1

Časopis za književnost i znanostNova serija, godište XXX., 2019., broj 2–3

SADRŽAJ

600. GODINA ORLANDOVA STUPA U DUBROVNIKUZdenka Janeković Rӧmer, Orlando: od klanca Roncesvalles do trga

Prid dvorom 5Morana Čale, »Sebe van«: Ariostov Orlando i Vetranovićev Piligrin 22Mario Kopić, Geneza Rolandova mita 36Matko Matija Marušić, Dubrovački Orlando: izvori, autori i otvorena pitanja 48Tonko Maroević, Kad je Orlando projahao Stradunom... 57Davor Mojaš, Orlando Maleroso s Mrtvoga zvona 60Rozana Vojvoda, Umjetnik pod daskama 73Milko Valent, Orlando, kamena svila (fragment) 76Vojo Šindolić, Dubrovački Orlando 87Luko Paljetak, Orlando 89Tonko Maroević, Orlando 91Enes Kišević, Origjinal pozdravlja Orlanda 92

200. OBLJETNICA RO\ENJA VATROSLAVA LISINSKOGA(1819. – 1857.)Nada Bezić, Koliko poznajemo Lisinskoga 95Koraljka Kos, Vatroslav Lisinski — skladatelj hrvatskoga glazbenog

romantizma 105Slavko Mihalić, Lisinski u Pragu 113Vladislav Kušan, Ponoćni poem Vatroslava Lisinskoga 115

BAŠTINAJakov Matković (1892. – 1961.), Prilozi povijesti škola u Dubrovačkoj

Republici (I. dio) 121Ivan Viđen, Biografija Jakova Matkovića uz objavljivanje njegova

rukopisa 148

OGLEDIJosip Lisac, Bošnjaci i njihovi govori 155Josip Meštrović, Stari okvir za ništa 158Janko Dimnjaković, Čudnovati slučaj Agathe Christie 165

2

Izdavač Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku • Za izdavača Slavica Stojan • Uredništvo Davor Mojaš (glavni urednik), Slavica Stojan, Ivan Viđen • Grafička oprema Luka Gusić • Lektura Katica Vidojević i Sandra Rossetti–Bazdan• Korektura Katica Vidojević • Računalni slog i tisak Durieux d.o.o., Zagreb • Uredništvo: Između polača 28, 20000 Dubrovnik tel. (020) 323–220 • e-mail: mhdubrovnik@optinet.hr • Časopis Dubrovnik izlazi četiri puta godišnje • Rukopise ne vraćamo • Godišnja pretplata 132,00 kn • Za inozemstvo 50 USD ili 40 EUR • Pretplata se uplaćuje na račun: IBAN HR7323900011100370437, Hrvatska poštanska banka, Zagreb (s naznakom: za »Dubrovnik«) • www.matica-hrvatska-dubrovnik.com • Časopis je registriran pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske.

PROZAHaruki Murakami, Kako i zašto? (preveo Vojo Šindolić) 177Haruki Murakami, Kratke priče (preveo Vojo Šindolić) 180Vojo Šindolić, Murakamijeve kratke priče i romani ili Murakami

njim samim 191

POEZIJASlavko Jandričko, Hipnotizeri snova 199Ante Žužul, Na putu za nigdje 204

DRAMAKonstanty Ildefons Gałczyński, Zelena guska (preveo Pero Mioč) 211

SPOMENARAnamarija Paljetak (1937. – 2019.) 225Anamarija Paljetak, Dubrovčani u Ljubljanskom zvonu 227Anamarija Paljetak, »Učinila sam to s ljubavlju i radošću...« 229Luko Paljetak, Zapisi iz tužne kuće 231Darko Matičević, Moje sjećanje na Anamariju Paljetak 238

ALBUM (priredio Ivan Vi|en) 241

OSVRTIStaša Aras, Djelo slobodne forme i značenja (Tomislav Gotovac: Pisanje i čitanje) 249Vedran Salvia, Izvan mitomanije (Sandra Uskoković, Anamnesis. Dijalozi

umjetnosti u javnom prostoru) 250Petra Golušić, Tepih s divljim cvijećem (Tomislav Ivanišin, Divlje cvijeće) 252Davor Mojaš, Galerija glumačkih portreta (Portret umjetnika u drami VI.) 253Antun Nodilo, Čas je, Ozirise (Igor Grbić, Mrvice s gozbe / Igor Mikecin, Parmenid) 254Boris Njavro, Me Oca i Sina i Duha Svetega, koja lipota! (Mato Maričević,

Lastovska elegija) 256Davor Mojaš, U Grad zagledan (Lukša Obradović, Oko Grada) 258

IN MEMORIAM\elo Jusić (1939. – 2019.) 260Hrvoje Matić (1926. – 2019.) 262

3

600. godina Orlandova stupa u Dubrovniku

4

48

Matko Matija Marušić

Dubrovački Orlando: izvori, autori i otvorena pitanja

Orlandov lik, što i šest stotina godina od podizanja stoji u središtu Grada, nesumnjivo je jedan od kamena međaša dubrovačke povijesti. Na tome

tragu, i u neskrivenom obljetničarskom duhu, cilj je ovog priloga sakupiti do sada poznate arhivske vijesti o etapama izrade i podizanja spomenika koji se kolokvijalno najčešće naziva Orlandov stup, a škrti ga jezik srednjovjekovnih dokumenata navodi kao carrus (kar, stup). Pregled dokumenata o spome-niku, nadalje, ima i specifičan cilj: skrenuti pozornost na njegovu kritičku fortunu u povijesnoumjetničkoj literaturi posljednjih sedamdesetak godina, i to kako samoga kamenog lika, tako i majstora kiparâ kojima je djelo pripi-sivano.

Orlando na dubrovačkoj Placi utjelovljuje lik viteza Rolana, nećaka Karla Velikoga, opjevana epom Pjesma o Rolandu.1 Prema legendi zapisanoj u du-brovačkim kronikama, signor Francese victorioso Orlando 783. godine izvo-jevao je pobjedu nad Saracenima u blizini Lokruma i zarobio protivničkoga vođu Spucenta, lokalnog imena Smrdodah.2 U Gradu je, prema kazivanju u istim spisima, već od osmoga stoljeća postojao Orlandov spomenik, u paru s poraženim Spucentom kao referenca na opisani događaj, no ta je vijest malo vjerojatna.3 Stupovi s Orlandovim likom, naime, počinju se podizati u kasno-me srednjem vijeku u brojnim prekoalpskim gradovima, o čemu je recentno izdan niz važnih priloga pod uredničkom palicom Adriane Kremenjaš–Dani-

1 Vidi recentan cjeloviti prijevod na hrvatski u izdanju Matice hrvatske: La Chanson de Roland / Pjesma o Rolandu, prev. i prir. Mate Maras, Zagreb, 2015.

2 Speratus Nodilo (prir.), Anonymi item Nicolai de Ragnina, Zagrabiae, 1883., 11.3 Valja napomenuti da je na tragu tih zapisa fragment glave pronađen ispod samostana klari-

sa interpretiran kao mogući ostatak nekog ranijeg Orlanda. Ipak, takvu je pretpostavku za sada teško prihvatiti jer nisu poznate okolnosti nalaza, vidi Ante Rendić–Miočević, »O jed-noj glavi ‘kourosa’ iz Dubrovnika«, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 12–13, 1980., 191–194.

49

čić.4 Dubrovački je Orlando, kako se doznaje, jedan od samo četiri takva stupa postavljena izvan njemačkih zemalja, ujedno i jedini na Mediteranu.5

Kako se smatra, podizanje Orlanda 141 9. godine vezano je uz pola sto-ljeća raniji prestanak mletačke vlasti nad Gradom i početak uživanja zaštite Hrvatsko–Ugarskoga Kraljevstva.6 Simbolika stupa time je bila povezana s du-brovačkim boravkom kralja Sigismunda (Žigmunda) Luksemburškoga (1368. — 1437.) na povratku s bitke kod Nikopola (rujan 1396.), koji je tom prilikom tadašnjemu knezu dodijelio titulu viteza zlatne ostruge, čast koja je prelazila na sve iduće knezove Republike.7 Vjerojatno je upravo primanje te časti pota-knulo dubrovačku vlast da u središtu grada podigne spomenik Orlandu kao znak neovisnosti, ponajprije od Mletačke Republike.8

Orlandov je stup privukao pažnju istraživača dubrovačke prošlosti u dru-goj polovini devetnaestoga stoljeća: Wendelin Böheim, stručnjak za povijesno oružje, pisao je 1870. o Orlandovu vojničkom ruhu,9 dok je osnovne podatke o spomeniku 1884. donio Josip Gelcich,10 a te je podatke prenio Rudolf Eitel-berger u studiji o srednjovjekovnoj umjetnosti Dalmacije (proširena verzija djela iz 1861. objavljena je 1884.).11 Iscrpan povijesnoumjetnički opis Orlan-da donosi Cvito Fisković u jednome od svojih ključnih djela Naši graditelji i kipari 15. i 16. stoljeća, koje je objavljeno 1947. godine u izdanju Matice hrvatske.12 Glavninu podataka o podizanju Orlanda sakupio je i objavio Ilija Mitić 1966. godine.13 Taj je istraživač, pruživši pregled dotada većinom nepo-

4 Orlandovi europski putovi / Rolandes europäische wege / Les sentiers européens de Roland / I sentieri europei di Orlando / Roland’s european paths, ur. Adriana Kremenjaš–Daničić, Dubrovnik, 2006.

5 Zdenka Janeković Römer, Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma, Zagreb — Dubrovnik, 1999., 382, i, recentnije, sa širokim pogledom na po-stavljanje skulptura Orlanda diljem Kontinenta, Adriana Kremenjaš–Daničić, »Orlandovi eu-ropski putevi«, Hrvatska revija 4, izd. 4, 2004., 23–29.

6 Ilija Mitić, »Orlandov stup u Dubrovniku«, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 10–11, 1966., 233–254.

7 O tome događaju i insignijama dubrovačkoga kneza vidi: Ivan Bach, »Mač dubrovačkoga kneza, dar Matije Korvina«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 18 (1971.): 61–73.

8 Mitić, »Orlandov stup«, 242. Sigismund je počašćen i dodjeljivanjem komadića Kristove pele-nice, jedne je najčašćenijih gradskih relikvija, Janeković Römer, 315.

9 Wendelin Böheim, »Der Rolandstein in Ragusa«, Mittheilungen der Centralcommission 15 (1870.): 133–138.

10 Giuseppe Gelcich, Dello sviluppo civile di Ragusa: considerato ne’suoi monumenti istorici ed artistici memorie e studi, Ragusa, 1884., 48–51.

11 Rudolf Eitelberger von Edelberg, Srednjovjekovni umjetnički spomenici Dalmacije u Rabu, Zadru, Ninu, Šibeniku, Trogiru, Splitu i Dubrovniku, Zagreb, 2009. [pretisak izdanja; Wien, 1884.], 216.

12 Cvito Fisković, Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, Zagreb, 1947., 102–104.

13 Mitić, »Orlandov stup u Dubrovniku«.

50

znatih arhivskih spisa, posebnu pozornost posvetio pitanju postojanja ranije skulpture istoga sadržaja.

Recentno objavljivanje arhivskih vrela iz prve polovice petnaestoga stoljeća rezultiralo je novim spoznajama o podizanju Orlanda: zapisom iz lipnja 1411. go-dine ovlašćuju se nadstojnici općinskih radova da ugovore s majstorom Petrom iz Šibenika posao izrade kara (pro curru fiendo),14 dok početkom srpnja iste godine Veliko vijeće naređuje općinskim nadstojnicima da donesu kameni kar u grad.15 Tko je bio šibenski majstor odgovoran za izradu (ili samo dopremanje?) ovoga ranijeg stupa posvjedočenoga dokumentarnim vrelima, vjerojatno nikad nećemo moći sa sigurnošću utvrditi. Međutim, imajući u vidu da kandidata za enigmatič-noga magister Petrus de Sibenico nije moglo biti mnogo, je li presmiono pret-postaviti da je posrijedi Petar Radmilov Pozdančić, u notarskim aktima zabilježen kao magister Petrus lapicida quondam Radmili Posdancich de Sebenico?

Naime, Petar je prvih desetljeća petnaestoga stoljeća bio jedan od agil-nijih majstora na istočnome Jadranu, a njegova su djela krasila više obalnih gradova: Zadar, Trogir, a možda i Veneciju.16 Među njima valja istaknuti am-bicioznu narudžbu za ukrašavanje kapele sv. Šimuna Justija u zadarskoj crkvi sv. Marije Velike iz 1405. godine, kojoj danas više nema traga. Posrijedi je jedan od najkompleksnijih ikonografskih programa zabilježenih u kapelama istočnoga Jadrana, koji je uključivao brojne klesane figure: dvanaest apostola, Navještenje, Boga Oca s anđelima reggicortina, Krunjenje Bogorodice s Dje-tetom i dodatna dva anđela te četiri neimenovane figure na uglu kapele.17 Ti podatci ponajviše svjedoče o Petru kao sposobnom i traženom majstoru koji je bio dorastao zadatku izrade ljudskoga lika u punoj skulpturi (mjere nekih od navedenih figura iznosile su gotovo 120 cm).

Da je majstor toga ranijeg kara morao biti vješt u klesanju čovječje figu-re, osvjedočuju kasniji izvori koji, govoreći o današnjem Orlandu, eksplicitno navode da je i taj (raniji) stup krasio isklesani ljudski lik.18 Naime, kada 7.

14 Captum fuit de dando libertatem officialibus laboreriorum dandi magistro Petro de Sibe-nico pro curru fiendo prout eis videbitur (20. lipnja 1411.), Ana Plosnić Škarić i Danko Zelić (prir.), Dubrovnik: Civitas et Acta Consiliorum 1400–1450, Zagreb, 2017., 69.

15 Item captum fuit [in minori consilio] de ordinando officialibus nostrisquod carum lapi-deumconducatur Ragusium (6. srpnja 1411.), Plosnić Škarić i Zelić, Dubrovnik: Civitas et Acta Consiliorum, 69.

16 Ivo Babić, »Conributi per Petar Pozdančić e la sua bottega«, u: Scripta in honorem Igor Fi-sković. Zbornik povodom sedamdesetog rođendana, ur. Miljenko Jurković i Predrag Marko-vić, Zagreb, 2015., 212–213. Za ostale, zadarske atribucije vidi: Emil Hilje, »Glava arkanđela Gabrijela iz crkve Sv. Ivana u Zadru — prijedlog za Petra Radmilova Pozdančića«, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 21, 1997., 22–27.

17 Za prijepis dokumenta vidi: Cvito Fisković, Zadarski sredovječni majstori, Split, 1959., 156–157, bilj. 288.

18 Sumnja u postojanje ranijeg Orlanda, premda s pozivanjem na iste arhivske izvore, recentno je iznesena u: Bernardica Pavlović, »Orlandov stup u Dubrovniku: njegova uloga, mijene i trajanje«, u: Orlandovi europski putovi, ur. Kremenjaš–Daničić, Dubrovnik, 2006., 394.

51

kolovoza godine 1417. Malo vijeće odlučuje da »službenici za stup« (officiales carri), Lujo Gučetić i Zore Palmotić, dadu napraviti novi stup, određuju slje-deći uvjet: na novome stupu mora biti prikazan samo lik Orlanda, baš kao što je to bio slučaj na starom (prout est in antiquo carro).19 Sigurno je, dakle, da je taj raniji stup (o čijem su postojanju zasada pronađena doslovce dva retka arhivskih vijesti) bio kratka vijeka te da je, iz danas nepoznatoga razloga, svega šest godina kasnije zamijenjen novim.

Znamo, nadalje, da je kamen za novoga (današnjeg) Orlanda bio dopre-mljen u Grad netom prije citirane odluke iz 1417., budući da se tri dana ranije (4. kolovoza) isplaćuje posljednji dio svote Ratku Tičivčiću za prijevoz kamena za kar, a dijele se i napojnice mornarima koji su ga dopremili.20 »Službenici za stup« daljnji posao ugovaraju s majstorom Antunom Marojevićem, s kojim su zajedno trebali pregledati kamen i pronaći druge klesare za izvedbu ove važne narudžbe, te dogovoriti cijenu projekta.21 Početkom srpnja 1418. godine, u tre-nutku kada se stup već izrađivao, naručen je drveni baldahin koji je nad njime stajao.22 U narudžbi se izričito navodi da je taj element trebao bio zatvoren s gornje strane, a iz kasnijih se opisa može saznati da je služio kao platforma na kojoj je općinski glasnik izvikivao odluke gradskih vlasti, dražbe, kupoprodaje i slično. Za nepune dvije godine nakon nabavljanja kamena, u svibnju 1419., Malo vijeće daje ovlaštenje službenicima da uklone stari stup i na istome mjestu postave nedavno izrađeni.23 Tom je prilikom u temelje podno kipa umetnuta srebrna pločica koja je komemorirala taj važan događaj.24 Nakon što je Orlando postavljen, početkom lipnja 1419., izdano je dopuštenje službenicima stupa da se pobrinu oko oslikavanja i pozlaćivanja skulpture.25 Posao je očito bio gotov do kraja godine jer su Gučetić i Palmotić sredinom prosinca 1419. vlastima predali »završni račun« koji je iznosio 641 perper, 1 gros i 22 parvula.26

Vođen podatkom da je jedini majstor kojeg izvori vežu uz Orlandov stup magister Antonius (spomenuti Antun Marojević), Cvito Fisković je u skulpturi Orlanda vidio upravo njegov rad.27 U traganju za »domaćim majstorima« i nasto-

19 Faciendi laborari et aptari ipsum carrum, non faciendo in eo nisi Orlandum solum prout est in antiquo carro, Fisković, Naši graditelji i kipari, 105, bilj. 246.

20 Mitić, »Orlandov stup«, 237, bilj. 10, 11.21 Isto, 237–238.22 1. srpnja 1418. Pro curro. Captum fuit de precipiendo officialibus laboreriorum comunis

quod fieri faciant casellam unam de lignamine supra currum novum quod laborari debet in eo loco ubi debet laborari. Que domus sive casella esse debeat coperta, Plosnić Škarić i Zelić, Dubrovnik: Civitas et Acta Consiliorum, 133.

23 Quod removeri et auferi facere possint et debeant charrum vetus ibique poni et figi charrum novum noviter fabricatum, Mitić, »Orlandov stup,« 238 (bilj. 16).

24 Pločica je pronađena prilikom pada stupa nakon oštećenja 1825. godine, Mitić, »Orlandov stup«, 239. Tekst prvi donosi Gelcich, Dello sviluppo civile, 50.

25 Mitić, »Orlandov stup«, 240.26 Isto.27 Fisković, Naši graditelji i kipari, 102–104.

52

janju da ukaže na njihovu važnost za likovnu produkciju vremena, Fisković je Antuna svrstao među najsposobnije dubrovačke kipare toga doba; protumačen je kao majstor koji zna »da vješto zaobli skulpturu i da u punoj oblini prila-že ljudski lik«, što se vidi u njegovome Orlandu kojega krasi »arhajski, tipično gotički osmijeh i izraz mirne vedrine heroja«.28 Doista, u Fiskovićevu narativu Antun je zauzeo važno mjesto jer je izrada skulpture te veličine, na tako istaknu-tome mjestu i od majstora lokalnoga podrijetla, u punome smislu predstavljala afirmaciju »domaćega« stvaralaštva kasnosrednjovjekovnoga Dubrovnika.

Fisković je, međutim, nešto kasnije revidirao svoj prijedlog. U tekstu objavljenom 1954. godine iznio je drukčiju atribuciju ostavivši mogućnost da je autor Orlanda (zajedno s majstorom Antunom, od čijeg udjela u izvedbi Fi-sković nije odustao) bio graditelj i kipar Bonino Jakovljev iz Milana,29 aktivan na nizu dalmatinskih gradilišta.30 Milanac Bonino, naturalizirani Dubrovčanin (oženio se Radicom Bogavčevom iste godine kada se naručuje novi Orlando), primljen je u službu protomajstora crkve sv. Vlaha. Na toj će funkciji obavljati dva važna zadatka: zamjenu stupovlja crkve i projektiranje korske pregrade.31 Ostali Boninovi radovi u Dubrovniku uključuju radove za palaču bosanskoga vojvode Sandalja Hranića,32 kao i izvanjski okvir južnoga portala crkve sv. Do-minika.33 Kao odgovorna osoba za navedene projekte, Bonino je surađivao s brojnim lokalnim kamenorescima i majstorima koji su klesali prema njegovim nacrtima. Ovaj Boninov rad sadržajno iskače iz njegova opusa jer je posrijedi bio (mjerilom i temom) neuobičajen zadatak, zbog čega je teže vući daljnje usporedbe.34 Premda je Fisković bio krajnje oprezan u iznošenju atribucije Orlanda majstoru Boninu (uostalom, ona je usputno iznesena u tekstu koji govori o romaničkoj skulpturi Dubrovnika), prijedlog ne samo da je jednogla-sno prihvaćen u literaturi, već se Antunovo ime s vremenom prestalo navoditi u korist autora milanskoga podrijetla. U tim se novim okolnostima stubokom

28 Isto, 103.29 Cvito Fisković, »Fragments du style romane à Dubrovnik«, Archeologica Iugoslavica 1,

1954., 130–131, 137.30 Spoznaje o Boninovom djelovanju na obali sakupio je Milan Prelog, »Dalmatinski opus Bo-

nina da Milano«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 13, 1961., 193–215.31 Renata Novak Klemenčić, »Cerkev sv. Vlaha v Dubrovniku v dvajsetih let 15. stoletja in Boni-

no Jacopo da Milano«, Zbornik za umetnostno zgodovino, n. s. 47, 2011., 60–74.32 Nada Grujić i Danko Zelić, »Palača vojvode Sandalja Hranića u Dubrovniku«, Anali Zavoda

za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 48, 2010., 47–132.33 Renata Novak Klemenčić »Obnova spomenikov v Dubrovniku v prvi polovici 15. stoletja«, u:

Arhitekturna zgodovina, 2, ur. Renata Novak Klemenčić i Martina Malešič, Ljubljana, 2014., 11–13.

34 Unatoč tome, na temelju jednoglasno prihvaćenog Boninova autorstva dubrovačkog Orlan-da ponuđeni su i daljnji prijedlozi, poput intrigantne pretpostavke (premda istovjetno sluča-ju Petra Pozdančića teško dokazive), da je autor trogirskog Orlanda mogao biti isti majstor, Ivo Babić, »Jedna prostorna intervencija Ignacija Macanovića«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 38, 2001., 334.

53

promijenio i sud o vrsnoći umjetnine. Nova je atribucija Orlanda izmjestila iz domene lokalnoga; odnosno — slikovito govoreći — apetiti likovne prosudbe porasli su činjenicom da je autor bio stranac.

Sud o Boninovu stvaralaštvu, međutim, bio je uglavnom negativan. Ljubo Karaman 1954. godine piše o njegovim »beskrvnim likovima«,35 a Milan Prelog ga 1962. promatra kao »rutiniranoga skulptora«, odnosno »majstora ograniče-nih mogućnosti« čiji su dekorativno–ornamentalni radovi u skladu s vremenom u kojem stvara, dok se isto ne može tvrditi za više no krutu figuraliku.36 Na Prelogovu tragu, Cvito Fisković 1967. godine u studiji o srednjovjekovnoj skul-pturi Boninu priznaje gotičku ornamentiku, ali njegovo »shvaćanje ljudskoga lika« definira kao »još romaničko«.37 Upravo ovaj detalj, premda naoko nevažan, govori o pomaku koji se dogodio u vrednovanju skulpture Orlanda: domaći je majstor stvorio djelo gotičke umjetnosti, a strani stvara u idiomima ranijega stila. Narativ »napretka« umjetničkoga stvaralaštva u Boninovu slučaju time nije bio primjenjiv; štoviše, prevladao je stav da taj majstor stranoga podrijetla »us-porava napredak onodobnih stremljenja graditeljstva i kiparstva Dalmacije«.38

Unatoč toj oštroj ocjeni, već početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća počinje proces revalorizacije Boninovih dometa. Predmet suda, nai-me, prestaje biti majstorov stil, a postaje njegovo mjesto unutar onodobnog umjetničkog stvaralaštva na Jadranu.39 Među brojnim pripisanim mu djelima neujednačene kvalitete najuspjelijom se smatra kapela sv. Dujma i svetčeva grobnica u splitskoj katedrali, a u istom je gradu Bonino izveo i više komu-nalnih projekata.40 Njegov šibenski opus, ponajprije arhivska vijest da je bio primus magister ecclesie nove Sancti Jacobi, te atribucija grupe Navještenja na južnome krilu transepta tamošnje katedrale, omogućio je novo čitanje maj-storova djela.41 Ono se ponajprije odnosi na uspostavljanje drukčijega kriterija »vrsnoće« koji, kako objašnjava Predrag Marković, ne bi trebao biti dosadašnji kvatročentistički (naraštaj Jurja Dalmatinca i dalje), već kasno trečentistički.42 Drugim riječima, Bonino je svojim stvaralačkim jezikom bliži ranijoj generaciji dalmatinskih majstora, poput Pavla iz Sulmone,43 ili pak slijedu kiparâ koji

35 Ljubo Karaman, »Osvrt na neke novije publikacije i tvrdnje iz područja historije umjetnosti Dalmacije«, Peristil 1, 1954., 27.

36 Prelog, »Dalmatinski opus«, 186, 212, 214.37 Cvito Fisković, »Neznani gotički kipar u dubrovačkom kraju«, Peristil 10–11, 1967., 39.38 Igor Fisković, »Boninov reljef sv. Petra u Korčuli«, Peristil 12–13, 1969.–1970., 94.39 Isto, 95.40 Recentno o tome vidi: Radoslav Bužančić, »Bonino Jakovljev Milanac i splitski gradski pro-

jekti s početka 15. stoljeća«, Klesarstvo i graditeljstvo 28, izd. 1–2, 2018., 12–27.41 Ivo Petricioli, »Bilješka o Boninu u Šibeniku«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 24,

1984., 45–49; Predrag Marković, »Bonino da Milano — primus magister ecclesie nove sancti Jacobi«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 39, 2001.–2002., 210–212.

42 Marković, »Bonino da Milano«, 218.43 Recentno monografski obrađen u: Emil Hilje, Zadarski kipar i graditelj Pavao Venucijev iz

Sulmone, Zadar, 2016.

54

Dana 7. 8. 1417. Malo vijeće imenuje Luja Gozzea i Zora Palmottu za službenike koji će se brinuti o izradi novoga kara te ih ovlašćuje da s kamenarima pregledaju

kamen kara i da s klesarom Antunom pogode što umjereniju cijenu za njegovu izradu; da pronađu ostale majstore i da dadu napraviti i udesiti taj kar ne praveći

na njemu ništa osim samoga Orlanda, kao što je na starome karu. (Državni arhiv u Dubrovniku, Cons. Min. vol. 1, f. 149v)

55

su krajem četrnaestoga stoljeća također obnašali dužnost prokuratora dubro-vačke Parčeve crkve, poput Ivana Antunova iz Vienne ili Ivana iz Siene.44 Važan se pomak u vrednovanju djela, međutim, bio dogodio i u katalogu izložbe Zlatno doba Dubrovnika iz 1987., gdje je u obradi Igora Fiskovića Orlando interpretiran kao djelo internacionalne gotike koje, statičnosti usprkos, pred-stavlja »novu morfološku razinu« dubrovačkoga kiparstva.45

Ta nova, u odnosu na ranije poglede, pomaknuta optika otkriva Bonina kao »najmarkantniju pojavu početka petnaestog stoljeća«,46 odnosno aktera čijom smrću »završava dalmatinski trečento«.47 U toj važnoj revalorizaciji, me-đutim, lik Orlanda (kao uostalom ni Boninova dubrovačka faza), ne zauzi-ma značajnije mjesto.48 Štoviše, svi radovi citiraju prijedlog Cvita Fiskovića o Boninovu autorstvu, ne osvrćući se dublje na to pitanje. Premda je dublje razmatranje Orlanda unutar Boninova opusa izostalo, pozornost istraživača usmjerena je na istaknuto mjesto Stupa kao prve javne skulpture istočnoga Jadrana, jer je Orlando tijekom duge povijesti Dubrovnika ponajprije bio mje-sto vjerodostojnosti i pravde.49 Naime, duljina Orlandova lakta, u dužini od 51,3 cm, predstavljala je osnovnu mjernu jedinicu Republike, a bila je urezana u prvi skalin kako bi se po njoj moglo ravnati.50 Stup je ponajprije služio kao mjesto na kojemu su se izvikivale sve odluke gradskih vlasti i ostale objave od javnoga značaja, a služio je i kao standal (stijeg) za svečanu zastavu sv. Vlaha.51 Jednako tako, u neposrednoj blizini Orlanda svoje su proizvode tržili »pridošli

44 O njihovom slijedu na tom važnom mjestu vidi: Ana Marinković, »Kasnosrednjovjekovna crkva sv. Vlaha«, u: Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, ur. Katarina Horvat–Levaj, Du-brovnik i Zagreb, 2017., 80 –83.

45 Igor Fisković, »Kiparstvo«, u: Zlatno doba Dubrovnika: XV. i XVI. stoljeće [katalog izložbe], Zagreb, 126–127, 331 (kat. jed. K/1).

46 Marković, »Bonino da Milano«, 207.47 Predrag Marković, »Anđeo štitonoša s grbom obitelji de Judicibus — još jedan nepoznati

suradnik Bonina Jakovljeva iz Milana«, Ars Adriatica 4, 2014., 207.48 Tu prazninu namjerava ispuniti tekst Igora Fiskovića »Orlandov stup u dubrovačkom ki-

parstvu« kojeg autor priprema povodom izložbe Dubrovačkih muzeja u sklopu proslave »Orlandove godine«.

49 Igor Fisković, »Skulptura u urbanističkom usavršavanju renesansnog Dubrovnika«, Anali Hi-storijskog instituta JAZU u Dubrovniku 26, 1988.,30–35; Isti, »Povijesni biljezi dubrovačkog identiteta«, Dubrovnik 4, izd. 4, 1993., 90–92.

50 Marija Zaninović–Rumora, »Kameni spomeni starih mjera u Dalmaciji (13.–18. stoljeće)«, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 58, 2016., 91–92.

51 Nella Lonza, Kazalište vlasti: ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. stoljeću, Zagreb — Dubrovnik, 2009., 360–361. Najnovija arheološka istraživanja pro-vedena 2007. godine oko stupa otkrila su vjerojatno i rupu za još jedan stijeg, jer se prema podacima koje se navode u dijelu literature, zastava za blagdan sv. Vlaha (barem krajem osamnaestog stoljeća) nije podizala na samome Orlandovom stupu, već na prigodno postav-ljenom posebnom koplju uz stup; Domagoj Perkić, »Rezultati arheološkog istraživanja kod Orlandovog stupa«, u: Zbornik radova u čast Ivici Žili, Dubrovnik, 2011.,11–12.

56

Morlaci i neke žene«.52 Kako to navodi toskanski humanist Filip de Diversis, iz čijega pera potječe najdetaljniji opis dubrovačke svakodnevice toga doba, sama je skulptura bila mjestom izvršavanja kazni.53 Prijestupnici su, vezani za Orlanda, najčešće bivali bičevani. Upravo stoga ovu je dubrovačku skulpturu nemoguće razumjeti izvan njezina prostornog i socijalnog konteksta, u samome središtu općinskoga trga, gradske »saloče na otvorenom«.54 U tom smislu Igor Fisković s pravom naglašava da je posrijedi jedna od najranijih javnih skulptura u jadranskome prostoru čija »javnost« ne proizlazi samo iz njezina smještaja, već iz dugotrajnih i važnih funkcija koje je imala u ritualima staroga Dubrovnika.55

Doista, teško je naći skulpturu toga doba koja je u toj mjeri bila impregni-rana značenjima javnoga, političkoga, povijesnoga i simboličkoga. Orlando, naime, ostaje jednom od rijetkih skulptura iz naše baštine koja se interpretira-la u urbanističkom i povijesnom ključu, ponajprije zahvaljujući neuobičajeno opsežnim vrelima. Kako pokazuje ovaj kratki pregled, stilske odlike skulpture bile su podložne različitim čitanjima: generacije istraživača u mladoliku su vitezu vidjele i »ostatke« romanike, i lokalnu gotičku produkciju, ali i interna-cionalnu gotiku. Ta su viđenja, ipak, ponajprije bila vezana za majstore kojima je djelo bilo pripisano, pa se sud mijenjao ovisno o shvaćanju uloge autora u dubrovačkom i dalmatinskom umjetničkom stvaralaštvu. Upravo je u tom svjetlu važan enigmatični kipar Petar iz Šibenika koji je, barem sudeći prema škrtim podatcima, mogao biti autor ranijega stupa. Važan trag koji su rasprave ostavile u povijesnoumjetničkoj literaturi, ukratko, pokazuje da, baš kao i u slučaju najznačajnijih spomenika, pogled na dubrovačkoga Orlanda još uvijek otvara više pitanja nego što će biti (sigurnih) odgovora.

52 Filip de Diversis, Opis slavnoga grada Dubrovnika (prev. i prir. Zdenka Janeković Römer), Za-greb, 2004., 95; te tijekom šesnaestog stoljeća, vidi: Slavica Stojan, »Autentični stanovnici Držiće-va Njarnjas–grada«, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 43 (2005.), 29–35.

53 Nella Lonza, Pod plaštem pravde: kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću, Dubrovnik, 1997., 160–162; Lonza, Kazalište vlasti, 117–122.

54 Lonza, Kazalište vlasti, 431.55 Fisković, »Skulptura u urbanističkom usavršavanju«. Govorimo li pak o samom »životu« skulpture,

valja napomenuti kako je ona izvorno bila okrenuta prema istoku, odnosno ulazu u grad s morske strane (iz luke), te se nalazila zapadnije. Današnji je položaj uvjetovala gradnja barokne crkve sv. Vlaha (stara je izgorjela u požaru 1706. godine), pri čemu je stup položen pred veliko stepenište u osi pročelja. Početkom 1825. godine, netom nakon gašenja Dubrovačke Republike, skulpturu je oborila snažna zimska oluja. U temeljima je pronađena spomenuta pločica s natpisom te dva-desetak kovanica iz različitih razdoblja, Vinicije Lupis, »Dvije crtice iz dubrovačke likovne baštine«, Dubrovački horizonti 42 (2003.): 74–75. Dubrovčani su na ponovno postavljenje Orlanda, na inzistiranje građana koji su u skulpturi i dalje prepoznavali simbol svojega grada, čekali čak pola stoljeća, sve do 1878. godine. Podatci su doneseni u: Stanislava Stojan, Ivan August Kaznačić — književnik i kulturni djelatnik, Dubrovnik, 1993., 134.