Važan dio u Milgramovoj teoriji su kontraverzni re-zultati u odnosu između želje za izvršavanjem zloči-na i blizine žrtve. Milgramova teorija ide za tim da je lakše nanijeti bol jednoj osobi ukoliko se ta osoba nalazi u daljini – kad čovjek vidi tu osobu na distan-ci. To je mnogo lakše, kaže Milgram ako dželat vidi svoju žrtvu u daljini, ili je uopće i ne vidi nego samo čuje. Najlakše je ako se žrtva niti vidi, niti čuje, kaže Milgram.Kad je direktni tjelesni kontakt neizbježan, tada dže-lat nema mogućnosti da previdi onaj uzročno–poslje-dični odnos između svog postupka i bola kod žrtve. Taj uzročno posljedični odnos biva rasvijetljen, kao što je rasvijetljena i odgovornost za nanesenu bol.Kratko rečeno, suština ove Milgramove tvrdnje je: ”Što je veći fizički i psihički razmak između džela-ta i žrtve, to je lakše izvršiti zločin. Odnosno što je cijeli taj proces više organizovan to je lakše dželatu zadržati unutrašnji mir u sebi zbog učinjenog zloči-na”.38 Razlog da distanca pravi zlo lakšim, funkcioniše očigledno psihički. Dželat je na taj način pošteđen unutrašnjeg bola, odnosno grižnje savjesti koja bi se eventualno mogla pojaviti kao posljedica onoga što on izvršava. Dželat može biti u sjeni i tako misliti da se ne dešava nešto strašno, nešto što bi moglo opte-rećivati njegovu savjest. Ali ovo nije cjelokupno ob-jašnjenje.38 Isto, str. 202.

80

„Razlozi nisu samo psihičke prirode. Cjelokupan ovaj proces ima i svoj socijalni karakter. U moder-nom, racionalnom društvu imamo takvu organiza-ciju gdje se vrši podjela procesa na faze, pa imamo planiranje, racionaliziranje, funkcionalno specijali-ziranje, usitnjavanje procesa i slično. Što je više taj racionalni proces organizovan, lakše je učiniti zločin, nanijeti bol i imati osjećaj da se ne radi nešto ružno niti loše. Rezultati su bez rezerve pokazali da, to je moglo biti urađeno. Poslije toga nije bilo lahko živ-jeti sa takvim rezultatima”.39 Suština Milgramove teorije, je da zločini nisu u tako velikoj mjeri, uslovljeni karakterom ličnosti, ali su zločini u velikoj mjeri uslovljeni odnosom između vlasti i načina vladanja. Zlo i neljudskost su više re-zultat socijalnih relacija. Kada se ove relacije racio-naliziraju i perfekcioniziraju čisto tehnički, stvoreni su uslovi za proizvodnju zla i neljudskosti. Milgram je, naravno, imao pravo. I ima ga sve više. Nažalost, u sociološkoj teoriji i praksi njegovi rezultati uzima-ju se ne tako ozbiljno i sa jednom dozom podsmijeha i ironije. Milgramova tehnika bila je stavljena pod mikroskopska istraživanja od čitavog akademskog svijeta. Rezultati istraživanja u više pokušaja mogli su biti diskreditovani i poništeni. U naučnoj historiji nije poznato tako puno epizoda i događaja koji su bili izloženi takvoj kritici i takvom lovu u nastojanju da se rezultati obezvrijede i pokažu ništavnim. Kada 39 Isto, str. 203.

81

nešto ne možeš opovrgnuti možeš ga marginalizirati i ismijavati.Ono najvažnije ovdje je povezanost između distance, proizvođenja distance i moralne neutralizacije. Razu-mjeti šta sadrži, znači razumjeti zašto je bilo apsolut-no važno za planere Holokausta ili bilo kog drugog genocida, pa i genocida u Bosni, podvrgnuti označe-nu grupu različitim vrstama apstrakcija. Samo kada je to učinjeno apstraktnim, nevidljivim procesom, mogli su se obrađivati milioni ljudi jer je intencija ”izgubila” karakter masovnog ubistva i umjesto toga kamuflirana kao tehnički zadatak koji je kao takav ipak veoma komplikovan. Ideologija, birokratija, te-hnologija i naročito mediji su tu da pomognu da se masovna ubistva učine apstraktnim i kao takva mo-gućim. Masovna ubistva se tehnificiraju i ”sistemat-ski” depersonaliziraju tako da se ubistvo i ne smatra ljudskim djelom što ga čini osoba protiv osobe.Mediji su nosioci radnje. Mediji ”nose” radnje od početka do izvršenja cilja. Veoma važno je pokrenu-ti radnju, staviti je u pokret. To čine upravo mediji. Mediji imaju zadatak izbacivanja iz igre svih pret-postavki koje su moralno relevantne. Kratko rečeno: prezentirati proces kao apstraktan kroz distanciranje dželata i žrtve što jeste moralno neutraliziranje ma-sovnih ubistava, genocida.Šta je sa pozicijom žrtve? Pozicija žrtve je pozicija autsajdera. Naime, žrtva je i fizički i psihički sama.

82

Mada fizička blizina drugih daje žrtvi grupni osjećaj. Ovaj grupni osjećaj je rezultat jedne, u stvari, grupne obrade od odabrane grupe, naroda i slično. Žrtva u ovakvim situacijama ne dobiva nikada ulogu aktiv-nog subjekta u ovom procesu.”Svako od nas ko je barem jednom, mimo svoje volje upao u blato, zna kako je lijepo kada se čovjek iščupa iz njega. Ali oni koji su to doživjeli znaju kako je to vraški teško. Svaki pokret u živom blatu znači još dublje upadanje u njega. Ovaj primjer sa blatom može se uporediti sa sistemom nanošenja bola i činje- njem zla”.40

Sve što je zločin veći to je dželat više povezan sa tim zločinom, a mogućnost da se dželat distancira od zločina postaje sve manjom. On postaje zarobljenik procesa izvršenog zločina. Prvi korak u svemu tome je gubljenje svih moralnih skrupula, a cijena za po-vlačenje dželata iz procesa zločina postaje sve viša. Kada dželat osjeti pritisak ili potrebu bilo koje vrste da se povuče iz svega ovoga, obično to bude kasno. Dželat je postao slugom svojih ranijih postupaka. Ova povezanost je obično jača od nekih drugih fak-tora i ima odlučujuću ulogu.”Da bi sakrio svoju prljavštinu dželat mora hodati kroz blato uvijek. Ili, potpuno paradoksalno, da bi se očistio mora se uprljati potpuno”.41

40 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 202.41 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i

83

Što vrijeme više prolazi tako dželat ima sve manje osjećaj i želju da revidira ili eventualno osudi svoje ranije zločinačke postupke. Što vrijeme više prola-zi to je solidarnost i povezanost među dželatima sve veća. Oni imju zajednički osjećaj neodgovornosti, jer smatraju da to što su oni uradili je bilo dozvoljeno, opravdano i zakonski zasnovano, bez obzira što stal-no dobivaju sve više protuargumenata i dokaza za iz-vršena kriminalna djela za koja moraju biti kažnjeni. Ovakav tip solidarnosti ima jedan cilj, a to je da se izbjegne kazna.Kao što je poznato, većina ubistava u Holokaustu vršena je ”apstraktno” (gas umjesto strijeljanja, ”na-ročita obrada” umjesto ubistva, daleko tamo u Polj-skoj, a ne u Njemačkoj), tako da su obični personalni motivi, pretpostavke i osjećanja, uključujući i agre-siju i mržnju, na jedan čudan način istrgnuti iz tog procesa kako bi se moglo obraditi šest milona ljudi. U tome dolazi ona ”apstrakcija” koja obuhvata ne samo žrtve nego i dželate. Obje kategorije nestaju u magli irelevantnosti, što se odnosi i na njihove psihe, personalnost i individualnost.Nakon ove tvrdnje čini se da Milgramova hipoteza postaje mnogo važna, a to je da užasna djela nisu izvršena od užasnih individua, nego od običnih lju-di i žena što izvršavaju svoje obaveze onako kako to najbolje znaju. Milgram je tvrdio i dokazao da je neljudskost povezana sa socijalnim relacijama. Holokaust), Vidarforlagets kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 198.

84

”Kada su socijalne relacije tehnički usavršene, tada se povećavaju kapacitet i efikasnost za socijalnu pro-izvodnju neljudskosti”.42

Milgramov praktični eksperiment i teorija prethodili su uspostavi Baumanove teorije. Tako Bauman tvrdi da je Milgram došao do zaključaka da u jednoj birokratskoj svijesti nema mjesta za moralne dileme. Birokratija se ne brine za situaciju određene grupe. Birokratija djeluje u jednom drugom sasvim suprotnom pravcu. Takvo birokratsko djelovanje se ne brine o tome kako je objektu/žrtvi u cijelom tom procesu i kako se žrtva osjeća. To što je važno je proces izvršenja zadatka – kako brzo i efektivno će to biti urađeno. „Birokratija pod moralom podrazumijeva disciplinu i lojalnost. Lojalnost znači izvršavanje obaveza koje su opisane u disciplinovanim zakonima. Pitanja etike i morala onda nemaju šta tražiti izvan birokratskog sistema. Taj sistem monopolizira sva socio–psihološka sredstva za moralnu ličnu regulaciju i postavlja to u službu birokratije. Birokratski dupli vještački proizvod je da se moralizira tehnologija, a istovre-meno se poriče moralno značenje netehničkih sadržaja. Ovdje je samo riječ o tehnološkom procesu: je li on prikladan ili nije. Proces zločina definiše se dakle kao tehnički zadatak i samo je važno koja će se sredstva upotrijebiti i kako”.43

42 Isto, str. 198.43 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str.

85

U ovakvom sistemu učesnici birokratskog procesa osjećaju zadovoljstvo nakon izvršene radnje koju im je autoritarni sistem naložio. Savjest učesnika u procesu je opterećena sa tim, rade li oni dobro svoj posao ili ne.Milgram kaže: ”Unutar tog birokratskog sistema nema razgovora o moralu. Tu su samo pojmovi: lo-jalnost, obaveze, disciplina. Onaj najvisočiji po hije-rarhiji je automatski i najmoralniji. On je moralni au-toritet. Oni ispod njega osjećaju ponos ili stid samo u odnosu na izvršene zadatke koje vrhovni autoritet zahtijeva”.44

U konkretnom životu to znači da je u jednom demo-kratskom društvu, koje je suprotno od totalitarnog sistema, važno imati pluralizam. Pluralizam je, po Milgramu, najbolji način da se spriječi učešće mo-ralnih osoba u nemoralnim procesima. Individualna moralna savjest čuje se najbolje u nejedinstvu po-litičke i društvene zbrke. Nacisti su prije svega mora-li otkloniti i najmanji politički pluralizam prije nego što su krenuli u realizaciju projekta Holokaust. Tako su nacisti dobili jednu vrstu zajedničke ljudske volje za izvršenje nemoralnih radnji i nehumanih procesa koji su se kao takvi smatrali obaveznim i neizbjež-nim.Mnogi zaključi koji su uslijedili nakon Milgramovog eksperimenta mogu se svesti na varijacije jedne cen-

199.44 Isto str. 200.

86

tralne teme. Zlo je više u korelaciji sa socijalnim ve-zama nego sa određenim karakteristikama dželatove ličnosti. Porijeklo zločina je u puno većoj mjeri so-cijalnog karaktera nego karakteristika određene lič-nosti. Ali isto tako, određene ličnosti imaju tenden-ciju pokazati svoju zločinačku stranu ako se pojave u jednom kontekstu, jednoj situaciji gdje je moral odbačen i gdje je legitimirana neljudskost.Bauman tvrdi da je, kao i svi eksperimenti, „Milgra-movo istraživanje bilo izvršeno u vještačkim uslo-vima. To je urađeno na dva načina: Prvo, pokusne osobe bile su povezane sa organizacijom. Te pokusne osobe bile su plaćene za učešće u projektu samo je-dan sat. Drugo, jedna druga grupa pokusnih osoba bila je konfrontirana sa liderom–autoritetom organi-zacije. Pokazalo se da je uticaj autoriteta veći uko-liko su pokusne osobe više vjerovale u povezanost organizacije, autoriteta i ostalih učesnika”.45

Želja da se neke radnje izvršavaju mimo svoje volje i protiv vlastite savjesti ne dolazi od običnog autoriteta nego je to rezultat uticaja jednog precizno određenog i nedvosmislenog autoriteta. Jedna takva volja nalazi utočište u organizaciji koja ne toleriše autonomiju misli niti organizacije. Tu se ne mogu naći dva člana organizacije sa istom količinom vlasti. Takva organizacija može funkcionisati dosta

45 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 201.

87

efikasno, izolirajući svoje članove od ostalog dijela društva nakon što je ostvarena precizna kontrola svih njihovih životnih aktivnosti i potreba.Bauman kaže da ako neko ima sumnju nakon Mil-gramovog eksperimenta, onda se znanje o zlu može kompletirati eksperimentom izvršenim od Filipa Zimbardoa (Philip Zimbardo). „U Zimbardoovom eksperimentu nije bilo etabliranog autoriteta koji je imao želju za otklanjanje odgovornosti sa ramena pokusnih osoba. Sav autoritet što se nalazio u pome-nutom eksperimentu je od pokusnih osoba. Jedino što je Zimbardo uradio je to da je pokrenuo proces dodjeljujući svakoj osobi jednu poziciju u internom mozaiku. Jedna grupa izabranih pokusnih osoba ima-la je ulogu zatvorenika, a druga grupa ulogu čuvara tih zatvorenika. Čuvari su dobili uniforme, čarape na glave i tamne naočale. Depersonalizacija je bila potpuna, isto kao i polarizacija. Ali ne u smislu ko je igrao ulogu žrtve, a ko ulogu dželata, nego je odlučujuće bilo to da su neki (stražari) dobili total-nu, apsolutnu i nekontrolisanu vlast nad onim dru-gim (zatvorenicima/žrtvama). Stražari su, koristeći fantaziju, pokazali toliku inicijativu u maltretiranju zatvorenika da je to bilo iznad svih očekivanja. De-monstracija vlasti i moći bila je potpuna. Stražari su tjerali zatvorenike da pjevaju njihove pjesme, zatim da peru toalete četkicama za zube ili samo rukama i slično. Sve što su više zatvorenici izvršavali na-

88

ređenja, to je viši bio osjećaj moći i vlasti kod čuv-ara. Što su se više koristile te neljudske metode to je više raslo poimanje da zatvorenici i nisu ljudi”.46

Zaključak je veoma jednostavan: U većini ljudi, ne u svima, živi mali SS-oficir što samo čeka da se pro-mijeni situacija pa da pokaže svoje pravo lice. Pre-zentirani eksperiment je otkrio prikrivenog Adolfa Eichmanna u običnim ljudima. To su one ”prikri-vene” ili “uspavane ličnosti” u nama, kao jedna re-feranca za nenormalne situacije ili odnose kada ovi drijemajući i prikriveni u nama dolaze do izražaja. Skoro sve osobe imaju u sebi ove potencijale koji se, u određenim situacijama, mogu izraziti kao nasilni i zločinački postupci.Potpuno značenje pomenuti eksperiment je dobio kada je, kao rezultat, pokazao da su neke osobe do-bile totalnu vlast nad drugim osobama. Pokazalo se da ako je u jednoj osobi bio taj „uspavani zločinac” onda će on nastaviti to postojanje i dalje, sve dok po-stoji situacija za njegovo ispoljavanje. To može po-trajati vječnost, a u ovakvim situacijam nijedna vijest nije dobra vijest.Na kraju ovog dijela da se još malo vratimo Milgra-movom eksperimentu, odnosno teoriji. Zaključak do kojeg je došao Stanley Milgram na kraju svoje studije, ne navodi na veliki optimizam. On objašn-java svoj eksperiment, tako da je on otkrio ljudsku sposobnost za odricanje onog humanog u sebi, što 46 Isto str. 202.

89

je pretpostavka da čak i one unikatne osobe mogu biti uvučene u velike institucionalne strukture. I što je još gore, opominje Milgram: ”Ovo je jedna fatal-na greška što nas je priroda obdarila sa njom i što u jednom dugom periodu daje našoj vrsti šansu da preživimo sa njom”.47

Milgram se više fokusira na odsustvo ljudskosti, a Bauman insistira više na značenju suprotnog odnosa između pripremljenosti za zločin i blizine žrtve. Bauman, radi naučne istine i objektivnosti se suprotstavlja Milgramovom istraživanju. Knji-ga pod naslovom The Authoritarian Personality48, koju je izdala grupa naučnika sa Adornom (Theodor W. Adorno) na čelu, postala je obrazac za mnoga istraživanja koja su uslijedila. U oštroj kritici pomenute Adornove uticajne studije Bauman formulira svoju tezu da ”užas ima puno više bližih veza u socijalnoj interakciji nego u samom ka-rakteru ličnosti ili u drugim osnovama. Zločin ima znatno više socijalno porijeklo nego karakteristiku ličnosti”.49 Ova perspektiva čini naivnim vjerovanje Adorna i njegovih bliskih saradnika u objašnjenje o nacističkom neprijateljstvu prema Jevrejima koje se 47 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust). Vidarforlagets Kulturibliotek, Oslo, 1997, str. 203.48 Theodor W. Adorno, The Authoritarian Personality Norton & Inc; Abridged edition, New York, 1993.49 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 202.

90

moglo postići od intervjua što su priznavali ili otkri-vali podršku za antisemitske osude, ili rasizam gene-ralno.Bauman kaže da ”njihovi nalazi i tvrdnje nisu mogli biti empirijski dokazani”. Tako na primjer za Adorna i njegove kolege „nacizam je bio nešto zlo i strašno zbog toga što su nacisti bili ružni i strašni. A naci-sti su bili zli, ružni i strašni zbog toga što zle, ružne i strašne osobe imaju tendenciju i žele biti nacisti. Po tome je nacistički trijumf morao biti rezultat neu-običajenog nagomilavanja ovakvih osoba? Dakle, rezultati ovog istraživanja bili su bazirani na jednoj personalnoj determinanti/predodređenosti za poten-cijalni fašizam. Socijalni elementi ovdje nisu uzima-ni u obzir kao eventualni faktori utjecaja. U Adorno-vim očima svijet je bio podijeljen na rođene naciste i njihove žrtve”.50

Ali šta sa, u ovom kontekstu, ”neprijatnom tvrdnjom” – da mnoge simpatične i prijatne osobe mogu biti nacisti, ako za to dobiju mogućnost?Ovo pokazuje da Holokaust/genocid, iako je bio i jeste jedinstven u toj vrsti, u modernom društvu i u režiji masmedija ponovo je moguć na sličan struktu-ralan način, ali vrlo rado sa drugom grupom žrtava i dželata. Iako je Holokaust historijski jedinstven ipak je ponovljiv.50 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust). Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 203.

91

Zato se Holokaust nad Jevrejima, odnosno genocid, uopće ne tiče samo onog vremena i prve žrtve, nego se tiče i nas što smo preživjeli i živimo u jednom društvu gdje je distanca, tehnifikacija i naročita ob-rada ”onih drugih”, nešto što ”nije nestalo” sa Hitle-rom i Hitlerovom Njemačkom, nego se promatra kao strukturalna osobina modernog društva, iz godine u godinu sve više i više.Tako će švedski predsjednik vlade, Göran Persson, na seminaru posvećenom borbi protiv nacizma, u januaru 2001. godine, reći: ”Prijetnja od nacizma je veća nego što to mi možemo pretpostaviti. Ja imam osjećaj da se nacizam razvija danas brže nego što mi mislimo i mimo naše volje da to zaustavimo”.51

Slično je i sa onom otkrivenom opasnošću što stoji u procesu distance, izbacivanja i isključivanja, ne-priznavanja, apstrakcije. Auschwitz (Oswienzim), Srebrenica, Omarska, Sarajevo su samo imena za ono što se može desiti ponovo, ako se veza između moralnog i osjećajnog prekine. Zadatak je zato uzeti ozbiljno ova bolno stečena znanja i onemogućiti sve pokušaje isključivanja i iskopčavanja.

51 Göran Persson, predsjednik Vlade Kraljevine Švedske, TV2 TV Tekst, Bergen, 31. 01. 2001.

Drugi dio

ZLO U BOSNI – „ETNIČKO ČIŠĆENJE”: NOVI TIP ZLA?

95

Uvod

Genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Herce-govini izvršen u središtu Evrope na pragu XXI vijeka od 1992. do 1995. godine ponovo je postavio pitanje zla.52 Je li to bio neki novi tip zla? Oni koji su živ-jeli na slobodnom Zapadu od proljeća 1992. godine dobijali su vijesti kako je krivica za rat u Bosni pod-jednako raspoređena između „svih partnera” („za-raćenih strana”). Ako prihvatimo ovakvo stajalište onda je logično zapitati se: Koja vrsta zla je ovdje u pitanju i da li se radi o nekom novom tipu zla? Polazna tačka, po Vetlesenu, je dvostruko pogrešna. „To što je urađeno u Bosni od 1992. do 1995. godine, nije bio rat, nego genocid, planirani etničko–religio-zni i seksualni genocid. U Bosni i Hercegovini rat se ne može definirati onako kako se taj konflikt zvani 52 Šire o ovome vidjeti: Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Univerzitet u Sarajevu & Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012.

96

rat u međunarodnom pravu objašnjava (a conflict Be-tween armed adversaries). Druga greška definisanja polazne tačke onoga što je urađeno u Bosni je rav-nomjerna podjela krivnje među partnerima. Govoriti o „partnerima” je između ostalog pogrešno. Oba ova pristupa prikrivaju činjenicu da je genocid u Bosni imao jednog glavnog agresora (ekstremne etno–reli-giozne srpske nacionaliste „srbende” i jednu glavnu žrtvu civile bosanske muslimane (Bošnjake, prim-jedba R.M.). („Srbenda”53 je jezički prijedlog Tore Lindholm, zamišljen da označi ekstremne etno–reli-giozne srpske nacionaliste sa Radovanom Karadžić-em i Ratkom Mladićem na čelu i Slobodanom Mi-loševićem kao političko–strateškim kumom).54 Govoriti o „partnerima” u „ratu”, također, je pro-blematično jer nas kroz terminologiju vodi na to da tu postoje tri homogena partnera ili grupe, odnosno Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Zbog toga se dešavaju dvi-je stvari: Razlike između grupa se apsolutiziraju, a interne razlike unutar grupa se eliminiraju. Grupe o kojima je riječ predstavljaju se na jedan homogenizi-53 Kako neki izvori pokazuju „srbenda” nekada je imao pozitiv-no značenje u smislu oznake dobrog Srbina, čovjeka domaći-na, od riječi i morala. Tokom vremena je poprimio pežorativno značenje i danas se, u slengu posebno, koristi baš tako.Ovdje, u knjizi, tim izrazom prevodimo pojam „serberister” (Tore Lindholm), označavajući njime ekstremiste, sljedbenike velikosrpske, tj. velikodržavne ideologije.54 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 261.

97

rajući način. Način govora ide na agresorovu stranu. Radovan Karadžić priznaje za Srbe samo one, koji prihvataju njegovu ideologiju i praksu koja se svodi na „etničko čišćenje”. Antinacionalistički Srbi defi-niraju se kao „Srbi” ili „dio Srba”– „Alijini Srbi.” Terminologija je preuzeta od agresora i tako se de-finišu Srbi koji žele da žive mirno u multietničkoj i multireligioznoj Bosni i Hercegovini.Isto tako, govoriti o „muslimanima” kao cjelovitoj, homogenoj kategoriji je u suprotnosti sa činjenica-ma. Vetlesen tvrdi „da je u Bosni izvršen genocid”.55

Između brisanja stvarnosti i negiranja realnosti

„Etničko čišćenje” u režiji „srbendi” ukazalo je na muslimane kao glavni cilj. Šta ovdje znači „musli-man”?„Oni su potisnuli jednu heterogenu grupu ljudi sa-stavljenu od muslimana vjernika, muslimana reli-giozno nezainteresovanih i muslimana ateista u jed-nu vještačku homogenu grupu muslimani u Bosni i Hercegovini. Zato je primamljivo tvrditi da je reli-gija vještački ili nasilno korištena kao jednostavan 55 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 263.

98

kriterij u definisanju „muslimanskog” identiteta. Da-kle, religija naspram rase ili nacionalne pripadnosti, mada ni religiozno poimanje rase nije isključeno”.56 Pojednostavljeno, identitet bi po ovome trebao biti tačno ispunjavanje religijskih dužnosti, a ne jedan narod jedna nacionalna pripadnost.Tu je srpska nacionalistička definicija „musliman” više samovoljno sastavljena. Prvo, tu rasa igra značajnu ulogu. Srpski nacionalisti nazivaju žrtve „slavenske muslimane” Turcima, dakle Azijatima, ponekad muslimanima iz Sjeverne Afrike, zbog čega oni čine religiozni i rasni strani element u kršćanskoj Evropi. Kao da i judaizam i kršćanstvo nisu religio-zni i strani element u Evropi? Zajedničko za Miloše-vića, Karadžića i hrvatskog predsjednika Tuđmana je da su oni zajedno igrali na polarizaciji Zapada, odno-sno Evrope na jednoj strani i islama na drugoj strani. Oni su u svojoj retorici upotrebljavali rasprostranje-ne stereotipe o islamu. Ti stereotipi su se ponavljali bezbroj puta: musliman jednako je islamski funda-mentalista što širi nepoznatu, rekacionarnu i opasnu vjeru unutar evropske kršćanske zone. Velika Srbija je jedan dio te zone u čije ime ona ide u špic borbe za njenu zaštitu i čistoću. Jednim dijelom konstruira-jući, a jednim dijelom radikalizirajući već postojeću polarizaciju između stereotipa „modernog Zapada” i „islamskog fundamentalizma” turskog porijekla. Srpska nacionalistička propaganda tražila je mjesto 56 Isto, str. 264.

99

na pravoj strani, strani Zapadne alijanse. U stereotipu „nas” protiv „njih” pravi se slika današnje Evrope. Centralno mjesto u ovoj vrsti propagande zauzima misao i retorika o bosanskim muslimanima koji su planirali ili su to već počeli realizovati, kidnapovati srpske žene i djevojke i od njih stvarati hareme. Tako su u svojoj propagandi srbende „oslobađanje” gra-dova po Bosni tumačili kao sprječavanje muslimana da prave hareme, čineći ta mjesta i gradove „čistim” od muslimana.Bilo je to stvaranje legitimiteta za nasilno osvajanje teritorija sa bošnjačkom većinom, u cilju „spašavanja srpskih žena i djevojaka” i pravljenja od tih mjesta „etnički čisto” područje tj. izvršenje genocida.

Mitovi i neprijateljske slike

Po Vetlesenu, u prošlom stoljeću tri glavna mita sa-kupljena su u jednu religioznu mitologiju, takozvani kršćanski slavizam, a konvertiranje u islam dobilo je izraz rasne izdaje. ”Titovi Muslimani” su optuženi za tri stvari: 1. da su potomci jedne strane vladavine; 2. da su ubili ”srpskog Isusa Hrista” – kneza Lazara; 3. da su izdali slavensku rasu. Ove osnovne postavke srpske nacionalističke mitologije uspjele su mobili-sati milione Srba 80-tih godina. Da je snažno dje-

100

lovao motivacijski razlog (propaganda za osvetom Kosova) govori genocid izvršen u Bosni od 1992. do 1995. godine. Zagovornici legitimiteta uspjeli su na svom planu za koji su se pripremali kroz sve segmen-te društva, narušavajući i nagrizajući čvrsto građeno jedinstvo među narodima. Dobro pripremljen teren za zlo koje je usljedilo, ne može da objasni tu krvi žednu osvetu zvjeri. Poruka je bila nedvosmislena: Žrtva zaslužuje smrt jer je prvobitno, nekada davno, bila agresor. Dakle, problem mita i mitomanije se po-navlja i u svojoj paradoksalnoj formi i u ”bošnjačkom slučaju”. Predstava o Bošnjacima muslimanima kao ”ubicama Isusa Hrista” ima jednu dugu istoriju u srp-skom mitu u kojem srpski nacionalizam nalazi svoje izvorište i utočiste. Ali kako može jedna religija, koja se pojavila šest stotina godina poslije Isusove smrti, biti optužena da je odgovorna za Isusovu smrt? Od-govor se može tražiti, kao što je već ranije pomenuto, u centralnom događaju iz kosovskog mita. Godine 1389. srpska vojska predvođena knezom Lazarom doživjela je poraz na Kosovu polju od osmanske vojske predvođene sultanom Muratom. U toj mitom obavijenoj bitci ubijeni su knez Lazar i sultan Mu-rat. Srpska mitologija napravila je od Lazarove smrti kraj srpskoj nezavisnosti i označila početak pet stoti-na godina srpskog ropstva pod osmanskom vlašću.Početkom devedesetih Srpska akademija nauka i umetnosti i srpski književnici ”proizveli” su kneza

101

Lazara u figuru ”srpskog privatnog Isusa Hrista”. Vuk Branković, koji je „izdao” srpske planove Tur-cima predstavlja unutrašnjeg Hristovog ubicu, kao izdajnik Juda. U nacionalnom mitu Vuk Branković predstavlja Slavene – Bošnjake što su konvertirali u islam za vrijeme Osmanlija. Lazarova smrt bila je smrt srpske nacije. Lazarovo uskrsnuće devedesetih (u vidu nosanja njegovih ”moštiju” od mjesta do mje-sta), značilo je ”oslobođenje Srbije i srpske nacije”.Ali da bi se to desilo morale su Lazarove ubice biti izbačene sa prostora gdje žive Srbi.I kada Ratko Mladić viče, 1992. godine, sa Vučije Luke iznad Sarajeva: ”Tucite Velušiće, tamo ima malo srpskog življa…Bijte Turke dok ih ima”.57 To znači: Bijte Bošnjake koji su promijenili vjeru i umjesto kršćanstva prihvatili islam – koji je glavni krivac za srpski poraz na Kosovu, odnosno što ”Tur-ci” dakle Bošnjaci žele, sada, u 90-tim, ponovo po-raziti i porobiti Srbe i Srbiju kao ”branu Evrope pred nadolazećom islamskom opasnošću”.“Međutim, individualna žrtva u etničkom čišćenju ne uzima se u individualnom značenju: Bila je to rasa i religija koja je definirala žrtvu. Iako se rasa u nacističkom poimanju razumije kao esencijalno bio-loški pojam, srbende su bosanske muslimane defi-nirali kao (otomanske) uljeze ili u religijskoj formi

57 Televizija Bosne i Hercegovine, tonski snimak, emitovan u TV Dnevnik, 19. oktobar, 1992. godine.

102

kao izdajnike kršćanstva. Historijska odgovornost za današnje muslimane, dakle, je apsurdna. U genoci-du nad Bošnjacima žrtve su bili muslimani i vjernici i ateisti kao i oni nezainteresovani za vjeru. Da bi bili ubijeni kao grupa prije toga pravno su pogažena njihova individualna prava”.58 Centralna osobina kod zla je kolektivizacija gdje se crtaju osobine onih drugih kao stranih, oni drugih kao prljavih koje treba očistiti, jer su oni zli i bezvrijedni.Vetlesen se poziva na poznatu studiju Violence and the Sacred, Rene Girarda, gdje on daje objašnjanje o tome kako se nasilje koristi kao granica i kao sredstvo za identifikaciju grupe određene za žrtvu, a prije toga predstavljenu kao opasnost i kao takvu određenu za uništenje. Ovdje se igra na kartu mobilizacije jednih protiv drugih koji se označavaju kao prijetnja.“Ovakva polarizacija bazirana na grupnosti ima mnoge važne implikacije. Jedna od njih je ideološki uslovljen postulat o tome da si ti tvoja grupa i da je tvoja grupa tvoja sudbina. Tu su svi za jednog, jedan za sve. Individualni članovi grupe se deindividuali-ziraju. Onaj koji se ubija ubija, se kao član određene grupe. Sve strane, ljudske i moralne i naročito odgo-vornost aktera za krivnju se kolektiviziraju tako da grupa odgovara za individuu, a individua za grupu. Kolektivizacija aktera eklatantno prekida sa indivi-58 Vetlesen, Arne Johan, Menneskever og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 269.

103

dualnim premisama koje se nalaze u osnovi svih mo-dernih pravnih običaja”.59

Druga centralna osobina ovakvog kolektiviziranja, po Vetlesenu, je da se preko ideološke naracije pišu radnje i događaji u izvještaj gdje razlike u vremenu i prostoru nisu operativne u uobičajenoj kulturi i mo-ralnoj svijesti. Događaj koji se desio 600 godina ra-nije, kada su Srbi izgubili boj na Kosovu polju 1389, daje status kao najviši signifikant današnje situacije. Današnji muslimani u Bosni optužuju se direktno i potpuno za nepravdu koju je “njihova” vjerska gru-pa izvršila tada. “Vremenskoj razlici od nekoliko stotina godina ne daje se nikakvo značenje. Radnje i događaji transcendiraju se u svom partikularnom vremenu i prostoru naročito sa mišlju o krivnji zbog njihove uloge egzekutora i žrtve. U ovom mitskom univerzumu sve je ispunjeno, niko i ništa nije isto, neutralno, nedodirnuto. To je jedan zatvoren univer-zum, bez mogućnosti izlaza za one koji učestvuju u tome. Svaka radnja i namjera je ispunjena sa signi-fikacijom i nosi potpis grupe kao takve (a ne spe-cifične individue) i predstavlja ogledalo u kojem se ogledaju osobine grupe. Ko je taj što je uradio nešto protiv nekoga? To je kardinalno pitanje koje je puno važnije od onoga šta je urađeno”.60

59 Isto, str. 270.60 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 271.

104

Pojam securitization doprinosi da se jasnije osvijet-li kako se određeni objekt od velikog simboličkog značaja (povezan za grupni identitet, na primjer Nje-mac ili Srbin) u jednoj određenoj situaciji stavlja u poziciju da se moraju preduzeti ekstra mjere kako bi se zaštito taj kome se prijeti. Ovakvo izjašnjavanje može se izvršiti u ime države (prijeti se suverenite-tu) ili nacije (prijeti se zajednici) ili vjere (prijeti se vjernicima). Tvrdnja da je objektu zaprijećeno dopri-nosi velikoj dinamici i načinu djelovanja zavisno od osobina objekta. Pitanje sudbine pokazanog objekta pokazuje se od egzistencijalnog značaja. Kada se na nekoga ukazuje kao (security issue) u ovom egzi-stencijalnom značenju, onda to podrazumijeva da se mora postaviti specijalno pitanje izvan političkog di-skursa i koje se podiže na viši plan zavisno od važn-osti i žurbe. “Ako se to ne uzme odmah u razma-tranje biće kasno za nas kao grupu”. Svi drugi obziri moraju se staviti u stranu, a onaj koji će uzeti stvar u rješavanje mora dobiti najšira ovlaštenja i njegove mjere će se ispoljavati kao legitimne u svjetlu dobije-nih zadataka. Sigurnost je ovdje lična praksa; neko se računa kao sigurnosni slučaj i to tako i bude.“Određena ideologija se razvija sa objavljenim ciljem. Članovi grupe trebaju da postanu svjesni da su ugroženom objektu jedini put u sigurnost. Tako shvaćena ideologija se nameće kao sigurnosna stra-tegija. Oni iskorištavaju sigurnost/nesigurnost, od-

105

nosno preživljavanje kao snažno polje usmjereno na političku mobilizaciju”.61

Vetlesen ovdje pokazuje na poznate događaje. Slo-bodan Milošević je zajednički izabran da učini odlučujući korak u skladu sa svojom vodećom ulo-gom kod Srba u bivšoj Jugoslaviji kada je na Kosovu u aprilu 1987. godine izjavio grupi građana srpske nacionalnosti: “Ja vam obećavam: ‘Srbe više niko ne smije da bije i ponižava’”. Ovdje Milošević igra na ideološku kartu u sljedećem značenju: On ukazuje na nekoga ko je u opasnosti (biti Srbin, sa srpskim identitetom i mitološkom egzistencijom) i podiže se na nivo, nivo Srbina, gdje prestaju svaka druga postojanja. To je mjesto gdje imamo onoga kome se prijeti i onoga koji prijeti. Zbog toga je neophodno preduzeti ekstra ordinarne mjere (oružane bitke nisu isključene). Svi glavni elementi za izvršenje genoci-da nalaze se u Miloševićevom govoru: imamo nacio-nalnu, etničku, vjersku grupu kojoj se prijeti i imamo grupu koja prijeti.

Karakter blizine kod činjenja zla

Dana 28. juna 1989. godine Slobodan Milošević je helikopterom stigao na Kosovo polje, gdje se milion-61 Isto, str. 270.

106

ska masa ljudi okupila da proslavi 600 godina poraza mitske bitke protiv Osmanlija i da oda počast srp-skom svecu svetom Vidu. Milošević je bio okružen pravoslavnim sveštenicima i velikim policijskim obezbjeđenjem. Dvije vrste ikona se bile u zraku: bi-zantijske reprodukcije svetaca i portreti predsjednika Miloševića. Staro se iskombinovalo sa novim. Reli-giozna etno–nacionalistička ideologija stvorila je jak naboj usmjeren prema „Turcima muslimanima” koje treba „očistiti” što će se i pokazati u događajima koji su uslijedili.„Okružen ortodoksnim krstovima sa četiri C: Samo Sloga Srbina Spašava, Milošević osigurava svoj na-rod da više nikada ne doživi poraz i da vrijeme za borbu čak i onu oružanu dolazi. Od Kosovske bitke i Lazarove smrti prošlo je 600 godina a obilježeno je parolama: Kosovo je srpsko; Slobo volimo te jer ti mrziš muslimane. Bio je to još jedan korak pre-ma genocidu koji će se izvršiti nešto kasnije. Srpska pravoslavna crkva bila je cijelo vrijeme ideološki pratilac tih događaja. Dana 1. februara 1995, Željko Ražnatović Arkan vođa ozloglašenih Tigrova izjavio je: Mi se borimo za našu vjeru, za Srpsku pravoslav-nu crkvu. U isto vrijeme kada je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji u Ha-agu raspisao potjernicu za Radovanom Karadžićem i optužio ga za genocid, Srpska pravoslavna crkva dodijelila mu je orden star 900 godina i proglasila ga za prvog sina našeg gospoda Isusa Hrista. U jednom

107

manastiru u blizini Sarajeva vođa paravojnih snaga, Vojislav Šešelj i njegove jedinice blagoslovljeni su tako što su nabrajana mjesta gdje su sve te jedini-ce počinile najstrašnije zločine protiv muslimana. Preživjeli iz koncentracionih logora izjavljivali su da su za vrijeme mučenja bili primoravani da pjevaju srpske nacionalističke pjesme”.62

Godine 1986, srpski nacionalisti raširili su propa-gandu o tome da Albanci pripremaju genocid nad Srbima. Po njima postojao je albanski plan za „et-nički čisto” Kosovo, zatim njegovo priključenje Al-baniji i stvaranje „velike Albanije”. U januaru 1986, u Beogradu, dvije stotine intelektualaca, predvođeni Dobricom Ćosićem, kasnije predsjednikom tadašnje Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), potpisalo je Memo-randum, čije su glavne odredbe bile proširenje grani-ca u cilju zaštite Srba koji žive u „dijaspori”. Autono-mija Kosova proizašla iz Ustava 1974, proglašena je nacionalnom izdajom. Centralna poruka Memoran-duma bila je da srpskom narodu prijeti opasnost od okruženja i zbog toga samo „teritorijalna cjelina” za sve Srbe (sada raseljene) u formi jedinstvene nacio-nalne države može osigurati njihovo preživljavanje. Po Ćosiću, Srbi u Bosni su u opasnosti od Muslima-na koji žele napraviti fundamentalističku islamsku državu gdje za Srbe ne bi bilo budućnosti i nikakvih

62 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 272–273.

108

prava. Ako bi čovjek pitao: Gdje i kako bi ta za-mišljena Srbija bila u zonama koje su multietničke? Odgovor je: Srbija je tamo gdje žive Srbi. Na ovim osnovama Karadžić je u svom poznatom govoru u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, u oktobru 1991. godine, izjavio kako će „Muslimani Bosne i Hercegovine nestati sa površine zemlje, muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”.63 Memorandum, iz januara 1986, bio je jedan korak naprijed prema genocidu. Ubrzo dolaze drugi doku-menti, drugi planovi koji će se provoditi iz teorije u praksu. Tu je plan RAM posebno interesantan o njemu će nešto više biti rečeno kasnije.64 U takvom stanju takvo društvo čekalo je na jednu novu viziju, jednog novog snažnog vizionara i pla-nera punog novih ideja. U takvim situacijama nema granica za ambicije. Slobodanu Miloševiću položeni su na njegov radni sto planovi „Velike Srbije”. Prvo Memorandum, iz 1986. godine, pisan i potpisan od najumnijih srpskih glava iz redova Srpske akademi-je nauka i umetnosti, pisaca, umjetnika, profesora, humanista, filologa, orijentalista. Memorandum je

63 Čekić, Smail, Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima, 1991.–1993, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 269.64 Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu - Planiranje, pripremanje, izvođenje – , Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Kult/B, Sarajevo, 2004, str. 82, 167, 273, 325, 328, 373, 378, 397, 399, 408, 409, 447, 523–525, 578–580, 676, 795, 805 i 1126.

109

imao za cilj reviziju Titovog ustava iz 1974. Poslije Memoranduma uslijedili su i drugi planovi kao je-dinstvo teorije i prakse. Srbijanski naučni krugovi, političari, a posebno masovni mediji prednjačili su u propagandi po kojoj je Srbima u Bosni i Hercego-vini prijećeno od strane Bošnjaka koji žele osnovati islamsku državu u kojoj bi Srbi bili bez budućnosti i bez ikakvih prava. Ćosić je poznavao ovu evropsku isključivost i antiislamsku fobiju, te je plašio svijet islamom, a kao „objektivan stručnjak” utvrđene vr-line jednog naroda - Bošnjaka, predstavljao je kao opasnost. Kao alternativa demokratskom ustroju Jugoslavije ponuđen je koncept „Velike Srbije”.Koncept „Velike Srbije”, koji egzistira kao fakat, po-kazuje da rat u Bosni nije bio nikakva ”komšijska tuča”, niti su genocid nad Bošnjacima izvršili ”pi-jani i bradati umobolni četnici”. Bošnjački dželati i izvođači radova birokratskih zamisli i planova bili su njihovi sugrađani, komšije, učenici, kolege sa posla organizovani u vojne i policijske formacije spremne za realizaciju državnih birokratskih planova: ”me-moranduma”, ”ramova”, ”istrage poturica”, ”vraćanja u veru pradedovsku”, itd.Eksperti su se morali pozvati, zadaci podijeliti, struktura naređenja razvijati, rutine inovirati. Ali šta sa nasiljem, šta sa zlom? Izvršioci za realizaciju planiranog, pronađeni su u vrhovima Jugoslovenske

110

narodne armije, među psiholozima i ekspertima za psihološka ratna dejstva, ali i među običnim srpskim nacionalistima. Vojni planovi ”RAM” ”DRINA” i ”KUPA” bili su re-cept za genocid. Genocid kao rezultat realizacije po-menutih planova. Ovi planovi učinili su legitimnim ulogu državne birokratije u njihovoj realizaciji. Kri-za ekonomskog sistema i paraliza političkog sistema bili su opravdanje za to. Genocid nad Bošnjacima pokazao je visok stepen birokratske racionalnosti i birokratske kulture. Ako čovjek želi povrijediti ma-ksimalno, jednu grupu ljudi, jedan narod, pripadnike jedne religije, onda je neophodna birokratija da pro-vede žrtve kroz neizbježne stadije. Silovanje žena je bila jedna od komponenti genoci-da nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Silovanje je imalo za cilj ”oslobađanje” i ”čišćenje” ”srpskih” dijelova Bosne i Hercegovine. Silovanje je imalo trudnoću kao praktični cilj. U koncentracionim lo-gorima, fabričkim halama, školama, hotelima i svu-da tamo gdje su se masovna silovanja odvijala, žene su bile silovane sve dok se ne konstatuje trudnoća. Abortus je bio isključen. Bila je ovo fiktivna elimina-cija dječijeg genetskog porijekla. ”Rađanjem Srba” na ovaj način, nastojalo se nasilnim putem mijenja-ti identitet i djeteta i majke kao jedne cjeline. Silo-vane žene su zadržavane u logorima do poodmakle trudnoće kada više nije bilo moguće izvršiti prekid neželjene trudnoće kako bi ”Turkinje mogle roditi

111

Srbe”. Dželati su čin silovanja, kao poseban i stra-teški veoma važan cilj genocida nad Bošnjacima, rado izvršavali pred drugim članovima familije. Silo-vane su majke pred djecom, kćerke pred majkama, očevima i braćom. Belma, Sada, Subha i Milada su žene koje su svoje novo utočište našle u Norveškoj, imale su volju da otvore svoja srca i da ispričaju to što im se desilo.65

Sveobuhvatnost, tempo i organizacija agresije na Re-publiku Bosnu i Hercegovinu pokazuju da je to sve bilo striktno i dobro isplanirano. To je bilo kasnije i dokumentovano, naročito kroz priznavanja jednog broja glavnih aktera, da je sve to bilo planirano u Beogradu.Nakon svega, je li primjereno tvrditi da su pripre- mljenosti za zločin i blizina žrtve jedna suprotnost? Odgovor se tiče pojmovnog odnosa. U svojoj argumentaciji za moralnu povezanost za ljudsku blizinu Bauman dolazi blizu onog pogleda koji korelira između blizine prostornog, na jednoj strani i moralnog odsustva, na drugoj strani.Ovu Baumanovu tezu ”oborio” je, međutim, Arne Jo-han Vetlesen, koji kaže: ”Prostorna blizina povezuje sa manje mjere, nego psihološki uticajne varijable, što poznaju ili ne poznaju one druge. Poznavati ne-koga znači obavezati se na emocionalnu povezanost 65 Catherine Burgess og Askell Romsloe, Bosnia vårt glemte barn (Bosna naše zaboravljeno dijete), Sypressforlag, Oslo 1995.

112

između sebe i tog drugog. Ovaj doživljaj obavezi-vanja može, istina biti umanjen sa povećanjem pro-storne distance. Ta interpersonalna osjećajna poveza-nost je moralna ali nije neutralna. Ona sadrži njegu za one druge, brigu za one druge i doživljavanje sebe sa odgovornošću za povezanost sa onim drugima, a da se pri tome ne osjeća pritisak za izvršenje jedne obaveze”.66

To je za Vetlesena „spontana – prirodna zaintereso-vanost za onoga drugog i njegovu situaciju. To nije hladni kognitivni pristup nego doživljaj sa značajnim ali ipak promjenljivim osjećajnim angažmanom, sa jednim stepenom emocionalne temperature. Ne na-lazi se nikakavo nezainteresovano stanje za moralni domen, za prostor onih drugih i eventualne njihove patnje. Za patnje postoji samo jedna zainteresova-nost u značenju emocionalnog angažmana”.67

Eksperti su se morali pozvati, zadaci podijeliti, struktura naređenja razvijati, rutine inovirati. Ali šta sa nasiljem, šta sa zlom? Zlo nije bilo apstraktno. Ali zlo nije bilo apstraktno ni u Holokaustu. Predstaviti zlo kao apstraktno je propuštanje predstavljanja nje-gove osobine kao bola i patnje. Patnja je nešto iskust-veno: ako nije onda mi ne znamo šta je to. Intenzivna bol je zlo. Zlo je čudno. Zlo kao genocid je najviše čudo.66 Arne Johan Vetlesen, Hvordan var Holocaust mulig? (Kako je Holokaust bio moguć?), Materialisten, br. 1-2/92., Oslo, 1992, str. 72.67 Isto, str. 73.

113

Ideološki zamišljeno i sistematski izvršeno zlo se ne predstavlja kao bol i nasilje nego kao dobro, ne kao nemoral nego kao moral. Zlo ima jasan cilj, namjeru: izbrisati nešto što ima zlo kao naslijeđe, a ne zaštiti nešto dobro i vrijednosno. Učestvovati na “pravoj” strani u sudbinskoj borbi. Hoće reći da je dodijelje-na čast, a ne kazna. Osjećati ponos zbog svojih i zaštićenih, a ne krivnju ili sramotu zbog onih protje-ranih i uništenih. “Zlo nije čista agresija kao takva, ali jeste agresija koju osjećaju egzekutori opravda-nom. Zlo postaje naopako dobro”. Ovako se izra-zio Habermas u svom pozdravnom govoru Danielu Goldhagenu prilikom dodjele njemačke nagrade za demokratiju 1997. godine.Vetlesen se još malo zadržava na Holokaustu prije nego što se vrati na Bosnu. “Apstrakcija” u značenju izvršenja urađenog, birokratizovanog i depersonifi-ciranog u Holokaustu je jako učvršćena kod Hilber-govog strukturalnog približavanja i u Baumanovoj sociologiji. Goldhagenova knjiga Hitler’s Willing Executioners je važan korektiv za tezu o apstrakciji i kao teorijsko–sociološko i empirijsko obrazloženje o tome kako se desilo istrebljivanje Jevreja. Kao što je rečeno zlo nije apstraktno. Opisujući zločine policijskog bataljona o ubistvima Jevreja svih sta-rosnih granica u Poljskoj i Sovjetskom Savezu, na ljeto 1941, Goldhagen dokumentuje da su ubistva izvršavana sa velikom brutalnošću i ponižavanjem i sa oduševljenjem i vriskom i hvalom zbog sopstve-

114

nog truda. Zločini su izvršavani sa velikim stepenom dobrovoljnosti, a zločinci su odbijali da se povuku iz službe. Bili su to, uglavnom porodični ljudi, starosti od 21 do 54 godine, odnosno prosječne starosti od 36 godina, koji su se nalazili u blizini žrtava, slušajući i gledajući žrtve, bez značajne distance, između žrtve i egzekutora. Goldhagen opisuje blizinu ovako: A squad would approach the group of Jews who had just arrived, from which each member would choose his victim – a man, a woman, or a child. The Jews and Germans would then walk in parallel single file so that each killer moved in step with his victim, un-til they reached a clearing for the killing where they would position themselves and await the firing or-der from their squad leader. The walk into the wo-ods afforded each perpertrator an opportunity for reflection. Walking side by side with his victim, he was able to imbue the human form beside him with the projections of his mind. Some of the Germans, of course, had children walking beside them. It is highly likely that back in Germany, these men had previou-sly walked through woods with their own children by their sides, marching gaily and inquisitively along. With what thoughats and emotions did each of these men march, gazing sidelong at the form of, say an eight or twelve year old girl, who to the unideologi-zed mind would have looked like any other girl? In these moments, each killer had a personalized, face to face relationship to his victim, to his little girl. Did

115

he see a little girl, and ask himself why he was about to kill this little, delicate human being who, if seen as a little girl by him, would normally have received his compassion, protection, and nurturance? Or did he see a Jew, a young one, but a Jew nonetheless?”68

Da, on vidi Jevreja ali u skladu sa nacističkom ideolo-gijom, on ne vidi osobu, već samo Jevreja kao pojam sa drugim značenjem, koje nema ništa zajedničko sa čovjekom poput njega. On ne vidi čovjeka. Dvana-estogodišnja djevojčica je drugim riječima ispisana, isključena, izbačena, iz zajedničkog ljudstva, iz zaje-dničkog ljudskog i božijeg univerzuma, a to znači da svako suosjećanje otpada. Ova vrsta ispisnice je kognitivno–ideološke naravi, zaključuje Goldhagen.Mi možemo, na osnovu Goldhagenovog instikta, ići do Levinasa i pitati, nakon što je dvanaestogodišnja djevojčica ispisana/isključena/izbačena iz ljudskog Božijeg univerzuma, zadržava li ona svoj izgled? Njeno lice se unakazuje iz etičkih razloga. Ali to se ne dešava kao jedna promjena zbog lica kao takvog. Njeno lice je golo i ukočeno od straha od smrti, od onoga što više ne prepoznaje kod drugih što ne osje-ti kod drugih, što su drugi postali nešto što nije pre-poznala da može biti čovjek. Taj izraz lica je molitva za učestvovanje, apel za produženje života, apel da se ne ubije. Ali policajac ne vidi nikakav apel. On ne prima ništa slično kao što je izraz ljudskog lica. 68 Goldhagen, Daniel, Hitler’s Willing Executioners, New York: Vintage Books, 1996, str. 217.

116

Njegovo srce je zaključano. Nešto je došlo između ove dvije osobe, neka čudna blokada. Prateći Gol-dhagena, ta blokada je ideološke (kognitivne), ali i osjećajne prirode. To lice djevojčice je dodirujuća snaga, što stoji između policajca pripadnika SS divi-zije i sposobnosti za osjećaj nadolazeće opasnosti za nju. Ta dodirujuća snaga je stopirana na ideološkom planu. Kada se ovo desi policajac može ubiti bez smetnji, bez osjećaja, bez kajanja.U pozadini svega ovoga stoji jedna teza: da je mo-ralna sposobnost, u svom dijelu više intersubjektivna nego subjektivna. I jedna i druga vrsta sposobnosti su dozvoljene u igri i bolje djeluju zajedno, te da moral-na percepcija i moralna osuđujuća snaga proizilaze kao nešto što individua ima sposobnost demonstrirati u ponašanju.„Moralna neutralizacija uništavanja Jevreja je, u prvom redu, rezultat nacističkog uspješnog pokušaja neutraliziranja nacističkih osjećajnih sposobnosti. Posmatrano na drugi način, nužno je postaviti pitanje: šta je moglo više prijetiti izvršavanju genocida nad Jevrejima nego porast simpatija prema žrtvi? Jer, simpatija želi uspostaviti relaciju između dželata i žrtve kao jednu ljudsku relaciju. Simpatija želi otkriti i jasnom učiniti žrtvu kao moju žrtvu i kao takvu moju odgovornost. Simpatija želi onog nevidljivog drugog učiniti kao unikatni ljudski međusubjekt”.69

69 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust. (Modernost i Holokaust), Vidarforlagets, Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 54.

117

Naravno, ovo je tako daleko od onoga što se stvarno desilo. Ali pomaže pokazati koju vrstu sposobnosti su nacisti morali neutralizirati, ako su željeli da pla-novi o masovnom uništenju Jevreja budu realnost. Apstrakcija, distanca, brisanje iz vidokruga – sve su ovo koraci koji su neophodni kako bi se osigurale socijalne pretpostavke za eliminisanje elemenata bli-zine. Nakon toga Holokaust/genocid je mogao biti izveden i predstavljen kao tehničko–administrativni zadatak sa dilemama kao što su: koja vrsta gasa, ko-like će biti krematorijske peći, koliki dimnjaci, koja veličina prozora za kontrolu, te pitanjima kao što su: koliki je dnevni, mjesečni i godišnji kapacitet ubi-janja?Vrlo važno je bilo eliminisati moralnu svijest kod običnih individua, budućih dželata, koje su bile po-znate kao osjećajne osobe prije i bezosjećajni zločin-ci poslije.„Holokaust nema moralnih vrijednosti. Zbog toga je on u sebi nemoralan. Poznato je da se genocid pokušava objasniti kao kršenje zakona izvršenih od rođenih kriminalaca, sadista, umobolnih i sličnih osoba. Međutim, ovo objašnjenje je u cjelini opovrgnuto od historičara. Nacistički dželati nisu bili neki specijalni Nijemci. Svaki član policije mogao je biti stražar u logoru ili u vozu za transport prema logoru. Svaki advokat mogao je rukovoditi masovnim ubistvima. Svaki finansijski ekspert iz ekonomskog i administrativnog odjeljenja mogao

118

je raditi iste ili slične poslove i u koncentracionom logoru. Drugim riječima rečeno, sve obavezne ope- racije izvođene su od običnih ljudi koji su bili pri ruci i na raspolaganju”.70 Sve ovo važi i za svaki drugi genocid, mada Bauman, ali ne samo on, nego mnogi istraživači jevrejskog „konačnog rješenja” pokušavaju genocid vezati samo za Jevreje. Na pitanje kako su ipak obični Nijemci došli u situ-aciju da budu masovne ubice, Bauman to objašnjava da je nasilje moralo biti dio zvanične politike i da je naređenje moralo dolaziti sa zvaničnog mjesta. Onda je to postajalo rutinskim poslom u kojem su dželati samo igrali svoje uloge. Prije toga žrtve su morale biti dehumanizirane i depersonalizirane propagan-dom i indoktrinacijom. Oni koji to nisu mogli ili nisu htjeli završavali su na ”dobrovoljnom radu”, gradeći njemačke autoputeve na relaciji Hamburg – Münc-hen ili su čak bili smaknuti.Posljedica lojalnosti organizaciji, je lojalnost pri izvršenju krvavih zadataka. ”SS vođe nisu ruko-vođene individualnim žarom i požudom za izvrša-vanje onoga što su radili, nego je to bilo podvrga-vanje uobičajenim rutinama organizacije”.71 U ide-ologiji organizacije formuliše se volja za ekstremno ponašanje kao moralna vrlina. Ali masovna ubistva su komplikovan proces? Holokaust baca svjetlo na 70 Zygmunt Bauman, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 55.71 Hilberg, Raul, The destruction of the european Jews, Holmes and Meier, New York, 1985, str. 187.

119

jedan socijalni mehanizam koji ima dosta neprijatne posljedice – obuhvata veliki broj ljudi.Ideološki zamislivo i sistematski izvršeno zlo se ne pokazuje kao zlo nego kao nešto dobro, ne kao nemoral nego kao moral. ”Učestvovati na ’pravoj strani’ u jednoj sudbinskoj borbi, znači imati čast, a ne biti kažnjen. Osjećati ponos u svoje ime i u ime toga što se radi, a ne krivnju i sramotu zbog onih istrijebljenih. Ovo zlo nije čista agresija kao takva, ali jeste agresija koju dželat osjeća opravdanom. Tako se zlo tumači kao dobro”.72

Predstaviti nasilje kao apstraktno znači propusti ga, definirati kao patnju. Patnja je ipak nešto doživljeno. Ako nije to, onda mi ne znamo šta je to. Kako to ”apstraktno” izgleda u Holokaustu? Tom ”apstrakt-nom” u značenju birokratskog i depersonalizovanog posebnu pažnju je poklonio Daniel Jonah Goldhagen u knjizi Hitler’s willing executioners, gdje je korigo-vano sociološko teorijsko objašnjenje o tome kako se moglo desiti uništavanje Jevreja i dao empirijski opis načina izvršenja tog čina. Ovdje govorimo o zlu ali ne kao apstraktnom pojmu.”Obrađivanje” Jevreja vršeno je sa ljudstvom starosti od 21 do 54 godine, prosječne starosti 36 godina, sa mnogim pripadnicima Nacionalsocijalističke partije, ali i običnim zrelim porodičnim ljudima različitih za-nimanja. 72 Per Egil Hegge, Ny omgang i tysk historikerstid (Novi period njemačkih historičara), Aftenposten, Oslo, 26. 04. 1997, str. 18.

120

Goldhagen odbacuje pogled kojeg zastupa Hannah Arendt, naime da je nasilje ”afektivno neutralno”. On podsjeća da analiza koju je sačinila Hannah Arendt pokazaju da se genocid može organizirati i izvršiti bez personalno motivisane mržnje. Arendt može imati pravo u tome da je Eichmann imao ob-jektivan odnos prema genocidu jer je komandovao iz svoje kancelarije iz Berlina. Međutim, to ne isključu-je da Goldhagen ima pravo kada tvrdi da su pripadni-ci 101. bataljona vojne policije imali mnogo mržnje prema Jevrejima koje su pobili.U SS dokumentu, Pravci za obrazovanje pripadnika specijalnih jedinica, od 17. novembra 1943. godine, stoji: ”Ono što je prvo nepoželjno kod osoba koje se regrutuju za ove jedinice su jaka osjećanja”.73 Dakle, to što se traži nije mržnja niti bilo koje drugo osje-ćanje, nego odsustvo suosjećanja sa onima što će biti ubijeni. To je jedan svijet bez moralnih i suosjećajnih osuda ograničen samo za njega, njegovu rasu, njego-vu etničku i nacionalnu grupu.“Nemoral može uživati u blizini. Zlo, ne žudi za ap-strakcijom, distancom, nevidljivošću, anonimnošću. Naprotiv, zlo kao nemoral može uživati u blizini. Ne-moral, međutim izbjegava simpatije. To čini nasilje prema tim drugima teškim. Zato je simpatija moral-na sposobnost. Svako društvo želi ukazati na objekte simpatije, ali i na objekte antipatije. Kod nacista ob-73 Goldhagen, Daniel Jonah, Hitler’s willing executioners. Vin-tage books, New York, 1996, str. 493.

121

jekti antipatije bili su zasnovani na biološko rasnim i ideološkim kriterijima. Bila je to kulturno–ideološka određena selekcija iznad sposobnosti za osjećaj do-dira i prisutnosti drugih”.74

”Nema osjećaja i nikakavog dodira otpisano–isključen-ih, sa njima”.75

Optuživanje žrtve i neutralnost

Kako egzekutor vidi samog sebe u svemu ovome? Krivnju i odgovornost za ono što se desilo egzekutor prebacuje na žrtvu. Blaming the victim znači da se agresor vidi kao žrtva i shodno tome žrtva kao agre-sor. Optuživanje žrtve na kraju XX stoljeća nalazimo u svim genocidima tog vremena. Zamjenom uloga agresor – žrtva, stvara se plodno za atmosferu stra-ha i nesigurnosti. Upravo ovakva atmosfera straha i nesigurnosti vladala je na sastancima u Beogradu i Palama. Što više stereotipa i neprijateljskih slika, to više izmišljenih planova o uništenju i većih psiho-loških priprema za napad kao sopstvenu odbranu. Da bi se spriječio „genocid” nad svojom grupom, geno-74 Goldhagen, Daniel Jonah, Hitler’s willing executioners, Vin-tage books, New York, 1996, str. 493. 75 Levinas, Emmanuel, Collected philosophical papers, Dordre-cht: Kluwer, 1993, str. 19.

122

cid se izvršava sa punim opravdanjem nad odabra-nom gupom.Nasilje u Bosni izazvalo je razmišljanja u smislu neu-tralnosti o zločinu, što ne može imati ”dvije strane”. Zbog toga genocid izvršen nad Bošnjacima u Bosni, o kojem je Zapad neprecizno ili nije uopće definisao uloge učesnika, prijeti da ”prolije” moralno naslijeđe iz Auschwitza i Nűrnberga saljeveno u otrcanoj frazi ”nikad više”.U tom kontekstu, postoji čak i jedan tip ponašanja koji funkcionalno razmatra zamjenu teze o ulozi žr-tve i dželata, blamažom žrtve. Blaming the victim znači da dželat vidi sebe kao žrtvu, a žrtvu kao agre-sora – dželata. Zamjena teze dželat – žrtva najviše je efektivno u atmosferi realnog ili vještačkog straha i nesigurnosti. Upravo takva atmosfera stvorena je u velikosrpskim krugovima u Beogradu 1991. godine. Što više sterotipskih neprijateljskih slika, planova o masovnim zločinima, ugroženosti, to su bolje psi-hološke pripreme za napad kao ličnu odbranu. ”To znači, u cilju sprječavanja nekog imaginarno planira-nog genocida nad Srbima, izvršen je prije toga ge-nocid nad onima koji nisu Srbi što se smatra oprav-danim i čak moralnim”.76 Kada je izvršen zločin u obliku genocida, onda dolazi ovo približavanje. Ne može se prihvatiti opravdanje da je dželat izvršio zločin kao sopstvenu odbranu i odbranu njegovog naroda od nekog zamišljenog uništenja.76 Rieff, David, Slaugheterhouse, Bosnia and the failure of the West, London: Vintage, 1995, str. 111.

123

Fenomen blaming the victim – optuživanje žrtve ili bolje rečeno blamaža žrtve i prikazivanje agresora/dželata kao žrtve, prvo optužuje žrtvu lično, zatim, dehumanizira žrtve lično. Nacisti su, takođe, probali sistematski pridobiti žrtve za priznavanje nacističke ideologije. Javno ponižavanje Jevreja u Njemačkoj 30-tih godina bilo je tako rašireno da su Jevreji morali nositi plakate na kojima je pisalo: ”Ja sam svinja”. U koncentracionim logorima ovaj proces je išao dalje. Poenta je bila da se žrtve slome moralno, psihički i emocionalno prije nego što budu uništene fizički. Tvrdnja da oni koji će biti ubijeni i nisu ljudi morala se akceptirati ne samo od dželata nego i od samih žrtava.U slučaju Bošnjaka blaming the victim odnosi se na, kako to govori Norvežanin Bø Pållnes, ”historijskom mijenjanju njihove uloge kao dželata i žrtve, tako da je veoma teško razlučiti kada se oni pojavljuju u ulozi dželata, a kada u ulozi žrtve”. S tim u vezi, on cijelo vrijeme insistira na odgovornosti ”muslimsk soldater” – muslimanskih vojnika u Srebrenici „koji su prije srpske ofanzive bili u gradu, a kada je ofan-ziva počela oni su pobjegli”. On dodaje i to da su „muslimanski politički lideri odgovorni za živote ci-vila iz Srebrenice”, čudno to obrazlažući, njihovim dozvoljavanjem „da se granatiranje srpskih položaja vrši ispred bolničkih zgrada, što je onda iritiralo Srbe da urade to što su uradili”. 77

77 Pållnes, Bø, Beretningen om Srebrenica (izvještaj o Srebreni-

124

Iz ovoga proizilazi da Bošnjaci nemaju pravo tražiti odgovornost dželata za njihovo istrebljenje, niti od-govornost međunarodne zajednice za njeno sauče-sništvo, nego moraju krivnju tražiti u historiji, počevši od Kosovske bitke 1389. godine, pa do njih samih i njihovog političkog i vojnog rukovodstva iz perioda od 1991. do 1995. god., jer su po principu optuživanja žrtve Bošnjaci agresori i dželati, a srpski agresori su žrtve. Filozofi morala moraju pitati: Ko je kriv i odgovoran za to što se desilo u Bosni? I nakon svega, nesagla-snost je velika, naročito u Evropi. Na jednoj strani su oni što smatraju da se mora operisati sa jasnom razli-kom između genocida i rata. Rat se odigrava između dva naoražana protivnika. Cilj rata nije da se vojnici i oni drugi pobiju, nego da se potisnu sa položaja, do određene teritorije. Relacije između vojnika su direktne, horizontalne i uzajamne. Genocid je nasilje usmjereno protiv individua, individua kao članova jedne nacije, etničke ili religiozne grupe. Genocid je nasilje usmjereno jednosmjerno, između onih koji imaju oružje i silu i onih koji to nemaju. Zadatak je izvršen kada žrtava više nema.U Vetlesenovoj kritičkoj analizi, međunarodne za-jednice i njenog odnosa prema Srebrenici i događaji-ma u Bosni uopće, nije samo jedno pitanje, ko je na-ci) i Thune og Hansen: Etter Srebrenica massakre, militarmakt og moralsk dilemaer (poslije Srebrenice – masakr, vojna moć i moralne dileme), NUPI Rapport: Norsk Utenrikspolitisk insti-tutt, Oslo, 1998, str. 78.

125

padnut. Pitanje je također, šta je bio cilj učesnika u ratu. Vetlesen misli da je „lični ratni cilj Srba bila apsolutna negacija ideje o ljudskim urođenim vrijed-nostima. Na tim osnovama Srbi su započeli uništenje jedne grupe civilnog stanovništva sastavljenu od mu-slimana vjernika, muslimana religiozno indiferent-nih i muslimana ateista, kao jedne vještački stvorene homogene grupe: muslimani u Bosni i Hercegovini, koji su bili njihov osnovni ratni cilj. Genocid je bio programiran kao sastavni dio srpske strategije”.78

Vetlesen smatra da je Zapad prihvatio objašnjenje rata u Bosni kao jednako rasprostiranje krivnje između ”zaraćenih strana”. Govoriti o ”zaraćenim stranama” je u najmanju ruku neumjesno kada se imaju fakta koja govore … ”To što se desilo u Bosni od 1991. do 1995. godine, je bio genocid. Planirani etnički i religiozni genocid. … Genocid koji se desio u Bosni imao je glavnog agresora, ekstremne etno– religiozne srpske nacionaliste i jednu glavnu žrtvu, civilne bosanske Muslimane”.79

”Zlo ima jedan određen cilj: uništiti nešto što je po svom nasljeđu dobro i vrijednosno kako bi se zaštitilo nešto što je zlo … Zlo se onda ne smatra čistom agre-sijom, a dželat svoj čin zločina osjeća opravdanim. Zlo se tumači kao dobro”.80

78 Vetlesen, Arne Johan, Ondskap i Bosnia ( Zlo u Bosni) – Norsk filosofisk tidskrift, Arg. 32, nr:1/2, 1997,. str. 73. 79 Isto, str. 74 i 97.80 Isto, str. 86.

126

Međutim, Vetlesen je gotovo usamljen u ovakvom tumačenju zla u Bosni. U Evropi su u većini oni, što su poput Pållnesa, norveškog generala, autora više knjiga o ratu na Balkanu i savjetnika u ICTY,81 blago rečeno, skeptični. Za njega ne postoji neki nedvos-misleni odgovor na pitanje krivnje i odgovornosti. ”Birati između onog dobrog i zlog u političkoj stvar-nosti je teško. Moraju se razdvojiti politički lideri i civilno stanovništvo. Mi moramo ponekad izvršiti izbor koji sadrži zlo”.82 Pållnes nije saglasan sa onima koji opisuju agresiju na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima kao odnos između zločinaca i nevinih (dželata i žr-tve), gdje se i međunarodna zajednica pojavljuje kao jedna od tih strana. ”Koliko dugo nazad u historiju mi moramo ići da bi razlučili ko je zločinac, a ko žrtva”, pita se Pållnes. On misli da nije moguće postavljati pitanje krivnje i odgovornosti bez da se ne razmotri mijenjanje pozicija Srba i Bošnjaka gdje se i jedni i drugi jednom pojavljuju u ulozi dželata a drugi put u ulozi žrtve. Zato je Pållnes kritički raspoložen prema onima koji pokušavaju objasniti događaje u Srebrenici uz pomoć propagande zasnovane na srp-skoj nacionalnoj mitologiji počevši od kraja 80-tih godina. Ako se konflikt u Bosni razmatra u jednom 81 Thune, Henrik & Hansen, Vegard V., Etter Srebrenica – mas-sakre, militærmakt og moralsk dilemaer (Poslije Srebrenice – masakr, vojna moć i moralne dileme), Norsk Utenrikspolitisk Institutt, Oslo, 1998,. str. 95.82 Isto, str. 98.

127

dužem historijskom horizontu, onda će biti teže dati odgovor na pitanje o ulozi međunarodne zajednice u tome, kaže Pållnes.”Ako startujemo 1991. godine i ne obraćamo pažnju na historijsku prošlost, onda je nedvosmisleno da krivnja leži kod Srba. Ako mi međutim startujemo prije, onda je pitanje krivnje nešto drugo i nijansirano. Neozbiljno je i nenaučno počinjati sa 1991. godine a izostavljati prijašnju historiju”.83

Bø Pållnes misli možda da, kada je krivnja jednako raspoređena između učesnika, onda međunarodna zajednica može izbjeći direktno miješanje i sopstve-nu odgovornost. U takvim slučajevima historija dođe kao tepih ispod kojeg ćemo vaditi ono što nam u datom trenutku treba kako bi relativizirali odgovor-nost onih čija je krivnja očigledna. Proizvod takvog načina razmišljanja je jedno historjsko relativiziranje krivnje i prikrivanje moralnih razloga za djelovanje. Ali, mogu li se etičke procjene i djelovanja bazirati na mitologiji i dugim historijskim izvještajima? U odnosu prema genocidu moralni pristup nije kompli-kovan i ne može se vezati za historiju.Povezivanje pojma krivnje i odgovornosti kroz historiju onemogućava djelovanje i legitimira obja- šnjenje srpskih nacionalista za njihova

83 Thune, Henrik & Hansen, Vegard V., Etter Srebrenica – mas-sakre, militarmakt og moralsk dilemaer (Poslije Srebrenice – masakr, vojna moć i moralne dileme), Norsk Utenrikspolitisk Institutt, Oslo, 1998, str. 99.

128

djela. Historija nikoga ne čini krivim, niti ga čini odgovornim, historija je činjenica, činjenica onoga što se zapravo događa, gdje „strane u sukobu” nebi smjele da postoje.Izjednačavanje dželata i žrtve ili čak optuživanje žrtve kao agresora, pokazao je primjer u Bosni, ”se isplati”. Nakon modela srpskih nacionalista i hrvatski nacionalisti su počeli sa ”etničkim čišćenjem” muslimanskog stanovništva. Presedan o odobravanju genocida na evropskom tlu već je bio napravljen.Istine radi, na ovom mjestu navešćemo riječi sudije Riada, koji je, potvrđujući optužnicu za Srebrenicu protiv Karadžića i Mladića, rekao: „Nakon što je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga opsade u julu 1995. godine, desio se istinski strašan masakr muslimanskog stanovništva. Dokazi koje je podnije-lo tužilaštvo opisuju scene nezamislovog divljaštva: hiljade muškaraca je pogubljeno i zakopano u maso-vne grobnice, stotine muškaraca je sahranjeno živo, žene i muškarci su sakaćeni i zaklani, djeca ubija-na pred očima njihovih majki, djed je bio prisiljen da pojede jetru svog unuka. Ovo su istinske scene iz pakla, ispisane na najtamnijim stranicama ljudske povjesti”.84

84 ICTY (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju) CC/PIO026-E), Haag, 16. novembar 1995; Zločini nad Bošnjaci-ma u Srebrenici za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Her-cegovinu 1991.–1995, Zbornik radova sa međunarodnog sku-pa, održanog u Sarajevu, 12. Jula 1997, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta

129

Nijedan opis ne može dočarati užas događaja koji su se u Srebrenici odigrali tokom tih devet dana od 10. do 19. jula 1995, kao ni svu težinu saznanja da se čovjek pod pritiskom rata može srozati na takva zv-jerstva. Tokom nešto više od sedmice dana hiljade života su ugašene i jednostavno izbrisane sa stranica historije.Rat nije genocid, a genocid je nešto drugo u odno-su na rat. U ratu imamo naoružane strane koje stoje jedna protiv druge. Cilj genocida je brisanje žrtve iz historije i svake budućnosti. Ovdje nema nikakve si-metrije nikakve izbalansiranosti. Međutim, Deyton-ski sporazum baziran je na principu jednakosti part-nera – egzekutora i žrtve. Vetlesen citira istraživače Deytonskog mirovnog sporazuma, Wilhelma Agrella i Jesusa Alcala ovako:„Deytonski sporazum prihvata politički razultat nečuvenog i sistematskog kršenja ljudskih prava. Principi koji su važili nakon Drugog svjetskog rata zamijenjeni su drugim. Sporazum pokazuje da i osobe koje su učestvovale u zločinima kao i orga-ni koji su stajali iza terora mogu preživjeti tako što su izostavljeni. U Evropi je sada princip formiranja država na principima etničkog čišćenja i sile de facto priznat”.85

u Sarajevu, Sarajevo, 1998, str. 451. 85 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 290.

130

Deyton je prihvatio srpsko osvajanje Srebrenice i Žepe koje su sada sastavni dio Republike Srpske. Neutralnost glavnih aktera međunarodne zajednice doprinijela je njenom saučesništvu u genocidu u Bo-sni. Neutralnost pretpostavljena upotrebi vojne sile protiv „jedne strane” odnosno izostanak reakcije koji se pravdao time da će se izgubiti partner u pregovo-rima. Egzekutor se upravo nada neutralnosti koja ide na štetu žrtve. Neutralnost je pasivnost u vrijeme zla koja pasivizira dobre ljude da reaguju i tako ih učini suodgovornim.

Treći dio

Žrtve se stide

133

Vetlesen u svojim djelima posebno istražuje odre- đenu formu stida koji doživljava žrtva. U tom kontekstu on se posebno fokusira na žrtve „etničkog čišćenja” u Bosni. Vetlesen u esejima rađenim na ovu temu dokazuje da to nisu egzekutori nego žrtve koje osjećaju nepravdu i koje se stide. „Stidjeti se ovdje znači biti ponižen, osramoćen, žigosan od drugih, kao i u svojim očima. Kada se žrtva, a ne egzekutor stidi, to izgleda kao da su krivnja i stid promijenili mjesta. Pitanje koje se postavlja: Da li se moralo nešto desiti sa žrtvom koja je preuzela prvo odgovornost, a kasnije i krivnju na sebe? Da li je ovo tačno ili nije? To je u velikom stepenu određeno stanjem u društvu, društvenim okolnostima, u tom smislu da li društvo daje vrijednost žrtvama u njihovoj ulozi žrtve? Ili se one poimaju bez vrijednosti jer su žrtve, a žrtve su gubitnici, dok društvo interesuju oni koji su u stanju da se bore, da prežive, pobjednici?”86 86 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 291.

134

Vetlesenovo približavanje stidu ide preko zla. „Zlo i stid imaju nešto zajedničko. Ali šta?”87 Vetlesen u tom smislu daje primjer zla koje proizvodi stid. Stid koji se manifestuje kod žrtve prije nego kod egzeku-tora. Kratko rečeno, stid kod onoga ko je izložen zlu, a ne kod onoga koji je izvršio zlo. U prvi mah ovo zvuči paradoksalno,88 kaže Vetlesen i dodaje „da je to nešto što je okrenuto na glavu u odnosu na ono kako bi, barem normativno, trebalo da izgleda”.89 Vetlesen se nada da će uspjeti dokazati da ova zamjena uloga, gdje je žrtva, a ne egzekutor izložen stigmatiziranju, pokazuje i predstavlja srž zla.To su bitne strane stida koje nemaju ništa sa zlom. Zbog toga je Vetlesenov ugao gledanja selektivan. S druge strane Vetlesen misli da su to bitni aspekti stida koji se mogu dovesti u vezu sa zlom.Empirija je preuzeta iz „etničkog čišćenja” izvrše-nog u bivšoj Jugoslaviji sa osnovnim sličnostima i razlikama vezanim za nacističko uništavanje Jevreja. ‘Može li se reći da je ova empirija ekstremna?’ ‘I Da i Ne.’ To govori o spektakularnim zločinima. Ali to je dobar fenomenološki princip da ono ordinarno do-lazi na vidjelo kroz ekstraordinarno, da se slom učini vidljivim i pritišće nas da razmišljamo ponovo o pi-tanju: šta je to ekstremno, a šta je to obično/normal-no. Zajednička je žrtvina sramota ili više precizno: sramota se dodjeljuje žrtvama i žrtva je mora nositi.87 Isto, str. 291.88 Isto.89 Isto.

135

Ne zurite u zlo blijedo

Vetlesen je mišljenja da živimo u društvu u kojem se nerado govori o zlu. Posljedica toga je da mi teško vidimo slučajeve zla kao takvog i da se borimo protiv njega. Mi se ili okrećemo od zla ili to nazivamo ne-kako drugačije samo ne zlo. Najbolji primjer za to, u ovom vremenu je, po Vetlesenu, Bosna. „Ubistva, silovanja, ranjavanja, protjerivanja, nisu nazvani zlom! Šta smo mi radili dok se izvršavao prvi geno-cid nakon 1945, na evropskom tlu?” Ovakva pitanja nisu postavili ni političari ni diplomatski predsta-vnici. Umjesto toga oni su u Ženevi razgovarali sa tri „zaraćene strane”, sa tri „ravnopravne strane” u „građanskom ratu”. „Nazdravljalo se liderima bosan-skih Srba za planirano, organizovano i izvršeno ’et-ničko čišćenje’ za planirane, organizovane, naređene i izvršene zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločine genocida, koji su doku-mentovani, prvo u masmedijima, pa onda i dalje, u tužilaštvima i sudovima”.90 Postoje, naravno, različita etablirana približavanja zlu. Vetlesen ima konstruktivne i ontologijske pristupe. Dosta toga se može preuzeti i od jednog i od drugog. „Ako se približimo zlu konstruktivno onda smo zainteresovani za konstrukciju neprijateljskih 90 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 292.

136

slika (što uno actu implicira konstrukciju lične slike), gdje je neprijateljska slika proizvod fantazije egzekutora, naravno u manjem ili većem stepenu. U slučaju Bosne tu su neprijateljske slike Bošnjaka i Hrvata (ali ne i bosanskih Srba) koje ekstremni Srbi crtaju u mitološkom svjetlu. Egzekutori u svojim objašnjenjima idu u historijski dug period i moralnu jednodimenzionalnost. U ovom objašnjenju bitka na Kosovu polju 1389. godine (gdje su Srbi izgubili protiv Osmanskog Carstva, Turaka, čitaj muslimana) je obavezna veza za razumijevanje nasilja izvršenog 1992. Kratko rečeno, sadašnjost se prikazuje i objašnjava kao determinanta prošlosti. Prošlost – odnosno predstava o njoj – objašnjava i opravdava svaki događaj (uključujući i nasilje) koji se izvršava i sada”.91 Psihoanalitičkim vokabularom rečeno „to je jedna forma magijskog razmišljanja gdje dominira gran-dioznost i narcistička ljutnja, gdje izabrana neprija-teljska grupa može biti proglašana odgovornom za svo zlo na svijetu, a sadašnje radnje i postupci nad određenom grupom prezentiraju se kao legitimni jer se to događa u samoodbrani ili kao revanš za ono što je ta grupa nekada davno učinila (u ovom slučaju pri-je 600 godina). Riječ je o groupthink gdje sve razlike postaju jedna cjelina i gdje sve individue unutar gru-pe odgovaraju za sve, a svi za jednoga. (Konstrukcija određenog drugog tipa o kojem je riječ, može odlič-91 Isto, str. 292–293.

137

no da sadrži esencijalne određenosti). Ovakvo grup-no razmišljanje deindividualizira postupke i obzire na taj način da se odgovornost i krivnja kolektivizira-ju. Takva kolektivna krivnja kojoj se pripisuje lična intencija i putovanje kroz historiju, prelazi vrijeme i prostor i nadilazi svaku individualnu biografiju, te kao takva legitimira i ubistva novorođenih muslimana u 1992, a sve povezujući sa Kosovo poljem 1389. go-dine. Komplementarno pripisivanje uloge napadača je kolektivno pripisivanje uloge žrtve. Te dvije uloge u historijskom toku se dijele manihejski: „crno–bi-jelo, mi–oni”.92 Problematika pojave groupthink se nalazi u oba slučaja. U nekim od primjera nastaje dobrovoljno tj. ujedinjenjem u zajedničkom cilju, a u drugim primjerima se stvara posljedično u odno-su na dobrovoljni pristanak. Vetlesen kaže: „Ako zlo posmatramo ontološki puno toga će nam biti jasnije. Kada se približimo zlu na ovaj način onda dolazimo do približavanja tome da se zlo promatra kao način prilagođavanja datim osnovnim uslovima. Ontološki način u ovom slučaju je egzistencijalan: karakter zla u vidu – biti realan i razumjeti ljudski i individualno da je zlo nešto sa čime se treba živjeti, bilo da ga čovjek čini ili da mu je izložen. Postoji više afiniteta između stida i zla u smislu da to određuje granice, da se zlo može gledati tako da reprezentuje preko-račenje granice (na primjer moralni ili socijalni tabu, 92 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 293.

138

ili činjenje nečega što se nikada prije nije činilo), dok stid izražava preuzimanje kao preuzimanje tere-ta učinjenog zla od pojedinca ili više njih”.93 Da li je stid orden kazne, koji žrtva nosi na sebi, sputavajući tako sopstveni duh da djeluje ispravno i orden preda zlikovcu?Vidimo da je stid dvosmislen: Onaj koji kaže: „Stidim se”, taj izražava krivnju. Time se izražava odgovornost za ono što je urađeno i za ono što nije trebalo biti urađeno. Ova varijanta stida dolazi od aktera (egzekutora, zločinca, napadača). Ovu vrstu stida možemo naći pretjerano ili površno, autentično ili neautentično. U principu ovdje nalazimo opra- danje kao jednu vrstu kognitivne i emocionalne reakcije na nešto učinjeno. Ono kognitivno uzima se kao cilj koji je shvaćen od aktera, koji je priznao svoju krivnju. Kratko rečeno: nedostatak stida u vezi sa onim učinjenim u ovom slučaju računa se kao nedostatak onog moralnog, kao znak izdaje karaktera, kao nedostatak senzibiliteta/empatije.Druga varijanta stida je kada se stidi onaj nad kim je počinjeno zlo i koji se stidi zato što je zlo izvršeno nad njim. Opravdanje za ovu vrstu stida nije sasvim jasno niti psihološki niti moralno. Jer, zašto da se žr-tva stidi? Ovdje se samo postavlja pitanje, a kasnije će se pokušati dati odgovor.

93 Isto, str. 293–294.

139

Šta je zlo?

Šta je zlo?Vetlesen definiše zlo “kao nanošenja bola drugom”.94 Zbog toga on zlo razumije kao nešto povezano sa sadizmom mada se sve forme zla ne mogu razumje-ti kao izraz sadizma. Međutim, sadizam daje dobro objašnjenje o tome šta je zlo.Vetlesen razumije sadizam “kao pokušaj osobe da smjesti (ono što ne može trpjeti u vlastitoj egzisten-ciji tj. zavidnost, oholost, pohlepu, povrijedivost, smrtnost) drugima (žrtvi), i na taj način se oslobo-di onog što kod samog sebe ne može trpjeti. Riječ je o nanošenju nekom drugom onoga čega se jedan oslobađa, oslobađajući se pri tome onoga što se ne može trpjeti kod sebe. Riječ je o cilju izraženom u nanošenju nečega drugom, oslobađajući se toga istog kod sebe. To je pokušaj kontrolisanja onog što se ne može trpjeti. Zlo preneseno na drugog odlazi da bude nešto što će postati bol i patnja, što za mnoge daje doživljaj egzistencije, jer biti u životu i biti besmrtan znači postati gospodar tuđe smrti. Ljudska unutrašnja previranja – da li mi živimo kao smrtni (Heidegger) – traže da se prevaziđe smrtnost i da se zadrži vi-talnost, a da se smrtnost nametne drugom. U takvoj perspektivi ubiti znači najveći kicket. Sa polaznom 94 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 294.

140

mišlju da je to onaj drugi, onaj neko, ko je opterećen sudbinom, kao defintivnim ograničenjem ljudskog života. Bez obzira što je čovjek doživio osjećaj živ-ota i slobode, čovjek djelovanjem, a ne mišlju ili ra-zumijevanjem – negira život drugog, slobodu i lično određenje”.95 Vetlsen se poziva na knjigu Freda Alforda, What Evil Means to Us, u kojoj Alford intervjuiše ubice i silovatelje u američkim zatvorima, citirajući slje-deću izjavu: “Silovanje za mene nije imalo nikakvih seksualnih motiva. Ja sam želio samo imati dovoljno vlasti nad njom da ona poželi mene samo za trenu-tak”. Ili “ubio sam moje roditelje da bi oni barem jedan jedini put obratili pažnju na mene, da ja imam samostalnu egzistenciju”. U ovoj egzistencijalnoj perspektivi izvršene zle radnje dolaze kao izbor ili bliže određeno kao jedini izbor ili najbolji način koji je egzekutor izabrao da bi bio priznat od drugih u svojoj egzistenciji, u svojoj slobodi, u svojoj moći.Arne Johan Vetlesen se dalje pita: “Je li zlo uvijek egzistencijalni i željeni projekt? Šta sa zlom izvršen-im u režiji grupe, gdje radnje komuniciraju između napadača, a ne sa izabranim žrtvama?”96 Saznanje do kojeg je Vetlesen došao je da “egzekutor ne može imati nešto zajedničko sa žrtvom tj. negira se zaje-dnička ljudskost. Žrtva je tako podesna za ispunja-95 Isto, str. 294–295.96 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 295.

141

vanje egzekutorove želje. Ona se sama ispisuje iz života i priželjkuje smrt – jer se ne može trpjeti da se bude čovjek – na takav bolan i surov način. Na drugoj strani Alford nas uči da egzekutor bira žrtvu za svoje zlo u punom priznavanju ljudskosti žrtve je-dnake njemu samom: Samo ona ljudskost kod drugih može biti kontejner za ono čega ja želim da se oslo-bodim kod sebe lično”.97

U daljoj analizi zla u Bosni Vetlesen koristi pojam koji je koristila psihoanalitičarka Melanie Klein. Kleinova razlikuje dvije osnovne pozicije: paranoi-dno–šizofrenu i depresivnu poziciju.Paranoidno–šizofrena pozicija je znak raspozna-vanja za razdvojenost, dvojnost, krutost, nedostatak nijansi i nedostatak tolerancije za različitost i ambiva-lentnost. Ovu poziciju karakteriše doživljaj praćenja od strane eksternih zlih sila. Ovo dovodi osobu u stanje gdje ona očekuje napad od tih snaga zlog svi-jeta tako da izraz preduhitriti dobija na legitimnosti. Agresija je nešto što se objašnjava da dolazi izvana, od drugih. Na osjećaj, da prijetnja dolazi od drugog, odgovor je bio agresivni akt koji završni udarac ima na onom drugom, uz istovremeno negiranje agresi-je u samom sebi. Sopstvena agresija tumači se kao odgovor, kao nešto obavezno radi održavanja sopst-vene egzistencije tj. opravdani potvrdni odgovor za djelovanje agresije. Kratko rečeno, kao opravdana samoodbrana. Vetlesenova tvrdnja je da ovaj teo-97 Isto.

142

rijski model u određenom stepenu je važeći u kon-strukciji “srbendi” i njihove konstrukcije o neSrbima specijalno muslimanima u Bosni. (Naravno, svi Srbi nisu “srbende”, kao ni što svi Nijemci nisu bili na-cisti). Specijalni pogled na neprijateljsku grupu kao eksluzivno porijeklo agresije, zla, krvi i pogled na upotrebu nasilja kao samoodbrane, odgovara opisu paranoidno–šizofrene pozicije kod Kleinove. Depresivna pozicija. Ovdje Vetlsen polazi od toga da majka (ili druga osoba važna u odgoju i uzdizanju djeteta) je i dobra i loša, pozitivna i negativna. Nedo-statak perfekcije traži najviše zavisnosti, priznanja i tolerancije. Potencijal da se uradi dobro i potencijal da se napravi zlo priznaje se i kod jednih i kod drugih. Čovjek priznaje sopstvenu agresiju, pohlepu, zavist i u prilikama gdje se nešto od ovoga dešava. Želja za cjelinom je izraz za ljubav. Ljubav je shvaćena kao nešto dobro i vrijedno divljenja kod drugih i što ima ličnu vrijednost, dakle vrijednost izvan učestvovanja u zadovoljenju sopstvenih želja i potreba.Vetlesen koristi pomoć jednog od učenika Kleinove, Donalda Winnicottsa i njegov pojam prelazni objekt. S tim u vezi je poznati primjer sa dječijim medvje-dićem u kojem dijete batina medvjedića. Ovdje je poenta da je medvjedić preživio agresiju kao objekt agresije. Majka – kao osoba, ne kao stvar i ne kao igračka – će biti jedan ovakav objekt. Dijete otkriva da je majka negdje i da se zadržala dugo. Tako dugo da dijete počinje očajavati zbog toga, a očaj poste-

143

peno prelazi u ljutnju, a ljutnja u nemoć jer odsustvo majke doslovno se može tumačiti kao razlika između života i smrti. Blizina majke daje sigurnost, a majčino odustvo izaziva strah za egzistenciju i strah od smrti. Doživljaj velike zavisnosti je doživljaj sopstvene ne-moći u odnosu prema toj osobi. Prvo se majka, manje ili više demonstrativno, povukla od djeteta i orijen-tirala se prema nekom drugom, tako da u tom mo-mentu dijete spoznaje da je majka osoba koja nije tu samo zbog djeteta. Frustrirajući dijete, majka postaje osoba za to dijete, nešto što je nezavisno od njega. Na bazi ovog iskustva – nezavisnosti onog drugog – dijete može napraviti prvi korak prema sopstvenoj nezavisnosti.Vetlesen se vraća primjeru sa djetetom gdje se majka nakon izvjesnog vremena vraća nazad. Ovo je odlučujući susret jer majka ne zatiče dijete puno ljubavi i nježnosti nego dijete puno očaja i ljutnje. Dvije stvari su odlučujuće: Prva je da majka prihvata da je agresija uperena pro-tiv nje realna i da je ona dala važnost dječijoj ljutnji. Majka pokazuje da ne uzima djetetova osjećanja za ozbiljno samo onda kada su ona pozitivna ili dobra nego i kada su suprotna od toga. U takvom stanju majka “preživljava” dječiju agresiju uperenu protiv nje. Ona pokazuje da ona to podnosi i da se može nositi s tim.Druga stvar je da majka markira granicu između onoga što osjeća i onoga što doživljava. Ova granica

144

je fundamentalna u odnosu prema zlu. Vetlesen kaže “da su zle misli kao misli o drugom, kao impulsi, dio ličnosti. Ako majka uspije da ovo saopći djetetu verbalno ili na drugi način, zavisno od starosti djete-ta, onda je ona saopćila da loša razmišljanja i teška osjećanja nisu jednostrana i da bi zbog toga ta re-lacija mogla doći u pitanje. Granica koja se marki-ra ide između pokazivanja i fizičkog izraza. Dijete izražava svoju ljutnju ali biva zaustavljeno od majke ako počne da udara ili čini nešto slično”.98

Dvije osnovne pozicije kod Kleinove nisu uslovljene fazama, one su s nama cijeli život i mi smo upozna-ti sa obje. Zadatak od velikog moralnog značaja je moći kretati se od primitivnog odbrambenog meha-nizma sa paranoidno–šizofrenom pozicijom u pra-vcu depresevne pozicije. Druga pozicija sadrži veću emocionalnu zrelost nego prva.Ono što je važno u pogledu na zlo ima veze sa za-visti. Ovdje se Kleinova može suprotstaviti Kantu. U odgovoru na pitanje: Šta je radikalno zlo, Kant to povezuje sa ličnom ljubavlju. Ta ljubav omogućava gotovo imperativno da se oni drugi nikada ne doživ-ljavaju niti da se postupa prema njima kao sredst-vu, nego uvijek kao prema cilju u samom sebi. U radikalnom zlu uviđa se obzir prema ličnoj ljubavi kao najviši imperativ u ljudskom djelovanju. Zbog

98 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 297.

145

toga osobe čine druge osobe ciljevima za svoje lične projekte potpuno bez pokazivanja obzira prema dru-gima koji isto imaju svoje vrijednosti. Na taj način Kant povezuje radikalno zlo sa moralnom perver-zijom, tipa bezobzirnog egoizma. Kant je pesimista kada je u pitanju mogućnost za dobijanje zahtjeva ovako razumljenog zla. “Kantovo razumijevanje radikalnog zla nije dovolj-no radikalno. To nije samo da se želi nanositi patnja i biti zao. Zlo koje se zove radikalnim, je više ra-dikalno nego što to izgleda. U dodatku onoga o čemu Kant govori nalazimo zlo koje je uništavanje ono-ga što čovjek smatra dobrim. Onaj drugi je dobro ili nosi dobro u sebi samom: u svijetu postoji dobro što će biti uništeno, koje se nije dalo podnositi i koje ne može dobiti dozvolu da postoji”.99

Zavist je fenomen na koji Vetlesen ovdje ukazuje. Zavidjeti nekome je priznanje te osobe. Doživljaj ide ka tome da onaj drugi, kao takav, radi nešto što ja ni-sam ili što ja ne radim i ako se to mene tiče onda ja ne želim da drugi to ima ili da to bude. To je priznanje da je neko uvažavan i poštovan i da to, poštovanje i uvažavanje, čovjek želi da uništi da bi se izjednačio i da bi drugi došao na isti nivo u istu ravan. Nažalost to je samo “digresija u Horkhajmerovoj i Adornovoj analizi antisemitizma u zadanjem dijelu Dijalektike

99 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeved og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 298.

146

gdje se antisemitizam povezuje sa zavisti”.100 Vetle-sen je mišljenja da je to glavna poenta.On je mišljenja da zlo često završava u zavisti. U početnoj fazi to može imati pozitivnu vrijednost. Varijanta zla koja završava u zavisti povezuje se sa energičnim ocrnjivanjem osobina kod drugih što budi zavist. Bilo da se ovo dešava tako da se osobine izvrgavaju podsmjehu, poniženju, osudi ili da se sa većim ili manjim obzirom radi o brisanju osobina o kojima je riječ. Završna tačka pokušaja brisanja je da žrtva i dalje postoji, ali bez da može nešto lično pokazati, nešto što odlikuje i u značajnoj mjeri poka-zuje vrijednost kod onoga koji zavrijeđuje uvažav-anje i poštovanje od drugog. “Ti što si mislio da si potpuno drugačiji od nas – pogledaj na sebe sada očerupanog!” Zlo koje ne priznaje razliku između identiteta, “može dobiti formu zlostavljanja koje ima za cilj dovesti onog drugog u stanje gdje se izražava njegov ili njen “stvarni” (nametnuti) karakter. Naci-sti su koristili puno energije da bi sveli Jevreje na nivo životinjskog, a ne ljudskog. Ovo je rađeno si-stematskim korištenjem, nasilnim skidanjem, nasil-nim uriniranjem i kremiranjem na očigled drugih, nasilnim prljanjem, itd.” 101 To je Primo Levi opisao ovako: ”Vrata vagona za stoku na putu za Auschwitz puna Jevreja najednom su se otvorila. Stražari pripa-100 Isto.101 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 299.

147

dnici SS jedinica su se naslađivali prizorom kada su muškarci i žene počeli obavljati nuždu gdje su stizali, na platformi, na šinama, itd., izražavajući otvoreno gađenje: ovakav narod zaradio je ovakvu sudbinu, samo pogledaj kako se ponašaju. To nisu ljudi, to su životinje”.102 Ovdje vidimo zlo kao lično ostvarenje proročanstva: Projekt je negiranje svega kod žrtve što zahtijeva ideološke tvrdnje o tome: sve što pokazuje jevrejsku zajedničku ljudskost se briše, djelomično psihičkim poniženjem, djelomično fizičkim zlosta-vljanjem. Na kraju, Jevreji “su”, tako ideologija tvr-di, u korelaciji sa praksom, ono što je konstruisana stereotipska slika o “Jevrejima”.Zavist je nešto suprotno od ljubavi. Zavist ruši, uništava, čini bespomoćnim svijet. Nemoguće je napraviti čvrstu građevinu ako je ono “lično” do-bro uništeno, upropašteno. Individua je usamljena, uplašena i bespomoćna u svijetu u kojem je puno pri-stalica zlih namjera i atributa. Kleinova kaže: “Nema sumnje da je zavist najveća od svih grijeha, jer zavist uništava i ranjava dobre objekte koji su izvor života. Dok su ostali grijesi, grijeh protiv samo jedne vrline, zavist je protiv svih vrlina i svakog dobra”.103

Zlo se razumije kao loše, nekritički gledano na riječ. Mržnja i gnušanje je potvrda o nečemu ili nekome što nema vrijednosti. Ako idemo iza potvrde vidjet ćemo da je ovdje riječ o nečemu što ima vrijednost. 102 Isto.103 Isto, str. 299.

148

Kleinova ljutnju bebe prema majci razumije kao za-vist prema nečemu što je eksterno i vrijedno (grudi) što beba nema, a od čega je itekako zavisna. Radi se o ovisnosti i želji za posjedovanjem. Ono što se nema, a za čim se čezne i što je vrijedno može se uništiti kada se sretne kod drugih. Onaj koji nosi sopstve-ni nedostatak postaje živeći dokaz nedostatka, jer podsjeća na to. Brisanjem nosioca (potrebe) briše se podsjećanje (na zavisnost). Horkhajmer i Adorno razmišljaju potpuno analogno o srži antisemitizma: Osobine načina života Jevreja, posebno njihovih reli-gioznih rituala, izvlači se kao podsjećanje o nečemu što lično nedostaje; o osobini ličnog subjektiviteta koji se u ličnoj kulturi osuđuje.Nepriznata a ipak pozitivna evaluacija onog drugog može pospiješiti zlo koliko i negativna evaluacija. Psihološki to je logično: javlja se ljutnja na onoga što je razočarao drugog, kao prateći oblik ponašanja, dok pozitivno i ono za čim se čezne daje potenci-jal za samo razočarenje. Procijeniti nešto pozitivno znači priznati svoj nedostatak, izostanak, ne nužno i želju da se to nadomjesti, ali ovdje se govori o dual-nosti, suprotnosti o ovom drugom. Kod Kleinove u žiži je sposobnost za prikrivanjem impulsa kojima se vrijeđa onaj drugi. Zavist se sreće na veoma primiti-vnom nivou i sve je kao briket u igri koja za rezultat ima nulu – ono što drugi imaju/dobijaju ja nemam i ne dobijam. Zavist sadrži neprisustvo onog dobrog, što se zadržava i štiti, zavist je uništavajuća, tražeći

149

onog dobrog, povrijeđujući ga i brišući, što je jedan od primjera činova zla. Ako se svo dobro uništi onda se ne treba pratiti neprijatnost dugo. Depresivna po-zicija pokazuje veću zrelost nego paranoidno–šizof-rena upravo zbog toga što je karakteriše želja per-sone o popravci povrede koja se mora pojaviti kod onog drugog kao pratnja zavisti. Dalje, fundamen-talno je kod žrtve, da se lična agresivnost predsta-vlja kao opravdan strah nad onim drugim, da osobe lično priznaju obzirnost prema agresivnosti umjesto da plasiraju agresivnost na druge žrtve, sa posljedi-com da se lična agresivnost predstavlja kao opravdan strah nad onim drugima.

Pravdavanje i negiranje zla

U svojoj analizi zla Vetlesen ide korak dalje usmje-ravajući pažnju prema dobro poznatim eksperimenti-ma koje je početkom 60-tih godina izvršio američki psiholog Stanley Milgram.“Kod Milgrama 62% onih koji su učestvovali u ek-sperimentu bili su voljni da daju elektrošokove dru-goj grupi učesnika u eksperimentu mada su znali da elektrošok pričinjava bol. Eksperiment je snim-ljen u obliku filma. Svoje objašnjenje Milgram je dao u knjizi Obedience to Authority. Rezultati koji

150

su pokazali da sve to nema veza sa zlom nego da to ima veze sa pokornošću autoritetu, šokirali su prvo Milgrama. Osobama u eksperimentu rečeno je od strane “naučnog radnika” u fraku da to što će se dešavati ima veliki značaj za nauku i da je zbog toga velika njegova odgovornost. Za Milgrama eksperi-ment je pokazao kako je nanošenje bola povezano sa patnjom. Ono što se dešava je to da se osobe kreću u onome što Milgram opisuje kao agentic state ili psihološku situaciju u kojoj se oni koji nanose bol ne osjećaju odgovornim za sopstveni izbor i radnje koje preduzimaju nego se umjesto toga smatraju kao alat u rukama drugih tako da se odgovornost prebacuje na druge koji su in command. Milgram naglašava da film pokazuje veliku nervozu kod osoba; jedni se hi-sterično smiju, drhte, znoje, itd., dok daju sve jaču podršku dolazećim instrukcijama naučnog radnika. Milgramovo objašnjenje onoga što je zabilježeno na filmu je, da osobe koje učestvuju u svemu tome osjećaju veliku neprijatnost ali ipak nastavljaju da učestvuju u svemu tome”.104

Međutim, Alford C. Fred je studirao isti film koji je komentarisao Milgram i imao je komentar koji je su-protan Milgramovom. Alford tvrdi da Milgram ne-gira da vidi ono što je na stolu, a to je da su učesnici eksperimenta osjećali uzbuđenje, olakšanje i neku

104 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 300-301.

151

vrstu oslobođenja radeći to što su radili i da su oni voljeli to raditi. Oni su ipak radili sve to, nanosili zlo i bol pritom znajući šta rade i nisu se osjećali dijelom alata za izvršenje neke nepoznate želje i volje. Alford objašnjava njihove reakcije, na primjer histerično smijanje kao izraz da to što rade, rade prvi put. To su osobe koje su slučajno došle u ovaj eksperiment i koje su iznenada dobile priliku da nanose bol drugim osobama ne snoseći nikakvu moralnu odgovornost za to. Alford je mišljenja da Milgram griješi kada tvrdi da su zli postupci mogući bez zlih aktera. Ne, kaže Alford, zli postupci i zli akteri su u korelaciji.Učenje o tome da su mogući zli postupci bez zlih akte-ra jako je rašireno i ima hegemonistički status unutar učenja o Holokaustu. Sociolog, Zygmunt Bauman je poznat kao zastupnik ove pozicije naročito kroz njegovu najpoznatiju knjigu Modernost i Holokaust. Vetlesen kaže “da je Bauman strukturalno inspirisan mislima Maxa Webera o moderni, kao izrazu za mje-ru racionalnosti. Pored toga, imamo tradiciju kritičke teorije (Frankfurtska škola) gdje se modernost unu-tar zapadnog kapitalističkog društva razumijeva kao dominantno instrumentalni razum, odnosno kao tip mentaliteta koji preinačava cilj u sebi samom, pre-ma sredstvima gdje efikasnost sredstava postaje cilj sam po sebi. Tako u fokus razumijevanja tog feno-mena u društvenim naukama dolazi industrijalizaci-ja, birokratizacija i tehnifikacija vezano za masovna ubistva Jevreja. Pitanje koje se logično nameće je:

152

‘Kako se to desilo?’ Odgovor u teorijskom smislu ri-ječi je: ‘Niz mehanizama postalo je važećim. Meha-nizama koji su izbrisali žrtve iz svake personalne, moralne i psihičko–fizičke blizine egzekutora. Zbog toga je bilo moguće učiniti drugima bol bez da se imao osjećaj i poseban motiv da se to izvrši. Ukratko učiniti bol sa čistom savjesti bez osjećaja krivnje i stida.’ Ili, doslovno rečeno: ‘Izbrisati žrtvu iz svog vidokruga, isključiti empatiju, nemati osjećaj kri-vnje, niti osjećaj blizine.’ Jedan primjer gdje dalji-na vodi radikalnom dehumaniziranju žrtve dat je u primjeru komandanta Treblinke, Franza Stangla gdje on odgovara na pitanje Gitta Serenysa: ‘Jeste li imali osjećaj da su žrtve bili ljudi?’ On odgovara: ‘Ne, bio je to cargo/teret.’ Stangl se izjasnio da je on ‘rijetko gledao u njih kao individue. Uvijek je to bila enorm-na masa.’ Ovdje ubistva žrtava idu ruku pod ruku sa odsustvom empatije”.105 Glavna intencija kod naučnika savremene društvene misli je da se zlo ne promatra, odnosno ne proučava, kao elementarni ili primarni fenomen. Kada se zlo tematizira onda se to radi ontološki, drugorazredno, kao nešto sekundarno, kao lažni problem, kao for-ma odstupanja od onog očekivanog, kao prekid sa nečim normalnim i uobičajenim, u odnosu prema “normalnom ponašanju” unutar date sociokulturne

105 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 301.

153

životne forme. Naučni pristup ovom fenomenu ide ka tome da se zlo kao postupak objašnjava kao nešto suprotno od onog konvencionalnog/propisanog. Zlo se pokušava konceptualizirati kao neuspjeli pokušaj činjenja dobra, a ne kao ciljani projekt činjenja i nanošenja zla. Željeti zlo kao očiglednu i primarnu motivaciju onoga koji to čini, to je tumačenje koje zastupa Alford.Vetlesen izvodi zaključak da su tipovi poput Stangla nespojivi sa predstavom zla koje nudi Milgram. Zlo i ideološka i psiho–emocionalna distanca od žrtve, su dvije strane istog toka. Očigledno je da zadnja riječ o nacističkom istrebljivanju Jevreja još nije rečena. Nakon što je njemački sociolog, Wolfgan Sofsky, 1993, izašao sa studijom: Die Ordnung des Terrors: Das Konzentrationslager, alternativno objašnjenje koje su zastupali Milgram, Hilberg i Bauman, dobilo je na značaju. Sofskyjeva glavna teza je da su kon-centracioni logori bili arena za iskazivanje apsolutne moći izvršene od individua, koje realiziraju apsolut-nu slobodu. Po njemu, nasilje ide do nečega što se smatra obaveznim ili funkcionalnim. To postaje cilj sam za sebe, u uništavanju ljudi i njihovom reduci-ranju na čisto životinjsko, na kosture, na tijelo, na odvajanje duše. Umjesto da govori o distanci Sofsky nas približava blizini između apsolutno moćnih akte-ra i apsolutno nemoćnih žrtava. Sofsky kaže sljedeće: “Istina, personal pripada to-talnoj organizaciji sa svim njenim mehanizmima

154

za potčinjavanje. Međutim, logori daju slobodu u radnjama. Egzekutori imaju monopol nad nasiljem. Egzekutori čine više nego što moraju. Oni rade ono za šta su dobili pravo, a dobili su pravo na sve. Ova suverenost prenesena je na nosioce oružja. Neljud-skost je uvijek jedna od mogućnosti za ljude. Da bi se to realiziralo kao mogućnost potrebna je apsolutna sloboda nad onim drugim. Gomile leševa su svjedo-ci o tome kako apsolutna sloboda govori o ljudskim sramnim djelima”.106

Vetlesen tvrdi da Baumanovo strukturalno obja-šnjenje zla u smislu djelovanja sa daljine postaje upitno kada se okrenemo prema onome što se desilo u Bosni i Hercegovini i kada se uzmu u obzir rezul-tati o Holokaustu do kojih je došao Sofsky. U bivšoj Jugoslaviji je, u periodu od 1991. do 1995. godine, od strane velikih sila učinjen pokušaj da se proble-mu priđe racionalno razgovarajući sa svim partne-rima, dopuštajući da svi izađu sa svojom verzijom događaja tako da se niko nije osjećao odbačenim. To se radilo kroz tzv. mirovne pregovore. Diplomatski rezon je bio da se međunarodni medijatori moraju približiti napadačima nepristrasno i tako pokazati svoj neutralni status. Jer, držati jednu stranu znači izgubiti drugog partnera u pregovorima. Onaj koji je medijator u pregovorima i koji želi da se rat završi mirom mora imati povjerenje svih partnera. 106 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991 – 2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 303.

155

U međuvremenu, na moralnom planu, na tragu ek-vivalencije pristupa problemu, javlja se pitanje: ‘Šta stoji na putu kada imamo zlo ispred naših očiju, a ne prepoznajemo ga?’ Pitanje će visiti u zraku dok Vetlesen izlazi sa refleksijama i primjerima. “Zlo nije želja. Ali ovo pravilo važi u dokumentovanom slučaju ideološke nezamislivosti, kolektivnom i odozgo pre-ma dolje organizovanom zlu tipa genocida. Ideološki zamislivo, sistemsko zlo predstavlja se ne kao zlo nego kao dobro, ne kao nemoral nego kao moral. Zlo ima jasan obzir: izbrisati ono zloćudno (Jevreje kao “nosioce tumora”; “muslimane koji planiraju hareme u kojima će zatvarati mlade srpske djevojke”), kako bi se zaštitili nosioci dobra, odnosno pripadnici svoje etničke grupe ili rase. Ono čisto mora se zaštiti od prijetnje onoga prljavog, od opasnosti. Učestvovati na pravoj strani u sudbinskoj bitci, osjećati ponos u ime svojih i zaštićenih, a ne krivnju, ne sram, ne mi-sao o onima protjeranim i ubijenim. Nije ovdje lična ljubav u individualnom izdanju na koju se apelira. Umjesto toga mobilizira se nesebični altruizam kod pojedinca, želja za žrtvovanjem ličnih interesa kako bi kolektivitet opstao. Habermas to na jednom mje-stu formuliše ovako: Zlo nije čista agresija. Zlo je dobro na jedan izvitoperen način.107

Na kraju, Vetlesen zaključuje “da se može reći da je zlo problem nemorala, a ne neki problem egoizma ili 107 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 304.

156

pretjeranog problema sa ličnom ljubavi. Zlo je moti-virano u ideološkoj režiji žrtve. Altruizam individue, koja nesebično žrtvuje svoje lične interese za zaje-dničku stvar u borbi, omogućava ‘ideologijama’ da žive.”108 Vetlesen naglašava “da altruizam izražen u želji za žrtvovanjem dolazi u formi zla koju on pove-zuje sa sadizmom razumljenog kao intencija za oslo-bađanje ličnih bolova i tuge tako što će se to prebaciti na druge.”109 Vetlesen je mišljenja “da se u komplek-snom problemu kao što je genocid bez obzira da li on bio Holokaust ili ‘etničko čišćenje’ aktivira ne samo jedan tip motivacije (kod individua koje izvršavaju zločin) nego su mnogi motivi u igri”.110

Zlo koje za rezultat ima stid kod žrtve: Bosna

Koju vrstu zla smo imali u Bosni?“U Bosni je bila takva situacija da su egzekutori čes-to poznavali žrtvu u liku školskog kolege, kolege s posla, komšije, ili čak člana uže ili šire porodice. To je proizvodilo emocionalnu blizinu baziranu na ličnom poznanstvu. Pored toga, zlo se izvršavalo u 108 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 305.109 Isto.110 Isto.

157

fizičkoj blizini, licem u lice. Nasilja, silovanja, ubi-stva, su bila vidljiva za razliku od birokratske ma-gle i tajnovitosti koja je pratila nacističko izvršenje “konačnog rješenja”. Nacisti su oformili birokratski jezik kao “naročita obrada”, “radni logori” itd., kako bi istinu prikrili i od žrtve i od drugih, ali ne i od pripadnika svojih jedinica koji su uglavnom, koristili usmena naređenja i riječi koje su odgovarale stvarno-sti. Pored toga, prilikom izvršenja Holokausta veoma važno je bilo mjesto izvršenja, misleći pri tome da zločin treba držati daleko, npr. u Poljskoj umjesto u Njemačkoj.U Bosni je sve to bilo drugačije. Nije se krilo ono što se radilo. Naprotiv, to se pokazivalo svima. Vetlesen se poziva na danskog politologa, Carsten Bagge Lau-stsena, koji daje sljedeći opis:“Silovanje za muslimansku bosansku ženu znači da je ona nečista. Djelomično zbog toga što je ona osra-moćena, a djelomično jer je ona prisiljena da rodi Srbina. Mnogo je žena držano u koncentracionim logorima gdje su one sistematski silovane sve dok nisu zatrudnile. Silovanje je imalo trudnoću za cilj. Silovane žene su oslobađane u poodmakloj trudnoći kada abortus više nije bio moguć. Dijete će se nositi i Srbin će se roditi. Ovdje se pojavljuje i muškarac kao žrtva, koji je često sa ostatkom porodice prisiljivan da prisustvuje silovanju supruge, kćerke, majke, unuke. Muškarcu

158

se nameće sramota jer nije kao glava porodice bio u stanju spriječiti silovanja i zaštiti žene. Njegova muška pozicija definisana vjerski i kulturološki, a u skladu sa njegovim sposobnostima da zaštiti žene, djecu i stare, je načeta u dobroj mjeri. Rezultat je nje-gov osjećaj stida i nemoći koji rezultiraju uništenju porodične strukture i još više bosanskog identiteta. Ovaj primjer je jedan među mnogima koji ilustruje kako za “srbende” i za njihovo vođenje rata u Bosni (u stvari ovo nije bio rat u klasičnoj formi) cilj je bio uništavanje i stvaranje novog identiteta. Bilo je to ‘etničko čišćenje’ u službi politike uništavanja je-dnog i stvaranja drugog identiteta. Bio je to pokušaj uništavanja porodičnih veza na drugi način: tjerajući članove porodica da se međusobno ubijaju, orga-nizovanje silovanja u prisustvu članova porodice, korištenje psihičkog terora i koncentracionih logo-ra gdje su uništavane lične vrijednosti i personalni integriteti. To su bili glavni aspekti srpskog vođenja rata”.111 Centralno mjesto u planiranju genocida nad Bošnjac-ima u Bosni zauzima plan RAM, urađen 1991, u Beo-gradu od grupe visoko rangiranih oficira uključujući i eksperte za psihološko vođenje rata. Eksperti koji su učestvovali u izradi plana, kao i sam plan, predstavlja dobar primjer kako je znanje (o tome koji mehanizmi 111 Citirano prema: Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 305-306.

159

stvaraju neprijateljske slike ako se koriste sistemat-ski) dobra priprema za izvršenje genocida. Ne radi se, dakle, o korištenju znanja da se spriječi genocid ili da se genocid preduprijedi na drugi način. Ne, ov-dje se radi o nečemu gdje se koristi znanje kako bi se genocid učinio mogućim. Vojna i akademska eksper-tiza dala je na uslugu svoje kompetencije o islamu kao vjeri i kulturi, na dispoziciju, kako bi se izvršilo “etničko čišćenje”. Evo jednog dijela plana: “Naše analize ponašanja u muslimanskom društvu pokazuju da se moral i volja ove grupe može oslabiti ako našu akciju usmjerimo prema tačkama gdje su religiozne i socijalne strukture najranjivije. Mi uka-zujemo na žene, naročito mlađe žene i djecu. Akcija usmjerena prema ovim socijalnim grupama proširit će zbunjenost u društvu i stvorit će strah i paniku, što će rezultirati povlačenjem muslimana iz zona zah-vaćenih ratnim dejstvima. U ovom slučaju moramo izvršiti sveobuhvatnu propagandnu kampanju pored naših dobro organizovanih odlučujućih akcija tako da se panika povećava”.112

Na kraju dolazi stid. Ovdje je upravo sramota u igri. Ko je taj ko se stidi, kod koga se javlja stid? Kao teorijsku podlogu za ono što će koristiti kao od-govor, Vetlesen razabira krivnju i sramotu na način kako to radi engleski sociolog Stephen Pattison:“Vremenom se oni koji su krivi počinju posmatrati i doživljavati u društvu kao osobe od časti i poštovanja. 112 Isto, str. 306.

160

Osoba kojoj je nanesen bol i koja je osramoćena stoji u zagađenoj sjeni izložena stigmi i bez mogućnosti da ostvari socijalnu satisfakciju. Stid i stigma nisu podijeljeni na bazi jasnih pravila, etičkih principa ili mehanizama za kaznu i služenje. Stid se lijepi ne za djela nego za osobe tako da se njihov identitet stal-no ranjava i čini bezvrijednim. Takva osoba rizikuje da ostatak života provede sama i bezvrijedna za sebe i za druge. Osobe i grupe izložene sramoti su tok-sično prljave oni su humanity aut of place u društvu. Tim toksično prljavim vlada se jakom rukom – oni se ignorišu, brišu, pospremaju. Oni nemaju nikakve vrijednosti, oni se najoštrije devalviraju. U društvu više orijentisanom prema sramu nego prema krivnji to može dobiti značenje borbe na život ili smrt”.113

Vetlesen se pita: ‘Ko je taj koji se stidi?’ Odgovor je: ‘To su žrtve.’ “To su silovane muslimanske žene, koje su silovane zbog pripadnosti određenoj religiji, u ovom slučaju islamu. To su njihova braća, očevi, muževi, sinovi koji nisu uspjeli spriječiti fizičku bol, zaštiti vrijednost/čast, status i lično poštovanje, a bili su svjedoci tih zločina. Pored toga, tu je još nasilje u koncentracionim logorima ponovo pred publikom. O tome postoje svjedočenja koja se teško mogu opisa-ti, a odnose se na prisiljavanje djeda da siluje svoju

113 Citirano prema: Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 306.

161

unuku i sina koji je morao odsjeći testise svom ocu, itd”.114

Zašto su se bestijalnosti režirale na ovakav način? Tu se radi o povezivanju krivnje i stida. Kao primjer povezanosti u krivnji, Vetlesen navodi Borislava He-raka koji je sa ostalim iz njegove grupe vršio serijska masovna silovanja. Oni gledaju i na sebe i na žrtve kao na nešto potpuno promjenjivo. Alexandra Stigl-mayer komentariše intervjue sa Herakom: “On siluje automatski bez razmišljanja o žrtvama. Tipično je da on uvijek svoje žrtve opisuje kao “visoke, crne kose, starosti između dvadeset i dvadeset pet godina”.115 Tipično za egzekutore silovanja je da oni ne doživ-ljavaju svoje žrtve kao konkretne osobe niti su oni u stanju da ih nakon toga opišu. Drugim riječima, bez obzira što je odnos u ovoj situaciji eminentno fizički, licem u lice, osoba prema osobi, ipak su i eg-zekutor i žrtva depersonificirani. Bez obzira što se njegovo lice duboko urezuje u njeno sjećanje sa svim njegovim individualnim osobinama, ona je za njega samo jedna, u neprekidnom nizu, žrtva u fizičkom, ali ne i u psihičkom i emocionalnom smislu kao ta-kvom. Ona pamti njega ali ne i on nju. U vanjskom obliku poenta je da su to silovanje vidjeli i drugi. Tu je njihov osjećaj krivnje kao suodgovornih za nemo-gućnost sprječavanja tog čina.

114 Isto, str. 307.115 Isto.

162

Šta je sa krivnjom? Doživljavaju li egzekutori kri-vnju ili je to samo Vetlesen kao potpisnik filozofije morala koji im to pripisuje? Mnogo toga ukazuje na odričan odgovor. Jedan od indikatora je taj, što inter-vjuisani silovatelji, među njima i Herak, (osuđen za niz silovanja) ne pokazuju znakove srama. Odsustvo stida priziva odsustvo krivnje. “Silovatelji uzimaju jedno drugo lice koje je različito od stida, a to je po-nos i hvala zbog učinjenog. Sa stidom se povezuje želja i potreba da se prikrije ono urađeno, da se sklo-nimo od pogleda drugih, da ne budemo viđeni da ne bi neko pokazao na nas. Ali ovdje to nije tako. Ov-dje zločin nalazi svoje mjesto na otvorenom, a ne na prikrivenom. To je zločin kao planirana radnja gdje se aspekti pokazuju i eksponiraju svima kojih se to tiče. Obje strane i napadač i žrtva imaju zajedničko gledateljstvo. Ličnim razumijevanjem egzekutora dominira ideološka poruka o tome da to što oni rade je proba muškosti, test karaktera, dio performan-sa pred publikom gdje se odvaja žito od kukolja u značenju razdvajanja slabih od jakih, egzekutorâ koji vrijede, za razliku od žrtve koja ne vrijedi”.116 Stiglmayer citira Susan Brownmiller: “Muškarci koji siluju su obični Džo, koji radi nešto neubičajeno u eksluzivnom ‘klubu za muškarce’. Zločin nad žrtv-om čini žrtvu prljavom i pokazuje egzekutorovu čis-116 Citirano prema: Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 308.

163

toću. Nasiljem se postiže dvostruki cilj: markiranje sopstvenog identiteta i identiteta drugog jednim po-tezom. Pored toga, zločin je i plasiranje akta kojim se osuđuje primalac da nosi biljeg cijelo vrijeme – u prvom redu u fizičkom smislu kao dio tijela, kao im-plantirani dio tijela u sopstvenom tijelu. Ukratko, da se potisne reakcija na naneseni zločin (nad individu-om/žrtvom), a da se to nosi u sebi kao biljeg tereta sudbine. Ono naneseno nije nešto odvojeno od tijela nego je dio tijela. Zatim kao realizovano životno fi-zičko podsjećanje u budućnosti, o realnosti zločina, u formi djeteta. Posljedice zločina ostaju trajno kod žrtve. Egzekutor nasuprot toga nije označen, on se osjeća lagodno. Na drugom je mjestu u potrazi za novim žrtvama, u drugim projektima, u potpuno drugom životu bez fizičkih podsjećanja ili tragova o onom urađenom. Ono urađeno za egzekutora ima karakter nečega fizički preseljenog, izbačenog. Brzo ujedinjenje između njega i nje u trenutku zločina je prošlo. Ovdje, kao i u drugim kontekstima moć ispoljena kao nasilje je mobilna, a nemoć je pove-zana za mjesto”.117 Za egzekutora ono urađeno ima karakter obavljenog posla, te u njegovoj svijesti ne postoji signal psihološke potrebe, za vraćanjem u taj osjećaj izvršenja nasilja, zla.Vetlesen je prikazao silovanja u Bosni na način koji liči Alfordovom opisu o tome kako se impulsi za činjenje bola drugom ispoljavaju činjenjem nasilja.

117 Isto, str. 308–309.

164

Objašnjenje bi bilo da se u egzekutoru (ili u onome koji će tek da počini zločin) nalazi nešto što se ne može trpjeti, nešto što zaustavlja i sprječava oso-bu od normalnog ustaljenog djelovanja (misleći pri tome na žrtvu), jer je izabrana kao jedina moguća meta, preko koje će počinilac da se osloboditi nepo-dnošljivog – zla – u njemu. Ono nepodnošljivo par excellence je sopstvena zavisnost, ranjivost, smrt-nost. Elementi sadizma u zlu, ovako shvaćenom sa-stoje se od želje da se nanese bol drugom kako bi se uživalo u tome. “Poenta sa nanošenjem bola je da se učini izvanjski unutrašnji razdor, razdor u meni, koji se sastoji od toga da sam ja i život i smrt, pasiv-nost i aktivnost, poenta je da se gubi kontrola prema onom drugom, prema partneru”.118 Alford tvrdi da je ovaj projekt (gdje je zlo projekt) osuđen na neuspjeh: “Evil is cheating”, kaže Alford. “Samoprevara je mi-sliti da će čovjek nanošenjem bola drugom, oslobo-diti sebe svih patnji i bolova”.119 Dva osnovna stanja definišu čovjeka, a to je da smo i život i smrt. Kako je moguće da neki od nas izaberu da siju smrt dok i sami osjete život ili se radi o negiranju života koji povezuje sve nas? I da je to slučaj mi moramo naučiti živjeti u svim stanjima bez da uključujemo zlo.Književnica Slavenka Drakulić u romanu As If I Am Not There govori o bosanskim ženama koje se šalju 118 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 309.119 Isto.

165

u koncentracione logore gdje ih siluju iz dana u dan i tako mjesecima. Umjesto da prepričava, Vetlesen citira dijelove romana:“...Bilo je to jedini put da je ona čula da žene raz-govaraju o silovanju. One o tome nisu govorile ni kasnije, ni nikad više. Ako se dozna da su silovane, one nisu u stanju da se više ikada vrate u mjesta ra-nijeg življenja, svojim muževima i svojim roditelji-ma. Zbog toga one šute o tome... Sigurno je teško živjeti sa takvim opterećenjem, sa takvim strahom. Ona kaže da zna žene kojima se to desilo i koje, ako se započne ta tema, zašute ili obaraju pogled. One rado zaobilaze tu temu. Izbjegavaju određene riječi i pogled, a sve to njih izdaje... To su tajni znaci koje one nazivaju njihovom ‘sramotom’......On je pijan i to je obično loš znak. Kada su pijani i kada su u grupi to je opasno. Tada počinje njihova igra sa djevojkama. Plan je učiniti im što više patnje i bola. Ponekad žene nisu u stanju sve to izdržati. Smrt je najlakša za njih. Ali teško je izdržati stalno ponižavanje......Svaka od njih bila je zabrinuta zbog toga što će, ako se sve ovo preživi, napustiti koncentracioni lo-gor sa velikim stomakom. One su osjećale promjene na svojim tijelima. Ili su njihova tijela bila toliko de-formisana da su one teško i primjećivale promjene? Neke od njih su krile te promjene od drugih žena i nisu razgovarale o tome jer su bile svjesne svoje be-

166

spomoćnosti. Nije postojao nikakav način da prekinu trudnoću niti su mogle zamisliti da rode neželjeno dijete na taj način. Roditi dijete začeto silovanjem bilo je sramota......Jedna žena zadavila je dijete odmah nakon njego-vog rođenja:Ona je bila svjedokom ubistva djeteta. Dijete je umr-lo prije nego što je i dobilo šansu da živi. Kao da nisu vidjele dovoljno smrti, žena je primijenila istu logiku koja kaže, naš znači život, a vaš znači smrt. I one su bile u stanju ubiti što je pobjeda ratne logike. Ono što S. boli više od ubistva krhkog bića je užas njene majke. Glavna osoba S. odlučila je da nakon poroda dâ na usvajanje dijete: Ja sam se pomirila sa tim da nosim dijete i da ga na-kon poroda dam na usvajanje. U međuvremenu odu-stala sam od djeteta..”.120 Ono što povezuje egzekutore je njihovo “ne osjećam se krivim.” Međutim, među žrtvama javlja se pove-zanost u osjećanju srama. Silovane žene osjećaju sra-motu, nečistoću i želju da ubiju plod djeteta ili novo-rođeno dijete. One pokušavaju djelovati čisto fizički “da bi se oslobodile” psihički i emocionalno. Djeteta nema jer je ubijeno ali se nastavlja stid i krivnja zbog toga. Stid je pasivnost nespojiva sa vrijednostima, sa 120 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 309–310.

167

ličnim djelovanjem. Ona traži eliminaciju aktivnog djelovanja. Sa radnjama kao što su ubistvo ploda djeteta ili tek rođenog djeteta stvara se nova krivnja i nova sramota. Sramota prati pokušaj prelaza od uloge žrtve do uloge aktera. Sramota je zalijepljena čvrsto za osobu, neizbrisiva je, bez obzira šta osoba misli, odlučuje i radi. Povezanost u krivnji stvara također muške žrtve. “Tigrovi” kod Arkana i “Beli orlovi” predvođeni Šešeljom iskorištavali su ovo kada su upadali u bo-sanska multietnička naselja. Uzimali su muške član-ove porodica (Bošnjake) i dovodili ih na “srpska” imanja. Zatim su dovodili komšije (Srbe) iz istog ili susjednog sela, davali im noževe i naređivali im da kolju svoje komšije (Bošnjake).Ostali članovi porodica jednih i drugih morali su prisustvovati tom činu. Ako bi Srbin odbio da ubije Bošnjaka bio bi ubijen na licu mjesta. Nakon toga “Tigrovi” bi išli na sljedeće imanje i provodili istu proceduru.Ovo je igra čisto–nečisto. Oni Srbi koji su protiv “et-ničkog čišćenja” oni su “nečisti” u ideološkom uni-verzumu izvršilaca “etničkog čišćenja.” Oni su trn u oku. Oni mogu biti čisti/pravi Srbi, pokazati svoj etnički identitet tako što će u određenoj konfliktnoj situaciji biti dobri Srbi: Oni mogu preći granicu i ne ubiti neSrbe i prihvatiti status čistog, kao učesnici u povezanosti nakon što pređu granicu. Intimnost i emocionalni naboj stavljaju se u prvi plan kada je

168

konstelacija Srbin muškarac dio toga. Najpoznatiji slučajevi su kada su Srbi prisiljavani da ubiju svoje supruge Bošnjakinje. Neki su to uradili neki nisu. Oni koji to nisu htjeli izvršiti ubijeni su zajedno sa njihovim suprugama.U ekstremnim slučajevima ubijanja supruge možemo govoriti o emocionalnom i psihičkom samoubistvu. Muškarac ubija sebe kao supruga svoje supruge. Ubistvo je negiranje veze suprug–supruga, negiranje veze osoba–osoba. Zašto? Zašto se povezanost mora izbrisati i to fizičkim aktom? Zato što ideologija “et-ničkog čišćenja” ne operiše sa povezanošću među osobama gdje je “samo” jedna personalna veza. Oso-be nisu osobe sa svojom individualnošću i unikat-nošću. Ne. Za ideologiju riječ je o etničkom identite-tu kao nečemu što markira sličnosti i razlike. Sličnost sa onima koji su moji i razlika od drugih, nepoznatih, stranih. Biti osoba/persona znači odvojiti čistoću od prljavštine. Etnicitet koji markira čiste/prljave, naše/njihove, prijatelje/neprijatelje, žive/mrtve je marker koji ne dopušta nešto nedirnuto. Konflikti bazirani na etničkom identitetu ne dozvoljavaju neutralnost. Razlike koje su igrale određenu ulogu u ratu među nacionalnim državama (dva svjetska rata), između žena i muškaraca, starih i mladih, vojnika i civila ne čine nikakvu razliku. Prema riječima šefa policije Sr-bina iz Banja Luke: “U etničkom ratu neprijatelj ne nosi uniformu niti oružje. Svi su neprijatelji”.121

121 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays

169

Vratit ćemo se Vetlesenu koji piše o tome: “da kada srpske oružane jedinice učestvuju u organizovanom masovnom silovanju muslimanskih žena u Bosni ili na Kosovu onda to ima simboličku komunikaciju naj-manje na četiri plana: Prvo, da žrtva nema nikakve vrijednosti; žene fun-kcionišu čisto instrumentalno kao kontejner za srpsku spermu; Srbi koji učestvuju u silovanju znaju dobro da na ovim prostorima vlada patrijarhat i da dijete nosi očev etnički identitet, a ne majčin. Zbog toga je važno da silovana žena ne izvrši abortus nego da rodi dijete koje će do kraja života biti podsjećanje o najtraumatičnijem dijelu njenog života. Drugo, egzekutor je spreman da prekorači sve mo-ralne i socijalne norme koje su naložili njegovi lideri na bazi ideološke tvrdnje o etničkoj i seksističkoj su-periornosti. Treće, radnje komuniciraju horizontalno kao doda-tak spomenutom vertikalnom, naime, da je egzekutor jedan od članova grupe i on radi ono što i drugi, žrt-vuje se za druge za zajedništvo. Četvrto, egzekutor radi nešto i zbog sebe, odnosno prelazi granicu da bi učinio sebe drugim”.122

U vezi sa nabrojane četiri dimenzije u kojima se dešava silovanje može se razumjeti pojam blizine na

og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 311-312.122 Isto, str. 313.

170

kojoj se insistira prema žrtvi odnosno zašto se to radi pred članovima porodice kao posmatračima ili sa direktnim učesnicima. Nacisti su sistematski ubijali Jevreje “tamo daleko” u gasnim komorama u kojima su radili Jevreji koji su “ubijali sami sebe”. Hoće se reći da je postojala distanca i jedna vrsta anonimnosti žrtava kao jedna od osnovnih karakteristika organi-zovanja ubistava u režiji Himmlera i Eichmanna.“U genocidu u Bosni sve je suprotno. Nasilje se iz-vršava u blizini gdje se empatija odigrava, empatija se izražava tako što napadač susreće svoju, upravo svoju žrtvu i to licem u lice. Žrtva se dehumanizira ideološkim stereotipima o muslimanima. U genoci-du u Bosni empatija se pretvara u svoju suprotnost i postavlja na stranu nemorala. Kada se nasilje izvrši u blizini onda za posljedicu imamo da se gubi sva-ki izgled za oprost i pomirenje u budućnosti. Jer su se egzekutor i žrtva, vidjeli oči u oči, a nož je često zamjenjivao vatreno oružje. Pogled između egzeku-tora i žrtve, ovdje je uhvatio nešto što nije trebalo da se desi. To je ta vrsta uzajamnosti, odnosno glavnog cilja u izvršenju zla u psihološkom smislu, a to je da taj čin onemogući svaku mogućnost zajedničkog življenja u budućnosti. Što egzekutor ima bliži odnos prema žrtvi u smislu prijateljstva, komšiluka, rodbin-skih veza, utoliko će biti veći psihološki i osjećajni uticaj na relaciju između egzekutora i žrtve. Relacija se nakon ovoga mijenja u potpunosti. Genocid je iz

171

ovih razloga suptilna i posebna forma zla”,123 kaže Vetlesen.Fenomen na kojem se ovdje fokusira je stid kod žrtve koji je ujedno i zajednički ljudski fenomen. On se susreće u velikom spektru kulturnih formi i susreće se kao jedna kultuloroška konstrukcija. Više preciz-no: kao kulturološka (ovdje kao sekularna, tamo kao vjerska) konstrukcija osjećaja, doživljaja i tumačenja stida osobe kao žrtve. Jean Amery, preživjeli iz Auschwitza, upoređuje sramotu koju je on doživio sa sramotom koju je doživjela silovana žena: “Logično je da silovatelj osjeća sramotu, ali u realnosti to je žrtva koja to osjeća, jer ona ne može da zaboravi da je bila reducirana do bespomoćnosti, daleko od svoje volje.”124 Sramota je zbog toga što je žrtva bespomoćna i što je izložena nezamislivom poniženju, sramota koja proganja žrtvu do kraja života, jer se došlo na nivo životinje. To je sramota koja prelazi u krivnju gdje nema odgovornosti za radnje koje se nisu morale desiti, koje su ljudski bezvrijedne, a ako je čovjek bio “dio njih” one idu kao živi znak nečega što vremenom postaje upozorenje. To je blisko pojmu “metafizička krivnja” Karla Jaspersa. Ovdje nije riječ o fenomenu koji se sreće prvi put u Bosni. “U Bosni sramota 123 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 314.124 Isto, str. 312.

172

dobija još jednu dodatnu dimenziju vezanu za religiju koja betonira one vrijednosti koje se gube i sramotu koja dolazi nakon silovanja. To je osnovni posticaj da se upitamo o sramoti, prije svega, kod žena koje su silovane ili kod njihovih muževa, braće, roditelja, sinova, rodbine.”125

Teorija Eliasa Canettija o probadanju, tiče se slanja onoga što predstavlja bol i što se opterećuje sa sti-dom, a što se može procjenjivati različito u mnoštvu kultura i životnih formi. Međutim, fenomen je za-gonetan. Posebno kada se tiče nametanja suodgo-vornosti članovima grupe iz reda žrtve, što je bio slučaj i u Holokaustu nad Jevrejima i u genocidu nad Bošnjacima. Relacija egzekutor – žrtva ovdje se na-domješćuje složenom konstelacijom gdje se izabrani članovi grupe žrtve postavljaju kao egzekutori nad svojim članovima grupe. Ne pomaže puno činjenica, da se ovo desilo pod pritiskom i da nije bilo izbora. Zamjena uloga, sa konkretnim napadom prema svoji-ma je fakat, bez obzira što se suodgovornost nosi dalje u formi stida i kod žrtve i kod onih koji su bili prisiljeni da učine zlo žrtvi. Ne označava bez razloga Primo Levi formiranje posebne komande sastavljene od jevrejskih zatvorenika sa zadatkom da kremiraju svoje zatvorenike kao “najdemonskiji zločin nacio-nalsocijalizma.”“Izvršiti nešto u funkciji alatke u rukama drugog i mimo svoje volje znači biti stranac za samog sebe”,126 125 Isto, str. 313.126 Isto, str. 314.

173

kaže Elias Canetti u Crowds and Power. Čovjek tako djeluje kao drugi. Pitanje je da li čovjek može biti oslobođen sopstvenih teškoća djelujući i izvršavajući tuđu volju? Canetti kaže da je to moguće i to tako što će se bol nanijeti drugom koji će bit kontejner za našu bol i teškoće. Nositi bol i teškoće po Canettiju je nepodnošljivo. Vetlesen citira Canettija koji kaže: “Veoma teško je osloboditi se boli i teškoća. Da bi se to desilo mora se pronaći mjesto za ponavljanje početne situacije, samo obrnuto. Iznenada je sve kao prije, samo su uloge aktera promijenjene. Kada taj trenutak dođe onda će teškoće i bol iskoristiti priliku i pričvrstiti se novoj žrtvi”.127

Psihološka struktura koju otkriva Canetti u svojoj analizi bola i patnje je poznata kao i ona temeljna teza Sigmunda Freuda. Freud tvrdi da je potreba za ponavljanjem više zasnovana nego potreba za zado-voljenjem. Freud govori o potrebi vraćanja na mjesto zločina i ponovnog vršenja neprijatne radnje i doživ-ljaja, a što nije nešto prijatno. Nakon Freuda, psiho-terapeut, Alice Miller, u mnogim svojim knjigama govori o tome kako to da bivše žrtve i same postaju egzekutori. Traumatske radnje se ponavljaju samo ovaj put u ulozi egzekutora. Vraćamo se onome što je bol, sa težnjom da ga se oslobodimo jednom za sva vremena i da ga pobijedimo. Jedan primjer toga je 127 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 315.

174

incest. Osobe koje to čine prema djeci bile su i same izložene tome od oca ili majke. Zaista jedan veliki broj egzekutora bio je žrtva na isti način kao što je on vršio nasilje poslije. Radi se o moći za nekadašnju nemoć, o nadoknadi ili osjećaju moći, što sve odgovara Alfordovoj teoriji o zlu. To je pokušaj prebacivanja onog nepodnošljivog, tako što se ovo šalje dalje prema drugom koji kad dođe red na njega (na drugog) može da se oslobodi nepodnošljiv-og na sličan način/oblik izvršenja/oslobođenja.U svjetlu svega što je rečeno o tome kako se stid vezuje za žrtvu Vetlesen navodi primjer stida unu-tar grupe egzekutora, pozivajući se na američkog historičara Christopera Browinga i njegovu studiju o pripadnicima Policijskog bataljona 101. koji su učestvovali u masovnim ubistvima Jevreja u Poljskoj i Sovjetskom savezu. Policajci koji nisu htjeli ubija-ti, nisu ubijeni nego su prebacivani u administrativ-ni odjel. Ali su ipak svi, bez izuzetka, učestvovali u tome. Browingovo pitanje bilo je: ‘Zašto su oni odbi-jali da to urade? Koju vrstu razumijevanja o samom sebi su imali oni koji su odbijali?’“Odgovor ima puno veze sa stidom. Browing piše: ‘Opasnost za ličnom izolacijom, pojačavana nakon odbijanja da se ubija, bila je shvaćena od kolega kao moralna optužnica – kao da se onaj koji je odbio smatrao ‘dobrim’ zbog toga. Ne svi, ali većina onih koji su odbili, pokušali su instiktivno umanjiti kritiku

175

kolega koji su bili s njima. Oni su tvrdili da ovi koji nisu odbili su bili ‘slabi’ da to učine. Na taj način držanje kolega, nije otvaralo pitanja, nego je bilo ‘čvrsto’ legitimirano i potvrđivano kao njihova oso-bina. Za obične osobe to je imalo prednost, oni nisu učestvovali u politici ubijanja planiranoj od režima. Problem je bio da je razlika između biti ‘slab’ i biti ‘kukavica’ bila mala. Kratko rečeno kada se znak stida pokaže unutar gru-pe egzekutora, to je samo kod onih koji su odbili da to urade, kod onih koji nisu htjeli da učestvuju u ubi-stvima. Oni koji su odbili nisu bili ponosni na svoje držanje i odstupanja od većine. Oni nisu zahtijevali moralno držanje, oni nisu očekivali respekt za svoj izbor. Utisak je da su se oni divili onima koji su mo-gli izvršiti ‘zahtjevni zadatak’ – ubiti bespomoćne Jevreje svih uzrasta i oba spola.Ako je Browingovo objašnjenje ličnog razumije-vanja onih kojih odbijaju, tačno, onda je to primjer psihološkog efekta o glumljenju u grupi i povezi-vanju svog identiteta i svojih vrijednosti sa vrijed-nostima grupe, odnosno demonstriranja ličnih spo-sobnosti da se živi od očekivanja grupe. Malu grupu onih koji odbijaju, Browing naziva osobama koje se smatraju propalitetima u odnosu prema očekivanju grupe. Odbijanje nije moralno opoziciono djelovanje nego otkrivanje personalne slabosti zasnovane u for-mi stida”.128

128 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og

176

Od kolektivizacije do individualizacije stida

U ovom dijelu bavit ćemo se Vetlesenovim general-nim objašnjenjem pitanja, pojma krivnje u zapadnoj kulturi.S tim u vezi on se poziva na esej Zygmunta Bauma-na: The Life of Holocaust as a Ghost koji se zadržava na tome da su poslije Drugog svjetskog rata mnogi psiholozi bili opterećeni sindromom survivor’s guilt, odnosno pojmom krivnje kod preživjelih ili osjećaju krivnje preživjelih. Ovaj sindrom naročito je bio po-vezan sa preživjelim Jevrejima koji su izgubili sve svoje najbliže u koncentracionim logorima i koji su zbog toga što su preživjeli osjećali krivnju. ‘Zašto sam preživio upravo ja?’ ‘Kojim pravom?’ Oni koji su preživjeli žive sa osjećajem da žive “umjesto onih kojih su ubijeni”. Ili što kaže Primo Levi: “Oni naj-bolji među nama su mrtvi”.‘Ko danas osjeća krivnju zbog toga što je preživio’? Pita se Bauman. On to pitanje postavlja retorički i pronalazi negativan odgovor. Potvrdu tog negativ-nog odgovora on nalazi u filmu Stevena Spielberga Schindler’s list (Schindlerova lista) i u mnogo disku-tovanoj knjizi Daniela J. Goldhagena: Hitler’s Wil-ling Executioners. Za mlađe generacije Schindlero-va lista je film iz kojeg se zaista može dosta toga naučiti o Holokaustu, pa i genocidu generalno. Film artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 316-317.

177

se bazira na priči o preživljavanju stravičnog do-gađaja u historiji i ostavlja poruku da je ipak moguće preživjeti i da su svjedoci tu da ispričaju. Trebalo je biti dovoljno brz i dovoljno lukav da se pobjegne. Da se manevriše u datoj situaciji, da se ostvari adek-vatan kontakt i da se dobije posao šefa u baraci sa zatvorenicima, ili posao pisara kod SS oficira. Svi ili skoro svi zatvorenici na putu prema gasnim komo-rama imali su barem po jednu šansu. Neki od njih iskoristili su tu jednu šansu i tako preživjeli. Bauman primjećuje promjenu fokusa krivnje u vezi sa preživ-ljavanjem kao nečim nepravednim. Na jednoj strani su oni koji se bore, koji nemaju nikakvog obzira pre-ma drugima, koji uspijevaju i koji, uz kombinaciju sreće i sposobnosti, preživljavaju, za razliku od onih drugih koji završavaju u gasnim komorama. “Ovdje imamo nedostatak identifikovanja sa žrtvom, sa onim koji pati, sa onim koji umire. Gledaoci filma fascinirani su činjenicom, da se neko uspijeva izvući iz katasrofe, neko ko je survivor, zahvaljujući indivi-dualnim sposobnostima i individualnom snagom. Mi se uglavnom identifikujemo sa ovim osobama. Ali, šta je sa hiljadama onih bezimenih koji su nestali? Respekt se pokazuje prema onima koji su uspjeli, koji su preživjeli, koji su “pobjednici”. Žrtve su ubi-jene, a preživjeli su ostali sa psihičkim ranama koje postepeno prelaze u fazu negativnih opservacija, pre-zira i nipodaštavanja”.129

129 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og

178

Vetlesen se vraća Alfordu i njegovom poimanju zla, krivnje i stida na osnovu obavljenih intervjua sa osuđenicima na smrt ili doživotnu robiju. U tom kon-tekstu pitanje koje je Alford postavio bilo je: Je li Ei-chmann bio zao? Odgovori su bili skoro ujednačeni i kod obje grupe imali su tipičnu formu u smislu: Prije nego što sa moralnog aspekta osudimo Eichmannove postupke moramo znati da je on bio jedna karika u hijerarhiji, da je primao naređenja i da bi on sigurno bio ubijen da je odbio izvršiti naređenja. I na kraju: Ko zna kako bi se mi ponašali da smo bili na njego-vom mjestu?130

Vetlesen osvjetljava mnoge detalje iz ovih odgovo-ra. Prva stvar je da se čovjek identifikuje sa člankom o Eichmannu i njegovim žrtvama. Čovjek se identi-fikuje sa njim. Prva pomisao je da bi svi mi možda uradili isto. To je pomisao koja nosi poruku o spo-sobnosti ličnog instikta da sami sebe vidimo u Eich-mannovoj situaciji i da vidimo lične nedostatke kada se tiče sposobnosti za ispravno moralno djelovanje. Međutim, ovo objašnjenje je samo površno. Pravo pitanje je: ‘Šta je to što drži ravnotežu u datim od-govorima?’ Odgovor je da se pitanje odnosi samo na Eichmanna kao pojedinca. Pitanje ne obuhvata Ei-chmannove žrtve, izvršeno zlo i žrtvu što trpi zlo. Odgovor se tiče direktno samo Eichmana, ali bez njegovih žrtava. artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 318.130 Isto, str. 318.

179

Ono što zabrinjava Vetlesena u obavljenim Alfor-dovim intervjuima je poimanje zla izvan mjesta do-gađaja i bez prisustva žrtve. Oni koji doživljavaju zlo ne uzimaju se u obzir. Oni se ne spominju, nemaju pravo glasa. Pored toga, ono što je uočljivo za Vetle-sena je nedostatak stida. Nedostatak stida je uočljiv isto kao što je uočljiv nedostatak žrtve. Teško pitanje je zašto se vrši fokusiranje na aktere kao što su zločinci i oni što čine zlo, a ignorišu svi aspekti koji imaju vezu sa stidom. Drugačije rečeno: Zašto Alfordovi respodenti podrazumijevaju da je stid nešto što postaje tema tek ako se žrtva učini te-mom. Da se sram logično veže za žrtvu, a ne i za egzekutora?Može li se onda reći da je seljenje stida od egzekutora prema žrtvi istovremeno i seljenje krivnje? Logično gledano može se potvrdno odgovoriti ako su krivnja i stid dvije strane iste stvari, da one nastupaju zajed-no i na istom mjestu. Ranije su dati primjeri o tome zašto uloga žrtve sadrži stigmu i zašto stid može za-vršiti tako da osoba nosi to kao teret, kao stigmu. I na kraju i da izgubi kontrolu. Pokušaj kod ovakvih osoba da zadrže kontrolu uzima formu projekta da se ta osoba oslobodi bola proslijeđujući ga dalje, što znači da postaje napadač. Biti objektivno kriv, u na-padu učinjenog srama žrtvi, ima psihološki karakter u smislu pobjede. Ali ako je ovo tačno, to znači da se krivnja i sram razilaze. Krivnja je shvaćena objektiv-no kao dodjela uloge akteru u odnosu prema nasilnoj

180

radnji. Stid je shvaćen psihološki, u formi poniženja, sramote, kao stvari koja se krije, jer se čovjek stidi iste.“Mi ne možemo reći ovo, a da ne postavimo pitanje o tome koliko toga je zajedničko psihološkom i kul-turnom, uključujući religiju i ulogu koju igra društv-eni sistem, kako bi se pripisao žrtvi stid (na primjer silovana muslimanska žena). Za razliku od ovakvog stida, stid žrtve je ‘spontana’ reakcija. Antropolozi i sociolozi imaju mnoštvo studija u kojima obja-šnjavaju kako različit doživljaj osjećanja se ne mora označiti kao spontano, prirodno, nego prije, kao nešto kulturološki formirano”.131

Vetlesen usmjerava pažnju jedan korak dalje. Kada se stid pojavi kod žrtve, ne kod egzekutora, znači li to da je stid promijenio stranu u odnosu sa krivnjom. Može biti da odnos između ovo dvoje postoji ili dru-gim riječima: krivnja je kod žrtve upravo ono što je i sramota.Ovdje se javlja niz pitanja: Krivnja u objektivnoj i/ili pravnoj formi ili krivnja u psihološkoj formi, dakle sa razmišljanjem o personalnim doživljajima i (kul-turološki formiranim) ličnim objašnjenjem. I dalje: s koje je strane procijenjena krivnja? Sa strane žrtve, egzekutora ili neke nerazumljive treće strane?

131 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 320.

181

Otvara se prostor za mnoge perspektive koje se mogu iskoristiti. Prvo: tri spomenute stajne tačke ne moraju se razumjeti odvojeno jedna od druge. Bitno je razu-mjeti kako se ove stajne tačke, definisane različitim ulogama, uzajamno definišu, formiraju i međusobno mijenjaju. Jedan poznat primjer, koji objašnjava o čemu je ovdje riječ, je pokušaj egzekutora da utiče na žrtvu, da se odrekne svog shvatanja i prihvati eg-zekutorovo viđenje, uz gubitak ličnog razumijevanja kao rezultat. Primjer: “Ja sam takav, ja ne zaslužujem bolje, čim me prate i progone nešto nije u redu sa mnom, jer ja sam Jevrej, ja sam musliman, itd...”.132

Naročito interesantan materijal je onaj iz Bosne, kada je u pitanju uloga treće strane. Tu se stvara dinamika u odnosu šta je to što stvara stid, koji ide dalje od di-namike, koju mi možemo opisati na relaciji: egzeku-tor – žrtva – treći partner.Dobar prikaz te trijade dao je Aage Borchgrevink koji je analizirao knjigu koju su napisali norveški top političari Thorvald Stoltenberg i Kai Eide: “De tusen dagene pa Balkan” (Hiljadu dana na Balka-nu), 1996. U dijelu knjige Srebrenica – skammens by (Srebrenica grad sramote) govori se o padu “sigur-ne zone” UN-a Srebrenice, jula 1995. godine kada je ubijeno oko 8.000 Bošnjaka od strane pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), predvođenih Ra-

132 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 321.

182

tkom Mladićem. Stoltenberg i Eide, na str. 341, pišu kako snage bosanske Vlade nisu branile Srebreni-cu onako kako se to od njih očekivalo, u skladu sa mandatom koji se daje formiranjem “sigurne zone”. To podrazumijeva da se stanovništvo u tim zonama demilitarizira, a da jedinice UN-a oružjem kontro-liraju zonu, odnosno “garantiraju život i sigurnost” stanovništvu. U zaključku, na str. 8, Borchgrevink piše: Po sveobuhvatnosti masakr u Srebrenici je unikatan zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Izvještaji o masakru u enklavi bili su dostup-ni prije nego što su De tusen dagene objavljene. Tu nema dileme ko su egzekutori. Ali ovaj aspekt je obrađen u zanemarljivoj formi u knjizi. Bez obzira koliko je čovjek pokušavao da se okreće oko naivno-sti i sposobnosti mirovnih pregovarača, da ignoriraju srž zločina i koji su se prividno nesvjesno okrenuli u jedan diplomatski danse macabre (sablasni ples) sa zločincima Mladićem i Miloševićem, dok je velika većina muslimanskog muškog stanovništva istočne Bosne, ubijana od strane pripadnika VRS, u ambi-cioznom pokušaju da se izvrši “etničko čišćenje” na tom prostoru. Razlog za sablasni ples ovih diplomata nalazi se u protjerivanju razlika. Narodi bivše Jugo-slavije su dosta slični i nema spoljnje razlike između egzekutora i žrtve. Sjetimo se Stoltenbergove izjave iz maja 1995, kada je rekao: ‘Oni su svi Srbi. Srbi koji sebe tako nazivaju, to je u redu. Tu su i Musli-mani koji su Srbi koji su prešli u islam.’ Pojmovi kao

183

što su zločini, krivnja, odgovornost i pravda imaju marginalno mjesto u ovom poimanju. Pod protjeri-vanjem razlika i ustezanja protiv moralnog djelo-vanja, da bi se “uzeo posao”, nalazi se odstupnica za događaje. U spomenutom govoru Stoltenberg još kaže: ‘Ja vam moram reći da je za mene najveći mo-ral borba za mir. Nije moguće ostvariti mir, a da se ne razgovara sa svim partnerima. Ja želim reći još jednu stvar: Ne može se ostvariti mir, a da se ne bude neutralan. Ne može se razgovati o miru, a biti protiv jednog partnera.’Šta ovo govori o stidu? Perspektiva mirovnih prego-varača u moralnoj jednakosti (moral equalization) “partnera” u “konfliktu”; neutralnost znači nesvrsta-vanje, ne biti ni protiv jednog partnera. Treba doći do rješenja sa svim mogućim kompromisima. Kon-cept pregovora učinio se zavisnim od konsenzusa svih učesnika/partnera. Ova zavisnost je principijel-na i iznad svega, ona se ne može staviti u stranu od određenih intencija ili određenih postupaka nekih od partnera. U svojoj “visokomoralnoj” konzistentno-sti i vjernosti prema ličnoj početnoj tački, završava koncept nad stvarnošću ovih učesnika, sa zaslije-pljivanjem i imunitetom. Prizivanje na zadržavanje učesnika kao partnera, je važnije, što su nanesene patnje veće”.133

133 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 322.

184

Razmišljanja o konceptu pregovora koji su trajali četiri godine i koji se realizovao u praksi u vidu “et-ničkog čišćenja” kritikovano je u nizu analiza: Agrell i Alcala 1997; Anzulović 1999; Cigar 1996; Cushman i Meštrović 1996; Doubt 2000; Honing i Both 1996; Rohde 1997; Meštrović 1998; Sells 1996. Pitanje koje Vetlesen postavlja tiče se uloge stida. On vidi dvije komplementarne perspektive kada su u pitanju događaji u Bosni tumačeni od Stoltenberga i Eidea, na jednoj, te Owena i Akashia na drugoj strani: “Na jednoj strani je identification with the aggressor, a na drugoj je blaming the victim”.134

Neizdrživo je biti žrtva i neizdrživo je razmišljati o žrtvi

Vetlesen se na početku ovog kratkog ali veoma bit-nog poglavlja referira na Alforda koji kaže “da je je-dna od osobina našeg današnjeg društva stav o žrtvi, kao najlošijoj poziciji i ulozi, koju po svaku cijenu treba izbjeći, jer je ta uloga očerupana od vrijednosti. Biti žrtva znači biti gubitnik. To je nešto zbog čega se čovjek stidi. Zbog toga treba učiniti sve da bi se izbjegla uloga žrtve. Ako se ipak ima ta pozicija onda

134 Isto, str. 322.

185

će se to prikriti, prešutiti, potisnuti”.135 Alfordovim riječima rečeno: “Danas je pasivnost i nedostatak moći nešto užasno. Bez obzira što to nije nešto novo u vezi razumijevanja zla većina mojih ispitanika identifikovala se sa Eichmannom prije nego sa nje-govim žrtvama: Biti jedan od onih koji pričinjavanju bol je loše, biti nemoćna žrtva zla je nezamislivo. Iz-među ostalog, mnogi od ispitanika nemaju iskustvo iz historije, smatraju da biti žrtva znači biti gubitnik tokom cijelog života”.136

U ovom stepenu krivnja se tematizira i dijeli, lijepi se za žrtvu. Stajna tačka žrtve je ona tačka koju čovjek posjećuje u svojim mislima. Teško je biti u poziciji žrtve. Biti žrtva je nešto što asocira na nestvarno, na nestajanje, ne samo na nedostatak vrijednosti nego i nedostatak mišljenja u elementarnom razumijevanju. “Najbolje” je da žrtve nestanu kao i oni preživjeli jer podsjećaju na sramotu, na nešto što nije moralo da se desi, podsjećaju na strah, tjeskobu i potrebu za odricanje. Jedino “logično” je da žrtve nestanu i u simboličkom i u fizičkom poimanju.Alford tvrdi da ovo reprezentuje mentalitet raz-mišljanja o razumijevanju krivnje i srama za koji on misli da je simptomatično za društvo današnjice. Zbog toga mi više ne govorimo o Holokaustu nad 135 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 323.136 Isto, str. 323.

186

Jevrejima niti o genocidu nad Bošnjacima. Mi govo-rimo o razumijevanju da se bude žrtva, gdje različiti empirijski ili fiktivni primjeri uloge žrtve, daju isti rezultat, isti predosjećaj o tome koliko je važna uloga na koju ljudi gledaju. Da li se krivnja i stid razdvajaju? Odgovor je: “Ne! Oni su zajedno i u nekoj vezi žive nevjenčano”. Po-enta je da se oni lokaliziraju i kod egzekutora i kod žrtve. Egzekutor uvijek ima potrebu da si umisli i da ubijedi okolinu, uključujući i žrtvu, da je žrtva dobila ono što je zaslužila. U Vetlesenovim studijama o zlu on konstatuje proporcionalni odnos, između stepena ozbiljnosti zlodjela i stepena insistiranja egzekutora, prema onome što se desilo da je bilo moralno opra-vdano. Kolektivno izvršeno i ideološki zamišljeno nasilje, tipa genocida, daje dobar materijal da se ovo potvrdi empirijski.“Ništa od ovoga nije novo, niti je nova banalna ten-dencija da se treća strana (međunarodna zajednica) priklanja egzekutorovoj perspektivi. U praksi je ne-osporno da neutralnost a la Stoltenberg/Eide znači propuštanje prilike za uplitanje, kako bi se zausta-vio napadač, jer je to neprihvatljivo. Umiješati se na ovaj način, pogotovo kada čovjek zna šta se dešava i kad svi učesnici znaju šta se dešava ima za poruku sljedeće: To što se dešava neka se nastavi! Oni koji su izloženi onome što se dešava treba i dalje da budu izloženi tome! One koji ne mogu pomoći sami sebi treba prepustiti samima sebi! Je li ovo neutralnost?

187

Skoro. Umiješati se sa neutralnošću u situaciju opte-rećenu asimetrijom između direktnih učesnika, znači dopustitit da se asimetrija učvrsti i dozvoliti zeleno svjetlo za posljedice koje slijede”.137

Sramota novosiromašnih

Neko će možda pomisliti da su primjeri koje je kori-stio Vetlesen suviše ekstremni ili da su oni, moralno gledajući, malo otvoreni za sumnju o tome ko je eg-zekutor, a ko žrtva? Vetlesen je mišljenja, metodički kao i heuretički, da ekstremne situacije mogu biti zahvalne da opišu namjere, tendencije koje u nor-malnim situacijama teško mogu reflektirati problem.Vetlesen navodi jedan primjer koji nije vezan ni za Holokaust ni za “etničko čišćenje” ali koji je toliko star koliko je staro i organizovano društvo: to je siro-maštvo. Vetlesenova je tvrdnja da siromaštvo asocira na sramotu, a naročito siromaštvo niže klase u doba globalizacije. Prema siromašnima se pravi psihološka distanca i oni se optužuju da se nisu u stanju prilago-diti zahtjevima društva, naročito zahtjevu “fleksibil-nosti”, vezanog za brze i radikalne promjene, poseb-137 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 324.

188

no one na tržištu radne snage. Promišljanja idu ka tome da oni koji su takvi i koji su izvan igre snose sopstvenu krivnju. “Biti gubitnik tumači se kao jed-na vrsta demonstracije nesposobnosti, ljenosti, neo-dgovornosti i nesnalažljivosti, a takvim se osobama prigovara u smislu: da su imali drugačiji izbor ili da su bolje koristili svoje sposobnosti, gubitnička uloga mogla se izbjeći. Ovakvo poimanje siromaštva i nje-govog razloga u potpunosti se podudara sa poznatim razmišljanjima Ulricha Becka o individualizmu”,138 kaže Vetlesen. Jedan aspekt individualizma ogleda se u tendenci-ji preobjašnjenja i preinačavanja kolektivne stvari i problema sa obuhvatanjem makro nivoa (misleći na promjenu strukture unutar globalizovane ekonomije tržišta). Socijalne forme industrijskog društva (kla-sna pripadnost, religijski autoritet, pogled na svijet u svijetlu tradicije i socijalne okoline, značenje mjesta rođenja za pristupačne poglede, itd.) postaju ono što individuu eksponira tj. čini je ranjivom više nego ika-da ranije u odnosu prema velikim društvenim zahtje-vima za promjenom. Na primjer, klasna pripadnost i socijalna sredina čine zaštitu za individuu u odnosu prema društvu u cjelini. Beck: “Velike društvene kri-ze razumijevaju se kao individualne i ne prenose se na društveni karakter.”“Imaju li veze ove osobine sa našim društvom i fe-nomenom stida”, pita se Vetlesen? “Mnogo.” Si-138 Isto, str. 325.

189

romaštvo nove podklase dobija karakter stalnosti. Ovakve osobe ničemu ne služe. One su stalno neki višak. One čak ni sporadično nisu uključene u neke povremene poslove. Identitet i samopouzdanje ovih osoba je pod uticajem dva osnova: Na jednoj strani to je pogled drugih, pogled prezira, No sympathy for the poor. Na drugoj strani, to je pogled iz perspekti-ve siromaštva na samog sebe i svoju sudbinu. Pod uticajem prezira većine, vremenom razumijevanje postaje opterećeno ličnim prezirom. Umjesto inter-nacionalizacije društva, imamo diskriminaciju i ličnu mržnju. U ovakvom stanju jedna oznaka naročito je bitna, a to je stid. Prezir prema drugima vremenom se pojačava kao i prezir prema samom sebi. Prekidaju se socijalne veze, pojačava se usamljenost. Postoji osjećaj da se dobilo ono što se zaslužilo.U vremenu vladavine hegemonije ideologije slobo-dnog liberalizma koja tvrdi da oni uspješni mogu zahvaliti samo svom trudu, implicira se i takvo staja-lište da, ako si neuspješan, za taj neuspjeh zaslužan si samo ti. To se tiče izbora koji se “čini različitim”. U potrošačkom društvu jaka je tendencija da se ponašanje i socijalna pozicija gledaju kao izraz in-dividualnog izbora. Oni siromašni se doživljavaju kao neuspješni potrošači. Ali potrošnja ili precizni-je sposobnost za učestvovanjem u potrošnji je više nego cilj uspješnog i sretnog života. Potrošnja čini cilj kako bi se odredile ljudske vrijednosti. Ako je siromaštvo rezultat pogrešnog izbora utoliko više će

190

siromaštvo biti manje predodređeno ili determinisa-no kao društveni i kolektivni problem sa zahtjevom kolektivnog rješenja. Individualizacija siromaštva u sve većoj mjeri uzima formu kriminalizacije. Nils Christie i drugi kriminolozi pokazali su da broj zatvora raste kako raste broj onih koji pripadaju po-dklasi (naročito u Sjedinjenim Američkim Držav-ama), što je proporcionalno sa ukidanjem institucija države blagostanja za one lošeg ponašanja. Siro-maštvo se pretvara od obavezne politike blagostanja i socijalne politike, do kaznene politike i njenih insti-tucija. Ova preobrazba daje podršku razvoju zatvor-ske industrije. Oni siromašni ne doživljavaju se kao odgovornost drugih, koji bi trebali da umanje ili eli-minišu njihove poteškoće, nego kao neželjeno pod-sjećanje o snagama koje prijete potrošačkom društvu iznutra. Siromašni su ljaga na društvenom tijelu. Zbog toga se oni kao takvi moraju kriti ili bježati da-leko. Odnosno oni se opasuju zatvorskim zidom ili ako su na slobodi onda je to no–go areas. Osobe iza ovih djelomično fizičkih i djelomično psihičkih zido-va doživljavaju se i predstavljaju kao izvori straha, prijetnje i nesigurnosti. U ovakvom poimanju društv-ene stvarnosti nema moralne odgovornosti. Umjesto toga zahtijeva se odgovornost svakog pojedinačno, u smislu da se brine i da određuje pravila ponašanja kako bi se najbolje osigurao od socijalne i kriminalne opasnosti koja dolazi od onih siromašnih. Što Zyg-munt Bauman primjećuje: “Povezivanje siromaštva

191

za kriminal ima kao efekt to da se oni siromašni izba-cuju iz univerzuma i iz moralnih obaveza”.139

Posljedica ovakvog razvoja je odsustvo obaveze po-maganja onima koji imaju poteškoće da se održe u životu: danas je 800 miliona ljudi permanentno neu-hranjeno, oko 4 milijarde ili dvije trećine ljudi, živi u siromaštvu. Ono što se negira i potiskuje je zavisnost neprivilegovanih od privilegovanih. Zavisnost je ružna riječ, nešto što se povezuje sa bezvrijednošću, sa stidom. Država blagostanja se optužuje zajedno sa neoliberalizmom zbog stvaranja zavisnosti kao forme ličnog jačanja kulture, kao otvora za novac koji opterećuje one koji rade i daju nešto društvu što daje krunski argument za rasformiranje države blagostanja. Ali Bauman upozorava: “Moralna od-govornost je prva žrtva u ovom svetom ratu protiv zavisnosti pošto je zavisnost drugih slika u ogledalu lične odgovornosti i startna tačka za svaku moralnu relaciju i osnova za svako moralno djelovanje”.140

U epohi individualizma koja se sada poklapa sa globalizacijom, stid je samoproizvod prezira od drugih i ličnog prezira jer stid je sada eminentno individualna kategorija. “Tvoja grupa je tvoja sud- bina” to je logika neljudskosti. Šta je kontrast od ovog kolektivizma? To je individualizam. Kada se 139 Citirano prema: Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 326.140 Isto, str. 327.

192

prezir i sramota kao moralna i psihološka odrednica dekolektiviziraju i nakon toga usmjere prema indi- vidui kao takvoj, onda se individua baca nazad na samu sebe, očišćena od socijalnih i nadindividualnih resursa da bi nosila sramotu i da bi nadoknadila bezvrijednost sa zahtjevom za vrijednosti.Sociolozi Richard Sennet i Jonathan Cobb pišu u The Hidden Injuries of Class: “Osjećaj da si legitim-ni akter u svijetu, odnosno osoba sa socijalnim pra-vima, dolazi od osjećaja da ti to radiš u saradnji sa drugima ili u opoziciji prema njima. To onda ima vri-jednost. U društvu gdje je vrijednost fuzija uživanja, kod Sennetta i Cobba osobe doprinose proizvodnji, kod Becka i Baumana osobe doprinose potrošnji. Oni koji nemaju ništa društveno korisno, ostat će po strani, bezvrijedni. U društvu gdje je vrijednost funkcija bitisanja u esencijalnom, u kolektivističkoj ideologiji osobe nemaju šta da rade”.141

Na osnovu ovoga Vetlesen izvlači zaključak o stidu koji doprinosi da se baci svjetlo na opterećenje vla-snika: da je stid opterećenje koje njegovog nosioca čini sputanim. “Stid ima nešto što je okrenuto prema samom sebi. Stid nije nešto čisto vanjsko ili tjelesno konkretno, nije nešto eminentno obavijeno u socija-lnom prostoru. Osobina stida je u intersubjektivnom procesu, odnosno u tome da se osoba slomi i parali-zira kao akter. Stid je povreda koja se uvijek dešava. Stid dolazi poslije, nakon zločina. Stid je doživljaj 141 Isto, str. 327.

193

žrtve da se pobjegne iz svijeta i od pogleda, ali naj-više od samog sebe”.142 Vetlesen ima namjeru da završi blizu pozicije Jean – Paul Sartrea. Važna razlika sastoji se u podvlačenju da egzistencijalno filozofski pojam o stidu je potpu-no individualistički i voluntaristički. U svjetlu empi-rijskih primjera ovog članka stid nije primarno kao izraz osjećanja smetnje u susretu sa drugim. Radi se o oslobađanju osoba od njihovih vrijednosti u soci-jalnoj ili političkoj praksi koja je određena bilo na-cizmom, etnonacionalizmom ili neoliberalizmom Suština je izbaciti osobu iz igre. Cilj sa stidom je pa-ralizirati sve potencijale osobe – spriječiti ga da bude neko i da čini nešto u svijetu.

***

Ono što smo vidjeli kroz različite primjere je podu-darnost između pripisivanja stida i pozicije žrtve. Ono na što Vetlesen ukazuje je to da je stid kao i krivnja znak raspoznavanja žrtve. Svi moraju, a ne samo filozofi morala, postaviti pi-tanje: Ko je kriv i odgovoran za to što se desilo u Bo-142 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 328.

194

sni? I nakon svega, nesaglasnost je velika, naročito u Evropi. Na jednoj strani su oni što smatraju da se mora operisati sa jasnom razlikom između genocida i rata. Rat se odigrava između dva naoražana protivni-ka. Prvenstveni cilj rata nije da se vojnici i oni drugi pobiju, nego da se potisnu sa položaja, do određene teritorije. Relacije između vojnika su direktne, hori-zontalne i uzajamne. Genocid je nasilje usmjereno protiv individua, individua kao članova jedne nacio-nalne, etničke ili vjerske grupe. Genocid je nasilje usmjereno jednosmjerno, između onih koji imaju oružje i silu i onih koji to nemaju. Zadatak je izvršen kad žrtava više nema.U Vetlesenovoj kritičkoj analizi međunarodne zajed-nice i njenog odnosa prema Srebrenici i događajima u Bosni uopće, nije samo pitanje ko je napadnut. Pi-tanje je također, šta je bio cilj učesnika u ratu. Vetle-sen misli da je „lični ratni cilj Srba bila apsolutna ne-gacija ideje o ljudskim urođenim vrijednostima. Na tim osnovama Srbi su započeli uništenje jedne gru-pe civilnog stanovništva, sastavljene od muslimana vjernika, muslimana religiozno indiferentnih i musli-mana ateista kao jedne vještački stvorene homogene grupe: Muslimani u Bosni i Hercegovini, koji su bili njihov osnovni ratni cilj. Genocid je bio programira-ni i sastavni dio srpske strategije”.143

143 Vetlesen, Arne Johan, Ondskap i Bosnia (Zlo u Bosni) – Norsk filosofisk tidskrift, Arg. 32, nr:1/2, 1997. str. 73.

195

Vetlesen inače misli da je Zapad prihvatio objašnje-nje rata u Bosni kao jednako rasprostranjene krivnje između ”zaraćenih strana”. Govoriti o ”zaraćenim stranama” je u najmanju ruku neumjesno kada se imaju fakta koja govore … ”To što se desilo u Bosni od 1992. do 1995. godine, je bio genocid. Planirani etnički i religiozni genocid … Genocid koji je izvršen u Bosni imao je glavnog agresora – ekstremne etnoreligiozne srpske nacionaliste i jednu glavnu žrtvu – civilne bosanske Muslimane”.144

”Zlo ima jedan određen cilj: uništiti nešto što je po svom nasljeđu dobro i vrijednosno kako bi se zaštitilo nešto što je zlo … Zlo se onda ne smatra čistom agre-sijom, a dželat svoj čin zločina osjeća opravdanim. Tada se zlo tumači kao dobro”.145

Međutim, Vetlesen je gotovo usamljen u ovakvom tumačenju zla u Bosni. U Evropi su u većini oni što su poput Bø Pållnes, norveškog generala, autora više knjiga o ratu na Balkanu i savjetnika u ICTY,146 blago rečeno, skeptični. Za njega ne postoji neki nedvos-misleni odgovor na pitanje krivnje i odgovornosti. ”Birati između onog dobrog i zlog u političkoj stvar-nosti je teško. Moraju se razdvojiti politički lideri i

144 Isto, str. 74, 97.145 Isto, str. 86.146 Henrik Thune & Vegard V. Hansen, Etter Srebrenica – mas-sakre, militærmakt og moralsk dilemaer (Poslije Srebrenice - masakr, vojna moć i moralne dileme), Norsk Utenrikspolitisk Institutt, Oslo, 1998. str. 95.

196

civilno stanovništvo. Mi moramo ponekad izvršiti izbor koji sadrži zlo”.147 Pållnes nije saglasan sa onima koji opisuju agresiju na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima kao odnos između zločinaca i nevinih (dželata i žr-tve), gdje se i međunarodna zajednica pojavljuje kao jedna od tih strana. ”Koliko daleko nazad u histori-ju moramo ići da bi identifikovali ko je zločinac, a ko žrtva”?, pita se Pållnes. On misli da nije moguće postavljati pitanje krivnje i odgovornosti bez da se ne razmotri mijenjanje pozicija Srba i Bošnjaka gdje se i jedni i drugi jednom pojavljuju u ulozi džela-ta, a drugi put u ulozi žrtve. Zato je Pållnes kritički raspoložen prema onima koji pokušavaju objasniti događaje u Srebrenici uz pomoć propagande zasno-vane na srpskoj nacionalnoj mitologiji počevši od kraja 80-tih godina. „Ako se konflikt u Bosni razma-tra u jednom dužem historijskom horizontu, onda će biti teže dati odgovor na pitanje o ulozi međunarodne zajednice u tome”, kaže Pållnes.”Ako startujemo 1991. godine i ne obraćamo pažnju na historijsku prošlost, onda je nedvosmisleno da krivnja leži kod Srba. Ako, međutim, startujemo prije, onda je pitanje krivnje nešto drugo i nijansirano. Neozbiljno je i nenaučno počinjati sa 1991. i izo- stavljati prijašnju historiju”.148

147 Isto, str. 98.148 Henrik Thune & Vegard V. Hansen, Etter Srebrenica – mas-sakre, militærmakt og moralsk dilemaer (Poslije Srebrenice -

197

Bø Pållnes misli možda da, kada je krivnja jedna-ko raspoređena između učesnika, onda međunarodna zajednica može izbjeći direktno miješanje i sopstve-nu odgovornost. U takvim slučajevima historija dođe kao tepih ispod kojeg ćemo vaditi ono što nam u da-tom trenutku treba kako bi relativizirali odgovornost onih čija je krivnja očigledna. Proizvod takvog nači-na razmišljanja je jedno historijsko relativiziranje krivnje i prikrivanje moralnih razloga za djelovanje. Ali, mogu li se etičke procjene i djelovanja bazirati na mitologiji i dugim historijskim izvještajima? U odnosu prema genocidu moralni pristup nije kompli-kovan i ne može se vezati za historiju.Povezivanje pojma krivnje i odgovornosti za histo-riju onemogućava djelovanje i legitimira objašnjenje srpskih nacionalista za njihova djela. Govoriti o ”stranama u sukobu” je isto tako problematično. Na primjeru Bosne i Hercegovine dželat je pokuša-vao da podijeli nešto što se podijeliti ne može i zbog toga je ta njegova namjera bila iracionalna, a žrtva se pokušavala odbraniti gotovo nenaoružana, dakle nagonski i iracionalno. Tek kasnije će žrtva (Bosna i Bošnjaci) biti prinuđena da se brani racionalno, da-kle oružjem, ali će biti i prinuđena na racionalnu sa-radnju, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. ”Čim te Bog obdari racionalnošću on želi da te uništi”.149 masakr, vojna moć i moralne dileme), Norsk Utenrikspolitisk Institutt, Oslo, 1998. str. 99.149 Bauman, Zygmunt, Modernitet og Holocaust (Modernosti Holokaust). Vidarforlagets Kulturbibliote, Oslo, 1989, str.189.

198

„Sa aspekta žrtve je drugi tip pouke iz organizacije genocida. To je racionalnost kao jedini cilj efikasne i kvalitetne organizacije. Ali, ako civilizacija nastavi sa daljnjim činjenjem ljudskih postupaka efikasnim, istovremeno eliminirajući kvalitativne kriterije, računajući tu prvo na moralne norme, onda je teško predvidjeti posljedice”.150

Sociološke teorije na svjetskom nivou bavile su se vrlo malo pitanjem Holokausta, a skoro nikako pi-tanjem, genocida nad Bošnjacima i njihovim isku-stvima. Iz razloga što se ogromna količina zla sručila na Jevreje u Holokaustu i na Bošnjake u genocidu ne može se napraviti nikakva ozbiljnija analiza koja neće sadržavati odnos društva i odsustvo morala. „Pitanje o odsustvu morala imalo je u sociologiji uvijek perifernu ulogu i marginalnu pažnju. Većina socioloških pretpostavki egzistiraju bez bilo kakvih referenci o moralu. Na ovim pitanjima sociologija prati više zajedničke naučne obrasce što su se ranije oslobodile od religioznih i magijskih razmišljanja. Tako je nauka postala igra riječi sa jednim pravilom, koje reguliše zabranu teoloških pojmova”.151

Što je više sociologija postajala utočište naučnih pojmova i pravila, to je više moral bivao nesigurniji u socijalnom univerzumu. Zbog toga su sociolozi tražili one skrivene moralne fenomene koji su se mo-

150 Isto, str. 196.151 Bauman, Zygmunt, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust). Vidarforlagets Kulturbibliote, Oslo, 1997, str. 220.

199

gli opisati bez upotrebe teološkog jezika. Moral je dakle bio kao odvojen faktor u socijalnoj stvarnosti i bio mu je dodijeljen marginalan i sekundaran status. To je u principu omogućilo da se nemoralne pojave ne mogu objasniti na neteološki, dakle naučni način. Pretpostavka o sociološkom pristupu studija o mora-lu bila je sinonim za sociološku redukcionu strategi-ju. Strategiju sa jednom pretpostavkom da se moralni fenomeni u njihovom totalitetu mogu objašnjavati kroz nemoralne institucije što im daje njihov pove-zani karakter.Na ovim osnovama, mišljenja je Bauman, ”moderno evropsko društvo sa svojim krstaškim mentalitetom kao humanizmom nastoji moralizirati nad ostalim dijelom svijeta. To znači da jedan dio ljudi vlada nad onim drugim. Tako se nemoral objašnjava kao rezultat nedozvoljenih moralnih normi ili kao upo-treba pogrešnih moralnih normi – normi koje imaju ograničenu snagu. Nedostatak morala se shvata, kao odsustvo normi koje je uslijedilo zbog nedostatka so-cijalne prisile ili kao neka greška u socijalnom me-hanizmu”.152

Svaka moralna relacija definiše se kao spontana, da-kle primitivna. Te moralne snage što spontano posto-je u relacijama među ljudima brzo se delegitimiraju i paralizuju i dobivaju novu formu i snagu bez moguć-nosti slobodnog manevra. Te nove forme se definišu

152 Isto, str. 221.

200

kao etički korektne od zločinaca što sjede na vlasti i izdaju naređenja.U tom smislu, tumačenje genocida kao proizvoda moralno defektnih ljudi drži se po strani civilizacij-skog uticaja i kao rezultat je jedne prije svega iracio-nalne ideologije. Ali genocid, mišljenja je Bauman, „ne može se obrađivati na pomenuti način. To znači da objašnjenje genocida ne leži samo u rukama teo-retičara društvene prakse. Ili ne samo kod njih. Po-litičke i pravne reakcije na nacističke zločine sakupi-le su jednu potrebu da legitimiraju osudu za nemoral – zločin, koji je podijeljen među velikim brojem ljudi za njihove radnje/zločine”.153

Međutim, još jednom se na primjeru Bosne poka-zalo da su evropski političari, pa i akademici, čast izuzecima, sposobniji u osudi kršenja ljudskih pra-va na drugim kontinentima nego u odbrani tog prava na evropskom kontinentu. Inače, svi evropski lideri i političari, a naročito akademska javnost su znali o najvećem primjeru kršenja ljudskih prava u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Časni izuzeci su Poljak, Tadeusz Mazowiecki spe-cijalni izaslanik Ujedinjenih nacija, koji je u ljeto 1995. godine, nakon predaje Srebrenice u ruke Rat-ka Mladića, dao ostavku na visoku dužnost. Drugi je predsjednik Česke Republike, Václav Havel, koji je 1994. godine zahtijevao da se upotrijebi vojna 153 Silber Laura & Little Allan, The death of Yugoslavia, Penguin, Harmonsworth 1995, str. 222.

201

sila kako bi se zaustavio srpski nacionalizam. Tada je Havel rekao: ”Ja mislim da je to ravno samoubi-stvu gledati kako se Bosna komada udovoljavajući etničkim fanaticima. Ja sam uvijek mislio da mi mo-ramo reagovati energično i uz upotrebu sile”.154 Jedan alternativni pristup o porijeklu morala može- mo potražiti kod Jean – Paul Sartrea i njegovom poznatom opisu odnosa ego i alter kao egzistenciji osnovnih i univerzalnih modaliteta. ”Alter ego to su oni drugi. To je jedan subjekt kao ja lično, to je jedna kopija koju ja poznajem i koja sadrži moje unutrašnje doživljaje. Alter ego čini šta ja lično radim: On misli, on procjenjuje, on izvršava projekte. Ako alter ego čini sve ovo, onda on utiče na mene koliko ja utičem na njega. Alter ego čini mene sramotnim i pravi stalno jednu osnovu za moje bolove jer gleda na mene isto kao što ja gledam na njega. Samo zato što gleda u mene, moja sloboda je ograničena, jer on dozvoljava da definiše mene i moje ciljeve i tako ugrožava moju različitost i moju autonomiju. Takav alter ego uništava moj identitet i moj svijet. Ja ne mogu raditi sve što ja želim da radim.Kao rezultat susreta, ego i alter, imamo stanje gdje ja nisam gospodar situacije ili je situacija dobila jed-nu takvu dimenziju gdje ja ne mogu vladati”.155 U ovakvim situacijama onaj drugi je kuga, jedna morà 154 Isto, str. 278.155 Bauman, Zygmunt, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust). Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 222.

202

ili u najboljem slučaju izazov. Ovdje nema moralnih niti bilo kakvih drugih normi. ONI drugi su jedno neprijateljstvo i ograničenje za slobodu.Bauman kaže da postoji još jedno objašnjenje ”suži-vota sa drugima” – ”kao mogućnosti koja nam daje osnovu za jedan stvarni i drugačiji i originalan pri-stup moralu gdje se mogu onda razotkriti i formu-lisati strane modernog društva, koje je ortodoksni pogled učinio nevidljivim”.156 Emanuel Levinas (Emmanuel Levinas) izražava ovu ideju citatom od Dostojevskog: ”Mi smo svi odgovorni za sve što se tiče svih ljudi, ja lično malo više nego oni drugi”.157

Da se podsjetimo šta za Levinasa znači ”suživot sa drugima”. To znači, prije svega: ”Odgovornost za druge. Moja odgovornost je jedina moguća forma da oni drugi mogu egzistirati. Odgovornost znači moja odgovornost za one što ne znače puno za mene. Od-govornost je subjektova esencijalna, primarna i fun-damentalna struktura. Ali ja ne tražim neku nagradu za tu moju odgovornost prema drugima. Ako imam odgovornost znači da sam ja etablirao sebe kao sub-jekta. Zato je to moja stvar i samo moja. Ja ne če-kam uzvraćanje te odgovornosti. To nije moja stvar nego stvar onih drugih. Osnovna moralna supstanca je obaveza prema drugima. Kada društveni procesi startuju to znači da je moralna struktura već etablira-na. Moral dakle nije jedan društveni proizvod. Moral 156 Isto, str. 223.157 Isto.

203

je nešto sa čime društvo manipulira, zloupotrebljava, blokira i slično. Odgovornost postoji kao pratnja so-cijalne blizine. Blizina znači odgovornost, a odgo-vornost je blizina. Alternativa za blizinu je socijal-na distanca. Atribut moralne blizine je odgovornost. Socijalna distanca je nedostatak moralnih relacija. Osjećanje odgovornosti nestaje kada nema blizine. Proces transformacije je jedan odvojeni socijalni proces”. 158

Ta odvojenost učinila je mogućim da budu ubijeni milioni ljudi bez protesta. Bio je to napredak mo-dernog racionalnog društva njegove tehnologije i birokratije. To je učinila mogućim jedna takva soci-jalna odvojenost.„Evropski industrijski sistem, umjesto da učini život ljudima boljim, počeo je uništavati samog sebe. To se dešava zbog toga što taj industrijski sistem i taj etos koji je povezan uz njega, znači pokušaj dominacije Evrope svijetom. Vidjeli smo kako se to završilo, de-strukcijom koja predstavlja organizovano društvo u jednoj svojoj naročitoj ulozi”.159

Do neutralizacije osnovnih moralnih impulsa kod čovjeka dolazi kada se oni učine irelevantnim. I nacizam i srpski nacionalizam uživali su u neutra-liziranju, izoliranju i marginaliziranju onih drugih koristeći sve mogućnosti modernog industrijskog društva: transport, nauku, birokratiju, tehnologiju i 158 Isto, str. 224.159 Isto, str. 225.

204

naročito masmedije. Bez ovoga genocid je nezami-sliv. Evropska civilizacija je razvila nerazumljiva sredstva za masovna uništenja, što su kao mogućnost obezbjedili moderna tehnologija i racionalizacija, ali i jedan čisti tehnokratski i birokratski mentalitet. Ta-kav razvoj situacije učinio je mogućim i genocid nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima (radi se o istoj društvenoj pojavi sa različitim subjektima i objekti-ma). Svejedno je jesu li oni direktno ubijali, vršili de-portaciju ili za pisaćim stolom pripremili programe i planove za ovaj čin. Moral postmodernog društva, omogućio je Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima i taj čin smatra normalnim.Neutralizacija, izolacija i marginalizacija bila je je-dan od rezultata zloupotrebe od strane nacističkog režima u Njemačkoj i srpskog režima u Srbiji, a takve mogućnosti je dala moderna industrija, trans-port, nauka, tehnologija i birokratija. Bez ovoga Holokaust, a niti genocid nad Bošnjacima nije bio moguć. Ovo je bio oblik za ”rješavanje jevrejskog pi-tanja”, odnosno rješenje za jugoslovensko društvo u krizi i njegov prijelaz od socijalizma ka kapitalizmu. Bio je to dakle rutinski birokratsko–tehnički zadatak koji se mogao pripremiti i izvršiti od specijalizova-ne grupe eksperata i specijalista za razne oblasti. Ali ovo rješenje se nije moglo pripremiti niti izvršiti pri-je nego su objekti za buduću birokratsku operaciju – Jevreji, odnosno Bošnjaci – bili izbrisani iz sva-kodnevnog njemačkog, odnosno srpskog horizonta.

205

Onaj ljudski svakodnevni odnos zamijenjen je ”ap-straktnim pojmom metafizičkog Jevreja”, odnosno ”metafizičkog Bošnjaka”. Jevreji i Bošnjaci postali su sada ”ONI”, onaj ”alter ego”, ”kuga”, ”čudovište” koje je, poznavajući svoje dželate, ”pročitalo” njiho-ve namjere.Poenta ovog dijela rukopisa je da jake moralne snage mogu imati socijalno porijeklo. Organizacija moder-nog tipa daje mogućnost, za slab uticaj ovih snaga i da određen način (totalitarni) organizacije društva, čini veći ili manji izostanak morala. Evropska pret-postavka o tome da društvo ne može funkcionisati bez moderne birokratije, omogućava da se međuljud-ski odnosi mogu uređivati bez moralnih normi, kao relacija MI I ONI.

207

Zaključak

”Moja je osnovna namjera da upozorim – kako one koji bi htjeli zaboraviti strahote ne tako davne prošlosti, tako i one koji bi možda već sutra i sami mogli poći putem zločina. Ne dopustite zločincima da žive u miru, ne dopustite im da se sakriju iza mas-ke dobrih građana, ne dopustite im da žive nepre-poznati, to je zadatak što sam ga postavio sebi”.160

Elie Wiesel

Nedugo nakon Drugog svjetskog rata Evropa, pa i Amerika su zakazale u odnosu prema Bosni. U predvečerje XXI stoljeća na tom od pamtivijeka evropskom tlu, zakotrljali su se genocidni projek-ti. Srebrenica, Prijedor, Foča, Bratunac, Vlasenica, 160 Citirano prema djelu: Jakić, Tomislav, Nisam zavijao s vuko-vima, NVO Gariwo – Drugo izdanje, Sarajevo, 2013. str. 142.

208

Zvornik, Sanski Most, Ključ, Sarajevo kao i sva okupirana mjesta i svi gradovi u opsadi Republike Bosne i Hercegovine došli su „nekako“ brzo nakon Holokausta.Ovo je specifična studija o dijelu novije evropske historije, trenutnim tenzijama i našoj budućnosti. Ovo je diskurs o učenju kako da se Bošnjaci, nakon svega, ne posmatraju samo kao žrtve genocida. Ovo je studija o težnji za nezavisnošću i slobodom. Bosna i Hercegovina i njen glavi grad Sarajevo ostaju kao simbol: da mržnja i teror ne mogu uništiti muškarce i žene koji se čvrsto drže svoje tradicije, kulture, vjere i prava. Ovo je studija o šutnji Evropske unije koja je, nakon što je razoružala branioce Bosne, a u skladu sa rezo-lucijom Savjeta bezbjednosti UN-a, broj 713, od 25. septembra 1991. god., dopustila da oni budu masakr-irani u svim okupiranim mjestima i svim gradovima u opsadi. Evropska odgovornost na primjeru Bosne u periodu od 1992. do 1995. godine bila je ključna, konkretno i simbolički. Ne samo da holandski kontingent UN-a nije zaštitio nenaouružane Bošnjake civile, već su ev-ropske zemlje, šest godina prije 11. septembra 2001. godine, svojim zločinačkim nedjelovanjem poslale poruku da možda imaju problem identifikovanja s evropskom muslimanskom populacijom. Zvanične evropske institucije dopustile su šačici srpskih rasis-tičkih lidera da se ponašaju kao da su Bošnjaci građa-

209

ni drugog reda i kao da nisu autohtoni i autonomni evropski narod. Tužna stvarnost i zabrinjavajuća bu-dućnost.Što je više sociologija predstavljala utočište naučnih pojmova i pravila, to se više moral udaljavao i time postizao nesigurniji status u socijalnom univerzumu. Moral je bio kao odvojen faktor u socijalnoj stvarnosti i bio mu je dodijeljen marginalan i sekundaran status. To je u principu omogućilo da se nemoralne pojave ne mogu objasniti na naučni način. Pretpostavka o sociološkom pristupu studija o moralu bila je sinonim za sociološku redukcionu strategiju sa pretpostavkom da se moralni fenomeni u njihovom totalitetu mogu objašnjavati kroz nemoralne institucije što im daje njihov povezani karakter.Na ovim osnovama „moderno evropsko društvo sa svojim krstaškim mentalitetom kao humanizmom nastoji moralizirati nad ostalim dijelom svijeta. To znači da jedan dio ljudi pokušava vladati nad osta-lim dijelom. Tako se nemoral objašnjava kao rezu-ltat nedopuštenih moralnih normi ili kao upotreba pogrešnih moralnih normi – normi koje imaju ogra-ničenu snagu. Nedostatak morala razumijeva se kao odsustvo normi koje su uslijedile zbog nedostatka socijalne prisile ili kao greška u socijalnom meha-nizmu“.161

161 Bauman, Zygmunt, Modernitet og Holocaust (Modernost i Holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo, 1997, str. 221.

210

Ali, ovaj diskurs daje nadu jer o svemu ovome piše, na dijametralno suprotan, dakle, moralan način, čov-jek, Evropljanin, markantna figura norveške naučne misli: profesor na Univerzitetu u Oslu, Arne Johan Vetlesen. Čovjek koji nikada nije bio u Bosni i čija specijalnost je moralna teorija blizine, mada je on, u ovom slučaju, iz daljine, sa krajnjeg sjevera zemalj-ske kugle, dobro uvidio i pravilno razumio „to što se desilo u Bosni” u periodu od 1992. do 1995. godine, a „desilo se to” da je počinjen genocid nad najbrojni-jem narodom u Bosni – Bošnjacima. Bio je to period borbe za opstojnost Bosne i borbe za opstanak Bošnjaka, čije su trenutke, sate, dane i godine hladno, neutralno, bez emocija, bez osjećaja, bez senzacija bilježili norveški mediji i izvještavali norveški top političari u službi UN-a, poput Thor-valda Stoltenberga i Kai Eidea.162 Poznata je Stolten-bergova tvrdnja ”da su Muslimani i Hrvati u stva-ri Srbi, a da je rat u Bosni bio socijalnoekonomski konflikt između siromašnih srpskih seljaka i boga-tih Muslimana”.163 Kasnije će Vetlesen, zajedno sa profesorom Sveinom Mønneslandom i Odd Bjørn Fureom, direktorom Centra za Holokaust iz Osla, a pozivajući se na izvještaj holandske Vlade, insistirati na utvrđivanju odgovornosti norveškog pregovarača 162 Muratović, Rasim, Bosnia i Bergens tidende/Bosna u Ber-genskim vremenima. Institut za istraživanje zločina protiv čov-ječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2012.163 Stoltenberg, Thorvald, Norsk Flyktningråd –Talle, Oslo, 31. mai, 1995, str. 31.

211

na službi u Ujedinjenim nacijama, Thorvalda Stol-tenberga i norveškog pukovnika, Hagrupa Hauklan-da. Ova trojica eminentnih intelektualaca su tvrdila i tvrde da je Stoltenbergova odgovornost neospor-na. Po njima je on, ”kao jedan od glavnih mirovnih pregovarača UN-a u Bosni učestvovao u stvaranju klime – diplomatske, političke i indirektno vojne – koja je dovela do toga da je Ratko Mladić pravilno sračunao da može počiniti genocid nad Bošnjacima. Thorvald Stoltenberg je suodgovoran za genocid nad 8.000 Bošnjaka iz ’sigurne zone’ UN-a Srebrenica. On je bio visokopozicionirani funkcioner u sistemu UN-a. Bio je pristalica agresije na međunarodno pri-znatu zemlju članicu UN-a. Insistirao je na njenom unutrašnjem uređenju zasnovanom na ’etničkom čišćenju’ što je samo eufemizam za riječ genocid”.164

I mediji i spomenuti političari su sistematski uništava-li Bosnu i bosansko hiljadugodišnje multikulturno društvo te su ”navlačili” tezu o ”građanskom ratu”, ”komšijskoj svađi – tuči”, ”etničkom sukobu”, ”vjer-skom ratu”, itd.Vetlesen se nije dao „zavesti” niti zastrašiti. On je u svom širokom naučnom opusu ponudio naučnoj i široj javnosti naučne argumente i naučnu istinu o do-gađajima u Bosni od 1992. do 1995. godine. Za njega nije bilo nikakve dileme da je‚ to što se desilo u Bo-164 Šire o ovome vidjeti: Muratović, Rasim. I – Thorvald Stol-tenberg: ”I Muslimani i Hrvati su Srbi” i II – Norveški političar i vojnik saučesnici u zločinu, Oslobođenje, 25. i 26. juni 2007, str. 4 i 5.

212

sni – folkemord – genocid, izvršen u režiji etničkih srbendi.’ Ta tvrdnja bila je u suprotnosti sa načinom razmišljanja kojeg je predvodio jedan od vodećih sociologa u Norveškoj, Johan Galtung, koji za rat u bivšoj Jugoslaviji kaže da je to bio „srpski oslobodi-lački rat. Ja gledam na taj rat kao na srpski oslobodi-lački rat, brutalan i užasan, ali oslobodilački”.165 Nije bilo nimalo jednostavno suprotstaviti se vode- ćem norveškom sociologu (Galtungu) i vodećem norveškom političaru (Thorvaldu Stoltenbergu). Vetlesen je to učinio ljudski dostojanstveno. Zbog toga ova studija ima i svoj drugi cilj, (prvi je mogućnost učenja onima koji to žele), a to je zahvalnost Vetlesenu za njegovo ljudsko dostojanstvo iskazano u izučavanju genocida nad Bošnjacima. Vetlesen se u svojim esejima o genocidu, za razli-ku od većine istraživača genocida, fokusira na žrtvi. On u svojim radovima posebnu pažnju pridaje inten-ciji koja je prisutna i danas, da se žrtvama genoci-da (onim ubijenim) nameće krivnja a sramota (onim preživjelim). Čovjek se kada pročita Vetlesenovo naučno objašnjenje, takve intencije koja ima za cilj optuživanje žrtve, ne može oteti utisku da je to dio političkog projekta, koji je u nekoj novoj vješto za-pakovanoj formi još uvijek na djelu, planirajući i or-ganizujući ono nerazumljivo da nam se opet dogodi. Sami projekti za izvršavanje zločina, koji u svojim 165 Citirano prema Johan Galtung: Ny Tid, Oslo, 1994, broj 30, strana 19.

213

zapisima imaju da će to raditi nedužni ljudi koji će pod znakom autoriteta slušati naređenja i izvršiti najokrutnije zločine bez pitanja o ideologiji, ispod čije zastave ubijaju, su gotovo nestvarni. Osvješten, emocionalno inteligentan čovjek ne može prihvatiti takvu vrstu zločina niti bilo koje „nasilje” jer je stra-no (zlo) nešto vještačko, neprirodno, nešto što nije od Boga, daleko od savršenog. Nije obavezno da se „dogodi” još jednom u istoj formi i protiv iste grupe i od istih izvršilaca, ali se može „dogoditi” ako se ne stvore uvjeti za prevenciju genocida.Vetlesenove studije o zlu i ljudskom dostojanstvu su naučne studije u kojima se ne odvija natjecanje o tome ko je najviše podnio žrtava niti se vrši odbrana onoga ko je bio objekt zločinačkih akcija. Vetlesenove naučne studije su nastojanje da se na- uka koristi za razumijevanje napada barbarstva i zapretanih zločinačkih instinkata koji završavaju genocidom, a sve u svrhu shvatanja uzroka, ciljeva i razmjera genocida, te prevencije genocida kao zlo- čina i zla najvišeg ranga.

RECENZIJE

217

Rukopis knjige Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena, autora Rasima Muratovića, sociologa istraživača Holokausta i genocida, ima odlučnu nakanu da se u sociološkom diskursu ozbilj-no pozabavi prastarim fenomenološkim dualizmom dobra i zla u korelaciji sa ljudskim dostojanstvom. U tom cilju iščitavajući i analizirajući sabrana djela norveškog filozofa Arnea Johana Vetlesena, autor ističe njegove znanstvene i moralne stavove o fenomenu zla, posebno onog koje je doziralo i generiralo bosanskohercegovačku tragediju, koja se završila sa genocidom nad Bošnjacima, što filozof bez ikakvog uvijanja naziva pravim imenom, praveći jasnu distinkciju između agresije i građanskog rata, agresora i žrtve, nalogodavaca i aktera zločina, kao i refleksiju neviđenih zločina, koji su se dogodili u srcu civilizirane Evrope, potkraj dvadesetog stoljeća. Tako na osnovu znanstvenog opusa norveškog filozofa i sociolog Muratović, zaranja do najdubljih korijena prastare dualističke sprege dobra i zla,

218

fokusirajući se posebno na zlo, kao društveno štetnu i pogubnu pojavu; od benignih “zlica” do najokrutnijih zločinaca iz Drugog svjetskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. I jedno i drugo zlo dio su zločinačkih ideologija projektovanih u najvišim naučnim, administrativnim i vojnim krugovima. U Njemačkoj je to Hitlerova fašistička ideologija, a u Srbiji su to kontinuirani zločinački projekti: Načertanija, Homogena Srbija, Memorandum SANU i RAM, koji su u kontinuitetu skoro dva stoljeća upereni protiv Bosne. Cilj takvih projekata nije samo osvajanje teritorija, već i “konačan obračun” sa nepoželjnim nesrpskim elementom na način terorisanja, zlostavljanja, zatvaranja, protjerivanja, silovanja do potpunog etničkog istrebljenja, što se pokušalo sa genocidom nad Bošnjacima. To autor posebno fokusira i ističe u djelu norveškog filozofa, koji je za razliku od mnogih znanstvenika i političara na Zapadu i diljem svijeta, imao hrabrosti da stvari (djela i aktere) nazove pravim imenom, što je za razliku od perfidnog relativiziranja i pomirljivog dodvoravanja, prava hrabrost izričaja, što pokazuje da filozof ima transparentan moralni integritet, tj. sposobnost razlučiti šta je dobro a šta zlo, te se javno oglasiti o svom stajalištu, bez obzira na moguće posljedice zbog javno iznesenog stava. Za njega, javno iznijeti istinu najviši je nivo moralne svijesti, što bi trebalo predstavljati moralni imperativ svakom znanstveniku. Nasuprot tome oni koji prekrajaju

219

istinu i bezočno lažu, poput norveškog generala Bø Pållnes, Johana Galtunga, Torvalda Stoltenberga i drugih, zasigurno ne mogu imati moralni kredibilitet. Zato za razliku od “neutralnih” i moralno iščaše-nih, Arne Johan Vetlesen hrabro zastupajući istinu, zaslužuje potpuni kredibilitet kod cijelog istinoljubi-vog svijeta, što je autora ovog rukopisa posebno im-presioniralo i potaklo da se u stilu sociologa – istra-živača ove najokrutnije antisocijalne pojave oglasi sa svojim analitičkim stavom i ukaže na pogubne razmjere ove pojave, te da apeluje na razum cijelog čovječanstva, kako bi se ova pojava, kako u svijes-ti tako i u društvenim odnosima, potpuno iskorije-nila. U tom smislu autor sa jednim humanističkim i pacifističkim pristupom, u svom diskursu, na fonu sociologije morala, zlo i „zloće“ markira kao nega-tivnu, neprihvatljivu i društveno pogubnu pojavu, koja vodi put mržnje, sebičnosti, sukoba, okrutnosti, nepravde, destrukcije i napose zločina do najvišeg nivoa – Holokausta i genocidaShodno tome, autor već na samom početku svog diskursa, u prvoj spisateljskoj “brazdi” iznosi kata- strofalnu činjenicu da je “iza nas ostalo XX stoljeće u kojem su milioni ljudi ubijeni u najvećem od svih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava – u zločinu genocida”. Ono što je nekada bio cilj pojedinca da uništi drugog zbog nekog interesa, mržnje, zlobe i sl., jednog plemena da iskorijeni drugo, danas su hegemonistički i zločinački apetiti

220

mnogo veći, gdje se otvoreno, javno govori o uništenju (nestanku) jednog naroda, kao što je to bilo u zločinačkom planu Radovana Kardžića, koji je za javnom govornicom nagovijestio, ništa manje već najveće zlo – genocid, koji će se tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i dogoditi.Hegemonistički cilj zauzimanja bosanskohercegov-ačkog prostora i resursa, kao i “konačno rješenje” nesrpskog elementa (čitaj Bošnjaka), kao remeti-lačkog faktora na način istrebljenja kako kroz cije-lu bosanskohercegovačku prošlost tako i danas, ta iščašena maligna svijest inkorporirana u političkim i vojnim programima i jednog i drugog nam susjeda, nimalo se nije promijenila. Naprotiv, šaljući nam zle signale otvoreno pokazuju da su ostali na istom pro-jektu. Zato autor s pravom ističe da je “zlo preplavilo svijet i da je toliko prisutno u svim porama života da smo skoro izgubili njegovo pravo objašnjenje”, tj. da se riječima ne može iskazati. Prisjetimo se samo zločina nacista u Drugom svjet-skom ratu nad Jevrejima i drugim etničkim grupama, Staljinov genocid nad vlastitim narodom u sibirskim logorima, genocid nad Bošnjacima u BiH, masakr u Ruandi, Mianmaru, Sudanu, Libiji, Palestini i dru-gim mjestima, s pravom se možemo upitati, kao što se autor pita otkud u ljudima toliko zlo i kako to da mnogi normalni ljudi odjednom “preko noći” postaju zločinci, kao što je to slučaj sa Ajhmanom, Himle-

221

rom, Hitlerom, Radovanom Karadžićem, Miloše-vićem i njima sličnim, pita se Muratović. Komparirajući Holokaust i genocid i referirajući se na recentna znanstvena imena iz sociološkog kor-pusa, posebno onih koji se bave najvišim oblicima zločina, kao što je Zigmund Bauman, koji smatra da je Holokaust nad Jevrejima neuporediv sa bilo kojim drugim zlom, Muratović nam ukazuje da je i geno-cid nad Bošnjacima, takođe u poslijeratnoj Evropi po svojoj okrutnosti neuporediv. Citirajući T.W. Ador-na, koji kaže da nam je “Hitler nametnuo jedan novi kategorički imperativ u smislu podešavanja našeg mišljenja i ponašanja, tako da se Aušvic ili nešto slično nikad ne ponovi, Muratović dodaje da nas per-manentna borba protiv zla ne obavezuje samo poslije Aušvica, nego i na “nešto slično” kao što su zloči-ni; Srebrenice, Foče, Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Prijedora, Sanskog mosta, Ključa i svih gradova u opsadi i svih okupiranih mijesta širom Bosne i Her-cegovine. Tako je Holokaust postao dio historije, historije koja se ponavlja na drugim mjestima i drugim društvenim grupama, kao što je genocid nad Bošnjacima i više-decenijski genocid nad narodom Palestine, kojima je skoro sva zemlja brutalno oteta i koji danas žive u getima i gle ironije, u getima napravljenim pod kon-trolom i to ne bilo koga, već onih koji su preživjeli Holokaust, pa se s pravom možemo upitati, a gdje je

222

sada onaj osnovni moralni princip “ne čini drugome ono što ne želiš da tebi drugi čini”. Doista, zločini nad narodom Palestine itekako su zasjenili Holo-kaust nad Jevrejima.Tako govoreći o zlu, koje u svojim raljama drži ci-jeli svijet, samo od sebe nameće nam se pitanje: a šta je sa ljudskim dostojanstvom, šta je sa moralnom sviješću, šta je sa kulturom i civiliziranošću, šta je sa Protagorinom sofističkom gnomom da je “čovjek mjerilo svih stvari” ili sa Sokratovim “etičkim racio-nalizmom”, koji smatra da čovjek griješi iz neznanja, šta je sa čovjekom koji bi trebao da pravilno “mjeri stvari”(narodski, ni po babu ni po stričevima) i da svojim raciom razluči šta je dobro a šta zlo. Shod-no tome, čovjek je dužan da uvijek čini dobro, jer kako želi sebi, tako bi trebao i drugima. Tako Kanto-vi kategorički imperativi nalažu čovjeku da u svom djelovanju uvijek pokaže pozitivan primjer, te da čo-vječnost u svakom čovjeku uzima kao cilj, a ne da ga iskoristi kao sredstvo i potom odbaci.Nasuprot Kantovim kategoričkim imperativima koji su nezaobilazan uslov za ljudsko dostojanstvo, Muratović ističe kako su u vremenima pomračenog uma, kako u vrijeme Hitlera, tako i u vrijeme Rado-vana Karadžića, dželati i nasilnici, nakon verbalnog dehumaniziranja “isključivali svoje žrtve iz pojmova ljudskosti i univerzalnih moralnih kategorija defi-nirajući ih kao neljude ili ljude manje vrijednosti ili na bilo koji drugi način kako bi im izbili osnovu nji-

223

hove ljudskosti”. No, ni to za zločince nije dovoljno, jer nakon sve te neviđene kalvarije, zločinci nasta-vljaju sa drugim vidovima zločina, koji se ogledaju u poricanju svojih zlodjela te ista pripisujući žrtvi, što Muratović posebno ističe iskrenu zabrinutost i empatiju norveškog filozofa, jer su sa zločinima i ge-nocidom u Bosni, na koji je zapadni svijet indolentno gledao, porušeni svi humani principi. Onako kako je suosjećao sa norveškim Jevrejom iz Aušvica, norveški filozof, iako nikada nije bio u Bosni isto je suosjećao sa žrtvama na ex- jugoslovenskom prostoru, posebno sa Bošnjacima na kojima je izvršen genocid. Na taj način Vetlesenov duhovni habitus je u potpunosti kompatibilan sa jednim mudrim hadisom, u kom se kaže; “čovjek je dužan da se bori protiv zla svojom riječju, svojim tijelom i svojim imetkom”, što filozof decenijama i čini. Hrabro iznoseći stav o karakteru rata u Bosni, Vetlesen rizikujući svoj status ulazi u verbalne okršaje sa recentnim filozofima; Zigmundom Baumanom, Jirgenom Habermasom, Martinom Hajdegerom, koji su imali različite uloge u Drugom svjetskom ratu, a koji shodno tome imaju i različite stavove u odnosu na karakter rata u Bosni. Polemišući tako sa čuvenim znanstvenicima o pitanju zločina nad Jevrejima iz drugog svjetskog rata, posebno sa Baumanom, sa kojim je imao razne kontraverze, norveški filozof spominje veliku nesaglasnost oko pitanja Miloševićevog “etničkog čišćenja” na Kosovu 1998.

224

i 1999. i NATO intervencije, protiv koje je Bauman bio izričit. On je, nastojeći zabašuriti svoj pravi stav, tobože bio opterećen američkom spoljnom politikom i žrtvama koje ona proizvodi, a ne genocidom koji je proizvodio Miloševićev režim. O njegovom pomanjkanju empatije za jednu stranu i pristrasnosti prema drugoj strani, Vetlesen se uvjerio i ranije kada je bio u pitanju genocid u Bosni, izvršen od istog režima i iste ideologije kao i na Kosovu. Prema tome, naglašava Vetlesen, da je “Bauman iz sopstvenog iskustva morao znati da se sve moralo uraditi da bi se zaustavio nacizam na evropskom tlu”.Nasuprot tome njegova tobožnja neutralnost nije ništa drugo do prećutno odobravanje genocida nad Bošnjacima, što ga bezmalo možemo svrstati s onu stranu morala. Njegovo permanentno sebično lamen-tiranje nad Holokaustom ne daje mu nimalo empatije za zločine na Kosovu, genocid nad Bošnjacima, kao i polustoljetnu otimačinu palestinske zemlje i geno-cid nad Palestincima, koji se i danas čini pred očima cijele svjetske javnosti. Shodno tome ne možemo se oteti dojmu da je u pitanju kulturnocivilizacijski animozitet prema muslimanima jednako isto kako prema Palestincima tako i prema Bošnjacima, što je zasigurno refleksija njegovog unutrašnjeg sukoba u personifikaciji dvaju kulturno civilizacijskih korpu-sa. U samom aktu činjenja zločina, Muratović je refer-irajući se na Vetlesena i Baumana, pitanju volje dže-

225

lata i izvršavanja naredbe viših instanci u činjenju zločina, ovom morbidnom dualizmu, posvetio veliku pažnju. Naravno, više instance su po sistemu sub-ordinacije ideologije, koja je na vrhu piramide, pre-ma njenom dnu rasporedile uloge čiji konačni cilj, makijavelistički rečeno opravdava sva sredstva, tako da su moralni principi potpuno ekskomunicirani, a dovođenje pod upit ili protest protiv te ideologije i operativnih zadataka, rješava se po kratkom postup-ku. U tom smislu na prvom mjestu je izvršavanje dužno-sti (što je i danas glavna odlika njemačke nacije), a voljni element je individualan, jer zasigurno neki zločinci su vršili zločine sa velikom voljom, a drugi pak nevoljko. U svemu tome značajno je pomenu-ti strah (strah za vlastitu kožu), te pitanje izbora da se od dva zla izabere manje zlo, a sve to u takvom ambijentu gdje je moral redukovan na puki nagon samoodržanja, a ljudi koji su i sami zatočenici posta-jali su zločinci, radeći rutinski posao masovne egze-kucije, kao i bilo koji drugi, ne smatrajući ubistvo nedjelom, što ga čini jedna osoba protiv druge, tako da dželat postaje zarobljenikom tog procesa u kome gubi sve moralne skrupule, ističe Muratović.Po istom scenariju moralne opravdanosti i instru-mentalizacije vršeni su i srpski zločini nad Bošnja-cima, po Ćosićevim morbidnim lažima da su Srbi samo uzvraćali na napade Bošnjaka, koji su tobože započeli rat za prvu islamsku državu u srcu Evrope.

226

Ontološki lažov, kao što je Ćosić na ovaj način nije samo htio moralno opravdati srpske zločine, već je istovremeno tražio i podršku Evrope, kojoj tobože prijeti opasnost da bude “inficirana” islamskim ele-mentom. Naravno, ove podle laži su na Zapadu stvo-rile djelomičnu konfuziju kod mnogih, kao i plodno tlo u krugovima islamofobije, što je i bio cilj srpskih šovinista. Međutim, veći dio Zapadnog svijeta vrlo je brzo shvatio karakter rata u Bosni i Hercegovini.U intelektualnim krugovima posebno treba istaknuti Adornovo pismo osude agresije i zločina, upućeno Dobrici Ćosiću, permanentni angažman francuskog filozofa Anri Levija, te snažni istupi Arnea Johana Vetlesena, koji na tezu o građanskom ratu (partneri-ma u ratu), odlučno ističe “da u Bosni (1992–1995), nije bio rat, već genocid. Rat u Bosni je imao jed-nog glavnog agresora, kojeg on označava sa riječju “serbister”, termin preuzet od Tore Lindholm, ko-jim ona označava ekstremne etnoreligiozne srpske nacionaliste sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem na čelu i Slobodanom Miloševićem kao političkostrateškim kumom, pojašnjava Vetlesen. Da bi zabašurili svoje zločine, serbisteri su pribjeg-li gebelsovskoj propagandi, retorici hororom nado-građenog stereotipa o islamu, propagandom serbis-tera, koji su tobože “oslobađanje” gradova po Bosni tumačili kao sprečavanje muslimana da prave hareme i da sa “etničkim čišćenjem” tobože spašavaju srpske žene i djevojke. Za razliku od onih koji su serbisteru

227

“verovali na reč”, Vetlesen je znao da su to opake laži, kojima zločinci svjesno potpaljuju antiislamsku fobiju i traže alibi kojim će opravdati svoju prljavu rabotu i još za istu dobiti pohvale „celog kršćanskog sveta”. Da se zločin u institucijama serbistera sma-tra kao dobro i junačko djelo, dokazuju mnoge insti-tucionalne “pohvale” u kojima je prednjačila srpska pravoslavna crkva koja je haškom optuženiku Ra-dovanu Karadžiću dodijelila orden star 900 godina i proglasila ga za “prvog sina našeg gospoda Isusa Hrista”. Takođe u jednom manastiru blizu Sarajeva, haš-ki optuženik Vojislav Šešelj i njegove jedinice bla-goslovljeni su uz nabrajana mjesta gdje su te jedinice počinile najstrašnije zločine protiv muslimana, što jasno govori o ključnoj ulozi u agresiji i zločinima srpske duhovne vertikale, koja je još od Načertanija, do kataklizme Srebrenice podržavala i dozirala istre-bljenje Bošnjaka. Imajući to u vidu, Vetlesen u svom djelu navodi da “ideološki zamislivo i sistematski izvršeno zlo se ne pokazuje kao zlo, nego kao neš-to dobro, što im daje i osjećaj ponosa, a ne krivnju i sramotu, što se jasno vidi iz proslave u Vlasenici i mnogim drugim proslavama, nakon zločinačkog pira. Nasuprot tome krivnju, sramotu i odgovornost, egzekutor prebacuje na žrtvu (blaming the victim), što predstavlja “blamažu žrtve”, a umobolni trijum-falizam zločinca, u svoju opsjenu uvjeren da je isti-na. Tako u toj blamaži norveški general Bø Pållnes

228

daje potporu zločincima insistirajući na odgovornos-ti muslimanskih vojnika u Srebrenici, kao i njegovo relativiziranje zločina sa provokativnom tezom u ko-joj se pita.” Koliko dugo nazad u historiju moramo ići da bi identificirali ko je zločinac, a ko žrtva”, na taj način stavljajući Bošnjacima hipoteku iz vreme-na “turske” (osmanske) vladavine, što je apsurd nad apsurdima. Na isti način ako se vratimo duboko u historiju, neće nam biti teško zaključiti da je za vri-jeme rimskog carstva na najbrutalniji način pobijeno više hrišćana, nego za vrijeme turskog, pa zatim za vrijeme inkvizicije, kolonijalnih osvajanja itd. Nasuprot dubokom zalaženju u historiju, Vetlesen smatra da je svaki zločin konkretan zločin, da se ni na koga drugog ne može prenositi i da se svaki zločin treba osuditi. Unatoč počinjenim neviđenim zvjerstvima gdje je na hiljade ljudi ubijeno u sabirnim logorima i u krvničkom lovu na ljude u zbjegu, gdje su taj zarobljeni živalj masovno terorisali, sakatili, neselektivno ubijali, gdje su izvršena masovna silovanja i na drugi način obešćašćeni, sada iste te preživjele i ponižene, žigosane i osramoćene žrtve proganja osjećaj stida, kojeg norveški filozof ističe kao ironiju sudbine, koja je umjesto na zločinca to teško breme nabacila na žrtvu, tako da se ta unutrašnja moralna sankcija lijepi ne za djela već za osobe na kojima su ta djela učinjena.Ova zamjena uloga gdje je žrtva a ne egzekutor, izlo-žena stigmatizaciji, pokazuje i predstavlja srž zla,

229

ističe on. Još veće zlo se očituje i u činjenici da si-lovatelji ne pokazuju znakove srama, već slavodo-bitno likuju u svojoj opsjeni morbidnog trijumfa nad patnjama drugih. Silovane žene stide se nečega što su učinili drugi, no i pored toga permanentno su frus-trirane u preispitivanju svoje odgovornosti, iako je nema. Uz to i sredina ih na neki način stigmatiše s jedne strane sažaljevajući ih, a s druge tretirajući ih kao “zapoganjene” od strane mrskog neprijatelja, pa čak ponekad sumnjajući i na dobrovoljni pristanak ili mogućnost izbjegavanja tog čina.Za razliku od Baumanove teze o apstrakciji zločina kao što su to birokratski radili nacisti u zatvorenim prostorijama sa plinom, gdje nije bilo ličnog kontak-ta, u Bosni je bilo sasvim drugačije; licem u lice, gdje su nasilja, silovanja i ubistva vidljiva za razliku od bi-rokratskih bezličnih egzekutora koji su sa propisane distance u zatvorenu prostoriju puštali plin. Iako u nijansama drugačiji birokratski sistem je funkcioni-sao skoro na istom principu. Pored izravnih zločinaca norveški filozof ističe po- sebnu pravnu i moralnu odgovornost međunarodne zajednice i njenih predstavnika, koji su se držali lini-je neutralnosti, što Vetlesen tumači kao prihvatanje egzekutorove perspektive, ističući da su se u među-narodnu zajednicu involvirali protagonisti raznih in-teresa, lobija i otvorene pristrasnosti prema agresoru, tako da su na neistinitim informacijama, izvještaji-ma, pristrasnim izjavama produžavana i uvećavana

230

bosanska tragedija, koju su potpirivali dobrano ko-rumpirani dužnosnici, kao što su: Izaslanik UN-a Ja-suši Akaši, francuski general Philippe Morillon, fran-cuski general Bernard Janvier, Major–General Lewis MacKenzie, Pukovnik Thom Karremans, francuski predsjednik Mitterand i mnogih drugih koji su svo-jim djelima i izjavama podgrijavali, pa čak i omogu-ćavali srpske zločine. Tako je Thorvald Stoltenberg, pored tobožnje neutralnosti, tvrdio da je rat u Bosni bio „socioekonomski konflikt između siromašnih srpskih seljaka i bogatih muslimana“, što će kasni-je, uzevši u obzir njegovo kompletno djelovanje i pozivajući se na izvještaj holandske vlade, Vetlesen zajedno sa još dva norveška profesora insistirati na utvrđivanju odgovornosti norveškog pregovarača u službi u Ujedinjenim nacijama.Nasuprot njih Vetlesen ističe rijetke časne izuzetke, kao što su Poljak Tadeusz Mazowiecki, koji je eksplicite ukazao na zločine i zločinca, te ne mogavši ništa učiniti za Bosnu, podnio je ostavku na tu visoku dužnost, dok je češki predsjednik Václav Havel, još 1994. godine zahtijevao da se upotrijebi vojna sila kako bi se zaustavili srpski zločini, rekavši da je “ravno samoubistvu gledati kako se Bosna komada udovoljavajući etničkim fanaticima”. Tako su oni u toj ukupnoj kaljuži zla, svojim verbalnim angažmanom bar malo potakli savjest čovječanstva, te ipak animirali bolji dio čovječanstva u zaustavljanju potpune kataklizme Bosne i Bošnjaka.

231

Imajući sve pomenuto u vidu, nema sumnje da se autor Rasim Muratović na bazi sabranih djela Ar-nea Johana Vetlesena, norveškog filozofa, kao i dje-la drugih znanstvenika–istraživača fenomena zla i zločina, kao i na osnovu svojih naučnoistraživačkih radova, pokušao fokusirati i analizirati fenomen zla kao pogubnu antisocijalnu pojavu, usmjerenu protiv ljudskog dostojanstva, moralnosti i života dostojnog čovjeka. Shodno tome Muratović je aplicirao ovaj fenomen na velike ljudske tragedije, kao što je Drugi svjetski rat (1941–1945), kada je počinjen Holoka-ust nad Jevrejima i agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), kada je počinjen genocid nad Bošnja-cima. Zato najiskrenije vjerujem da će ova knjiga biti značajan reper u sociološkoj literaturi, te zbog toga sa zadovoljstvom predlažem njeno publiciranje .

Prof. dr. Fikret Bečirović

233

Nova knjiga dr. Rasima Muratovića Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena, pored toga što je odlično štivo za čitanje, unosi nove di-menzije i provocira pitanja kako u sferi same nauke, tako i u domenu tematike kojom se bavi. Ta tematika je u širem smislu pitanje zla, a u užem i konkretnijem smislu to je pitanje genocida u Srebrenici i općenito u Bosni i Hercegovini. Ova knjiga, u kojoj autor analizira djela i mišljenje Arnea Johana Vetlesena, otkriva jednu poražavajuću činjenicu koja nam je svima znana, ali koju rijetko ili nikako ne uzimamo u razmatranje. Naime govori nam da nauka, bez obzira na njen razvoj, širinu i sva njena pozitivna svojstva, ostavlja mnoga, može se slobodno reći, suštinska pitanja netaknutim i neistra-ženim. I veoma često, baveći se zaista kompleksnim pitanjima i pokušavajući naći odgovore na njih, za-nemaruje neke elementarne teme koje su vezane za ključno pitanje svakog saznavanja, a to je pitanje o tome šta je ili ko je čovjek? Bez sumnje pitanje zla

234

ili pitanje o porijeklu, prirodi, uzrocima i rezultatima zla predstavlja jedno od tih ključnih pitanja. Zlo kao nerazdvojni dio ljudskog egzistiranja na Ze-mlji ne može biti naučno zanemarivano ni pod ka-kvim izgovorima. Međutim pored njegovog tretira-nja u okviru filozofije i morala, društvene nauke nisu pokazale adekvatan interes za naučnu analizu ovog specifičnog ljudskog fenomena. Nikakav izgovor o religijskom, moralnom ili filozof-skom karakteru ovog pitanja ne može biti prihvaćen jer zlo ima svoje konkretne, pojave, vidljive čak i za pozitivističko razumijevanje nauke konkretne ma-nifestacije koje se ni u kom slučaju ne mogu svesti samo na apstraktne, filozofske ili moralno–religijske rasprave. Jer kako autor kaže predstaviti zlo kao ap-straktno je propuštanje predstavljanja njegove osobi-ne kao bola i patnje. Patnja je nešto iskustveno: ako nije onda mi ne znamo šta je to. Intenzivna bol je zlo. To je posebno specifično za zločine poput Holokaus-ta i genocida u kojima se, kako kaže Bauman, odvi-ja okršaj između starih suprotnosti. A svi znamo da nema starije suprotnosti od one između dobra i zla. I mada već odavno postoje relevantna empirijska istraživanja koja se bave upravo proučavanjem ljud-ske sklonosti ka zlu kao što je Milgramovo, a na koje i autor ukazuje, ona nisu analizirana u kontekstu ra-zumijevanja zla onako kako bi to bilo nepohodno sa naučnog stanovišta. Nego se fenomen zla relativizi-

235

rao čime se udaljavalo od njegovog dubokog preis-pitivanja i razumijevanja. Uostalom i Milgramovo istraživanje se nastojalo, od strane naučnih krugova, diskreditovati i poništiti. Takav pristup pitanja zla naučnih krugova ukazuje na relativizaciju koja omo-gućava konformizam i neutralnost u situacijama gdje se ona ni u kom slučaju ne može opravdati. Jer kada se radi o konkretnim manifestacijama zla kao što je genocid onda svaka neutralnost u odnosu između do-bra i zla neminovno vodi svrstavanju na stranu zla. O toj „neutralnosti“ i konformizmu dr. Muratović op-širno govori u svojoj knjizi nastojeći na taj način da nas vrati na konkretna i ključna pitanja. Analizirajući djela i mišljenje Vetlesena, koji se i sam donkihotovski bori za naučnu istinu i da se stvari na-zovu svojim pravim imenom, dr. Muratović nam, po-red bavljenja pitanjem zla, paralelno nudi i pregled mišljenja, stavova i tendencija koje uporno nastoje da nas udalje od temeljnih pitanja i da recimo pitanje između dobra i zla ili pitanja odnosa i odgovornosti zločinca i žrtve, svedu na zamarajuće rasprave o historijskim uzrocima, jednakoj odgovornosti, neu-tralnosti i tome slično. I sve dok se oni koji bi najviše trebali da se bave temeljnim pitanjima čovjeka bave nekim „bitnijim“ stvarima moguće je da se ponovi ono za šta se go-vorilo „nikad više“, moguće je da se desi Srebreni-ca ili da jačaju prijetnje koje zanemarujemo kao što je prijetnja od nacizma ili neofašizma. Na to zorno

236

ukazuje, u knjizi citirani, predsjednik vlade Švedske rekavši kako misli da se nacizam razvija danas brže nego što mi mislimo. Navodeći ovakva i slična upozorenja i stavove dr. Muratović, svjestan općeg trenda, nastoji zadržati našu pažnju i isticati značaj pitanja o kome govori jer je, kao naučnik, svjestan sklonosti čovjeka da izbje-gava sve ono što ga može povrijediti, kompromito-vati i uplašiti. A zlo sigurno u svim svojim formama za to ima najveće predispozicije. Zbog toga je zanemarivanje tretiranja zla u njego-vom konkretnom, manifestnom, očitom, opipljivom i svakom drugom naučno „mjerljivom“ obliku izne-vjerivanje samog smisla i misije nauke. Dr. Murato-vić nas na to zorno u svojoj knjizi upozorava. Geno-cid i drugi zločini u Bosni i Hercegovini i posebno u “sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, Srebrenici”, su ono što je motiviralo i Vetlesena i Muratovića da se bave ovim pitanjem. Sama činjenica da je jedan filo-zof u dalekoj Norveškoj potaknut da se ozbiljnije i konrektnije pozabavi pitanjem zla upravo zbog zlo-čina u Bosni i Hercegovini i prije svega Srebrenici, ukazuje na eksploziju zla koja je bila takva da se više nije mogla skriti ispod filozofskih, moralnih ili reli-gijskih apstrakcija. Ono što je bitnije i značajnije, a čime se dr. Muratović iscrpno bavi u svojoj knjizi, je činjenica da je zlo neodvojivi dio ljudskosti i da se ni u kom slučaju o njemu ne može raspravljati samo u okviru pravnih, političkih ili vojnih termina. Zlo je

237

pred našim očima, u konkretnim ljudima, sa imenom i prezimenom i ono nas je u talasima zapljuskivalo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.Muratović posebno u knjizi ukazuje na primjere ovih pokušaja da se zlo zanemari, da se zločin relativizira, da se zločinci dovedu u istu ravan odgovornosti sa žrtvom. Interesantno je da su to pokušavali i naučnici i političari i vojnici i svi oni koji su na bilo koji način bili u dodiru sa situacijom na terenu. Međutim zlo ispoljeno u Bosni je kao u inat obezvrijedilo ili kako vrijeme prolazi, obezvrijeđuje njihove stavove. Zato je u potpunosti u pravu Vetlesen kada kaže da je cilj agresora u Bosni bio apsolutna negacija ideje o ljud-skim urođenim vrijednostima. Dakle ovdje se radi o potpunom trijumfu zla. Međutim dr. Muratović po-sebno ukazuje da se i u Bosni svo vrijeme nastojalo zanemariti konkretno stanje i unatoč svim manifesta-cijama zla kroz ubistva, silovanja, ranjavanja, protje-rivanja, postojao je prećutan konsenzus da se stvari ne nazovu pravim imenom. Upravo kao što kaže dr. Muratović glavna intencija kod naučnika savreme-ne društvene misli je da se zlo ne promatra, odnosno ne proučava, kao elementarni odnosno primarni fe-nomen. Kada se zlo problematizira onda se to radi ontološki, drugorazredno, kao nešto sekundarno, kao lažni problem. Međutim događaji u Bosni i Hercegovini (1992–1995), su surovo pokazali da je zlo neporecivo, a da je genocid najočitiji, najpotpuniji i najnehumaniji

238

oblik ispoljavanja zla. Genocid je vrhunsko zlo.Pored izazovne analize o pitanju zla dr. Muratović, analizirajući mišljenje Vetlesena, razmatra i stid i osjećaj krivnje kod žrtve.Ovaj dio knjige svakog čitaoca vraća na njegovu in-timu i razgovor sa samim sobom o njegovoj ulozi i mjestu u svijetu. Ovo razmatranje je posebno zna-čajno za svakog čovjeka koji je individualno bio u dodiru sa eksplozijom zla u Bosni i Hercegovini. U svakom slučaju knjiga koju imamo pred sobom ni-koga neće ostaviti ravnodušnim. Ona zadire u našu duboku intimu i nemilosrdno secira svijet u kome živimo pomažući da stvari vidimo onakvima kakve jesu i da ih nazovemo njihovim pravim imenima. A zar to nije prevashodna misija nauke i znanja!?

Mr. Sci. Sabahudin Šarić

239

BIBLIOGRAFIJA

Adorno, W. Theodor. The Authoritarian Personality. Norton & Co Inc; Abridged/Rei edition, New York, 1950.Agrell, Wilhelm & Alcalá, Jesús. Den etniske udrens-ning i Bosnia (Etničko čiščenje u Bosni), Berlingske Weekendavisen 15. – 21. dec. 1995.Allen, Beverly. Rape warfare (Silovanje u ratu). University of Minnesota Press Minneapolis 1996.Arendt, Hannah. Eichmann in Jerusalem. (Eichmann u Jerusalimu). Viking, New York 1963.Bauman, Zygmunt. Moderniteten og Holocaust, prijevod sa engleskog na norveški (Savremenost i Holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo 1997.Bauman, Zygmunt. Globalizacija og menneskelige konsekvenser. (Globalizacija i ljudske posljedice), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo 1998.

240

Bauman, Zygmunt. Work, Consumerism and the New Poor, London: Open University Press, 1999.Bauman, Zygmunt. Liquid Modernity, Oxford: Po-lity Press, 2000.Borchgrevink, Aage, ”Slobodan Milošević og Jugo-slavias død” (Slobodan Milošević i Smrt Jugosla-vije), Vinduet 53, 2, 1999.Burgess, Catherine og Romsloe, Askell. Bosnia vårt glemte barn (Bosna naše zaboravljeno dijete), Sy-pressforlag, Oslo, 1995.Cigar, Norman, Genocide in Bosnia. The Politics of Ethnic Cleansing, Texas: Texas A&M University Press, 1996;Čekić, Smail, Agresija na Bosnu i Hercegovinu genocid nad Bošnjacima 1991.–1993, Ljiljan, Sara-jevo, 1994;Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Her-cegovinu – Planiranje, priprema, izvođenje -, In-stitut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Kult/B, Sarajevo, 2004;Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Univerzitet u Sarajevu i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarod-nog prava univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012.Doubt, Keith. Sociologija nakon Bosne, Baybook, Sarajevo, 2003.

241

Drakulić, Slavenka, As If Am Not There, London: Abacus, 1999.Fein, Helen. Genocide: a sociological, Sage Publica-tions, London, 1993.Goldhagen, Daniel Jonah. Hitler’s willing executio-ners, Vintage Books, New York, 1996.Habermas, Jürgen, Communication and the evolu-tion of society, Heinemann, London, 1979.Habermas, Jürgen, Die postnationale konstel-lation, Frankfurt: Suhrkamp, 1998.Helsinki Watch. War crimes in Bosnia – Hercegovi-na. Human Rights Watch, New York, 1992.Henrik Thune & Vegard V. Hansen. Etter Srebreni-ca – massakre, militær makt og moral. (Poslije Sre-brenice – masakr, vojna sila i moral), Norsk Utenriks Institutt, Oslo, 1998.Hilberg, Raul, The destruction of the european Jews. Holmes & Meier, New York, 1985.Jakić, Tomislav, Nisam zavijao s vukovima. NVO Gariwo – Drugo izdanje, Sarajevo, 2013.Klein, Melanie, Love, Guilt and Reparation and Oth-er Works 1921–1945, London: Virago, 1988a.Klein, Melanie, Envy and Gratituide and Other Works 1946–1963, London: Virago, 1988b.

242

Laustsen, Carsten Bagge, “Politiske identiteter og identitespolitik id et forhenværende Jugoslavien”, Ph.D. prosjektbeskrivelse, Politički identitet i politi-ka identiteta u bivšoj Jugoslaviji – doktorska disert-acija – opis teme. Århus 1998.Lars, Fr. H. Svendsen. Ondskapens filosofi. (Filozo-fija zla) Universitets forlaget, Oslo, 2002.Levinas, Emmanuel, Collected philosophical papers. Dordrecht, Kluwer, 1993.Milgram, Stanley, Obedience to Authority. Pinter & Martin, London, 1997.Miller, Alice, Barneskjebner (Dječija sudbina), Oslo: Gyldendal, Oslo, 1980.Muratović, Rasim, Holokaust nad Jevrejima i geno-cide nad Bošnjacima, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerzite-ta u Sarajevu, Sarajevo, 2007. i 2012.Muratović, Rasim, Bosnia i Bergens tidende/Bosna u Bergenskim vremenima. Institut za istraživanje zloči-na protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univer-ziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012.Nilsen, Kjell Arild, Europas svik. Et oppgjør med vestlige unnfallenhet i Bosnia, Oslo: Spartacus, 1996 (Evropska izdaja. Obračun sa porazom Zapada u Bosni) Spartacus Forlag AS, Oslo, 1996.Nilsen, Kjell Arild, Milošević i krig og i Haag – en dokumentasjon. Sypress, Oslo, 2007/Milošević u ratu

243

i u Haagu – dokumentacija, (prijevod sa norveškog na bosanski Rasim Muratović). Institut za istraživan-je zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2013.Stoltenberg, Thorvald, 1000 dager på Balkan. (1000 dana na Balkanu). Gyldendal, Oslo, 1996.Vetlesen, Arne Johan, Menneskevrd og ondskap – Essays og artikler 1991–2002, (Ljudsko dostojan-stvo i zlo – Eseji i članci 1991–2002.), Gyldendal, Oslo, 2003.Zločini nad Bošnjacima u Srebrenici za vrijeme agre-sije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991–1995, Zbornik radova sa međunarodnog skupa, održanog u Sarajevu, 12. jula 1997, Institut za istraživanje zloči-na protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univer-ziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1998.

STUDIJE I ČLANCI

Muratović, Rasim, I – Thorvald Stoltenberg: ”I Mus-limani i Hrvati su Srbi” i II – Norveški političar i vo-jnik saučesnici u zločinu, Oslobođenje, 25 i 26. juni 2007. Ofstad, Harald, Vår forakt for svakhet (Naš prezir prema slabosti) Pax, Oslo, 1971.

244

Vetlesen, Arne Johan, Ondskap i Bosnia (Zlo u Bosni), Norsk Filosofisk Tidskrift nr. 1 – 2/1997, Universitets Forlaget, Oslo, 1997.Vetlesen, Arne Johan, Tysk identitet etter 1945. (Nje-mački identitet poslije 1945), Nytt norsk tidskrift. Årg. 12, nr. 3. Oslo, 1995.Vetlesen, Arne Johan, Hvordan Holocaust var mu-lig? (Kako je holokaust bio moguć?) Materialisten. Årg. 20. nr. ½,. Oslo, 1992.Vetlesen, Arne Johan, Folkemord, (Genocid), Pacem. Årg. 2, nr. 1. Oslo, 1999.Vetlesen, Arne Johan i Erik Stänicke, Fra hermanau-tikk til psykoanalyse,(Od hermanautike do psihoana-lize), Oslo: Ad Notam Gyldendal, Oslo, 1999.Vetlesen, Arne Johan, „Yugoslavia, Genocide and Modernity,” (Jugoslavia, genocid i modernost) i Kaye og Stråth (eds.), op.cit., 2000a, pp.151–84.Vetlesen, Arne Johan, „Genocide: A Case for the Re-sponsibility of the Bystander”, Journal of Peace Re-search 37, 4, 2000b, pp. 519–32.

245

REGISTAR IMENA

AAdorno, W. Theodor 34, 64, 89, 90, 145, 148, 221, 226, 239Aarnes Asbjørn 59, 69Agrell, Wilhelm 129, 184, 239Alcalá, Jesús 129, 184, 239Alford, Fred 140, 141, 150, 151, 153, 163, 164, 174, 178, 179, 184, 185Allen, Beverly 239Akashi 184, 230Amery, Jean 171Anzulović 184Arendt, Hannah 49, 50, 65, 120, 239Arhimed 75Aristotel 63

246

BBajtal, Easd 7, 9Bauman, Zygmunt 7, 33, 42, 43, 45, 67, 68, 69, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 78, 82, 84, 86, 87, 89, 90, 111, 113, 116, 118, 151, 153, 154, 176, 177, 190, 191, 192, 197, 198, 199, 200, 201, 202, 209, 221, 223, 224, 229, 234, 239, 240Bauman, Janine 69, 70Beck, Ulrich 188, 192Bečirović, Fikret 231Belma 111Bergson, Henri 65Borchgrevink, Aage 181, 182, 240Both 184Branković, Vuk 101,Browing, Christoper 174, 175Brownmiller, Susan 162Burgess, Catherine 111, 240

CCanetti, Elias 172, 173Christie, Nils 69, 190Cigar, Norman 184, 240Cobb, Jonathan 192Cushman 184

247

ČČekić, Smail 95, 108, 240

ĆĆosić, Dobrica 107, 109, 225, 226

DDerrida, Jacques 57Dostojevski 202Doubt, Keith 184, 240Dragičević, Luka 12, 14Drakulić, Slavenka 164, 241

EEichmann, Adolf 49, 50, 88, 120, 170, 178, 185, 220Eide, Kai 181, 182, 184, 186, 210

FFarias, Victor 56Fein, Helen 241Finžgar, Fran 9Fouad, Riad 128Foucault, Michel 57Freud, Sigmund 173Fure, Odd Bjørn 210

248

GGaltung, Johan 212, 219Girard, Rene 102Goldhagen, Daniel Jonah 113, 114, 115, 116, 119, 120, 121, 176, 241

HHabermas, Ernst 54Habermas, Jϋrgen 7, 40, 42, 43, 45, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 64, 65, 66, 67, 68, 69, 74, 75, 113, 155, 223, 241Handke 9Hansen, Vegard V. 124, 126, 127, 195, 196, 241Haukland, Hagrup 211Havel, Václav 200, 201, 230Hegel 63Hegge, Per Egil 119Heidegger, Martin 56, 57, 58, 64, 65, 66, 139, 223Herak, Borislav 161, 162Hilberg, Raul 118, 153, 241Himmler, Heinrich 39, 170, 220, 221Hitler, Adolf 11, 19, 53, 54, 91, 218, 222Hobbs, Thomas 33Honing 184Honneth, Axel 48

249

Horkheimer , Max 145, 148Horster, Deltef 54Husserl, Edmund 62, 65

IIsus Hrist 99, 100, 101, 106, 227

JJakić, Tomislav 207, 241Jaspers, Karl 171Jodalen 60, 63Jonas, Hans 65Janvier, Bernard 230

KKant, Immanuel 40, 41, 63, 144, 145, 222Karadžić, Radovan 30, 96, 97, 98, 106, 108, 128, 220, 221, 222, 226, 227Karganovič 9Karremans, Thom 230Klein, Melanie 141, 142, 144, 147, 148, 241Knez Lazar 99, 100, 101, 106

LLars, Fr. H. Svendsen 33, 242

Laustsen, Carsten Bagge 157, 242Levi, Primo 146, 172, 176Levinas, Emmanuel 7, 42, 43, 45, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 66, 67, 68, 74, 75, 115, 121, 202, 242Lévy, Bernard-Henri 226Limonov 9Lindholm, Tore 96, 226Little, Allan 200Lyotard, Jean-Francois 57

MMacKenzie, Lewis 230Marx, Karl 75Maslić, Dragoljub 13McDougall, William 19Matusik, Martin 54, 55Mazowiecki, Tadeusz 200, 230Meštrović 184Milada 111Miller, Alice 173, 242Milgram, Stanley 19, 20, 76, 77, 79, 80, 83, 84, 85, 86, 87, 88, 89, 149, 150, 151, 153, 234, 235, 242Milošević, Mirjana 30Milošević, Slobodan 11, 14, 30, 72, 73, 96, 98, 105, 106, 108, 182, 221, 223, 224, 226

250

Mitterrand 230Mladić, Ratko 30, 31, 96, 101, 128, 182, 200, 211, 226Morillon, Philippe 230Muratović, Rasim 10, 23, 24, 31, 44, 210, 211, 217, 221, 222, 223, 224, 225, 231, 233, 235, 236, 237, 238, 242, 243Murray, Henry 19Mønnesland, Svein 210

NNietzsche, Friedrich 57Nilsen, Kjell Arild 242Nolte, Ernst 52, 55

OOfstad, Harald 243Owen 184

PPållnes, Bø 16, 123, 126, 127, 195, 196, 197, 219, 227Pattison, Stephen 159Persson, Göran 91Platon 62

251

RRaubal, Geli 30Ražnatović, Željko Arkan 106, 167Reijen, Willem 54Rieff, David 122Rohde 184Romsloe, Askell 240Rot, Nikola 20

SSachnowitz, Herman 53Sada 111Sartre, Jean - Paul 193, 201Schopenhauer 40Sells 184 Sennet, Richard 192Sereny, Gitta 152Silber, Laura 200Sofsky, Wolfgan 153, 154Sokrat 51, 222Spielberg, Steven 176Stangl, Franz 152, 153Stiglmayer, Alexandra 161, 162Stoltenberg, Thorvald 181, 182, 183, 184, 186, 210, 211, 212, 219, 230, 243

252

Subha 111Sultan Murat 100Sveti Vid 106

ŠŠarić, Sabahudin 238Šešelj, Vojislav 24, 107, 167, 227

TThune, Henrik 124, 126, 127, 195, 196, 241Tito 99, 109Tuđman, Franjo 98

VVetlesen, Arne Johan 9, 10, 11, 15, 16, 19, 20, 21, 22, 23, 25, 36, 37, 38, 39, 42, 43, 44, 45, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 53, 54, 55, 56, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 66, 67, 68, 69, 71, 72, 73, 74, 75, 95, 96, 97, 99, 102, 103, 105, 107, 111, 112, 113, 124, 125, 126, 129, 133, 134, 135, 137, 139, 140, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 149, 150, 151, 152, 153, 154, 155, 156, 157, 158, 159, 160, 161, 162, 163, 164, 165, 166, 168, 169, 171, 173, 174, 175, 176, 177, 178, 179, 180, 181, 183, 184, 185, 186, 187, 188, 191, 192, 193, 194, 195, 210, 211, 212, 213, 217, 219, 223, 224, 226, 227, 228, 229, 230, 231, 233, 234, 236, 237, 238, 243, 244,

253

WWeber, Max 68, 151Wiesel, Elie 207Winnicotts, Donald 142

ZZimbardo, Philip 87

254

REGISTAR:Bechelor prava, Aida Sućeska

DTP:Dipl. ing. Sead Muhić

NASLOVNA STRANA:Dipl. ing. Sead Muhić

Na naslovnoj strani: ”Molecular man” [Skulptura je tu da podsjeti] na činjenicu da ljudi i mole-

kuli postoje u svijetu vjerovatnoće i da cilj svih kreativnih i naučnih tradicija jeste pronaći cjelovitost i jedinstvo unutar

ovog svijeta. – Jonathan Borofsky

ŠTAMPA:Štamparija Fojnica d.o.o.

TIRAŽ:500

---------------------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

1 Vetlesen A.J.111.84:355.012

MURATOVIĆ, Rasim Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea JohanaVetlesena / Rasim Muratović. - Sarajevo : Institutza istraživanje zločina protiv čovječnosti imeđunarodnog prava Univerziteta Sarajevo, 2014. -254 str. ; 20 cm

Bibliografija: str. 239-244 i uz tekst. - Registar

ISBN 978-9958-740-96-1

COBISS.BH-ID 21530886---------------------------------------------------------------