Richard Matheson-Ja Sam Legenda

corrycorrycorrycorry www.crostuff.netwww.crostuff.netwww.crostuff.netwww.crostuff.net

1

Richard Matheson

JA SAM LEGENDA I Am Legend © 1954

http://www.e-articles.me


2

Prvi dio: SIJEČANJ 1976.Prvi dio: SIJEČANJ 1976.Prvi dio: SIJEČANJ 1976.Prvi dio: SIJEČANJ 1976.

Kad su dani bili oblačni, Robert Neville nikada nije bio siguran kada će sunce zaći, tako da su se ponekad pojavljivali na ulicama prije no što bi se uspio povući.

Da je bio malo analitičniji, mogao je izračunati približno vrijeme njihova dolaska, ali i dalje je prema nebu određivao kada će pasti noć; nažalost, ova metoda nije funkcionirala kada su dani bili oblačni. Zbog toga je po takvu vremenu obično ostajao u blizini kuće.

Šetao je oko zgrade u jednoličnu sivilu poslijepodneva, s cigaretom koja mu je visjela u kutu usana, puštajući vlaknaste pramenove dima preko ramena. Provjerio bi svaki prozor da vidi jesu li daske popustile. Nakon žestokih napada često su bile rascijepljene ili djelomično otkinute tako da ih je morao potpuno zamjenjivati, a to je mrzio više od svega. Danas je nedostajala samo jedna daska. Nije li to čudno? pomislio je.

U stražnjem dvorištu provjerio je staklenik i rezervoar za vodu. Ponekad bi konstrukcija oko rezervoara popustila ili bi se spremnici za kišnicu savili i slomili. S vremena na vrijeme oni bi bacali kamenje preko visoke živice koja je okruživala staklenik. Njihovi hici ponekad bi uspijevali probiti mrežu koja se nalazila iznad krova pa je onda morao mijenjati staklene ploče.

Srećom, ni rezervoar ni staklenik ovaj put nisu bili oštećeni.

Vratio se u kuću po čekić i čavle. Kada je otvorio ulazna vrata, ugledao je svoj iskrivljen lik u napuklu zrcalu koje je ondje postavio prije mjesec dana. Okrhnuti komadići stakla s posrebrenim naličjem počet će uskoro otpadati. Neka ih vrag nosi, pomisli. To je posljednje prokleto ogledalo koje je stavio na vrata; uostalom, bilo je malo koristi od njih. Morat će ih zamijeniti češnjakom. Češnjak uvijek djeluje.

Polako je prošao kroz zamračen mir dnevne sobe, zatim skrenuo lijevo u mali hodnik i konačno ušao u spavaću sobu.

Nekada je ova soba bila udobno namještena, ali to je vrijeme davno prošlo. Sada je predstavljala potpuno funkcionalnu prostoriju, a kako su Nevilleov krevet i pisaći stol zauzimali malo mjesta, ostatak sobe pretvorio je u radionicu.

Duž cijelog zida pružao se masivan radni stol na čijoj su se drvenoj plohi nalazili teška tračna pila, prastari tokarski stroj, okretni brus i škripac. Iznad stola, na zidu, nalazila se polica s alatom koji je Robert Neville koristio.

Uzeo je čekić sa stola i izvadio nekoliko čavala iz kutije pune raznih predmeta. Zatim je ponovo izašao van i zabio dasku na kapak prozora. Neiskorištene čavle upotrijebio je da pričvrsti napukla susjedna vrata.

Nekoliko trenutaka stajao je na travnjaku pred kućom, lutajući pogledom duž utihnule Ulice Cimarron. Bio je visok tridesetšestogodišnjak u čijim je venama tekla englesko-njemačka krv; neupadljivih crte lica, osim čvrstih odlučnih usana i svijetioplavih očiju koje su



3

nemirno klizile preko zgarišta kuća s obje strane ulice. Sam je zapalio susjedne zgrade, kako bi njih spriječio da se odande domognu njegova krova.

Poslije nekoliko minuta udahnu duboko i polako, a zatim se vrati u kuću. Pošto je stavio čekić na kauč u dnevnoj sobi, zapalio je cigaretu i natočio svoje prijepodnevno piće.

Nakon toga se prisilio da ode u kuhinju izbaciti smeće koje se pet dana skupljalo ispod sudopera. Papirnate tanjure i posude obično bi spalio, a zatim obrisao prašinu s namještaja, oprao kantu za smeće, kadu i zahodsku školjku, promijenio plahte i jastučnice na krevetu - ali danas nije bio raspoložen za sav taj posao.

Bio je muškarac, k tomu sam, pa mu te stvari nisu bile važne.

Bilo je gotovo podne. Robert Neville je u staklenom vrtu pripremao češnjeve češnjaka.

U početku mu je bilo mučno od njegova neugodna mirisa i želudac mu je neprekidno stajao u grlu. Međutim, sada je taj miris već preplavio cijelu kuću, uvukao mu se u odjeću, a ponekad mu se činilo da izbija čak i iz njega samog. Uopće ga više nije primjećivao.

Kada je skupio dovoljno glavica, vratio se u kuću i položio ih na osušen poklopac kante za smeće. Pritisnuo je prekidač na zidu, ali je svjetlost nekoliko trenutaka treperila prije no što je zasjala normalnim sjajem. Procijedi kroz zube neku kletvu. Opet nešto nije u redu s generatorom. Morat će ponovo izaći van kako bi ispitao te proklete osigurače i provjerio vodove. Ukoliko kvar bude velik, preostaje mu jedino da instalira nov generator.

Ljutito primakne stolac do kante za smeće, uzme nož i dade se na posao uz mrzovoljno gunđanje.

Najprije je razdvojio glavice na male srpaste režnjeve. Potom je svaki od tih savršenih žilavih polumjeseca prerezao napola, izdvajajući mesnatu klicu iz središta. U zraku se osjećao mošusast, oštar miris. Kada je zadah postao nepodnošljiv, uključio je uređaj za ventilaciju koji je ubrzo provjetrio prostoriju.

Zatim je s police na zidu uzeo šilo kojim je probušio svaku polovicu česena, a onda ih je strpljivo nizao na žicu sve dok nije dobio dvadeset pet ogrlica.

U početku je ovakve ogrlice vješao iznad prozora, ali otkako su ga počeli gađati kamenjem, bio je prisiljen razbijena okna prekriti roletama. Napokon, kada ni to nije pomoglo, zabio je daske preko prozora. Zbog tog zatvaranja kuća je sličila grobnici, ali i to je bilo bolje nego da mu u sobu ulijeće kamenje uz prasak razbijena stakla. Doduše, stvar se malo poboljšala nakon što je instalirao tri uređaja za ventilaciju. Uostalom, čovjek se navikne na sve kad mora.

Kada je završio s nizanjem ogrlica od češnjaka, izašao je van i objesio ih iznad prozora, skinuvši prethodno stare koje su već sasvim izgubile miris.

Ovaj je posao morao obavljati dvaput tjedno. Sve dok ne bude pronašao nešto bolje, ovo će mu biti prva linija obrane.

Obrane? često se pitao. Zbog čega?



4

Čitavo popodne izrađivao je kolce.

Izrađivao ih je od debelih letvi koje je najprije rezao na širinu od dvadeset centimetara. Zatim bi ih oštrio na brusu sve dok ne bi postale oštre poput noža.

Bio je to zamoran i jednoličan posao. Zrak je ubrzo bio ispunjen toplim vonjem piljevine koji mu se uvlačio u svaku poru i prodirao u pluća, nagoneći ga na kašalj.

Pa ipak, kolaca kao da nikada nije bilo dovoljno; bez obzira na to koliko ih napravio, sve bi ih brzo potrošio. Osim toga, i letvi je bilo sve manje. Na kraju će biti prisiljen koristiti okvire prozora. Nije li to smiješno? pomisli ljutito.

Sve je ovo postajalo mučno; preostalo mu je samo da pronađe neku novu metodu. Ali kako da to učini kada mu oni nisu ostavljali ni trenutak predaha u kojem bi mogao sjesti i na miru razmisliti?

Dok je radio, slušao je preko zvučnika instalirana u spavaćoj sobi ploče s Beethovenovom glazbom: Treću, Sedmu i Devetu simfoniju. Bilo mu je drago što je još u ranoj mladosti od majke naučio uživati u ovoj vrsti muzike. Ona mu je sada pomagala da ispuni užasnu prazninu jednoličnih sati.

Kada je prošlo četiri, neprestano je bacao pogled na zidni sat. Radio je u tišini, čvrsto stisnutih usana, s cigaretom u kutu usana i očima uprtim u iverje koje je letjelo na sve strane i taložilo se na pod, stvarajući svjetlucavu prašinu.

Četiri i petnaest. Pola pet. Sada je već petnaest do pet.

Još jedan sat i ona prljava kopilad bit će ponovo oko kuće. Čim nestane svjetlosti.

Stajao je ispred velikog zamrzivača birajući večeru. Umornim pogledom klizio je od odrezaka mesa preko smrznutog povrća do maslaca, pašteta, voća i sladoleda.

Odabrao je dva janjeća kotleta, mahune i malu limenku soka od naranče. Izvadio je kutije iz zamrzivača i laktom zatvorio vrata.

Zatim se uputio do velike gomile konzervi koja je dosezala skroz do stropa. Izabrao je jednu limenku soka od rajčice, a zatim je izašao iz sobe koja je nekada pripadala Kathy; sada je u nju ulazio samo kada je bio gladan.

Polako je koračao kroz dnevnu sobu, promatrajući tapiseriju koja je prekrivala stražnji zid. Prikazivala je rub grebena koji se nadnosi nad zelenoplavi ocean čiji se valovi razbijaju i lome o crno stijenje. Visoko gore, na vedrom plavom nebu, bijeli galebovi jedrili su na vjetru, dok se s desne strane neko čvornato drvo naginjalo preko litica, tamnih grana uprtih put neba.

Neville je ušao u kuhinju i stavio namirnice na stol, bacivši pritom pogled na sat. Dvadeset do šest. Uskoro.

Ulio je malo vode u neveliku posudu i stavio ju na ploču štednjaka. Zatim je izvadio kotlete i metnuo ih na roštilj. U međuvremenu, voda je provrela i on spusti u nju smrznute mahune, poklopivši posudu. Pade mu na um da je možda štednjak ispraznio generator.



5

Otišao je do stola i odrezao dvije kriške kruha, a zatim natočio čašu soka od rajčice. Onda je sjeo i neko vrijeme netremice gledao veliku crvenu sekundericu zidnog sata kako se polako okreće. Gadovi će uskoro biti ovdje.

Kada je popio sok od rajčice, otišao je do prednjih vrata i izašao na trijem. Zatim krenu preko travnjaka i siđe na pločnik.

Nebo je već bilo tamno i zrak je postao hladniji. Pogledao je niz oba kraja Ulice Cimarron, dok mu je svjež povjetarac mrsio plavu kosu. To je bilo ono što nije valjalo kada su dani bili oblačni: teško se moglo odrediti kada će doći.

Uostalom, oni su ipak bili bolji od ovih prokletih prašnjavih oluja. Slegnuvši ramenima, vratio se preko travnjaka i ušao u kuću, zaključavši za sobom vrata i vrativši debelu gredu na staro mjesto. Zatim je otišao u kuhinju, okrenuo kotlete i isključio ploču na kojoj su se kuhale mahune.

Upravo je stavljao hranu na tanjur, kada se naglo trže. Pogled mu brzo skrenu na sat. Šest i dvadeset pet. Bio je to glas Bena Cortmana.

"Izađi, Neville!"

Duboko uzdahnuvši, Robert Neville sjede za stol i poče jesti.

Sjedio je u dnevnoj sobi pokušavajući čitati. Pripremio je viski sa sodom za malim barom i sada je u jednoj ruci držao hladnu čašu dok mu se u drugoj nalazila neka knjiga o fiziologiji. Iz zvučnika iznad ulaznih vrata dopirala je glasna Schonbergova glazba.

Pa ipak, nije bila dovoljno glasna. I dalje je čuo njihovo komešanje, tumaranje i krike: ponekad bi do njega doprlo i škrgutanje zubima kada bi borba medu njima postala odveć žestoka. S vremena na vrijeme neki kamen ili cigla zabubnjali bi po kući. Odnekud se čulo i lajanje pasa.

Svi su oni bili tu iz istog razloga.

Robert Neville zatvori oči na trenutak i stisnu usne. Zatim ih ponovo otvori i zapali cigaretu, uvlačeći dim duboko u pluća.

Žalio je što nije imao vremena napraviti zvučnu izolaciju kuće. Sve bi bilo znatno bolje kada ih ne bi morao slušati. Čak i poslije pet mjeseci to mu je išlo na živce.

Odavno ih je prestao promatrati. U početku je napravio rupicu u prozoru kroz koju ih je gledao. Ali onda su ga opazile žene i počele ga bestidnim pozama mamiti van. To nije želio gledati.

Odložio ja knjigu i tupo se zagledao u tepih, slušajući kako iz zvučnika dopiru tonovi Verklarte Nacht. Mogao je nečime zapušiti uši kako ih više ne bi čuo, ali onda bi se lišio i glazbe. Osim toga, tada bi se osjećao kao da su ga pritjerali uza zid.

Ponovo je zatvorio oči. Žene su bile te koje su mu otežavale položaj, pomisli, žene koje su se neprestano ponašale kao poročne lutke u nadi da će on, gledajući ih, odlučiti izaći na ulicu.



6

Osjetio je kako ga podilazi jeza. Svake noći ponavljalo se isto. Čitao bi ili slušao glazbu, zatim bi počeo razmišljati o zvučnoj izolaciji kuće, a na kraju bi mu na um uvijek pale žene.

Duboko u njemu, uzbuđenje je ponovo počelo rasti i on čvrsto stisnu usne sve dok nisu sasvim pobijeljele. Taj osjećaj bio mu je dobro poznat i u sebi je bjesnio što ga ne može obuzdati. Postajao je sve jači i jači, tako da konačno više nije mogao na miru sjediti. Tada je ustao i počeo koračati uz tijelo priljubljenih stisnutih šaka u kojima više nije bilo ni kapi krvi. Mogao je gledati neki film s projektora, ponovo jesti, napiti se ili pojačati glazbu sve dok ga uši ne bi zaboljele. U svakom slučaju, nešto se moralo učiniti kako situacija ne bi postala neizdrživa.

Osjećao je kako mu se trbušni mišići grče u čvor. Ponovo je uzeo knjigu i pokušao čitati, dok su mu usne izgovarale svaku riječ, polagano i bolno.

No samo trenutak kasnije knjiga mu je skliznula u krilo. Baci pogled na policu koja se nalazila naspram njega. Svekoliko znanje u ovim knjigama nije moglo ugasiti plamen u njemu. Sve riječi vjekova nisu bile u stanju prigušiti nemuštu, bezumnu čežnju njegova tijela.

Od te mu je spoznaje postalo mučno. Bilo je to ponižavajuće za čovjeka. U redu, seks je prirodna potreba, ali sada više nije bilo načina da ju zadovolji. Prisilili su ga da bude bez žene i s tim se morao pomiriti. Ali ti imaš razum, zar ne? često je govorio sebi. Pa onda ga upotrijebi.

Okrenuo je dugme na gramofonu i još više pojačao glazbu, a zatim se prisilio da pročita cijelu stranicu bez prekida. Čitao je o krvnim stanicama koje prodiru kroz membrane, o blijedoj limfi koja pronosi štetne tvari žilama zakrčenim limfnim čvorovima, o limfocitima i fagocitima.

"...da bi se u području lijevog ramena, nedaleko prsnog koša, ispraznila u veliku venu krvotoka."

Knjiga se zatvori uz tup zvuk.

Zašto ga ne ostave na miru? Zar stvarno misle da ga svi mogu imati? Je li moguće da su toliko glupi? Zbog čega se uporno vraćaju svake noći? Poslije pet mjeseci bilo bi normalno očekivati da odustanu i pokušaju na nekom drugom mjestu.

Otišao je do bara i pripremio novo piće. Kada se vratio do stolice, začuo je kamenje kako udara po krovu i uz potmule zvuke pada u grmlje oko kuće. Međutim, glas Bena Cortmana nadjačavao je ostalu buku.

"Izađi, Neville!"

Jednog dana past će mi šaka ovaj gad, pomisli, otpivši veliki gutljaj iz čaše. Jednoga dana zabit ću kolac ravno kroz njegove smrdljive grudi. Pripremit ću specijalno za njega kolac od jednog metra ukrašen trakama.

Sutra. Sutra ću napraviti zvučnu izolaciju kuće. Prsti mu se zgrčiše u blijedu pesnicu. I dalje ga je proganjala pomisao na one žene. Kada ih ne bi čuo, možda ne bi ni mislio na njih. Sutra. Sutra.



7

Glazba je završila i on skide svežanj ploča s gramofona, a zatim ih vrati u kartonske omote. Sada ih je mogao još jasnije čuti. Posegnu za prvom novom pločom koja mu je došla pod ruku, stavi je na gramofon i okrenu dugme za glasnoću do kraja.

Prostorijom se razlijegoše zvuči kompozicije Rogera Leiea Godina kuge. Violine su škripale i cviljele, timpani su bubnjali kao udarci umirućeg srca, a flaute stvarale sablasne, neprirodne tonove.

Jedva suzbijajući bijes u sebi, strgnu ploču s gramofona i prelomi je preko desnog koljena. Odavno je to namjeravao učiniti. Teškim korakom otišao je do kuhinje i bacio komade ploče u kantu za smeće. Zatim je stajao nekoliko trenutaka u tami kuhinje, sklopljenih očiju, stisnutih zuba, dlanova čvrsto pritisnutih na uši. Ostavite me na miru, ostavite me na miru. ostavite me na miru!

Uzaludno je, ne možeš im se suprotstavljati noću. Nema nikakve svrhe. To je njihovo vrijeme. Bilo bi vrlo glupo da se sad pokuša uhvatiti u koštac s njima. Da pogleda neki film? Ne, sada nema živaca za petljanje oko projektora. Najbolje da ode u krevet i nečim zapuši uši. Uostalom, tako je završavala svaka večer.

Trudeći se da ne misli ni na što, brzo je otišao do spavaće sobe i svukao se. Zatim je obukao donji dio pidžame i ušao u kupaonicu. Nikada nije nosio gornji dio: tu naviku stekao je u Panami za vrijeme rata.

Kada se oprao, bacio je pogled na ogledalo, promotrivši svoja široka prsa prekrivena kovrčavim tamnim dlakama koje su se pružale od vrata do trbuha. Zatim mu pogled pade na ukrašen križ koji je pijan istetovirao jedne noći u Panami. Kakva sam budala tada bio! pomisli. Uostalom, možda mu je taj križ spasio život.

Brižljivo je oprao zube, upotrijebivši poslije toga zubnu vodicu. Nastojao je dobro voditi računa o zubima budući da je sada sam sebi bio zubar. Neke stvari mogu krenuti nagore, ali ne i njegovo zdravlje, pomisli. Zbog čega se onda ne prestaneš nalijevati alkoholom? upita se. Zašto izazivaš sudbinu?

Prošao je kroz cijelu kuću, gaseći svjetla. Nekoliko trenutaka gledao je u tapiseriju, pokušavajući uvjeriti sebe kako je ocean pred njim pravi. Ali kako je mogao vjerovati u to uza sve ono lupanje, grebanje, urlanje, lajanje i kričanje koje se orilo u noći?

Isključio je svjetiljku u blagovaonici i ušao u spavaću sobu.

Oteo mu se uzdah nezadovoljstva kada je ugledao iverje po krevetu. Otresao ga je, udarivši nekoliko puta odsječno po prekrivaču, razmišljajući pritom kako bi bilo dobro da podigne paravan između radionice i prostora u kojem je spavao. Bilo bi dobro ovo, bilo bi dobro ono, pomisli zlovoljno. Postojalo je premnogo nevažnih stvari koje je trebao učiniti.

Ugurao je vatu u uši i odjednom se našao usred duboke tišine. Zatim je ugasio svjetlo i zavukao se među plahte. Pogledao je na fosforescentni sat i vidio da je tek deset i pet. Baš dobro, pomisli. Tako ću bar rano ustati.

Ležao je na leđima, duboko udišući tamu i nastojeći zaspati. Ali tišina mu nije mnogo pomogla. I dalje je vidio one bljedolike stvorove kako se šuljaju oko njegove kuće, žudno



8

tražeći način da prodru unutra kako bi ga se dočepali. Neki od njih, vjerojatno, četveronoške kao psi, upirući svjetlucave oči prema kući, dok su im zubi muklo škrgutali. Kretali su se naprijed-natrag, naprijed-natrag.

A žene...

Zar će opet početi razmišljati o njima? Okrenuo se na trbuh uz psovku I zabio glavu u topao jastuk,. Ležao je tako neko vrijeme, teško dišući, dok mu je tijelo blago podrhtavalo. Samo da svane. Um mu je ponovo počeo govoriti riječi koje je ponavljao svake noći. Blagi Bože, samo da svane.

Sanjao je Virginiu. Kriknuo je u snu, a prsti su mu se kao mahnite kandže zarili u plahtu.

2.

Zvonce se oglasilo u pola šest i Robert Neville pruži nagu ruku u jutarnju tamu da zaustavi budilicu.

Posegnu za cigaretama i zapali, a zatim se uspravi u krevetu. Poslije nekoliko trenutaka ustade iz kreveta i pođe u zamračenu blagovaonicu gdje pogleda kroz špijunku na vratima.

Vani, na travnjaku, tamne figure stajale su kao tihi vojnici na straži. Dok je promatrao, neke se od njih počeše kretati i on začu kako nezadovoljno mrmljaju među sobom. Završila je još jedna noć.

Vratio se u spavaću sobu, upalio svjetlo i odjenuo se. Dok je oblačio košulju, začu glas Bena Cortmana: "Izađi, Neville!"

To je bilo sve. Zatim su otišli. Znao je da su sada slabiji nego kada su došli. Osim ako noćas nisu napali nekog svog. Često su to činili. Među njima nije bilo jedinstva. Ono što ih je držalo zajedno bila je ista potreba.

Pošto se obukao, Neville sjede na rub kreveta, mrzovoljno gunđajući, i zapisa plan rada za taj dan:

U Sears po letve

Voda

Provjeriti generator

Klinovi (?)

Uobičajeni poslovi

Doručak je bio skroman: čaša džusa od naranče, kriška prženog kruha i dvije šalice kave. Jeo je na brzinu, požalivši što nema vremena da uživa u hrani.



9

Poslije doručka bacio je papirnati tanjur i šalicu u kantu za smeće i oprao zube. Preostala mi je bar jedna dobra navika, tješio se.

Prva stvar koju je učinio kada je izašao van bila je da pogleda u nebo. Gore se nije primjećivao nijedan oblačak. Danas može izaći. Dobro.

Dok je prolazio preko trijema, osjetio je pod cipelama razbijene komadiće ogledala. I s njim je gotovo, pomisli. Kasnije će očistiti staklovinje.

Jedno tijelo ležalo je na pločniku, drugo je stršilo iz grmlja. Oba su bila ženska. Skoro uvijek su bile žene.

Otključao je vrata garaže i izvezao kamionet marke Willys u jutarnju izmaglicu. Zatim se vratio i otvorio stražnja vrata. Navukao je velike rukavice i krenuo prema ženi na pločniku.

Pri dnevnom svjetlu doista nema ničega privlačnog na njima, pomisli dok ih je vukao preko travnjaka, a potom zamatao u nepromočivu ceradu. U njima nije bilo ni kapi krvi; obje žene izgledale su kao ribe izvučene na suho. Podignu vrata i zabravi ih.

Zatim je obišao travnjak, skupljajući kamenje i cigle i stavljajući ih u jutenu vreću. Ubacio je vreću u kamionet i skinuo rukavice. Onda je ušao u kuću, oprao ruke i pripremio ručak: dva sendviča, nekoliko dvopeka i termosicu tople kave.

Kada je to obavio, otišao je do spavaće sobe i uzeo vreću s kolcima. Prebacio ju je na leđa i prikopčao za pojas o kojem je visio drveni malj. Zatim je izašao iz kuće, zaključavši za sobom prednja vrata.

Nije se želio zamarati tražeći Bena Cortmana ovoga jutra, trebalo je učiniti mnogo važnijih stvari. Na trenutak mu pade na pamet zvučna izolacija kuće koju je sinoć odlučio napraviti. Dovraga s tim, pomisli. Učinit ću to sutra ili nekog oblačnog dana.

Sjeo je u kabinu kamioneta i bacio pogled na plan rada. "U Sears po letve" bilo je prvo. Pošto se oslobodi tijela, naravno.

Upalio je motor i brzo se izvezao na ulicu, krenuvši prema Bulevaru Compton. Tamo je skrenuo udesno i uputio se na istok. S obje su se strane vidjele utihle kuće, a uz pločnik su bili parkirani automobili, prazni i mrtvi.

Robert Neville na trenutak baci pogled na mjerač goriva. Rezervoar je bio dopola pun, ali će se ipak zaustaviti u Zapadnoj aveniji da ga napuni. Bilo bi nerazumno trošiti rezerve benzina koje ima u garaži sve dok to ne bude zaista morao učiniti.

Uveze auto u utihlu benzinsku stanicu i zakoči. Skinuo je crijevo s crpke i počeo točiti benzin u rezervoar sve dok zelenkasta tekućina nije prokuljala van, izlijevajući se na asfalt.

Provjerio je ulje, vodu, akumulator i gume. Sve je bilo u najboljem redu. To nije bilo čudno, budući da je posvećivao izuzetnu pažnju automobilu. Ako ga ikada nešto spriječi da se za dana vrati kući...

Međutim, zasada o tome nije trebalo brinuti. Ako se tako nešto ikada dogodi, bit će to kraj.



10

Produžio je Bulevarom Compton kroz špalir visokih dizalica koje su se nalazile u okolnim ulicama. Od njih nije bilo ni traga.

No Robert Neville je znao gdje su.

Vatra je neprekidno gorjela. Kada se auto približio, navuče rukavice i stavi plinsku masku, a zatim pogleda kroz gustu dimnu zavjesu koja je prekrivala cijeli predio. Čitavo polje bilo je raskopano u divovsku grobnicu. To se dogodilo u lipnju 1975. godine.

Neville je zaustavio kamionet i iskočio van, želeći što brže obaviti posao. Spustivši ručicu i otvorivši zadnja vrata, uhvati jedno tijelo i odvuče ga do ruba velike jame. Podigao ga je u uspravan položaj i gurnuo dolje.

Tijelo skliznu i poče se kotrljati niz strminu sve dok nije stiglo do vrha velike gomile smrdljiva pepela na dnu.

Dok je žurio prema kamionetu, Robert Neville osjeti mučninu u želucu. Uvijek mu se činilo da će se ugušiti kada je dolazio ovamo, bez obzira na to što je nosio plinsku masku.

Zatim je dovukao drugo tijelo do ruba jame i na isti ga način bacio dolje. Poslije toga je istresao vreću kamenja i cigala, a onda se udaljio što je brže mogao.

Nakon prijeđena kilometra skinuo je masku i rukavice i bacio ih otraga. Širom otvorenih usta počeo je pomamno udisati svjež zrak. Zatim izvuče limenu bocu iz sanduka za alat i povuče dobar gutljaj jakog viskija.

Upalio je cigaretu i počeo duboko uvlačiti dimove. Ponekad se događalo da je svaki dan dolazio ovamo i uvijek se osjećao potpuno iscrpljeno.

Negdje dolje nalazila se i Kathy.

Na putu za Inglewood zaustavio se pokraj jedne trgovine da se opskrbi vodom u bocama.

Kada je ušao u utihlu prodavaonicu, smrad pokvarene hrane zapahnu mu nosnice. Žurno progura metalna kolica kroz prašnjav prolaz, dok ga je težak zadah raspadanja nagonio na povraćanje, tako da je morao disati na usta.

Našao je boce s vodom u stražnjem dijelu trgovine; također je otkrio da su otvorena vrata za stubište. Nakon što je odnio sve boce u kamionet, popeo se po stepenicama. Vlasnik prodavaonice sigurno se nalazi ondje gore; mogao bi započeti s njim.

Bilo ih je dvoje. Na kauču u dnevnoj sobi ležala je žena tridesetih godina, odjevena u crvenu kućnu haljinu. Grudi su joj se polako dizale i spuštale, oči su joj bile zatvorene, a ruke prekrižene na trbuhu.

Ruke Roberta Nevillea posegnuše za kolcem i maljem. Uvijek mu je bilo teže kada su bili živi, osobito ako se radilo o ženama. Osjeti kako se životinjska strast ponovo raspaljuje u njemu, grčeći mu mišiće. S naporom se pribere. Bila je to ludost koju je trebalo obuzdati.



11

Nije ispustila nikakav zvuk izuzev iznenadna hrapava izdaha. Dok je išao prema spavaćoj sobi, začuo je šum sličan klokotanju vode. Što mi drugo preostaje? upita se. I dalje se morao uvjeravati kako čini ispravnu stvar.

Zastao je na pragu dnevne sobe, bacivši pogled na mali krevet pokraj prozora; osjetio je kako mu nešto zastaje u grlu i počeo ubrzano disati. Zatim priđe rubu kreveta i zagleda se u nju.

Zbog čega mi sve sliče na Kathy? razmišljao je, vadeći drugi kolac drhtavim rukama.

Vozeći polako prema Searsu, pokušavao je odgonetnuti zbog čega su samo drveni kolci učinkoviti.

Namrštena izraza lica vozio se pustim bulevarom. Jedini zvuk koji se čuo bilo je prigušeno kloparanje motora njegova automobila. Činilo se nevjerojatnim da mu je trebalo cijelih pet mjeseci da se to zapita.

Ovo je potaklo nova pitanja. Kako to da je uvijek uspijevao pogoditi srce? Moralo je biti srce, doktor Busch je tako rekao. Međutim, Neville se nije odveć razumio u anatomiju.

Vjeđe mu se skupiše. Nervirala ga je pomisao da se cijelo vrijeme ovog pakla to nijednom nije zapitao.

Zatresao je glavom. Morat ću detaljno promisliti o svemu, razmišljao je; moram prvo skupiti sva pitanja prije no što pokušam odgovoriti na njih. Stvari se moraju obavljati na pravi način, znanstveni način.

Da, da, da, mislio je, duh starog Fritza. Bilo je to ime njegova oca. Neville ga je mrzio i neprestano se borio protiv naslijeđene potrebe za logičnošću mehaničkog shvaćanja stvari. Otac mu je umro, odričući do kraja postojanje vampira.

U Searsu je prikupio letve, utovario ih u kamionet, a zatim pretražio obližnju trgovinu.

U prizemlju ih bilo je petoro, skrivenih po raznim mračnim kutovima. Jednoga je Neville pronašao u isključenu zamrzivaču. Vidjevši čovjeka kako leži u tom emajliranom mrtvačkom sanduku, morao se nasmijati; ovaj je stvarno našao gdje će se sakriti.

Kasnije mu je palo na um u kako nezabavnom svijetu živi kada se može smijati takvim stvarima.

Oko dva se zaustavio i pojeo svoj ručak. Sve je imalo okus češnjaka.

To ga je potaklo na razmišljanje o utjecaju koji na njih vrši češnjak. Sigurno je miris to što ih odbija, ali zašto?

Bilo je tu mnogo čudnih stvari: ostajanje u kućama preko dana, alergija na češnjak, smrt od kolca, navodni strah od križa i užas od ogledala.

Uzmimo ovo posljednje, naprimjer. Prema legendi, oni nemaju odraz u zrcalu, ali znao je da to nije točno. Isto tako, nije bila istina da se mogu pretvoriti u šišmiše. Ovo sujeverje lako su opovrgavali logika i pažljivo promatranje. Također je bilo podjednako glupo vjerovati da se



12

mogu preobraziti u vukodlake. Nesumnjivo su postojali psi koji su se povampirili; vidio ih je i čuo noću oko svoje kuće. Ali to su bili samo psi.

Robert Neville iznenada stisnu usne. Pusti sad to, reče u sebi, nisi još gotov. Doći će trenutak da se podrobno pozabavi svim ovim problemima, jednim po jednim, ali sada nije vrijeme. Sad ima važnijeg posla.

Poslije ručka krenu od kuće do kuće, sve dok nije potrošio kompletnu zalihu kolaca.

Bilo ih je ukupno četrdeset sedam.

3.

"Snaga vampira je u tome što nitko ne vjeruje u njih."

Hvala vam, doktore Van Helsing, reče u sebi, odlažući primjerak Drakule. Sjedio je zamišljen i gledao u policu s knjigama, slušajući Brahmsov Drugi klavirski koncert. U desnoj ruci držao je čašu viskija, dok mu je među usnama visjela cigareta.

Bila je to istina. Sama knjiga predstavljala je praznovjernu koještariju, napravljenu po klišeju najobičnijeg šunda, ali je ova rečenica bila točna; nitko nije vjerovao u njih, a kako se može boriti protiv nekoga u čije se postojanje čak ni ne vjeruje?

Situacija je bila upravo takva. Nešto tamno i mračno dopuzalo je iz srednjeg vijeka. Nešto što nije imalo nikakva smisla i u što se nije vjerovalo, što je bilo u potpunosti pripisivano fantastičnoj literaturi. Vampiri su predstavljali stvar prošlosti: nastali su sa Summersovim idilama i Stokerovim melodramama. Postojali su još samo kao kratki pasusi u enciklopedijama, kao građa za petparačke romane ili sirovina za filmove B-produkcije. Krhka legenda provlačila se iz stoljeća u stoljeće.

Eto, to je bila istina.

On otpi dobar gutljaj viskija i zatvori oči, dok mu je hladna tekućina klizila niz grlo i grijala utrobu. Istina, razmišljao je, ali nitko je nikada nije imao prilike provjeriti. Nagađalo se da tu ima nečega, ali to nije moglo biti to - ne to. To je bila izmišljotina, to je bilo praznovjerje, nešto poput toga nije moglo postojati.

Međutim, prije no što je znanost uspjela izaći na kraj s legendom, legenda je progutala znanost i sve ostalo.

Tog dana nije pronašao nijedan klin. Nije ispitao generator. Nije uklonio kornadiće razbijenog ogledala. Nije večerao; sasvim je izgubio apetit.

To nije bilo teško. Često se događalo da uopće nije osjećao potrebu za jelom. Nije mogao raditi to što je radio cijelo popodne, a onda doći doma na obilan obrok. Čak ni nakon pet mjeseci.



13

Na um mu pade jedanaestoro - ne, dvanaestoro djece toga dana i on popi preostalo piće u dva gutljaja. Trepnuo je i soba se malo zaljulja oko njega. Nalio si se, stari, pomisli. Pa što? odvrati. Ima li itko više prava na to?

Baci knjigu preko sobe. Neka idu dovraga Van Helsing, Mina, Jonathan, krvooki grof i svi ostali! Sve te izmišljotine, sva baljezganja na jadnu staru temu.

Zagrcnu se, a zatim je dugo kašljao. Ben Cortman ga je izvana zvao da izađe. Evo me odmah, Benny, pomisli. Samo da obučem smoking.

Zaškrguta zubima i čvrsto ih stisnu. Evo me odmah! Uostalom, zašto ne? Zašto ne izaći? To bi bio siguran način da ih se oslobodim.

Postati jedan od njih.

Osmjehnu se u sebi zbog jednostavnosti tog rješenja, a zatim se dignu i mrzovoljno ode do bara. Zašto ne? Misli su mu se zahuktale. Zašto nastavljati ovo mučenje kada bi poluotvorena vrata i nekoliko koraka okončali sve?

Ovako, nije znao što ga još čeka u životu. Postojala je, doduše, slaba nada da negdje još ima živih ljudi, koji pružaju otpor u nadi da će jednoga dana ponovo biti medu sebi sličnima. Ali kako će ih ikada naći ako se ne nalaze u krugu koji može obići za jedan dan vožnje?

Slegnuo je ramenima i ponovo nalio viski u čašu; već mjesecima nije miješao koktele. Češnjak iznad prozora, mreža nad staklenikom, spaljivanje tijela, raščišćavanje kamenja i postupno zatiranje njihove proklete rase. Zašto se zavarava? Nikada neće uspjeti pronaći žive ljude.

Svom težinom strovali se na stolac. Sjedim ovdje šćućuren kao miš u rupi, opkoljen četom krvopija koje jedino žele isisati sav hemoglobin iz mojih vena. Izgleda da je samo još piće stvarno.

Lice mu izobliči izraz mračne, neobuzdane mržnje. Kopilad! Pomlatit ću vas sve prije no što me se dočepate! Desna mu se šaka skupi poput kliješta i čaša se rasprsnu u tom stisku.

Spusti pogled na komadiće stakla rasute po podu, na ostatke čaše u ruci i mješavinu krvi i viskija koja mu je curila niz dlan.

Bi li im se dopao ovaj koktel? upita se. Na trenutak se u njemu javi neodoljiva želja da jurne i otvori vrata. Dao bi sve kada bi ih sada mogao raspaliti po njušci i uživati u njihovu bolnu urlanju.

A onda zatvori oči i jeza mu prože cijelo tijelo. Smiri se, momče, reče u sebi. Idi zamotati prokletu ruku.

Oteturao je do kupaonice i pažljivo oprao šaku, trgnuvši se kada je jod dotakao živu ranu. Zatim je nespretno omotao zavoj, dok su mu se široka prsa dizala i spuštala u isprekidanim pokretima, a znoj kapao s čela. Potrebna mi je cigareta, pomisli.



14

Vrativši se u blagovaonicu, pustio je Bernsteina umjesto Brahmsa i zapalio cigaretu. Što bih radio kada bih ostao bez duhana? upita se, promatrajući plavičasti dim koji se dizao uvis. Doduše, to je bilo malo vjerojatno. Imao je još najmanje hiljadu šteka u ormaru u Kathynoj...

Zubi mu se stisnuše. U ormaru u ostavi, ostavi, ostavi!

Kathyna soba.

Zurio je bezizražajnim pogledom u tapiseriju na zidu dok su mu u ušima odjekivali zvuci kompozicije Doba briga. Doba briga, promrmlja. Mislio si da si imao pravih briga, Lenny. Lenny i Benny; baš bi bilo lijepo da se upoznate. Kompozitore, da vas upoznam s lešom. Mama, kad narastem, želim biti vampir kao tata. Ali, dušo, naravno da ćeš biti kao tata.

Viski zaklokota u čaši. Napravi grimasu zbog bola u šaci i premjesti bocu u lijevu ruku.

Sjeo je i otpio jedan gutljaj. Neka oštrica razboritosti malo otupi, pomisli. Neka zdrav razum ode kvragu i to pod hitno. Gadi mi se.

Postupno, soba se poče okretati oko svog žiroskopskog središta, okretati se i ljuljati oko njegove stolice. Ugodna izmaglica, pahuljasta na rubovima, obavijala je sve. Promatrao je čašu i gramofon. Pustio je da mu se glava klati s jedne strane na drugu. Vani, oni su urlali, mumljali i čekali.

Jadni vampirčići, pomisli, jadni mali leševi koji se šuljaju oko moje kuće, tako žedni i napušteni.

Kakva ideja! Podiže kažiprst i poče ga micati pred očima.

Prijatelji, ovdje sam da bih govorio o vampirima; toj manjinskoj zajednici, ako je ikada i postojala, a postojala je.

Ukratko: iznijet ću vam svoju osnovnu tezu koja glasi - postoje predrasude prema vampirima.

Temelj predrasuda prema manjinama je mržnja rođena iz straha. Dakle...

Ponovo je natočio piće. Ovaj put veliko.

Postojalo je jedno doba, mračni srednji vijek, kada je moć vampira bila velika, a strah od njih ogroman. Tada su bili anatemizirani i to su ostali do danas. Društvo ih mrzi, a uopće ne zna zašto.

Ali zar su njihove potrebe neobičnije od potreba ostalih životinja, uključujući tu i čovjeka? Da li su njihova djela užasnija od postupaka roditelja koji pogrešno odgajaju svoju djecu? Zbog vampira srce počinje brže lupati i kosa se diže na glavi. Ali da li je to gore od roditelja koji društvu poklanjaju neurotično dijete koje će jednoga dana postati političar? Jesu li oni gori od kapitalista koji osniva fondacije pred kraj života novcem koji je zaradio trgujući puškama i bombama među samoubilački raspoloženim narodima? Da li su oni gori od vlasnika pecara koji proizvode patvoren viski da još više uspori umove onih koji niti trijezni nisu sposobni za napredno razmišljanje? (Ne, ispričavam se za ovu klevetu, vrijeđam



15

tekućinu koja me hrani.) Jesu li gori od izdavača koji objavljuju petparačka djela puna požude i ubilačkih nagona? Hajde sad, dragi moji, budite iskreni: da li su vampiri stvarno zli?

Oni samo piju krv.

Otkud, onda, ta neprilična predrasuda, to besmisleno preduvjerenje? Zašto vampiri ne bi mogli slobodno živjeti gdje žele? Zašto moraju stalno tragati za skrovitim mjestima gdje ih nitko neće pronaći? Zašto ih želite uništiti? Vi ste pretvorili ta bezazlena nevinašca u progonjene zvijeri. Oni nemaju načina da vam se odupru, nemaju mogućnosti da steknu obrazovanje, nemaju pravo glasa. Nije nimalo čudno što pribjegavaju razbojničkom noćnom bivstvovanju.

Robert Neville otpi dobar gutljaj. Naravno, naravno, pomisli, ali da li bi ti svoju sestru udao za vampira?

Prože ga jeza. Tu si me uhvatio, momče, tu si me uhvatio.

Glazba je završila. Gramofonska igla grebla je naprijed-natrag po ploči. Sjedio je nepomično, osjećajući kako mu hladni trnci prolaze nogama.

Upravo zbog ovoga nije trebalo pretjerivati u piću. Čovjek na kraju prestane uživati u alkoholu. Viski više ne donosi utjehu. Prije no što dostigneš stanje sreće, srušiš se. Soba je sada ponovo izgledala normalno, a vanjski mu zvuci opet počeše parati uši.

"Izađi, Neville!"

Proguta knedl i s usana mu skliznu drhtav uzdah. Izađi. Vani su stajale žene, polugole ili sasvim nage; njihova tijela čekala su njegov dodir, a njihove usne čekale su...

Moju krv, moju krv!

Kao da je u pitanju ruka nekog drugog čovjeka, promatrao je svoju blijedu šaku kako se polako diže, drhteći, da bi mu zatim tromo pala na nogu. Bol ga nagna da duboko udahne ustajao, smrdljiv zrak. Češnjak. Svuda se osjećao miris češnjaka. U odjeći, namještaju, hrani, pa čak i u piću. Hoćete li češnjak sa sodom, pokušao se blesavo našaliti.

Ustao je i počeo koračati. Što da sad radim? Ponovo jedno te isto? To će me poštedjeti nevolja. Čitanje, piće, zvučna izolacija kuće - žene. Žene, požudne, krvožedne, nage žene koje ga mame svojim toplim tijelima. Ne, ne toplim.

Iz dna grudi razli mu se bolan jecaj. Prokleti bili. Zašto čekaju toliko dugo? Zar misle da će stvarno izaći van i predati im se?

Možda i hoću, možda i hoću. U tom trenutku postao je svjestan da skida veliku gredu koja je podupirala vrata. Evo me, djevojke, evo me. Navlažite usne.

Izvana su čuli kako se greda pomiče i u noći se razliježe pomaman urlik iščekivanja.

Drhteći cijelim tijelom, poče udarati šakama po zidu sve dok žbuka nije počela otpadati, a koža se guliti. Ostao je nepomično stajati, bespomoćno se tresući i cvokoćući zubima.



16

Poslije nekog vremena uspio se pribrati. Vratio je gredu na mjesto i otišao u spavaću sobu. Srušio se na krevet i zario glavu u jastuk, prigušeno jecajući. Lijeva ruka mu nemoćno klonu na rub kreveta.

Oh, Bože, pomisli, dokle, dokle?

4.

Budilica nije zvonila jer ju je zaboravio naviti. Duboko je disao u snu dok mu je tijelo bilo nepokretno poput mramorna kipa. Kad je konačno otvorio oči, bilo je već deset.

Promrmljavši neku kletvu, s naporom prebaci noge preko ruba kreveta. Istovremeno, u glavi mu poče bubnjati kao da se mozak pokušava probiti kroz lubanju. Prokleti mamurluk, pomisli. Samo mi je još to trebalo.

Zastenjavši, ustade i otetura u kupaonicu. Ispljuskao je vodom lice i smočio glavu. Loše, baš loše, ponavljao je u sebi. Užasno se osjećam. Ugledao je svoje ispijeno i neobrijano lice u ogledalu i na trenutak mu pade na pamet da se polako, ali sigurno približava četrdesetim godinama. Ljubavi, tvoja čarolija sve obavija, besmislene riječi prostrujaše mu sviješću poput vlažnog rublja na vjetru.

Polako je otišao do blagovaonice i otvorio prednja vrata. S usana mu skliznu kletva kada je na pločniku ugledao sklupčano žensko tijelo. Počeo je škrgutati zubima, ali od toga mu je u glavi jezivo zabubnjalo. Dosta mi je svega, pomisli.

Nebo je bilo sivo i mrtvo. Odlično, pade mu na um. Još jedan prokleti dan u ovoj smrdljivoj štakorskoj jazbini. Ljutito zalupi vratima, a taj mu tresak gotovo probi bubnjiće. Začuo je kako vani otpadaju ostaci ogledala i rasprskavaju se na betonskoj stazi. Baš divnol Usne mu se bolno zgrčiše i iz njih nestade i posljednja kap krvi.

Dvije šalice vrele crne kave samo su povećale mučninu koju je osjećao u želucu. Odgurnu džezvu i krenu u blagovaonicu. Kvragu sve, pomisli. Napit ću se ponovo.

Ali piće je imalo okus terpentina i on zavitla čašu o zid s uzvikom gađenja, gledajući kako tekućina curi na prašnjav tepih. Ovako ću ostati bez čaša, pomisli ogorčeno. Ova misao poče mu bolno odzvanjati u glavi. Stajao je nepomično neko vrijeme, isprekidano dišući.

Zatim je otišao do kauča i srušio se na njega, lagano tresući glavom. Nije bilo pomoći, upropastili su ga, ti su ga smrdljivi kopilani potpuno dotukli.

Ponovo mu se vratio osjećaj nemira, osjećaj kao da se širi, a kuća smanjuje, tako da je svake sekunde mogao probiti njene zidove u eksploziji drva, žbuke i cigli. Ustao je i brzo krenuo prema vratima, dok su mu ruke drhtale.

Kada je izašao na travnjak, pluća mu nagonski počeše udisati svjež jutarnji zrak. Namjerno je okrenuo glavu od kuće koju je mrzio. Istu mržnju osjećao je i prema okolnim zgradama, prema kolniku, pločnicima, travnjacima i svemu onome što se nalazilo u Ulici Cimarron.



17

Bijes je rastao u njemu. Odjednom mu postade jasno da mora otići odavde. Bio dan oblačan ili ne, mora otići.

Zaključao je prednja vrata i otvorio garažu podigavši teška vrata. Nije se zamarao spuštajući ih. Brzo ću se vratiti, pomisli. Idem samo na kratko.

Izveo je natraške kamionet na ulicu, izravnao ga i snažno pritisnuo papučicu gasa, uputivši se prema Bulevaru Compton. Nije znao kuda je krenuo.

Skrenuo je oko ugla brzinom od šezdeset kilometara na sat, a kod sljedećeg bloka brzinomjer je pokazivao sto. Auto munjevito pojuri naprijed i on osjeti kako mu papučica gasa dodiruje pod. Rukama je čvrsto stezao volan, lica nepomičnog poput maske. Brzinom od sto trideset kilometara na sat projurio je beživotnim, pustim bulevarom čiju je tišinu samo načas narušila buka njegova motora.

Stvari bujaju i rastu u prirodi i polako je zaposjedaju, pade mu na pamet dok je tromo koračao travnatom stazom groblja.

Trava je bila toliko visoka da se povijala pod vlastitom težinom i pucketala pod njegovim teškim cipelama. Nije se čuo nikakav zvuk izuzev bata njegovih koraka i poja ptica koji se sada činio sasvim bezosjećajnim. Nekada sam mislio da ptice pjevaju zato što je na svijetu sve kako treba, promrmlja u sebi Robert Neville. Sad znam da nisam bio u pravu. One pjevaju zato što ne shvaćaju stvari.

Vozio je dobrih deset kilometara, s papučicom za gas na podu, prije no što mu je postalo jasno kuda ide. Bilo je čudno na koji su mu način mozak i tijelo uklonili ovaj smjer iz svijesti. Jedino je bio svjestan da je mamuran, neraspoložen i da mora izaći iz kuće. Ni na kraj pameti mu nije padalo da je krenuo u posjet Virginii.

Pa ipak, nepogrešivo je vozio u tom smjeru i to što je brže mogao. Parkirao je automobil uz rubnik i ušao kroz rasklimanu kapiju, uputivši se odlučnim korakom kroz gustu travu.

Koliko je prošlo otkako nije bio ovdje? Sigurno najmanje mjesec dana. Bilo mu je žao što nije ponio cvijeće, ali kako, kada je malne tek pred ulazom shvatio da je krenuo ovamo.

Usne mu se stisnuše kad ga iznenada preplavi stara bol. Zašto nije mogao i Kathy donijeti ovamo? Zašto je tako slijepo slušao one budale i njihova glupa pravila za vrijeme zaraze? Kad bi bar sada ležala ovdje, pokraj svoje majke.

Ne počinji ponovo, prekorio se.

Približavajući se kripti, trgnuo se primijetivši da su čelična vrata odškrinuta. Oh, ne, pomisli. Potrčao je kroz vlažnu travu. Ako su je se dočepali, zapalit ću čitav grad. Tako mi Boga! Spalit ću ga do temelja ako su je samo dotakli!

Naglo je otvorio vrata koja udariše o zid uz šupalj, jecav zvuk. Munjevito usmjeri pogled prema kamenom postolju na kojem se nalazio zatvoren sanduk.

Napetost minu, ponovo je povratio dah. I dalje je stajao nedirnut.



18

Zatim mu pogled skliznu na sklupčano tijelo čovjeka koji je ležao na hladnom podu u jednom kutu kripte.

S uzvikom bijesa Robert Neville priđe tijelu, zgrabi čovjeka za ovratnik i poče ga vući po podu. Kada je došao do vrata, podiže tijelo i silovito ga izbaci na travu. Trup se okrenu na leđa, a blijedo lice uperi se k nebu.

Robert Neville se vrati u kriptu, dok su mu se grudi brzo dizale i spuštale. Potom je zatvorio oči i nepomično stajao neko vrijeme s dlanovima položenim na poklopac sanduka.

Ovdje sam, pomisli. Vratio sam se. Sjećaš li me se?

Izbacio je van cvijeće koje je donio posljednji put i očistio kriptu od lišća koje je vjetar unio kroz odškrinuta vrata. Zatim je sjeo pokraj sanduka i priljubio čelo uz hladan metal.

Tišina ga je obavila svojim hladnim i nježnim rukama.

Kada bih sada mogao umrijeti, pomisli, mirno, blago, bez napora i muke. Kada bih mogao biti s njom. Kada bih samo smio vjerovati da ću jednom ponovo biti s njom.

Ruke mu se polako sklopiše i glava mu klonu na grudi.

Virginia. Uzmi me k sebi.

Kristalno bistra suza kanu na njegovu nepomičnu ruku...

Nije imao pojma koliko je već bila ovdje. Poslije izvjesnog vremena čak i najdublja tuga počinje blijedjeti, najdublji očaj gubi početnu oštrinu. Bičevani uvijek na kraju ogugla na bič.

Uspravi se. Još sam živ, pomisli, srce mi besmisleno kuca, krv mi bezrazložno teče venama, kosti, mišići i tkiva su vitalni i rade, ali sve je to bez ikakve svrhe.

Stajao je još jedan trenutak gledajući u sanduk, a zatim se okrenu i s uzdahom izađe, pažljivo zatvorivši vrata, kao da je ne želi uznemiriti u snu.

Sasvim je zaboravio na čovjeka. Umalo se spotaknuo o njega izlazeći iz kripte. Promrmljao je neku kletvu dok ga je zaobilazio.

A onda se iznenada trže.

Što je ovo? Pogledao je s nevjericom prema čovjeku. Bio je mrtav. Stvarno mrtav. Ali kako je to moguće? Promjena se dogodila tako brzo; ovaj čovjek je već izgledao i zaudarao kao da je mrtav danima.

Mozak mu je počeo grozničavo raditi. Nešto je ubilo vampira, nešto veoma neobično. Srce je bilo netaknuto, nije bilo ni traga češnjaku, pa ipak...

Smrt je očigledno bila nenasilna.Pa.naravno danja svjetlost!

Osjećao se kao potpuni idiot. Punih pet mjeseci je znao razlog zbog kojega oni ostaju unutra preko dana, a uopće nije povezao stvari. Zatvorio je oči, proklinjući vlastitu nedomišljatost.



19

Sunčevi zraci: infracrveni i ultraljubičasti. Sigurno su oni posrijedi. Ali zašto? Dođavola, kada bih bar nešto znao o utjecaju sunčevih zraka na ljudski organizam.

A onda mu na pamet pade još nešto. Ovaj čovjek bio je pravi vampir; živi mrtvac. Da li bi sunčeva svjetlost imala isti utjecaj na sve vampire koji su još živi?

Uzbuđenje koje nije osjetio već mjesecima nagna ga da potrči prema kamionetu.

Kada su se vrata s treskom zatvorila iza njega, zapitao se da li bi možda trebao odnijeti mrtvaca. Da li će tijelo privući ostale, da li će oskvrnuti kriptu? Ne, sigurno se neće približiti sanduku, bio je osiguran češnjakom. Osim toga, čovjekova krv bila je sada mrtva...

Iznenadan zaključak ponovo mu je prekinuo tijek misli. Sunčevi su zraci sigurno učinili nešto s njegovom krvlju!

A ako je sve u nekoj vezi s krvlju? Češnjak, križ, ogledalo, kolac, sunčeva svjetlost, zemlja u kojoj neki od njih počivaju. Nije mu bilo jasno kako, ali...

Morat će mnogo toga pročitati, provjeriti dosta stvari. Možda je to ono što mu je trebalo. Davno je to već planirao malo proučiti, ali je kasnije sve skupa zaboravio. Sada mu je ova zamisao ponovo dala poticaja.

Upalio je motor i brzo krenuo ulicom. Kada je stigao do stambenih četvrti, zaustavio je auto ispred prve kuće.

Požurio je stazom do ulaznih vrata, ali bila su zaključana. Kako nije mogao provaliti unutra, pojurio je do sljedeće kuće, nestrpljivo zagunđavši. Ovaj put vrata su bila otključana i on protrča kroz predsoblje do zamračene blagovaonice, a zatim se brzo pope stepenicama presvučenim tepihom, preskačući po dvije odjednom.

Ženu je pronašao u spavaćoj sobi. Bez oklijevanja strže pokrivač s nje i zgrabi je za ručne zglobove. Kada joj je tijelo udarilo o pod, ona muklo zakrklja. Dok ju je vukao kroz hodnik i niz stube iz njezina grla razlijegali su se prigušeni krici.

Kad ju je dovukao do dnevne sobe, počela se micati.

Ruke joj se čvrsto obaviše oko njegovih zglobova, a tijelo se poče izvijati i trzati. Oči su joj i dalje bile zatvorene, ali je bučno dahtala i mrmljala, pokušavajući mu se istrgnuti iz ruku. Njeni crni nokti zariše mu se u meso. On trže ruku s ljutitim uzvikom i ostatak puta kroz kuću nastavi ju vući za kosu. Uobičajeno bi osjetio grižnju savjesti kad bi to shvatio, no zbog vlastite patnje zaboravio je da su ovo bili ljudi poput njega. Osim toga, sada je gorljivo želio napraviti pokus, tako da nije primjećivao ništa drugo.

Pa ipak, stresao se kada je začuo prodoran krik užasa koji je ispustila kada ju je izvukao na pločnik.

Bespomoćno se uvijala na pločniku, ruku koje su se širile i skupljale, usana iskrivljenih u crvenu mrlju bola. Robert Neville ju je netremice promatrao.

Jabučica mu zaigra u grlu. Želio je da ga obuzme osjećaj nemilosrdne brutalnosti. Pa ipak, ugrizao se za usnu dok ju je promatrao. U redu, vidim da pati - pokušao je umiriti



20

savjest - ali ona je jedna od njih i sigurno bi me rado ubila kada bi joj se ukazala prilika. Stvari se moraju tako postaviti, to je jedini način. Stisnutih zuba, nepomično je stajao i promatrao je kako umire.

Poslije nekoliko minuta žena se prestala pomicati i krkljati, a ruke joj beživotno klonuše na asfalt poput bijelih latica. Robert Neville kleknu i opipa joj bilo. Ništa nije osjetio pod prstima. Tijelo se već počelo hladiti.

On se uspravi sa smiješkom na usnama. Znači, istina je. Kolci mu više nisu potrebni. Poslije dugo vremena napokon je pronašao bolji način.

A onda mu odjednom zastade dah. Kako može biti siguran da je ona stvarno mrtva? Kako da to sazna prije zalaska sunca?

Ta ga je pomisao ispunila nemoćnim bijesom. Zašto svako novo pitanje obesnaži prethodni odgovor?

Počeo je podrobnije razmišljati o tome dok je ispijao limenku soka od rajčice koju je uzeo iz samoposluživanja iza kojeg je parkirao.

Kako da sazna? Nikako nije mogao ostati pokraj žene do sumraka.

Povedi je sa sobom, budalo.

Oči mu se ponovo sklopiše i osjeti kako mu tijelom prostruja val nezadovoljstva. Danas nije uspio uočiti nijedan očigledan odgovor. Sada će se morati vratiti natrag i pronaći ju, ali više nije znao gdje se kuća točno nalazi.

Uključio je motor i izašao s parkirališta, bacivši pogled na sat. Tri sata. Ima dovoljno vremena da se vrati prije no što oni dođu. Pritisnuo je papučicu gasa i kamionet jurnu brže.

Trebalo mu je pola sata da pronađe kuću. Žena je i dalje ležala na pločniku u istom položaju. Navukavši rukavice, Neville spusti zadnja vrata kamioneta, a zatim krenu prema tijelu. Dok je prilazio, pogled mu skliznu niz njezine obline. Dosta, ne počinji ponovo, za ime Boga.

Dovukao je ženu do kamioneta i utovario je u zadnji dio. Zatim je zatvorio vrata i skinuo rukavice. Ušavši u kabinu, bacio je pogled na sat. Tri sata. Ima dovoljno vremena da...

Protresao je sat i prislonio ga na uho. Srce mu brže zakuca.

Sat je stao.

5.

Prsti su mu drhtali dok je okretao kontaktni ključ. Grčevito je ščepao rukama volan i oštro zaokrenuo u mjestu, a zatim što je brže mogao bez zastajanja krenuo prema Gardeni.



21

Kakva je budala bio! Sigurno je potrošio najmanje jedan sat dok je stigao do groblja. Zacijelo je satima bio u kripti. A onda je otišao po ženu, svratio u samoposluživanje, popio sok od rajčice i ponovo se vratio po ženu.

Koliko jest sati?

Budalo! Prodoše ga trnci pri pomisli na ono što ga možda čeka kod kuće. Oh, Bože, pa i vrata garaže su ostala otvorena! Benzin, oprema – generator!

Knedl mu zastade u grlu i on pritisnu papučicu gasa do poda. Mali kamion poskoči, igla na brzinomjeru zatitra, a zatim se poče brzo penjati od sto, preko sto deset, sve do sto dvadeset. Što ako ga već čekaju? Kako će onda ući u kuću?

Pokušao se pribrati. Ne smije dozvoliti da ga obuzme panika. Mora sačuvati hladnokrvnost. U kuću mora na svaki način. Ne brini, već ćeš nekako ući, poče govoriti sam sebi. Ali i dalje nije shvaćao kako.

Provukao je nervozno rukom kroz kosu. Ovo je divno, divno, pomisli zlovoljno. Sve ovo radiš da bi spasio život, a onda se jednoga dana jednostavno ne vratiš na vrijeme. Ušuti! Iznenada je osjetio plimu samoprijekora. Bio se u stanju ubiti zato što je sinoć zaboravio naviti sat. Uostalom, zašto bih ja to učinio, pade mu na um, kada će njima ionako biti drago da to učine za mene. A onda je shvatio da je jako gladan. Ono malo konzerviranog mesa koje je pojeo sa sokom od rajčice samo mu je još povećalo apetit......

Utihle ulice promicale su s obje strane, a on se neprestano osvrtao ne bi li opazio nekog od njih kako se pojavljuje na ulaznim vratima. Činilo se da se već spušta sumrak, ali to je isto tako mogao biti privid. Nemoguće da je tako kasno.

Upravo je stigao do raskršća Zapadne i Comptona kada je primijetio čovjeka kako istrčava iz jedne zgrade i viče za njim. Srce mu je gotovo stalo kad je čuo stravičan krik koji se prodorno razlijegao pustim bulevarom.

Kamion nije mogao ići brže. Odjednom mu se učini kako će svakog trenutka otpasti jedan kotač na autu, koji će se zatim zanijeti, preletjeti preko pločnika i tresnuti o kuću. Usne mu počeše podrhtavati i on ih čvrsto stisnu kako bi ih ukrotio. Osjetio je kako mu se ruke za volanom počinju kočiti.

Kada je došao do ugla Ulice Cimmaron morao je usporiti. Krajičkom oka primijetio je jednog čovjeka kako izlijeće iz kuće i ustremljuje se k automobilu.

Kada je uz škripu kotača zaokrenuo za ugao, više nije mogao obuzdati jezu.

Svi su ga već čekali pred kućom.

Uzvik nemoćnog užasa ote mu se iz grla. Nije želio umrijeti. Možda je razmišljao o tome, čak je to i razmatrao. Ali nije želio umrijeti. Ne ovako.

Vidio je kako okreću svoja beskrvna lica prema zvuku motora. Nekoliko njih istrčalo je iz otvorene garaže. Zubi mu se stisnuše u nemoćnom bijesu. Kako glup i bezuman način da se umre!



22

A onda su u širokom frontu potrčali preko ulice u smjeru kamioneta. Odjednom mu postade jasno da ne može stati. Pritisnuo je papučicu gasa i trenutak kasnije auto uleti među njih, odbacivši trojicu uvis kao kugle. Osjetio je kako se automobil zatresao od tupog udarca u tijela. Njihova iskežena blijeda lica promaknuše pokraj prozora, dok su mu jezivi krici ledili krv.

Sada ih je vidio u retrovizoru kako neumorno kreću u potjeru za njim. Iznenada mu na um pade jedna ideja i istog trenutka poče usporavati sve dok brzina nije pala na trideset kilometara na sat.

Pogledao je unatrag i ugledao ih kako jure. Vidio je njihova sablasno bijela lica kako se brzo približavaju očiju uprtih u kamionet, u njega.

Iznenada se trže kada se u neposrednoj blizini razliježe jedan prodoran urlik. Okrenuvši munjevito glavu primijetio je izbezumljeno lice Bena Cortmana tik uz kamionet.

Noga mu instinktivno naleže na papučicu za gas, ali mu druga skliznu s kvačila i uz nagli trzaj auto poskoči i motor se ugasi.

Počeo ga je oblijevati hladan znoj dok je grozničavo pokušavao pritisnuti starter. Kandže Bena Cortmana ustremiše se k njemu.

S krikom užasa odgurnu blijedu ruku.

"Neville, Neville!"

Ben Cortman posegnu još jednom za njegovim vratom. Neville odgurnu ruke hladne poput ledenih kliješta i ponovo pokuša upaliti motor, dok mu se čitavo tijelo bespomoćno treslo. Izvana je dopirala unezvjerena vika ostalih koji su se brzo primicali kamionetu.

U trenutku kada su ga dugi nokti Bena Cortmana zagrebli po obrazima, motor ponovo poče presti.

"Neville!"

Bol ga nagna da čvrsto stisne šaku i silovito tresne Bena Cortmana u lice. Cortman se kao pokošen sruši na pločnik. Istog trenutka auto krene, povećavajući naglo brzinu. Jedan drugi ga je uspio sustići i uhvatiti se za zadnji kraj automobila. Trenutak je visio otraga i Robert Neville ugleda njegovo pepeljasto lice kako se požudno ceri kroz stražnji prozor. Potjera kamionet preko ruba pločnika, napravivši nekoliko oštrih zaokreta, i čovjek pade. Poletio je preko travnjaka, ispruženih ruku, i žestoko tresnuo o zid kuće.

Srce Roberta Nevillea kucalo je tako brzo da se činilo da će mu izletjeti iz grudi. Osjećao je kako gubi dah dok mu je tijelo bilo obamrlo i hladno. Na licu je imao krvave ogrebotine, ali nije bilo bola. Mahinalnim pokretom ruke obrisa obraz.

Na uglu ulice brzo je skrenuo desno. Nije skidao pogled s retrovizora, ali je i pažljivo gledao naprijed. Prošao je kratak blok do Ulice Haas, a zatim opet skrenuo desno....Što ako su oni pošli prečicom i prepriječili mu put?



23

Malo je usporio dok ih nije ugledao kako se urlajući pojavljuju iza ugla ulice kao čopor vukova. Zatim ponovo pritisnu papučicu gasa. Uzdao se u to da ga svi prate. Da li je netko možda prozreo njegovu namjeru?

Više nije skidao nogu s papučice gasa i blokovi počeše munjevito promicati jedan za drugim. Zaokrenuo je za ugao brzinom od osamdeset kilometara na sat, a kada je ugledao Ulicu Cimarron, ponovo je skrenuo desno.

Dah mu zastade u grudima. Na travnjaku pred njegovom kućom nije bilo nikoga. Još nije sve izgubljeno. Morat ću žrtvovati kamionet, pomisli; nije bilo vremena da ga smjesti u garažu.

Dovezao je kamionet do rubnika i otvorio vrata. Kada je obišao automobil, začuo je iza ugla ulice graju koja se približavala. Nadao se da će imati vremena da zaključa garažu. Ako ne uspije, oni bi mogli uništiti generator; očigledno to još nisu stigli učiniti. Žurno je zakoračio prema garaži.

"Neville!"

Grčevito se trznuo unatrag, ugledavši Cortmana kako nasrće iz mraka garaže.

Cortman se svom žestinom baci na njega i gotovo ga obori na zemlju. Osjetio je kako mu se hladne snažne ruke obavijaju oko vrata i neugodan smrad zapahnu mu lice. Natežući se, polako su se primicali pločniku. Bijeli očnjaci sunuli su prema vratu Roberta Nevillea.

On munjevito oslobodi svoju desnu šaku i tresnu Cortmana po grlu. Čuo je kako nešto pucketa u vratu vampira. Na uglu bloka uz bijesnu viku počela se pojavljivati potjera.

Žestokim pokretom Robert Neville zgrabi Cortmana za dugu masnu kosu i poče ga vući prema ulici. Obnevidio od bijesa i straha stade mu udarati glavom o rub kamioneta.

Potom se trže i baci brz pogled niz ulicu. Kasno je za garažu! Pojurio je iza kuće i stigao do trijema.

Pred vratima preneraženo zastade. Oh, Bože, ključevi!

Unezvjereno se okrenuvši, pojuri natrag prema automobilu. Cortman se krkljajući pridizao i Neville ga u prolazu udari vrhom cipele u blijedo lice. Vampir se ponovo sruši na pločnik. Uletio je u auto i izvukao ključeve iz kontaktne brave.

U trenutku kada je izlazio iz kamioneta najbrži progonitelj ga sustiže i baci se na njega.

On se trže natrag na sjedalo. Spotaknuvši se o njegove noge, vampir izgubi ravnotežu i svom težinom tresnu na asfalt. Neville hitro iskoči, pojuri preko travnjaka i zadihano stiže do trijema.

Morao je stati na trenutak kako bi pronašao odgovarajući ključ, što je bilo dovoljno da ga sustigne drugi progonitelj. Vampir se baci na Nevillea i obojica udariše o zid kuće. Ponovo je osjetio na sebi vreo, krvožedan dah, dok su razjapljena usta posezala za njegovim vratom. Zario je koljeno u vampirove testise, a zatim, naslonivši se na kuću, visoko podiže nogu i udari ga u lice. Vampir zatetura i pade na drugoga koji je upravo stizao preko travnjaka.



24

Neville grčevito gurnu ključ u bravu i otvori vrata. Munjevito je skliznuo unutra i okrenuo se da ih zatvori. Međutim, prije no što je uspio, jedna ruka se promoli kroz otvor. On naleže na vrata svom snagom sve dok nije čuo kako kosti pucaju, zatim ih odškrinu, izbaci slomljenu ruku van i s treskom ih zatvori. Drhtavim rukama uglavio je drvenu gredu.

Lagano je skliznuo na pod i legao na leđa. Ostao je nepomičan u mraku, dok su mu se grudi dizale i spuštale, a ruke i noge nemoćno počivale na tepihu. Oni su vani urlali i udarali šakama po vratima, uzvikujući njegovo ime na vrhuncu mahnita bijesa. Sa svih strana na kuću su letjele cigle i kamenje praćeni jezivim kricima i kletvama. On je ležao zatvorenih očiju i odsutno slušao svu tu galamu.

Poslije nekog vremena dignuo se i krenuo prema baru. Točeći viski, obilno ga je razlijevao po tepihu. Drhteći kao prut popio je nadušak cijelu čašu, pridržavajući se jednom rukom za rub šanka kako bi olakšao teret svojim nesigurnim nogama. Osjećao je kako mu je duša gotovo u nosu, dok su mu se ruke nekontrolirano tresle.

Toplina viskija uskoro mu se razlila po utrobi i preplavila cijelo tijelo. Disanje mu je polako normaliziralo, a pluća su se prestala nadimati.

Trgnuo se kada je izvana začuo jak tresak.

Prišao je špijunki i pogledao kroz nju. Zubi mu se stisnuše i obuze ga plima bijesa kada je vidio kamionet prevrnut na bok i vjetrobran razbijen u komadiće. Jedni su otvorili poklopac motora i počeli kamenjem uništavati motor, dok su ostali mahnitim udarcima razvaljivali karoseriju. Promatrajući taj prizor, Neville osjeti kako ga obuzima val očajanja i preplavljuje poput neke tople kiseline. Nemušte kletve počeše mu se slijevati iz grla, dok su mu se prsti skupljali u blijede pesnice.

Naglo se okrenuvši, priđe lampi i pokuša je uključiti, ali svjetla nije bilo. Opsovavši, odjuri u kuhinju. Ni štednjak nije radio. Počeo je trčati iz jedne mračne prostorije u drugu. Zamrzivač je bio isključen, tako da se sva hrana mogla pokvariti. Njegov dom je sada bio mrtva kuća.

Bijes prasnu u njemu. Dosta!

Grozničavim prstima počeo je prevrtati po pisaćem stolu sve dok nije napipao napunjene pištolje.

Prošavši kroz mračnu dnevnu sobu, ukloni s vrata gredu koja uz tup zvuk pade na pod. Vani se graja pojačala kada su čuli kako se vrata otvaraju. Dolazim, žgadijo! vrištao je njegov um.

Naglo je povukao vrata i najbližem ispalio metak u lice. Vampir se zatetura preko trijema. U istom trenutku dvije žene u blatnjavim, pohabanim haljinama krenuše svojim bijelim rukama k njegovu vratu. Vidio je kako im se tijela izvijaju i grče pogođena hicima, a zatim ih odgurnu i otvori paljbu tamo gdje je masa bila najbrojnija. Osjećao je kako mu se krv ponovo vraća u lice.

Pucao je dok nije ispraznio oba pištolja. Zatim ih je mahnito počeo udarati rukama i nogama, sve dok jedan od onih koje je pogodio nije ustao i krenuo prema njemu. Kad su mu



25

istrgli pištolje iz ruku, prijeđe na udarce šakama i laktovima, koristeći pritom glavu i teške cipele kad god bi se za to ukazala prilika.

Tek kada je osjetio užasan bol od uboda u rame nekim oštrim predmetom, shvatio je što radi i koliko je to nerazumno i beznadno. Odgurnuvši od sebe dvije žene, povuče se prema vratima. Nečije mu se ruke sklopiše oko vrata. On se naglo naže naprijed, zgrabi čovjeka oko pasa i baci ga preko glave među ostale. Zatim stade na prag, osloni se rukama na dovratak i poče dijeliti udarce nogama, odbacujući napadače na sve strane.

A onda, prije no što su ga uspjeli ponovo zgrabiti, zalupi im vrata pred nosom, zaključa ih, stavi rezu i vrati tešku gredu na njezino mjesto.

Ostao je nepomično neko vrijeme u hladnoj tami kuće slušajući bjesomučnu vrisku vampira.

Stajao je nasuprot zida, udarajući polako i slabašno o tapiseriju, dok su mu se suze slijevale niz neobrijane obraze, a krvave ruke podrhtavale od bola. Sve je propalo, sve.

"Virginia!" zajecao je kao izgubljeno, zastrašeno dijete. "Virginia! Virginial"

Drugi dio: OŽUJAK 1976.Drugi dio: OŽUJAK 1976.Drugi dio: OŽUJAK 1976.Drugi dio: OŽUJAK 1976.

6.6.6.6.

U kući se konačno ponovo moglo živjeti.

Čak možda i bolje nego ranije, budući da je na zvučnu izolaciju zidova utrošio tri cijela dana. Sada su mogli urlati i vikati do mile volje, ali ih on više nije čuo. Bilo mu je posebno drago što više neće slušati glas Bena Cortmana.

Za sve to trebalo mu je dosta vremena i truda. Najprije je morao pronaći novi automobil umjesto potpuno uništenog kamioneta. Bilo je to mnogo teži posao nego što je očekivao.

Otišao je čak do Santa Monice gdje se nalazila najbliža Willysova prodavaonica za koju je znao. Willysovi kamioneti bili su jedini s kojima je imao iskustva, a sada nije bilo vremena za eksperimentiranje. Kako nije mogao pješke do Sante Monice, morao je upotrijebiti jedan od mnogih automobila koji su se nalazili u susjedstvu. Međutim, gotovo svi su bili neupotrebljivi iz ovog ili onog razloga: istrošen akumulator, neispravna pumpa za gorivo, prazan rezervoar, probušene gume.

Konačno je u jednoj garaži, udaljenoj oko kilometar i pol od njegove kuće, pronašao automobil čiji je motor mogao upaliti. Njime se brzo prebacio do Santa Monice po novi kamionet. Promijenio je akumulator, napunio rezervoar benzinom, utovario rezervno gorivo i vratio se kući. Stigao je jedan sat prije zalaska sunca.



26

Greške mu se više nisu događale.

Srećom, generator nije bio teže oštećen. Vampiri očigledno nisu shvatili njegovu važnost tako da su iščupali samo jednu žicu i razbili nekoliko osigurača. Sve je popravio jutro poslije napada i tako sačuvao zalihe hrane od kvarenja. Bio im je zahvalan na neznanju, budući da je bilo sasvim sigurno da se više nigdje ne može naći nepokvarena hrana, s obzirom da zamrzivači nisu radili bez električne struje.

Osim toga, morao je popraviti garažu i očistiti ostatak razbijenih žarulja, osigurača, vodova, klinova, ljepila, rezervnih dijelova motora i jedne kutije sjemenja koju je tu nekada davno ostavio.

Jedino je morao zamijeniti perilicu rublja koja se više nije mogla popraviti, ali to nije bilo teško. Najteži je posao bio brisanje benzina koji su prolili iz kante. Prolijevanje benzina nije im bilo loša ideja, ljutito je pomislio čisteći.

U kući je morao zažbukati oguljene zidove, a zatim je zakrpana mjesta prekrio novom tapiserijom, što je prostoriji dalo svježiji izgled.

Kad je napokon počeo raditi, gotovo je uživao u poslu. Bio je to način da zaboravi neke stvari, da potroši nagomilanu i uzburkanu energiju. Osim toga, rad je odagnao jednoličnost običnih dana: uklanjanje tijela, popravci na vanjskom dijelu kuće, vješanje češnjaka.

Nije puno pio u to vrijeme, ponekad bi čitav dan proveo bez ijedne čašice viskija. Došlo je čak do toga da su mu redovne večernje doze služile prije kao sredstvo za uspavljivanje nego pribježište u koje se sklanjao da zaboravi na sve oko sebe. Poboljšao mu se i apetit, tako da je dobio dvije kile, što se primjećivalo na trbuhu. Uspijevao je spavati noću umornim snom bez snova.

Neko vrijeme se čak nosio mišlju da se preseli u neki raskošan hotel. Ali pomisao na sav posao koji bi to iziskivalo učinila je da odustane. Ne, sasvim mu je dobro u ovoj kući.

Sjedio je u blagovaonici, slušajući Mozartovu Jupiterovu simfoniju, i razmišljao kako i gdje da započne istraživanje.

Znao je nekoliko pojedinosti, ali to su bili samo vanjski znaci suštine stvari. Odgovor je ležao u nečem drugom. Možda je to bila neka činjenica koje je bio svjestan, ali je nije razumijevao na pravi način, neka jednostavna očiglednost koju još nije smjestio na pravo mjesto u općoj slici.

Ali što je to?

Nepomično je sjedio na stolici, držeći medu prstima oznojenu čašu, dok mu je pogled počivao na tapiseriji.

Prizor je bio iz Kanade; duboke sjeverne šume, pune tajanstvenih zelenih sjenki, udaljene i nepomične, ispunjene teškim mirom prirode u koju čovjek još nije kročio. Zurio je u bešumnu zelenu divljinu i razmišljao.



27

Možda se treba vratiti. Možda se odgovor nalazi u prošlosti, u nekom skrovitom kutku sjećanja. Vrati se tamo, pomisli, vrati se.

Povratak je donio sa sobom bol i sjetu.

Nova prašnjava oluja podigla se preko noći. Visoko gore, kovitlaci vjetra zasipali su kuću nanosima pijeska, uvlačeći zrnca unutra kroz pukotine i pore oko vrata i prozora i ostavljajući tanak sloj prašine na ravnim površinama namještaja. Na njihovu je krevetu izgledala kao fini prah koji im se zadržavao u kosi, hvatao na obrvama i ispod noktiju i začepljivao im pore.

Probdio je pola noći pokušavajući razaznati zvuk Virginiina prigušena disanja, ali od fijukanja i urlanja vjetra nije mogao ništa čuti. Na trenutak, negdje na granici između sna i jave, prestrašila ga je pomisao da cijelu kuću pretvaraju u pijesak neki ogromni kotači, slamajući njenu konstrukciju između dvije čudovišno velike površine uz jezovit prasak.

Nikako se nije mogao naviknuti na pješčane oluje. Oduvijek ga je podilazila jeza od škripava drobljenja zrnaca pijeska. Oluje nisu dolazile u pravilnim razmacima kojima bi se on prilagodio. Kad god bi se digle, proveo bi besanu, turobnu noć, a sljedeće bi jutro dočekao iscrpljen. Sada se još morao brinuti i o Virginii.

Bilo je oko četiri sata kada se probudio iz nemirnog polusna i primijetio da je oluja prestala. Kontrast je učinio da tišina neugodno odjekuje u njegovim ušima.

Kada se pridignuo da izravna zgužvanu pidžamu, primijetio je da je Virginia budna. Ležala je na leđima i netremice zurila u tavanicu.

"Što ti je?" promrmlja on sanjivo.

Ona ne odgovori ništa.

"Dušo?"

Oči joj polako skrenuše u njegovu smjeru.

"Ništa", reče. "Spavaj."

"Kako se osjećaš?"

"Isto."

"Oh."

Nekoliko trenutaka pažljivo ju je promatrao.

"Dobro", reče napokon. Zatim se okrenuo na stranu i zatvorio oči.

Budilica se oglasila u pola sedam. Obično bi ju Virginia zaustavljala, ali kako to ovaj put nije učinila, on se naže preko njezina nepokretna tijela i prekide zvonjavu. Ona je i dalje ležala na leđima i gledala uvis.

"Što ti je?" upita on zabrinuto.



28

Ona ga pogleda i odmahnu glavom na jastuku.

"Ne znam", reče. "Ne mogu spavati."

"Zašto?"

Ona slegnu ramenima.

"Još se osjećaš loše?" upita ju.

Pokušala se uspraviti, ali nije uspjela.

"Budi mirna, dušo", reče joj. "Ne miči se." Stavio je ruku na njeno čelo. "Nemaš temperaturu."

"Ne osjećam se bolesno", reče ona. "Samo... umorno."

"Blijeda si."

"Znam. Izgledam kao duh."

"Ostani u krevetu", predloži on.

Ali ona je već ustajala.

"Ne želim se razmaziti", izjavi. "Hajde, obuci se. Ne brini za mene."

"Nisi trebala ustajati ako se osjećaš loše, dušo."

Ona ga potapša po ruci i osmjehnu se.

"Sve će biti u redu", reče. "Samo se ti spremaj."

Dok se brijao, čuo je bat njenih papuča iz hodnika pokraj kupaonice. Otvorio je vrata i ugledao je kako sasvim polako prolazi kroz blagovaonicu, dok joj se tijelo malo zanosilo u stranu. Vratio se u kupaonicu, zabrinuto odmahujući glavom. Trebala je ostati u krevetu.

Čitava površina kade bila je prekrivena sivom prašinom. Ta vražja stvar uvukla se svuda. Zbog nje je bio prisiljen podići preko Kathyna kreveta veo koji joj je štitio lice od prašine. Zabio je dva kraja vela za obližnji zid, a druga dva pričvrstio je za okvir kreveta.

Nije se dobro obrijao, jer je čak i u sapunici bilo zrnaca pijeska; ali nije bilo vremena za novo brijanje. Isprao je lice, a zatim izvadio čist ručnik iz ormarića u hodniku i obrisao se.

Prije no što se otišao odjenuti u spavaću sobu, bacio je pogled u Kathynu sobu. Još je spavala, male plave glave koja je nepomično počivala na jastuku i rumenih obraza.

Povukao je prstom preko vela i na koži mu ostade sloj prašine. Nezadovoljno odmahnuvši glavom, izađe iz sobe.

"Jedva čekam da ove proklete oluje prestanu", reče ulazeći u kuhinju deset minuta kasnije. "Siguran sam..."



29

Nije dovršio misao. Obično je stajala kraj štednjaka, pripremajući mu jaja ili francuski dvopek ili palačinke, ili kuhajući kavu. Danas je sjedila za stolom. Voda za kavu vrila je na štednjaku, ali se ništa drugo nije kuhalo.

"Draga, ako se ne osjećaš dobro, vrati se u krevet", reče joj. "Mogu i sam pripremiti doručak."

"Dobro mi je", odvrati ona. "Samo se odmaram. Žao mi je. Sada ću ti ispeći jaja."

"Nemoj", reče. "Mogu i sam." Otišao je do hladnjaka i otvorio ga.

"Voljela bih znati što se to događa", uzdahnu ona. "Pola bloka je bolesno, a rekao si da ni na poslu nema više od pola ljudi."

"Možda je u pitanju neki virus", predloži on.

Ona odmahnu glavom. "Ne znam."

"Pored ovih oluja, komaraca i opće zaraze, život se čovjeku brzo zgadi", reče on, lijevajući sok od naranče iz boce. "Počelo se pričati i o đavolu." Izvukao je crno zrnce prašine iz čaše u koju je točio sok.

"Pitam se kako li je samo dospjelo u frižider", progunda ljutito.

"Ja neću, Bobe", javi se ona.

"Nećeš sok od naranče?"

"Neću."

"Godit će ti."

"Ne, hvala, dragi", odbije ona, pokušavajući se osmjehnuti.

Odložio je bocu i sjeo naspram nje s čašom u ruci.

"Ništa te ne boli?" upita. "Nemaš glavobolju ili nešto drugo?"

Ona lagano odmahnu glavom.

"Voljela bih znati što je to sa mnom", reče.

"Nazovi doktora Buscha danas."

"Hoću", odvrati ona, pokušavši ustati. On položi svoje ruke na njezine.

"Ne, ne, dušo, nemoj ustajati" reče.

"Ali zbog čega se ovako osjećam?"

Glas joj je zazvučao srdito. Takva je bila otkako ju je upoznao. Kada bi se razboljela, to bi je razljutilo. Bolest joj je išla na živce. Smatrala ju je nekom vrstom osobne uvrede.

"Hodi", reče on, ustajući. "Pomoći ću ti da se vratiš u krevet."



30

"Ne, hoću ostati ovdje s tobom", odbi ona. "Vratit ću se u krevet kada otpratim Kathy u školu."

"U redu. Ti možda nešto treba?"

"Ne."

"Hoćeš li malo kave?"

Ona odmahnu glavom.

"Stvarno ćeš se razboljeti ako ne budeš jela", reče on.

"Uopće nisam gladna."

Popio je sok i ustao da isprži dva jaja. Razbio ih je o rub metalne tavice i ulio sadržaj preko već zarumenjele slanine. Izvadio je kruh iz kredenca i stavio ga na stol.

"Pusti, ja ću ga staviti u toster", reče Virginia. "Ti pripazi na... Oh, Bože."

"Što ti je?"

Ona zamahnu mlakim pokretom ruke ispred lica.

"Komarac", reče s grimasom na licu.

On brzo mahnu rukom i čvrsto zgnječi kukca među dlanovima.

"Komarci", reče. "Muhe i buhe."

"To nije dobro" primijeti Virginia. "Oni prenose bolesti. Trebali bismo staviti mrežu oko Kathyna kreveta."

"Znam, znam", složi se on, uputivši se prema štednjaku, gdje je počeo okretati tavicu kako bi vrela mast sa svih strana prelila jaja. "Učinit ću to."

"Sprej uopće više ne pomaže", dometne Virginia.

"Stvarno?"

"Stvarno."

"Blagi Bože, a u samoposluživanju su mi rekli da je to najbolji koji imaju."

Stavio je jaja na tanjur.

"Stvarno nećeš malo kave?" upita ju.

"Ne, hvala."

Sjeo je za stol, a ona mu je dodala tost premazan maslacem.

"Nadam se da nećemo postati žrtve superinsekata", reče on. "Sjećaš li se onih ogromnih skakavaca koje su pronašli u Coloradu?"



31

"Da."

"Možda kukci... kako se to kaže? Mutiraju."

"Što to znači?"

"Oh, znači da se oni... mijenjaju. Jako brzo. Preskaču po desetak malih evolucijskih stepenica i razvijaju se u smjerovima kojima nikada ne bi krenuli da nije bilo..."

Na trenutak je zavladala tišina.

"Bombardiranja?" upita ona.

"Možda", reče on.

"Ona također izazivaju pješčane oluje. Vjerojatno su i uzročnici mnogih drugih stvari."

Virginia duboko uzdahnu i odmahnu glavom.

"A vele da smo mi dobili rat", reče.

"Nitko ga nije dobio."

"Komarci jesu."

On se osmjehnu.

"Vjerojatno", reče kratko.

Sjedili su nekoliko trenutaka šuteći; jedini zvuk koji se čuo u kuhinji bilo je zveketanje vilice i noža i šum koji je nastajao kada bi šalicu spuštao na tanjurić.

"Pogledao si Kathy noćas?" upita ga.

"Maloprije sam bio kod nje. Ne izgleda loše."

Pažljivo ga je promatrala.

"Razmišljala sam, Bobe", reče. "Možda bi najbolje bilo da pošaljemo Kathy na istok k tvojoj majci dok se ja ne oporavim. Što ako je ovo zarazno?"

"Mogli bismo," sumnjičavo će on, "ali ako je u pitanju zaraza, tamo neće biti ništa sigurnija nego ovdje."

"Misliš?" upita ona. Na licu joj se čitala zabrinutost.

On slegnu ramenima. "Ne znam, dušo. Jednostavno mi se čini da je i ovdje sigurna. Ako se bolest bude proširila po bloku, nećemo je puštati u školu."

Zaustila je da nešto kaže, ali se zaustavila.

"U redu", reče.

On baci pogled na sat.



32

"Moram se požuriti."

Ona kimnu glavom. Neville je na brzinu pojeo ostatak doručka. Dok je ispijao šalicu kave, ona ga upita je li sinoć kupio novine.

"Ostavio sam ih u blagovaonici", odgovori joj on.

"Ima li nešto novo?"

"Nema. Uvijek isto. Svuda se pojavljuje, malo ovdje, malo tamo. Nikako ne uspijevaju pronaći uzročnik."

Ona se ugrize za donju usnu.

"Nitko ne zna što je to?"

"Sumnjam da zna. Do sada bi već sigurno otkrili."

"Ali sigurno postoji neka pretpostavka."

"Ima mnogo nagađanja. Ali sva ona ništa ne vrijede."

"Što kažu?"

On slegnu ramenima. "Može biti sve, od namjerno ubačenog bacila pa nadalje."

"Stvarno misliš da je to?"

"Namjerno ubačeni bacili?"

"Da", potvrdi ona.

"Rat je završen", zaključi on.

"Bobe", reče ona iznenada. "Misliš da stvarno trebaš ići na posao?."

On se bespomoćno osmjehnu.

"Što mi drugo preostaje?" upita. "Moramo jesti, zar ne?"

"Znam, ali..."

Pruži ruke preko stola i osjeti koliko su njezine hladne.

"Bit će sve u redu, draga", reče.

"Jesi li siguran da Kathy treba ići u školu?"

"Jesam", reče on. "Sve dok oni u ministarstvu ne odluče zatvoriti škole, ne vidim razlog da je držimo kod kuće. Ona nije bolesna."

"Da, ali sva ta djeca u školi..."

"Mislim da je ovako bolje", reče on.



33

Vjeđe joj se na trenutak skupiše. Zatim doda: "U redu, ako ti tako misliš."

"Trebaš još nešto prije nego krenem?" upita je.

Ona odmahnu glavom.

"Nemoj danas izlaziti iz kuće", reče joj. "Ostani u krevetu"

"Hoću", reče ona. "Idem u krevet čim pošaljem Kathy u školu."

Pomilovao ju je po ruci. Izvana se začula sirena automobila. On brzo ispi kavu i požuri do kupaonice da ispere usta. U predsoblju je uzeo sako iz ormara i odjenuo ga.

"Zdravo, draga", reče, poljubivši je u obraz. "Budi dobra."

"Zdravo", reče ona. "Čuvaj se."

Zakoračio je preko travnjaka, stisnuvši zube kako ne bi udisao ostatke prašine u zraku. Osjećao je prodoran miris koji mu je nadraživao nosnice.

'"Bro jutro", reče, ulazeći u automobil i zatvarajući vrata za sobom.

"Dobro jutro", uzvrati Ben Cortman.

7.7.7.7.

"Destilirano iz Allium sativum, rod Lilacea, koji obuhvaća češnjak, poriluk, crni luk i vlasac. Blijede je boje i prodornog mirisa, s određenim količinama alil-sulfida. Sastoji se od 64,6% vode, 6,8% bjelančevina, 0,1% masti, 26,3% ugljikohidrata, 0,8% vlakana i 1,4% praha."

To je, dakle, to. Odmjeravao je na desnom dlanu jednu od ružičastih, smežuranih glavica. Već ih je čitavih sedam mjeseci nizao u smrdljive ogrlice i vješao oko kuće, nemajući pritom ni najmanju ideju zbog čega one odbijaju vampire. Bilo je krajnje vrijeme da to ustanovi.

Stavio je glavicu na mali stol. Poriluk, crni luk i vlasac. Da li su i oni efikasni kao češnjak? Stvarno bi se osjećao kao posljednja budala ako se to pokaže točnim; bio se prisiljen udaljiti kilometrima od kuće u potrazi za češnjakom, dok je luka svuda bilo u izobilju.

Izrezao je glavicu u kriške i onjušio jedak miris na širokoj oštrici sjekirice.

Dobro, a što sad? U prošlosti nije postojalo ništa što bi mu pomoglo; jedino neprovjerena priča o kukcima prijenosnicima virusa. Sada je bio siguran da u tome nema nimalo istine.

Pa ipak, prošlost je nešto donijela: bol zbog sjećanja. Svaka prizvana riječ bila je kao oštrica noža koja ga duboko zasijeca. Stare rane ponovo su prokrvarile pri pomisli na nju. Međutim, konačno se morao zaustaviti, sklopljenih očiju i stisnutih šaka, i vratiti u sadašnjost ovakvu kakva jest, a ne se cijelim bićem neprestano podavati prošlosti. Ali jedino je piće,



34

koje je kočilo sva razmišljanja, moglo obuzdati plimu bola koju je donosilo sjećanje. Zagledao se u jednu točku. U redu, dođavola, reče u sebi, učini nešto!

Ponovo se vratio na tekst: Voda - da li je to? - upita se. Ne, to bi bilo smiješno, sve stvari u sebi sadrže vodu. Bjelančevine? Ne. Masti? Ne. Ugljikohidrati? Ne. Vlakna? Ne. Prah? Ne. Pa što onda?

"Karakterističan miris i okus potječu od jedne vrste ulja koje se sastoji uglavnom od alil-sulfida i alil-izoticijanata na koji otpada svega 0,2% ukupne težine."

Možda u ovome leži odgovor.

Ponovo je uzeo knjigu. "Alil-sulfid se dobiva zagrijavanjem ulja od slačice i kalijevog sulfida na temperaturi od sto stupnjeva."

Podigavši pogled s knjige, zavalio se u naslonjač u blagovaonici i zamišljeno uzdahnuo. Gdje da, dođavola, pronađem ulje od slačice i kalijev sulfid? I opremu za eksperimentiranje?

Baš lijepo, podrugnu se sam sebi. Zapeo si već na prvom koraku.

Nevoljno je ustao i otišao do bara. Ali dok je točio piće u čašu, nešto se prelomi u njemu. Ne, za ime Boga, nije imao namjeru nastaviti ovako kao slijepac provoditi besmislene i jalove dane sve do starosti ili dok ga neka nesreća ne savlada. Ili će pronaći odgovor, ili će dići ruke od svega, uključujući i život.

Bacio je pogled na sat. Deset i dvadeset prije podne. Još ima vremena. Žurno je otišao do hodnika gdje se nalazio telefonski imenik. Postojalo je jedno takvo mjesto u Inglewoodu.

Četiri sata kasnije digao se od stola, protegnuvši noge. Alil-sulfid mu se uvukao duboko u pore, ali je zato prvi put osjetio zadovoljstvo zbog uspješno obavljena posla.

Pomalo uzbuđen, otrčao je do auta, izvezao se na ulicu i brzo prošao kroz područje koje je ranije očistio i provjerene kuće obilježio kredom. Znao je da je sasvim moguće da su se neki vampiri ipak provukli u očišćenu zonu i da se ondje skrivaju. Ali sada nije imao nimalo vremena za njih.

Parkirao je automobil, ušao u jednu kuću i uputio se ravno u spavaću sobu. Tu je ležala mlada žena s tragovima zgrušane krvi na usnama.

Okrenuvši je na trbuh, Neville joj podiže suknju i zabode injekciju alil-sulfida u meku, mesnatu butinu. Zatim ju je ponovo okrenuo na leđa i povukao se korak unatrag. Dobrih pola sata stajao je nepomično i promatrao.

Ništa se nije dogodilo.

Ovo nema smisla, prostruja mu sviješću. Vješam češnjak oko kuće i vampiri bježe od njega. A glavni sastojak češnjaka je ulje koje sam ubrizgao ovoj ženi. Ali ništa se nije dogodilo.

Prokletstvo, baš se ništa nije dogodilo!



35

Tresnuo je bočicu o pod i krenuo kući, drhteći od bijesa i nezadovoljstva. Prije sumraka napravio je jednostavan drveni stalak i postavio ga na travnjak ispred kuće, a zatim objesio na njega vijenac luka. Proveo je nemirnu noć, a samo ga je pomisao na posao koji ga još čeka držala daleko od boce viskija.

Kada je ujutro izašao van, vidio je slomljen drveni stalak.

Križ. Držao je u ruci jedno zlatno raspelo koje se presijavalo na popodnevnom suncu. I ovo je rastjerivalo vampire.

Zašto? Je li postojao logičan odgovor, nešto što bi mogao prihvatiti, a da se ne zaplete u mrežu misticizma?

Postojao je samo jedan način da se to utvrdi.

Podigao je ženu s njezina kreveta, pokušavajući se ne obazirati na pitanje koje mu je palo na um: Zašto uvijek bira žene za eksperimente? Nije htio priznati da je to stvar njegova hotimična izbora. Ona je jednostavno bila prva na koju je naišao i to je sve. A što je s čovjekom u blagovaonici, pomisli? Za ime Boga! odmahnu glavom. Pa neću je silovati!

Držiš fige, Neville? Kucaš o drvo?

Ignorirao je to, jer je počeo sumnjati da mu se neke stvari previše motaju po glavi. Jednom će morati ozbiljno preispitati svoju savjest. Sad je to bila samo jedna smetnja više. Uostalom, moral je nestao s društvom. On je sada imao svoju vlastitu etiku.

Dobar izgovor, Neville, nije li? Oh, ušuti!

Nije mogao provesti cijelo popodne pokraj nje. Pošto ju je vezao za stolicu, povukao se u garažu i tu neko vrijeme sređivao auto. Ona je nosila pripijenu crnu. haljinu., a kada bi je gledao kako diše vidjelo se mnogo toga. Daleko od očiju, daleko od srca... Bila je to laž, znao je, ali nije si to htio priznati.

Srećom, napokon je došla noć. Zatvorio je garažu, vratio se do kuće, zaključao prednja vrata i postavio tešku gredu. Zatim je pripremio piće i sjeo na kauč naspram žene.

S tavanice, točno ispred njezina lica, visio je križ.

U pola sedam ona otvori oči. Dogodilo se to brzo, kao kod spavača kojeg nakon buđenja očekuje neki sasvim određeni posao i koji se ne vraća u svijest bunovno i pospano, već odsječnim i odlučnim pokretom, budući da zna što ga očekuje narednog dana.

Kada je ugledala križ, munjevito odvrati pogled s paničnim krikom i tijelo joj se poče uvijati na stolici.

"Zašto se bojiš?" upita je, zbunjen zvukom svoga glasa koji odavno nije čuo.

Iznenada usmjeri pogled k njemu i on zadrhta. Način na koji su se oči caklile, a jezik palucao između usana, kao da postoji sam za sebe u njezinim ustima. Način na koji se previjala pokušavajući mu se približiti. Bijesno škrgutanje koje joj se začulo iz grla slično rezanju psa koji brani kost.



36

"Križ", reče nervozno. "Zašto ga se bojiš?"

Pokušala se osloboditi uza, ruke su joj se napinjale duž naslona stolice. Ni riječ nije izustila, čulo se samo hrapavo, isprekidano dahtanje. Tijelo joj se koprcalo na stolici, a oči su sijevale u njegovu smjeru.

"Križ!" zaurla ljutito.

Skočio je na noge, a boca koju je držao pade i razli se po tepihu. Zgrabio je uže napregnutim prstima i prinio joj križ do samih očiju. Ona mahnito trže glavu s preplašenim krikom i odskoči u stolici.

"Gledaj u to!" izdera se na nju.

Zvuk bezumna užasa razliježe se iz nje. Oči su joj divlje šarale po prostoriji, velike bijele oči sa zjenicama poput komadića ugljena.

Zgrabio ju je za ramena, ali onda naglo trže ruke unatrag. Krv je kapala iz rane koju je napravila svojim oštrim zubima.

Trbušni mišići mu se zgrčiše. Ponovo je posegnuo rukom prema njoj, ali ovaj put je uhvati za lice i iskrenu joj vrat.

Deset minuta kasnije izbacio je njezino tijelo van i zalupio vrata ispred nosa razjarenoj masi. Ponovo je neko vrijeme stajao pred vratima, teško dišući. Kroz izolaciju su do njega dopirali prigušeni zvuči borbe šakala oko plijena.

Zatim je otišao u kupaonicu i isprao ranu alkoholom, gotovo uživajući u žestokom bolu.

8.8.8.8.

Neville se sagnuo i uzeo malo zemlje u desnu ruku. Protrljao ju je između prstiju, drobeći krupnije grumenje. Koliko li ih samo počiva u zemlji? upita se.

Odmahnuo je glavom. Sigurno malo.

Što je onda s legendom?

Zatvorio je oči dok mu je tamni prah polako curio kroz prste. Je li uopće bilo odgovora? Kada bi se samo sjetio da li su ti koji počivaju u zemlji upravo oni koji se vraćaju iz mrtvih. Onda bi bar imao polaznu točku za razmišljanje.

Ali nije se mogao sjetiti. Znači, još jedno pitanje bez odgovora. Pridružimo ga pitanju koje nije riješio prošle noći.

Što bi učinio vampir musliman kada bih ga suočio s križem?

Iznenadio ga je vlastiti zvonki smijeh koji se razlijegao u mirnom jutarnjem zraku. Blagi Bože, pomisli, ne pamtim kada sam se posljednji put nasmijao. Zvuči mi kao kašalj bolesna psa. Konačno, ja i jesam nešto slično, nisam li? zaključio je. Jako bolestan pas.



37

Oko četiri sata ujutro podigla se velika pješčana oluja. Čudno kako je ona obnavljala sjećanja. Virginia, Kathy, svi oni užasni dani...

Ugrizao se za usnu. Ne, ne, bilo je to preopasno. Razmišljanje o prošlosti obično bi ga navodilo na bocu. Jednostavno je morao prihvatiti sadašnjost.

Ponovo se upitao zbog čega je izabrao nastaviti živjeti. Vjerojatno, razmišljao je, za to nema pravog razloga. Jednostavno ne mogu odlučiti sve to okončati.

Pa onda nevoljno pljesnu rukama - a što sad? Kružio je pogledom uokolo kao da se nešto naročito moglo vidjeti u utihloj Ulici Cimarron.

U redu, odluči iznenada, da vidimo ima li tekuća voda kakvog utjecaja.

Zakopao je cijev u zemlju i povezao ju s malim koritom sklepanim od dasaka.

Voda je dotjecala preko korita i ulijevala se u cijev koja je vodila u tlo.

Kada je završio, otišao je u kuću, istuširao se, obrijao i promijenio zavoj na ruci. Rana je već bila zaliječena. Ali u to nije trebao biti pretjerano siguran. Tek će vrijeme pokazati da li je imun na njihove ugrize.

U šest i dvadeset ušao je u blagovaonicu i stao pokraj špijunke. Malo se protegnuo, odaginjući bol u mišicama. Pošto se još ništa nije dogodilo, ode i napravi si piće. Kada se vratio do špijunke, ugledao je Bena Cortmana kako dolazi preko travnjaka.

"Izađi, Neville", promrmlja Robert Neville, a Cortman ponovi te riječi s otegnutim krikom.

Neville je stajao nepokretno, promatrajući Bena Cortmana.

Ben se nije puno promijenio. Kosa mu je i dalje bila crna, a tijelo sklono debljanju. Lice je sada postalo još bljeđe i bilo je zaraslo u bradu. Najviše je dlaka imao ispod nosa, dok su se na bradi, obrazima i ispod vrata činile prorijeđenima. To je bila jedina prava razlika, pomisli. Ben je nekada poklanjao punu pažnju brijanju i mirisao bi na svježu kolonjsku vodu svakog jutra kada bi vozio Nevillea na posao.

Bilo je čudno ovako gledati Bena Cortmana, Bena koji mu je sada bio potpuno stran. Nekada je razgovarao s ovim čovjekom, radio zajedno s njim, pričao o automobilima, bejzbolu i politici, a kasnije o bolesti, o tome kako se osjećaju Virginia i Kathy, kako je Freda Cortman, o...

Neville odmahnu glavom. Nije imalo smisla razmišljati o tome. Prošlost je bila mrtva jednako kao i Cortman.

Ponovo je zatresao glavom. Ovaj svijet je poludio, pomisli. Smrt se šeta uokolo, a ja sam nemoćan. Povratak iz mrtvih postao je za mene sasvim obična stvar. Kako čovjek brzo prihvati nevjerojatne stvari kada se samo jednom osvjedoči o njima. Polako je ispijao viski, razmišljajući o tome na koga ga Ben podsjeća. Odnedavno je imao dojam da ga Cortman podsjeća na nekoga, ali nije uspio shvatiti tko bi to iz ranijeg života mogao biti. Slegnuo je ramenima.



38

Uostalom, zar je to važno?

Odložio je čašu na prozorsku dasku i ušao u kuhinju. Tu je otvorio slavinu i vratio se u blagovaonicu. Kada je pogledao kroz špijunku, na travnjaku su se nalazili još jedan čovjek i žena. Troje pred kućom nije međusobno razgovaralo. Nikada to nisu činili. Neprekidno su hodali unaokolo, neumornim korakom, kružeći besciljno poput čopora vukova. Uopće nisu obraćali pažnju jedno na drugo, već su požudnim pogledima gutali kuću i željeni plijen koji se unutra nalazio.

A onda Cortman ugleda vodu kako curi kroz korito i priđe da vidi u čemu je stvar. Trenutak kasnije podiže svoje blijedo lice i isceri se.

Neville se trgne.

Cortman je počeo preskakati korito. Nevilleu se steglo grlo. Prokletnik mi se ruga!

Munjevito se okrenuvši, jurnu u spavaću sobu i drhtavim rukama izvuče jedan od pištolja iz pisaćeg stola.

Cortman je upravo doskočio s jedne strane korita, kada ga metak pogodi u lijevo rame.

On zatetura s krikom i sruši se na pločnik, dok su mu se noge grčevito trzale. Neville opali ponovo i metak se odbi od asfalta nekoliko centimetara od Cortmanova tijela koje se uvijalo.

S krikom na usnama Cortman skoči na noge, ali ga treći metak pogodi ravno u prsa.

Neville je netremice zurio u njega, njušeći opor miris baruta. Trenutak potom, između njega i Cortmana postavi se žena i poče se svlačiti.

Neville se povuče korak unatrag i navuče poklopac preko špijunke. Nije si smio dozvoliti da i dalje gleda taj prizor. Već je u prvom trenutku osjetio kako ga neki užasan plamen podilazi od bedara nagore i bjesomučno mu proždire cijelo tijelo. Poslije izvjesnog vremena ponovo je pogledao van i spazio Bena Cortmana kako korača unaokolo, pozivajući ga da izađe.

I tog trenutka, pri blijedoj svjetlosti mjesečine, Neville iznenada shvati na koga ga Cortman podsjeća. Otkriće je bilo tako neobično da se gotovo zagrcnuo od smijeha. Odmaknuo se od špijunke dok mu se cijelo tijelo nekontrolirano treslo.

Blagi Bože - Oliver Hardy\ Stari, dragi filmovi koje je često gledao! Cortman je izgledao kao stvoren za nijeme burleske. Možda je bio samo nešto malo mršaviji; sada je čak imao i brkove.

Oliver Hardy bi ljosnuo na leđa kada bi ga zasula kiša metaka. Oliver Hardy se uvijek vraćao po još, bez obzira što se dogodilo. Izrešetan mecima, izmasakriran noževima, pregažen automobilima, smrvljen pod parnim valjkom, bačen u duboku vodu, protjeran kroz dimnjak - uvijek se vraćao, izubijan, ali uporan. To je sada bio Ben Cortman - stravično zloban Oliver Hardy, agresivan i veoma strpljiv.

Blagi Bože, to je baš veselo!



39

Nije se mogao prestati smijati zato što je to bilo više od smijeha, bilo je to oslobođenje. Suze su mu tekle niz obraze. Čaša mu se tresla u ruci, tekućina se razlijevala na sve strane, što ga je navodilo na još jači smijeh. Kad mu se tijelo zgrčilo u neobuzdanu veselju od kojeg je odjekivala cijela kuća, čaša mu ispade iz ruke i pade na tepih.

Kasnije je plakao.

Zabijao je kolce u trbuh i rame. U vrat, samo jednim udarcem drvenog malja. U noge i ruke - ishod je uvijek bio isti: krv bi šiknula, gusta i crvena, po blijedom mesu.

Pomisli da je pronašao odgovor. Stvar je bila u gubitku krvi od koje su živjeli, morali su sasvim iskrvariti.

No tada je otkrio ženu u maloj zeleno-bijeloj kući i kada je zabio kolac, raspadanje se odigralo tako munjevito da je zateturao i povratio doručak.

Kada se oporavio dovoljno da ponovo baci pogled, ugledao je na posteljini nešto što je sličilo na smjesu soli i papra. Smjesa je imala oblik žene koja je tu do maloprije ležala. Bilo je to prvi put da vidi tako nešto.

Potresen prizorom, izašao je iz kuće na nesigurnim nogama i prosjedio u automobilu nekoliko sati, ispivši do dna bocu viskija. Ali čak mu ni piće nije moglo odagnati užasnu sliku.

Bilo je to tako brzo. Dok mu je zvuk tupog udarca malja još odzvanjao u ušima, ona se bukvalno raspala pred njegovim očima.

Sjetio se razgovora s nekim crncem na poslu. On je proučavao tehniku balzamiranja i jednom prilikom ispričao je Nevilleu o mauzolejima u kojima se leševi nalaze u zrakopraznim komorama, ne mijenjajući se uopće.

"Ali pustite samo malo zraka unutra", rekao je crnac, i pretvorit će se u smjesu soli i papra. Upravo ovako i pucnu prstima.

Žena je onda sigurno bila odavno mrtva. Možda je bila među prvim vampirima koji su započeli pomor. Samo Bog zna koliko je godina varala smrt.

Bio je previše obeshrabren tog i nekoliko sljedećih dana da bi išta radio. Ostao je kod kuće i pio da zaboravi. Dozvolio je da se na travnjaku skupljaju tijela i da se kuća izvana pretvara u ruševinu.

Danima je sjedio u fotelji s čašom u ruci i razmišljao o ženi. I bez obzira koliko to nastojao ne činiti, i bez obzira koliko popio, nije prestajao misliti na Virginiu. Neprestano je vidio sebe kako ulazi u kriptu i podiže poklopac sanduka.

Bio je na rubu živaca i osjećao je takvu hladnoću i malaksalost da mu se u jednom trenutku učinilo da je i sam zaražen.

Bi li i ona tako izgledala?



40

9.9.9.9.

Jutro. Tišinu sunčeva rađanja remetio je samo kor ptica s drveća. Nije bilo ni daška vjetra koji bi zanjihao jarke cvjetove oko kuće, grmlje, tamne krošnje drveća. Oblak nijeme vrućine lebdio je nad cijelom Ulicom Cimarron.

Srce Virginie Neville prestalo je kucati.

Sjedio je pokraj nje na krevetu, gledajući njezino blijedo lice. Držao je njene prste u svojoj ruci i nesvjesno ih stezao. Tijelo mu je bilo nepomična, kruta, bezosjećajna nakupina mesa i kostiju. Oči su mu bile prazne, usne ravna crta, a disanje tako slabo da je izgledalo kao da će svaki čas prestati.

Nešto je puklo u njemu.

U trenutku kada je pod drhtavim prstima osjetio da njezina pulsa više nema, mozak kao da mu se okamenio, gubeći polako predodžbu o stvarnosti, sve dok nije sasvim otupio. Lagano, tražeći oslonac za ukočene noge, kliznu na krevet. A onda, nejasno, duboko u ponorima rastrzana uma, zapita se kako može sjediti ovdje i zašto ga očajanje nije odmah dokrajčilo. Pa ipak, nije pao ničice na zemlju. Vrijeme se zaustavilo i nije više teklo. Sve je nepomično stajalo. Bez Virginie, život i svijet zgroženo su zastali.

Prošlo je trideset minuta; četrdeset.

A zatim, polako, kao da otkriva neku prirodnu pojavu, osjeti kako mu tijelo podrhtava. Ne mjestimično, živac tu, mišić tamo, već cijelo. Tijelo mu se nekontrolirano treslo, kao da više nije moglo obuzdati živce, lišeno volje. A ono malo svijesti što mu je preostalo shvatilo je da je to bila samo normalna reakcija.

Više od jednog sata ostao je u tom ustreptalom stanju, očiju nijemo prikovanih za njezino lice.

A onda, iznenada, sve je prestalo. S prigušenim jaukom ustane s kreveta i izađe iz sobe.

Prolio je pola viskija točeći ga iznad sudopera. Ono što je uspio naliti u čašu, popio je u jednom gutljaju. Osjetio je kako mu se tekućina slijeva niz grlo do želuca i dvostruko jača razlijeva ukočenim udovima. Tromo se naslonio na sudoper. Drhtavim rukama napunio je ponovo čašu do vrha i počeo ispijati viski velikim, požudnim gutljajima.

To je samo san, pokušavao se uvjeriti. Činilo se da mu neki glas vrišti u glavi.

"Virginia..."

Počeo se osvrtati oko sebe, dok je pogledom pretraživao sobu, u uzaludnom pokušaju da pronađe izlaz iz ove kuće užasa. Prigušeni glasovi nevjerice izlazili su mu iz grla. Stisnuo je ruke, pritišćući drhtave dlanove jedan o drugi i očajnički preplećući prste.

Ruke su mu se i dalje tresle tako da ih više nije mogao rastaviti. Udahnuvši duboko, naglo ih rastavi i pritisnu na bedra.

"Virginia."



41

Koraknuo je naprijed, ali je u istom trenutku glasno kriknuo kada se soba zaljuljala pred njim. Bol je eksplodirala u njegovu desnom koljenu i vreli trnci počeše mu se penjati uz nogu. Zastenjao je ustajući i oteturao do blagovaonice. Klatio se poput kamena kipa pri potresu, ledena pogleda prikovana za vrata spavaće sobe.

Pred očima mu se ponovo odvijao cijeli prizor.

Velika vatra je praskala, plamenovi su se prepletali, a gusti pepeljasti oblaci dima kuljali su u nebo. U rukama je nosio Kathyno sićušno tijelo. Prišao je jedan čovjek i uzeo je od njega kao da pridržava neki tepih. Zatim se izgubio u mračnoj magli, noseći njegovu djevojčicu. Neville je ostao nepomično stajati, osjećajući kako ga preplavljuje plima užasa.

A onda, iznenada, jurnu naprijed s očajničkim krikom na usnama.

"Kathy!"

Ruke ga ščepaše. Ljudi odjeveni u vatrootporna odijela i s maskama na licima odgurnuše ga natrag. Pokušavajući se oduprijeti nogama, iskopao je dvije plitke jame u zemlji. U glavi mu nešto puče i mahnit krik razliježe mu se iz grla.

Iznenada je osjetio oštar bol u čeljusti, dok su dan lagano zastirali oblaci noći. U grlu mu je stajao knedl, kašljao je, dahtao i ječao, a onda je ponovo bio, tih i nepomičan, u automobilu Bena Cortmana, tupo zureći u divovski oblak dima koji se dizao iznad tla poput neke crne utvare svezemaljskog očaja.

Sjećajući se toga, zatvorio je oči i počeo stiskati zube sve dok ga nisu zaboljeli.

"Ne."

Virginia ne smije ondje završiti. Makar ga ubili zbog toga.

Polaganim, ukočenim korakom krenuo je prema prednjim vratima i stupio na trijem. Zatim je izašao na požutjeli travnjak i uputio se k bloku u kojem je stanovao Ben Cortman. Od bljeska jutarnjeg sunca zjenice su mu se sasvim suzile. Ruke su mu mlitavo visjele niz tijelo.

Zvono na vratima i dalje je sviralo How Dry I Am. Apsurdnost tog zvuka izazvala je u njemu želju da nešto slomi u rukama. Sjećao se kada je Ben instalirao zvono, tada mu se to činilo prilično veselo i zabavno.

Ukočeno je stajao pred vratima, osjećajući kako mu bubnja u sljepoočnicama. Baš me briga za zakon, ne bojim se njihovih prijetnji, neću je odnijeti onamo!

Udario je šakom o vrata.

Iznutra nije dopirao nikakav zvuk. Bijele zavjese visjele su nepomično na prednjim prozorima kuće. Vidio je crveni kauč, podnu lampu s abažurom i veliku lutku dječaka kojom se Freda običavala igrati nedjeljom popodne. Zatreptao je. Koji je danas dan? Sasvim je to zaboravio, budući da je sasvim izgubio pojam o vremenu.

Slegnuo je ramenima u nestrpljivu bijesu koji mu je munjevito ispunio vene adrenalinom.



42

"Bene?"

Ponovo je zalupao šakama o vrata, dok su mu se vilice stezale. Proklet bio, gdje je? Neville ogorčeno pritisnu dugme i zvonce poče ponavljati; ''How dry I am, how dry I am, how dry I am..."

Mahnitim trzajem gurnu vrata i ona se naglo otvoriše prema unutra, udarivši o unutrašnji zid. Sve se odigralo tako brzo da nije imao vremena ni začuditi se što su otključana.

Zakoračio je u nijemu dnevnu sobu.

"Bene," rekao je glasno, "Bene, trebam tvoj auto."

Nalazili su se u spavaćoj sobi, nepomični i tihi u svojim danjim komama, ležeći na plahtama svatko na svojoj strani bračnog kreveta, Ben u pidžami, Freda u svilenoj spavaćici, dok su im se grudi nadimale u borbi za dah.

Stajao je nekoliko trenutaka na pragu, netremice ih promatrajući. A onda je uočio rane na Fredinu bijelom vratu oko kojih je bilo malo zgrušane krvi. Pogled mu je skrenuo prema Benu. Na njegovu se vratu ništa nije vidjelo. Iznenada začu glas u svojoj glavi: Kada bi sve ovo bio san!

Zatresao je glavom. Ne, nikakvo buđenje ovdje nije pomagalo.

Pronašao je ključeve automobila na pisaćem stolu i uzeo ih. Okrenuo se i izašao iz nijeme kuće. Bio je to posljednji put da ih je vidio još žive.

Uključio je motor i pustio ga da se zagrijava nekoliko minuta, gledajući kroz zamagljeni vjetrobran. Jedna muha oblijetala mu je oko glave, zujeći u toplu i zagušljivu zraku automobila. Promatrao ju je kako besciljno kruži, dok je motor ravnomjerno podrhtavao.

Nekoliko trenutaka kasnije pokrenuo je auto i izvezao ga na ulicu. Parkirao je na kolnom prilazu pred svojom garažom i isključio motor.

Kuća je bila sumorna i tiha. Cipele mu bešumno uroniše u tepih, potom zaškripaše na podnim daskama hodnika.

Zastao je nepomično na pragu, promatrajući je netremice. Ležala je na leđima, s rukama opruženim sa strane, dok su joj bijeli prsti bili blago zgrčeni. Izgledala je kao da spava.

Okrenuo se i vratio u blagovaonicu. Što da sad učini? Svaki se izbor činio besmislenim. Zar je važno što će učiniti? Život će ostati podjednako besciljan ma kakvu odluku donio.

Stajao je ispred prozora i tupim pogledom gledao mirnu, sunčanu ulicu.

Zašto sam onda uzimao auto? upitao se. Knedl mu je zastao u grlu. Ne mogu je spaliti. Ne želim! No što mi onda preostaje? Pogrebna poduzeća su zatvorena. Ono malo grobara što je još ostalo u životu nije smjelo obavljati pogrebe jer je zakon to strogo zabranjivao. Svatko je bez iznimke morao odmah nakon smrti biti prebačen na lomaču. Bio je to sada jedini način da se spriječi daljnje širenje zaraze. Samo je vatra mogla uništiti bakterije koje su prouzročile pomor.



43

Znao je to. Bio je to zakon. Ali koliko ga se ljudi pridržavalo? upitao se, tražeći neki izgovor. Koliko je muževa odnijelo svoje žene, s kojima su dijelili stol i postelju i bacilo ih u plamen? Koliko je roditelja spalilo svoju obožavanu djecu, i koliko je djece prinijelo svoje voljene roditelje na zajedničko ognjište, promjera sto metara i dubine trideset metara?

Ne, ako je postojalo još išta sveto, zakleo se da neće dozvoliti da bude spaljena.

Prošao je čitav sat prije no što je donio odluku.

Onda je otišao i uzeo iglu i konac.

Šivao je sve dok joj jedino lice nije ostalo otkriveno. A onda je, drhtavim prstima, dok mu je mučnina rasla u želucu, zašio deke preko njenih usta. Preko njezina nosa. Njezinih očiju.

Kada je završio, otišao je u kuhinju i popio još jednu čašu viskija. Piće gotovo uopće nije djelovalo na njega.

Konačno se vratio u spavaću sobu na nesigurnim nogama. Stajao je nekoliko dugih minuta teško dišući. Zatim se saže i podvuče ruke pod njezino beživotno tijelo.

"Idemo, djevojčice", prošapta.

Naglas izgovorene riječi izazvale su plimu osjećaja u njemu. Počeo je drhtati, osjećajući kako mu suze lagano klize niz obraze, dok ju je nosio kroz blagovaonicu.

Položio ju je na zadnje sjedalo i ušao u auto. Duboko je udahnuo, a onda posegnuo za starterom.

Zatim zastade. Ponovo je izašao iz auta, otišao do garaže i uzeo lopatu.

Trgnuo se kada je izašao iz garaže, primijetivši s druge strane ulice čovjeka kako mu se približava. Odložio je lopatu i ušao u automobil.

M,,.,,,.

Glas je bio hrapav. Čovjek je pokušao potrčati, ali nije bio dovoljno snažan.

Robert Neville je nepomično sjedio dok mu je čovjek prilazio vukući noge.

"Da li biste mogli... povesti... i moju majku?" propenta nepoznati ukočeno.

"Ja... ja... ja..."

Mozak mu uopće nije radio. Učinilo mu se da će ponovo zaplakati, ali se uspio suzdržati. Uspravio se na sjedalu.

"Ja ne idem... tamo", reče.

Čovjek ga tupo pogleda.

"Ali vaša..."

"Ne idem do lomače, rekoh!" prasnu Neville i ponovo posegnu za starterom.



44

"Ali vaša žena", nastavio je nepoznati. "Pa vi morate..."

Robert Neville pritisnu papučicu gasa.

"Molim vas!" zavapio je čovjek.

"Ne idem tamo!" viknu Neville ne pogledavši ga.

"Ali to je zakoni" vrisnu čovjek, iznenada pobjesnjevši.

Auto brzo krene natraške i Neville ga izravna tek kod Bulevara Compton. Povećavajući brzinu, vidio je na trenutak čovjeka kako i dalje stoji na pločniku, nepomično ga promatrajući. Budala! obrecnu se u sebi. Zar je stvarno mislio da ću baciti svoju ženu u vatru?

Ulice su bile puste. Skrenuo je lijevo iz Bulevara Compton i pošao prema zapadu. Dok je vozio, upala mu je u oči prostrana livada s desne strane ulice. Nije mogao iskoristiti nijedno od mnogih grobalja. Ona su bila zaključana i pod nadzorom. Ljudi koji su pokušavali pokopati svoje bližnje bili su ubijani.

Skrenuo je desno u sljedeći blok i, prošavši ga, ponovo desno u jednu mirnu uličicu. Bio je na polovici kada je isključio motor. Ostatak puta gurao je auto kako ga netko ne bi čuo. Nitko ga nije vidio. Iznio ju je iz automobila i ponio kroz visoku travu livade. Nije bilo svjedoka kada ju je položio na ogoljeni komadić zemlje; zatim je kleknuo i sasvim nestao u visokom korovu.

Kopao je polagano, zabadajući lopatu u meku zemlju, dok su sunčevi zraci rasipali toplotu po maloj čistini, tako da je bilo vrelo kao u kotlu. Znoj mu se u dugim prugama slijevao niz čelo i obraze, a topla isparenja zemlje zamućivala su mu pogled. Svježe iskopana zemlja ispunjavala mu je nosnice vrelim, jetkim mirisom...

Konačno je raka bila gotova. Odložio je lopatu i spustio se na koljena. Tijelo mu je drhtalo, a graške znoja slijevale su mu se niz lice. Približavao se trenutak od kojega je strepio.

No znao je da ne smije oklijevati. Ukoliko bi ga vidjeli, smjesta bi došli ovamo i uhvatili ga. To što bi ga ubili, nije bilo važno, ali onda bi nju spalili. Usne mu se skupiše. Ne!

Polako i što je pažljivije mogao spustio joj je tijelo u plitak grob, pazeći da joj glava ne udari o zemljano dno rake.

Podigao se i bacio još jedan pogled na njezino nepomično tijelo zašiveno u deke. Posljednji put, pomisli on. Nema više priča, nema više ljubavi. Jedanaest divnih godina se okončalo u ovom grobu. Počeo je drhtati. Ne, naredio je samomu sebi, sada nije vrijeme za to.

Ali nije bilo koristi. Svijet se rastakao kroz beskrajne, kristalne suze, dok je on vraćao toplu zemlju u raku, slažući je oko njezina ukočena tijela neosjetljivim prstima.

Ležao je odjeven na krevetu i zurio u crnu tavanicu. Bio je polupijan i činilo mu se da je tama sobe ispunjena sićušnim krijesnicama.



45

Desna ruka posegnu mu prema stolu. Vanjskim dijelom šake zakvačio je bocu i ona pade prije no što ju je uspio uhvatiti. Ostao je nepomičan na krevetu, sasvim ravnodušan prema klokotanju viskija koji je curio iz boce i razlijevao se po podu.

Raščupana kosa zašuštala je na jastuku kada se okrenuo da pogleda koliko je sati. Dva sata ujutro. Dva dana otkako ju je pokopao. Dva su oka gledala sat, dva su uha registrirala elektronsko otkucavanje sata, dvije ruke ispružene na krevetu…

Pokušao se osmjehnuti, ali nije bilo ničeg smiješnog u toj dvojnosti, u tom suludom dvočlanom sustavu. Dvoje mrtvih ljudi, dva kreveta u spavaćoj sobi, dva prozora, dva pisaća stola, dva tepiha, dva srca koja...

Grudi mu se ispuniše noćnim zrakom. Na trenutak je zadržao dah, a onda ga ispustio. Dva dana, dvije ruke, dva oka, dvije noge...

Sjeo je i prebacio noge preko ruba kreveta. Stopala mu zagaziše u lokvice viskija i osjeti kako mu tekućina natapa čarape. Svjež lahor zanjihao je zastore na prozoru.

Zurio je u pomrčinu. Što mu je preostalo? Što da sada uopće radi?

S mukom je ustao i oteturao do kupaonice, ostavljajući iza sebe mokre tragove. Ispljuskao je lice vodom i posegnuo za ručnikom.

Što mu je preostalo? Što...

A onda se odjednom skameni u prohladnoj tami.

Netko je pritisnuo kvaku na vanjskim vratima.

Osjetio je kako mu se ledeni trnci penju uz kralježnicu i vrat. Kosa mu se nakostriješi. To je Ben. pomisli u prvi tren. Sigurno je došao po ključeve od auta.

Ručnik mu skliznu iz ruke i začu kako pada na pločice. Tijelo mu se ukruti. Šaka se spusti na vrata. Bio je to slabašan udarac, kao da se netko naslonio na drveni dovratak.

Polako je krenuo prema blagovaonici, dok mu je srce glasno udaralo u grudima.

Vrata ponovo odjeknuše kada niz njih skliznu još jedan mlitav udarac šake. Tup zvuk ga je trgnuo. Što se događa? upita se. A onda se vrata počeše otvarati. Prohladan povjetarac s otvorenog prozora pomilovao ga je po licu. Gusta tama oko vrata neodoljivo ga je privlačila.

"Tko..." promrmlja, nesposoban da se pomakne.

Trgnuo je ruku od kvake kada mu se ona počela sama od sebe okretati u šaci. Odskočio je korak unatrag prema zidu. Sasvim je izgubio dah, razrogačenih očiju netremice uprtih u pomrčinu.

Ništa se nije dogodilo. I dalje je stajao nijem i okamenjen.

A tada osjeti kako mu se kosa diže na glavi. Netko se nalazio na trijemu, mrmljajući riječi koje nije mogao razabrati^ Odjednom,..nešto se prelomi u njemu: energičnim pokretom naglo otvori vrata i mjesečina se razli po prostoriji.



46

Nije bio u stanju čak ni kriknuti. Stajao je kao ukopan u mjestu, tupo zureći u Virginiu.

"Rob... erte", reče ona.

10.10.10.10.

Znanstveni odjel nalazio se na drugom katu. Koraci Roberta Nevillea šuplje su odjekivali mramornim stubama Narodne knjižnice Los Angelesa. Bio je 7. travnja 1976. godine.

Poslije pola tjedna opijanja do besvijesti i mučnog samoispitivanja, konačno je shvatio da samo gubi vrijeme. Pojedinačni eksperimenti nisu mogli donijeti nikakav uspjeh, to je postalo jasno. Ukoliko je postojalo racionalno rješenje cijelog problema (a on je morao vjerovati u to), mogao je doći do njega samo pomnim istraživanjem.

Pokušaja radi, ali i zbog toga da bi povećao vlastito znanje, pošao je od jednog problema čiji je značaj bio nesumnjiv: bila je to krv. Smatrao je da je izabrao valjanu polaznu osnovu. Korak broj jedan bio je, dakle, pomno izučavanje svega onoga što se odnosilo na krv.

Potpunu tišinu knjižnice narušavao je jedino bat njegovih koraka dok se kretao hodnikom na drugom katu. Vani bi se ponekad oglasile ptice, ali i onda kada se nisu čule, činilo se da stalno postoji nekakav šum. Neobjašnjivo, možda, no na otvorenom nikada nije izgledalo tako mrtvo kao u zatvorenim prostorima.

Ovo je pogotovo dolazilo do izražaja u ovoj ogromnoj kameno sivoj zgradi u kojoj se nalazilo veliko znanje mrtvog svijeta. Možda je u pitanju bilo to što je okružen zidovima, pomisli, nešto isključivo psihološke prirode. Svijest o tome, međutim, nije nimalo olakšala stvar. Nije više bilo psihijatara koji bi blebetali o zagonetnim neurozama i kolektivnim halucinacijama. Posljednji čovjek na svijetu bio je nepovratno zapleten u mrežu vlastitih zabluda.

Ušao je u Znanstveni odjel.

Bila je to prostorija visokog stropa i ogromnih, širokih prozora. Naspram ulaza nalazio se veliki stol za kojim su se izdavale knjige u vrijeme kada se to još radilo.

Zastao je na trenutak, kružeći pogledom po utihloj prostoriji i odmahujući lagano glavom. Sve ove knjige, pomisli, srž inteligencije ove planete, uzaludni trzaji trošnih mozgova, nagomilana pokoljenja, gomile artefakata koje nisu imale moć da spase čovječanstvo od propadanja.

Cipele mu zvonko zaškripaše preko crnih pločica dok je prilazio policama s lijeve strane. Potražio je pogledom natpise na policama koji su označavali pojedina znanstvena područja. "Astronomija", pročitao je; knjige o nebu. Prošao je pokraj te police. Nebo ga je sada najmanje zanimalo. Čovjekova žudnja za zvijezdama umrla je s ostalima. "Fizika", "Kemija", "Strojarstvo". Sve je to ostavio iza sebe i došao do glavne čitaonice Znanstvenog odjela.



47

Zaustavio se i podigao pogled prema visoku stropu. Gore su se nalazila dva niza ugašenih neonskih svjetiljki, a strop je bio podijeljen na velike udubljene kvadrate dekorirane ornamentima s indijanskih mozaika. Jutarnje sunce prolamalo se kroz prašnjave prozore i on ugleda fini prah kako leluja u zracima svjetlosti.

Zatim je bacio pogled na dugačak red drvenih stolova uz koje su bile postavljene stolice. Netko ih je vrlo pažljivo poredao. Na dan kada je knjižnica zatvorena, pomisli, neka pedantna mlada pripravnica sigurno je došla ovamo i vratila svaku stolicu na njezino mjesto. Pažljivo, s osjećajem za red koji je još postojao u njoj samoj.

Misli mu se usredotočiše na tu zamišljenu damu. Umrijeti, pomisli, a nikada ne osjetiti najjaču radost i neusporedivo zadovoljstvo u zagrljaju voljena čovjeka. Utonuti u odvratnu komu, a zatim i u smrt, da bi se nakon toga možda vratilo jalovu strahotnu lutanju. Sve to bez svijesti o tome što znači voljeti i biti voljen.

Bila je to strasnija tragedija nego postati vampir.

Odmahnuo je glavom. U redu, sada je dosta, reče u sebi, nemaš vremena za sudbine djevica.

Prošao je pokraj još nekoliko polica prije nego je došao do "Medicine". To je bilo ono što je tražio. Bacio je pogled na naslove knjiga. Odnosili su se na higijenu, anatomiju, fiziologiju (opću i posebnu), terapeutiku. A onda je, ispod, ugledao bakteriologiju.

Izdvojio je pet knjiga iz opće fiziologije i više radova o krvi. Sve je to stavio na jedan od prašnjavih stolova. Da li bi bilo dobro da pogleda i nešto iz bakteriologije? Stajao je trenutak, gledajući neodlučno u nizove knjiga tvrdih uveza.

Konačno je odlučio. Pa, ne mogu mi naškoditi, pomisli. Neće biti zgorega da i njih uzmem. Izvukao je nasumce nekoliko naslova i stavio ih na hrpu na stolu. Sada je imao devet knjiga. To je bilo dovoljno za početak. Nadao se da će se imati prilike vratiti.

Dok je izlazio iz Znanstvenog odjela, bacio je pogled na sat iznad vrata.

Crvene kazaljke zaustavile su se na četiri i dvadeset sedam. Pitao se kojeg su dana stale. Dok je silazio niz stube, noseći u naručju gomilu knjiga, upitao se kada je točno sat stao. Je li bila noć ili dan? Je li padala kiša ili je bilo sunčano? Je li netko bio ovdje kada se to dogodilo?

Nervozno je slegnuo ramenima. Za ime Božje, zar je sve to sad važno? upita se. Polako mu je postajalo mučno od rastuće nostalgične zaokupljenosti prošlošću. Bila je to slabost, pomisli, slabost koje će se morati osloboditi ako bude želio nešto učiniti. Pa ipak, stalno je hvatao sebe kako se sve više udubljuje u ponore prošlosti. To je bilo gotovo izvan njegove kontrole i zbog toga je bjesnio na sebe samog.

Nije mogao otvoriti velika ulazna vrata iznutra: bila su predobro zaključana. Morao se opet provući kroz razbijeni prozor, bacivši najprije knjige na pločnik, a zatim izašavši i sam. Ubacio je knjige u automobil i krenuo.



48

Kada je pritisnuo starter, primijetio je da je parkirao uz znak zabrane parkiranja i to u pogrešnom smjeru jednosmjerne ulice. Bacio je pogled niz oba kraja ulice.

"Policija!" začu sam sebe kako viče: "Policija!"

Cijeli kilometar nakon toga smijao se bez prestanka, pitajući se istovremeno što mu je to toliko smiješno.

Odložio je knjigu. Ponovo je čitao o limfnom sustavu. Samo se nejasno sjećao onoga što je pročitao prije mjesec dana, u doba koje je sada nazivao svojim "mahnitim periodom". Međutim, ono što je tada pročitao nije ostavilo na njega nikakav dojam zato što mu nije govorilo ništa o onome što ga je zanimalo.

Ali sada mu se učinilo da je naišao na nešto.

Tanke stijenke kapilara omogućuju krvnoj plazmi da prodre u tkivo zajedno s crvenim i bijelim krvnim zrncima. Ove su se tvari eventualno mogle vratiti u krvotok kroz limfne žile, posredstvom tananog fluida nazvanog limfa.

Za vrijeme tog povratnog puta, limfa prolazi kroz limfne čvorove, koji prekidaju optok i odstranjuju otpadne produkte metabolizma, sprječavajući ih da uđu u krvotok.

Dakle.

Postoje dvije stvari koje aktiviraju limfni sustav: 1) disanje, koje uzrokuje da ošit pritišće trbušnu šupljinu, što omogućuje da krv i limfa teku nagore, usprkos sili teže; 2) kretanje tijela koje uzrokuje da mišići kostura pritišću limfne žile i na taj način osiguravaju protok limfe. Tako nastaje neprekidan sustav cirkulacije, osiguran od svakog povratnog toka.

No vampiri ne dišu, kao ni mrtvaci, uostalom. To znači, grubo rečeno, da je polovica njihova limfnog optoka prekinuta. Nadalje, to znači da velika količina otpadnih tvari ostaje u tijelu vampira.

Robert Neville se odlično sjećao njihova odvratnog smrada.

Nastavio je čitati.

"Bakterija ulazi u krvotok, gdje..."

"...naša bijela krvna zrnca igraju vitalnu ulogu u obrani organizma od napada bakterija."

"Jake sunčeve zrake brzo ubijaju mnoge mikrobe i..."

"Mnoge bakterijske bolesti čovjeka mogu se prenositi mehanički, posredstvom muha, komaraca..."

"...kada pod utjecajem napada bakterija centri za stvaranje bijelih krvnih zrnaca proizvode povećane količine ovih obrambenih tjelešaca."

Pustio je da mu knjiga padne u krilo i ona skliznu niz njegove noge i nađe se na tepihu.



49

Bilo je sve teže i teže boriti se, jer bez obzira na to što je čitao, uvijek su postojale neke veze između bakterija i bolesti krvi. Međutim, sve ovo vrijeme je osjećao stanovit prijezir prema svima onima koji su umirali vjerujući u ispravnost teorije o klicama i ne priznajući istinsko postojanje vampira.

Ustao je i natočio novo piće. A onda je odjednom zastao pokraj bara s čašom u ruci. Počeo je desnom šakom lagano, ritmički udarati po šanku, dok mu je odsutan pogled bio uprt u suprotan zid.

Klice.

Napravio je grimasu. Blagi Bože, promrmlja u sebi, pa riječi ne grizu, zar ne? Zašto ih se bojati?

Duboko je udahnuo. U redu, postoji li ijedan razlog zbog kojega to ne bi bile baš klice?

Okrenuo se od bara, kao da je htio ostaviti to pitanje iza sebe. Ali pitanja se ne vezuju za pojedinačna mjesta, ona se prostiru svuda.

Sjeo je u kuhinju, netremice promatrajući šalicu kave koja se pušila. Klice. Bakterije. Virusi. Vampiri. Zašto se toliko protivim tome? pomisli. Da li je u pitanju bila samo nazadnjačka nepopustljivost, ili se možda uplašio problema s kojim bi se morao suočiti ako su to doista klice?

Nije znao. Izabrao je srednje rješenje, svojevrstan kompromis. Zašto odbaciti ijednu teoriju? One se međusobno ne isključuju. Štoviše, odjednom mu se učinilo kako između njih postoji čvrsta veza.

Bakterije mogu biti odgovor za vampire.

Činilo mu se da se sve oko njega ruši.

Bio je poput malog Nizozemca s prstom u brani, koji tvrdoglavo odbija popustiti moru. Takav je bio, grčevito se i samozadovoljno držeći svoje strogo zacrtane teorije. Sada je morao popustiti i izvući prst. More odgovora već ga je počelo zapljuskivati.

Zaraza se širila užasno brzo. Tko zna da li su vampiri bili jedini koji su je prenosili? Da li su njihova noćna orgijanja mogla biti tako efikasna?

Odjednom mu u svijesti sinu pravi odgovor. Samo ako se prihvati teorija o bakterijama može se objasniti fantastična brzina kojom se zaraza širila, žanjući žrtve geometrijskom progresijom.

Odložio je šalicu kave, dok su mu se u glavi isprepletale desetine novih zamisli.

Muhe i komarci bili su dio toga. Širili su bolest, pomažući joj da munjevito hara svijetom.

Da, bakterije objašnjavaju mnogo stvari: skrivanje u kućama preko dana, komu koju izazivaju klice da bi se obranile od sunčeva zračenja.

Nova pomisao: Što ako bakterije predstavljaju snagu pravih vampira?



50

Osjetio je kako mu trnci prolaze niz kralježnicu. Je li moguće da ista klica koja ubija žive, osigurava u isti mah i energiju za mrtve?

Morao je to saznati. Skočio je i umalo istrčao iz kuće. Ali u posljednjem trenutku se trže i zastade na pragu. Zaboga, pomisli, zar sam poludio? Pa sad je noć.

Nacerio se i počeo besciljno koračati po dnevnom boravku.

Može li ta teorija objasniti i druge stvari? Kolac? Mozak mu poče grozničavo raditi, dovodeći u vezu sve mogućnosti koje je dopuštala nova hipoteza. Hajde! viknu nestrpljivo u sebi. Ali sve se prije ili kasnije svodilo na misao o iskrvavljivanju, što nikako nije bilo u skladu s činjenicom da se ona žena u jednom trenutku raspala. Nije bilo posrijedi ni srce.

Brzo je prešao preko tih nedoumica, bojeći se da će njegova tek naslućena teorija biti pobijena prije no što se uopće uspostavi.

A onda križ. Ne, bakterije to ne mogu objasniti. Zemlja; ne, ni tu nije bilo izlaza. Tekuća voda, ogledalo, češnjak... Osjećao je kako nekontrolirano drhti i poželje kriknuti iz sveg glasa kako bi obuzdao zahuktalu mašineriju svog mozga. Morao je pronaći nešto! Dođavola, opsova u sebi. Ne smijem ovo ispustiti!

Prisilio se da sjedne. Drhteći se spustio na stolicu i ostao nepomičan neko vrijeme dok se nije malo primirio. Blagi Bože, reče konačno u sebi, što se to događa sa mnom? Dođem do jedne ideje, a kada ona odmah ne uspije objasniti sve, obuzme me panika. Valjda sam malo skrenuo…

Ponovo je posegnuo za čašom; piće mu je sada bilo neophodno. Ispružio je ruku ispred sebe i gledao je kako prestaje drhtati. U redu, dječače, pokušao se našaliti sam sa sobom, smiri se malo. Djed Mraz stiže u grad s pregršt lijepih odgovora. Nećeš više biti siroti Robinson Crusoe, zarobljen na otoku noći, okružen oceanom smrti.

To ga je nasmijalo i malo se opustio. Slikovito, pomisli, zgodno. Posljednji čovjek na svijetu je pučki pjesnik.

No dobro, dosta, vrijeme je za počinak. Za danas je bilo dosta lutanja. Ne možeš to više izdržati. Upropastit ćeš si živce.

Najprije je trebalo nabaviti mikroskop. To je prvi korak, uporno je ponavljao u sebi dok se svlačio pokraj kreveta, ne obraćajući pažnju na neurotičan pritisak u želucu i s naporom potiskujući neodoljivu čežnju da se odmah, bez ikakva odgađanja, lati istraživanja.

Gotovo se razbolio dok je nepomično ležao u mraku i bjesomučno razmišljao samo o tom jednom, prvom koraku. Shvatio je da ne postoji drugi način. To je prvi korak, to je prvi korak. Dovraga sa želucem, napokon sam na pravom tragu.

Osmjehnuo se u tami, veseleći se poslu koji ga sutra čeka.

Prije no što je zaspao, na um mu pade još jedna ideja. Ugrizi, kukci, prenošenje s čovjeka na čovjeka - da li je sve to dovoljno da objasni užasnu brzinu kojom se zaraza širila svijetom?



51

Utonuo je u san razmišljajući o tom problemu. Bila su tri sata ujutro kada se probudio i otkrio da je u toku noći bješnjela pješčana oluja. I odjednom, u djeliću sekunde, shvatio je pravi odgovor.

11.11.11.11.

Prvi koji je našao bio je neispravan.

Postolje je bilo vrlo loše nivelirano, tako da ga je svaka vibracija remetila. Pomicanje pokretnih dijelova izazivalo je podrhtavanje čitave naprave. Ogledalo je ispalo iz ležišta pošto su pričvršćivači bili razlabavljeni. Osim toga, nedostajao je vijak za podešavanje kondenzora i polarizatora. Postojao je, dalje, samo jedan kotačić za korigiranje oštrine slike, tako da je morao pomicati predmet prema lećama kada je želio dobiti bolje uvećanje. I same leće bile su u jadnom stanju.

Međutim, on nije znao ništa o mikroskopima, tako da je bez razmišljanja uzeo prvi na koji je naišao. Poslije tri dana zavitlao ga je o zid, ljutito psujući, a potom ga bijesno zgazio nogama.

A onda, kada se malo smirio, otišao je u knjižnicu i potražio knjigu o mikroskopima.

Kad je sljedeći put krenuo po mikroskop, nije se vratio sve dok nije pronašao najbolji instrument. Ovaj je imao tri stupnja uvećanja, podstupnjeve za kondenzore i polarizatore, dobro postolje, usklađene regulatore, zjenicu dijafragme, kvalitetne leće. To je još samo jedan primjer, reče u sebi, koliko je glupo započinjati nešto bez plana. Da, da, da, progunda nezadovoljno.

Prisilio je sebe da provede prilično vremena u upoznavanju instrumenta.

Kombinirao je zrcala sve dok nije postao vičan usmjeriti zraku svjetlosti na objekt u djeliću sekunde. Upoznao je rad leća koje su se mijenjale u rasponu od pet centimetara do dva milimetra. S vremenom je naučio kako da stavi kap cedrova ulja na pločicu, a zatim spušta cijev mikroskopa sve dok leće ne dodirnu ulje. Slomio je čak trinaest pločica prije nego što mu je to pošlo za rukom.

Nakon tri dana strpljiva ispitivanja bio je u stanju brzo upravljati kotačićima regulatora uvećanja, kontrolirati dijafragme i kondenzore, usmjeriti preciznu količinu svjetlosti na pločicu, tako da je konačno stekao istančan osjećaj za upravljanje radom mikroskopa.

Nikada ne bi pomislio da buha izgleda tako božanstveno.

Zatim je uslijedilo postavljanje sasvim sitnih uzoraka - proces za koji se ubrzo ispostavilo da je znatno složeniji nego što je pretpostavljao.

Ma koliko se trudio, izgledalo je da nikako ne može odstraniti zrnca prašine iz uzoraka. Kada bi ih pogledao kroz mikroskop, činilo mu se da promatra kamenje.



52

Stvar su posebno otežale pješčane oluje koje su se u prosjeku dizale jednom u četiri dana. Konačno je bio prisiljen podići zastor oko radnog stola.

Također se navikao na sistematičnost dok je radio sa sitnim uzorcima. Ustanovio je, osim toga, da neprekidan rad s mikroskopom ne dozvoljava da se na pločicama skupi puno prašine. Isprva preko volje, ubrzo zabavljajući se, uskoro je svaka stvar imala svoje mjesto. Leće, epruvete, pipete, pločice, forcepsi, Petrijeve posude, igle, kemikalije - sve je bilo sustavno raspoređeno.

Tek tada je. na vlastito iznenađenje, otkrio da mu planski rad pruža veliko zadovoljstvo. Čini se da sam ipak sin starog Fritza, pomislio je jednom ironično.

A onda je konačno došao do uzorka krvi jedne žene.

Trebali su mu dani da pravilno stavi nekoliko kapi na pločicu, a zatim pločicu valjano centrira u fokus mikroskopa. U jednom mu se trenutku učinilo da mu to nikada neće poći za rukom.

A onda je slučajno jednog jutra, kao da radi nešto potpuno beznačajno, stavio trideset sedmu pločicu s uzorkom krvi pod leću, uključio svjetlo, namjestio osvjetljenje i ogledalo i podesio dijafragmu i kondenzor. Osjećao je kako mu svake sekunde srce sve brže kuca, kao da je znao da je došao pravi trenutak.

I doista, kucnuo je čas. Na trenutak je zaustavio dah.

Znači, nije bio posrijedi virus. Jer virus se ne može vidjeti. Blago trepereći na pločici, nalazila se neka klica. ,

Nazvat ću je vampiris. Riječ mu je pala napamet čim je pogledao kroz okular.

Provjerivši u jednom tekstu o bakteriologiji, otkrio je da je cilindrična bakterija koju je vidio bila jedan rijedak bacil - sićušna masa protoplazme koja se kreće kroz krv posredstvom malih bičeva koji se pružaju iz stanične opne. Ove kosolike vlati neprekidno se gibaju u tekućem hranilištu i pokreću bacil.

Dugo je stajao gledajući kroz mikroskop, nesposoban razmišljati ili nastaviti s istraživanjem.

Sve nepoznanice njegovih ispitivanja nalazile su se ovdje, na pločici, u vidu sićušnih tjelešaca koja su predstavljala uzrok vampira. Svi prethodni vjekovi strašljivog praznovjerja raspršili su se u trenutku kada je ugledao klicu.

Znanstvenici su, dakle, bili u pravu, u pitanju jest bila bakterija. Njega, Roberta Nevillea, trideset šest, jedinog preživjelog dopalo je da okonča istraživanje i otkrije ubojicu - klicu u vampirima.

Iznenada ga preplavi sva težina razočaranja. Doći do odgovora sada kada je bilo prekasno, predstavljalo je užasnu ironiju. Uzalud je pokušao odagnati očaj, ali nije uspio. Nije znao gdje da počne i osjećao se potpuno bespomoćno pred problemom. Postoji li bilo kakva nada da izliječi one koji su još živi? Nije znao ništa o bakterijama.



53

No znat ću, pomisli strasno i primi se proučavanja.

Određene vrste bacila, kada bi životni uvjeti postali nepogodni za njih, pokazivale su sposobnost stvaranja, iz samih sebe, tjelešaca koja su dobila naziv spore.

One su predstavljale kondenziran stanični sadržaj u ovalnom tijelu s debelim zidovima. Kada bi se oformilo, ovakvo bi se tijelo odvajalo od bacila i postajalo slobodna spora, izuzetno otporna na fizičke i kemijske promjene.

Kasnije, kada bi se uvjeti poboljšali, spora se opet pretvarala u bacil, ponovo zadobivajući sve osobine matične klice.

Robert Neville je stajao pred radnim stolom, zaklopljenih očiju i ruku čvrsto oslonjen o rub pulta. Ima nečeg u tome, uvjeravao se, ima nečeg u tome. Ali čega?

Pretpostavimo, počeo je razmišljati, da vampiri nemaju krvi. U tom slučaju, uvjeti za bacil vampiris bili bi nepovoljni.

Štiteći sebe, klica stvara spore. Vampiri tada padaju u komu. A onda, kada uvjeti ponovo postanu povoljni, vampiri dolaze k sebi, posve neoštećena tijela.

Ali kako klica zna da li je krv pogodna za život? Ljutito je tresnuo šakom o stol. A onda ponovo uze čitati. Postojalo je tu još nešto. Osjećao je to.

Ukoliko se pravilno ne hrani, metabolizam bakterije postaje abnormalan pri čemu otpočinje proizvodnja bakteriofaga (neživih, samoreproducirajućih proteina). Ove bakteriofage uništavaju bakterije.

Ukoliko nema krvi, metabolizam bacila je također abnormalan, apsorbiraju vodu, nadimaju se, dok se konačno ne rasprsnu, razorivši sve stanice.

Ponovo pretvaranje u spore; stvari se počinju uklapati.

U redu, pretpostavimo da vampiri ne padaju u komu. Možda se njihovo tijelo raspada bez krvi. Klica i dalje može proizvoditi spore i...

Tako je! Pješčane oluje!

Oluja je ta koja raznosi oslobođene spore. One se uvlače u sićušne proreze na koži koje su napravila oštra zrnca prašine. Našavši se jednom u koži, spora se može ponovo pretvoriti u klicu i razmnožavati jednostavnom diobom. Ovakvim progresivnim razmnožavanjem uništava se okolno tkivo, a krvne žile se pune bacilima. Kada se razori stanično tkivo, bacili oslobađaju otrovna, agresivna tjelešca u okolna zdrava tkiva. I tako otrov stiže do krvotoka.

Tu se krug zatvara.

I sve to bez krvožednih vampira koji se šuljaju oko kreveta heroina. Bez šišmiša koji lepršaju oko prozora ukletih zamaka, bez ičeg natprirodnog.

Vampiri su bili stvarni. Jedino što nitko nikada nije otkrio istinu o njima.

A onda Nevilleu pade na pamet da s novim otkrićem poveže povijest velikih pomora.



54

Najprije se sjetio pada Atene. U toj katastrofi bilo je mnogo sličnosti sa zarazom iz 1975. Prije nego što se bilo što moglo učiniti, grad je pao. Povjesničari su pisali o bubonskoj kugi. Međutim, Robert Neville je sada bio skloniji vjerovati kako su u pitanju bili vampiri.

Ne, ne vampiri. Postalo mu je jasno da su duhovi bili isto tako oruđe u rukama klica kao i nedužni živi ljudi koji su bili zaraženi. Klica je bila opaki razbojnik. Klica koja se skrivala iza mračnih velova legendi i praznovjerja, zamahujući svojim bičem, dok su se ljudi grčili pred vlastitim strahom.

A što je s Crnom smrti, onom užasnom pokorom koja je prohujala Europom, desetkujući cijele tri četvrtine stanovništva?

Vampiri?

Oko deset sati navečer počela ga je boljeti glava, a oči su ga pekle kao vrele kapi želatine. Bio je i gladan. Izvadio je odrezak iz hladnjaka i dok se meso pržilo, otišao se istuširati.

Trgnuo se kad je kamen zabubnjao o zid kuće. Lice mu se iskrivi u grimasu. Bio je toliko zauzet cijeli dan da je sasvim zaboravio ovaj čopor koji bi mu se noću okupljao oko kuće i dizao graju.

Dok se brisao, iznenada je shvatio da ne zna koliko je od tih vampira fizički živo, a koliko se njih pokreće samo zahvaljujući klicama. Čudno, pomisli, da to ne znam. Očigledno ih je bilo iz obje grupe, pošto sam u neke pucao bez ikakva rezultata, dok su druge meci uništavali. I tada mu sinu ideja da su mrtvi vampiri na neki način imuni na hice.

Ovo je otvorilo sljedeće pitanje. Zašto onda živi pohode njegovu kuću? I zašto svega nekolicina, a ne svi iz ovog područja?

Uz odrezak je popio čašu vina, iznenađen koliko mu je sve prijalo. Hrana mu je inače imala okus drveta. Sigurno mi se apetit danas vratio zbog rada, pomisli.

Osim toga, cijeli dan uopće nije okusio piće. Štoviše, nije osjetio ni potrebu za njim. Odmahnuo je glavom. Zaboljela ga je spoznaja da piće za njega predstavlja neku vrstu emocionalne utjehe.

Odrezak je oglodao do kosti, pa je čak i nju počeo gristi. Zatim je ponio bocu s vinom u blagovaonicu, uključio gramofon i zavalio se u naslonjač s osjećajem ugodnog umora.

Slušao je prvu i drugu suitu iz Ravelova Dapfnis i Chloe. Sva su svjetla bila ugašena izuzev lampice na gramofonu. Na trenutak mu iz svijesti nestade svaka misao o vampirima.

Pa ipak, malo kasnije, nije mogao odoljeti, a da ne baci još jedan pogled kroz mikroskop.

Vi, gadovi, pomisli, gledajući s neobičnom radoznalošću u sićušnu protoplazmu koja je treperila na stakalcu. Vi mali, prljavi gadovi.



55

12.12.12.12.

Sljedeći je dan bio ušljiv.

Kvarcna lampa poubijala je klice na stakalcu, ali to ništa nije objašnjavalo.

Zatim je pomiješao alil-sulfid sa zaraženom krvlju i opet se ništa nije dogodilo. Alil-sulfid je bio apsorbiran, ali su klice nastavile živjeti. Nervozno je koračao po spavaćoj sobi.

Zazirali su od češnjaka, a krv je predstavljala osnovu njihova postojanja. Pa ipak, kada bi se češnjak pomiješao s krvlju, ništa se nije događalo. U očajanju ljutito stisnu šake.

Čekaj malo, ova krv je pripadala živom vampiru.

Jedan sat kasnije imao je uzorak druge vrste. Pomiješao ga je s alil-sulfidom, a onda nestrpljivo pogledao kroz mikroskop. Ponovo ništa.

Knedl mu zastade u grlu.

Što je s kolcem? Njega je dovodio u vezu jedino s iskrvavljivanjem, ali je znao da nije stvar u tome. Ona prokleta žena.

Dobar dio popodneva pokušavao se usredotočiti na nešto konkretno. Konačno, glasno opsovavši, on odgurnu mikroskop i izađe u blagovaonicu. Tu se zavalio u naslonjač i ostao dugo sjediti, nervozno dobujući prstima po naslonu.

Sjajno, Neville, pomisli. Ti si nevjerojatan. Najbolji si u razredu. Sjediš ovdje kao neka vreća. Trgni se već jednom. Kao da sam sasvim izgubio bistrinu. Nisam u stanju zrelo razmišljati dva dana zaredom, a da se ne pojavi neka rupa. Ja sam beskoristan, bezvrijedan, glup, budala.

U redu, slegnu ramenima, to smo zaključili. A sada se vratimo problemu.

Postoji nekoliko neospornih činjenica, ponovi u sebi. Imamo klicu, ona se prenosi, sunčevi zraci je ubijaju, češnjak djeluje na nju. Neki vampiri spavaju u zemlji, kolac ih uništava. Oni se ne pretvaraju u vukodlake i šišmiše, već same životinje bivaju zaražene klicom i postaju vampiri.

U redu.

Napravio je popis. Jednu kolonu naslovio je "Bacili", a iznad druge je stavio upitnik.

Zatim je počeo.

Križ. Ne, on nema nikakve veze s bacilima. Ako postoji nešto, to je samo na psihološkom planu.

Zemlja. Postoji li nešto u tlu što pogoduje klici? Ne. Kako bi ona onda dospjela u krvotok? Osim toga, veoma mali broj spava u tlu.



56

Nešto ga je stegnulo u grlu kada je dodao drugu stavku u kolonu koja je počinjala upitnikom.

Tekuća voda. Da li se ona možda može apsorbirati kroz pore i... Ne, to bi bilo besmisleno. Oni izlaze van po kiši koja im ništa ne smeta. Još jedna crta u desnoj koloni. Dok je zapisivao, ruka mu je lagano drhtala.

Sunčeva svjetlost. Uzaludno je pokušavao povratiti samopouzdanje ubilježivši prvu stavku u željenu kolonu.

Kolac. Ne. Nešto mu se skupi u grlu. Ni od toga nema ništa.

Ogledalo. Za ime Boga, kako ogledalo može imati bilo kakve veze s virusom? Njegov neuredan rukopis u desnoj je koloni postajao sve nečitljiviji. Ruka mu se i dalje tresla.

Češnjak. Stisnuo je zube. Morao je dodati bar još jednu stavku u kolonu pod naslovom "Bacili". Bilo je to gotovo pitanje časti. Predao se intenzivnom razmišljanju. Češnjak, češnjak. Mora na neki način djelovati na klice. Ali kako, za ime Boga?

Počeo je upisivati posljednju stavku u desnu kolonu, ali prije no što je završio, obuze ga plima bijesa kao što lava izbija iz vulkanskog kratera.

Do đavola!

Zgužvao je papir u lopticu i zavitlao ga preko sebe. Stajao je tako, pomahnitao i ukočen, zvjerajući unaokolo. Imao je želju da slomi nešlo, bilo što. Mislio si da je tvoj mahniti period prošao, ha! isceri se sam sebi u lice, krenuvši teškim korakom prema baru.

A onda se trže i stade na pola puta. Ne, ne, ne počinji opet, zavapilo je nešto u njemu. Dvije drhtave ruke provukoše se kroz ravnu plavu kosu. Vrat mu se grčio, a cijelo tijelo podrhtavalo od potiskivane želje za nasiljem.

Zvuk viskija koji je klokotao u čašu razbjesnio ga je. Naglo je okrenuo bocu nadolje i viski se poče izlijevati u dugačkom mlazu, prelijevajući se preko rubova čaše i cureći na mahagonijsku plohu bara.

Ispio je nadušak cijelu čašu, glave nagnute unatrag, dok mu se viski cijedio niz kutove usana i slijevao na revere košulje.

Ja sam životinja! povika iz sveg glasa. Ja sam tupa, glupa životinja i zato ću se napiti.

Iskapio je čašu, a potom ju zavitlao preko sobe. Ona se odbi o policu s knjigama i otkotrlja preko tepiha. Tako dakle, nećeš se razbiti, ha?! povika on mahnito, pojurivši preko sobe, i poče skakati u teškim cipelama po čaši, sve dok ju nije sasvim smrvio.

Zatim se trgnuo i ponovo otišao do bara. Napunio je novu čašu i izlio njezin sadržaj u grlo. Žao mi je što nemam crijevo na boci, pomisli. Tako bih se mogao nalijevati sve dok mi viski ne izađe na uši. Sve dok ne budem plivao u njemu!



57

Zavitlao je čašu preko sobe. Preslabo, preslabo, dođavola! Nastavio je piti izravno iz otvorene boce, požudno gutajući, mrzeći i kažnjavajući sebe oporim viskijem koji mu je žario grlo.

Ovako ću se udaviti! bjesnio je u sebi. Ugušit ću se, utopit ću se u viskiju! Kao Clarence u malvaziji. Crknut ću, crknut ću, crknut ću!

Zavitlao je gotovo praznu bocu preko sobe i ona se rasprsnu o tapiseriju. Viski se poče razlijevati po granama drveća i slijevati na tlo. Neville priđe tapiseriji i podiže komadić razbijene boce. Zatim se uspravi i zari oštar rub stakla u sliku, strgnuvši ju hitrim pokretom sa zida. Tako! promrmlja zadihano, tako ti i treba!

Dohvatio je novu čašu i tresnuo je o pod, a zatim mu pogled skrenu prema ruci u kojoj osjeti oštar bol. Grlić mu je rasjekao kožu.

Odlično! likovao je zlobno, stisnuvši grlić između dvije ruke, dok mu je krv u velikim kapima istjecala na tepih. Krvari dok ne crkneš, ti glupa, bezvrijedna budalo!

Jedan sat kasnije bio je potpuno pijan; ležao je potrbuške na podu s blaženim izrazom lica.

Svijet je otišao dođavola. Nema više klica ni znanosti. Svijet je prešao u natprirodno, ovo je sad natprirodan svijet. Harperova čudesa, Duh subotnje večeri i Nadstojnik zloduh, Mladi doktor Jekyl, Drakulina druga žena i Smrt može biti divna. Ne zabadaj nikad kolac dopola i Mrtvački sanduk braće Smith.

Dva dana je proveo mrtav pijan, planirajući ostati u tom stanju do kraja života. Ili bar dok ne iscrpe sve zalihe viskija.

Možda bi se ostvarilo nešto od tog da se u međuvremenu nije dogodilo čudo.

Desilo se to trećeg jutra, kada je isteturao na trijem da provjeri je li svijet još ondje gdje je ranije bio.

Ugledao je psa kako njuška po travnjaku.

Čuvši da se otvaraju vrata, pas je prestao rovati po travi, iznenada uplašeno podigao glavu i munjevito se dao u bijeg na svojim mršavim nogama.

Na trenutak, Robert Neville je bio toliko zaprepašten da se nije uspio pomaknuti s mjesta.

Stajao je kao okamenjen, tupo buljeći u psa koji je brzo pretrčavao ulicu, dok mu se dugi rep motao oko nogu.

Pa on je živ! I to danju! Jurnuo je naprijed s luđačkim krikom na usnama, ali se spotaknuo i gotovo opružio preko travnjaka. Noge su mu bile kao od olova, a rukama nije uspijevao uspostaviti ravnotežu. S naporom se uspravio i nastavio juriti za psom.

"Hej!" povika glasom koji je razbio tišinu Ulice Cimarron. "Vraćaj se ovamo!"



58

Cipele mu zatutnjaše pločnikom. Svaki korak po asfaltu zadavao mu je oštar bol u glavi. Srce mu je snažno udaralo u grudima. "Hodi ovamo, momče!"

S druge strane ulice, pas je grabio duž pločnika sa skvrčenom desnom zadnjom nogom, dok su mu šape greble po asfaltu.

"Hodi, momče, neću ti ništa!" vikao je Robert Neville na sav glas.

Trčao je već dobar komad puta, dok mu je u glavi nesnosno bubnjalo. Pas je zastao na trenutak i osvrnuo se. A onda je šmugnuo između dvije kuće i na trenutak ga je Neville ugledao iz profila. Imao je sivo-bijelu dlaku i očigledno nije bio rasni pas. Lijevo uho visjelo mu je nemoćno niz vrat, dok mu se omršavjelo tijelo zanosilo dok je trčao.

"Ne bježi!"

Nije bio svjestan histerične mahnitosti u glasu dok je vikao za psom. Nešto ga je počelo gušiti kada je vidio kako pas zamiče između dvije kuće. Obuzeo ga je neobjašnjiv strah i potrča brže, ne obazirući se na oštar bol koji je osjećao u glavi i trbuhu, spreman staviti sve na kocku samo da uhvati psa.

Ali kada je stigao iza kuće, psa više nije bilo. Otrčao je do drvene ograde i pogledao preko. Ništa. Okrenuo se munjevito natrag da,bi vidio ne vraća li se pas možda putem kojim je on upravo prošao.

Međutim, psa nije bilo.

Čitav sat lutao je unaokolo na nesigurnim nogama, uzaludno pretražujući skrovite zakutke. Svakih nekoliko trenutaka dozivao je psa: "Hodi, momče, hodi!"

Kada se napokon odlučio vratiti kući, na licu je imao izraz klonule beznadnosti. Proći živ kroz sav ovaj pakao i poslije toliko vremena sresti nekog srodnog, a onda ga izgubiti. Čak i ako je to bio samo pas. Samo pas? Za Roberta Nevillea taj pas je sada predstavljao vrhunac planetarne evolucije.

Nije mogao niti jesti, niti piti. Osjetio se veoma bolesnim i iscrpljenim poslije svega što je doživio tog jutra, tako da je morao leći. Ali nije uspio zaspati. Ležao je u krevetu tresući se u groznici, dok mu se glava nemirno klatila sa strane na stranu ravnog jastuka.

"Hodi, momče", mrmljao je bez prestanka u bunilu. "Hodi, momče, neću ti ništa!"

Popodne je ponovo krenuo u potragu. U cijela dva bloka u oba smjera od svoje kuće pretražio je svaki pedalj, svaku stopu, svaku kuću. Ali nije našao ništa.

Kada se vratio kući oko pet, nalio je u jednu zdjelu mlijeko i odrezao komadić kobasice. Ostavio je vijenac češnjaka okolo, kako vampiri ne bi dirali hranu namijenjenu psu.

Ali kasnije mu pade na um da je i pas sigurno zaražen, pa će ga češnjak sigurno otjerati. Nešto mu tu ipak nije bilo jasno. Ako je pas bio zaražen, kako je mogao biti vani preko dana? Osim ako nije imao sasvim male doze bacila u krvi, tako da još nije bio doista zaražen. Ali, ako je to točno, kako je onda preživio noćne napade?



59

Oh, moj Bože, sinu mu iznenada, što ako pas dođe noćas po hranu i oni ga ubiju? Što ako ujutro pronađe mrtvo truplo na travnjaku, svjestan da je on odgovoran za to? To ne smije biti, zajeca u sebi. Prosut ću si mozak ako se to dogodi, kunem se da hoću.

Ova misao se nadovezala na staru dilemu: zašto se uopće nastavlja boriti. U redu, sada je postojalo nekoliko mogućnosti za eksperimentiranje, ali život je ostao podjednako mučan i turoban kao prije. Bez obzira na sve što je imao, ili mogao imati (izuzev, naravno, nekog drugog ljudskog bića), ovakav život nije obećavao nikakvo poboljšanje, pa čak ni promjenu. Kako su stvari sada stajale, njegova budućnost neće se nimalo razlikovati od sadašnjosti. A koliko ga je godina još čekalo? Trideset, možda četrdeset godina ovakvog životarenja.

Pao mu je mrak na oči pri pomisli na još četrdeset godina ovakva života.

Pa ipak, još nije digao ruku na sebe. Doduše, slabo se brinuo o svom tijelu. Neredovito je jeo, pio, spavao, i uopće, sve je radio neredovito. Njegovo zdravlje nije bilo čelično, slutio je da ga je već na neki način načeo.

Ali loš odnos prema vlastitu tijelu još nije značio i samoubojstvo. Nikada nije istinski razmišljao o tome. Zašto?

Pitanje je ostalo bez odgovora. On nije bio prisiljen ni na što niti se pokorio životu koji bi mu bio nametnut. I evo gdje je sada, osam mjeseci nakon što je pošast odnijela posljednju žrtvu, devet otkako je posljednji put razgovarao s nekim ljudskim bićem, deset otkako je Virginia umrla. Bio je čovjek bez budućnosti, u čijoj sadašnjosti nije postojala nikakva nada. Pa ipak, nije pomišljao na samoubojstvo.

Instinkt? Ili je možda u pitanju bila obična glupost? Nesposobnost da se uvidi nužnost samoubojstva? Zašto to nije učinio u početku, kada je bio u ponoru depresije? Što ga je nagnalo da utvrdi kuću, instalira zamrzivač, generator, električni štednjak, rezervoar za vodu, da podigne staklenik, napravi radionicu, spali okolne kuće, skupi ploče, knjige i velike zalihe hrane, pa čak i - gotovo da čovjek ne povjeruje - da rasprostre veliku tapiseriju na zidu.

Zaklopio je oči. Zašto se pitati, zašto uopće misliti? Nije bilo odgovora. Njegovo trajanje je slučajno i poslušno životarenje. Jednostavno je preglup da svrši sa svim tim, to je otprilike to.

Nešto kasnije zalijepio je poderane dijelove tapiserije. Zakrpana mjesta nisu izgledala loše, osim kada bi ih promatrao iz neposredne blizine.

Pokušao je u jednom trenutku ponovo razmišljati o problemu bacila, a onda je shvatio da se ne može usredotočiti ni na što, osim na psa. Na vlastito zaprepaštenje uhvatio je sebe u jednom trenutku kako se tiho moli da se psu ništa ne dogodi. Bio je to moment kada je osjetio očajničku potrebu da vjeruje u boga koji vodi računa o svojoj pastvi. Ali čak je i moleći se osjetio je tračak samoprijezira i znao je da je svakog trenutka u stanju izvrgnuti svoju molitvu ruglu.

Pa ipak, nekako je uspio obuzdati bezbožnika u sebi i nastaviti s molitvom. Jer žarko je želio tog psa, on mu je bio više nego potreban.



60

13.13.13.13.

Kada je ujutro izašao van, vidio je da su mlijeko i kobasica nestali.

Pogledom je preletio preko travnjaka. Na travi su se nalazile dvije sklupčane žene, ali psa nije bilo. S usana mu je skliznuo uzdah olakšanja. Hvala ti, Bože, pomisli. A onda se nasmija kroz stisnute zube. Da sam stvarno pobožan, ovo bi bilo uslišavanje moje molitve.

Pa ipak, odmah si je počeo predbacivati što nije bio budan u vrijeme kada je pas došao. Zacijelo se to dogodilo odmah nakon svitanja, kada je na ulicama ponovo postalo sigurno. Pas je sigurno već posjedovao razvijen osjećaj za opasnost. Ali on je u svakom slučaju trebao biti budan.

Utješila ga je nada da je vjerojatno pridobio psa hranom. U jednom trenutku zabrinula ga je pomisao da su hranu možda uzeli vampiri, a ne pas. Ali neki tragovi su brzo odagnali ovaj strah. Kobasica nije bila podignuta iz vijenca češnjaka, već provučena kroz njega na betonsku ploču trijema. Također su se svuda oko zdjele vidjele lokvice mlijeka, još svježe, koje je sigurno napravio pas koji je halapljivo pio.

Prije no što je doručkovao, ponovo je iznio van mlijeko i kobasicu; stavio je hranu u hlad, kako mlijeko ne bi bilo pretoplo. Razmišljao je nekoliko trenutaka, a onda je dodao i zdjelu s hladnom vodom.

Pošto je objedovao, odnio je dvije žene do velike lomače, a zatim se u povratku zaustavio kod supermarketa i uzeo dva sanduka najbolje hrane za pse, kao i po jednu kutiju kolača, bombona, sapuna, praška za buhe i oštru četku za pranje četveronožnih ljubimaca.

Blagi Bože, netko bi pomislio da sam dobio bebu, pade mu napamet dok se vraćao prema kolima s rukama punim paketa. Na usnama mu zaigra osmijeh. Zašto se pretvarati? razmišljao je. Odavno nisam bio ovako uzbuđen. Ljutnja koju je osjetio kada je vidio klicu kroz mikroskop nije bila ništa u usporedbi s emocionalnim šokom koji je doživio kada je ugledao psa.

Odvezao se kući brzinom od sto trideset kilometara na sat. Kad je stigao, obuzela ga je plima razočaranja jer su mlijeko i meso bili nedirnuti. Pa što si očekivao? upita se sarkastično. Psi ne jedu svakih pola sata.

Spustivši hranu za pse i ostale stvari koje je donio iz samoposluživanja na kuhinjski stol, bacio je pogled na sat. Deset i petnaest. Pas će se sigurno vratiti kad ogladni. Budi strpljiv, reče u sebi. Sačuvaj bar tu vrlinu.

Odložio je u ostavu kutije i pakete. Zatim je izašao van i provjerio fasadu kuće i staklenik. Morao je pričvrstiti jednu otkinutu dasku i zamijeniti napuknutu ploču na krovu staklenika.

Dok je skupljao češnjeve češnjaka, ponovo se zapitao zbog čega se vampiri u napadima ne koriste vatrom. Takva taktika bila bi više nego preporučljiva. Je l' moguće da se boje plamena? Ili su možda, jednostavno, odveć glupi za to? U svakom slučaju, njihovi umovi nisu više onako pronicljivi kao prije. Prijelaz iz života u pokretnu smrt sigurno je dovodio do novih oštećenja.



61

Ne, ova teorija nije valjala, zato što su se oko njegove kuće noću skupljali i živi. Izgleda, ipak, da je sve u redu s njihovim mozgovima.

Odustao je od daljnjeg razmišljanja zato što ga je čekalo mnogo poslova. Proveo je ostatak jutra pripremajući i vješajući ogrlice od češnjaka. Ponovo mu je palo na um pitanje zbog čega češnjak djeluje na vampire. Legende su bez izuzetka govorile o podzemnom dijelu biljke češnjaka. Slegnuo je ramenima. Nije bilo nikakve razlike. Češnjak je djelovao podjednako odbojno, bez obzira koji dio biljke uzeo.

Nakon ručka, sjeo je pokraj špijunke i s vremena na vrijeme bacao pogled prema zdjeli i tanjuru. Nije bilo nikakva zvuka izuzev gotovo nečujna brujanja klima uređaja u spavaćoj sobi, kupaonici i kuhinji.

Pas je došao u četiri. Neville je gotovo zadrijemao u stolici pokraj špijunke. A onda se trže i zabulji s nevjericom u psa koji je lagano šepajući prelazio ulicu. Životinja je gledala prema kući opreznim očima okruženim prstenima bijele dlake. Neville se zapitao što se dogodilo s njegovom šapom.

Žarko ju je želio izliječiti i tako steći naklonost psa. Androklov duh, pomisli u tami kuće.

Prisilio se da ostane nepomičan i promatra. Osjetio je gotovo nevjerojatnu plimu topline i prirodnosti gledajući psa kako srče mlijeko i jede kobasicu, zadovoljno mljackajući čeljustima. Neville je sjedio s blagim osmijehom na licu, osmijehom kojega ni sam nije bio svjestan. Bio je to tako lijep pas.

Grlo mu se stegnulo kada je pas završio s jelom i počeo se udaljavati od trijema. Skočivši sa stolice, munjevito jurnu prema prednjim vratima.

A onda se naglo trže. Ne, to bi bilo pogrešno, odluči zlovoljno. Samo ćeš ga preplašiti ako izađeš. Pusti ga da ode sada, pusti ga da ode.

Vratio se do špijunke i promatrao psa kako šepajući prelazi ulicu i ponovo zalazi između one dvije kuće. Osjetio je gorčinu u ustima kada je psa nestalo. U redu je, pokušao se umiriti, već će se vratiti.

Napustio je mjesto pokraj špijunke i pošao pripremiti neko lagano piće. Sjedeći u naslonjaču i polako pijuckajući, pitao se gdje pas provodi noć. Najprije se osjetio veoma zabrinutim zato što ga ne može domamiti u kuću. Ali onda je shvatio da je pas sigurno veoma vješt u sakrivanju kada je uspio preživjeti dosada.

Bio je to, vjerojatno, jedan od onih nemogućih slučajeva koji krše stopostotne zakone. Na neki način, srećom, sklonim podudarnostima, ili možda izuzetnim umijećem, pas je uspio preživjeti pomor kao i užasne žrtve zaraze.

Počeo je razmišljati. Ako je jedan pas, sa svojom ograničenom inteligencijom, prošao kroz cijeli taj pakao, zar onda čovjek, čiji je um neusporedivo razvijeniji, ne bi imao više šansi za opstanak?

Prisilio se da misli na nešto drugo. Svaka nada predstavljala je opasnost. S tim je odavno bio načisto.



62

Sljedećeg jutra pas je ponovo došao. Ovaj put Robert Neville je otvorio prednja vrata i izašao na trijem. Pas je u istom trenutku zaboravio na tanjur i zdjelu i mahnito se sjurio niz ulicu, dok mu je desno uho nemoćno visjelo. Neville je jedva obuzdao poriv da potrči za njim. Što je mirnije mogao, sjeo je na rub trijema. S druge strane ulice pas je ponovo utrčao u prolaz između dvije kuće i nestao. Poslije petnaest minuta, Neville se vratio u kuću.

Brzo je doručkovao, a zatim iznio van još hrane.

Pas je došao u četiri i Neville je ponovo izašao na trijem pošto se prethodno uvjerio da je pas završio s jelom.

I ovaj put pas je munjevito pobjegao. Ali sada je, vidjevši da ga nitko ne progoni, zastao na drugom kraju ulice i na trenutak se osvrnuo.

"Ne boj se, momče", doviknu mu Neville, ali na zvuk njegova glasa pas brzo nestane u prolazu. Neville je ukočeno sjedio na trijemu, nestrpljivo grizući donju usnu. Dođavola, pa što mu je sad? Nisam ni prstom mrdnuo.

Počeo je razmišljati o tome kroz što je sve pas prošao. Beskrajne noći puzanja po tami, skriven Bog zna gdje, dok mu se mršave grudi preplašeno dižu i spuštaju, a oko drhtava tijela koračaju legije vampira. Mukotrpno traganje za hranom i vodom, borba za goli život u svijetu koji je izgubio gospodare, a povrh svega s navikama koje su ga činile zavisnim od čovjeka.

Jadni mali dečko, pomisli, bit će ti mnogo bolje kada budeš došao živjeti sa mnom.

A onda mu na pamet pade da pas možda ima više šansi za opstanak nego čovjek. Psi su bili manji i bila su im dostupna mjesta do kojih vampiri nisu mogli doći. Možda su bili u stanju na neki način osjetiti njihovo neprijateljstvo, namirisati ga.

Ova pomisao nije ga pretjerano usrećila. On se i dalje, bez obzira na razum, nadao da će jednoga dana pronaći nekoga sličnog sebi - nekog čovjeka, ženu ili dijete, sasvim svejedno. Seks je gotovo izgubio značaj čim je prestao biti glavna tema dana. Sada je postojala jedino usamljenost.

Ponekad bi se uljuljkivao u sanjarenje kako je pronašao nekoga. Međutim, znatno češće se morao uvjeravati kako ipak nije istina ono što je objektivno smatrao neizbježnim - da je jedini živi čovjek na svijetu. Ili barem u onom dijelu svijeta koji mu je sada bio dostupan.

Utonuvši u misli, gotovo je zaboravio da se približava noć.

A onda je krajičkom oka ugledao Bena Cortmana kako trči prema njemu s druge strane ulice.

"Neville!"

Munjevito je skočio s trijema i utrčao u kuću, drhtavim rukama zabravivši i poduprijevši velikom gredom vrata iza sebe.

Neko vrijeme izlazio bi na trijem čim bi pas završio s jelom. I svaki put kada bi se on pojavio, pas bi se dao u bijeg, ali kako su dani prolazili, trčao je sve sporije, zaustavivši se na



63

pola ulice i zalajavši. Neville nikada nije krenuo za psom, već bi samo sjeo na trijem i promatrao. Bila je to smišljena igra.

A onda je jednoga dana Neville sjeo na trijem prije no što je pas došao. Kada se pseto pojavilo s druge strane ulice, ostao je nepomično sjediti.

Petnaestak minuta pas je sumnjičavo kružio pločnikom, neodlučan da li da priđe hrani ili ne. Neville je sjeo dovoljno daleko od tanjura i zdjele, kako ne bi obeshrabrio svog novog prijatelja. Mahinalno je prekrižio noge i ovaj neočekivani pokret natjerao je psa u trk. Nakon toga Neville se više nije micao i pseto se vratilo poslije nekog vremena, nastavivši neodlučno kružiti ulicom; pogled mu je neprestano puzio s Nevillea na hranu i natrag.

"Hajde, momče," reče Neville. "Budi dobar peso i pojedi ovo." Prošlo je još deset minuta. Pas se sad nalazio na travnjaku, krećući se u koncentričnim lukovima koji su postajali sve kraći.

A onda se zaustavio. Zatim se lagano, šapu pred šapu, počeo penjati prema zdjeli i tanjuru, ne skidajući ni na trenutak pogled s Nevillea.

"Hrabro, momče", ponavljao je Neville blago. Ovaj put se pas nije trznuo niti pobjegao na zvuk njegova glasa. Pa ipak, Neville je i dalje sjedio nepokretno, kako ne bi uplašio pseto nekim naglim pokretom.

Pas se polako primicao tanjuru, dok mu je tijelo, napeto kao struna, čekalo neku Nevilleovu kretnju.

"Sve je u redu", ponavljao je Neville psu.

A onda se pseto sasvim primakne i zgrabi meso iz tanjura. Nevilleov veseo smijeh pratio je njegovo mahnito, šepavo bježanje preko ulice.

"Brz si kao munja", doviknu Neville sa simpatijom.

Zatim je sjeo na trijem i promatrao psa kako jede. Zaustavio se na požutjelu travnjaku s druge strane ulice i halapljivo gutao kobasicu, promatrajući neprestano Nevillea krajičkom oka. Dobar tek, pomisli Neville, gledajući psa. Odsada ćeš dobivati pseću hranu. Svježe meso je prevelik luksuz za tebe.

Kada je završio s jelom, pas se uspravi i ponovo krenu preko ulice, ovaj put manje oklijevajući. Neville je i dalje nepomično sjedio, osjećajući kako mu srce nervozno udara u grudima. Pas mu je počinjao vjerovati i ta spoznaja izazvala je drhtavicu u njemu. Sjedio je na trijemu, očiju uprtih u pseto.

"Samo mirno, momče", rekao je poluglasno. "Popij sada svoju vodu."

Usne mu se iznenada razvukoše u zadovoljan osmijeh kad je ugledao kako se zdravo uho psa naćuljilo. Pa on me sluša, pomisli Neville oduševljeno. On shvaća da mu se obraćam i da mu želim dobro.

"Tako je, momče", ponavljao je blagim glasom. "Popij svu vodu i mlijeko, dobro će ti činiti. Ništa se ne boj."



64

Pas je prišao zdjeli s vodom i počeo požudno piti. S vremena na vrijeme podizao bi glavu da baci pogled na njega, a zatim bi uronio njušku natrag u vodu.

"Neću ti ništa", mrmljao je Neville psu.

Vlastiti glas zvučao mu je jako čudno. Ako netko ne čuje sebe čitavu godinu dana, onda mu se vlastiti glas čini krajnje neobičnim. Čitava godina provedena u tišini predstavljala je veoma dugo razdoblje. Kada budeš došao da živimo zajedno, pomisli Neville, zaglušit ću ti uši pričanjem.

Pas je prestao piti vodu.

"Hodi, momče", pozva Neville psa, potapšavši se po nozi. "Hodi."

Pas ga je radoznalo pogledao, dok mu se zdravo uho ponovo naćuljilo. Te oči, pomisli Neville. Postoje čitavi svjetovi osjećaja u njima! Nevjerica, strah, nada, usamljenost - sve se presijava u tim velikim smeđim očima. Jadni mali pesek.

"Hodi, momče, neću ti ništa", reče blago. Pa ipak, kada se digao, pas je pobjegao. Neville je dugo stajao gledajući za psom koji se udaljavao, lagano odmahujući glavom.

Prošlo je tjedan dana. Svakog dana Neville bi sjedio na trijemu dok je pas jeo. Bilo je potrebno mnogo strpljenja prije no što je pas počeo prilaziti tanjuru i zdjeli bez oklijevanja, gotovo smjelo, sa sigurnošću koju osjeća prema dobrom gospodaru.

A svaki put Neville bi mu se blago obraćao.

"Tako je, momče. Samo ti jedi. Paše ti hrana, zar ne? Naravno da ti paše. Ja sam ti prijatelj. Ja ti dajem hranu. Samo ti jedi, momče, to je sve za tebe. Ti si dobar psić." Bilo je to beskrajno tepanje, primirivanje i odaginjanje svih mora iz preplašena psećeg uma.

Svakoga dana Neville bi sjedao sve bliže i bliže, sve dok konačno nije bio tako blizu da je mogao dodirnuti rukom psa, samo ako bi ju malo ispružio. Pa ipak, nije to učinio. Ne želim riskirati, govorio je u sebi. Neću ga uplašiti.

Ali bilo se teško obuzdati. Osjećao je neodoljiv poriv da posegne za glavom psa i pomiluje ju. Imao je užasnu potrebu da ponovo voli nešto, a ovaj pas je bio baš lijepo ružno pseto.

Nastavljao je govoriti psu sve dok se nije opet navikao na zvuk vlastitog glasa. Pseto više nije podizalo pogled dok je on govorio. Sada je dolazilo bez zebnje, pojelo svoj obrok i na kraju kratko zalajalo u znak rastanka s druge strane ulice. Uskoro ću ga moći potapšati po glavi, reče Neville u sebi. I tako, dani su se pretvorili u tjedne, a on je svakim časom postajao sve bliži novom prijatelju.

A onda jednoga dana pas nije došao.

Neville je gotovo pomahnitao. Toliko se navikao na posjete psa da su one postale glavni događaj dana. Sve se vrtjelo oko hranjenja pseta, dok je na istraživanja sasvim zaboravio i sve ostavio za kasnije, motiviran jedino željom da ima psa u kući.



65

Proveo je uspaničeno popodne pretražujući susjedstvo i dozivajući psa na sav glas. Ali traganje nije urodilo plodom i on se vratio kući na bezukusnu večeru. Pas se nije pojavio na večeru te noći, niti na doručak sljedećeg jutra. Neville se ponovo dao u potragu, ali također s mršavim ishodom. Oni su ga se dočepali, odjekivalo mu je u glavi, prljavi gadovi su ga uhvatili. Pa ipak, nije sasvim vjerovao u to. Nije smio dozvoliti sebi da povjeruje u tako nešto.

Popodne trećeg dana, dok je bio u garaži, začuo je kako je metalna zdjela iznenada zazvečala na trijemu. Dah mu je zastao u grudima i potrčao je van koliko su ga noge nosile.

"Vratio si se!" povika.

Pasje preplašeno odskočio od tanjura, dok mu je s čeljusti kapala voda.

Nevilleovo srce zastade. Oči psa su se caklile i disao je otežano, isplažena jezika.

"Ne", zavapi Neville drhtavim glasom. "Oh, ne!"

Pas se polako vraćao preko travnjaka na nesigurnim nogama. Neville se sruši na jednu stepenicu trijema i zari glavu u ruke. Oh, ne, pomisli očajno, oh, Bože, ne.

Promatrao je drhtavog psa dok je pio vodu. Ne. Ne. To nije istina.

"Nije istina", mrmljao je, ni sam ne shvaćajući značenje riječi.

A onda, nagonski, on ispruži ruku. Pas odskoči malo unatrag, iskezivši zube i zarežavši.

"Sve je u redu, momče", reče Neville blago. "Neću ti ništa." Riječi su izlazile iz njega sasvim nekontrolirano i mahinalno.

Nije mogao spriječiti psa da ode. Pokušao ga je pratiti, ali pseto je nestalo prije no što je uspio ustanoviti gdje se skriva. Shvatio je da je to ispod neke kuće, ali to mu nije puno pomoglo.

Nije mogao spavati te noći. Proveo ju je nemirno, ispijajući šalice kave i proklinjući polagani hod vremena. Morao je pronaći psa, neizostavno je morao. I to vrlo brzo. Morao ga je izliječiti.

Ali kako? Nešto ga stegnu u grlu. Sigurno postoji način. Čak i uz ono malo što zna, mora postojati nešto.

Sljedećeg jutra sjeo je tik do posude s hranom i osjetio kako mu usne podrhtavaju dok se pas polako približavao preko ulice. Nije ništa okusio. Oči su mu bile još tuplje i svjetlucavije nego jučer. Neville se poželio baciti na njega i ščepati ga, unijeti u kuću i liječiti.

Ali znao je da je sve propalo ako se baci i ne uhvati ga. Pas se onda možda nikada više ne bi vratio.

Tokom cijelog obroka podizao je ruku da potapše psa po glavi, ali kad god bi to učinio, pas bi se trgnuo i zarežao. Pokušao je biti malo žustriji. "Prekini s tim!" rekao je čvrstim, ljutitim tonom, ali to je samo uplašilo psa koji se povukao nekoliko koraka. Neville mu je



66

morao pričati punih petnaest minuta blagim, tepavim glasom prije no što se pas vratio do zdjele s vodom.

Ovaj put je odlučno pošao za psom, koji se polagano kretao, i otkrio je ispod koje se kuće skriva. U blizini se nalazila mala limena ploča koju je mogao metnuti na otvor, ali ipak to nije učinio. Nije želio uplašiti psa. Osim toga, tada bi jedino mogao doći do njega kroz pod, a to bi mu oduzelo mnogo vremena. Morao se domoći psa što prije.

Kada se pas nije pojavio tog popodneva, uzeo je zdjelu s mlijekom i odnio je ispod kuće gdje se pseto skrivalo. Sljedećeg jutra zdjela je bila prazna. Upravo je namjeravao donijeti još mlijeka, kada je shvatio da pas tako možda nikada neće napustiti svoj brlog. Vratio je zdjelu na trijem svoje kuće i počeo se moliti da pas bude dovoljno snažan za novi izlazak. Bio je previše zabrinut da bi se prekorio zbog ovog nepriličnog čina.

Pošto se pas nije pojavio tog popodneva, otišao je vidjeti u čemu je stvar. Neko vrijeme je šetao pred otvorom i gotovo ostavio zdjelu s mlijekom. Ne, pas tako nikada neće izaći.

Vratio se kući i proveo besanu noć. Pas se ni ujutro nije pojavio. Ponovo je otišao do kuće. Osluškivao je kod otvora, ali nije čuo nikakav šum disanja. Ili je pas bio daleko od ulaza ili...

Vratio se do kuće i sjeo na trijem. Propustio je doručak i ručak. Samo je sjedio i čekao.

Bilo je kasno popodne kada se pas pojavio, šepajući između kuća, i polako krenuo prema njemu. Neville se s naporom prisilio da ostane nepomičan sve dok pas nije stigao do hrane. A onda se munjevito bacio i ščepao ga. U istom trenutku pas ga je pokušao ugristi, ali ga je on desnom rukom uhvatio za čeljusti i čvrsto ih stegnuo. Njegovo slabašno tijelo koje je ostalo gotovo bez krzna nemoćno se otimalo iz snažnog zagrljaja, dok mu je iz grla dopiralo uplašeno cviljenje.

"Ne boj se", ponavljao je Neville. "Ne boj se, momče."

Brzo ga je unio u sobu i spustio na mali ležaj od deka koji je pripremio za ovu priliku. Čim mu je pustio čeljusti, pas je bijesno zarežao i žestoko se trgnuvši pojurio prema vratima. Neville se u hipu bacio I prepriječio mu put.

Noge psa se poskliznuše na glatkoj površini poda. Izgubivši ravnotežu, on se otkotrlja ispod kreveta.

Neville se spusti na koljena i baci pogled ispod kreveta. U tami je ugledao dva blistava oka i začuo prigušeno dahtanje.

"Izađi, momče", počeo je moliti psa. "Neću ti ništa. Ti si bolestan. Potrebna ti je pomoć."

Pas se nije micao. S kletvom na usnama, Neville se konačno digne i izađe iz sobe, zatvorivši vrata za sobom. Otišao je na trijem po zdjele, a onda ih napunio mlijekom i vodom. Stavio ih je u spavaću sobu pokraj kreveta ispod kojega se nalazio pas.

Zastao je na trenutak pokraj svog kreveta, osluškujući dahtanje psa, dok mu je lice izobličila bolna grimasa.



67

"Oh," promrmljao je tužnim glasom, "zašto mi ne vjeruješ?"

Upravo je večerao kada se iz sobe razlijegao užasan urlik i cviljenje.

Dok mu je srce stajalo u grlu, Neville skoči od stola i pojuri preko blagovaonice. Naglo je otvorio vrata spavaće sobe i upalio svjetlo.

U kutu pokraj radnog stola pas je pokušavao iskopati rupu u podu.

Jezivo cviljenje potresalo mu je tijelo dok je prednjim šapama mahnito grebao po linoleumu, ali pod je bio odveć gladak i čvrst tako da se samo klizao po njemu.

"Sve je u redu, momče!" reče Neville brzo. Pas se počeo osvrtati oko sebe, a zatim se vratio u kut, nakostriješene dlake, iskešenih žućkastih zuba u čeljusti koja je podrhtavala, i tijela koje se treslo kao u groznici.

I odjednom, Neville shvati što nije u redu. Bila je noć i preplašeni pas je pokušavao iskopati rupu u koju bi se ukopao.

Stajao je bespomoćno, nesposoban da bilo što smisli. Cvileći, pas je napustio mjesto u kutu i zavukao se pod stol.

A onda Nevilleu konačno sinu ideja. Brzo je prišao krevetu i skinuo prekrivač. Vrativši se do stola, sagnuo se i pogledao ispod njega.

Pas se šćućurio uza zid, dok mu se tijelo bjesomučno treslo, a iz grla dopiralo prigušeno režanje.

"U redu je, momče," reče, "ne boj se ništa." Pas je ustuknuo kada je Neville gurnuo deku pod stol, a zatim se uspravio. Ne skidajući pogled sa psa, povukao se do vrata i ostao tamo nekoliko trenutaka. Kada bih samo mogao učiniti nešto, pomislio je bespomoćno. Ali čak mu se ne mogu ni približiti.

Ako se pas ne bude uskoro naviknuo na mene, odlučio je nevoljno, morat ću upotrijebiti malo kloroforma. Tada će konačno moći učiniti nešto sa psom i pokušati ga izliječiti pošto ga prethodno dobro veže.

Vratio se u kuhinju, ali nije mogao jesti. Poslije desetak minuta istresao je sadržaj tanjura u kantu za smeće i vratio kavu u džezvu. U blagovaonici je napravio koktel i požudno ga ispio. I piće je bilo bezukusno i oporo. Odložio je čašu i vratio se u spavaću sobu mračnog izraza lica.

Pas se zavukao ispod deke i dalje drhteći cijelim tijelom i neprestano cvileći. Nema nikakva smisla sada pokušavati nešto s njim, pomisli Neville, previše je uplašen.

Otišao je do kreveta i sjeo na njega. Provukao je prste kroz kosu, a zatim zario lice u šake. Izliječi ga, izliječi ga, ponavljao je u sebi, ruke mu se zgrčiše u pesnice i poče polako udarati po madracu.

A onda, naglo se okrenuvši, isključio je svjetlo i ispružio se na krevet potpuno odjeven. Odupirući se nogom o nogu, izuo je cipele koje uz tup zvuk padoše na pod.



68

Tišina. Ležao je nepomično zureći u tavanicu. Zašto ne ustanem? upitao se. Zašto ne pokušam poduzeti nešto, dovraga.

Okrenuo se na lijevu stranu. Najbolje da malo odspavam, pomislio je. Ležao je u tami, slušajući cviljenje psa. On umire, umire, a ja sam sasvim bespomoćan.

Konačno, ne mogavši više podnijeti skvičanje, pružio je ruku i upalio lampicu na noćnom ormariću. Dok je prelazio preko sobe u čarapama, iznenada je začuo kako se pas pokušava izmigoljiti iz deke. Ali bio je odveć zapetljan i počeo je skičati obuzet užasom, uzaludno se nastojeći iskobeljati iz vunenog omotača.

Neville je kleknuo na pod i položio ruke na njegovo tijelo. Začuo je potmulo režanje i divlje škrgutanje zubima kada ga je dodirnuo preko deke.

"Smiri se", reče mu. "Sad je dosta."

Pas se narogušio, ne prestajući cviliti, dok mu se mršavo tijelo nekontrolirano treslo. Neville ga čvrsto primi i položi na pod, obraćajući mu se tiho i blago.

"Sve je u redu, momče, sve je u redu. Nitko ti neće ništa. Smiri se sada. Opusti se i budi miran. Hajde, momče. Samo polako. Opusti se. Tako je, opusti se. Samo polako. Smiri se. Nitko ti neće ništa. Pobrinut ćemo se za tebe."

Govorio je bez prestanka skoro sat vremena, tihim, hipnotičkim glasom u tišini sobe. Polako, gotovo oklijevajući, drhtanje psa lagano je jenjavalo. Nevilleove usne razvukoše se u osmijeh dok je nastavljao pričati.

"Tako je, samo se ti smiri. Pobrinut ćemo se za tebe."

Pas je ubrzo mirno ležao među njegovim snažnim rukama, dok su mu se samo prsa brzo nadimala. Neville ga je počeo tapšati po glavi i milovati desnom rukom po izgladnjelu, napaćenu tijelu.

"Dobar si ti peso", reče mu nježno. "Dobar peso. Odsada ću se ja brinuti o tebi. Nitko ti neće ništa. Ti me razumiješ, zar ne, momče? Naravno da me razumiješ. Naravno. Ti si moj pas, zar ne?"

Polako je sjeo na hladan linoleum, i dalje milujući psa.

"Ti si dobar peso, dobar peso."

Glas mu je bio miran, ali se u njemu osjećao prizvuk potištenosti.

Prošao je gotovo čitav sat prije no što je podigao psa. Pseto je na trenutak zarežalo i počelo cviliti, ali ga je Nevilleovo tepanje ubrzo primirilo.

Sjeo je na krevet držeći na krilu psa umotana u deku. Ostao je tako satima, milujući psa, mazeći ga i tepajući mu. Pseto je nepomično ležalo u njegovu krilu, polako dišući.

Prošlo je jedanaest kada je Neville polako odmotao jedan kraj deke i ugledao glavu psa.



69

Nekoliko trenutaka, pas je uzmicao pred njegovom rukom, prigušeno režeći. Ali Neville mu nije prestajao pričati i poslije nekog vremena spustio je lagano ruku do njegova toplog vrata koji je i dalje podrhtavao.

Osmjehnuo se psu dok mu se grlo stezalo.

"Uskoro će ti biti bolje", prošaputao je. "Stvarno skoro."

Pas ga je pogledao svojim umornim, bolesnim očima, a zatim je prevukao hrapavim suhim jezikom preko dlana Nevilleove desne ruke.

Nešto se prelomilo u Nevilleu. Sjedio je dugo i nijemo u tišini dok su mu se niz obraze lagano slijevale krupne kapi suza.

Tjedan dana kasnije, pas je uginuo.

14.14.14.14.

Nije se više predavao alkoholnom razvratu. Daleko od toga. Naprotiv, pio je sve manje. Nešto se promijenilo. Analizirajući situaciju, došao je do zaključka da ga je posljednja pijanka gurnula na dno, u sam ponor beznadnog očaja. Pošto se dublje više nije moglo, preostalo mu je samo da krene prema gore.

Nakon nekoliko prvih tjedana u kojima je u njemu rasla vjera u psa, polako mu je postajalo jasno da nada nije, zapravo, ni bila, niti može biti odgovor. U svijetu jednoličnih užasa nije se moglo naći utočište u nesputanim sanjarenjima. S užasom je još nekako izlazio na kraj. Ali jednoličnost je predstavljala nepremostivu prepreku, napokon mu je postalo jasno, shvatio je to jednom za svagda. A već sam čin razumijevanja ispunjavao ga je stanovitim mirom; bio je to osjećaj da je podijelio sve karte na svom mentalnom stolu, dobro ih pogledao, i izabrao one koje mu najviše odgovaraju.

Pokop psa nije mu pao onako teško kao što je pretpostavljao. Na određen način bilo je to kao da pokapa iznevjerene nade i lažna oduševljenja. Od tog dana shvatio je da se mora pomiriti s tamnicom u kojoj živi. Nikakvi bjegovi u nestvarno nisu pomagali, kao ni bjesomučno udaranje glavom u zid.

Kad mu je to napokon postalo jasno, mogao se vratiti na posao.

Dogodilo se to prije godinu dana; nepunih tjedan dana nakon što je odnio Virginiu na njezino drugo vječno počivalište.

Isprazan i turoban, ispunjen jedino osjećajem potpuna ništavila, besciljno je lutao ulicama jednog kasnog popodneva, s rukama opuštenim niz tijelo, koracima koji su odzvanjali ritmom očaja. Na licu mu se uopće nije ogledala beznadna agonija koju je osjećao. Lice mu je bilo sasvim bezizražajno.

Tumarao je ulicama satima, ne znajući niti vodeći računa o tome kuda ide. Sve što je znao bilo je da se ne može vratiti u prazne prostorije kuće, niti gledati oko sebe sve one



70

stvari koje su one dodirivale i gledale zajedno s njim. Nije mogao podnijeti pogled na Kathynu praznu postelju, na njene haljinice koje su nepomično i beskorisno visjele u ormaru, na krevet u kojem su on i Virginia spavali, na Virginiine stvari, njezin nakit i pribor za šminkanje. Jednostavno, nije mogao biti u blizini svega toga.

I tako je izašao van i dugo besciljno tumarao, ne znajući uopće gdje se nalazi, sve dok oko njega nisu počeli vrvjeti ljudi, a jedan ga je čovjek uhvatio za ruku, dok mu se iz usta širio neugodan zadah češnjaka.

"Hodi, brate, hodi", reče čovjek hrapavim i grubim glasom. Jabučica na vratu nepoznatog neobično je podsjećala na puranovu krestu. Imao je rumene obraze, grozničave oči, tamno odijelo, neizglačano i prljavo.

"Dođi i bit ćeš spašen, brate, spašen!"

Robert Neville se zapiljio u čovjeka. Uopće ga nije razumio. Nepoznati uhvati Nevillea za ruku svojim dugačkim koščatim prstima.

"Nikada nije kasno, brate", reče. "Spasenje će doći svima koji..."

Posljednje riječi se izgubiše u sve jačem žamoru koji je dopirao iz velikog šatora kojem su se približavali. Zvučalo je kao more koje se bučno šumeći pokušava osloboditi ispod velikog platna. Robert Neville je pokušao osloboditi ruku.

"Ne želim..."

Čovjek ga nije čuo. Uhvatio je Nevillea ispod mišice i poveo ga prema vodopadu urlika i žamora. Nije ga puštao od sebe. Robert Neville je imao osjećaj kao da ide u susret velikom plimnom valu.

"Ali ja neću..."

A onda ga je šator progutao i on je uronio u ocean dovikivanja, žamorenja i tapšanja. Instinktivno se trgnuo, dok mu je srce brže zakucalo u grudima. Okruživala ga je velika masa ljudi koja se tiskala i gurala oko njega poput bure koja se upravo diže. Ljudi su se njihali, tapšali i uzvikivali riječi koje Robert Neville nije razumio.

Zatim se buka stišala i začuo je glas koji je dopirao kroz polutamu kao prst sudbine - glas koji se prelamao i umnožavao kroz mnogo zvučnika.

"Želiš li osjećati strah pred svetim križem Gospodnjim? Želiš li se pogledati u ogledalo i ne vidjeti lice koji ti je dao Svemogući? Želiš li se vratiti iz groba kao čudovište koje izlazi iz pakla?"

Glas je postajao napetiji, hrapaviji i prodorniji.

"Želiš li se pretvoriti u mračnu, neznabožačku životinju? Želiš li ukaljati nevino večernje nebo paklenim krilima šišmiša? Pitam te: želiš li se pretvoriti u bezbožničku ljušturu iz najdubljih tmina, u jadno stvorenje vječnog prokletstva?"

"Ne!" zaurla masa, zahvaćena užasom. "Ne, spasi nas?"



71

Robert Neville se poče povlačiti natrag, kroz pomahnitalu gomilu vjernika s visoko uzdignutim rukama i pjenom oko usana, koji su vapili za pomoć s visokih nebesa.

"U redu, reći ću vam. Reći ću vam, i zato čujte riječi Gospodnje. Neka se zna da će zlo ići od naroda do naroda i da će bič Božji tog dana pucati s jednog kraja zemlje na drugi! Je li to laž, je li to laž?"

"Ne! Ne!"

"Kažem vam, sve dok ponovo ne budemo postali djeca, nevina i čista u očima Gospodnjim, sve dok se ne dignemo i zapjevamo u slavu Svemogućeg Boga i Njegova voljenog sina Isusa Krista, našeg Spasitelja, sve dok ne padnemo na koljena i ne zamolimo za oproštaj naših teških grijeha - bit ćemo prokleti! Kažem vam ponovo i zato dobro čujte! Bit ćemo prokleti, bit ćemo prokleti, bit ćemo prokleti!"

"Amen!"

"Spasi nas!"

Masa se poče uvijati, jecati i udarati u glavu, vrišteći u smrtnom strahu i zapijevajući užasne aleluje.

Robert Neville je krčio put kroz gomilu, posrćući i spotičući se u moru iznevjerenih nadanja u unakrsnoj vatri mahnitih prizivanja Boga.

"Bog nas je kaznio za naš veliki grijeh! Bog je usmjerio na nas užasnu silu svog svemoćnog gnjeva! Bog je poslao na nas drugi potop - potop, bujicu, poplavu bića iz pakla koja su progutala čitav svijet. On je otvorio grobove. Skinuo je poklopce s kripti, vratio je smrt iz crne rake - bacio je na nas. A smrt i pakao oslobađaju nove smrti i nove legije prokletih! To je glas Gospodnji! Oh, Bože, Ti si nas kaznio, oh, Bože, Ti si vidio užasno lice našeg grijeha. O Bože, Ti si nas satro silinom Svog gnjeva!"

Tapšući rukama poput neusuglašena plotuna streljačkog voda, tjelesa su se povijala kao stabljike na oluji: odasvud su se razlijegali jecaji zbog sveprisutne smrti, krici živih koji su se još borili. Robert Neville se konačno probio kroz uzavrelu masu. Lice mu je bilo blijedo, a ruke je držao ispred sebe kao slijepac koji traži zaklon.

Posrćući je pobjegao što dalje od njih, smeten i uzdrhtao. Pod šatorom su ljudi i dalje vrištali. Ali noć je već bila pala.

Razmišljao je o svemu tome sada kad je sjedio u blagovaonici s nekim psihološkim priručnikom u krilu i čašom viskija u ruci.

Jedan citat pokrenuo je lanac misli, vrativši ga u onu večer prije deset mjeseci, kada se iznenada našao usred pomahnitalog skupa onih koji su željeli živjeti.

"Ovakvo stanje, poznato kao histerično sljepilo, može biti djelomično ili potpuno i obuhvatiti jednu, nekoliko ili sve osobe."

Bio je to odlomak koji je pročitao. On ga je ponovo usredotočio na stari problem.



72

Ali ovaj put pristup je bio nov. Prethodno je poklanjao potpuno povjerenje hipotezi da se fenomen vampira može objasniti klicama. Ako su i postojali neki izuzeci koji se nisu uklapali u pretpostavku o bacilima, bio je sklon njihovo postojanje pripisati praznovjerju. Istina, bio je nejasno svjestan i mogućnosti čisto psihološkog objašnjenja, ali nikad nije previše vjerovao u nju. Sad, međutim, oslobođen konačno ranijih predrasuda, uzeo je u obzir i ovu hipotezu.

Znao je da ne postoji razlog zašto neki slučajevi ne bi imali fizičko, a drugi psihološko objašnjenje. Kada mu je to napokon postalo jasno, odjednom su mu bljesnuli pred očima odgovori koje je samo slijepac mogao ne vidjeti. Tja, izgleda da sam ja oduvijek spadao u tu vrstu ljudi, pomisli on s pritajenim zadovoljstvom.

Na um mu je najprije pao šok koji su pretrpjele pojedine žrtve zaraze.

Kako se pomor sve više širio, žuti tisak posvećivao je razmjernu pažnju napisima o vampirima koji su konačno usadili užasan strah i u najzabitije dijelove zemlje. Sjećao se gomile pseudoznanstvenih članaka koji su naširoko pisali o ovom problemu, a sve s ciljem da novine imaju bolju prođu.

Postojalo je nešto groteskno u svemu tome; grozničava nastojanja da se novine što bolje prodaju u trenucima kada je svijet neumitno klizio k propasti. Pa ipak, nisu sve novine podlegle toj atmosferi. One novinske kuće koje su živjele na častan i pošten način i umrle su tako.

Žuti tisak jest sasvim pomahnitao tokom posljednjih dana. Usporedno s tim uzimao je maha veliki polet kulta života. U tipičnom grozničavom traženju brzih odgovora, lako shvatljivih, ljudi su ponovo potražili spas u primitivnim religijskim transovima. Ali uspjeha nije bilo. Oni ne samo da su umirali podjednako brzo kao i ostali, već su kopnjeli s užasom u srcima i smrtnim strahom koji im je tekao venama.

Pa ipak, Robert Neville je nalazio opravdanje za taj paničan strah. Bila je užasna i sama pomisao da će se svijest ponovo roditi ispod toplog, teškog sloja zemlje, kao i spoznaja da smrt nije konačna. Također je postojalo nešto morbidno u činjenici da će nakon umiranja uslijediti povratak kroz zemlju i to u tijelima koja sad pokreće čudovišna, užasna potreba.

Ovaj traumatski šok sigurno je dokrajčio i ono malo zdravog razuma što je preostalo. A takav je šok mogao mnogo toga objasniti.

Križ, prije svega.

Kada su se jednom bili prisiljeni suočiti s užasom koji je donosilo ponovno vraćanje u paklenu, demonskom obličju, razum ih je naprosto izdao. I upravo se tada pojavio mahniti strah od križa. A kada se taj užas jednom čvrsto ukorijeni u svijest budućih vampira odjednom je postal opterećena snažnim kompleksom koji se manifestirao kao mržnja prema vlastitom biću, pa je išao čak dotle da su oni bili potpuno slijepi za svoj užasno izmijenjen lik. To ih je učinilo usamljenim, bezdušnim robovima noći, punim straha da se približe nekomu. Najčešće su živjeli sasvim sami, tražeći utjehu na području gdje su i ranije živjeli i uzaludno nastojeći uspostaviti vezu s nekim, bilo kim.



73

Voda? Prije ju je prihvaćao kao praznovjerje, kao dio naslijeđa tradicionalnih legendi u kojima su vještice bile nesposobne prijeći preko tekuće vode, kako je to bilo lijepo opisano u pričama Tama O' Shantera. Vještice, vampiri - sva ta prestravljena stvorenja imala su mnogo srodnih osobina. Legende i praznovjerja sve su to obuhvaćali.

A živi vampiri? Sada je i taj problem postao jednostavan.

Oni su u životu bili poremećeni, bolesni, a takvi su ostali i kao vampiri. Sada je bio siguran da svi živi koji mu pohode kuću preko noći predstavljaju, zapravo, bolesna stvorenja, koja umišljaju da su pravi vampiri, iako su samo bezumni paćenici. Ovo je u isti mah objašnjavalo i činjenicu da oni nikada nisu poduzeli najočigledniji taktički potez i zapalili mu kuću. Njima je, jednostavno, zatajila sposobnost logičkog razmišljanja.

Na um mu je pao čovjek koji se jedne noći popeo na vrh električnog stupa s druge strane ulice i dok ga je Robert Neville promatrao kroz špijunku, skočio uvis, mahnito mašući rukama. Tada si nije uspio objasniti taj događaj, ali sada mu je odgovor bio sasvim jasan. Čovjek je umislio da je šišmiš.

Neville je sjedio i promatrao polupraznu čašu dok mu je na usnama poigravao lak osmijeh.

Tako dakle, pomisli on, napokon smo otkrili u čemu je stvar. Konačno smo ustanovili da oni nisu nepobjedivi. Daleko od toga. Predstavljali su rasu koja je brzo iščezavala i kojoj su bili potrebni krajnje specifični fizički uvjeti za procvat njihove bezbožničke civilizacije.

Odložio je piće na stol.

Ne treba mi, pomisli. Moji osjećaji se više ne moraju hraniti njime. Ne želim više viski da bih zaboravio ili pobjegao iz ovog svijeta. Uopće više ne moram bježati. Sada više ne.

Po prvi put otkako je pas uginuo osmjehnuo se s osjećajem blagog, pritajenog zadovoljstva. Postojalo je još mnogo stvari koje je morao naučiti, ali ne više tako mnogo kao prije. Čudno, ali život je postao gotovo podnošljiv. Mogu bez suza odjenuti halju pustinjaka, pomisli.

S gramofona je dopirala mirna i spokojna glazba.

Vani su čekali vampiri.

Treći dio: LIPANJ 1978.

11115.5.5.5.

Počeo je odlaziti u lov na Bena Cortmana. Ovaj posao mu je predstavljao relaksirajući hobi: jedan od malobrojnih koji su mu preostali. Onih dana kada nije imao potrebe da izlazi iz kvarta i kada ga nije čekalo mnogo poslova oko kuće, obično bi krenuo u potragu. Zavirivao



74

bi svuda: ispod automobila, iza žbunja, pod kućama, iznad ognjišta, u ormarima, pod krevetima, u frižiderima; na svim mjestima gdje se jedno prilično krupno muško tijelo moglo sakriti.

Ben Cortman je mogao svaki put biti na drugom mjestu. Bilo je vjerojatno da je neprestano mijenjao skrovišta. Neville je bio siguran da Cortman zna kako se on dao u potragu za njim. Također je osjećao da Cortman na određen način uživa u toj opasnosti. Kada to ne bi bio očigledan anakronizam, Neville bi rekao da se Ben Cortman predaje slastima života. Ponekad mu se činilo da je Cortman sada sretniji nego ikada ranije.

Neville je polako koračao Bulevarom Compton prema novoj kući koju je namjeravao pretražiti. Bilo je to jednog jutra sasvim lišenog bilo kakvih događaja. Još nije uspio pronaći Cortmana iako je znao da se skriva negdje u susjedstvu. Bio je siguran u to, pošto se Cortman uvijek prvi pojavljivao pred njegovom kućom u sumrak. Gotovo svi drugi bili su svaki put novi. Očigledno su bili vrlo pokretljivi, pošto su morali dolaziti iz susjedstva, a Neville ih je svakog dana nemilice uništavao. S izuzetkom Cortmana.

Dok je hodao, Neville je razmišljao što će učiniti ako pronađe Cortmana. U prvom trenutku mu se učinilo da tu nema nikakve dileme: odmah će ga se otarasiti. Međutim, sada je shvatio da to nije ono što želi. Znao je da stvar neće ići tako lako. Oh, nije to bilo zbog toga što je osjećao nešto prema Cortmanu. Niti zato što je on predstavljao dio prošlosti. Prošlost je sada bila mrtva i on se pomirio s tim.

Ne, nije bilo ništa od svega toga. Napokon mu je postalo jasno da bi ubojstvom Cortmana izgubio jednu od svojih rijetkih rekreativnih aktivnosti. Svi ostali su bili samo bezlična bića slična robotima. Ako ništa drugo, Ben je bar imao malo mašte. Iz nekog nepoznatog razloga njegov um nije sasvim propao kao kod drugih. Možda je to zbog toga, palo mu je jednom na pamet, što je Ben bio rođen za mrtvaca. Živi mrtvac, zapravo, pomisli uz sjetan osmijeh.

Više se nije događalo da je Cortman bio u prilici da ga ubije. Bila je to sasvim zanemariva mogućnost.

Neville je stupio na nov trijem i nakašljao se. Zatim je tromim pokretom ruke posegnuo u džep i izvadio lulu. Polako je palcem gurnuo hrpicu duhana u prostranu cijev. Nekoliko trenutaka kasnije koluti dima lagano su se rasplinjavali oko njegove glave u toplom i mirnom zraku.

Neville koji je gledao prema širokom polju s druge strane bulevara bio je krupniji i opušteniji. Iako je vodio neuzbudljiv život pustinjaka, težina mu se povećala na sto kilograma. Lice mu se zaoblilo, a tijelo ojačalo i pod komotnim radnim odijelom koje je nosio ocrtavali su se mišići. Odavno se prestao brijati. Samo bi rijetko potkresao svoju gustu plavu bradu, a i tada bi je skratio samo na dužinu od pet centimetara. Kosa mu je bila prorijeđena, duga i neuredna. Gotovo izgubljene na širokom licu, njegove plave oči bile su mirne i spokojne.

Trenutak je stajao nagnut nad ogradom trijema, ispuštajući male oblake dima. Negdje daleko naprijed na velikom polju nalazila se rupa u zemlji u koju je pokopao Virginiu i iz koje se ona vratila iz mrtvih. Međutim, pomisao na ovo nije u njemu više budila staru bol. Umjesto



75

da se prepusti patnji, on se radije podvrgavao samopromatranju. Vrijeme je izgubilo višedimenzionalnu strukturu. Za Roberta Nevillea sada je postojala samo sadašnjost; sadašnjost koja se zasnivala na svakodnevnoj borbi za opstanak i koju nisu krasile ni ekstaze radosti, ni ponori očaja. Polako se pretvaram u biljku, često je govorio u sebi. Uostalom, bilo je to upravo ono što je želio.

Robert Neville je promatrao bijelu mrlju na polju čitavih nekoliko minuta prije no što je shvatio da se ona kreće.

Zjenice mu se skupiše, a koža oko očiju nabra. Iz grla mu se razleglo nerazgovijetno mrmljanje kao izraz nevjerice i čuđenja. A zatim, ustajući, podiže desnu ruku u visinu očiju kako bi ih zaštitio od jakih sunčevih zraka.

Zubi mu čvršće zagrizoše rub lule.

Žena.

Nije čak ni pokušao dohvatiti lulu koja mu je ispala iz usta kada je razjapio čeljust. Nekoliko dugih, nepomičnih trenutaka stajao je na trijemu, zureći u daljinu.

Zatim je zatvorio oči, pa ih ponovo otvorio. I dalje je bila tamo. Robert Neville je osjetio kako mu nešto potmulo bubnja u grudima dok je promatrao ženu.

Ona ga nije vidjela. Glava joj je bila pognuta dok je koračala širokim poljem. Njena crvenkasta kosa lepršala se na povjetarcu, dok su joj se ruke lagano njihale uz tijelo. Nešto ga stegnu u grlu. Prizor koji je gledao poslije tri godine usamljenosti bio je tako nevjerojatan, da ga je on samo s naporom mogao prihvatiti. Stojeći u sjenci kuće neprestano je žmirkao i ponovo otvarao oči.

Žena. Živa. Na danjem svjetlu.

Stajao je poluotvorenih usta i buljio u ženu. Kako se približavala, primijetio je da je mlada, teško da je mogla imati više od dvadeset godina. Nosila je zgužvanu i prljavu bijelu haljinu. Bila je jako preplanula od sunca, a kosa joj je imala crvenu boju. U mukloj tišini popodneva Nevilleu se činilo da čuje šuštanje njenih cipela u visokoj travi.

Sigurno sam poludio, prođe mu munjevito kroz svijest. Manje ga je šokirala mogućnost da je on poludio nego ona da je jedna žena bila stvarno pred njim. On je, zapravo, bio na određen način pripremljen za ovakve opsjene. One su bile sasvim moguće. Čovjeku koji u pustinji umire od žeđi priviđaju se raskošna jezera bogata vodom. Zbog čega se onda nekomu tko vapi za društvom ne bi mogla priviđati žena koja korača pod suncem?

A onda mu sinu. Ne, nije to bilo posrijedi. Njegova opsjena nije se samo vidjela već i čula, pošto su sada do njega sasvim razgovijetno dopirali koraci kroz travu. Više nije bilo nikakve sumnje. Lepršanje njene kose i njihanje ruku bili su više nego stvarni. I dalje je imala spušten pogled. Tko je ona? Kamo ide? Gdje je bila?

Nešto je počelo ključati u njemu. Dogodilo se odveć brzo da bi shvatio što je posrijedi: bio je to instinkt koji je u trenu savladao sve prepreke što ih je vrijeme postavilo.



76

Podigao je lijevu ruku.

"Hej!" uzviknu. Jednim skokom našao se na pločniku. "Hej, vi!"

Na trenutak je zavladala potpuna, sveobuhvatna tišina. A onda žena podiže glavu i njih dvoje se pogledaše u lice. Živa, pomisli on. Živa!

Htio je to glasno viknuti, ali mu je iznenada nešto zamrlo u grlu. Jezik mu je bio kao okamenjen, a mozak je prestao raditi. Živa. Jedino je ova riječ odjekivala u njegovu umu. Živa, živa, živa...

Munjevito se okrenuvši, mlada žena poče mahnito bježati preko polja. Na trenutak, Neville je stajao zabezeknut, ne shvaćajući što treba učiniti. A onda mu srce žestoko zakuca u grudima i on pojuri preko pločnika. Bat njegovih čizama muklo je odzvanjao ulicom.

"Čekajte!" povika.

Ali žena ga nije poslušala. Gledao je njene brončane noge kako trče preko neravne površine polja. Odjednom mu postade jasno da je njegove riječi neće zaustaviti. Palo mu je na um koliko ga je izbacilo iz ravnoteže to što ju je vidio. Kako li je tek na nju djelovalo kada je začula iznenadan uzvik koji je rasparao dugu tišinu i ugledala krupnog čovjeka s bradom kako joj maše!

Dotrčao je do kraja pločnika i ušao u polje. Srce mu je žestoko udaralo u grudima. Ona je živa! neprestano mu je odzvanjalo u svijesti. Živa. Živa žena.

Bila je sporija od njega. Neville ju je brzo sustizao. Ona se osvrnu i baci užasnut pogled unatrag.

"Neću vam ništa!" viknu, ali ona ipak nije prestajala trčati.

A onda se iznenada spotaknula o jedan busen i pala na koljena. Lice joj se ponovo okrenu unatrag - lice koje je izobličio strah.

"Neću ti ništa!" doviknu on ponovo.

Očajničkim trzajem ona se diže i ponovo potrča.

Neko vrijeme čuo se samo bat njenih cipela i njegovih čizama kroz gustu travu. On je počeo skakati preko trave kako se ne bi spoticao i upadao u mekanu zemlju. Donji dio njene haljine zapletao se o visoke bodljikave stabljike trave i ometao je u kretanju.

"Stani!" viknu on ponovo, ali više instinktivno nego što je doista vjerovao da će je njegov glas zaustaviti.

Ona nije prestajala bježati. Trčala je sve brže, tako da je i on morao ubrzati potjeru. Stisnuvši zube, trčao je za njom u ravnoj liniji, dok je ona povremeno krivudala kroz polje; svijetla crvenkasta kosa vijorila se za njom.



77

Bio joj je već toliko blizu da je mogao čuti njezino isprekidano disanje. Nije ju želio preplašiti, ali više nije imao kud. Odjednom mu ništa drugo na svijetu nije bilo toliko važno kao ona. Morao ju je uhvatiti.

Njegove duge snažne noge potrčaše još brže, a čizme mu zabubnjaše po tlu.

Pred njima se prostiralo novo polje. Dvoje ljudi je trčalo, teško dišući. Ona se još jednom osvrnula da bi vidjela koliko joj se primaknuo. On uopće nije bio svjestan kako zastrašujuće izgleda; visok i krupan čovjek s bradom, unezvjerena pogleda.

Kada joj je prišao na nekoliko koraka, ispružio je desnu ruku i ščepao je za rame.

S užasnutim krikom, mlada žena se izvi i zatetura. Izgubivši ravnotežu, pade na jednu kamenu izbočinu. Neville priskoči da joj pomogne ustati. Ona se poče povlačiti po zemlji, pokušavajući ustati, ali se ponovo poskliznu i pade, ovaj put na leđa. Donji dio haljine skliznuo joj je iznad koljena. Konačno se uspjela pridići. Gotovo bez daha, ukočeno ga je gledala užasnutim pogledom.

"Ne bojte se", promrmlja on zadihano, pružajući ruku prema njoj.

Ona je odgurnu s uplašenim krikom i ponovo skoči na noge. On joj opet priđe i uhvati je za ruku: žena savi slobodnu šaku u kandžu i zagreba ga po čelu i desnoj sljepoočnici, ostavivši krvavi trag.

Neville trže glavu i čvrsto je ščepa za ramena.

"Čega se bojite..."

Nije završio. Njezina ga ruka pljoštimice udari po ustima. A onda se neko vrijeme čuo samo zvuk dahtanja i natezanja, nadjačavan škripanjem i krckanjem suhih vlati trave pod njihovim nogama.

"Hoćeš li prestati, povika, ali ona se i dalje borila.

Naglo je odskočila unatrag i u njegovim prstima ostade komadić njezine haljine. Pustio ga je da padne i materijal skliznu na njena prsa. Pred očima mu se ukaza lijeva polovina njezina grudnjaka pod kojim su se nadimale grudi.

Ona se ponovo ustremi noktima na njega, ali on joj ovaj put čvrsto steže zglavke na rukama. A onda žena naglo podiže desnu nogu i snažno ga udari u potkoljenicu.

"Prokletnice!"

S uzvikom bijesa, opali joj zvonak šamar. Ona se zatetura i pogleda ga ošamućena. A onda, odjednom, poče bespomoćno plakati. Pala je na koljena pred njim, podigavši ruke iznad glave kao da pokušava obraniti od novih udaraca.

Neville je stajao iznad nje, teško dišući,, i promatrao je kako isprekidano jeca. Na trenutak je zatvorio oči, a onda duboko uzdahnuo.

"Ustani", reče. "Neću ti ništa."



78

Nije podizala glavu. Neville je zbunjeno pogleda, ne znajući što da kaže.

"Rekoh da ti neću ništa", ponovi.

Žena podiže pogled. Ali njegovo lice i dalje je izgledalo zastrašujuće, tako da ona ponovo sagnu glavu. Poslije nekoliko trenutaka opet ju je podigla i počela ga prestrašeno promatrati.

"Čega se bojiš?" upita.

Nije mu bilo jasno da je njegov glas sasvim lišen topline, da predstavlja samo opor i sterilan zvuk jednog bića koje je sasvim izgubilo kontakt s ljudima..

Priđe joj korak bliže, ali žena ponovo uplašeno ustuknu. Neville pruži ruku.

"Hajde", reče. "Ustani."

Pridigla se polako, ali bez njegove pomoći.

Primijetivši iznenada da su joj grudi razgolićene, sagne se i brzo podigne otrgnuti komadić haljine.

Stajali su neko vrijeme teško dišući i netremice promatrajući jedno drugo. Međutim, kada je prvi šok prošao, Neville shvati da ne zna kako da započne razgovor. Godinama je sanjao o ovom trenutku. U njegovim snovima sve je to izgledalo puno drugačije.

"Kako... kako se zoveš?" upita napokon.

Žena nije odgovorila. I dalje ga je netremice promatrala, dok su joj usne podrhtavale.

"Kako?" upita glasnije, na što se ona trgne.

"R-Ruth." Glas joj je treperio. Robert Neville osjeti kako ga podilaze trnci. Zvuk njezina glasa kao da je rastočio sve u njemu. Odjednom, iščežoše sva pitanja. Osjećao je kako mu srce bjesomučno lupa. Gotovo mu se činilo da će zaplakati.

Ruka mu sama krenu naprijed, skoro nesvjesno. Njeno rame mu zadrhta pod dlanom.

"Ruth", ponovi on ravnim, beživotnim glasom. Nešto mu se počelo skupljati u grlu dok ju je promatrao.

"Ruth", reče opet. Dvoje ljudi, muškarac i žena, stajali su jedno nasuprot drugog na velikom toplom polju.

16.

Žena je nepomično ležala na njegovu krevetu i spavala. Bilo je kasno popodne. Najmanje dvadeset puta Neville je ulazio u spavaću sobu pogledati da li se probudila. Sada je sjedio u kuhinji i razmišljao uz šalicu kave.



79

Što ako je i ona zaražena? stalno je ponavljao u sebi.

To mu je prvi put palo na pamet prije nekoliko sati kada je Ruth zaspala. Pa ipak, ova pomisao više mu nije izgledala smiješno. O čemu god da je počeo razmišljati, sve se svodilo na isto. U redu, sunce joj nije škodilo i našao ju je na otvorenom po danu. Ali sunčevi zraci nisu smetali ni psu.

Neville je nervozno bubnjao prstima po stolu.

Jednostavnosti je nestalo, san se rastočio u uznemirujuću složenost. Nije bilo strasnih zagrljaja niti su izgovorene čarobne riječi. Osim svog imena nije imala ništa drugo. Morao je voditi pravu borbu s njom da bi je doveo do kuće. Natjerati ju da uđe bilo je još teže. Ona je plakala i molila ga da je ne ubije. Ma što joj govorio, samo je ridala i preklinjala ga. Nevolja je bila u tome što je ovaj trenutak zamišljao po uzoru na romantične holivudske filmove; oči im se cakle od sreće dok ulaze u kuću držeći se za ruke. Ali od svega toga nije bilo ništa. Umjesto toga bio ju je prisiljen vući, laskati joj, uvjeravati ju i prepirati se s njom, dok se ona uporno opirala. Ulazak je bio sve samo ne romantičan. Morao ju je ugurati u kuću.

Ona je, međutim, i unutra ostala preplašena. Pokušala se malo opustiti, ali se ubrzo šćućurila u jednom uglu kao i pas. Nije htjela okusiti ništa od onoga što joj je on ponudio. Konačno mu je preostalo samo da je odvede u spavaću sobu i tu zaključa. A onda je zaspala.

Duboko je uzdahnuo i s nervoznim prstima uhvatio šalicu za dršku —

Sve ove godine sanjao je kako bi bilo lijepo imati društvo. A onda, kada je konačno sreo nekoga, počele su ga izjedati sumnje i ponašao se okrutno i nestrpljivo.

Pa ipak, to je bilo jedino što mu je preostalo. Odavno se navikao na činjenicu da je on jedino normalno ljudsko biće na svijetu. Nije bilo važno što i ona izgleda normalno. Vidio je mnogo njih u komi koji su izgledali jednako kao i ona. Ali oni to ipak nisu bili, on je to znao. Jednostavna činjenica da ju je zatekao vani po danu nije bila dovoljna da u njemu zatomi nepovjerenje. Odveć je dugo živio u sumnji. Njegova slika svijeta počivala je na vrlo čvrstim temeljima. Gotovo da više nije mogao povjerovati kako postoji još netko sličan njemu. I sada, kada je prvi šok prošao, stare dogme iz svih ovih godina usamljenosti ponovo su počele upravljati njegovim mislima.

Duboko uzdahnuvši, ustao je i otišao u spavaću sobu. Ona je i dalje bila u istom položaju. Možda je, pade mu na um, ponovo pala u komu.

Stajao je iznad kreveta, netremice je promatrajući. Ruth. Postojalo je mnogo stvari koje je želio znati o njoj. Ali istovremeno, gotovo se bojao takvog saznanja. Jer, ako je ona bila kao i drugi, onda mu je preostajalo samo jedno rješenje. A na određen je način najbolje ne znati ništa o onima koje ubijate.

Grčevito je stisnuo šake, dok su mu plave oči bile prikovane za njezino tijelo. Što ako je sve ovo samo nevjerojatna podudarnost? Možda je ona samo na trenutak izašla iz kome. Činilo se mogućim. Pa ipak, koliko je njemu bilo poznato, klice nisu mogle podnijeti sunčevu svjetlost. Zbog čega to nije dovoljno da ga uvjeri kako ona nije nenormalna?



80

U svakom slučaju, postoji samo jedan način da se uvjeri.

Nagnuo se i stavio joj ruku na rame.

"Probudi se", reče.

Ostala je nepomična. Stisnuo je usne, a prsti čvršće pritisnuše njeno rame.

A onda je primijetio zlatni lančić oko njezina vrata. Pažljivo ga je uhvatio prstima i izvukao iz bluze.

Promatrao je mali zlatni križ kada se probudila i uplašeno trznula glavom na jastuku. Nije. dakle, u komi, pomisli zadovoljno.

"Što to ra...diš?" upita ga slabim glasom.

Bilo je teško ne vjerovati joj kada bi progovorila. Zvuk ljudskog glasa bio mu je tako neobičan i imao je moć nad njim kao nikada ranije.

"Ja, ovaj... ništa", reče.

Zbunjeno se trgnuo i naslonio na zid. Promatrao ju je nekoliko dugih trenutaka prije no što je upitao:

"Odakle si?"

Ona je ležala, gledajući ga praznim pogledom.

"Pitao sam te, odakle si", ponovi.

Ponovo nije rekla ništa. On se odmače od zida prodorno je promatrajući.

"Ing... Inglewood", reče ona brzo.

Gledao ju je hladno nekoliko trenutaka, a zatim se ponovo naže k zidu.

"Tako", reče on. "Jesi li živjela sama?"

"Bila sam udana."

"Gdje ti je muž?"

Grlo joj se steglo. "Umro je."

"Kada?"

"Prošli tjedan."

"Što si radila nakon njegove smrti?"

"Pobjegla sam." Ugrizla se za donju usnu. "Počela sam bježati."

"Hoćeš reći da si sve ovo vrijeme bježala?"



81

"D-da."

Promatrao ju je bez riječi. A onda se naglo okrenu i bat njegovih čizama muklo zabubnja dok je koračao prema kuhinji. Otvorio je vrata na kredencu i izvadio nekoliko glavica češnjaka. Stavio ih je na jedan tanjur, razdvojio na kriške i izgnječio. Oštar miris zapahnuo mu je nosnice.

Ona je ležala oslonjena na lakat kada se vratio u sobu. Bez oklijevanja, Neville joj stavi tanjur pred lice. Ona trže glavu u stranu uz prigušen krik.

"Što to radiš?" upita ga, nakašljavši se.

"Zašto okrećeš glavu?" .

"Molim te..."

"Zašto okrećeš glavu?"

"Pa to smrdi!" glas joj je postao jecav. "Nemoj, mučno mi je od toga."

On joj prinese tanjur još bliže. Žena ispusti hrapav krik i pribi se uza zid, oduprijevši se nogama o krevet.

"Prekini! Molim te!" zavapila je.

Odmakne tanjur, promatrajući je kako se grči i drži za želudac.

"Ti si jedna od njih", reče zlobnim glasom.

Ona naglo ustade i protrča pokraj njega u kupaonicu. Vrata se zalupiše za njom i on začu kako povraća.

Skupivši usne odloži tanjur na noćni ormarić pokraj kreveta. Osjećao je kako mu se nešto skuplja u grlu.

Zaražena. Bio je to siguran znak. Prije više od godinu dana otkrio je da češnjak izaziva alergiju u svakom organizmu koji je zaražen bacilom Vampiris. Kada je organizam izložen utjecaju češnjaka, u nadraženom tkivu povećava se preosjetljivost stanica, što izaziva abnormalnu reakciju na svaki daljnji kontakt s češnjakom. Upravo zbog toga je ubrizgavanje alil-sulfida imalo tako slab učinak. Oni su morali biti izloženi mirisu.

Klonuo je na krevet. Žena je reagirala na pogrešan način.

Trenutak kasnije, Robert Neville se namršti. Ako je ono što je rekla točno, onda je sigurno besciljno lutala već tjedan dana. Od toga je bez sumnje bila iscrpljena i slaba, tako da ju je miris češnjaka i zbog toga mogao nagnati na povraćanje.

Polako je počeo udarati šakama po madracu. To znači da još ništa ne zna, bar ne zasigurno. A objektivnost mu je nalagala da ne donosi zaključke na osnovu nepouzdanih činjenica. Bilo je to nešto što je naučio uz dosta muke, nešto što je znao i u što je apsolutno vjerovao.



82

Još je sjedio na krevetu kada je otključala vrata kupaonice i izašla. Trenutak je stajala u hodniku i promatrala ga, a zatim je pošla u dnevnu sobu. Ustade i krenu za njom. Kada je ušao u boravak, sjedila je na kauču.

"Jesi li zadovoljan?" upita ga.

"To nije važno", reče. "Ti si na ispitu, a ne ja."

Pogledala ga je ljutito, zaustivši da nešto kaže. Ali onda sleže ramenima i odmahnu glavom. Na trenutak je osjetio neku vrstu naklonosti prema njoj. Izgledala je tako bespomoćno s tankim rukama prekriženim u krilu. Činilo se da više uopće ne obraća pažnju na poderanu haljinu. On pogleda njezine nježne grudi. Imala je vitak stas, gotovo bez oblina. Nije nimalo nalikovala njegovoj viziji žene. Nema veze, pomisli, to više uopće nije važno.

Sjeo je na stolicu naspram nje i pogledao je u oči. Ona nije skrenula pogled.

"Slušaj me pažljivo", reče. "Imam puno razloga da smatram da si zaražena. Posebno sada kada si ovako reagirala na češnjak."

Nije ništa odgovorila.

"Imaš li nešto reći?" upita je.

Ona podiže pogled. "Ti misliš da sam ja jedna od njih", reče.

"Mislim da možda jesi."

"Pa što?" upita ga, počevši se igrati križem.

"To ne znači ništa", primijeti on.

"Meni je dobro", reče ona. "Nisam u komi."

Neville nije odgovorio ništa. S ovom se činjenicom morao složiti, iako ona nije odagnala sumnje.

"Prošao sam kroz Inglewood više puta", progovori konačno. "Kako to da niste čuli moj automobil?"

"Inglewood je veliko mjesto", odvrati ona.

Pažljivo ju je promatrao dok su mu prsti bubnjali po naslonu stolice.

"Volio bih... ti vjerovati", promrmlja.

"Stvarno?" upita ona. A onda je ponovo dobila grčeve u želucu i savila se u pojasu stisnuvši zube. Robert Neville se upita zbog čega ne osjeća više naklonosti prema ovoj ženi. Doduše, teško je bilo probuditi osjećaje u nekome tko je mrtav. On ih je odavno sve potrošio i sada je bio potpuno prazan, bez emocija.

Nekoliko trenutaka kasnije ona podiže pogled. U očima joj se vidjela odlučnost.



83

"Oduvijek sam imala slab želudac", reče. "Vidjela sam kako mi je muž ubijen prošli tjedan. Bio je doslovce raskomadan. I to upravo pred mojim očima. Zaraza mi je odnijela dvoje djece. Proteklih tjedan dana provela sam u paničnom lutanju. Noću sam se skrivala, a jela sam tek svaki drugi dan. Od straha nisam mogla spavati više od nekoliko sati dnevno. A onda sam čula kako me netko zove. Progonio si me preko polja, uhvatio me i doveo u svoju kuću. A kada mi je pozlilo zato što si mi stavio pod nos pun tanjur češnjaka, optužio si me da sam zaražena!"

Ruke joj se zgrčiše u krilu.

"Kako si očekivao da ću reagirati?" upita ljutito.

Zavalila se ponovo na kauč i zaklopila oči. Prstima je nervozno cupkala suknju. Na trenutak je pokušala dotjerati poderanu haljinu, ali joj gornji dio ponovo skliznu i ona tužno zajeca.

Nagnuo se naprijed u stolici. Počinjao je osjećati grižnju savjesti bez obzira na nepovjerenje i sumnje. Nije joj mogao pomoći. Zaboravio je kako tješe žene. Podigao je polako ruku do brade i počeo je odsutno mrsiti, netremice ju promatrajući.

"Bi li mi...", započe, ali mu nešto zastade u grlu. "Bi li mi dozvolila da ti uzmem uzorak krvi?" upita tihim glasom. "Mogao bih..."

Ona naglo ustade i krenu prema izlaznim vratima. Neville brzo skoči.

"Kuda ćeš?" upita je.

Nije odgovorila. Ruke joj nestrpljivo posegnuše prema bravi.

"Ne možeš van", reče, iznenađen. "Ulice će ubrzo biti pune vampira."

"Ne želim ostati ovdje", zajeca ona ponovo. "Kakva je razlika ako me oni ubiju?"

Obavio joj je ruke oko ramena. Ona se pokuša osloboditi.

"Ostavi me na miru", viknu. "Nisam tražila da dođem ovamo. Ti si me dovukao. Zašto me ne pustiš na miru?"

Neville je stajao pokraj nje, nesposoban da bilo što kaže.

"Ne možeš van", prošaputa napokon.

Odveo ju je natrag do kauča, a zatim je otišao do bara i uzeo novu bocu viskija. Svejedno da li si zaražena ili ne, pomisli on, sasvim svejedno. Pružio joj je veliku čašu, ali ona odmahnu glavom.

"Popij to", reče. "Smirit ćeš se."

Ona ga ljutito pogleda. "A onda ćeš mi moći ponovo podmetnuti češnjak pod nos."

Neville odmahnu glavom.



84

"Popij", ponovi tihim glasom.

Poslije nekoliko trenutaka žena uze čašu i otpi jedan gutljaj viskija. I to je bilo dovoljno da se zagrcne. Odložila je čašu na naslon kauča, a duboki uzdah joj potrese cijelo tijelo.

"Zašto želiš da ostanem?" upita rezignirano.

U njegovu pogledu nije se nazirao nikakav određen odgovor. "Čak i ako jesi zaražena, ne smijem te pustiti van. Ti i ne slutiš što bi ti učinili."

Oči joj se sklopiše. "Svejedno mi je", reče kratko.

17.17.17.17.

"Nikako ne razumijem", reče on za vrijeme večere.

"Prošle su skoro tri godine, a neki od njih su još živi. Rezerve hrane u organizmu su odavno iscrpljene. Koliko je meni poznato, oni su i dalje preko dana u komi." Zastao je na trenutak i odmahnuo glavom. "Ali nisu mrtvi. Tri godine i nisu mrtvi. Što li ih samo održava?"

Ona je sada na sebi imala Nevilleov kućni ogrtač. Oko pet se napokon malo smirila pa se okupala i presvukla. Njeno vitko tijelo bilo je bezoblično u masivnom muškom ogrtaču. Posudila je njegov češalj i skupila kosu u konjski rep koji je pričvrstila komadićem uzice.

Ruth podiže svoju šalicu kave.

"Ponekad smo ih promatrali", reče. "Pa ipak, bojali smo im se približiti. Mislili smo da ih ne trebamo dirati."

"Jeste li znali da se vraćaju poslije smrti?"

Ona odmahnu glavom. "Ne."

"Jeste li razmišljali o onima koji su noću napadali vašu kuću?"

"Nikada nam nije palo na pamet da su oni...", Ruth polagano odmahnu glavom. "Teško je povjerovati u tako nešto."

"Pretpostavljam", reče on.

Promatrao ju je dok su jeli u tišini. Bilo je još teže povjerovati da pred sobom ima jednu normalnu ženu. Da je poslije toliko godina ponovo stekao druga. Nije on, zapravo, sumnjao u nju. Bio je više nego sumnjičav prema činjenici da se nešto tako značajno može dogoditi u ovom izgubljenom svijetu.

"Pričaj mi nešto o njima", zamoli ga Ruth.

On ustade i skide džezvu sa štednjaka. Dolio je još malo kave u njenu i svoju šalicu, a zatim vratio džezvu na štednjak i sjeo.



85

"Kako se sada osjećaš?" upitao je.

"Bolje mi je, hvala."

On kimnu glavom i stavi žličicu šećera u kavu. Odjednom je počeo osjećati njen pogled na sebi. O čemu li razmišlja? upita se. Duboko je uzdahnuo, ne shvaćajući zbog čega nervoza u njemu ne popušta. Na trenutak mu se učinilo da joj vjeruje. Ali sada više nije bio siguran u to.

"Ti mi još ne vjeruješ", zaključi ona, pročitavši mu misli.

On je brzo pogleda, a zatim slegnu ramenima.

"Nije... stvar u tome", reče.

"Bojim se da je", uzdahnu ona tiho. "On, u redu. Ako već moraš ispitati moju krv, onda je ispitaj."

Pogledao ju je sumnjičavo, pitajući se nije li to samo neki trik. Lagano je otpio veliki gutljaj kave. Glupo je, pomisli napokon, biti toliko nepovjerljiv.

Spustio je šalicu na stol.

"Dobro", reče. "Vrlo dobro."

Promatrao ju je kako gleda u kavu.

"Ako si zaražena," Neville će polako, "učinit ću sve da te izliječim."

Pogledi im se sretoše.

"A ako ne budeš mogao?"

Na trenutak je vladala tišina.

"Treba biti strpljiv", reče napokon.

Pošto su ispili nekoliko gutljaja kave, on upita: "Da to učinimo sada?"

"Molim te," reče ona, "ostavimo to za ujutro. Još mi... nije sasvim dobro."

"U redu", složi se on, kimnuvši glavom. "Sutra ujutro."

Završili su objed u tišini. Neville je osjećao izvjesno zadovoljstvo što mu je odlučila dozvoliti da joj ispita krv. Bojao se mogućeg otkrića da jest zaražena. U svakom slučaju, preostajala mu je još duga večer i noć s njom, kada će je moći pobliže upoznati, a možda i... jer, sutra ujutro možda to više ne poželi.

Nakon večere otišli su u dnevnu sobu gdje su sjedili promatrajući tapiseriju, pijuckajući vino i slušajući Schubertovu Četvrtu simfoniju.

"Naprosto ne mogu vjerovati", reče ona gotovo veselim glasom. "Ni na kraj pameti mi nije padalo da ću ponovo slušati muziku i piti vino."



86

Osvrnula se po sobi.

"Lijepo si ovo uredio", primijeti.

"Što je s tvojom kućom?" upita je.

"Nije bila nimalo slična ovoj", reče ona. "Mi nismo imali..."

"Kako ste osigurali kuću?" prekide ju.

"Oh...", razmišljala je trenutak. "Zabarikadirali smo sve otvore. Koristili smo i križeve."

"Oni ne pomažu uvijek", reče on tiho, pošto ju je promatrao nekoliko trenutaka.

Ruth je izgledala zbunjeno. "Ne pomažu?"

"Zašto bi se Židovi bojali križa?" upita je. "Zašto bi ga se bojao vampir koji je bio Židov? Velika većina ljudi se užasno bojala mogućnosti da postanu vampiri. Svi su oni doživljavali histerična sljepila pred ogledalima. Ali kada je križ u pitanju, nema nikakva razloga da od njega zazire jedan Židov, hindus, musliman ili ateist."

Ruth je sjedila, držeći čašu u ruci, i promatrala ga bezizražajnim očima.

"Zbog toga križ ne pomaže uvijek", reče on.

"Nisi mi dozvolio da završim", reče ona. "Također smo koristili češnjak."

"Mislio sam da ti je od njega mučno."

"Mučno mi je od drugih stvari. U posljednjih tjedan dana sigurno sam izgubila preko deset kila."

Kimnuo je glavom. Ali kada je otišao u kuhinju da donese novu bocu vina, na um mu pade da je ona do sada morala sasvim oguglati na češnjak. Nakon tri godine.

Uostalom, možda i nije. Zbog čega je sada sumnjiči? Pa ona mu je dozvolila da joj ispita krv. Učinila je sve što je bilo u njenoj moći. Problem je u meni, pomisli Neville. Odveć dugo sam bio sam. Ne vjerujem ni u što dok to ne stavim pod mikroskop. To ponovo preci govore iz mene. Ja sam samo sin svoga oca, proklete mu trule kosti.

Stojeći u mračnoj kuhinji i otvarajući polako novu bocu vina, Robert Neville baci pogled prema Ruth koja je sjedila u boravku.

Pogled mu je polako klizio preko ogrtača, zaustavivši se načas na blago naglašenoj oblini grudi, a zatim se spustivši k brončanim listovima i člancima, da bi se napokon vratio do glatkih koljena. Imala je tijelo djevojčice. Uopće nije izgledala kao majka dvoje djece.

Najneobičnija stvar u svemu ovome, pomisli, jest što ne osjećam nikakvu fizičku želju za njom.



87

Da je došla prije dvije godine, pa čak i nešto kasnije, možda bi je silovao. Postajali su izvjesni užasni trenuci tih dana, trenuci kada su mu na um padala najčudovišnija rješenja tog gorućeg problema, često ga dovodeći na samu granicu ludila.

Ali onda su počeli eksperimenti. Smanjio je broj cigareta, a piće je izgubilo svoju opsesivnu prirodu. Promišljeno i s iznenađujućim uspjehom, sav se predao istraživanju.

Seksualni mu se nagon znatno smanjio, čak se gotovo izgubio. Ali bilo je to samo trenutno redovništvo, pomisli on. Nagon će se ponovo javiti, prije ili kasnije, pošto normalan muškarac nije u stanju voditi bilo koji način života iz kojega je isključen seks.

Sada, srećom, nije osjećao gotovo ništa, možda samo nejasan nagovještaj prvih komešanja ispod kamenih naslaga apstinencije. Bio bi zadovoljan kada bi ostalo samo na tome. Posebno zbog toga što nije bio siguran da je Ruth onaj sudrug kojega je želio. Kao što nije bio siguran da će joj dozvoliti da i dalje živi poslije sutrašnjeg jutra. A da ju liječi'?

Izlječenje je bilo malo vjerojatno.

Vratio se u blagovaonicu s otvorenom bocom. Kratko mu se osmjehnula dok joj je dolijevao vino u čašu.

"Uživala sam u tvojoj tapiseriji", reče Ruth. "Gotovo da čovjek povjeruje kako je usred šume."

On se nakašlja.

"Sigurno si se naradio da bi ovako uredio kuću", primijeti.

"To bi trebala znati", odvrati Neville. "I ti si prošla kroz sve to."

"Kod nas je bilo sasvim drugačije", reče ona. "Kuća je bila znatno manja, a skladište s hranom jedva da je zapremalo polovicu tvoga."

"Sigurno ste izlazili van po hranu", pažljivo ju je promatrao.

"Koristili smo samo smrznutu hranu", reče ona. "Nismo imali konzervi."

On kimnu glavom. Bilo je to logično i morao se složiti. Ali i dalje mu se nešto nije dopadalo. Znao je da je u pitanju samo određen predosjećaj, ali nikako ga nije uspijevao odagnati.

"Što je s vodom?" upita je on.

Jedan trenutak promatrala ga je u tišini.

"Ne vjeruješ ni riječ od svega onoga što sam ti rekla", upita ona.

"Nije tako", odvrati on. "Samo me zanima kako ste živjeli."

"Glas te odaje", reče ona. "Predugo si bio sam. Izgubio si dar za obmanu."



88

On se zagrcnu. Odjednom se pojavio neugodan osjećaj da se ona poigrava s njim. To je smiješno, pomisli. Ona je samo žena. Uostalom, možda je u pravu. Vjerojatno je postao grub i osoran pustinjak. Pa što s tim?

"Pričaj mi o svom mužu", reče iznenada.

Nešto zaigra na njezinu licu, neodređena sjenka sjećanja. Podigla je čašu crnog vina do usana.

"Ne sada", reče. "Molim te."

On se zavali na kauč, nesposoban odgonetnuti podrijetlo nejasnog nezadovoljstva koje je osjećao. Sve što je rekla i učinila moglo je biti posljedica pakla kroz koji je prošla. Ali je isto tako mogla biti laž.

Zašto bi lagala? upita se. Sutra ujutro ispitat će joj krv. Od kakve bi joj koristi bilo da laže noćas, ako bi on za samo nekoliko sati saznao istinu?

"Znaš," reče, pokušavajući odagnati napetost, "razmišljao sam o nečemu. Ako troje ljudi može preživjeti zarazu, zašto ih ne bi moglo biti i više?"

"Misliš da je to moguće?" upita ga ona.

"Zašto da ne? Sigurno postoje i drugi koji su na neki način stekli imunitet."

"Reci mi nešto više o toj klici?"

Oklijevao je trenutak, a zatim odložio čašu s vinom. Što će se dogoditi ako joj kaže sve? Ona može pobjeći, a zatim se vratiti poslije smrti, sa svim znanjima koja je on skupio.

"Postoji čitav niz pojedinosti", započe.

"Rekao si mi maloprije nešto o križu", reče Ruth. "Kako znaš da je to istina?"

"Sjećaš li se onoga što sam ti pričao o Benu Cortmanu?" upita on, zadovoljan što su prešli na nešto s čim je ona već bila upoznata, umjesto da razgovaraju o stvarima koje je on želio zadržati samo za sebe.

"Misliš li na onog čovjeka kojeg si..."

Neville kimnu glavom. "Da. Hodi", reče ustajući. "Pokazat ću ti ga."

Stojeći iza nje dok je gledala kroz špijunku, Neville osjeti miris njezine kose i kože. Na trenutak ga uhvati vrtoglavica. Nije li divno? pomisli. Pa ipak, ne sviđa mi se. Kao Guliver koji se vratio od razumnih konja i ustanovio da je ljudski miris neugodan.

"To je onaj pokraj električnog stupa", reče.

Lagano je kimnula glavom. Zatim se okrenu i upita ga: "Ima ih samo nekoliko. Gdje su ostali?"

"Većinu sam poubijao," reče, "ali nekoliko ih uvijek pazi na mene."



89

"Kako to da je lampa na stupu i dalje čitava?" upita ona. "Mislila sam da oni uništavaju električne sisteme."

"Povezao sam je sa svojim generatorom", reče Neville, "kako bih ih mogao promatrati."

"Zar ti ne razbijaju žarulju?"

"Postavio sam vrlo jaku žičanu mrežu oko nje."

"Kako to da se nisu popeli i strgnuli je dolje?"

"Postavio sam svuda okolo češnjak."

Ona kimnu glavom. "Na sve si mislio."

Povukavši se korak unatrag, na trenutak se zagleda u nju. Kako ih može gledati tako mirno, pomislio je, postavljati pitanja i vrlo razložno komentirati, kada su joj prije samo tjedan dana pred njezinim vlastitim očima raskomadali muža? Ponovo sumnje, pomisli. Hoće li ikada prestati?

Znao je da neće, sve dok ne bude sasvim siguran u nju.

Ona se odmače od prozora.

"Ispričaj me na trenutak", reče.

Promatrao ju je kako odlazi u kupaonicu, a zatim začu kako zaključava vrata za sobom. Stajao je još nekoliko trenutaka, a onda se vrati na kauč, pošto je prethodno zatvorio špijunku. Na usnama mu zaigra iskrivljen osmijeh. Zagledao se u zagasite dubine vina i počeo odsutno čupkati bradu.

"Ispričaj me na trenutak."

Tko zna zbog čega, postojalo je nešto groteskno zabavno u tim riječima, nešto što je dopiralo iz davnih vremena. Afektiranje Emily Post na groblju. Bonton za mlade vampire.

Osmijeha nestade.

A što sad? Što će mu donijeti budućnost? Da li će za tjedan dana ona i dalje biti ovdje ili će dogorijevati na vječnoj vatri?

Znao je da će, ako je zaražena, pokušati sve da ju izliječi. Što, međutim, ako ne bude imala bacile? Na određen način bila je to još neugodnija mogućnost. U suprotnom, jednostavno bi odmah poduzeo jedino što mu preostaje, ne remeteći uopće svoje navike i uobičajen način života. Ali ako ona ostane, ako između njih dođe do neke veze, pa čak postanu muž i žena i dobiju djecu...

Da, to je bilo još strašnije.

Odjednom je shvatio da je postao zagriženi, okorjeli neženja. Gotovo više uopće nije pomišljao na svoju ženu, dijete i minuli život. Postojala je samo sadašnjost. Počeo se pribojavati mogućeg zahtjeva da se ponovo žrtvuje i još jedanput prihvati odgovornosti.



90

Bojao se ponovo nekomu dati srce i ukloniti lance kojima se opasao kako bi sputao svoje osjećaje. Bojao se ponovo voljeti.

Kada je Ruth izašla iz kupaonice i dalje je sjedio na kauču i razmišljao. Prostorija je bila ispunjena prigušenim škripavim zvucima s gramofona, ali on ih nije primjećivao.

Ruth skide ploču s gramofona i okrenu je. Počeo je treći stavak simfonije.

"Stali smo kod Cortmana", reče ona sjedajući pokraj njega.

Neville je blijedo pogleda. "Cortmana?"

"Počeo si mi pričati o njemu i križu."

"Ah, da. Jedne noći sam ga uveo i pokazao mu križ."

Da je ubijem sada? Bez ikakvih ispitivanja – da je ubijem i spalim?

Stegne ga u grlu. Ovakve misli predstavljale su odvratna svjedočanstva svijeta koji je prihvatio kao stvaran; svijeta u kojem je ubojstvo bilo više nego nada.

Pa ipak, nismo još toliko daleko otišli, pomisli Neville. Ja sam čovjek, a ne uništavač.

"Što se dogodilo?" upita ona nervozno.

"Molim?"

"Zuriš u mene."

"Žao mi je", reče hladno. "Samo sam... samo sam razmišljao."

Ruth nije ništa odgovorila. Dok je ispijala vino, on primijeti kako joj se trese ruka u kojoj je držala čašu. Potisnuo je sve misli i sumnje. Nije smjela znati što on osjeća.

"Kada sam mu pokazao križ," reče, "nasmijao mi se u lice."

Ona kimnu glavom.

"Ali kada sam mu pokazao Toru, reagirao je na očekivani način."

"Što si mu pokazao?"

"Toru. Ploču sa zakonima, ili kako se već zove."

"I on je... reagirao?"

"Da. Prethodno sam ga vezao, ali kada je ugledao Toru, uspio se osloboditi i napasti me."

"Što se onda dogodilo?" Činilo se da je ponovo nestalo njezina straha.

"Udario me nečim po glavi. Ne sjećam se čime. Gotovo sam se onesvijestio. Ali uz pomoć Tore dotjerao sam ga do vrata i izbacio van."



91

"Oh."

"Kao što vidiš, križ nema onu snagu koju mu pripisuju legende. Prema mojoj teoriji, otkako se ova legenda raširila Europom, dominantno katoličkim kontinentom, križ je, naravno, postao simbol obrane protiv sila mraka."

"Zar nisi mogao upotrijebiti pištolj protiv Cortmana?" upita ona.

"Otkud znaš da imam pištolj?"

"Pa... pretpostavljam", reče. "Mi smo imali pištolje."

"Onda bi morala znati da meci ne djeluju na njih."

"Nismo... nismo bili sigurni", reče ona, a zatim brzo doda: "Znaš li zbog čega je tako? Mislim, zbog čega im meci ne mogu ništa."

On odmahnu glavom.

"Ne znam", reče.

Sjedili su neko vrijeme u tišini slušajući glazbu. Znao je, ali pošto su ga ponovo počele izjedati sumnje, nije joj htio reći.

Vršeći eksperimente na mrtvim vampirima otkrio je da bacili dovode do stvaranja brzo regenerirajućeg tkiva, koje odmah zatvara rupe od metka, u istom trenutku kada nastanu.

Meci bi gotovo trenutno bili okruženi sa svih strana, i sve dok je funkcionirao sustav koji su aktivirale klice, hici su bili bezopasni. U tom sustavu se praktički mogao naći beskonačan broj metaka, budući da regenerirajuće tkivo nije dozvoljavalo prodor u dubinu veću od nekoliko milimetara. Pucati u vampire bilo je isto što i bacati kamenčiće na katran.

Dok je ona popravljala nabore na suknji oko nogu, pred njegovim očima se na trenutak ukazaše vitka brončana bedra. Ali umjesto da ga to privuče, osjetio je iznenadnu plimu ljutnje.

Bila je to tipična ženska gesta, razmišljao je, izvještačena kretnja.

Kada je taj trenutak prošao, poče osjećati kako se sve više i više udaljuje od nje. Na određen način mu je bilo čak žao što ju je uopće pronašao. Tokom proteklih godina uspio je pronaći određen unutrašnji mir. Prihvatio je usamljenost, čak je otkrio i neke čari u njoj. A sada ovo... treba sve poremetiti. Kako bi nečim ispunio prazninu trenutka, posegnu za lulom i vrećicom za duhan. Ugurao je hrpicu duhana u lulu i zapalio. Na trenutak je razmišljao bi li je pitao da li joj dim smeta. Ipak, nije to učinio.

Glazba je prestala. Ona je ustala i Neville ju je promatrao dok je razgledavala ploče. Imala je stas vitak poput sasvim mlade djevojke. Tko je ona? pomisli. Tko je ona stvarno?

"Smijem pustiti ovo?" upita ga, držeći u ruci jedan omot.

On ga nije čak ni pogledao.



92

''Samo izvoli.", reče.

Ponovo je sjela kada je počeo Rahmanjinov Drugi klavirski koncert. Nema baš neki naročit ukus, pomisli, gledajući je bezizražajno.

"Pričaj mi nešto o sebi", reče Ruth.

Još jedna tipična ženska gesta, pade mu na um. A onda se prekori što je tako kritičan. Zbog čega sam sebe nervira, potpirujući sumnje u nju?

"Nema se tu bogzna što reći", reče, prigušujući nepovjerenje.

Ona se ponovo nasmija. Da li se smijala njemu? "Na smrt si me preplašio danas popodne", reče. "Ti i tvoja čekinjasta brada i te divlje oči."

Neville ispusti kolut dima. Divlje oči? Bilo je to smiješno. Što ona to pokušava? Slomiti njegovu suzdržanost zavođenjem?

"Kako uopće izgledaš ispod te bradurine?", upita ona.

Pokušao joj se osmjehnuti, ali nije uspio.

"Obično", reče. "Sasvim obično."

"Koliko ti je godina, Roberte?"

Nešto mu se pokrenu u grlu. Bilo je to prvi put da je ona izgovorila njegovo ime. Činjenica da ga je jedna žena poslije toliko godina ponovo zvala po imenu ispunila ga je čudnim, neobičnim osjećajem. Ne obraćaj mi se tako, gotovo joj je rekao. Nije želio da između njih nestane distance. Ako je zaražena i ako ju ne bude mogao izliječiti, više bi mu se sviđalo da budu samo stranci kada je bude nosio na lomaču.

Ona okrenu glavu u stranu.

"Ne moraš razgovarati sa mnom ako nećeš", reče tiho. "Neću ti dosađivati. Otići ću sutra."

Stegnu ga u grudima.

"Ali..."

"Ne želim remetiti tvoj način života", reče ona. "Ne moraš osjećati nikakvu obavezu prema meni samo zato što smo jedini živi ljudi na Zemlji."

Bilo je nečeg tužnog u njegovu pogledu i na trenutak je osjetio kajanje zato što ju je naveo da tako govori. Zbog čega sam tako sumnjičav prema njoj? upita se. Ako je zaražena, nema joj spasa. Zašto je se onda bojati?

"Žao mi je", reče. "Bio sam... bio sam sam odveć dugo."

Nije dizala pogled.

"Ako želiš razgovarati", nastavi Neville, "bit će mi drago da... ti kažem sve što znam."



93

Oklijevala je trenutak. Zatim ga pogleda, ali u očima joj se ništa nije moglo pročitati.

"Željela bih znati nešto o bolesti", reče. "Zaraza mi je odnijela dvije djevojčice. Ona je također izazvala smrt mog muža."

On je pogleda, a zatim poče pričati.

"U pitanju je bacil", reče, "bakterija cilindričnog oblika. Ona stvara izotoničnu otopinu u krvi, usporava krvotok, aktivira sve tjelesne funkcije, živi u svježoj krvi i osigurava energiju. Bez krvi postaje samoubilački bakteriofag, pa se čak pretvara i u spore."

Gledala ga je praznim pogledom i Neville shvati da ga nije razumjela. Termini koji su njemu odavno postali pristupačni, njoj su bili potpuno strani.

"Ustvari," reče, "većina ovih stvari nije naročito važna. Pretvoriti se u spore znači oblikovati ovalno tijelo koje ima sva osnovna svojstva vegetativnih bakterija. Klica se aktivira tek onda kad dospije u svježu krv. A onda, kada se vampir-domaćin raspadne, spore izlaze van u potrazi za novim utočištem. Kada ga pronađu, pretvaraju se u klice, i tako se zarazi nov organizam."

Ruth s nevjericom odmahnu glavom.

"Bakteriofazi su neživi proteini koji se stvaraju čak i kada u organizmu nema krvi. Pa ipak, za razliku od spora, u ovom slučaju abnormalan, metabolizam razara stanice."

Ukratko joj je ispričao o nesavršenstvima limfnog sustava, o češnjaku kao alergenu koji izaziva anafilaksu, o različitim vidovima bolesti.

"Kako smo onda mi imuni?" upita ga.

Promatrao ju je nekoliko dugih trenutaka, suzdržavajući se od bilo kakva odgovora. Tada reče, slegnuvši ramenima: "Ne znam za tebe. Što se mene tiče, dok sam bio stacioniran u Panami za vrijeme rata, ugrizao me jedan šišmiš. Iako to ne mogu dokazati, prema mojoj teoriji najprije je došlo do susreta između nekog vampira i tog šišmiša, koji se na taj način zarazio klicom vampiris. Klica je nagnala šišmiša da radije potraži ljudsku nego životinjsku krv. Međutim, prije no što je dospjela u moj organizam, klica je bila na neki način oslabljena. Naravno, zbog nje sam bio strašno bolestan, ali nisam umro i tako je moje tijelo steklo imunitet. U svakom slučaju, to je samo hipoteza. Ne znam koliko vrijedi. Nisam uspio smisliti ništa pametnije."

"Ali... zar se ista stvar nije događala i drugim vojnicima u Panami?"

"Ne znam", reče Neville tiho. "Ja sam ubio tog šišmiša." Slegnuo je ramenima. "Možda sam ja bio prvi čovjek kojega je napao."

Promatrala ga je bez riječi. Njezina prividna ravnodušnost počinjala mu je ići na živce. On bi nastavio govoriti čak i da ona to nije stvarno željela.

Ukratko joj je ispričao o najtežoj prepreci koju je imao u proučavanju vampira.



94

"U početku sam mislio da im kolac treba probosti srce", reče. "Vjerovao sam legendi. Ali kasnije sam otkrio da to nije točno. Zabadao sam kolce u sve dijelove njihovih tijela i oni su umirali. Ta činjenica me je navela na pomisao da je možda u pitanju iskrvavljivanje. Ali onda, jednog dana..."

I on joj ispriča o ženi koja se raspala pred njegovim očima.

"Tako sam shvatio da nije posrijedi iskrvavljivanje", nastavio je, osjećajući se ponosnim što može pred nekim pričati o svom otkriću. "Dugo nisam znao što da poduzmem. A onda mi je sinulo."

"Što?" upita ona.

"Uzeo sam jednog mrtvog vampira. Stavio sam njegovu ruku u umjetni vakuum, a zatim sam je probo oštrim predmetom. Krv je šiknula iz rane." Zastao je. "I to je bilo sve."

Ruth ga je netremice promatrala.

"Ne shvaćaš?" upita je on.

"Ja... ovaj... Ne."

"Kada sam ponovo pustio zrak, ruka se raspala."

Ona ga je i dalje tupo gledala.

"Razumiješ," reče, "bakterija je fakultativni saprofit. Ona živi sa ili bez kisika, ali s jednom razlikom. U organizmu je anaerobna i stvara simbiozu s tijelom. Vampir je hrani svježom krvlju, a bakterija ga zauzvrat opskrbljuje energijom kako bi mogao nabaviti još svježe krvi. Čini mi se da klica također izaziva pojačan rast očnjaka."

"Tako?" reče ona.

"Kada uđe zrak", nastavi Neville, "situacija se trenutno mijenja. Klica postaje aerobna i umjesto da nastavi živjeti u simbiozi, pretvara se u otrovnog parazita." Zastao je na trenutak. "Pojede domaćina", reče.

"To znači da kolac..." započe Ruth.

"Pušta zrak unutra. Naravno. Pušta zrak i stvara otpor tako da vezivno tkivo ne može funkcionirati. Srce nema veze s tim. Sada sam pojednostavio postupak: napravim samo mali rez na zglavcima i sve je gotovo." Na usnama mu zatitra osmijeh. "Kad pomislim na sve ono vrijeme koje sam potrošio praveći kolce!"

Ona kimnu glavom i odloži čašu s vinom na stol.

"Upravo zato se žena o kojoj sam ti pričao tako brzo raspala", reče. "Bila je vrlo dugo mrtva, tako da su u istom trenutku kada je zrak prodro u njen organizam klice izazvale spontano i munjevito truljenje."

Grlo joj se stegnu i tijelom joj prođe jeza.



95

"To je užasno", reče Ruth.

Pogledao ju je iznenađeno. Užasno? Bilo je to čudno. Tako nešto već godinama mu nije padalo na pamet. Za njega je riječ "užasno" postala arhaična. Prekomjernost užasa učinila je da on izgleda sasvim obično. Za Roberta Nevillea užas je jednostavno postojao kao prirodna činjenica. Odavno ga je prestao koristiti kao pridjev.

"A što je s onima koji su još živi?" upita ona.

"Dakle," reče Neville, "kada ih zasječeš, klice također postaju paraziti. Ali oni uglavnom umiru tako što jednostavno iskrvare."

"Jednostavno..."

Ruth naglo okrenu glavu u stranu, ugrizavši se za donju usnu.

"Što se dogodilo", upita on.

"N-Ništa. Ništa", reče Ruth.

On se osmjehnu. "Čovjek se mora naviknuti na te stvari", reče. "Stvarno mora." Ona se ponovo stresla, a jabučica joj je počela poigravati na glatkom vratu.

"Bit će ti potrebno vremena da se navikneš na poredak stvari u Džungli Roberta Nevillea", reče on. "Vjeruj mi, to je sve što mogu učiniti. Zar je bolje pustiti ih da umru od bolesti, pa da se onda vrate u onom užasnom obličju?"

Ona sklopi ruke.

"Ali ti si rekao da je većina njih... još živa", reče Ruth nervozno. "Otkud znaš da oni neće i ostati živi?"

"Znam", reče Neville. "Poznajem bacil, znam kako se razmnožava. Bez obzira na to koliko se dugo njihov organizam borio, bacil na kraju uvijek pobijedi. Napravio sam mnogo antibiotika i ubrizgavao ih u njih. Ali sve to nije pomoglo, jer pomoći nije bilo. Cjepivo nema više nikakva učinka kada je bolest odavno uzela maha. Njihova se tijela ne mogu boriti protiv bacila i u isto vrijeme stvarati antitijela. To je jednostavno nemoguće, vjeruj mi. Sve je to zamka. Ako ih ne ubijem, oni će prije ili kasnije umrijeti i poći u lov na mene. Nemam izbora, uopće nemam izbora."

Zavladala je tišina koju je remetilo jedino grebanje igle na kraju gramofonske ploče. Ona nije podigla pogled prema njemu, već je zurila u pod bezizražajnim pogledom. Čudno je, pomisli on, da se danas moram braniti zbog nečega što sam jučer prihvaćao kao najnormalniju nužnost. Tokom minulih godina nijednom mu na um nije pala mogućnost da griješi. Tek ga je njeno prisustvo navelo na tu pomisao. Bilo je nečeg čudnog i neobičnog u njoj.

"Stvarno misliš da griješim?" upita je glasom u kojem se osjećala nevjerica.

Ruth se ugrize za donju usnu.



96

"Ruth", reče Neville.

"Nije na meni da to kažem", odgovori ona.

18.18.18.18.

"Virge!"

Tamno obličje zgrčilo se prema zidu kada je prodoran krik Roberta Nevillea zaparao tišinu noći.

Bunovno je skočio s kauča i počeo se osvrtati po sobi sanjivim očima, dok su mu se pluća brzo nadimala, a srce mahnito udaralo kao šake zatvorenika o vrata tamnice.

Nespretno se uspravio, dok mu je svijest plovila negdje na granici između jave i sna; nije bio u stanju odrediti ni vrijeme ni mjesto na kome se nalazi.

"Virge?" reče ponovo, slabim, drhtavim glasom. "Virge?"

"Ja... ja sam", začu se uplašen odgovor u tami.

On nesigurno zakorači prema tankoj zraci svjetla koja je dopirala kroz otvorenu špijunku. Tupo je zurio u sićušan snop.

Kad je začuo njezin isprekidan dah, ispruži ruke i uhvati je za ramena.

"Ja sam, Ruth. Ruth", prošaputa ona užasnutim glasom.

Lagano se njihao, stojeći najednom mjestu u tami dok su mu oči bez imalo razumijevanja zurile u tamno obličje pred njim.

"Ja sam, Ruth", ponovi ona malo glasnije.

Buđenje je došlo kao dugačak povratak iz duboke kome. Mišići na grudima i trbuhu počeše mu se opuštati. To nije bila Virge. Žestoko je zatresao glavom, protrljavši drhtavim prstima oči.

A onda se ponovo zabulji u stvorenje pred sobom, pogođen iznenadnim naletom depresije.

"Oh", promrmlja tiho. "Oh, ja..."

Nije se micao s mjesta, osjećajući kako mu se tijelo blago povija u tami, dok su mu se magle razilazile iz svijesti. Bacio je pogled kroz otvorenu špijunku, a zatim se okrenuo prema njoj.

"Što to radiš?" upita je još sanjivim glasom.

"Ništa", reče ona nervozno. "Ja... ovaj, nisam mogla zaspati."



97

Trenutak je žmirkao očima prema blještavoj svjetlosti stolne lampe. Zatim je brzo posegnuo rukom prema prekidaču i ponovo se okrenuo prema njoj. Ona je i dalje stajala uza zid, zureći u smjeru svjetla, s rukama stisnutim uz bokove i zgrčenim u drhtave pesnice.

"Zašto si obučena?" upita je iznenađenim glasom.

Dok ga je promatrala, jabučica joj je poigravala u grlu. On protrlja ponovo oči i ukloni dugu kosu sa sljepoočnica.

"Samo sam... gledala van", reče ona.

"Ali zašto si obučena?"

"Nisam mogla zaspati."

Promatrao ju je mamurnim pogledom, osjećajući kako mu srce polako počinje sporije kucati. Kroz otvorenu špijunku čuo ih je kako urlaju vani, a onda cijelu graju nadjača poznati glas Bena Cortmana:

"Izađi, Neville!"

Brzo je spustio poklopac na otvor špijunke i okrenuo se prema Ruth.

"Hoću znati zašto si obučena", reče ponovo.

"Tek tako", odvrati ona.

"Htjela si otići dok sam spavao?'

"Ne, ja..."

"Jesi li?"

Ona bolno kriknu kada ju je Neville ščepao za zaglavke na rukama.

"Ne, ne", reče ona brzo. "Kako sam mogla kad ih ima toliko vani?"

Stajao je teško dišući i gledao njezino uplašeno lice. Nešto ga je stegnulo u grlu kada se sjetio šoka koji je doživio prilikom buđenja, pomislivši da je ona Virge.

Naglo joj pusti ruke i okrenu se. A bio je gotovo siguran da je prošlost mrtva. Koliko li je samo prošlosti bilo potrebno vremena da umre?

Ruth nije rekla ni riječ dok je on točio veliku čašu viskija i ispijao je nadušak. Virge, Virge, pomisli on utučeno, i dalje si uz mene. Zaklopio je oči i stisnuo zube.

"Je li to bilo njezino ime?" začu kako ga Ruth pita.

Mišići mu se zgrčiše, a zatim opustiše.

"Sve je u redu", napokon reče mrtvim glasom. "Vrati se u krevet."

Ruth se povuče malo unatrag.



98

"Žao mi je", reče. "Nisam mislila da..."

Nevilleu odjednom posta jasno da zapravo ne želi da se Ruth vrati u krevet. Želio je da ostane s njim. Nije znao zašto, tek nije htio biti sam.

"Pomislio sam da si ti moja žena", reče. "Probudio sam se i pomislio..."

Povukao je dobar gutljaj viskija, ali se zagrcnuo kada mu je nekoliko kapi ušlo u dušnik. Ruth je stajala u sjenci i slušala.

"Shvaćaš, ona se vratila", reče Neville. "Pokopao sam je, ali ona je ponovo došla jedne noći. Izgledala je... kao ti sada. Samo nejasan obris u tami. Bila je mrtva. Ali ipak se vratila. Pokušao sam je zadržati ovdje. Pokušao sam, ali ona više nije bila... razumiješ? Sve što je željela bilo je samo..."

S naporom je obuzdao jecanje koje mu je dopiralo iz grudi.

"Moja vlastita žena", nastavio je drhtavim glasom, "vratila se da bi pila moju krv!"

Spustio je čašu na plohu bara. Okrenuvši se, nervozno je otišao do špijunke, ostao ondje nekoliko trenutaka, a zatim se ponovo vratio do bara. Za sve to vrijeme Ruth nije progovorila ni riječi, samo je stajala u tami i slušala.

"Ponovo sam je odnio", reče Neville. "Morao sam joj učiniti istu stvar kao i ostalima. Svojoj vlastitoj ženi." Nešto ga je stegnulo u grlu. "Kolac", reče on užasnim glasom. "Morao sam i njoj zabiti kolac. To mi je jedino preostalo. Ja..."

Nije mogao završiti. Stajao je dugo vremena, drhteći bespomoćno cijelim tijelom dok su mu oči bile čvrsto zaklopljene.

Zatim je ponovo počeo pričati.

"Učinio sam to prije skoro tri godine. Pa ipak, sve je još svježe u mom sjećanju, neprekidno me proganja. Što se moglo učiniti? Što se moglo učiniti!" Udario je snažno šakom o plohu bara kada su slike prošlosti počele da mu preplavljuju um. "Bez obzira koliko se trudio, nisam uspio zaboraviti, prilagoditi se, niti ikada pobjeći od toga."

Provukao je drhtave prste kroz kosu.

"Znam kako se osjećaš, znam. U početku ti nisam vjerovao. Bio sam zaštićen i siguran u svojoj maloj orahovoj ljuski. A sada..." Odmahnuo je glavom polako, utučeno. "Sve je nestalo u trenu. Pomirenost, sigurnost, spokoj - sve je to iščezlo."

"Roberte."

Glas joj je bio isto tako slomljen kao i njegov.

"Zašto smo ovako kažnjeni?" upita Ruth.

On duboko uzdahnu.



99

"Ne znam", odgovorio je gorko. "Ne postoji odgovor, nema nikakva razloga. To je naprosto tako."

Ona mu se polako približila. A onda, bez oklijevanja ili povlačenja, Ruth se pripi uz Nevillea. Dvoje ljudi stajalo je izgubljeno u noći, čvrsto se stežući u zagrljaju.

"Roberte, Roberte."

Ruke joj počeše kliziti njegovim leđima, grleći ga i milujući, dok ju je on čvrsto držao u zagrljaju, zagnjurivši lice u njenu toplu meku kosu. Usne su im dugo ostale spojene, a njene ruke požudno su se obavijale oko njegovu vrata. A onda su sjeli u tamu, pripijeni jedno uz drugo kao da se sva toplina svijeta nalazi u njihovim tijelima i oni ju trebaju podijeliti. Neville je osjećao kako joj se grudi dižu i spuštaju kada se sasvim pripila uz njega, s rukama koje su ga vatreno grlile i licem koje mu je klizilo niz vrat. Njegove velike ruke prodirale su joj u kosu, mrseći ju i igrajući se svilenim vlasima.

"Žao mi je, Ruth."

"Žao?"

"Zato što sam bio grub prema tebi, što ti nisam vjerovao."

Ona je šutjela, čvrsto ga grleći.

"Oh, Roberte", reče napokon. "To je tako nepošteno. Tako nepošteno. Zašto smo mi još živi? Zašto nismo svi mrtvi? Bilo bi bolje da smo svi mrtvi."

"Š-ššš, ššš", prošapta on, osjećajući kako mu se nešto snažno i moćno razlijeva iz srca i uma. "Sve će biti u redu."

Osjetio je kako joj glava podrhtava na njegovu ramenu.

"Bit će, bit će", reče.

"Kako može biti?"

"Bit će", reče on, iako je znao da ni sam ne vjeruje u to, iako je bio svjestan da to samo ova rastuća napetost izvlači riječi spokojstva iz njega.

"Ne," reče ona, "ne."

"Da, bit će, bit će, Ruth."

Nije bio uopće svjestan koliko su vremena proveli sjedeći čvrsto zagrljeni na kauču. Sasvim je izgubio predodžbu o vremenu i prostoru. Postojali su samo njih dvoje, osjećajući neodoljivu potrebu jedno za drugim. Dva posljednja ljudska bića koja su preživjela užasan pohod crne smrti konačno su se našla.

A onda se u njemu javi želja da učini nešto za nju, da joj pomogne.

"Dođi", reče. "Pregledat ću te."



100

Ona se stisnu u njegovu zagrljaju.

"Ne, ne", reče Neville brzo. "Ne boj se. Uvjeren sam da nećemo pronaći ništa. Čak i ako pronađemo, ja ću te izliječiti. Kunem se da ću te izliječiti, Ruth."

Promatrala ga je u tami, ne izgovorivši ni riječ. Neville ustade, podigavši je sa sobom. U njemu poče rasti uzbuđenje koje nije osjetio godinama. Želio ju je izliječiti, pomoći joj.

"Dozvoli mi", reče. "Neću ti ništa. Obećavam ti. Moramo saznati. Moramo biti sigurni. Tek tada ćemo moći planirati i djelovati. Spasit ću te, Ruth. Spasit ću te, ili ću i ja umrijeti."

I dalje je drhtala.

"Hodi, Ruth."

Kada se napokon oslobodio svih sumnji, ništa ga više nije sputavalo. Osjećao je kako podrhtava cijelim tijelom.

Uveo ju je u spavaću sobu. Tek je pod svjetlošću sobne lampe Neville primijetio koliko je Ruth uplašena i privukao ju u zagrljaj, nježno joj milujući kosu.

"Sve je u redu", polako je ponavljao. "Sve je u redu, Ruth. Ma što budemo otkrili, sve će biti u redu. Zar ne razumiješ?"

Postavio ju je u naslonjač. Lice joj je bilo bezizražajno, a tijelo je počelo drhtati, dok je zagrijavao iglu na plamenu Bunsenove lampe.

Neville se naže i poljubi je u vrat.

"Ništa se ne boj", reče blagim glasom. "Ništa se ne boj."

Zaklopila je oči dok joj je zabadao iglu. I sam je osjetio bol u prstu kada je istisnuo nekoliko kapi njene krvi i razmazao ih po pločici.

"Odlično, odlično", reče kroz stisnute zube, stavivši joj komadić vate na ranu na prstu. Osjećao je kako bespomoćno drhti. Učinio je sve da to obuzda, ali nije uspio. Stakalce mu je gotovo ispalo iz ruke i on se okrenu k Ruth s osmijehom, pokušavajući ublažiti plimu straha koja joj se očitavala na licu.

"Ne boj se", reče. "Molim te. Izliječit ću te ako si zaražena. Hoću, Ruth. Hoću."

Sjedila je bez riječi, promatrajući ga praznim pogledom dok je radio. Ruke su joj nepomično počivale na krilu.

"Što ćeš učiniti ako... ako ipak jesam?" upita ga tada.

"Nisam siguran", reče on. "Još ne. Postoji čitavo mnoštvo stvari koje mogu poduzeti."

"Naprimjer?"

"Cjepivo, prije svega."

"Kazao si da cjepiva ne pomažu", reče ona pomalo drhtavim glasom.



101

"Da, ali..." prekide on misao, dok je stavljao staklenu pločicu pod mikroskop.

"Što ćeš učiniti, Roberte?"

Polako je ustajala iz naslonjača dok se on nadnosio nad mikroskop.

"Roberte, ne gledaj!" zavapi ona iznenada molećivim glasom.

Ali on je već vidio.

Dah mu je zastao u grudima. Oči im se sretoše.

"Ruth", prošaputa Neville zapanjenim glasom...

U istom trenutku, drveni malj spusti mu se na čelo. Plima bola prostruja kroz glavu Roberta Nevillea i on osjeti kako mu izmiče tlo pod nogama. Padajući na stranu, povukao je sa sobom i mikroskop Kada je dotaknuo koljenima pod, podiže zbunjen pogled prema njezinu licu izobličenu od straha. Malj ponovo udari i on jauknu od bola. Da ne bi udario licem o zemlju, ispružio je dlanove. Stotinu kilometara ispred sebe začuo je njeno isprekidano jecanje.

"Ruth", prostenjao je.

"Rekla sam ti da ne gledaš!" viknu ona.

On joj obgrli noge, a ona treći put podiže malj, udarivši ga u potiljak.

"Ruth!''

Ruke Roberta Nevillea omlitavješe i skliznuše niz njezina bedra, otkinuvši oveći komad haljine. Trenutak prije no što mu je um zaposjela tama, osjetio je u udovima i prstima užasan bol.

19.19.19.19.

Kada je otvorio oči u kući je vladala mrtva tišina.

Ostao je nepomičan nekoliko trenutaka zureći u pod. A onda se s bolnim uzdahom podiže na noge. Gomila oštrih igala rasprsla mu se u mozgu i on se ponovo sruši na pod, pritišćući rukama glavu u kojoj je bučalo. Ponovo je ležao na podu, dok su mu iz grla izlazili neartikulirani glasovi.

Poslije nekoliko minuta ponovo je pokušao polako ustati, pridržavajući se za rub stola. Pod se ljuljao pod njim dok se pridizao, zatvorenih očiju i na nesigurnim nogama.

Minutu kasnije uspio je oteturati do kupaonice. Tu se ispljuskao hladnom vodom, a zatim sjeo na rub kade, stavivši hladan i vlažan ručnik na čelo.

Što se dogodilo? Tupo je zurio u bijele pločice na podu.



102

Zatim je polako ustao i otišao u blagovaonicu. U njoj nije bilo nikoga. Prednja su vrata bila poluotvorena u sivilo ranog jutra. Ona je nestala.

I tada se sjetio. Brzo se vratio u spavaću sobu, pridržavajući se za zidove kako ne bi pao.

Poruka se nalazila na radnom stolu pokraj prevrnutog mikroskopa. On podiže papir neosjetljivim prstima i ode do kreveta. Srušivši se na krevet s bolnim uzdahom, podigao je pismo u visinu očiju. Ali slova su se prepletala i bježala. Neville protrese glavom i zatvori oči. Kada ih je poslije nekoliko minuta otvorio, bio je u stanju čitati.

Roberte,

Sada znaš. Znaš da sam te špijunirala i da je skoro sve što sam ti rekla bila laž.

Pa ipak, pišem ti ovo pismo zato što te želim spasiti, ako budem mogla.

Kada mi je bio dodijeljen zadatak da te špijuniram, tvoj život me je ostavljao sasvim ravnodušnom. Zato što ja jesam imala muža, Roberte. Muža kojeg si ti ubio.

No sada se sve promijenilo. Sad mi je jasno da su i tebe okolnosti prisiljavale na sve ono što si radio, baš kao i nas. Mi smo zaraženi. Ti to već znaš. Ono što, međutim, nisi shvatio, jest da ćemo mi ostati živi. Otkrili smo način kako da to postignemo, i sada ponovo uspostavljamo društvo, polako, ali sigurno. Morat ćemo odbaciti sva ona jadna bića koja je smrt već dostigla. Također ćemo, iako se u sebi molim da to ne učinimo, možda odlučiti da ubijemo tebe i sve tebi slične.

Sve meni slične? pomisli on zbunjeno. Ponovo je spustio pogled na pismo.

Pokušat ću te spasiti. Reći ću im da si predobro naoružan, tako da te još ne možemo napasti. Iskoristi vrijeme koje ti dajem, Roberte! Napusti kuću i pobjegni u planine gdje ćeš biti siguran. Nas je sada vrlo malo. Ali prije ili kasnije, postat ćemo vrlo dobro organizirani i ništa što bih ja rekla neće ih moći zadržati da te ne unište. Za ime Boga, Roberte, bježi dok još možeš!

Znam da mi možda nećeš vjerovati. Ti sigurno sumnjaš da mi već možemo živjeti jedno kraće razdoblje na suncu. Također mi možda nećeš vjerovati da je moj ten bila samo šminka. Isto kao što će ti zvučati sasvim nevjerojatno da nam klice više ne smetaju.

Upravo zbog toga sam ti ostavila jednu od svojih pilula. Uzimala sam ih cijelo vrijeme dok sam bila ovdje. Držala sam ih u pojasu koji sam nosila oko struka. Sigurno ćeš otkriti da one predstavljaju kombinaciju defibrinirane krvi i droga. Ni sama ne znam što je to točno. Krv hrani klice, a droga sprječava njihovo razmnožavanje. Upravo je otkriće ove pilule spriječilo da svi ne poumiremo i omogućilo nam da ponovo polako uspostavimo društvo.

Vjeruj mi da je sve ovo istina i bježi što prije!



103

Molim te da mi oprostiš. Nisam te namjeravala udariti i beskrajno mi je žao što sam to morala učiniti. Ali užasno sam se bojala onoga što ćeš poduzeti kada otkriješ istinu.

Oprosti što sam ti morala lagati o toliko mnogo stvari. Ali molim te da mi vjeruješ ovo: kada smo bili zajedno u tami, pripijeni jedno uz drugo, ja te nisam špijunirala. Ja sam te voljela.

Ruth

Ponovo je pročitao pismo. Zatim mu ruke skliznuše niz tijelo i poče praznim pogledom zuriti u pod. Nije mogao vjerovati. Polako je odmahnuo glavom i pokušao shvatiti, ali mu je smisao izmicao.

Mahinalno je prišao radnom stolu i podigao malu jantarnu pilulu. Nekoliko trenutaka držao ju je na dlanu, zatim ju je pomirisao i liznuo. Osjećao je kako se polako rastače sva ona sigurnost koju je razum sazdao oko njega. Same osnove njegova života počele su se ljuljati i podrhtavati, i to ga je uplašilo.

Pa ipak, nije mogao ne prihvatiti činjenice. Pilula, brončana boja njenih nogu, izlazak po danu, reakcija na češnjak.

Zavalio se u naslonjač i bacio pogled na malj koji je ležao na stolu. Polako i s naporom, njegov je um napokon počeo povezivati stvari.

Kada ju je prvi put ugledao, ona je počela bježati od njega.

Da li je i to bio samo trik? Ne, ona se stvarno prestrašila. Sigurno ju je prepao njegov krik, a zatim je, iako ga je očekivala, u panici sasvim zaboravila na zadatak. Tek kasnije, kada se malo smirila, bila je sposobna iskonstruirati priču o praznom želucu koji ne može podnijeti miris češnjaka. Lagala je, osmjehivala se i izigravala bespomoćnu žrtvu, prikupljajući sve vrijeme informacije zbog kojih je bila poslana. A kada je htjela otići, nije mogla zbog Cortmana i ostalih. Tada se i on probudio, oni su se grlili...

Nevilleova blijeda šaka lupi po plohi stola. "Ja sam te voljela." Laž. Laž! Nervoznim prstima zgužvao je pismo i zavitlao ga ujedan kut sobe.

Iznenadna erupcija bijesa izazvala je plimu bola u njegovoj glavi i on ju je čvrsto stisnuo objema rukama, zatvorivši oči s bolnim jecajem.

Ostao je nepomičan nekoliko minuta. A onda polako ustade iz naslonjača i izravna mikroskop. Ostatak njezina pisma nije bio laž, znao je to. Znao je to i bez pilule, bez prizivanja riječi i uspomena. Ali znao je i još nešto što, čini se, Ruth i njezin narod nisu znali.

Dugo nije odvajao pogled od mikroskopa. Da, znao je. Prihvaćanje nove istine koju je uvidio izmijenilo je čitav njegov svijet. Kako je glup i slijep bio kada to nije mogao predvidjeti. Pročitao je rečenicu stotinama, pa čak i tisućama puta, ali izgleda da je nikada nije shvatio. Bila je to sasvim kratka rečenica, no značila je tako mnogo.

Bakterije mogu mutirati.



104

Četvrti dio: SIJEČANJ 1979.Četvrti dio: SIJEČANJ 1979.Četvrti dio: SIJEČANJ 1979.Četvrti dio: SIJEČANJ 1979.

20.20.20.20.

Došli su noću. Dovezli su se u zamračenim automobilima na kojima su svijetlili veliki reflektori, s puškama, sjekirama i čakijama. Pojavili su se iz tame, praćeni snažnom bukom motora, dok su duge bijele ruke njihovih reflektora klizile iza ugla bulevara i razlijevale se po Ulici Cimarron.

Robert Neville je sjedio pokraj špijunke kada su došli. Odložio je knjigu i dokono zurio van kada su se bijeli zraci žarili u beskrvna lica vampira. Počeli su se zbunjeno vrtjeti, dok su im divlje crne oči kao paralizirane počivale na zasljepljujućoj svjetlosti.

Neville odskoči od špijunke, a srce mu poče mahnito lupati. Na trenutak je drhteći stajao u mračnoj sobi, nesposoban bilo što učiniti. Nešto ga je stegnulo u grlu kada je začuo zvuk automobilskih motora čak i kroz debele izolirane zidove. Na um mu padoše pištolji u pisaćem stolu i strojnica na radnom stolu. Bilo je to jedino oružje kojim je mogao braniti kuću.

Čvrsto je stiskao šake sve dok mu se nokti nisu zarili u dlanove. Ne, već je donio odluku. Pažljivo ju je razradio tokom posljednjih mjeseci. Neće se boriti.

Osjećajući tešku i neugodnu mučninu u želucu, ponovo je prišao špijunki i pogledao van.

Ulica je bila poprište brze i nasilne akcije pod snažnim svjetlom reflektora. Ljudi su navalili na ljude, a tupi bat čizama odjekivao je pločnikom. Zatim se razliježe jedan pucanj, šuplje odjeknuvši, a onda započe paljba.

Dva muška vampira pala su pokošena hicima. Četiri čovjeka uhvatila su ih za ruke i pridržavala, dok su druga dvojica zabijala sjajne vrhove svojih šiljaka u njihove grudi. Nevilleovo se lice zgrči kada krici počeše ispunjavati noć. Gledajući ovaj prizor, osjećao je kako mu zastaje dah u grudima.

Ljudi u tamnim odijelima znali su točno što rade. Vani se vidjelo sedam vampira, šest muškaraca i jedna žena. Pridošlice su opkolili grupu, sputali im ruke i zabadali britke šiljke duboko u njihova tijela. Krv bi zašikljala po tamnom pločniku i vampiri su nestajali jedan za drugim. Neville je sve više drhtao. Da li je to novo društvo? odjeknu mu u svijesti. Želio je vjerovati da su oni prisiljeni na ovo što rade, ali stravičnost prizora prizvala je najcrnje slutnje. Moraju li to doista ovako činiti? Je li ovo nemilosrdno i okrutno klanje stvarno neophodno? Zašto su ubijali noću kada su vampiri danju mogli biti bezbolno umoreni?

Robert Neville je osjetio kako mu zgrčene pesnice podrhtavaju. Nije mu se ni najmanje sviđao ovaj prizor koji ga je neobično podsjećao na metodično klanje. Znatno su više sličili gangsterima nego ljudima koje je nužda natjerala da to učine. Na njihovim licima vidio se izraz zlokobna trijumfa pod blijedom i snažnom svjetlošću reflektora. Ta su lica bila okrutna i bezosjećajna.

Iznenada, jedna misao prože Nevillea jezom. Gdje je Ben Cortman?



105

Brzo je pogledom pretražio ulicu, ali nije vidio Cortmana. Sasvim se pripio uz špijunku kako bi imao što bolji pogled. Odjednom mu je postalo jasno da ne želi da se oni dočepaju Cortmana i da ga unište na ovakav način. U njemu se odjednom pojavio osjećaj čijeg podrijetla nije bilo svjestan - osjećaj veće naklonosti prema vampirima nego prema njihovim krvnicima.

Sedam vampira ležalo je zgrčeno na tlu u lokvama krvi. Svjetlost farova poče ponovo kliziti preko ulice, osvjetljavajući noć. Neville okrenu glavu u stranu kada je snažan snop skliznuo preko prednjeg dijela njegove kuće. A onda, kada je trenutna zasljepljenost prošla, ponovo pogleda van.

Pucanj. Nevilleove se oči usmjeriše prema mjestu koje su osvjetljavali reflektori.

Ukočio se.

Cortman se nalazio na krovu kuće s druge strane ulice. Uspinjao se prema dimnjaku, muklo bubnjajući po crepovima.

Odjednom Neville shvati da se Ben Cortman zapravo sve vrijeme skrivao u dimnjaku i pri pomisli na to obuze ga plima očaja. Čvrsto je stisnuo usne. Zašto nije pažljivije gledao? Nije mogao odagnati mučninu koja se javila pri pomisli da će Cortmana ubiti ovi okrutni stranci. Iako to objektivno nije imalo nikakva značenja, osjetio je kako ga obuzima mržnja. Ako je već netko treba dokrajčiti Cortmana, onda je to mogao biti samo on.

Ali više se ništa nije moglo učiniti. Praznim i tupim pogledom promatrao je snopove reflektora na Cortmanovu tijelu koje se nemoćno izvijalo. Duge bijele ruke polako su posezale za nekakvim uporištem na krovu. Polako, sasvim polako, kao da Cortman pred sobom ima sve vrijeme ovog svijeta. Požuri! zaurla Neville u sebi. Osjećao je kako se sve u njemu napreže do granice pucanja dok je promatrao spore pokrete Cortmanove agonije.

Ljudi se nisu dovikivali niti su se čule komande. Jednostavno su podigli puške i kroz noć se zaorio rezak odjek plotuna.

Neville se osjećao gotovo kao da se meci zabijaju u njegovo vlastito tijelo. Počeo je drhtati kao prut kada je vidio Cortmanovo tijelo kako se trza pod kišom metaka. Ben je i dalje puzio i Neville ugleda njegovo bijelo lice i čvrsto stisnute zube. Kraj Olivera Hardya, pomisli, smrt svih komedija i prestanak smijeha. Nije više čuo neprekidne plotune pušaka. Nije čak ni osjetio kako mu suze klize niz obraze. Pogled mu je bio usmjeren u nezgrapno obličje njegova starog prijatelja koji se još pokušavao uzverati uz jarko osvijetljen krov.

Cortmanu se konačno uspio podići na koljena i grčevitim prstima uhvatiti za dimnjak. Tijelo mu se izvijalo pod kišom metaka. Crne oči netremice su zurile u zasljepljujuće reflektore dok su mu se usne krivile u bešumne krike.

A onda se uspio uspraviti pokraj dimnjaka: Nevilleovo lice izobličila je grimasa kad je vidio Cortmana kako počinje dizati desnu nogu. Ali bučne ga strojnice nisu prestajale zasipati vrućim olovom. Na trenutak Cortman je stajao uspravan pod usijanom kišom, dok su mu ukočene ruke bile visoko dignute iznad glave, a drzak prkos poigravao na blijedu licu.

"Bene", promrmlja Neville, gotovo nerazgovijetnim šapatom.



106

Tijelo Bena Cortmana se zgrči, nagne naprijed i padne. Počelo je kliziti i polako se kotrljati niz crepove, a zatim poleti preko ruba krova. U iznenadnoj tišini Neville začu tup udarac s druge strane ulice. S gađenjem je okrenuo glavu kada je ugledao ljude kako sa svojim oštrim šiljcima trče prema tijelu koje se koprcalo. Zatvorio je oči i ponovo zario duge nokte u dlanove.

A onda se začuo bat čizama. Neville ustuknu u tamu. Stajao je na sredini sobe, čekajući da ga pozovu ili da mu kažu da izađe van. Osjećao se ukočeno. Neću se boriti, ponavljao je neprestano u sebi. Bez obzira na to što je to želio i bez obzira na to što je već mrzio crne prilike s njihovim revolverima i krvožednim šiljcima.

Pa ipak, neće se upustiti u borbu. Donio je tu odluku nakon vrlo pomnog razmišljanja. Oni će učiniti ono što budu morali, makar i uz suvišno nasilje i neshvatljivo uživanje. On je ubijao pripadnike njihova naroda, tako da im preostaje samo da ga uhvate kako bi se spasili. Neće se boriti. Prepustit će se pravdi njihova novog društva. Kada ga budu pozvali, izaći će i predati se. Bila je to čvrsta odluka.

Ali oni ga nisu pozvali. Neville se zbunjeno trgnuo kada se oštrica sjekire zarila duboko u ulazna vrata. Stajao je drhteći u tami blagovaonice. Što će učiniti? Zašto ga nisu pozvali da se preda? On nije bio vampir već čovjek kao i oni. Što će učiniti?

Munjevito se okrenuo i pogledao prema kuhinji. Udarci sjekire začuli su se i na zabravljenim zadnjim vratima. Nervozno je krenuo prema hodniku. Uplašen pogled klizio mu je od prednjih do zadnjih vrata. Srce mu je bjesomučno udaralo u grudima. Više ništa nije shvaćao, ništa.

S uzvikom zbunjena iznenađenja utrča u hodnik kada se opkoljenom kućom razliježe pucanj puške. Pucali su u bravu na prednjim vratima. Drugi ga pucanj potpuno zagluši.

A onda mu je odjednom sinulo. Oni ga nisu došli izvesti na sud i pred pravdu. Došli su ga pogubiti.

Uplašeno mrmljajući, pojurio je prema spavaćoj sobi. Prsti mu počeše grčevito prekapati po ladicama stola.

Konačno se uspravio na drhtavim nogama, držeći dva pištolja. Ali što ako ga oni ipak dolaze odvesti u zatvor? Ravnao se jedino prema činjenici da ga nisu pozvali da izađe. Ali u kući nije bilo svjetla, možda su pomislili da je već otišao.

Stajao je drhteći u tami spavaće sobe, ne znajući što da poduzme, dok mu je užas ispunjavao grudi. Zašto nije pobjegao? Zastoje nije poslušao i pobjegao? Budalo!

Jedan od pištolja mu ispade iz drhtavih prstiju kada su prednja vrata bila probijena. Teški koraci zabubnjaše dnevnom sobom i Robert Neville se brzo baci na pod, čvrsto stežući preostali pištolj ukočenim beskrvnim prstima. Neće ga ubiti bez borbe.

Promrmljao je neku kletvu kada se u mraku sudario sa stolom. A onda se ukoči, napregnuto iščekujući. U susjednoj sobi jedan je čovjek rekao nešto što on nije razumio, a onda hodnikom počeše kliziti snopovi baterijskih svjetiljki. Neville zadrža disanje. Osjećao je



107

kako se soba počinje vrtjeti oko njega. To je, dakle, kraj. Bila je to jedina stvar koja mu je pala na um. To je, dakle, bio kraj.

Teške cipele odjeknuše u hodniku. Nevilleovi prsti se još čvršće obaviše oko pištolja, dok su mu preplašene oči nepomično počivale na vratima.

Dva čovjeka uđoše.

Snopovi njihovih baterijskih svjetiljki počeli su šarati po sobi, a onda jedan skliznu na njegovo lice. Dvojica munjevito odskočiše u stranu.

"Pazi, ima revolver!" viknu jedan i poče pucati.

Neville začu kako se meci zabijaju u zid iznad njegove glave. A onda se i pištolj u njegovoj ruci poče trzati, obasjavajući mu lice kratkotrajnim bljeskovima. Nije gađao nijednog od njih; automatski je pritiskao obarač. Jedan čovjek bolno kriknu.

A onda Neville osjeti kako mu se reska jara munjevito razlijeva po grudima. Ustuknuo je korak unatrag i zateturao se dok mu se cijelo tijelo zgrčilo u bolu. Opalio je još jedanput, a onda se srušio na koljena i pištolj mu je ispao iz prstiju.

"Pogodio si ga!" začu nekoga kako viče iz neposredne blizine. Pokušavao je uhvatiti pištolj ali mu se iz mraka spusti na ruku jedna teška čizma i slomi je. Neville s krikom povuče ruku i sruši se na pod, osjećajući kako mu se plima bola rasprskava po cijelom tijelu.

Grube ruke uhvatiše ga ispod miški i podigoše. Pitao se kada će ga dokrajčiti. Virge, pomisli iznenada, Virge, evo me, dolazim. Bol u njegovim grudima činio se poput rastopljenog olova koje netko sipa po njemu s velike visine. Osjećao je i čuo vrhove svojih čizama kako se vuku po podu i bio je spreman umrijeti svakog trenutka. Neka se to dogodi u mojoj kući, sinu mu odjednom u svijesti. Pokušao je pružiti slab otpor, ali ih to nije zaustavilo. Imao je dojam kao da mu se neke oštre kandže zarivaju u grudi dok su ga vukli kroz blagovaonicu.

"Ne", zavapi. "Ne!"

Bol se uspuzao od grudi do mozga i postao nesnosan. Sve se počinjalo rastakati u tamu.

"Virge", promrmlja hrapavim šapatom.

Crne prilike izvukoše njegovo mlitavo tijelo iz kuće i povedoše ga u noć. U svijet koji je od sada pripadao njima, a ne više njemu.



108

21.21.21.21.

Zvuk; zrakom se razlijegao šapat. Robert Neville muklo zakašlja, a zatim mu bol u grudima izobliči lice u grimasu: teško je zastenjao kada mu se glava blago pomaknula na ravnom jastuku. Zvuk je postao jači, a onda se pretvorio u neobičnu mješavinu šumova. Ruke mu nemoćno klonuše niz bokove. Zašto mu nisu odagnali ovaj plamen iz grudi? Imao je dojam da mu netko neprestano stavlja usijano željezo na živo meso. Usne mu se ponovo zgrčiše u neizdrživom bolu, a zatim, polako i s naporom, Robert Neville otvori oči.

Zurio je u grub gipsani strop čitavu minutu, ne zatvarajući očne kapke. Plime i oseke bola naizmjenično su mu preplavljivale grudi u nepravilnim razmacima. Lice mu je izražavalo napregnutost, čvrstu volju da se ne prepusti bolu. Ako bi ga samo na trenutak opustio, vatra u grudima postajala je nesnosna, morao ju je na neki način obuzdati. Prvih nekoliko trenutaka bio je u stanju misliti jedino na bol i boriti se protiv njegovih žestokih naleta. A onda, poslije neodređeno dugo vremena, mozak mu je ponovo počeo raditi; polako, kao pokvaren stroj koji se svaki čas zaustavlja i ponovo pokreće, zastajkuje i kašljucavo radi.

Gdje sam? bilo je prvo što mu je palo na pamet. Bol je bio nesnosan. Pogledao je prema grudima i vidio da su obavijene širokim zavojem na čijoj se sredini nalazila velika crvena mrlja koja se polako dizala i spuštala. On zaklopi oči i proguta pljuvačku. Ranjen sam, pomisli. Teško sam ranjen. Usta i grlo bili su mu sasvim suhi. Gdje sam, što sam...

A onda se sjetio, sjetio se tamnih prilika i napada na svoju kuću. Shvatio je gdje se nalazi još prije no što je lagano okrenuo glavu. Kroz koprenu bola ugledao je zabravljene prozore. Gledao je dugo u prozore, zgrčena lica i stisnutih zubi. Zvuk je dopirao izvana; zvuk komešanja i žamora.

Pustio je da mu glava ponovo padne na jastuk i ostao je u tom položaju, netremice zureći u tavanicu. Sve je ovo već nadilazilo njegovu moć poimanja. Bilo je teško ne povjerovati da je sve samo noćna mora. Više od tri godine bio je sam u kući, a sada svi ovi ljudi. Ali oštar i rezak bol u grudima i crvena mrlja koja je postajala sve veća i veća odaginjali su svaku obmanu o snu. Zaklopio je oči. Uskoro ću umrijeti, pomislio je.

Pokušao je prihvatiti tu činjenicu, ali nije uspio. Bez obzira na to što je tokom svih ovih godina živio u atmosferi smrti, bez obzira što mu je borba za goli opstanak nalagala stalno nove i nove smrti - nije se mogao pomiriti s tim. Vlastita smrt i dalje se nalazila s one strane shvatljivog.

Još je ležao na leđima kada su se vrata iza njega otvorila.

Nije se mogao okrenuti zato što je to izazivalo novi bol. Ležao je nepomično, osluškujući bat koraka koji se približavao krevetu. Podigao je pogled, ali nikoga nije bilo u njegovu vidnom polju. Moj krvnik, pomisli on, pravda novog društva. Zaklopio je oči i primirio se.

A onda se koraci nastaviše približavati sve dok se nisu zaustavili pokraj samog kreveta. Pokušao je progutati slinu, ali mu je grlo bilo odveć suho. Prevukao je jezikom preko usana.

"Jesi li žedan?"



109

Pogleda je praznim očima i srce mu odjednom poče brže kucati u grudima. Ubrzan protok krvi razlio je plimu bola po njegovu tijelu i on na trenutak ostade zgrčen. Osjećao je kako se polako primiče agoniji. S naporom je okrenuo glavu na jastuku, grizući donju usnu i grčevito stežući pokrivač. Crvena mrlja postajala je sve veća.

Ona se spustila na koljena, brišući mu znoj s čela i prelazeći mu preko usana hladnim i vlažnim ručnikom. Bol je počeo lagano popuštati i konture njezina lica ponovo poprimiše čvrst oblik. Neville je ležao nepokretno, promatrajući je napaćenim očima.

"Tako", reče napokon.

Nije odgovorila. Digla se i sjela na rub kreveta. Ponovo mu je počela brisati znoj s čela. Zatim se nagnula preko kreveta i on začu kako ulijeva vodu u čašu.

Bol mu je prostrujao cijelim tijelom dok mu je ona podizala glavu i davala piti. Sigurno se i oni tako osjećaju kada im zabadaju šiljke, pade mu na um. Ova oštra i reska agonija, dok krv lagano istječe iz tijela.

Glava mu opet klonu na jastuk.

"Hvala", promrmlja Neville.

Sjela je ponovo pokraj njega, dok joj je na licu bila čudna mješavina naklonosti i nespokojstva. Njena crvena kosa bila je skupljena u veliku punđu na potiljku. Izgledala je vrlo odlučno i samouvjereno.

"Nisi mi povjerovao, zar ne?" upita ga.

On muklo zakašlja. Zatim je široko otvorio usta i nekoliko trenutaka požudno udisao svjež jutarnji zrak.

"Jesam... vjerovao sam ti", reče.

"Zašto onda nisi pobjegao?"

Pokušao je odgovoriti, ali mu riječi zastadoše u grlu. Ponovo je zakrkljao i izgubio dah.

"Naprosto... nisam mogao", promrmlja. "Skoro sam otišao nekoliko puta. Jednom sam se čak spakirao i... krenuo. Ali nisam mogao, nisam mogao... otići. Previše sam se bio navikao na... kuću. To je bila navika, sasvim... obična ljudska navika. Jednostavno sam se... naviknuo."

Ona prijeđe pogledom preko njegova oznojena lica, a zatim čvrsto stisnu usne dok mu je brisala čelo.

"Sada je prekasno", reče Ruth. "Ti to znaš, zar ne?"

Nešto mu zakrklja u grlu dok je gutao slinu.

"Znam", reče.

Pokušao se osmjehnuti, ali mu se usne samo zgrčiše u ružnu grimasu.



110

"Zbog čega si im se onda suprotstavio?" upita ga ona. "Imali su naređenje da te dovedu neozlijeđenog. Da nisi pucao na njih, ne bi te ranili."

Nešto mu se skupilo u grlu.

"Sada je svejedno..." prostenja.

Zatvorio je oči i čvrsto stisnuo zube kako bi ublažio nalet bola.

Kad ih je otvorio, ona je još bila tu. Izraz njezina lica nije se promijenio. Osmjehnuo se jedva primjetnim pokretom usana.

"Tvoje... tvoje društvo je... baš lijepo", prošaputa. "Tko su oni gangsteri koji su došli po mene? Je li to... tvoj konzul pravde?"

Imala je razočaran pogled. Ona se promijenila, iznenada pomisli Neville.

"Nova društva su uvijek primitivna", odgovori Ruth. "Trebao bi to znati. Na određen način mi predstavljamo revolucionarnu grupu. Uspostavljamo društvo nasiljem. To je neizbježno. Uostalom, tebi nasilje nije strano. 1 ti si ubijao. Mnogo puta."

"Samo u... samoobrani."

"To isto i mi činimo" reče ona mirno. "U borbi za opstanak. Ne smijemo dopustiti da smrt postoji usporedo sa životom. Njihovi umovi su istrošeni i oni žive samo s jednim ciljem. Moramo ih uništiti. Kao i onoga koji ubija i mrtve i žive."

Dubok uzdah izazvao je plimu bola u njemu. Osjećao je vatru čak i u očima, a cijelo tijelo mu je podrhtavalo. Uskoro će svemu doći kraj, pomisli. Ne mogu više ovo izdržati. Ne, smrt ga više nije plašila. Nije je shvaćao, ali ga nije ni ispunjavala strahom.

Val bola se lagano povukao i koprena se diže s njegovih očiju. On podiže pogled prema njezinu nepomičnu licu.

"Nadam se", reče on. "Ali... da li si vidjela njihova lica kada... kada ubijaju?" Grlo mu se ponovo stisnulo. "Radost", promrmlja Neville. "Čista radost."

Usiljeno se osmjehnula. Ona se promijenila, pomisli on opet, sasvim se promijenila.

"Da li si ikada vidio svoje lice", upita ga Ruth, "kada ubijaš?" Prevukla je ručnikom preko njegova čela. "Ja sam to vidjela, sjećaš se? Bilo je užasno. U stvari, ti onda čak nisi ni ubijao, ti si me samo progonio."

Neville zatvori oči. Zašto ju slušam? pomisli. Ona je postala samo bezumni predstavnik novog nasilja.

"Možda si stvarno vidio radost na njihovim licima", reče ona. "To me ne , iznenađuje. Oni su mladi. Osim toga, predstavljaju ubojice, ubojice po dužnosti, legalne ubojice. Oni uživaju poštovanje zbog onoga što rade i svi im se dive. Što si očekivao od njih? To su samo obični ljudi. A čovjek prije ili kasnije nauči uživati u ubijanju. To je stara priča, Neville. Ti je dobro znaš."



111

On podiže pogled prema njoj. Na licu joj se vidio usiljen, umjetan osmijeh žene koja pokušava potisnuti svoje biće u korist nekog višeg poziva.

"Robert Neville", reče ona. "Posljednji predstavnik stare rase."

Lice mu se zgrči.

"Posljednji?" promrmlja, osjećajući kako ga pritiska teško breme krajnje usamljenosti.

"Koliko je nama poznato," reče ona ležerno, "ti si posljednji. Kada i tebe bude nestalo, neće postojati nitko sličan tebi u čitavom našem društvu."

On pogleda prema prozoru.

"Vani... ima... ljudi", reče Neville.

Ruth kimnu glavom. "Da, čekaju."

"Moju smrt?"

"Tvoje pogubljenje", reče ona.

Osjećao je kako mu se srce steže dok je podizao pogled prema njoj.

"Bolje požuri", reče on, bez straha i s iznenadnim prkosom u hrapavu glasu.

Promatrali su se nekoliko dugih minuta. A onda se nešto prelomi u njoj. Lice joj je postalo sasvim blijedo.

"Sigurna sam," reče ona blago, "sigurna sam da se ne bojiš."

Nesvjesno je položila svoju ruku na njegovu.

"Kada sam prvi put čula da će poslati ljude na tebe, htjela sam te doći upozoriti. Ali onda sam shvatila da te, ako si još tu, ništa neće natjerati da odeš. Također sam ti namjeravala pomoći da pobjegneš pošto te budu donijeli ovamo. Ali kada su mi rekli da si ranjen, postalo mi je jasno da je bijeg nemoguć."

Na usnama joj zatitra osmijeh.

"Drago mi je što se ne bojiš", reče. "Jako si hrabar." Glas joj je postao mek. "Roberte."

On osjeti u tišini kako mu čvrsto steže ruku.

"Kako si uspjela doći do mene?" upita je Neville.

"Imam visok čin u novom društvu."

On je obgrli oko mišice.

"Ne dozvoli im... da budu..." Počeo je iskašljavati krv. "Ne dozvoli da budu previše okrutni i nemilosrdni."



112

"Što ja mogu...", započe ona, ali naglo zastade. Zatim mu se osmjehnu. "Pokušat ću", reče.

Nije mogao nastaviti razgovor. Bol je postajao sve nesnosniji. Uvijao se i grčio kao životinja na umoru. Ruth se naže nad njim.

"Roberte," reče, "slušaj me. Oni te hoće pogubiti. Bez obzira na to što si ranjen. Ne preostaje im ništa drugo. Ljudi su proveli cijelu noć vani, čekajući na taj trenutak. Oni te se boje, Roberte, mrze te. Oni žele tvoju smrt."

Brzo podiže ruku i otkopča bluzu. Izvadila je iz grudnjaka malu kapsulu i čvrsto je utisnula u njegov desni dlan.

"To je sve što mogu učiniti, Roberte", prošaputa ona. "Ovo će ti skratiti muke. Upozorila sam te, rekla sam ti da bježiš." Glas joj je odjednom postao loman. "Nije imalo smisla da se toliko boriš, Roberte."

"Znam." Riječi koje su dopirale iz njegova grla pretvorile su se u krkljanje.

Ona je stajala nad njegovim krevetom s izrazom sažaljenja na licu. Njezin dolazak ovamo i služben nastup, sve je to bila poza, pomisli Neville. Ona se, zapravo, bojala biti ono što jest. Sada to shvaćam.

Ruth spusti glavu do njega i poljubi ga svojim hladnim usnama.

"Uskoro ćeš biti s njom", promrmlja jedva čujnim glasom.

Zatim se uspravila čvrsto stisnutih usana i zakopčala dva gornja dugmeta na bluzi. Uputila mu je još jedan dug pogled, a zatim ga potapšala po desnoj ruci.

"Uzmi to što prije", promrmlja i brzo se okrenu.

Čuo je bat njenih koraka kako se udaljavaju kroz sobu. Zatim se vrata zatvoriše i on začu kako ih netko zaključava. Zaklopio je oči i osjetio tople suze kako mu klize ispod trepavica. Zbogom, Ruth. Zbogom svemu.

A onda, iznenada, poče brže disati. Oslonivši se na ruke, podigao se u sjedeći položaj. Nije se htio polako rastočiti u sve žešćem bolu koji mu je nalio grudi. Čvrsto stisnuvši zube, polako se podigao na noge. U jednom je trenutku skoro pao, ali povratio je ravnotežu i krenuo preko sobe na nesigurnim nogama koje je jedva osjećao.

Prišao je prozoru i provirio van.

Ulica je bila puna ljudi. Gurali su se i komešali u svijetlom sivilu jutra, a njihovo mrmljanje sličilo je zujanju milijuna kukaca.

Gledao je u masu dok se lijevom rukom pridržavao za jednu dasku. Oči su mu se caklile u groznici.

A onda ga je netko spazio.

Na trenutak se podigla graja koju je nadjačalo nekoliko prodornih krikova.



113

Zatim ponovo zavlada tišina, kao da je neka velika deka pala na njihove glave. Svi su nepomično stajali, blijedih lica usmjerenih prema njemu. On ih je također gledao. I tek tada mu pred očima iskrsnu istina: ja sam jedini abnormalan među njima. Većina odlučuje o tome što je normalno, a ne samo jedan čovjek.

A onda je ova iznenadna pomisao naišla na potporu u izrazu njihovih lica - izrazu užasa, paničnog straha i zebnje - i njemu postade jasno da ga se oni boje. Za njih je on bio zla kob koju nikada nisu vidjeli, zla kob gora čak i od bolesti s kojom su morali živjeti. Predstavljao je nevidljivu utvaru koja je na svojim tajanstvenim dnevnim pohodima ostavljala iza sebe beskrvna tijela njihovih najbližih. Počeo je shvaćati što oni osjećaju prema njemu i nije ih mrzio zbog toga. Čvršće je stegnuo u ruci malu kapsulu. Sve dok mu ne bude zaprijetila odveć nasilna smrt, sve dok ne bude sasvim siguran da neće biti klanja pred masom...

Robert Neville baci još jedan pogled na novi narod Zemlje. Znao je da ne pripada njima, znao je da kao i vampiri predstavlja anatemu i crni užas koji mora biti uništen. Pomisao na to odjednom ga ispuni radošću, bez obzira na snažan bol.

Hrapavo krkljanje začulo mu se iz grla. Okrenuo se i nagnuo prema zidu dok je stavljao pilulu u usta. Puni krug, pade mu na um, dok mu se tijelom lagano razlijevala malaksalost. Puni krug. Novi užas rođen u smrti, novo praznovjerje ulazilo je zauvijek u neosvojivu tvrđavu ljudskog roda.

Ja sam legenda.


Documents

Richard Matheson-Ja Sam Legenda