Religija u filozofskom i socio-kulturnom kontekstu - hrfd.hr · Religija u filozofskom i socio-kulturnom kontekstu Prethodno priopćenje UDK 2: 130.2 Primljeno 13. 09. 2008. Ivan

Religija u filozofskom i socio-kulturnom kontekstu

PrethodnopriopćenjeUDK2:130.2Primljeno13.09.2008.

IvanKarlićSveučilišteuZagrebu,Katoličkibogoslovnifakultet,Vlaška38,HR–10000Zagreb

[email protected]

Crkva (teologija) i kultura u dijalogu

SažetakŠto se može očekivati od susreta i dijaloga između kulture i Crkve (teologije, vjere)? Polaz-na točka u ovoj raspravi je novum kojega je iznjedrio Drugi vatikanski sabor; kulturalno gledano, on predstavlja događaj kojim su srušene umjetne prepreke između kulture (svijeta) i Crkve (vjere, teologije). Upravo taj događaj čini se da je širom otvorio vrata susretu i dijalogu između Crkve (teologije) i kulturalnog ambijenta u kojemu se i Crkva nalazi.Crkveno-teološko zauzimanje za dijalog sa suvremenom kulturom moralo bi, prema au-torovu mišljenju, ispuniti neke zahtjeve ili pretpostavke, kako bi taj dijalog ne samo bilo lakše ostvariti nego da donese i određene plodove svijetu i čovječanstvu. Jedna od prvih pretpostavki jest simpatija (koja može biti i kritička) u odnosu prema svijetu i vremenu u kojemu se živi i djeluje; to je neophodan prvi korak u uspostavljanju »prvoga kontakta« između Crkve (teologije) i kulture. Druga je pretpostavka ona koja se odnosi na snažniju valorizaciju uloge lokalnih crkava (na nacionalnoj ili kontinentalnoj razini) koje se čine (u odnosu na univerzalnu Crkvu) primjerenijim subjektima što će lakše naći dodirne točke između općeljudskih pitanja i kulturalno elaboriranog navještaja vjere. Nadalje, unutar Crkve sve važnije mjesto i ulogu u vođenju dijaloga sa suvremenom kulturom trebaju imati vjernici-laici, tj. muževi i žene više uronjeni u razna svjetska (kulturalna) životna područja kao što su politika, gospodarstvo, zdravstvo, itd. Unutar same Crkve valjalo bi sjediniti tzv. »benediktinsku duhovnost«, koja privilegira autoritet (auctoritas), s tzv. »franjevačkom osjetljivošću« koja je više usmjerena na bratstvo/sestrinstvo (fraternitas), ne samo među lju-dima nego i sa svim stvorenim. Konačno, ne treba zaboraviti niti razlikovanje između vjere i teologije (koja je po svojoj naravi »kultura vjere«): to razlikovanje, koje ne znači strogo dijeljenje, otvara prostore da se različitim kulturalnim načinima izrekne vjera u Isusa Kris-ta u različitim ozemljima i ambijentima u kojima ljudi obitavaju.

KljučneriječiCrkva,teologija,kultura,dijalog,istraživanje,Drugivatikanskisabor

»Kultura je ono po čemu čovjek, ukoliko čovjek, postaje više čovjek.«

(IvanPavaoII.)

UvodPojmovikao‘crkva’i‘teologija’općepoznatisupojmovi.Radiloseokato-ličkoj,evangeličkojiliprotestantskoj,pravoslavnojilianglikanskoj,‘crkva’i‘teologija’označavajuposvudagotovoistustvar:zajednicuvjernikakojiistovjeruju(crkva),odnosnomanjeilivišeznanstvenotumačenjevjereuBoga,tj.

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA112God.28(2008)Sv.4(793–804)

I.Karlić,Crkva(teologija)ikulturaudija-logu794

onogaštosevjeruje.No,pojam‘kultura’čestoseshvaćanarazličitenačine.Činisedabašinije»kultura«sveonoštosepredstavljakaokulturaikultur-no.»Kultura«možebitisamoonoštoseodnosiištodubokodotičečovjekaikonkretnitijeknjegovepovijesti,onoštopripadanjemuinjegovusvijetu.Podovimvidom»kultura«seodnosinasamogačovjeka,nanjegovumiin-teligenciju,nanjegovosjećajinanjegoveperspektive.Osimtoga,»kultura«jenjegovanjeintelekta,daseneumoriučiti,promatrati,promišljati,otkrivatiipovezivatirazličitepojmoveiideje,kakobipronikaonajdubljismisao,kakobipostigaodubljuvizijusvijetaipovijesti.»kultura«ječovjekovažeđ,rekaobiV.Cimagalli,zanovimvlastitimspoznajama,kakobisepribližio istini;onajetipičnoljudskiproizvodukojemuslobodapojedincaigraodlučujućuulogu.Uistovrijeme,»kultura«seodnosiina»uzvišeni«ambijentznanjaispoznaja,daklenaokružjainaproblemeznanosti, istraživanja,formacijeiinformacije,svijetaopćenitoiintelektualnograda.Utomsmislu,djelovatiutakoshvaćenomkulturnomokružjuznačibitiiprofesionalnozauzetuizrađi-vanju,razrađivanjuipodjelionihistraživanjakojaseodnosenarazličitesek-toreživljenja,kaonaprimjer:govorovrijednostimaivrednotama,osmisluživotaipostojećihstvari,oraznimetičkimpitanjimainedoumicamakojeserađajunapodručjimabioetike,ekologije,održivograzvojaislično.Kultura, dakako, sudjeluje na posebno konstruktivan način u izgradnji i od-gojucjelovitogčovjeka.Upravozbogtogacrkva,odnosnoteologijanemožeizbjegavatizadaćuokozajedničkeizgradnjekulture.Povijesnogledano,crkvai teologijadavalesugolemidoprinoskulturi:samostanskeškoleibiblioteke,sveučilišnasredišta,gradnjapredivnihzgrada…Čakjebiloirazdobljaukojimasusekulturaicrkvagotovoidentificiralejednasdrugom.Danasse(predcrkvuiteologiju)ipakpostavljajudrukčijiinanekinačintežizahtjevi:neradisetolikoostvaranjuiizgrađivanjukulturalnihstruktura(materijalnihiliduhovnih),ko-likooaktivnijoj»simpatiji«premaosobamaipremainstitucijamakojepomažunapretku istraživanjanabilokojempodručjuznanja.Uostalom,zarna tonepotičeisv.Pavaokadakaže:»Sveprovjeravajte,dobrozadržite«(1Sol5,21).Smatramovažnimnaglasitiovumisao, jer iunutarcrkvepostojeodređenesnagekojeminimalizirajuvažnostovogproblema.Neki sepomalonaivno(pitanjeje,jelitodoistanaivno?)zaklanjajuizapoznatihIsusovihriječi(»Sla-vimte,Oče,štosiovosakrioodmudrihiumnih,aobjaviomalenima.«Lk10,21)kojebinavodnogovorileoBožjojpreferenciji»posljednjih«.Izovogaiizsličnihbiblijskihizričaja(usp.Iz29,14;1Kor1,19–30)nekizaključujudaje»onajkojizna«uvijekprevrtljivihimbenpredBogom,daljudskain-teligencijanemožečovjekadovestidaleko(pazaštoseuopće truditi?),dasu»nedužnostipijetizam«punovažnijeivrjednijekrjepostinegoliispravnasposobnostzakritiku…Zauzimatiovakvestavovekojimasezapravooprav-davanezauzimanjezakulturnu ikulturalnu formacijunije samoneuljudnonegoiponižavajuće.Tusejednostavnoradiointelektualnojlijenostiilimož-daoskrivanjuvlastitenesposobnosti.Postojeidrukčije»iracionalne«snageucrkvamakoje,krivotumačećipojam‘svijet’uIvanovuevanđelju,nastojestvaratinekakvuvlastitukulturukojusedefinirakršćanskom,alikojajeustvariusmjerenasamonaopozicijskistavuodnosunaono što seobičnonaziva»laičkakultura«.Rezultat toga jest:siromašan,gotovonikakavdijalogsonimakojinepripadaju»stadu«,snažnadivulgacijavlastitihmas-medijazapropagiranjevlastitihideja…Kontinuira-nosuprotstavljanjeonimakojinemislekaomimoždaipaknijenajboljinačinzaevangelizacijusvijeta!Različitiizazovikasnemoderne(ilipostmoderne,kakonekinazivajudanaš-njevrijeme)ukojoj,premamišljenjuH.-G.Gadamera,globalizacijatržištai



tehnološkirazvojpredstavljajuozbiljnuopasnostzasvekolikočovječanstvo,tražeiodgovore,odnosnoputovekojibivodilikrješavanjuopasnostiipro-blema koji se nadvijaju nad suvremenim svijetom i čovjekom. Spomenutipoznati njemački filozofgovorio jeu jednom interviewu1o»racionalistič-kojinfekciji«.Onsmatradaćetehnologijanastavitibitivelikaopasnostzačovječanstvosvedokjereligijaifilozofijaneuspijusvestinapravumjeru;zaključujedasamoslobodandijalogizmeđukultureireligijamožeotklonitiopasnostodsamouništenjačovječanstva.Uvremenuukojemživimoiznimnojevažnozacrkveizateologijudapot-pomognu »produkciju« kulture i integralnog humanizma, da traže putovedijaloga, uključujući ne samo vrhove crkvenih institucija nego i »crkvenuperiferiju«(lokalnecrkve)kaoaktivnesubjektekultureikulturnognapretka.Stogaupromišljanjuštoslijediželimoupozoritiinaznačitinekepretpostavkeilizahtjevekojebicrkveno-teološkozauzimanjezadijalogsasuvremenomkulturommoraloispuniti,kakobitajdijalognesamobilolakšeostvaritinegokakobidonioiodređeneplodovesvijetuičovječanstvu.

1. Jezik crkve i teologije

Jezikitumačenjevjereobičnosenaziva»teologija«,iupravotumoguzapo-četipoteškoće.OdstarijihseteologavišeputamožečutikakoseteologijastubokompromijenilaudrugojpoloviciXX.stoljeća,uodnosunaonukojaseprijepoučavala.Kažudaimjetateologija(kojasepoučavalasvedokrajapedesetihgodina)čestobilastrana;nekimazbogsamogateološkogjezičnogizričaja (lingvistike), nekimazbogdrukčijega (čudnog?)gledanjana život,nasvijet,naBoga…Usvakomslučaju, teologijase tadačinilakaostjeca-nječitavejedneserijeraznihsigurnostipomoćukojihćebudući»eksperti«(tj.svećenici)poučavati»druge«.No,jezik»eksperata«tolikoserazlikovaoodjezika»drugih«dasuserijetkomogli(spo)razumjeti!No,malo-pomalo(s)rušilesuseteumjetnepreprekeujezičnomizričaju.Tomuupriloggovori,primjerice,usporedbadvajuvatikanskihekumenskihsabora;2izteusporedbelakoseuočavadajemanjinanaPrvomvatikanskomsaboru(1869./1870.)po-stalavećinanaDrugomvatikanskomsaboru(1962.–1965.).Konkretno,akosepogledapripremnashemakonstitucijeoCrkviPrvogavatikanskogsabora(okojojsezbogpoznatihokolnostinijeniraspravljalo,odnosnoglasovalo),vidjetćesedajetashema–govorećioCrkvi–zaokupljenatemamakojeseodnosenanjezinubit,vlastitostiicrkvenuvlast(potestas);kao»vlastitosti«Crkvenabrajajuse,izmeđuostalih,neprolaznostinepogrješivost.Pritomsejošiosuđujesvakomišljenjekojebibiloprotivnonaučavanjuiznesenomudotičnom tekstu!Ovakav jezični izričaj otkrivamentalni sklop imentalnoponašanjeobilježenoapsolutnomsigurnošćuikonsekventnomagresivnošćukojisuiinačeobilnobiliprisutniupoučavanjuteološkihsadržajasvedope-desetihgodinaXX.stoljeća.Danasbiseiosrednjepoučenivjernik-laikteškonašaoutakvomopisuiliutakvojsliciCrkve,tj.usliciiopisuukojemujepotpunoodsutna,primjerice,dimenzijasluženjaCrkve,poslanja,otvoreno-sti…iostalihznačajkinakojimaitekakoinsistiraDrugivatikanskisaborkada

1

Radiseointerviewukojegajeobjaviotalijan-skičasopisLa Stampa,od7.XI.1995.

2

Vrlo zanimljivo djelo koje naširoko govoriupravootojtemijest:A.Zambarbieri,I con-cili del Vaticano,SanPaolo,CiniselloBalsa-mo,Milano1995.



opisujeCrkvu(Lumen gentium),odnosnokadagovoriomjestuiuloziCrkveusuvremenomsvijetu(Gaudium et spes).Rušenjeumjetnihpreprekaujezičnom(iinom)izričaju,kojejeplodDrugogavatikanskogsabora, imalo je,međutim,dvameđusobnosuprotnaefekta iliposljedice:sjednestrane,došlojedoodređenogosjećajapanike(kodstarijihteologa),asdrugestranedoosjećajaoslobođenja(kodmlađihteologa).Jednisuosjetili»gubitaksigurnosti«,aondaismjera,drugisuseosjetilislobod-nijimauizričajuiutumačenjuvjere(injezinihsadržaja),teologije,Crkve,svijeta…Akobismohtjelivrlosažetoopisatipromjene(ucrkvi,uteologiji,itd.)na-konDrugogavatikanskogsabora,3moglibismogotovosvesvestiutrivažnetočkekojeseodnosena:dogmatiku(navještaj),moral(svjedočenje)inasa-kramente(liturgija).a) Dogmatika(navještaj):teologija(ikatehezakojaproizlaziiznje)svese

višeotkrivakaoskuprazličitihizričaja;apstraktnomizričaju(dotadašnje)dogmatsketeologije,kojajebilazamišljanakaoegzaktnaipostojanazna-nost, ali svjetlosnimgodinamadaleka od svakodnevnoga ljudskoga go-vora,slijediloje»otkriće«daonaobuhvaćafilozofskiiknjiževniizričaj,umjetnostiglazbu,promišljanjeipripovijedanje,teorijskusistematizacijuiduhovnoiskustvo.

b) Moral(svjedočenje)našaojeuevanđeljuiuosobivjernikasvojadvanaj-važnijapola.Osobajevišenegoindividuum,kaoštojeindividuumpunovišenegonjegovodjelovanje.Usmjerenjenaosobudonijeloječitavuse-rijuplodovakojisuobilnoprisutniudokumentimaDrugogavatikanskogsaboraikojisuneobičnovažnizamoralnuteologiju,kaonaprimjer:do-stojanstvoislobodaosobe,odnosnoljudskesavjesti,pravo,odgovornostidužnostkakovjernika-laikatakoisvećenikadadadnusvojosobnidopri-nosuizradimoralnihkriterija,društvenadimenzijamorala(socijalninaukCrkve),itd.

c) Sakramenti(liturgija):liturgijusevišenezamišljakaočitavujednuserijuobredakojetrebaizvršitipremastrogoodređenimpravilima.Onajeuistovrijemevjersko slavljeiodgajanje u vjeri:slaviiodgajatetimezahvaćacijelisvijetiželigausmjeritiidovestiukraljevstvoBožje.Naravno,uvi-jekunapetostiizmeđu»već«i»jošne«.

2.PonovnootkrivanjedijalogauKatoličkojcrkvi

Novinačinrazmišljanjaocrkvi,očovjeku,osvijetu,opotrebiotvaranjacrk-veiodijalogus»drugim«,umnogomejeutjecaonateologekojisupripremaliivodiliDrugivatikanskisabor.4IakoseodijaloguusaborskimraspravamaiuDokumentimaSaboranegovoriuvijekeksplicitno,nitijeonbiozasebnasa-borskatema,dijalogje,bezdvojbe,jedanodonihelemenatakojikonstituira-ju golemunovost u samoj crkvi (teologiji), te koji utemeljuje i prati noveodnoseizmeđuteologaisuvremenekulture.Temadijaloga(uvrijemeSaborainakonnjega)zahvatilajeiunijelaodređe-ne promjene i unutar katoličkoga crkvenogučiteljstva.Dolazi konačnodozatvaranjanebašentuzijastičnogacrkvenograzdobljasumnji,nerazumijeva-nja,straha(oddrugoga?)…Bezsumnje,započeojesnažanpreokretirođenesunoveperspektiveuodnosunaprijašnju sumnjičavost i (ponekad)olakezabraneiosude.Zaslugezaspomenutenoveperspektive,kojesetemeljeupravonaotvoreno-stiidijalogu,valjasvakakopripisatiprijesvegapapiIvanuXXIII.(Dobrom)



kojijehtioi»isprovocirao«radikalnupromjenuusvomobraćanjuljudimaisuvremenomsvijetu.Tojeostvarivaoponajprijenenametljivomisolidarnomsimpatijompremasvimljudima,odnosnoponašanjemkojesetemeljinadi-jaloguin actu exercito,anesamonateorijiiteoretiziranju.Njegovimputemotvorenosti idijalogakročili su injegovinasljednicina»Petrovoj stolici«:IvanPavaoI., IvanPavaoII., teaktualnipapaBenediktXVI.,okojimasejošnemožeizrećikonačnariječiliprosudbakadajeupitanjuzauzimanjezačovjeka,zadijalogmeđuljudima,međureligijama,međudržavama,međurasama…Temelj takvim stavovima i nastojanjima nalazili su svakako i unakanamaipisanimdokumentimaDrugogavatikanskogsabora,štosetakootkrivaikaohrabariodlučančincrkvekojaseneželizaustavljatisamonasvojimunutrašnjimproblemimaiustrojimanegoželipromišljatisvojemjestoiuloguudanašnjemsvijetu,shvaćenomkaopovijestikultura,kaograđanskodruštvoikaočovjekovotraženjesmisla.Upravozbogtoga,kadajeodijaloguriječ, crkva i teologijaposebnonaglašujubriguza siromašne i zaonekojipate.5Osimtoga,govorećiodijalogu,Drugivatikanskisaboruskogapove-zujestemamakaoštosu:dostojanstvočovjekaičovjekovarada,tesamogacivilnogdruštva.Stogaseupravodijalogvežeuzrazličiteživotneambijente:kulturalne,znanstvene,etičke,ekološke,nacionalne,internacionalne…6

Očito,crkva,njezinoučiteljstvoiteolozishvatilisudasamacrkva,odnosnokršćanskavjerakojanebibilaotvorenaispremnazadijalog,zapravoriski-radasepretvoriunekakvo»zatvorenognijezdo«monologaikonformizma.Upravozbogtogacrkvainjezinateologijanesmijupopustitinapastidavišepozornostiposvećujunekakvojefikasnojmoćinegolidijalogu,zadržavanjunekakvastatus quonegolitraženjuiistraživanjunovihidosadamoždane-poznatihputovakojiihkonfrontirajusastvarnimikonkretnimpotrebamainadanjimačovječanstva.

3. Crkva (crkve) i kultura: preduvjeti za plodan dijalog

KadasestudiravećibrojgodinauRimu,kojegasesmatrasredištemi»glav-nimgradom«katoličkogakršćanstva,relativnolakose»uđe«iupoznarimskisveučilišniambijent.Tako,upoznasedaRimvećvišestoljećaugošćujese-dam»Papinskihsveučilišta«(»sedamsestara«,unovijimvremenimabrojje,naravno,jošnarastao,svedodvanaestilitrinaest).7No,svedopredkrajXX.st.

3

Doduše,mnogepromjenebilesu in fieriipri-jespomenutogSabora.

4

Uovuširokutemunemožemoovdjedubljeulaziti;upućujemonavrlodobreanalizeuR.Gibellini,Teologija dvadesetog stoljeća,KS,Zagreb1999.

5

Na početku pastoralne konstitucije Gaudi-um et spesoCrkviusuvremenomsvijetu(udaljnjemtekstu:GS)kažese:»Radostinada,žalostitjeskobaljudinašegvremena,osobitosiromašnihisvihkojitrpejesuradostinada,žalost i tjeskoba također Kristovih učenika,tenemaničegauistinu ljudskogaadanebinašloodjekaunjihovusrcu.«(GS1)Radise

osolidarnostikojaupozoravaisvijetisamucrkvunaosjećajsuodgovornostipremasvimljudima, prema ljudskom uopće: ono što jeautentičnoljudskomorabitinasrcuonihkojiseproklamirajuKristovimvjernicima.

6

Usp.GS40;43gdjesegovoriouzajamnimodnosima između crkve i svijeta, odnosnoizmeđu kršćana i nekršćana. Usp. takođerčasopisCredere oggikojijecijelijedanbrojposvetio govoru o Crkvi, crkvama i kulturi(»Chiesa,chieseecultura«,u:Credere oggi,118(2000),br.4,str.3–144).

7

Usp.e.R.Tura,»Chieseeculture«,u:Crede-re oggi118(2000),br.4,str.37–46.



rijetkokojeodnjihjeimaloozbiljnijihkontakatailikonkretnihzajedničkihprojekatastririmskadržavnasveučilišta(sadaihječetiri);toujednogovoridanikonkretnijegdijalogameđunjimanijebilo(dapače,jedvadagajebiloizmeđu»papinskih«, tj. crkvenih sveučilišta).Sustavnijegdijaloga i surad-njejednostavnonema!Dobravolja,kažese,prisutnajekodsvih;međusobniodnosisudobri,uz to ide ipokojarazmjenapredavača-profesora,ponekadzajedničkiorganiziraju»studijskedane«kojiipakdonosetektrenutnuivrloograničenu,alineisustavnijusuradnjuidijalog.Očitiprimjermeđusobnognepoznavanja(ilinepriznavanja?)izmeđucrkvenekultureilaičkekulture.AkokroztuprizmupromatramosituacijukodnasuHrvatskoj,uočitćemosličnusituaciju.Naime,kodnas(još)nema»katoličkogsveučilišta«,ali triteološkafakultetauključenasuutridržavnasveučilišta.Pomaželitačinje-nicadasekodnasstvoriklimasuradnje idijalogaizmeđucrkvenekulturei laičkekulture?Činisedabaš ine! Iovdjesegotovosvesvodinadobre»međuljudskeodnose«,napokojurazmjenuprofesoraitekpokojizajednički(interdisciplinarni)projekt.Jasan,snažanprojektipastoralnaosjetljivostkojabivodilakulturu vjere (ako takomožemonazvati teologijuunutarCrkve icrkava)premasustavnomdijalogusdrugimkulturamaostaje,zasada,činise,naraziniutopije.Štosemožeučinitidaseovakvasituacijapromijeni?Bezaspiracijadaovdjedokrajariješimospomenutuproblematiku,teponudimosveputoveimoguć-nostiostvarenjameđusobnogdijaloga izmeđuCrkve (i teologije) ikulture,iznijetćemobarnekepretpostavkeizahtjevekojibi–akobiihcrkveno-teo-loškozauzimanjezadijalogsasuvremenomkulturomuspjeloispuniti–moglitrasiratiputovepremaspomenutomplodonosnomdijalogu,nadobrookružjuukojemuživimo,svijetuičovječanstvu.

3.1. Kritička simpatija prema vremenu u kojem živimo

Jedanodtemeljnihpreduvjetailipretpostavkizaostvarenjeplodonosnadija-logaizmeđucrkve(teologije)ikulturejestkritičkasimpatijapremavremenuukojemživimo.Radiseosimpatijikojutrebajunjegovatikršćanskevjernič-kezajednicenaspramnašegadobakojese,nota bene,čestodobranorazlikujeodonogaštobitrebalo(?)bitiikakvobihtjeleizgraditikršćanskevjerničkezajednice.Akonematesimpatije,onda je teškonaćimostprekokojegabiseuopćemoglaostvaritimeđusobnakomunikacija.Kadasegovoriosuvre-menom svijetu, kada se opisuje »postmodernu«, u nekim (polu)službenimkatoličkim(iuopćekršćanskim)istraživanjimanaglašavaseigovoriopreko-mjernomindividualizmu,onestankutemeljnihljudskihikršćanskihvredno-ta,odnosnoonekimnovim»niskim«vrednotamazakojimasvijeti»čovjekpostmoderne«slijepoide,onedostatkuiligubitkusmislaizdravogpromiš-ljanja,onejasnojikrivojreligioznosti,osilaznojputanjikojomseubrzanokrećetradicionalnazapadnakršćanskavjeraiduhovnost…Ukratko,kaodase radi o krajnje autodestruktivnoj civilizaciji koju se promatra i analizirasamosnjezineopskurnestrane.8

Nemožesezanijekatidau»postmodernomdruštvu«nemaitakvihpojava,ali to,međutim,nepriječidasispontanopostavimopitanje:Je li to jedinamogućadijagnozavremenaukojemživimo?Nebilisemoglotonašedoba»čitati«namalooptimističnijinačin?Povijestnasiovdjemožeakonepouči-tii»prosvijetliti«,baremnadahnutinapromišljanje.Kadajeriječoodnosuprema svijetu i okružju u kojemu crkva (a to su ljudi, vjernici) živi, prvastoljeća crkve bilo su obilježena dvjema tendencijama koje, izgleda, prate



crkvusvihovihdvadesetakstoljeća:Justinmučenik(†oko165.g.)spoštova-njempromatrahelenističkufilozofijujerje,veli,bogataspermata tou Logou(sjemenkamaLogosa,tj.IsusaKrista)tesenadameđusobnomoplođivanjuiobogaćivanjuspomenutefilozofijeikršćanskevjere,svekakobiseuspjeloevangeliziratimediteranskibazen.SvemutomeprethodiJustinovouvjerenjedapoganskefilozofijeimajusvojeizvorišteustvarnoj,aliiparcijalnojspo-znajiLogosa.Takvajefilozofijakorisna,jerpripravljaput»kraljevskomna-učavanju«božanskeProvidnostiiBožjojistini.9Sdrugestrane,utovrijemeTacijanSiracsasvogakršćanskogmotrištanimalonježnogovorioondašnjojmediteranskojkulturii»poganskojfilozofiji«…Ovedvije tendencije, onadijaloška i ova potencijalno integristička, govo-rezapravoodvamogućastavailitendencijeuodnosimaizmeđukršćanskevjere(icrkavakojejepropovijedajuižive)ikulture.Akosevratimounašedanašnjevrijeme,dijaloškutendencijususrećemoponajprijenaDrugomva-tikanskomsaboru(posebiceunjegovojpastoralnojkonstitucijiGaudium et spes),čemujeprethodionaukiponašanjepapeIvanaXXIII.koji,primjeri-ce,privilegira»lijek«kojiće izliječitinad»milosrđem«kojedaje»ostatkeisuviške«.10Nasuprottomu,nijeteškootkritineštokrućestavoveunekimenciklikamaideklaracijamaposljednjihdesetljeća,kojesuponekadvišezao-kupljenekršćanskom»posebnošću«negosaborskomotvorenošću.Ovadrugatendencijazapravonedopuštaonojprvojbilokakvu»rasprodaju«kršćanskogidentiteta,pozivadaseočidržeotvorenima,naglašavajućikakoevanđeljei»mudrostkriža«nadvisujuljudskumudrost(usp.1Kor1,17–25).Zaovakve (zatvorene?) stavove i tendencijecrkvenoučiteljstvo i teologijazasigurno imajusvojevaljanerazloge,alizanavještajkršćanskevjere izanjezinu dijalošku suradnju s pluriformnom suvremenom kulturom, temelj-nomsepokazuje i prva,dijaloška tendencija.Snjomse, izmeđuostaloga,pozornijemožeosluškivatikakočovječanstvoraste(podraznimvidovima)ikakoseizražava(=kulturauantropološkomsmislu),kamojeusmjerenoištotraži(odsebesamoga,oddrugih,eventualnoodDrugoga…).Konkretno,čininamsedasedanasosjećaprijekapotreba,čestosamoimplicitna,zanavješta-jemkojiide»iznad«ljudskoghorizonta,kojićebitiponuđennetolikopreko»brda«riječiidokumenata,negopozivanjemnaBožjesuosjećanjeisupatnju(compassio Dei)nasuprotdramatičnepassio humana.11

Poduvjetomdaikršćanskevjerničkezajedniceživeistinskureforma Christi(istinskipovratakIsusuizNazareta,Kristu,odnosnoevanđelju),mogućejeuspostaviti igraditimostoveprekokojihće seostvarivatikorektandijalogisrdačanodnossnašimdanašnjimvremenom,odnosnosnjegovimrazliči-

8

Usp. o tomu vrlo zanimljivo promišljanje uUvodniku inapisuG.MucciaučasopisuLa Civiltà cattolica 148 (1997),br.1, str. 425–443.

9

Usp.Justin,Apologia I,46;II,10.NaJusti-na senadovezuje i:KlementAleksandrijski,StromataI,17.

10

Ovdjebisemoglauklopitiipoznatapričaotomeje liboljenaučitinekogalovitiribuilimudavati jednu ribusvakidan,padok ima–ima…

11

Ovomtematikomteolozi(protestantskiika-tolički) dublje su sepočeli baviti šezdesetihisedamdesetihgodina(H.U.vonBalthasar,H.Mühlen,H.Küng,K.Barth,e.Jüngel,J.Moltmann i drugi). Usp. K. Kitamori, The-ology of the Pain of God, John-KnoxPress,Richmond1965.; J.Moltmann,Der gekreu-zigte Gott. Das Kreuz Christi als Grund und Kritik christlicher Theologie, Kaiser, Mün-chen1972.(prevedenoinahrvatski:Raspeti Bog,exlibris,Rijeka2005.);H.U.vonBalt-hasar,Mysterium paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja,KS,Zagreb1993.;A.Toniolo,La Theologia crucis nel contesto della modernità,Glossa,Milano1996.



timkulturalnimizričajima.Dakako,pritomkršćanskezajednicetrebajubitisvjesneivoditiračunaiotomedaDuhGospodnji»puše«idjelujei izvancrkvenihzajednica.To,naravno,neznačidakršćanskezajednicemogu»sta-vitiglavuupijesak«,damoguočekivatikakoćedijalogautomatskidonijetiiplodove,beznjihovatruda,kakointelektualnogaiduhovnoga,takoimolitve-noga.Dugoiplodnopatrističkorazdobljemožesedanasčinitikao»grobljekrivovjerja« koja su rođena iz susreta i sukoba s tadašnjomhelenističkomkulturom;no,unutarkršćanskihzajednica,uronjenihuondašnjekulturalnookružje,javljajuseteoloziicrkveniocikaoJustin,Irenej,Tertulijan,Origen,BazilijeVeliki,GrgurNazijanski,GrgurNisenski,AurelijeAugustinimno-gidrugikojisubilispremniisposobnipromišljatikršćanskuporukuunutartadaprevladavajućekulture.Tako,većkrajemIV.st.porukaevanđeljanalaziobogaćenjezikimediteranskukulturukojisubilispremniispravnoprerećiiprihvatitikršćanskinavještaj.Slikovito,možemorećidaseevanđeoskasim-fonijamoglapriličnolakoizvoditinahelenističkimklavijaturama.GledajućiidanaspremaIstoku,pokazujesepotrebnimučinitiistustvarkojasedogodilaupatristici:ucijepitisjemeevanđeljauAziju,alitakodalokalneazijske crkve, naravnou zajedništvuvjere u IsusaKrista i u zajedništvu suniverzalnom crkvom, priznaju i prepoznaju azijske religijske i kulturalnevrednoteteih–kolikojemoguće–krozdijalogidubljeupoznavanjeintegri-rajuukršćanskuporuku.12

3.2. Važnost lokalnih crkava

Nastavljajućisenaonoštojeupravorečeno,smatramodajedrugipreduvjetzaostvarenjedijalogaizmeđucrkve(teologije)ikulturevećavalorizacijakrš-ćanskihvjerničkihzajednicanaodređenom teritoriju,nacionalnom ilikon-tinentalnom, tj. tamogdjeseverificira»sudar«,ali idodirne točke izmeđuljudskogpitanjaikulturalnorazrađenognavještajavjere.Dakako,razniiza-zoviusvijetu,paionikulturalni,protežusenasvekolikusvjetskurazinu,kaonaprimjerfenomenglobalizacije;noipak,uvećinislučajevaitisuvremeniizazovičestosuzaogrnutinekimobilježjimatipičnimzaodređenunacijuiliodređenikontinent.Kakobikršćanskavjera,crkveinjihoveteologijepostaleznačajančiniteljutraženjuodgovorairješenjanateizazove,najprimjereni-jomsečinikršćanskavjerničkazajednicasavlastitimvodstvom(pastirima,reklobisecrkvenimjezikom)ivlastitimteolozimakojiseinalaze»unutar«tihizazovaikojisuuizravnomdodirustipičniminterogativimakojisejav-ljajunaodređenompodručju(kontinentuilipojedinojdržavnojzajednici).Usvakomslučaju,onacrkvakojasenalazi»unutar«suvremenihizazova(gdje-godseonipojavili)lakšećemoćipromišljationjima,upoznavatiih,svojuvjeruznatipredstaviti,teudijaloguslokalnimkulturama(kojesesusrećustimistimizazovima)ponuditielaboriraneodgovorenaizazoveiproblemeskojimasesusrećeodređenidiosvijetaičovjekunjemu.Primjerice,biskup-skakonferencijaiteoloziLatinskeAmerikeiliNjemačkelakšeće»pomiriti«evanđeljeirazneizazoveunutarkojihživigrađanskaivjerničkazajednicauLatinskojAmericiiliuNjemačkoj.Naravno,to»pomirenje«trebapromišljatiigraditiuzajedništvusuniverzalnomcrkvomkojajeipaksastavljena»od«iživi»u«pojedinimkršćanskimzajednicama,kakosečitausaborskojkonsti-tucijiLumen gentium.13Sugestije»sastrane«mogudobrodoći,alinikadanemogudovoljnodobroijasnouočitibitodređeneproblematike,azbogtoganemoguuvijeknitiponuditinajboljarješenja.Crkvenojezajedništvovažno,alionosenemorauvijekodnositiinasvevanjskeformekojemoguitrebajubitifleksibilne,variratiodnacijedonacije,iliodkontinentadokontinenta.



Utomsmislu, svelikomvjerojatnošćumožemopretpostavitida samoonacrkvakojaživiin locomožesvišeuspjehaukorijenitivjerunaodređenompodručjuiliuodređenomnarodu,vodećipritomračunaolokalnimkulturama.Primjer (doduše, negativni!) za to opet nalazimoupatrističkom razdoblju.Afričko-rimskacrkva,kojasenalazilanapodručjudanašnjihzemaljaMagre-ba,jednostavnojenestala,»istopila«sekaosnijegnasuncunaprijelazuizVII.uVIII.st.,kadajenatekrajevenahrupilaislamskavojskakojaješirilaislam»ognjemimačem«.Atacrkvadalajeznačajneteologe,mislioce,bisku-pe(Tertulijan,Ciprijan,Augustin),paihrabremučenikezavjeru(Perpetua,Felicita imnogi drugi).Razlognestanku te crkvemnogi povjesničari videuproblematičnomukorjenjivanjukršćanstvaunutarlokalnekulture.Naime,kršćanstvo jezaživjeloupriobalnimpodručjima iugradovima;biskupi suredombiliLatini,liturgijainavještajisključivolatinski,ništasenijeprevodi-lonalokalnejezikekakobisesnažnijeutjecalonapolunomadskapustinjskaplemenakojasuimalasvojeobičaje,zakone,kulturu…Sv.Augustinjene-štoipokušaonapravitiutomsmislu,alisvejeiostalonapokušajima.TakosupotpunonestalemnogobrojnekršćanskezajedniceusjevernojAfriciprednajezdomborbenogislama,kojijepodvrgaosebipustinjskaplemenaisnažnoseukorijenionatimpodručjima.Uanalognojsituacijinekedrugekršćanskezajednice, kaona primjer uArmeniji, kasnije uGrčkoj, pa i na bosansko-hercegovačkim područjima, opstale su i pod teškim islamskim vojno-oku-pacijskimikulturalnimrežimom,jersusvojukršćanskuvjeru»utjelovili«usvojenarodnobiće,jerimjeonabilaznačajanelementvlastitogakulturalnoginacionalnogidentiteta.

3.3. Dati i čuti glas vjernika-laika

Trećipreduvjetza»pomirenje«,odnosnozaostvarivanjeiprodubljivanjedi-jalogaizmeđucrkveikultureodnosisenapridavanjevećevažnostiikonkret-nijeulogevjernicima-laicimaukršćanskimzajednicama.Onisu,bezsumnje,izravnije uključeni kako u današnju kulturu tako i u svekoliku suvremenuproblematikukojuosjeća inosidanašnji svijet i čovjek.Upravozbog togapredmnijevamodasuumnogočemu i spremnijiodmnogih»crkvenihpro-fesionalaca« (misli se na kler, tj. na svećenike, biskupe, teologe…) graditimostove,in lumine fidei,premasuvremenomsvijetuikulturi.Kompleksnostkojasesusrećeuraznimživotnimpodručjima–primjericeupolitici,gospo-darstvu,zdravstvu,paikulturi–pozivakleričkeosobedanapustedavnonad-iđenepaternalističkeodnosepremaljudima(vjernicima)kojesusreću,tedase»spuste«najednakurazinusonimakojivećžive»unutar«snažnihsuvre-menihkulturalnihizazova,dapačedaimnanekinačiniprepuste»vodstvo«uizgrađivanjuiprodubljivanjudijalogasaspomenutimživotnimpodručjima.Naravno,pritomvjernici-laicitrebajuispunitivažnupretpostavku,atoje:dabuduvjerskiizgrađeneosobe,prožeteduhomevanđeljaizreleusvojojvjeri.Uodnosunakler,takvivjernici-laici,budućidasu»uronjeni«uraznasvjet-skazbivanja,boljepoznaju»elementarnugramatiku«ljudskogživota,njego-vesvijetleitamnestrane:životismrt,ljubavislobodu,kaoidrugeljudskefenomeneoniživeiproživljavajudrukčije,naposebnospecifičannačinkojijekleričkimosobamačestovelikanepoznanica;njihovakonkretnaegzisten-

12

Oovojtemigovoriojeuimeazijskihbisku-pakardinalizJakarteprigodomposjetapapeIvana Pavla II. New Delhiju 1999. (usp. Il Regno-Attualità44(1999),br.20,str.683).

13

DogmatskakonstitucijaDrugogavatikanskogsaboraoCrkviLumen gentiumkaže:»…inquibus et ex quibus una et unica ecclesiacatholicaexistit«(LG23a).



cijazahvaćapunovećapodručjanegojetoslučajkodsvećenikailiredovnič-kihosoba.Stogau stvaranju iprodubljivanju javnogdijalogavjernici-laicimoguuspostavljatikonkretnijiodnosizmeđuevanđeljaisuvremenekulture.OtomegovorinasvojnačinidekretDrugogavatikanskogsabora»Apostoli-camactuositatem«oapostolatulaika,kaoikasnijidokumentiinapisisamogacrkvenogučiteljstva(primjerice»Christifideleslaici«,pobudnicapapeIvanaPavlaII.opozivuiposlanjuvjernika-laikaucrkviiusvijetu).Uzaludno je lamentirati,kakosenažalostnerijetkočininahrvatskim(ali iinozemnim)crkvenimidruštvenimprostorima,dauvjeriizgrađenihievan-đeljemprožetihvjernika-laikabašinemamnogo.Akouovojprigodi iza-nemarimopitanjezaštoihnemadovoljno(zanemarujemogakakonebismomorali odvećkritizirati onekoji su ih trebali »stvoriti««, tj. »crkvenepro-fesionalce«, odnosnoupućivati ih i pomoći imda se izgrade u vjerskom ievanđeoskomduhu),nemožemoizbjećisljedećepitanje:Zaštoseucrkvi(ucrkvama) presporo ostvaruju naputci i prijedlozi samoga crkvenog učitelj-stva,zaštosenečiniine»investira«više,kakobivjernici-laicimoglidosećiiodgovornozauzetisvojemjestoucrkvi(crkvama)?!Osimtoga,akoseislo-žimodaizgrađenihizrelihvjernika-laikanemadovoljno(iakojeitoupitno),značidaihneštomaloipakima;namećesepitanje:Kolikosečujeikolikoseuvažavanjihovglas?Smatramodaupravonaovompodručjukršćanskezajednice(crkve)sasvojimpredvodnicimatrebajuimorajuučinitipunovišenegojetodosadabioslučaj.Sveto,naravno,uciljuboljegapovezivanjaiprožimanjasasvjetskimkultu-ralnimpokretima,skojimaćeseinatajnačinnesamostvaratiiprodubljivatidijalognegoćeselakšestvaratiklimadaihse,eventualno,jošvišeoplemenievanđeosko-antropološkimvrednotama.

3.4. Benediktinsko-franjevačka duhovnost

Redsv.Benediktaibenediktinskaduhovnostostavilajenajvećitraguzapad-nojcrkvenoj,kulturalnojiuopćedruštvenojtradiciji.BenediktinskeopatijeiznjedrilesumnogeznačajnepapeibiskupeuvrijemeširenjaiukorjenjivanjacrkvenaZapadu,kojisusnažnoobilježiliisrednjovjekovnueuropskukultu-ru.Jednoodbenediktinskihobilježjasvedoprijenekolikodesetljećabilojei:semel abbas, semper abbas(akojenetkojednompostaoopat,ostaojeopatuvijek,dokježiv).Timese,moždainehotice,naglašavaoduhovniautoritetshvaćenkao središnjaos i sigurnioslonaccijele zajednice, i tone samouduhovnostinego inasvimdrugimpodručjima(pastoralnim,disciplinskim,političko-diplomatskim,gospodarskim…).Toposebimoždamožebitiisti-nitoidobro,dapačemožebitipraviblagoslovzazajednicu,akoje»opat«naintelektualnoj,duhovnojikulturalnojvisinizavršenjepovjerenemuzadaće.Ali,štoakonije?Bilokakobilo,natemeljuovakvogashvaćanjastvari,malo-pomalosesvakuosobukojabiprimilasakramentSvetogareda(svakogsve-ćenika,odnosnobiskupa)počelopromatratikaoonogakojiposjedujesacra potestas(svetuvlast)kojaseširilaiizvankontekstasvetihsakramenata.U drugome zapadno-kršćanskom tisućljeću na scenu dolaze tzv. prosjačkiredovi(franjevci,dominikanci)kojiuvodeucrkvudrukčijuduhovnost,ute-meljenuvišenakrštenjushvaćenomkaosveopćeposlanjevjernika;unutarzajednice,pak,višesenaglašavafraternitas(bratstvo)izmeđusvihčlanovazajednice:onisemeđusobnonazivajufratres(braća).Naglasakje,dakle,nabratskoj»jednakosti«prihvaćase ipoštujeautoritet (poglavar)uzajednici,aliionje»brat«čijijeautoritet(vlast)ograničen,jerjead tempus.Naglasakje,dakle,bionajednakostisvihčlanovazajednice,najednakomdostojanstvusvakogčlana.



Ovakoshvaćenafranjevačkaduhovnostmožeucrkviusmjeravatinapromiš-ljanjeo»sestrinstvu«izmeđurazličitihlokalnihcrkava,painavećupozor-nostnamjestoiuloguženeuvjerskimzajednicama.Osimtoga,inekadru-gaobilježjafranjevačkeduhovnostimogunadahnjivatisuvremenogčovjekai suvremenukulturunavećupozornostzaočuvanjeokoliša,na solidarnijupodjeludobara,usmisludaonikojiimajusolidarnodijelesonimakojine-maju.Takva duhovnost traži nadilaženje onogamentaliteta koji »naginje«samo»ekskluzivnomposjedovanju«i»privatnomvlasništvu«,kojia prioriisključujedrugoga,jer»Miposjedujemopunuistinuoevanđelju,samokodnasjesuccessio apostolica,samokodnassemožegovoritio‘stvarnojpri-sutnosti’…«Nadilaženje takvamentaliteta višeotvarakršćanske zajednice»sjemenkamaLogosa«kojesurazasuteudrugimidrukčijimreligijskimza-jednicama, teu različitimkulturama.Nijenipotrebnoposebnonaglašavatikolikobitakavmentalitetpridoniouspostavljanjudijalogaipomirenjasonimkojijestdrukčiji,alinijezbogtoganeprijatelj.

3.5. Razlikovanje između vjere i teologije

Posljednjipreduvjetkojegaovdjenavodimoipredlažemozaostvarivanje iprodubljivanjedijalogaizmeđucrkveikultureodnosisevišenasamecrkve-no-kršćanskevjerničkezajednice,posebicenaraziniintelektualneipastoral-ne»elite«unutartihzajednica.Primjeromćemoilustrirationoštoseovdježelireći.Biskupesesmatraučiteljimavjereukršćanskimzajednicama.Sma-tramodabijedanbiskuplošeučioipoučavaokadabi,držećiduhovnevježbesvojimsvećenicima,započeonasljedećinačin:»Sadazaboraviteonoštosuvasnaučiliprofesoriteologije;onojebilateologija,jaćuvaspoučavati(u)vjeri!«Ovakavbigovorbioipakpretjeran,jerseisambiskupnužnoslužiteologijomusvompropovijedanjuinavješćivanjuvjere;zapravoinepostojivjeraunekakvu»istomstanju«,jeronaseuvijekizričeilikomunicirapreko»kulturevjere«,tj.prekoteologije.Jednakotakonemožeegzistirati(baremneukršćanstvu)pravateologijabezautentičnevjere,inačesesvesvoditeknastarijuilisuvremenijukršćanskuknjiževnost.VažnostovogapreduvjetamoženamilustriratijošjedanprimjerkojidolaziizsamogaSvetogpisma:četiriteologije(ilikateheze)učetirimaevanđeljimapripovijedajuo istomemisterijuosobe i zemaljskog življenja IsusaKrista,»sinaAdamova,SinaBožjega«(Lk3,38),itospriličnorazličitimperspekti-vamainaglascima.Ovdjeseotkrivaunutrašnjaproblematikasvihcrkava:prijepretenzijazavo-đenjemplodonosnadijalogasrazličitimkulturama,trebalobinaučitidijalogi-ziratiizmeđurazličitihteologijaunutarkršćanskihvjerničkihzajednica.Da-kako,višeglasnoizvođenjenekepjesmepunojezahtjevnijeodjednoglasnogpjevanja,posebicezaonogakoji»dirigira«.No, ikulturalno»ićizajedno«(voditidijalog)tražidaseusvakomslučajunastojiizvoditi»višeglasnupje-smu«iucrkvikojajeiunutarsebebogatarazličitošćujezika,jezičnihizričajaimentaliteta; stoga valja prihvatiti i vrednovati razlikovanje (koje ipak neznačirazdvajanje)izmeđuvjereuIsusaKristaiteologijekaokulturevjereuodređenomrazdobljuiliuodređenojsituaciji.

Umjestozaključka

Od Drugoga vatikanskog sabora nadalje dijalog je, bez dvojbe, jedan odnajznačajnijihinajčešćespominjanihpojmova,kojiobilježujepromijenjeni



odnosizmeđucrkve(teologije)isvijeta(kulture).Onuključujemeđusobnoslušanje,međusobnouvažavanje,prihvaćanjekakodostojanstvaosobedru-gogatakoivrednotakojetajdrugizastupaiodkojegasemoženeštoinaučiti.Utomsmisludijalogkaoslušanjeikaopredlaganje,dijalogkojiračunaisotvorenošćudrugoga idrugome,postajezapravo jezik ljubavi.Naime,akodijalogbivadoistatakoshvaćen,onnesamodaserađaizljubaviikontinui-ranoidepremaljubavinegoinalazisvojkonkretniizričajujezikuljubavi:tojejezikkojimseizričezanimanjezadrugoga,solidarnostsdrugim,shvaćanjeirazumijevanjedrugoga,blizinadrugom,odgovornostzadrugoga…asvemutomezajedničkinazivnik jest ljubav.Ako se slažemosaM.Buberomkojirečeda»ljubavjeodgovornostjednogaJazajednogaTi«,14složitćemoseistimedadijalogizričeupravotuodgovornostkojaćezasigurnopokazatisvojeplodove.

IvanKarlić

The Church (Theology) and Culture in Dialogue

AbstractWhat is to be expected from an encounter and dialogue between culture and the Church (theo-logy, faith)? The starting point of this paper is the novelty introduced by the Second Ecumenical Council of the Vatican; culturally speaking, it represents an event with which the artificial ob-stacles between culture (the world) and the Church (faith, theology) were pulled down. It seems that it was this event precisely that fully opened the doors to the encounter and dialogue between the Church (theology) and the cultural environment which the Church is also part of.The Church and theology’s advocating of dialogue with contemporary culture must, according to the author, meet a number of requirements or presuppositions not only for this dialogue to be conducted without unnecessary difficulty, but also for it to be fruitful for the world and human-ity. One of the first presuppositions is sympathy (which can also be critical) in relation to both the world and times we live in; this first step is essential in the Church’s (theology) making “first contact” with culture. The second presupposition pertains to a more potent valorisation of the role of local churches (either nationally or continentally speaking), which seem (in relation to the universal Church) to be more appropriate subjects to be able to more easily locate connec-tion points between universally human questions and the culturally elaborated annunciation of faith. Furthermore, those who should have an increasingly more important role within the Church itself in leading this dialogue with contemporary culture are worshiping laymen, i.e. men and women who have been deeply and greatly involved in the various universal (cultural) fields of life, such as politics, economy, health services, etc. Within the Church the so-called ‘Benedictine spirituality’, which privileges authority (auctoritas), should be merged with the so-called ‘Franciscan sensibility’, which is more directed towards a brotherhood/sisterhood (fraternitas)not only between people but also with all that is created. Finally, the difference between faith and theology (which is a ‘culture of faith’ according to its nature) must not be forgotten either: this difference, which does not imply a strict division, creates space for the faith in Jesus Christ to be professed in the different ways of the cultures and environments that people live in.

Key wordsChurch,theology,culture,dialogue,investigation,SecondecumenicalCounciloftheVatican

14

MartinBuber,Ich und Du,Schneider,Heidel-berg111983.,str.22.

Documents

Religija u filozofskom i socio-kulturnom kontekstu - hrfd.hr · Religija u filozofskom i socio-kulturnom kontekstu Prethodno priopćenje UDK 2: 130.2 Primljeno 13. 09. 2008. Ivan