Ratnikova nevjesta.pdf

Obrada i prevod : Klub Brbljivica

2

PREDOGVOR

Njihov najveći protivnik se neće boriti s mačom.......

Nego s njihovim srcima...........

Ronan Sutherland je žestok ratnik.Kuneći se na sve,uspjeva doći do moćnog položaja u

vojsci Viliama Valasa.Sloboda za Škotsku je njegova misija,sve dok ne upozna djevojku

Juliannu. Očarava ga,opija,čineći da želi više od života osim one životne opasnosti na koju

je navikao.

Lady Julianna nije pokorna djevojka.Trenirala je umjetnost rata,sestra jednog od

najmoćnijeg Škotskog čovjeka,koja ima zadatak da se brine za kraljevu sigurnost.Sve dok

ne bude oteta od strane neprijateljskog klana.Sada joj je jedina nada čovjek kojem najviše

vjeruje i želi da je spasi.

Zajedno,morat će se suočiti s jednom od najvećih podmuklih Škotskih sila. I sprečiti da

postanu žrtve jedine stvari koje su do sada spretno izbjegavali...........ljubavi.

Dragi naši,pružamo vam još jednu preljepu priču koja dokazuje moć ljubavi. Ovaj prevod

su prevele naše cure; Vila i Mirta. Sličice je nalazila Slatkica,a ostale cure su i dalje vredne.

VAŠ KLUB BRBLJIVICA


3

PRVO POGLAVLJE

ator je bio mračan.Hladan. Da je lady Julianna imala svijeću mogla bi vidjeti

svoj dah kako joj izlazi iz usta na hladnom noćnom zraku.Bijeli dah joj je

izlazio iz usta dok je bijesno mumlala. Proklet bio i Ros i njegove zlosretne

odluke.Prokleti bili Englezi i njihove namjere da pokore Škote.Kad bi se mogla vratiti

nekoliko dana unazad, opet bi sve isto uradila - jedino bi možda uzela više oružja.Ali bar nije

svezana, iako , imati slobodu kretanja po zatvoru napravljenom od šatora i okruženog

stražarima nije bilo baš dobro.Njeni bezbrojni pokušaji bjegstva bili su spriječeni.

Protrlja ruke ljutito pokušavajući se malo zagrijati.Ogrtač joj je bio debeo i dobro

napravljen,ali nakon nekog vremena svi ti slojevi ogrtača nisu je mogli ugrijati.Oh, šta bi dala

za vatru i samo gutljaj Cookovog začinjenog viskija.

Prije tri dana , namjeravala je popričati sa lady Myrom iz Eileana Donan dvorca i zbog

toga je sad završila u logoru neprijatelja. Ipak, ne bi mjenjala ništa. Nije bila Myrina krivica

što su otete. Ona i Myra počele su pogrešno i Julianna je htjela da joj se iskupi tako što će

joj pomoćida pobjegne od lorda Murraya mada nije znala zašto kad ga je očigledno

voljela,ali ko je ona da sudi?Slegnu ramenima u mraku. Iskreno, nema prava da bilo kome

sudi. Nije li i ona izbjegavala osjećaje želje, strasti - ako može reći, i nekih dubljih osjećanja?

Ne bi se morala udati, sve dok njen brat to ne zatraži od nje, a činilo se da u doglednoj

budućnosti toga neće biti. I zbog togajoj je bilo drago. Brak bi je samo sputavao. Bila bi kao

u kavezu ili da je smještena negdje na policu.To nije bio život koji je Julianna željela. Ona je

bila ratnica. Naporno je vježbala za rat i da može da brani kralja Škotske. Malo joj je to sad

bilo od koristi, dok je sjedila u šatoru kaozarobljenica đavolskog lorda Rossa.

- Hmmmm.- Ipak ni jednu stvar ne bi promjenila.

Kad je skrenula u hodnik koji je vodio da Myrine sobe i vidjevši da je odnose - zavezanu i

sa krpom u ustima- morala je da je spasi. Zato je vježbala i nije imala drugog izbora. Myra je

putovala dugo, riskirala svoj sopstveni život i sve to da prenese poruku Robertu Brucu.

Poruku koja mu je spasila život. Prateći divljake koji su se usudili da naude jednoj lady malo

je marila za svoju sigurnost, jedino joj je bilo bitno da spasi Myru. Niko drugi nije vidio njenu

otmicu.Kao ratnici, njena dužnost je bila da se pobrine da su svi na sigurnom. Stala je ispred

njih zahtjevajući da oslobode Myru. Nasmijali su joj se pravo u lice.Julianna je ignorisala

njihov smjeh i ponudila se da zauzme mjesto Myre. Zbog toga su počeli još jače da se smiju.

Znali su ko je ona kao što je ona znala ko su oni. Colin i Alisdair. Bili su novajlije u Brucovoj

vojsci. Ipak su znali da je Julianna važna mada nisu znali koliko je važna. Ona je bila

pomoćnica kuharice, bar su oni tako mislili, mada nije prošlo ne zapaženo da je važna

Š


4

Robertu. Niko, doduše nije znao koja je njena uloga, to je bila tajna.Morali su tako učiniti da

bi zaštitili sebe.Uostalom , to je sve bila iluzija, obmana stvorena da zbuni protivnika.

Colin i Alisdair prihvatili su njenu ponudu - ipak su je prevarili kad su odbili da oslobode

Myru. Ta kopilad. Ali na kraju , nisu uspjeli u prevarijer je uspjela pomoći Myri da pobjegne.

Na nesreću, nisu obje mogle pobjeći, jer je Julianna je morala odvući pažnju stražara da bi

Myra moglapobjeći.Sad je samo morala sačekati pravo vrijeme za svoj bjeg.Bruce će biti

dobro bez nje dan ili dva,ali mogla se kladiti da je u olujnom raspoloženju.Čim su Myru

ubacili u šator Julianna ju je izgurala van, prema šumi. Myra ništa ne znači Rossu, ubio bi je

bez razmišljanja. Julianna je bila nešto drugo.Njoj se ne bi usudio da naudi, ne ako mu je

mio život. Ako bi nju ubio, Ross bi sam sebi potpisao smrtnu presudu. I bila je sigurna da on

to zna. Nije bila skroz sigurna da on zna kojaje njena uloga u svemu ovome, ali ništa nije

prepustio slučaju. Činjenica da se zaklela u svoj život da će braniti kralja Škotske,pa

objavivšida je dovoljno važna za razmjenu navela je Rossa da podupla stražu oko šatora ,

pa zatim da doda još stražara kad je Myra pobjegla. Činilo se da je bijeg nemoguć.Činilo se.

Iskreno, ona je već imala plan. Dotaknu rukom dvije kopče koje su joj držale kosu. Kupiće

sebi vrijeme.Uostalom, zar nije po Myri pozdravila Ronana Sutherlanda?

Ronan.On je zabranjen.I još više od toga. Mogu li ikad imati nešto više od razgovora?

Bilo bi budalasto misliti tako. Nikad se ništa ne može desiti između njih. Nikad. Oh, ali kako

je njeno srce igralo od same pomisli na njega...Julainna leže na svoj ogrtač zureći u tamu.

Ali , imala je pravo da sanja, iako bi joj ti snovi jednog dana mogli slomiti srce. Zamisli ga

kako jaše na svom moćnom konju i ulazi pravo u neprijateljski logor.Mačem bi sjekao jednog

po jednog neprijatelja dok ne bi svi ležali mrtvi.Tada bi je ugledao, njihove oči bi se srele, on

bi je podigao na konja i zajedno bi odjahali.To je bila samo mašta. Ni jedan muškarac zdrave

pameti ne bi stupio u Rossov logor.A ona nikad neće odjahati s njim.

Njena dužnost je Škotska. Nijedan muškarac neće imati njenu lojalnost, osim Bruca.

Julianna prebaci ruku preko očiju,bila je toliko umorna ali san joj nije dolazio na oči.Skoro da

tri noći nije spavala , od kad je zarobljena,ali misli su joj jurile glavom dok joj je tjelo počinjalo

da pokazuje znakove umora. Često je trenirala sebe za ovakve situacije tako da joj prvi dani

zarobljeništva nisu bili problem, ali ovaj treći dan je već počeo da je umara.Bila je

izgladnjela,Ross skoro da joj nije ni davao da jede.Ono malo hrane što joj je dobijala davala

je Myri da ima snage za bjeg. A koliko joj je sad davao bilo je jedva za preživljavanje.Poliza

svoje suhe usne...i žeđ ju je mučila.Možda bi mogla sebi da dozvolimali odmor tako da sutra

može da pobjegne.

- Ustaj kučko.


5

Julianna samo što je zaspala kad su je grubo probudili.Sunce se probijalo kroz otvor

šatora gdje je jedan od Rossovih ljudi stajao držeći tanjir i šolju.Bio je sav prljav i u odrpanoj

odjeći.Rossovi ljudi su bili previše dugo izvan civilizacije.

- Tvoj doručak.Sve pojedi, trebaćeš snagu danas.Ross je nešto specijalno isplanirao

za tebe danas.- Način na koji ju je pogledao, natjerao ju je da prodrhti, ali uspjela je to

prikriti nasmijavši mu se što je njega izbacilo iz takta.

- Ja posebno uživam u specijalnim stvarima- ponosna na svoj miran i hladan glas. On

se smrknu dok je sa treskom spuštao tanjir i šolju na mali stol u sredini šatora.

- Uživaćeš, obećavam ti.

Julianna se nasmija. - Ja uživam u svim stavrima , ti kopile.

Vojnik napusti šator mrmljajući nešto o ludim djevojkama. Odlično.Ako budu mislili da je

luda, to joj daje malu prednost.Ali ipak panika je prijetila da je obuzme. Šta je to Ross tako

specijalno isplanirao za nju? Biti zarobljenica okrutnog, zlog muškarca nije slutilo na dobro.

Šta god da je Ross isplanirao biće bolno.

- Prokletstvo.- Julianna ustade na drhtave noge i priđe stolu uzimajući šolju koja je bila

ispunjena nekom žutom tečnošću.Po mirisu je mogla reći da to nije razvodnjeno pivo.Baci

šolju na drugu stranu šatora i stisnu zube.Usta su joj bila jako suha , kad je zadnji put nešto

popila?Nije se mogla sjetiti.Pogled na hranu u tanjiru nije joj poboljšao raspoloženje.

Gdje je dovraga Ronan ? Planirala je njega sačekati da dovede pojačanje.Robert bi želio

da Ross bude uklonjen. Pogotovo sad, nakon njene otmice. Nije li to bio njegov plan ? Da

uvuče u zamku i Rossa i sve koji mu služe? Biti spašena od strane Ronana bila bi njena

nagrada, a ona ju je zaslužila jer je planirala da se bori zajedno s njima.Ali bila je previše

slaba, njeni prsti su peckali, vrtilo joj se u glavi i bila je sigurna da će do kraja dana pasti u

nesvjest.Morala je promjenitiplan.

Da bi ostala živa mora pobjeći.Koliko god željela čekati Ronana, da mu padne u naručje

dok bi on glumio heroja, njenog heroja, to nije mogla.Morala je odmah da reaguje.Puzajući

dođe da krila šatora kojeg je izrezala - a koji je sad bio ušiven - da bi pomogla Myri da

pobjegne, i proviri ispod njega da vidi koliko vojnika stoji na toj strani.Bili su poredani jedan

do drugog. Julianna zatvori oči moleći se za strpljenje,snagu.Ustajući na noge udahnu

duboko i svom snagom gurnu krilo šatora udarivši u leđa jednog od vojnika.


6

Ne bi se moglo opisati kao ljutnja ono što je Ronan u ovom momentu osjećao. To bi bilo

podcjenjivanje. On je bio lud od bijesa.Koža mu je gorjela od potrebe da siječe i pobaca

maljem sve i jednog Rossovog vojnika.Kako su se samo usudili ući na njegov posjed i oteti

jednuod najočaravajućih žena koju je poznavao - a da ne pominje da su oteli i pretukli Myru,

ženu njegovog rođaka Murrya.Platiće za to. Sve i jedan đavolski sljedbenik će da plati.

Najgore od svega ,kako nije znao da ima neprijatelja među svojim ljudima? Ronan je ratnik.

Muškarac od časti.Bio je drugi u komandi Viliam Valas i zadužen za treniranje vojske kralja

Škotske.Bilo im je potrebno ljudstvo, obuka i sredstva da potuku kralja koji se pakleno trudio

da uništi Škote i uzme njihovu zemlju. Čak je i silovao nevjeste nadajući se da će tako

posijati svoje sjeme i da će se Škoti povući. E pa,on to neće dopustiti.Boriće se do smrti

protiv svakog Engleza pa čak i Škota koji izda svoju zemlju.Svi oni će umrijeti od njegovog

mača. Englezi neće vladati ovde.Neće dozvoliti da žene njegove braće i rođaka budu

silovane.Bez obzira na cijenu, na krv,na znoj ,suze neće dopustiti da njegova zemlja bude

pokorena. Ako bude potrebno da se bori do kraja života , boriće se.

Boriće se protiv svakog Rossa od istoka pa do zapada i od sjevera do juga i postaraće se

da Robert Bruce ostane u Škotskoj i da Škotska ostane Škotska. Viliam Valas je bio svima

nadahnuće.To je ratnik velikog i hrabrog srca i sa čeličnim mudima, koje je Ronan jedino

prije vidio kod svog starijeg brata Magnusa.Vjerovao je da i on ima takva čelična muda. Ali ,

nije sad mogao razmišljati o ratu, prvo se morao pozabaviti ovom bitkom . Sakriven u šumi ,

bez konja ali sa dvadeset Brucovih vojnika Ronan je imao element iznenađenja u svojim

rukama.

Posmatrao je jednog muškarca kako ulazi u šator koji je bio okružen ratnicima noseći

šolju i tanjir.Sudeći po straži oko šatora pretpostavio je daje to Rossov šator, niko drugi nije

trebao toliku zaštitu. Kopile je sigurno očekivao napad, što je značilo da je na oprezu. Muški

smjeh odjeknu iz šatora i ubrzo se pojavi muškarac sad bez tanjira i šolje , koji pljunu na

zemlju izlazeći iz njega.Ronan pogleda u muškarca do sebe kimnuvši mu glavom i polako se

vratiše do konja.

- Šator okružen vojnicima mora biti Rossov šator- reče on a njegovi ljudi kimnuše u

znak slaganja. - Izbrojao sam desetak ljudi uz šator i još bar dvadeset u logoru. Još pola njih

su sigurno u izvidnici.

- Da, i nemoj zaboraviti one što spavaju u podignutim šatorima- reče Graham ,

Ronanov drugi komandujući kojem je vjerovao svojim životom. Ronan kimnu glavom.Već ih

je primjetio, okruživali su vatru .Nije to bila velika vojska ali ipak ih je bilo dovoljno da

uzrokuju štetu.

- Bolji smo i vještiji od njih, i još imamo element iznenađanja na svojoj strani.Mislite da


7

možete da se borite četiri na jedan?

Svi njegovi ratnici divlje se osmjehnuše kimajući potvrdno. Voljeli su dobru borbu isto kao

i on sam.Ronan bi mogao petoricu odjednom da ubije , toliko je bio samouvjeren. Njegovi su

ljudi svaki dan vježbali sa više protivnika , baš zbog ovakvih situacija. U borbi nikad ne

možeš znati sa sigurnošću koliko ih je na suprotnoj strani.Veće su šanse da preživi borbu

ako je naučen da se bori sa više ratnika ,pogotovood kad su Englezi napali njegovu zemlju

kao mravi kad napadnu jelo.Ronan ja bio siguran da Englezi samo dišu jedu i bore se.Ronan

zaveza svoju dugu kosu kožnom trakom.

- Kažem da naplatimo Rossu za njegov napad na nas.Za krađu naših žena.Za njegovo

dodvoravanje jebenim Englezima.

Dvadeset muškaraca podiže svoje pesnice u znak podrške i odobravanja.

- Uzjašite, okružićemo njihov logor. Želim trojicu sa sobom da napadnemo Rossov

šator.Ako ima desetke stažara okolo šatora , ima ih sigurno toliko i unutra.

Prišli su logoru jašući na konjima pokazujući zavidnu vještinu kad su uspjeli da savladaju

petoricu Rossovih izviđača bez ijednog zvuka obarajući ih na zemlju.Sad nije bilo nikoga da

upozori Rossa na njihov napad.

Lagani vjetar hladio mu je vrelu kožu smirujući ga , podsjećajući ga da se mora boriti

metodički a ne sa emocijama.Julianna je sigurno dobro.Mora biti.Ta žena ima hrabrosti, tu

nije bilo nikave sumnje.Bila je sigurna, morao je to sebi uporno govoriti.Borila bi se svim što

ima , ne bi dopustila da joj iko nanese zlo.Ali , ako jeste...

Ronan zareža i potjera konja napred.Izlazeći iz šume njegovi ljudi okružiše čistinu gdje je

bio Rossov logor. Zašto bi za ime Božije ovde napravio logor? Da nije ovo neka njegova

zamka? Nije imalo smislia, digli su logor gdje ih je bilo ko mogao lako napasti i opkoliti. Ovo

je bio ili jako glup ili jako pametan potaz.Ali, Ronan nije mogao sad misliti o tome.Namršti se

gledajući svoje ljude koji su krenuli da okruže šator. Da li se to šator pomjerio? Prvo je

pomislio da samo umišlja,da ga oči varaju,ali šator se pomaknu opet i stražar koji je stajao

na vratima poleti napred.Ronan povuče uzde i konj se nalglo zaustavi. Šta kog đavola? Je li

to stražar gurnut? Da nije Julianna u šatoru? Da li je to mogla biti ona?Da li je to moguće?

Od kad vojnici čuvaju zatvorenika a ne svog vođu? Je li taj zatvorenik Julianna? Ronan

podiže ruku zaustavljajućisvoje ljude.Morao je ponovo da razmotri situaciju prije nego što

sve ode dođavola.


8

DRUGO POGLAVLJE

ulianna izgubi ravnotežu.Taj prokleti ratnik bio je veći nego što je mislila - ili je

ona bila umornija i slabija nego što je mislila.Posrnu unazad, pa pokušavajući da

se uhvati za nešto, bilo šta, da povrati ravnotežu, uhvati se za drveni stub koji je

držao šator u sredini. Iverje joj se zabode u dlanove i ona se ugrize za obraz da spriječi jauk

da joj pobjegne iz usta. Ratnici nisu zavijali zbog iverja u dlanovima.Čitav šator se zatrese.

Dragi Bože.Zadnje što joj je trebalo je da se šator sruši.Mogla bi se ugušiti pod njim ili bi je

Rossovi ratnici mogli izudarati.Nije imala drugog izbora, uz jauk pusti drveni stub i svom

snagom tresnu guzicom od hladnu zemlju izbijajući sebi zrak iz pluća. To nije bilo

dobro.Morala se smiriti.Ako počne paničariti biće joj samo gore.Zatvori oči pokušavajući da

par puta brzo udahne.Pluća su joj gorjela. Bože, šta da radi?Mora izaći iz ovog šatora.

Glasni povici začuše se oko nje i Julianna ugleda ratnike kako ulaze u šator.Sunce je na

kratko zaslijepi i Julianna na kratko zatvori oči.Oči joj se malo privikoše na svijetlost i ona

izvuče jednu iglu iz kose i zabode je jednom ratniku pravo u grudi.Vrh igle joj je bio namočen

otrovom.Taj trik je naučila od vidarke iz dvorca u kojem je odrastala.Ratnik pade na koljena

dok mu je pjena udarala na usta. Sledećeg ratnika koji je pojurio na nju ubola je u vrat, umro

je još brže zbog njenog direktnog uboda u venu.Julianna izvuče mač iz njegovih korica i

sakupi snage da ga podigne da se odbrani od sledećeg napadača. Inače joj to ne bi bilo

teško, ali činilo joj se da je iz minute u minutu sve umornija. Sledeći ratnik baci pogled na

poginule i diže na nju svoj bijesni pogled. Tu je napravio veliku grešku. Najvažnije pravilo u

ratu, prvo koje je ona naučila, je da nikad ne dozvoliš svojim emocijama da vladaju tvojim

postupcima. Lekciju koju je ovaj ratnik naučio kad ga je probola mačem.Krv joj natopi prste i

ona ispusti mač dok je posezala za čuturicom sa vodom koja je bila u mrtvačevom

rukavu.Ruke su joj gorjele, bila je preumorna.Nije bila sigurna koliko još može da

podnese.Kad je sledeći ratnik ušao u šator,reagovala je instiktivno i zamahnu nožem kroz

vazduh.Vid joj se zamagli.Nešto joj je bilo poznato.Ratnik se povuče unazad i nož mu se

zabode u rame a ne u srce, gdje je ciljala.

- Ranila si me!- Glas joj je zvučao poznato.Ali ko je to bio? Misli su joj bile

haotične. Zanjihala se osjetivši kako joj tijelo pada na zemlju.Koljenima pade na zemlju i

zagleda se u svoju krvave ruke pa u ratnika koji je stajao ispred nje izvlačeći nož iz ramena.

Krv mu pojuri iz rane bojeći njegovu bijelu tuniku u crveno. Isklesano lice,bijesne zelene

oči,usne zbog kojih je drhtala, koje su bile stvorene za ljubljenje...Ne.....

J


9

- Ronan?

- Da ženo.Gdje si naučila da tako bacaš nož?

Nasmiješi mu se blijedo dok su joj crne tačke plesale pred očima.

- Bar nije jedna od mojih igli.

- Tvojih igli?

Smjeh joj odzvoni u glavi. Ili joj je pobjegao s usana? - Moje igle imaju otrov na svojim

vrhovima.- Bila je u delirijumu.

Tajne se nisu djelile sa strancima.Ne, to nije bio stranac. To je bio Ronan, zar ne? Vid joj

se pomutio.Sigurno umire. Svaka misao o tome kako bi trebala da lizne vrh igle i umre prije

nego što počne mučenje nestala je kad je čula Ronanov glas.

- Opet si me ostavila bez daha.- Posegnu za njenom rukom i ona shvati da je već

posegnula za jednom od svojih igli.

- Ubila bi se? Nakon što sam došao da te spasim? Bruce neće biti zadovoljan.

Ona je željela da zna hoće li on biti nezadovoljan. Žudjela je da je uzme u naručje i

odnese daleko odavde, da je odnese na neko mjesto gdje bi mogli ono što jesu.

- Trebam te.- ona prošaputa, osjećajući kako su joj usta suha.

- Ovde sam curo.

Julianna odjednom osjeti kako lebdi i shvati da je to zato što ju je Ronan podigao u

naručje

- Tvoje rame. - progovori ona osjećajući kako je i ono malo snage napušta. Bila je

tako umorna. I tako žedna.

- Nije to ništa.

Lagao je.Vidjela je da je nož duboko u njegovom ramenu. Vidjela je krv.Pokuša da

protrese glavom i tako ga opet povrijeđujući po ramenu.

- Ne uzrujavaj se curo , sad si na sigurnom.

Koji je on idiot. Ona je brinula zbog njegove sigurnosti.Mogao bi umrijeti od gubitka krvi ili

infekcije. Ne bi je trebao nositi. Još da ne spominje da su okruženi Rossovim vojnicima.

Zašto je dođavola došao sam? I zašto je ona maštala o tome?

- Spusti me dolje- reče ona.

- Hmmm ?

Ona je mislila da je rekla, nije bila sigurna jesu li riječi uopšte prešle preko njenih usana.

- Treba mi vode- izgovori hrapavo. Tijelo joj se njihalo u skladu s njegovim koracima.

Zvuci bitke su se sve manje čuli kako su se udaljavali.Došao je sa svojim ljudima. Znala je

da hoće. Zašto je uopšte sumljala u to , pitala se ? Ronan nije budala. On je bio vrhunski


10

ratnik. Ne bi nikad jurišao u napad puštajući emocijama da vode svaki njegov postupak.Čak

ni za nju. Julianna osjeti kako je prebacuje preko leđa konja.Udar od kožno sedlo izbi joj zrak

iz pluća.Postoji li muškarac koji zna biti nježan? Ovako bi joj mogao još i rebra slomiti.A

opet, kako je mogla očekivati nježnost od muškarca koji je nosio duboko zaboden nož u

ramenu, koji je ona tamo zabola. Hvala Bogu da nije i on bio natopljen otrovom,inače bi

Ronan davno bio mrtav. Sedlo se pomjeri dok je Ronan uzjahivao psujući ispod glasa zbog

ramena. Uhvati držak noža, naglo ga povuče iz ramena bacajući ga daleko. Pritisnu čvrsto

ranu, udahnu duboko i privuče je sebi u krilo. Voda se razli preko njenih ispucalih i suvih

usana , kvaseći joj obraze i bradu.

- Otvori usta curo ili ti voda neće pomoći.- Julianna se skoncentrisala na njegove riječi

i otvori usta osjećajući kako joj hladna voda kvasi jezik.Ronan nagnu čuturicu sipajući joj

vodu niz grlo i Julianna poče kašljati .Pokušava li je on to udaviti?

- Polako curo, polako.- zapjevuši Ronan mirnog i umirujućeg glasa. Možda je ipak ne

pokušava udaviti.Usmjeri svu svoju pažnju na njegove riječi napokon shvativši kako da guta

vodu a da se ne udavi . Hladana tekućina kliznu joj niz grlo pravo do njenog stomaka koji se

pobuni i ona uloži svu preostalu snagu da ne povrati.

- Kad si zadnji put nešto jela ili popila?- bijesnim glasom je upita Ronan. Pokuša da

slegne ramenima, nije bila sigurna da može pričati.- Izgledaš iscrpljeno- promrmlja Ronan. -

Idemo te vratiti u Eilean Donan.

- Ross...- zaguši se tim riječima.

- Pobjegao je, ali ubili smo dvije trećine njegovih vojnika. Kopile neće moći bježati

zauvjek.

Nisu uspjeli.Ross će ponovo krenuti na njih. Bio je okrutan i osvetoljubljiv tako da je

sumnjala da će ovaj ne uspjeh proći ne kažnjeno.

- Šššš..- reče Ronan još jače je stežući u zagrljaj. - Ne muči se zbog toga , curo. Ross

će umrijeti ili od tvog ili mog mača obećavam ti to.

Sigurnost u Ronanovom glasu smirila ju je. Mora se koncentrisati na to da što prije povrati

snagu i da Ronan izliječi svoje rame tako da onda mogu smisliti plan kako da uhvate Rossa.


11

Prokletstvo! Ronanovo rame boljelo ga je ko sam đavo.Izvukao je nož ali sa Juliannom u

naručju nije mogao dobro da zamota ranu. Dajući signal svojim vojnicima da nastave sa

borbom potjera konja .Oni će im se pridružiti čim završe sa borbom. Pobjeda je bila u

njihovim rukama. Osim što je Ross pobjegao,opet. Kopile! Bio je okrutna kukavica koja je

uživala da nanosi bol drugima ali se nikad nije zadržavao da se suoči sa posljedicama.Bio je

najgora vrsta zla. Bez bilo kakve sumnje,Ross će uvjek bježati.Krijući se iza Engleza mislio

je da će uvjek biti nevidljiv.Ronanovi ljudi će ga uloviti i zarobiti.

- Moja propasti.- Novi talas bola prođe Ronanovim ramenom dok je novi mlaz krvi

šikljao iz rane.Julianna mora da je pogodila u neku venu.

Slabost ga obuze ali on tvrdoglavo krenu napred. Eilean Donan nije daleko od mjesta gdje

je Ross podigao logor. Kad stigne tamo moraće da pošalje još ljudi da pretraže šumu.

Rossu ne može biti dozvoljeno da bježi zauvjek. Neće stići do sigurnosti svog dvorca ili do

zlih Engleza. Platiće - i patiće , radije bi da to bude što prije, i Ronan će se postarati za

to,čim se pobrine za svoje rame. Svuče svoj vuneni karirani plašt i zamota ga oko ramena

držeći ga toplim. Njegova bijela košulja postala je crvena dok je gledao kako se krv sve više i

više širi njegovim grudima.Gubio je jako mnogo krvi.

Prisili se držati oči otvorenima, tjerajući sam sebe da izdrži. Bol ga oslabi , sad je samo

osjećao kako mu je rana utrnula....i prsti. To ne može biti dobro. Dragi Bože , kakav su par

on i Julianna sad činili. Ljepotica je ležala onesvješćena u njegovim rukama, najvjerovatnije

od gladi.Ako ne pojede nešto vrlo brzo , možda neće preživjeti. A on je gubio krv puno brže

nego što je srce moglo da je zamjeni. Trebao bi da je bijesan na nju što ga je ranila , ali nije

bio. Nije mogao da je shvati. Bila je kuharova sluškinja, mogla je da sjecka hljeb i mrku kao

niko drugi.Ipak , kad god bi Bruce sa njom popričao nasamo, vratio bi se svojim ljudima sa

jako dobrim savjetom. Ponekad i boljim savjetom nego što mu ga daju i on sam ili Viliam

Valas o odbrani od Engleza ili način treniranja vojnika ili čak o utvrđivanju zamka.

Julianna je bila zagonetka. On možda nije znao ko je ona ali je sa sigurnošću znao da nije

kuharova sluškinja , bez obzira kako joj dobar kruh sa bijem lukom bude. Na pomisao o

hrani njegov stomak se oglasi.Dobro je, nije još mrtav, mada i dalje nije ništa osjećao ni u

ramenu ni prstima. Ronan zaječa i Julianna se promeškolji u njegovom naručju.Tijelo joj je

gorjelo uz njegovo.Bila je u groznici, to ga je zabrinulo.Brinula ga je njena groznica, a brinulo

ga je i kako je njeno zaobljeno vrelo tijelo uticalo na njegovo.Krv mu se sjuri u prepone.Do

vraga, ta krv mu je bila potrebna na drugom mjestu. Pogleda u nebo gledajući kako se sunce

pomalja iza oblaka dok je čekao da ga određeni dijelovi tijela poslušaju. Promrsi kletvu


12

stisnutim zubima. Sad nije bilo vrijeme za to.Morao se skoncentrisati na povratak u dvorac

bez drugih povreda.

Zvukovi kopita odjeknuše iza njega. Ronan potjera svog konja u galop.Nije znao ko jaše

iza njega. Ako bi se borio brzo bi izgubio kad se uzme u obzir da je jedva više imao snage

da sjedi na konju. Strah je prijetio da ga obuzme ali on ga odlučno protjera iz svoje glave.

- Drži se lady Julianna- promrmlja tiho ni sam ne znajući da li je svjesna da ga

razumije. Mora da joj je nešto doprlo do svijesti jer se još jače privila uz njega i izgovorila

nešto ne razgovjetno.- Brže ,Sveče!- zaurla na konja. Svetac obori glavi i pojuri napred.

Držeći Juliannu zdravom rukom nije mogao da mačem sklanja niske grane.Par grana ga je

lupilo po licu , na sreću one deblje uspio je da izbjegne naginjući se u sedlu.

- Ronan.

Mogao bi se zakleti da ga je neko zvao. Nije bio siguran, imao je utisak da su mu uši pune

vune. Sve mu je bilo prigušeno a opet sve je i odjekivalo u njegovoj glavi.

- Uspori čovječe.

Graham. Ronan uspori i njegov drugo komandujući dojaha do njega.

- Isuse, izgledaš kao đavo. Sav si prekriven krvlju. Tvoja - Graham pokaza glavom na

Juliannu - ili njezina ?

- Moja- Ronan procijedi kroz zube.Usta su mu bila suha , bio je tako žedan.

- Pusti me da zamotam ranu.- Grahamov glas nije dopuštao bilo kakvu raspravu.

Ronan zaustavi Sveca i Gareth odcijepi komad svoje košulje obmotavajući je oko njegovog

ramena. Šištao je kroz zube od bolova suzdržavajući se da ne odalami Garetha u nos.

- Izgubio si dosta krvi, čovječe. Čudim se kako uopšte sjediš na konju.

- Imam prečih stvari za brinuti nego što je gubljenje krvi.

- A da brineš o svom životu ?- Graham se smrče. - Daj mi curu . Treba ti sva snaga

da se održiš u sedlu, i možda bi mogao da izbjegneš koji udarac granom u lice. Izgledaš kao

da ti je neko izbičevao lice.

Ronan zareža ne Grahama još jače privlačeći Juliannu sebi.Nije želio da je prepusti

njemu.

- Daj mi je Ronane.

- Ti mi ne možeš izdavati naredbe.- Pokušao je zvučati zapovjednički , ali glas mu je

bio slab i od samog tog napora osjeti kako mu se vrti uglavi.

- Ne, ne mogu, tu si u pravu. Ali zakleo sam se da ću te štiti i to namjeravam pa makar

je morao sam uzeti od tebe , ti tvrdoglavi magarče.Sad,daj mi curu.


13

Ronan, preko volje, posegnu za Juliannom pokušavajući je dići sa svog krila i ona zaječa

vrteći glavom s jedne strane na drugu. Mrzio je što mora priznati da nema snage da je

podigne.Kad je postao ovako slab? Šta je uradio da bi se osjećao ovako ponižavajuće? Nije

se osjećao ništa snažnije od tek rođene bebe.Graham se protegnu preko Ronanovog konja i

podiže Juliannu s njegovog krila.

- Biće sigurna kod mene. To ti obećavam.

Ronan ga pogleda smrknuto ali Graham skloni pogled.Graham je obećao? Oh,dođavola,

to je zvučalo kao zakletva. Da li je Graham znao da se zanimao za Juliannu? Jesu li i drugi

to mogli primjetiti? To uopšte nije bilo dobro. Ronan nije uopšte imao namjeru da se smiri sa

jednom ženom,ali baš nikakavu namjeru.Bez obzira koliko ga privlačila i osvajala.Bio je u

ratu za Škotsku samostalnost. Bio je ratnik. Nijedna žena ne zaslužuje da se veže za

muškarca koji je može učiniti udovicom. Julianna je zaslužila više od toga. I to je sve o čemu

će on misliti.Možda će kad stigne u dvorac i zašije rame dok bude salijevo bar dvadeset

gutljaja viskija u sebe dokazati sebi da nije zainteresovan da se ženi. Ili će jednostavno otići

u krevet sa tri ili četiri sluškinje.Jedna bez zuba cura je bila posebno dobra u ....

Ronanove usne se izviše od gađenja. Baš je bio guzica.Bez žena.Samo viski i spavanje.

- Idi. - naredi Grahamu.

Graham krenu prvi a Ronan za njim. Bilo mu je sve teže i teže da drži otvorene oči i da se

nije držao obema rukama za konjske uzde već bi sigurno bio na zemlji. Činilo se kao

vječnost prije nego što su stigli do mosta preko kojeg se išlo u Loch Duich. Eilean Donan

nalazio se na ostrvu obavijenom maglom. Sunce se odbijalo od oružja stražara na

tornjevima.Graham je podigao ruku i pozvao ih da bi znali ko prilazi dvorcu. Povratni pozdrav

odjeknuo je kroz jutarnji zrak dok su oni žurili u dvorac.Hvala Bogu, uspjeli su. Začuvši kako

konjska kopita udaraju po mostu Ronana obuze veliko olakšanje. Uskoro će mu rana biti

zašivena, biće naliven viskijem i u toplom krevetu. Hladnoća ga obuze , zubi zacvokotaše

dok su mu se oči sklapale. Prokletstvo. Još samo koji metar i stigli su.

- Hladno mi je- reče on.

- Šta si rekao ? - upita Graham iza njega.

- Hladno......mi je.

Pred sam kraj mosta Ronan osjeti kako klizi iz sedla.Bezuspješno se pokuša uhvatiti za

uzde, za sedlo i Svečevu grivu - bilo šta za šta bi se mogao uhvatiti ali sve mu je klizilo kroz

prste. Stisnu bedrama jače oko Sveca ali činilo mu se da su mu noge kao od stakla. Padao

je. U kurac.

Ovo se ne događa. Ali jeste, i udarac glave o most bolio je ko sam đavo. On nije bio

slabić i nije osjećao bol kao obični muškarci. To je ono što je sam sebi i dalje


14

govorio.Međutim , to je bilo lakše pomisliti nego uraditi. Bol sjevnu kroz njegovu glavu pa sve

do ramena.Činilo mu se da je potopljen u ledeno jezero i još napadnut od divljih životinja.

- Moja propast.- prošaputa prije nego što se onesvijestio.


15

TREĆE POGLAVLJE

rijatan miris lebdio je oko Julianninog nosa pomjerajući se lijevo - desno. Uhvati

sebe kako prati taj miris pomjerajući glavu, isto kao što je to radio njen konj kad

ga je nudila nekom poslasticom. Šta je to mirisalo tako ? Umirala je od gladi.

Umirala je od žeđi. Tako je željelada proba to što je tako divno mirisalo.

- Probudi se. Hajde, uzmi gutljaj.

Nebesa, da ! Trebala bi ! Kapci su joj bili teški a tijelo joj se činilo još teže. Jedva se

mogla pomjerati ali se prisilila otvoriti oči. Jaka svjetlost joj je zasmetala i Julianna trepnu

nekoliko puta fokusirajući se na lady Myru koja je sjedila kraj nje. Ta žena je uvjek bila

prelijepa i tako samouvjerena. Dobro, ne baš uvjek. Kad ju je Julianna prvi put vidjela Myra

je bila u rasulu. Ali izbjegavši smrt za dlaku bilo je razumljivo što je bila u takvom stanju. Sad

je njena koža blistala a njena crna kosa joj je bila sjajna i počešljana.Skroz je bila ženstvena.

Nije bila kao Julianna.

Julianna se nasloni na jastuke koji su je okruživali na krevetu. Miris njenog sapuna

ispunjavao ju je mirnoćom, to je bio jedan od rijetkih luksuza koje je sebi dozvoljavala. Vatra

koja je gorjela u ognjištu njenu odaju je činila toplom i prijatnom.

- Vratila si se. - reče Myra osmjehujući se zadovoljno. - Bojala sam se da ću ti morati

na silu salijevati u grlo ovu juhu.

Julianna se osmjehnu. - Ja sam dama, polako ću je pijuckati.

Myra se nasmija - Izvinjavam se.- Podiže drvenu kašiku do Julianninih usta i ona sa

zadovoljstvom uze gutljaj. Juha je bila ukusnija od bilo čega drugog što je do sad jela. Ili joj

se to možda činilo zbog izgladnjelosti , ali juha je bila topla , začinjena , baš kako ona voli.

- Oprezno, ne tako brzo. - Myra je upozori. - Ronan je rekao da nije siguran koliko si

dugo bila bez hrane i vode.

Julianna uze još jedan zalogaj. Govedina. Sasvim sigurna je juha bila od govedine sa

bijlim lukom i ružmarinom.

- Ne znam ni ja.- odgovori polako. Kako da joj kaže da joj je davala svu hranu i vodu

da bi ona mogla da pobjegne i da nije ništa jela i pila od tad? Julianna nije htjela da joj se

prijateljica osjeća krivom za njeno iznemoglo stanje.

- Jesi li jela u Rossovom logoru?

Julianna se ugrize za usnu ne želeći da prizna istinu. - Nakon što si ti pobjegla davali su

mi pišaću da pijem i povraćku da jedem.

P


16

Myrine oči se raširiše i ona se umiri.Julianna sama uze kašiku iz njene ruke i stavi je

usta.Juha je stvarno bila ukusna.

- Šališ se- reče njena prijateljica.

Julianna se nemoćno nasmija i izgovori laž. - Da, šalim se. Jednostavno su zaboravili da

me nahrane. Ja sam bila zatvorenik a ne gost.

Ljutnja bljesnu u Myrinim očima. - Nisi bila zatvorenik već žrtva.

Loš izbor riječi .- Nikad nisam bila žrtva- Julianna izgovori sa žestinom u glasu. Borila se

da sjedne dok su je svaki mišić i svaka kost boljeli .

- Sama ću se nahraniti. Idi sad i radi nešto drugo.

Myra je pogleda zapanjeno stisnutih usnica u tanku crtu. - Nisam te htjela uvrijediti. Bila

sam ljuta na njihovo ponašanje prema tebi.

Julianna proguta odgovor. Prva bi priznala da ima eksplozivnu narav, jedan sekund bi

bila sva umiljata a već drugi bi prolazila glavom kroz zid. Myra joj je prijateljica a ne njen

neprijatelj. Donjela joj je juhu da povrati snagu i sad kad bi bjesnila na nju ne bi bilo u redu.

Znajući sve to , Julianna osjeti još veći stid. Samo je htjela da bude sama i da pojede svoju

juhu na miru. Kad bi ju pojela malo bi odrijemala, ustala, obukla se i potražila Roberta

Bruca.Imaju o mnogo čemu da popričaju ali prvo će se izvinuti što je dozvolila da je zarobe.

Nije još odlučila hoće li priznati da je pošla svojom voljom.

- Voljela bih sad da ostanem sama.Moram se odmoriti.

Myra ustade prevrćući očima dok joj je davala zdjelu sa juhom. - Mislila sam da smo

prevazišle netrpeljivost .Nakon svega što se desilo mislila sam da smo se povezale.Čini mi

se da sam pogriješila.

Julianna zagrize usnu dok je mislila šta i kako da odgovori. - Čekaj.

Myra se okrenu prekriženih ruku preko grudi. - Da?

- Ja.....žao mi je .Veoma sam umorna.

- Tako sam i mislila, ustvari nisam mislila da ćes se i probuditi.Izgledaš užasno.

Julianna namršteno pogleda u juhu i uze još jedan zalogaj. - Nisam navikla da imam

prijatelje.- I nije navikla. Prijatelji su bili luksuz koji sebi nije mogla da priušti. Čitav svoj život

je učila , trenirala i kad je sve usavršila poslali su je da brani Škotsku. Kad god je htjela da se

igra sa ostalom djecom , našli bi joj još nešto da nauči.Tad joj se činilo da je to jako okrutno,

ali sad je shvatala zašto su je tako pripremali. Osobe na njenoj poziciji nisu mogli da imaju

prijatelje koji im nešto znače. Gubitak bi bio užasan. Poštovala je i razumjela odluku svoga

učitelja što joj nije dopuštao da ih ima.

- Jesmo li prijateljice ? - Myra je upita gledajući je sa nadom u očima.


17

Sa dolaskom Myre , Julianna je dobila rijedak poklon, priliku da se sprijatelji sa ženom. To

vjerovano nije bila baš dobra ideja, ali neka joj Bog pomogne, očajnički je trebala nekoga s

kim može pričati..... Ne bilo koga , ženu. Myru. Julianna je očajnički žellela da joj kaže o

osjećajima koji su harali njezinim tijelom. Zabranjeni ili ne , nije mogla osporiti kako su uticali

na nju. Kako je on uticao na nju .Možda bi joj Myra mogla dati neki savjet. Uostalom , Myra

je već udana za čovjeka kojeg voli iako to nije čovjek kojem je bila obećana. Myra bi trebala

da zna nešto o zabranjenoj ljubavi, zar ne ?Oh, o čemu ona misli? Ionako nije važno, jer za

par godina Ronan će se oženiti ali ne s njom. Ne bi uopšte trebala misliti o njemu, a kamoli

pričati o njemu. Biće prijateljica Myri ali nikad joj se neće otvoriti do kraja. To nije dolazilo u

obzir.

- Da, prijateljice smo.

- Dobro. Sad, kao prijateljica želim da ti zahvalim što si mi spasila život. Odmaraj sad a

ja ću ostalima reći da te ne uznemiravaju.

Julianna odmahnu glavom dok je spuštala zdjelu sa juhom . - Ne. Moram odmah da

razgovaram sa Robertom.

Myra se namršti. Oh, dođavola! Julianna je slučajno Bruca nazvala imenom. Biti opušten

može biti jako opasno. Mogla bi da razmisli o potrebi za ovim prijateljstvom. Myra se primače

krevetu.

- Trebala bi biti opreznija. Ne znam u kakvom si odnosu sa Brucom , ali vjerujem da bi

se mnoge glave okrenule da su te čuli kako ga zoveš imenom.- Myra se ogleda po odaji kao

da bi svaki čas neko mogao da iskoči iz zidova. - Kažem ti ovo kao prijateljica.

- Nije naš odnos takav !- Julianna ogorčeno reče raširenih očiju. - Rekla sam ti da

sam njegov doušnik, i da ga štitim.Ali nikad u ovom životu a ni u idućem on neće biti

moj.....ljubavnik. - Od same pomisli gorčina joj ispuni grlo. Ništa više nije mogla reći.-

Nadam se da mi vjeruješ.

Myra zagrize usnu zamišljeno. - Ranije bih rekla da ti ne vjerujem, ali sad da , vjerujem ti.

Ali ti ne mogu reći da ti i Daniel vjeruje.

Daniel Murray, Myrin suprug, bio je kao trn u Julianninoj guzici kad je stigao u dvorac da

pomogne pri obučavanju vojnika.Ne samo što je Ronanov rođak, već je i njegov rođak

Andrew Murray bio vođa Valasove vojske tako da mu je Valas poželio dobrodošlicu. Ronan

je Daniela sklonio u stranu progovorivši tek par riječi i od tad je više nije gnjavio. Mada, to je

bio samo dan ili dva prije nego što je dobrovoljno otišla sa Rossovim ljudima da spasi Myrin

život.

- Još uvjek mi ne vjeruje, čak i nakon što sam ti spasila život?


18

Muškarci su tako prokleto nedokazani. Čak je i Ronan u svoj svoj hrabrosti i muževnosti

bio nedokazani magarac. Skoro je zaboravila...

- Kako je Ronan? Njegovo rame?- Vrućina joj obli obraze i ona jedva odoli želji da ih

prekrije rukama.

Strah prijeđe Myrinim licem dok je Julianna gledala sa zebnjom kako joj prijateljica žuri iz

odaje. - Odmara se.

- I....?- Julianna upita.

- U svojoj je odaji.- Myra se poče popravljati haljinu na sebi izbjegavajući pogledati

Juliannu.- E, pa najbolje je da ja sad odem.

- Čekaj. - pozva je Julianna dok je ova jurila prema vratima. Lisica se nije vratila, nije

se čak ni okrenula. Ovo nije bilo dobro.Nešto je užasno bilo loše , inače bi joj još nešto rekla

o Ronanu. Da li se odmarao ....s Bogom? O Bože! Da nije umro? Ne bi mogla da živi sama

sa sobom ako ga je ona ubila. Sakupivši svu snagu , Julianna zbaci pokrivače sa sebe i

pogleda u prozirnu spavaćicu u koju je bila obučena. Od kud joj ovo ? Ona nije imala tako

fine i nježne stvari.Ustvari, Julianna je spavala gola.Imala je vruću krv i ako bi u krevet otišla

obučena budila bi se okupana znojem. Sigurno je bilo Myrino. Možda joj je dala i ogrtač uz

ovu spavaćicu. Ali nigdje ga nije vidjela. Julianna prebaci noge preko kreveta, nezadovoljna

kako su joj bile teške.Još uvjek je bila slaba.Lutajući dvorcem i nije baš bila dobra ideja , ali

morala je da sazna kako je Ronan.

Pomjeri prste na nogama lagano ih savijajući. Činili su se sasvim u redu. Julianna ustade

iz kreveta i noge i koljena joj zadrhtaše dok joj se disanje ubrzavalo.O Bože ! Udahnu

duboko nekoliko puta pokušavajući se spriječiti da ne povrati.Vid joj se zamagli na nekoliko

trenutaka.Prisili se da miruje dok joj se vid nije razbistrio i mučnina prošla.

- Možeš ti to. - uporno je ponavljala sama sebi. Uspjela je da stigne do ormara a da se

nije onesvijestila. Hladni trnci su joj klizili niz tijelo pa iz ormara izvuče svoj kaput i čizme ne

trudeći se da ih sveže. Nije htjela da gubi vrijeme na to , a i iskreno je sumljala da se ne bi

onesvijestila ako bi se savila da ih sveže. I samo stajanje puno ju je koštalo.

Julianna polako krenu prema vratima pridržavajući se za sve što je mogla da uhvati.

Stigavši do vrata nasloni glavu na njih dišući duboko.Što se više kretala njena ravnoteža je

postajala sve bolja i bolja. Otvori vrata i izađe u hodnik. Gdje je Ronanova odaja? On je

obično spavao sa svojim ljudima u barakama.Ali Myra je rekla da se odmara u svojoj

odaji.Gdje je , dođavola , njegova odaja? Da li u jednoj od praznih odaja do njene ili je u

odaji koje se nalaze kod velike sale? Nadala se da se nalazio u nekoj od praznih odaja blizu

njene , silaženje niz stepenice nije joj se činilo kao dobra ideja.Ne bi sigurno bila prva osoba

koja je poginula pri padu niz stepenice. Oslanjajući se na zid krenula je polako niz hodnik.


19

Stade ispred drvenih vrata i pomoli se u sebi da je Ronan u odaji.Vrata nisu bila zaključana i

ona ih polako otvori i uđe unutra.Prigušeno svjetlo od niza svijeći osvjetljavalo je sobu.

Zastori na prozorima bili su navučeni a na sredini sobe nalazio se ogroman krevet na

kojemu je spavao Ronan. Brada mu je prekrila obraze a duga kose mu je ležala na

jastuku.Pune usne su mu bile otvorene, kao da pozivaju na poljubac.Ležao je gol do pojasa,

na njegovim tamnim prsima isticao se zavoj kojim mu je bila omotana rana.Prsa su mu se

ravnomjerno dizala i spuštala sa svakim njegovim novim udahom. Julianna je željela da ga

dodirne, da pređe rukama preko njegovih jakih prsa.Zamisli kako bi bilo kad bi ga osjetila

pod svojim rukama, sve te mišiće dok bi joj se ruke spuštale sve niže i niže sve do

njegovog...Oh dođavola! Zabranjene misli.Morala ih je što prije izbaciti iz misli.Ovo bi samo

moglo da izazove nevolju.Julianna se ugrize za usnicu. Izgledao je veličanstveno, čak i više

nego što je zamišljala. U stomaku joj se uskomeša i ona se brže - bolje nasloni na dovratak

da povrati ravnotežu. Na odsjaju svijeća kosa mu je bila zlatno crvena a koža prekrivena

kapljicama znoja.

Groznica. Ne. Molim te Bože.Ali bilo je očigledno da mu se tijelo bori sa groznicom.

Groznicom koju je ona izazvala. Šta ako umre ? Šta će ona tada? Odmahnu odlučno

glavom. To se neće dogoditi.Bio je mlad, snažan i imao je jaku volju za životom. Biće on

dobro. Moraće biti dobro jer nije bila sigurna da bi mogla živjeti bez njega. Krivica prođe kroz

Juliannu. Bila je to istina - ne bi mogla živjeti bez njega čak i ako ne bi imala drugog izbora.

Polako se odmaknu od vrata i pođe prema krevetu. Ležeći na krevetu, Ronan je nešto tiho

mrmljao pomjerajući ruke i noge i tad se odjednom umiri. Previše umiri.Julianna pogleda u

njegova prsa da se uvjeri da još uvjek diše.

Želeći da mu makar malo olakša muke pogleda po odaji tražeći bila šta da bi mu moglo

pomoći. Zdjela vode i krpa stajali su na stolu kraj kreveta. Umoči krpu u hladnu vodu i

prisloni mu je na čelo pa na njegove obraze polako brišući znoj sa njega. Kvaseći krpu

ponovo je prisloni na usne puštajući da mu na jezik sklizne i koja kap vode.

- Žao mi je. - prošaputa ona. - Da sam mogla kako da predvidim budućnost nikad ne

bi na tebe bacila nož.

Nastavila je da ga kupa umačući krpu u hladnu vodu i prelazeći njome po njegovom licu,

vratu i ramenima. Nije se usudila da ide niže ali oči su je prelazile preko svakog mišića na

njegovom tijelu. Ronan je bio kao jedan od onih starih bogova. Snaga je izbijala iz cijelog

njegovog tijela.Uhvati se kako se grize za usnu nemoćna da odvrati pogled sa njegovog

čvrstog stomaka.

- Sigurno ti je hladno. - promrmlja povlačeći prekrivače skroz do njegovog vrata ,


20

sama sebi uskraćujući pogled na njegovo tijelo.Ali Ronan odgurnu prekrivače ovaj put još i

dalje sa svog tijela, skroz do kukova. Njegove dlake sa prsa sužavale su se u tanku liniju

koja je nestajala ispod prekrivača - izazivajući je da povuče prekrivače još dalje i da se uvjeri

da li je zaista ....

O,nebesa! Zar se zaista pitala da li je gol ili ne ?Ne bi mogao biti.Ne bi bio gol.Bolestan

muškarac ne bi nikad u svom plaštu ležao u krevetu. Ne, sigurno se neko pobrinuo da su mu

glavni dijelovi pokriveni. Zar ne ?Julianna ispusti gadljiv zvuk bacajući krpu u zdjelu sa

vodom. Gledala je u vodu prosutu po stolu i ne trudeći se da je pokupi.Umjesto toga,ustade

da prošeta po sobi - pa, koliko je bila u stanju da šeta - sve do prozora razmaknuvši zavjese.

Hladan zrak je iznenadi.Gledajući u dvorište vidjela je da su ratnici već počeli sa treningom a

sluge su radile svoj posao. Sve je izgledalo normalno. Ali Ronan je ležao u krevetu sa

groznicom.Zar niko nije bio bar malo zabrinut z njega? Bijes je obuze i poželi da udari nešto

ili nekog. Zar stvarno niko nije mario za njega ?Suze joj ispuniše oči. A šta bi i mogli da

urade za njega ? Morali su da budu spremni da zaštite dvorac i sve u njemu. Englezi neće

prestati sa napadima samo zato što je Ronan ranjen. Ross neće odustati od svojih planova.

Ako bi trebala biti ljuta na nekoga onda bi trebala biti ljuta sama na sebe. Ne bi ni trebala biti

ovde, u Ronanovoj odaji. To je bilo zabranjeno. Bio je živ i to je sve što je željela znati.Molila

se da se groznica povuče,i to je sve što je mogla uraditi za njega. Bilo je vrijeme da se

spremi i porazgovara sa Robertom. Trebali su da smisle plan, a ona je trebala da mu se

izvini zbog svoje odsutnosti i što je ranila jednog od njegovih najboljih ljudi.

- Julianna...

Julianna se okrenu.Nikog nije bilo u odaji osim nje i Ronana. On ju je pozvao ? Činilo se

da mirno spava .Zar je nju sanjao?

- Julianna....- prošaputa Ronan i ovaj put ona je gledala u njegove usne dok je

izgovarao njeno ime. Pomaknu se na krevetu i zasikta kad se dočeka na povrijeđeno rame.

- Ne pomjeraj se. - brzo mu reče žureći do njega.Nesvjestica je obuze i ona pade na

krevet. Uhvati se za plahte čekajući da joj se vid razbistri.Došavši sebi pomilova ga po

rukama ponovo ih položivši sa strane.- Ne želiš da se još više povrijediš.

Ronan iznenada otvori oči.Bile su staklaste i krvave od groznice. Pogled mu se prikova

za njezin.

- Neću mu dozvoliti da te povrijedi curo. - progovori on grubim šapatom.

- Ššššš......sigurni smo oboje.Spavaj sad.

Ronana odmahnu glavom gledajući po sobi kao da će svaki čas da se napuni demonima.

- Ne. On će se vratiti.Moram te zaštititi.- Uhvati je čvrsto za ruku i povuče je na sebe.

Julianna mu pade na prsa , njeno lice samo centimetar udaljeno od njegovog.


21

- Sigurni smo , budalo jedna, pusti me sad.- Julianna pokuša da zvuči oštro - ovaj

muškarac sasvim sigurno nije pri sebi.

- Nikad te neću pustiti. - Ronan prošaputa. Pređe rukom preko njene izazivajući joj

trnce po čitavom tijelu. Uhvati joj glavu rukom i privuče je sebi. Usne mu se nježno spustiše

na njene. Šta za ime Boga on radi ? Julianna pokuša da se povuče ali on je na taj njen

pokušaj samo još jače privuče sebi. Nepoznati osjećaji probudiše se u njoj i ona mu uzvrati

poljubac. Njen prvi poljubac. Ronanove usne su bile meke, pune.Iskra nečeg predivnog

zapali se duboko u njoj. Nije ni sanjala da dodir nečijih usana može biti tako divan. Ali, brzo

se završilo, prebrzo.Ronan je uhvati za obe strane lica i prisili je da ga pogleda pravo u oči.

Jesu li bile bistrije sad nego kad se probudio ili su se njene zamaglile?

- Ne idi daleko curo. - reče Ronan i zaspa u sekundi.


22

ČETVRO POGLAVLJE

- Drago mi je što si nam se vratio.

Ronan trepnu dok su mu se oči prilagođavale na svjetlost koja je dolazila kroz prozor. U

glavi mu je tutnjalo , rame ga je još uvjek boljelo , bilo mu je potrebno dobro kupanje, ali sve

u svemu osjećao se dobro.Podigavši se na laktove ugleda Roberta Bruca kako stoji kraj

kreveta.

- Moj lorde.- Ronan ga pozdravi ,iznenađen kako mu je glas grubo i kreštavo zvučao. –

Koliko duga sam bio bolestan ?

- Sedmicu dana.

Prokletstvo. Sedam dana ? Kako je moglo proći toliko dana a da toga nije bio svjestan?

Robert se naceri.- Ti si lijeni magarac.

Ronan se nasmija.- Bio sam na odmoru,zar ne ?

- Da, ali ne svojom voljom.

- Julianna. - reče Ronan dok mu je kroz glavu prolazila slika nje kako baca nož na

njega.

- Da ?

- Gdje je ona ?

Robert priđe prozoru i pogleda u dvorište. - Naredio sam da ti se donese kada za

kupanje.Iscjeljitelj misli da ne bih odmah trebao mnogo jesti,samo kašu i pivo, na stolu ti

je.Kad povratiš snagu moći ćeš jesti sve.

- Gdje je Julianna ?- Ronan je bio iznerviran kako njegov budući kralj izbjegava

odgovor.

- Ona nije tvoja briga.- Robertov glas je bio miran.

Ronan sjede zadovoljno primjetivši da ne osjeća vrtoglavicu.

- Nisi je valjda kaznio ?

Bruce se okrenu bijesno ga gledajući.- Rekao sam da ona nije više tvoja briga, doveo si je

nazad , to je bio tvoj zadatak.Sad se moraš pridružiti mojoj vojsci.

- Šta je sa Rossom ?

- Još je u bijegu.

- Krenuću za njim.

- Imaš svoja zaduženja ovde.

Ovaj Robert je bio tvrdoglav kao magarac. Nije se remetio ni malo ma koliko pokušavao

da ga pritisne .Kako nije mogao da shvati da on ima svoje razloge da potraži Rossa?


23

- Da, ali imam i svoje dužnosti u vezi tebe, moj lorde. Ross je opasan za tebe , za

Škotsku. Želim da ga uklonim jednom zauvjek.

- Raspravićemo o tome kasnije. Valas te treba dolje kod baraka. Imaš mnogo

novajlija.Čini se da je nova prijetnja Engleske došla do mnogih ušiju. Bez obzira na hladnoću

mnogo novajlija je pristiglo.

- Moramo se uvjeriti da neko od njih nije špijun.

- Daniel i Valas rade na tome , ali potrebna im je tvoja pomoć. Kad se okupaš i

najedeš otidi do Valasa.

Ronan kimnu glavom. - Da , moj lorde.

Oporavio se od groznice , a ovo su bila teška vremena koja su zahtjevala njegove

vještine.Robert izađe iz njegove odaje.

Udahnuvši duboko Ronan zbaci prekrivače sa sebe i ustade iz kreveta. Rastezao je tijelo

uživajući na hladnom zraku koji je obavijao njegovo golo tijelo. Iako je ležao sedam dana,

noge mu nisi podrhtavale kao što je mislio da hoće.U misli mu se pojavi Juliannino lice i

njene meke usne ali on ih brzo odgurnu iz glave. Robert je bio u pravu, ona nije njegova

briga. Zadnje što bi trebao je da misli o njoj. Ali misli o njoj nisu ga napuštale.Vraćale su se

još jače, sirovije.Nježni dodir njenih usana na njegovim, njen dah na njegovom licu, njene

grudi pritisnute uz njegove... Samo san, ništa više. Bio je u groznici danima,bez sumlje se

njegova mašta poigrava s njim, a Julianna je definitvno bila dio njegove mašte. Koliko god

želio Juliannu, to sebi nije mogao dopustiti. Ne samo što u njegovom životu nije bilo planova

za brak, već je Robert imao neku posebnu vezu s njom. Ne romantičnu vezu....već više

zaštitničku, kao stariji brat, možda? Kad malo bolje promisli,Robert se ophodio prema

Julianni kao što se on ponašao prema svojoj mlađoj sestri Heather - osim što on nikad ne bi

prihvatio neki savjet od svoje sestre. Bila je previše slobodnog duha i jako mlada.Ali čak i da

je starija Ronan je sumljao da bi prihvatio njen savjet u vezi bilo kakve strategije.

Ronan prevrnu očima.Robert ne može biti Juliannin brat. Ili možda može ? Ali , ako jeste

njen brat, zar ne bi neko to znao? Nema smisla tajiti to. Ne bi li to stavilo Juliannu u još veću

opasnost? Zar bi Bruce riskirao njen život za svoj cilj?

U mislima ga prekinu kucanje na vrata. Zašto on uopšte i brine zbog toga? To nije bio

njegov problem. Tijelo mu je žudjelo za toplom vodom i kupanjem , pomisli on dok je gledao

kako sluga unosi kadu u odaju puneći je toplom vodom.Koliko god se želio namakati u toploj

vodi požurio je sa kupanjem skidajuci sa sebe svaki trag bolesti. Brzo je završio sa

kupanjem pa trudeći se da ne drhti previše krenu prema garderobi na brzinu se oblačeći.

Uze zalogaj hladne kaše i umalo da povrati od njenog ukusa.Uvjek je mrzio kašu . Sapra

usta pivom i izađe iz odaje nadajući se da će ostatk dana bolje proći nego što mu je jutro


24

počelo.Nadao se da će vidjeti Juliannu, ali nje nije bilo nigdje. Čak je prošao i kroz kuhinju

nadajući se da će je tamo naći kako mjesi hljeb. Prikrivši razočarenje krenu prema

barakama.Na samu pomisao Julianne kako mjesi tijesto, njegov kurac je već stajao u stavu

mirno. Dragi Bože, zar mu je groznica oštetila mozak? Ne bi je trebao tražiti. Ona je bila

zabranjena - i donosila je nevolje koje mu sad nisu trebale. Pa, zašto ju je onda uporno

tražio?Znao je on zašto, ali nije htio to sebi da prizna.Hladan zrak udari ga u lice razbistrujući

mu misli,držeći zvijer pod kontrolom koja samo što se nije bila otela i počela neobuzdano

tražiti Juliannu oko dvorca.

Nešto nije bilo kako treba.Ne samo što je Bruce odbio da mu kaže gdje je Julianna,

već....nešto je bilo u zraku.Nije to mogao objasniti, nije mogao do kraja ni razumjeti,

samo....nešto nije bilo kako treba.

- Ronan! Probudio si se! - Viliam Valas povika sa vrha tornja tako ga spašavajući od

sopstvenih misli.

Ronan podignu ruku i mahnu mu.- Ja nikad ne spavam .- povika Valasu.

- Uvjek ratnik.- Valase se nasmija.

- Nikad beba. - Ronan odgovori sa osmjehom.Krenu preko dvorišta kimajući glavom

ratnicima koji su ga pozdravljali , a neki su mu se i rugali zbog njegovog sedmodnevnog

spavanja od tako beznačajne povrede. Ali sve u svemu , narod Eilean Donona , i Brucovi

ratnici su ga poštovali.Poštovanje je bilo nešto što je Ronan želio za sebe od malih nogu.

Nije da je odrastao bez prijateljstva i ljubavi , čak i poštovanja,ali ovo je bila druga vrsta

poštovanja.Ronan je bio treći sin u svojoj porodici i niko od njega nije očekivao da postane

vođa. Učili su ga da zna da čita i računa , kako da se bori sa mačem ali nikoga nije zanimalo

dokle može dogurati.Bar se njemu tako činilo. Njegova majka se nadala da bi mogao postati

sveštenik, otac nikad nije dao neki drugi predlog. Poginuli su u nesreći kad je bio još mali

dječak.

Od malih nogu divio se svom najstarijem bratu Magnusu. Magnus je bio njihov vođa,

pravi primjer za slijediti i ako postoje heroji on je bio jedan od njih.Često je oponašao

njegovo ponašanje i ponašanje Blanea, koji je bio dvije godine stariji od njega.Ali, Ronan je

za sebe želio više.Nije htio da postane sveštenik. Nije želio da bude u sjenci svoje braće.

Želio je sam da proslavi svoje ime.I to je i uradio. Teško i uporno je trenirao da bi postao

ratnik kakav je danas i Magnus je to primjetio.Za uzvrat Magnus mu je dao dužnosti u svojoj

vojsci i Ronan nije mogao biti srećniji zbog toga. Kad ga je Viliam Valas vidi u jednoj od borbi

ponudio mu je mjesto u vojsci budućeg kralja Škotske.Bila je to prilika koja se ne propušta i

Ronan ju je zgrabio obema rukama. Nije više bio u sjenci svoje braće. Ovde je bio vođa .

Nebo mu je bila granica.


25

Ronan se popnu stepenicama na toranj gdje ga je čekao Valas. Nasloni se bokom od zid

tornja osjetivši malu vrtoglavicu pogledavši u jezero pokušavajući da prikrije činjenicu da je

ostao bez daha. Sedam dana i noći provedenih u krevetu boreći se sa groznicom malo su ga

oslabili, ali nije želio da drugi ratnici to vide.A i rame ga je žestoko boljelo.

- Vidiš nešto ?- Ronan upita Valasa.

- Vidim ja mnogo štošta. - odgovori Valas.

- Nešto što te navodi na uzbunu?- Ronan nije ni pokušao da sakrije sarkazam u svom

glasu.

Valase se namršti. - Ne.

- Ross je još uvjek u bijegu.

- Da.

Pogleda u divljinu koja ih je okruživala. Bilo je mnogo predivnih jezera - varljivih jezera, sa

jako hladnom vodom gdje bi , ako bi samo umočio nožni prst, mogao bez njega ostati. Snijeg

je još uvjek prekrivao neke dijelove visokih planina,dok je na nižim djelovim sve bilo zeleno

od trave.

Da je on bio Ross krenuo bi na toplija mjesta. Kapovali su u sred zime nedeljama. Ali

Rossov dvorac je bio udaljen samo jedan dan jahanja.Ne bi on išao nazad, ne ako planira

da se osveti. Možda jeste bio gad i izdajica ali nije bio glup. Imao je plan i želio je osvetu.

Ronan mu je ubio dvije trećine vojske i Julianna je uspjela pobjeći. To je bio gadan udarac

za njega. Šta je dođavola sad isplanirao? Gdje je otišao?Najbliža tvrđava je bila Urquhart.

Lord Comyn ga sigurno ne bi ugostio - ili možda bi ? Ne, i on je bio na strani Bruca. Ali, da li

je znao da je Ross izdajica? O, dođavola ! Bilo je par malih sela koja je Ross mogao da

pokori.

- Da li je Bruce upozorio ostale lordove da je Ross prešao na stranu Engleza ?- upita

Ronan.

Valase pređe rukom preko kose ispuštajuć duboki uzdah . - Ne.

- Zašto dođavola nije ?- Ronon se na vrijeme zaustavi, ne izgovarajući nešto zbog

čega bi mogao da bude zatvoren danima ili bičevan do krvi.Ali za ime Boga, bilo je jako

glupo ne upozoriti nikoga na tako nešto. To je bilo ravno samoubistvu.Zar je Bruce imao

želju za smrću?

- Savjetovao sam ga da to uradi ali on je pričao nešto o poruci.Želi da bude siguran

prije nego što bilo šta kaže.

- Zašto samo nije iznio činjenice? Jednostavno je.


26

Valas odmahnu glavom. - Bruce mi ne govori sve ,znaš to, ali imam osjećaj da su neki

lordovi počeli da se žale.

- Da se žale ?

Valas ga pogleda .- Da.Kralj Engleske ponudio im je zlato, titule i zemlju. Čovjeku je teško

odbiti takvu ponudu.

- A gubitak slobode ? Gubitak svoje zemlje?

- Pričaš to pogrešnom čovjeku Ronane, ja sam uz tebe,ali ne mogu natjerati Bruca da

to uvidi.Samo jedna osoba ga može urazumiti.

Svilena crvena kosa mu prođe kroz misli. - Julianna.

- Da.

- Gdje je ona ?

- Nisam je vidio.

- Vidio koga ? - upita Daniel Murray prilazeći im.

Ronan se okrenu prema rođaku rukovavši se s njim. Daniel je isto bio častan

muškarac.Posjedovao je snagu, moć podsjećajući ga na njegovog brata Blanea. Obojica su

imali tamnu kosu i oči.Danielova majka je bila Ronanova tetka - rođena sestra njegovog

oca.

- Juliannu.

Daniel se namršti.Ronan je bio svjestan da se njegovom rođaku nije sviđala.Jednom ga

je čak uhvatio kako je ispituje. Nadao se da će njegov

rođak prihvatiti Julianninu poziciju u Brucovoj vojsci.Ali isto tako je razumio kako je teško

vjerovati nekom novom , pogotovo ako ne možeš procjeniti njihovu vrijednost. Julianna je

vrijedila mnogo više od bilo kojeg ratnika ovde - ako ne i od svih.

- Myra je bila kod nje prije neki dan. Kaže da se Julianna okrenula na drugu stranu .

- Kako to misliš?

- Bila je prijateljski nastrojena i otvorena prema Myri,ali odjednom se promjenila i

istjerala Myru iz odaje. Nikome nije otvorila vrata već par dana.

- Jede li ?- Ronanov stomak se sveza u čvor. Danielove riječi nimalo ga nisu umirile,

uspio je samo još više da pojača onaj osjećaj da nešto nije kako treba.Saznaće šta se

dešava sa Juliannom kasnije, sad ima važnijih stvari kojima mora posvetiti pažnju.

Daniel slegnu ramenima. - Nisam o tome mnogo mislio.Najviše sam bio zabrinut zbog

svoje žene. Morao sam da je utješim.- Nasmiješi se vragolasto. - I morao sam da joj

nekako skrenem pažnju.


27

Ronan prevrnu očima. - Drago mi je što si sretan sa svojom ženom rođače,ali ne želim da

slušam o tvojim planovima.

Daniel se nasmija na njegove riječi. - Samo si ljubomoran.

Ronan prekrsti ruke preko prsa trznuvši se na bol u ramenu. - Ljubomoran?- Ronan se

nasmija. - Ni najmanje nisam ljubomoran.

Valase zarokta. - Onda mora da imaš sklonosti prema drugom kurcu, jer ne postoji ni

jedan muškarac u dvorcu i izvan njega koji nije ljubomoran na Daniela, tu računam i sebe.-

Lice mu se smrači dok je bacao pogled prema okolini.

- Ne treba mi žena.- Ronan nije popuštao.

- Samo jedna posebna cura, zar ne ?- Daniel upita.

- Ne, nijedna.

- Joj , čovječe, hoćeš li već jednom priznati ? Čak i kamenje oko dvorca zna da ti se

cura sviđa.- Valas se nasmija frknuvši.

- Nemoj od nas praviti budale pokušavajući to zanijekati.

- Moja želja nema nikave veze s onim što ja želim.

- To nema nikakvog smisla- promrmlja Daniel.

- Ne mora ni da ima vama, meni ima smisla.- Ljutnja buknu u Ronanovim grudima. Ne

treba on da se opravdava ovim budalama. Oni nisu znali ništa o njemu,ni o njegovim

planovima.

- U pravu si Ronane, izvinjavam se.Jednom sam i ja mislio tako. Želim da znaš , ako ti

bilo kad zatreba neko da popričaš , tu sam.- Daniel ga udari po leđima i promjeni temu.

- Jesi li vidio to kopile koje te je ranilo?

Ronan namršteno odmahnu glavom. - Ne. Imali smo malo vremena da utvrdimo raspored

njihovog logora. Onaj šator za koji smo mislili da je Rossov ispostavilo se da je u njemu bila

zarobljena Julianna - sasvim sigurno i Myra.Bila je okružena njegovim vojnicima.- Ronan

stavi ruke na kukove gledajući u dvorac pitajući se gdje je do vraga Julianna. - Ne znam šta

joj se desilo ili je to bila Božija intervencija, ali baš kad smo mi napali i Julianna je napala

svoje otmičare.- Objasnio im je sve od početka, kako je Julianna oborila vojnika na ulazu ,

šta je vidio kad je ušao u šator i kako je ona bacila nož. - Hrabra je cura.

- Kako zna da se bori tako ?- upita Daniel namršteno. - Myra se zna braniti ali nisam

baš siguran da bi mogla da pobjedi nekoliko vojnika.

Valase pročisti grlo. - Julianna je pomalo trenirala.

- Pomalo ? - upitaše i Daniel i Ronan u isto vrijeme.

- Da.- odgovori Valase i krenu silaziti završavajući tako temu o Julianni i njenom


28

treniranju. - Moram da popričam sa Brucom.

- Sačekaj - povika Ronan za njim - hoćemo li planirati kako da uhvatimo Rossa?

- Da , ali to će morati malo da sačeka.

Razočarenje ga pogodi jako, činilo se da postoji mnogo tajni o kojima on nije ništa znao.

Čim se situacija sa Rossom riješi , prvo će riješiti tajnu u vezi Julianne da sazna ko je ona

dođavola. Okrenu se Danielu dok je Valase odmicao prema dvorcu.

- Kakve su novosti ?

- Saznali smo od novajlija da možemo očekivati Longshankse za dva do tri mjeseca.

Ronan odmahnu glavom ignorišući tupu bol u sljepočnicama.- Moram početi da radim sa

novajlijama odmah.

Daniel kimnu . - Da. Većina ih je dobra, već su imali priliku da treniraju i neće im biti

potrebno mnogo tvog vremena. Ostali.....bojao bi se za svoj život ako bi se morao kraj njih

boriti,mogli bi se zbuniti i mene sasjeći mačevima.- Daniel se nasmija prekrstivši ruke preko

grudi.- Ali sa tvojim treniranjem , ne bi bio iznenađen ako za samo mjesec dana ne budu

potpuno spremni.

- Zahvalan sam na tvojoj vjeri u mene.

- Nema potrebe za zahvalom. U tome si oduvjek bio najbolji, rođače. Nikad nemoj da

posumljaš da nisi dobar ratnik ili vođa. Stavio bih te da mi čuvaš leđa i sa tim tvojim

povređenim ramenom.

Ronan zakoluta očima na rođakove zadnje riječi.- Mislim da je vrh noža bio otrovan.- To

ga podsjeti na nešto što je Julianna rekla.Namršti se stisnuvši usne u tanku liniju. - Moram

nešto da provjerim.- Spomenula je da je zatrovala svoje oružje.Kakva bi žena to uradila?

Ronan je planirao da sazna.


29

PETO POGLAVLJE

ulianna je čekala kraj štale da konjušar krene na večeru .Zar taj čovjek nikad

nije gladan? Nebesa. Nasloni se na drveni zid štale i poče brojati do hiljadu

gledajući kako joj izlazi dah iz usta na hladnom zraku.Baš je bilo hladno. Stomak

joj se oglasi i ona se sjeti da od doručka ništa nije jela.Pomogla je da se zamjesi i ispeče

hljeb ali nije ostala da uzme svoj dio. Dragi Bože. Od kad je poljubila Ronana mozak joj nije

radio kako treba. Glupača , eto šta je ona sad. Promrmljavši kletvu udari nogom u manji

nanos snijega i krenu nazad prema dvorcu. Da nije bila u zasjedi mogla je spakovati torbu sa

zalihama i vratiti se do štala prije nego se konjušar vrati.

Julianna ubrza korak podižući dugu vunenu suknju. Ne smije zakasniti. Nije raspravila sa

Robertom o svom planu - jedino što će primjetiti je da je ostala iza njega. Ali , ko je on da joj

može reći šta da radi ? Dobro....bio je budući kralj Škotske. Napravila se zbrka koju je ona

morala da sredi.Bila je jedina koja je to mogla da uradi i sasvim sigurno će to i da uradi.

Dođe iza zamka i uđe u njega kroz vrata ostave. Bar se sjetila da ova vrata ostavi malo

odškrinuta. Dakle, ipak su neki djelovi njenog mozga radili. Zatvorivši vrata Julianna se nađe

u potpunom mraku. Pakla mu ! Nije se sjetila da ponese ni jednu baklju sa sobom. Prokleti

Ronan. Mogla bi i poginuti ako ga što prije ne istjera iz glave. Hm, bilo je to lakše reći nego

učiniti. Sjećanje na njega i kako joj je glavu držao obema rukama ,tako posesivno i

zavodnički, nikako joj nije izlazilo iz glave. Nije bilo bitno da li spava ili je budna , njegovo lice

joj je stalno bilo pred očima.Još je mogla da osjeti njegove pune usne na svojima, topao dah

na svojim obrazima.Tijelo joj je gorjelo od želje i potrebe za njegovim dodirom.

- Proklet bio ! - Natjerao ju je da poželi stvari o kojima se ne bi usudila ni da sanja. Da

poželi. Požuda, poljubci, ljubav....to nije bilo zapisano u njenim zvijezdama. To su bile želje

drugih cura, ne njene. Ona je sanjala o mačevima, noževima, otrovima, kako je najbolje

izvesti napad a da ne budeš ranjen.To su bili njeni snovi i želje. I Ronan je sad to

promjenio.Promjenio je nju. Natjerao ju je da progleda i vidi sve ono što je do sad sama sebi

uskraćivala, čemu se smijala.Kako se ovo moglo desiti ? Bila je jaka , žilava i uporna, i ni

jedan muškarac nije uspio da dopre do nje, da sruši njene zidove.Ali jedan jeste. I sve što je

sad željela je da ga poljubi ponovo,da osjeti njegove čvrste grudi pritisnute uz njezine.

Krenu polako niz stepenice jednom rukom držeći suknju a drugom klizeći niz zid. Nije

znala zašto ili kako ali ove stepenice su uvjek bile vlažne. A kako su bile vlažne bile su

klizave i opasne. Kako nije imala nikavo svjetlo sa sobom , morala je da bude posebno

oprezna pri silaženju da ne bi pala i slomila vrat.Silazila je polako i trebalo joj je dvostruko

više vremena nego što bi joj trebalo da je ponijela baklju. Prokleti mozak.

J


30

Šta joj je Ronan to uradio? Bez obzira na probleme , ranije je uvjek mogla da izvršava

svoje obaveze. Nije moguće da joj je jedan poljubac ovo uradio. Možda je bila otrovana? Ne

smrtonosni otrov kojim je natapala svoje oružje, već neka druga vrsta otrova. Ona vrsta

otrova od kojeg srce treperi i lupa. Nije joj se sviđala promjena koju je primjetila u sebi.U

glavi joj se stvori jedna misao - da nije jedan dio nje izabrao da bude sretna jer se nadala da

neće uspjeti? Julianna zastade zureći u mrak koji ju je okruživao uzdrmana samom pomisli.

Ne. Nikad nije izbjegavala svoje dužnosti. Nastavi silaziti niz stepenice odbijajući da razmisli

šta joj to njena podsvjest pokušava da kaže.Njena dužnost je bio Robert i Škotska. Morala

je da ovu zemlju oslobodi jednog od najvećih neprijatelja. I morala je to da uradi čiste glave.

Sišavši niz poslednju stepenicu okrenu se prema polici na desnoj strani zida gdje je znala

da se nalazi kremen i baklja. Sekundu kasnije ostavu osvijetli lagano svjetlo. Ostava je bila

puna buradi piva i vina, vrčeva punih viskija.Korpe su stajale puno raznoraznog voća i

povrća.Par komada zobenih kolača stajali su na polici. Mirisi su bili izmješani i jaki i Julianna

polako udahnu nekoliko puta privikavajući se na njih. Ušavši dublje u ostavu zgrabi komad

suhog mesa i par zobenih kolača. Jeli su se obično dan - dva nakon pečenja. Ovi u ostavi su

bili za izvanredne situacije, stajali bi tu dok ne bi postali pljesnivi. Srećom, ovi su bili dobri.

Torba, trebala joj je torba. Pogledavši oko sebe ugleda vunenu torbu kako visi na klinu u

zidu. Julianna nagura hranu u torbu , ubaci još koju mrkvu i odsječe komad sira. To je bilo

sve što joj je trebalo.Vino nije uzimala jer je već svoju čuturicu napunila vodom. Sa bakljom u

ruci krenu nazad istim putem,zahvalivši nebesima što je uspjela da se ne oklizne na luk koji

je stajao na sred stepenice.Ubaci ga u torbu i nastavidalje.Sad je još trebala da se

neopaženo uvuče u štalu.Prošle noći je svoje oružje i još jedan ogrtač stavila na sedlo svog

konja.Nadala se da ni jedan od konjušara nije prišao njenom konju da ga istimari. Nikome

nije bilo dozvoljeno da dira njenog konja. Stavila je to svima do znanja.

Njen konj je volio njen dodir i vjerovao je samo njoj tako da ju je to tješilo.U bici su jedno

drugo štitili.Trudeći se da izgleda što opuštenije Julianna krenu prema štalama. Držala je

oborenu glavu da ne bi slučajno srela nečiji pogled i tako privukla pažnju na sebe. Uvuče se

u štalu gdje se moglo čuti samo disanje konja. Iako je sve bilo mirno i tiho ,Julianna oprezno

priđe Braveu.Štala je bila puna konja , svi odjeljci su bili popunjeni.

Taman kao noć sa sjajnom dlakom i dugom valovitom grivom njen konj je bio prekrasan.

- Dobro veče, momče. - pozdravi ga tiho .Brave gurnu glavu o njen dlan. - Ah, želiš

svoj slatkiš, zar ne ?- Izvuče mu jednu mrkvu iz torbe.

Iako je bio hrabar konj isto tako je bio i razmažen. Julianna otvori vrata štale trznuvši se

kad su glasno zaškripala. Konjušari odavno nisu podmazali šarke na vratima.Postali su

traljavi u svom poslu.Moraće popričati s njima kad se vrati.


31

- Pomjeri se Brave - protepa mu dok je prolazila da uzme torbu sa oružjem i

ogrtačem. Sve nalazilo tamo gdje je i ostavila prošle noći.Sedlo mu se nalazilo kod zadnjeg

zida štale, to je ona lično zahtjevala. Mnogo puta je bila u žurbi i bilo je čisto gubljenje

vremena ako bi morala da traži sedlo po čitavoj štali. Brave je bio njen konj, njena

odgovornost i oko njega joj nije trebala ničija pomoć. Mogla ga je osedlati isto kao što bi ga

osedlao bilo koji muškarac.Uostalom, bilo je jako dobro i od pomoći poznavati težinu sedla i

kako osedlati konja....za svaki slučaj.Julianna ga pomilova po grivi, uživajući u toplom i

mekom osjećaju.

- Jesi li spreman za još jednu avanturu ?- upita ga.Brave frknu i gurnu je glavom o

rame.- Shvatiću to kao da.

Baš kad je njena ruka uhvatila sedlo , vrata štale se otvoriše i začuše se glasovi. Julianna

stisnu zube povlačeći se u ćošak gdje kleknu na pod ispod police na kojoj su stajali alati za

timarenje konja nadajući se da će ostati neprimjećena. Veći dio štale je bio obavijen

sjenkama pa ako ne budu gledali pažljivo neće je ni primjetiti.

Na sreću Brave se ponašao kao da nije tu što je bilo jako dobro. Julianna još jače prisloni

leđa od zid štale na trenutak poželjevši da se može s njim stopiti dok je pokušavala da

raspozna glasove. Jedan glas je bio konjušarev a drugi.....Ronanov. Ne, to ne može biti. Šta

dođavola on radi ovde? Da nije nekako shvatio šta planira? Julianna odmahnu glavom

govoreći sebi da prestane biti takva glupača.Nema šanse da je mogao shvatiti šta je

planirala. Nije nikome rekla šta planira, jednostavno je nestala. Vjerovatno je trebao

konjušara zbog svog konja.

- Ovo je konj lady Julianne - progovori konjušar tačno pokraj nje.

Julianna poželi da zareži dok je prstima uvrtala suknju poželjevši da može ovaj čas da

postane nevidljiva.Ako je Ronan vidi to neće izaći na dobro.Morala bih ga nečim tresnuti po

glavi da ga onesvjesti pa da može pobjeći. A da ga ponovo povrijedi nije bilo na njenoj listi

želja.Jednostavno će sačekati da ode.Vrištala je u svojoj glavi na njega da ode već jednom,

pokušala je i da ga lijepo zamoli.Sve je bilo bez uspjeha.Ronan krenu kroz štalu zaustavivši

se tačno ispred odjeljka gdje je bio njen konj naslonivši se rukama na policu ispod koje se

ona nalazila. Julianna prestade disati dok se još više naslanjala na zid. Molim te nemoj me

vidjeti.Odlazi, molim te !

- Ovaj konj je njen, ha?- I Ronan je zvučao šokirano kao i sve i jedan muškarac do

sad kad bi vidio njenog konja.

- Da , gospodine.

- Zar nije malo velik za jednu curu?

O, živote! Mislio je da ne može vladati tako veličanstvenom životinjom kao što je Brave.


32

- Sa dužnim poštovanjem, gospodine, ali lady Julianna je jedan od najboljih jahača

koje sam ja do sad vidio. Zna se ophoditi sa konjima.

Julianna se nasmiješi kimnuvši glavom pa se ukruti na trenutak uhvativši sebe kako i na

glas to potvrđuje.

- Stvarno ?

Pitanje prođe bez odgovora i ona pretpostavi da je konjušar jednostavno kimnuo glavom.

- Pa, vidim da joj je konj još uvjek ovde.

- Zar ste sumljali u to ?

- Pomalo brinem gdje je ona.

- Oh- izgovori konjušar sad i sam zabrinut.

Za ime Boga! Kog đavola je uopšte i traži?

- Obratiću pažnju gospodine.

- Hvala ti. Odmah mi javi ako je vidiš ili ako joj konj nestane.

- Naravno gospodine.

Ubrzo se udaljiše od njenog konja dok su im koraci teško odzvanjali po prašnjavom podu.

Bijes zagrija Julianninu krv.Kako se on samo usuđuje tražiti je ? Kao da je ona njegova žena

....ili nešto tako. Jedan poljubac, samo jedan prokleti poljubac, to je sve što se

desilo.Sumljala je da se on uopšte i sjećao tog poljubca. Gorio je od groznice, bio je potpuno

ne svjestan. A ionako taj poljubac nije značio ništa. Bar je ona to sebi uporno govorila. Ali,

ako bi bila skroz iskrena mogla bi reći da je on položio svoje pravo na nju i prije tog poljubca.

Igrali su oni ovu igru već par sedmica , ako ne i mjeseci.Nije se mogla tačno sjetiti. Ili , nije

se htjela sjetiti. Neće on stati njoj na put.

Čim je čula da su se vrata štale zatvorila i da je prošlo bar minut tišine Julianna ispuza

ispod police otresajući prašinu i sijeno sa svoje suknje.Strese se od gađenja kad ugleda

konjski izmet odmah pokraj nje, mogla je u njega da sjedne.Ispusti dubok uzadah olakšanja i

baci se na posao. Brzo i precizno osedla Breva prekrivši mu skoro cijelo tijelo ćebetom.

Sakupi mu grivu prekrivši mu i glavu komadom tkanine da mu bude toplo. Na svaki šum i

udar konjsikih kopita trzala se zamišljajući Ronana kako prolazi kroz vrata štale. Nema

šanse da je znao njene planove. Zašto je uopšte bio zabrinut gdje je ona? Činilo se da je

više znao o njenim planovima nego bilo ko drugi. Da je bila praznovjerna, pomislila bi da mu

je onaj poljubac dao tu moć. Ali to ne samo što nije bilo moguće , bilo je smiješno.

Bilo je glupo. Morala je nekako taj poljubac da izbriše iz glave. Brave kimnu svojom

glavom izražavajući tako svoje slaganje s njom.

- Oh, šta ti znaš o tome ?


33

Julianna otvori zadnja vrata štale , virnuvši napolje.Kad je ona došla u štalu sunce je još

bilo na nebu, ali sad je već bio mrak. Sreća joj se opet osmjehnula. Nigdje nikoga nije bilo na

vidiku. Najveći problem će joj biti proći kroz glava vrata na ulazu u dvorac i most. Ali , ako je

sve dobro isplanirala , sad bi već trebalo da je sve puno muškaraca , žena i seljaka kako

prolaze tim putem pa bi mogla lako da se stopi s njima.Izvuče iz torbe ogrtač sa zelenim i

smeđim šarama koji je vidio i bolje dane. Ogrnu ga oko sebe pokrivajući i kosu i pola lica.

Dugači ogtač prekrio je i torbu sa hranom i torbu koja je bila puna oružja. Uzjaha Bravea

krenuvši lagannim kasom prema glavnim vratima zadržavajući dah kako su prilazili sve

bliže.Bilo je jako bitno da baš sad izađe kroz glavna vrata. Masa ljudi je već prolazila, neki su

jahali na konjima , neki na magarcima ali većina je išla pješke. Većina ih je živjela u Dorniu,

seocetu udaljenom nekih petnaest minuta od dvorca. Julianna polako ujaha među narod ,

čineći se opuštenom. Niko je nije dva put ni pogledao i ona se malo opusti, mada je i dalje u

sebi slala molbe nebesima da prođe neopaženo.Mora još da pređe preko mosta.Ronan ju je

tražio ili je samo slijedio Robertovu zapovjed? Budući kralj je često tražio njeno društvo,bila

je njegov savjetodavac, njegov zaštitnik. Sigurno su mu nedostajali njeni savjeti.Ali, činjenica

je bila da nije sišla na večeru mada, poslala je sluškinju da obavjesti Roberta da se ne

osjeća dobro. Ženski problemi. Zato je Robert sigurno nije ni potražio.Već mu je bila sve

objasnila šta je vidjela , šta je čula. Uspjela je neke stvari samo da pogorša.Zato je sad

morala da ih ispravi. Ne smije dozvoliti da je neko zaustavi. Julianna izjaha kroz glavna vrata

ne usuđujući se da pogleda u stražare.Bilo ko od njih odmah bi je prepoznao. Ali, njena

otmica od strane Rossa samo joj je dokazala da stražari ne vode računa ko prolazi kroz

glavna vrata.Zar nisu vidjeli da se vuna u kolima pomjera? To im nije bilo čudno? Očigledno

nisu obraćali dovoljno pažnje.Nadala se da i večeras neće obraćati dovoljno pažnje,iako je

iza tih zidina bio budući kralj Škotske.Morali su biti mnogo oprezniji, svojim aljkavim

postupcima dovodili su mnoge živote u opasnost. Kad se vrati moraće popričati s njima ili da

to prepusti Valasu. Ipak bi bilo najbolje da Valase popriča s njima, koliko god ona to željela.

Dojahala je do mosta i uputila tihu molbu nebesima da je prikrije od drugih pogleda samo

još koji metar. Čim pređe most slobodna je.

- Stani! Ti tamo! - Ignorisala je povik stražara nastavivši da jaše .Srce joj je udaralo

kao ludo,sad nije smjela paničiti. Sigurno su nekog drugog zaustavljali.Niko nije znao njen

plan, čak ni Ronan, iako joj se činilo da je počeo naslućivati. Mora ostati sabrana, mirna i

hladna, samo tako može preći preko mosta i postati slobodna.Bila joj je potrebna sva

htabrost koju je imala da ne potjera Breva u galop. Držeći dah nastavi lagano prelaziti most.

- Stani!


34

Nebesa! Primoravajući sa na lagani kas sad joj se činilo kao najteža stvar koju je do sad

uradila.Još samo koji metar i slobodna je. Glas joj se činio da je daleko, ne blizu da je može

skinuti sa konja.Odjednom se začu kako teški koraci trče po mostu prema njoj. Vidjeli su je !

Prokletsvo! Ispod nje Brave se strese, osjetivši njenu nervozu.

- Polako. - umiri ga tihim glasom.

Okrenu se polako pogledavši stražara koji se sad svađao sa jednim od seljaka ,

pretražujući mu zaprežna kola. Julianna odahnu od olakšanja.Sekund kasnije sišla je sa

mosta i čim je Brave dotaknuo kopitama smrznutu travu potjera ga u galop. Brave jurnu

napred i ona se privi uz njegov vrat.Uspjela je.Sad je mogla da završi svoj plan.

Ross je mrtav čuvjek.


35

ŠESTO POGLAVLJE

dje je , dođavola ona ? Ronan je pretražio cijeli dvorac i okolinu , bez

uspjeha.Sad je već posato zabrinut. Jedna cura ne bi mogla tek tako samo nestati

- posebno ako je ta cura lady Julianna. Dvorac je bio ogroman , ali sve je

pretražio, pomoćne zgrade isto tako i nigdje ni traga ni glasa od nje.

Nestala je.

Ako je talentovana upola kao što je sumljao, sigurno je već izašla kroz glavna vrata i

nestala sa otoka.Ali već je bio u štalama,njen konj je tamo.Namršti se shvativši da nije pitao

konjušara da neki drugi konj nestao. Ronan sjede na klupu ispred ulaznih vrata

dvorca,naslonivši glavu na hladan zid pogleda u nebo. Hiljade sjajnih zvijezda bljeskalo je na

nebu, mjesec je bio pun.

Nikome nije rekao za svoje sumlje, a da im kaže pomislili bi da je poludio.Isto tako nije

htio ni da ih zabrine, pogotovo ako se ispostavi da se i on brine uzalud. Možda je otišla na

neko svoje tajno mjesto.Ali , zašto bi ?

Tanki mlaz svjetla koji je dopirao iz štala obasja ga na trenutak. Stomak mu se stisnu dok

mu se onaj osjećaj da nešto nije kako treba samo pojačavao. Ronan skoči sa klupe i potrča

prema štali otvarajući širom vrata. Svi konjušari su stajali u krugu bijesno šapućući. Propast!

Znao je da nešto nije kako treba. Ugledavši ga konjušari ga pogledaše razgoračenih očiju.

- Gdje je konj?- zareža na njih.

- Nestao. - odgovori glavni konjušar kreštavim glasom.

Ronan se okrenu na peti i udari pesnicom o zid štale. Priđe odjeljku gdje je bio njen konj

tražeći bilo kakav trag.Ničeg nije bilo. Odjeljak je bio prazan.

- Kad? - upita ih.

Glavni konjušar pročisti grlo. - Primjetili smo da je konj nestao prije pola sata.

- I niko od vas nije pomislio da mi kaže?

Konjušar odmahnu glavom. - Tražili smo ih po dvorištu, ali već tad su sigurno bili daleko

odmakli. Glavna vrata su zatvorena.Mislim da je otišla kad i ostali seljaci i sluge.

U kurac ! Zašto nije pojačao stražu na tornjevima? Instikti ga nikad do sad nisu iznevjerili,

kao ni sad. Zašto im sad nije vjerovao ? Zašto ?Zato što nije htio da mu se smiju i rugaju u

vezi njegovih osjećanja prema Julianni. Prokleti ponos. I sad je ona nestala. Dođavola !

Prokleti,prokleti ponos.

- Držite oči otvorene i javite mi odmah ako nešto saznate.

G


36

Ronan stisnu zbe i skupi šake u pesnice razmišljajući kako sad mora obavjestiti i Roberta

i Valasa da je Julianna nestala.Hm, to i nije bilo nešto čemu se radovao. Robert je već bio u

svojim odajama raspravljajući sa Wallacom o planovima. Naslušaće se obojice zbog

prekidanja, ali morao ih je obavjestiti da je Julianna nestala. Julianna i njena bezbjednost

nije bila važna samo njemu već i Robertu Brucu.Pokušavajućiublažiti i prikriti bijes pokuca

na vrata Robertove odaje.

- Napred. - Valas zareža.

Ronan uđe u odaju saginjući glavu sa rukama iza leđa.

- Šta je bilo? - upita Valas.

Podižući pogled Ronan pogleda u dvojicu muškaraca kojima se divio.

- Izvinjavam se što vas prekidam ali ovo je jako važno.- Moglo mu se čuti oklijevanje u

glasu. Nije baš umirao od želje da bude glasnik loših vijesti.

- Dobro, - reče Robert odlažući olovku na papire - da čujemo šta je toliko važno.

- Julianna je nestala.

Robertova vilica se stisnu .- Nestala?

- Da, moj lorde.

- Ta cura će biti smrt za mene. - promrmlja Robert. - Jesi li siguran?

- Njen konj je nestao.Sve sam pregledao. I konjušari isto tako.

- Propast. - Valas progovori.

- Moraš je naći. - Robert brzo izgovori Ronanu. Baci sve papire sa stola dok je očima

punih panike gledao u Ronana. - Moraš! Ross je još uvjek tamo negdje. Ko zna koliko

Engleza još pristiže? Dobili smo vijesti da ćemo uskoro biti napadnuti. Planirali smo preseliti

kamp .Moraš je naći.

- Krenuću odmah.

- Dovedi mi je nazad.

- Hoću.

Ulozi su upravo postali još veći.Planirali su preseliti kamp sa vojskom. To je bila odlična

ideja jer je Ross znao za lokaciju gdje se kamp trenutno nalazio i sasvim sigurno ju je odao

Longshanksu. Niko od njih nije više siguran.Ronan se okrenu prema vratima s namjerom da

što prije krene u potragu kad ga Robert zovnu.

- Čekaj. Imaš li kakvu ideju gdje je mogla krenuti?

- Da, imam ideju.

- Ross?

- Da.

- I meni je palo na pamet.Jutros mi se izvinila zbog ne urađenog posla...


37

- Nije njena krivica.

- Znam. I ti to znaš.Dođavola, svi to znamo , ali ona ne.Julianna je jedna jako

tvrdoglava žena. Rođena i odgajana za ratnicu ,Ronane.

- Toliko sam i sam shvatio.

- Znaš da je moj zaštitnik.

- Shvatio sam.- Istinu govoreći , nije shvatio ništa. Znao je da imaju neku posebnu

vezu, i sa svim tragovima koji su upućivali koju vrstu veze su djelili, osjećao se kao magarac

ne shvativši to ranije. Sad mu je sve bilo jasno.

Bruce kinmu glavom gledajući u Valasa.- Moraš mi je dovesti nazad. Ona mi je mnogo

više od zaštitnika.

Je li to značilo da mu je prirasla srcu kao žena? Ronan osjeti kako ga nešto probode kroz

grudi. Prisili se na miran izraz lica.Ako je već neko drugi položio pravo na nju on tu ne može

ništa,bez obzira koliko ga to boljelo.

- Pobrinuću se za to da ti se vrati.

- Nama. Škotskoj.Ona pripada ovde.

Ronan kimnu glavom bacajući pogled na Wallaca koji je polako odmahivao glavom. Šta

mu to sad znači ? Morao je naći svog rođaka Daniela, on je bio jako dobar u otkrivanju

tragova. Ako ga žena pusti da krene s njim. Sa Danielom i Grahamom brzo bi joj ušli u trag ,

iako ima prednosti od jednog sata, ako ne i više.

- Moraš ići sam.- Valasov glas zaustavi Ronana u pola koraka.

Ronan se namršti. - Zašto?

- Niko ne smije znati da je opet nestala.Reci konjušarima da smo je našli u njenoj odaji

i da je bolesna.- Valas ga pogleda umornim očima.

- Još uvjek mi niste odgovorili zašto?- Ronan tvrdoglavo nastavi , ne pomjerajući se

sa mjesta.

- Objasniću kad se vratite.Julianna je previše važna, ako se sazna da je nestala....Svi

Brucovi neprijatelji će krenuti da je traže.

Ronan prekriži ruke preko grudi i zagleda se u Valasa. Žele da ide sam da je traži iako

dobro znaju da su Ross i Englezi jako blizu.Polako odmahnu glavom. Bio je siguran u svoje

ratničke sposobnosti,ali ići sam u divljinu i to po ovakvom vremenu bilo je ravno

samoubistvu.

- Znam da mnogo tražim. Svjestan sam rizika.Bićeš bogato nagrađen kad je vratiš.

Povedi mog psa, daj joj da onjušui Juliannine stvari i brzo će joj pronaći trag.

- Dobro.


38

Valas ga je koji trenutak duže gledao u oči kao da nije baš siguran da ga je Ronan

razumio.

- U redu, dođi da te upoznam sa Lil Lass.

- Lil Lass?

- Da, mojim psom. Najbolji pas tragač u cijeloj Škotskoj.

Sat kasnije Ronan je sjedio na svom konju dok je Lil Lass stajala kraj njega. Ime je

sigurno bilo šala, ona je bila jedan od najvećih vučijaka koje je do sad vidio. Wallac je bio u

pravu , bila je najbolji pas.Gazila je tiho kroz smrznuto lišće, nosom pribijenim uz snijeg.

Sišavši sa mosta krenula je direktno u šumu.Svaki put kad bi digla uši Ronan bi se umirio

slušajući zvuke šume.Ponekad nije bilo ničega a nekad bi im poneka sitna životinjica istrčala

na put. Morali su se sakriti iza drveta kad su naišli na pijanca kako luta šumom , ali nije

daleko odmakao udarivši u stablo pao je na leđa i tu ostao. Ronan se nije zadržavao da

sazna da li je prijatelj ili ne.

Iskreno govoreći, pas je bio bolje društvo nego bilo koji čovjek.Bila bi dobar zaštitnik, sa

svojim vještinama tragača ne bi se mogla mjeriti ni sa jednim ljudskim tragačem. Ronan

odahnu potpuno uvjeren da će pronaći Juliannu.

Činilo se da je Lil Lass brzo nanjušila Juliannin miris.Ronan poželi da I on može tako brzo I

lako da nanjuši Juliannu. U onim kratkim I malobrojnim momentima kad bi bio blizu Julianne

mogao je da osjeti njen miris.Mirisla je na kožu I cvijeće.Jedinstvena kombinacija koja je

odgovarala njenoj ličnosti. Na moment, opet osjeti njene usne na svojima, tako vrele i pune.

San, jedan jako živopisan san.

- Ooh. - zaustavi Svesca povukavši mu uzde.

Lil Lass stajala je mirno dok joj se sjajna dlaka presijavala na mjesečini.Prednja šapa joj

je bila odignuta kao da se doslovno zaustavila u pola koraka.Dignuvši njušku u zrak kratko

ga omirisa I krenu na desnu stranu.Put ih vodio na predio gdje je bilo manje drveća, ali ipak

je morao usporiti da se Svetac ne bi spotaknuo preko nekog oborenog drveta koje se ne vidi

jer je prekriveno snijegom.Hvala Bogu što je zima I grane su ogoljene , a I mjesečina im je

pomogla osvjetljavajući im put. Vučijak je ubrzao ali Ronan nije bio voljan da riskira ni svoj

ni Svečev život , bilo je mnogo palog drveća I rupa u zemlji za koje su mogli da zapnu I

nastradaju.Lil Lass je svako malo stajala sačekujući ga .Jako dobro istreniran pas, pomisli

Ronan.

Odjednom, Lil Lass sjedne na zemlju mašući repom gledajući u njega.Ronan pogleda

uokolo, ne primjećujući ništa sem drveća. Ni žive duše na vidiku. Podiže obrve upitno

ponovo gledajući u psa pa opet po okolini I dalje ne primjećujući ništa.


39

Šta , dođavola , treba da vidi ? Sjaši sa Sveca odlučan da pobliže razgleda okolinu. Prođe

oko drveća razgledajući zemlju, zaviri u žbunje ne nalazeći ništa. Okrenu se oko sebe,

zbunjeno gledajući u psa koji se činio sretan što su baš ovde stali.

- Šta je bilo Lil Lass?- upita je. Vučjak nakrivi glavu gledajući ga .- Jesi li nešto našla?-

Čim je izgovorio pitanje osjeti se kao zadnja budala.Pas mu neće odgovoriti na pitanja.-

Hajde curo pokaži mi šta si našla.

Lil Lass ustade onjuši mjesto ispred nje i ponovo sjede mašći repom dok joj je jezik visio iz

usta.

- Prokleti pas. - promrmlja Ronan. Dođe do psa pomazi je iz ušiju I kleknu kraj nje da

izbliza pregleda mjesto koje mu je pokazala.

Na svjetlu mjesečine nije se moglo baš puno vidjeti, bilo je tu par grančica, par gljiva I

poneka travčica. Sagnuvši se da još bolje pogleda primjeti da su gljive iskinute iz zemlje I

iscjeđene. Otrov. Julianna je koristila otrov za svoje oružje. Jel zastala da ga premaže

otrovom?

- Dobra cura. - promrmlja opet tapšući je po glavi.

Ovo je bio dobar znak, bili su na dobrom putu, iako još uvjek nisi primjetili Juliannu.Ronan

se zapita hoće li je I primjetiti.Bila mu je zagonetka, ranjiva u nekim stvarima, a opet potpuno

ne zavisna I opasna u drugim. Kad je nađe zahtjevaće neke odgovore od nje. Ne samo da

mu kaže zašto je otišla u tajnosti nego prvo da mu kaže ko je do vraga ona. Kao I svi drugi I

on je bio privučen tajnom koja ju je obavijala. Bila je ne dodirljiva tako da tad ništa nije pitao,

iskreno nije bio siguran želi li da zna odgovor. Natjerao se da glumi ne zainteresovanost, jer

pokazujući interes značilo bi da osjeća nešto što ne bi trebao ili smjeo. Sad je njegov život

bio u pitanju, nije da mu je bilo stalo, borio bi se protiv hiljadu njih da spasi Juliannu. Iskreno

govoreći, mislio je da zaslužuje znati ko je ona, šta je ona Brucu.

Ako odbije da mu odgovori pitaće opet Wallaca ili Bruca.Ronan stisnu zube.Wallace mu je

obećao odgovore ali kako da bude siguran da to nije bilo obečano samo da on krene u

potragu za njom? Bio je najbolji u pronalaženju ljudi, zato su ga I poslali samog u potragu.

- Idemo. - reče Lil Lass dok je prilazio Svecu. Morali su da joj ostanu na tragu. Nije bio

siguran koliko je Julianna povratila snage, tako da nije dolazilo u obzir da sad uspori. Morala

je znati da će Robert poslati nekoga za njom.Znajući to sigurno će odjahati što je dalje

moguće prije nego što ostane bez snage. Kako je uspjela da povrati snagu tako brzo?

Ronan zareža tjerajući Sveca u brži galop. Pogleda u Lil Lass koja je držala nos priljubljen

uz zemlju. Hodajući isprva u krug , krenu na lijevu stranu, prema putu kojim su već išli.

Zar se Julianna izgubila? Ronan odmahnu glavom.Nije se izgubila, jer bi to značilo da

nema pojma kuda ide. A imao je jako dobar predosjećaj da je krenula za Rossom. Što znači


40

da mora otići do njegovog kampa I pokupiti njegove tragove da vidi kud je krenuo.Mjesto

koje je lako mogla naći čak I po noći.Ronan bi se kladio u punu vreću srebrenjaka da je tamo

krenula. Potjera Sveca u još brži galop .Po njegovoj računici trebali bi tamo stići za sat

vremana.

Kao što je I mislio , stigli su do Rossovog starog kampa za sat vremena. Pola šatora je još

stajalo na istom mjestu, dok je druga polovica bila razasuta svud naokolo . Nastradali

Rossovi vojnici bili su uklonjeni I sahranjeni.Njegovi ljudi su to uradili. Oružje je bilo

uklonjeno kao mjera predostrožnosti dok je alat I dalje ležao uokolo. Samo jedan pogled bio

je dovoljan da se vidi da je kamp napadnut I okupiran jako brzo.

Lil Lass je njuškala po zemlji najviše se zadržavajući ispred šatora u kojem je Julianna bila

zarobljena.Ronan se zaledi u mjestu osjećajući kako ga panika polako obuzima.

Zar je Lil Lass pokupila Juliannin miris od prije par dana? Ne, ne, ne. Bože , nemoj da je to u

pitanju. Sjaši brzo sa Sveca ulazeći u šator dok je mjesečina osvetljavala unutrašnjost. Ni

traga ni glasa od Julianne.Lil Lass je njuškala okolo kampa vrteći se u krug , nalazeći

Juliannin miris pa cijelom kampu. Ronan uputi tihu molbu nebesima moleći se da ne upadne

u neku zasjedu . Lil Lass je bila zbunjena mirisima jer su neki bili stari a neki noviji. Da se

cura nije nečeg uplašila I našla neko drugo mjesto za prenoćište? To bi bilo najpametnije s

obzirom da je kamp bio na otvorenom a I ona je bila sama.Ne bi mogla ništa protiv grupe

ljudi ili vojske.Druga misao koja mu je pala na pamet je ta da je jednostavno produžuila

dalje. Možda je ušla u trag Rossu I produžila za njim.

- U kurac. - zareža Ronan tiho. Stade na sred kampa sa rukama na bokovima. Činilo

se da će pronaći Juliannu biti teže nego što je mislio.

Lil Lass sjede kraj njega grijući mu tijelo koje nije bilo pokriveno plaštom. Radije bi da ga

Juliannino tijelo grije , ali…Potapšavši Lil Lass poglavi povede je do šume nadajući se da će

uhvatiti noviji miris ali vučjak omirisa ivicu šume I vrati se nazad u kamp.Trag je bio

izgubljen. Julianna nije ovde, niti je bila kad je nestala iz zamka. E, pa on više nigdje ne ide

večeras.Ostalo mu je još samo koji sat do zore I tad će ponovo početi potragu.Vjetra

promjeni pravac I Lil Lass podignu svoju njušku njušeći zrak. Ronan se umiri osluškujući

zvukove oko sebe.Mogao se zakleti da je čuo nešto, kao cijepanje tkanine. Ne obično

cijepanje tkanine na koje je navikao ili cijepanje šatora. Ovo je bilo potpuno drugačije. U dva

koraka nađe se iza šatora I pogleda u drveće.

- Imam te. - prošaputa.

Visoko na drvetu iznad kampa bila je najljepša I najopasnija žena koju je ikad video.

Julianna sa nožem u ruci .


41

SEDMO POGLAVLJE

ta je on dođavola radio ovde? Čula je da se neko približava , ali ni za million

godina ne bi pomislila da će Ronan krenuti za njom.Namršteno ga pogleda sa

drveta razmišljajući da li da baci nož.Lako bi ga pogodila bez obzira što se

sklonio iza šatora.Zar je moguće da ju je čuo kad je mjenjala položaj? Zvuk se jedva čuo, ali

treniranom ratniku ne bi prošao ne opaženo.Morala se pomjeriti , noge su počele da joj trnu.

Kad bi vjetar prestao mogla bi da ga pogodi direktno nožem u grudi.

A opet, zar ga stvarno želi mrtvog? Oružje joj je bilo natopljeno otrovom iz gljiva, a ipak,

sklonila je nož ispuštajući dug uzdah dok ga je posmatrala. Ako bi bila potpuno iskrena, srce

joj je ubrzalo ritam čim ga je vidjela, čak su joj I prsti lagano podrhtavali. Mrzila je činjenicu

da je bila ovako uzbuđena od samog pogleda na njega. Bilo joj je pomalo čudno da je sam,

ako se izuzmu konj I pas.Nikad prije ga nije vidjela sa psom pa je pretpostavila da ga je

pozajmio od nekoga da joj nanjuši trag. Morala je priznati, pas je uradio jako dobar posao.

Krenula je ovim putem iz dva razloga – prvi je taj da bi , ako pošalju pse za njom , oni postali

zbunjeni jer bi stigli ovde gdje je bila zarobljena I vratili bi se nazad, drugi razlog je taj da joj

je odavde bilo najlakše pratiti Rossove tragove.

Prošlo je jako puno vremrena od kad je pratila nečije tragove, sigurno više od

godine.Zadnjih par mjeseci bila je kao u kavezu u Eiean Donanu. Čak joj je I samo ime

počelo izazivati klaustrofobiju. Zarobljena na tom ostrvu, dadiljajući Roberta.Nema šanse da

se vrati nazad , čak ni sa Ronanom.Imala je zadatak koji je morala da obavi. Morala ga je

obaviti inače bi poludila zbog neuspjeha.

Pogleda u Ronana koji je sad uzjahao konja očito izgubivši interes za daljim pregledom

Rossovog kampa , zvižnu psu I odjaha u suprotnom pravcu. Hvala Bogu, sigurno je pomislio

da nije ni bila ovde ili ako je bila da je već odavno otišla. Izbroja u sebi do šest stotina I tek

onda siđe sa drveta. Nije bila nikad dobra u penjanju na drveće ali nije bila ni najgora.To joj

je bio hobi u djetinjstvu. Mogla je da pobjegne od instruktora koji su je tjerali da još više

vježba ili od druge djece koja su je zezala.

S desne strane kampa nalazila se uvala, u kojoj je sakrila konja držeći ga na

sigurnom.Sad kad je bila uvjerena da je traže nije smjela više da se zadržava na ovom

mjestu. Pokušavajući da što prije dođe do konja Julianna je na pola trčala na pola klizala

pokušavajući da održi ravnotežu dok je silazila niz uvalu. Stigavši do dna uvale ugleda Breva

kako mirno nešto jede.Sigurno je našao koju travku ispod snijega.Uhvati ga za uzde

gledajući uokolo. Silazak niz uvalu na konjskim leđima je bio lak zadatak ,ali biće teško

popeti su uz nju vodeći za sobom ogromnu životinju.

Š


42

- Idemo Brave. - reče mu nježno. - Vrijeme je da opet letimo.- Konj kimnu galvom I

krenu laganim korakom za njom dok se ona penjala uz nagib uvale. Pogledavši na vrh uvale

poželi da je smislila neko bolje mjesto za sakrivanje konja. Tiho mu govoreći ohrabrujuće

riječi krenuše da se penju. Brave ,kako se činilo , nije imao problema sa penjanjem uz

uvalu.Svaki njegov korak je bio siguran. Stigavši do pola puta Julianna zastade u pola

koraka začuvši neke korake iznad njih.

- Šššš…- prošaputa konju nježno ga gladeći po glavi. Brave zadrhta pod nejnim

dodirom pomjerajući se malo u stranu pokušavajući da nađe bolji položaj da stoji mirno.

Neće moći ovako dugo da stoji pomisli Julianna, moraju se nastaviti kretati. Naprezajući uši

uspjela je da čuje kao da neko tiho priča ali nije mogla da razabere da li je to jedna osoba ili

je tu više njih. Zadrhtala je začuvši zvižduk.Neko je nekoga zvao. Onda se začuše glasovi

koje nije prepoznavala. Ovo nije bio Ronan. Nebesa!

Možda bi bilo najbolje da se vrate nazad u uvalu I krenu uz nju tražeći drugo mjesto kud

bi se mogli popeti. Ne može čekati , ovi iznad bi mogli svaki čas da pogledaju u uvalu ,a sa

punim I sjajnim mjesecom lako bi ih spazili. Julianna pričeka još koji minut pažljivo

osluškujući pridošlice. Čulo se pričanje,lupanje metala, još zviždanja , dovoljno je čula da je

bila sigurna da se ovi iznad nje spremaju za ostanak a ne za odlazak. Bar je bila u uvali a ne

na drvetu.To bi bilo još opasnije za nju. Nije znala kako bi izdržala cijelu noć bez pomjeranja

a da se ne spominje da ne bi smjela ni zaspati od straha da ne padne sa drveta.Ionako je

postala umorna. Jedva se oporavila od prošlog zadatka, a krenuti za Rossom sad kad još

nije u punoj snazi , nije baš njena najbolja odluka. Ali drugačije nije moglo , nije bilo drugog

načina niti vremena za gubljenje.

Hvala Bogu pa je Ronan već otišao.Nikad ne bi sebi oprostila ako bi Ronan morao da

plati svojim životom njen bjeg I potragu za Rossom.Ne da joj je bilo stalo do njega….Mnogo.

Samo nije htjela da bude usputna žrtva na njenom zadatku.

Brave je gurnu glavom osjetivši njeno oklijevanje I Julianna ga nježno potapša po

glavi.Svaki sekund koji su proveli stojeći dovodio ih je u još veću opasnost. Bilo je samo

pitanje vremena kad će Brave da napravi neki pogrešan koraki ili neki od kampera da zaviri

u uvalu. Pitanje je bilo kako da tiho izađe odavde? Koji bi put bio najsigurniji?

Očito će morati poraditi na svojoj vještini da bude što tiša, kao i Brave.Previše je prošlo

vremena od kad su zadnji put morali da budu tihi.Nešto što na čemu će morati da poradi čim

se vrate.Razgovori su precjenjeni, pomisli Julianna. Razumjela je ona svoje dužnosti prema

Robertu, prema Škotskoj , ali moraće porazgovarati i o tome da je njoj potrebno njeno

treniranje.Ratnica u njoj je bila blizu da odustane od borbe i ona to nije smjela da dozvoli.

Još jedan razlog zašto udaja ne bi bila dobra za nju.Pogleda u sjajni mjesec diveći mu


43

se,dok je vjetar krenuo da se kovitla oko nje podižući pahuljice snijega oko njenih nogu.

Zvuk vjetra prigušiće njihovo kretanje, pomisli Julianna hvatajući Bravea za uzde vodeći ga

nazad niz uvalu. Uspjeli su sići niz uvalu bez da ih je neko primjetio i za trenutak Julianna

pomisli kako bi mogla uzjahati Bravea dok ne nađu neko sigurnije mjesto da se popnu, ali

shvati da je ipak sigurnije za oboje da ga ne jaše.Vjetar je postajao sve jači , kovitlajući

snijeg sve više i više u zrak.Julianna se trzala na svaki zvuk, živci su joj bili previše napeti.

Trudila se svim silama da uspori disanje i rad srca pokušavajući kontrolisati maštu koja joj je

počela divljati. Baš je zahrđala sa šunjanjem po mraku.

Udaljavajući se sve više od kampa Julianna se malo opusti. Najbolje će biti da odmakne

što je dalje moguće od kampa i da tek onda pronađe mjesto za prenoćište. Osjećala je sve

veći umor, kosti su je počele boljeti i mišići podrhtavati.Ne nađe li ubrzo neko sakriveno

mjesto za prenoćište , sigurno će ih uhvatiti jer će se onesvjestiti. Posegnu za čutricom sa

vodom uzimajući veliki gutljaj. Voda je malo pomogla, ali ipak je smogla snage da nastavi

dalje. Uvala je bila duža nego što je mislila, što je bilo dobro, jer će tako odmaknuti daleko

od kampera.

Ko su bili ti ljudi ljudi što su ostali u bivšem Rossovom kampu? Zar ne bi bilo dobro da su

to u stvari Rossovi ljudi? Julianna odmahnu glavom.Ne, ne bi se oni vraćali. Pogotovo što

znaju da su Robertovi ljudi u potrazi za njima. Da jesu oni to bi bila najgluplja stvar koju su

mogli uraditi. A opet, možda su došli na staro mjesto misleći da ih Robert tu ne bi tražio.

Niski nagib se nalazio pred njima i Julianna požuri napred držeći Bravea za uzde. Popevši

se uz nagib Julianna stade na trenutak ogledajući se po okolini. Nalazili su se u šumi.

Borova šuma ih je okruživala blokirajući svoji gustim granama svjetlost mjesečine. Zatvorivši

oči, Julianna poče da osluškuje okolinu.Vjetar je udarao po granama, šišarke su pucketale,

neka mala životinjica je protrčala blizu njih. Jedna ili možda dvije sove su zahukale, čak joj

se učinilo da je u daljini začula i zavijanje vuka.

Ljudi iz kampa se nisu čuli, bar vjetar nije nanosio njihove glasove.Nije bilo ni traga dima

što znači da nisu naložili ni vatru. Brave kopitom udari po snijegu tražeći poneku travkicu.

Julianna otovri oči privikavajući ih na slabu svjetlost koja je dopirala kroz guste grane.

Vjetar se probi kroz borove grane prodirući joj do kostiju i ona se još čvršće obmota

ogrtačem. Bili su istočno od kampa i najvjerovatnije je ovim istim putem i Ross pobjegao.

Malo seoce se nalazilo samo koji kilometar dalje . Nekad je to selo pripadalo Rossu,sad

njima vlada Rossov nećak.

Zemlja je bila plodna i davala je mnogo usjeva.Imali su i malu pijacu koju je ona posjetila

par puta.Dobro mjesto za Rossa da se sakrije. Još uvjek niko nije znao za njegovu izdaju ,

tako da će mu nećak sasvim sigurnao pružiti utočište. Julianna ne može potražiti prenoćište


44

u selu ali može naći izvan selo neko sakriveno mjesto , tu pričekati jutro pa se ušunjati u selo

i vidjeti da se ne kriju negdje Ross ili njegovi ljudi.Dobro će se uklopiti sa seljanima ,

zahvaljujući odjeći. Moraće se potruditi da bude što ne upadljivija , onda nije dan muškarac

neće obratiti pažnju na nju.To će biti lako za izvesti.Često je znala premazati kosu blatom da

prikrije njen sjaj i boju. Malo blata na obraze , taman dovoljno da svi pomisle da se nije

kupala već duže vrijeme.Ogrtač joj je već bio sav iznošen ,tako da sigurno neće privući ne

željenu pažnju.

U stvari, čak i u Eilean Danonu , kad bi se potrudila da izgleda lijepo samo jedan

muškarac bi to primjetio.Ronan. On je primjećivao nju a ona njega. Hm...... Ne baš tim

redom, ali dobro. Ona je njega primjetila onaj čas kad je prešao preko mosta. Sjedio je na

konju zračeći snagom. Jedan momenat je vodio ozbiljne razgovore sa svojim ljudim a već u

drugom bi joj dobacio pun vreline.Svaki put kad bi je pogledao vatra u njoj je sve više jačala.

Kog đavola joj je opsjedao misli stalno kao da ima pravo na to ? Kao da je ona željela da joj

on ne izlazi iz glave.

Julianna stisnu zube i okljevajući krenu napred. Suha grančica puče joj pod nogom i ona

se umiri osluškujući zvukove oko sebe.Ništa ne poznato se nije čulo i ona krenu napred

vodeći Bravea.Nisu prešlini pet metara kad je osjetila promjenu u zraku. Osjetivši njenu

zabrinutost Brave naćuli uši.I on je čuo nešto. Jedva primjetna promjena, ali neko je išao

istim putem kao i oni. Da nije Ronan? Ili izviđač iz bivšeg Rossovog kampa?

S jednim bi se mogla boriti ali sa dva ili čak tri bilo bi zabavno......bio bi to dobar izazov.

Julianna stisnu vilicu izvlačeći mač iz korica. Bila je spremna da zaštiti i sebe i Bravea. Niko

joj neće stati na put. Lagano pucketanje grančica dolazilo je ispred nje. Ako bi morala da

pogađa, sudeći po zvukovima što ih je vjetar nanosio, osoba ili osobe su bile udaljene od nje

oko trideset do četrdeset stopa.Očito nije izgubila sve svoje vještine.Julianna skrenu lijevo

sklanjajući se sa puta.Ko god da je išao prema njima ili će produžiti dalje ili će ih pratiti. Kad

otkrijenjihove namjere onda će isplanirati svoj sledeći potez. Vodeći Bravea za sobom išla je

puževim korakom između drveća, izbjegavajući pale grane i nanose snijega.Zastajala je

svakih par metara pažljivo osluškujući. Ko god da je išao prema njima nastavio je istim

putem i Julianna se ponada da je uspjela da ga se riješi. Planirala je da uzjaše Bravea i tako

ubrza dolazak do sela koje je bilo udaljeno još samo koji kilometar.

Ubrzo je shvatila da osoba prilazi sve bliže krećući se u njihovom pravcu.

- Oh- prošaputa ona.Ipak je prate. Koliko god bi željela da se bori , bila je premorena.

Brzo je pogledala uokolo tražeći neko mjesto da se sakriju. To će biti teško pogotovo sa

Braveom, koji je bio ogroman. Crni plašt prebačen preko njega dobro ga je sakrivao i bio je


45

naučen da bude tih, ali ipak nije mogla sve da drži pod kontrolom. Šta ako bude morao da

kihne ? On je životinja, neće se moći zaustaviti. Jel uopšte kihnuo danas? Nije se mogla

sjetiti, moleći se u sebi da ne mora baš sad da kihne.

Julianna uzjaha Bravea jako stiskajući mač u ruci.Ko god da je prati već zna gdje je ona

tako da mora što prije pobjeći . Začu iza sebe kopita kako udaraju po snijegu.Ko god da je

prati sad je isto jahao.

- Prokletstvo ! Brže Brave! - povika Julianna.

Pazila je na niske grane trudeći se da navodi Bravea pravim putem da ne bi zapeo za

neko palo drvo. Izašavši iz šume dođoše do kamenite uvale.Nebo je bilo crno sa milionima

zvijezda i sjajnim mjesecom.Kamenita uvala ih je usporila i Julianna začu kako je jahač

pristiže. Nije se usudila okrenuti da vidi koliko im je blizu bojeći se da će tako usporiti

Bravea. Brave je teško disao , mišići su mu drhatli pod njom. Kopitama je bacao zemlju i

snijeg iza sebe.Gledajući po kamenitoj uvali činilo joj se da je zašla u neki lavirint. Kamenje

je bilo sa svih strana uvale, razbacano je stajalo osvjetljeno mjesečinom.Možda bi se mogla

izgubiti među njima. Naglo skrenu povlačeći Bravove uzde udesno i krenu preko kamenitog

brda spuštajući se niz njega .Došavši do podnožja naglo stade, sjaha sa Bravea i polako

dopuza do vrha kamenitog brda izvirujući na put kojim je išla.Zemlja je bila vlažna i hladna,

mogla je da osjeti kako se hladnoća probija kroz vuneni ogrtač. Jahač se približavao

vratolomnom brzinom obmotan crnim ogrtačem. Bio je naoružan, ali srećom po nju bio je

sam. Pratila ga je pogledom sve dok nije naglo skrenuo iza velikog kamena.

Riješila ga se.

- Zahvali se nebesima što te nisam dva put prešla, kao što sam mislila.Dobro ti jahanje

želim magarče. - promrmlja Julianna gledajući na sad prazan put.

- Dobro jahanje i tebi curo.-

Julianna se ukoči na hladnoj zemlji osjećajući kako joj srce ubrzava a dah zastajkuje u

grudima od staha.Bila je sigurna da je bila pažljiva , ali očito ne dovoljno pažljiva čim ju je

pronašao.

- Ne moraš ustajati zbog mene.- reče muškarac nasmijavši se. Glas mu je bio

dubok,hrapav i jako, jako poznat.

- Ronan. - progovori Julianna ustajući sa hladne zemlje okrećući se prema njemu dok

je brisala prljave ruke od ogrtač.

Stajao je sa rukama na bokovima dok su konj i pas bili udaljeni od njega desetak stopa.

Kako je moguće da ih nije čula? Ovaj magarac je očito vještiji u traženju nego što je mislila.

Julianna stade ispred njega namršetno ga gledajući.Nadala se da je mjesečina dovljno jaka

da može da joj na licu vidi ne zadovljstvo.


46

- Šta ti radiš ovdje?- upita ga.

- Mogao bih te pitati isto pitanje?

- Nemoj se uzalud truditi.Neću ti odgovoriti.- Prekrsti ruke preko grudi namršteno ga

gledajući.

- U redu, tvoj izbor. Odgovorila ti meni na pitanje ili ne,ne mjenja činjenicu da sam

došao po tebe i ne odlazim bez tebe.

Julianna se nasmija.Arogantni magarac. Zar je stvarno mislio da će je tako lako uhvatiti?

- Prvo me moraš uhvatiti.


47

OSMO POGLAVLJE

onan razgoračenih očiju pogleda u ženu ispred sebe.

- Šta ?- upita je pomalo zapanjeno.Riječi mu još nisu skroz izašle iz

usta a Julianna je

već letjela kroz zrak, okrenu se i udari ga nogom pravo u grudi. Bol ga presječe. - Šta ,

dođavola....?- Ronan zaguđa ali ostade na nogama. Bila je snažna, morao joj je to priznati

.Čim je nogama dotaknula zemlja Julianna skoči na Bravova leđa ne služeći se uzdama.

Ronan je ostao zapanjen. Valas je spomenuo da je pomalo trenirala,ali ovo je bilo

zapanjujuće.I on je to mogao uraditi, većina ratnika je to mogla, ali žena ? Čini se da ju je

opet podcjenio. Ronan ispruži ruku pokušavajući je zaustaviti.Julianna potjera svog konja

pravo na njega.Velika životinja je oborila glavu krećući se prema njemu ogoljenih zuba kao

da će ga ujesti direktno za nos. Ne imajući drugog izbora ako je želio nastaviti sa životom

Ronan se povuče par koraka unazad.

- Čekaj , ženo! Za ime Božije ! - povika za njom.

Julianna zastade okrećući konja u stranu. Oduzimala mu je dah svojom ljepotom. Pogleda

ga bjesno , ali onda se pojavi osmjeh na njenom licu zbog kojeg se on osjeti kao da ga je još

jednom udarila u grudi.Vidio je on taj osmjeh i ranije , o i te kako ga je vidio.Svaki njegov san

je bio ispunjen njome. Od njenog ponosnog držanja na konju, njenih bedara čvrsto stisnutih

oko konja i ruku koje su bile sklopljene oko uzdi. Snaga koja je izbijala iz nje je bila

očaravajuća. Šta bi dao da se tako snažno obmota i oko njega.

Dođavola! Izgleda da su i drugi djelovi njegovog tijela pomislili isto. Hvala Bogu na ogrtaču

kojim je uspjevao da sakrije reakciju svog kurca koj je stajao u stavu mirno. Ronan teško

uzdahnu . Julianna nikad neče biti obmotna oko njega , njegovog kurca ili njegovih prstiju,

niti će ka jahati njegov jezik.Oh,dragi Bože!Ronan se nakašlja, nadajući se da će tako malo

razbistriti glavu od misli koje su ga opsjedale.

- Šta nije u redu s tobom , dođavola ?- upita ga Julianna smrknuto ga gledajući. -

Izgledaš bolesno.Jesi li dobro ?

Ronan se opet nakašlja.- Dobro sam. Siđi sa tog konja.

Julianna odmahnu glavom. - Nema šanse, momče.

- Momče?

Osmjeh joj zaigra na usnama. - Tako se ponašaš.Kako bi ti htio da te zovem ? -

Ljubavniče? Najprivlačniji gorštače ? Zvala bi ona njega mnogim imenima da se on pita.

Ronan se zaustavi odmahujući glavom.

- Skinuću te sam sa tog konja.

R


48

- Pa, dobro sad, - osmjehnu mu se pobjednički - kao što sam već rekla, neću da

siđem sa konja, moraćeš me prvo uhvatiti.- Izgovorivši zadnje riječi,Julianna podbode

Bravea i pojuri napred.U sekundi je nestala i Ronan ostade gledajući za njom dok joj je duga

kosa vijorila na vjetru.

- U kurac.- procjedi Ronan kroz zube. Zazviždi konju koji se stvori kraj njega u dvije

sekunde.Uzjaha Sveca odmah ga potjeravši u galop dok je Lil Lass trčala za njima.Neće ona

tako lako njemu pobjeći. Nikad nije odustajao lako, volio je dobru borbu , dobar izazov , koji

mu je ona sad bez sumlje uputila. Naginjući se napred potjera Sveca u još brži galop

,smanjujući razdaljinu između sebe i Julianne.Zareža gledajući kako se njena guzica podiže i

spušta u sedlu dok su mu svakakve grešne misli padale na pamet. Ova cura ga je izluđivala,

bio je opsjednut njome. Došlo mu je da potraži sveštenika da ga riješi te opsesije....a nije čak

ni bio religiozan.

- Julianna !- povika u vjetar. Nije se čak ni okrenula da ga pogleda. E sad, ili ga nije

čula ili je jednostavno odlučila da ga ignoriše. Nema veze,neće mu pobjeći. Šapnu Svecu

nešto na uho što ovoga natjera u još beži galop. Juliannin konj je bio divan primjerak svoje

vrste, ali ipak ne tako 8dobar kao njegov. Svetac je bio klasa za sebe.Najbolja moguća

klasa.

- Tako je Sveče.- promrmlja tiho dok mu se osmjeh pun zadovoljstav širi na

usnama.Uživao je u ovoj igri mačke i miša. Krv mu je ubrzano tekla venama, imao je osjećaj

kao da leti. Blizu je .Još malo i uhvatiće je. Julianna baš u tom momentu pogleda iza sebe

zinuvši od iznenađenja kad je vidjela koliko joj je blizu. Ronan joj se nasmiješi - bio je to

osmjeh koji je govorio više od riječi. On će pobjediti i ona tu baš ništa nije mogla učiniti.

- Tako je slatka moja. - tiho izgovori Ronan. - Moja si.

Riječi su značile i više nego što je on mislio.On je htio reći da će pobjediti, da će preuzeti

kontrolu nad njenim konjem i nad njom. Tako da već jednom prestane bježati od njega. Zar

ga je čula ? Po izgledu njenog lica koje je bilo i zbunjeno , preplašeno pa čak i pomalo

zainteresovano bio je potpuno siguran da ga je čula. Dok su njegove riječi još visile u zraku

između njih , Julianna skloni svoj pogled s njegovog i potjera konja još brže. Ronan ispruži

ruku da je uhvati , ali već je bila izvan dosega. Neće mu pobjeći tako lako. Riječi koje je malo

prije rekao oboje ih je pogodilo, i to jako.

Svetac pojuri napred pružajući Ronanu još jednu šansu da uhvati Juliannu. Ispruži ruku

skidajući Juliannu s leđa konja , smjesti je sebi u krilio polako usporavajući iz galopa sve dok

nisu stali.Julianna ga tresnu u vilicu pri tom izgovarajući psovke koje Ronan nije čuo ni od

svojih vojnika.Po prvi put ju je dodirivao. Osjećao je njenu zategnutu guzicu kako mu

poskakuje po bedrama. Bila je sva od mišića . Prisilio se da joj ne zadigne haljinu i ne


49

provjeri jel joj čitavo tijelo tako mišićavo. Julianna se nastavila boriti protiv njega ali koliko

god se trudila nije ga mogla povrijediti. Znajući dobro njene sposobnosti pitao se da ne želi

ona možda izgubi u ovoj njihovoj igri? Ipak, nije želio da nasjedne ako je ovo neki njen trik.

Imao je dvije rođene sestre i još dvije koje je zvao svojim sestrama jer su bile udate za

njegove braću i nije bio siguran da zna kako ženski mozak razmišlja. Još davno je shvatio da

su one priča za sebe i da nijedan muškarac još nije uspio da ih potpuno shvati.

Ronan se nasmija vidjevši Bravea kako polako zastaje kad je shvatio da više nema tereta

na leđima.

- Pobjedio sam.- Ne mogavši da se zaustavi obori glavu do njene kose duboko

udišući njen miris.Mirisala je na konja i svježi zrak. Potpuno očaravajuće. Na te njegove riječi

Julianna ga jako odalami po licu, na šta je on samo još jače stegnu oko struka dok se

oporavljao od udarca.

- Ovo nije bilo baš lijepo od tebe. - promrmlja on.

- I ne treba da bude svinjo jedna!

- Šta da radim s tobom ?- upita je dok je polako odmahivao glavom. - Trebam li te

prebaciti preko koljena i koji put udariti po guzici?- Nije do kraja ni izgovorio riječi a već ju je

okrenuo preko koljena i neka mu nebesa pomognu,udari je po njenoj zategnutoj guzici.Dragi

Bože, to je bilo nešto najerotičnije što je uradio do danas.

- Oh , ti ....ti magarčino jedna!

- Magarčino? - upita je on podižući zabavljeno jednu obrvu.

Julianna iznervirano otpuhnu.- Okreni me .

Ronan je okrenu jedva čekajući da vidi njeno bjesno lice.

- Šta radiš to? Znaš li šta će ti Robert uraditi kad mu kažem što si mi uradio?

Ronan slegnu ramenima - Zahvaliti mi?

- Oh!- povika Julianna zabijajući prste u njegove grudi.Dragi Bože kako mu se to

dopalo, iskreno govoreći volio je svaki njen dodir pa čak i kad ga je udarala. Prokletsvo, opet

se zanosio! Ali nije si mogao pomoći. Još od kad ju je prvi put vidio.

- Nemoj biti ljuta na mene.- nježno progovori kraj njenog uha.

- Kako da ne budem ljuta na tebe?- upita ga odmičući se od njega. - Otišla sam iz

dvorca sa razlogom .Zar si mislio da sam izašla na večernje jahanje?

Ronan odmahnu glavom. - Ne,curo.

- Ja nisam cura.Nemoj tako da me zoveš.

Ali, bila je cura i sve što je on želio je da je još jače privuče uz sebe. Opet je počeo sa

razvratnim mislima. Nije mogao da se zaustavi u tome. Sve što je želio je da je drži u naručju


50

i da je štiti od svakog zla. Nekako je uspjela da mu se uvuče pod kožu i nikako mu nije

uspjevalo da je se riješi.Samo je želio još više.

- Lady Julianna ako bi htjela da mi kažeš zašto si pobjegla iz dvorca u divljinu bez

zaštite možda bih mogao da ti pomogne.

- Zaštićena sam.

- Sad kad sam ja došao.

Julianna se nasmija na te njegove riječi.- Budalo jedna, mogu sama da se zaštitim.

Pomalo ga zaboliše te njene riječi.

- - Imaš još veću zaštitu sad kad sam ja ovde s tobom. - odgovori joj sa malim

osmjehom.

- Pretpostavljam da si u pravu. Da sam ti rekla da idem iz dvorca i zašto idem

zaustavio bi me. Zato su te poslali po mene, zar ne ?

Nije htio da joj laže.

- Da.I Bruce i Valas su me poslali za tobom.

- Samog?

- Nisam sam, imam i psa sa sobom.- Lil Lass ih je bez problema stigla kad je on

pojurio za Juliannom.

- Pas i ratnik su poslani da me uhvate. Nisu mislili da ću daleko otići. - sarkastično

odbrusi Julianna.

- Nije tako , moja damo.Htio sam povesti još ljudi sa sobom ali Valas mi je objasnio da

bi tako privukli ne željenu pažnju.

- Kako to?

- Ross tebe želi, curo. Kad bi krenuo sa većim brojem ljudi svaki Rossov izviđač bi mu

to javio.

Julianna kimnu glavom. - Znaš li možda ko je u njegovom starom kampu?

- Banda pagana.

Julianna mu dobacim sumljičav pogled. - Znao si da sam na dnu uvale?

Ronan se veselo nasmija. - Da. Sakrio sam se u šumi i gledao te kako silaziš sa drveta.

- Znao si da sam na drvetu?

- Znao sam. Nisi bila tiha.

- Nisam bila tiha?

- Da, čini mi se da si cipelom strugnula po drvetu dok si mjenjala položaj.

Julinna se počeša po nosu . - To je samo dokaz da se moram izvještiti u tome.

Nema šanse. - odbrusi Ronan.


51

Julianna ga pogleda zaprepašćeno. - Ne posjeduješ me, ratniče. Ni jedan muškarac me

ne posjeduje, niti će ikad.

Ronanu nije bilo jasno da li ga je snaga njenog glasa ili je to bila strast koju joj je vidi u

očima natjerala da sagne glavu i poljubi je. Jednom rukom uhvatio ju je iza vrata zavlačeći

prste u njenu kosu dok ju je drugom privukao sebi. Julianna se pokušala odmaknuti

mrmljajući nešto nerazgovjetno na njegovim usnama , ali on je nije puštao. Nije želio da

prekine poljubac, bar ne još. Morao je bude siguran jednom zauvjek da li je samo umišljao

stvari između njih ili su stvarno željeli jedno drugo. Morao je da zna da je potreba jednog ista

kao i potreba drugog.Ista sirova želja, ista strast. Ronan produbi poljubac igrajući se sa

njenim usnama uživajuću u njenom ukusu. Jednom rukom joj je lagano mrsio kosu dok ju je

drugom snažno privlačio na grudi. Prokletstvo.....morao je prestati sa poljubcem.I baš tad

Julianna mu odgovori na poljubac ispuštajući tihi jecaj iz dubine grla na koji on odgovori

promuklim režanjem. Otvori usta jezikom ulazeći u njegova usta zadirkujući ga. Ronan

uzvrati svojim jezikom prodirući u njena usta, istražujući ih jezikom, uživajući u njenom

ukusu.Njene ruke koje su ga ranije pokušavale da odgurnu sad su ga milovale po grudima.

Mišići mu se napnuše, nikad do sad nije tako reagovao na ženski dodir kao što je na njen.

- Julianna. - promrmlja joj na usnama uživajući u poljubcu. Ona zadrhta prelazeći

rukama preko njegovih grudi do ramena i vrata. Steže je oko struka osjetivši njene grudi

čvrsto priljubljene uz svoje. Njene bradavicce su bile tvrde, tako prokleto tvrde da ih je

osjećao kroz sve te slojeve odjeće.Imao je odgovor za svoju nedoumicu.I ona je njega

željela istom jačinom kao i on nju.

- Ronane.- prošaputa Julianna. - Zaklela sam se sama sebi da se ovo više neće

ponoviti.- Prsti joj se zavukoše u njegovu kosu.Šta? Ronan se odmaknu od nje.

- Ponovo?

Mjesečina joj obasja lice i Ronan osjeti zadovoljstvo gledajući u njene zamućene od strasti

oči,ali morao je da zna šta - ponovo- znači.

Julinna kimnu glavom , pomalo zbunjena.

- Da, kad si bio u groznici.

- Ah. - Sad su mu neke stvari bile jasnije. - Iskoristila si bolesnika?- šaljivo zaigra

obrvama. - Koliko si me iskoristila?

Julianna zaprepaštenu zinu na njega. - Životinjo jedna. Nisam te iskoristila.Bilo je potpuno

drugačije.

- Kako muškarac koji se bori sa groznicom može da iskoristi ženu? Pogotovo ako je ta

žena snažna kao ti. Ti si mene iskoristila.


52

Julianna ga udari u grudi izvlačeći se iz njegovog naručja. Osjeti se pomalo nesigurno

zbog njegovog zadirkivanja.Možda mu nije bila privlačna tako mišićava?

- Zašto si se odmaknula od mene? Sviđa mi se tvoja snaga.- Pređe nježno preko

njenih ruku želeći da su negdje na toplom da bih mogao da skine s nje sve ove slojeve

odjeće i polako prstima ispita svaki mišić na njenom tijelu. Bilo bi to jako neprikaldno. Ljubiti

je ...to je bilo u redu ali skinuti je i staviti to njeno tijelo ispod sebe je nešto sasvim

drugo.Vjerovatno bi zaradio nož ispod grla ili od nje ili od Bruca.Sama pomisao na Bruca

natjera ga da se povuče unazad.

- To sad govoriš jer ne želiš da me uvrijediš.

Ronan joj namignu.- Nemam problema sa vrijeđanjem bilo koga.

Julianna frknu. - E to ti vjerujem.

Koliko god želio da je opet privuče u zagrljaj i poljubi kako bi joj dokazao da mu je

privlačna ipak se odlučio na riječi znajući da će mu tako lakše povjerovati.

- Moja damo....vjeruj mi kad ti kažem da nema Bruca između nas i da Škotska i

Engleska nisu isto tako postavili barijeru između nas dvoje, skinuo bih te i stavio ispod sebe

obožavajući tvoje tijelo svojim.

Julianna ostade bez riječi zureći u njega razgoračenih očiju. Nije bio siguran da ju je ikad

vidio tako zapanjenu. Ali...oči su joj bile ispunjene raznim emocijama.Pogled joj je odlutao

par puta do njegovih usta pa opet do očiju .

- Ne vraćam se u dvorac dok ne završim šta sam naumila. - prošaputa tiho.Njeno

skretanje teme je bilo i više nego dobrodošlo jer je bio u velikom iskušenju da je opet prebaci

preko koljena ali ovaj put bi joj podignuo

haljinu.

- Ispričaj mi o planu.Pusti me da ti pomognem. - Julianna odmahnu glavom.- Sklopiću

dogovor s tobom.- Julianna opet odmahnu glavom.- Nemoj biti toliko tvrdoglava. Nudim ti

pomoć. Ako te odvedem nazad u dvorac ti ćeš opet pobjeći da uradiš to što si

naumila.Nudim ti pomoć, pratnju.

Odvrati pogled od njega razmišljajući o njegovim riječima. Ako joj treba neko vrijeme da

razmisli o ovome on će joj ga pružiti. Pogledom prođe po okolini gledajući jesu li još uvjek

sami .Sve je bilo mirno i tiho. Nebo više nije bilo crno, zora se približavala.Prekrstivši ruke

preko grudi Julianna ga ponovo pogleda.

- U redu. Možeš poći sa mnom.

Uspio je !

- Gdje idemo ?

- Idemo da nađem Rossa. A kad ga nađem ...ubiću ga.


53

DEVETO POGLAVLJE

ulianna se s mukom suzdrža da se ne lupi rukom preko usta. Uh, htjela bi

povući riječi koje je upravo izgovorila ali ,Ronan bi je silom odvukaonazad u

dvorac da nije pristala. Bila je sigurna da će požaliti što je pristala na njegovu

pomoć. Hmm , možda bi ga udarac u glavu onesvjestio, tako da bi prošao bez neke ozbiljne

povrede.Možda da izvuče nož iz rukava , to bi opet bilo manje brutalno od udarca u glavu, i

prisili ga da je spusti sa konja. Mada, bio je uvjeren da je mnogo jači od nje a ona nije htjela

da na njemu primjeni smrtonosnu silu.

Prokleti Ronan! Udarac u glavu , to je ono što će uraditi. Samo , kako da to izvede?

Možda da ga proba zavesti ? Ako ga poljubi neće primjeti da je dignula ruku za udarac.

Julianna obliza usnice obećavši sebi da će za pet minuta sprovesti plan u djelo. Ronanove

oči su pratile svaki pokret njenog jezika preko usnica. Odlično ! Želi je poljubiti. Ah, za ime

Boga , i ona želi da je on poljubi.Ali ne, ne smije opet biti uhvaćena u vrtlogu strasti koje su

njegova suta izazivala u njoj. Ronan se malo sagnu prema njoj i Julianna zaustavi pogled na

njegovoj bradi.Nije se usuđivala da ga pogleda u oči. Pomilova ga lagano po ruci ne dižući

pogled. Sve je to bila samo igra i skoro joj je bilo žao njega, skoro. I sebe.

- Julianna. - glas mu je bio prigušen i hrapav od želje.- Ne možemo ostati ovdje,

sunce izlazi.

Teško proguta strahujući od njegovog odbijanja. Želio on nju poljubiti, bila je sigurna u to ,

ali nije bila sigurna u sebe.Šta ako je poljubac omete u njenoj namjeri? Nema odustajanja!

- Želim...- kako da kaže da želi da je poljubi ?

- Da, moja damo i ja to želim.

Oh, Bože, glas mu je zvučao još promuklije i tiše od čega joj se svaki živac u tijelo napeo.

Kog đavola je morala tako jako da ga želi?Sve što treba je da ima na umu zašto ovo

radi.Zbog Rossa i Škotske.

- Onda me poljubi. - izgovori iznenadivši se svom promuklom glasu. Dođavola, željela

je ovo više nego što je smjela.

Ronan nije gubio vrijeme. Zareža duboko u grlu obuhvatajući joj lice obema rukama

spuštajući silovito usne na njene. Jezikom joj razdvoji usne prodirući duboko u njena usta.

Divlja , čista želja je obuze. Trudila se da ostane hladne glave kako je on produbljivao

poljubac i milovao njen jezik svojim. Udarac u glavu .....morala je misliti na to. Pokuša skupiti

snagu da podigne ruku za udarac, ali svaki potez njegovog jezika u njenim ustima sve više i

više joj je mutio razum. Prokletstvo, previše je uživala u ovome.Nekako podiže ruku skupivši

je u pesnicu ali umjesto da ga udari ruka joj pade na njegovo rame i ona ga snažno stisnu.

J


54

Drhtavica je obuze, grudi joj otežaše , bradavice su stajale tvrde i trljale se o grubi materijal

njene haljine tako još više rasplamsavajući potrebu u njoj za njegovim dodirom. Gorjela je od

potrebe za njim. Drhteći od želje približi mu se stiskajući teške grudi uz njegove , trljajući se

od njega pokušavajući tako bar malo olakšati bol koji ju je obuzimao od želje. Jecaji joj se

oteše iz grla.Sve je ovo njegova krivica. Nije morao biti tako muževan. Nije morao biti tako

dobar u ljubljenju.Prsti joj se zavukoše u njegovu kosu na šta je on još jače privuče uz sebe.

Ne!!!! Treba da ga onesvjesti ! Mora pobjeći od njega, opet! Lil Lass zalaja kraj njih trgnuvši

ih iz poljubca.Srce joj je toliko jako lupalo u grudima da se uplašila da će joj probiti rebra.

Pređe drhtavim prstima preko natečenih usana.Pas zareža skočivši na noge sav

nakostriješen.

- Neko dolazi. - progovori Ronan tako tiho da ga je jedva čula. Julianna oslušnu tišni

oko njih.Čuli su se udari kopita o zemlju. Kimnu potvrdno glavom Ronanu.

- Bićemo brži ako budeš jahala svog konja.- Još jednom kimnu glavom.Sad je mogla

pobjeći.

- Ne pokušavaj pobjeći, opet ću te uhvatiti.

Kako je mogao da zna njezin plan?Ronan dovede svog konja do njezinog podižući je bez

imalo napora na Brevova leđa. Uhvati je za bradu neumoljivo je gledajući u oči.

- Bez obzira na posljedice, želim da znaš da ću ti pomoći da uhvatiš Rossa. Neću te

vratiti u dvorac dok svoj plan ne sprovedeš u djelo.

Julianna ga pogleda razgoračenih očiju. Zar će joj stvarno pomoći? Čula ga je i prvi put

kad je to rakao ali mu nije povjerovala. Jedan pogled u njegove oči uvjeri je da je mislio

svaku riječ koju je izgovorio.

- Zašto?

- Zato što želimo istu stvar. Kasnije ću ti objasniti svoje razloge sad moramo ići.

Bio je u pravu.Što su duže stajali na istom mjestu , veće su bile šanse da onaj ko ih prati,

stigne.

- Prati me.

Ronan pojuri napred na svom veličanstvenom konju i Julianna zastade na trenutak da se

divi i konju i jahaču. I njen konj je bio veličanstvena životinja ali ovo pred njom je bila čista

snaga, moć i elegancija. Zadrhta gledajući za Ronanom protrese glavom bistreći misli pa

požuri za njima.Ronan pokaza rukom na kamenito brdo i krenuše prema njemu jašući u

susret izlazećem suncu.Julianna ugrabi trenutak da se okrene iza sebe da vidi ko ih to

prati,ali ko god da je bio iza njih bio je tek mala tačkica u daljini. Nadala se da ko god da je to

bio nije vidi ni nju ni Ronana.Mada, sudeći kakva je sreća prati u zadnje vrijeme bilo bi to

previše za nadati se.Vjetar joj svuče kapuljaču s lica bacajući joj kosu oko lica i u tom


55

momentu krenuše kapi ledene kiše. Hm, baš je imala srećePovuče kapuljaču nazad na

glavu prateći Ronanovog konja brzim galopom. Ledena kiša udarala ju je po obrazima, čelu i

očima. Ali, bar više nije bilo mračno. Samo se nadala da neće ostati slijepa od ove ledene

kiše.

- Hajde! - povika Ronan. Glas mu je bio ispunjen hitnošću i ona osjeti kako joj se strah

polako uvlači u kosti.

Ponašao se kao da je od životne važnosti za oboje da pobjegnu jahačima iza sebe. Nije

se mogla okrenuti da vidi ko ih to prati jer se ledena kiša pojačavala a vjetar divljao oko njih.

Osluškivala je pažljivo ne bi li čula bilo šta drugo osim urlanja vjetra i ledene kiše i tad začu

topot kopita po snijegu kako ih stižu. Neko ih je pratio. Julianna zareža.Činilo se da je svaki

muškarac u Škotskoj krenuo za njima.

- Moraćemo se boriti s njima !- povika Ronanu.

- Previše ih je !

Povjerova mu na riječ , bio je iskusan ratnik, zano je da presudi situaciju. Brdo je postajalo

sve strmije kako su se sve više penjali i konji usporiše polako se penjući po klizavom

kamenju.

- Skoro smo stigli! - povika Ronan preko ramena.

Gdje su to skoro stigli ? Nije ga mogla sad to pitati, ionako se borila da ostane na

Braveu.Sedlo joj je bilo mokro i klizavo od kiše pa je sa svakim korakom Bravea klizila iz

njega. Ruke i bedra su joj gorjeli od napora da se održi na leđima konja , prste nije ni

osjećala zahvaljujući ledenoj kiši. Rukavice su joj bile tople,ali nisu joj puno pomagale na

ovoj ledenoj kiši. Već su bile potpuno mokre i ledile su joj se na koži.

Suze joj ispuniše oči prijeteći svaki čas da se proliju iz očiju.Drži se , ohrabri sama sebe. Nije

pravo vrijeme da se brine oko smrznutih ruku i bolnih mišića. Bila je ratnica, a ratnice ne

plaču zbog tako banalnih stvari.Ronanu sigurno oči nisu pune suza. On je neumoljivo jahao

napred kroz divljinu Škotske sa neprijateljima za petama. Ako bi posustali to bi značilo

sigurnu smrt. To je nedopustivo, ona bi i smrt pobjedila samo da dokaže Ronanu da je

napravljena od čvrstog materijala. Bila je hrabra kao i on i nije joj trebala njegova zaštita.

Ona bi mogla da štiti njega. Prikupivši svu preostalu snagu stegnu uzde jače , stisnu Bravea

bedrima potjeravši ga u galop.

Strmo brdo se odjednom razdvoji u dva djela ,prvi dio puta se izravna pred njima i bio bi to

mnogo lakši put i za njih i njihove konje ali Ronan nastavi strmim putem.Znala je zašto je

izabrao taj put. Ko god da ih prati pomisliće da su krenuli lakšim putem pa će ih pratiti.

Pametna odluka. Osjeti se pomalo glupo jer bi ona odabrala lakši put, ali dok je imala

Ronana uz sebe nije trebala da brine. To joj je bila slabost, često se upoređivala sa drugim


56

ratnicima i njihovim vještinama, upoređivala se i sa drugim ženama, kuharima, damama na

dvorcu , pa čak i sa Robertom. A opet, posmatrajući sve mogla je da procjeni njihovu snagu,

uoči slabosti. To joj je bilo u krvi, dolazilo joj je potpuno prirodno. Zato su njeni roditelji tražili

za nju ovu poziciju. Neko vrijeme je bila sretna tom pozicijom. Julianna zareža tiho. Nije joj

bilo jasno zašto se zamara misleći sad o tome. Tvrdoglavo podiže bradu požurivši za

Ronanom.Ronanov konj se okliznu , kopita mu na trenutak izgubiše oslonac na mokrom

kamenju.Brave pojuri napred i ona se uplaši da će ga snaći što i Ronanovog konja pa

povuče uzde usporavajući ga. Priđe li mu previše blizu mogli bi završiti na dnu brda.

- Miran!- povikaše oboje u glas umirujući životinje.

Ali, njegov konj nije mogao da stane.Nastavi se klizati niz strmu stranu i Julianna lagano

svog konja skloni u stranu stvarajući mjesta za Ronanakoji se borio da ostanu na putu.

Ronan je pogleda očima punih čvrstine , nesalomivosti i upornosti ali ipak je primjetila i

pomalo straha. Usne su mu bile čvrsto stisnute , od njih je ostala samo linija. Uradiće sve što

je u njegovoj moći da se pone da vrha, to joj je bilo jasno, samo još da joj bude jasno kako

da mu pomogne. Željela mu je pomoći ali nije bila sigurna koji je način najsigurniji.

- Uhvati me za ruku!- povika Ronanu. On je zapanjeno pogleda. - Hajde, uhvati me za

ruku!

Svetac se poskliznu još niže i Ronan on je zgrabi za ruku. Svom snagom uhvati ga za

ruku povukavši ga prema sebi. Mokre rukavice im se zalijepiše jedna za drugu . Sutra će sve

i jedan mišić da je boli od napora. Ali, nije mogla dozvoliti dase njih dvojica sunovrate niz ovo

brdo.Nogama kao okovima držala se oko Bravea lagano ih izvlačeći na put. Stigavši na vrh

nije bilo vremena za odmor. Morali su što prije da nađu skrovište. Drhtala je i od hladnoće i

od umora cijelim tijelom. Ronan opet krenu prvi , jer je poznavao ovaj kraj bolje od nje , a i

nije htjela da mu još više ugrozi muškost. Iako mu je upravo spasila guzicu nije znala kako

će on na to reagovati.Većina muškaraca nije željela pomoć žene.Pogotovo njenu pomoć.

Naučila je u zadnjih par godina da joj je bolje da se ne lupa u prsa i hvali svojim

podvizima.Skromnost

je vrlina. Ronan ih je i dalje vodio na zapad. Hvala Bogu. Izgleda da je ispravno odlučila

prihvativši Ronanovu ponudu. A i on je sigurno pokušavao da zadivi Roberta ne bi li dobio

veći položaj. S tim mu može pomoći.

- Treba da nađemo sklonište.- reče mu jašući sad uporedo s njim.

Ronan kimnu glavom nepogledavši je. - Da, ima jedno mjesto u blizini.

- Ne misliš valjda na ono malo selo koje je blizu?- Kinterloch nije mjesto gdje bi se

mogli sakriti. Ronan okrenu glavu pogledavši je u oči pa odmah zatim okrenu se napred. Uh,

kako ju je ovaj muškarac zbunjivao.


57

- Nisam glup, moja damo.- Glas mu je bio ledeniji od kiše.

Julianna zinu na njega. - Nisam ni rekla da jesi.

- I neko drugi može imati nekih ideja , ne samo ti.

- Potpuno sam svjesna toga , rado bi ih razmotrila kad bi znala koje su.

- Vidiš? Ni nakon svega ne možeš dozvoliti a da ne budeš glavna.

Julianna uzdahnu. Možda je stvarno bio glup? Zar mu upravo nije dopustila da bude

glavni.

- Rekao sam ti. Imam isti cilj kao i ti. I ja želim Rossa mrtvog. Kad ispunimo zadatak

odvesću te nazad u dvorac.Zar stvarno misliš da bih te pokušao sabotirati?

Julianna odmahnu glavom gutajući žestoku psovku.- Izvini Ronane, nisam htjela da te

uvrijedim. Htjela sam da kažem da se nadam da ne idemo u to selo jer vjerujem da se Ross

u njemu krije.

Ronan je namršteno pogleda.

- Ne idemo u selo. Izvan sela ima par napuštenih koliba, tamo smo se zaputili.

- U redu.

Pogleda je pravo u oči ne govoreći ništa. Stigli su do koliba u tišini. Iako uokolo nije bilo

žive duše Ronan izvuče mač sjahavši sa konja.

- Pridrži ga za uzde dok ja pogledam unutra.

Julianna mu kimnu glavom i sama izvlačeći mač u slučaju da ih neko vreba iz koliba.

Drhtavica je obuze toliko jaka da je mogla da čuje zube kako joj cvokoću od hladnoće. Mač

joj je postajao sve teži dok se ne kontrolisano tresla na konjskim leđima.Ronan se pojavi iz

kolibe zabrinuto je gledajući.

- Smrzavaš se. Idemo unutra gdje ćemo naložiti malo vatru da se zgrijemo.

Julianna pokuša da siđe s konja ali umjesto toga poče padati. Nije osjećala više ni ruke ni

noge. Ronan je uhvati u zadnjem trenutku i privuče je uz svoje grudi.

- Moramo te što prije ugrijati. - promrmlja noseći je u kolibu dok su konji lagano išli za

njim. Julianna se čvrsto uhvati za njegov ogrtač upijajući njegov miris u sebe. Trudila se da

pokaže snagu ali činilo se da i njena tvrdoglavost nema učinka u blizini ovog ratnika. Ronan

izuče suh ogrtač iz torbe raširivši ga po zemlji. Lagano je spusti na noge držeći je za ramena

dok je Julianna uspostavljala ravnotežu nad njima. Obuhvati se rukama grubo se trljajući

preko mokrog ogrtača .Nikad joj u životu nije bilo hladno kao sad.Mora da je zbog te proklete

ledene kiše.Ronan joj priđe zabrinuto je gledajući.

- Skidaj odjeću.

Julianna se izbeči na njega još jače stežući mokri ogrtač oko sebe.

- Š...šta?


58

- Moraš se ugrijati.

- Skidanje odjeće mi neće pomoći da se ugrijem.

- Da, ali skidanje mokre odjeće i sušenje te iste hoće. Odmah Julianna.

Bio je nepokolebljiv. Ne bi imalo smisla raspravljati se s njim.

- Bar se okreni.

Ronan prevrnu očima ali ipak joj se okrenu leđima. Borila se sa mokrom vunenom

odjećom na sebi. S mukom je skinula i poslednji komad sa sebe pa posegnu rukom za

ogrtačem na zemlji brzo se umotavši u njega.Bila je sigurna da će se okrenuti dok se skidala

ali nije. Bio je savršen džentlmen. I dalje joj je bilo hladno ali bar je manje drhtala.

- Možeš se okrenuti. - procjedi kroz drhtavicu.

Ronan se okrenu gledajući u svim pravcima samo ne u njenom.Pogled mu je bio čas na

plafonu, čas na podu, po zidovima kolibe....Julianna su ugrize za unutrašnju stranu obraza

trudeći se da ne prsne u smijeh.

- Možemo li naložiti vatru?- Molim te Bože da kaže da, pomisli u sebi.

- Da, idem po drva.- Okrenu se na peti i izjuri iz kolibe kao da mu je sto đavola za

petama.


59

DESETO POGLAVLJE

Dragi Bože!Bio je na iskušenju sigurno! Bog je iskušavao njegovu snagu, volju,kontrolu...U

kurac! Mora da povratiti kontrolu !Ronan zavuče ruke u mokru kosu pokušavajući razbistriti

misli.Bio je mokar do gole kože ali nije osjećao hladnoću, gorio je . I to sve jer se ona

skinula.Da ju je barem vidio ,mada čitavo vrijeme dok se ona skidala pred očima mu je bila

njena slika kako skida dio po dio odjeće sa sebe.

Dragi Bože, bila je gola ispod njegovog ogrtača.Da je htio, sigurno ju je mogao nagovoriti da

svuče ogrtač da može uživati u njoj pogledom, dodirom...Probao bi je i prstima i usnama.

Bilo bi lako navesti je na to. Topila se u njegovim rukama, mogao je to da osjeti svaki put

kad bi je poljubio. Da je bio dobar, a bio je, bila bi gola i ispod njega u roku pet minuta. Hm,

nije to mogao uraditi.Imao je par dobrih razloga, prvi je da bi ga sigurno ubila nakon

sexa,drugi - Bruce bi ga sigurno ubio ako ga ona ne ubije i treće.......nije mogao to da joj

uradi .Bilo bi pogrešno zavesti je tako. Kog đavola on sad morališe? Zar ga je napravila

mekušcem? Bio je poznat kao ljubitelj žena. Lako ih je odvodio u svoj krevet. Ronan stisnu

zube.Ne može to uraditi Julianni.Ona nije jedna od onih koje šire svoje noge svakom

muškarcu. Sigurno je djevica i treba da ostane takva dok se ne uda. I proklet bio ako će on

biti taj koji će je oženiti.Ne , to se sigurno neće desiti, on se nikad neće ženiti. Koliko god

želio Juliannu od sad ta želja prestaje.Zabaci glavu unazad puštajući ledenoj kiši da mu

pada na lice nadajući se da će mu pomoći da ohladi tijelo i um. Nije pomoglo.Prokletstvo!

Dođavola! Požuri oko kolibe gledajući uokolo ne bi li našao drva kojim bi mogao da potpali

vatru. Većina ih je bila mokra, ali uspio je da nađei par suvih kojim će moći potpaliti

vatru.Vidio je da i u kolibi ima par cjepanica, bće im to dovoljno da se ugriju. Nakupljena drva

stavi pod ogrtač i požuri nazad u kolibu koju je izabrao za sklonište.Koliba je bila čvrsta, krov

joj nije prokišnjavao i prednja vrata su stajala na mjestu. Nije joj još mogao reći da je znao za

ovo mjesto od ranije. Nije još trebala da zna da je bio ovdje prije nego što je stigao u Eilean

Donan. Kako da joj kaže da je bio svjedok pokolja koji se odigrao pred sam njegov dolazak.

Trinaest mrtvih tijela je ležalo uokolo.Muškarci, žene i djeca.Sve ih je sam sahranio. Stigao

je prekasno da ih spasi.Osim jednog malog dječaka od nekih sedam ili osam ljeta koji je

ostao bez porodice pa ga je uzeo sa sobom ,odveo u Brucov kamp stavivši ga kod kuhara u

službu. Vjerovao je da niko nije ni znao šta se desilo malom Tadu niti kako ga je Ronan

našao. I on sam bio je njegovih godina kad su mu ubijeni roditelji. Mrzio je iz dubine duše

svaki sažaljivi pogled koji je dobio nakon smrti roditelja. Njihova smrt ga je učinila jakim,

učinila ga je muškarcem kakav je danas. Borcem.Ratnikom.


60

Ronan grunu na vrata svom silinom da Julianna poskoči u mjestu i ogrtač joj skliznu s

jednog ramena otkrivajući njegovim gladnim očima jedan dio njene kože. Ronan zasikta kroz

zube skrećući pogled s nje zaustavivši ih na njenoj odjeći koja je ležala raširena po stolu.

Otrgnu pogled pa pogleda prema ognjištu koje je bilo udaljeno od Julianna nekih osam

koraka .Odlično! Neće morati proći blizu nje. Baci drva iz ruku i krenu prema

kremenu.Dođavola , moraće joj prići. Nalazio se u njegovoj torbi odmah do njenih nogu.

- Baci mi torbu.- To je bolje nego da joj prilazi . I sigurnije.

Ipak, kad je ispružila ruku iz ogrtača da je dohvati shvatio je da to ipak nije bila dobra

ideja. Gledajući kako joj se prsti sklapaju oko remena torbe pred očima mu iskrsnu slika

njenih prstiju omotanih oko njegovog kurca.Disanje mu se ubrza , srce ubrza ritam dok mu

se pred očima maglilo. U zadnjem trenutku uhvati torbu koju mu je bacila.Da je samo malo

sporije reagovo udarila bih ga posred lica, i to sve zato što nije mogao prestati buljiti u nju.

- Prestani zuriti u mene .- Julianna ga opomenu smrknutog izraza lica.

Njen oštar prigovor malo ga prizva pameti, podsjetivši ga da njih dvoje nikad neće moći

biti zajedno. To golo rame i njeni prsti su jedini djelovi tijela koje će vidjeti gole.

Ronan kimnu glavom.- Izvinjavam se.

Julianna frknu. - Nema potrebe za tim.Bila bi više uvrijeđena da ne zuriš.

Ronan podiže obrve. - Stvarno ?

- Stvarno.

Htjede je upitati zašto , ali to je bio razgovor koji bi ih odveo u pogrešnom pravcu. Umjesto

toga okrenu se prama ognjištu kleknu i krenu da potpaljuje vatru. Kolibu ubrzo ispuni gust

dim , drva su bila vlažna i teško su gorjela. Prokletstvo! Kresnu još jednom kremenom, dajući

sve od sebe da ignoriše Juliannu koja je sjedila dalje od njega ogrnuta samo u njegov

ogrtač. Ona se skupila na podu sva umotana u ogrtač brade položene na koljena.

- Dok si bio vani našla sam neku odjeću ovdje.

- Odjeću?

- Da, stavi je na ta vlažna drva, vatra će prije planuti tako.

- Da, to bi moglo upaliti.

Ronan zgrabi odjeću sa vješalice ne dopuštajući sebi da misli o ljudima koji su je

nosili.Potrgavši je u komadiće ubaci je među vlažna drva.Kresnu krmenom zadovljno

gledajući kako se vatra rasplamsava.Uspjelo je !

- Priđi bliže vatri .- zapovjedi joj. Možda je bio grubljui nego što je trebalo ali morao je

tako..... Sekund kasnije bila je kraj njega.Njen miris ga okružii Ronan je pogleda krajičkom

oka. Usne su joj još uvjek bile plave.

- Ovo bi te trebalo zgrijati.- Julianna kimnu glavom ne skidajući pogled sa vatre.


61

Ronan zavuče ruku u torbu vadeći iz nje čuturicu sa viskijem.

- I ovo će ti pomoći da se ugriješ.

- Jeli to ono špto se nadam da jeste ?- osmjehnu mu se od čega njemu zastade dah.

- Šta misliš da je u čuturici?

- Viski. - odgovori Julianna bez razmišljanja.

Kog đavola je htio da je poželjela nešto drugo? Možda da je on drži u zagrljaju i tako je

ugrije? U kurac! Opet on o tome .

- Da , viski je.- Otvori čuturicu pružajući je njoj.Prsti im se dodirnuše na sekund i vatra

sjevnu kroz njega. Ronan se odmaknu od nje ali i dalje ne skidajući pogled s nje. Gledao je

kako prislanja njegovu čuturicu na usne, zabacuje glavu gutajući viski i pred oči mu se pojavi

slika nje kako na isti način zabacuje glavu gutajući nešto drugo.

- Mmmm. - zajeca Julianna osjećajući kako joj se viski razlijeva po stomaku.

- Ovo je bilo odlično.Još od kad sam bila u Rossovom logoru žudjela sam za gutljajem

viskija.

- Reci mi ako budeš htjela još.

- Možda tek za koji minut.

- Šta se desilo tamo?

Julianna napući usne glumeći da ne razumije pitanje. - Gdje?

Ronan s uživanjem potegnu gutljaj viskija.

- Znaš gdje.

Ranije nisu imali vremena da popričaju o njenom zarobljeništvu, ali ovde u kolibi mogli su

da na miru popričaju o tome. Bolje i o tome , pomisli Ronan, nego da samo misli o tome

kako bi je skinuo i ljubio.

- Da, znam.

Iznanedilo ga je njeno brzo priznanje.

- Tako je dobro bilo, curo?

Julianna se nasmija oporo.- Bilo je nevjerovatrno.

- Sprdaš se Julianna.

- Da, istina.- Julianna izvuče ruku ispod ogrtača posežući za čuturicom.Ronan

pogleda u njenu ruku , tako nježnu i ženstvenu .....i protkanu mišićima.Predade joj čuturicu

pazeći da im se ovaj put čak ni prsti ne dodirnu. Nakon još jerdnog dobrog gutljaja viskija

Julianna zatvori oči uživajući u toploti koja joj se počela širiti tijelom.

- Bilo je užasno. Umirala sam od od gladi i žeđi.Ono što su mi donosili nije bilo

dovoljno da me održi na životu.

Lil Las dođe do Julianne i ispruži se kraj nje.


62

- Misliš li da ima buhe?- upita Ronana dok je češkala kuju iza ušiju.

- Najvjerovatnije.

- Još ništa me nije ugrizlo za prst.

Hm....mogao bi on da je gricne za prst ili neki drugi dio tijela.

- Možda leže i čekaju pravi trenutak.- Julianna mu dobaci osmjeh pogledavši ga pravo

u oči.

- Zar to nije osobina i ljudi i životinja? Da čekaju da im okreneš leđa i tek onda

napadaju?

- Da jeste.Neću te iskoristiti curo.

Juliannine oči se širom otvoriše.- Nikad nisam ni pomislila da bih tako nešto uradio

Ronane.

Nadao se da je time mislila reći da bi mu rado dopustila da je iskoristi.Pogledavši je

krajičkom oka vidio je da je prestala drhatti i da joj usne više nisu plave. I sad je opet mislio o

tome kako bih je ljubio , dođavola! Treba mu nešto da odvrati misli.Hrana ! Da trebali bi jesti!

Tako će mu usne biti zauzete nečim drugim...i njoj. Zavuče ruku u svoju torbu vadeći iz nje

jabuku, par zobenih kolača i dva bataka.

- Moraćemo jabuku podjeliti , ali svega ostalog ima dovoljno. - reče joj Ronan

pružajući joj je kolač i batak.

- Ne volim jabuke. - odgovori Julianna prije nego što je zagrizla batak.

- Gladna?- upita je sa osmjehom.

- Umirem od gladi.

Zagrizavši u batak i lagano ga žvakajući Ronan je upita.

- Zašto ne voliš jabuke?

Julianna ga pogleda izvijajući usne u poluosmjeh.

- Iskreno, ne znam.Nisam ih voljela ni kao dijete.Možda zbog toga što su uvjek služile

kao meta za gađanje? Možda u špodsvjesti mislim da bih i ja postala meta ako bi je stavila u

usta?

Ronan je iznenađeno pogleda.

- Bojiš se jabuka?

- Hej, nisam to rekla!

- Mislim da jesi.Da nisi u srodstvu sa Evom?

- Ti si životinja.

- A ti se bojiš voćke.

- Hoćeš reći da se ti ne bojiš nečeg glupog ?

- Ne, ja sam ratnik ....ne bojim se ničega.- Odvrati Ronan ponosno.


63

- Lažljivče.

Ronan zagrize jabuku pa ostatak šaljivo prinese njenom licu.

- Prestani!

- Hajde curo uzmi griz.

- Neću ! - Julianna tvrdoglavo stisnu usne vrteći glavom.

- Pa čak ni mali, majušni zalogajčić? Obećavam ti da ću je sa zadovoljstvom uništiti

ako te napadne.

- Neću .

- Kako želiš.

- Još uvjek mi nisi odgovrio na pitanje.

- Koje pitanje?

- Ko je sad tvrdoglav?

- Ja nisam. - odgovori joj Ronan podrugljivo.

- Da jesi ti tvrdoglav.

- Odgovoriću ti.- Završivši sa večerom Ronan se nagnu napred prinoseći dlanove

bliže vatri.

- Bojim se šta donosi novi dan?

- Bojiš se novog dana?

Ronan potvrdno kimnu glavom. - Niko na svijetu ne zna šta mu sutra donosi.

- To je istina.

- Da....i to mi tjera strah u kosti.

- Ti mora da si jedan od onih muškaraca koji sve moraju da imaju pod kontrolom.-

Julianna ga pogleda dok je sakupljala ostatke većere.

- Ne baš....samo ne volim izneneađenja.Volim da znam šta će se i kad dogoditi. Ali,

nikad ne možemo znati kad će nas neko zlo snaći, ili nam neko drag umrijeti ili kako ćemo

pobjediti u ratu.

Julianna ga pogleda ne govoreći mu ništa. Nije ni trebala....na licu joj je čitao da umire od

želje da ga nešto upita, A bio je siguran da zna i koje bi mu pitanje postavila. Pitala bih ga o

smrti roditelja a o tome još uvjek nije želio, mogao da priča.

- Jesi li nekad potražio savjet čarobnjaka?- upita ga Julianna .

- Ne curo.Nikad nisam tražio niti ću kad.

- Onda i nisi baš uplašen sztrašnjice. Moj ti je savjet da ne mišliš previše o tome. Da

se dogovorimo...ja od danas neću misliti na jabuke a ti nemoj misliti na svaki novi dan.-

Nagnu se prema Lil Lass spuštajući pred nju kosti od večere koje Lil Lass zgrabi i odnese na

drugi kraj kolibe.


64

- Hrabar potez si izvela curo.

- Koji? To što neću misliti o jabukama ili što sam kuji dala kosti?

- Ne dozvoljavaš strahu da upravlja tobom.

- Nisam sigurna kako bi moj strah od jabuka mogao da upravlja samnom.

- A šta može da upravlja s tobom?

Julianna se uozbilji sklonivši pogled s njega. Nije bio siguran hoće li mu odgovoriti ,ali

morao je upitati. Činilo mu se da je izgubljena u mislima pa ustade da skloni hranu što im je

ostala u torbu , usput uzimajući čuturicu sa vinom. Ispivši pozamašan gutlja predade je

Julianni.

- Škotska upravlja sa mnom.

- Škotska? Ona upravlja sa svima nama.

Julianna kimnu glavom.- Nad nekima više.

- Jesi ti ta neko?

- Da.

- Ispričaji mi.

- Ne mogu.- Julianna odmahnu glavom.

- Nikome neću reći.

Julianna mu dobaci polušaljiv pogled.

- Šta mi nudiš zauzvrat?

Ronan joj namignu. - Daću ti šta god da poželiš.


65

JEDANAESTO POGLAVLE

h,kako ju je samo dovodio u iskušenje.Julianna teško proguta pogledavši

ga na kratko.

- Postala sam pomalo pijana od tolikog viskija.- Išao joj je na žive

njen glas koji je sad zvučao promukao....možda od hladnoće.

- Najbolje bi bilo da se sad odmorimo.Krenućemo čim se smrači.

Julianna kimnu da ga je čula. Bio je u pravu, najbolje je bilo putovati noću.Tad će većina

seljana i Rossovih ljudi spavati. Pod kolibe je bio tvrd, ni blizu udoban kao meki krevet u

Eilean Donanu.Ali, bila je promorena, i pod će poslužiti da se odmori.Izvuče ćebe iz torbe

presmota ga i stavi pod glavu. Baci pogled prema Ronanu koji je ida lje sjedio na istom

mjestu, primjetivši da on nema ćebe da se pokrije.

- Htjela sam ovo ćebe iskoristiti kao jastuk , ali uzmi ga ti da se pokriješ.

- Ne treba mi.Vatra će mi biti dovoljna.

- Ali....tvoja odjeća je još uvjek mokra.

- Skoro se osušila.

- Ne čini ustupke zbog mene Ronane.

- Smiri se curo.Samo ti sebi napravi jastuk i spavaj.- Nasloni se na zid prekrstivši ruke

preko grudi i zatvori oči.

Tvrdoglavi magarac! Ako se smrzne neće to biti njenom krivicom.....ali onda će joj

nedostajati njegovi poljubci.Stavi ćebe pod glavu zaspavši iste sekunde. Probudi se koji sat

kasnije okružena psom s jedne strane a Ronanom s druge.Hm....on se nije ni pomakao s

mjesta.Ona se njemu približila.

Svjetlost je još uvjek dopirala kroz prozore, možda je bila tek sredina popodneva. Vatra se

ugasila ali je i dalje bilo toplo u kolibi.Nije je hladnoća probudila, ali šta jeste , upita se

Julianna bunovno? Lil Lass glasno zijevnu ...Sigurno ju je to probudilo. Zatvori oči i ponovo

otplovi u san.

Sledeći put kad se probudila nije bilo svjetlosti kroz prozor i bilo joj je toplo ...vruće čak.

Ronan je bio kraj nje . Pogledavši u njega , primjeti da joj je noga prebačena preko njegovih

bedara, jednom rukom ga je grlila oko struka, golim grudima je bila priljubljena uz

njegove.....Dragi Bože!

Bila je gola .....i omotana oko njega!!! Osjetivši ga kako se pomjera ispod nje Julianna

prestade da diše. Malo po malo se odmicala od njega pokušavajući se što više udaljiti od

U


66

njegovog tijela ,ali njegovi prsti je uhvatiše oko struka i povukoše nazad. Julianna ga

pogleda.Oči su mu i dalje bile zatvorene, disanje mirno. Kopile jedno! I u snu je izgledao

neodoljivo. Da su okolnosti drugačije...da su u nekom drugom životu ,sva sretna bi se

priljubila uz njega .Ali....to sad nije bilo moguće. Ne smije dozvoliti sebi da se izgubi u

njegovom zagrljaju- pogotovo gola.Ronan je još jače stegnu oko struka primičući je još bliže

sebi. Njegov miris je okruži, njegova vrelina koja je izbijala iz svake pore njegovog

tijela...Dragi Bože ! Bradavice joj otvrdnuše, vrelina joj se skupi između nogu.....Uhvati

njegovu ruku lagano je podižući sa svog struka trudeći se što brže i tiše odmaknuti od njega,

ali on otrže ruku stisnuvši je jos jače.Julianni pobježe psovka sa usana od čega se njemu ote

tihi smjeh iz grla. Udari ga svog snagom u grudi skočivši na noge i povlačeći ogrtač za

sobom. Prekrivši se samo preko grudi i izmedju nogu dok je on uživo u pogledu na njeno

tijelo povika...

- Ustani s ogrtača ti...ti...kopile jedno !

Ronan se nasmija lagano se pridižući sa ogrtača.

- Oh, curo, kakav divan prizor u rano jutro.

- Stoko jedna! - Okrenu mu leđa prišavši stolu gledajući jel joj suha odjeća.Skora pa

jeste ....još je bila vlažna na par mjesta, kao i ona, ali mogla ju je obući.

- Hajde , nemoj biti ljuta na mene.

- Ljuta? Bjesna sam. Uzeo si mi ogrtač....dodirivao me ...

- A ne, ti si bila ta koja se gola uvila oko mene....ja s tim nisam imao ništa.

- Uhhhhh...okreni se. - naredi mu.

Začuvši mu korake zgrabi odjeću sa stola ispuštajući ogrtač iz ruku. Ukoči se začuvši tihi

zvižduk iza sebe. Julianna pogleda u vis , moleći se Bogu da joj podari snage da ga ubije...ili

da mu izbriše ovu sliku iz glave....

- Nisi se okrenuo?- upita ga ledenim glasom.

- Ne, htio sam se okrenuti ali ti si bila brža.

- Ma nemoj mi reći.

- Istina je , damo moja.

Dragi Bože daj mi snage ! Upravo je gledao u njenu golu guzicu. Drhtavim rukama

posegnu za gaćicama i začu zvuk paranja istih. Na sekund pomisli da ovako gole guzice

pobjegne iz kolibe ...ali kuda ? Možda da potegne nož na njega?


67

- Ako će ti biti lakše i ja ću se skinuti, onda ćesš i ti mene vidjeti.Tako ćemo biti

jednaki.

- Ne ! Nema potreba za tim.

Ronan se nasmija na njen odgovor.- Jesi li sigurna?

- Sigurna sam. - odgovori Julianna.

Stojeći okrenut leđima, gubeći strpljenje Ronan upitta polu šaljivo.

- Jesi li pristojna?

- Ne ! - povika Julianna grabeći haljinu žurno je navlačeći preko glave.

- Ne žuri, malo se šalim s tobom.

Julianna teško uzdahnu okrećući se prema njemu.

- Izvinjavam se što nisam sačekala da budem sigurna da si se okrenuo.

- Ne trebaš se izvinjavati zbog toga curo. - odgovori Ronan ozbiljno.

Julianna se ugrize za unutrašnjost obraza pokušavajući da se ne nasmije. Ne bi joj trebalo

prijati to što govori ,ali da bude iskrena , prijalo joj je , i to mnogo.

- Imaš li još koji zobeni kolačić?

Ronan se nasmiješi , tačno znajući šta pokušava da uradi.Julčianna odoli velikoj želji da

prevrne očima na taj njegov smješak, umjesto toga zgrabi ogrtač spremajući ga u torbu.

- Imam ih još. - odgovori joj Ronan dok je po torbi tražio kolačiće.

- Jedan će mi biti sasvim dovoljan. Hvala ti što si mi posudio ogrtač.- Julianna mu se

zahvali .

- Nema na čemu curo. Mada....bilo bi divno da sam mogao uživati u tvom golom tijelu

ovde u kolibi , ali mislim da to ne bih preživio.

- Zašto ?

Ronan slegnu svojim širokim ramenima. Uh,kako bi bilo divno ukopati svoje prste u ta

ramena , osjetiti sve te mišiće kako joj se pomjeraju pod rukama.....Polako je očima prelazila

preko njegovog tijela uživajući u svakom vidljivom mišiću , usta su joj se sušila od slika u

glavi....

- Pa vjerujem da bi najvjerovtnije bacila na mene jedan od onih svojih otrovnih bodeža.

- Da, mislim da bih, a i sam znaš da dobro gađam.Mogao bi tako ostati bez jednog ili

više važnih djelova tijela.

- Ja imam samo jedan važan dio tijela. - odgovori joj Ronan .

- Samo jedan?

- Da, ratnik najviše cijeni ruku kojom se bori. Šta si ti pomislila?


68

Vrućina obli Juliannine obraze. Dođavola ! Sad ju je nadmudrio .Ona je mislila na njegov

kurac , a on je mislio na svoju ruku. Opet ju je osramotio. Stisnu zube prisiljavajući se da ne

podigne ruke na obraze i sakrije užarene obraze.

- Da , da u pravu si . Svaki ratnik najviše cijeni ruku kojom se bori , isto i ja.-

Dođavola, zašto joj glas zvuči tako promuklo?

- Naravno , postoji i drugi dijeovi mog tijela koje jako cijenim. - nastavi Ronan hrapavim

glasom.

- Oh, da , pa .....pretpostavljam da svi cijenimo više od jednog dijela tijela na sebi. –

promuca Julianna tiho. Nema šanse da će nastaviti s njim priču o djelovima tijela. Znala je

gdje bi ih priča odvela.....a rado bi otišla u tom smjeru...ne samo pričom, već i rukama.

Okrenu se od njega uzimajući ćebe sa poda.

- Ne želiš više pričati o djelovima tijela?- Julianna samo odmahnu glavom savijajući

ćebe i gurajući ga u torbu.

- Zašto curo? Zabavan je razgovor . Ne voliš zabavu?

Julianna se okrenu prem njemu sa rukama na bokovima.

- Volim zabavu, kao i svi drugi. Ali, ratniče zar te moram podsjećati zašto smo ovde?

Imam zadatak koji moram ispuniti, ne mogu se po cijele dane cerekti s tobom.

Ronanov osmjeh izblijedi. - Znam zašto smo ovde Julianna, ne moraš me podsjećati.

Zamalo smo umrli juče, kao i prije par dana.Mogli bi umrijeti i danas i sutra.Našalio sm se s

tobom i kao ratnicu te jako poštujem.

E pa stvarno je znao kako da je natjera da osjeća krivicu.

- Ali ako ti to ne prija, - nastavi Ronan dok je ona samo zijevala u njega - prestaću s

tim. Ne želim se stalno i oko svega svđati s tobom. Svadljive žene nisu privlačne....ni malo.

Umjesto krivice sad ju je obuzeo bjes.Upravo ju je nazvao svadljivicom.

- Tako mi savršeno odgovara. - odbrusi mu ledenim glasom. Okrenu se od Ronana

prilazeći Braveu dajući mu mrkvu da se malo zasladi dok ga je osedlavala.Što prije krenu to

bolje.

Ronan je obiđe ignorišući je osedla svog Sveca i izvede ga iz kolibe. Našavši se napolju

provjerili su jesu li i dalje smi pa uzjahaše konje i krenuše na zapad.Od sela su bili udaljeni

samo par milja pa su jahali blizu šume u slučaju da sretnu nekoga. Tišina među njima je

postala nepodnošljiva pa Julianna glasno pročisti grlo na šta je Ronan pogleda preko

ramena upitno podižući jednu obrvu.

- Do sela ćemo stići za koji minut.Kako si planirao da saznamo da li je Ross i dalje tu?


69

- Njegovi ljudi će te sigurno prepoznati čak i sa tim starim ogrtačem.

Julianna se namršti.- Da, ali i ti si napao njihov logor .Misliš da tebe neće prepoznati?

- Svi koji su me vidjeli ,mrtvi su. Ali , ako je Ross sa svojim vojnicima još u selu,

sigurno su dobili još pridošlica.Njegov rođak je starješina sela.

- Šta predlažeš Ronane ? - upita ga Julianna ozbiljnim glasom. - Možda da sačekamo

neku pijanicu pa ga ispitamo?

Julianna se zagleda u šumu .Imali su sreće što još nisu sreli nikoga.Malo više sreće , ako

se ona pita. Poče pažljivo da se zagleda u krošnje drveća.Sigurno nije jedina koja može da

se penje po njemu.

- Nije ti loša ideja curo.

Julianna se tiho nasmija . - Da ...ali kako ćemo znati govori li istinu?

- Možemo se samo nadati da će mu trebati koji novčić za još pića. - odgovori Ronan.

- Ma naravno. - odbrusi mu sarkastično Julianna.Baš su pristajali jedno drugom

- Evo šta ja mislim. - poče Ronan, da bi bilo najbolje. - Namazaćemo lica blatom, ući u

selo i zamoliti za malo hrane i mjesta za spavanje.Nećemo postavljati nikakva pitanja, samo

ćemo posmatrati kakva je situacija u selu.

Odsjaja metala privuče Julianninu pažnju.Baš kao što je i mislila, nije se ona jedina znala

penajti po drveću.

- Mislim da to neće biti potrebno. - odgovori mu šapatom.

Ronan je začuđeno pogleda.- Zašto to kažeš?

- Sjećaš se gdje si me juče našao?

- Da. - njegov pogled skliznu sa njezinog i podiže se do krošnji drveća.

- Mislim da ćemo odgovore na sva pitanja naći gore.- Julianna je i dalje šaputala.

- Slažem se. - promrmlja Ronan tiho pa glasno progovori - Moram ići pišati.

- Ako baš moraš.Staćemo na koji sekund.- Julianna isto glasno progovori.

Bljesak oštrice se pomjeri i opna primjeti još četiri odbljeska na drveću. Pet protiv njih

dvoje. Mogli su se boriti protiv njih. Zaustaviše konje sjahavši s njih. Julianna mu pruži ruku

šireći prste pokazujući mu tako da je opazila pet razbojnika na dveću i Ronan kimnu glavom.

- Idi i olakšaj se. - reče mu glasno pokušavajući se suzdržati od smjeha koji joj se

penjao uz grlo. Svo oružje joj je bilo na mjestu i na dohvatu ruke .

Ronanov mač je visio preko njegovih leđa ali ni malo nije sumljala da mu je i drugo oružje

bilo na dohvat ruke.

- Hej, pazi malo na jezik, curo.- odvrati joj Ronan.

Usne joj zaigraše ....- Bolje ti je da požuriš ili će ti taj guščiji vrat pregristi divlja mačka.


70

Ronan je pogleda preko ramena podižući zabavljeno obrve i Julianna se ugrize za usne

suzbijajući kikot. Gledala ga je kako prilazi drveću praveći velike glasne korake lagano se

nišući u hodu. Ronan zabaci pled preko ramena, i neka joj dragi Bog pomogne, krenu da se

olakšava.Julianna se okrenu ne želeći da gleda Ronana u akciji , i bi joj drago što se

okrenula. Muškarci koji su bili u dveću sad su silazili s njega okrenuti joj leđima. Izvuče

otrovnu iglu iz kose i baci je na najbližeg muškarca.Ništa se nije čulo sem njegovog tupog

pada na zemlju.

- Dragi Bože šta je to bilo ?- upita Julianna preplašenim glasom okrećući se u krug.

Ronan se okrenu dok mu se bijes ocrtavao na licu. Stvarno je bio bijesan ...i ubitačan.

Ostala četiri muškarca skočiše na zemlju prilazeći im polako izvučenih mačeva.

Vođa grupice stupi napred.- Dobro veče.

Ronan ne odgovori na njegov pozdrav kao ni Julianna jedino Lil Lass zareža iz dubine

grla savijajući uši nazad spremajući se za napad.Ronan mahnu rukom kao što mu je Valas

pokazao da se smiri.

- Šta radite u šumi ?

Ronan opet nije odgovorio pa je Julianna pratila njega. A nije ni željela da shvate kako se i

ona zna boriti.Ako budu mislili da je ona slaba i ne jaka ona i Ronan imaju veće šanse protiv

njih.Pažljivo ih je posmatrala, od njihove odjeće , položaja tijela i oružja koje su nosili sa

sobom.Svi su izgledali poprilično čisto i zdravo.Držali su mačeve vješto, bila je siguran da su

se borili s njima poprilično često.

- Jesi li nijem ? - vođa grupe upita Ronana na šta ovaj samo podrugljivo osmjehnu.

- Shvatiću to kao ne.

- Shvati to kako hoćeš. Ne želimo nikakve nevolje s vama. - odgovori mu Ronan

ledenim glasom. Zabode vrh mača u zemlju i raširi ruke.

- Pustite nas da idemo svojim putem.

- A koji je to put?

Ronan pokaza glavom prema selu čija su se svjetla mogla vidjeti kroz drveće.

- Kinterloch? Tamo nema ništa za vas.- Vođa je i dalje držao mač visoko u rukama.

- Zašto to kažeš?- upita ga Ronan. - Nama treba samo prenoćište i malo hrane.

Nastavljamo svoj put čim svane.

- Jel ti to žena?

Ronan potvrdno kimnu glavom. Julianna se nakostriješi .....vođa je promjenio temu

razgovora i ni malo joj se nije dopadalo njegovo ispitivanje.


71

- Zašto ti ne bi otišao u selo i potražio prenoćište i hranu a mi ćemo ti ovde paziti na

ženu dok se ne vratiš.

Juliannin stomak se okrenu dok je oba dlana zavlačila u rukave ogrtača obuhvatajući

bodeže.

- Od toga nema ništa.- Ronan uhvati dršku mača izvlačeći ga iz zemlje.


72

DVANAESTO POGLAVLJE

ko ti kurvini sinovi žele borbu i dobiće je. Jadni idioti nisu imali pojma protiv koga

će se boriti.Kopilad jedna!

- Ako nisi voljan da je ostaviš s nama , onda ste u nevolji.- Vođa zavitla

mačem previše siguran u svoje sposobnosti.Ronan pogleda u Juliannu čiji izraz lica nije

ništa odavao.

- Pretpostavljam da jesmo.- Odgovori Ronan ledeno ne odavajući glasom bijes koji je

ključao u njemu.

- Znaš li šta radim onima koji mi se suprostave? - upita vođa Ronana bacivši pogled

na svoje drugove.

Ronan ga ni ovaj put nije udostojio odgovora, pustivši ga da priča i dalje. Pomno ih je

posmatrao primjetivši da je svaki od njih imao mač i bodež , kao i sakriveno oružje u

rukavima.

- Želio bih prvo da oborim muškarca.- Vođa grupe priđe za korak bliže Ronanu

pokušavajući ga zastrašiti.- A onda ću da oborim ženu na zemlju i pustiću njenog muškarca

da gleda kako je obrađujem - mačem- . Dok je izgovarao riječ - mač- uhvatio se za svoj

kurac i napravio kružni pokret kukovima. Ronan podiže obrvu očekujući da će Julianna

budali pokazati svoje mjesto, ali i ona je bila zauzeta procjenjivanjem razbojinika. Što je

previše , previše je, pomisli Ronan sa dosadom.

- Hajde onda već jednom. Stomak mi se lijepi za kičmu i žudim za vrčem ili dva piva.

Vođa se zaustavi u pola priče dobacivši Ronanu začuđen pogled. Očito je bio iznenađen

Ronaovim nedostatkom zabrinutosti, ali sad je bilo prekasno da se povuče. Ako bi se sad

povukao drugovi bi pomislili da je kukavica.

- Jonase , zgrabi curu. Matti, ti i Birch ste sa mnom.

Ronan se nakezi na vođinu naredbu.Poslao je samo jednog muškarca na Juliannu.Brzo

će ga se ona riješiti. Ronan podiže svoj mač i raširi noge. Ova kopilad neće još dugo biti

među živima.Žalio je što će biti zauzet svojom borbom pa neće moći gledati kako će

Julianna da sasječe Jonasa.

- Odmah šefe.- odgovori Jonas polako se krećući prema Julianni.

Ronanu pade na pamet da ga malo požuri ne bi li bar malo uživao u borbi između njega i

Julianne ali.....čekala ga je borba.Vođa se držao pozadi dok su Mattie i Birch krenuli u napad

na Ronana. Ronan se lako izmaknu na stranu uz put posjekavši Bircha visoko po bedrima.

Birch se stropošta uz jauk na zemlju držeći se za ranjenu nogu. Umjesto da pobjegne od

njega Mattie se okrenu za puni krug ponovo napadnuvši Ronana. Vođa je i dalje stajao

A


73

podalje posmatrajući kako će proteci Mattie u borbi protiv Ronana. Sigurno će pobjeći čim

završim sa Mattiem, pomisli Ronan, ili će krenuti da priskoči u pomoć Jonasu. A ne ....Na

zvuk umirućeg čovjeka iza njega vođa krenu bježati.Ronan obori Mattia jednim udarcem u

glavu koji pade kraj još uvjek vrištećeg Bircha i krenu za vođom.

- Ko ste vi ? - upita ga vođa i dalje uzmičući.

- Samo putnici u potrazi za prenoćištem i malo hrane. - odgovori Ronan sa smješkom

na licu.

Vođa odmahnu glavom. - Ne , niste.

- Da. - odvrati Ronan.

- Ne vjerujem ti.Ne prilazi mi bliže.- Mač mu je sad bio oboren prema zemlji.

- Mislio sam da se želiš igrati. - reče Ronan podrugljivo.

- Ne-e ...samo ako bi me pustili..ja....ja vas mogu odvesti u selo kod jako moćnog

čovjeka. Daće vam i novac.Hranu...šta god da vam treba.

- Ko je taj moćni čovjek?

- On je lord.I to jako moćan lord.

- To si već pomenuo.Ali nisam siguran kako da znam da govoriš istinu. Mi smo čuli da

je selo pod vlašću vazala. To nije taj lord o kome ti pričaš.

Vođa odmahnu glavom. - U pravu si.Vazal ga ugošćuje u svom domu.

- Koga ugošćuje u svom domu?- Jadni kopilan nije ni slutio koje informacije im odaje.

- Lorda Rossa.

Čim su te riječi napustile kopilanova usta bodež proleti kraj Ronanovog uha zabadajući se

direktno u vođina prsa koji pade na zemlju širom otvorenih usana.

- Zašto si to uradila?- upita Ronan okrećući se Julianni sa rukama na kukovima.

Ona slegnu ramenima. - Rekao nam je sve što nam je trebalo.Nisam mogla dopustiti da

se vrati nazad u selo i sve ispriča Rossu.

- Nisi shvatila da nisam ubio onu dvojicu kopilana?

- Stvarno? - upita Julianna iznervirano. - Nisi to mogao uraditi?

- Nisam vidio razloga za to. - odbrusi joj.

- Dobro.Neka bude po tvome. Ja sam naučena da ne ostavljam svjedoke iza

sebe.Sakrićemo mrtvace a ovu dvojicu ćemo privezati za drvo.Neće moći pobjeći i reći

Rossu za naš dolazak .Tako ćemo kupiti sebi još malo vremena da ga nađemo.

Ronan kimnu glavom.Sviđalo mu se kako je preuzela glavnu riječ. Teško je naći jaku

ženu,još pogotovo neku koja se zna boriti kao Julianna.Kurac mu se ukruti uz znak

odobravanja.Prokleta bila i ona i njegova želja za njom.Čak i u ovoj prokletoj šumetini želja


74

za njom nije prolazila.Zareža tiho sam sebi se rugajući dok je spremao mač u

korice.Julianna odcijepi komad tkanine sa Birchove tunike i omota mu je oko rane.

- Ti sakrij mrtve a ja ću svezati ovu dvojicu za drvo .

- Misliš da ih možeš odvući ? Nisu sitni muškarci Julianna.

Julianna mu se nasmiješi.- Ne treba da brineš za mene Ronane.

- U redu.- Ako želi da mui dokaže da može sama da se pobrine za tu dvojicu

muškaraca , neka joj bude.Sakriće mrtve a onda će pomoći njoj.Ženska je stvarno bila

uobražena. Kad se Ronan vratio Julianna je uklonila oružje popravila kosu i...svezala onu

dvojicu za drvo. Obojica su još uvjek bila u nesvjesti a ona nije izgledala nimalo umorno.

- Jesi spreman?- upita ga dok je uzjahivala konja. - Izgledaš kao da si vidio duha.Jesi

li dobro?- upita ga zabrinuto.

- Nisam te dobro procjenio moja damo. Nisam mislio da ćeš uspjeti.

Julianna se nasmješi na njega.

- Znam.Većina muškaraca misli da žena nije sposobna uraditi sve što i oni

mogu.Uglavnom se ne hvalim time,ali ponekad i muški ego treba prodrmati.

Ronan se nasmija.- Imaš oštar jezik.- I ništa više nije želio nego skinuti je sa tog konja i

zavući svoj jezik u njena usta.Kako bi to mogao izvesti?

- Penji se na konja.Jesmo prošli Rossovu stražu ali još trebamo ući u selo.

- Naređuješ kao pravi zapovjednik.- Julianna zatrepta na njega i stavi ruku na grudi.

- Da li bi ti se više sviđalo da pričam kao dama? Oh, plemeniti ratniče da li biste bili

ljubazni da mi udovoljite i uzjašite tog divnog konja pa da krenemo....

- Dovoljno je.- odbrusi Ronan uz smjeh. - Dobro je što putuješ sa mnom.

- I to iz više razloga. - odvrati nježno Julianna.

Bez imalo razmiščjanja Ronan se nagnu napered i nježno je stisnu za nogu. Oči mu se

raširiše od šoka, kao i njene ,pa Ronan pokuša skolniti ruku ali Julianna je stisnu .

- Hvala ti Ronane. - tiho mu reče.

- Za šta?- Proklet bio i on i njegov glas koji je sad zvučao kao da mu je ponovo

četrnaest.

- Zato što si došao za mnom.

- Nikad te ne bih pustio samu da ideš.

Julianna ispruži ruku i pređe prstima preko njegovog obraza.

- Julianna. - prošaputa promuklo i to je bilo sve što je uspio reći jer se Julianna nafnula

napred i lagano ga poljubila.

- Ne govori ništa, - prošaputa Julianna - samo me poljubi.


75

Ljepših riječi nije čuo od nje. Nije gubio vrijeme poljubivši je strastveno.Jezikom ju je

primorao da rastvori usne zbog čega su oboje zaječali.Obuzet strašću Ronan obmota ruku

oko njenih bedara skidajući je sa konja i smještajući je sebi u krilo. Sad je mogao osjetiti

svaku oblinu kojom ju je dragi Bog darovao. Julianna stavi ruke oko njegovog vrata

prebacujući noge preko njegovih bedara. Svi sveci! Svršiće na licu mjesta!Rukama je

obuhvati ispod zadnjce još bliže je privlačeći sebi i svom pulsirajućem kurcu. Vrućina koja je

izbijala između njenih nogu njegovom kurcu je samo pojačavala muke. Grudi sa tvrdim

bradavicama bile su čvrsto priljubljene uz njegova prsa. Zarežao je iz dubine grlo osjećajući

pod dlanovima kako su joj grudi meke tople ...šta bih dao da samo može da ih osjeti gole na

svom dlanu. Ronan pređe prstima preko bradavica uživajući u Julianninom uzdahu. Bedrima

ga još jače stisnu oko struka pokušavajući tako bar malo smanjiti pritisak koji je rastao njoj

dok se Ronan tresao od potrebe da strgne sve sa nje i zaroni u nju. Trebao ju je više nego

vazduh. Ali...ako nije mislio da ide do kraja na leđima konja onda je bolje da sad odmah

prestanu dok je posjedovao još tu mrvicu kontrole.Pokuša odvojiti une od njezinih ali

Julianna pođe za njim puštajući ga.

- Ne još. - zadihano progovori Julianna.

Kako da je odbije? Kako da joj uskrati nešto što želi , što žele oboje? Nije želio da

razmišlja o odgovoru na ta pitanja jer ako ne prestanu i to vrlo brzo Julinna će se naći

prislonjena uz drvo podignute haljine sa njegovim kurcem duboko zakopanim u njoj. Slika

koja mu se istog trenutka stvorila u glavi nimalo nije pomogla da se odamkne od nje.Zavuče

ruke ispod haljine i zareža osjećajuću pod prstima njena gola bedra.Bila je savršena. Do

kurca, znao je da će biti takva još kad ju je vidio golu u kolibi.Koža joj je bila vrela, nježna

dok je drhtala pod njegovim prstima. Ne siguran zbog čega drhti da li od straha ili želje

Ronan se odmače od nje.

- Ronane. - Julianna ga tiho zovnu.

- Moramo da prestanemo s ovim. - progovori on stegnutog glasa.

- Znam da trebamo.

- Da. - potvrdi Ronan dok se saginjao još jednom prelazeći svoji usnama preko

njenih.- Moramo.

- Moramo li?- upita ga Julianna naginjući glavu u stranu puštajući njegove usne da

lutaju po njenom vratu.

- Moja damo, znaš li ti uopšte šta se događa između muškarca i žene?

Julianna se drhtavo nasmija.- Ronane zar pokušavaš da budeš džentlmen?

- Sad nije vrijeme za smjeh.

- Ali smješno je. - odvrati Julianna zavlačeći mu prste u kosu privlačeći mu glavu sebi.


76

- Zapalila si me. - promrmlja Ronan lagano joj grickajući donju usnu.

- I ti si mene zapalio. - odvrati Julianna zavačeći jezik u njegova ust

- Zar ne razumiješ šta ti govorim? Ako ne prestanemo uzeću te ovde.

- Molim te. - prodahta Julianna.

- Ali to bi trebao biti tvoj suprug.

Julianna se odmaknu od njega pogledavši ga ozbiljno.

- Ratniče,kao prvo nisam udata niti planiram da se udajem.Kao drugo,ti ne bi bio prvi

muškarac s kojim bi vodila ljubav.

Ronan se trznu od šoka. - Šta?

- Za koji dio me pitaš?

- Za oba.

Osmjeh joj zablista na mjesečini dok ga je gledala.

- Ah, čini mi se da sam te baš šokirala. Prvi put je neko to uspio? Počastvovana sam.

- Ti si ....

Julianna se nasmija igrajući se i dalje njegovom kosom.

- Moja dužnost je Škotska.Moj brat ne žuri da me uda a ja i tako ne planiram da se

udajem.

- Tvoj brat? Ko je on?

- Niko zbog koga bi se ti trebao zabrinjavati.

- Ali možda bih se trebao zabrinuti ...kasnije .

- Onda ću te upoznati s njim.

Ronan se namršti. - Ko je bio taj s kojim si legla prvi put?

Julianna se nagnu napred poigravajući se s njegovim jezikom.

- Reci mi. - progovori Ronan .

- To je bio jedan plemić prije par godina.

- Sretno kopile. - odvrati Ronan uz smjeh. - Ali svejedno ne mogu te uzeti.

- Onda je najbolje da krenemo prema selu.- Glas joj je bio ispunjen

razočarenjem.Kliznu iz njegovog naručja popravljajući haljinu. Nije želio da se osjeća

odbijenom, povrijeđenom...Da su okolnosti drugačije uzeo bih je bez razmišljanja....za malo i

jeste ,ali odbio je da bude još jedna recka na njenom opasaču, da bude još jedan koji joj nije

ponudio ono što zaslužuje a to je brak. Do đavola, da ju je uzeo , zahtjevao bi sastanak s

njenim bratom tražeći njenu ruku. To bi bilo ispravno iako ni jedno od njih ne želi brak.

- Moja damo, ja......

Julianna podignu ruku zaustavljajući ga u pola rečenice.

- Ni riječi više Ronane. Bio je ovo samo trenutak slabosti i s moje strane kao i sa


77

tvoje.- Julianna raširi ruke. - Bili smo uhvaćeni između pet muškaraca. Ovo je bila samo

reakcija na borbu.

Ronan je pogleda ali Julianna je izbjegavala njegov pogled.To je bio prvi znak da neko

laže.

- Da. - potvrdi Ronan. - Onda idemo u selo.

- Mogu li prvo da dobijem gutljaj viskija?

Prokleto dobra ideja! Ronan izvuče čuturicu iz torbe predavši je Julianni koja je i dalje

izbjegavala njegov pogled. Popivši dobar gutlja viskija Julianna da bi izbjegla njegov dodir ,

baci mu čuturicu u ruke.Ronan potegnu iz čuturice shvatajući da je skoro prazna. Bolje bi im

bilo da što prije nađu Rossa , inače će morati prvo da stanu da dopuni viski a niko ne pravi

bolji viski od Cooka.


78

TRINAESTO POGLAVLJE

ulianna je gledala kako Ronan pohlepno guta posljednju zalihu viskija. Iako mu

je htjela preoteti taj luksuz, bila je to njegova pljoska i nije imala pravo na to.

Osim toga, posljednji put kad je potegnula više od jednog gutljaja iz njegove

pljoske, završila je gola i priljubljena uz njega. A ni trijezna nije bila ništa bolja. Bedra su joj

još uvijek gorjela, tamo gdje ju je bio zgrabio. Bradavice su joj još uvijek bile ukrućene, a ona

koju je bio dirao je bridjela. O usnama da i ne govori. Tijelo joj je bilo izdajica. Jahali su

uzbrdo i ponašali se kao da se nije dogodilo ništa neobično - ni okršaj, niti poljubac.Julianni

je tako više odgovaralo. Razgovor joj nije lako padao. Jednostavno mu nije bila vična. A i bilo

joj je neugodno dijeliti svoje osjećaje. No, zašto je i dalje potajno pogledavala prema

Ronanu? Proučavala način na koji je držao uzde, način na koji su mu bedra stezala konjske

slabine? Zašto je željela da putuju danju, kako bi ga mogla pomnije proučavati?

Zato što je bila budala. Samo budale žude za stvarima koje ne mogu imati. Ali, što je

uopće željela? Julianna se nije mogla okladiti u to. Nije bila spremna priznati da ju je zauvijek

promijenio trenutak kad je prvi put ugledala Ronana, te onaj kad ju je poljubio. Kad bi to

počela raščlanjivati, trebala bi brinuti i oko toga je li Ronan osjetio isto i je li njihova

zajednička budućnost iole moguća. O, koga ona to zavarava?! Takve su joj se misli rojile

glavom. Kradući još jedan pogled prema njemu, grickala je usnu. Još par minuta i bit će u

selu.

- Što nije u redu? - upita Ronan gledajući je postrance. - Vidim da gledaš u mene.

- Ne gledam te.

- Zašto su ti onda oči okrenute u ovom smjeru?

Julianna potisnu osmijeh i ugrize se za obraz. - Varaš se. To se tama poigrava s tobom.

- Naviknut sam vidjeti u mraku.

- Onda ćeš se trebati ponovno prilagoditi.

Ronan se nasmija. -Jezičava si, to ti moram priznati.

- Neću prihvatiti ništa od tebe.

- Ma daj, nisam te htio uvrijediti.

- Nisam uvrijeđena. - Ona slegnu ramenima, glumeći nehajnost.

Ronan zaustavi konja, a zatim uhvati njezine uzde, prisiljavajući je da se zaustavi. Pričeka

da ga pogleda prije nego što joj odgovori, i kad ga je pogledala, gotovo je uzdahnula. Čovjek

je bio previše naočit za njezino dobro.

- Gle, očito ti je nešto na umu. Zašto to ne bi podijelila sa mnom, tako da možemo ući u

J


79

selo neopterećeni.

Julianna stegnu usne i zagledala se u njega. Ako želi da se ovo pretvori u sudar volja,

neka mu bude.Nikad ne bi glasno rekla stvari o kojima je razmišljala. Pogotovo ne s njim.

Maštarije. Bile su samo to.

Ronan pusti njezine uzde i provuče ruku kroz kosu, odmičući je s lica. Već je viđala tu

kretnju, koju bi izvodio kad bi duboko promišljao temu o kojoj želi što reći. Odluči strpljivo

čekati dok ne progovori. Šutnja je potrajala nekoliko otkucaja srca.

- Nisam se ponio... - Zastade i duboko udahnu. -Ti si dama. Vjerujem.

Julianna zakoluta očima. - Jesam.

- Iako si sluškinja u kuhinji.

- Da.

- To je krinka.

- Da.- Nikad se nikome nije toliko otkrila. Nije bilo toliko zastrašujuće koliko je

zamišljala da će biti.

- Dobro onda. Ti si dama, a muškarac ne bi trebao dopustiti sebi takve slobode s

damom, osim ako on nije...

Julianna odmahnu rukom, odbacujući njegove riječi.

- Već smo utvrdili da nemam muža i da ga najvjerojatnije neću ni imati.

Oči su mu i dalje bile uprte u njezine i nije joj odgovorio nekoliko trenutaka. Skupivši obrve,

upita je.

- Zašto?

- Već sam ti to objasnila. - reče mu pomalo ogorčeno.

Ronan slegnu ramenima. - Jasno mi je. Ali ti si vrlo strastvena žena. Snažna, inteligentana

žena. Nagrada si za svakog muškarca.

Od njegovih je riječi zapekoše neželjene suze. -Ali, zaboravljaš nešto, Ronane. Ja sam

ratnica. Nijedan gorštak ne želi nevjestu ratnicu.

Nekakav bljesak prijeđe mu licem, ali u tami nije mogla razabrati što je to bilo, prije nego

što mu lice opet postade bezizražajno.

- Mislim da griješiš. - tiho joj reče.

Julianna se nasmija, pokušavajući hinjenim veseljem prikriti osjećaje.

- Tada si predugo boravio daleko od stvarnosti.

Ronan se namršti, smrtno ozbiljan. - A ti sebe ne cijeniš dovoljno.

Julianna izravna kralježnicu, oduševljena njegovim neslaganjem.

- Cijenim se gdje je to bitno. Ne boravim u izmaštanoj zemlji.

- Djevojko, ne razumiješ.- Glas mu je bio hrapav, kao da mu riječi zastaju u grlu. –


80

Rekao sam ti da si mi bila nagrada.

Nema smisla svađati se s njim; nije razumio što je govorila, a nije željela odgonetavati

smisao njegovih riječi. Julianna pognu glavu i uglađeno mu reče: - Hvala ti.

Iako je u najvećoj mjeri bila pripremana za ratnicu, Julianna je naučila kako se ponašati

kao dama, a dama uvijek zahvali na dobiveni kompliment.

- Nema na čemu.

Nadajući se da je završio, ona koljenom podbode Smjeloga da nastavi.

- Čekaj, nisi mi rekla što te muči.

Ako je bio spreman reći joj da ju je držao nagradom - koliko god sumanuta bila ta zamisao

- tada mu i ona može pružiti odgovor. Umirujući konja, okrenu se prema njemu i slaga mu,

ravno u lice.

- Pitam se koliko ljudi bismo mogli susresti u selu. Večeras ih bez problema možemo

smaknuti petoricu, ali bez sumnje ćemo naletjeti na više od tog.

Ronanovo lice se izduži, usne mu se malo ovjese. Budući da je bio spreman otvoreno se

izraziti, bez sumnje se nadao još nečemu od nje, ali Julianna se nije bila spremna otvoriti.

Već je znao previše. Više od toga, i dovela bi ga u opasnost, a o njezinom srcu da i ne

govorimo. Način na koji je Ronan sjedio na konju jedva zamjetno se promijeni. Ukrutio se,

čineći se višim. Julianni je bilo jasno da je podigao zaštitni zid oko sebe. Jednako kao i ona.

Toliko toga su imali zajedničkog, da je bilo gotovo tragično što se nisu mogli prepustiti svojim

očitim željama. Zapravo, on im se ne bi prepustio. Besramna, kakva je bila, Julianna je bila

potpuno spremna zadići skute. Željela je voditi ljubav s Ronanom, ne samo zbog

zadovoljenja fizičke želje koju bi zapalio kad god je bio pokraj nje, nego je htjela ugušiti i

osjećaje koji su joj bjesomučno jurcali glavom. Nadala se da će time olakšati sebi, predajući

mu se u nekoj mjeri, ako ga već nije mogla imati do kraja. Onaj štitonoša nije bio laž.

Podarila mu je svoju nevinost. No, bila je zaljubljena. Iako je nekoliko zastrašujućih tjedana

mislila da je trudna. Ispostavilo se da je to bila lažna uzbuna. Mjesečnica joj nikad nije bila

redovita. Ta je nezgoda bila dovoljna da zauvijek pobjegne od Bena. Srce mu je bilo

slomljeno, jednako kao i njezino. Momak je vjerojatno bio umislio da bi moglo biti nešto

među njima. Da su bili zaljubljeni. Da, navodno, ljubav sve pobjeđuje. Spajanje dvoje mladih,

neiskvarenih ljudi. Julianna je sad bila mudrija.

Ronan je bio prvi muškarac nakon Bena kojem se ponudila. Kad ju je odbio, osjetila je

trenutnu bol. Nije to očekivala. Ne snivaju li svi muškarci o curi koja će im dragovoljno zadići

skute? Ronan je bio poznat kao ženskar, barem je tako čula kroz došaptavanja među

poslugom. Bila je prilično uvjerena da u Robertovom taboru nije bilo još jednog ratnika po

imenu Ronan. Ili je govorio istinu i bio daleko vrjedniji divljenja nego mu je pripisivala, ili je


81

problem bio u njoj. Nečim ga je odbila. Vidio joj je golu stražnjicu. Možda su mu se više

sviđale oblije žene. Njezin se stas baš i nije mogao nazvati ženstvenim. Dječački, čak i

muškobanjast.

- Nećemo ništa pokušavati, dok ne izvidimo selo. - reče Ronan, glasom koji je poprimio

praktičnu notu. -Ako Ross nije tamo, nema potrebe uzbunjivati velmožu i njegovog rođaka,

niti uspaničariti seljane.

- Dobar plan.- Julianna pročisti grlo. - A ako je tamo?

- Svladat ćemo ga.

- I boriti se protiv onih koji nas okruže?

- Ne. Obavijestit ćemo njegovog rođaka da je Ross izdajica, podsjetiti ga na njegove

dužnosti prema Škotskoj i zatražiti njegovu pomoć. Moli se da njegov rođak više cijeni vlastitu

kožu od krvnog srodstva. U pravu si, ne možemo ih sami svladati.

Julianna kimnu glavom. Koliko god je ona bila ta koja je patila zbog Ronanovog

odbacivanja, zašto ju je obuzimao osjećaj da je on taj koji se osjeća odbijenim? Morala se

sabrati. Um joj je bio toliko zastrt Ronanom da nije jasno razmišljala.Ako ne smiri misli postat

će laka meta. Ronan van. Dužnost unutra. Stalno je to ponavljala u mislima dok su

nastavljali stazom, izašli iz šume i usmjerili konje na makadamsku cestu. Vjetar je bio slabiji

nego noć prije, gotovo poput mekanog, svježeg milovanja po njezinoj vreloj koži. Zvijezde su

se osule nebom, a mjesec nije bio ni približno pun kao prethodne noći. Nije bilo ni oblačka za

vidjeti, kao da nije ni bilo jučerašnje oluje. Vrijeme je bilo tako nepredvidivo. Slično kao i

muškarac.Zureći prema selu, Julianna se nasmiješi na tu pomisao.

Kolibe su istočkale zemlju poput crnih grumenčića, svaka sa svojom sjajnom zlatnom

svjetlosti koja je prodirala kroz prozore.U svakoj je kolibi gorjela vatra na ognjištu, pa su

kovitlaci srebrnog dima hvatali mjesečinu i uvijali se oko krovova.Dvorac je bio znatno veći

od koliba, ali nimalo upečatljiviji od ostalih dvoraca koje je do tad vidjela. Je li se Ross u

njemu udobno smjestio? Nogu sklupčanih ispred vatre, s vinom u jednoj ruci, a s drugom

oko nekakve cure. Zarežala je od te slike. Ta sotona od čovjeka vjerojatno je jadnoj djevojci

pretvorio život u pakao. Nije bitno, jer će ga Julianna uskoro izbaviti iz njegove bijede. Kad je

bacila pogled na Ronana, on joj kimnu i oni podbodoše konje u galop. Kako se rano

snoćavalo, većina ljudi će uskoro biti u svojim krevetima, ako već nisu. Ako se njih dvoje

prekasno pojave, samo će ih otpraviti odakle su i došli. Bez problema su stigli do drvenih

seoskih vratnica. Jedan je stražar stajao na sljemenu i sumnjičavim se očima zagledao u

njih.

- Nadamo se skloništu. - zazove ga Ronan.

- A 'ko ste, jel'te, vi?


82

- Samo dvoje putnika u potrazi za toplim krevetom. Nećemo vam stvarati nevolje. Bit

će nam dobra i slama u konjušnici, ako nemate ništa drugo.

Stražar zabrunda. -Izgledaš malo previše dobro za običnog putnika.

Ronan se nasmija. -I jesam dobro. Putujemo u posjet mom bratu.

- Tko ti je brat?

- Ne možeš ga znati. Živi u Nizini.

- Tako daleko od kuće?

- Da. Oženio je kćer bogatog vlasnika imanja, ali mu je u zamjenu morao obećati da će

crnčiti.

S kakvom je lakoćom izmislio priču. Ni najmanja naznaka nije odavala da laže. Stražar se

smijao na Ronanovu priču.

- Jadnik. I ti ideš tamo ponuditi se crnčiti?

- I ja, i moja žena. - reče on, pokazujući savijenim palcem u Julianninom smjeru.

Još jednom mu je postala navodna žena. Morala je spustiti glavu, da joj stražar ne bi

primijetio bijesni bljesak u očima.

- Pa, pretpostavljam da bismo vam mogli ponuditi utočište za ovu noć, s obzirom na to

da ćete se ostatak života ubijati od posla.

- Zahvaljujemo.

Je li stražar primjetio kako je reagirala na Ronanove riječi? Pa, očito nije. Čovjek je bio

glup k'o stup. Tek kad je upoznala Ronana počela je maštati o drugačijem životu. Dok nije

upoznala Ronana, nije joj palo na um da nije bila sretna. Da je život nešto više od zaštite

budućeg kralja, nešto više od pokoravanja bratovim naređenjima. Bile su to uznemirujuće

misli i mrzila je podsjećati se na njih.

Srećom, vratnice se širom otvore, nesigurne i klimave. Stanovništvo je imalo sreće što nije

bilo previše zainteresiranih za napasti tu njihovu zabitu rupicu, jer je Julianna bila prilično

sigurna da bi mogla srušiti vrata jednim udarcem nogom. Zacijelo je i Rossu to bilo jasno,

dočim je došao ovdje. Što ga je nagnalo da ostane? Valjda je pretpostavljao da ga nitko neće

tu tražiti. Ili možda je uspio pridobiti rođaka da se okrene protiv Brucea. Ili još gore, možda je

platio ovom čovjeku da ga zaštiti. Ili nešto još okrutnije, možda je Ross uzeo taoce kako bi

osigurao da će ga seljani zaštititi. Osjećajući težinu u želudcu, Julianna je imala snažan

predosjećaj da se ovdje događalo upravo ovo potonje. Baci nervozan pogled prema Ronanu,

pokušavajući mu privući pozornost, ali nije je primjetio ili se oglušio.

- -Ronane. - oštro prošapta.

On tek tad baci pogled na nju. -Što je?- upita je istim tonom.

- Moram odmah razgovarati s tobom.- Julianna je pokušala prikriti ispitivački pogled, ali


83

imala je iznenadni osjećaj da ih se pomno promatra. Gotovo kao da su ljudi virili kroz

pukotine svojih klimavih prozora i vrata, vjerno prateći svaki Ronanov i Juliannin pokret, kako

bi ga prijavili Rossu. Zamišljala ih je kako vitlaju vilama, noževima, kuhačama, stolicama i

svim onim čega su se mogli dočepati. Naježi joj se koža na zatiljku.

- Moramo otići. - šapnu ne pogledavši ga. Oči su joj bile prikovane za stražara na

sljemenu vratnica. Okrenu se kako bi pogledala gore i zastrašujući osmjeh na njegovom licu

bio je dovoljan da joj se sledi krv.

- Osjećam da su spremni poslužiti nas na pladnju.

Krajičkom oka vidjela je da se Ronan ukočio. Prsti mu stegnuše uzde i on zaustavi konja,

nagnu se postrance, bliže njoj, kao da mu proučava nogu.

- I ja to osjećam. Ali ne znam kako bismo mogli otići.

I Julianna se pretvarala da proučava svoga konja. -Još nisu zatvoriti vratnice. Mogli bismo

požuriti i probiti se kroz njih.

Ronan kimnu. - Bojim se da bi nam to moglo biti jedino rješenje.

Jedna se vrata škripeći otvore i na njima se pojavi muškarac zlokobnog izraza na licu; tijelo

mu se ocrtavalo pod svjetlom koje je dopiralo iz njegove kolibice. U ruci je držao sjekiricu.

- Najbolje je da smjesta djelujemo. - reče Julianna. Nasmiješi se naoružanom čovjeku

kako bi ga izbacila iz ravnoteže. Djelovalo je. Posrnuo je, kao da se predomišlja. Dobro, dok

je njegov čuvar bio zbunjen, bilo je vrijeme za djelovanje. Julianna usmjeri Smjelog u

suprotnom smjeru, izvuče mač ispod sedla i nahrupi na vratnice. Nestade zlog osmijeha

stražara na sljemenu, dok je bezuspješno pokušavao namjestiti strijelu; oprema mu iskliznu

iz nespretnih prstiju. Nasmiješila mu se dok je prolazila ispod. Iza sebe začuje razbješnjelu

rulju i gromovit Ronanov urlik.

- Molim te, Bože, izvuci nas iz ove rulje pristaša! - zavapi prema Nebesima.

Iza nje su odjekivala kopita; uspije se osvrnuti i vidje Ronana kako juri prema njoj. Za

njima je, vitlajući oružjem trčala horda ljudi, vičući prostote i dižući štapove u zrak. No, bili su

pješaci i ne bi im uspjelo uhvatiti Ronana i Juliannu. Uz obraz joj prozuji strijela i zabije se u

tlo nekoliko koraka ispred nje. Smjeli je pregazi. Čini se da je stražar napokon uspio odapeti

strijelu. Priljubivši se uz konja, potaknu ga na brži kas. Onaj je možda promašio prvi put, ali

nije mogla sa sigurnošću reći hoće li drugi put pogoditi metu. Bol joj propara bedro. Bila je

pogođena! Julianna se nije zaustavljala. Nije provjeravala pričinjenu štetu. Morala je stići do

drveća. Morala je dosegnuti točku gdje će biti sigurni. Vidjevši ono u mjestu, nije bila sigurna

gdje bi to moglo biti. Robert Bruce imao je puno više protivnika od nekolicine neuračunljivih

grofova. Činilo se da su mijenjali strane čak i oni u njegovom dvorištu, ili su u najmanju ruku

bili spremni učiniti to za određenu cijenu, moguće po cijenu života njih dvoje. Probili su se


84

kroz drveće i Julianna upotrijebi mač kako bi odvratila grane koje su joj se opasno zanjihale

prema licu. Bedro joj je žestoko bubnjalo, izazivajući drhtanje ruku. Ipak, nije ispustila uzde.

Niti se zaustavila.

- Hej! - pozva je Ronan. -Možeš usporiti. Neće nas slijediti dovdje.

Julianna uspori konja, a kad se zaustavila, uz bok Ronanu, baci pogled na bedro. Nema

strijele. Zacijelo ju je samo okrznula. Pažljivo dotaknu ozlijeđeno mjesto. Kroz poderotinu na

skutima, pa pravo kroz dugu potkošulju. Pod vršcima prstiju osjeti nešto toplo i ljepljivo.

Samo centimetar bliže i strijela bi joj se potpuno zabila u bedro.

- Pogođena si?- Ronan joj podiže ruku, oči mu se rašire kad joj se pod mjesečinom

zacakli krv na prstima.

- Nisam, samo porezotina.

- I to je ozljeda. Daj, previt ćemo je.

Julianna kimnu, malo zadignu skute i otpara traku s ruba potkošulje.

- Pusti mene. - reče Ronan.

- Mogu sama. - oštro će Julianna.

Ronan joj vrškom prsta zabaci bradu. Pogled mu se smekša.

- Znam da možeš sama, ali tu i tamo trebamo prihvatiti tuđu pomoć. Vjeruj drugima da

imaju najbolje namjere. Čak i ako su ratnici. Možeš mi vjerovati, djevojko.

Julianna proguta knedlu. Zašto je morao biti tako prokleto pametan?

- U redu.- Pruži mu lanenu traku i dok ju je uzimao dotaknuše im se vršci prstiju, šaljući

iskru osjeta koje je i ranije iskusila. Osjeta koji su joj se sukobljavali u umu, i željenih i

odbojnih u isto vrijeme. Polako je zadizala skute, dok nije izložila bedro. Kožu joj je

nagrđivala razderotina duga desetak centimetara.

- Šteta što ti je ona budala nagrdila kožu.

Julianna odmahnu glavom i nasmiješi se puna ponosa.

- Ratnica se nikad ne srami svojih ožiljaka iz boja.


85

ČETRNAESTO POGLAVLJE

idjevši krv na Julianninu bedru, Ronana preplavi bijes, tako silan da ga

doslovno zaslijepi. Obuze ga sirovi nagon da se okrene i rastrga na

komadiće gada koji je iz nje izvukao životnu snagu. Čudom, smirila ga je

ista ta dama. Činilo se da se nije uzrujala zbog ozljede. Umjesto toga, bila je ponosna na

nju. Ratnica se nikad ne srami svojih ožiljaka iz boja. Kako je bila u pravu! Koliko se samo

puta Ronan divio čvornatim, bijelim prugama na svom tijelu. Prisjetio se svake ozljede,

onoga tko mu ju je zadao i kojim oružjem. Također se prisjetio kako se osvetio.

Julianna nije imala vremena osvetiti se, ali je imao osjećaj da uskoro hoće. Na ovaj ili onaj

način. Osim što je imala strastvenu prirodu, još je nešto doznao o njoj - ispod površine

ležala je proračunata snaga s kojom je trebalo računati. Kvragu, evo, probudila je žudnju u

njemu. Ni u najluđim snovima nije mislio da će upoznati ženu poput nje. Samo ga je

zbunjivala, čak i onda kad ju je prvi put ugledao. Želio je nastaviti s njom, zbog sve te

tajnovitosti koja ju je okruživala. Ali sad... Sad joj treba oguliti slojeve - odjeće i uma.

- Zašto se smiješ?- upita ga, mršteći se na njega na način koji je toliko obožavao.

- Ništa. - reče on, slegnuvši ramenima.

Nagnula je glavu i proučavala ga. - Mislim da bi bilo najbolje vratiti se do one kolibe. A s

prvim svjetlom, trebamo požuriti u Eilean Donan.

- Kakav je tvoj plan?

- Mislim da moramo razgovarati s Bruceom i Wallaceom. Trebamo pojačanje.- Glas joj

ispuni razočaranje, a plitka bora nagrdi čelo.

- Znam da si željela sve sama dovršitii.

Stisnuvši usne, ona slegnu ramenima. - Istina. No, nisam tolika budala da ne bih priznala

da ne mogu.

- Nikad te ne bih nazvao budalom.- Sveže čvor na platnenoj traci kojom joj je previo

ranu.

- Hvala ti.

- Nema potrebe za zahvaljivanjem, moja gospo.

- Znam, ali svejedno, to je zbog svega do sad. Imao si povjerenja u mene. Vjerovao si

mi. To mi je važno, pa ti zahvaljujem.-

Nagnuo je glavu prema njoj i povukao joj skute natrag na mjesto.

- Kad dođemo na farmu, mogu ti podrobnije pregledati ranu. Propisno je obraditi.

Julianna kimnu. - Bojim se da ćeš je možda trebati spaliti.

V


86

Ronan se ugrize za vrh jezika. Posljednje što je želio bilo je spaljivati joj tkivo, ali neće se

raspravljati s njom, jer bi to bilo uzaludno.

- Požurimo prije nego što dignu konjanike da krenu u potjeru za nama.

- Da. Tko zna je li bilo još izviđača u tim šumama.

Zacoktaše konjima i požuriše natrag, putem kojim su i došli. Ni sat vremena kasnije, bez

tračka bilo kakvog incidenta, uspjeli su se vratiti u grozd koliba u kojima su bili smješteni noć

prije. Ronan sjaši i provjeri svaku od njih, kako bi se uvjerio da u njima nema neželjenih

stanara. Kad se uvjerio da je sve sigurno, uvede konja u veću kolibu, dok ga je Julianna

slijedila. Ronan svojim kremenom zapali svijeću.

- Istimarit ću konje i smjestiti ih, a ako hoćeš, ti donesi malo drva za vatru.

Ronan kimnu glavom. - Zaključaj vrata.

- Ne smatram to nužnim.

- Svejedno, tako ću biti mirniji.

Srećom, nije se prepirala s njim. Činilo se da su pronašli mjeru, znajući kad je onaj drugi

bio u pravu, pa se nisu više prepirali zbog prepirke same. Prije nego što je otišao, Ronan se

odupre porivu da je uhvati za ruku i privuče u zagrljaj, u slučaju da se nikad više ne vide.

Moglo bi i ne biti grljenja. Nakon što mu je to već prije postalo jasno, bio je uvjeren da će ona

po svaku cijenu pokušati zadržati distancu. I to bi bilo sigurnije za njih oboje. Nije znao tko joj

je bio brat i nije se htio zavaditi s njim. K tome, bilo je očito da su njih oboje imali ciljeve u

životu, a njihova veza nije bila dio toga. Uz posljednji čeznutljiv pogled koji mu je, kvragu,

uzvratila, zatetura prema vratima. Nema mu druge nego pobrinuti se vratiti. Uspokoji ga zvuk

struganja letve po vratima. Učinila je što je tražio. Ronan se okrenu prikupljanju drva po šumi

i traženju bilo kakvih korisnih predmeta. Zabrinut zbog njezine ozljede, nije se dugo zadržao.

Vjerojatno ju je žestoko boljelo. A onda ga štrecnu jasna spoznaja - ponestalo im je viskija.

Prokletstvo! Pokuca na vrata koja Julianna hitro otvori. Proviri širom otvorenih očiju, sa

isukanim mačem. Najljepši prizor koji je ikad vidio.

- Vratio si se.- potvrdi očito, uz uzdah olakšanja u glasu.

Kad je ušao Ronan primijeti da joj se bol urezala oko očiju.

- Djevojko... nemam više viskija.

- Onda je dobro što sam pokupila malo od onih nitkova.- Ona prekopa bisage i podiže

dvije pljoske široko se osmjehujući, kao da je pronašla veliku nagradu.

- Da, zbilja dobro. Potpalit ću vatru, a onda bi bilo najbolje da se pobrinem za tvoju

ranu.

Osmijeh joj izblijedi i ona kimnu glavom. - U redu.

- Boli li te?- upita je slažući drva na već postojeći žar. Ovaj put neće trebati tkaninu da


87

bi potpalio vatru.

- Malo.

Ronan se nasmiješi. Vjerojatno je podcjenjivala bol. - Dođi sjesti.

Raširi karirani plaid po podu i ona se smjesti na njega ispruženih nogu.

- Izgleda drugačije uz svijeće nego pod mjesečevim sjajem. - reče, iznenada

izgledajući sramežljivo.

- Ajme, djevojko, ti si ratnica. Pokaži mi tu ozljedu.- Njegova osornost kao da ju je

umirila i ona se nasmiješi zadižući skute dovoljno visoko da bi otkrila krvavi platneni zavoj na

bedru, popriličan dio raskošne noge i kitnjaste čarape. Nije očekivao da će vidjeti tako

probrani ukras na ženi koja je više pazila na svoje oružje nego na haljine. No, nije imao

vremena diviti joj se; zavoj je bio natopljen krvlju. Prokletstvo. Ako ozljeda još uvijek krvari,

morat će je zatvoriti ugrijanim metalom. Tako dugotrajno krvarenje ukazivalo je na duboku

ranu i na to da joj tijelo nije bilo u stanju zaustaviti ga. U savršenom svijetu, imali bi

iscjelitelja koji bi zašio ranu i stavio lijep, topao oblog od ljekovitog bilja za ublažavanje boli i

sprječavanje infekcije. Ali, nažalost, bili su sami u kolibi mrtve obitelji, bez ičega osim

potrepština koje su nosili u bisagama.

- Trebat ću još malo platna od tvoje potkošulje. - glasno je razmišljao.

Julianna kimnu glavom i otpara još nekoliko traka. - Ova potkošulja je već ionako za baciti,

pa je možemo upotrijebiti koliko god nam bude potrebno.

Ronan uze trake, želeći da barem može zakuhati lonac vode... Iako je imao lonac, nije

imao toliko vode. Samo je još malo ostalo u njegovoj mješini za vodu, a nije imao vremena

ponovo je napuniti. Bunar između koliba bio je zapriječen kladom - vjerojatno su to učinili

istih oni ljudi koji su pobili ovdašnji živalj. Inače je bio puno bolje pripremljen, ali spašavajući

vlastite živote, i to barem triput u posljednjih dvadeset i četiri sata, imao je važnijih briga na

pameti od nadopunjavanja zaliha vode. Srećom po njih oboje, bila je dovoljno prisebna uzeti

viski.

- Drži se, djevojko.- Svojim bodežom oprezno razreže krvavi zavoj.

Julianna prosikta, mišići joj se zategnu, ali ostade mirna. On baci zavoj u vatru i zagleda

se u ranu. Ružna je posjekotina zjapila, ali, činilo se da ne krvari obilno.

- Čini se da je neće trebati spaljivati. - reče s olakšanjem u glasu. Nije želio to učiniti.

Nije joj htio izazvati bol i nije mogao podnijeti biti onaj tko će je dodatno povrijediti, čak i ako

bi joj to moglo spasiti život.

- Plašila sam se da će je jahanje još više rastrgati, ali bilo je mudro od tebe povezati je

u šumi.- Glas joj je bio mekan, zadihan i zapitao se hoće li se onesvijestiti.

- Evo, uzmi gutljaj.- Podigao joj je jednu od pljoski do usana i promatrao je dok je


88

uzimala priličan gutljaj. - Sad ti ga moram izliti po nozi. Želiš li u nešto zagristi?

- Nudiš li sebe?- Juliannine se usne podsmješljivo izviše.

Ronan se nasmija. - Ne, s takvom ozljedom vjerojatno bi se zanijela.

- O, neću jako zagristi.

Ronan progunđa u nevjerici. - Vidio sam kako čovjek pregriza kožni pojas na dva dijela.

- Pojas, dobra zamisao.- Julianna žurno odveza pojas sa struka i jedan njegov kraj

stavi u usta.

- Hajde! - promumlja.

Ronan joj se zagleda u oči mrzeći to što je namjeravao učiniti, ali znao je da je nužno.

Izlije. Julianna iskolači oči, stisne vilicu, a usne joj problijediše. Ispljunu pojas i zavrišti iz

svega glasa. Kad joj je ruka zamlatarala, a stisnuta šaka poletjela prema njemu, on se

izmaknu ulijevo. Ronan skoči na noge i povuče se pokušavajući se ne smijati.

- Vraška reakcija, djevojko.

- Šupčino!

On se tada nasmija. - Rekao sam ti da nije dobar osjećaj. Što je bilo s tvojim drugim

ozljedama, nisu ih čistili viskijem?

Julianna stisne zube i par puta dugo i teško udahne. - Bila sam u nesvijesti. Sigurna sam

da jesu, ali se ne sjećam.

- Eto, sad imaš još jednu priču za ispričati.- I dalje se smijući, pruži joj pljosku da

gucne.

- Iako bi priča bila još zabavnija kad bi mogla reći da si me izmlatila. Ako želiš to

dodati, pretpostavljam da bih trebao protrljati bradu za vrijeme priče.

Julianna se nasmiješi, prinoseći pljosku usnama. Prije nego što je otpila, reče, - Mislim da

hoću.

Nakon što je kratko udahnula i otpila povelik gutljaja opojnog pića, Ronan opet klekne

pokraj nje. Proučavao joj je ozljedu. Iako je površinu prekrivalo nekoliko kapljica krvi, činilo

se da je, za sada, krv nekako drukčije završila svoj tok. Zacijelo je vrlo brzo nakon previjanja

namočila laneno platno. No, pobrinuo se čvrsto ga pritegnuti, što je, najvjerojatnije, pomoglo

zaustaviti krvarenje.

- Ne mislim da je trebam spaliti. Ja bih je ponovo previo, a čim stignemo u dvorac,

neka ti je pregleda vidarica i pripravi ti melem.

Julianna kimnu. -Slažem se.

Ronan joj platnenom trakom poveže ozljedu, pazeći joj na nogu, ali je čvrsto poveže.

- Danas ste bili hrabri, moja gospo.

- Kao i ti.


89

Ronan potaknu vatru i potom se skrasi pokraj nje.

- Dobar smo tim.

- Možda ću ti dopustiti da mi budeš zamjenik.- Glas joj je zvučao pomalo zadirkujuće.

- Možda te budem držao za riječ. Ne bih imao ništa protiv da mi čuvaš leđa. Dovoljan

mi je dokaz to kako ti je predosjećaj rekao da ćemo biti napadnuti.- Uze gutljaj viskija,

osjećajući kako mu grije utrobu. - Zatim i način na koji si se borila u šumi. Besprijekorno

ciljaš, a intuicija ti je izvanredna.

Ronan zgrabi svoju torbu i iz nje izvadi zobene lepinje.

- Gladna?

Ona odmahnu glavom. - Ne baš.

- Hoćeš li pojesti barem jednu? Izgubila si malo krvi i tijelu bi ti dobrodošlo nešto hrane

za povratiti snagu.

Julianna kimnu glavom i uze ponuđenu zobenu lepinju, grickajući je poput djeteta kojem

se gadi večera. Ronan stisnu čeljust da se ne bi nasmijao. Izgledala je upravo poput Tada

kad bi jeo zobenu lepinju.

- Osjećam tvoj smijeh. - promrmljala je.

- Kako to?

- Malo podrhtavaš i stalno stiskaš čeljust, a osim toga, mogu ti to vidjeti u očima.

Pogleda ga, čvrsto držeći oči na njegovima. - Imaš dobru krinku, Ronane, ali uspjela sam

te upoznati u posljednjih nekoliko mjeseci. Izvještili su me u proučavanju ljudi. Mogu te

pročitati, čak i ako to ne želiš.

Zašto mu je od njezinih riječi uzavrela krv od želje? Je li to bilo zato što je bila dovoljno

zainteresirana da bi ga proučavala, promatrala? Ili zbog toga što ga je razumjela. Bila

povezana s njim na nekoj drugoj razini. Jedino su mu braća, Magnus i Blane bili bliski,

sposobni čitati mu misli. Čak ni njegove sestre, Lorna i Heather, nisu mogle prodrijeti ispod

njegove mirnoće kad bi htio nešto sakriti. Zbližio se i s rođacima, Danielom i Brandonom. Bili

su prijatelji još od malih nogu, muškarci koji su skupa odrastali, viđali se dovoljno često jer

su živjeli u istom dvorcu. No, svi su mu oni, braća, sestre, rođaci, bili krv. Očekivao je da ga

donekle razumiju. Proveli su skupa godine odrastanja. S druge strane, on i Julianna... Iako

iza njih nisu bile godine, činilo se da je postojala ta moćna veza - povezanost između njih

dvoje koja je bila puno dublja od nekoliko vrućih poljubaca. To ga je smrtno prestrašilo. I

očaralo.

- Što ako ti kažem da sam želio da me pročitaš?- Ronan joj se mrvicu primaknu, ne

usuđujući se dotaknuti je, ali dovoljno blizu da podijele toplinu.

Julianna zatvori pepeljasto sive oči na minutu, duge su joj trepavice natkrivale jagodice.


90

Kad ih je podigla, na oči joj navru suze, blistajući na svjetlosti vatre.

- Možda je od viskija, ili od boli, ne znam od čega je, ali rekla bih da mi se to sviđa.

Ja...- Oblizala je usne, brzo trepćući. Rukom se igrala sa svojim skutima. -I ti mi se sviđaš,

Ronane. Činiš da osjećam ono za čim sam žudjela.No, u isto vrijeme, patim zbog tebe, jer

znam da mi je to nedostižno.- Prošaptala je posljednje riječi i obrisala suze koje su joj

pobjegle, ostavljajući blistave tragove na njezinoj mekoj koži.

Ronan nije znao zbog čega je prevalio te riječi preko usana, ali u trenutku kad je otvorio

usta, prolile su se poput ispovijedi odavno izgubljenog čovjeka. - Ne mora biti tako. Ovdje

sam. Primi me.

Odmahnula je glavom i pogledala u stranu.

- Ne razumiješ. Ne mogu. Viski nam je oboma udario u glavu.

Njeno je odbijanje osjetio poput fizičkog udarca. Kako ih je mogla zanijekati, kad je bilo

tako očito da bi mogli usrećiti jedno drugo? Nije bio siguran je li to bila ljubav, gotovo je bio

siguran da ne može biti. Ali, to nije značilo da jednog dana neće biti. No, bio je uvjeren da bi

trebali biti skupa. Uhvati je za ramena, prisiljavajući je da ga pogleda. Njezino tijelo mu bez

opiranja skliznu u ruke. Željela je da je dotakne, da joj pokaže kako bi moglo biti drugačije,

nije li?

- Možemo učiniti da ovo uspije. - reče on.

- Što? Što da uspije?

Pitanje joj je bilo na mjestu, a on nije znao ima li prave odgovore, samo je znao da želi

pokušati.

- Mi, ovo.- Te dvije izgovorene riječi potvrdio je svojim usnama, upijajući njezin

zemljani miris i okus viskija s usana.

Julianna se ispočetka opirala, borila, no onda se ovjesila o njega. Omotala mu ruke oko

vrata, nagnula glavu da bi produbila poljubac. Venama mu zakolaše nadiruće emocije slične

onima koje bi osjećao nakon bitke. Pobjeda je bila nadomak ruke. Ali, nije bio siguran u

čemu je bila ta pobjeda. U tome što ga je poljubila, zasigurno. No, je li doista bio spreman

prihvatiti ponuđeno? Dovraga, jest. I prokletstvo, nije! Istina je bila da je Ronan bio jedan

zbunjeni nered. Um mu je lutao u tisuću različitih pravaca, kad god bi Julianna bila u blizini.

Osiguravanje obrane kraljevstva, pa odanost Bruceu i Wallaceu, dužnost prema obitelji.

Svaku od tih zadaća bio je u stanju odraditi zatvorenih očiju i s desnom rukom vezanom na

leđima.Uostalom, mogao se jednako dobro boriti i drugom rukom. A sad, tu je bila i Julianna.

Kad je bila riječ o njoj, prožimao bi ga zaštitnički poriv. Borio bi se na život i smrt. Sukobio bi

se sa svakim tko bi se usudio nauditi joj. Nije bio siguran nitko tko bi se odnosio loše prema

njoj. Toliko je bila žestoka Ronanova naklonost, ili u najmanju ruku opsjednutost njome.


91

Jezik joj je milovao njegov, ispunjavajući ga dubokom žurnošću. Kurac mu se ukrutio,

pulsirajući od potrebe da se zakopa duboko u nju. Zastenja kad mu se njene grudi očešaše

o prsa.

- O, Ronane...

Morao je odbaciti sve misli koje su mu bješnjele u glavi. Sad nije bilo vrijeme za

preispitivanje misli i osjećaja. Sad mu je u naručju bila lijepa žena. Žena koja je željela

njegovu pažnju i za kojom je žudio. Ujutro će moći raspraviti budućnost, dok budu jahali

natrag u Eilean Donan. Za sada, mogu samo sahnuti u međusobnom zagrljaju. No, ljubljenje

je najdalje što će sebi dopustiti. Možda čak i nekoliko dodira. Bila je ozlijeđena. Potreban joj

je odmor. Ako poduzmu i korak dalje, to će im oboma zapečatiti sudbinu, a s količinom

viskija koju su popili i po život opasnim bitkama u posljednja dvadeset četiri sata, nijedno od

njih nije bilo sposobno donositi drastične životne odluke. Juliannini prsti masirali su mu leđa,

prateći put uz njegovu kralježnicu do ramena.

- Vodi ljubav sa mnom. - promrmljala je.


92

PETNAESTO POGLAVLJE

ulianna ni u ludilu nije željela da joj te riječi pobjegnu s usana. Jer zapravo,

željela je voditi ljubav s Ronanom, snivala je o tome, stalno je razmišljala o tome,

ali u stvarnosti? Oživotvoriti to? Srce želi ono što ne može imati, podsjeti se

gorko. No, biti u njegovom naručju - to ju je odvelo negdje drugdje, osjećala se cijela iznutra.

A sad, kad su riječi bile izgovorene, nije ih htjela povući. Zadivljujućom jasnoćom shvatila je

da joj je srce preuzelo vodstvo i zatražila ono što nikad prije nije imala muda tražiti. Povukla

se, prekinuvši poljubac, s rukom na njegovim prsima, gdje je mogla osjetiti kako mu srce

udara jednako brzo kao i njezino. Gledajući ga u oči, vidjela je kako se u njima zrcale sve

želje, potreba i strah koje je i ona osjećala.

- Vodi ljubav sa mnom. - reče odlučno. - Ovdje. Večeras.

- Ali...

Julianna odmahnu glavom, pritisnuvši mu prst na usne. - Ne traži izgovore. I prije sam ti

to dopustila. Oboje smo odrasli ljudi i dok, iz dana u dan drugi vladaju nama, ovdje smo

sami.-

- Ali savjest mi je još uvijek ovdje. - reče Ronan, iako ne tako odlučno kao u šumi.

- Jednako kao i moja. A i jasno je.

Ronan suzi oči. - Što?

Julianna se nasmiješi, lagano mu rukom zagrebe po prsima, osjećajući ispod prstiju kako

mu se stežu mišići.

- Nisam poput drugih žena, Ronane.- Shvatila je da bi zbog tih riječi mogao pomisliti

da samu sebe označava raskalašenom. Što nije bila istina. Ugrize se za usnu, shvativši

svoju pogrešku. Kako mu objasniti? - Gle, možda se nikad neću udati. Ne mogu. Iz tog sam

razloga ovo što jesam. Zbog toga sam imala ljubavnika prije nekoliko godina. Ali to ne znači

da ne želim osjećati... nešto. Biti bliska s nekim.

Ronan stavi ruku na njezinu i stisnu je. - Znam kako se osjećaš.

- Zbilja?

- Da. Ništa ne znam o okolnostima u kojima se nalaziš i ne mogu te uspoređivati sa

sobom. Ja se mogu oženiti. Moja obitelj to zbilja želi, ali ne mogu pustiti ma koju ženu u svoj

život. Samo bi patila.

Julianna spusti pogled na njihove šake. Proučavala je obrise vena na zadlanici njegove

prevelike šake. U potpunosti je obujmila njezinu. Čak i samo zbog tog običnog dodira,

osjećala mu se bliskija.

J


93

- Rekao si da me držiš nagradom. - reče Julianna i opet ga pogleda koristeći priliku.

Ronanov pogled ju je probadao.

- Jesam. Još uvijek vjerujem u to.

- Pa, ja vjerujem da si i ti nagrada. Nagrada koju bi svaka žena poželjela. Nemoj se

skrivati iza svog mača i straha da ćeš nekoga povrijediti kad budeš izgubio

zanimanje.Svatko tko je imao zadovoljstvo poznavati te, već zbog toga je bolji.

Ronanove oči potamnješe od emocije koju nije mogla odgonetnuti.

- Tada smo par, nas dvoje. Ti vjeruješ da se nikad nećeš moći udati, a ja se odbijam

oženiti.- On se nasmiješi, pomalo nahereno, a ona osjeti bol u srcu.

- Upravo zbog toga želim voditi ljubav s tobom. Ne postoji nitko s kim bih radije

podijelila takvu prisnost.

I nitko drugi nije obećavao da će biti tako divan u tome. Već sam njegov dodir, pritisak

njegovih usana na njene, izazivali su joj nemir. Kako bi bilo kad bi otišao korak dalje?

- Julianna, priznajem ti jednaku želju... I vjeruj mi kad kažem da sam se morao

obuzdavati. Izuzetna si, sve si ono o čemu sam ikada sanjao.

- A ipak...- poticala ga je, želeći sve čuti.

- Previše te poštujem da bih te uzeo na podu poput obične pučanke.

- Ne sumnjaj da ti ne bih dopustila da me uzmeš kao običnu pučanku.

Ronan ispitivački podiže obrvu.

- Dopustila bih ti da me uzmeš kao ženu koja jesam - ratnicu plemenitašicu.

Gledala ga je opčinjeno kako guta knedlu u grlu- njezine riječi su uvelike utjecale na

njega.

- Hoće li me tvoj brat ubiti?- prošapta on, prinoseći joj ruku svojim usnama.

- Vjerojatno, ako dozna.

- Tko ti je brat?

Julianna izbjegnu njegov pogled. Kad bi mu rekla, Ronan bi je bacio na njezinog konja i

zahtijevao da se smjesta vrate u Eilean Donan.

- Nitko o kome trenutno želim razmišljati.-

Ronan se na to namršti i lagano je ugrize za zglob kažiprsta. - Zašto mi nećeš reći?

Prije ili kasnije, Ronan će i sam otkriti, ali trenutno nije htjela razgovarati o tome.

- Reći ću ti sutra kad se vratimo.

- Kad me probode mačem, jer sam uzeo nešto što nije moje?

Čuvši ga kako govori uzeti, prisjeti se svega onoga o čemu je maštala da čini s njim...

- Ne možeš uzeti ono što ti je već ponuđeno, Ronane. Ali uvjeravam te, neću otrčati

reći mu.I neću te preklinjati da me oženiš.


94

- Nisam siguran bi li se trebao uvrijediti.

- Zašto bi se uvrijedio?

Ronan joj namignu. - Jednom kad me ima u krevetu većina cura moli za još.

Zadirkujući bljesak prođe mu očima i Julianna je obožavala vidjeti i njegovu zaigraniju

stranu. Bio je tako jak i moćan čovjek. Ozbiljan, smrtonosan. Nježan kad joj je vidao ranu,

strastven kad ju je ljubio i dodirivao. Vidjeti ga kako se šali bila je samo još jedna njegova

strana koja joj je se zarinula u srce.

- Tako si siguran?- i ona je njega zadirkivala.

- O, da.- Prignu se na samo dah od nje i prošapta, - Mogu postići da i ti preklinješ.

Val vreline pomete je od tjemena do nožnih prstiju. Bedro je nije više boljelo. Bila je

sigurna da bi je mogao prisiliti da moli. Nije li ga već nekoliko puta do sad molila da vodi

ljubav s njom? Čovjek je imao svako pravo biti samouvjeren.

- Dokaži. - uzvratila je.

Ronan se zločesto nasmiješi. - Volim izazov.

Prije nego što je uspjela odgovoriti, polizao joj je donju usnicu i povukao je zubima.

Raspale je drhtaji vruće želje, skupljajući se u njezinu središtu. Gospode dragi, odbila je

preklinjati. Možda bi ga trebala prisiliti da bude taj koji će moliti za još. Da, zvučalo je kao

izvrstan izbor. Julianna zubima zarobi Ronananov jezik i usisa ga u usta. On zareži, a

njezino se spolovilo stisnu od tog dubokog, titravog zvuka. Milovao joj je ruke, nježno

masirao ramena, leđa, vanjsku stranu rebara, a zatim i donju ivicu grudi. Bradavice su joj

bile tvrde, nabrekle, žudjele su za njegovim dodirom, ali nije im se približavao. Umjesto toga,

izluđivao ju je milujući je posvuda osim tamo. Bio je dobar... jako dobar. Jedva da su i počeli,

a ona se već topila. Postalo joj je jasno zašto ga je onih nekoliko žena u dvorcu zadihano

proganjalo. Tko zna što budućnost sprema? Nije se usudila misliti na to ni trenutak dulje.

Noćas je bio samo njezin. Julianna nježno prekinu poljubac, odgurnu ga na leđa i uspravi se

na koljena, malo se trgnuvši kad osjeti oštru bol u bedru. Ne skidajući pogled s njegova,

otkopča pojas i počne se sporo razodijevati. Svukla je svaki pedalj tkanine, polako,

zavodljivo. Vidjela je kako mu se oči šire, a zatim postaju teške. Prsa su mu se počela

ubrzano podizati i spuštati. Koliko god je želio zadržati kontrolu, želja mu je rasla sa svakim

djelićem odjeće koji bi svukla. Julianna odbaci haljinu i kleknu samo u potkošulji, primjećujući

koliko je bila otrcana, toliko da su joj ukrućene bradavice stršale kroz tkaninu, a oba su joj

zagasita kruga bila jasno vidljiva. Ronan upre oči upravo na to mjesto, što ona bez odlaganja

iskoristi. Lagano izvije leđa, a zatim zgrabi vezice po sredini prednjice.

- Pričekaj! - reče Ronan grubim glasom. - Pusti mene.


95

Julianna umiri prste i pričeka. On dohvati vezice između palca i kažiprsta. Sporo ih je

povlačio i činilo se da je fijukanje njihovog razvezivanja odjekuje sobom. Podiže se na

koljena, tako da su oboje sučelice klečali. Dok joj je srce tutnjalo u ušima, Julianna uvidje da

otežano diše. Bila je gotovo gola. No, osjećala se potpuno izložena. Potkošulja joj je bila

razvezana, a prednjice rastvorene gotovo do pupka široko su joj izlagale dekolte. Ronan joj

prstom prijeđe od udubine na grlu, preko udoline između grudi do trbuha. Julianna upije dah,

uvuče trbuh. Koža joj se naježi i ona zadrhti.

- Mekša si nego što sam zamišljao. - prošapta Ronan. Prignu se i poljubi je u ključnu

kost. Milujući je usnama i trljajući nosom, spuštao se niz udolinu između njezinih grudi. Prsti

su mu nježno pratiti liniju ožiljka iznad njezinih grudi, ponovno joj oduzimajući dah. Rana od

bodeža otprije tri godine. - Mislio sam da ćeš biti tvrda, žilava, ali nisi.- Zvučao je zapanjeno.

- Kad si jutros zbacila plaid, bio sam zapanjen vidjeti takvu ženstvenost.- Dotaknu joj još

jedan ožiljak na ramenu, od buzdovana, čiji su joj se nazubljeni šiljci bili duboko zabili u

meso i boljeli poput pakla.

- Misliš li da sam muškobanjasta?- upita ga, počevši se osjećati pomalo nezgrapno.

Prsti su joj počivala na njegovim ramenima, pa se nagnula kako bi prebacila težinu na

neozlijeđeno bedro.

- Ne, nimalo. Ali tako si snažna. Nisam mogao ni pomisliti da žena može biti i snažna

i... zavodljiva. Ali, dokazala si mi da griješim. O toliko toga. Čak i o tvojim ožiljcima. Oni

pričaju priču o ženi punoj snage i hrabrosti. Divim ti se.

Vrelina joj zažari obraze i ona odvrati pogled ne znajući kako bi trebala shvatiti njegove

riječi. Ronan joj prstom podiže bradu, prisiljavajući je da ga pogleda.

- Moje riječi i dalje vrijede. Ti jesi nagrada. Bogatstvo koje hoda među nama. Božica

Julianna. Nitko od nas nije shvaćao kolika je čast biti u tvojoj prisutnosti. I to ne samo zbog

ovog dara koji mi daješ. Ja sam...- On odmahnu glavom. -Nisam dobar s riječima, moja

gospo.

Njezino srce preskoči. - Ali, jesi.

Julianna mu pritisnu dlanove na lice, osjećajući kako joj čekinje na njegovim obrazima

golicaju kožu.

- Nikad prije nisam ovoliko dugo razgovarao sa ženom. Osjećam se kao budala.

Julianna se tiho nasmije. - Još jednom, u dobrom si društvu. Dosta je bilo razgovora. Sad

me poljubi.

Ronan je čvrsto privije uz sebe, ruke joj omota oko struka i usnama okrznu njezine. U

početku je bio nježan, kao da testira vodu. Bilo je senzualno, sporo, jezici su im se stopili i

milovali, kao da su imali svo vrijeme ovoga svijeta za probati jedno drugo. Julianna zgrabi


96

stražnji dio njegove duge košulje i izvuče je iz plaida, a zatim mu rukama prijeđe preko golih

mišića uz kralježnicu. Pod vršcima prstiju osjeti čvornate ožiljke koji su mu prekrivali leđa.

Ratne rane. Znak pravog ratnika. Bio je topao, žilav, čista snaga. Osjetio je kao da je njezin

dodir zapalio nešto unutar njega. Poljubi je ushićujuće žestoko. O, ovo je Ronan kojeg je

poznavala, snaga i strast iza poljupca koji ju je istovremeno činio i slabom i jakom. Dok mu

je rukama prelazila uzduž kralježnice, ukopavši mu ih u ramena, i Ronan je nastavio

istraživati. Sputao ju je zakačivši palce u njezinu potkošulju i povukavši je preko ramena i niz

ruke. Ispuni je uzbuđenje; preplavi je. Nije bio poput štitonoše. Ronan je znao kako joj

dodirom izvući uzdah, a jedva što su odmaknuli dalje od poljupca. Ili, možda je to bilo zbog

načina na koji je disao. Svakog nježnog dodira, njegovog mirisa, njegova bića. Julianna mu

izvuče ostatak košulje iz plaida, tako da je mogla osjetiti njegov trbuh - još jedno

namreškano prostranstvo širokih, muževnih mišića. Kad je raširila prste na njegovim golim

prsima, Ronan joj siktavo dahnu na usne.

- Ajme, djevojko...- promrmlja i skliznu usnama s njezinih, utirući provokativnu stazu

duž njezine brade i vrata. Gorjela je svugdje gdje bi je dotaknule njegove usne. Željela je da

se i on osjeća isto. Julianna prisloni sljepoočnicu na njegovo rame, a usne na vretenasti vrat.

Ronan opet šištavo dahnu. Lizao ju je po tijelu, a ona je oponašala njegove poteze, vrhom

jezika liznula mu je slanu kožu prije nego što je pritisnula usne kako bi ga nježno posisala.

Njegov miris dotaknu joj nosnice, izazivajući joj nešto čudno u utrobi. Kao da ju je i sam

njegov miris mogao razoružati. Prije nego što je uspjela pomnije raščlaniti svoju opčinjenost

njime, više nego s bilo kim koga je ikad upoznala - Ronan joj obuhvati grudi i palčevima joj

prijeđe preko nabreklih bradavica. Julianna dahnu, isprsi se, potpuno mu ispunjavajući šake

svojim grudima. Bio je topao, ali koža joj je ipak bila prekrivena ježurcima i kroz nju prostruji

zimica zabrinjavajućih razmjera. Snošaj sa štitonošom bio je zabavan, uzbudljiv, ali nikad

nije u njoj izazvao ovakav odaziv. Vođenje ljubavi s Ronanom bilo je sasvim drugačije

iskustvo, takvo da joj postade jasno zašto su žene preklinjale za još. Da nije prisegnula da

neće, doista bi već mogla preklinjati. Ronan kliznu ustima s njezinog vrata i poljubi joj

udolinu između grudi, trljajući se o mesnate brežuljke. Njegov vreli dah milovao joj je tijelo i

ona zacvili. Željela je da joj okusi bradavice. Žudjele su upravo za tim i nije mogla shvatiti

zašto. Štitonoša joj nikad nije poljubio grudi. Dirao bi ih, igrao se bradavicama, ali

nikad...Vreli vrući baršun dotaknu joj vrh jedne dojke. Julianna vrisnu. Njene oči, za koje nije

ni znala da su bile zatvorene, širom se otvore i pogled joj padne na Ronanov ružičasti jezik

koji je palucao oko njene bradavice. Gledala ga je, hipnotizirana, dok je kružio oko vrška,

palucao preko njega, a zatim ga usisao u usta. Sveti... Um joj se isprazni i od nje ne osta


97

ništa doli gomile vrelog, opakog utiska. Obujmi mu glavu, provuče mu prste kroz kosu i

čvrsto ga zgrabi za zatiljak.

- Nemoj prestati. - zaječi.

Ronan se nasmije i besramnom brzinom prijeđe jezikom preko njezina tijela. Tražiti od

njega da ne prestane ne smatra se preklinjanjem, zar ne? Nije znala. Nije je bilo briga. Nije

bilo važno izgubiti u tom izazovu dok god joj je činio to što čini. Drhtavim prstima Julianna

pusti Ronanovu glavu, krenu mu istraživati prsa i pronađe njegove sitne bradavice. Bile su

tvrde, a kad ih je nježno stegnula, on zastenja. Što bi učinio da ih stavi u usta? Još uvijek su

klečali licem u lice, pa ga Julianna lagano gurnu.

- Skini odjeću i legni. - šapnu mu uz vrat. Ronan je iznenađeno pogleda. Postupno joj

je nadirala hrabrost, ali se rasprši kad ga je pogledala. Jedini razlog tome bila je njezina

zabrinutost da bi mogla reći ili učiniti krivu stvar. Ronan je bio stručnjak za vođenje ljubavi, a

ne ona.

- Kako vi kažete, moja gospo.- Ronan se odmaknu od nje nekoliko centimetara, izvuče

iglu iz svog plaida, baci dugi komad tkanine iza sebe i svuče košulju.

Julianna je sjedila na petama i promatrala kako mu se zlatasta koža posuta svijetlim

dlakama ponovo otkriva pred njom. Zastade joj dah i osjeti vrtoglavicu. Ronan je bio lijep.

Kao da je bio oblikovan od kamena, ali kad ga je dotaknula, znala je, da iako je bio mišićav,

jednako tako bio topao i podatan. Slijedila je ružičasti ožiljak blizu njegovog ramena - od

njezina bačena bodeža. Lijepo je zacijelio, ali ipak bi voljela da je promislila prije bacanja.

- Ne brini zbog toga, djevojko. Ja bih učinio isto.- Nasmiješio joj se i pogladio je po

obrazu. Dodir mu je bio utješan i bilo joj je drago da joj nije zamjerao što ga je ozlijedila. -

Osim toga, nikad me nije ozlijedila žena. Ovo mi je najdragocjeniji ožiljak.

Julianna se nasmija i ugrize za usnicu. - Svejedno, još uvijek mi je žao.

Namjestivši svoj plaid, legao je na leđa, dok mu je vatra bacala rasplesane sjene po tijelu.

Je li mislio da će se predomisli? Je li zbog toga zadržao plaid? Možda. Ali i ona je otkrila da

joj se sviđa ta nota tajnovitosti. Mogla je istraživati dio po dio njega. Više od svega željela je

prikriti tu notu. Svako malo bi se mrvicu preplašila, ali duboko u sebi, htjela je ovo. Htjela ga

je osjetiti u sebi. Željela je biti voljena, barem samo večeras. Vodila je samotan život, a

sudeći po načinu na koji se odvijao, nastavit će tako živjeti. Osim trenutačno. Noćas će se

pretvarati da je život drugačiji. Julianna je polako puzala na koljenima, shvaćajući svakim

centimetrom da ju je otkrio i da se prisjeća svih onih trenutaka kad ga je proučavala dok je

bio pod groznicom. Zaustavila se kad mu se primaknula i sjela na pete. Zuriti mu u prsa bilo

je previše napasno. Prijeđe pogledom preko njih, pa ga pomilova, osjećajući pod rukom

poznato prostranstvo.


98

- Sjećaš li se da si me ljubio kad si imao groznicu?- upita ga.

Ronan kliznu rukom preko njezine i privuče je bliže. Ona ga obuhvati dugom rukom,

ispruživši se na njemu, tako da su im se doticala rebra.

- Sjećam se da sam to sanjao.

- Bilo je stvarno.- Juliannu iznenadi mekoća vlastitog glasa.

- I bilo je jako dobro. - reče on.

Usne joj se izviju u osmijeh. - Da.

- Dođi ovamo.

Nije oklijevala prignuti se da ga poljubi, zadovoljna što joj je dopustio biti gore,

prepuštajući joj veću kontrolu. Dok ju je ljubio, skliznuo je rukom ispod njezine potkošulje,

vatreno je milujući od gležnja do prepona. Julianna zadrhti i snažnije ga poljubi. Kad joj je

stigao do stražnjice, čvrsto je stisnu. Ona uzdahnu. Milovao joj je bokove, ogoljena rebra,

trbuh, donju ivicu grudi; svaki je dodir bio mekan, ali tako moćan u svojoj žestini i

privlačnosti. Međunožje joj je bilo vlažno i zgrčeno u iščekivanju da je ispuni. Ronan skliznu

rukom između njezinih bedara i blago raširi prste, prisiljavajući je da raširi noge za njega.

Učinila je to bez oklijevanja i zastenjala kad je kliznuo prstom preko njezinih vlažnih nabora i

pomilovao očvrsnuli grumenčić njezina užitka. Već je i ovako bilo dobro s ovim čovjekom.

Međunožje joj se zgrči, a utroba zadrhti. Propnu se prema njemu, želeći produbiti prekrasne

osjete koje je milovanjem izvukao iz nje. Bili su joj potrebni. Odbijala je preklinjati za još,

osim vlastitim tijelom. No, tada on gurnu prst u nju. I ona vrisnu - prodahta i ugrize se za

jezik da mu ne bi rekla da prestane.

- Tako si vlažna. Htjela ti preklinjati ili ne, tijelo ti plače za još.- Ronanov glas je bio

dubok, izazivački i kliznu joj preko tijela s istom milinom kao i njegove ruke.

- A što je s tvojim tijelom?- upitala ga, a glas joj je bio jednako promukao.

- Daj mi ruku. - reče joj on.

Julianna ispruži ruku i Ronan je usmjeri preko svoga plaida da uhvati njegov ukrućeni ud.

- O!- Ona iznenada ustuknu od straha, ali se prisili čvrsto ga zgrabiti. Još nešto što ne

bi učinila s vlastelinom. Oni su imali samo brzinski snošaj. Ratnik se ne povlači iz borbe. Uz

mali osmijeh pobjede, stisnu njegovu muškost, široku kao koplje i prilično dugu. Dragi Bože,

bio je dojmljiv! Ohrabrivši se, klizila je uzduž po njemu, dok joj je zapetljana tkanina njegovog

plaida užasno smetala.

- Hoćeš li skinuti plaid?- upita ga.

- Hoću, vrlo rado.- On se nasmiješi i namignu joj, oduzimajući joj dah.


99

Ronan zgrabi pojas; tu je gestu doživjela krajnje izazovnom, i otkopča ga. Hitrim

pokretima i podižući bokove odmota plaid, ostajući gol i potpuno izložen. Juliannine se oči

raširiše dok joj se pogled sužavao na njegovo dično... tijelo.

Nisam posve sigurna da se mogu nositi s tim. - reče smeteno.


100

ŠESNAESTO POGLAVLJE

onanove stisnute usne razvukoše se u osmijeh dok je pokušavao ne

nasmijati se na ozbiljan, zabrinuti pogled koji je prešao preko Julianninog

lica.

- Uvjeravam te, bit će u redu. - reče joj, pokušavajući je umiriti.

U trenutku kad je ugledala njegovu erekciju, žena je izgubila svu hrabrost, koja je inače u

valovima zračila iz nje. Ronan je bio ponosan na svoj kurac. Bio je veći od većine drugih, ali

znao je što s njim, a to je bilo ono što je zbilja držalo dame zadovoljnima.

- Ne znam. - reče ona zamišljeno. -Štitonoša nije bio...

Ronan se nasmija. Primi joj ruku i položi je na svoju erekciju, škripeći zubima zbog topline

njezinih okretnih prstiju koji su ga obujmili.

- Savršeno dobro to podnosiš, djevojko.

Nasmiješila mu se i palcem mu pomilovala glavić. Bože dragi, neće moći izdržati! I to

samo od njezinog dodira. Bilo je nešto u tome što ga je upravo ona dirala. To mu je značilo

više od same tjelesnosti. Prodrlo je dublje u njega. Nešto što nije bio spreman trenutno

istraživati.

- Koža ti je mekana, a mislila sam da će biti gruba. - reče ona u čudu.

- Što si točno činila s tim štitonošom?- Ronan podiže obrvu, počevši sumnjati ne

samo u štitonošine vještine, nego i u njegovo postojanje.

Njezina reakcija na njega bila je tako sirova, tako neiskusna, gotovo kao da nikad prije nije

bila s muškarcem.Čak i uz svjetlost vatre mogao je vidjeti kako joj se lice mrvicu zažarilo.

- Ne budi sramežljiva, djevojko. - Pomilova je po ruci, osjećajući pod prstima peckanje

njezine kože.

- Bilo je brzo.

- Nije te dirao ovako kao i ja?

Julianna odmahnu glavom.

- Jesi li pronašla svoje zadovoljstvo?

Ona se namršti. - Mislim da jesam.

To je najvjerojatnije značilo da nije. - Jesi li se rasprsnula ovdje?- upita je, klizeći rukom

natrag među njezina bedra i milujući joj međunožje.Juliannina glava padne prema naprijed i

ona dahnu.

- Nisam.

- No, svidjelo ti se... biti s njim? - Ronan se trudio biti blag. Julianna je na mnogo

R


101

načina bila vrlo jaka žena, ali kad je bila riječ o vođenju ljubavi izgledala je krhka i nevina.

Nije je želio prestrašiti, niti je obilježiti po tom pitanju.Kimnula je glavom.

- Da.

Nasmiješio joj se, kružno gladeći grumenčić njezinog zadovoljstva, a ona je bez prestanka

kolutala očima i rastvarala usne. Ni ona nije prestajala kliziti uzduž njega, što je bila

poteškoća koju je trebao ispraviti. Ako nastavi tako, neće moći izdržati dovoljno dugo da bi

njezino iskustvo s njim bilo imalo bolje od onoga koje joj je pružio štitonoša. To nije bio

njegov stil. Kad bi Ronan odveo ženu u krevet, nije ničega ostajala željna. Brzo ih je

razdvojio i položio je na leđa, oprezno zbog njezina bedra i nadvio se nad njom.

- Što to radiš?- upita ga.

- Vodim ljubav s tobom. - odgovori on, trljajući joj se o vrat, a zatim grizući uho. -Da

sam ti dopustio nastaviti tvoju igru, bilo bi gotovo i prije nego smo počeli.

- Je li ti se... svidjelo?

- O, da, djevojko. Jako mi se svidjelo.

Julianna uzdahnu, pa iako je nije gledao u lice, mogao je čuti kako se smije. Volio je

zvukove njezinih uzdaha, žudio je čuti ih još više. Trljajući je nosom, prokrčio je put između

njezinih grudi, poljubio joj trbuh, zadigao joj potkošulju preko bokova, a zatim je povukao u

sjedeći položaj, kako bi lakše uklonio preostalo. Muda mu Marjanovih!... Bila je gola, u

punom sjaju. Lijepa. Zlatna u svjetlosti vatre. Sprijeda je bila jednako dobro građena kao i s

leđa. Čvrsta, ravnog trbuha obloženog plitkim mišićima, kakve nikad prije nije vidio na ženi.

Julianna je pošteno ispekla svoj zanat, i sad, kad su ostali ovdje, zahtijevat će od nje da mu

kaže gdje je točno odradila svoju obuku- ovaj put cijelu priču.Grudi su joj bile oble, pune,

prpošne. Mekane, baš kao što su i izgledale. Bokovi su joj bili uski, bedra duga i lijepo

oblikovana, a njezin je brežuljak resio dlakavi trokut crvenkaste boje. Ronan je pomilova

uzduž bedara, hitro joj prelazeći rukom od koljena do bokova.

- Julianna, izuzetna si. - prošapta.

Legla je na leđa, raširila bedra i otkrila ružičaste latice svoga spolovila. Ronanu zastade

dah. Svrnu joj pogled na lice. Očni kapci su joj bili otežali, oči zamućene od želje; gledala ga

je, proučavala. Iz nje je odisalo povjerenje. Povjerenje. Ova žena mu je položila u ruke ono

najdragocjenije što je posjedovala.Za nju je tijelo doista bilo bogatstvo. Ponuda, njezin


102

odgovor na njega bili su tako neodoljivi. Prsa mu se zategnuše, a svaki mišić napne,

spreman na skok. Zavjetovao se samom sebi da će se potruditi dovesti je do vrištanja od

užitka, iznova i iznova.

Ona se opusti i nasmija. -Izgledaš zabrinuto, Ronane.

- Nikad. - odgovori on, namignuvši joj. - Samo te ne mogu prestati gledati. Valjda sam

napravio zbrku od našeg prvog puta.- Klizio je rukama uzduž njezinih toplih bedara.

Prekasno je shvatio da je rekao -prvog puta-, kao da očekuje naknadne prigode.Julianna

usisa donju usnu i rukama obgrli koljena. Iščekivala je. Koliko god ju je prije zadirkivao,

Ronan nije htio dopustiti da preklinje, ako ništa drugo, onda zato što mu je očajnički bio

potreban njezin dodir.

- Još uvijek imaš vremena iskupiti se za to. - reče ona raspjevano ga zadirkujući. –

Nikud ne idem.

Ma, vrag ga odnio, ako joj se ne iskupi i deseterostruko! Ronan joj kleknu između bedara,

bokovima osjećajući toplinu njezinih snažnih nogu. Kurac mu je pulsirao i mogao se zakleti

da mu je bilo teže nego ikad prije. Julianna prikuje oči tamo gdje mu se glavić lijeno

prislanjao na njezin brežuljak. Pogled koji joj je do tad ispunjavao strah, sad je ispunjavala

glad. On prebaci težinu na lakat. Vreli joj je, vlažni rascjep zibao njegovu palicu i on se trgnu

od užasno bolno moćnog užitka. Zatvori oči i baci joj se na usne, pokušavajući odvratiti

pozornost od onoga što je zapravo htio; zakopati se u njezino vrelo središte. Potresali su ga

drhtaji, dok mu je masirala leđa, ruke, kukove. Žene s kojima je spavao bile su vatrene

ljubavnice, ali uvijek bi brzo bilo gotovo, koliko god bilo zadovoljavajuće za obje strane.

Nikad se nije toliko potrudio oko žene, nikad mu žena nije pružila toliko zadovoljstvo samo

dirajući ga i ljubeći. Vođenje ljubavi s Juliannom bilo je sasvim novo iskustvo zbog kojeg se

osjetio gotovo kao djevac. Dodirivali su se, ljubili... i razgovarali. Otkad je to razgovor postao

dio snošaja? Jasno, znao je šaptati zločeste fraze i zahtijevati jednako zločeste radnje, ali

voditi običan razgovor, međusobno se upoznavati, istinski osjećati. Gospode, zavrtjela mu je

pameću!I što je bilo zastrašujuće, uživao je u tome. Ronan je bio zaljubljen u Juliannu. I to

od trenutka kad ju je prvi put ugledao. Povuče joj se s usana i poljupcima se vrati natrag na

njezine bujne grudi, a zatim i niže. Pružit će joj zadovoljstvo svojim ustima. Njezin ženstveni

miris dražio mu je osjetila, od njega mu poteče voda na usta. Kad je poljubio sam vrh


103

njezinog brežuljka, gdje su joj počimale meke kovrče, Julianna prodahće i bedrima mu čvrsto

stisne glavu.

- Ne, Ronane.

- -Da, Julianna. - On joj na silu raširi bedra i puhne topli dah preko njezinih nabora,

slušajući je kako pokušava obuzdati cviljenje. - Prestat ću, ako ti se ne sviđa.- Podiže pogled

prema njoj, vidje da je zagrizla šaku i kimnula glavom. - Mislim da ti se sviđa. - reče on,

draškajući joj nabore vrškom jezika. Još jedan pogled mu dokaza da je ponovno kimnula, i

dalje grizući šaku. Ronan se nasmija, a zatim zaroni po još malo okusa. Dražio ju je,

istraživao, lizao. Juliannino prigušeno cviljenje naraslo je do snažnih krikova zadovoljstva.

Palčevima joj je rastvarao nabore, dobivši potpuni pristup njezinoj srži užitka. Bože, imala je

okus Raja! Skliska vrelina i ženstvena senzualnost. Sisao joj je grumenčić, palacao jezikom

po njemu, nosom joj milovao nabore, ustima vodio ljubav s njom.Juliannina bedra su se

tresla i ona ih čvrsto stisnu. Šaka koja joj je bila u ustima sad mu je bila u kosi, dok je čvrsto

držao usta na njezinu središtu. Izvijala je bokovima ispod njega, a kad joj je stavio prst u vreli

baršun, njezini ga mišići čvrsto stisnuše. Bila je blizu... Ronan nije odustajao. Nastavio je

prodirati i povlačiti se, sve dok se Julianna nije rasprsnula pod njegovom skrbi.

- Ronane!- povika ona, dok joj se tijelo silovito treslo. Sjedne nošena snagom vlastitog

vrhunca, raširenih očiju, širom otvorenih usta od iznenađenja i zažarenih obraza.

Usne mu se izviše u osmijeh čistog muškog zadovoljstva. - Rekao sam ti da će ti se

svidjeti.

Ona polako kimnu. - Da... Bilo je... čarobno.- Obliže usne. -Mogu li... i ja tebi učiniti isto?

Ronanu se digne kurac, a pomisao na njezine sočne usne omotane oko njegove duljine,

gotovo ga prisili da svrši upravo tada i tamo.

- Sljedeći put. - kaže promuklo.

Ona kimnu, spremno prihvaćajući da će biti sljedećeg puta. Dovraga, oboje su trenutno

živjeli u nekom drugom svijetu. Uskoro će ih pogoditi stvarnost i Ronan nije namjeravao

pokvariti trenutak razmišljajući o sutra. Uspuže joj uz tijelo dok im se nisu dodirivali nosovi.

- Jako te želim. - prošapta on.

Julianna mu odgovori podižući bokove i grickajući mu donju usnu.

- Uzmi me.


104

Ronan joj izvije bokove, dok mu je kurac pritiskao njezinu glatku vrelinu. Nasrnu, jednim

prodorom se potpuno zakopavajući u nju. Bila je izvanredno uska, odjednom ga je okružila

čahurom užitka. Čelo mu je palo na njezino i nije se mogao pomaknuti; samo je udahnuo,

pokušavajući se usredotočiti i odgoditi oslobađanje na čijem je rubu lebdio.

- Ovo je tako dobar osjećaj. - promrmlja ona, krenuvši ga poljubiti u vrat. Ako nastavi to

činiti... Pomičući se, Ronan je uhvati za bradu, zahtijevajući njezine usne, samo kako bi

zaustavio užareno mučenje njezinih usana na svom tijelu. Ona napne intimne mišiće, zavrti

bokovima i gotovo ga porazi. On zastenja. Postupno se povukao, a zatim zaronio natrag.

Želio je ići sporo. Želio je oboma produljiti zadovoljstvo, ali bio je tako prokleto dobar osjećaj

biti u njoj... A ona je jecala, zarivala mu prste u leđa, podizala i spuštala bokove kako bi se

susrela s njegovima. Julianna je bila prirodno nadarena za vođenje ljubavi. Najbolja koju je

ikad imao. Zadržao je ritam i odmjerene prodore, računajući da će izvući zadovoljstvo iz nje,

ali Julianna je bila divlja mačka, žustra i zahtjevna. Čim je osjetio kako joj se spolovilo čvrsto

stisnulo i zalepršalo, Ronan je znao da neće biti ništa od namjere da cijelu noć vodi ljubav s

njom; uspjela ga je nadvladati. Stisnu zube i strmoglavi se u nju, snažnim prodorima

izvlačeći vrhunac iz nje. Još jedan. Mogao bi joj pružiti još jedan.

- O, Ronane.. - ona prodahta. -Tako je dobro...- Tijelo joj potresoše drhtaji, pa se

preslikaju i zgrabe i njega; zadovoljstvo mu prosija s dna kralježnice i zavalja se naprijed.

Ne. Još neće svršiti... Ronan čvrsto stisnu oči od zadovoljstva koje mu je zgrabilo tijelo i

preuzelo ga. Utisnuo joj usne na pregib ramena, lizao i grickao kožu, sisao ušnu školjku.

Zavrtjevši bokovima, izvije se i uđe u nju, pogodivši ono mjesto za koje je znao da će je još

jednom dovesti do užitka. Julianna prodahće i zavrišti. Tijela su im bila skliska, klizila su

jedno po drugome u vreloj strasti.

- O!- poviče ona, pa mu zarinu zube u rame i ne tako nježno ga ugrize. Još jednom ga

je njezino tijelo okružilo u vrelom vrhuncu. Ovaj put se Ronan nije suzdržavao. Ubrza ritam,

zabijajući se duboko i žestoko. Olakšanje ga pogodi olujnom silinom, tresnuvši ga snagom

koju nikad prije nije iskusio. Iznenadni, duboki jecaj pobjegne mu iz grla, dok mu je čitavo

tijelo titralo uz njezino.

- Julianna!- Zagrmi prije nego što se srušio na nju.

Pazeći da je ne skrši, osloni se na laktove, ali mu je čelo i dalje bilo prislonjeno na njezino

rame, dok je čekao da mu se ujednači disanje. Njihovo vođenje ljubavi bilo je poput

rastvaranja zemlje. Nešto što mijenja život.Euforično. Šokantno. Prokleto dobro.

- Julianna. - promrmlja opet, pa je meko poljubi u usne i milujući je, namjesti joj


105

pramenove kose zapetljane oko lica.- Ovo je bilo..

- Zapanjujuće.

On kimnu i ponovno je poljubi. Osjeti kako mu se srce stegnulo. Ona je bila njegova

Julianna. Njegova. Nikad neće dopustiti nekome drugome da je dotakne. Kvragu i taj njezin

brat!; sad je bila njegova i ni pod kakvim okolnostima neće dopustiti da mu je netko oduzme.


106

SEDAMANESTO POGLAVLJE

ulianna trepne i otvori oči, široko se protegne, a zatim panično uvidje da je

potpuno gola i da je ostala bez pokrivača. Brzi pogled po kolibi otkrije joj da je

Ronan otišao i na trenutak je obuze panika. Je li je ostavio ovdje? Kad je

sekundu kasnije ušao kroz vrata, brzo joj uminuše strahovi, ali ih zamijeni poniženje, pa se

okrene na trbuh, pokušavajući sakriti grudi od njega. No, trgne se kad se prevrnula na

ozlijeđeno bedro. Kanila se skupiti zgužvanu vunenu tkaninu s poda. Njegov plaid. Gdje joj

je odjeća?

- Lijep prizor ujutro. - reče veselo Ronan.

Prije nego što se uspjela do kraja pokriti, on je zaigrano pljesnu po goloj stražnjici.

- Zašto si mi dopustio da spavam ovoliko dugo?

Kroz brojne pukotine na kolibi prosijavalo je sunce, a Ronan je zacijelo u nekom trenutku

otvorio jedini prozor da pusti malo svježeg, iako strašno hladnog zraka. Trebali su krenuti s

prvim svjetlom, a ne u podne.

- Nisam imao srca buditi te. Pogotovo znajući koliko ti je potreban san.- Njegov vraški

osmijeh i namigivanje živo su je podsjećali zašto je bila umorna. Rumenilo joj prekrije kožu,

a bradavice i međunožje trenutno zabridješe. I sam pogled na njega podsjeti je na njihovu

zajedničku noć. Na istraživanje, na učinak koji je imao i na njezino tijelo i na um. Kako bi ga

sada mogla pustiti od sebe? Morat će obaviti taj razgovor sa svojim bratom. Uvjeriti ga da

neće zanemariti svoje dužnosti, ali da želi i nešto više. Kako misli da je otkrila da je -to više-

bio Ronan. Namrštila se dok je ustajala, s plaidom skupljenim oko ramena. Ali, bit će

nemoguće obratiti se bratu ako Ronan ne osjeća isto. Julianna nikada neće prisiljavati

muškarca da je zaprosi, a Ronan nije spomenuo da bi htio biti doživotno vezan za nju.

Zapravo, nisu li razjasnili jedno drugome da je to bilo samo uživanje? Iznova je proreže

razočaranje. Učinili su -ono- i neće povući svoju riječ. Ni za milijun godina. Čak ni ako joj

prislone nož uz grlo. Previše je poštovala Ronana. Nije htjela uništiti njihovu povezanost.

Iako, i on je spomenuo nešto o opet, što je podrazumijevalo da to nije bio jednokratan

dogovor. Julianna je htjela zaječati, ali suzdržala se, suspregnuvši jecaj u sebi. Nema

potrebe uznemiravati ga svojim promjenjivim ženskim umom - koji je izgleda isplivao kad joj

je on ušao u život. Prije je sve bilo odrješito i suhoparno. Crno i bijelo. Činilo se da sad

postoje nijanse sive, toliko različitog spektra da se osjećala kao da živi unutar olujnog

oblaka. Uočivši uredno rasprostrtu odjeću po stolu, krenu ga zadirkivati.

- Malo si se igrao sluškinje, je li?- Čini se da je to pitanje pomoglo, ne samo

oraspoložiti nju, nego i zabaviti Ronana. Nasmijao se.

J


107

- Griješiš. Samo sam je maknuo izvan tvog dosega, kako bih se mogao još mrvicu

diviti tvojoj figuri.

Julianna mu dobaci lažno mrzovoljan pogled preko ramena, namjerno malo spuštajući plaid

i izlažući tijelo.

- Onda si uspio.

Lice mu postade ozbiljno. -Nikada mi ne izmakne ono što želim.

- Ni meni.- Tu ju je dobio. Željela ga je. Za dulje od jedne noći. Dao je primjedbu, a ona

ju je protumačila po svome. Ronan je bio njezina zadaća. No, dok se uvlačila u svoju odjeću,

Julianna nije mogla ne preispitivati njegov izbor riječi. Je li mu ona bila samo netko koga je

osvojio?Muda mu Marjanovih i prokletog mu pakla! Što je, dovraga, mislio rekavši nešto tako

besmisleno? Ronan je želio vratiti vrijeme i zaustaviti te riječi prije nego mu prijeđu preko

usta. Je li, zbilja, upravo postigao da to zazvuči kao da je bila laka djevojka? On će se morati

jako dobro pripaziti, jer je bila sigurna da će mu zaparati leđa jednim od svojih otrovanih

oružja. Ronan ju je oprezno promatrao. Čekao je eksploziju. Ali, kad se okrenula lice joj je

bilo spokojno, bezizražajno. I to ga je poplašilo više nego kad je vidio krvava tijela svojih

roditelja u kolima kojima je klan Sutherlandovih dovezao kući njihove ostatke. Njezin izraz

lica značio je toliko toga - nimalo joj nije bilo stalo do njega i do toga da je on bio taj koga se

lako zavelo. Kvragu, bila je ratnica. Ne bi bilo ništa čudno da je pokupila par loših ratničkih

navada, poput zaskakanja svega što se nudilo. Ronan pogleda u tlo, razmišljajući o tome.

Nije vjerovao u to. Nije htio povjerovati. Njezina strast je bila stvarna. Opipljiva. Bol zbog

toga što ga je možda iskoristila, zareže ga dublje nego što bi ikada htio priznati. Još gore od

odbijanja bilo je to što ona možda vjeruje da je, zapravo, on bio taj koji je tako razmišljao.

Ne, nije joj mogao dopustiti da povjeruje u to da mu je bila samo osvajanje.

- Julianna. - počeo je, prišavši joj korak bliže. Bio je izveo konje na pašu, planirajući se

vratiti unutra i probuditi je donoseći joj doručak. - Nadam se da bi prije nego što krenemo

mogli doručkovati skupa,. Nemam puno hrane, ali...

Ona podiže ruku i prekinu ga. - Nema potrebe. Možemo usput jesti. Jako kasnimo s

rasporedom.

Ronan pokuša ne ovjesiti lice, ali njezin odsječan ton i očito otpravljanje povrijediše mu

ponos. Trebao je znati da je sinoć bio jedan i jedini put što su dijelili intimnost. Onaj koji

nikad neće zaboraviti i koji će ga proganjati u snovima dok je živ, koliko god to dugo bilo.

Proučavala mu je lice na način koji mu je govori da je primjetila njegovu reakciju.

Prokletstvo. Uvijek je bio dobar u prikrivanju osjećaja. Osim s njom. Prelazeći rukom od čela

do brade, Ronan izbriše sve osjećaje s lica. Julianna je pogledavala u svoje nožne prste, pa

u njega, kao da se donekle smekšala.


108

- Žao mi je, Ronane. - reče mu. Prekrižila je ruke na prsima, a on je dobio osobit

dojam da se pokušavala zaštiti, jednako kao i udaljiti od njega. - Nisam namjeravala biti...

nepristojna. Samo... Sinoć...- Ona ispusti dah, a on nije bio siguran želi li čuti što mu je još

imala za reći. Usiljeno mu se osmjehnu. - Ovo je bila prekrasna noć. Ali, to što smo bili

skupa nije izbrisalo činjenicu da se Ross nalazi nekoliko kilometara niz cestu i da stvara

novu vojsku, sa ili bez pomoći svoga rođaka. Možda bismo čak mogli pridobiti još kojeg

grofa na svoju stranu. Moramo se vratiti u Eilean Donan.-

On kimnu. Kako je mogao zaboraviti opasnost koja se nadvila nad njegov narod? Zato se

ne bi trebao zbližavati s nijednom ženom, osim s curama koje su mu bile voljne pružiti malo

užitka. Zamalo je zaboravio u kakvom je položaju njegov narod, zbog toga što je bio s

Juliannom.

Bruce, Valas, Škotska i cijela njegova obitelj, svi su ovisili o njemu. I na neki način, i

Julianna. Sve ih je iznevjerio. Utroba mu se uvije, a želja za doručkom odjednom rasprši.

- Tada, idemo jahati.

Jutarnje sunce na njezinu licu nije bilo dobrodošlo kao što bio inače bilo. Julianna je teška

srca napustila kolibu. Osjetila je da su joj noge teške dok je s mukom prilazila Smjelom.

Ronan joj je već bio osedlao konja. Čovjek je bio... ništa manje nego nevjerojatan. I osjećala

se kao prava djevojčura. Izraz na njegovom licu kad je odbila doručak istrgnuo joj je dušu.

Gotovo kao da je zbilja htio nešto više. Imao iste osjećaje. Koliko god joj se to činilo

nemoguće, zapravo je bilo moguće da je i on osjećao isto. Odjednom mu lice postade

bezizražajno. Sakrio je osjećaje od nje. Osjećala se kao kad se prvi put pokušao sakriti od

nje. I to ju je boljelo. Sve bi dala da može promijeniti ono što je trebalo učiniti. Odrekla bi se

čak i svog mjesta unutar Robertovog tabora. Zbog te misli uvidje nešto uistinu zazorno.

Trbuh joj se doslovno stisnu. Bila je... Bila je... Ne. Julianna odmahnu glavom, zgrabi uzde i

baci se u sedlo. Zagleda se u Ronana, koji se, uzjahavši, doimao jednako uznemiren kao i

ona. Lice mu je bilo olujni oblak. Bila je zaljubljena u njega. Čekala bi ga do kraja vremena.

Odustala bi od svog života zbog njega. Kad ovo bude gotovo. Kad Ross bude u grobu,

Julianna će preklinjati zbog Ronana. Borit će se da bude uz nju. Prisilit će ga da uvidi kako

su savršeni jedno za drugo.

Zagledala se u oblake. Čuj me, Bože, ako si tamo! Čuvaj Ronana. On je moj. Julianna nije

bila od onih žena koje se puno mole. Previše toga je vidjela. Previše je puta preispitivala

Božje postojanje. Ali ako je bio tamo gore i gledao na nju, nadala se da je čuo njezinu

molitvu. Bacivši pogled na Ronana koji je očito čekao da ona krene, Julianna stisnu slabine

Smjeloga i usmjeri ga prema Rossovom starom taboru.


109

Krenuli su putem kojim su i došli, pritajivši se uz rubu starog Rossovog tabora čekali su

bilo kakav znak iznutra. Činilo se da oni otprije nisu više tamo utaboreni, ali to nije značilo da

se neće vratiti. Julianna i Ronan jahali su u tišini; konji su im bili uvježbani na lagani korak,

prošli su kroz tabor i nastavili dalje svojim putem. Kasnije tog popodneva, dok je nebo

upravo počelo sivjeti od nadolazećeg sumraka, pred njima se ukaže Eilean Donan,

tajanstven kao i uvijek, zbog načina na koji se uzdizao iz magle i vode koja ga je okruživala.

Umjesto da bude oduševljena zbog povratka s onima koji su joj postali bliski, Juliannu

obuzme koban osjećaj. Zbog načina na koji je krunište dvorca stršalo u oblake, nije se

osjećala sigurnom; osjećala se zatočenom. Gušilo ju je. Cijeli je njezin život bio posvećen

Škotskoj i Robertu. Prije ovoga, živjela je, disala i hranila se dužnošću, čašću, odanošću.

Nikad se nije preispitivala, osim nekoliko puta koje je mogla nabrojiti na prste jedne ruke i

uvijek iz sebičnih razloga koje bi brzo odgurnula od sebe kao djetinjaste želje. Ali, želeći

Ronana... Ovo je bilo drugačije. Nije se osjećala djetinjasto. Pokušavala je to zanijekati.

Uistinu.U redu, zapravo i ne tako srčano. Bio je ono jedino što je željela sebi priuštiti. Njezin

muškarac. Nada koju je donio sa sobom. To kako se osjećala s njim. Jedinstvena, pažena,

željena. Srce joj se nadme i od samog razmišljanja o tome, ostavljajući osjećaj stiještenosti u

prsištu. A zašto ne bi mogla imati oboje? Jest, bio je smetnja, ali znajući da bi je čekao do

kraja života, nije li to nešto što bi mogla prevladati? Morala se uhvatiti u koštac s toliko

izazova. Sa svojim odgojem, obukom, s time što nikad nije upoznala majku, niti vidjela

bolesnog oca više od pet godina i bila ovisna o Robertu, jednako kao i on o njoj.

To je bio njezin život. Bila je Julianna, ratnica, čuvarica budućeg škotskog kralja. Ali,

željela je biti Julianna, supruga Ronana Sutherlanda. Kradomice pogleda Ronana i osupne

se vidjevši da i on gleda nju. On otvori usta kao da će nešto reći i ona se prisili ne prignuti se

naprijed, žudeći mu čuti glas. Nisu razgovarali otkako su napustili kolibu.

- Što je?- upita ga, gubeći strpljenje.

- Prošle noći...- On utihnu i ona se zabrinu da ga još uvijek bode ono što mu je prije

rekla.

- Da?- Julianna se potrudi reći to mekim, ohrabrujućim glasom.

- Nešto sam otkrio.

Bila je to čudna izjava. Ona ljubopitljivo podiže obrvu, ali činilo se da njena reakcija nije

dobro sjela Ronanu. On se promeškolji u sedlu i odmahnu glavom.

- Nije važno. Obećala si da ćeš mi reći tko ti je brat kad se vratimo u dvorac. Danas ću

doznati njegovo ime. Tko si ti?


110

Julianna se zagleda u horizont, promatrajući maglu kako se izvija iz vode poput pohlepnih

mističnih prstiju. Udahne mirise, hladne, zimske, ali istovremeno i umirujuće. Obećanje je

obećanje. No, nije bila sigurna da je Ronan doista spreman čuti što mu je imala reći.

- Julianna?

Ona se zagleda u njega. Primjeti da je odlučno stisnuo čeljust.

- Ne prisiljavaj me da čekam dulje, djevojko.

Julianna duboko uzdahnu i čvrsto zgrabi uzde svoga konja. Koža Smjeloga podrhtavala je

ispod nje i on zamahnu grivom. Ona popusti stisak i ugrize se za usnu, videći da joj je

potrebno nešto stisnuti, bilo rukama ili zubima. Julianna nije rekla ni živoj duši ono što je

namjeravala reći Ronanu. Jasno, to je znao Robert i njezin otac. Znali su i njezini mentori, ali

oni su odavno bili mrtvi. Na ovom su svijetu samo ona i još dvoje ljudi doista znali tko je ona.

Tko su joj bili majka i otac, braća i sestre. Svim ostalima ništa nije bilo rečeno. Zbog

Roberta. Zbog nje same. Ronan otpuhne i trzne uzdama svoga konja; Svetac je napravio

četiri koraka prije nego je Julianna skupila hrabrost zaustiti.

- Čekaj, ne odlazi! Namjeravam ti reći.

Ronan zaustavi konja, ali se ne okrenu. -Djevojko, ti si bila ta koja je istaknula da moramo

prenijeti žurne vijesti i da nas čeka bitka za koju se trebamo pripremiti.- Glas mu je bio

ispunjen ogorčenjem. - A sad odugovlačiš na običnom pitanju. Koliko mora biti teško

jednostavno reći....

- Ja sam Julianna de Brus.- Bruceova rođena sestra. Eto, učinila je to. Julianna

duboko uzdahnu, osjećajući se lakše. Ali, brzo je nestalo sve lakoće koju je osjećala. Ronan

ništa ne reče. Ramena su mu izgledala kruća i sjedio je kao kip.

- Jesi li me čuo? Ja sam Jul...

- Čuo sam vas, moja gospo.- Glas mu je bio napet, kao da se sili izgovoriti svaki slog.

Julianna se osjećala kao da ju je udario u srce. Boljelo ju je u prsima i zapekle su je oči.

Bio je ljut. Zašto?

- Lagala si.

Julianna problijedi. -Ja ne lažem.

Ronan se okrenu u sedlu, lica iskrivljenog od bijesa. -Vjerovao sam ti. Bacio sam te na

leđa i iskoristio.

- Nije bilo tako.

- Misliš da će Robert Bruce to drukčije doživjeti? Spavao sam s kraljevom sestrom.

- Polusestrom.

Ronan podiže ruke prema Nebesima. - Je li to bitno?


111

Ona odmahnu glavom. Nije bilo. Za nju i Roberta to nikad nije bilo važno. Bila je četiri

godine starija i on je uvijek bio njezin mlađi brat, bez obzira na to što joj je majka bila

ljubavnica njegovog oca.

- Dovraga, Julianna! Mogla si mi reći.

- I što onda?- upita ga, izvijajući usne u nešto vrlo blizu podsmijehu. - Ne bi me želio?

Je li moje ime tako odbojno?

Ronan odmahnu glavom i provuče ruke kroz kosu.

- Nije riječ o tome, moja gospo.

- Prestani me zvati moja gospo!

- Jednom si izjavila da te samo tako smijem zvati.

- Daleko smo odmaknuli od formalnosti, Ronane Sutherlande.

On kimnu. - Da sam znao da si njegovo tijelo i krv, ne bih vodio ljubav s tobom. U pravu

si. No, nije to zbog nedostatka želje. Niti strasti. Želim te, Julianna. Žudim za tobom.

Osjećam gubitak kad ne znam gdje si. Ali on je budući kralj. Htjet će bolju priliku za svoju

sestru nego što sam ja.

- Ti si budala. I ne slušaš. Robert ne želi da se udam. Previše sam mu bitna.

Zbunjenost i bol zaurlaju joj u glavi. Nije više mogla raspravljati s Ronanom. Shvatila je da

joj je lakše poći. Iznenada je očajno žudjela za svojom spavaonicom i samoćom koju bi joj

pružila.

- Idemo odavde. Gotovo je mrak.- Nije se osvrnula vidjeti Ronanovu reakciju. Niti je

pričekala njegov odgovor. Ritnuvši se, Smjeli se hitro zaputi niz cestu, ususret njezinom

bratu, Robertu Bruceu.


112

OSAMNAESTO POGLAVLJE

onana je boljela gruda koja mu je snažno pritiskala trbuh. Nije mogao

vjerovati što mu je Julianna upravo rekla. Sve ove godine živio je na

Eilean Donanu. Bio je desna ruka Valasu i prokletom Bruceu! Nitko se nije

potrudio reći mu da je Julianna Robertova sestra, čak i ako mu je bila samo polusestra.

Svejedno su bili od istoga tijela i krvi! Bijes užeže buktinju u njegovim venama. Osjećao se

prevaren, iskorišten. Ali najviše od svega, osjećao se glupavo. Trebao je to vidjeti, nije li?

Primijetiti njihovu sličnost. Je li je uopće bilo? Pretpostavio je da su bili jednako tvrdoglavi.

Možda ista boja očiju? Nije se mogao sa sigurnošću prisjetiti boje Robertovih očiju. Iako je

znao da su njezine oči bile tamnosive poput olujnih oblaka. Vjerojatno su mu zato

raspoloženja bila tako burna kad je bio u njezinoj blizini.

Julianna je jahala naprijed, ukrućenih leđa. Kraljevski je sjedila na konju. I trebala je, kao

sestra budućeg kralja. Kvragu, kakva je bio budala! Širom joj je raširio bedra, okusio voće

koje ih je resilo. A sve je to vrijeme bila svjesna tko je bila. Ako njezin brat dozna... Neće biti

borbe, ni prisilnog braka; Ronana će objesiti na najbližu stropnu gredu - nakon što ga

razvuku i raščetvore pri punoj svijesti. Hrapavo udahuvši, potaknu Sveca u galop kako bi

uhvatio korak s Juliannom. Možda je bio ljut na nju, možda je osjećao da ga je izdala, ali još

uvijek je bio odgovoran za njezinu sigurnost. I Robert i Valas su ga zadužili da je dovede

natrag. I evo ga natag s njom, i to za manje od četrdeset i osam sati. Bez obzira na to što se

s njima vraćalo i nekoliko usput otkrivenih tajni i vagon pun možda bitne prtljage.

Morao je vjerovati da Julianna neće ništa reći Robertu, pa mu za danas ostaje podnijeti

izvješće, susresti se s ljudima i pripremiti ih za opsadu Kinterlocha. Nakon toga će večerati i

rano otići u postelju. Kad počiste nered oko Rossa i sela, pristupit će Bruceu i učiniti što se

priliči. Zatražit će Julianninu ruku. Bez obzira na ono što je rekla, i na njegove vlastite

osjećaje - zavjetovao se da je njegova. I, bila izdaja ili ne, neće pogaziti svoju riječ. Bila ona

svjesna toga ili ne.

Neobično za to doba dana, nije bilo nikoga na cesti. Ronanu zabridješe dlake na zatiljku.

Nešto nije u redu. Činilo se da je, po prvi put, Juliannina djelovala više vođena osjećajima

nego porivima. Prignu se nisko na Sveca i dok ga je podbadao petama, šapnu mu na uho.

Konj spusti glavu i ubrza. Dok je jurio, Ronan izvuče s leđa veliki mač.

Vjerojatno čuvši kako je ubrzao, Julianna se okrenu u sedlu, iskolačenih očiju i razjapljene

čeljusti. Ali instinkti nisu prevarili Ronana. Dok je podizala oči s ceste, put im prepriječi

ogromno stablo.

R


113

- Julianna!- zazva je Ronan.

Ona isuče mač, i usmjeri konja natrag, ali ne na vrijeme. Smjeli je već počeo preskakati

preko debla i grubo zbaci Juliannu na tlo. Smjeli uspije preskočiti, nastavi trčati još nekoliko

koraka, ali tada poslušno stane, čekajući svoju vlasnicu. Stablo nije palo prirodnim putem.

Skupina od oko šestero protuha iskoči na cestu. Zasjeda.

Prije nego što je krenuo u akciju, Ronan zastade samo na sekundu, kako bi se uvjerio da

to nisu bili ljudi iz Bruceovog tabora.

- Kreni!- viknu Julianni. Bogu hvala, barem se jednom nije raspravljala s njim, nego mu

se pohita maknuti s puta. Pola sekunde kasnije, Ronan je bio na muškarcima. Bili su pješaci

i nisu mu mogli parirati. Jedan od njih pokuša mu kopljem ubosti konja u prsa, ali Svetac je

uvijek jahao s pločastim oklopom na tom osjetljivom mjestu, koje je došlo glave mnoštvo

konja. Čovjekovo koplje se raspoluti i Svetac ga pregazi. Jedan manje, još petorica. Ronan

zavitla mačem, režući jednog s desne strane, zakrene uzdama u lijevo i posječe još jednoga.

Krajičkom oka primjeti kako jedan od njih zateže luk, ali nešto zafijuče kroz zrak i pogodi

čovjeka u grlo - Juliannina igla. Lil Lass skoči na drugog čovjeka, zakucavši ga o tlo, gdje je

nastavio ležati bez svijesti. Posljednji crv zareži, s bodežom u jednoj i mačem u drugoj ruci.

- Zašto ne siđeš s konja i ne odmjeriš snage sa mnom kao muškarac?

Ronan se podrugljivo nasmija i spremi se skočiti s konja, kad bodež pogodi čovjeka u

prsa. Oči mu se okrenu u glavi i on pade na koljena. Pa, to nije bilo zabavno. Nekako se

želio boriti s čovjekom. Ronan pogleda Juliannu i zahvalno joj kimnu. Usne su joj bile

skupljene u crtu, a obrve skupljene. I ona njemu kimnu. On skoči s konja, provjeri šumu

pokraj ceste kako bi se uvjerio da je sve sigurno, a zatim pruži ruku prema dolje. Julianna

odmahnu glavom i pokuša ustati; jednom padne, ali ponovo odbije njegovu pomoć.

- Mogu sama. - reče kroz stisnute zube.

- Znam to, djevojko. Samo sam htio pomoći.

- Ne trebam te.

Zapekle su ga njezine riječi. Ronan je znao da ga ne treba. Dovraga, nikoga nije trebala,

ali to nije značilo da ga je manje pogodilo. Napokon je ustala, protrljala stražnjicu koja ju je

od pada morala boljeti kao sam vrag, a zatim odšepala do jedne grane srušenog stabla,

široke otprilike pola metra. Pokušavajući je prekoračiti, Julianna padne, nabivši se na deblo.

- Što to radiš, djevojko?- Zabrinut, Ronan požurio prema njoj.

- Pusti me na miru. Samo sam se udarila u guzicu.

Pokušao je suspregnuti smijeh. - Pobrinut ću se da dobiješ toplu kupku kad stignemo.

- Mogu se sama nositi s tim.- Bijesno je zurila u njega. Odvratila pogled. Ugrizla se za


114

usnu. -Oprosti.- promrsi prema tlu. -Trebala sam znati da nešto nije u redu, ali bila sam

previše zbrčkana u glavi. Tvoja krivnja, usput.

Ronan pruži ruku i dotaknu joj rame. Nježno je stisne, a zatim je uhvati za bradu,

požurujući je da ga pogleda. - Julianna, nismo neprijatelji jedno drugome.

- Onaj tvoj pogled kad sam ti rekla za Roberta, govorio je posve suprotno.

- Bio sam iznenađen. Povrijeđen.

- Nije važno. Pođimo dalje.

On kimnu. Dozivao ga je kuharičin začinjeni viski. Julianna može biti tvrda poput čelika, ali

i dalje je bila žena. I ako je išta naučio od svojih sestara i rođakinja, bilo je to da većina žena

prilično često mijenja raspoloženja, a malo je toga mogao učiniti za to promijeniti, osim

pomiriti se s tim i ponuditi podršku. No, činilo se da Julianna to uopće ne želi. Gledajući je

kako šepa prema konju, iznenađeno je shvatio da, iako je mislio da je poznaje i osjeća

duboku povezanost s njom, ono što je otkrila o sebi u odnosu na ono što je još uvijek

skrivala, u velikoj ju je mjeri činilo strancem. Iako je šepala, Julianna zakači nogu u stremen i

s lakoćom se vinu u sedlo. Osvrnula se prema njemu, proučavajući ga trenutak dulje nego

što je očekivao, s obzirom na to da ga je otpustila.

- Ideš li ili ne?- upita ga oholo.

Ronan kimnu. - Idem, moja gospo.

Skočio je na Svečeva leđa i požurio prema njoj; njegov konj s lakoćom preskoči deblo.

Morat će poslati ljude da raščiste put, ili bi netko s kolima mogao naletjeti na prepreku.

Dojahali su do mosta u tišini, ali punoj napetosti. Ronan ju je htio pitati toliko toga, prisiliti je

da mu se, kao u kolibi, opet otvori. Ponovo pridobiti takvu Juliannu. Onu bezbrižnu, sretnu.

Ova Julianna je bila ozbiljna, tajanstvena, dok joj se ljutnja mreškala ispod tanke površine

odmjerene fasade. Upravo je zbog tog mreškanja držao jezik za zubima.

- Ronane. - reče ona prekinuvši tišinu, kad je prvi tupi udarac kopita zakloparao po

mostu.

On pogleda prema dvorcu. Na kruništu su stajali muškarci s pripravnim i naciljanim

strijelama, ali kad im je mahnuo, spuste oružje i zazovu da se otvore vratnice. Lil Lass krenu

naprijed kroz vratnice i nestade unutra.

- Molim?

- Ni riječi Robertu. Već se moramo nositi s dovoljno toga.

Budući da je ona otvorila tu temu, Ronan se osjeti pozvan odgovoriti joj. Pogleda je s

ozbiljnim izrazom na licu i reče, - U redu, djevojko, imaš moju riječ. Ali o svemu ćemo

porazgovarati kad sredimo Rossa.


115

Ona kimnu i odvrati pogled. Bilo mu je grozno to što ga ne može gledati. Je li ostavio tako

loš utisak na nju? Ronan se namršti. Prišli su vratnicama, koja su se polako otvarala.

- Željela bih ti se ispričati. - promrmljala ona.

- Za što?

Ona uzdahnu, kao da iz nje čupa neželjene riječi.

- Zato što sam ti to tajila. Nadam se da shvaćaš kao sam to učinila zbog Robertove

sigurnosti. To mi je dužnost.

Ronan kimnu. Nije želio razumjeti. Ali je mogao. Obitelji su čuvale tajne kako bi se

zaštitile. I njegova ih je obitelj čuvala nekoliko. Nije joj to mogao zamjeriti.

- Ne osuđujem te, djevojko.Samo...- Nije htio otvarati temu koja ju je, prije svega,

uznemiravala. Očito nije shvaćala da se osjeća izdanim, a možda su ti osjećaji bili sebični,

jer je učinila samo ono što je smatrala bratovim i svojim najboljim interesom. - Zaboravi, nije

važno.

Julianna ga nije preispitivala, iako su ga njezine mudre oči lukavo proučavale.

- Ja ću izvijestiti Brucea. - reče čvrstog glasa i uzdignutih ramena.

- I ja moram podnijeti prijavak.

- Možeš ga podnijeti Valasu.

- U redu.- Nije bio raspoložen raspravljati se s njom. Zapravo, raspoloženje mu se

prilično pogoršavalo.

Prođoše kroz vratnice, koje se hitro zatvoriše za njima. Čim su ušli, odnekud se pojaviše

konjušarske ruke kako bi se pobrinule za konje, a sluge im s konja skinu naprtnjače i oružje,

i odnesoše ih u dvorac. Graham kimnu Ronanu, iz skupine koja se, po svoj prilici,

uvježbavala u dvorištu. Valase i Bruce prilazili su im brzim koracima, potonji s bijesnim

izrazom na licu. Gledajući Robertove oči i smrknut pogled koji je uputio Julianni, Ronan je

sad mogao vidjeti da su doista bili u rodu.

- U moju radnu sobu. - promrsi Robert.

Julianna ne reče ni riječi, nego podiže bradu i projedri pored svih onih koji su ih došli

pozdraviti, i produži u utvrdu.

- Gospodaru. - nazva mu Ronan.

Bruce se ne zaustavljajući okrenu prema Ronanu, jednako kao i Julianna, koja mu

neprimjetno odmahnu glavom. Ronan potrči naprijed i šapne na uho svom budućem kralju.

- Djevojka je dobro. Samo je htjela počistiti nered zvan Ross. Imamo većih problema.

Raspravit ću ih s Valasom, a vjerujem da ih Julianna želi vama prenijeti.

Robert kimnu bezizražajnog lica, a onda se okrenu i pođe unutra za Juliannom.

Valas mu priđe s boka. -Što je ovo bilo?


116

- Bojim se da je vrlo ljut na nju.

- Da, i treba biti.

Ronan kimnu. -Zacijelo, osim što je vjerovala da obavlja svoju dužnost.

Valase ga pogleda, razdragano nakrivivši usne. -Sviđa ti se.

Ronan se ljutito zagleda u njega. -Gledaj svoja posla.

- Ona je dijelom i moj posao.

- Neću s tobom raspravljati o svojim osjećajima, osim ako umjesto vojskovođe nisi

odlučio postati domaćica.

Valas se nasmija. - Dobar si s riječima. Dođi unutra i podnesi mi izvješće. Uz to, imaš i

posjetitelja.

- Magnusa?- Ronanov stariji brat bio je poglavar njihovog klana i strašno mu je

nedostajao.

Bilo je teško biti daleko od starijeg brata dugi niz mjeseci, a prije toga ga viđati gotovo

svaki dan. Biti daleko od njihova doma, ali Ronan je morao prokrčiti svoj vlastiti put, a kad ga

je Valas pozvao da mu pomogne obučavati ljude, ispred sebe je vidio svijetlu budućnost.

- Ne. Tvog rođaka, Brandona Sinclaira.

Ronan se nasmiješi. Već neko vrijeme nije vidio rođaka. - Je li nam se došao pridružiti?

- Da. Doveo je gotovo dvadeset i petoricu ratnika.

Ronan kimnu. I Brandon je bio poglavar, a njegovi su ratnici na sjeveru bili poznati po

prikradanju. Ronan ih neće morati obučavati, jer su bili elita.

- Idi, operi se, smrdiš k'o govno, a kad završiš, dođi u moje odaje podnijet mi izvješće.

Sinclair i Murray će nam se, također, pridružiti.

Ronan kimnu. Spavaonica koja mu je bila dodijeljena kad je bio ranjen još je uvijek bila

namještena, a na stolu je bio umivaonik pun svježe vode. Brzo se oprao i nije se zamarao

brijanjem, želeći podnijeti prijavak, utvrditi planove i uzeti čašu viskija u ruku. Odjenu čistu

košulju i plaid, ispreplete vezice na čizmama, namjesti oružje, pa krenu u potragu za

Valasovim odajama. Zacijelo mu je soba morala biti druga po veličini u dvorcu, s obzirom na

to da je Bruceova bila najveća.

Ronan pokuca na vrata i pozovu ga unutra. U Valasovoj sobi je osim kreveta bio smješten i

veliki drveni stol, trenutno prekriven kartama, svitcima, pergamentom, perima i spremnicima

za tintu.

Daniel, Brandon i Valas podigoše pogled s karte nad kojom su bili natkriljeni i kimnu mu.

- Drago mi je što si se vratio. - reče Daniel.

- Da, pitao sam se što te je toliko zadržalo.- zadirkivao ga je Brandon.

- Čak se i Valas pitao jesi li pobjegao u suton s onom djevojkom.


117

Miloga ti Boga, da je njegov rođak samo znao koliko je bio blizu istine! Ronan mu

smijehom odvrati pozornost, iskorači, protrese rođakovu ruku i snažno ga lupi po leđima.

Nakon tog muškog izljeva privrženosti, Ronan se uozbilji.

- Ross se probio još nekoliko kilometara u okolicu Kinterlocha. Okrenuo je ljude protiv

Brucea. Samo je pitanje vremena kad će pokušati napasti.

- Čini se da sam stigao u pravi čas. - reče Brandon trljajući ruke.

- Jesi, i drago mi je što nam ti čuvaš leđa.- Ronan prijeđe pogledom preko rođaka i

Valasa. -Što želiš da učinimo?


118

DEVETNAESTO POGLAVLJE

- Ne razumiješ!- Julianna je koračala gore-dolje bratovim odajama, lica užarenog od

bijesa.

- Savršeno razumijem. - viknu Robert, lupivši rukama o stol. - Napustila si položaj.

Potrebna si mi ovdje, a ne u skitnji po prirodi.

O, nije valjda to zbilja rekao... Julianna se zavrtje oko sebe i prosikta,

- Nikad ne skitam.

- Vucaranje, izigravanje junakinje, samoubilačko ponašanje, kako bi ti to nazvala?

Ona otpraši do njegovog stola, tresnu i svojim rukama po njemu i reče smrtno ozbiljnim

glasom.

- Čuvanje tvoje guzice.

Robert se uspravi, proučavajući je kao nikad prije.

- A što bi bilo da se Ross vratio u Eilean Donan dok te nije bilo? Ne bi bila ovdje na

svojoj dužnosti, a još si i povela sa sobom jednog od mojih najboljih ljudi.

Julianna se naruga. - Nisam povela Ronana sa sobom.

Robert podiže obrvu i prekriži ruke na prsima. -Istina, ali jesi. Onoga trenutka kad si otišla

bez ikoga da ti čuva leđa.

Julianna podiže ruke u zrak, pokušavajući okončati temu.

- To nije važno, vratili smo se i umjesto ovog prozivanja, trebali bismo raspraviti

važnije stvari, kako bi dovršili ono što sam započela. Ross je ugroza i treba biti poslan svom

Stvoritelju.

Robert odmahnu glavom. -Vidim da ne želiš shvatiti da si pogriješila.Možda bi bilo najbolje

da provedeš neko vrijeme u svojim odajama. Morat ću tražiti od Valasa još jednog stražara.

Julianna razjapi usta. Nije moguće da ozbiljno razmišlja o tome da je zaključa, razriješi je

dužnosti. Porazan udarac. Želudac joj se zgrči i morala je upregnuti svu svoju snagu da

ostane stajati, da se ne presavine.

- Ne misliš valjda ozbiljno?!- reče mu puno tiše.

Bruce je ljutito pogleda.

- Da, mislim. Možda jesi moja čuvarica, ali što misliš, tko tebe čuva?

Julianna odmahnu glavom.

- Ja, djevojko, ja.- Zateče je ton njegovog glasa, miran i očajnički.

Robert je oduvijek bio njezin brat. Tu činjenicu nikad nije mogla zaboraviti, čak i da je

htjela; to je bilo utisnuto u nju. Bio joj je nadređeni, iako među njima nije bila velika razlika u


119

godinama. Sve ovo vrijeme, nikad nije pomislila da bi mogao krenuti u potragu za njom. U

najboljem je slučaju vjerovala, da je, kad je bila riječ o njoj, sve činio za svoje vlastito dobro.

- Kad sam napustila Eilean Donan, to je bilo zbog tebe, Roberte. Htjela sam nadjačati

Rossa. Gledajući unatrag, pretpostavljam da je bilo glupo učiniti to ne rekavši ti.

Robert zaškilji. - Govoriš li to samo zato što sam ti zaprijetio da ću te zaključati u tvoje

odaje?

Julianna odmahnu glavom, usne joj se izviše u smješak.

- Nešto nam je zajedničko, brate - tvrdoglavost. Ako si ozbiljan u svojoj prijetnji, ne

postoji ništa što bih mogla učiniti osim domisliti se kako pobjeći. Moje riječi su trenutno

uzaludne.

- Da, bile bi.

Nadala se da će priznati kako to nije uistinu mislio. Julianna hitro nastavi.

- Bila sam bijesna na Rossa, zbog njegove izdaje, načina na koji se ponašao prema

Myri, na samu sebe. Znala sam da te namjerava ponovno napasti. Na pameti mi je bilo

samo kako to završiti, pa sam otišla. Ali nisam bila daleko odmakla kad me je Ronan

sustigao. Tek kad smo stigli do Kinterlocha, shvatila sam dubinu Rossovih spletki.

Robert raskriži ruke, okruži oko stola i stade pokraj Julianne, izraz lica mu se promijeni od

razdraženog u nedokučiv, isti onaj koji je koristio kad bi raspravljao o Rossu i svim ostalim

protivnicima.

- Reci mi.

- Bojim se da je pridobio svog rođaka, vladara Kinterlocha, protiv tebe. U najmanju

ruku, taj sluša Rossove naloge, bio na njegovoj strani ili ne. Napali su Ronana i mene čim

smo ušli. Vjerujem da su nas prepoznali ili su nekako doznali da smo im pokosili izviđače.

- Ti i Ronan dobro radite skupa. - reče Robert mršteći se.

- Da, na svu sreću.- Uspravila je ramena i nadala se da nije primijetio kako joj se

promijenila temperatura. Spominjanje Ronana uvijek bi joj povisilo tjelesnu toplinu, a

razgovor o njihovoj suradnji prouzročio je daleko više od okršaja u njezinoj glavi. Ako imalo

ozbiljnije obrati pozornost na ono što je rekla ili iz njezine reakcije otkrije više nego što se

nadala, Robert je neće pustiti. Okrenuo se od nje i hitro koračao po sobi, provjeravajući

svoju kartu jednom ili dvaput. Julianna je znala da ne smije govoriti kad on krene tako

koračati. Najvjerojatnije osmišljava nekakav plan, za koji će vrlo skoro tražiti njezin savjet.

Dok je čekala, baci pogled prema zatvorenom prozoru. Poželjela je da ga može otvoriti i

udahnuti studen, svjež zrak. Mrzila je biti zatvorena u dvorcu. Mrzila je propuh i zagušljiv

zrak u njemu. Robert se konačno okrenu prema njoj, podboči se i objavi:

- Ljude će u selo voditi Ronan i Valas.


120

Ona zausti usprotiviviti se, ali Robert je zaustavi rukom.

- Djevojko, ako budeš išla s njima, svi će ovdje doznati tvoju ulogu.

Zakolutavči očima, ona sklopi ruke, pokušavajući izgledati skromno.

- Misliš da već ne znaju? Kad sam otišla, poslao si za mnom jednog od svojih najboljih

ljudi. Pusti me da pođem s Ronanom. Dobro poznajem put. Bila sam tamo. Mogu pomoći

voditi ljude. I ako Ronan... padne, bit ću tamo i mogu nastaviti dalje.

Bolje bi mu bilo da ne padne! Kad bi podlegao kakvoj bojnoj rani, vratila bi ga u život

samo da ga može ubiti.

Robert napući usne razmišljajući. -Pretpostavljam da si u pravu, ali...

- Bolje je da znaju moju pravu ulogu i više me poštuju, nego da i dalje vjeruju u ono u

što već vjeruju.

- U što to?- upita je Robert podižetih obrva.

- Pola dvorca misli da sam tvoja ljubavnica.

- Apsurdno!

- Ali istinito.

- Mogu pretpostaviti odakle im ta zamisao. U redu, ideš s Ronanom.

Julianna kimnu. -A što je s obranom Eilean Donana?

- Daniel i Brandon se mogu nositi s tim.

- Razgovarat ću s Ronanom. Polazimo sutra.

- Ne, djevojko. Dopusti mi da ja razgovaram s Ronanom. Za to vrijeme, ti bi mogla

okupiti ljude i razraditi strategiju.

Julianna kimnu, ne želeći raspravljati. Požuri iz Robertovih odaja prije nego što bi se

mogla predomisliti. Kad je stigla u svoju spavaonicu, dočeka je vruća kupka. Pobježe joj

uzdah olakšanja, pa strgnu odjeću, žudeći utonuti u dubine pune pare. Ronan je održao

obećanje. Zakorači u drvenu kadu obloženu tankim platnom i uspe se unutra. Oprezno je

sjela, iščekujući ubod kad joj voda zapljusne posjekotinu, ali srećom, rana je počela

zacjeljivati i osjetila je samo tupo probadanje.Voda je bila topla. Raj. Zaronivši ispod

površine, smoči kosu i lijeno je opjeni sapunom s mirisom limuna koji su joj bili ostavili. Tako

je davno zadnji put bila u kadi. Uglavnom je bila prisiljena prati se vodom iz hladnog

spremnika. Iako su joj kupke bile dostupne, i da je htjela, vjerojatno je mogla imati jednu

svake nedjelje, ali rad u kuhinji i štićenje Roberta oduzimalo joj je puno vremena; k tome,

željela je ostati neprimjetnom, pa nikad nije tražila takvo udovoljavanje. Ionako su je u utvrdi

već gledali čudno zbog savjetovanja s njihovim vođom i odaja koje su joj bile dodijeljene.

Sad će svi doznati istinu. Neki će je prihvatiti kao novost u koju su već sumnjali. Drugi će

biti ljuti jer je lagala i zamjerat će joj. Neki bi čak mogli pružati krajnji otpor. Ali nadala se,


121

molila se, da bez obzira na njihove reakcije, sve brzo prođe i vrati se u kolotečinu. Nije htjela

da je gledaju kao Bruceovu sestru, nego da je uvažavaju zbog nje same. Bila je netko, sa i

bez obitelji. Kad objavi svoj identitet, iskrsnut će pitanja, zasut će je prijezirom. Uostalom,

Julianna je bila kopile. Majka joj je bila očeva ljubavnica. Navodno ju je upoznao u Svetoj

Zemlji, dok je ratovao s Križarima. Bila je sluškinja jednog od velmoža. Zaljubili su se i majka

ju je donijela na svijet prije no što se pozdravila s njim. Otac ju je poveo kući sa sobom, kad

je bio prisiljen prenijeti vijest o suborčevoj smrti čovjekovoj udovici. Njezina majka i otac

zaljubili su se i vjenčali tijekom te godine. Ali Julianna nije bila zaboravljena. Naprotiv, otac ju

je uzeo pod svoje okrilje i obučavao je da bude njegov mali ratnik.Suza skliznu iz Julianninog

oka, kad se s nježnošću sjetila svog oca. Uza svu njegovu svirepost i ustrajanje na tome da

od malih nogu bude čvrsta ratnica, zbilja je bio veliki čovjek. Sve dok Robert nije odlučio da

Škotska mora biti neovisna od Engleske. Njihov otac, iz razloga za koji je Julianna mogla

samo nagađati da je bio pohlepa, stao je uz Engleze.

No, barem je Robertu dao jednu stvar prije nego što ga je izdao - Juliannu. Zauvijek se

priklonila bratu i Škotskoj. Očeva joj je izdaja zbilja slomila srce i o tome nije željela često

razmišljati. U biti, bila je siroče, napuštena od oba roditelja. A sad će joj i suze krenuti na oči.

Zagnjurivši glavu pod vodu, zadrži dah, dok nije bila sigurna da neće više plakati. Kad je

izronila, uporno kucanje odjekivalo je na vratima.

- Koji vrag?- promrmlja i zgrabi laneni ručnik pored kade. Nije ni imala priliku potpuno

uživati u kupki, a već ju je netko tražio.

Pretpostavi da bi trebala biti zahvalna što je tome tako, jer je Robert jednako tako mogao

odlučiti da je u potpunosti povuče iz svojih redova.

- Tko je?- odazva se.

- Ronan.

- O. - prodahta, stojeći i stežući ručnik oko sebe. -Što hoćeš?

Par trenutaka nastupi tišina s druge strane vrata i ona se uplaši da je otišao.

- Nećeš otvoriti vrata?

- Neću!

- Nećeš?- Zvučao je zbunjeno i Julianna potisnu smijeh.

- Nisam... upristojena.

Opet duga stanka. -Ne smeta mi.

Ona se tada nasmija, doduše potiho. Opet poželje da ima haljetak. Julianna čvrsto omota

ručnik oko sebe, a voda s mokre kose kapala joj je po ramenima. Bilo je posve neprilično

otvoriti vrata u ovakvom izdanju. Tkanina je bila vlažna i prozirala se. Njezin plaid. Izvuče


122

jedan čisti iz škrinje i omota se njime, provjeravajući je li pokrivena od glave do pete, a zatim

otvori vrata.

Na pragu je stajao Ronan, ramena širokih gotovo kao okvir vrata i sa zadirkujućim

osmjehom na licu.

- Vidim da si se pobrinula zaključati. Smijem li ući?

Ona odmahnu glavom.- Što hoćeš, Ronane?

- Htio sam vidjeti kako si. I donio sam to ovo.- Podiže malu platnenu vrećicu iz koje je

dopirao miris ljekovitog bilja. - Za tvoju ranu.

Ona podiže obrvu. -Dobro sam. No, zahvaljujem ti.- Uze vrećicu i spusti je na stolić,

žudeći je položiti na ranu. I žudeći se ugrijati.

- Sve je prošlo dobro s... Bruceom?

- Da. Nisi razgovarao s njim? Traži te.

- Nisam još. Razgovarao sam s Valasom i sa svojim rođacima.

Julianna kimnu.

- Nećeš mi reći što hoće?

Ona odmahnu glavom, kapljice vode poprskaju joj obraze.

- Neću. Najprije želi razgovarati s tobom.- Panika bljesnu na Ronanovom licu i

Julianna zakoluta očima. - Ne strahuj za svoju slobodu. Samo želi razgovarati s tobom glede

Rossa.

Na njezino iznenađenje, blago rumenilo oblije Ronanove obraze.

- U redu. Treba li ti što?

- Haljetak. - reče ona pomalo ironično.

Ronan se nasmija, posegnu i pogladi je po plaidu, tamo gdje joj je tkanina dodirivala vrat.

Vrhom prsta okrznu joj kožu. Drhtaj joj se zavrtloži uz kralježnicu i ona se ugrize za usnu.

- Mislim da ti to pristaje bolje od haljetka. - reče joj s opakim smiješkom.

- Puno ti je lakše izvući me iz ovoga? - i ona je njega zadirkivala.

Ronanu se oči neznatno rašire, bljeskajući od žudnje.

- Da. Tako je.

Zakorači prema njoj, a ona se povuče korak unatrag.

- Što to radiš? - upita ga neuobičajeno krhkim glasom.

- Želim te poljubiti, Julianna. A ne želim da nas svi gledaju.- Nogom zatvori vrata

njezinih odaja.Nije ni primijetila koliko ju je daleko uspio ugurati u sobu, dok nije zatvorio

vrata. Ostavljajući ih posve same.

- Zna li itko da si u mojim odajama?- upita ga.


123

Ronan odmahnu glavom i prignu se bliže; ruka mu zavijuga oko njezinog struka i privuče

je bliže.Bila je ljuta na njega kad su se posljednji put vidjeli. Pokuša ga odgurnuti, ali činilo se

da taj otrovni pristup ne djeluje na njega. Kao da ga je to samo još jače privlačilo. Doslovno.

I on se okupao. Opojno je mirisao i ona zatvori oči udišući svježu, čistu aromu slabo

prikrivenu njegovim jedinstvenim muževnim mirisom. Ronanovim mirisom. Ona obliže usne i

zabaci glavu.On je podiže tako da su bili u istoj ravnini, dok su im se zdjelice doticale. Kroz

nju prostruji drhtaj i noge joj postadoše pomalo nesigurne. Željela je ispružiti ruku i pridržati

se za njega, ali kad bi to učinila, ispustila bi plaid.Zašto nije odjenula barem potkošulju? Nije

li se njezina besramna strana nadala upravo ovome? Vjerojatno. Jer su je svugdje prolazili

trnci - od vrhova nožnih prstiju do kose na glavi. Rastvori usne, spremajući se pitati ga hoće

li je poljubiti, kad se Ronan do kraja prignu i zarobi joj usne u mekanom, ali krajnje putenom

poljupcu. Tople su mu usne bile pritisnute na njezine, njezina donja usna između obje

njegove. Ronan joj jezikom uđe u usta u isto vrijeme kad je ona trznula svojim da ga

susretne. I bio je ukusan. Poput šećera i začina

Julianna se prisjeti da je volio slatkiše. Vjerojatno je uživao u nečem slatkom prije nego

što ju je došao potražiti. Ali pomisao na išta slađe od njegova naručja brzo se rasplinu kad je

on čvrsto stisnu u zagrljaj. Mogla je osjetiti njegov ukrućeni ud kako strši pod plaidom i

žestoko je pritišće, u trenu joj vlažeći srž. Kako bi lako bilo samo mu skinuti plaid, pustiti ga

da padne na pod i odvesti ga u svoj krevet gdje bi vodili ljubav... satima. U nekom drugom

svijetu. U ovom, Robert će poslati nekoga da pronađe Ronana ako se uskoro ne pojavi u

njegovim odajama. Jasno, neće zavirivati ovdje, ali bilo je previše rizično.Stiskajući svoj

plaid, uspjela ga je odgurnuti.

- Moramo prestati. - zadihano reče.

Ronanove oči su bile jako teške, usne pune i vlažne od njihovog poljupca. Najviše od

svega željela je polizati ih, grickati i osjetiti ih na svakom zabranjenom dijelu tijela. Ali nisu

smjeli. Ne sada.

- Da, znam.- On se odmače korak unatrag i provuče ruku kroz kosu. Dobaci joj

nestašan osmjeh. -Jednostavno ne mogu pomoći sebi kad sam u tvojoj blizini. Pogotovo ne

kad me i nastavljaš darivati svojom razgolićenosti.

Obrazi joj planu i još čvršće stegnu plaid oko sebe.

- -To zvuči kao da te stalno proganjam, ali ti si ovdje, u mojim odajama, a kad smo bili

u kolibi... Tada...- Oboje su to htjeli. Ronan se nahereno nasmiješi i kimnu.

- Da, doista.

Julianna mu okrenu leđa i zaputi se prema kaminu na drugom kraju sobe. Nožni prsti su

joj počeli trnuti na hladnom daščanom podu, bez obzira na to što joj je ostatak tijela bio


124

plamena masa žudnje. Podiže jednu, pa drugu nogu, dok joj se prsti nisu zagrijali. Ronan

nije otišao, niti je išta rekao. Samo joj se pridružio i grijao ruke. Bila je to ugodna tišina,

kakva struji među onima koji se prirodno ugodno osjećaju jedni s drugima. Ta je pomisao u

isti mah i naljuti i iznenadi. Nije htjela da joj bude ugodno s njim - to je previše zadiralo u

razmišljanja o mogućoj zajedničkoj budućnosti koja je htjela izbjeći. Nakon popodnevnog

razgovora s Robertom bila je još odlučnija dokazati se kao njegova čuvarica, a Ronan će joj

samo smetati u tome. Ipak, bila je zapanjena time što se osjeća tako zadovoljna u njegovoj

blizini. Julianna se nikad ni s kim nije osjećala istovremeno i tako opušteno i napeto. Zacijelo

ju je taj čovjek začarao. Ipak je on, nakon svega, bio jedan od Sutherlandovih. Lupeži u srcu,

grješno lijepi, slatkorječivi kad je trebalo zadići skute svakoj ženi koja im se nađe na

putu.Iako mu nije upoznala braću, preduhitrila ih je njihova reputacija.Julianna je bila svjesna

da nije posve pošteno procjenjivati Ronana i njegovu braću na osnovu dvorskih nagađanja.

Ali, istini za volju, bilo je obilje glasina. Ronanov najstariji brat, Magnus, ukrao je nevjestu s

ratišta, iz zaručnikovih ruku. Julianna je čula i da je gad bio Englez, tako da je Magnus curi

učinio uslugu. No, njegov drugi brat, Blane, ukrao je nevjestu iz samostana. Kakav bi to

čovjek upropastio redovnicu? Što će Ronan učiniti? Ukrasti kraljevu sestru za nevjestu? Ona

dahnu; to bi se savršeno uklapalo u uzorak.

- O čemu razmišljaš?- iznenada je upita Ronan.

- Ni o čemu. - reče Julianna malo prebrzo. Baci pogled na njega i vidje kako je

sumnjičavo gleda, ali nije ništa rekao. -Samo sam... Samo sam se pitala što još uvijek radiš

ovdje?

Pokušala je biti ohola, ali zapravo, bila je znatiželjna.

- Nadao sam se da ćeš mi otkriti....- Ronan zastade kad se Julianna okrenula prema

njemu.

- Što?- upita ga, iskolačenih očiju.

- Nadao sam se da ćeš mi reći što Bruce želi.- Zbog načina na koji je odvratio pogled

prema vatri, pa opet prema njoj, Julianna je preispitivala njegov pravi motiv. Što je zbilja

želio da mu otkrije? Svoje osjećaje? Žudnju za još jednim poljupcem?

- Ne mogu. Smjesta moraš otići. Ako te tko pronađe ovdje... Čak i samo sluga, glasine

će se brzo proširiti i Robert će nas dati oboje izbičevati ili nešto još gore od toga.

- Gore?! Zbilja misliš da bi mogao biti tako okrutan?

Juliannin je smijeh bio protkan s malo gorčine.

- Nikad se ne bih usudila nagađati što će Robert učiniti. No, znam da je tvrdoglav k'o

magarac i opak kad ga prevare.

- Imat ću to na umu.- Ronan je uhvati za laktove i privuče bliže k sebi.-Ali, ako ću već


125

biti kažnjen, mislim da bi razlog za to trebao biti nešto više od pukog poljupca.- I baci se na

Julianne usne s putenom žestinom od koje joj zaklecaše koljena.


126

DVADESETO POGLAVLJE

onan poljubi Juliannu sa strašću za koju nije ni znao da je posjeduje, a

ona mu jednako gorljivo uzvrati poljubac. Gotovo kao da su oboje strepili

da bi im to mogao biti zadnji poljubac. Ali ne može biti tako. Ne bi to

dopustio. Usta su joj bila preslatka. Presavršeno su se uklapala s njegovima. Bila je njegova

žena. Dovraga, nije smio tako razmišljati, osim ako...

- Reci mi da stanem.- reče joj osornim glasom.

- Stani.- reče ona bez daha, ali jače pritisnu usne na njegove. Pomiješani signali. Kako

ju je želio nastaviti ljubiti. Baciti je na krevet i obljubiti je, ali to nije bilo ispravno učiniti, i iako

je inače bio hulja s damama, želio je da s Juliannom bude drugačije. Već je bio uzeo ono što

mu je ponudila.

- Reci mi da me ne želiš.- reče, kliznuvši joj usnama po bradi, pa do ušne školjke. –

Reci mi da je ovo pogrešno.

- Ovo je pogrešno. Tako pogrešno. -promrmlja ona. - Ali, ne mogu lagati. Želim te,

Ronane.

On zareži ispod glasa, podiže je u zrak i odnese do kreveta gdje ju nježno položi na

mekani vuneni pokrivač.

Pogledi im se susretnu. - Još uvijek možeš reći ne.

Julianna mu se zločesto nasmiješi, oči joj zaplesaše, pozivajući ga.

- Ali, neću.- Rastvori plaid, izlažući meko, isklesano tijelo njegovom pogledu.

Ronanov kurac se već bio ukrutio, ali sad mu je pulsirao žurnom potrebom da bude u njoj.

Odmah. Smjesta. Ali, bilo je nužno držati se redoslijeda. Uspeo se na krevet i kleknuo

između njenih raširenih bedara. Dok je rukama klizio uz njezina bedra i masirao joj bokove,

prignuo se niže draškati joj ispupčene bradavice.

- Savršenstvo si. Slatki bijeg. - promrmlja između naizmjeničnog sisanja bradavica.

Julianna se koprcala po krevetu, prolazeći mu rukama kroz kosu.

- O, Ronane, činiš me...

- Reci to, djevojko.

- Činiš me posvuda vrelom.

- I ti mene.- Nastavljajući se trljati o njezine grudi, prstima skliznu između njezinih

bedara i zastenja kad mu prsti pronađu klizavu vrelinu. - Ajme, djevojko, tako si vlažna.

Julianna odgovori izvivši bokove prema njemu. Izvuče mu košulju iz plaida i razmaknutih

prstiju prijeđe mu preko širokih leđa. Gospode, kako mu se sviđalo kad ga je dodirivala,

istraživala.

R


127

- Rekao si, sljedeći put...- Nije morala završiti rečenicu, znao je što je tražila, a

pomisao na njene usne omotane oko njegovog uda, bilo je gotovo više nego što je mogao

podnijeti.

Ronan se nasmija. - Sljedeći put.

- Tada neće biti nikakvih isprika. - reče ona, iako joj je prijetnju potkopala slatka

promuklost glasa.

- Nikakvih. Tvoj sam.

Prsti joj poletješe ispod njegovog plaida i ona ga zgrabi za guzicu. Ronan zastenja i

propne se. Otkopčao pojas i baci plaid na pod. Kurac mu je stajao uspravno, spreman za

ugurati ga u nju. Julianna se uspravljala dok nije sjela, nogu raširenih oko njegovih bedara.

Nasmiješi mu se posežući rukom i uhvati ga za kurac; dugi joj se, vitki prsti omotaju oko

njega.

- Tvoj kurac me zadivljuje.

Prokletstvo, zaprepastila ga je! Ronanov ud joj je u ruci bio težak, tust i gladak poput

baršuna. Srce joj preskoči, a zatim snažno zabubnja pod rebrima.

- Zabrtvi vrata. - reče mu, dok su im oči bile prikovane s puno žara.

Ronan kimnu i krenu učiniti što mu je rekla. Krevet zaškripi dok se podizao i dok je

Julianna oplakivala gubitak njegove topline iz ruke, bila je sretna što mu je mogla

pogledavati golu guzicu. Nevjerojatan prikaz tvrdih mišića. Uski kukovi, široka, vretenasta

leđa i ramena širine okvira vrata. Bio je masivan, čvrst i sljedećih nekoliko trenutaka samo

njen. Nije bila toliko naivna da ne bi znala kako pozvati ga u svoj krevet nije bilo u njihovom

najboljem interesu. Niti je bila tolika budala da bi sa sigurnošću tvrdila da ih neće uhvatiti.

Zapravo, bilo joj je svejedno. Nikad nije učinila ništa za sebe, a činilo se da je Ronan bio

jedino zadovoljstvo koje nije imala snage odbiti. Julianna je žudjela za njim. Čak i onda kad

nije razmišljala o njemu.

Ronan hitro zabrtvi vrata, pa krenu natrag. Pogled joj je lutao od njegovog naočitog,

isklesanog lica do oblikovanog torza, a zatim... do oružja koje mu je stršalo između bokova.

Nagonski obliza usne i zadrhti. Bradavice su joj bile tvrdi i bolni vršci, a međunožje

razuzdano i žudjelo je da ga on ispuni. Kad se približio krevetu, Julianna ispruži ruke, ali

umjesto da se spusti na nju, Ronan legne na leđa i povuče je na sebe, tako da ga je

zajahala.

- Pretpostavljam da ti onaj štitonoša nije pokazao kako voditi ljubav na ovaj način.

Odmahnula je glavom i ugrizla se za usnicu, dok joj se tusta duljina njegove muškosti

gurala među osjetljive nabore. Ronan je zgrabi za bokove, prognječi ih, a zatim kliznu prema

gore, dok joj ne obuhvati grudi, palcima joj milujući bradavice.


128

- Ovako možeš biti glavna. - reče joj, a opaki osmijeh izvi mu slasne usne.

- Volim biti glavna. - reče ona, odgovorivši mu osmjehom.

- Znam to.- On je uze za ruku i položi je na svoju palicu, omatajući joj prste oko njega.

- Uvedi me u sebe.

Julianna klekne na koljena, podvije noge ispod njegovih bedara i malo se podigne, klizeći

vrhom njegove muškosti između svojih nabora, prema svom središtu.

- To je to, djevojko.

Julianna učini kako ju je podučio i glavić mu skliznu unutra. Ispustila ga je i gurnula

zdjelicu prema dolje, dok je nije u potpunosti ispunio, rastežući je u besramnom užitku.

- O, Bože! - prošapta ona.

Zurili su jedno u drugo, razmjenjujući ocean emocija. Julianna je to željela zanemariti.

Željela je odbaciti to kao glupost, govorila je sebi da su se tako osjećali zbog čistog

zadovoljstva, ali znala je da to zavaravanje. Dijelili su puno više toga nego što je ijedno od

njih bilo spremno priznati. Rukama je čvrsto držeći za bokove, Ronan joj pokaza kako ih

treba izvijati.

- Ne razlikuje se od jahanja konja, draga. - reče joj. Polako se pomicao ispod nje,

gurao je i povlačio se dok ga je jahala.Ronan se osloni na lakat, uhvati joj bradavicu u usta i

nježno je zasiše. To je pogodi ravno u srž, mišići joj se stisnuše od slatkog sladostrašća.

Uhvati ga za prsa i zarije prste u mišić. Rekao je da bi mogla imati kontrolu, a nikad prije nije

osjećala toliki gubitak kontrole. Julianna čvrsto stisnu ustreptala bedra oko Ronanovih

kukova. Prsti joj se skvrčiše pod njegovim nogama.

- O, Ronane. - zaječa ona, dok joj je tijelo isijavalo vatru.

Ronan kliznu rukom preko njezina obraza i kroz kosu, primičući joj usne svojima. Usta im

se stopiše u bješnjenju jezika, kao da su se natjecali tko kome može pružiti više

užitka.Julianna ga je čvrsto držala za zatiljak, ne želeći ga pustiti. Zabije bokove u njegove,

osjećajući kako joj se blaženo podrhtavanje širi iz središta prema van i poljubi ga kao da

neće biti sutra. A moglo bi ga i ne biti. Ne, ako ih netko uhvati. No, činilo se da je dodatna

uzbuđenost zbog toga što bi mogli biti uhvaćeni samo pojačala njezinu želju. Zadrhtala je i

ubrzala tempo, mešajući bokovima. Njezino stenjanje odjeknu odajom i Ronan je ušutka,

šapćući joj da bi ih mogli čuti, ali njegovo vlastito režanje moglo je parirati buci koju je ona

stvarala. Uhvatio ju je za stražnjicu i navodio njezino podizanje i spuštanje.

- Ajme, djevojko, tako si uska...- On se propne, žestoko se zabijajući.Trbušni mišići

mu se zategnuše i ona nije mogla odoljeti ne pomilovati ih, lijeno dodirujući svaku

razdjelnicu.Gibali su se kao jedno, kao da su vodili ljubav tisuću puta ili kao da su suđeni

jedno drugome. Potonje prestraši Juliannu do dubine duše. Srce joj preskoči i nije znala je li


129

to bilo od straha, ili od načina na koji joj je tijelo odgovorilo na njegovo. Nije bila spremna

preispitivati se. Zatvori um za sve misli, upijajući samo zadovoljstvo koje im je zračilo iz

bedara. Slatki Raj.

U njoj je rastao divotan pritisak. Primamljivo olakšanje koje joj je Ronan već prije udijelio...

opet će se dogoditi. A ona ga je očajnički željela. Žešće ga zajaha, želeći to ispunjenje.

- Samo tako, djevojko, prepusti se.- Ronan se nije prestajao zabijati u nju. Dlanom joj

je milovao trbuh, dok mu palac ne okrznu njezine kovrče. Bio je dovoljan samo taj vješti

dodir da je potrese val iznenadnog uzbuđenja i ona dahnu. Ali to nije bilo ništa u usporedbi s

vatrom koja ju je pogodila kad ju je palcem pogladio po samoj njezinoj srži. Bilo je to kao da

se svijet rasprsnuo; krevet se ljuljao i dvorac se mogao srušiti oko nje, a da ne bi to ni

primjetila. Otvorila je usta kako bi mu uzviknula ime, dok joj se tijelo grčilo, ali Ronan ih je

zarobio svojima, otevši joj krik. Gladno mu uzvrati poljubac, dok je jahala na vibracijama

razarajućeg blaženstva.

Istovremeno, Ronan ukopa prste u njezine bokove i snažnije je poljubi. Ona osjeti između

bedara kako se žestoko stresao i izlio tekuću vrelinu u nju. Ljuljali su se dok nisu prestali

podrhtavati, lijeno se ljubeći.

Glasno kucanje razbije kukuljicu blaženstva u kojoj je Julianna bila. Tresnu natrag u

stvarnost uz zloguko slijetanje, koje joj potisnu utrobu negdje do stopala. Skoči s Ronanovog

krila, zgrabi svoj plaid, koji je bacila na pod i omota ga oko sebe.

- Moraš otići!- oštro prošapta.

- Kamo? Netko je na vratima. - prošapta on. I on skoči s kreveta i poče navlačiti plaid i

košulju.

- Tko je?- oglasi se Julianna.

- Myra.

Julianna gurnu šaku u usta i lagano se ugrize za zglobove. Baci prestrašeni pogled prema

Ronanu. Gdje joj je bila pamet?! Bila je to samo maštarija i to je sve što je ovo ikad moglo

biti, a ona je pokušala oživotvoriti taj izmaštani ideal. Na vlastitu sramotu, bila je budala.

- U kadi sam. Potražit ću te u velikoj dvorani kad završim.- Julianna pogleda Ronana

koji je podigao obrvu i prstima simulirao pranje kose. Ona se ugrize za usnu da se ne bi

nasmijala, brzo mu se prišulja na prstima i udari ga po ramenu. - Prestani!- prosikta ona.

- Mogu pričekati. - reče joj Myra kroz vrata.

Julianna je pretjerivala i zakoluta očima prema vratima. - Znaš, već se neko vrijeme nisam

okupala u kadi. Nisam namjeravala žuriti.- Julianna je znala da joj riječi ne zvuče nimalo

uljuđeno i morat će to kasnije nadoknaditi svojoj prijateljici. Trenutno joj je bilo bitno da Myra

ode, kako bi mogla izvesti Ronana odavde.


130

Myra joj ne odgovori, a zbog napetosti koja se probijala kroz hrastova vrata, Julianna se

malo zabrinu da bi njezina prijateljica mogla pokušati ih provaliti. Myra nije bila slabić. Dala

je priličan obol u bitkama.

- Vraćam se dolje. Velika dvorana je puna ratnika.

- U redu. Pokušat ću požuriti.- Julianna otapka do vrata, osluškujući zvuk Myrinih

stopa kako se udaljuju hodnikom.

Ronan joj priđe s leđa, posve odjeven i prikuje je uz vrata, njegova mišićava građa oblikuje

se prema njezinim leđima. Poljubi je u vrat i šapnu joj na uho:

- Moram razgovarati s Bruceom.

Julianna kimnu, okrenu se, ovjesi mu ruke oko vrata i poljubi ga. No, kad je otišao,

zabrinula se da je namjeravao njezinom bratu reći za njih dvoje. A dio nje se nadao da će to

i učiniti. Drugi dio nje je toliko strahovao od toga da je požurila odjenuti se. Ali kad je stigla

do vezanja čizama, tresnu je zdrav razum. Ronan neće imati muda reći njezinom bratu da su

se njih dvoje tjerali poput zečeva u proljeće. Barem se molila da neće.

Dok se Ronan spuštao niz stubište, namjeravajući otići do Bruceovih odaja, odjeknuše

glasni povici iz velike dvorane. On hitro promijeni odredište, spreman zaustaviti tučnjavu

između muškaraca.Kad je ušao u veliku dvoranu, osupnuše ga zvukovi i prizori razuzdanih

ljudi. Odaja je zbilja bila puna ratnika. Iako su držali šalice, to nije bila pijana terevenka, za

koju je Ronan bio siguran da će je zateći. Umjesto toga, ljudi su pokazivali svoje oružje,

mišiće, raspredali ratne priče i bučno se hvalili svojim dotadašnjim pobjedama.Dok je

prolazio kroz gomilu, kimnu nekolicini tražeći Valasa i svoje rođake. Pronašao je rođake na

podestu.

- Što se događa? Gdje je Bruce?

Brandon pokaza glavom na sredinu prostorije, gdje je stajao Robert Bruce, s Valasom uz

bok, uključen u žustar razgovor sa svojim ljudima.Ronan baš i nije mogao razabrati o čemu

je to njihov budući kralj govorio, ali svi se nasmijaše kad je raširio ruke i nešto uzviknuo.

Podižući obrve, Ronan se okrenu prema svojim rođacima.

- Što sam propustio?

Zbog onoga što mu je Julianna rekla, Bruce je trebao željno iščekivati ozbiljan razgovor s

njim, a ne bistriti stare priče sa svojim ljudima. Daniel slegnu ramenima.

- Bruce im je rekao da budu pripravni za skorašnju bitku.

Brandon odmahnu glavom, gledajući mnoštvo ratnika.

- Sljedeće što ćemo vidjeti, bit će kako vade čepove i mjere debljinu svojih... mačeva.

Ronan se nasmija. - A kako se planiraju boriti, lošim zadahom?


131

Njegovi rođaci se na to nasmijaše, a Brandon mu pruži šalicu koja je mirisala strašno

slično kuharičinom začinjenom viskiju.

- Hoćeš li im se pridružiti?

Ronan je želio to, ali odmahnu glavom. Valas ga je uvjerio da će sutra krenuti za

Kinterloch i Ronanu su trebale sve njegove raspoložive sposobnosti.

- Tako je, nećemo ni mi. - reče Daniel, mršteći se. - Ovo je gotovo isto kao i Bruceovo

poigravanje s krunom.

- Ne govori protiv Brucea! - upozori ga Brandon, - Mogao bi te tko čuti.

Ronan kimnu. - U pravu je. Ne govori ništa više.

Daniel se još jače namršti i prekriži ruke na prsima. - Svi smo mi dali puno toga za

Škotsku. - promrmlja.

Daniel puno više od Ronana i Brandona. Gospođa supruga njegovog rođaka bit će s njim

u dvorcu do proljeća, kako bi mogao sigurnije putovati natrag u njihov dom u Blaireu. Ronan

je bio siguran da mu je rođak pod još većim pritiskom zbog toga što mu je supruga bila

ovdje. Kao što bi i Ronan bio da mu je žena morala biti ovdje... Što nije. Ali Julianna...

previše mu je bilo stalo do nje. Kad bi joj se što dogodilo...Skrenu pogled prema Bruceu i

Valasu. Primijeti da Valas izgleda prilično rezervirano i moguće pomalo ljutito zbog toga što

su on i njegovi rođaci bili tu. Rat nije bio igra. Životi nisu bili nevažni da bi mogli biti tek tako

izgubljeni i pripisani cijeni bitke.

Kao na znak, Julianna uđe u veliku dvoranu. Uspravnih leđa, uzdignute brade, ruku

sklopljenih ispred struka. Tvrdog pogleda prema svima. Odisala je autoritetom. Da je nije

bolje upoznao, plašio bi se njezine moći. No, vidjevši je takvu, još više se raspali Ronanova

želja za njom. Prisjeti se načina na koji je Julianna zabacila glavu dok su vodili ljubav, dok joj

je kosa padala u raskošnim zlatnim valovima, s odbljescima crvene boje uhvaćene u

svjetlosti vatre. Izgledala je kao Venera koja se dizala i spuštala iznad njega. Bujne su joj se

grudi njihale, rumene, s ispupčenim vršcima poput trešanja. Kurac mu se odmah ukruti i

morao se uštipnuti za unutarnju stranu lakta, s obzirom na to da je bio prekrižio ruke na

prsima, te prisiliti um da ne razmišlja o vođenju ljubavi.Osim usputnih pogleda, muškarci nisu

obraćali preveliku pozornost na nju.

- Naklonite se, vi budale! - zaurla Ronan. - Ne prepoznajete li damu kad je vidite?!

Soba iznenada utihnu. Uokolo su letjeli iznenađeni pogledi, uključujući i Juliannin. Robert

se nakašlja.

- Doista, mogu li vam predstaviti lady Juliannu, moju sestru.


132

DVADESET I PRVO POGLAVLJE

ad je otkriven Juliannin identitet, bilo je nekoliko šokirani lica, ali na njezinu

radost, većina je kimnula, naklonila se i ponudila joj svoju vjernost.

Pretpostavila je da su već bili shvatili razinu njezine važnosti.Bila je samo

formalnost objaviti njezin naslov.Bila je izvan sebe od bijesa kad je otkrila buku u velikoj

dvorani. Kako će ljudi ići u boj ako nisu bili spremni? Piće, prepričavanje ratnih priča,

podcjenjivanje borbi; vojska ratnika se tako ne priprema za napad na selo puno zločinaca i

izdajica. Ne gubeći vrijeme, priđe Robertu.

- Gospodaru, možemo li razgovarati?

Izgledajući rastresen, Robert kimnu glavom i Julianna ga povede do jedne od mračnijih

niša. Kad su ostali sami, zagleda se u njega prodornim pogledom.

- Brate, smijem li otvoreno govoriti?

- Ionako bi to učinila.- Robert se namršti, najvjerojatnije shvativši da ga se spremala

izgrditi.

- U redu, vjerujem da je loša odluka dopustiti tvojim ljudima da se pridruže domjenku.

Svi bi se oni trebali pripremati i razrađivati planove.

On kimnu glavom i napući usne gotovo poput razmaženog djeteta, ali što je drugo mogla

očekivati od svog mlađeg brata. Ponekad se pitala je li uopće ozbiljno shvaćao Rat za

neovisnost. I uvijek bi nakon toga samu sebe izgrdila zbog ružnih misli o vlastitoj krvi i mesu.

- Kao i uvijek, tvoj savjet je na mjestu. - reče joj Robert.

Ona nagnu glavu prema njemu. - Kao i tvoje vladanje.

Domjenak je ubrzo završio i ljudi su počeli razrađivati borbene planove. Julianna se držala

po strani. Iako je bio obznanjen njezin odnos s Robertom, nije željela nametanjem izazvati

zamjerke među muškarcima. U potpunosti je razumjela da nije svakome tako lako odjednom

se prilagoditi. I tako je stajala i slušala, hvatala Ronanov pogled i odmahivala ili kimala

glavom kad bi nešto bilo rečeno. Napokon su planovi bili gotovi i svima je naložen počinak,

jer su u svitanje trebali biti budni i pripravni za odlazak u Kinterloch.

Napuštajući veliku dvoranu, Julianna osjeti ono što bi obično osjetila pri neposrednoj

opasnosti; težinu u ramenima - teška i bolno zategnuta ramena, snažnu bol u

sljepoočnicama, stalno mrštenje. S mukom se uspne uz stube, prilično sigurna da neće

spavati. Iščekivanje je bilo preveliko. Ross je već neko vrijeme bio velika smetnja i ako ništa,

ovim će to prestati. Minute, sati i dani koje je provela u Rossovom taboru, preplave joj glavu

poput opasne bolesti, prijeteći da će je oslabjeti. Netko joj nježno dodirnu križa. Ronan.

Julianna se zaustavi uz prve stube koje su vodile na gornje katove i okrenu se.

K


133

- Želio sam ti poželjeti laku noć. - reče on. U zamračenim sjenama hodnika, mogla je

razaznati kako mu se usne izvijaju u smješak. - Smijem li te otpratiti do tvojih odaja?

- Smiješ me otpratiti. - kaza ona, prihvaćajući ponuđenu ruku i njegova toplina joj se

prelije u tijelo. - Žao mi je, ali ništa dodatno nam ne smije iscrpiti toliku potrebnu energiju za

sutra.

Ronan joj pomilova ruku svojom drugom rukom, lukavo joj namignu i otegnuto reče

- Ajme, djevojko, a činilo mi se da bi nas to ništa dodatno samo još više osnažilo.

- Ti si zloćko. - reče ona, zaigrano ga udarivši po ruci.

Ronan ih zaustavi na polovici stuba, privuče obje njezine ruke u svoje, a zatim se osvrnu

oko sebe, kako bi se uvjerio da su sami. Smrtno se uozbilji i Juliannin želudac malo poskoči.

- Što je ovo?- upita ga. Ispitivački ga pogleda, pokušavajući prozreti njegove

zapanjujuće zelene oči. Narančasta mu je kosa razbarušeno padala preko čela, kao da ju je

bezbroj puta pročešljao prstima. Ronan prikova pogled na nju i ona, bez razmišljanja,

posegnu odmaknuti mu kosu, ali on je uhvati za ruku u zraku i prinese je usnama. Sklopi oči,

kao da uživa u njezinom mirisu i njoj se stisnu utroba i zadrhtaše joj prsti.

- Samo... Sutra ćemo napasti Kinterloch. S nas dvoje na čelu.- Opet je zastao i

ogledao se oko sebe, ali Julianna nije čula ništa zbog čega bi mogao pomisliti da ih netko

prisluškuje. Što god da je htio reći, iz nekog je razloga odugovlačio, a ona se zapita je li to

zato što nije mogao pronaći riječi.

- Reci mi, Ronane. - potaknu ga, dok su joj se prsti stezali oko njegovih.

- Nešto sam shvatio večeras, dok smo bili u velikoj dvorani. Moj rođak, Daniel... Bio

je...- Naglo prekinuvši, otpuhnu. - Zabrinut sam za tvoju sigurnost.

Julianna se nasmiješi. - Ne strahuj, Ronane. Već smo skupa prošli kroz to, iako u manjem

opsegu.

- U puno manjem opsegu.- On odmahnu glavom. - Ovo je potpuno drugačije. Bitka je

posve drugačija zvijer.

Julianna povuče ruke, u grudima joj se toplina sudarala s hladnoćom.

- Nisam naivna. Misliš li da vjerujem da ćemo samo ugalopirati u grad i pobijediti?

Bitka je drugo ime za smrt, bol, bijes. Nisam tako zelena da to ne shvaćam. Dat ću sve od

sebe da ti čuvam leđa, jednako kao što sam čuvala i bratova.

Zavrtjevši se, zadignu sukute i hitro učini dva koraka prije no što je Ronan zaustavi

uhvativši je za lakat.

- Julianna, pričekaj!

Nije se opirala, ali se niti ne okrenu. Umjesto toga, gledala je u rub svojih skuta.

Pretvarala se da nije primijetila kako joj je toplina njegovih prstiju prosijavala kroz rukav


134

žigošući je. Srce joj je tuklo, odjekujući u ušima i mogla je čuti kako joj krv navire poput

vodopada. Osjetiti reakciju svoje utrobe, kao uvijek u njegovoj blizini.

- Ja...- Opet nije mogao pronaći riječi.

Ovaj put se okrenula. Bio je dva koraka niže od nje, pa su se našli oči u oči. Rukama mu

obuhvati lice; čekinje su joj škakljale dlanove i prste.

- Samo mi reci.

Ronan je zgrabi za ruke i prinese ih usnama. Zadrhtala je od njegovog daha na prstima,

prisjećajući se njihovih zajedničkih intimnih trenutaka. Kako je samo željela da mogu smjesta

otrčati u njezinu sobu i ponovo ih proživjeti. Ali to nije bilo moguće. Oboje su to znali.

Vjerojatno je zato i odugovlačio. I zbog toga se i osvrnula. Morala je uspostaviti nekakav

odmak među njima i zbog toga povuče ruke.

- Žena mog rođaka je ovdje. - reče joj.

- Jest, Myra.- Zašto je govorio o Myri? - Prijateljice smo.

Ronan kimnu, a onda odmahnu glavom. - Daniel je zabrinut za nju.

- Zašto, što se dogodilo?

- Ništa se nije dogodilo. - zareži on.

Julianna se povuče korak unatrag.Ronan provuče obje ruke kroz kosu i promrmlja psovku

ispod glasa. - On voli svoju ženu.

Julianna je bila potpuno zbunjena. Podbočila se, samo da održi ravnotežu. - Je li to

pogrešno?

- Ne, ne, nije ni to. Ne želi da nastrada, a biti ovdje, u ovom dvorcu, uz toliko ratnika

budućeg kralja, nije sigurno za nju.

- Sigurnija je unutar ovih zidina nego što bi bila da sama luta Visočjem.

- Da, slažem se, ali mislim da Daniel želi da ostane ovdje do proljeća.

- Tim bolje što i Danijel ostaje. I što nas dvoje idemo skupa.

- Ali, gle, o tome i jest riječ.

- O čemu to?- Julianna podiže ruke u zrak. - Ne razumijem te.

Ronan stisnu čeljust, napne mišiće i potraži joj pogled, pokušavajući nešto odgonetnuti,

nije bila sigurna što, a onda mu se riječi sapletu od žurbe.

- Zabrinut sam za tebe, Julianna. Moja majka...- Julianna je strpljivo čekala dok ne

završi. Nikad prije nije pričao o svojim roditeljima. - Kad sam bio samo dječarac, moja majka

i otac otišli su jahati s mojim starijim bratom, Blaneom. Nikad se nisu vratili. Posječeni su u

naponu snage. Svijet je opasno mjesto za žene. Ne bih mogao podnijeti da budeš

ozlijeđena.


135

Julianna ga pomilova po obrazu, uviđajući da je njegov strah za nju isprepleten s

njegovom prošlošću.

- Ne brini zbog mene, Ronane. Spremnija sam za borbu od polovice muškaraca u

tvojoj vojsci. Preživjet ću. Obećajem.

Kratko ga poljubi, a zatim se okrenu i otrči uza stube, sve do svoje sobe. Kad je ušla

unutra i zatvorila vrata, srce joj je htjelo prsnuti, a noge kao da su joj, istovremeno i plutale i

težile više od pola tone.

Je li Ronan upravo priznao da mu je stalo do nje? Je li to bila bit svih onih promrmljanih

nesuvislosti o njegovom rođaku koji je volio svoju suprugu i bio zabrinut za nju? Pritisnu ruku

na srce, nadajući se da će umiriti lupanje. Zabrtvi vrata i baci se na krevet. Ako je prije

mislila da joj noćas san neće lako doći na oči, sad je to bilo još izglednije.Julianna se

prevrnu na leđa i razrogačenih očiju zagleda u stropne grede. Nakon što pobijede u boju,

svakako će nasamo porazgovarati s bratom i raspraviti mogućnost njenog i Ronanovog

udruživanja. Nije to mogla više odgađati.

Što je, dovraga, mislio? Ronan je gledao kako Julianna nestaje zavojitim stubama, a zatim

se naslonio na hladan kameni zid. Prokletstvo, bio je idiot. Odvuče se do svojih odaja,

razodjene i sruši se na krevet. Uzburkanog uma, bio je siguran da noćas neće oka sklopiti.

Njihova strategija, rizici, Julianna koja ide u bitku s njim... Sve je to bilo previše, dok mu je

um, s vrlo malo predaha, skakao s jedne teme na drugu. Nije htio da ona ide u boj. Nije

razumio zašto je to Bruce opravdavao. Što onda, ako je već prije bila u Kinterlochu? Ronan

je itekako bio sposoban odvesti ih tamo. Valase će biti s njim. Julianna bi trebala ostati s

Myrom. Pokraj Brucea, koji joj je bio glavna odgovornost. Bila mu je jasna njezina potreba

osvetiti se Rossu. Čovjek ju je mučio. Bio je prijetnja njezinom bratu, domovini. Nikad joj ne

bi zapriječio potrebu osvetiti se nekome tko joj je donio toliko zla u život. No, nije želio da se

dovede u opasnosti da bi se osvetila. Ne kada je on mogao uhvatiti Rossa i dovesti ga

natrag u Eilean Donan. Osobno bi joj donio bič i pustio je da zamahne. Pretvarao bi se da ne

vidi, kad bi odabrala otrovati ga jednom od svojih igala ili nekim drugim oružjem. Ali ići u boj?

Neće se moći usredotočiti na ništa drugo, osim kako će je održati sigurnom. Kako bi odvratio

misli, Ronan krenu potražiti Tada, provjeriti je li sit i u spreman za počinak. Srećom po njega,

kuharica ga je usvojila kao jedno od svoje vlastite mnogobrojne djece. Ronanu je laknulo što

je dječak bio u dobrim rukama. Barem jedna njemu draga osoba zbog koje trenutno nije

morao brinuti.

Jutro nije donijelo sunce. Julianna je otvorila oči mrvicu odmornija i da se nije osjećala

tako, pomislila bi da je još uvijek mrkla noć. Odgrnuvši pokrivače, izvukla se iz kreveta i

otvorila drvene kapke. Susretne je tama. Nebo je bilo tamnosivo, vjetar je šibao, ledena kiša


136

zabijala se i parala joj lice. Trgnula se i povukla korak unatrag. U šumi iza mosta njihala su

se stabla, grane su im se savijale pod opasnim kutovima, dok je iznad njih bučno pljeskala

grmljavina, praćena oštrom bijelom svjetlosti koja je parala nebo, survavši se na jedan od

lelujavih hrastova. Ovo nije bilo dobro. Vrijeme je u Visočju bilo nepredvidivo, a oluja poput

ove mogla se smiriti za sat vremena, ali i pretvoriti u mećavu i do podneva ih prekriti s

tridesetak centimetara snijega.Izlažući se opasnosti još jednog šibanja po licu, nagnu se i

opet pogleda dolje u dvorište. Ni žive duše. Nitko se nije pripremao. Je li Bruce već naložio

da danas nitko ne izlazi?

Julianna snažno zalupi kapke i preko hladnog poda odskakuće do ormara. Hitro se

odjenu, poprska lice vodom, skupi kosu u čvrstu punđu i ugura u nju svoje igle. Sa sgian

dubhom u čizmi, bodežima o struku i dodatnim iglama u rukavu, izađe iz sobe potražiti brata.

Hodnik je bio tih i mračan, sve baklje su bile dogorjele. Bilo je jezivo i prožmu je žmarci. A

zatim i panika. Jesu li otišli bez nje? Ubrza korak, gotovo trčeći uz kružne stepenice, dok nije

stigla do bratovih odaja. Triput kratko pokuca, brzo i duboko udahnuvši. Valase otvori vrata

gotovo u hipu. Ona snažno otpuhnu u naletu olakšanja. Nisu je ostavili.

- Kakav je plan?- upita, ulazeći u sobu mimo Valasa.

- S ovom olujom, najbolje bi bilo pričekati. - upozori je Valase.

Robert je ležao u krevetu i pogledao Juliannu. Bio je do brade pod pokrivačima, znoj mu

je probio čelo, vlažeći mu kosu na sljepoočnicama. Koža mu je bila blijeda, a nos crven. Ona

se namršti i hitro mu priđe.

- Zašto si još uvijek u krevetu?- osvrnu se opet na Valasa, tražeći odgovore, ali

Robert se nakašalja iz petnih žila, ponovo joj privlačeći pozornost. Oči su mu se iskolačile i

zacrvenjele od napora da pročisti pluća. - Jesi li bolestan, brate?- Julianni potonu utroba i

ona pade na koljena pokraj njega. Ne može biti bolestan! Ne sada!

- Samo blaga groznica.- prošišta on.

Julianna mu položi zadlanicu na čelo. Nije bio previše vruć. - Je li te pregledala vidarica?

- Jest. Dala mi je neki čaj. Bit ću dobro. Ne brini previše.- Podiže ruku s pokrivača i

potapša je po ruci. - A ti ne žuri van po ovom vremenu. Znaš naše planine. Mogla bi ostati

zarobljena u snijegu i umrijeti od smrzavanja.

Julianna kimnu glavom. - Prebrodit ćemo ovu oluju ovdje, ali čim sunce proviri kroz

oblake, krećemo za Kinterloch. Što mogu učiniti? Treba li ti još pokrivača? - Julianna se

mahnito osvrnu po sobi, želeći, trebajući nešto da joj bratu bude bolje.

Nikad nije bio bolestan, ne ozbiljnije od običnog začepljenog nosa. Ovo je grozno

izgledalo. I prizvalo slike njihovog oca kad je bio gotovo na pragu smrti. Robert je zgrabi za

ruku i povuče dolje. Umorno pogleda Valasa i potom prikuje pogled na nju.


137

- Ne misliš li da je ovo znak?

- Znak?- Julianna prošapta pitanje namrštenog čela.

- Da. Da bi trebali ostaviti Rossa na miru?- Ispitivački je pogleda, a pogled mu

preplavi očaj.

Julianna odmahnu glavom i jače mu stisnu ruku.

- Nipošto. Ne, to uopće nije to. Ovim samo dobivamo više vremena za pripremu.

Možda nam čak pruža i element iznenađenja. Ispravno činiš. Ross ti je neprijatelj. Neprijatelj

Škotske. Učiniti će sve što je u njegovoj moći da ne dobiješ vlast. Vidi Dugonogog kao svog

kralja. Nikad ti neće prisegnuti na vjernost, čak ni sad nije prestao okupljati ljude na svoju

stranu, povećavati redove kralja Edwarda. S njim se treba obračunati. Ili gledati Škotsku

zauvijek u engleskim rukama.

Robert opet hripavo zakašlja, od čega se Julianna naježi.

- Znam da si u pravu. No, čak i naš vlastiti otac vjeruje u vladavinu Dugonogog. Kako

mogu završiti ovo, kad je čovjek koji mi je dao život protiv mene?

Julianna proguta knedlu u grlu.

- Jak si, brate. Jači od našeg oca. On je slab i ne želi se boriti za ono što zna da je

pravedno; on će radije odustati kad mu se pokaže škrinja kovanica. Ne vjeruje u moć

slobode kao mi. Svatko u ovom dvorcu, svatko u ovoj zemlji očekuje te na vijeću, kao svog

budućeg kralja. Vladat ćeš ovom zemljom i učiniti Škotsku velikom. Trebamo te. Ne otklanjaj

se od svog cilja. Vjeruj u Škotsku.

Robert kimnu glavom i zatvori oči, iz čijih mu se kutova prolije suza.

- Trebam te, Julianna. Imaš srce. I odlučnost.

- Ovdje sam. S tobom sam, zauvijek.

- Idi se pripremi. Moram se odmoriti.

Julianna mu poljubi ruku, a potom se okrenu Valasu.

- Izjahat ćemo čim prođe oluja.

Valase kimnu glavom. - Otići ću pripremiti ljude, tako da budemo spremni krenuti čim

prođe.

Julianna pozva slugu koji se skrivao u hodniku čekajući naloge. Dječaka. - Dovedi

vidaricu. Želim da sjedi pokraj Brucea dok ne ozdravi.

Tada Julianna ode do dvorske kapele, učiniti nešto nakon dugo vremena. Pomoliti se.


138

DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

va dana kasnije, kiša je jenjavala. Sve što je dotaknula pretvorilo se u led,

ostavljajući svijet svjetlucavim i mrzlim. Jutro je počelo kao da kiša nikad nije

bila u posjetu. Sunce je sjalo i led se počeo topiti, pa je otopljena voda

polako kapala s drveća i građevina. Trava koja je škripala pod nogama, postala je vlažna, a

blato je preuzelo dobro utabana područja.

Julianna izađe iz konjušnice vodeći Smjeloga, čizme i porub na skutima prekrivalo joj je

smeđe blato.

Da je bila malo više dama, bila bi zgrožena, uvrijeđena, možda čak i posramljena. Ugleda

Myru koja je stajala na stepenicama utvrde. Tamo gdje je i ona trebala biti. Ponekad je

željela da je bila više dama, ali ipak... Julianna potapša bodež o boku, provjeri mač privezan

postrance o njezina konja. Da je bila više dama, ne bi se spremala u bitku s Ronanom.

Nasmija se pogledavši svoja blatnjava stopala. Bila je to samo još jedna ratnička povlastica.

Biti blatnjava, značilo je da je bila živa. Mahnu Myri koja joj uzvrati, a zatim ugleda Ronana

kako zuri u nju. Suženih očiju i skupljenih obrva. Izgledao je ozbiljan. Duboko zamišljen.

Julianna mu se nasmiješi, nadajući se da će mu time ublažiti zabrinutost. Nisu razgovarali od

one svađe na stubama. Tako je bilo bolje za oboje. Trebali su preživjeti sljedećih nekoliko

dana, a Julianna je čvrsto odlučila da će nakon toga razgovarati s Ronanom i Bruceom.

Brat joj se osjećao puno bolje. Od čega god se bio razbolio, činilo se da se bolest povukla.

Vratila mu se boja, znatno manje je kašljao. Iako je to bilo nepristojno, dio nje se pitao je li

njegova bolest imala ikakve veze s nadolazećim okršajem. Ronan joj priđe, odmjerenog i

uglađenog koraka. Hod mu je odisao samopouzdanjem. Kretao se bez zastajkivanja,

senzualno, što je već prije bila primjetila, ali sad, nakon što ga je vidjela kako hoda bez

plaida, mogla je razmišljati samo o načinu na koji mu se mišići stražnjice stežu pri svakom

koraku. Osjećajući da joj obraze gore, Julianna pogleda prema nebu, nadajući se da će se

uspjeti obuzdati.

- Jesi li spremna? - upita je Ronan tihim glasom. Rukom pomiluje Smjeloga po vratu.

Kako je željela da je to bio njezin vrat.

- Jesam. A ti?

- Jesam.- Prikova je ozbiljnim pogledom. - Želim da ostaneš blizu mene.

- Hoću. Ali, molim te, - položi ruku na njegovu, koja je bila na konjskoj grivi, - ne želim

da brineš zbog mene. Treniram čitav život.

Ronan primi njezinu ruku pod masom konjske grive, kako nitko ne bi mogao vidjeti da su

im se prsti isprepleli.

D


139

- Iskreno, djevojko, vjerujem u tebe bez zadrške. Vidio sam kako se boriš. Znam da si

dobra. No, još uvijek je prisutan strah da se nećeš uspjeti okrenuti na vrijeme za vidjeti kako

ti se sjekira zabija u leđa.

- Grozna slika. - reče ona, zadirkujući ga osmijehom.

- I ne bih je predočio nijednoj drugoj dami, ali ti nisi obična dama. Ti, Julianna Brus, ti

si ratnica. Neka se čuvaju svi oni koji ti dođu pod oštricu. Lagao bih kad bih rekao da me već

nisi zadivila. Opčinjen sam tobom.

Kralježnicu joj prođe drhtaj i Julianna je morala stisnuti sve svoje mišiće kako to ne bi

otkrila.Prije nego što je uspjela odgovoriti, Robert se pojavi iz utvrde, izgledajući snažniji

nego što je bio kada je posjetila tog jutra. Umotan u debeli plaid i krzno, podiže ruku.

Dvorište ispunjeno ratnicima spremnima krenuti u borbu utihnu kad se svi okrenuše dati mu

punu pozornost. Uz bok su mu bili Daniel i Brandon.

- Danas jurišate za Škotsku. Preuzet ćete Kinterloch i sve one koji su protiv našeg

cilja.

Gomila je klicala.

- No, svakako pokažite milost prema ženama, djeci i onim ljudima koji su spoznali

istinu o našoj zemlji, o našem narodu. Pokažite milost prema onima koji se žele boriti na

našoj strani. Prema onima koji su pali pod opsjenu engleskog bogatstva i pohlepe. Neka

vide bolju stranu.- Robert podiže šaku u zrak i gomila još jednom zaklica.

I Julianna podiže šaku i uzviknu, osjećajući kako joj navala uzbuđenja puni krv. Uskoro će

imati Rossa na vršku svog mača. Jednako kao i nekoliko njegovih smradova od vojnika.

Posebice je jednoga, svoga uzničara, željela vidjeti kako uzima posljednji dah.Kad je klicanje

zamrlo, Ronan se nagnu bliže i šapnu.

- Neka te danas ne vodi želja za osvetom. To će te samo zaslijepiti. Ross će krvariti,

ali ne dopusti sebi da postaneš žrtvom zbog izgaranja od bijesa.

Julianna proguta knedlu, kimnu glavom i skrenu pogled, pretvarajući se da nije razmišljala

upravo o tome. Bila je vješta ratnica, profesionalka. Pa ipak, dopustila je da njome vladaju

osjećaji. To je bilo jedno od prvih borbenih pravila - a ona ga je prekršila. Ali ,nije li bilo

važno boriti se iz uvjerenja, srčano?

- Vratit ćemo se. Svi do jednoga. - odgovori. - S njegovom glavom.

Ronan se nasmija. - Sviđa mi se kako razmišljaš. Jača ti samopouzdanje.

- I ja vjerujem u tebe, Ronane.

Stisnu joj ruku, a zatim je pusti. - Ostani blizu mene.

- Hoću.- Ona baci pogled na Roberta koji je stajao na stubama, zadubljen u razgovor


140

s Danielom i Brandonom.Myra je stajala u pozadini i gledala u gomilu, ali Julianna je

pretpostavljala da ih zapravo nije vidjela. Lice joj je bilo mirno i kad joj je Julianna mahnula,

nije joj odvratila. Myra je bila jako tjeskobna kad bi došlo do borbe. I Julianna joj nije mogla

to zamjeriti. Bila je toliko jaka, prošla je toliko toga i zaslužila je malo mira. Najvjerojatnije je

jedva čekala proljeće. Kad se vrate u Kinterloch, bit će puno toga za proslaviti.

Bruce ih pozva k sebi; pratili su ga ozbiljni Daniel i Brandon. Myra se bila spustila do dna

stuba i kad joj je Julianna prišla, zgrabi je za ruku i privuče u zagrljaj.

- Budi dobro, Julianna. Znam da si hrabra i jaka. Ne sumnjam u to, ali samo se pobrini

da nam se vratiš.

Julianna zagrli Myru, srce joj je iznenada nadme zbog dobre prijateljice i čovjeka kojeg je...

voljela.

- Pobrinut ću se vratiti sa svima onima koji idu sa mnom.

Ronan je mimoiđe na stubama, ali Julianna nije namjeravala biti izostavljena iz bilo čega

što je Robert imao za reći. Posljednji put stegne Myru, a zatim se uspne na odmorište. Brat

joj je izgledao ozbiljan.

- Pridružit će vam se Sinclair.

- Mislio sam da ćeš ostati ovdje i pomoći Danielu u obrani dvorca. - reče Ronan svom

rođaku Brandonu.

- To mi je i bio plan, ali Bruce vjeruje da će biti bolje ako ti se pridružim.-

Ronan kimnu glavom i upita Daniela. - Hoćeš li biti dobro?

Daniel se nasmija i tresnu ga šakom u rame.

- Šališ se. Naravno da ću biti dobro. Nisam samo ratnik, nego i poglavar. Čuvat ću

Eilean Donan do vašeg povratka.

- Ne zaboravi da sam i ja ovdje. - reče Robert, lagano se nakašljavši na kraju

rečenice.

- Kako bi to mogli ikad zaboraviti? Ti si budući kralj i to je jedan od razloga zašto

dvorac mora biti siguran. Ne smijemo se izložiti pogibelji da budeš povrijeđen. - reče

Julianna, proučavajući bratov ten. Bio je malo rumeniji, kad ga je rano jutros posjetila.

Zacijelo ga je puno koštalo ustajanje iz kreveta.

- Idi sad i odmori se. Ispunit ćemo svoju dužnost prema Škotskoj i učiniti te ponosnim

na ovaj dan.

- Djevojko, svakog me dana činiš ponosnim.- Robert posegnu uhvatiti je za ruku. Na

trenutak ju je podsjetio na njihovog oca. Imali su vrlo sličnu boju kose, isti osmijeh, a i otac

joj je nekoć govorio da je ponosan na nju. Julianna se prestane osmjehivati. Bez sumnje,

nije bila jedina kojoj je trebala pohvala.


141

- Jednako kao i ti mene. - odgovori mu.

Julianna trepnu prije nego što joj zaprijetiše suze,. Grlo joj se već bilo stisnulo. Okrenu se

i nađe licem u lice s Ronananom. Izraz lica mu je bio nečitak, ali kad su prikovali poglede,

neka duboka emocija prostruji među njima. Opet je morala odvratiti pogled ili se suočiti sa

suzama. Nadala se da nitko nije svjedočio njihovoj razmjeni emocija. Gledajući prema

dvorištu, ugleda Valasa kako im prilazi. Osvrnu se na brata.

- Moramo ići ili nećemo uspjeti doći do ruba sela prije sumraka.

- Tako je. - objavi Valas s dna stubišta. - Stražari kažu da nisu ništa primjetili iza

mosta. Najbolje bi bilo da krenemo danas, dok se nitko ne približava. Zalihe, oružje i konji su

spremni. Vratiti ćemo se u roku od tjedan dana.

Julianna se nadala da će to biti kraće od sedam dana. Selo je bilo na samo dan jahanja,

ako ne nalete na prepreke na putu. Najvjerojatnije će podići tabor kad stignu i preuzeti selo

sljedeće jutro. Moguće, još jedna noć i mogli bi biti kući za nekoliko dana. Ako sve dobro

prođe.Iznad njih je sjalo sunce, a nebo je bilo lijepo plavo. Proljeće će stići za dva mjeseca,

ali po trenutnom vremenu moglo bi i puno ranije. Čeznula je za vremenom po kojem bi

mogla bezbrižno šetati kroz poljsko cvijeće. To je bilo nešto u čemu je počesto kradomice

uživala. Jedino bi se tad osjećala istinski mirna. Osim kad bi bila u Ronanovim rukama.

Kradomice ga pogleda i vidje da i on nju gleda. Osjećajući da joj obraze preplavljuje

rumenilo, požuri niz stube prema svom konju. Što prije odu, prije će se uspjeti vratiti. I bit će

izglednije da će završiti skupa.Jahanje natrag prema Kinterlochu bilo je lako. Suviše lako, za

Ronanov mir. Konji su galopirali cestom. Lako su se riješili onih nekoliko izviđača koje su

primjetili. Vrijeme ih je poslužilo. Nebo je bilo vedro, temperatura niska, ali vjetar je bio slab,

pa studen nije prodirala do kostiju. Juliannini obrazi postajali su sve ružičastiji i izgledala je

tako snažna, živa. Bilo joj je to u krvi. Potjera, borba, sve ju je to činilo živom i to ga opet

potpuno opčini. Nije mogao prestati gledati u nju. Dok ju je gledao kako jaše, vrijeme je brže

letjelo. Pramenovi kose pobjegli su joj iz čvrsto svezanog čvora.

Stvari jednostavno nisu trebale sjesti na svoje mjesto tako lako. Ne na putovanju koje će

promijeniti toliko stvari. Budućnost zemlje visjela je o koncu. Ako Ross privuče još više Škota

na stranu gada od engleskog kralja, kada stigne proljeće i Dugonogi kroči u škotske zemlje,

samo će se morati boriti protiv puno više ljudi. Ali ako će izdajice koje bi danas trebale biti

kažnjene poslužiti za primjer, valjalo se nadati da će to obeshrabriti ostale da se pridruže

redovima Rossa i Dugonogog. Ronan se namršti. Ne bi to trebalo držati ljude na strani

vlastite zemlje. Trebali bi vjerovati u Škotsku. U budućnosti svoje zemlje. On zacijelo jest.

Zdušno. Ronan je bio spreman svega se odreći za svoju zemlju. Još jednom kradomice

pogleda Juliannu. Bila je jedino od čega nije htio odustati. Kad je bio s njom, osjećao se


142

potpun. Živ. Nekad mu je jedino bitka donosila uzbuđenje, osjećaj besmrtnosti. Ne više. Sad

je i zbog nje to osjećao. Hladna ruka straha zgrabi mu kralježnicu. Zašto je i dalje imao

osjećaj da će se nešto poći po zlu. Jad i nevolja. Potpuno oprečno lijepom vremenu i

okruženju. Činilo se da je Julianna bila zadovoljna razvojem putovanja, jednako kao i Valas,

Brandon i ostatak ljudi. Ali ne i Ronan. Koža mu se naježila, a tjemenom su mu prolazili trnci.

Svi su to bili znaci da mu predosjećaji divljaju. Nešto nije bilo u redu.

Za nekoliko trenutaka nastavili su dalje, ali želudac mu se skvrčio, a krv sledila. Bili su

preblizu Kinterlochu, a da se ne bi obazirao na instinktivne reakcije svoje utrobe. Ronan

podiže šaku u zrak, kako bi zaustavio svoje ljude. Valase izvi obrvu.

- Što je?- upita ga nezadovoljnim glasom.

- Ne znam.

Muškarci utihnuše i Ronan usmjeri pozornost na zvukove u zraku. Možda su mu um i tijelo

osjetili da nešto nije u redu, što je promaknulo njegovoj svijesti.Vjetar zafijuče i grane se

međusobno dodirnuše. Konji zafrktaše i zaoraše kopitima. Tijela im se pomaknuše.A tad je

čuo. Daleku tutnjavu. Ali ne od groma, bilo je to nešto sasvim drugo.

- Jeste li čuli?- upita Valasa.

Lice njegovog vođe se uozbilji, usne stisnuše i on kimnu glavom. Jednako kao i Brandon i

Julianna.

- Što je to? - upita ona.

- Ne znam. Nije grom. - odgovori Ronan.

- To je zvuk urušavanja kuća. - odgovorio Valas bezizažajnim glasom.

- Kuća?!- upita Brandon.

- Prokletstvo! - uzviknu Ronan. - Selo! - Što je moglo prouzročiti urušavanje kuća?

Katapult, ako su bacali kamene gromade, ali Ronan nije mogao pojmiti da bi bilo koji

neprijatelj imao potrebu izgraditi takvo oružje protiv tog malenog seoceta. Vratnice su im,

blago rečeno, bile bijedne, a zidovi nisu bili dobro učvršćeni.

- Jašite!- zaurla Valas.

Posljednjih nekoliko kilometara galopirali su punom snagom, isukanih mačeva.Nebo ispred

njih bilo je tamnosivo. Isprva je Ronan mislio da se to nadvija oluja, ali uskoro je zrak ispunio

miris dima. Doista je bila oluja, ali ona koju je izazvala opaka vatra.Dobri Bože, nadao su da

su stigli na vrijeme spasiti barem neke od mještana - bili oni izdajice ili ne. Bruce je bio

jasan; želio je da pokažu milosrđe.

- Stanite!- uzviknu Valas kad su se popeli na vrh brda i pogledali dolje na selo.


143

Jarko narančasti plamenovi ljutito su se dizali iz svake građevine u mjestu. Crni dimovi

briznuše u zrak, kao da su pobjegli plamenovima i raspršiše se u sivim oblacima, koje je

Ronan već prije uočio. Vjerojatno neće biti preživjelih.

- Stigli smo prekasno. - promrmlja on.

Julianna mu se primaknu bliže, noga joj je dodirivala njegovu. On nagonski posegnu

zgrabiti je za ruku.Njezini dugi, tanki prsti bili su maleni, ali čvrsti u njegovima. Čvrsto ga je

primila. Kada ju je pogledao, iako joj lice nije ništa pokazivalo, na oči su joj navrle suze. I

njega su mrvicu zapekle. Samo su nekoliko dana prije svjedočili kako su se svi ljudi iz ovog

sela udružili, spremni braniti ga svojim životima od njih dvoje, misleći da su im neprijatelji.

Danas ih je porazio plamen koji se mogao usporediti s onim kakav je zamišljao u Paklu.Ali,

tko je potpalio ovaj požar? Činilo se da postoji samo jedan odgovor. Ross. Taj čovjek je

morao biti odgovoran za ovo. Zacijelo je znao da će se Ronan vratiti s više ljudi da bi ga

izvukao iz jazbine, čak i ako je preuzeo selo.Bio bi budala da je pomislio drukčije.

- Nismo mogli ovo spriječiti. - prošapta Julianna, kao da mu je čitala njegove misli.

- Nismo, u pravu si.- Grlo mu se steglo. - Ali možemo pokušati pomoći preživjelima.

Nadao se da ju je osnažio u jednakoj mjeri kao i ona njega.

- Da.

Valas pročisti grlo, a Ronan i Julianna se istovremeno brzo odmaknuše jedno od drugoga,

kad su konačno postali svjesni da nisu sami. Čovjek je bio toliko pristojan da je usmjerio

pozornost na vatru i pretvarao se da to nije primjetio.

- Moramo vidjeti ima li ikakvog traga od Rossa.

- Hoćemo li okružiti selo?- upita Brandon.

- Hoćemo. Otiđi s trećinom ljudi na sjevernu stranu i vidi ima li kakvih tragova ili ljudi u

potrebi. Ja ću sa svojim ljudima ravno kroz vratnice – kroz ono što je od njih ostalo. A

Ronane, ti i Julianna okružite sa svojim ljudima do zapadne strane. Čini se kao da je tamo

tlo ispresijecano vatrom. Možda su ljudi tamo potražili zaklon ili pokušavaju napuniti kante da

bi ugasili vatru.- Valas rukom dade signale sedamdeset i dvojici pratilaca iza njih.

- Sir, ako mi ne zamjerate, rekao bih da je za vas previše opasno ići u selo. Požar je

izvan kontrole. Zgrade se urušavaju. Progutat će vas.- Ronan je sumnjičavo zurio u pakao u

selu.

Valas se nasmija. - Zar nisi čuo? Neki u Škotskoj vjeruju da sam besmrtan. Danas ću to

provjeriti.

Podbode konja i krenu prema vratima s dvadesetak ratnika iza sebe.

Ronan kimnu glavom Brandonu, koji je, također, s priličnim brojem pratitelja krenuo prema

sjeveru.


144

- Tada budimo od koristi. - reče Julianna, nevjerojatno trezvenim glasom. Zacijelo je i

ona držala Valasa nesmotrenim.

Jahali su zapadnim rubom sela, gdje je zapravo bio požar, mirno kapajući uz selo u

neredu. A ljudi. Bili su prekriveni čađom i ležali iscrpljeno uz nasip. Nekoliko muškaraca i

žena i jedno malo dijete. Julianna sleti s konja i pojuri prema njima.

- Jeste li dobro?- upita.

Preživjeli iznenađeno podigoše pogled i skočiše na noge. Muškarci su vitlali toljagama, a

žene požurile prema jedinom djetetu među njima.

- Ne želimo vam nauditi. - pozva ih Ronan, pokušavajući zadržati glas mekanim. –

Vidjeli smo požar i došli pomoći.

- Tome nema pomoći!- poviče jedna od žena. - Svi su mrtvi.

- Što se ovdje dogodilo?- upita Julianna, pružajući im svoju pljosku. Najvjerojatnije

viski.

Muškarci spustiše toljage i svaki pohlepno uzme po gutljaj. Definitivno viski.

- Posjetitelj. On je ovo spalio.- Ljudi nisu izgledali iznenađeno, što je Ronanu bilo

čudno. To je morao biti Ross. Julianna zgrči lice i uze pljosku, i sama uzimajući gutljaj.

- Zašto?- upita Ronan.

- Zato. Rekao je da ćete doći.

-

DVADESET I TREĆE POGLAVLJE


145

ulianna problijedi. Bila je to stupica! Polako se odmicala od ljudi, s jednom

rukom na bodežu o boku, a drugom podignutom u znak predaje.

- Što to govoriš?- upita ga tihim, pomirljivim glasom.

Osvrnuvši se, vidje kako Ronan gleda svoje ljude, šaljući im nekakav signal. Voljela bi da

su dogovorili tajne geste. No, pustio je nju da govori, pa se trenutno mora usredotočiti na

to.Julianna je promatrala žene, meko im se osmjehnula, nadajući se da će im olakšati strah,

pridobiti par saveznica, ali i pokazati da im ne želi nikakvo zlo.Od trojice muškaraca, jedan je

izgledao skrušeno, a druga dvojica odlučno.

- To što sam rekao.- On izvuče mač iza leđa i uperi ga prema njoj. - Očekivali smo te.

- Ma daj, ne namjeravaš me povrijediti. - reče ona tiho, podižući ruke u znak predaje. –

Ja sam samo žena. Vidjeli smo vatru i nadala sam se da mogu pomoći.

Čovjek odmahnu glavom, jednako kao i njegov partner, ali treći je izgledao kao da se

predomišlja.

- Nismo li na istoj strani?- upita Julianna. - Škoti i žene?

To naljuti vođu te male skupine. - Ne pokušavaj me prevariti, djevojko, znam tko si.

Julianna zagladi kosu s čela, nadajući se da će ga ta obična gesta opustiti. Njezine igle su

bile spremne. Četiri, čvrsto gurnute u njezin čvor. Ako bude potrebno, i više nego dovoljno

za svladati dvojicu. I moglo bi biti dovoljno za potpuno pridobiti trećeg čovjeka.

- Tko god mislio da sam ja, uvjeravam te da nisam ta.

- Ross te želi živu, djevojko, ne napadaj me.

- Zašto bi me, zaboga, on želio?- Ona se počeša po glavi, gurnuvši iglu iz kose u

rukav, pridržavajući je srednjim prstom. - Nisam u svađi s Rossom.- Kako joj je lako ta gorka

laž skliznula s jezika.

- Rekao nam je da ćeš nas pokušati prevariti. - progovori drugi čovjek.

Julianna se nasmiješi i i stidljivo ga pogleda nagnuvši glavu.

- Ma, dajte. Nas je gotovo trideset, a vas samo petero, šestero, ako ubrojite dijete. To

je smiješno.

- Ima nas još u šumi. Puno više.- Krenu podići ruku u zrak; znala je da je to bio znak

na koji će se mnoštvo ljudi stuštiti s drveća. Nagonski, naglo zabode iglu ravno u čovjekovu

ruku, uhvati ga za podlakticu i duboko gurne iglu. Zurio je u nju širom otvorenih očiju,

jednako kao i ostali. Julianna požuri prema njemu, vičući na ostale:

- Ne mičite se ili i vama slijedi igla.- Spusti se na koljena, kao što je učinio i vođa, i

povuče iglu. Šapne mu u uho. - Taj osjećaj žarenja je od otrova. Imam lijek u torbi i ako

hoćeš, dat ću ti ga, samo nas pusti da prođemo.

J


146

On kimnu, širom otvorenih očiju, crvenih i punih boli. Julianna ga nije željela ubiti, ali

najvažnije je bilo da ne dozove još boraca, s čim se ne bi mogli nositi. I morala je doznati

gdje je Ross.Ustala je i tek što se vratila do konja, začuje krik i zveket metala.Julianna se

okrenu i ugleda strijelu u leđima ozlijeđenog čovjeka. Druga dvojica prestrašeno se osvrnuše

prije nego što su se bacili na zemlju. Ali bilo je prekasno. S drveća doletješe strijele i

usmrtiše ih.

- Dolje!- Julianna uzviknu ženama i djetetu. Oni smjesta padnu, jedna od njih zaštiti

dijete, zaklanjajući ga tijelom od glave do pete.Ajme! Sad neće dobiti podatak koji je tražila.

Kradomice pogleda Ronana koji je isukao mač, držeći štit kako bi zaštitio lice, jednako kao i

njegovi ljudi.

- Popni se na konja!- zaviče na nju.

Julianna nije gubila vrijeme slušati ga što govori, nego se vinula Smjelome na leđa.

- Na sjever!- naloži Ronan ričući.

Julianna je jahala pokraj njega, priljubljena uz konjsku grivu. Na sjevernoj strani susretoše

se s Brandonom.Neprijatelja nije bilo na vidiku, osim sitne žene koju je držao u naručju.

Kosa joj je bila crna poput čađe na njezinim obrazima i proučavala je Juliannu najplavljim

očima koje je ikada vidjela.

- Tko je to?- Julianna upita Brandona.

Žena progovori prije nego joj je uspio odgovoriti, sjedeći mu visoko u krilu.

- Ja sam lady Mariana.- Glas joj je bio nježan, s francuskim naglaskom.

Julianni se na prvu nije svidjela. - Što radite ovdje?

- Poslao me je Njegovo Veličanstvo, kralj Edward.

- Spusti je dolje. To je obmana! Upravo dolazimo od nekoliko njihovih. Požar je bio

zamka da nas namame unutra. Strijelci i ratnici skriveni su u šumi na zapadu - najvjerojatnije

su posvuda oko nas.- Julianna trgnu mač sa sedla, pripravna za borbu, ako ih budu

zaskočili.

Brandon se namršti i s podignutom obrvom pogleda Ronana, kao da nije mogao vjerovati

kako je Julianna reagirala.Stisnula je usne, pokušavajući ne vikati na njega. Držao je

neprijatelja u naručju kao da su bili ljubavnici. Morala je biti malo blaža prema njemu,

sumnjajući da je vjerojatno lud.

- Poglavaru Sinclaire, u ime mog brata, vašeg vođe i budućeg kralja Škotske, nalažem

vam da spustite tu ženu. Ona nam je neprijatelj.

Mariana se čvršće stisnu uz Brandona, njezine srcolike usne oblikovale su se u luk pun

straha. Julianna ju je, zapravo, sažalijevala. Ili je žena bila velika glumica, ili je bila istinski

prestrašena.Ronan ispruži ruku i lagano je položi na Julianninu. Iznenadna bujica topline


147

prostruji joj kroz ruke do grudi. Zašto je imao takav učinak na nju? Čak i sada, kad su im

životi u opasnosti? Nije mogla zanemariti način na koji joj se tijelo nagnulo prema njemu,

čeznući za još više njegovog dodira, kao ni to kako se iznenada osjećala sigurnom.

- Koja je vaša namjera, lady Mariana?- upita je Ronan, mirno i razborito.

- Ja... ja...- I žena izgubi svijest.

Julianna se suzdrži od kolutanja očima. Zbilja dobro odglumljeno. Jednostavan izlaz za

nekoga tko nije želio odgovoriti na pitanje. Njezina nesvjestica samo još više uvjeri Juliannu

da im je Mariana bila neprijatelj. Žena je i sama rekla da ju je poslao Dugonogi. Ne čini li je

to automatski neprijateljem? Zašto je, onda jedino ona to uviđala?

- Povest ćemo je sa sobom. Može nam dati podatke koje tražimo. - reče Ronan

ozbiljno. - Ima li ikakvog znaka od Valasa?

Brandon odmahnu glavom, čvrsto držeći djevojku. Julianna stisnu zube. Ako su i

sposobni sigurno se izvući, Mariana bi mogla biti jednako vješta u ubijanju kao i Julianna.

Morat će držati tu ženu na oku. Iz misli je prenu snažno lupanje koje je dolazilo s vanjske

strane drvenog zida u stražnjem dijelu sela. Nekoliko trenutaka kasnije, Valas i njegovi ljudi

nahrupiše kroz otvor koji su uspjeli srušiti. Uočivši grupu na sjeveru, jahali su prema njima.

Kad su Valas i njegovi ljudi stigli do njih, činio se umoran i bio prekriven čađom.

- Ima li preživjelih?- upita ga Brandon.

Valas odmahnu glavom. - Čini se da su namjerno izazvali požar, kao što smo i

pretpostavljali.

- Tako je. - reče Ronan. - Toliko smo doznali i od družine uz zgarište. Ostavili su ih,

kako bi nas zarobili. To je bila stupica. Njihovu skupinu, osim par žena i jednog djeteta, ubili

su njihovi vlastiti ljudi.

- Ima li kakvog znaka od Rossa?- upita Valas.

I Julianna i Ronan odmahnuše glavom i u isto vrijeme rekoše, - Nema.- Ronan joj rukom

pokaza da nastavi izvješće.

- Taj čovjek mi je rekao da su nas čekali. Da Ross očekuje da ćemo doći. Da je htio da

ostanem živa. No, prije nego što smo uspjeli dobiti više podataka, iz šume su doletjele

strijele i pogodile čovjeka u leđa.

Nije osjećala potrebu dati mu do znanja da je najprije ona ranila čovjeka, pokušavajući

dobiti više podataka.

Valas odmahnu glavom. - Izdajnička družina.

- Da. - odgovori Julianna. - Ne znamo koliko ih je i je li Ross među njima.

- Dama će nam reći. - reče Valas sa sigurnošću.

Brandon je zurio u njih tvrdim pogledom. Zašto je Julianna imala osjećaj da štiti tu ženu?


148

- Da, ona će nam reći. - Julianna dometnu, izazivajući Brandona da im se usprotivi. On

kratko kimnu glavom.

- Sklonimo se. - reče Ronan trljajući zatiljak. - Promatraju nas.

Valas ih povede smjerom kojim su i došli. Kad su bili na sigurnoj udaljenosti, zaustave se i

utabore. Lady Mariana se probudila i šćućurena sjedila na kladi koju je Brandon pronašao za

nju, umotana u njegov plaid - što je Julianna držala nečuvenim. Bi li dušmanka prihvatila

muškarčeve osobne stvari da joj bude toplo? Ona bi, kad bi željela omesti pažnju svom

uzniku. Je li možda bila prehladna što joj to nije bilo prihvatljivo? Julianna se zaputi prema

njima, ali je Ronan sustignu.

- Neka Brandon razgovara s njom. Čini se da se zbližila s njim.

- Ne misliš li da je ta povezanost previše prisna?- Gledala je kako Brandon sjeda

pokraj Mariane i nudi joj piće i nešto hrane.

Ronan joj dotaknu lakat, a zatim joj nježno podiže bradu da bi ga mogla pogledati.

- Julianna, znam da strahuješ za našu sigurnost, ali zaklinjem ti se da je moj rođak

pouzdan. Ne bi dopustio da mu zaluđenost ženom stane na put dužnosti prema zemlji i tvom

bratu.

Kimnuvši, Julianna osjeti ubod krivnje. Morat će se ispričati zbog načina na koji je

razgovarala s čovjekom. Ako mu Ronan vjeruje, tada će i ona.

- Dođi, idemo nešto pojesti i popiti. Pobrinuo sam se da nam kuharica ne uvali jabuke.-

Zadirkujući bljesak u njegovim očima bio je dovoljan da joj koljena zaklecaju. Gospode, bio

je predivan čovjek i znao je kako joj poboljšati raspoloženje.

Izviđači su nadzirali obod tabora, a još ih je šestorica naizmjence pretraživala šumu iza

njega. Iako su bili malo dalje od sela, još uvijek su bili u opasnosti, kad bi ih Rossove

pristaše odlučile slijediti.Julianna je upravo namjeravala sjesti na tlo, kad ju Ronan zaustavi.

- Želiš li sjesti na kladu?

Nije joj to prije palo na um i već je htjela odbila tu zamisao, vidjevši da Mariana sjedi na

jednoj, ali činilo se da se Ronan zdušno trudi ugoditi joj, pa je kimnula glavom. Sjekirom je

isjekao kladu s nekakvog oborenog stabla i potapšao svojih ruku djelo.

- Vaša stolica, moja gospo.

Julianna se nasmija. - Hvala vam, gospodine.

Ronan prekopa torbu i izvadi nekoliko platnenih zavežljaja, a zatim sjede pokraj nje. Lice

mu je bilo u razini s njenim bokom. Voda joj poteče na usta dok ga je gledala kako

razmotava prvi zavežljaj, koji je skrivao komad dimljene divljači, a zatim i drugi, u kojem je

bilo nekoliko peciva. Ronan bodežom izreže povelik komad mesa i pruži joj ga.

- Za vas, moja gospo.


149

- Zahvaljujem.- Zagrize jelo i uzdahnu kada osjeti natruhe ružmarina i drugih začina.

Divljač joj je bila omiljeno meso. - Ronane...- Zastade, nesigurna treba li ga pitati što joj

bijaše na srcu.

- Što je?

- Smatraš li da sam ugrozila ispitivanje time što sam onog čovjeka ubola iglom?

On odmahnu glavom. - Ni najmanje. Gotovo je izvukao sve Rossove pristaše iz šume.

No, ja mu, za razliku od tebe, ne bih spašavao život.

- Vjerujem da bi mi rekao.

- Vjerojatno bi, a ako i ne bi, bilo je očito da mu je prijatelj bio spreman na to.

Priđu im Valas i Brandon, i Ronan i Julianna istovremeno skočiše na noge.Valas ih je

ponovo malo podulje proučavao. Julianna će zacijelo morati razgovarati s bratom, kad se

vrate ili će to inače učiniti njegov najpouzdaniji muški čuvar.

- Rekla nam je za Rossa. - poče Brandon, pogledavši Valasa koji mu kimnu glavom.

Prije no što je nastavio, svo četvero se skloniše od dosega bilo čijeg uha.

- Izvijestila nas je da je Ross otišao. Pobjegao je nakon što je potaknuo požar,

naloživši joj da ostane i izvješćuje ga, jednako kao i vojska iz istočnih šuma i ona družina

koja je služila kao mamac, a koju ste pronašli uz zgarište.

- I nitko drugi?- upita Ronan sumnjičavo.

Brandon mrko pogleda. - Rekla je da je bilo i drugih, ali su nestali u požaru. Pokušavala je

pomoći, ali je u konačnici pobjegla i tada smo je mi pronašli.

- Tko je ona?

- Ne znam još, ali joj vjerujem. - reče Brandon.

- Je li rekla zašto se okrenula protiv Dugonogog? Očito je bila bliska s njim, dočim je

po njoj poslao poruku.

Brandon stisnu usne; izgledao je smrknut.

- Samo je rekla da joj savjest više ne dopušta slijediti njegove zapovijedi. Vjerujem da

je okrenula novu stranicu.

- Ali, kako joj možeš vjerovati? Jedva je poznaješ.

- Istina, u pravu si, ali ima nešto u njezinim očima.

Julianna sumnjičavo podiže obrvu.

- Brandon je jedan od najboljih poznavatelja karaktera koje sam ikada upoznao,- reče

Ronan. Zgrabi rođaka za rame i pogleda ga u oči. - vjerovat ću, ako ti kažeš da joj možemo

vjerovati.

Brandon kimnu; razumjeli su se u prešutnoj rođačkoj gesti. Ne želeći se raspravljati i

vjerujući Ronanovoj odluci, i Julianna odluči povjerovati.


150

- Što je s vojskom? Je li ti rekla koliko ih ima?- upita Julianna.

Brandon kimnu. - Jest, rekla je da ih ima više od dvije stotine.

- Hoće li biti raspušteni ili će nam se pridružiti?- upita Valas.

Brandon protrlja ruke i skrši zglobove. - Ne znam, nije nam rekla.

- Pitaj je. - naredi mu Valas.

Brandon ih ostavi i ode obaviti vođin nalog.

- Trebam privatnost. - promrmlja Julianna i okrenu se otići.

- Čekaj, ne smiješ ići sama. - reče joj Ronan.

Ona se okrenu, podiže obrvu i potapša bodež o boku. - Bit ću dobro. Vrištat ću ako te

zatrebam.

Uz očitu nevoljkost, Ronan kimnu. Julianna otpraši u šumu, tražeći kakvu draču iza koje bi

se mogla olakšati. Mjehur joj bio tako pun da je mogla zaplakati. Nije to ni primjećivala do

prije nekoliko trenutaka; zanemarila je to, vjerojatno zbog naleta osjećaja opasnosti koji joj je

kolao žilama.

Dan nije tekao kako je bilo planirano. Još uvijek je bilo više od dvije stotine izdajica koje je

svrbjelo narezati ih na trake, i jednog gada koji ju je htio uhvatiti živu. Nikad neće otići živa;

morat će je najprije ubiti.

Julianna pronađe savršeno mjesto, provjeri je li sama i zadignu skute.

Slatko olakšanje.

- To je puno ljepša stražnjica nego što sam zamišljao.

Julianna ispusti skute, isuče bodež iz korica, ustade, zavrti se i ugleda svog neprijatelja

kako stoji dvadesetak koraka dalje od nje.

- Ross. - prosikta. - Jesi li došao tražeći smrt?

Kako ga, dovraga, nije čula? Bio je prepredeniji nego mu je pripisivala.A Mariana je rekla

da je Ross otišao. Nije trebala povjerovati u to. Čovjek je imao drskosti podrugljivo se

nasmijati i prekrižiti ruke na prsima. Život u bijegu nije bio milostiv prema njemu. I prije je bio

naboran i sijed. Sad mu je tjeme bilo ćelavo, a lice prekriveno naboranom i ovješenom

kožom. Iako se činilo da je u dobroj formi. Neće ga iskušavati dok ne dozna koliko je

spreman.On joj priđe korak bliže i Julianna se pripremi za borbu, sigurna da će njegovi ljudi

iskočiti sa svih strana. Čovjek se opet nasmija i odmahnu rukom, kao da otklanja njezin

strah.

- Sâm sam.

- Pogreška. - reče ona kroz stisnute zube i izvuče iglu iz kose.

- Ne, ne, ne, moja gospo. Ne bacaj na mene jednu od svojih otrovnih igala. Tijekom

godina postao sam otporan na gljive.


151

Julianni se zgrči želudac, a ledeni, tvrdi balon formira joj se oko srca. Možda ga neće moći

otrovati, ali barem bi ga je mogla ozlijediti. Pripremivši se za napad, umiri ruku, kad je

progovorio.

- Djevojko, pobila si dobar dio mojih ljudi. Žena nikad ne bi trebala raditi muški posao.-

Priđe joj bliže i, prokletstvo, ako joj se noge nisu sledile na mjestu. - Bit ćeš kažnjena za to.

I tada nasrne. Julianna se izmaknu, ali on se ne spotakne, zapravo, kao da je to i očekivao

i poleti u stranu s njom. Ovije joj ruke oko struka i oboje se zakotrljaju po tlu. Poklopio ju je,

težak i debeo. Starac, ali još uvijek dovoljno mišićavi da je težio tonu.Rukama mu odgurnu

prsa, pokušavajući duboko udahnuti, kako bi mogla zavrištati, ali nije uspjela. Drobio ju je. A

onda je shvatila da on to, zapravo, namjerno čini. Pritišće je da ne bi mogla duboko

udahnuti.

- Sad ne možeš vrištati, zar ne?- upita je, smrdljivog i trulog daha.

Ali, Julianna je bila odlučna; uvukla je onoliko zraka koliko je mogla i pustila vrisak od

kojeg se ledila krv u žilama. Gad je neće opet svladati.

Ross je udari.Žestoko. Kad mu se šaka sudarila s njezinom sljepoočnicom, vidjela je sve

zvijezde, ali i dalje mu je uzvraćala. Prisjećajući se igle u rukavu, pokušavala ju je osloboditi,

što je bilo teško u položaju u kojem je ležala, sila teže nije joj išla na ruku. Napokon uspije

prstima uhvatiti iglu, ali zacijelo je Ross to primjetio i otkotrlja se s nje. Julianna skoči na

noge i jurnu za njim, ali starac umaknu.Neće i ne može dopustiti da joj pobjegne. Obuze je

bijes i svim silama pokuša spriječiti da njome zavladaju emocije, ali bez uspjeha. Potegnuvši

dugi bodež s boka, uperi ga prema njemu. Ross je odvrati svojim mačem, mnogo duljim od

njezina.Prekasno je shvatila da je bila loša zamisao koristiti bodež za odbiti mač. Odbaci se

unatrag, baci iglu, istovremeno se spotaknuvši o granu ili nekakav korijen. Nije dobro

naciljala i kad je igla proletjela pokraj njega, samo mu okrznu obrazRoss zareži i baci se

prema njoj. Julianna nespretno uzmaknu, leđima udari o drvo i Rossov joj mač završi

prislonjen na grlo.

- Pomoli se, moja gospo. Danas ćeš umrijeti.


152

DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

aslijepljen užasnim bijesom, Ronan se sjuri u prizor za koji se nadao da će ga

vidjeti samo u snomoricama.Ispusti bojni poklič od kojeg se zatrese drveće i

svom silom se zaleti prema Rossu. Čuvši njegov poklič, gad se okrenu,

ostavljajući Julianni djelić sekunde da odvrati njegov mač; ona se baci ulijevo i daleko od

opasnosti.Ross ispusti jasan zvižduk, što to je značilo da se, Bog zna koliko novih, spremalo

obrušiti na njih. Valas, Brandon i još dvanaestorica postadoše vidljivi, istovremeno kad i

Rossova horda. Šumom su odjekivali jauci i zveket metala. Dvojica napadoše Ronana s

leđa, dok je Ross rezao zrak ispred njega. Pokosi jednoga svojom dvosjeklom sabljom, ali je

ostavi u čovjekovim prsima, opredjeljujući se za sjekiru i lakši mač o svom boku. I treći je

ubrzo bio pokošen; ostade samo Ross, koji se borio kao bjesomučni fanatik. Čim su ona

dvojica pala, druga dvojica brzo zauzeše njihovo mjesto.Svi su pohitali zaštiti svog

gospodara. Borili su se snažnije nego prethodna dvojica, ne želeći postati žrtve Ronanove

nadmoćne vještine, ali su ubrzo pali, iako su mu zadali nekoliko posjekotina. Ronan

zanemari krvarenje i okrenu se pronaći Rossa, ali uvidje da ga više nema. Mahnito ga je

tražio, koseći ljude lijevo i desno, ali ga nije bilo. Julianna! Ni nju nije mogao pronaći.

- Julianna!- Zagrmi, dok mu je znoj kapao u oči.

Zavrtio se, prisiljavajući je da se pojavi. Na njega nasrne još ljudi i opet se jedro borio i

pobijedio. I dalje nije bilo Rossa. Ni Julianne.

- Julianna!

Ronan je trčao prema njihovom taboru, sve vrijeme se moleći da je uspjela pobjeći tamo,

na sigurno, ali kad je stigao, nije je bilo. O, Bože, ne!... Um mu je bio u kovitlacu, pred očima

su mu prolazili svi mogući užasni ishodi. Potrči natrag na bojište, na kojem je ostala samo

hrpa poraženih ljudi, dok su Valase, Brandon i većina njihovih ljudi još uvijek stajali na

nogama.

- Julianna! Jeste li je vidjeli?- Glas mu je bio promukao od vikanja, utroba tvrda i

bolna.

Svi su odmahivali glavama, obrve su im se zabrinuto skupljale.

- On ju je odveo!- uzviknu Ronan, dok mu je strah čvrsto stezao kralježnicu u svojim

ledenim rukama. Jurnu u suprotnom smjeru, prema mjestu odakle je vidio da su dolazili neki

od Rossovih ljudi, slijedio je tragove, iako nije znao jesu li dolazili ili odlazili. Ruke su mu se

tresle od panike, zaslijepio ga je bijes.

- Julianna! Ross!

Z


153

Nebo iznad njih postajalo je sivo, ali ne od dima. Uskoro će se snoćati, čime će mu izgledi

da je pronađe biti ravni nuli. Nešto mu zašuška iza leđa, okrenu se s isukanim mačem i

ugleda iznurenu Juliannu kako šepa prema njemu.

- Ajme, djevojko!- Pohita joj ususret, s tolikim olakšanjem da se mogao srušiti. Ronan

je zgrabi i povuče u čvrst zagrljaj, ljubeći joj kosu i lice. - Jesi li dobro? Jesi li ozlijeđena?

Kimnula je, a zatim odmahnula glavom.Ronan je nije htio pustiti, iako ju je trebao

pregledati.

- Što je ovo?- upita je.

- Dobro sam. Ne boli me previše.- reče umornim glasom.Niz ruku joj se protezala

duga porezotina, tkanina na rukavu je zjapila, otkrivajući ozljedu.

- Krvariš. - reče on, trgajući tkanininu sa svoje košulje, kako bi je omotao oko njezine

ozljede.

- I ti.- Prstima mu dotaknu prsa i ruke, tamo gdje je bio zarezan. - U rasulu smo.

- Ja imam samo ogrebotine.- Ronan joj povije ruku dovoljno čvrsto da zaustavi

krvarenje. - Ovo se ne čini toliko duboko da treba šivanje.

Julianna odmahnu glavom. - Ne. Samo me je okrznulo.

- Ross?

Ona kimnu glavom. - Zgrabio me je i bacio preko ramena. No, čovjek je star i nisam mu

namjeravala dopustiti da me otme. Ubola sam ga u leđa, pa me je ispustio. Ruka mi je

zapela za jednu granu, tako sam ovo zaradila.- Spustila je pogled na ozljedu i nasmiješila

se. - Opet mi previjaš ozljede.

Ronan ispusti slabašan dah, strah mu je napokon počinjao jenjavati.

- Je li mrtav?

Julianna zagrize usnicu i odmahnu glavom. - Bojim se da nije. Pobjegao je kad sam pala.

- S nožem u leđima.

- Da. Tom čovjeku je suđeno preživjeti.

Ronan je privuče natrag u naručje, meko joj je tijelo drhtalo kad se stisnula uz njega.

Julianna mu obavije ruke oko struka i pritisnu lice na njegova prsa. Mogao je osjetiti kako joj

srce lupa uz njegovo.

- Mislio sam da sam te izgubio. - prošapta, spuštajući usne na njezino tjeme.

- Trebalo bi puno više da bi me se riješio, ratniče.

Ronan se potiho nasmija. - Čak i sad... strahujem da te nikad više neću vidjeti.

- Julianna ga čvršće stisne i pritisne mu usne na srcu. - Nikad te neću htjeti pustiti.

- Nikad nećeš ni trebati.- Nježno joj podiže bradu i zarobi usne. Meko, s ljubavlju,


154

pokazujući joj koliko mu je bitna, ali kad njezin jezik dotaknu njegov, zaboravi na svoje dobre

namjere i poljubi je posesivnom strašću. - Julianna, volim te. - promrmlja uz njezine usne. -

Od trenutka kad sam te ugledao.

Julianna mu obavije ruke oko vrata i prstima prođe kroz kosu.

- I ja volim tebe. I bez obzira na sve, nikada se više nećemo rastati. Ne bih to mogla

podnijeti.

Ronan zastenja duboko iz grla i još jednom je vatreno poljubi. Bila je njegova. Uvijek će

biti.

- Vidim da si je pronašao.- Valasov glas zasiječe izmaglicu ispunjenu njihovom

strašću, baš kao što je njegova dvosjekla sablja zasijecala Rossove ljude. No, ni jedno od

njih se ne trgnu, niti razdvoji, kao što bi učinili satima prije. I dalje se međusobno držeći,

okrenuše glave prema Valasu.

- Ne spominji Bruceu ništa od ovoga! - reče mu Julianna zapovjednim glasom. Jaka,

kao i uvijek; Ronan osjeti kako ga preplavljuje val ponosa.

- Nemam mu ja što spominjati. - reče Valas s osmijehom i izazivački svrnu pogled na

Ronana.

- Zato što sam siguran da Ronan namjerava tražiti od Brucea dopuštenje da te oženi.

Ronan spusti pogled na Juliannu i nasmiješi joj se dok su zurili jedno u drugo.

- Namjeravam je oženiti po svaku cijenu.

- I ja se namjeravam udati za njega po svaku cijenu.

Valas se zakašlja od neugode. - Onda, kad smo to riješili, što je s Rossom?

Julianna se namršti, ali ovaj put, maknu ruke s Ronanovog struka, no, i dalje ga je čvrsto

držala za ruku. - Žao mi je što moram to reći, ali pobjegao je.

- Ne bez ozljeda?- upitao Valas.

- S mojim nožem u leđima. - reče ponosno reče Julianna.

Valas se potiho nasmija. - I zaslužio je. Poslat ću izvidnicu da ga potraži. S tom ozljedom,

neće moći daleko odmaknuti.- Oboje ih pogleda, proučavajući ih. - I vas ste dvoje zaradili

ozljede za koje se treba pobrinuti.

- Ništa zabrinjavajuće. - reče Julianna.

- Svejedno, tvoj brat će mi skinuti glavu, ako uhvatiš upalu. Pođi s Brandonom i lady

Marianom natrag u utvrdu.

Julianna se iznenada osjeti iscrpljenom, blizu sloma. Kimnu glavom. Je li uzrok tome bio

strah od bratove reakcije ili pokušaj njezinog tijela da se odmori od svega što se dogodilo?

Vjerojatno kombinacija svega toga. Ronan je uhvati za lakat, podupirući je više nego je

željela priznati.


155

- Ako želiš, odnijet ću te do konja. - šapnu joj tako da nitko drugi nije mogao čuti.

- Zvuči divno, ali bojim se da me nikad više neće gledati s poštovanjem.

Ronan se potiho nasmija. - Moja žena zaslužuje biti razmažena.

Lako ju podiže, podvukavši joj ruku ispod koljena i prislonivši je na prsa.

- Pomaknite se, napravite mjesta. Djevojka je izgubila puno krvi, moram je vratiti u

Eilean Donan! - reče glasnije nego što je bilo potrebno.Julianna se nasmiješi, zabivši glavu u

njegovo krilo, skrivajući od svih zažarene obraze.

- Nisam je izgubila toliko mnogo.

On se potiho nasmija. - Znam to. Nećeš izgubiti ugled. Stisnut ću te uza se.

Ronan se brzim, odlučnim korakom vrati natrag u improvizirani tabor i podiže je na konja,

dok mu se ruka senzualno zadržala na njezinoj nozi.

- Više bih volio da jašeš sa mnom. - reče.

- Da, ali bit ćemo brži ako budemo zasebno jahali.

Ronan se namršti i kimnu glavom. - Istina. Ali znaj, da večeras ne namjeravam spavati

sam.

- A ja uopće ne namjeravam spavati. - zadirkivala ga je.

Ronan se šire osmijehne i namignu joj. - Pobrinut ću se da održiš obećanje.

- Onda, krenimo.

Već se odavno snoćalo kad su stigli na most ispred Eilean Donana. Ronan zazva

stražare, kako bi im dao do znanja da ne prilazi neprijatelj i vratnice se brzo otvore.S njima

se vratila polovica ljudi, dok je preostale Valas odveo u potjeru za Rossom.Gotovo svi ih

dočekaše u dvorištu, uključujući i Brucea, koji je izgledao zabrinut zbog onih koji se nisu

vratili i promuca Valaseovo ime, dok mu Ronan ne objasni što se dogodilo. Zatim ozbiljn

pogleda svog budućeg kralja i zatraži razgovor s njim nasamo.

- I ja ću nazočiti vašem privatnom sastanku.- odlučno će Julianna. Ramena su joj bila

kruta, a glava visoko uzdignuta.

- Julianna...- upozori je Robert, ali Ronan odmahnu glavom.

- Može, ako se slažete s tim, milorde.- Ronan nije mogao skinuti pogled s nje. Unatoč

komadićima blata razmazanim po kremastoj koži, još uvijek je bila snoviđenje. I ništa ga nije

nije tako prokleto uplašilo, kao vidjeti je kako drhti pred vrškom Rossovog mača, a zatim

otkriti da je nestala.

- U redu. - Robert otegnuto reče, dok mu je pogled prelazio između njih dvoje.

Čovjek je očito počeo zbrajati dva i dva, jer mu se lice sve jače stezalo i ako su prijašnje

Juliannine procjene o želji njenog brata glede njene udaje bile točne, mogla bi se još više

razočarati.Robert ih rukom pozva u dvorac; slijedili su ga uzvojitim stepenicama do njegovih


156

odajama. U kaminu je gorjela vatra, a nekoliko je svijeća osvjetljavalo sobu. Ronanu se

želudac okrenu od gladi, ali zanemari to.

- Vino?- upita Robert, podižući vrč.

- Da, molim.- Julianna dohvati čašu sa stola i pridrži je, dok ju je njezin brat punio.

Ronan kimnu i podiže svoju čašu, gledajući kako mu Robert mirnom rukom nalijeva u nju

crvenu tekućinu.

- Sjednite! Pijte! Recite mi o čemu je riječ.

Ronan i Julianna sjedoše, dok je Robert ostao stajati prekriženih ruku, s pogledom od

kojeg bi se slabije čeljade vjerojatno naježilo. Ali Ronan nije bio slabo čeljade i znao je što

želi. Što treba. Juliannu. Volio ju je.

- Želim zatražiti Julianninu ruku.- Eto, izgovorio je to.

Robert je izgledao spreman zadaviti ga, ali barem nije isukao oružje. No, Ronan nije bio

posve siguran da neće biti bačen u paklenu utrobu - Bruceovo bijesno zurenje bilo je

zapanjujuće.

- Shvaćam. Julianna?

Shvaćam?! Kakav je to, dovraga, bio odgovor? Ronan se trudio ne namrštiti, ali nije

mogao suspregnuti razdraženo stiskanje čeljusnih mišića.

- Želim se udati za njega, brata. Svim srcem. Služila sam ti puno godina. Još dok si bio

dijete. Sad mi je dvadeset i sedam. Predugo sam čekala na udaju.- Okrenula se prema

Ronanu i nasmijala, dok su joj oči iskrile. - I volim ga.

Robert s gađenjem zabrunda i zacvili gotovo poput razmaženog djeteta.

- Zbilja?

- Da, brate.- Julianna ponovo usmjeri pozornost na Brucea, a glas joj postade

ozbiljan. - Nikad prije nisam tražila ništa od tebe. Živjela sam samo kako bih ti služila.

Dopusti mi ovo.

Robert se udalji od njih, odlazeći prema prozoru. Otvori kapke i zagleda se u noćno nebo

bez oblaka. Ronan je uspio izbrojiti do tisuću, kad se Robert napokon okrenu prema njima.

- Imate moj blagoslov.- reče meko. - Iako je trećerođeni sin daleko ispod tvog statusa.

Ajme! Ronan se osjećao kao da mu se strijela zabila u ego.

- Roberte! - Julianna ga prekori. Stegnu Ronanovu ruku, a zatim ustane, odmaršira do

brata, kao da će ga uhvatiti za uho i odvući van na mučilište. - Njegov mi položaj ništa ne

znači.

Bruce podiže ruku, ozbiljnog lica. - Nisam mislio tako kako je zazvučalo. Samo smatram

da Ronan mora biti promaknut. Dokazao mi je svoju vrijednost. I ovoj zemlji. A ako ti toliko

znači, tada se moram pobrinuti da dobije zasluženo priznanje.


157

Ronan je bio potpuno zatečen. - Gospodaru…

- Ne pokušavaj utjecati na mene. Već prije sam razmišljao o tome. I maloprije sam

razmišljao o tome. Za nekoliko mjeseci, premjestit ćemo se bliže Nizini, pripremiti se za

invaziju koju su nam za nadolazeće proljeće obećali Englezi. Kad odemo, ovaj dvorac će biti

ostati bez vlasnika. Ti, Ronane Sutherlande, bit ćeš novi vlasnik Eilean Donana, zapravo

cijelog Kintaila. Ross je izgubio povlastice i nadam se da ću vidjeti kako ćeš ovaj dvorac

utvrditi protiv njega.

- Da, gospodaru. Bit će mi čast. I zahvaljujem vam. Volim Juliannu svim svojim srcem.

- Dobro. Jer, ako je ikad povrijediš, platit ćeš mi to. Bolno.

Ronan trepnu nekoliko puta, pokušavajući procijeniti kako reagirati, ali Bruce zakorači

naprijed i snažno ga triput pljesnu po leđima.

- Kad se želite vjenčati?- upita.

- Odmah. - Julianna i Ronan odgovore u isto vrijeme.

Robert zabaci glavu i grohotom se nasmija.

- Pa, vidim da ste oboje jako nestrpljivi. - reče glasom natopljenim sarkazmom.

Julianni obrazi poprime zanosnu nijansu crvene boje, a i Ronan je osjećao kako mu se

malo crvenila uvlači u obraze.

- Ma, dajte. Ispijte vino. Ja ću pozvati svećenika.

Za manje od sat vremena, Julianna i Ronan su se povukli u njezinu odaju; stol je bio pun

hrane, vrč pun vina, a bile su tu i dvije kade pune vruće vode iz koje se dizala para. Muž i

žena. Nisu bili zainteresirani za hranu i piće. Ni za zasebnu kupku. Doista, čim su se vrata

zatvorila, međusobno su se razodjenuli i Ronan ju je odnio u jednu od kada i posjeo u krilo.

Srećom po njih, kada je bila upravo ona koju je Valas zatražio da bude izgrađena za krupnije

ljude, tako da im je savršeno pristajala.Između čulnih poljubaca i razigranih ugriza, nježno su

oprali jedno drugo, pazeći da se ne ozljede. Ali iskreno, Julianna nije osjećala ništa osim

zadovoljstva i ushićenja. Ronan je bio njezin! Njezin!Bedra su joj podrhtavala kad se

pomaknula zajahati ga, osjećajući kako joj tvrdoća njegove muškosti zamamno pritiska snop

gorećih živaca. Šakom obuhvati njegovu muškost, milujući je cijelom duljinom, uživajući u

njegovim jecajima zadovoljstva i načinu na koji je gibao bokove u skladu s njenom šakom.

No, više od svega, htjela ga je probati. Pružiti mu zadovoljstvo jednako onome koje je on

pružio njoj. Julianna se pomaknu, kako bi mu kleknula među koljena.

- Što to radiš, djevojko?- upita je, vrteći joj pramen kose oko prsta.

- Želim te probati. Rekao si, sljedeći put...

Ronanove zjenice se prošire. - Da, jesam.


158

Zgrabivši rubove kade, ustane i podiže je sa sobom, dok je s njih kapala voda. Koža joj se

odmah naježi, ali ne zadugo. Ronan je pred kaminom postavi na noge, prinese platneni

ubrus njenim udovima; brisao ju je, bez prestanka je posvuda izazivajući usnama.Zatim ona

ponovi to isto njemu, pazeći da mu pomiluje i poljubi koljena, bedra, trbuh, prsa i ramena.

Bio je maestralno građen muškarac, koji je svojim dodirom činio da se osjeća kao da nema

kostiju, a svojim dobrim izgledom da izgubi glavu.Ali, čak i više od toga, srce joj se nadimalo

zbog onoga što joj je izjavio. Svoju odanost, svoju ljubav. I kako je lijepa i koliko mu

znači.Julianna kleknu ispred Ronanana; njegova joj je široka i teška muškost bila jako blizu

usana. Uhvati ga za korijen i tražeći dopuštenje pogleda ga u oči besramnim pogledom.

Ronan zastenja i uplete joj prste u kosu. Shvativši to kao - da- , ona se prignu, pritiskajući

mu usne na glavić. Koža mu je pod njezinim usnama bila vrela i mekana. Ronan je joj je

nježno masirao tjeme, potičući je da učini više.Julianna zapalaca jezikom po glaviću, živo se

prisjećajući svega što je on činio njoj.Lizala ga je od vrha do dna, istovremeno ga

zadovoljavajući prstima, a tad joj sine zamisao. Sisati ga. Otvori usta i uvede ga unutra, sve

do korijena.Ronanov jauk zatrese krovne grede i do srži potrese Juliannu. Zatreperi njezina

vlastita ženskost i iskre požara prošire joj se udovima. Nije očekivala da će vođenje ljubavi

ustima s Ronanom u njoj probuditi toliku želju i potrebu.

- Ajme meni, Julianna!- zastenja on. - Zbog tebe se osjećam tako dobro. Što bih ja

uopće bez tebe?

- Mmm...- prostenja ona okružujući njegovu muškost, a zatim se odmaknu i nasmiješi

mu se. - Kakav si ti to nikakav ratnik, kad je hladno u tvom krevetu?

On se nasmija, podiže je s poda i ponese prema krevetu prebačenu preko ramena.

Zaigrano je pljusnu po goloj stražnjici i baci na pokrivač. U napadu smijeha, Julianna pade

na meki madrac, ali smijeh joj zamre kad joj Ronan raširi bedra i uspuže joj uz tijelo poput

čovjeka na senzualnoj misiji. Ona dahnu, ugrize se za usnu i sva zadrhti.

- Volim te. - prošapta.

Ronan se namjesti između njezinih bokova, muškost mu je bila na ulazu u njezinu srž. - I

ja volim tebe. - izjavi, dok se zabadao doma.

Čuvši te riječi, rečene s takvim uvjerenjem, dok im je spajao tijela, Juliannino srce htjede

iskočiti iz grudi. Svaki put kad je mislila da ga voli do neba, učinio bi još nešto zbog čega bi

ga još više zavoljela. Svaki pogled, dodir, prošaptana riječ. Obavije mu ruke oko vrata,

privuče usne na svoje i u izlije u poljubac sve svoje biće. On svjesno uspori prodore i

naizmjence joj poljubi usta, vrat, grudi i ruke. Vodio ljubav s njom sporo i nježno, ne

ostavljajući nijedno mjesto netaknutim; svaki centimetar nje prožimali su trnci, a nožni prsti

su joj se svijali od užitka. Vođenje ljubavi s Ronanom bilo je čarobno. Kao da su premjestili


159

Raj u tu sobi. I sad su bili vjenčani. Mogu voditi ljubav svake noći. Svako jutro. I nitko im ne

može to zabraniti. Nakon što su im tijela dosegnula nove visine užitka, dok su međusobno

šaputali na uho ljubavne riječi, svijet oko njih je nestao. Bila je potpuno usredotočena na

Ronana, na užitak. Ronan je postupno povećavao tempo, a ona ga je pratila, podižući

bokove na svaki njegov prodor, sve dok oboje nisu kriknuli zadovoljstvo vrhunca koji ih je

proždirao. Ležali su zagrljeni, zadovoljeni i nasmijani gledajući se u oči, dok im se smirivalo

disanje i lupanje srce.Julianna pomilova Ronana po obrazima obraslim bradom i nasmiješi

se, ispunjenog i blistavog srca.On je uhvati za ruku i poljubi joj dlan; njegov dah joj je

škakljao kožu.

- Volim te, nevjesto ratnice.


Documents

Ratnikova nevjesta.pdf