Razvojna psihologija

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET TUZLA

PEDAGOGIJA PSIHOLOGIJA

RAZVOJNA PSIHOLOGIJA II

SEMINARSKI RAD

RAZMIŠLJANJE I STAVOVI O SMRTI

Alma Mešić

Tuzla, 2014.

Razmišljanje i stavovi o smrti

Razvojna psihologija II strana 2

Sadržaj

UVOD............................................................................................................................................................. 3

DJETINJSTVO ................................................................................................................................................. 4

ADOLESCENCIJA ............................................................................................................................................ 6

ODRASLA DOB ............................................................................................................................................... 9

ZAKLJUČAK .................................................................................................................................................. 10

LITERATURA ................................................................................................................................................ 11



UVOD

Prije jednog stoljeća, smrt se najčešće dešavala u kući. Osobe svih dobi, uključujući i djecu,

pomagale su u njezi umirućeg člana obitelji i bili su prisutni u trenutku smrti. Oni su vidjeli da je

njihova voljena osoba pokopana na obiteljskom imanju ili lokalnom groblju i grob je bilo

moguće redovito posjećivati. Budući da je stopa smrtnosti dojenčadi i male djece bila visoka, svi

su ljudi poznavali nekoga iste dobi ili nekoga mlađeg od sebe ko je umro. I za djecu je bilo

uobičajeno da dožive smrt roditelja.

U usporedbi sa prijašnjim generacijama, današnja su djeca i adolescenti u razvijenim zemljama

izolirani od smrti. Iznimke su stanovnici gradskih geta (siromašnih gradskih područja) u kojima

je nasilje dio svakodnevnice. No, ukupno uzevši više mladih ljudi uđe u odraslu dob a da nisu

doživjeli smrt nekoga koga su dobro poznavali. (Berk, 2008)

Kada se to i dogodi, profesionalci u bolnicama i mrtvačnicama obave većinu zadataka koji

podrazumijevaju izravno suočavanje sa smrću. (Wass, 1995; prema Berk, 2008)

Udaljenost od smrti nesumljivo pridonosi osjećaju nelagode u vezi s njom. Unatoč čestim

prizorima smrti u televizijskim emisijama, filmovima, vijestima, vijestima o nesrećama, ratovima

i prirodnim katastrofama, mi živimo u kulturi koja poriče smrt.

Odrasli često odbijaju govori o smrti sa djecom i adolescentima.



DJETINJSTVO

Razvoj pojma o smrti.

Realistično razumjevanje smrti zasnovano je na tri ideje:

Trajnost – kada jednom živi stvor umre, ne može više oživjeti.

Univerzalnost – sva živa bića na kraju umru.

Nefunkcioniranje – sve životne funkcije, uključujući mišljenje, osjećanje, kretanje i

tjelesni procesi prestaju kada umremo.

Bez jasnog objašnjenja, predškolci se oslanjaju na egocentricno i magično mišljenje kako bi

razumjeli smrt.

Predškolci razumijevaju tri komponente pojma o smrti u redoslijedu koji smo naveli, a većina ih

usvoji u dobi između 7 i 10 godina. Trajnost je prva i najlakše razumljiva ideja. Razumijevanie

univerzalnosti dolazi nešto kasnije. Isprva djeca misle da neki ljudi neće nikad umrijeti, osobito

oni s kojima imaju bliske emocionalne veze i koji su poput njih - dakle, druga djeca.

Konačno, nefunkcionalnost je komponenta koju je djeci najteže razumjeti. Mnogi predškolci

doživljavaju da mrtve stvari zadržavaju svoje sposobnosti živog bića. Kada prvi put shvate

nefunkcionalnost, to je obično u njenim najvidljivijim aspektima, poput kucanja srca ili disanja.

Tek kasnije razumiju da mišljenje, osjećanje i mogućnost sanjanja također nestaju. (Berk, 2008)

Individualne i kulturalne varijacije.

Premda djeca do razdoblja srednjega djetinjstva obično imaju tačan pojam o smrti, postoje velike

individualne razlike (Speece i Brent, 1996; prema Berk, 2008).

Na primjer, smrtno bolesna djeca s manje od 6 godina često imaju dobro razviien pojam smrti.

Ako roditelji ili zdravstveni stručnjaci nisu s njima otvoreni, djeca spoznaju da su smrtno bolesna

na druge načine - kroz neverbalnu komunikaciju, prisluškivanje ili kroz razgovor s drugom

djecom pacijentima (O'Halloran i Altmaier, 1996; prema Berk, 2008).



Djeca koja odrastaju u izraelskim kibucima (poljoprivrednim dobrima) koja su doživjela

terorističke napade, odlazak članova obitelji u vojnu službu u područja visokih napetosti i

roditeljsku tjeskobu povezanu sa sigurnošću, iskazuju tačno razumijevanje smrti do dobi od 6

godina ( Mahon, Goldberg i Washington, 1999; prema Berk, 2008).

slika1. Iskustvo o smrću često potakne tačniji pojam o smrti (Berk, 2008).

Roditelji se često brinu da ce otvorena rasprava o smrti s djecom potaknuti njihove strahove,

no to nije tako. Obratno, dieca koja bolje razumiju činjenicu smrti, lakse je i prihvaćaju.

Kada odrasli koriste klišeje ili daju pogrešne izjave, djeca ih mogu shvatiti doslovno i biti

zbunjena. Na primjer, nakon što je majka rekla svojoj petogodišnjoj kćeri: “Djed je otišao na

dugi put”, dijete se pitalo: “Zašto mene nije poveo?”

Katkada djeca postavljaju vrlo teška pitanja, poput: “Hocu Ii ja urnrijeti ili Hoćes Ii ti umrijeti"

Roditelji mogu biti iskreni, ali i tječiti, koristeći prednost dječjeg nerazumijevanja vremena.

Mogu reći nešto poput: “Ne još puno, puno godina. Prvo ću uživati u tome da si ti odrasla I da ja

postanem baka." (Berk, 2008).



ADOLESCENCIJA

Adolescenti mogu jasno izraziti trajnost, univerzalnost i nefunkcionalnost smrti, no njihovo je

razumijevanje uveliko ograničeno područjem mogućeg.

Jaz između logike i realnosti.

Teskoće tinejdžera u primjeni onoga sto znaju o smrti vidljive su i u njihovu rezoniranju i

ponašanju. Premda mogu objasniti trajnost i nefunkcionalnost smrti, privučeni su alternativama.

Posljedično, crta podjele između života i smrti zapravo postaje manje oštra u adolescenciji nego

je bila u djetinjstvu. Na primjer, tinejdžeri često opisuju smrt kao trajno apstraktno stanje, poput

“mraka”, “vječnog svjetla”, “prijelaza” ili “ništavila” ( Brent i sur., 1996; prema Berk, 2008).

Oni također stvaraju osobne teorije o životu nakon smrti. Osim prizora raja i pakla koji su pod

utjecajem njihova religijskog porijekla, oni špekuliraju o reinkarnaciji, seljenju duša,

preživljavanju duše na zemlji ili na nekoj drugoj razini.

Premda je smrtnost adolescenata niska u usporedbi s onom dojenčadi i odraslih, smrti

tinejdžera su tipično iznenadne i uzrokovane ljudskom rukom: nenamjerne povrede, ubojstva i

samoubojstva su vodeći uzroci. Adolescenti su jasno svjesni da se smrt događa svakome i da

može doći bilo kada. No to ih ne čini opreznijima. Obratno, njihove visokorizične aktivnosti

upućuju na to da oni ne shvaćaju smrt osobno. Kada ih se pita za komentar o smrti, tinejdžeri

obično kažu nešto poput: "Zašto misliti o tome? Ništa tu ne mogu učiniti." (Wass, 1991; prema

Berk, 2008).

Kastenbaum (1996; prema Štambuk 2007) je proveo jednostavan, no zanimljiv eksperiment u

dvije faze. U njemu je 214 studenata - polaznika seminara kojem je tema smrt i umiranje –

upitano da detaljno izrazi svoje osjećaje u vezi s mogućnosti da žive u društvu u kojem nema

starenja ni smrti. Ispunjavanju upitnika dan je prioritet pred svim drugim zadacima seminara.

Početne su reakcije u 88% slučajeva bile pozitivne. Tipični su komentari bili “Super! Počinjemo

odmah!” i “Strašno mi se sviđa ova ideja! Osvježila mi je dan!”



Studentima je tada zadana zadaća da u pismenom obliku opišu:

a) koje bi posljedice društvo bez smrti imalo na druge ljude i društvo općenito i

b) koje bi posljedice društvo bez smrti imalo na način života kojim sam živiš i doživljavaš

vlastiti život.

Nakon toga ponovno se odgovaralo na početno pitanje istraživanja, i rezultat se dramatično

promijenio: 82% negativnih odgovora i samo 18% pozitivnih.

Kako objasniti teskoće tinejdžera u integraciji logike i realiteta kada je riječ o smrti?

Prvo, adolescencija je razdoblje brzoga rasta i početka reproduktivnog kapaciteta - to su

dostignuća koja su suprotna smrti!

Konačno, kada tinejdžeri oblikuju osobni identitet i doživljavaju svoi prvi slobodno odabrani

ljubavni odnos, mogu biti snažno privučeni romantičnom idejom smrti, koja se suprotstavlja

logici. Mladi ljudi sve do rane odrasle dobi nisu u stanju razmišljati relativistički, što je potrebno

kako bi se pomirile sve suprotstavljene ideje.

slika2. Adolescent zna da srnrt pogađa svakoga i da može doći u bilo kojem trenutku, no njegovo

preuzimanje rizika upućuje na nešto drugo (Berk, 2008)



Ohrabrujući adolescente da razgovaraju o svojim brigama vezanima uz smrt, odrasli im mogu

pomoći da izgrade most između smrti kao logičkog pojma i svojega osobnog iskustva.

autoritativne roditelje cesce obracaju odraslima za savjet u vaznim pita njima. u jednom

Saznavanje o tome što adolescenti misle i osjećaju o smrti može biti dijelom svakodnevnog

razgovora, potaknutog vijestima ili smrću znanca. Roditelji mogu iskoristiti takve trenutke da

iskažu vlastite stavove, pažljivo slušaju, prihvate tinejdžerove osjećaje i isprave pogrešna

shvaćanja. Takvo uzajamno dijeljenje produbljuje vezu ljubavi i pruža osnovu za daljnje

objašnjavanje kada se za to pojavi potreba.



ODRASLA DOB

U ranoj odrasloj dobi mnogi ljudi odbijaju misliti o smrti. To izbjegavanje može biti potaknuto

tjeskobom smrti. Do toga, također, može doći zbog relativnog nezanimanja za pitanja povezana

sa smrću, uzimajući u obzir da mladi odrasli ljudi tipično ne znaju jako puno osoba koje su umrle

i (poput adolescenata) misle da je njihova smrt još jako daleko.

U kasnoj odrasloj dobi, ljudi misle i govore više o smrti, jer je ona puno bliže. Veća dokazivost

smrtnosti proizlazi iz tjelesnih promjena, veće stope bolesti i onemogućenosti, te gubitaka

rođaka i prijatelja. U usporedbi sa sredovječnim osobama stariji troše više vremena važući

proces i okolnosti umiranja nego stanje smrti. Blizina smrti vodi praktičnim pitanjima poput

toga kako i kada se ona može dogoditi (de Vries, Bluck i Birren, 1993; Kastenbaum, 2001;

prema Berk 2008) .

Konačno, premda smo utvrdili promjene vezane uz dob, imajte na umu da postoje velike

individualne razlike. Neki se ljudi fokusiraju na pitanja života i smrti rano, dok su drugi manje

refleksivni, napredujući prema starijoj dobi a da tim pitanjima nisu posvetili puno pažnje.

Za razliku od sve uočljivijeg ćutanja o smrti u običnom životu, na medijima smrt postaje sve

prisutnija, u filmovima, u vijestima i dnevnoj štampi, a zastupljeno je i medijsko praćenje

sahrana poznatih ličnosti. (Pavičević, 2011)

Međutim, i dalje malobrojni priznaju da se na području zdravstvene skrbi mnogi stavovi o životu

i smrti, zdravlju, bolesti i patnji, prihvaćaju bez razmišljanja. (Clark i Emmett, 2005)



ZAKLJUČAK

Doživljaj određene tjeskobe pred smrću ie normalan. No kao i kod drugih strahova, kada je vrlo

intenzivan može spriječiti učinkovitu prilagodbu.

Premda tjelesno zdravlje u odrasloj dobi nije povezano s tjeskobom pred smrću, mentalno

zdravlje sasvim sigurno jest. Depresivne osobe i općenito anksiozni imaju i ozbiljnije strahove

od smrti ( Neimeyer i Van Brunt, 1995; prema Berk, 2008)).

Veliki jaz između njihova stvarnog i idealnog pojma o sebi ostavlja ove pojedince s osjećajem

nepotpunosti kada razmisljaju o smrti. Suprotno tome, samouvjereni pojedinci s jasnim

osjećajem svrhe i kontrole nad vlastitim životima izražavaiu manji strah od smrti ( Cicirelli,

1999).

Tjeskoba pred smrću ie uveliko ograničena na razdoblje adolescencije i odrasle dobi. Djeca je

rijetko pokazuju, osim ako ne žive u opasnoj okolini ili ratom zahvaćenim područjima u kojima

su u stalnoj opasnosti.



LITERATURA

Berk. E.L. (2008). Psihologija cjeloživotnog učenja, Naklada Slap. Zagreb

Cicirelli, V.G. (1999). Pogledi starijih odraslih na smrt, Springer Publishing Company,

New York

Clark, D., Emmett, P. (2005). Kako postupati mudro kad voljena osoba umire, STEPress,

Zagreb

Pavičević, A. (2011). Vrijeme (bez) smrti, Etnografski institut Sani, Beograd

Štambuk, A. (2007). Razmišljanje o smrt:dobne i spolne razlike, Sveučilište u Zagrebu,

Zagreb

Documents

Razvojna psihologija