Rodoslov bratstva RADOMAN

Rodozačetnik bratstva RADOMAN u Crnoj Gori bio je NIKO RADOMAN, koji je doselio u Crnu Goru iz Banjske sa Kosova.

Poslije skoro jednog stoljeća od propasti srpskog carstva na Kosovu naši preci nalazili su se u mjestu Banjska na Kosovu.

Pošto je bojem na Kosovu propala srpska carevina, Srbi su se morali potčinjavati Turskoj vlasti. Turci su silom i lukavstvom učvršćivali vlast nad svim srpskim i drugim krajevima koje su zaposjeli. Svu potčinjenu teritoriju podijelili su na pašaluke, a od okupiranog naroda ubirali takozvani “harač”. Da bi lakse upravljali i ubirali odredjena sredstva, kao i obrađivali dobijene posjede, postavljali su pojedine uglednije ljude za Kneževe određenih oblasti.

Neđe polovinom 15 vijeka kosovski pašaluk postavio je NIKA RADOMANA carskim fermanom za Kneza oblasti BANJSKE, a kao znak toga zvanja izdata mu je “HRUSOVULJA”, pisana na zečijoj koži i ovjerena carskim pečatom. No, kako je Nikova dužnost bila da od svog naroda prikuplja i harač za nadležni pašaluk, to je on i radio sve do jedne prilike kad je jedan vučitrnski aga sa svojom pratnjom dosao u Nikovu kuću da preuzme prikupljeni harač.

Niko, međutim, nije bio prikupio harač, jer narod nije mogao da plati. Te godine je bila velika suša i narod je gladovao, nisu imali dovoljno ni svoje porodice da prehrane. Aga naljućen, počne činiti nasilje kroz kuću, zlostavljati čeljad po kući, praveći najgrublje ispade. Tako

ljut odluči da ostane tu da noći i naredi da se već do jutra prikupi harač a u međuvremenu naredi Niku da se njemu i njegovoj pratnji to veče obezbijedi da jedu i piju i da im pošalje sve njihove lijepe žene da ih služe. To je značilo da aga i njegova pratnja kad se dobro najedu i napiju žele da siluju njihove žene ili kćerke. Niko je bio izrazito ponosan i častan čovjek, tako da mu je to bilo užasno i nedopustivo.

Nemoćan da im se suprotstavi, Niko riješi da im što više dadne jela i pića. U piće je stavljao opojne začine, kako bi u što kraće vrijeme Turke popjanio. U međuvremenu pošalje svoje ljude kako bi tobož prikupili izostali dio harača, jer su Turci čekali da ga odnesu. Čekajući da prikupi izostali dio harača, Turci su ostali da jedu i piju, a Niko kavaljerski davao sve dok se Turci nisu potpuno opjanili. Niku je bio dosadio takav život, pa riješi da agu sa Turcima koji su bili u kući poubija i napusti Banjsku.

Niko je imao još dva brata: Zariju koji je bio pop i Filipa, koji je bio pastir. Imao je i dva sina, kćerku i ženu.

Niko je pozvao braću i ispričao im svoju namjeru. Braća se sporazumiju i zajednički riješe da Turke poubijaju. Kad je pao mrak , oni sjekirama i noževima poubijaju Turke. Onda se na brzinu dogovore u kojem pravcu da bježe. Pošto je Zarija bio pop, pa je imao bolje veze i znao đe se nalaze srpski manastiri i druge bogomolje, oko kojih su se Srbi okupljali i đe je slobodnije od Turaka, on odredi da idu u Manastir Đurđevi Stupovi kod današnjeg Ivangrada (Berane).

I tako na brzinu se spreme, utovare na konje što su mogli natovariti, a kuću i mrtve Turke u kući zapale. Obavijestili su svoje rođake i ostale mještane što su napravili i o svojim daljim namjerama, pa su i njih savjetovali da bježe jer će Turci nad njima napraviti osvetu. Niko sa braćom i

porodicom uputi se prema šumovitim predjelima i tako lutajući stignu u Đurđeve Stupove. Tu se nastane i vrlo su teško živjeli. U to vrijeme zavlada neka teška epidemija, koja je zahvatila i Nikovu porodicu. Od te bolijesti mu umru sve troje đece, koji su bili već dosta poodrasli. I žena Nikova je bila bolesna od iste epidemije, ali je ostala živa.

Niko je sa braćom i porodicom skoro jednu deceniju živio u Đurđevim Stupovima. No, kako su ostali bez đece, bili su svi tužni i obezglavljeni. Zarija i Filip nijesu imali porodice. Jednoga dana Zarija je započeo razgovor sa braćom, kako bi bilo dobro da presele iz Đurđevih Stupova u Manastir Moraču, jer je tamo mnogo sigurnije od turskih nasilja i da će tamo mnogo bolje živjeti.

Kako su uvjek strahovali od Turaka da ih ne pronađu, iz starog usmenog predanja se prenosi da su Niko i Zarija u svom prezimenu napravili slovnu izmjenu tako da su ubačivanjem slova “O” stvarno prezime RADMAN pretvorili u RADOMAN.

Ovo predanje se može sigurnije prihvatiti iz razloga sto je neđe 1880 godine Petar Tomov Radoman, pišući istoriju Ljubotinja, rekao Savu Lukinu Radomanu da u našoj HRUSOVULJI piše prezime RADMAN i da se teško može pročitati. “Izgleda da su stara predanja tačna – rekao je Petar, jer i drugi podaci to svjedoče”. Ali nažalost, sva dokumenta koja je Petar imao, i sa kojim je raspolagao ne samo za naše bratstvo nego mnogo šire, uništena su.

Na Zarijin predlog Niko pristade da idu u Manastir Moraču, ali Filip nikako nije htio. Kako se Filip nije složio da ide za Manastir Moraču, razdvoje se u Đurđeve Stupove. Niko i Zarija pođu za Manastir Moraču, a Filip pođe u pravcu Hercegovine i nastani se neđe oko Nevesinja. Ne zna se kretanje njegovog potomstva, ali se zna da u tim krajevima postoji bratstvo RADMAN, predpostavlja se da

RADMANA ima čak u Lici i da su to potomci ovih Radomana.

Kad je Niko sa ženom i bratom Zarijom došao u Manastir Moraču, tu su živjeli sa namjerom da stalno ostanu. Ali tugovali su za đecom, koja su im umrla u Đurđevim Stupovima.

Posebno je Nikova žena kao majka bila uvjek tužna, i od žalosti za đecom razboli se i umre.

Tada ostadoše Niko i Zarija sami. Nije im se više ostajalo u Manastir Moraču i riješe da idu u Manastir Dobrska Ćelija kod Cetinja.

Kako je imao dodira i veze sa popovima i kaluđerima, Zarija je saznao da u Crnoj Gori nema Turaka, i da je to narod koji se slobodno osjeća u svojoj zemlji. Želeći da i oni tako žive, to ga je i navelo da predloži bratu preseljenje u Dobrsku Ćeliju.

Kad su došli u Manastir Dobrska Ćelija, tu su našli nekoliko popova i kaluđera koji su vrlo siromašno živjeli. Pop Zarija ispriča svojim drugovima razlog dolaska sa namjerom da tu ostanu. Ali kako je Manastir bio siromašan a u njemu popova i kaluđera previše, starješina Manastira Zariji reče da za njega mora imati mjesta zato što je iz tako dalekog kraja i pod takvim uslovima došao, a Niko neka ide na Cetinje i tamo ima Manastir, pa neka zamoli da ga prime. Nije bilo drugog izlaza, pa su morali pristati na prijedlog kaluđera.

Zarija ostade, a Niko pođe na Cetinje u Manastir. Kad je došao u Manastir na Cetinje, tamo je našao nekoliko kaluđera i zamolio ih da ga prime kod sebe. Ispričao im je zašto je došao na Cetinje i da je brata, koji je pop, ostavio u Dobrsku Ćeliju. Kad su kaluđeri saslušali Nika, koji im je ispričao sve pojedinosti njegovih muka i nevolja, duboko se sažale na Nika i lijepo ga smjeste u manastiru. Kako mu

je bilo lijepo u Manastiru, Niko je riješio da tu ostane do kraja života.

Kao što je poznato glavari Crnogorski su se često kupili na Cetinje, i to obično ispred Manastira. Jednom prilikom uoče Nika i pitaju starješinu Manastira za njega ko je i odakle je. Starješina im je objasnio da se taj čovjek zove NIKO RADOMAN, da je bio Knez u Banjskoj na Kosovu, da kao dokaz svega toga ima CARSKU HRUSOVULJU, sve im ispriča kako, zašto i kojim putem je došao.

Glavari se zainteresovaše, ocjenjujući da je to častan čovjek i veliki Turski neprijatelj. Pozovu Nika kod njih i lijepo se sa njim pozdrave, naprave mu mjesto da sjedne među njima i pitaju ga što ga je naćeralo da dođe na Cetinje. Niko je sve tačno ispričao – da je bio Knez u Banjskoj, da je po naređenju Turaka kupio harač itd. Ali pošto je narod osiromašio, nije mogao plaćati Turcima harače i ispunjavati svakim danom sve veće obaveze, te da on nije htio prisiljavati svoj narod na ono što neće i ne može. Dalje im je ispričao, kako su Turci jednom pilikom došli nasilno da prikupe harač, da su mu pravili nasilje u kući, i da više nije mogao trpljeti Turke i njihovu vlast. Tada je riješio da ih opjani, pa, ako mu uspije, da ih poubija.

Rekao je da mu je namjera potpuno uspjela, tako da je uz pomoć svoja dva brata poubijao Turke i zapalio kuću, zajedno sa mrtvim Turcima. Dalje im je ispričao kako je obavijestio rođake i ostale mještane o svom bjekstvu itd.

Ispričao im je da ima dva brata, jedan je pop, i sad je u Manastiru Dobrska Ćelija, a drugi je otišao neđe u pravcu Hercegovine. Da mu je umrla žena u Manastiru Morača, a dva sina i kćer umrli su u Manastir Đurđevi Stupovi. Glavari su Nika pažljivo saslušali, žaleći jadnu srpsku braću kako stradaju od Turskog nasilja.

Jedan od prisutnih glavara, a bio je to Martinović, Niku je rekao da se ne smije tako predati sudbini jer je grehota da se takav čovjek iskopa.

Martinović je nagovarao Nika da mora ponovo oformiti porodicu, jer je za to jos jak čovjek. Martinoviću su se ostali glavari pridružili, govorjeći da Niko treba obavezno tako da učini. Ali Niko, ne misleći tako reče ovom vojvodi Martinoviću da je star čovjek (jer ima preko 60 godina) i da najviše želi da ostane tu u Manastiru.

Poslije nekoliko dana vojvoda Martinovic i ostali glavari ponovo dođoše u Cetinjski Manastir, nađoše Nika i ponovo ga počeše nagovarati da se ženi. Martinoviću je bilo stalo da se Niko oženi i stvori porodicu, smatrajući da je on veliki Srbin i da je toliko učinio da neće dozvoliti da se kako reče na početku - takav čovjek iskopa. Reče Niku da on zna da se tako nepoznat ne može snaći od koga i kako da nađe đevojku. Najzad mu reče da ima sestru, mladu udovicu i da će mu je dati za ženu. Martinović mu je dalje rekao, da nemisli da mu je stalo da uda sestru, nego mu je do toga da se oženi sa ženom sa kojom će srećno živjeti. Ostali glavari su se pridružili Martinoviću pa redom počeše da nude Niku mnogo što šta. Jedan je rekao: imam ja imanje u Viranj Rupi, čast bi mi bila da ga tebi dam kako bi odpočeo novi život. Ostali su poviknuli: svi ćemo ti pomoći kako znamo i umijemo da sagradiš kuću i daćemo ti nešto stoke.

Niko se više nije mogao opirati nego je pristao na ovakvu prijateljsku pomoć.

Poslije kraćeg vremena Niko se oženi i napušti Manastir i preseli u Viranj Rupu (Ljubotinj). Kako se sve više upoznavao sa ljudima, dođe u dodir sa Vujovićima posto su i oni bili iz istog mjesta odakle i Niko. Po starom predanju prenosi se da je Niko bio krupan, koštunjav i jak čovjek. Niko je pored kuće imao i plažnu pećinu, u koju se sa

porodicom sklanjao za vrijeme težih epidemija, kako bi izbjegao dodir sa oboljelima.

Iz usmenog predanja prenosi se da je Nikova žena iz tri porođaja rodila šest (6) sinova, a sedmi sin Nikov koji se po predanju zvao Marko, bio je od tadašnjeg vladike sa još nekoliko mladića iz Crne Gore poslat u Rusiju na školovanje. Tamo mu se izgubio svaki trag.

Ostalih šest Nikovih sinova oformili su domaćinstva i po njihovim imenima nazvali su se ogranci i podogranci, a prezime je i dalje ostalo RADOMAN.

Imena Nikovih sinova bila su: KOJICA, LAKO, MARIN, VUKOTA, LATKO i SVRZAN. Svi ovi Nikovi sinovi su se natražili i od njih postoji veliko potomstvo. Bratstvo je podijeljeno na ogranke i podogranke po imenima Nikovih sinova.

Od KOJICE ogranak KOKOTI, od LAKA LAKETI i VUKADINOVIĆI, od LATKA LATKOVIĆI, od MARINA MARINOVIĆI i MARAMIČIČI, od VUKOTE VUKOTIĆI i od SVRZANA SVRZANI.

Svrzan je bio najmlađi pa su mu tako tepali, a pravo ime nije ostalo u predanju. Svrzan kao najmlađi u porodici čuvao je jagnjad u polju sa đecom drugih bratstvenika. Nekako je došlo do toga da se Svrzan posvadi sa nekim svojim drugom iz drugog bratstva, i u toj svađi Svrzan nekakvom sjekiricom udari tog svog druga tako nezgodno da je ovaj mali od tog udarca ubrzo umro. Otac i braća Svrzanova, da bi izbjegli eventualnu osvetu nad malim Svrzanom, dogovore se sa nekim Vujovićem koji je tada živio na Trnovu pod Strpinom da Svrzana prebače kod njega da tamo ostane dok ova svađa predje u zaborav. A pošto smo mi i Vujovići doselili iz istog mjesta u Crnu Goru,

to je Niko kod ovog Vujovića našao i ličnog prijatelja. Svrzan je kod ovog Vujovića živio kao u svojoj rođenoj kući. On ga je lijepo držao, a Svrzan je slušao i radio što je mogao. Vujović je imao samo dvije kćerke koje su Svrzana voljele kao da im je bio rođeni brat. Svrzan je ostao kod ovog Vujovića preko dvadeset godina. I niko više od te dvije porodice nije govorio o Svrzanu.

Jednog dana gazda reče Svrzanu da je dosta kod njega živio i radio, i da je već vrijeme da radi za sebe, odnosno da se ženi i stvara svoju porodicu. Pošto mu nije davao niti plaćao nikakve ostojbine, reče Svrzanu da ima jedno imanje u Tunjima a drugo kod Vira, pa da bira jedno koje voli i da uzme za ženu njegovu kćerku. Svrzanu je ta ponuda od strane gazde vrlo teško pala, a ništa mu lakše nije bilo kad mu je gazda ponudio kćerku za ženu, koju je volio kao rođenu sestru. Svrzan se od te gazdine ponude odgovarao, sve dok mu je jednog dana prišla gazdina ćerka i privoljela ga da se uzmu i da odaberu imanje kod Vira, to zbog toga što je dalje od Viranj Rupe, đe je Svrzan dugovao krv.

Svrzan na kraju pristade. Oženi se sa tom đevojkom i pođu da žive kod Vira u današnjim BRAĆENIMA. Tamo su imali lijepo imanje i kućicu pločama pokrivenu, bez prozora ali sa puškarnicama.

Poslije nekog vremena braća Svrzanova čuju da se Svrzan oženio i pošao na ženino imanje.

Nije im se dopalo što je tako učinio, bili su jako razočarani i uvrijeđeni tim Svrzanovim činom, jer je bilo nedopustivo da se jedan sin Nika Radomana “uda” i ode na ženino imanje.

Kako su bili ljudi staroga kova to nisu mogli da mu oproste tako Niko sa svojim ostalim sinovima riješi da pođu da ga zbog tog čina ubiju. Jedne noći se spremiše i krenuše da ostvare svoj plan. Dugo su pješačili dok nisu došli do Svrzanove kuće. Kroz puškarnicu su vidjeli da gori svijetlo jer ta kuća nije imala prozore i kako su se primakli kući, Niko reče sinovima da ga podignu na ramena kako bi vidio što se unutra dešava.

Kad su ga podigli vidio je svog sina Svrzana kako sjedi za sto i večera a žena mu stoji izviše njega i drži svijeću. To što je vidio dirnulo ga je duboko u srce i kad se spuštio dolje rekao je sinovima: Svrzan sjedi i večera, a žena mu stoji izviše njega i drži svijeću. On se nije “UDA” no se “OŽENIO!”. To je Svrzanu spasilo život.

Dalje je rekao: nećemo ga ubit ali od danas pa za navijek za njega nećemo da znamo!

Od toga dana niko od Nikove porodice nije pošao kod Svrzana niti su oni dolazili kod njih i to je prenošeno iz generacije na generaciju punih 5 vjekova. Kako su tolike godine prolazile, sve je više potomaka bilo, tako da su naposlijetku u to selo živjeli samo Radomani. Mlađim generacijama, kako iz Nikovog sela tako i iz Svrzanovog sela je bilo čudno zašto ne pričaju izmedju sebe i okreću glavu jedno od drugih kad se prezivaju isto RADOMAN. Kao dokaz tog predanja tim povodom je organizovan susret rođaka ta dva sela na Virpazar kako bi se najzad posle toliko vjekova pomirili, jer je ovim mlađim generacijama bilo nezamislivo da rođak sa rođakom zbog takvog razloga iz prošlosti ne prica. Od tad redovno jedni druge obilaze.

To mjesto su Radomani nazvali BRAĆENJI koje se do tada nije tako zvalo. Ovaj ogranak bratstva Radoman živi i razvija se već stoljećima u Crmničkoj nahiji. Među Crmničanima su vrlo cijenjeni. Crmničani su uvjek do

Radomana među sobom dosta držali. A to svjedoči činjenica da su Radomani, iako ne mnogobrojni, u Crmnici imali ratnih oficira i drugih starješina kroz mnogobrojne ratove Crnogorske.

Od Kojice je ogranak KOKOTI. To je Nikov najstariji sin. Ovaj ogranak se najviše natražio, a nastanili su se pored Gornjeg i u Donjem Ljubotinju u kojem imaju zasebno selo ZAŠTEK.

Od Laka potiče ogranak LAKETI i podogranak VUKADINOVIĆI. Ovaj ogranak nastanio se u Gornjem i Donjem Ljubotinju, dok je podogranak Vukadinovići ostao da živi u Gornjem Ljubotinju u selu Vignjevići, đe žive i Laketi Gornjeg Ljubotinja.

Lako je bio drugi sin Nikov. Rano se odijelio od oca. Oženio se od starosjeđedilačkog bratstva Nikinovića i preselio u selo Vignjeviće, đe žive i Nikinovići. Laku se rodio prvi sin, kojemu je dao ime Vukadin. Kad je Vukadin malo poodrastao otac ga dadne u Primorje da služi. Tamo je ostao preko dvadeset godina.

No Vukadinu padne na pamet da dođe u svoje mjesto đe se rodio, da se ženi i živi u Ljubotinju kod svojih. Neku noć, pokasnije, Vukadin dođe na Ljubotinj kod roditelja, kuca na vrata i kaza ko je. Otac ga je pitao zašto je došao - Vukadin mu je rekao da neće više da služi, jer je toga bilo dosta, nego će da živi kod svojih i da je riješio da osnuje svoju kuću i porodicu kao što rade svi drugi ljudi.

Laku to nije bilo po volji pa mu je rekao da mu neće dati ništa, ali mu ni od zarade ne traži ništa. Vukadinu je na oca bilo krivo zašto tako sa njim postupa, pa dođe kod kuma, požali mu se na oca i njegov postupak, s tim što je kumu ispričao svoju namjeru. Vukadinov kum, dođe kod Laka i na stotinu čuda ga ubijedi da je obavezan Vukadinu dati od imanja i drugog posjeda. I kad Vukadin dobi od oca

nešto imanja, vrati se u Primorje, uzme od gazde kod kojega je služio novac, dođe u Vignjeviće, ogradi nešto malo kuće i oženi se iz Primorja.

Tako je po Vukadinu postao podogranak Vukadinovići.

Od Marina je postao ogranak MARINOVIĆI, a od JOVA postaje podogranak Maramičići.

Jovo je bio sudija u Ljubotinju za vrijeme Šćepana Malog. U to vrijeme sudije i drugi sudski organi nosili su neku maramu određene boje oko glave ili ruke.

Tako je ovaj podogranak MARINOVIĆA dobio naziv MARAMIČIĆI.

Od Nikovog sina LATKA nastao je ogranak LATKOVIĆI, a od Nikovog sina VUKA postao je ogranak VUKOTIĆI. Od njega potiče više popova kao i poznati Crnogorski pogranični kapetan PETAR TOMOV RADOMAN, koji je u svojim zapisima opisao pogobiju Ćehaj Paše na Uble Čevske 1750 godine. Ćehaj Paša je skupio veliku Tursku vojsku da pohara Crnu Goru. Tom prilikom veliki Crnogorski junak Nikac od Rovina sakupio je 1500 najboljih Crnogorskih momaka. Od njih je odabrao 40 i sa njima pošao u Tursku vojsku i pod satorom ubio Ćehaj Pašu. Među njima je, po nesačuvanim zapisima Petra Tomova Radomana, bio jedan Radoman.

Naše kao i mnoga Crnogorska bratstva opisuju razni putopisci, kao na primjer: Evlija Čelebija, Marijan Bolica, Erdeljanović, Andrija Jovićević i mnogi drugi.

Tako u POMENIMA CRNOGORSKIH PLEMENA U KOTORSKIM SPOMENICIMA OD XIV – XVI vijeka knjiga druga, autor Risto Kovijanić kaze: “Raičko Stjepanov Prlja iz sela Ljubotinja (Raisko Stjepanov conominato Rarglia dalla villa de Gliubottini) za čiju identičnost jemči Stjepan Radoman iz

Mirca ( Stjepano Radoman de Mnraz), kojega poznaje Trifun Buca, izjavio je 2. Aprila 1581. Godine da je primio od Antona Bizanti ostatak duga prema priznanici od 19. Decembra 1580. Godine u iznosu 45 talira, odnosno 41 talir, jer je 4 talira zadržao Anton na osnovu priznanice Marina Ivanova iz Risna (LXIV, 370).”

Ovo je najstariji podatak o Ljubotinjskim starincima Prljama i Radomanima.

Dalje u ovim spomenicima pise: “ Radomani su sa Ovčjeg Polja kao Dzonovi. Živjeli su u Banji kod Kosova. Nastanili su se u Mužovićima kao i Vujovići. Ima ih i u Crmnici”.

Pominje se i Niko Radoman, koji je u doba Turaka bio seoski starješina. Godine 1649 Knez Ceklina i Dobrskog sela bio je Vučić Radoman (conte Vucnch Radomane da Ceklin et Dobro). Ovaj Kotorski document potvrđuje narodno predanje, da je VUČIĆ RADOMAN neđe prvom polovinom šesnaestog vijeka bio Knez Ljubotinja, Ceklina i Dobrskog sela. Radomani su ovo Kneževstvo izgubili pogibijom Vučićevom od Turaka na Ublima Ceklinskim (zvani Durmitor), spriječavajući Tursku pljačku i nasilje.

Poslije Vučićeve pogibije Turci su za Kneza postavili drugog bratstvenika.

Naše usmeno predanje kaže da se Ljubotinj zvao Biranj Rupa sve do doseljenja Nika Radomana. Niko je nekom prilikom, na skupu plemenika, predložio da se Viranj Rupa ne zove više tako, nego Ljubotinj, a to zbog toga što se više Crnogosrskih bratstava doselilo iz srpskih krajeva koji su gravitirali Kosovu i Šar-Planini sa vrhom Ljubotenom – te da Ljubotinj bude na visini kao Ljuboten na Šari. Niko je objašnjavao svoj prijedlog doseljenjem velikog broja bratstava ispod Šare sa Kosova i iz bivše Knjaževine Kneza Lazara, ođe i u čitavu Crnu Goru.

Ovo doseljenje vršeno je preko Ibra, Lima, Tare, Bosne i Hercegovine i sjeverne Albanije sve do pod Lovćen. Tadašnji stanovnici Viranj-Rupe prihvate Nikov prijedlog i Viranj-Rupa dobija ime LJUBOTINJ. Zna se da su Ljubotinjani u sedamnaestom vijeku napravili teritorijalno proširenje i životni prostor sve do priobalnog dijela Skadarskog jezera, prisvajajući i Seljanski Lug u kojemu je bilo oko 1000 rala obradive zemlje. Ovu teritoriju, Ljubotinjani su oduzeli od takozvanih Bjeličkih plemena i postali su direktni graničari sa Turcima.

Ova nova teritorija morala je hitno biti naseljena od najjačih bratstava Ljubotinjskih radi onemogućavanja Turskog uticaja u Ljubotinj. Donji Ljubotinj ili Donja Sela Ljubotinjska naselila su sljedeća Ljubotinjska bratstva: SARAPI, VUJOVIĆI, RADOMANI, LUBARDE, PEJAKOVIĆI, DRECUNI, PRLJI i ŠOĆI. Ova bratstva su formirala četiri sela: NJIVE u kojima žive VUJOVIĆI, SARAPI, LUBARDI i RADOMANI; ZAŠTEK u kojem žive izričito RADOMANI, ogranak Kokoti; ČUKOVIĆI u kojem žive, VUJOVIĆI i PRLJI, a PODSELJANI su bili naseljeni mješovito skoro od svih gore navedenih bratstava.

Bratstvo RADOMAN od svog dolaska u Crnu Goru, kao i ostala Crnogorska bratstva učestvovalo je u svim ratovima za odbranu i proširenje naše otadzbine. Bratstvenici su izuzetno principijelni, apsolutizmu su se energično suprotstavljali i nikad niko nije bio puzavac ili pridvorica. Ali i pored toga u bratstvu je bilo više ratnih oficira i podoficira, a u bratstvu su bila i pet najvećih ratnih odlikovanja, dva ĐORĐEVSKA KRSTA i tri OBILIĆA MEDALJE.

Na primjer, Radomani nijesu slušali Knjaževa zvanična naređenja da se ne učestvuje u Hercegovačkom ustanku, nego su naprotiv prvi iz Ljubotinja pošli i uzeli učešća u njemu, i to:

LUKA NIKOV RADOMAN, MILO ANDRIJIN RADOMAN, MILO PETROV RADOMAN, RAKO IVOV RADOMAN i SAVO MIĆUNOV PEJAKOVIĆ, sa Kusina, koji je poginuo odmah poslije odlaska u Hercegovinu.

Ovi Radomani su ga prebačili do granice Crne Gore, tako da je sahranjen pred Vlaškom crkvom u Cetinju. A LUKA NIKOV RADOMAN poginuo je na Muratovici poslije godinu dana ratovanja kroz Hercegovinu.

Luku nisu mogli prebačiti u Crnu Goru, već je sahranjen na mjestu pogibije.

Na panou (spisku) poginulih ratnika bataljona Ljubotinjskog, koji se nalazi u Nikšićkom Manastiru, prvi je upisan Savo Mićunov Pejaković jer je prvi i poginuo u Hercegovini. Drugi je Luka Nikov Radoman.

Kao siguran dokaz neslaganja sa pojedinim apsolutističkim postavkama vladajućih krugova u Crnoj Gori jeste iseljenje PETRA TOMOVA RADOMANA i njegove pogibije u Trebinju 1914 godine za vrijeme Austro-Ugarske monarhije.

PETAR TOMOV RADOMAN bio je učitelj iz Ruske škole i najstariji pogranični kapetan Crne Gore. Postavljao je i vlast u Crnogorskim selima i plemenima. Za Petra je lično znao i Ruski car, koji je prilikom jednog dolaska Knjaza Nikole u Rusiju, pitao ovoga za Petra i poslao mu najveće rusko odlikovanje.

Ovo odlikovanje je Knjaz Petru predao na nekom većem skupu održanom na Cetinju.

Zbog toga odlikovanja je kod nekih Crnogorskih glavara nastala velika ljubomora na Petra.

Knjaz videći da je došlo do neosnovane ljubomore te da bi sačuvao svoju vlast i autoritet, zbog beznačajnih stvari iscenira svađu sa Petrom. Petar shvatajući postupak, naljuti se (a možda je i drugih stvari bilo po srijedi) i odseli

za Hercegovinu. Bio je učitelj u nekoj školi u Trebinju. Austrijska vlast ga je molila da pređe u njihovu vojsku i da mu dadnu mnogo veći čin nego je imao u Crnoj Gori. Na to Petar nikako nije pristao.

Govori se da je pripadao organizaciji MLADA BOSNA, koja je ubila Ferdinanda u početku prvog svjetskog rata. Petar je od Austrijanaca osuđen na smrt.

Izvršenjem te presude, istog dana su u Trebinju objesili Petra, Petrovu ženu, njegovog zeta popa Parežanina, i jos 15 osumnjičenih pripadnika organizacjije “MLADA BOSNA”.

Ovome u mnogome svjedoči i pismo od 18. VII 1075 god. Plemenskog kapetana Nikšića, Kosovića, pisano u Beogradu.

Petrovim iseljenjem iz Crne Gore, Crna Gora je, a posebno Ljubotinj, mnogo izgubila. Ovo iz razloga, sto je Petar za to vrijeme bio vrlo pametan i školovan čovjek. Kako je pretežno bio na Cetinju, dostupna mu je bila domaća i strana građa, iz koje je sve potrebne zapise pribavljao. Ova njegova prikupljena građa dijelom se odnosila na Ljubotinj, a drugim većim dijelom na Crnogorska plemena, bratstva i pojedince.

Iz sigurne priče ljudi koji su nedavno poumirali zna se, da je Petar bio počeo, a u velikom dijelu i napisao Crnogorsku istoriju, posebno istoriju plemena Ljubotinja. Prilikom Petrovog odlaska iz Crne Gore, jedan dio ovih dragocjenih dokumenata bio je ostavio kod SAVA LUKINA RADOMANA, a drugi dio obrađenih dokumenata ostavio je kući, koju su Knjaževi perjanici po naređenju zapalili.

Nesrećom i dugo čuvana HRUSOVULJA bratstva RADOMAN, koja je bila u Petrovoj arhivi, toga dana je izgorela.

Ovome činu je dosta doprinijelo i to, što izvjesnim Crnogorskim glavarima nije odgovarala i godila takva Crnogorska istorija, jer je slikovito govorila i o

pojedincima. Kako je SAVO LUKIN pričao, najvažnije zapise je Petar odnio sa sobom, a oni su vjerovatno uništeni prilikom njegove smrti.

Zna se iz priče SAVA LUKINA, koji je čuvao dio zapisa i arhivu PETRA TOMOVA, da je Petar za svako bratstvo i mnoge pojedince bio napisao kako dobre tako i loše strane. To su ti pojedinci dobro znali i jedva čekali da Petar zaboravi istoriju. Petar, i pored svih ovih nezgoda, nenadajući se takvoj pogibiji, mislio je da produži i potpuno završi započeto, što mu nije pošlo za rukom.

Što se tiče Crnogorskih bratstava koja su držala Crnu Goru, mnogi istoričari su ih opisali na osnovu usmenih predanja s obzirom da je pisanih dokumenata bilo vrlo malo.

I ono što je postojalo, kao na primjer HRUSOVULJA NIKA RADOMANA, koja bi danas bila od velike i neprocjenjive vrijednosti, tadašnji ljudi nijesu znali čuvati, niti su mislili da su pisana dokumenta najsigurniji osnov za pisanje istorije ili rodoslova.

Na primjer istoričar Pavle Rovinski napisao je da su Radomani doselili iz Ovčjeg Polja u Banjsku kod Kosova i da su se tamo prezivali Žutkovići. To piše i Andrija Jovićević u “ Istoriji Riječke nahije” na strani 601. Za ovo nemamo nikakav siguran dokument, već se pretpostavlja da je ovaj podatak dao SAVO LUKIN RADOMAN iz arhive PETRA TOMOVA.

Istoričari su mnogo griješili, prikupljajući istorijsku građu iz nedovoljno provjerenih usmenih predanja. Tako na primjer Andrija Jovićević pise (na strani 636) “ Istorija Riječke nahije” da se neki Radoman oženio na miraz od nekog starog bratstva u Ljubotinju zvanog Laketi.

To bratstvo kao takvo nije nikada postojalo. Jedino postoji ogranak Laketi po Nikovom sinu Laku, koji se oženio od

Nikinovića na miraz. Ali nije nikada mijenjao svoje prezime RADOMAN.

Isto tako Andrija Jovićević na strani 636 i 641 piše da su Radomani jedno od najmlađih bratstava u Ljubotinju. Međutim, zna se da Radomani pripadaju prvim bratstvima u Ljubotinju, što svjedoče zapisi u “POMENIMA CRNOGORSKIH PLEMENA U KOTORSKIM SPOMENICIMA” (knj. Ii, str. 90) od Rista Kovijanića. Na istim stranama svoje istorije Jovićević piše o dolasku dva brata Lubarde iz Herceg Novog, koji su htjeli da se nasele na Ljubotinju, u Vignjevićima. Kaže da su Nikinovići jednoga ubili, a da je drugoga sakrila neka baba Radomanova.

To znači da su Radomani mnogo starije bratstvo u Ljubotinju i od Lubarda.

Kao što se vidi ta pisanja su neuvjerljiva.

Prilikom pisanja ovog rodoslova, rukovodio sam se velikom skromnošću ne opisivajući čak ni velike podvige i velike hrabrosti bratstva RADOMAN.

Ovaj rodoslov bratstva RADOMAN je pisan 18 godina.

Napisao: Stanko Perov Radoman Obradio: Niko Pavlov Radoman

Mart 1981 god. Januar 2014 god.