Richard Flanagan- Uska staza ka dalekom sjeveru

„Sretan čovjek nema prošlost, a nesretan nema ništa osim prošlosti.“

Za ovo djelo je australijskom autoru Richardu Flanaganu uručena nagrada Booker za 2014. godinu koja je po svojoj važnosti odmah iza Nobelove nagrade za književnost.

Knjiga je naslovljena po istoimenoj zbirci haiku pjesnika Bashoa. S toga ćete se tokom čitanja susretati sa najpoznatijim haiku stihovima.

„Jedan svijet roseA u svakoj rosnoj kapiSvijet borbe.“ Issa

Najveći motiv za pisanje ovog romana, za koga sam tokom čitanja neprestano imao dojam da je njegov jedini glavni lik, jeste takozvana „Pruga smrti“, željeznička pruga od Sijama(današnji Tajland) pa do Burme. Prugu su gradili australijski vojnici pod zapovjedništvom Japana i Koreje tokom Drugog svijetskog rata.

Na momente paralelno, a češće u sijenci toga, pratimo priču hirurga i ratnog heroja Dorriga Evansa. Sa dvadeset četiri godine Dorrigo upoznaje tri godine stariju Amy Mulvaney, suprugu svog pedesetogodišnjeg tetka.

Iako je Dorrigo tada već zaručen za svoju suprugu Ellu, autor stvara po meni jako klimav zaplet. Veća se pompa stvara oko toga što je Amy prevarila svog duplo starijeg supruga, nego što se obraća pozornost da su oboje prevarenih supružnika cijelo vrijeme svijesni da su prevareni.

Konfuzno je to što nas autor upoznaje sa velikim brojem likova, bombardujući nas imenima, da bi se dvije stotine stranica kasnije vratio na iste.

Ukoliko se odlučite da pročitate ovu knjigu, pokušajte unaprijed saznati što više o ulozi Japana u Drugom svijetskom ratu.

Dopada mi se autorova emotivnost u zadnjih pedesetak od 370 stranica koliko ova knjiga broji. Na kraju nas stavlja u zanimljivo razmišljanje. Da li je naša želja za životom veća u ratu nego u miru? Da li ljubav počinje tek nakon mnogo, mnoogo godina?

Autor je emotivan i to treba i da ostane, ali je izabrao pogrešan historijski period da bi bio edukativan. Na kraju krajeva, ova knjiga nije loša. Samo nije dovoljno dobra za mene.