If you can't read please download the document
Upload
dinhquynh
View
240
Download
6
Embed Size (px)
Citation preview
Renesansa je naziv koji koristimo za razdoblje u europskoj kulturi izmeu 15. i 16. stoljea.
Renaissance je francuska rije koja znai obnova ili preporod.
Glavna obiljeja renesanse su razvoj novih umjetnikih oblika te postupno prihvaanje individualizma.
Renesansa je oznaila odluan zaokret u europskoj civilizaciji koji je omoguio nastanak tzv. zapadne uljudbe temeljene na ovozemaljskom i laikom poimanju svijeta.
Renesansa se nadovezuje na humanizam kao kulturni pokret kasnoga srednjeg vijeka.
Nastala je u Italiji, i to u urbanim sreditima sjeverne i srednje Italije u sklopu razvoja neovisnih gradova drava i njihove graanske kulture od sredine 14. st. nadalje.
Na nastanak renesanse utjecale su i ekonomske i intelektualne razmjene Europe i arapskoga djela svijeta
U irem smislu i neizravno, na nastanak renesanse utjecale su i krize koje su obiljeile 14. st.: Stogodinji rat, propadanje poljoprivrede, pojava gladi i epidemija kuge
Dosegnuvi svoj vrhunac u Italiji potkraj 15. st., renesansa se proirila u Francusku, priblino u isto doba u Poljsku i Maarsku, gdje je Budim bio prvo sredite renesanse u srednjoj Europi, zatim u Hrvatsku te u panjolsku i Portugal. Iz Francuske se proirila dalje u Nizozemsku i Njemaku te naposljetku u Englesku i skandinavske zemlje.
U tim podrujima renesansa se proimala s protestantskom reformacijom.
Temeljne su znaajke renesansnoga miljenja: odbacivanje autoriteta, povjerenje u vlastiti um, oslanjanje na iskustvo, uspostava nove slike svijeta kao beskonanoga kozmosa, prirodoznanstveno discipliniranje fantazije, odvajanje prirodnih znanosti od teologije, razvoj eksperimentalne metode i izgradnja kulture na temeljima zemaljske povijesti.
U filozofijskom smislu, za nastanak renesansnoga
miljenja zasluni su poglavito Albert Veliki i RogerBacon u 13. st. te Jean Buridan, Nicole Oresme i Nikola iz Autrcourta u 14. st. Ve kod njih nazire se metaforiko, svjetlonosno znaenje renesanse: izlazak iz groba na
svjetlo, ustajanje iz mrtvih, buenje iz sna, itd.
Albert Veliki Roger Bacon
Jean Buridan
Nicole Oresme
Nicola d'Autrecourt
Zaetnikom renesansnoga miljenja u Italiji smatra se Leonardo da Vinci, koji je povezao shvaanje ovjeka kao mikrokozmosa i svijeta kao makrokozmosa: kao mikrokozmos ovjek treba spoznati to on po sebi jest kako bi onda dokuio i bit makrokozmosa, kojega je on individualno zrcalo.
*mikrokozmos (gr.: malen svijet). - ovjek ili spoznavajui subjekt koji postoji kao svijet za sebe, sadravajui svijet u sebi
*makrokozmos (gr.), naziv za svemir u smislu velikih objekata u njemu, za razliku od mikrokozmosa, to je naziv za svijet na razini estica (molekula, atoma, elementarnih estica i nie).
U jezinome smislu, razdoblje humanizma i
renesanse obiljeilo je: ponovno prouavanje grkog u Europi, povratak klasinomu latinskomu i
naposljetku potvrda knjievnosti na pukim jezicima.
Uz pronalaenje zaboravljenih i zametnutih tekstova, jednako je vano bilo humanistiko
nastojanje da se utvrdi verzija najblia antikom
izvorniku, iskrivljenomu tijekom srednjega vijeka u
procesima prepisivanja i komentiranja, kada je
mnogo toga bilo mijenjano, izbacivano i dodavano.
Na podruju knjievnosti, renesansa je obiljeena
ponajprije sasvim novom kazalinom praksom i
stvaranjem tekstova namijenjenih kazalinoj
izvedbi.
Prvi put nakon helenizma, nakon viestoljetne
odsutnosti komedije i tragedije iz europske
knjievnosti tijekom srednjega vijeka, u renesansi
su se pisala dramska djela.
Obnova dramske umjetnosti zapoela je pisanjem i
prikazivanjem komedija u Italiji u prvoj polovici 16. st., a kulminirala u drugoj polovici 16. i poetkom 17. st. s engleskim kominim i traginim repertoarom, posebice u djelu W. Shakespearea.
Mjeru svojih nastojanja i uzor svojih izraajnih
oblika renesansni umjetnici traili su u antici.
Starine i ruevine koje su i do tada bile poznate
postale su u renesansi objekti kulturnoga
odreenja, tj. svjedoanstvo udesne prolosti.
Nasuprot anonimnomu srednjovjekovnom
stvaraocu javlja se univerzalan i samosvjestan
renesansni umjetnik, kojemu su uzori najvrsniji
umjetnici antikoga svijeta, a sredite i mjerilo
intelektualnoga zanimanja ovjek.
Renesansa je preuzela antike graevne oblike
koje je matematikom preciznou prilagodila
duhu svojega doba ostvarivi djela
monumentalnih i harmoninih proporcija
naglaene vrstoe i statinosti.
Izgled graevine karakterizira jedinstven,
centralan, jasno omeen i uravnoteen prostor.
Renesansni su graditelji ostvarili i nov tip
gradske palae kubine mase golemih razmjera
s naglaenim horizontalama to dijele pojedine
katove.
Crkva sv. Donata u Zadru Mali hram u Rimu
Razdoblje renesanse oituje u povijesti glazbe po
prvi put stilsko jedinstvo nepoznato u srednjem
vijeku. Pet narataja skladatelja djelatnih priblino
izmeu 1430. i 1600. razvilo je do visokoga
tehnikog umijea i vrhunskih estetikih dometa
postupke kontrapunktske polifonije i ostvarilo
ujednaen vieglasni slog od najdubljega do
najvieg registra u vokalnoj i instrumentalnoj sferi.
Za glazbu u renesansi karakteristino je da zbog
pomanjkanja izvora nema uzora u antici.
Estetiki zahtjev za novom prirodnou glazbe oitovao se ponajprije u vokalnoj glazbi, u zvukovnom oponaanju fonetskih oblika i semantikih sadraja rijei.
Jednostavnost melodijskih linija, preglednost formi i proporcija u ritmici i strukturi glazbenog djela pridonijela je uravnoteenosti racionalnog i osjetilnog elementa.
U formama i anrovima uspostavila se
postupno, osobito u 16. st., ravnotea izmeu crkvenog i svjetovnog aspekta.
Do tada prevladavajuim sakralnoglazbenim
formama mise i moteta umjetniki su se uspjeno pridruile preteito nacionalne
svjetovne forme kao to su francuski
chanson, panjolski villancico, njemaki
Lied, engleski ayre te talijanski frottola,
villanella i univerzalno prihvaeni madrigal.
Posebno je unutar madrigala evolucijom
skladateljskih postupaka i intenziviranjem
izraajnoga senzibiliteta dolo do najave
novoga stila baroka.
Potkraj renesanse instrumentalna glazba
prestaje biti improvizirana pratnja pjevu,
podobna tek za zabavu u dokolici.
Unaprjeenje skladanja za glazbala poput
lutnje, orgulja i embala te manje instrumentalne ansamble, osobito u Veneciji i
Engleskoj, dovelo je instrumentalnu glazbu na
prijelazu iz 16. u 17. st. do praga modernog orkestra i solistike samostalnosti, ve
ostvarene u vokalnoj glazbi, koja e biti temelj
za njezin izvanredni razvoj u razdoblju baroka.
LUTNJA
ORGULJE
EMBALO
RENESANSNA GLAZBA
MONA LISA, LEONARDO DA VINCI, 1503.
POSLJEDNJA VEERA, LEONARDO DA VINCI, 1438.
VITUVIJEV OVJEK, LEONARDO DA VINCI, 1487.
KATEDRALA SV. JAKOVA, IBENIK
BRUNELLESCHIJEVA KUPOLA KATEDRALE U FIRENCI, 1417.
HVALA NA PANJI!
RADILA: Ivana Poznanovi, 8.b
IZVORI: www.enciklopedija.hr, google images
Zagreb, 2017.
http://www.enciklopedija.hr/