Razlicito-a-ipak-istopdf.PDF

8/20/2019 Razlicito-a-ipak-istopdf.PDF

1/17

TonySamaraRazličito,a ipakistoO čudesnoj jednostavnostiduhovnog života

s engleskoga prevela:Doris Dujmović

2010.


2/17

sadržaj:

7 Zahvale

9 Predgovor

15 Duhovnost, religije i Bog

31 Evolucija i mitologija

37 Priroda i ljudski život

46 Rano učenje i zen samostan

60 Duhovna iskustva u Amazoniji i Peruu

80 Svete biljke

90 Zen budizam i šamanizam

93 Novi počeci na Pacifiku

100 Učitelji i učenici

107 Inicijacija, projekcije i očekivanja

122 Učenje i doživljavanje znanja

138 Iznutra i izvana

142 Mudrost tijela

146 Inicijacija zvukom

156 Energetske točke

162 Podizanje kundalini energije

168 Snovi i svakodnevni život

178 Misli, emocije i zdravlje

201 Disanje i strah214 Muškost, ženskost i duhovna svjesnost

233 Supstancija prirode

243 Karma, reinkarnacija, duša i vezivanje

261 Prosvjetljenje i meditacija

270 Mir, unutarnje svjetlo i pozornost

282 Tolerancija, moralne vrijednosti i duhovna disciplina

288 Odnos i seksualnost

297 Srce, centar i esencija

310 Doživljavanje stvarnosti325 Cilj života

331 Glosarij


3/17

Zahvale

Stvaranje knjige »Različito, a ipak isto« ne bi bilo moguće bez zajed-ničke vizĳe Christiana i Ane Ghasarian, neumornog uređivanja tekstaSud Ram de Maurissensa, neprekidne podrške Sylvĳe Samare, veselogsmĳeha Saĳa, Share, Tavĳa i Kenana Samare te brojnih drugih koji

su ovom projektu posvetili svoje vrĳeme i pružili nesebičnu pomoć.Zahvaljujem na njihovoj harmoničnoj suradnji kako bi drugima omo-gućili čitanje ove knjige, podizanje svjesnosti i pronalaženje mudrostisrca u svakoj situacĳi.


4/17

Predgovor

Antropolozi pokušavaju ući u sustav ljudske logike, bilo da je ona kultu-rološki vrlo udaljena ili vrlo blizu njihove vlastite. Oni su izvježbani upostavljanju naivnih, ali, nadajmo se, i vrĳednih pitanja kako bi postaloočito ono što se na prvi pogled ne čini tako. Ponekad susretnu osobe koje

vode smislen život i tada žele istraživati njihove živote s obzirom na to daoni izražavaju čovječnost u svojoj raznolikosti. Ponekad iz takvih poseb-nih istraživanja može proizaći i knjiga. Antropologĳa duhovnosti nudizanimljive mogućnosti za izlaganje značajnih života i pogleda na život.U ovoj se knjizi zaista radi o neobičnom duhovnom itineraru i sustavuznanja. Preuzimajući iz zen budizma i južnoameričkog šamanizma, dokse istovremeno jasno distancira od ovih kao i drugih pojmovnih sustava,Tony Samara je suvremeni duhovni učitelj za čĳi se originalni pristup

svjesnosti može smatrati da nadilazi psihološke i kulturološke okvire.Upoznao sam se s Tonyjem Samarom prĳe devet godina dok sam pro-

vodio antropološko istraživanje o newageovskoj duhovnosti u SjedinjenimAmeričkim Državama i Europi. Sudjelovao sam na nekoliko njegovihseminara u Portugalu i drugim europskim zemljama. Antropologvrlo brzo nalazi veliki interes za njegovo učenje s obzirom na to da se

bavi pitanjima relativnosti kulturoloških obrazaca, autoriteta i utjecajanametnutih društvenih ideja na ljudsko ponašanje, načina razmišljanjaizazvanih masovno programiranim težnjama, univerzalnosti ljudskihtraganja i dilema itd. Kroz vrlo intuitivan sustav logike, konstantninaglasak Tonyja Samare na oslobađajućem potencĳalu povezanim sdistanciranjem od ukorĳenjene sigurnosti i onog što se obično uzimazdravo za gotovo, jednako kao i njegov oprezan stav u odnosu na bilokakav dogmatizam – bilo duhovan ili neki drugi – važne su dimenzĳeantropologĳe kojoj je cilj razvĳanje otvorenog stava prema posebnostimadrugih te priznavanje njihove čovječnosti kao svoje. Iza raznolikostikulturoloških oblika i iskustava nalazi se ljudska istovjetnost.

Kako bi se te teme dublje istražile te omogućilo da njegova duhovnashvaćanja dopru do šire javnosti, pozvao sam Tonyja da odgovori na nizmojih pitanja koja mu postavljam u cilju da naš razgovor oblikujemo u


5/17

R A Z L I Č I T O , A I P A K I S T O10

knjigu. On je to prihvatio i snimanja razgovora su se odvĳala nekoliko putatĳekom 2008. godine u sjevernoj Njemačkoj gdje je tada živio sa svojomženom Sylvĳom i djecom (Sai, Shara i Tavi). Jednostavnim rječnikom i smnogo primjera, Tony Samara je govorio o posebnim trenucima u svomživotu koji su mu pomogli u razumĳevanju stvarnosti, putovanjima isusretima koji su za njega bili važni, o interesima i ograničenjima koja

je u svom dubinskom proučavanju pronalazio u duhovnim pristupimapoput zen budizma i južnoameričkog šamanizma, kao i mnogim duhov-nim temama poput esencĳe svjesnosti, duhovnosti i religĳe, energetskihtočaka u tĳelu, zdravlja i bolesti, odnosa i seksualnosti, duhovne disci-pline, očekivanja učenika od učitelja, svetih biljaka, muškog i ženskogaspekta, vezanosti za oblike, poruka snova itd.

Premda se tu nalaze biografske sekvencĳe, naglasak ovog razgovora je više na shvaćanju posebnih životnih situacĳa Tonyja Samare koje suga dovele do razvoja njegova sadašnjeg duhovnog znanja. Pokušavajućiučiniti ono što antropolozi obično rade – slĳediti kronološku logiku urazumĳevanju života osobe – s Tonyjem je to bilo uzaludno nastojanjes obzirom na to da njegovo razmišljanje nĳe linearno već lateralno ilicirkularno, gdje sva prošla iskustva nalaze rezonancu u sadašnjemtrenutku. On se neprestano vraća neophodnosti odučavanja od nauče-nih kulturološki konstruiranih te psihološki i socĳalno ukorĳenjenihautomatizama koji sprečavaju duhovnu svjesnost.

Strpljiv i potpuno predan, Tony Samara je odgovorio na sva moja pitanja,čak i na ona koja su se nastavljala vrtjeti oko tema za koje sam želio višeobjašnjenja što je omogućilo dublji ulazak u srž njegova razumĳevanjai podučavanja duhovnosti. Kao što sljedeća rečenica izdvojena iz tekstačini očiglednim, to nĳe bio lagan zadatak za učitelja koji u doživljavanju

stvarnosti veću prednost daje tišini u odnosu na rĳeči: »Zaista nisamnikada koristio rĳeči da bih opisao to iskustvo ili kako znam određenestvari. Znanje dolazi prirodno i, zapravo, zahtjevan je posao opisati torĳečima, povezati međusobno stvari i učiniti ih shvatljivima, jer pritom moram koristiti drugi dio našeg mozga koji s naporom svjesnoupotrebljavam.« Međutim, svi su njegovi odgovori na moja pitanja bilispontani i nadahnuto protjecali. Premda vrlo izravan i jasan, skromanoblik njegova učenja i izbjegavanje dogmatizma pojavljuje se u njegovojneprekidnoj upotrebi izraza kao što su »za mene«, »po mom mišljenju«ili »osjećam«, koji prate njegova objašnjenja. Uz njegov pristanak, izbaciosam mnoge od tih suptilnosti i ponekad preinačio njegove rečenice da

bih pisani tekst učinio tečnĳim od govornog jezika.


6/17

P r e d g o v o r 11

Ključni aspekt njegova učenja je pozivanje ljudi da se »ponovno po-vežu« sa sobom i s duhovnom mudrošću koja se oduvĳek nalazi u njima.Značajno je da kontinuirano koristi rĳeči poput »prepoznati« i »shvatiti«u izražavanju svojeg gledišta. Također se ponavljaju i pojmovi kao što su»svjesnost«, »jedinstvo«, »biti prisutan«. S obzirom na to da je njegovamisao duboko holistička i da uvĳek stavlja sve aspekte u međusoban odnos,sve teme koje se pojavljuju u knjizi međusobno su povezane, premda supodĳeljene u nekoliko poglavlja. U svojim učenjima ponekad preuzimapojmove koji su dublje utemeljeni u ljudskim umovima (posebno oneuključene na putu duhovnosti), među kojima su i hinduistički pojmovi»karma«, »čakra«, »kundalini«, »treće oko«, »maya« (iluzĳa). Ipak, pomom shvaćanju, on ih koristi samo da bi čitatelju olakšao uhvatiti smisaoonoga o čemu govori. Rĳeči su samo rĳeči. Poput kultura u kojima seupotrebljavaju, one oblikuju i uokviruju našu stvarnost, obogaćujući ihi ograničavajući istovremeno. One također daju značenje našem životu,proizvode znanje i pomažu nam razumjeti stvarnost.

U neformalnom okruženju u trenucima razgovora, njegov starĳi sinSai, koji je u to vrĳeme imao deset godina i koji se igrao uokolo, uključiose u jednom trenutku u razgovor s neočekivanim pitanjem jesu li svemisli, dobre kao i one loše, istovjetne. Odgovor njegova oca bio je da

su one različite po svom obliku, a opet istovjetne u esencĳi. Čudesna jednostavnost... Eksplicitno ili ne, ta ideja je tema koja se ponavlja uob jašnjenjima Tonyja Samare. Kao bit njegova učenja, ona se prirodnopojavila kao naslov knjige. Mnoga su se druga pitanja još mogla postavitii nadamo se da će se ona istraživati u nekom drugom trenutku. Pitanjaizabrana i nužno ograničena u ovoj knjizi ipak nam omogućavajuduboko razumĳevanje duhovnog života Tonyja Samare.

Tony danas živi u Njemačkoj, malo sjevernĳe od mjesta u kojem

smo obavljali ovo snimanje. Posjetio sam ga u 2010. godini da bih mupostavio još nekoliko pitanja. Njegova se obitelj povećala s još jednimčlanom, četvrtim djetetom, Kenanom, i on, s neprolaznom podrškomsvoje žene Sylvĳe, nastavlja podučavati svoje razumĳevanje stvarnosti,utjelovljujući s poniznošću i jednostavnošću ono što govori.

Kroz posebno duhovno traganje sačinjeno od susreta i iskustavana različitim mjestima u svĳetu, ova knjiga odgovara na univerzalnapitanja onkraj psiholoških i kulturoloških raznolikosti. Vjerujem da će

čitatelj pronaći istu – a ipak različitu – važnost u čitanju ove knjige kaošto je to pronašla i osoba iza antropologa koji piše ove retke.

Christian Ghasarian


7/17

Ova knjiga sadrži puno rĳeči, ali bih volio da znateda vam se ne obraćam samo putem njih.Rĳeči vas se mogu dojmiti kao

jednostavne, lĳepe, čudesne ili sinkronističke

i možda razumĳete njihovu mudrost, ali ono što je za vas važnĳe je otići dublje i slušati značenja koja se prenose kroz vaše srce.

Sudjelovanjem na ovaj način, mudrosti koje se pojavljuju u knjizipostaju vaša refleksĳa koja zahtĳeva vašu pozornost,umjesto samo čitanja rĳeči. To od vas zahtĳevada se potrudite shvatiti

način na koji srce prenosi ove prekrasne energĳe i rĳečite osobnu mudrost koja govori ne samo vašem umu,već i vašim najdubljim dĳelovima.

Tony Samara


8/17

Duhovnost, religije i Bog

Moje prvo pitanje je vrlo jednostavno i temeljno: »Što za tebe značiduhovnost? Tvoj je duhovni razvoj započeo vrlo rano. Zašto nekiljudi imaju potrebu za duhovnošću, a drugi očigledno ne?«

To je veliko pitanje. Premda mislim da nema potrebe za duhovnošću.Mi jesmo duhovni, ali to ne vidimo ili ne shvaćamo, jer smo uhvaćeniu intenzitet života, tako da rĳeč »duhovnost« ponekad ljudima pomažerazvrstati svoja iskustva u razumljivĳa poglavlja, istovremeno ne shva-ćajući da je duhovnost, zapravo, sve ono što čini ljudsko biće. Po meni,duhovan čovjek znači cjelovito ljudsko biće koje je postiglo osjećaj jedin-stva i vjerujem da je upravo to zadatak koji trebaju ostvariti sva ljudska

bića rođena na ovom svĳetu, bez obzira na to shvaćaju li to ili ne.

Duhovnost, na početku, vjerojatno daje osjećaj osobnog jedinstva. Naprimjer, kroz ljubav prema obitelji, prema majci, prema samorazvo ju.Ta ljubav zatim raste do točke u kojoj bebe sebe doživljavaju dĳelomstvaranja, a što poslĳe prerasta u osobnost, karakterne osobine i kultur-no-društvene aspekte koji nas razdvajaju od urođenog osjećaja jedin-stva. Po mom shvaćanju taj osjećaj ostaje, ali je skriven iza vela. Tada se

borimo da kreiramo osjećaj ili razumĳemo svĳet ponovnim vraćanjem

samima sebi da bismo jedinstvo manifestirali u svojem radu, u vezamai u osjećaju zajednice kako se, kao pojedinci, ne bismo osjećali tolikoodvojenima. Jedinstvo o kojem govorim, ima veći značaj od isključivosvjetovnog. Putem njega možemo shvatiti da je sve što radimo dalekoveće od malog djelića koji smo u stanju sagledati u svom praktičnomsvakodnevnom iskustvu.

Isto se događa i u vezama. Mnogi ljudi vide vezu jednostavno kaotakvu, ali za mene ona predstavlja žudnju za povratkom kući, samomesebi. To je nastavak traganja za jedinstvom sa samim sobom, a isto sedogađa i s umjetnošću, glazbom ili filozofi jom. Po meni, sve upućujena činjenicu da smo zaboravili kako smo potpuni i cjeloviti. Tada narazličite načine pokušavamo, kroz filozofi ju, politiku te mnoge druge


9/17


interese i aktivnosti koje danas nalazimo u svĳetu, dati smisao onomešto smo zaboravili.

Rĳeč duhovnost nas može malo zavarati, jer potječe iz kulturološkogshvaćanja da smo odvojeni od samih sebe. U tom je smislu duhovnost

samo još jedan aspekt, poputfi

lozofi

je ili politike, u koji se zagledavamone bismo li postali cjeloviti. Međutim, ne treba tražiti u duhovnosti,već se moramo zagledati u sebe i suštinu onoga što jesmo kako bismose vratili tom ostvarenju. To je u osnovi moje shvaćanje duhovnosti.

Promatrano na taj način, duhovnost nĳe nešto što treba razviti iliimati. To je naprosto bivanje.

Upravo tako. To je razlog zašto neki ljudi, na primjer, misle da vjerujemu religĳu. Možda upotrebljavam rĳeč »religĳa« na pogrešan način, aliza mene je razlika između povratka k sebi i religĳe u tome što potonjavjeruje da je potrebno ispuniti određene aspekte kako bi osoba bilacjelovita. Takve se ideje prikazuju u sustavima uvjerenja, ritualima,u stvarima koje se moraju raditi, u moralu koji se mora slĳediti i usituacĳama ili kulturološkim shvaćanjima u kojima se mora biti dionečega kako bi se postalo »duhovnim«. Za mene je to prepreka istinskoj

duhovnosti, jer prikriva ono što se tamo uistinu nalazi.

Smatraš li da religĳskim postavkama moralnog vjerovanja, principai zakona nedostaje određena esencĳa izvan, odnosno onkraj tih ideja,premda bi one trebale čovječanstvo voditi u više stanje?

Da. Ne znam što je zapravo religĳa, jer kada je promatram, njezinu po-vĳest i pozadinu, sve što vidim je patnja. Zbog toga imam vrlo snažan

otpor prema fanatično religioznim ljudima koji drugima žele nametnutisustav vjerovanja kao sredstvo spasenja. Ako je to značenje religĳe,tada je ona u potpunoj suprotnosti s duhovnošću koja je univerzalnai sveobuhvatna prema bilo kojem aspektu života, bilo da se radi očovjeku, biljci, životinji ili mineralu.

Mislim da je religĳa proizišla iz krivog tumačenja duhovnih ljudikoji su započeli različite religĳe poput Buddhe, Isusa, Muhameda ilinekog drugog te smatram da ona predstavlja institucionaliziranje du-hovnosti kako bi se stvorio okvir koji ljudima pojednostavljuje vjeru.Duhovnost je toliko duboka da je njezin najveći dio nespoznat, a toukazuje na daleko veću sliku. Ljudi se izgube i trebaju im smjernicekoje im pomažu da budu duhovnĳi, ali problem je u tome što se ljudi


10/17

D u h o v n o s t , r e l i g i j e i B o g 17

koji postavljaju smjernice često snažno fokusiraju na vanjske sustavevjerovanja i zaborave jedinstvo ili ono što znači vratiti se kući, sebi.

Buddhina ideja je jedna stvar, dok današnji budisti stavljaju velikinaglasak na rituale i kulturološke stvari koje su vrlo različite od onogšto bi Buddha volio da se događa sukladno njegovu viđenju stvari. Udanašnjem suvremenom budizmu rituali su često središnja tema. NaTibetu i u jugoistočnoj Azĳi glavninu budizma čine molitve, pjesme irituali s redovnicima i lamama i to, po meni, stvara više zbunjenostinego duhovnog rasta. Pomutnja nastaje, jer se tada ljudi previše foku-siraju na male stvari koje nisu duhovne, a ipak se lakše razumĳu u, naprimjer, kršćanskoj terminologĳi.

Na primjer, »biti dobar« obično se poistovjećuje s »biti duhovan«, ali

biti dobar je vrlo nejasno shvaćanje onoga što »dobar« zaista znači. Zaneke ljude to znači djelovati iz osjećaja dobrote, a ne biti osjećaj dobrote.Danas je to, izgleda, prisutnĳe u Crkvi, gdje vidimo sliku osjećajadobrote umjesto povratka istinskoj dobroti u samom čovjeku. Ovdjese nalazi određena površnost koja nas odvaja od stvarne duhovnosti.Vjerujemo da smo duhovni ako se molimo ili se oblačimo u određenuodjeću, odlazimo u crkvu nedjeljom, govorimo ispravne stvari iliradimo nešto slično što se uklapa u određeno religĳsko vjerovanje, ali

se ne vraćamo dubljem aspektu o kojem su govorili Isus i Buddha. Te je aspekte bivanja daleko teže razumjeti i oni od čovjeka zahtĳevajupuno više nego što je jednostavno odglumiti da si dobar.

Biti dobar u sebi znači da moraš promĳeniti ono što sprečava dobrotuda sjaji. Za većinu je ljudi to daleko teže nego što je moliti se i oblačiti uodređenu odjeću. Govorim o ekstremima kako bih to što bolje pojasnio,ali kada to čini religĳa, ona mĳenja duhovnost u nešto što ona nĳe.Određeni se ljudi tada priklanjaju religĳi, i to postaje glavni problem,

jer premda ti ljudi mogu biti normalni, oni također mogu biti i vrlo bolesni. Kada kažem »vrlo bolesni ljudi«, mislim na ljude koji žele moć ,koji su egocentrični ili žele kontrolirati određene aspekte svog životas kojima se ne mogu suočiti. Tada to postaje fundamentalizam ili, naprimjer, krajnost današnje muslimanske religĳe, gdje ljudi pogrešnoshvaćaju stvari i misle da mĳenjanje svĳeta u jedan duhovnĳi podra-zumĳeva korištenje svojih negativnih aspekata.

Kritizirajući svakoga da je grešan i pokvaren, fundamentalisti sebesvrstavaju u dobre, a ostale u loše. To je logika koja lude muslimanskefundamentaliste vodi u ubĳanje ljudi koji ne vjeruju na njihov način.To je toliko udaljeno od duhovnosti da je dozvolilo nedobrim ljudimadržati se religioznih vjerovanja i mĳenjati svĳet u ono što vjeruju da


11/17


je bolje. Osjećam da je, u konačnici, religĳa zapravo stvorila na svĳetuviše patnje nego dobra. Ako pogledaš križarske ratove, lov na vješticei sve drugo što se događalo u povĳesti, vidimo da je velik broj bolesnihljudi postao »vrlo religiozan« i stvorio mnoge patnje, a što zasigurnonĳe ono što su duhovni ljudi poput Isusa, Muhameda ili Buddhe ikadasanjali da će biti dio njihove filozofi je. U tom sam smislu jako udaljenod religĳe i od njezina tradicionalnog načina tumačenja.

Među mnogim kritikama religĳe, nalazi se i trenutna ideja da se onatemelji na patrĳarhalnom autoritetu koji se služi strahom. Današnje jeduhovno traganje mnogih ljudi više orĳentirano na osobnu slobodu,a što je pristup koji kršćanski poglavari i Crkva ne mogu dozvoliti.

To je razlog zašto se bore s onim što nazivaju »ideologĳom novogdoba«. Za njih newageovski pokret predstavlja čovječanstvo koje seodjednom pretvara da je Bog i koje ima sve odgovore u sebi. To jeu opozicĳi s kršćanskim shvaćanjem duhovnosti, prema kojem ječovjek grešnik, premda je stvoren prema Božjoj slici, i ovaj pokretpredstavlja veliku prĳetnju temeljnim kršćanskim principima.

Vjerujem da ljudi danas napuštaju Crkvu u većem broju nego ikada

prĳe, jer je više ne mogu razumjeti. Crkva je stvorila dualizam u kojem je muški aspekt aktivan princip u životu i princip koji bismo trebalislĳediti, zaboravljajući da duhovnost nĳe uopće muški orĳentirana.Ovdje, naravno, uopćavam, s obzirom na to da se u Crkvi, kao i u bilokojoj drugoj kulturnoj ili društvenoj zajednici, nalazi mnogo različitihljudi. Međutim, po mom shvaćanju, u zapadnoj smo kulturi kreiralidualizam bez da smo toga čak i bili svjesni, jer smo prihvatili ideju da

je muški aspekt, na neki način, važnĳi od ženskog. Kada kažem muški

aspekt, mislim na ideju da je Bog odvojeni aspekt nas samih.U takvom tradicionalnom smislu, Bog se nalazi negdje izvan nas. Ako

pogledamo slikarstvo kršćanske religĳe, gotovo svatko na tim slikamagleda gore prema nebu, kao da se Bog ili neki od njegovih aspekatanalaze u oblacima ili eteru. Time se učvršćuje osjećaj dualizma u kojemsmo odvojeni i gdje vanjski, muški aspekt, koji tada postaje veći odnas samih, mora biti spasenje te zbog toga, prema našem duhovnomshvaćanju, mi gledamo na izvanjsko. Osjećam da je Katolička crkva toučinila kroz dualističko gledanje da se Bog nalazi izvan nas.

Ovu ideju također nalazimo u slici Isusa, koji je, u ovom tradicional-nom smislu, gotovo jednako udaljen od nas i našeg iskustva kao i Bog.Isti je slučaj i s Marĳom, ženskim aspektom. Bog i Marĳa nalaze se tamo


12/17


negdje vani i mi moramo nastojati biti dovoljno dobri da bismo se uklo-pili u ovu ideju te tako zaslužili Milost, nadajući se da će nas taj vanjskiBog prihvatiti. Po toj nam je logici, ako smo dovoljno dobri da odemotamo van i izjednačimo se s takvim statusom, dozvoljeno napustiti ovajužasan svĳet u kojem živimo, a koji se nalazi ovdje, u nama.

Mislim da je to potpuno pogrešno shvaćanje stvarnosti i siguransam da će se mnogi složiti s time ako budu i sami dovoljno dubokoistraživali. Smatram ženski princip – onkraj pojma žena – najvažnĳimaspektom duhovnosti. Ženski princip znači da se naše razumĳevanjesvĳeta, duhovnog svĳeta i Boga, božanskog ili Svemira, kako god ganazivali, ne može postići bez poniranja u sebe. Traženjem u vanjskom –u smislu da sebe odvajamo od onoga što jesmo – ne možemo tako nešto

shvatiti. Međutim, ponirati unutra ne znači otići unutra i tamo naćiBoga. To jednostavno znači pronalaziti sebe i kreirati osjećaj stvarnostikoji može dotaknuti božansko.

Dosezanjem ovakvog gledišta, shvaćamo kako je nemoguće da se božansko nalazi unutra ili vani, jer ono obuhvaća sve. Ono je onkraj kon-cepta misli. Ono je svuda, onkraj misli, onkraj daha, čak i onkraj svjetlakoje ulazi u naše oči kako bi stvorilo sliku ili misao koja shvaća značenjeBoga. Ono je iza svih ovih aspekata, jer je nespoznato. Nespoznato je

moguće spoznati shvaćanjem nespoznatog u sebi tako da to nespoznatopostaje poznato. Tada možemo, da tako kažemo, dotaknuti ono što jepoznato nespoznatom u nama samima.

Sve se ovo puno češće povezuje s misticizmom u kojem ljudi dotiču onošto nazivamo »Jedinstvom«, »Znanjem«, »Milošću« ili »Prosvjetljenjem«.Osoba dotiče u sebi ono o čemu je govorio Isus, ali on je o tome govoriou parabolama koje je vrlo teško doslovno razumjeti. Ako ih pokušamoshvatiti izvana, tada im pripisujemo značenja koja ponekad nemaju, ali

ako rĳeči u njima shvaćamo percepcĳom našeg dubokog unutarnjegznanja, tada parabole dobivaju duboki smisao.

Prilično lagan način za to je, po meni, vratiti se ženskom aspektuonoga što jesmo, a što je ujedno i duhovni put koji preporučujem lju-dima u današnjem svĳetu. Ženski se aspekt može razumjeti na mnogonačina, ali je jedan od najlakših razumjeti srce. »Srce« je osjećaj kojiprolazi onkraj svjetovnih emocĳa, a povratak našem centru, odnosno

srcu, omogućava razumĳevanje ženskog aspekta. Tada ga možemo unama osnažiti ili ga učiniti dovoljno stvarnim i svjesnĳim kako bismoga vjenčali ili uskladili s muškim aspektom koji je u našem društvuprenaglašen. Kada se muškost i ženskost u nama vjenčaju ili međusobnorazumĳu, postižemo osjećaj unutarnjeg mira.


13/17


Vidim to jasno u biti svih religĳa: muški i ženski aspekt, na nekinačin, postižu međusobno dublje razumĳevanje. Pod unutarnjim mirompodrazumĳevam odsustvo uma koji prevlada i počne razmišljati. Logičnodualističko razmišljanje povezano je s muškim aspektom čovječanstva,ali kada se razmišljanje ne zaustavi, nego transcendira i postane razmi-šljanje iz srca, tada otkrivamo mudrost, odnosno inteligencĳu. Duhovnanam inteligencĳa pomaže shvatiti božansko na stvarnĳi način od onogkoji crkve, sinagoge ili džamĳe pokušavaju naturiti svojim vjernicima.Ovo je ujedno i jedan vrlo važan aspekt mojeg rada.

Religĳu vrlo snažno kritiziraju zbog svega što si naveo, ali istovremenoljudi svih kultura priznaju potrebu za duhovnošću, budući da se svatko

suočava sa smrću i mora dati neko značenje životu. Međutim, zbogonog što su religĳe učinile kroz povĳest, sve veći broj ljudi ne priznajeviše koncept Boga. Neki filozofi čak govore o »laičkoj duhovnosti«,upućujući na potrebu i neizbježnost duhovnosti, ali bez Boga. Takoi ti spominješ božanski aspekt u nama bez isticanja Boga.

To je točno, jer Bog, prema mom mišljenju, ima suviše negativnu kono-tacĳu za vrlo velik broj ljudi. Rĳeč Bog je iskvarena. To se dogodilo zatošto je ono što se podrazumĳeva pod Bogom nešto toliko prosuđujuće,

veliko i negdje izvan nas tako da je, nekim ljudima, postalo prepreka uprepoznavanju stvarnosti onkraj morala, vjerovanja ili onkraj bivanjadĳelom neke grupe. Ne poznajem etimologĳu rĳeči Bog, ali za menerĳeč božansko daleko jasnĳe ukazuje da je duhovnost osjećaj širenjaonkraj ega, onkraj svjetovnog sebstva, bez obzira na to vjeruju li ljudida božansko postoji ili ne. U tom smislu, božansko je veća slika kojaprolazi onkraj ovih ograničavajućih aspekata i onog što je dokučivokroz svjesnost. Kada se naša svĳest pomakne onkraj egocentrične per-spektive, dolazi u dimenzĳe koje su razumljivĳe. To postaje božanskoshvaćanje. Postaje svjesnost koja se proširuje kako bi dotakla nevidljivisvĳet, onaj u kojem se božansko nalazi.

Volim rĳeč božansko, ali se i njezino značenje može jednako takoiskriviti. U kršćanskom smislu, rĳeč Bog po meni predstavlja figuruoca. Međutim, ja ne shvaćam Boga na takav način, jer je to za menepotpuno apsurdno. Shvaćam ga kao inteligencĳu koja je stvoritelj svega.

Pod rječ ju stvoritelj mislim na činjenicu da se nalazimo ovdje, a što semože objasniti kroz evolucĳu vrlo znanstvenom terminologĳom kojamožda može biti ispravna ili pogrešna, ali to ne znam. U biti, na pitanjei nadalje nĳe odgovoreno: »Odakle sve to dolazi? Kako je započelo?«Možemo to objašnjavati na mnoge načine da bismo na kraju došli do


14/17


određene točke u kojoj znanje podbacuje i mi tada taj nedostatak zna-nja nazivamo Veliki prasak. Iz ničega je nastao Veliki prasak i ondase odjednom nešto pojavilo, ali pitanje i dalje ostaje: »Odakle je sve todošlo?«

Za mene je to stvaranje i zbog toga je ono što podrazumĳevampod Bogom, aspekt kreacĳe koji je nespoznat, aspekt koji je proizišaoiz perspektive vraćanja u povĳest da bi se istraživao prostor radi nje-gova razumĳevanja, ili odlaska u fiziku da bi se pokušale razumjetičestice, ili u filozofi ju da bi se razumjelo nerazumljivo. Radi se zaistao nespoznatom.

Zapravo mi se sviđa kako sufi ji govore o božanskom i u nekim odnjihovih tradicĳa oni kažu da je, spominjanjem rĳeči božansko, tvoj

um već stvorio sliku i samim tim već iskrivio božanstvo božanskogkoje je onkraj tog koncepta. Ako promotrimo drevnu religĳu Starogzavjeta kada je, na primjer, niknulo kršćanstvo, Bog je postao, da takokažemo, ono što je onkraj Boga. Smatram to gotovo poput mističnetradicĳe gdje se božansko pojavilo kroz zvuk ili rĳeč. To nam, zapravo,govori: »Na početku bĳaše rĳeč , od tog je zvuka stvoreno svjetlo i neštose dogodilo.« To je točno ono što stvaranje jest.

Ako to promatramo na fundamentalistički način, stvari pokuša-

vamo shvatiti kronološkim redoslĳedom koji nema nikakvog smisla.Ono što to, zapravo, govori je da, ako u mističnom smislu možemo čutiistinski zvuk božanskog onkraj logičnog rasuđivanja koje kreira sliku

božanskog kroz um i onkraj razumĳevanja značenja te slike, tada tajzvuk govori izravno tvom srcu.

Božansko također pjeva. Kažem pjeva, jer je to gotovo poput mističneuniverzalne pjesme, to je nešto što u tvojem srcu napravi da znaš kako

je ono što shvaćaš božansko. To znanje ne dolazi od davanja imena

božanskom. Dolazi iz iskustva. To je ono što su doživljavali ljudi poputIsusa, Buddhe i svih mistika – znanje. Znanje koje je objašnjavalo sve igovorilo, izvan svake sumnje u njihovu umu, o onome što danas nazi-vamo Bogom, božanskim ili univerzalnom istinom. Međutim, nama

je potrebno ime da bismo mogli razgovarati o tim stvarima. Zato se istvorila ovakva velika terminologĳa o kojoj se uvĳek raspravlja, »Bognĳe ovo«, »Bog je ono«, i tako dalje. Bog nĳe niti jedna od tih stvari

budući da je on čak i onkraj rĳeči koje koristimo u ovom trenutku da bismo razgovarali o tom pojmu.

Ne upotrebljavaš vrlo često rĳeč Bog ili samo krajnje pažljivo, jer zatebe vjerovanje ili nevjerovanje u Boga nĳe upitno. Međutim, kada


15/17


govoriš o misterĳu stvaranja, misterĳu života, čini se da ih smatrašbožanskima. Smatraš li da nema potrebe pozivati se na Boga, jer ježivot sam po sebi božanski, a time i mi?

Bez obzira na to vjeruješ li u Boga, božansko ili univerzalan duh ili ne,

to ne čini nikakvu razliku, jer ti jednostavno jesi.

No očigledno se suočavamo s misterĳem života, svemira, stvaranjai misterĳem nespoznatog...

Da, ali nespoznato je nespoznato samo tebi. Ono nije nespoznato božanskom, tako da je taj problem samo tvoj problem.

Premda je čak i veliki znanstvenik poput Alberta Einsteina rekaokako »ne može zamisliti da se Bog kockao sa svemirom«, zapadne sufilozofije posebno razvile ideju slučajnosti u stvarima i zbivanjima. Stog je stajališta kreacĳa i sve ostalo nastalo bez da znamo razlog za to istoga vjerojatno slučajno. Izgleda da se na pojam Boga ne pozivaju svesvjetske kulture, iako prepoznaju čak i ideju o ljudskoj sudbini.

Upravo tako. Mislim da su kulture koje ne spominju rĳeč Bog manje

zagađene ideologĳom. Ne tvrdim da to nekog čini boljim u odnosu nadrugog, ali je činjenica da su se ljudi beskrajno borili oko pojma Bogi stvarali suviše patnje oko te ideje. Ljudi se čak i unutar kršćanstva,

bilo da si rimokatolik, grkokatolik, protestant, pravoslavac ili bilo tkodrugi, sve više udaljavaju od stvarnog smisla što je Bog, umjesto dasu tome sve bliže. Zato mislim da je razmišljanje o tome gubitak vre-mena i da stvara strah. Sjećam se još iz djetinjstva kako je ideja Boga

bila tradicionalno vrlo negativno prikazivana, »ako nisi ‘dobar’«, Bog

neće voljeti to što činiš.« Iz toga proizlazi da će te Bog kazniti ili te nećeprihvatiti u svojoj ljubavi ako nĳe zadovoljan s tobom.

Ta je ideja vrlo strana mom poimanju stvari tako da sam se, premdaodrastajući u takvoj kulturi, smĳao tom čitavom konceptu i, zapravo,činio upravo suprotno. Bio sam jako zločest samo zato da bih testirao ividio je li ono što mi ljudi govore istina, da vidim hoće li se bilo kakvamunja magično pojaviti s neba i pogoditi me. Shvatio sam da je to jedno-stavno sustav vjerovanja zbog kojeg sam postao vrlo sumnjičav premasvojem okruženju. To je bio poziv da zaronim dublje u sebe kako bihrazumio istinu sa svojeg stajališta, a ne onog nametnutog poput »Bogse ljuti na tebe« ili »Bog će te kazniti ako ne slĳediš određena pravilaili društvene norme«.


16/17


Može se smatrati svetogrđem što neke kulture nemaju ideju Boga,ali možda je njihova predodžba Boga sama po sebi božanska kroziskustvo, a ne samo kroz jednostavne ideje i razgovore. Za mene jeiskustvo esencĳalni aspekt duhovnosti. Praksa je bolja od bilo čegadrugog. Ako prakticiraš, onda ne moraš tako puno govoriti. Može sepuno pričati o mnogim stvarima, o tome koliko si duhovan, koliko sirazvĳen, prosvĳetljen, koliko si prekrasan, koliko Bog voli ono što činiš,ali to jedino ima smisla za druge ljude, jer oni slĳede tvoju ludost. Tonema stvarnog smisla ni za koga, budući da ne dodiruje ljude na istinačin kao što je to činio Isus.

Jednostavnim činom vedrine ili čistog bivanja, on je dodirnuo tisućei tisuće ljudi, ne samo tĳekom života, već i stoljećima nakon. Isto je s

Buddhom i mnogim misticima i pjesnicima. Oni su izražavali i činiliodređene stvari koje su ljude dodirivale onkraj pojmova i ideja. Kulturekoje ne vjeruju u Boga ili ne upotrebljavaju tu rĳeč trebale bi biti dalekomirnĳe od drugih.

Ovakav pristup nalazimo u tradicionalnom japanskom šintoizmu, ušamanskim kulturama i kulturama koje se temelje na kultu predaka,koje uključuju prirodu i duhove prirode. Oni, naravno, imaju ideju onevidljivoj moći, ali ne neophodno o Bogu kako ga mi shvaćamo.

Također je zanimljivo primĳetiti da kada ljudi ne koriste pojam Boga,vjerojatno imaju nešto drugo što zamjenjuje koncept Boga, poputfigureoca. Koncept duhova, premda po obliku različit, još uvĳek je isti u smi-slu dualizma. Po mom mišljenju, to i nadalje nema nikakvog smisla,

jer vidiš stvari izvan sebe. Šamanizam definitivno pripada istoj logicivjerovanja, s obzirom na to da je pun duhova koji će te kazniti ako ne

učiniš dobru stvar. Šintoizam ne poznajem dovoljno dobro da bih gamogao komentirati, osim činjenice da ističe prirodu, ali mislim da jeto zanimljiv pristup jer prirodu doživljavaju kao dio sebe.

Ako je duhovnost neizbježna za ljudska bića, jesmo li zaista odvojeniod životinja i prirode? Za Kršćansku crkvu postoje ljudi, stvorenina Božju sliku i priliku i postoje životinje koje se nalaze znatnoispod čovjeka. Stoga su ljudi ovlašteni da preuzmu kontrolu nadprirodom. U vremenu ekološke krize, ovakvo vjerovanje može dove-sti do zagađenja i mnogih drugih problema. Pogađa i to da Crkvamože čak i kritizirati ideju globalne ekologĳe prema kojoj su ljudisamo jedna od vrsta te su stoga odgovorni za svoje djelovanje na


17/17


Zemlji. Za Crkvu, izjednačavanje ljudskih bića sa svĳetom prirod-nog okruženja predstavlja zanemarivanje njihove božanske prirode(jer su stvoreni na sliku Božju). Je li i za tebe duhovna svjesnostisključivo ljudska sreća?

Užasava me činjenica da Crkva osuđuje ideju da su ljudi jednostavnosamo dio kreacĳe. To objašnjava moje gledište da se u Crkvi nalazezaista neki ekstremni ljudi koji su kreirali filozofi ju daleko od esencĳei duhovnog učenja koje je postojalo prĳe nego što se Crkva instituciona-lizirala. Isus se uvĳek vrlo ljubazno odnosio prema ljudskim bićima, alion je također jednako postupao i prema zemlji, uključujući i životinje.To nĳe tako jasno u Biblĳi, jer je i ona opet dio institucĳe. Vjerojatno jeBiblĳa vrlo osjetljiva točka, ali ona je bila prevođena na mnoge jezike,

od aramejskog do hebrejskog, od hebrejskog do grčkog, od grčkog dolatinskog, od latinskog do engleskog i mnogih drugih jezika. Svatkotko je prevodio bilo koji dokument na toliko mnogo jezika će razumjetikoliko je teško u takvim slučajevima zadržati bit, posebno kada se radio mističnom učenju.

Biblĳa govori o životinjama u svojoj originalnoj verzĳi na aramejskom jeziku koji je vrlo poetičan i može podrazumĳevati mnoge stvari, neštopoput kineskog jezika, ali to nĳe slučaj s engleskim ili njemačkim, koji

su vrlo striktni jezici. Vjerujem da je u originalnom tekstu bilo napisanoda su biljke, životinje, univerzalna priroda na zemlji i oko nas, mjesec,zvĳezde bile kreirane na Božju sliku i priliku. Upotrebljavam rĳeči ukršćanskom smislu, »stvoreni na Božju sliku i priliku«, jer je božanskokreiralo svĳet u sedam dana i voljelo je svaki svoj aspekt. Nĳe reklo: »One, ovaj mi se aspekt ne sviđa pa ću kreirati drugi da vidim hoće li biti

bolji.« Zapravo je čitava kreacĳa dio cjelovite slike koja jest božansko.Stvaranje je trajalo sedam dana i u njegovu posljednjem dĳelu,

stvoren je Adam iz blata i, naravno, Eva iz jednog od njegovih rebara.U aramejskoj se rĳeči zemlja, blato ili glina, što god da su upotreblja-vali, nalazi simbol za cĳelu zemlju, životinje, zvĳezde i jezera. Sve jeto obuhvaćeno u makrokozmosu zemlje unutar nas. Stoga mi unutarsebe nosimo tu odgovornost za izvanjsko na isti način kao što izvanjskoima odgovornost za unutarnje.

Božansko je, na primjer, kreiralo ovu sliku u Adamu i tada je iz

Adama stvorena Eva, što je također simbolično, ali je pogrešno shva-ćeno. Kasnĳe su Adam i Eva kreirali čovječanstvo, današnje ljude usvĳetu, tako da naša odgovornost nĳe vlast nad svime, već da osjetimoda smo zemlja, da je naše tĳelo, da su naša fizička i duhovna tĳela odzemlje i svemira. Zemlja nĳe samo fizički planet Zemlja, to su također

Documents

Razlicito-a-ipak-istopdf.PDF