SADRŽAJ - zatebebih.bazatebebih.ba/pdf/Korak_26.pdf · Džanić je bio čovjek enciklopedija, posebno o našem Odbrambe-no-oslobodilačkom ratu 1992. – 1995. i o filmu. ... vina

KORAK broj 26

SADRŽAJ

Uvodnik - AsAf i KorAK 5

sjećanje - AsAf DŽANiĆ - 1953.-2012. PriJATELJ, sABorAC, ProfEsioNALAC 7

JA’siN ZA AsAfA 11

Vedrana Duraković smrT NiJE KrAJ Mom ocu Nijazu Durakoviću 13

Tatjana Ljujić mijatović VoLio JE BosNU isKrENo i isTrAJNo 15

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE Uz 20-tu godišnjicu referenduma o nezavisnosti i suverenosti BiH

Alija izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva suverene i nezavisne BiH NAJZNAčAJNiJA PoBJEDA BH. grAđANA 16

Prof. dr. mirko Pejanović iDEJA rEfErENDUmA grAđANA o sUVErENom rAZVoJU DrŽAVE BosNE i HErCEgoViNE 19

Dr. Džemal Najetović rEfErENDUm DAo LEgALiTET mEđUNAroDNom PriZNANJU BiH 22

Dr. Nikola Kovač isToriJsKi simBoL i ZALog sTABiLNosTi 26

Šefko Hodžić sUVErENosT U sJENi BAriKADA 29

general Džemal merdan BosANsKA ArmiJA morA rAToVATi ViTEŠKi 37

KORAK broj 26

TEMA KORAKA: POLITIČKI I VOJNI ZNAČAJ ODBRANE SARAJEVA

Akademik, prof. dr. muhamed filipović ZNAčAJ i ULogA oDBrANE sArAJEVA U rATU ProTiV srPsKE i HrVATsKE AgrEsiJE NA BosNU i HErCEgoViNU 40

Prof. dr. Nijaz Duraković oDBrANA sArAJEVA JE oDBrANA BosNE i HErCEgoViNE 47

Akademik, prof. dr. smail čekić iDEoLogiJA gENoCiDA, PoLiTiKA i PrAKsA PArADrŽAVNE TVorEViNE srPsKE rEPUBLiKE BiH, oDNosNo rEPUBLiKE srPsKE 51

general mustafa Polutak AgrEsiJA rEPUBLiKE HrVATsKE NA rEPUBLiKU BiH i NEPosrEDNi UTiCAJ NA oDBrANU sArAJEVA 55

Prof. dr. faris gavrankapetanović PorATNo oPTErEĆENJE DJEčJE PoPULACiJE rATNim oZLJEDAmA 73

Prof. dr. ismet gavrankapetanović HirUrŠKA ProCJENA U rATNo VriJEmE 79

Dr. Bakir Nakaš DrŽAVNA BoLNiCA sArAJEVo U oPsADi 82

murat Tahirović sEKsUALNo ZLosTAVLJANJE mUŠKArACA KAo Dio sTrATEgiJE U rATU 85

Jasna Zečević mAsoVNA siLoVANJA KAo Dio rATNE sTrATEgiJE 91

fadila memišević DNEVNiK mAJKE UBiJENog DJETETA U oPKoLJENom sArAJEVU 97

Prof. dr. faruk čaklovica goDiNE oPsADE UNiVErZiTETA U sArAJEVU 101

Prof. dr. Kasim Trnka DiPLomATsKA BorBA ZA oDBrANU sArAJEVA 105

KORAK broj 26

florence Hartmann oPsADA sArAJEVA - miLoŠEViĆEVi PoKUŠAJi DA ZAVArA i oBmANE mEđUNAroDNU ZAJEDNiCU 107

Prof. dr. David Pettigrew gENoCiD i mEđUNAroDNA iNTErVENCiJA: ProBLEmATičNo NAsLiJEđE DEJToNsKog miroVNog sPorAZUmA 1995.-2012. 111

UMIJEĆE SJEĆANJA

Nepoznato pismo rasima Delića seferu Haliloviću LičNi DoPriNos DosADAŠNJEm ToKU orUŽANE BorBE U NAŠoJ ZEmLJi 114

general fikret Ćuskić ŠiroKA KrAJiŠKA DUŠA 121

Brigadir Asim Džambasović moJ KomANDANT TALiJAN 124

Šefko Hodžić sTAri JE Bio omiLJENi rATNiK 127

SVIJET I MEĐUNARODNI ODNOSI

general fikret muslimović siriJsKA KriZA KrAJEm 2011. i PočETKom 2012. goDiNE 130

fariba farshidi siriJA, sLom ZAVJErA i BUDUĆNosT 135

KULTURA

Prof. dr. Nijaz Duraković isTiNA o HEroJsKoJ oDBrANi gLAVNog grADA BiH 140

Jasmin ganić PromoVisAN ZBorNiK „rATNA 1993. goDiNA - DŽEHENEm U srEDNJoJ BosNi“ 144

KORAK broj 26

Bruno monier – Vinard isLAm - mUZEJ LoUVrE PoDiŽE VEo 148

VRIJEME IZDAJE

KAKo JE NAsTALA i ProPALA BABiNA PArADrŽAVA „ZAPADNA BosNA“ 150

samija rizvanović ŠEfKo HoDŽiĆ – NoVi gLAVNi UrEDNiK KORAKA 159

Izdavač: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sara-jevo, Nedima Filipovića 19 ~ tel. (033) 658 015, fax: (033) 658 015 ~ e-mail: [email protected] www.zatebebih.ba ~ Za izdavača: prof.dr. Mesud Hadžialić ~ Redakcija: dr. Orhan Bajraktarević, Mirsad Begić, Zahir Derviše-vić, Neven Kazazović, mr. Safet Kešo, dr. Džemal Najetović, mr. Emir Ramić, Samija Rizvanović, Husnija Sejdinović ~ Glavni urednik: Šefko Hodžić ~ Se-kretar Redakcije: Dževad Hadžić ~ Lektor i korektor: Nazif Osmanović ~ Di-zajn i računarski prelom: Kenan Branković ~ Štampa: Armis-Print, Sarajevo ~ Za štampariju: Smail Alihodžić

5

KORAK broj 26

Uvodnik

AsAf i KorAK

Časopis Korak ovim brojem ulazi u desetu godinu „života“, odno-sno izlaženja. Nažalost, bez Asafa Džanića, koji ga je uređivao više od osam godina. Džanić je osmislio i profilirao koncepciju Koraka, a za-hvaljujući svom ugledu i širokom krugu prijatelja, uspio je da angažu-je veliki broj poznatih autora, iz zemlje i svijeta, da pišu za časopis, koji je, tako, stekao visok renome.

On je, takođe, osmislio i uređivao Izdavačku djelatnost Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH, u okviru koje je objavljeno petnae-stak knjiga.

Poznavali smo se i bili prijatelji od mladih dana i sarađivali gotovo četiri decenije, posebno u minulom ratu, u kome je obavljao važne poslove u Generalštabu Armije RBiH. Sjećam ga se i kada je, kao stu-dent, u redakciju u kojoj sam radio, donosio tekstove o filmu. Tada, a i kasnije, njegovi članci su bili odmjereni, zanimljivi i - besprijekorno „čisti“, odnosno bez grešaka, da im lektor nije bio potreban, što je bla-godet za svakog urednika. Baš nalik na Asafa, koji je uvijek bio pedan-tan, dotjeran i u svemu odmjeren. Džanićevi tekstovi imaju u sebi i zanimljivu, lijepu boju njegovog glasa, pa kad ih čitate, čini vam se kao da ga slušate. A pričao je razgovijetno, precizno, uvijek uspješno kontrolišući moćni glas da mu ne izmakne.

Nije se isticao, a niti ikada naprazno trošio vrijeme, što je rijetkost za ljude koji pišu. Bio je, zaista, rafinirani intelektualac, kako o njemu napisa saradnica Koraka iz Čikaga Selena Seferović

Džanić je bio čovjek enciklopedija, posebno o našem Odbrambe-no-oslobodilačkom ratu 1992. – 1995. i o filmu. To su bile oblasti o kojima je najviše pisao i pričao. I to sa maksimalnom posvećenošću, jer ih je volio.

S velikom ljubavlju, prema svojim mjerilima i visokim standardima, stvorio je Korak, koji je vremenom postao jedan od njegovih „zaštitnih

6

KORAK broj 26

znakova“. Korak jest jednako Asaf Džanić, da se poslužim omiljenom formulacijom Abdulaha Sidrana za ovakve odnose čovjeka i njego-vog djela.

Vjerovalo se da će Asaf još dugo uređivati i Korak i Izdavačku dje-latnost Udruženja, jer je imao ogromnu radnu energiju. Nažalost, oti-šao je iznenada, u naponu životne i stvaralačke snage

I zato je razumljivo pitanje koje poneko postavlja: „Da li će poslije Džanićeve smrti Korak prestati da izlazi?“

Ma, neće! Pa, zamislite kako bi se Asaf osjećao da je prošle godine, iz nekih razloga, napustio redakciju Koraka, a onda saznao da se časo-pis ugasio!?

Korak se neće ugasiti i on ide dalje. Iza njega stoje Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH, u kome su dokazane patriote i ugledne ličnosti našeg odbrambeno-oslobodilačkog rata i Bosne i Hercegovi-ne, stoje godine Asafovog rada i „vajanja“ časopisa, pa čitaoci i sarad-nici. A, Boga mi, i nova Redakcija.

Korak je sve potrebniji, jer se istinu o našem odbrambeno-oslobodi-lačkom ratu, odnosno o velikim djelima branilaca Bosne i Hercegovine, zamagljuje i izvitoperuje, i to sa više strana. Negiranja genocida nad Bošnjacima samo je vrh „ledenog brijega“. A primarna uloga Koraka i jeste, kako je na promociji prvog broja marta 2003. rekao general Rasim Delić, da „afirmiše događaje i ljude iz našeg narodno-oslobodilačkog rata“, jer, „bez istine o našoj borbi Bosna ne može na zelenu granu“.

Redakcija Koraka, koja je proširena sa nekoliko novih članova, za-držaće sve rubrike koje je časopis do sada imao, a sa zadovoljstvom i zahvalnošću objavljivati tekstove autora, domaćih i stranih, s kojima je naš uvaženi kolega i prijatelj Asaf Džanić, rahmetli, sarađivao.

Naravno, angažovaćemo i nove autore i, kako nam budu nalagali događaji i vrijeme, otvarati nove rubrike.

Našim čitaocima, evo, poklanjamo novi, 26-ti Korak.

Već planiramo naredni i očekujemo vaše tekstove i sugestije.

Šefko Hodžić

7

KORAK broj 26

Sjećanje ASAF DŽANIĆ 1953.-2012.

PRIJATELJ, SABORAC, PROFESIONALAC

U Sarajevu je 23. januara ove godine iznenada preselio na Ahiret mr. Asaf Džanić. Bio je dugogodišnji član našeg udruženja i glavni urednik časopisa KORAK. Ukopan je na mezarju Vlakovo u Aleji vete-rana.

Rahmetli Asaf je rođen 14. januara 1953. godine u Sara-jevu. Bio je uzoran sin, otac, suprug i brat. Osnovno i sred-nje obrazovanje završio je u Sarajevu, a studij komparativ-ne književnosti i teatrologije završio je na Filozofskom fa-kultet u Sarajevu 1975. godine. Filmskom kritikom i esejisti-kom se bavio od 1971. godine. Urednik u filmskom časopisu SINEAST iz Sarajeva bio je od 1975., a od 1977. do 1984. bio je generalni sekretar Jugoslo-venskog odbora Međunarod-nog pozorišnog instituta /ITI/ iz Pariza. Glavni i odgovorni urednik filmskog časopisa SI-NEAST iz Sarajeva ponovo je od 1995. godine (od broja 94

8

KORAK broj 26

do broja 120). Scenarist i voditelj je bio dvije serije TV emisija o filmu za TV BiH (1997.-1998.), kao i serije emisija o rok muzici na filmu (TV Beograd, 1978.-1979.). Predavao je Istoriju filma i filmske vrste na Aka-demiji scenskih umjetnosti u Sarajevu (1988.-1992.).

Preveo s francuskog: Fenomen intervjua Edgara Morina (1974.), Visoki nadzor Jeana Geneta (1976.), Prelaženje znakova Julije Kristeve (1979.), Teoriju moderne umjetnosti Paula Kleea (1981., 2004.), Autokritiku nau-ke Luciena Goldmanna (1983.), Ekstremni nacionalizam kao sistem slika Véronique Nahoum-Grappe (1998.), Zločin rođenja Alaina Finkielkrau-ta (1998.), Sarajevsku svesku i Opsadno stanje Juana Goytisoloa (1999., 2001.), Kur’an je istina Abdelmajida Zendanija (2003.), Ljiljan i pepeo Bernard-Henry Lévyja (2004.), Da li je veo islamski? Abdelaziza Kacema (2004.), Novi balkanski islam Xaviera Bougarela i Nathalie Clayer (2006.).

Autor je knjiga Rok muzika na filmu (Sarajevo-Beograd, 1979.), Glo-sar filma (Sarajevo-Beograd, 1989.), te priređivač Filmografije amater-skog filma Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1991.) i filmografije Sarajevo u ratu 1992-1995 (Sarajevo, 1998.).

Bio je član žirija filmskih festivala u Valenciji (Španija), Angersu i Lilleu (Francuska), Budimpešti (Mađarska), Širokom Brijegu, te selek-tor i autor prezentacija bosanskohercegovačkog i balkanskog filma na festivalima u Ženevi, Karlovim Varima, Veneciji, Ljubljani, Budim-pešti, Valenciji, Beču, Sarajevu, Montrealu, Gorizia (Italija), Zagrebu.

Uređivao je biblioteke Koridori i Kalos u izdavačkoj kući ArmisPrint iz Sarajeva (2004.-2008), te časopis KORAK (brojevi od 4 do 25, 2004.-2012.) koji izdaje Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Her-cegovinu. Bio urednik ili priređivač oko 120 knjiga. Od 2001. godine bio je stalni izvještač za Radio Toronto - program na bosanskom jeziku.

U odbrambeno-oslobodilačkom ratu bio je pripadnik MUP-a, a zatim član Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine kao pomoćnik načelnika Uprave za politička pitanja.

U svom radnom vijeku obavljao je mnoge odgovorne dužnosti. Iz-među ostalog, bio je: savjetnik za kinematografiju i međunarodnu sa-radnju u Republičkoj zajednici kulture Sarajevo, savjetnik u kabinetu predsjednika CKSKBiH u Sarajevu, šef kabineta člana Predsjedništva

9

KORAK broj 26

CKSKJ u Beogradu, šef kabineta člana Predsjedništva SFRJ u Beogra-du, savjetnik u CKSKJ u Beogradu, direktor Oria inženjering u Sarajevu, pomoćnik načelnika Uprave za moral Generalštaba ARBiH, savjetnik i direktor za razvoj u Akova impex u Sarajevu, direktor Kinoteke BiH u Sarajevu, pomoćnik ministra za kulturu u Vladi FBiH, direktor Jutarnjih novina Sarajevo i urednik u izdavačkoj kući ArmisPrint Sarajevo.

Asaf Džanić je dao veliki doprinos radu našeg udruženja, gdje je bio i član Predsjedništva. Dolaskom za glavnog urednika časopisa KO-RAK, kao profesionalac, sa saradnicima, od prosječnog biltena stvorio je ugledno glasilo koje se respektuje ne samo među čitaocima borač-ke populacije, već i u naučno-istraživačkim krugovima, a nezabiola-zna literatura je i za studente mnogih fakulteta.

Odlaskom Asafa Džanića iz naših redova ostaje velika praznina koju je teško nadoknaditi, a sjećanje na njegov lik i djelo nikada neće izblijediti.

O Asafu Džaniću njegovi prijatelji, saborci i saradnici imaju najljep-še riječi. Bilo bi potrebno mnogo prostora da ih sve navedemo. Stoga izdvajamo samo neke.

General Mustafa Polutak predsjednik Udruženja za zaštitu teko-vina borbe za Bosnu i Hercegovinu:

- Asaf je bio izuzetno vrijedan, samoprijegoran i uporan, izazivajući poštovanje kolega i prijatelja. Od dolaska u Udruženje, pa sve do zadnje

Slijeva: Asaf Džanić, Adilbeg Zulfikarpašić, Dževad Hadžić, Sakib Selmanović, prof. dr. Reuf Hajdar-pašić i Šefko Hodžić

10

KORAK broj 26

sjednice uvijek je imao izuzetno odgovoran i profesionalan pristup sva-kom slučaju koji je rješavan. Jednostavno, to je bio njegov standard koji je prenio i na druge kolege i cijelo Udruženje. Ne štedeći sebe, bio je uvijek među prvima da svojim moralnim i stručnim stavovima pomo-gne, riješi i posavjetuje. Za to je uvijek imao vremena i spremnosti. Ni-koga nije odbio. Njegova stručna mišljenja bila su razložna, utemeljena i logična i zato se do njih uvijek držalo. Svoje ogromno znanje i iskustvo nesebično je stavio u službu zaštite tekovina borbe za Bosnu i Herce-govinu. Članovi Udruženja pamtiće ga po nevjerovatnoj radnoj ener-giji, nesebičnosti da nam svojim ogromnim znanjem pomogne. Iako je bio angažiran kao predsjednik Komisije za izdavačku djelatnost i glavni urednik časopisa KORAK, svojim originalnim idejama i inicijativama bio je prisutan u svim domenima rada ovog udruženja.

Dževad Hadžić, sekretar Udruženja i časopisa KORAK:

- Dobar je čo-vjek ukras sredine u kojoj živi. A dobar čovjek je onaj s više vrlina nego mana. Rijetko ko može da

se sjeti neke Asafove mane. Zadugo će u našem sjećanju ostati njego-ve brojne vrline koje je neprestano prenosio na svoje najbliže, kolege i prijatelje. Udruženje je izgubilo vrsnog stručnjaka, a mi, njegovi pri-jatelji, kolege i poznanici - druga i saradnika izuzetnih osobina, zbog čega će svima ostati u trajnoj uspomeni. Svima nama koji smo s njim drugovali i radili, za utjehu ostaje činjenica da smo se kretali u društvu čovjeka i prijatelja u punom značenju tih riječi. Asaf je živio kratko, ali časno. Tugu je čuvao za sebe, a radost dijelio sa drugima. Otišao je iz naše sredine tiho kao što je i živio. Ostali su mnogi nedosanjani snovi, ali i vrijedna ostvarenja.

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu

Asaf Džanić i Rasim Delić

11

KORAK broj 26

U Bošnjačkoj Islamskoj zajednici Gazi Husrev beg u Torontu

JA’SIN ZA ASAFA

Povodom preseljenja na Ahiret rahmetli Asafa Džanića, u subotu 28. januara, u Bošnjačkoj Islamskoj zajednici Gazi Husrev beg u Toron-tu proučen je Ja’sin i upućena dova Allahu, dž. š., za ovog velikog in-telektualca i čovjeka.

A Asaf je bio veliki intelektualac i čovjek. Sjećamo se njegovih bri-ljantnih analiza političkih, historijskih i kulturnih događaja ili opisa naše lijepe domovine Bosne i Hercegovine. Od njega smo uvijek mo-gli nešto naučiti. Bio je prisutan u svim oblastima društvenog života: politici, kulturi, muzici, izdavačkoj djelatnosti, a i vrstan prevodilac sa francuskog jezika.

Više godina je iz naše domovine bio specijalni izvještač Radija Bo-sne i Hercegovine koji emitira svoj program u Torontu. Osnivanjem Instituta za istraživanje genocida Kanada postao je član Međunarod-nog ekspertnog tima toga instituta. Čitav svoj život proveo je u borbi

Toronto, 2008. godine: (zdesna) Asaf Džanić, mr. Emir Ramić i prof. dr. Smail Čekić na akademiji posvećenoj državnosti BiH

12

KORAK broj 26

za istinu o višestrukoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad bošnjačkim narodom, te pravdu za žrtve tih zločina.

Asaf je primjer Bošnjaka koji je upotrebom svoga intelekta i značaj-nog životnog iskustva znao praviti razliku između istine i laži, ljubavi i mržnje, pravde i zuluma. U zemlji koja vrijedi dobro se sjeme ne suši i ne umire. Oni koji su svoj život posijali na polju istine i pravde oni nisu mrtvi, oni su živi. To je dobro znao Asaf koji se nije bojao istine i koji je vjerovao u pravdu. Neizmjerno je volio svoju zemlju i svoj narod. Znao je da se dobro sjeme u plodnoj bosanskoj zemlji neće osušiti i neće umrijeti, baš kao što se neće nikad osušiti ni naše sjećanje na Asafa i nikad neće umrijeti naša volja da živimo u slobodi sa istinom u srcu i sa pravdom u duši, za koje se Asaf borio.

Bošnjačke organizacije u Kanadi Redakcija Bošnjaci.net

13

KORAK broj 26

Vedrana Duraković

Smrt nije krajMom ocu Nijazu Durakoviću

Ja nisam imala priliku da se oprostim od oca, mada znam da je skoro uvijek tako kad je smrt u pitanju. Čak i kad je očekivana, ona je iznenadna; i, u biti, rijetko ko ima priliku da se oprosti od voljene oso-

be. Ali ja nisam imala pri-liku da kažem ocu mno-go toga, jer sam uvijek čekala pravo vrijeme ili se bojala da kažem to što mislim i osjećam. Iako smo bili sličniji jed-no drugome nego sto smo željeli priznati, po-nekad nismo pronalazili zajednički jezik. Najče-

šće smo komunicirali kroz poeziju - on bi meni recitovao, pisao, a i ja njemu - i zato sam ja željela da njemu recitujem Dizdarovu pjesmu Smrt, kao moju posljednju poruku njemu. Ta pjesma je ispala, možda jezivo, toliko prikladna, a i tu pjesmu je on toliko puta, dok smo sjedili u nekom restoranu, recitovao. Nadam se da je on mene nekako čuo i da me je u tom momentu razumio, jer ja ne mogu da prebolim sve ono što je ostalo nedorečeno, i što će, pošto je smrt jedini beskraj, tako ostati vječno.

Utjehu pronalazim u Makovoj pjesmi, jer on kaže da smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I pronalazim utjehu u svemu onome što je ostalo iza mog oca - sva njegova djela, njegove riječi, i naša sjećanja na njega.

14

KORAK broj 26

Njegov trag ostaje i u njegovoj porodici, naročito u njegovoj djeci. Ja i sestra ne bi bile to što jesmo da nije njega bilo. On nas je uvijek bodrio da učimo, da se obrazujemo, da se borimo za to što želimo, i da uvijek imamo cilj. On se skoro cijeli život borio za istinu i pravdu, i tako je i u nama probudio taj nagon. Mi ćemo se truditi da nastavimo njegovim stopama.

Ivo Andrić je jednom napisao: “Ima ljudi čiji je život tako dobro is-punjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.” Takav je bio moj otac. Njegov život je bio ispunjen kao da je živio tri života, a ne jedan. Opet, njegov prerani odlazak je prouzrokovao veliku nesigur-nost u srcima mnogih Bosanaca, jer je on bio jedan od rijetkih ljudi koji je žestoko štitio našu državu i demokratske ideale. Njegova smrt zato ne treba da bude kraj, nego početak. Ja i sestra nismo obeshra-brene - dostojno ćemo ispuniti vlastite živote, kao i živote drugih, i borićemo se za njegove i naše ideale. Jer Nijaz bi tako htio, i znam, da može da nas sada vidi, da bi bio ponosan na nas, kao što smo mi ponosne na njega.

Moram priznati da mi je sve teže što vrijeme ide dalje, jer nekako ne mogu da se pomirim da ga više nema. On je bio toliko veliki da sam čak, na trenutak, pomislila da će prevariti smrt. U meni je velika bol pojačana mutnim sjećanjima, a štoviše, ta bol se produbljuje, jer znam da više nikada nećemo moći da stvorimo nova sjećanja, i da ni-kada neću moći da mu kažem koliko ga zaista volim. Zato možda sad ovo i pišem, jer se nadam da ima neki svijet nakon smrti; nadam se da on već zna šta je u mom srcu. Nisam nikada stigla da mu kažem da su njegovi ideali bili i moj nedosanjani san, koji me podsticao da budem bolja i da ne prihvatam svijet kakav jeste nego da ga mijenjam. A ba-rem znam da snovi ne umiru kao ljudi i zato ću iznova da sanjam i da živim hrabro i strasno - isto kao i on.

Njega možda više nema, ali mi smo još tu. Mi moramo nastaviti da živimo jer tako i on nastavlja da živi kroz nas. Moramo zbog njega, zbog sebe, i zbog onih koji imaju manje od nas i kojima možemo da pomognemo. Jer život je okrutan, a smrt još okrutnija, i jedini spas je da živimo bez strepnje i straha, da volimo druge i da im pomažemo, kao što je to naš Nijaz činio…

15

KORAK broj 26

Tatjana Ljujić Mijatović

VOLIO JE BOSNU ISKRENO I ISTRAJNO

Umro je Nijaz Duraković.

Njegovim odlaskom izgubila je cijela Bosna i Hercegovina. Ostala je bez još jednog izuzetnog čovjeka, naučnika i političara; čovjeka koji je u posljednjih četrdeset godina ostavio snažan pečat na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini; patriote koji se snažno, nesebično i istraj-no zalagao za bolju budućnost građana Bosne i Hercegovine kao mo-derne, evropski orijentisane, slobodne demokratske države. Želio je Bosnu i Hercegovinu jedinstvenu, bogatu svojim različitostima i pri-mjerenu svima koji u njoj žive.

Nijaza sam poznavala jako dugo kao dragog prijatelja, uveženog kolegu s Univerziteta, istaknutog političara i istinskog naučnika i istra-živača.

Međutim, imala sam privilegiju da, u najtežem razdoblju za svakog od nas i za našu zemlju, blisko sarađujem s Nijazom. U tom periodu je Nijaz Duraković, zajedno s drugim članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dao nemjerljiv doprinos opstanku Bosne i Hercegovine kao države, istrajavajući na očuvanju i poštovanju ustavno-pravnog sistema Republike Bosne i Hercegovine.

Kroz zajednički rad u toku rata u Predsjedništvu Bosne i Hercego-vine, kada su se donosile teške i presudne odluke za građane i državu, upravo tada, u teškim trenucima, uvjerila sam se koliko je Nijaz bio karakterna osoba i osoba od povjerenja. Tada sam spoznala koliko je bio dosljedan u provođenju zajedničkih inicijativa i koliko je iskreno i istrajno volio Bosnu i Hercegovinu i zalagao se, svim svojim znanjem i umijećem, za njen opstanak.

16

KORAK broj 26Odbrana Bosne i Hercegovine

Uz 20-tu godišnjicu referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva suverene i nezavisne BiH

NajzNačajNija pobjeda bh. građaNa

Drugog januara 1992. prisustvovao sam potpisivanju primirja iz-među Hrvatske i JNA, koje je izdejstvovao Cirus Vance (Sajrus Vens), izaslanik generalnog sekretara UN. Nakon sastanka, Vance je izjavio da „vjeruje da do proširenja sukoba na BiH neće doći“. U BiH će biti upućeni posmatrači, ali ne i „plavi šljemovi“.

Plan o tzv. UNPA–zonama u Hrvatskoj (područja pod zaštitom UN) predviđao je da jedinice JNA i sve druge jedinice pod njenim patrona-tom napuste Hrvatsku. Gdje će otići? Naravno, u BiH.

Pripremajući se za nezavisnost, Vlada BiH 8. janura 1992. izjavljuje da prihvata Povelju UN, Završni akt iz Helsinkija, Parišku povelju, Uni-verzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, Međunarodni pakt o građan-skim i političkim pravima i sve druge međunarodne akte koji garan-tiraju prava čovjeka i slobode, kao i preuzete obaveze SFRJ u oblasti kontrole naoružanja.

„Dvanaestorica“ 15. januara 1992. priznaju nezavisnost Slovenije i Hrvatske, a zahtjeve BiH i Makedonije odlažu do referenduma.

Badinterova arbitražna komisija (sastavljena od predsjednika ustavnih sudova Francuske, Španije, Njemačke, Italije i Belgije) donosi zaključak da se Jugoslavija nalazi u procesu disolucije.

Skupština Bosne i Hercegovine, na sjednici od 14. januara 1992. donosi Rezoluciju o suverenosti BiH. Valjanost Rezolucije osporava srpska zajednica u BiH.

17

KORAK broj 26 Odbrana Bosne i Hercegovine

Skupština RBiH je 25. januara (na prijedlog Predsjedništva RBiH) donijela odluku o referendumu za nezavisnost BiH. Poslanici SDS-a i SPO-a su prije glasanja napustili zasjedanje. Referendumsko pitanje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, dr-žavu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“

Nakon izglasavanja odluke o raspisivanju referenduma, izjavio sam za Oslobođenje:

„Oni su (SDS – prim.) blokirali donošenje novog ustava, koji je po-nudila Komisija za izradu ustava, odbacili su koncept građanskog us-tava koji nude liberali i nezavisni intelektualci, a nas stalno optužuju da hoćemo „muslimansku republiku“. Činjenica je, međutim, da nam oni – prijedlogom za podjelu na srpsku, hrvatsku i muslimansku BiH – to nude i nameću. Poznat je naš stav: mi to ne prihvatamo.“

U toku priprema za referendum stigle su vijesti da Hrvati (ustva-ri, vodeća hrvatska stranka – HDZ) na sastanku u Livnu uslovljavaju referendum izmjenom referendumskog pitanja. Tražili su da se riječ „građana“ izbaci i da se izvrše druge izmjene koje će promovirati na-rode kao suverene u njihovim većinskim područjima. Naravno, ovo je dovelo u pitanje ne samo održavanje referenduma u zakazanom terminu nego i smisao referenduma. Zatražio sam da ostanemo čvrsti i da ne dopustimo nikakve promjene.

Nejasna si-tuacija izazvana „livanjskim pita-njem“ nastavila se u toku svih daljnjih dvade-set dana pripre-ma za izjašnja-vanje. Pibližavao se kraj februara, a HDZ je ostaja-la uporna. Prvi dan referendu-

18


ma (29. februara) stigle su vijesti da su biračka mjesta u naseljima sa hrvatskim stanovništvom poluprazna. Srećom, referendum je bio dvodnevni. Drugog dana (1. marta), Hrvati su, posebno u popodnev-nim satima, pohrlili na birališta. Kasnije smo saznali da je Tuđman dao znak za izlazak na referendum, ali i da se on nalazio iza zatezanja koje je prethodilo. Tuđman je drugi dan procijenio da bi mu tvrdoglavost mogla dovesti veliku Srbiju na nekoliko stotina kilometara duge južne i istočne granice, pa je u posljednji trenutak popustio.

Kada su sabrani rezultati, pokazalo se da se od ukupnog broja birača (3.253.847) na referendum odazvalo 63,41% i da je odgovor „DA“ zaokružilo 99% onih koji su glasali. Sudbina BiH bila je odlučena, ali samo formalno-pravno. Stvarna sudbina Bosne rješavat će se na bojnom polju, ali ovo što je postignuto referendumom, nikakva vojna pobjeda nije mogla zamijeniti.

Šestog aprila 1992. Evropska zajednica priznala je BiH, a sutradan su to učinile i Sjedinjene Američke Države.

(Iz knjige „Sjećanja – autobiografski zapisi“, TKD Šahinpašić – Sarajevo, 2001., str. 106 – 108.)

19


Prof. dr. Mirko Pejanović

Ideja referenduma građana O SuVerenOm razVOju držaVe BOSne I HercegOVIne

Demokratski put je oblikovan donošenjem na Ustavu i zakonu Bo-sne i Hercegovine zasnovane odluke o izvođenju referenduma gra-đana. Odluka o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine donesena je 25. januara 1992. godine. Referendum je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine. Samo re-ferendumsko pitanje je glasilo: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercego-vine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? (podvukao M. P.)1

Radikalno i svim drugim strankama suprotstavljeno stanovište Srpske demokratske stranke ispoljeno je prijetnjom Radovana Krad-žića da će nestati Muslimani (Bošnjaci) kao narod; zatim formiranjem srpskih autonomnih oblasti na prostoru Bosne i Hercegovine, izla-skom poslanika SDS iz Parlamenta BiH kao i članova Predsjedništva i članova Vlade iz tih institucija i formiranjem Skupštine srpskog na-roda.2

Na referendum građana 29. februara i 1. marta izašlo je 64,14% građana upisanih u birački spisak. Od ukupno izašlih na referendum 1 Vidi: Odluka o raspisivanju referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, u knjizi: Mirka Pejanovića:

Bosansko pitanje i Srbi u Bosni i Hercegovini, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1999., str. 285.2 Skupština srpskog naroda, formirana od poslanika SDS u Skupštini Bosne i Hercegovine, održana je 9. januara

1992. godine u Sarajevu. Tada je proglašena Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Smatrali su je fe-deralnom jedinicom „krnje Jugoslavije“. Vidi: Mehmedalija Bojić: Historija Bosne i Bošnjaka, TKD „Šahinpašić“, Sarajevo, 2001., str. 367.

20


za status suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine izjasnilo se 99% građana.3

U ovom postotku od 64% građana koji su izašli na referendum značajno je i učešće građana srpske nacionalnosti. Ono se kreće od 10 do 15 %, naročito u gradovima: Sarajevo, Tuzla, Mostar, Zenica, Bihać,

Konjic, Gradačac, Gra-čanica, Bugojno, Vitez, Livno, Zavidovići, Ma-glaj, Lukavac, Goraž-de, Jajce, Kakanj, Viso-ko i drugi gradovi. Realna je pretpostav-ka da svi Bošnjaci i Hr-vati nisu izašli na refe-rendum, a njihova ukupno učešće u sta-novništvu BiH je po

popisu stanovništva iz 1991. godine iznosilo 60%. Otuda je procjena da je na referendumu građana za status Bosne i Hercegovine 29. fe-bruara i 1. marta učestvovao znatan procenat stanovništva srpske na-cionalnosti.

Rezultate referenduma građana o suverenom i nezavisnom statu-su države Bosne i Hercegovine pozitivno su vrednovale vlade evrop-skih demokratskih država i Evropska ekonomska zajednica. Uslijedilo je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine od Evropske eko-nomske zajednice 6. aprila 1992. godine. Nakon toga je slijedilo me-đunarodno priznanje Sjedinjenih Američkih Država i mnogih zemalja iz Evrope i svijeta. Potom je uslijedio prijem Bosne i Hercegovine u Organizaciju ujedinjenih naroda 22. maja 1992. godine. Time je Bo-sna i Hercegovina ostvarila međunarodno priznanje svoje državnosti, integriteta i svog multietničkog istorijskog bića. Radi se o tome da su sami građani svojom voljom odlučili o političkoj budućnosti Bosne i Hercegovine. A ta budućnost je opstojnost i razvoj države Bosne i Hercegovine, kao i Slovenije, Hrvatske, Makedonije i drugih zemalja u zajednici slobodnih evropskih država i naroda.3 Vidi šire: Omer Ibrahimagić: Državno-pravni i politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009., str. 329.

21


Kako je Srpska demokratska stranka predvođena Radovanom Ka-radžićem4 odbila priznati rezultate referenduma građana, ona se uz podršku Miloševićevog režima i JNA odlučila na primjenu vojne sile u ostvarivanju svojih ciljeva. Ti ciljevi su bili destrukcija države Bosne i Hercegovine i njena etnička podjela. U zvaničnim komunikacijama, uključujući i medijsku propagandu, organi Republike srpskog naroda Bosnu i Hercegovinu su od početka 1992. godine nazivali „bivša Bo-sna i Hercegovina“.

Izvođenje vojnih dejstava od strane srpskih snaga započelo je u aprilu 1992. godine opsadom Sarajeva i nasilnim progonstvom Boš-njaka iz Istočne Bosne i Bosanske krajine, te Hrvata iz Posavine. Od aprila do septembra 1992. iz svojih predratnih mjesta življenja pro-tjerano je preko milion i po stanovnika bošnjačke i hrvatske nacio-nalnosti.

Opsada i granatiranje Sarajeva5 trajali su 1479 dana. Grad i njegovi stanovnici, kao i civili, bili su svakodnevno izloženi snajperskoj vatri i granatiranju. Samo po toj osnovi stradalo je preko 12.500 stanovni-ka, od čega je 1.500 djece. Iznurivani glađu, hladnoćom, bez lijekova građani Sarajeva su podnijeli velike žrtve za odbranu svoga grada. Opsadom Sarajeva srpska vojna sila je računala na psihološki strah, pad morala i poraz. A poraz Sarajeva bi bio poguban za ideju države Bosne i Hercegovine. Građani Sarajeva su pokazali visok stepen sa-mosvijesti o vrijednosti zajedničkog življenja i multietničkoj toleran-ciji. Ta samosvijest će biti osnova odbrane Sarajeva tokom njegove dugogodišnje opsade.

4 Radovan Karadžić, predratni i ratni predsjednik Srpske demokratske stranke, optužen je za počinjeni ratni zločin i njemu se od 2009. godine sudi pred Haškim tribunalom.

5 Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Sarajevo je obuhvatalo prostor 10 opština i imalo 527.049 stanovni-ka. Sarajevo je bilo grad sa izrazitom multietničkom strukturom: 49,23% Muslimana (Bošnjaka), 29,83% Srba, 6,62% Hrvata, 0,07% Jevreja i 14,27% ostalih. Vidi šire: Mirko Pejanović: Uloga Sarajeva u odbrani multietnič-nosti i državnosti BiH, u zborniku: Opsada i odbrana Sarajeva 1992-1995., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2008., str. 52.

22


Dr. Džemal Najetović

RefeRendum dao legalitet međunaRodnom pRiznanju BiH

1. uvodNa osnovu prava na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na

otcjepljenje, a polazeći od revolucionarnih avnojevskih i ustavnih rje-šenja, SR BiH je bila dobrovoljno ujedinjena u zajedničku državu SFRJ. Time su bili osigurani uvjeti i puna ravnopravnost SR BiH za svestrani nacionalni razvitak, za materijalni i kulturni napredak i svestrani soci-jalistički preobražaj.1

U junu 1989. godine upriličeno je prethodno izjašnjavanje građa-na SR BiH povodom izbora člana Predsjedništva SFRJ iz SR BiH, koje je sprovedeno po, u tu svrhu, posebno donesenim propisima. Ovo izjaš-njavanje razlikuje se od referenduma, jer je ono predstavljalo samo anketu građana čiji rezultati nisu obavezivali Skupštinu SR BiH. Među-tim, odluka donesena na referendumu je obavezna.

Robert Badinter, šef Arbitražne komisije EZ o Jugoslaviji, povodom održavanja Mirovne konferencije o Jugoslaviji, u Parizu, 15.01.1992. godine podnio je Izvještaj lordu Karingtonu. U tačci 3. Mišljenja broj 4. – Priznanje BiH od strane EZ i zemalja članica konstatuje: “Osim toga, izvan institucionalnog okvira SR BiH, srpski narod u BiH se 10.11.1991. godine putem plebiscita izjasnio za zajedničku jugoslovensku državu. Skupština srpskog naroda u BiH izglasala je 21.12.1991. godine rezo-luciju koja se odnosi na formiranje Srpske Republike BiH u okviru Sa-vezne države Jugoslavije, ukoliko bi muslimanske i hrvatske zajednice u BiH odlučile da promijene stav o Jugoslaviji. Dana 09. januara 1992. 1 Ustav SR BiH, NIRO “Službeni list SR BiH”, Sarajevo, 1985., str. 8.

23


godine ta Skupština proglasila je nezavisnost Srpske Republike BiH i donijela Deklaraciju o proglašenju Republike Srpskog naroda BiH”.2

Slobodan Milošević i Franjo Tuđman javno su izjavljivali da bra-ne Evropu od islama. Predstavljali su Srbe i Hrvate voljnim da učine uslugu Evropi tako što će uništiti muslimane. Tvrdili su da Srbi i Hrvati braneći se od islamske opasnosti ujedno od toga brane Evropu i Evro-pljane. Izjavljivali su i da bi im Evropa trebala biti zahvalna za to što bi “uništenjem islamske države BiH uništili odskočnu dasku za migraciju muslimana u Evropu“. U januraru 1992. godine Radovan Karadžić izja-vio je: „Borit ćemo se dok ne postignemo Karađorđev cilj - ujedinjenje svih Srba“.

2. Raspisivanje i sprovođenje referenduma 1992. godineNa zajedničkoj sjednici Vijeća građana i Vijeća opština Skupštine

SR BiH održanoj 24. i 25.01.1992. godine vođene su rasprave i donije-ta je Odluka o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa (nezavisnosti) SR BiH, koji je održan 29.02. i 01.03.1992. go-dine.3 Na referendumu građani SR BiH trebali su se izjasniti o pitanju: “Da li ste za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”?4 Ovim je narodima SR BiH data prilika da na neposredan način donesu odluku o tome u kakvoj državi žele da žive. Referendum je po načinu provođenja i njegovim rezultatima trebao biti garancija izraza stvarne volje građana o sudbonosnom pitanju budućnosti SR BiH. On je istovremeno dao legitimitet SR BiH u procesu njenog me-đunarodnog priznanja.

Na insistiranje Radovana Karadžića, većina Srba bojkotovala je referendum. Neposredno nakon zatvaranja glasačkih mjesta noću 01. na 02.03. 1992. SDS je postavila barikade na putevima da bi spriječila postavljanje i prikupljanje glasačkih kutija i tako omela 2 Momir Stojković: Balkanski ugovorni odnosi 1876–1996, III tom, Beograd, 1999., str. 537 i Hilmo Pašić: Raspisiva-

nje i sprovođenje referenduma, Sarajevo, 1992.3 O značenju pojma referendum (odnosno plebiscit) šire vidi, Pravna enciklopedija – tom II, Savremena administraci-

ja, Beograd, 1985., str. 1402 i Leksikon temeljnih pojmova politike, Školska knjiga, Zagreb, 1990., str. 105 – 106.4 O navedenom referendumu opširno vidi, Hilmo Pašić: Raspisivanje i sprovođenje referenduma, Sarajevo, 1992.

24


provođenje referenduma na područjima pod njihovom kontro-lom.5

Dana 24.03.1992. godine, Skupština srpskog naroda BiH na Pala-ma izjasnila se protiv nezavisne i suverene BiH, a od 28. do 29.03. u Sarajevu je u organizaciji SDS-a održan kongres srpskih intelektualaca (oko 500 prisutnih). U kongresnoj deklaraciji istaknuto je da je “tro-djelna zajednica u kojoj će Srbi suvereno stati na svoje međe” jedino rješenje za budućnost BiH.

Referendum je proveden pod međunarodnom kontrolom. Za uspješnost referenduma bilo je potrebno da glasa natpolo-vična, odnosno dvotrećinska većina birača od ukupnog birač-kog tijela. Rokovi za pripremu referenduma bili su kratki. Isti je proveden u stanju općeg ratnog okruženja i zimskim uvje-tima. U tom cilju, Skupština SR BiH uz Odluku o raspisivanju referenduma donijela je i Zaključak kojim je Vlada SR BiH za-dužena da osigura sve materijalne, organizacione i tehničke uv-jete potrebne za pripremu i sprovođenje referenduma.6 U vezi s tim, Vladi je dat zadatak da, u saradnji s nadležnim organima, obrazuje Organizacioni odbor za pripremu referenduma koji bi vodio promotivne i druge aktivnosti u odnosima sa javno-šću, organizovao međunarodni Press-centar i ostvario saradnju s međunarodnim posmatračima. Vlada je nakon toga obrazo-vala Organizacioni odbor, koji se sastojao od 15 članova, za pripremu Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa SR BiH u kojem su imenovani predstavnici Predsjedništva SR BiH, Skupštine SR BiH, Vlade SR BiH i Republičkog zavoda za javnu upravu. U okviru ovog Odbora formirani su: Međunarodni Pre-ss-centar, Centar za promotivne aktivnosti, Centar za saradnju sa međunarodnim posmatračima i Ured prevodilaca.7

Osnovni cilj preduzetih mjera bio je da se građanima SR BiH omo-gući da nesmetano izađu na referendum i sasvim slobodno, bez ičijeg uticaja, izraze svoju volju o utvrđivanju budućeg statusa SR BiH. Za re-5 Noel Malcolm: Bosna i zapad, Zagreb-Sarajevo, 1995., str. 231.6 Ova Odluka i Zaključak objavljeni su u “Službenom listu SR BiH”, broj 2/92.7 Za predsjednika Organizacionog odbora imenovan je Jure Pelivan, a za zamjenika predsjednika Rusmir Mahmut-

čehajić.

25


alizaciju navedenog cilja bili su zaduženi: republička izborna komisija, općinske izborne komisije i glasački odbor. Ovaj referendum je prvi klasični referendum koji je sproveden u SR BiH po odredbama Ustava SR BiH i Zakona o referendumu.8

Dana 03.03.1992. godine objavljeni su rezultati referenduma. Glasalo je 63,41% glasača, od čega 99,7% potvrdno i 0,19% negativ-no.9 Na osnovu ovog izjašnjavanja međunarodna zajednica (EZ) je 06.04.1992. godine priznala Republiku BiH, 07.04. to su učinile SAD, a 22.05. iste godine BiH je primiljena u članstvo OUN. Za Dan nezavi-snosti BiH proglašen je Prvi mart. Odmah nakon međunarodnog pri-znanja suverenosti i samostalnosti, na BiH otpočinje otvorena agre-sija jedinica JNA, “šešeljevaca”, “arkanovaca”, “belih orlova”, paravojnih formacija SDS-a i dr.

3. zaključakI pored toga, što je to bio prvi Republički referendum, kao jedan

od oblika neposredne demokratije u SR BiH, naročito od donošenja Ustava iz 1963. godine, kasnije je veoma široko korišten u praksi prili-kom donošenja značajnih odluka.

8 Ustav SR BiH iz 1974. godine (član 152. i Amandman LXXIX tačka 3) doslovno je preuzeo odredbe o referendumu iz Ustava SFRJ (član 146.), što znači da se raspisivanje i sprovođenje referenduma u SR BiH zasniva na istim prin-cipima koji su dati u Ustavu SFRJ. Pored toga, Ustav SR BiH (u Amandmanima LXII) predviđa i obavezno održa-vanje referenduma radi prethodnog izjašnjavanja građana cijele SR BiH o promjeni njenih granica. Prema ovom amandmanu, “teritorija Bosne i Herecegovine je jedinstvena i nedjeljiva. Granice Republike mogu se mijenjati odlukom Skupštine SR BiH samo u skladu s voljom građana cijele Republike, izraženom njihovim prethodnim izjašnjavanjem putem referenduma, ako se za mijenjanje izjasni najmanje dvije trećine ukupnog broja birača”. Bliže o tome, Hilmo Pašić: Raspisivanje i sprovođenje referenduma, Sarajevo, 1992., str. 10 – 11. Zakon o Refe-rendumu donesen je 1977. godine i objavljen u “Službenom listu SR BiH” broj 29/77 i 24/91.

9 O navedenom referendumu, opširno, Hilmo Pašić: Raspisivanje i sprovođenje referenduma, Sarajevo, 1992.

26


Dr. Nikola Kovač

IstorIjskI sImbol I zalog stabIlnostI

Obilježavanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine nije samo simbo-ličan datum i protokolarni čin odavanja počasti zastavi i himni nego, prije svega, prizivanje u svijest viševjekovnog državnog iskustva, na-stanka i razvoja ustanova države, izraz respekta i pijeteta prema svim pregaocima, mrtvim i živim, koji su doprinijeli afirmaciji i modernom demokratskom profilu Bosne i Hercegovine. Dakle, riječ jeo sudbini naroda, a ne o prigodnoj proslavi jednog datuma, riječ je o istorij-skom suočenju tog naroda sa izazovima savremenih evropskih stra-tegija. Najzad, riječ je o veličanju suvereniteta države koja ne prihvata ničije dušebrižništvo i odbija paternalističke ambicije kolonijalnog tipa u ekonomiji, u javnoj upravi, sudstvu, školstvu, socijalnoj politici.

Proslavljajući Dan nezavisnosti, u želji da ojača državne ideale i integritet zajedničkih duhovnih i ekonomskih snaga, Bosna i Herce-govina mora svoje istorijsko pamćenje i odnos prema prošlosti tako koncipirati i artikulisati da u viziji države nijednom narodu ništa ne bude oduzeto od njegovog identiteta i njegove kulturne istorije, ali ni dodato ništa što bi stvaralo klimu trijumfalizma ili podsticalo revanši-stičke tendencije. Nakon Drugog svjetskog rata u Evropi su postojale dvije istaknute ličnosti, Šarl De Gol i Konrad Adenauer (čije ideološke pozicije mi ne dijelimo) kao i brojni ugledni zagovornici Ujedinjene Evrope, koji su znali sažeti tragična iskustva istorije vlastitih naroda i otvoriti perspektivu saradnje i zajedništva u duhu tolerancije i rav-nopravnosti. Bosna i Hercegovina danas nema izrazitu i dovoljno uticajnu socijalno-političku snagu koja bi objedinila sve nacionalne tendencije i uskladila sve partikularne interese, promovišući ideju patriotizma i sudbinske opredijeljenosti za državu Bosnu i Hercego-vinu. Politička i kulturna realnost Bosne i Hercegovine i njena istorij-ska sudbina, bez obzira na trenutno činjenično stanje, ne počivaju na

27


diobama i antagonizmima, na pojedinačnim ambicijama i grupnim interesima: stoga povratak realnosti i zaštitu ljudskih prava ne može-mo očekivati od sistema koji umnožava ustanove vlasti i jača državnu i partijsku birokratiju. Bosna i Hercegovina u svojoj nezavisnosti oče-kuje jačanje onih političkih i duhovnih snaga koje interese građana i države stavljaju iznad pragmatizma sistema i stranačkih ambicija.

Bosna i Hercegovina je danas suočena sa dva temeljna državna problema: kako interpretirati istorijski kontekst društvenih zbivanja koja su obilježila političko biće Bosne i Hercegovine, i kako okupiti građane oko zajedničkih vrijednosti i ideala?

Prvi problem se rezimira i konkretizuje u pitanju: kako čitati istorij-ske istine bez ideologizacije, bez mitizovanja i bez zloupotrebe isto-rije u dnevno-političke svrhe? Pitanje je logično, a odgovor na njega urgentan, jer istorijska istina se ne može sakriti ni ostati nepoznata, kao što se prošlost ne može izmijeniti ni korigovati. Zato politička mudrost i razboritost nalažu da se suočimo sa istinom, da drugog pogledamo u oči, da se ne oglušimo o glasove žrtava. Nezavisna i de-mokratska država mora poravnati račune sa prošlošću i stvoriti takvu političku klimu da građani različitih uvjerenja gledaju u istom pravcu prema budućnosti.

Ali, poravnanje računa sa prošlošću ne ide bez pitanja odgovor-nosti. Schuldfrage (pitanje krivice) je, kako je pisao Karl Jaspers ne-posredno poslije Drugog svjetskog rata, ne samo politički, pravni i moralni problem našeg doba nego i egzistencijalno pitanje od čijeg rješenja zavisi budućnost i opstanak naroda.

Nijedna država ne funkcioniše savršeno, a i kad bi dosegla stepen savršenstva, njenu stabilnost i autoritet ne bi održavali savršen uprav-ni mehanizam, nego snažna volja njenih građana da solidarno dijele zajedničku istorijsku odgovornost i udruženim snagama odgovaraju na izazove budućnosti. Sudbina naroda ispisana je u njenoj istoriji i tradiciji, u duhu solidarnosti i podijeljenih vrijednosti, a ne u nestabil-nim i provizornim ustanovama sistema. Zato se svaki sistem pretvara u kult liderstva i trijumf birokratije kad su ugroženi volja naroda i pra-va čovjeka, kad demokratske principe potisnu nacionalne mitologije.

28


Zato je svijest o privrženosti zemlji starija i dublja od političkih opcija i principa i trenutne administrativno-teritorijalne topografije.

U višenacionalnoj državi nacionalni programi moraju doživjeti po-litički krah, jer država nije institucionalizovani nacionalizam. Država je kristalisano patriotsko osjećanje koje nastaje na kolektivnoj svijesti o pripadnosti zavičajnom tlu, jeziku, vjeri kao i na težnjama za ostva-renjem zajedničkih ideala. Borba za očuvanje državnog suvereniteta je borba za uvažavanje tradicionalnog nasljeđa, pozitivnih tekovina prošlosti i jedinstvenih potreba i interesa svih građana. A sve dok pi-tanje odgovornosti i krivice ostaje otvoreno, država će biti razdirana tenzijama, antagonizmima i sukobima. Suočenje sa istinom je teško i bolno za svaki narod, ali ono je neminovno i zbog živih i zbog mrtvih. Taj etički imperativ suočenja sa prošlošću i stvaranja međusobnog povjerenja u duhu patriotizma i zajedničkih interesa države i naroda mogu doprinijeti učvršćenju nezavisnosti Bosne i Hercegovine više nego sve akcije političkog i diplomatskog angažmana i domaćih i stranih institucija. Jer, Dan nezavisnosti je dan ispita moralne i politič-ke savjesti, dan testiranja zrelosti naroda i njegove duhovne snage da svoju državu prihvati kao istorijski simbol i kao zalog stabilnosti i mira.

29


Šefko Hodžić

SuverenoSt u Sjeni barikada

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine zakazan je za su-botu i nedjelju 29. februara i 1. marta 1992. godine. Slogan sa kojim se išlo na referendum je bio: „Za nedjeljivu, suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu.“ Rukovodstvo SDS, na čelu sa Radovanom Karadžićem, bilo je oštro protiv referenduma.

Sedam dana prije referenduma u Lisabonu je dogovorena kanto-nizacija BiH na etničkom principu. Dogovori o političkom ustrojstvu BiH nastavljeni su u sarajeskom „Konaku“ 27. februara 1992. Delega-ciju SDA predvodio je Alija Izetbegović, SDS Radovan Karadžić i HDZ novi lider ove stranke Mate Boban. Sastanku u Sarajevu, kao i onom u Lisabonu, predsjedavao je portugalski diplomata Žose Kutiljero. Neposredno pred početak razgovora Karadžić je izjavio da Srbima pripadaju dvije trećine bosanskohercegovačke teritorije uključujući i trećinu Sarajeva.

Uoči referenduma u Sarajevo je doputovao američki ambasador u Jugoslaviji Voren Cimerman i izjavio: „Mi smo za referendum.“ On je izrazio nadu da će Karadžić promijeniti mišljenje i da će i Srbi izaći na referendum. Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Bosni i Her-cegovini Salih ef. Čolaković i nadbiskup vrhbosanski monsinjor Vinko Puljić pozvali su vjernike i druge građane da izađu na referendum. Niko od pravoslavnih sveštenika nije to učinio.

Poziv Vinka Puljića poslužio je većini Hrvata kao orijentacija, jer se, nakon odlaska sa čela HDZ Stjepana Kljujića, a dolaska Mate Bobana, nije jasno znalo kakav odnos prema referendumu ima novo rukovod-stvo HDZ. Inače, rukovodstvo HDZ BiH na čelu sa Kljujićem bilo je de-cidno za referendum i suverenu Bosnu i Hercegovinu.

30


SDA, a i druge stranke sa muslimanskim ili bošnjačkim predzna-kom, bile su za referendum, odnosno suverenost i nezavisnost Bosne i Hercegovine. SDA je bila pokrenula jaku propagandu u prilog refe-renduma i suverenosti BiH.

Predsjednik Republičke izborne komisije Mirko Bošković saopštio je novinarima u petak, 28. februara 1992. godine, da će sutradan, 29. februara, u Bosni i Hercegovini biti otvoreno 4.500 glasačkih mjesta i da će se glasanje obaviti u 107 od 109 opština. Jedino, rekao je, nije pronađen prostor u Bosanskom Grahovu i Titovom Drvaru.

Referendum je nadgledao veliki broj posmatrača iz svijeta. U taj „referendumski vikend“ građani Bosne i Hercegovine ušli su sa stra-hom i nadom. Jer, u Bosni i Hercegovini se već ginulo, a mnogi pute-vi su bili neprohodni zbog barikada. U zraku je lebdjela strepnja šta će povodom referenduma preduzeti Karadžićevi Srbi koji su već bili moćno naoružani. Strahovalo se i od JNA, u kojoj se nalazio veliki broj rezervista s kokardama.

Odziv birača prvog dana referenduma bio je veoma dobar. U rev-nosti su prednjačili birači iz Brčkog, Živinica, Vareša, Visokog, Breze... U Širokom Brijegu je, takođe, odziv bio veliki iako općinsko rukovodstvo nije uputilo poziv da glasaju, jer „nisu imali stav o referendumu“. Ina-če, zbog nejasnog stava novog rukovodstva HDZ BiH o referendumu, mali je odziv birača bio u Ljubuškom i Grudama. „To je danak nespora-zuma u hrvatskom korpusu“, prokomentarisao je Kljujić.

U Banjaluci se glasanje odvijalo nesmetano. U Trebinju su pijani rezervisti upali u glavno biračko mjesto i gurali jabuke u usta članovi-ma referendumske komisije i prijetili im. U Drvaru su uhapšeni članovi komisija koji su pošli da u tom gradu i Bosanskom Grahovu organizu-ju glasanje. U Prnjavoru se glasalo na livadi, a u Bijeloj kod Konjica na glasačko mjesto bačena je bomba.

Ali, glasanje za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu prvog dana obavljalo se u sjeni velike drame koja se odvijala na Komaru kod Travnika. Naime, noć uoči referenduma Karadžićevi Srbi su na Koma-ru postavili lanac barikada i ubili dvojicu ljudi. Igrom sudbine, žrtve su bili – Srbi. U „misiju mira“ odmah su u Travnik upućeni član Predsjed-

31


ništva SRBiH Biljana Plavšić, potpredsjednik Republičke vlade Muha-med Čengić i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Jusuf Pušina.

Redakcija Oslobođenja na ovaj zadatak poslala je fotoreportera Fehima Demira i mene.

Trojica ljudi, dobro naoružani i sa čarapama na glavama, u pod-nožju Komara su prepriječili put posječenom mladom jelom. Plavšić-ku, Čengića i Pušinu propustili su prema Komaru kako bi mogli prego-

varati sa „Kriznim štabom“. Novinarima nisu dali ni da se primaknu barikadi. Ipak, jedan moj poznanik iz Travnika, Srbin, koji je, vi-djelo se, ima uticaj na ljude s čarapama na glavama, ponudio mi je da pođem s njim do barikade i dalje u Komar.

„Ovo nisu obične bari-kade“, rekao mi je on. „Ono što vidite to je granica srpske krajine. Po-digao se čitav ovaj kraj. To nisu dvije barikade, ima ih najmanje sto-tinu. Blokirani su svi putevi, sve raskrsnice do Donjeg Vakufa. Ovo je ustanak. Tu je vojni i politički štab. Mora se, jer hosovci ovdje rade šta hoće.“

Iako je bilo objavljeno da se na ovim barikadama nalazi dvadese-tak ljudi, moj poznanik kaže:

„Dok mi ovdje pričamo na nas je iz ove šume upereno najmanje stotinu cijevi.“

Krenuo sam s njim do barikade, pored koje su nas maskirani ljudi odmah propustili. Išli smo cestom i odmah, desno u šumi, vidjeli tri-desetak naoružanih ljudi. Svi su nosili automate, a većina i čarape na glavama.

„Među njima ima mnogo onih koji su bili na ratištu u Hrvatskoj i sad su došli ovdje, jer su došli i hosovci, koji su, takođe, ratovali u Hr-vatskoj“, kaže moj vodič.

32


Ubrzo se oko nas okupila većina tih maskiranih ljudi, a i onih koji su samo nagaravili lica. Vidjelo se da su sve mladići. Neki su bili pripiti.

Pričali su kako su u Hrvatskoj tukli hosovce, a sad došlo vrijeme da ih tuku ovdje, u Travniku.

Pitao sam jednog maskiranog mladića je li on dobrovoljac.

„Ne, ja sam četnik, ravnogorac“, rekao je.

„Ja nisam četnik, ja vjerujem u petokraku“, dodao je drugi.

„Onda mi nemamo ništa zajedničko“, reagovao je ravnogorac i oti-šao u šumu.

Nismo dugo pričali, jer iz te velike grupe maskiranih ljudi, iz šume, energično nam je prišao jedan i rekao:

„Razgovor je završen. Odlazite!“

Automat je uperio u mene i vodič i ja smo krenuli nazad. Iako me poznanik iz Travnika pustio malo ispred sebe, što sam shvatio da želi da me zaštiti, ja sam koračao s užasnim osjećanjem da je u mene, možda, upereno stotine cijevi i da svakog časa mogu da pucaju.

Nisu pucali.

Uveče smo u redakciji Oslobođenja vagali da li da u izvještaju iz Travnika idemo sa tom dramatičnom viješću o „ustanku“. Nismo išli, jer je stiglo saopštenje da su Plavšićka, Čengić i Pušina postigli dogo-vor o otvaranju puta Travnik – Donji Vakuf, što je djelovalo nestvarno u odnosu na ono što se nekoliko sata ranije događalo na Komaru.

Izgledalo je da će drugi dan referenduma, a bila je to nedjelja, 1. marta, biti sretniji. Bošković je saopštio novinarima da je već do de-set sati na referendum izašlo 50,88 odsto glasača, te da „nema većih incidenata“.

Odzivom birača bio je zadovoljan i predsjednik Predsjedništva SRBiH Alija Izetbegović, koji je 1. marta u 19 sati održao konferenci-ju za štampu. On je rekao kako je izlazak preko 50 odsto građana na referendum prolazna ocjena, 60 odsto dobra ocjena, 64 vrlo dobra, „a nekih 68 odsto bila bi odlična ocjena“. Izetbegović je dodao da po-sljednji podaci pokazuju da bi se moglo govoriti o brojci između 63 i 65 odsto“.

33


„Ako to bude, onda bi se moglo govoriti o pobjedi građanske op-cije u BiH“, rekao je on i dodao da je „svijet na referendumu odbacio opciju unutrašnje podjele BiH“.

Na pitanje novinara da li se može reći da je danas Bosna i Hercego-vina nezavisna država, Izetbegović je odgovorio:

„Mislim da možemo da kažemo da smo ne samo suverena i neza-visna država, nego i međunarodno priznata država.“

Zadovoljan, Izetbegović je rekao i ovo: „Strani posmatrači su se ovdje susreli sa dobrim narodom, dobrim svijetom, svijetom naklo-njenom miru.“

Nekoliko sati kasnije oči svijeta bile su s najvećom pažnjom uprte u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, ne samo zbog referenduma, nego zbog dramatične i tragične blokade našeg glavnog grada.

Naime, u popodnevnim satima 1. marta na sarajevskoj baščaršiji ubijen je svat Nikola Gardović i SDS je to iskoristila kao povod da pred ponoć istog dana izvrši totalnu blokadu grada. Da scenario ranije nije pripremljen, teško da bi se tako složena operacija u tako kratkom vre-menu mogla izvesti.

Maskirani i naoružani ljudi, poput onih koje smo dan ranije vidjeli na Komaru, blokirali su najvažnije saobraćajnice u Sarajevu. Grad je 2. marta osvanuo u totalnoj blokadi: Sarajevski aerodrom je zatvoren, vozovi su stali, gradski i međugradski autobuski saobraćaj obustav-ljen, hljeb i mlijeko nije bilo moguće dostaviti prodavnicama. Jedino je direktor Hitne pomoći dr. Alija Mulaomerović preko Karadžićeve su-pruge Ljiljane isposlovao da kola Hitne pomoći prolaze kroz barikade.

Glavna barikada je bila u Pofalićima i Ulici bratstva i jedinstva. A to je bio pravac, pokazalo se kasnije, kojim su Karadžićevi Srbi planirali da presijeku Sarajevo.

Po redakcijskom zadatku pošao sam prema toj barikadi. Maskira-ni, naoružani ljudi bili su neumoljivi i nisu dozvoljavali da im se iko primakne. Njihove predstraže nalazile su se u dvorištu pravoslavne crkve kod hotela Bristol. Pucali su iznad naših glava i mi smo bježali u haustore.

34


Ali, u neko doba, iz jednog haustora izađe stariji čovjek i krenu pre-ma crkvi, psujući maskiranim banditima. Jedan od maskiranih ljudi ispred crkve uperio je cijev puške u starca i vikao:

„Stari, gubi se. Pucaću!“

Starac je stao, raširio kaput i isprsio se. Govorio je u transu:

„Pucaj! Misliš da te se bojim!?“

Ljudi sa čarapama na glavama ispred crkve su osuli rafalima. Starac je još dugo stajao na ulici raširenog kaputa, kao krilima, i dalje nešto vikao, ali se od pucnjave nije moglo čuti šta.

Nisu ga ubili.

Nije bilo dileme ko je organizovao barikade. Jer, ubrzo se ultima-tumom oglasio „Krizni štab SDS i srpski narod“. Bio je to ultimatum u šest tačaka. U uvodnom dijelu ultimatuma je pisalo: „U nedjelju, 1. marta 1992. godine pucano je u srpski narod i srpsko znamenje. Time je nedvosmisleno pokazano kako bi izgledala sudbina srpskog naro-da u suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj BiH.“

Krizni štab SDS i srpskog naroda je zahtijevao: „Obustaviti sve dalje aktivnosti, odnosno kampanju koja se vodi sa ciljem da se proglasi suverena i nezavisna BiH i obezbijedi njeno međunarodno priznanje sve dok se ne postigne zadovoljavajuće i konačno rješenje za sva tri konstitutivna naroda.“ U vezi s tim je bezuslovno zahtijevano da „u medijima i sredstvima informisanja bude hitno obustavljena kampa-nja u prilog suverenosti i nezavisnosti BiH koja de fakto nije stečena, a u sredstvima informisanja proglašava se svršenim činom“. Jedna od tačaka ultimatuma je bila da se „u roku od 24 sata izvrši kadrovska transformacija MUP-a“, da se „u toku današnjeg dana uhapse počini-oci gnusnog zločina pred Pravoslavnom crkvom na Baščaršiji“. Tražili su i hitnu podjelu TV i Radija, te nastavak pregovora o BiH. Sve je ovo uslovljeno novim ultimatumom da „MUP ne smije činiti ni jednu nasil-nu radnju prema ljudima na barikadama“.

Karadžić je u Beogradu dao intervju Radio Sarajevu i izjavio kako je ranije upozoravao „šta bi se moglo desiti ako se traži suverena Bosna i Hercegovina: Sjeverna Irska bi bila ljetovalište u odnosu na Bosnu“!

35


Prvog dana nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine slike sa sarajevskih ulica bile su tako šokantne da je izgledalo kako više nade nema ni za Sarajevo, ni za našu zemlju. Ali, kako je proticao taj drama-tični 2. marta 1992. situacija je postajala sve nepovoljnija za ljude na barikadama. Oni koji su voljeli Bosnu postavili su „sendvič barikade“, pa su se ljudi s čarapama našli u neobranom grožđu.

U toj dramatičnoj situaciji Predsjedništvo SRBiH u proširenom sa-stavu donijelo je zaključke kojim je, načelno, prihvatilo zahtjeve „Kri-znog štaba i srpskog naroda“ kako bi grad bio deblokiran.

„Predsjedništvo izjavljuje da referendum, koji je upravo okončan, ne prejudicira unutrašnju organizaciju BiH, koja je predmet razgovora što se vode pod pokroviteljstvom Evropske zajednice“, kaže se u sa-opštenju Predsjedništva SRBiH. Na ovoj sjednici donesena je odluka da se ukinu barikade u Sarajevu i da se ljudi s barikada vrate svojim poslovima.

Ali, dok je trajala ta sjednica Predsjedništva, iz Dobrinje je prema barikadi u Pofalićima krenula masa svijeta. Ta rijeka ljudi, koja se stal-no povećavala, izgledala je kao stihija kojoj niko na put ne smije stati. Nije ni stao. Ljudi sa čarapama na glavama nisu ih sačekali na barika-dama.

Isto veče na Kobiljoj glavi srpske straže ubile su mladog Kenana Demirovića. Sarajevske barikade odnijele su još tri ljudska života.

U utorak, 3. marta, bez pompe, sekretar Komisije za referendum Hilmo Pašić saopštio je rezultate referenduma. Od 3.199.031 glasača, na referendum su izašla 1.997.644 građanina BiH, ili 63,4 odsto. Za su-verenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu glasalo je 1.986.202 ili 99,7 odsto građanki i građana Bosne i Hercegovine. Protiv je bilo 5.997 ili 0,19 odsto.

Predsjednik Predsjedništva SRBiH Alija Izetbegović je 3. marta 1992. ponovo izjavio da je Bosna i Hercegovina „već nezavisna“, jer je „Skupština BiH izglasala neovisnost Bosne i Hercegovine, a referen-dum je to potvrdio“. On je dodao da „jučerašnja barikada u Sarajevu nije uvod u građanski rat“ i da su „ratovi prošlost, pogotovo nakon hrvatskog iskustva“.

36


Ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić 3. marta 1992. pozvao je međunarodnu zajednicu i sve zemlje „da priznaju nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i prime je u članstvo međunarodnih organizacija, jer će to biti najbolji doprinos za stabilizaciju prilika na ovim prostorima“.

Evropska zajednica, na sastanku u Briselu 3. marta 1992. godine, nije zvanično priznala suverenu Bosnu i Hercegovinu. Uzela je k zna-nju rezultate referenduma, ali je odluku o priznanju prolongirala za naredni mjesec.

Omladinski studio Drugog programa Radio Sarajeva 4. marta je 1992. u našem glavnom gradu, a i širom BiH, pokrenuo akciju za mir pod nazivom „Svi smo Valter“. U nju su se uključili mnogu budući bra-nioci Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Ipak, u Sarajevu je nakon barikada i dalje vladao strah iako je vri-jeme bilo lijepo, ulice su već u ranim popodnevnim satima bile puste.

Predsjednik Izetbegović je u srijedu, 4. marta, preko Radija i Televi-zije, pozvao građane Sarajeva „večeras u pet“ da zajedno s njim pro-šetaju ulicama grada i da nema čega da se plaše. Kad je uputio ovaj poziv građinima u zajedničku šetnju, znao je da su u Sarajevu stigli „vukovarci“ da ga ubiju. Izetbegović je tog popodneva zajedno sa ve-ćom grupom građana šetao ulicama Sarajeva i ništa se nije dogodilo osim – šetnje.

Kenan Demirović i Nikola Gardović sahranjeni su 4. marta 1992. Reis Jakub ef. Selimoski klanjao je dženazu Kenanu, a vjerski obred na Nikolinoj sahrani predvodio je episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije. Obojica su održali gotovo istovjetne govore – o besmislenosti rata i ubijanja i naglašavali potrebu za mirom.

Eto, tako su izgledali referendumski dani, kao i prvi dani nezavi-snosti i suverenosti Bosne i Hercegovine.

37


General Džemal Merdan

Uz 20-tu godišnjicu Savjetovanja komandanata PL BiH u Mehurićima

Bosanska armija mora ratovati viteški

Danas obilježavamo 20 godina od istorijskog Savjetovanja ko-mandanata regionalnih štabova Patriotske lige Bosne i Hercegovine i članova Glavnog štaba PL-a BiH. Savjetovanje je u najstrožoj tajnosti održano u kući Hašima Ajanovića u Mehurićima, općina Travnik. Glav-ni organizatori, ispred SDA Travnik, bili smo Zihnija Aganović Aga, Hajrudin Hubo Edin i ja.

U vrijeme održavanja Savjetovanja bio sam komandant Regional-nog štaba Patriotske lige BiH za zeničku regiju. Na ovu dužnost sam postavljen 10. oktobra 1991. po odluci našeg vrhovnog komandanta predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine rahmetli Alije Izetbegovića, a na prijedlog rahmetli Mehe Karišika Keme i Sulej-mana Vranja Sule.

Do tada sam bio komandant Općinskog štaba Patriotske lige Bu-sovača.

Pije održavanja Savjetovanja svi komandanti regionalnih štabova Patriotske lige BiH dobili su teze za referisanje. Ali, niko nije znao gdje će biti referisanje, odnosno gdje će se Savjetovanje održati.

Na jednom ranijem brifingu u Sarajevu komandant Patriotske lige Bosne i Hercegovine Meho Karišik Kemo naredio mi je da u svojoj re-giji iznađem najmanje tri lokacije za održavanje važnog i veoma po-vjerljivog sastanka. Odmah sam predložio tri lokacije: Lugovi – općina Busovača, Mehurići - općina Travnik i Željezno Polje - općina Žepče.

38


Dobro se sjećam, bio je petak, 7. februara 1992. Komandant me nazvao i rekao: “Ponesi papire i dođi u Travnik, u hotel Orijent.”

U Travniku sam video dosta nepoznatih ljudi. Komandant je pitao Zihniju Aganovića i mene je li sve spremno za sastanak. Nakon potvrd-nog odgovora, komandant je svima rekao da odmah idemo u svoja vozila i da slijedimo njegova kola. Ostali učesnici nisu znali gdje idemo.

Stigavši u Mehuriće, mještani su primijetili veće prisustvo ljudi i automobila. Mi smo im rekli da je to “skup derviša”, koji su ovdje često organizovali sijela.

U kući, gdje smo održali Savjetovanje, smjestili smo se u sobama.Svi komandanti regionalnih štabova Patriotske lige su pojedinično

ulazili u jednu sobu da referišu. Kada sam ja ušao da referišem, po-red komandanta Patriotske lige BiH Mehe Karišika Keme, koga sam poznavao, zatim načelnika Štaba PL-a BiH Sefera Halilovića Halila i Vahida Karavelića Vahe, koji je po ranijoj odluci trebalo da bude na-čelnik Štaba PL-a BiH, predstavljeni su mi još Čiča i Stari, za koje sam tek početkom agresije na našu zemlju saznao da se zovu Rifat Bilajac, rahmetli, i Zićro Suljević, rahmetli.

Sve što sam referisao na glavnu kartu je ucrtavao Vaha, pa i ono što sam odgovarao na pitanja koja si mi postavljali komandant, načelnik Štaba, Čiča i Stari.

Na Savjetovanju nam se, ispred političkog dijela Patriotske lige BiH, obratio Hasan Čengić Čenga, ali tada nisam znao njegovu ulo-gu. U svojoj bilježnici imam, kratko zapisano, Hasanovo izlaganje. Re-kao je, ukoliko dođe do rata, bosanska armija mora da ratuje viteški. Možemo pucati samo u onoga ko puca u nas. Moramo biti humani prema zarobljenicima, ne smijemo ih ubijati, niti maltretirati, moramo zaštititi civile bez obzira na vjeru i naciju.

Na kraju Savjetovanja svim komandantima regionalnih štabova dati su konkretni zadaci sa rokovima izvršenja. Takođe je rečeno da će sve to biti napisano i naređeno kroz odgovarajuća akta i dokaumenta. A glavni dokument, koji je 25. februara 1992. sačinjen, bila je Direktiva za odbranu suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Savjetovanje, čiju 20-tu godišnjicu obilježavamo, gledano sa ove vremenske distance, je istorijsko iz više razloga i zauzima posebno

39


mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine. Pažnju ću skrenuti na šest momenata.

1. Pravilno je procijenjen osnovni cilj neprijatelja (snaga dezinte-gracije BiH), a to je podjela Bosne i Hercegovine i priključenje matič-nim (nacionalnim) državama. Ovaj cilj težiće da ostvare u dvije etape: u prvoj stvaranje nacionalnih konfederativnih jedinica BiH, a u drugoj priključenje velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj.

2. Bosanskohercegovačke patriote su se organizovale da brane Bosnu i Hercegovinu od velikosrpske i velikohrvatske agresije. O ste-penu organizovanja patriota, prije otpočinjanja oružanog dijela agre-sije, u pojedinim dijelovima BiH, može se diskutovati. Mi ne smijemo prihvatiti tezu koja nam se stalno nameće da se narod samoorganizo-vao za odbranu. Mi najbolje znamo da smo prije oružane agresije na BiH imali organizovana odjeljenja, vodove, čete, a ponegdje i odrede, ali sa veoma skromnim materijalno-tehničkim sredstvima.

3. Na Savjetovanju je prvi put objelodanjen karakter eventualnog rata ako do njega dođe: biće to odbrambeni rat svih patriotskih snaga.

4. Rečeno je da, ako do rata dođe, bosanskohercegovačka armija mora da ratuje viteški.

5. Borci buduće bosanskohercegovačke armije moraju imati human odnos prema zarobljenicima, ne smiju ih ubijati i maltretirati, moraju zaštititi civilno stanovništvo bez obzira na vjeru i naciju i ne smiju rušiti kulturne, istorijske i vjerske obekte bez obzira kome pripadaju.

6. Sačinjena je strategija odbrane Bosne i Hercegovine koja je pre-točena u Direktivu za odbranu suvereniteta BiH.

Potpuno je jasno da danas još nemamo državu za koju smo se bo-rili. Danas nama tamo neki Dodik, sada predsjednik Republike Srpske, i tamo neki dodikovci, stalno prijete otcjepljenjem manjeg bh. entite-ta; referendumima hoće da ukidaju državne institucije i državne or-gane. Moramo im otvoreno, na svakim mjestima i u svakim prilikama poručivati da će Bosna i Hercegovina opstati dok je njenih patriota. A mi znamo da među Srbima i Hrvatima u Republici Srpskoj ima patrio-ta koji žele cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.

40

KORAK broj 26Tema KORAKA: Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva

Akademik, prof. dr. Muhamed Filipović

Značaj i uloga odbrane Sarajeva u ratu protiv SrpSke i hrvatSke agreSije na boSnu i hercegovinu

Kad se govori o ratu u Bosni i Hercegovini, mora se imati u vidu nekoliko veoma čvrsto ustanovljenih činjenica dokazanih ne samo u historijskoj dokumentaciji i s obzirom na analizu stvarnog toka do-gađaja nego i kroz veoma obimna istraživanja koja su kompetentni sudski organi međunarodnog pravnog poretka ustanovili putem svo-jih istraga i verificirali u okviru sudskih postupaka. Sudski postupci su doveli do neoborivih, argumentiranih i dokazanih pravosnažnih pre-suda ljudima koji su bili u vrhu srpske države i JNA, odnosno istraga koje su obuhvatale ne samo postupke pojedinačnih počinilaca teških zločina nego i funkcionera državnog i političkog vrha i vojnih snaga srpske i crnogorske države u cjelini, a koji su bili suđeni i osuđivani za planiranje, pripremu i izvođenje agresije i učinjene zločine, a po-sebno za učestvovanje, saučestvovanje i nesprečavanje vršenja očitih zločina genocida. Zbog toga se može kao definitivno ustanovljena i uzimati i izricati istina da se u ovom ratu radilo o ničim izazvanom i u međunarodnom pravu neosnovanom napadu – agresiji i počinjenju zločina genocida nad jednom međunarodno univerzalno priznatom neovisnom državom, članicom OUN-a i nad narodom Bošnjaka.

Ono što međunarodna pravda nije učinila, a što je i na temelju za-kona i na temelju presedana morala učiniti, bilo je da konstatira da se u tom ratu radilo o ničim izazvanoj agresiji jedne države na drugu, uz pomoć od nje stvorenih paravojnih snaga, te da je povod za agresiju na Bosnu i Hercegovinu bilo nezadovoljstvo Srbije i njenih infiltracija u Bosni i Hercegovini zbog rezultata jednog demokratskog čina, a to je bio referendum o pravu Bosne i Hercegovine da se, na osnovu do

41

KORAK broj 26 Tema KORAKA: Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva

tada važećih ustava i Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, može izdvojiti iz tada već srpskom akcijom reducirane Jugoslavije i proglasiti svoju neovisnost u slučaju da referendum dovede do zakonom priznatog važećeg rezultata. Činjenica je da Srbi nisu imali nikakva razloga da se bune, jer su imali sasvim ravnopravne i u mnogim aspektima i privile-girane pozicije u državi Bosni i Hercegovini, te da je njihov napad na institucije i samu državu Bosnu i Hercegovinu bio motiviran ambicija-ma za stvaranjem jedne nove do tada nepostojeće države – “Velike Sr-bije“. Ovaj propust međunarodne pravde, nastao pod uplivom nekih europskih država, imao je velike, negativne posljedice i onemogućio, za sada, sređivanje ustavnopravnog stanja i omogućavanje normal-nog života u našoj zemlji. To što pravda u slučaju suđenja agresorima i počiniocima masovnih zločina i zločina genocida nije bila ni dovoljno efikasna ni dovoljna, nimalo ne umanjuje značaj onog što je ovdje bit-no, a to je da je jedini relevantni pravni, moralni i politički rezultat su-đenja bio konstatacija da je agresija počinjena, da je ona imala izvor u ideologiji velikosrpstva, u politici Miloševićevog režima i postupcima organa države Srbije i Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i da je rezultirala genocidom nad Bošnjacima i konzekventnim razaranjem same države, tj. njenom neprirodnom podjelom koja je onemogućila normalan život stotinama hiljada građana naše države, što je i logično za svaku agresiju. Taj stav mora biti osnova svakog od-nosa prema problemima rata u Bosni i Hercegovini i u svjetlu te istine se moraju vidjeti i razumijevati sve činjenice i procesi koji su se tokom tog rata ispoljili. Svaka revizija ovih nalaza i presuda, odnosno njihovo nijekanje i nepriznavanje, ima za cilj ukupnu reviziju novije historije i takvo ponašanje brani neprirodno i nezakonito pravo jedne države da silom i zbog svojih posebnih i nelegitimnih interesa vrši promjene u životima milijuna ljudi.

Jedna od bitnih činjenica tog rata i ujedno jedan od najboljih dokaza koji određuje njegov karakter je i troipogodišnja apsolutna opsada najvećeg i najmnogoljudnijeg grada u Bosni i Hercegovini, grada Sarajeva, u kojem je u času napada na državu Bosnu i Herce-govinu i na grad Sarajevo, živjelo više od pola milijuna ljudi. Svi ovi ljudi su aktom iznenadne i nemotivirane agresije postali meta ratnog djelovanja s teškim posljedicama. U Sarajevu je ubijeno brojno civilno

42


stanovništvo, pri čemu se žrtvama opsade smatra 18.889 ljudi, žena i djece, a mnogo je umrlih zbog bolesti, izgladnjivanja i uopće nenor-malnih uvjeta života tokom tri i po godine. U času napada na grad u njemu uopće nije bilo vojnih snaga novoproglašene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, ali je bio veliki garnizon JNA i veoma veliki broj srpskih paravojnih snaga za koje se znalo, godinu dana unaprijed, da ih formira i intenzivno naoružava JNA, a po nare-đenju i iz finansija državnog i vojnog vrha tadašnje srpskocrnogor-ske Savezne države Jugoslavije. Jedina oružana snaga i to naoružana isključivo pješačkim defanzivnim oružjem, koja je u času agresije na državu i grad Sarajevo, stajala na raspolaganju vladi države Bosne i Hercegovine, bila je policija, u kojoj je pred sami početak agresije iza-zvan puč i napad na njene kasarne i postrojbe kadeta policijske škole koja je djelovala u okviru policijskih snaga. Bila je to jedinica Specijal-ne policije koja je odigrala bitnu ulogu u sprečavanju totalne okupa-cije i zauzimanja Sarajeva od snaga JNA i srpskih paravojnih snaga, zbog čega je Komanda Armije i držala u gradskim kasarnama najveći broj svojih vojnika, odbijajući da ih neutralizira i povuče izvan grada, kako u slučaju sukoba sam grad ne bi postao poprište oružanih borbi uz mogućnost nastajanja velikih civilnih žrtava. Na osnovu situacije koja je već bila poznata i za koju je Komanda JNA odbijala da pru-ži zadovoljavajuća objašnjenja, a to je da je JNA izgradila na brdima koja okružuju grad snažne utvrde i artiljerijske položaje, a kada se to poveže sa situacijom da su hiljade vojnika bile locirane i nezakonito zadržavane u samom gradu, gdje su postojale velike kasarne raspo-ređene na ključnim pozicijama (od Vratnika – Jajce kasarna, preko tzv. Titovog logora u središtu grada, do kasarne Viktor Bubanj i drugih kasarni u Sarajevskom polju i Lukavici), bilo je jasno da političko vo-đstvo planirane agresije i vojno vođstvo JNA imaju plan zauzimanja grada u kojem je živjelo civilno stanovništvo, koje nije imalo nikakvih utvrda, izgrađenih linija obrane, niti oružja. Tako je obrana grada i države u ključnim momentima odlučnog napada agresora pala na leđa Specijalnog odreda policije, snaga samozaštite i građana koji su sami organizirali obranu svojih naselja, a oružje su sami kupovali ili na najrazličitije načine dolazili do njega, jer država u tom momentu nije imala nikakvog arsenala koji bi mogao poslužiti za naoružanje njene

43


legitimne vojske. To je uvjetovalo činjenicu da je oružje obrane grada bilo najrazličitijih vrsta i porijekla, da je bilo improvizirano i ograniče-nog dometa i ubojne moći.

Vojno i političko vođstvo agresora odlučilo je da konačno zauzme grad, što koincidira s napadom specijalnih snaga JNA na Predsjedniš-tvo početkom maja 1992. godine i s napadom na nekadašnji Dom JNA i na glavnu poštu, koja je tada uništena, i dalje preko pozorišnog trga prema Mejtašu, s istovremenim napadom na neke druge dijelo-ve grada, prije svega Pofaliće, što je činjeno u svrhu nasilne podjele grada kako bi on bio lakše okupiran. Došlo je do odlučne bitke snaga agresora – specijalnih i redovnih jedinica JNA i paravojnih snaga SDS – i snaga obrane grada, koju su dobile obrambene snage sastavljene od specijalne policije i organizovanih građana. Tada je agresor morao odustati od istovremenog i frontalnog napada na grad s ciljem da ga zauzme i prešao je u napad iz okruženja, stvarajući situaciju u kojoj su oružje napada bila svakodnevna intenzivna avionska, artiljerijska, mi-traljeska i snajperska gađanja cijele teritorije grada, čak i pojedinačnih građana, kao i izgladnjivanje i iscrpljivanje građana prekidom snab-dijevanja grada strujom, vodom, gasom, svim vrstama energenata, hranom, lijekovima i sanitetskim materijalom i svime što je nužno za život jednog polumilijunskog grada. Okruženje je izazvalo prisilni eg-zodus oko stotinu hiljada građana grada, koji su na razne načine, a prije svega, i najviše plaćajući uslugu izlaska onima koji su ih držali u okruženju, nastojali da izađu iz pakla koji se zvao grad Sarajevo.

Tako je nastala situacija okruženja i napada na malom prostoru s velikim brojem ciljeva, a sa snagama koje su se nalazile na najpovolj-nijim položajima i koje su raspolagale velikom vatrenom moći, pogo-tovo kad se ciljevi uopće nisu birali nego se pucalo po jednom jedi-nom cilju, a to je bio grad kao takav, na koji je svaki pucanj upućivan s velikom dozom vjerovatnoće da će proizvesti veliku štetu i dovesti do ogromnih materijalnih i ljudskih žrtava, što se i obistinilo. U takvoj situaciji, kada su naočigled legalne, ali nemoćne vlasti, a i naočigled cijele svjetske javnosti i tzv. mirotvoraca, tj. snaga UNPROFOR-a, u to-talnom okruženju građani Sarajeva nelegalno i nelegitimno ubijani i stradali pod izgovorom da se želi srušiti jedna legalna vlast, bio je pro-blem šta da se radi i kako da se vodi rat dok je međunarodna javnost

44


bila slijepa i gluha, osobito evropske države Francuska, Velika Britanija i Savezna Republika Njemačka. One su imale apsolutno nelegitimnu i nezakonitu politiku da puštaju srpske snage da ubijaju do mile volje, a ni zaštitne snage ni u jednom jedinom slučaju nisu intervenirale da zaštite živote i imovinu civila, mada im je to bila primarna funkcija i mada su imale i zadatak da djeluju na obustavi ratnih dejstava uopće.

U suočavanju s činjenicom nastanka agresije i čudnog stava me-đunarodne politike prema jednoj očitoj agresiji i masovnom ubijanju stanovništva jedne od njih priznate države bilo je određene zbunje-nosti i to osobito u ocjenama stanja i mjerama koje treba poduzimati kako bi se obranila država i njen narod. Udružena opozicija, uz sarad-nju mnogih poslanika do tada vladajuće većine iz SDA i HDZ, pa čak i nekih pojedinaca iz srpskih stranaka koji nisu dobro primili ratoborno ponašanje vođstva SDS, uspjela je, nakon više pokušaja, sazvati Skup-štinu za 12. april 1992. godine. Tada je donijeta Rezolucija Skupštine i to s punovažnom većinom koju predviđaju statut i Poslovnik Skupšti-ne. Potrebna većina izglasala je Rezoluciju i na konferenciji za štampu, 16. aprila 1992. godine, u skladu s Rezolucijom, saopćeno je kako je država Bosna i Hercegovina bezrazložno napadnuta oružanom silom, da se napadom žele srušiti i onemogućiti u radu njene državne insti-tucije, da se vrše oružani napadi ubojstva i paljevine širom zemlje i da je time agresor započeo rat, neobjavljeni i kamuflirani rat protiv naše države. U Rezoluciji je direktno rečeno da se, “država svim raspoloži-vim sredstvima brani i osigurava slobodno djelovanje njenih instituci-ja Skupštine, Predsjedništva i Vlade, kao i oružanih i policijskih snaga koje treba formirati i u tom cilju proglasiti stanje neizazvanog rata i opću mobilizaciju svih vojnih obveznika“. U ovoj rezoluciji je konsta-tirano da se, zbog ratnih dejstava i prekida komunikacija, izazvanog agresivnim djelovanjem neprijatelja države, moraju preduzeti mjere koje omogućava Ustav BiH u takvim situacijama, a to je da se ovlasti Skupštine prenesu na Ratno predsjedništvo države koje će biti pro-šireno s komandantom vojnih snaga, predsjednikom Vlade, ministri-ma inozemnih poslova, financija i vojske, predsjednikom Skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednikom poslaničke grupe udružene opozicije u Parlamentu. Tim aktom je bio obnovljen značajno naru-šeni legitimitet djelovanja najvažnijih državnih institucija, jer je prvi

45


cilj agresora bio da povlačenjem svih predstavnika srpskih stranaka iz Predsjedništva, Vlade i ostalih institucija države i onemogućavanjem učešća najvećeg broja poslanika i funkcionera države dovede u pita-nje legitimitet njihovog rada.

Sređivanje stanja državnih poslova bio je prvi važan korak u ospo-sobljavanju naše države da vodi obrambeni rat protiv agresije. Drugi korak je bio popuna institucija i formiranje vojnih snaga, čiju je osno-vu do tada činila policija, dobrovoljno i spontano organizirane jedi-nice građana i neke druge organizacije, ali je za vojsku bilo bitno da se uspostavi sistem komandovanja i izvrši efektivno objedinjavanje snaga i započne izgradnja strategije i taktike vođenja rata u situaciji kada je centar države bio u okruženju, a vojne snage raspršene na ve-likom prostoru i bez svakodnevne sigurne veze i sihronizacije u djelo-vanju. Bilo je izvjesno da se za potrebe odbrane Sarajeva, u kojem su bile koncentrirane sve najvažnije državne institucije i u kojem je bila najveća koncentracija građana, bilo nužno izdvojiti veoma veliki dio efektivnih snaga obrane, a pristajanjem na okruženje te snage su iz-gubile manevarsku mogućnost, tj. mogućnost prenošenja težišta ra-tovanja na one tačke koje su za njih pogodne, jer je u okruženju nepri-jatelj s relativno malim snagama, ali naoružanjem koje je bilo daleko nadmoćnije, mogao kontrolirati stanje i djelovanje snaga obrane. U raspravama o tom pitanju pojavile su se dvije solucije. Jedna je bila da se istraje u okruženju, s eventualnim pokušajima da se probije obruč iznutra, ili uz pomoć snaga koje bi djelovale izvana, a druga je bila da se Sarajevo napusti i prepusti neprijatelju, čime bi se dobilo na mane-varskoj sposobnosti naših snaga, na mogućnosti koncentracije većih snaga na tačkama koje naša komanda odabire kao najpovoljnije, na povećanju aktivnog djelovanja zauzimanja širih teritorija i to osobito onih gdje žive Bošnjaci i Hrvati i da se strateški računa na konačno dobijanje rata, a time i na sigurno oslobađanje svih mjesta i teritori-ja koje je privremeno okupirao neprijatelj. Ovu dilemu su, međutim, riješili sami Srbi. Naime, već od početka agresije, od Foče, Zvornika, Brčkog, Bijeljine, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Agića, Bosanskog Novog i drugih mjesta, postalo je apsolutno jasno da Srbi ne vode po-litički rat, da ne vode rat za kontrolu teritorija i za političku vlast, nego da je njihov osnovni ratni cilj istrebljivanje nesrpskog stanovništva,

46


tj. da je njihov rat u svojim ciljevima i metodama izvedbe genocidan. Kako je u Sarajevu bila najveća koncentracija upravo Bošnjaka, tako je za njihovu akciju najbolja i idealna prilika bila istrebljivanje Bošnjaka u Sarajevu. Tu su imali mogućnost da eliminiraju gotovo 400.000 muš-karaca, žena i djece, a da se oni toga ne bi libili, dokazao je cijeli taj rat, što niko pametan i niko ko je vidio kakav to rat vode Srbi u Bosni i Hercegovini ne bi mogao dozvoliti i pružitii im i najmanju mogućnost da i u Sarajevu učine ono što su učinili u Brčkom, Bijeljini, Zvorniku, Foči, Višegradu, Rogatici, Prijedoru, Kozarcu, Bosanskom Novom, Klju-ču, Sanskom Mostu i Banjoj Luci, na kraju u Srebrenici i cijelom Podri-nju, a to je da ubijanjem, progonom i nasilnim iseljavanjem očiste i Sarajevo, kao što su učinili u navedenim mjestima. U tom kontekstu posebni značaj bitke za Sarajevo sastoji se u tome da je ta bitka saču-vala najveći broj Bošnjaka i drugih bosanskih patriota od potpunog uništavanja, a cijeli ovaj kraj od totalne etničke promjene sastava sta-novništva i tako negiranja stoljetne njegove historije. Ova bitka je sa-čuvala duh slobode u gradu, sačuvala centar naše države kao tačku iz koje je cijelog rata i uz sve probleme i devijacije koje ratovi sa sobom nose isijavalo uvjerenje da je pobjeda na strani istine i pravde, da je u njemu budućnost naše države i da će upravo iz Sarajeva doći do njenog ponovnog okupljanja. Tako je bitka za Sarajevo, koja je trajala tri i po godine i u kojoj su svi građani igrali herojsku ulogu, pokazala da nema sile koja može pobijediti želju ljudi za slobodom. Uporna od-brana Sarajeva uz najveće žrtve značila je, ne samo onemogućavanje najvjerovatnijeg genocida, kojeg bi Srbi sasvim sigurno izvršili da bi od Sarajeva napravili centar srpske Bosne, nego je imala dalekosežne pozitivne učinke budući da je sačuvala prirodno, historijsko, ekonom-sko, komunikacijsko i kulturno središte Bosne, koje je garancija nje-nog ponovnog budućeg ujedinjavanja.

47


Prof. dr. Nijaz Duraković

ODBRANA SARAJEVA JE ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINEPosljednje slovo za Bosnu

Agresija JNA i srpskih oružanih jedinica iz Bosne i Hercegovine i Sr-bije i Crne Gore na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovi-nu, po svim meritornim analizama, imala je široke razmjere i karakter „Blitz-Kriege“, odnosno karakter brzo izvedene okupacije, okruženja i blokade, prije svega, velikih gradova kao centara ekonomske, politič-ke, kulturne moći i tradicijskog značaja, te posebice blokade vitalnih komunikacija (cestovnog, željezničkog, vazdušnog, pa i riječkog sa-obraćaja), a sve sa ciljem pripajanja cijele teritorije Bosne i Hercego-vine Saveznoj Republici Jugoslaviji, a u kontekstu dogovora između Tuđmana i Miloševića, znatan dio BiH je bio namijenjen projekciji „Ve-like Hrvatske“...

Napad počinje drugog dana Ramazanskog bajrama, 5. aprila 1992. uoči pripreme za proslavu dana oslobođenja Sarajeva (6. april)?!

Ne ulazeći u različite vojne i vojnoorganizacijske doktrine, od-brana Sarajeva je bila jedan historijski fenomen i u svakom slučaju specifikum. Naime, ta odbrana je bila, prije svega, spontana, politički i organizaciono vrlo klimava, „rastrešena“, nepovezana, gotovo nikako subordinirana.

Odbrana koja je organizovana iz očaja, osjećaja egzistencijalne ugroženosti, osjećaja „biti ili ne biti“, historijskog bìla i spasa naroda.

Mnogi ponavljaju floskulu da je „agresija na BiH bila planirana, ali nije bio planiran otpor naroda“. To je, dobrim dijelom, tačno i fe-nomen odbrane Sarajeva se uopće racionalno teško dâ objasniti. Po mom sudu, uzeću jedan ključni, za mnoge, vjerovatno, banalni argu-

48


ment: velikosrpska, četnička agresija na Sarajevo nije uspjela, prije svega, iz razloga što je ta gebelsovska propaganda i ideologija nasjela na sopstvene laži. Samo kratko obrazloženje: Sarajevo je do 6. aprila 1992. godine već bilo potpuno odsječeno. Komunikacijski presječe-no. Jedinice JNA i srpske paravojne (četničke) jedinice su već bile na svim bitnim strateškim punktovima u Sarajevu, i oko Sarajeva i šire regije; gledano sa striktno vojnog stajališta, planom blokade, opsade i osvajanje Sarajeva je bilo veoma dobro zamišljeno; zaposjednute su sve vitalne tačke: Trebević, Zlatište, Brus, Osmice, Žuč, Mrkovići, Bori-je, Špicasta stijena, itd., a koncentrirana vatrena moć je, po izjavama Karadžića, Mladića i Vojislava Šešelja, bila takva da je bila dovoljna, po zamišljenim prognozama, artiljerijski da napadne Italiju. Pet bivših korpusa JNA, od Riječkog, Zagrebačkog, Užičko-valjevskog i Titograd-skog, itd. je bilo koncentrisano i raspoređeno u BiH, a od toga glavni-na vatrene moći oko Sarajeva. Iza svake od tih strateških zajedničkih tačaka, koje su Sarajevo imale kao na dlanu i koje su ga tako bezočno uništavale i razarale, iza sebe su imale stručno napravljene komunika-cijske i fortifikacijske linije, kompletne saobraćajnice, sa pozadinskom logistikom, doturom municije, nafte, hrane i svega onoga što je bilo potrebno za uništavanje jednog velikog grada.

Po svim objektivnim analizama i stručnim vojnim procjenama Sa-rajevo je trebalo da padne za par dana. Karadžić je predviđao petna-est dana, Krajišnik tri sedmice, ali uglavnom se procjena kretala da je odbrana grada moguća maksimum mjesec dana. Ispalo je da se Sarajevo branilo i odbranilo, kao opsjednuti grad, najduže u povijesti modernog ratovanja, za više stotina dana duže od povijesne odbrane Lenjingrada.

Naravno da je primarni razlog uspješnosti te odbrane bio u našim, prije svega, samoorganizovanim fanatičnim borcima, dakle, s početka u Teritorijalnoj odbrani, Patriotskoj ligi, Zelenim beretkama, naravno, kasnije u onome što je bila glavna i osnovna snaga, u Armiji Bosne i Hercegovine. Danas ne treba licitirati koliko je ko od tih raznih forma-cija doprinio toj odbrani. Odbrani su doprinijeli, prije svega, obični lju-di, građani i patrioti ove zemlje. Sarajlije i svi oni koji su se u Sarajevu našli i branili svoju domovinu.

49


Dakle, moja je teza da je velikosrpska propaganda nasjela na sop-stvene laži, jer su najmanje godinu dana prije zvaničnog početka agresije na BiH svi mediji iz Jugoslavije, a onda već formirane roma-nijske „Republike Srpske“ danonoćno ponavljali kako u Sarajevu ima 70.000 dobro naoružanih mudžahedina, zelenih beretki, najmoderni-jeg iranskog naoružanja i sl. I na svu sreću, i toj svojoj banalnoj laži, su i sami povjerovali da je to tako. U suprotnom, sa vojnom silom kojom su raspolagali, sa planom opsade kojeg su imali, s krletkom koju su od Sarajeva načinili, oni su mogli umarširati u Sarajevo uz relativno male gubitke.

Sarajevo je, shodno velikosrpskom strategijskom planu, bio epi-centar i glavni cilj agresije. U slučaju njegovog brzog pada zasigurno bi bili ostvareni svi ciljevi agresora. Naime, sve valjane analize govo-re da je SDS, kao idejni movens Miloševićeve politike i velikosrpske agresije, prije svega, nastojao da izvrši destrukciju legaliteta i legiti-miteta svih organa vlasti Republike Bosne i Hercegovine, a time da se i „detronizira Sarajevo“ kao glavni grad Republike BiH. Zato su i formirali paralelni glavni grad, koji je jednom bio na Palama, zatim u tzv. Srpskom Sarajevu, pa onda u Banjoj Luci. Drugi cilj SDS-a bio je razgradnja unutarnjeg međunacionalnog tkiva BiH, uništavanje i strukturno destruiranje svakog oblika zajedništva, pa onda i ukupnih institucija sistema u odbrani, policiji, sudstvu, zdravstvu, obrazovanju, pa sve do elementarnih institucija, komunalnog života i sl., a iz toga je proizilazio koncept bezuslovnog zalaganja za formiranje srpskih op-ćina, pa onda raznih SAO, AO, sve sa ciljem uništavanja elementarnih prerogativa državnosti Republike Bosne i Hercegovine. Otuda su već na paljanskoj Skupšini, polovinom 1992. godine, odluke ZAVNOBiH-a i samog AVNOJ-a, proglašene ništavnim. Rezultat je bio bezakonje, anarhija, vandalizam i svi oblici terora, gotovo nezapamćenog u mo-dernoj povijesti (konclogori, progoni, masovna ubistva, paljenje, pro-tjerivanje, ponižavanje, i svi oblici zločina genocida).

Kako je tekla bestijalna opsada i nezapamćeno razaranje i uništa-vanje civilizacijskog tkiva Sarajeva, tako je politički i simbolički rastao značaj odbrane Sarajeva.

50


U samom ratnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine, personificira-nom, prije svega, u Aliji Izetbegoviću i SDA, čiji je on bio predsjednik – bilo je dilema da li ostatak državnog rukovodstva, oličen prije sve-ga u Skupštini BiH i Predsjedništvu Republike BiH, pa onda, naravno, i u Vladi Bosne i Hercegovine, izmjestiti iz Sarajeva ili ostati u grotlu ratnog razaranja i svekolike kataklizme. Ne mali broj tadašnjih ratnih ministara predlagao je da to po analogiji nekih sličnih, nama bliskih, povijesnih događaja, treba osnovati vladu u izbjeglištvu-izgnanstvu, odnosno da se, dakle, glavni organi vlasti izmjeste iz Sarajeva, napri-mjer, u Zenicu, Zagreb, Beč, i sl.

Na svu sreću, nevedena opcija nije prošla i prevagnulo je uvjerenje da opstanak najviših državnih organa u Sarajevu jeste i zalog za op-stanak cijele Bosne i Hercegovine. Tu su se lomila koplja i vodile teške diskusije. Ali, gledano sa ove vremenske distance, jasno je da doista BiH ne bi bilo da je tada naše rukovodstvo odlučilo da svoju političku borbu vodi iz neke druge države ili drugoga grada.

Sudbina Sarajeva vezana je za sudbinu Bosne i Hercegovine kao suverene i međunarodno priznate države i obrnuto...

51


Akademik, prof. dr. Smail Čekić

IdeologIja genocIda, polItIka I praksa paradržavne tvorevIne srpske republIke bIH, odnosno republIke srpske

Srpska intelektualna i politička elita je devedesetih godina XX sto-ljeća, u skladu sa srpskom (nacionalističkom) ideologijom teritorijal-ne ekspanzije - zaokruživanja teritorija “na kojoj živi i poslednji Srbin”, koja (ideologija) osvajačkom ratu i genocidu daje legitimitet, u cilju formiranja zamišljene etničke države - velike srpske države, prihvatila, podržala i intenzivno djelovala u ostvarenju projekta velike srpske dr-žave. Osnovni cilj političkog projekta genocidnog karaktera “svi srbi u jednoj državi”, koji u historiji srpskih političkih ideja egzistira dva puna stoljeća, sastoji se u formiranju velike etničke (srpske) države, u kojoj će živjeti “ceo srpski narod”.

Srbija je u XIX i XX stoljeću, radi ostvarivanja tog fašističkog, naci-stičkog i genocidnog projekta nacionalne, etničke i vjerske čistote, vo-dila osvajačke ratove i (iz)vršila brojne oblike zločina protiv čovječno-sti i međunarodnog prava, uključujući i genocid nad muslimanskim narodima na Balkanu (Bošnjacima, Albancima, Turcima), pri čemu je, nažalost, uglavnom, dobijala podršku velikih sila.

Politički projekat - srpski velikodržavni projekt “svi Srbi u jednoj državi” je doveo do unutrašnje krize u Socijalističkoj Federativnoj Re-publici Jugoslaviji, razbio zajedničku državu i eskalirao osvajačkim ratovima i genocidom. Srbija i Crna Gora, odnosno država Savezna Republika Jugoslavija/Srbija i Crna Gora je od 1991.-1999. vodila osvajačke ratove na Balkanu (borbu za “životni prostor”-lebensraum), uključujući i protiv Republike Bosne i Hercegovine (1991.-1995.).

52


Navedeni osvajački projekt su, pored ostalih, prihvatili, podržavali i u njemu učestvovali brojni i raznovrsni politički, vojni i društveni su-bjekti u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, među kojima i nacionalistička Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine.

Operacionalizaciju velikosrpske ideologije, politike i prakse u Re-publici Bosni i Hercegovini je provodila Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, na čelu sa Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom, Biljanom Plavšić i drugim zločincima, čiju je politiku, na-žalost, prihvatio neočekivano veliki broj Srba. Rukovodstvo Srpske de-mokratske stranke i srpske paradržavne tvorevine u Bosni i Hercego-vini (Srpska Republika Bosna i Hercegovina/Republika Srpska) bilo je uključeno u zajednički zločinački poduhvat pod direktnim političkim i operativnim rukovodstvom Slobodana Miloševića, čiji su zločinački cilj i namjera bili da se, u skladu sa političkim projektom formiranja “jedinstvene države srpskog naroda” (“jedinstvene srpske države na Balkanu”), zauzme država Bosna i Hercegovina i u njoj unište Bošnjaci, nacionalna, etnička i vjerska grupa kao takva.

Polazeći od velikosrpske (zločinačke) kolektivne ideologije i nje-nih genocidnih “strateških ciljeva” u Bosni i Hercegovini, Srpska de-mokratska stranka, od svog formiranja (12. juli 1990.) do 9. januara 1992., ne samo što je, po instrukcijama, smjernicama i naredbama srpskog nacionalističkog režima u Beogradu, proglasila paradržavnu tvorevinu (Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu), “federalnu jedini-cu u sastavu savezne države Jugoslavije”, u okviru teritorijalnog inte-griteta Republike Bosne i Hercegovine i njenog ustavom utvrđenog društvenog i državnog uređenja, već je, shodno tom nazivu (prefiks srpski) i uz aktivnu pomoć i podršku jakih snaga JNA (“vojske srpskog naroda”), koja je razoružala Teritorijalnu odbranu Republike Bosne i Hercegovine, organizovano naoružavala i obučavala srpsko stanov-ništvo, učestvovala u preuzimanju (srpske) vlasti i, povećanjem gu-stine posjedanja teritorija, izvršila (tihu) okupaciju značajnog dijela (državne teritorije) Republike Bosne i Hercegovine, flagrantno kršeći ustavno-pravni sistem i teritorijalnu cjelovitost i jedinstvo Republike Bosne i Hercegovine, ugrožavajući ličnu i imovinsku sigurnost njenih građana, potpuno ili djelimično delegitimirajući legalne organe vlasti, organizovala srpsku političku vlast – zakonodavnu, izvršnu i sudsku

53


na teritoriji države Bosne i Hercegovine, čak i u opštinama gdje je srp-ski narod bio u manjini, što je bilo u funkciji neposrednih detaljnih političkih, vojnih, obavještajnih, bezbjednosnih, informativnih, orga-nizacionih, tehničkih, logističkih i psiholoških priprema za osvajački rat i genocid. Organizacija i vođenje navedenih aktivnosti su potpu-no nelegalne i nelegitimne, odnosno riječ je o neustavnim i protiv-zakonitim radnjama, koje, nažalost, normativno-pravno nisu nikada sankcionisane. Njima je, pored ostalog, otvoreno i javno afirmativno najavljivano i podsticano nasilje i sila kao jedini metod rješavanja pri-premljenog i režiranog oružanog sukoba. Organizovano, koordinira-no i sinhronizovano su usmjeravane i vođene zločinačke aktivnosti protiv Republike Bosne i Hercegovine između institucija Srbije u Beo-gradu, posebno vođe velikosrpskog pokreta (Slobodana Miloševića) i njegovih petokolonaša u Republici Bosni i Hercegovini, instrumenata, organa i agenata države Srbije, odnosno Savezne republike Jugosla-vije (Srbije Crne Gore), u pripremama za agresiju i genocid.

Navedene i druge zločinačke aktivnosti, uključujući i (genocidne) izjave Radovana Karadžića i drugih funkcionera SDS-a o “nestanku” – istrebljenju Muslimana u Bosni i Hercegovini i Sarajevu (“nestaće, sa lica zemlje će nestati taj narod… Za dva dana sarajevo će nesta-ti i biće pet stotina hiljada mrtvih. Za mjesec dana Muslimani će nestati u bosni i Hercegovini... prije svega niko od njihovog ruko-vodstva ne bi ost’o živ. Za tri-četiri sata svi bi bili pobijeni. ne bi imali šanse da opstanu uopšte.”), predstavljaju krivična djela protiv ustavno-pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine i očigledni su, pored ostalog, dokazi o genocidnoj namjeri (za izvršenje genoci-da), što je karakteristično i za Sarajevo.

U realizaciji opšteg deklariranog političkog cilja (formiranje “je-dinstvene države srpskog naroda”), u toj borbi za “životni prostor” (R. Karadžić je u novembru 1991. izjavio da se “…ovdje vodi bitka za životni prostor”), “oslobađanju” “srpskih” teritorija i obezbjeđivanju “veza srpskih teritorija sa maticom srbijom”, paradržavna tvore-vina Srpska Republika Bosna i Hercegovina/ Republika Srpska je, po-red države agresora-Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), čije su oružane jedinice (JNA/VJ, MUP Republike Srbije, posebno specijalne snage, kao što su Crvene beretke, te druge

54


srpske oružane formacije) direktno vodile borbena dejstva u i protiv Republike Bosne i Hercegovine i civilnog stanovništva, uključujući i područje Sarajeva, pri čemu su oficiri Vojske Jugoslavije učestvovali i u likvidaciji djece, na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine – u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi, uključujuči i područje Sarajeva (na okupiranim dijelovima i u opsadi), izvršila teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, odnosno brojne oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujuči i genocid nad Bošnjacima, o čemu postoje brojni dokazi. Nažalost, Dejtonski mirov-ni sporazum je legalizirao velikosrpsku nacističku ideologiju, politiku i praksu genocidnog karaktera.

Sva raspoloživa relevantna i validna dokumenta, naučne činjenice, empirijski podaci, iskustvena i druga saznanja nesumnjivo dokazuju i potvrđuju da je entitet Republika Srpska genocidna tvorevina (veli-kosrpskog nacizma, odnosno države Savezne republike Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore), nastao na teškim kršenjima međunarodnog hu-manitarnog prava, omeđena i prekrivena brojnim masovnim i poje-dinačnim grobnicama.

55


General Mustafa Polutak

AgresijA republike HrvAtske nA republiku biH i neposredni uticAj nA odbrAnu sArAjevA

HrvAtskA politikA premA bosni i Hercegovini od 1991. do 1994. godine

Prateći i izučavajući hrvatsku politiku i političare kroz historiju do-lazimo do zaključka da je ona u osnovi bila protiv samostalne države Bosne i Hercegovine i protiv Bošnjaka, svojatajući bosanskohercego-vački prostor, a Bošnjake (Muslimane) proglašavajući Hrvatima islam-ske vjeroispovijesti. Dr. Vlatko Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke, tvrdi da „Muslimani u BiH ne postoje, te da BiH ima samo kulturno-historijsku, ali ne i državnu vlastitost, pa je treba podijeliti između Hr-vatske i Srbije. Mi (Hrvati) tražimo BiH za Hrvatsku na temelju hrvatske većine - katolici i muslimani“.

Ne pitajući Bošnjake i njihove političare Dragiša Cvjetković i Vlat-ko Maček 26. augusta 1939. godine potpisuju nelegalni i neustavni srpsko-hrvatski sporazum o podjeli BiH na srpski i hrvatski dio. U Dru-gom svjetskom ratu, nakon okupacije, BiH je pripojena Nezavisnoj državi Hrvatskoj.1

Velikohrvatski državni interesi i otvoreno negiranje BiH i Bošnjaka ponovo se aktuelizira sa krizom u SFRJ. Bivši komunista i general JNA, a kasnije hrvatski nacionalista, historičar i utemljitelj države Hrvatske, Franjo Tuđman, sublimirao je hrvatske nacionalističke i velikodržavne ideje u odnosu prema BiH i Bošnjacima u političko-historijsku kon-cepciju cijepanja BiH i priključenje njenog značajnog dijela Hrvatskoj.1 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u 20. ştoljeću. Str. 124.

56


U odnosu prema BiH i Bošnjacima mogu se uočiti njegova nacio-nalistička i velikodržavna opredjeljenja:

- Bosna i Hercegovina je vještačka država koja je historijsko-nacionalnom i privredno-kulturnom povezanošću trebalo da bude u sastavu Hrvatske;

- Hrvatska zasniva pravo na BiH na činjenicama da je veći dio BiH u dolini Vrbasa i Une bio, do dolaska Turaka, u sastavu Hrvatske koja je na kartama predstavljana kao „Tursko-Hrvat-ska“; - Bosanski Muslimani, posebno intelektualci, su u velikoj većini hrvatskog opredjeljenja, a za intelektualcima kreće i narod;

- Bošnjaci nisu posebna nacija nego su u najvećem dijelu po svom etničkom sastavu i jeziku hrvatskog porijekla i kao takvi su sastavni dio hrvatske nacije. Velikosrpski hegemonizam je činio sve da prekine prirodne veze Bosne i Hercegovine i Hr-vatske, ali u tome nije uspio;

- Kalajev pokušaj stvaranja „bosanske nacije“ radi ostvarivanja mađarskih imperijalističkih interesa nije uspio;

- Konfederacija - da, drukčije - ne. Ako ne dođe do sporazuma o konfederaciji, formiraće se tri odvojene države koje bi se ka-snije pridružile svojim matičnim državama.2

Treba navesti i njegove druge, slične misli o podjeli BiH: „Smirenje srpsko-hrvatske suprostavljenosti se može ostvariti tako da se nacio-nalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hr-vatski perec neprirodan. To je u hrvatskom interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne, gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina“.3

Iz ovih Tuđmanovih stavova može se zaključiti da je on sudbinu Bosne i Bošnjaka vidio istim očima kao i Slobodan Milošević. Njih dvo-jica, mada su međusobno ratovale njihove zemlje, bili su potpuno sa-2 Dr. Franjo Tuđman, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u politici i praksi, Sarajevo, 1998., str. 15.-27.3 Rusmir Mahmutčehajić, Kriva politika, Tuzla 1998. str. 61.

57


glasni o sudbini Bosne i Bošnjaka. Tako je Franjo Tuđman 14. januara 1992. gospodinu Cimermanu, govoreći o Bosni, tvrdio: “Muslimani žele da uspostave islamsku fundamentalističku državu. To planiraju da urade dovođenjem 500.000 Turaka u Bosnu. Uticaj islamske Bo-sne širit će se preko Sandžaka i Kosova, Turske i Libije... Mi (Tuđman, Milošević, rukovodstvo JNA i bosanski Srbi) smo se složili da je jedi-no rješenje podjela Bosne između Hrvatske i Srbije. Neka Milošević uzme veći dio, on ga ionako kontroliše. Nama je dovoljno manje od 50 procenata. Spremni smo da Muslimanima ostavimo malu oblast oko Sarajeva. Možda im se to neće svidjeti, ali stabilan Balkan je mo-guć samo ako se promijene granice Bosne, bez obzira šta o tome mi-slili Muslimani. U tim granicama nema ničeg svetog. Bosna nije stara država kao Hrvatska koja se nekada protezala sve do Zemuna.“4

Ove izjave jasno pokazuju stepen saglasnosti Miloševića i Tuđma-na oko podjele BiH prilikom njihovog susreta u Karađorđevu 25. mar-ta 1991. Dogovor o podjeli Bosne između Tuđmana i Miloševića obu-hvatio je i Tuđmanovu obavezu da razori povjerenje između Hrvata i Bošnjaka koje se kroz bližu istoriju razvilo na bazi otpora velikosrp-skom projektu i srpskoj hegemoniji. Milošević i Tuđman su se sastali još najmanje dva puta i razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine. Od-luka o podjeli BiH jasno je istaknuta na sastanku rukovodstva Repu-blike Hrvatske na čelu sa Tuđmanom i rukovodstva bosanskih Hrvata 27. 12. 1991. u Zagrebu.

Slijedom razgovora Milošević – Tuđman, u Gracu je 26. februara 1992. došlo do razgovora između Bobana i Karadžića, a dva mjese-ca kasnije, takođe u Gracu, i do sporazuma između njih dvojice, čime su potrvrdili kontinuitet srpsko-hrvatske saglasnosti o sudbini BiH. Letimičan pogled na sporazum Karadžić - Boban, pa i u dijelu gdje nije postignuta saglasnost, pokazuje potpuno ignorisanje postojanja Bošnjaka i druge političke opcije osim podjele BiH. Saglasnost nisu postigli oko Mostara i razgraničenja u dolini Neretve.5

Da je na BiH planirana i pripremana agresija Hrvatske, uz nepo-sredno učešće paradržavne tvorevine hrvatske zajednice Herceg-Bo-sna, vide se i po tome što je u Grudama 12.11.1991. održan sastanak 4 Zimermman,Voren, Poreklo jedne katastrofe, Beograd, 1996., str. 148.5 Zdravko Tomac, Tko je ubio Bosnu, Zagreb 1994., str 36-37.

58


hercegovačke regionalne zajednice na čelu sa Matom Bobanom i travničke na čelu sa Darijom Kordićem, na kome je donesen zaključak da se proglasi hrvatska banovina u BiH i da se referendumom priključi Republici Hrvatskoj. Ovaj i ostale zaključke su potpisala 22 istaknuta člana HDZ. Već 18. 11. 1991. donesena je odluka o utemeljenju hrvat-ske zajednice Herceg-Bosna.

59


Nakon utemeljenja HZHB, HDZ počinje da ruši državne institucije BiH sa konačnim ciljem slabljenja i nestanka države Bosne i Hercegovine.

Kada Predsjedništvo Republike BiH 8. aprila 1992. donijelo odluku o ukidanju dotadašnjeg Republičkog štaba TO SBiH i obrazovanju Štaba TO RBiH, HZHB, odnosno HDZ BiH, istog dana donosi odluku o formira-nju HVO, a predsjednik HZHB Mate Boban izdaje zapovjedi o formiranju izvršne vlastu u općinama. Tako za općinu Konjic zapovijeda: “1. Pristupiti formiranju izvršne vlasti HVO... 2. Zapovijed stupa na snagu odmah“.

60


Predsjedništvo HZHB 03.07.1992. donosi Uredbu o oružanim sna-gama HZHB.

Tuđmanov režim i HZHB su imali za cilj razbiti jedinstvo bošnjač-kog naroda i onesposobiti odbrambeni sistem RBiH, te uništiti sve što obezbjeđuje očuvanje RBiH. Snažan uticaj na odbranu RBiH ostvario je blokadom komunikacija sprečavajući logističku podršku za odbra-nu i snabdijevanje naroda osnovnim životnim potrebama. Na ovaj na-čin hrvatski režim je želio stvoriti osjećaj kod naroda i odbrambenih snaga RBiH ovisnost od R Hrvatske. U tu svrhu koristili su i izbjeglice iz BiH, posebno Bošnjake. Za Tuđmana i njegovu politiku nije bilo opa-snosti ako se mnogi Bošnjaci nađu kao izbjeglice u Hrvatskoj. Bitno je bilo da ih je što manje u BiH, gdje bi se mogli uključiti u odbranu i time i u borbu protiv HV i HVO.

HZHB je nastavila sa jačanjem svojih institucija. Da bi te institucije imale jaču ulogu i značaj, te da bi bile državotvorne, predsjedništvo HZHB 28.08.1993. u Grudama donosi odluku o konstituisanju Hrvat-ske Republike Herceg Bosne.

bošnjAci koji su rAdili nA uspostAvi HZHb

Prije otvorene oružane agresije režim iz Hrvatske na čelu sa Tuđma-nom psihološko-propagandnim i drugim metodama specijalnog rata činio je sve da ostvari teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercego-vini. Po svaku cijenu pokušao je, i dobrim dijelomu uspio, da stvori razdor u bošnjačkom narodu. Činio je to preko predstavnika Bošnjaka u Zagrebu; posebno je to činio u Bosni i Hercegovini sve u cilju slablje-na odbrambene moći Bosne i Hercegovine kako bi što lakše ostvario konačan cilj - okupiranja i pripajanja dijela BiH Hrvatskoj.

Preko rukovodstva HDZ u BiH uspio je izvjestan broj bošnjačkih političara pridobiti da rade za interese HZ Herceg-Bosna, a time i Hr-vatske. Regionalno rukovodstvo SDA za Hercegovinu, na čelu sa dr. Ismetom Hadžiosmanovićem, odvojilo se od naroda i uvezalo sa čel-nicima HDZ. Tako su, suprotno stavu Glavnog odbora SDA, prepustili vlast HZ Herceg-Bosni i HVO. Vrhunac izdaje predsjednika Regional-

61


nog odbora SDA dr. Ismeta Hadžiosmanovića je predaja vlastiti u Mo-staru i pristajanje da se legalne državne odbrambene institucije po-drede paradržavnim institucijama HZ Herceg-Bosna. To je bio put da Mostar i okolna mjesta Hercegovine uđu u sastav HZ Herceg-Bosna. U Konjicu se dešavalo isto. Predsjednik Ratnog predsjedništva dr. Ru-smir Hadžihuseinović potpisao je predaju vlasti HDZ-u i HVO-u. Slično se dešavalo sa Kiseljakom i drugim mjestima koje je HZ Herceg-Bosna smatrala svojom teritorijom.

Tuđmanov režim je uspio dobar broj Bošnjaka, uključenih u oruža-ne snage Hrvatske ili HVO, pridobiti da rade za interese svoga režima, a u cilju razbijanja jedinstva u redovima oružanih snaga BiH i slablje-nja odbrambene moći R BiH i tako olakšao svoje agresorske namjere.

Koristeći historijsko iskustvo latina pokušao je sa Matom Šarli-jom Daidžom bez oružane agresije ovladati prostorom od Mostara do Ivan-sedla. Mato Šarlija Daidža bio je komandant pukovnije „Kralj Tomislav“ iz sastava Hrvatske vojske. Istakao se u odbrani Dubrovni-ka u rejonu s. Čepikuće. Za te zasluge Tuđman ga je promovisao u generala HV. Bio je to jedini muslimanski general u HV. Pravo mu je ime Nijaz Batlak. Pod izgovorom da želi deblokirati Sarajevo, zašto mu je, navodno, dao ovlaštenje Alija Izetbegović, general Mato Šarlija, sa malom grupom pratilaca stacionirao se u selo Kostajnica kod Konjica. Pokušao je, demonstracijom “sile“ i „autoriteta“, da preuzme komandu nad OS RBiH od Mostara do Igmana. Komandanti jedinica i štabova teritorijalne odbrane na ovom prostoru uočili su pravovremeno Daid-žinu prevaru, izvještavali o tome ŠVK Armije RBiH i u skladu sa uputa-ma i naređenjima postupali. I Daidža se povukao sa ovih prostora bez obavljenog zadataka.

Drugi pokušaj razbijanja jedinstva u redovima odbrambenih sna-ga RBiH je bio preko Jasmina Jaganjca. Mate Boban svojom odlikom imenuje Jasmina Jaganjca za zapovjednika Općinskog stožera HVO Mostar. Kasnije će se ispostaviti da je to učinjeno u cilju maskiranja pravih namjera protiv bošnjačkog naroda i RBiH. Jaganjcu je bila na-mijenjena uloga mirotvorca između Armije RBiH i HVO. Takvu njego-vu ulogu prihvatio je i Alija Izetbegović. U izvještajima Aliji Izetbegovi-ću, jer je sa njim direktno komunicirao, Jaganjac navijački iznosi kako

62


je HVO za saradnju, a da ima problem sa komandantima Armije RBIH. Jaganjac nije imao potrebnog sluha, ili nije htio da shvati, koliko pred-stavnici HVO-a lažu, da jedno misle, drugo govore, a treće rade. In-teresantno je da je predsjednik Izetbegović dugo vjerovao Jaganjcu, povjeravao mu je značajne uloge i zadatke. Postojala je mogućnost i da bude postavljen na čelo Armije RBiH. Dobro je da je predsjednik Izetbegović konsultovao tadašnji vrh ARBiH i da su svi bili protiv toga da Jaganjac duđe na čelu Armije RBiH.

Treći Bošnjak kojeg je Tuđman obilato koristio protiv Bošnjaka bio je Armin Pohara, koji je prioritetno imao zadatak da propagandnim djelovanjem blati čelne ličnosti, u prvom redu komandante Armije Republike BiH. Na njegovoj propagandnoj meti, između ostalih, su bili načelnik Štava Vrhovne komande Sefer Halilović, komandanti 4., 3. i 2. korpusa Arif Pašalić, Enver Hadžihasanović i Hazim Šadić, te mnogi drugi. Posebno je ekpolotisao činjenicu da su svi bili pripadnici JNA i, prema njemu, da su samim tim KOS-ovci, da su protiv BiH i da rade za Srbiju. I Pohara je dobijao određene zadatke od predsjednika Izetbegovića. Između ostalog, da koordinira između komandanata 3. i 2. korpusa Hadžihasanovića i Šadića. Hadžihasanović ga ne prihvata, obrazlažući da on ima dobre kontakte sa komandantom 2. korpusa i da mu koordinator ne treba. Pohara odlazi u 2. korpus i zadržava se neko vrijeme. Kada komanda 2. Korpusa saznaju za njegove prave na-mjere, otkazuju mu gostoprimstvo.

Sljedeći koji je bio angažovan da djeluje na razbijanju jedinstva u odbrambenim redovima naše države, da ometa i razbija sistem ru-kovođenja i komandovanja u OS RBiH, bio je Jusuf Prazina. Bezbroj puta je ulazio u sukob sa ŠVK, napadao je oficire AR BiH (Vehbija Karić, Jovan Divjak, Medo Haznadar, Mirsad Čaušević, Alija Ismet i drugi.). Na Igmanu u januaru 1993. izaziva oružani sukob poslije kojeg je us-pio da pobjegne na prostor HZ Herceg-Bosne, a njegova jedinica je razbijena.

Do napuštanja Igmana Juka Prazina je djelovao po uputama i in-strukcijama čelnika HVO-a, a poslije toga se otvoreno stavio na stranu HVO-a. Kod Hidroelektrane Salakovac imao je svoj punkt. Spominje

63


se i njegovo prisustvo pri odvođenju zarobljenika komande 4. korpu-sa iz „Vranice“ i njihovog nestanka.

Bosanskohrecegovačko rukovodstvo dugo je tolerisalo djelovanje spomenutih ličnosti. Mislim sam da je to činjeno da se ne bi iritiralo hrvatsko rukovodstvo, kome se previše popuštalo, a sve u cilju da ne dođe do hrvatske agresije na BiH. Na kraju se ispostavilo da je agresija bila planirana i da je bila neizbježna.

učešće HrvAtske vojske u Agresiji nA bosnu i Hercegovinu

Tuđmanovo nedovoljno poznavanje Bosne i Hercegovine, optere-ćenost modelom Hrvatske iz 1939. godine, povjerenje u Slobodana Miloševića kada je riječ o međusobnoj podjeli Bosne i Hercegovine i njegova neshvatljiva mržnja i podcjenjivački odnos prema Bosni i Bošnjacima, učinili su da, umjesto da Bosna i Hrvatska zajedno slome srbofašističku agresiju, Hrvatska po istom principu kao i Srbija otpoč-ne agresiju na BiH. Da je riječ o agresiji može se navesti više dokaza, od kojih su najbitniji:

- Hrvatska je narušila integritet Bosne i Hercegovine još 1991. godine u vrijeme rata protiv JNA, kada je HV teritoriju BiH ko-ristila za stacioniranje i borbena dejstva protiv JNA bez sagla-snosti državnih organa BiH;

- Na prostoru zapadne Hercegovine, a potom i u drugim kraje-vima Bosne i Hercegovine, u jesen 1991. formiraju se oružane formacije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koje naoružavaju, opremaju i obučavaju pripadnici Hrvatske vojske;

- HVO je od osnivanja bio po svim vojnim gledanjima dio HV, jer su imali oznake i sva druga obilježja koja identifikuju Hr-vatsku vojsku;

- Rukovođenje i komandovanje HVO, snabdijevanje, finansi-ranje, školovanje i usavršavanje bilo je u nadležnosti koman-dnih struktura HV;

64


- Postavljanje komandnog kadra na dužnosti, planiranje, izvođe-nje i rukovođenje borbenim dejstvima bilo je u nadležnosti HV;

- Organizacija vlasti, privrede, monetarni sistem i drugo bili su, praktično, kao u bilo kojem dijelu Hrvatske.

U presudi Međunarodnog suda u Hagu protiv Tihomira Blaškića (7a), potvrđen je međunarodni karakter oružanog sukoba.

Zato se može reći da je hrvatska oficijelna vlast od početka invol-virana u agresiju na BiH zbog ostvarenja velikodržavnog hrvatskog projekta, a HV i HVO su bile oružane sile koji su taj projekat trebale da ostvare. I hrvatski političari iz vladajućeg HDZ i oficiri iz komandnog dijela Hrvatske vojske odnosili su se prema BiH kao prema sopstvenoj državi. O tome najbolje govore naredbe koje su izdavali generali HV Janko Bobetko i drugi komandanti jedinicama HVO u Hercegovini. Tako se u naredbi broj: 6030-02/92-01 zapovjednika Operativne zone Split Mate Viduke od 12.04.1992. naređuje:

- marš iz mjesta Raba (Hrvatska) do Čitluka (Bosna i Hercegovi-na) radi organizacije odbrane,

- zadatak se izvršava zbog situacije u Herceg Bosni (paradržav-na tvorevina koja je proglašena tek u julu 1992. godine);

- borci treba da skinu oznake HV i da se vode kao dobrovoljci.

Sličan akt nepoštovanja države BiH ima i naređenje broj: 01-195792 od 16. aprila 1992. godine sa potpisom generala Zbora Janka Bobetka u kome se definišu zadaci: uspostavljanje isturenog zapo-vjednog mjesta (IZM) južnog vojišta za Hrvatsku u Grudama (Bosna i Hercegovina); obaveze odgovornog oficira na IZM pukovnika Mili-voja Petkovića (kasnijeg zapovjednika HVO u dva navrata); obaveze Brune Stojića (kasnijeg funkcionera paradržavne tvorevine Herceg Bosne) u domenu logističke podrške; imenovanje u Zapovjedništvo IZM lica iz Bosne i Hercegovine među kojima su bili, između ostalih, i Bruno Stojić, Žarko Keža i Ante Jelavić; imenovane osobe se stavljaju na platni spisak finansijske službe Operativne zone HV Split).

Ove naredbe bile su izdate u sklopu operacije „Čagalj“, čiji je cilj bio da se zaštiti komunikacija koja dolinom Neretve vodi ka Hrvat-

65


skoj. Tom operacijom je rukovodio, kako tvrdi u svojoj knjizi, general Bobetko, dakle general HV.

U naredbi generala Janka Bobetka od 19. aprila 1992. godine iz-daju se zadaci i zapovjedništvima odbrane Livna i Tomislavgrada, a u naredbama od 20. i 21. aprila iste godine određuju se starješine za zapovjedništvo Tomislavgrada, među kojima su bili Tole Žarko i Željko Šiljeg, te general Ante Roso i brigadir Miljenko Crnjec iz HV za pomoć u funkcionisanju zapovjedništva odbrane Livna i Tomislavgrada.6

Naredbom generala Janka Bobetka broj: 03-02/92-1 od 19. maja 1992. uspostavlja se IZM „Srednja Bosna“ pod zapovjedništvom Žarka Tole sa sjedištem u Gornjem Vakufu. To zapovjedništvo imalo je ovla-štenje za rukovođenje na području Busovače, Viteza, Novog Travnika, Travnika, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Prozora, Tomislavgrada i Posušja.

U agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu Republika Hrvatska je angažovala, u cjelini ili djelimično, 45 brigada, četiri pukovnije, osam bojni, jedan topnički puk, dva topnička diviziona, jedan odred morna-ričko-desantne pješadije, jednu helikoptersku eskadrilu, dvije taktič-ke grupe, 10 specijalnih jedinica, više diverzantskih i drugih jedinica hrvatske vojske.

Prema nekim procjenama HV i HVO su u agresiji na BiH angažovali oko 100 tenkova i preko 100 artiljerijskih oruđa većeg kalibra.7

Osim direktne agresije Hrvatske na BiH vršeno je i indirektno po-drivanje odbrambenih mogućnosti Armije BiH uz realizaciju dogovo-ra o podjeli BiH. U tom pogledu posebno je karakteristična predaja dijela Bosanske Posavine koju je kontrolisala HV. Na tom prostoru HV i HVO su veoma uspješno vodili borbu protiv srpskog agresora i držali pod kontrolom Bosanski Brod, Derventu, Odžak i bili pred Dobojem i samo je bilo pitanje dana kada će ući u grad.

Međutim, iz razloga poznatih samo rukovodstvu Hrvatske i najvi-šem komandnom kadru HV, u julu 1992. HV i HVO se povlače i prepu-štaju bez borbe dio Bosanske Posavine i gradove Modriču, Derventu i Odžak. Odlukom komande 108. brigade Bosanski Brod, mimo do-nešene odluke na političkom nivou, nastavlja se odbrana Bosanskog 6 Janko Bobetko. „Sve moje bitke.“ Zagreb, 1996., str. 220. i 221.7 Dr Smail Čekić Agresija na Bosnu. Str. 976-977.

66


Broda sve do 06. oktobra 1992. godine kada branioci zbog velikog pri-tiska srpskih snaga napuštaju Bosanski Brod koji pada u srpske ruke, pa samim tim i sva Bosanska Posavina, sem oraškog džepa. Dobri po-znavaoci politike hrvatskog vođstva u to vrijeme, te očevici i sudionici tog sramotnog povlačenja, sigurni su da je bilo riječi o dogovoru.

Ministarstvo odbrane Hrvatske je kontrolisalo prolazak i ulazak na-oružanja i vojne opreme za potrebe Armije RBiH. Naoružanje i opre-ma za Armiju RBiH su uz odobrenje nadležnih organa MO Hrvatske prolazile i kroz kontrolu Centralne pozadinske baze HVO u Grudama, čime se obezbjeđivao nadzor i uvid koliko naoružanja ulazi za potre-be Armije RBiH.

Često su i na lokalnim nivoima zaustavljani konvoji, posebno u Kiseljaku, i ponovo su brojana sredstva da se ne bi desilo da se dio naoružanja ostavi jedinicama Armije BiH u dolini Neretve ili srednjoj Bosni.8

Pored uzimanja svojih uobičajenih 25-30% robe namijenjene za Armiju BiH, predstavnici MORH su na nalozima za dozvolu naoružanja i opreme ponekad pismeno obavezivali vođe konvoja koliko treba, uvijek najatraktivnije robe, ostaviti za potrebe HVO.9

Inače, od kraja oktobra 1992., sa izuzetkom dva manja konvoja upućenih u proljeće 1993. radi pomoći Srebrenici i Žepi, do aprila 1994. Hrvatska je potpuno blokirala dopremanje naoružanja preko njene teritorije Armiji RBiH. Time je i posredno pomagala srpskom agresoru.

Hrvatska vojska je upotpunosti obezbjeđivala logistiku HVO, a če-sto je za te potrebe upotrebljavala helikoptere, jer nije sve mogla da dotura kopnom.

Ovome treba dodati da je sve komandante HVO imenovao Glavni stožer HV i to iz redova visokih oficira HV (Slobodan Praljak, Ante Pr-kačin, Milivoj Petković, Ante Roso). I na nižim dužnostima bilo je dosta oficira HV.8 Dr Smail Čekić , Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima 1991-1993, 1994. Str. 225-226.9 Naredbe MORH broj 512-07-06/92-01/257 od 02.12.1992. Arhiv ARBiH arh.broj 31-2-03-302-7/9-7/99.

67


učešće Hvo sA HrvAtskom vojskom u Agresiji nA biH

Mada je početkom agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercego-vinu HVO, uz pomoć HV, imao uspjeha u borbi protiv agresora, poseb-no u Posavini (Bosanski Brod, Odžak, Derventa) i oko Mostara, kada je sa Armijom BiH potisnuo srpske snage od lijeve obale Neretve, ipak je težište angažovanja imao u zaokruživanju zamišljene teritorije HZ HB prijetnjom ili upotrebom sile protiv legalnih organa vlasti i Armije RBiH na tim prostorima. Tako je Rasim Delić u izvještaju Štabu TO RBiH o stanju u TO Kiseljak 18. aprila 1992. naveo sljedeće:

- vlast u Kiseljaku je preuzela HDZ (HVO) i suspendovala legal-ne organe vlasti;

- postavljene na institucije isključivo hrvatske zastave;- ne priznaju se organi vlasti RBiH niti štabovi TO RBiH;- nema volje ni interesa za zajedničku borbu protiv srpskog

agresora.10

U izvještaju Rasima Delića, čelnog čovjeka u Štabu Vrhovne ko-mande Odsjek Visoko, broj 01/47-1 od 31.07.1992., o stanju na teri-toriji Travnika, Novog Travnika, Bugojna i Gornjeg Vakufa, konstatuje se da je „ustrojavanjem Herceg-Bosne (na tim prostorima) otpočela diskriminacija Muslimana...“11.

HVO je nasilno preuzeo vlast u Varešu, gdje je na vlasti bio SDP, u Vitezu, Busovači i gradovima u zapadnoj Hercegovini, uvodeći nele-galnu jednonacionalnu i jednostranačku vlast. Mate Boban nije imao namjeru sarađivati sa državnim institucijama Bosne i Hercegovine, te su formalne tvrdnje o pripadnosti BiH bile samo paravan za međuna-rodnu zajednicu. Boban i njegovi istomišljenici su željeli dio BiH , i to što veći, da priključe Hrvatskoj.

HVO nije prezao da prijetnjama iznudi vlast i u mjestima gdje je hr-vatska populacija bila u apsolutnoj manjini. To se pokušalo u Kaknju, gdje je po nacionalnoj strukturi dominiralo bošnjačko stanovništvo sa 54% u odnosu na hrvatsko 30%. Čelnik HVO Pavo Šljivić 15. jula 10 Arhiv ARBiH, arhivski broj: 31-2-03-302-7/4-1/99.11 Arhiv ARBiH, arhivski broj: 32-2-03-302-7/9-1/99.

68


1992. postavio je ultimatum legalnim organima vlasti u vidu odluke o proglašenju hrvatske općine Kakanj. U toj odluci bilo je definisano: da se utemeljuje hrvatska općina Kakanj u teritorijalnom sastavu HZHB i u sastavu Republike BiH (kao da to već nije bila), da se općina formira na osnovu odluke o uspostavljanju HZHB od 18. novembra 1991. go-dine, da se utemeljuje u postojećim granicama općine Kakanj, najviši organ vlasti je skupština Hrvata općine Kakanj koja broji 25 zastupni-ka (naravno, Hrvati), da će funkciju zastupnika vršiti dosadašnji hrvat-ski zastupnici u skupštini općine Kakanj…12

Na to je reagovao Rasim Kadić, tada član ŠVK Odsjek Visoko koji je, zajedno sa Rasimom Delićem, komadantom Štaba Odsjek Visoko, bio pozvan na sjednicu Ratnog predsjedništva Kaknja. On je upozo-rio predstavnike HDZ (HVO) “da hoće da učine isto što i SDS, da je to poziv na oružani sukob, ali da moraju znati i za posljedice koje iz toga proizilaze“. Naravno, Kakanj nije ušao u sastav HZHB.

oružAni nApAd Hv i Hvo

HVO i HOS su aprila i maja 1992. izazivali incidente u Novom Trav-niku želeći isprovocirati sukobe. Vrijeđali su i maltretirali Bošnjake i preostale Srbe, pljačkali i otimali, skrnavili zastave i ostala obilježja RBiH i isticali da je to dio hrvatske države. Na sjednici Predsjedništva Skupštine opštine, koje je bilo multietničkog sastava, rukovodstvo HVO postavlja ultimatum u kome traži:

- da se TO R BiH u općini stavi pod komandu HVO, a oni koji se suprotstave biće razoružani ili ubijeni;

- smjenu legalnih organa vlasti, njihovo raspuštanje i uvođenje izvršne i upravne vlasti HZHB uz obavezu iskazivanja lojalno-sti novoj vlasti;

- lojalnost novoj vlasti moraju iskazati i građani;- kontrolu roba i putnika vršiće samo organi HVO i HZHB;- da se odmah smijeni komadant štaba TO Refik Lendo i njegov

načelnik štaba Zuhdija Harbaš;12 Arhiv ARBIH, arhivski broj: 31-2-03-302-7/9-1/99.

69


- da se moraju iseliti sve bošnjačke izbjeglice iz stanova.Ultimatum u ime HVO postavili su legalno izabrani funkcioneri

Jozo Sekić, predsjednik SO i Ratnog predsjedništva, Marinko Marelja, član Predsjedništva, sekretar Sekretarijata za odbranu i Čivčija Zlatan, načelnik Stanice javne bezbjednosti.13

S obzirom na to da lokalni ultimatum nije prihvaćen, HVO je juna 1992. godine pokrenuo oružani napad združenih snaga HVO sa po-dručja Novog Travnika, Busovače, Viteza, Kiseljaka i Gruda. Napadi-ma su se pridružile i formacije HV. Kako napadom nije upotpunosti ostvaren cilj, napad je obnovljen 19. oktobra 1992. godine. I pored aktivnog učešća HV i jedinica HVO sa šireg prostora, opstali su i legal-ni organi vlasti, ali i tvornica „Bratstvo“ (BNT), za koju je posebno bio zainteresovan ne samo HVO nego i HV.

Ništa manje intenzivni nisu bili ni napadi krajem oktobra 1992. go-dine na Prozor gdje su jedinice HV i HVO učinile masovne zločine nad bošnjačkim stanovništvom.

U januaru 1993. uslijedio je napad HV i HVO na Gornji Vakuf u ko-jem kolaboracionističke snage HVO, uz puno angažovanje HV, nisu uspjele okupirati Gornji Vakuf, nego samo dio općine koji je pretežno bio naseljen Hrvatima. U napadu na Gornji Vakuf učestvovale su je-dinice Hrvatske vojske 113. šibenska i dio 114. splitske brigade, kao i specijalne jedinice „Škorpije“ iz Trogira, „Alkari“ iz Sinja, te „Vukovi“ iz Splita.

Takođe u januaru 1993. HVO organizuje, priprema i izvodi napad na jedinice 3. korpusa Armije RBiH u rejonu Busovače, selo Kaćuni, sa ciljem povezivanja teritorije Kiseljaka i Busovače, te rejon Zenice, selo Lašva, sa ciljem ovladavanja komunikacionim čvorištem „Lašvanskom petljom“. U ovom pokušaju HVO doživljava pravi fijasko. Ne samo da nisu ostvarili svoj cilj, veće je Armija BiH uspjela da upotpunosti odvoji Kiseljak i Kreševo od Busovače, Viteza i dijela Novog Travnika koji je kontrolisao HVO.

Treći korpus Armije BiH potpuno ovladava Lašvanskom petljom i odbacuje HVO u pravcu Busovače za 10 do 15 kilometara.13 Izvještaj o napadu na Štab i jedinice A RBiH u opštini Novi Travnik, str. 2. Arhiv A RBiH, arhivski broj 31-2-03-302-

7/4-34/99.

70


HVO 16. aprila 1993. mučki napada Bošnjake sela Ahmići, svo za-tečeno bošnjačko stanovništvo, uglavnom civile, žene, djecu, starce ubija i spaljuje. Ruši i spaljuje sve objekte pretvorivši selo u zgarište. Ovakvim postupkom HVO se pokazao u pravom svijetlu. Sem poči-njenog zločina za koji je saznao cijeli svijet, drugih uspjeha nisu imali.

Ni napadi HVO i HV na Jablanicu i Konjic u aprilu 1993. nisu dali rezultate. Cilj im je bio da uspostave kontrolu nad elektroenergetskim potencijalom u dolini Neretve, nad namjenskom industrijom u Konji-cu i nad dionicom puta M-17 u dolini Neretve. U napadu na Jablani-cu učestvuju 113. i 114. brigada HV, te specijalne jedinice „Divovi“ i „Tigrovi“. Doživjeli su poraz i na tom prostoru. Pokušaju HVO da spoji srednju Bosnu sa Hercegovinom „putem spasa“ Prozor-Fojnica-Kise-ljak i Prozor-Sebešić-Busovača, nije uspio. Nisu uspjeli ni u pokušaju ovladavanja Lašvanskom dolinom, pa su nakon sukoba sa ARBiH, sve-deni na dijelove busovačke, viteške i novotravničke općine. I – bili su u potpunom okruženju snaga A RBiH.

Njihov najveći neuspjeh je nemogućnost da ovladaju kompletnim Mostarom. Nisu im pomogli ni Hrvatska vojska i njeni komadanti. U Bugojnu su doživjeli pravi debakl.

Uspjeli su ovladati Čapljinom, Stocem i Prozorom, većim dijelom Mostara i ono čime se posebno mogu „pohvaliti“, to su zločini nad Bošnjacima tih prostora.

Zato ih najveći broj odgovara ili je odgovarao u Hagu pred Među-narodnim sudom pravde za bivšu Jugoslaviju.

Konačno, kada su Hrvatska i Herceg Bosna shvatile da silom i ra-tom nisu postigle što su željele, pod pritiskom međunarodne zajed-nice, u prvom redu SAD, pristaju na pregovore i mirovni sporazum.

Koliko god je Hrvatska politika i agresija na BiH direktno nanijela zla i gubitaka u BiH, još više je ta politika i agresija imala negativnih posljedica u borbi BiH protiv srpsko-crnogorskog agresora.

Naravno, srpskom agresoru se na dušu stavljaju stradanja Sarajeva i Goražda, genocid u Srebrenici i Žepi i stradanja drugih gradova. Ali, dio krivice snose hrvatska politika i oružane snage Hrvatske i HVO. Pored toga što ne učestvuju u borbi protiv agresora, oni nas onemo-

71


gućavaju u uspješnoj borbi sprečavajući nam dostavu naoružanja i druge opreme za odbranu.

Armija BiH bi se daleko uspješnije i ranije obračunala sa agresorom da je imala oružje i municiju. Volju i želju za opstankom i odbranom smo imali.

odrAZ Agresije Hv i Hvo nA opsAdu i odbrAnu sArAjevA

Što se tiče opsade Sarajevo i njegove odbrane i pokušaja debloka-de, čelnici Hrvatske i HZ Herceg Bosna činili su sve da do deblokade ne dođe. Konkretno, zabranili su sva dejstva AR BiH prema opsjed-nutom Sarajevu sa prostora koji kontroliše HVO. U prvom pokušaju deblokade opsjednutog Sarajeva u maju 1992. godine kada Musta-fa Polutak dobija naređenje da sa raspoloživim snagama TO Kiselja-ka, Fojnice, Busovače, Travnika, Zenice i Visokog izvrši deblokadu na pravcu Kiseljak-Rakovica-Blažuj-Ilidža, HVO to ne dozvoljava. Blokira prolaz snagama iz Zenice u Lašvi, Travnika u Kaoniku, Fojnice u Plača-rima, Busovače u Klokotima, Visokog na ulazu u Kiseljak. Od napada nije bilo ništa. Kada Mustafa Polutak od komandanta ŠTO AR BiH Ha-sana Efendića traži odobrenje da napadne snage HVO-a u Kiseljaku, on traži saglasnost od predsjednika Izetbegovića, ali je ne dobija uz obrazloženje da još nije vrijeme za to.

Slična situacija se dešava kada u Kiseljak dolazi Riječka brigada pod komandom Mustafe Porobića. I njoj se zabranjuje da djeluje iz Ki-seljaka i upućuju je u Tarčin. Ni u pokušaju deblokade Sarajeva 1995. godine HVO nije dozvoljavao da se napadi vrše iz pravca Kiseljaka.

Početkom 1993., koja je bila prelomna za odbranu Bosne i Herce-govine, agresori su se dogovorili da zadaju odlučujući udarac brani-ocima BiH. Srpski agresor je sebi stavio u zadatak da obruč oko Sara-jeva potpuno zatvori zauzimajući Grebak, Rogoj, Trnovo, Treskavicu, Bjelašnicu i Igman i da tako blokira Sarajevo spajajući se sa snagama u Hadžićima i na Ilidži. Hrvatski agresor je u isto vrijeme imao za cilj da zaokruži i stavi pod kontrolu zamišljenu teritoriju HZ Herceg Bo-

72


sna. Svoje djelovanje težišno su usmjerili na prostor Srednje Bosne i Hercegovine u dolini Neretve do Ivan Sedla. Na taj način onemogućili su snage 3. i 4. korpusa da pruže pomoć snagama odbrane Sarajeva od napada srpskog agresora. O tim borbenim dejstvima i njihovim rezultatima već je rečeno.

Treba naglasiti da je snabdijevanje AR BiH uglavnom išlo preko Hr-vatske. Hrvatska vojska, MUP Hrvatske i HVO su od sredstava namije-njenih AR BiH uzimali što su i koliko su htjeli, zaustavljali konvoje gdje i kad su htjeli. U najtežem periodu opsade Sarajeva, Goražda, Srebre-nice i Žepe tokom 1993. nisu puštali ništa.

Na opsadu Sarajeva posebno je negativan odraz imala međusob-na saradnja agresora u međusobnom izvještavanju i obavještavanju. Za svaki pokušaj deblokade Sarajeva HVO je pravovremeno obavje-štavao srpsku stranu. Iako HV i HVO nisu direktno napadali Sarajevo, pomogli su agresoru da ga duže drži u opsadi.

Jablanica, 9. septembra 1993. godine: Oslobođeni Bošnjaci iz logora HVO Dretelj.

73


Prof. dr. Faris Gavrankapetanović

Poratno oPterećenje dječje PoPulacije ratnim ozljedama

Iako je prošlo 17 godina od završetka brutalnog rata u Bosni i Her-cegovini, u kome je ubijeno ili nestalo oko 250.000 građana, od čega 16.000 djece, naša ljekarska misija nije, nažalost, završena.

Sarajevo je prestalo umirati onog dana kada su utihnule granate i snajperi. Dugih i teških 1479 dana je Sarajevo bilo pod opsadom, za 1479 dana opsade grada zbrinuto je 30.144 ranjenika samo na Klinici za ortopediju i traumatologiju, od čega je veliki broj i djece. Ljekari nisu imali radno vrijeme, dežurstvo je trajalo 1479 dana svim zdravstvenim radnicima.

Rat je pored teških ranjavanja i povreda različitih intenziteta (poli-traume, amputacije, fizičkih i estetskih oštećenja i defor-miteta), donio i brojne soci-jalne, ekonomske i psihološke probleme sa koji-ma se ranije nismo suočavali. Iako su bile podjednako ugrožene sve starosne gru-pe, ipak su najveće žrtve rata djeca. Veliki broj djece pretr-pio je teške fizičke i psiho traume, koje su rezultirale trajnim invaliditetom i stre-snim poremećajima. U Sara-jevu je oko 5400 djece ostalo bez jednog roditelja, a 410

74


bez oba roditelja, te djece - beskućnika, prognanih i raseljenih kojima treba kompleksna zdravstvena i psihosocijalna pomoć. Smrtno je stradalo 1602 djece, a oko 14.000 ranjeno i izloženo fizičkoj i psihičkoj patnji.

Psihičke i fizičke Patnje

U masovnom povređivanju civila stradala su i djeca koja i danas osjećaju posljedice psihičkih i fizičkih patnji. Klinički centar Univer-ziteta u Sarajevu i druge medicinske institucije, u saradnji sa Akade-mijom nauka i umjetnosti BiH, pokrenuli su niz projekata koji se bave problemima dječije populacije u Bosni i Hercegovini, a posebno u Sarajevu.

U ove projekte uključile su se aktivno i mnoge međunarodne organizacije, posebno Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), koja već 12 godina sa Psihijatrijskom klinikom vodi projekat vezan za unapređenje mentalnog zdravlja, rehabilitaciju i resocijalizaciju djece i adolescenata ugrožene ratnim psihotraumama. U projekte se uključuju i djeca povratnici, zlostavljana djeca, te raseljeni koji se još nisu uspjeli adaptirati i uključiti u redovne školske i predškolske institucije, kao i porodicu. Psihijatri, psiholozi adekvatnom psiho i socio terapijom uspijevaju motivirati i socijalizirati traumatizira-nu djecu, uključujući ih u normalne životne tokove. Aktivno se u ovaj rad uključuje i porodica djeteta u slučajevima ako su djeca bila “izmještena”, te isključena i otuđena od porodice. Takva djeca često odaju sliku “emocionalno hladne i intelektualno hendikepirane ličnosti”, sa negativnim školskim uspjehom, te se pored porodice mora uključiti i škola, odnosno školski pedagog i psiholog. Nerije-tko, ova djeca pribjegavaju konzumiranju psihoaktivnih supstanci (pušenje, alkohol, droga) i drugim oblicima devijantnih i delikvent-nih ponašanja (maloljetnička prostitucija, krađe, tuče, maltretiranja, ulične bande – sindrom grupe).

Problem nataliteta koji je već u ratu rapidno opao, prati i poratni period. Bile su četiri godine s ekstremno malim natalitetom, dvostru-ko većim brojem mrtvorođenih, udvostručenim brojem abortusa, te

75


godine s malim brojem onih “rođenih u inat”. Međutim, već od 1996. godine povećava se broj poroda što se vidi i iz niže navedene tabele.

1991. 8.676

1992. 6.132

1993. 1.332

1994. 2.001

1995. 2.508

1996. 4.020

1997. 4.973

1998. 4.075

1999. 3.940

ratni natalitet

Nizak ratni natalitet je rezultirao s malim brojem polaznika u školu, te je školske godine 1999./2000. u prve razrede osnovnih sarajevskih škola krenulo 50 odsto manje djece nego 1998., kada su polaznici bili generacija rođena u miru (1991. godine)!

Pojednostavljeno, čak 11 škola u glavnom gradu moglo je formira-ti tek po jedno odjeljenje.

Sarajevske ljekare nije zabrinjavao samo mali broj poroda u ratu, nego i drugi pokazatelji. Rađana su djeca manje porođajne težine od normalne (loša, jednolična i deficitarna ishrana majki), kao i prije rođena, koja i danas imaju izvjesne zdravstvene i razvojne probleme.

Jedna beba je rođena i preživjela sa svega 750 grama, što je svjetski fenomen.

Uz to je bio i povećan broj mrtvorođene djece, kao direktne po-sljedice ratnih trauma; psihosocijalne stresne situacije pokreću čitav neurohormonalni proces koji dovodi do intrauterinog odumiranja

76


ploda. Procenat perinatalnog mortaliteta se popeo sa 15,8 na 39,6 promila. Tako su zapravo i nerođena djeca bila žrtve rata.

U ratnom periodu djeca su ranjavana različitim borbenim sredstvi-ma što je rezultira-lo teškim oblicima politrauma koje su ugrožavale vi-talne funkcije i do-vodila do fatalnih ishoda. Problem je bio u reanimaci-ji i zbrinjavanju politraumatizira-ne djece, jer su uslovi na terenu neadekvatni za ta-

kav vid hiruških tretmana. Uz to ljekari su se susretali i sa tri puta češćim malformacijama novorođenčadi nego ranije.

Samo mali dio u tim uslovima je bilo moguće operativno liječiti. Nažalost, djeca sa anomalijama, i to teškim, su se rađala, a rađaju se i u postratnom periodu sa većom incidencom u odnosu na predratni period. Ovo nam ukazuje na moguće etiološke faktore, koji su u vezi sa upotrebom različitih naoružanja i oružanih sredstava, kontamina-cije tla, oslabljenog uranija i slično.

Naglašavamo - u preko hiljadu dana opkoljenom Sarajevu potpu-no je izmijenjen prijeratni procenat nataliteta, perinatalnog i općeg mortaliteta, kao i prirodnog priraštaja stanovništva. Iz grada su “kon-vojima spasa” odlazile mlađe žene, fertilne dobi sa djecom u naručju ili još nerođenom. Primjerice, jedna nerođena beba je spasila život majci (geler kojim je majka ranjena ubio je nerođenu bebu, ali je spa-sio njen život), koja nažalost, možda više nikad neće moći roditi.

Karakteristično je i rađanje žena u poznim godinama (52 godine), bilo zbog sve kasnijeg sklapanja braka, ili odluke na poznu trudnoću nakon tragičnog gubitka jednog ili više djece.

77


U prijašnjim ratnim konfliktima i dejstvima učestalost povreda dje-ce i starijih osoba je bila mala i skoro neregistrirana. Međutim, u regio-nalnim ratovima posljednjih decenija broj povreda u ovom dobu se povećava, ali se, ipak, slabo registrira. Razlog povećanja broja ovih po-vreda je: promijenjen karakter ratova, povećana razorna moć oružja, nepostojanje jasne diferencijacije fronta i pozadine, sve veće zahva-tanje civilnih zona i civilnog stanovništva ratnim djestvima. Upravo u okruženom Sarajevu dolazi do punog izražaja nepostojanje linije fronta i pozadine, te izloženost civilnog stanovništva svim brutalnim ratnim dejstvima. To je i rezultiralo velikim brojem civilnih žrtava, a posebno djece sa teškim i specifičnim ratnim povredama i ranama.

Najčešći uzrok povređivanja djece je geler od granate (77,8%), i projektil streljačkog oružja (22,2%).

Najčešće povrede dječijih organa (%):

- Povrede lokomotornog sistema - 35%.- Povrede trbuha - 30%.- Povrede grudnog koša - 9,6%- Ostale povrede - 25,4%.

trajne Posljedice

Brojne povrede ostavile su trajne posljedice u smislu fizičkog ili psihičkog invaliditeta djece, koja se i danas liječe, rehabilitiraju i ospo-sobljavaju za aktivan i samostalan život, ali predstavljaju veliki zdra-vstveni, medicinski i socijalni problem našem društvu. Složeni ope-rativni zahvati, pogotovo rekonstruktivne, implantacijske i plastične hirurgije morali su biti odloženi “za bolja vremena”. Tako se danas susrećemo sa “starim” amputacijama, iščašenjima kuka, deformiteti-ma vrata, maksilofacijalnim deformitetima, deformitetima nosa i grla, ožiljcima različite etiologije, hroničnim koštanim infekcijama (osteo-mijelitisi) i drugim brojnim sekvelama. Kongenitalne anomalije pre-dstavljaju veliki problem baš zbog toga što su vezane za optimalno vrijeme u kojem ih treba hirurški rješavati i otkloniti, te svako prolon-giranje otežava efikasnost tretmana.

78


Zaostale mine i druga eksplozivna sredstva, nažalost, svake godi-ne, a pogotovo u proljeće i ljeto, izazivaju teška povređivanja, često sa fatalnim ishodom, kod djece koja se igraju u prirodi, na izletima ili pomažu roditeljima u poljima i na pašnjacima.

Djeca sa invaliditetom, koji podrazumijeva ugrađivanje različitih vrsta proteza, nisu samo medicinski problem, odnosno ortopedsko-hirurški, već istovremeno, socijalno-ekonomski. Radi se o skupim po-magalima koju djeca zbog svog ubrzanog rasta i razvoja moraju često mijenjati i korigirati. Rehabilitacija ovakve djece je duga, a samim tim i skupa. Produžena hospitalizacija podrazumijeva organizaciju nastave i edukaciju djece, odnosno bolničku školu, što smo u Kliničkom cen-tru i formirali 2003. godine. Ova škola uključuje svu hospitaliziranu djecu u KCUS (koja se nalaze na različitim klinikama i institutima), a dolazak im je olakšan posebnim podzemnim i toplim hodnicima koji-ma su povezane zgrade klinika i instituta.

Specifičan problem, kako tokom rata, tako i poratnog perioda, su djeca sa posebnim potrebama. U Sarajevu, a i cijeloj Bosni i Hercego-vini, pokušava se timskim radom i specijalnim programima i projekti-ma omogućiti inkluziju djece u redovne sisteme školovanja i eduka-cije. Istovremeno su renovirane devastirane institucije za smještaj i njegu djece sa posebnim potrebama, a i educirani prosvjetni radnici.

Ne možemo zanemariti i ne istaći donacije mnogih humanitar-nih organizacija i udruženja, te angažman poznatih ličnosti iz svijeta umjetnosti - muzike, filma, sporta, za pomoć djeci Bosne i Hercego-vine.

Za pretpostaviti je da ćemo i narednih dvadesetak godina “osjećati” i rješavati probleme djece, odnosno tada već zrelih ljudi pogođenih ratnim traumama i poratnom zbiljom i realnošću.

Vjerujemo u Bosnu i Hercegovinu i njenu mladost, jer djeca su nje-na budućnost.

79


Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović

Hirurška procjena u ratno vrijeme

O značaju sposobnosti procjenjivanja i odlučivanja hirurga u vri-jeme mira, nadugo se diskutuje u medicinskoj literaturi. Ja bih želio da opišem kako su se te odluke donosile svakodnevno tokom rata u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini koji je trajao četiri godine. Uprkos naj-boljim naporima, sveukupno teško okruženje koje donosi rat, zajed-no sa iskustvima i problemima sa kojima se čovjek susreće, značajno utiču na ishod operacije.

Kao što znamo, odlučivanje je proces u kojem hirurg primjenjuje svoje znanje, vještine i savjesne napore da postigne najbolji mogući rezultat za pacijenta. Konačni cilj svakog hirurga je uvijek bio isti još od vremena Hipokrata – da produži život i da umanji bol.

Tokom rata u Sarajevu procjenjivanje i odluke su donošeni u ambi-jentu rata i opsade. Pitanja sa kojima se čovjek suočavao bila su, izme-đu ostalih, sljedeća: Da li sam sposoban da pružim dovoljnu zaštitu svojim pacijentima? Jesam li ja siguran i da li sam se zaštitito? Kon-stantne prijetnje granatiranja narušavale su sposobnost hirurga da održi stalni fokus na potrebe pacijenta. Važno je modifikovati hirurški protokol zbog prirode povrede, kao i zbog okolnosti u kojima se sva-ka operacija odvijala. Kako se može modifikovati na licu mjesta? Kako da prevladamo nedostatak struje i vode u operacionoj sali kada nema nijednog agregata ili druge opreme? Kako da napravimo prioritet koji pacijent treba prvi biti liječen? Da li smo emocionalno i psihološki do-voljno jaki da ostanemo profesionalno objektivni i da ostavimo po strani našu ličnu bol i predrasude? Koje su najbolje prakse za upravlja-nje operacionom salom dok traje stalno vanredno stanje? Kakva vrsta obuke i iskustva je potrebna da se pripremi doktor da dobro obavlja svoj posao u ratnim okolnostima?

80


Mi smo često bili granatirani dok smo obavljali operacije, a jed-nom prilikom su tri medicinske sestre ranjene. Ironija je bila da smo dovodili pacijente u operacionu salu kako bismo pokušali da spasimo njihove živote, a baš na tom mjestu smo mogli svi biti mrtvi. Mogao sam osjetiti kako me nadvladava strah za samog sebe i za moju po-rodicu, ali sam pokušavao da ga ignorišem i da se potpuno posvetim pacijentu.

Mnoge povrede smo viđali po prvi put. Trebala nam je oprema, poput fiksatora i morali smo improvizovati praveći naše vlastite fiksa-tore koje smo nazvali “Sarajevofix”. Bez sumnje da će to biti predmet dosta diskusije i istraživanja, jer je sačinjen od različitih materijala, od kojih neki nisu klinički ispitani.

Dva puta smo morali izvršiti amputaciju noge i uraditi carski rez. Samo je jedna od ove dvije bebe rođena živa. Pokušao sam da radim po svim propisima ratne hirurgije, ali ponekad zbog obima povrede, morao sam smanjiti veličinu rane nekim dodatnim adaptivnim šavo-vima. U mnogo slučajeva sam pacijentima morao davati antibiotike kojima je istekao rok trajanja, srećom, uglavnom sa dobrim ishodom.

Teško mi je bilo raditi tokom dugih zimskih noći, kada su se paci-jenti i osoblje bolnice smrzavali. Obavljanje operativnih zahvata to-kom takvih noći, uz svjetlo svijeće ili uljanih lampi, bilo je izuzetno teško. Slabo osvjetljenje je otežavalo spajanje krvnih sudova i bilo je veoma teško da spojim i ponovo postavim fragmente. Nije bilo nafte za pokretanje agregata. Bili smo u velikoj potrebi za vodom, a cisterna sa vodom nam je dopremana sa gradskog izvorišta tek svaki drugi dan. Veoma mi je teško da objasnim, a vama vjerovatno još teže da razumijete, našu radost kada nam je isporučivana svježa voda.

Jedan od stalnih problema sa kojim smo se suočavali bio je da uspostavimo prioritete u liječenju, jer su se oni stalno mijenjali kako su pristizali novi pacijenti. Radio sam najbolje što sam mogao da pri-mijenim principe urgentnosti, iako je bilo iskušenja da se ti principi napuste kada su djeca bila u rizičnim situacijama. Mislim da jedan od principa urgentnosti treba biti “prvo djeca”.

Ne vjerujem da sam dovoljno jak, emotivno ili psihički, da stavim po strani svoja osjećanja kao hirurg i da ne postanem lično uključen.

81


Tokom te četiri godine rata i tokom cijelog vremena koje sam proveo u bolnici nikada nisam mogao da dostignem hirurški princip klasič-nog i jasnog profesionalizma u tom pogledu.

Pokušavali smo da rotiramo dva hirurška tima cijelo vrijeme, kako bismo mogli održati fokus i koncentraciju hirurga i sačuvati njihovu snagu. Nažalost, ne postoji vježba ili test koji bi nas pripremili za takve situacije i preporučio bih da formalna obuka o ratnoj hirurgiji postane standardni dio medicinske obuke.

Još jedna važna situacija, sa kojom smo morali da se borimo, bio je strah. Savjesni strah je dio posla svakog hirurga, a upoznati smo i sa neracionalnim strahom da ne razumijemo upotpunosti problem sa kojim se suočavamo. Ipak, tokom tih ratnih godina morali smo se no-siti sa još dva straha, naime sa strahom hirurga za njegovu porodicu i prijatelje i strah za svoj vlastiti život tokom operacije.

Postoji nekoliko faktora koji karakterišu hiruršku procjenu tokom rata. Mi smo morali promijeniti standardne, dobro poznate hirurške pristupe i tehnike. Novi hirurški pristupi su se bazirali na postojećim medicinskim pristupima i znanju, ali nove tehnike su kreirane na licu mjesta i bez ikakvih prethodnih planova i priprema. Slučajne tehnike, otkrića i pragmatizam imali su značajnu ulogu u svakodnevnom radu, ali ti novi pristupi su samo nadopunjavali hirurška prosuđivanja, a ne mijenjala. Hirurška procjena postaje rezultat fizičkih, emocionalnih in-telektualnih i moralnih sposobnosti hirurga, kada konačno zanemari strah za svoj vlastiti život i strah za svoju porodicu. Ako se ove sposob-nosti mogu zadržati, a operacija se obavi kompetentno, dok se zidovi operacione sale tresu i osipaju od granatiranja, onda se može reći da je pokazana dobra hirurška procjena u ratnom vremenu.

Mnogi ljekari su sa svojim porodicama napustili Sarajevo kako bi sačuvali svoje živote. Oni koji su ostali krajnje su se žrtvovali za lje-karsku profesiju i za stanovnike Sarajeva. Pokušao sam da opišem di-leme, strahove i iskustva onih koji su ostali. Molim Boga da su moje procjene bile opravdane u svako vrijeme.

82


Dr. Bakir Nakaš

Državna bolnica Sarajevo u opSaDi

Vojna bolnica je nakon napuštanja bivše JNA, a na osnovu Ugovo-ra kojeg su zaključili Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, UNPROFOR i predstavnici bivše JNA, trebalo da nastavi sa radom pod patronatom predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Kako Međunarodni komitet Crvenog krsta, zbog eskaliranja sukoba u Saraje-vu, nije preuzeo patronat nad ovom ustanovom, ona je stavljena pod di-rektnu nadležnost Ministarstva za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu.

Ministar zdravstva primarijus dr. Ismet Lipa imenovao je 25. maja 1992. članove Privremenog upravnog odbora bivše Vojne bolnice u sastavu: dr. Bakir Nakaš, prof. dr. Anton Lovrinčević i prof. dr. Vladimir Kojović. Privremeni upravni odbor imao je zadatak da preuzme po-slove i organizira rad u bivšoj Vojnoj bolnici u skladu sa Zakonom o zdravstvu, a radi što bržeg osposobljavanja ove ustanove za pružanje zdravstvenih usluga građanima Republike Bosne i Hercegovine. Rje-šenjem ministra zdravstva br. 01-2/92 od 28. maja 1992. godine bivša Vojna bolnica u Sarajevu od 10. maja 1992. godine počinje da radi kao zdravstvena ustanova za zbrinjavanje i pružanje zdravstvene zaštite građanima Republike Bosne i Hercegovine pod novim nazivom Dr-žavna bolnica Sarajevo.

Polazeći od činjenice da je Bolnica bila stalna meta agresora, bez osnovnih energenata i često bez sredstava za rad, te da je posao or-ganizovan sa malim brojem stručnih kadrova, treba reći da njeno po-stojanje i permanentna 24-satna funkcija tokom četiri ratne godine predstavljaju najveći doprinos njenih radnika odbrani od agresije. Najteže je bilo prve ratne godine, ali i tokom narednih godina situaci-ja u Bolnici nije bila bolja. Iz godine u godinu Bolnicu su napuštali me-dicinski stručni kadrovi, a bilo je i otežano snabdijevanje sanitetskim

83


materijalom, lijekovima, hranom, rezervnim dijelovima i reagensima. Iako se radilo u izuzetno teškim uvjetima, zahvaljujući maksimalnom zalaganju svih zaposlenih, ove otežavajuće okolnosti nisu uticale na kvalitet pruženih usluga.

Govor brojeva

Tokom četiri ratne godine u Državnoj bolnici „Sarajevo“ zbrinuto je više od 9.000 ranjenika, urađeno je 12.992 velika operativna zahvata, 10.863 ambulantnih operacija, hospitalizirano 16.444 oboljelih i ranje-nih u 220.300 bolesničkih dana, obavljeno je više od 2.000 poroda, ura-đeno 873.060 pregleda na poliklinici, sa 1.731.766 medicinskih usluga.

Od gotovo dva miliona usluga, 55 odsto su bile pripadnicima Ar-mije Republike Bosne i Hercegovine i MUP-a, a ostale civilima grada Sarajeva.

U periodu od maja do decembra 1992. godine u Urgentnom cen-tru obrađeno je 3.419 ranjenika, a u bolnicu su primljena 842. Ukupno je bilo 2.100 velikih operacija, od toga je 1.953 usljed ratnih povreda i 147 uslijed prirodnih oboljenja. U istom periodu urađeno je i 4.812 ambulantnih operacija.

Tokom 1993. godine u Urgentnom centru obrađen je 3.401 ranje-nik, od toga ih je 968 primljeno u Bolnicu. Ukupno je bilo 3.277 velikih operacija, od toga 1.082 zbog ratnih povreda i 2.195 zbog prirodnih oboljenja, te 2.830 ambulantnih operacija.

U 1994. godini u Urgentnom centru obrađeno je 607 ranjenika, od toga ih je 373 primljeno u Bolnicu. Ukupno je urađeno 3.639 veli-kih operacija, od toga 2.305 uslijed ratnih povreda, 1.334 uslijed pri-rodnih oboljenja, a 1.594 su bile ambulantne operacije.

U periodu od januara do novembra 1995. godine u Urgentnom cen-tru obrađena su 842 ranjenika, od kojih je 406 primljeno u Bolnicu. Ura-đeno je ukupno 1.976 velikih operacija, od toga 831 uslijed ratnih povre-da, 1.145 uslijed prirodnih oboljenja i 1.627 ambulantnih operacija.

Primarijus dr. Abdulah Nakaš, šef hirurških grana Državne bolnice Sa-rajevo, izjavio je kako u ratu praktično nije bilo dana kada nije operisao.

84


Granatiranje

Prve granate na Bolnicu su pale 13. maja 1992. godine, samo tri dana nakon od-laska JNA. Udaljena samo 250 metara zračne linije od agresorskih položaja na Vracama, kao jedan od najvidljivijih objekata u ovom dijelu Sarajeva, do kraja rata je bila njihova stalna meta.

U Bolnici je tokom rata poginula jedna radnica iz kuhinje. Ranjeno je nekoliko za-poslenih i pacijenata koji su dolazili na pregled. Činjeno je sve da se ljudi zaštite od neprestanih udara sa agresorskih položaja. Pogotovo prve godine rata, ali i kasnije, život Bolnice se odvijao u podrumu i po hodnicima, gdje je opasnost od povređivanja bila manja.

Medicinsko osoblje Bolnice se tokom ratnih godina ne samo viso-koprofesionalno angažovalo u pružanju pomoći i zbrinjavanju ogro-mnog broja ranjenih nego i u iznalaženju načina da se prevaziđu teš-koće zbog nedostatka materijala, naprimjer, infuzionih otopina.

Stručnjaci Državne bolnice poznati su i po inovacijama koje su spasile mnoge živote. Mi smo prvi koristili tehnički kisik za anesteziju. Možda smo mi bili prvi i u improviziranju sa oksigenatorima koncen-tratorima, aparatima koji iz zraka proizvode kisik.

Radi poboljšanja snabdijevanja Državne bolnice, kao i drugih zdravstvenih ustanova u Sarajevu, u Bolnici je organizovana izrada infuzionih otopina. Izrađeno je više hiljada boca infuzionih otopina i farmaceutskih pripravaka. Urađeno je niz inovacija koje su omogućile prevazilaženje bezizlaznih situacija.

Jedna od najznačajnijih inovacija koja je potekla iz ove ustanove jeste vanjski fiksator SARAFIX. Do početka 1996. godine u Sarajevu je proizvedeno dvije hiljade ovih fiksatora. Ovom fiksatoru pripisuje se zasluga za uspješnije zbrinjavanje povreda ekstremiteta i krvnih sudova. Tvorci SARAFIX-a prim. dr. Šukrija Đozić, prim. dr. Raib Sali-hefendić i ing. Enes Baralić dobitnici su zlatne medalje „Eureka 95“ za inovaciju godine, kao i više priznanja na svjetskim sajmovima inova-cija u toku 1995. godine.

85


Murat Tahirović

SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE MUŠKARACA KAO DIO STRATEGIJE U RATU

UVOD

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini, osnovan 25.8.1996. godine, je nevladina, nestranačka i multinacionalna organizacija, koje okuplja preživjele logoraše i članove prodica ubijenih logoraša, putem broj-nih udruženja u zemlji, kao i dijaspori. Pouzdano se zna da je tokom agresije na BiH 1992.- 1995. neviđena zlostavljanja u logorima i za-tvorima širom BiH preživjelo preko 200.000 civila, a 30.000 logoraša ubijeno je ili se vode kao nestali. U BiH je do sada registrovano 657 mjesta zatočenj - zatvora i logora, među kojima su naročito poznati: Manjača, Omarska, Luka Brčko, Batković, Dretelj, Heliodrom, Gabela, Drmaljevo, KPD Foča, Sušica - Vlasenica, Kula-Sarajevo, Žepče... Savez logoraša u Bosni i Hercegovini aktivno radi na traženju nestalih oso-ba, a njegov doprinos u otkrivanju masovnih grobnica u kojima su 90 odsto logoraši, je nemjerljiv. Savez surađuje sa Haškim tribunalom i ostalim sudovima u zemlji i inozemstvu, s obzirom da su logoraši svjedoci zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Preživjeli logoraši u zemlji ne uživaju ni jedno posebno zakonsko socijalno pravo, kao što je to zakonom normirano za ostale kategorije stradalnika rata. Tokom rata u BiH (1992.-1995) kao dio ratne strate-gije, desila su se masovna ubistva, mučenja enormnih razmjera, pro-goni, silovanja i seksualna zlostavljanja. Prema dostupnim podacima, oko 25.000 žena i oko 1.000 muškaraca brutalno je silovano i seksu-alno zlostavljano. Seksualno nasilje je jedno od najužasnijih oružja rata, instrument terora koji, prema naučno potvrđenim činjenicama,

86


ostavlja razorne posljedice na tjelesno i duševno zdravlje žrtve, kao i njeno ukupno životno funkcionisanje.

SISTEMATSKO I pLANSKO SILOVANJE

Da je silovanje bilo sistematsko i plansko govore činjenice da agre-sori nisu birali žrtve, već su silovali bukvalno odreda, pa se među si-lovanim nalazilo dosta starijih žena, muškaraca, djece, pa čak i men-talno zaostalih osoba. U Foči, Višegradu, Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Rogatici, Prijedoru, Velikoj Kladuši silovani su i seksualno zlostavljani i muškarci - Bošnjaci.

Činjenica da je u ratu u BiH vršeno seksualno zlostavljanje nad muš-karcima govori da su tim aktom izvršioci nasilja nastojali da pokažu svo-ju moć, a istovremeno nemoć i bespomoćnost žrtve. Ovakva masovna tortura bila je dio jasne strategije koja je predstavljala scenario osvete, kažnjavanja i uništenja jednog naroda (11. jula 1995., na dan kada je „bezbedna“ srebrenička enklava pala u ruke srpskim snagama, sâm general Mladić je ponudio pokoreni grad na „poklon srpskom narodu“, dodajući da je „napokon došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“). Namjera mučitelja i silovatelja i njihovih inspiratora bila je da se kod žrtve kreira patnja, strah, bespo-moćnost, stid, kajanje, krivnja i gubitak samopoštovanja.

Ono što su preživjeli ovi ljudi gotovo je nepojmljivo za ljudski um. U Višegradu su recimo četnici primoravali Bošnjake na oralni seks, pri-tom im držali repetiran pištolj na potiljku. Ako ne bi bili zadovoljni oralnim seksom, odmah bi pucali i ubijali zlostavljane Bošnjake. De-šavalo se da su čupali i sjekli spolne organe Bošnjacima, a onda čak primoravali druge da ih jedu.

Znali su natjerati Bošnjake da sjednu, rašire noge, a onda bi im stajali čizmama na spolne organe i genitalije. Primoravali su na oral-ni seks očeve i sinove. To se dešavalo u logorima u Zvorniku. U logo-ru Batković kod Bijeljine primoravali su zatočene Bošnjake da trpaju košpice u svoje analne otvore, a onda bi ih palicama silovali. Koristili su u seksualnom zlostavljanju razna priručna sredstva: palice, elek-

87


trične palice, brezove metle, flaše, žice. To je korišteno i kod silovanja žena, što je kod mnogih dovodilo do teških zdravstvenih problema, kod muškaraca kancera debelog crijeva, a kod žena uglavnom do problema sa matericom i jajnicima.

„Mene je silovalo 28 četnika. Nikome se ne ponovilo ovo što se meni dogodilo. Proklinjao sam majku koja me je rodila. Uzimali su šišariku, okrenuli bi je naopako, gurnuli u analni otvor i onda počeli da čupaju“, piše u izjavi jednog bivšeg logoraša Kazneno popravnog doma Foča.

„Tu noć su ponovo došli. Postrojili su nas na jednu stranu i odvojili očeve i sinove. Izveli su nas na binu i naredili da se skinemo goli“, piše u izjavi drugog zatvorenika iz logora Celopek u Zvorniku.

„Ne bih pričao šta su nam naređivali da radimo. To se zna čim su nas skinuli gole. Posebno ih je privlačilo da gledaju kako to rade otac i sin“, navodi su iz dosijea 1709.

„Naredili su poslije nekima od nas da drugima odgrizemo polne organe. Ne odsiječemo već odgrizemo, što sam i ja morao uraditi. To mi je najteži doživljaj u logoru“, izjavio je ovaj logoraš.

pOSLJEDICE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA NA žRTVE

Žrtve se osjećaju posramljeno, poniženo, potišteno, slomljene; vide se kao obilježene, uprljanie i Bezvrijedne. Stalno im se vraćaju traumatski događaji u snovima, mislima i sjećanjima, permanentno preispituju eventualnu vlastitu krivicu za taj događaj, osjećaju ljutnju, ogorčenost i ozlojađenost što se to upravo njima desilo, uvjereni su da im je uništen identitet, nemaju povjerenja u ljude, ne osjećaju bilo kakvo zadovoljstvo u životu, niti imaju interesa za bilo što; često raz-mišljaju o suicidu, pa čak ga i planiraju.

Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja poptisnica UN Konvenci-je protiv torture. Svaka zemlja potpisnica mora obezbijediti svim žrta-vama pomoć i omogućiti im sveobuhvatnu reparaciju. Pored ostalog, države potpisnice su obavezne spriječiti torturu i osigurati kažnjava-nje počinilaca, te zaštitu svjeodka u procesima pred sudovima.

88


Veoma je važno da žrtve seksualnog zlostavljanja iz ratnog perio-da u BiH ostvare svoje pravo i potrebu da se podrže u procesu svjedo-čenja i procesuiranja počinilaca tog zločina kao i naredbodavaca koji su organizirali i djelovali u realizaciji ovog zločina. Konkretni izvršioci često ostaju na slobodi i nemali broj žrtava je prisiljen, ako se vrate u mjesta odakle su protjerani, da se suoče sa ljudima koji su ih mučili u logorima. A ti “mali” izvršioci su možda čak i bitniji od organizatora.

Kroz procesuiranje žrtve imaju mogućnost doživjeti satisfakcju kažnjavanja djela koje jeste čin zločina, bijesa, moći i organiziranog uništavanja kako pojedinačno svake žrtve, tako i pojedinih naroda na ovim prostorima. Neophodno je da žrtva u toku procesa svjedočenja osjeti satisfakciju, a ne da bude izložena novim oblicima zlostavljanja, ponižavanja i negiranja zločina. Također i nakon svjedočenja, potreb-no je da uz žrtvu bude ista stručna osoba koja će pratiti stanje žrtve, razgovarati s anjom i djelovati u terapisjkom pravcu i oporavku.

Jedan od ključnih uslova za puniji oporavak svakako je i zadovo-ljenje pravde, a zadovoljenja pravde nema bez adekvatnog kažnjava-nja počinioca zločina. Da bi zločinci bili adekvatno osuđeni i kažnjeni, neophodno je svjedočenje njihovih žrtava. Uslov da bi žrtva mogla da svjedoči bez opasnosti da će se njeno ukupno zdravstveno stanje značajno pogoršati, svakako je i psihološka podrška i priprema žrtava za svjedočenje.

Primjeri:

U postupku pred Prvim opštinskim sudom, u kojem FHP zastupa Isufa Isufija i još četiri žrtve torture i nezakonitog pritvora, sudija je tokom ispi-tivanja pitala žrtvu, Isufa Isufija, da li je on “terorista“. U postupcima u ko-jima advokati FHP-a zastupaju bivše logoraše Šljivovice i Mitrovog Polja, neke sudije su otvoreno iznosile svoje lične stavove da logoraši ne govore istinu i da je u kritično vreme “i situacija u Srbiji bila veoma loša“.

Prema žrtvama iz ruralnih krajeva, koje su manje obrazovane, sudije pokazuju nestrpljenje tokom njihovog svedočenja i požuruju ih da završe sa davanjem iskaza. U situacijama kada žrtve ne razumeju pitanje sudi-

89


ja, oni im se obraćaju povišenim tonom. Tokom ispitivanja Fehrata Sulji-ća (strana 8), sudija je sa podsmehom reagovala na njegovo objašnjenje da je povrede od torture lečio na način na koji to rade ljudi u njegovom kraju – uvijanjem u ovčiju kožu. Sudije i zapisničari često pogrešno izgo-varaju imena i prezimena žrtava albanske i bošnjačke nacionalnosti. Do-gađa se da pojedine sudije po nekoliko puta traže od žrtava da navedu ime oca i druge lične podatke, što kod žrtava stvara nelagodu. Prilikom unošenja iskaza žrtve i svedoka u zapisnik, sudije skraćuju njihove iskaze ili ih diktiraju u značajno izmenjenom obliku, izostavljajući ključne delo-ve, koje unose tek na uporno insistiranje advokata FHP-a.

U predmetu Podujevo II (strana 38), žrtve su bile izložene bezobzirnim zahtevima sudije. Naime, tri devojčice, koje su preživele streljanje svojih majki, sestara i braće, saslušane su pred Prvim opštinskim sudom pre nego što je predmet prešao u nadležnost Višeg suda u Beogradu, u maju 2010. Sudija Vesna Opačić, koja je predsedavala sudskim većem Višeg suda, naložila je ponovno saslušanje devojčica, iako je advokat FHP-a ukazao da po Zakonu o parničnom postupku u ovom slučaju ponovno saslušanje nije obavezno, da su žrtve dale iscrpne iskaze pred ranijim većem, da postoji dovoljno drugih dokaza priloženih uz tužbu (krivična presuda protiv pripadnika MUP-a, obimna medicinska i foto dokumen-tacija o vrstama i ozbiljnosti povreda, kao i o toku njihovog lečenja ). Su-dija Opačić je ostala pri odluci da žrtve ponovo sasluša uz obrazloženje da hoće da im postavi “još par pitanja“.

( Izvor navedenih primjera: Fond za humanitarno pravo )

MUŠKARCI-žRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA DANAS

Seksualno zlostavljanje muškaraca koji su za vrijeme rata bili zato-čeni u logorima, tema je o kojoj se gotovo i ne govori u Bosni i Her-cegovini. Samo dvije nevladine organizacije u cijeloj zemlji pružaju psihološku pomoć žrtvama ove vrste torture. Sistem koji reguliše nji-hov status ne postoji. O tome se manje priča nego o silovanju žena. Svi znamo da je bilo seksualnog zlostavljanja, ali teško je naći nekoga ko će pričati. O ovom ratnom zločinu šuti se već 20 godina, a koliko je

90


ukupno bilo žrtava ove vrste torture, nikada se ni približno neće zna-ti, zbog tradicionalno zatvorenog društva. Muškarci koji su seksualno zlostavljani tokom rata imaju posttraumatski stresni poremećaj koji se odražava kroz trajnu promjenu ličnosti, a posljedice su ugroženo duševno zdravlje tih osoba i nijedna osoba se ne može sama izliječiti. Njima je potrebna stručna pomoć, prije svega, socijalna, psihološka i pravna. Uslov svih uslova je da se o tome treba govoriti u javnosti, jer je to osnov za prevazilaženje trauma. Istovremeno, neophodna im je i moralna kompenzacija, odnosno kažnjavanje zločinaca. Bez toga nema rehabilitacije žrtve.

Sve žrtve torture doživotno žive sa traumama. Svaki novi stres po-jačava njihovu traumu. Nezaposlenost, neriješeno stambeno pitanje, nesređen pravni status, nepriznavanje statusa - samo su neke od do-datnih trauma za ovu kategoriju. Takve traume su izvan uobičajenog ljudskog iskustva. Većina logoraša su bili civili. Nisu imali niti pred-stvau da im se može desiti tako nešto, da će biti zatočeni, da će gledati smrt drugih ljudi, da će doživjeti tako bolna iskustva. Takvi ljudi nose trajne promjene ličnosti i doživotni postraumatski sindrom.

91


Jasna Zečević

Masovna silovanja kao dio ratne strategije

Vive Žene od svog osnivanja marta 1994. do danas rade na pobolj-šanju psihičkog, mentalnog zdravlja žrtava rata i ratne torture kroz multidisciplinarni pristup i interventnu psihoterapiju, psi-hosocijalnu, socijalno, medicinsko i pravno savjetovanje. Naš cilj je da minimiziramo efekte traumom izazvanih poremećaja u životima žrtava koje su mučene, silovane ili zlostavljane i da im pomognemo u njihovom emocionalnom liječenju.

U tom smislu Vive Žene nudi žrtvama torture terapeutsku i medi-cinsku pomoć za fizičke, psihičke i psihosomatske poremećaje sa traj-nim posljedicama. Osim toga, socijalna i pravna podrška je ponuđena kao veoma važan dio posla pošto svi naši korisnici žive u neizvjesnosti u pogledu, npr. njihovog rezidencijalnog statusa.

Do skora, silovanje i zlostavljanje tokom ratova na neki način je predstavljano kao normalna i neizbježna posljedica neprijateljstava, isto kao glad, bolest, osakaćeni i demobilizirani vojnici za koje se niko nije brinuo. Prvi put tokom konflikta u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, si-stematično zlostavljanje i silovanje, posebno žena, je korišteno kao instrument za postizanje određenih vojnih i političkih ciljeva, što je pravno prepoznato uspostavljanjem sudova za ratne zločince i zloči-ne protiv čovječnosti za Ruandu i bivšu Jugoslaviju.

Kao posljedica toga porast devijantnog ponašanja u BiH je eviden-tan. To se manifestira kroz povećanu ovisnost o drogama, prostituciju, krijumčarenje i delikventno ponašanje mladih ljudi zbog porodičnih problema uzrokovanih neriješenim traumatičnim iskustvima i loše budućnosti.

92


Kako su se ovi događaji desili u bliskoj prošlosti, nažalost, većina javnih zdravstvenih ustanova, koje su nastajale raspadom Jugoslavije, nisu adaptirale strateški pristup ovom problemu ili nisu razvile svoj profesionalni kapacitet da bi se mogle baviti njim.

Prvi problem sa kojim su žrtve torture i silovanja morale da se su-oče bila je nespremnost službenih institucija da im pomognu i po-nude adekvatnu zdravstvenu i psihosocijalnu podršku. Vrlo često se dešavalo da, umjesto da im pomognu, činjenica da je neko bio siste-matično mučen i silovan je korištena od nekih političkih subjekata za njihove lične političke odmazde ili političko promoviranje.

Procjena je da se broj žena koje su na najokrutniji način postale instrument za postizanje određenih vojnih i političkih ciljeva, zavi-sno od vrste izvora informacije, kreće od par hiljada do zastrašujućih 20.000 žena.

Činjenica da se rat u BiH završio bez pobjednika je kreirala tabu temu od ovog problema.

Boreći se za obnovu BiH društva i države odmah nakon rata, me-đunarodna zajednica takođe nije smatrala korisnim da se bavi ovim problemom van pravnih instanci. Istovremeno, konzervativna sredi-na (porodica, lokalna zajednica) nije bila spremna da se nosi s ovim problemom. Postoje brojni slučajevi gdje su žene bile odbačene od svoje bliže familije; mnogi brakovi uništeni zbog manjka razumijeva-nja konzervativnog okruženja.

Kako je spomenuto, naše ciljne grupe su najranjivija i marginalizi-rana kategorija BiH društva. Zbog njihove ranjivosti, veoma često su politički manipulirani, posebno u predizbornom periodu.

Do sada ne postoji vizija na kantonalnom ili državnom nivou za organiziranje opsežnih usluga rehabilitacije za žrtve torture. Trenutni programi koje pruža država za rad sa traumom nisu dovoljno efika-sni, pošto njene institucije nemaju jedinstven multidisciplinarni pri-laz koji bi uključio rad na svim nivoima koji su pogođeni traumom. U vezi sa rehabilitacijom, jedina redovna i sistematična pomoć za žrtve torture je ponuđena od strane nevladinih organizacija kao što je Vive Žene u Tuzlanskom Kantonu.

93


U izvještaju OHCHR1 “Prava žrtava torture” (april 2006.), potrebe žrtava torture su sljedeće: pristup pravdi; uspostavljane prava; na-knada; rehabilitacija; zadovoljenje; garancija da se neće ponoviti. Vive Žene će doprinijeti i odgovoriti na tri od ovih osnovnih principa. U potpunosti ćemo zadovoljiti njihove potrebe za reahabilitacijom (psi-hosocijalni program). Kroz savjetovanje (program rada na terenu) do-prinijećemo pristupu pravdi i zadovoljenju (dokumentacija, program podrške) sa podrškom klijentima u zastupanju njihovih prava.

Na državnom nivou, kroz rad sa žrtvama trauma, Vive Žene do-prinosi prevenciji budućeg konflikta. Sudeći po iskustvima iz drugih zona konflikta i istraživanju širom svijeta, dobro je poznato da izbje-gavanje razgovora o onom što se desilo tokom rata može i često vodi ka novim konfliktima. Teorija “zavjera tišine” je nešto što brine sve pro-fesionalce koji rade sa žrtvama torture kroz javne diskusije, okrugle stolove, istraživanja i dokumentovanje. Potrebno je PREKINUTI TIŠINU I EDUCIRATI LJUDE KAKO DA SE NOSE SA PROŠLOŠĆU da bi se dopri-nijelo njegovanju kulture ljudskih prava.

Kako pronaći izlaz i koje odgovore ponuditi žrtvama?

Razgovarati na ovaj način i na ovu temu veoma je važan dio proce-sa ozdravljenja i pojedinca, ali i društva u cjelini. Kada se rat i destruk-cija završe i kada započnu mir i rekonstukcija, većina želi da zaboravi prošlost što je brže moguće, svako iz različitih razloga:

- počinioci zločina zbog straha od progona i kažnjavanja;

- žrtve zato sto žele ostaviti strahote koje su preživjeli daleko iza i izvan sebe,

- oni koji pokušavaju ostati indiferentni, jer ne žele da budu uvučeni u neki novi konflikt.

U isto vrijeme dešava se da svako na svoj način tumači prošlost u cilju postizanja vlastitih vizija i na taj način veoma lako uspijeva mani-pulirati osjećajima onih koji nose posljedice terora.

Iako mnogi ljudi pokušavaju i izbjegavaju razgovarati o strahota-ma koje su proživjeli, nije im moguće izbrisati to iskustvo iz sebe.1 Ured Visokog komesara UN-a za ljudska prava

94


Često možemo čuti da će vrijeme izliječiti rane. Ali, to je iluzija. Kada postanemo svjesni emocija i patnje koja nam je nanesena, tek tada možemo na našoj prošlosti graditi našu istoriju...

Jer, ako prošlost postane tabu, ako bude isključena iz otvorenih diskusija, ona ne može postati naša istorija, ona onda postaje prijet-nja sadašnjosti i budućoj stabilnosti. Samo javna i zajednička sjećanja pomažu u postizanju mira i transfomacije konflikta.

Uspješnost transformacije konflikta i njegovanje mira ovisi najviše od toga kako se društvo odnosi prema ratu i ratnim traumama. Proces pomirenja ne znači samo opraštanje i zaboravljanje već znači sjećanje i mijenjanje.

Trauma, povreda, nanesena u toku rata i dalje se razvija i oblikuje u odnosu na odgovor društva i politike. Psihosocijalna trauma, kao duboka emocionalna rana je, ustvari, odgovor na socijalnu i političku destrukciju koja prevladava kapacitete osoba da se sa njome nose na adekvatan način.

Naša kultura tišine izolira pojedinca i slabi i njih i grupe i dovodi do susprezanja osjećaja koji, opet, vode do dalje kumulacije stresa i na neki način i za neko vrijeme izrazi se kroz ili simptome psihosomatike, ili kroz socijano neprihvatljivo ponašanje.

Trauma podrazumijeva doživotnu ranjivost osobe koja pod odre-đenim okolnostima može dovesti do patoloških simptoma i povlače-nja iz društva. Posljedice poremećaja izazvanih traumom, osim pato-loških simptoma, mogu dovesti do prekidanja porodičnih odnosa, gubljenja zaposlenja; postaju socijalni slučajevi, što na nivou društva utiče na povećanje siromaštva.

To vodi individualnom osjećanju napuštenosti, što značajno uma-njuje nivo mehanizama za prilagođavanje što onda prozvodi nefunk-cionalne osobe koje ne mogu naći svoje mjesto u društvu. Lanac se ne prekida tu, nego nastavlja svoju destruktivnu kampanju uništa-vajući porodice i započinje fenomen poznat kao među-generacijski prenos trauma, uglavnom na djecu.

95


Takođe, ove traumatizirane osobe ispoljavaju pojačanu agresiv-nost, uglavnom u svojim porodicama, tako da se javlja nasilje čija su pozadina traumatična iskustva.

Potiskivanje simptoma traume koje se dešava širom BiH, kao od-brambeni mehanizam i koji se čini efikasan u trenutku, može izazvati određene neriješene probleme nastale na osjećanjima mržnje i želje za osvetom što onda vodi do ponavljanja konflikta.

Fenomen poznat kao “traumatic clothes”, koji objašnjava fragmen-te trauma, ne dozvoljava pojedincu da sakupi sjećanja u jedno zajed-ničko i da nastavi živjeti sa prošlošću i gleda u budućnost.

Dakle, posmatrajući traumu kao psihološki proces, koji se i dalje oblikuje vanjskim uticajima, možemo vidjeti i kako ona utiče na funk-cioniranje porodice. Dijete koje je rođeno čak poslije direktnog trau-matskog događaja može postati dio traumatskog procesa.

Iako direktne žrtve oko njega pokušavaju da zaborave teror koji su proživjeli, i daju sve od sebe da to drže na distanci od svoje djece, ipak i na taj način snažno utiču na njihovo odrastanje i njihovo poimanje života i vrijednosti.

Dakle, da bismo govorili o našem društvu na našem putu ka de-mokratizaciji i stabilnosti mi više ne smijemo izbjegavati da govorimo o prošlosti, o individualnim patnjam i ranama. I svi ti procesi trebalo bi da se sinhronizirano dešavaju i prate jedni druge.

Ozdravljenje započinje rehabilitacijom i integacijom žrtava i to mora biti sastavni dio procesa transformacije našeg društva.

Rehabilitacija podrazumijeva jedan dugoročan i multidimenzio-nalan proces koji iziskuje intervencije nanekoliko nivoa (individuani, grupni, makro...).

Na individualnom nivou moguće je postići da oni koji su pogođeni traumom uspiju integrirati traumatsko iskustvo i živjeti sa tim izvan uloge žrtve. Međutim, jako je važno kako se društvo i socijalni procesi odnose prema traumi i kolektivnoj patnji, jer to je osnova građenja mira kod nas.

96


Neophodno je razumjeti da procesi žalovanja kod osoba koje ima-ju nestale članove obitelji, ne mogu ni započeti dokle god se ne obavi sahrana i započne ritual žalovanja.

Tok žalovanja određuje da li će osoba integrirati taj gubitak u sebi i započeti proces ili će se to odgođeno žalovanje reflektirati na njegovo psihofizičko zdravlje?

Potrebno je da građani razumiju zašto se dešavaju konflikti i zašto imamo osjećaj da stojimo u jednom mjestu ili čak da se ide unazad.

Kada govorimo o prošlosti, moramo prihvatiti da govorimo i o kul-turološkim aspektima a ne samo pravnom ili medicinskim. Kulturo-loški za nas je njegovanje spomenika, spomen-obilježja, što je jedan važan segment oporavka društva.

Jer, sjećanje jeste jedan proces transfomacije iz prošlosti u sadaš-njost, to je kontinuiran proces diskusija iz kojih mogu proizaći per-spektive razvoja.

Kažnjavanje počinitelja ratnih zločina predstavlja principijelno najvažniji segment u procesu ozdravljenja, jer na taj način država tj. sistem daje priznaje žrtvama, njihovim patnjama i gubicima i vraća povjerenje u pradvu i moralni kredibilitet države.

Reference:Judith Hartman, „Trauma i oporavak”Teufika Ibrahimefendić, “Liječenje preživjelih, žrtava ratnog silovanja”, Prva međunarod-na konferecija o ratnom silovanju, 2008.Jasna Zečević, “Kontekstualni psihosocijalni model rada sa žrtvama torture”, 2009.Dr Monika Hauser, “Rat protiv žena i njihov otpor”, bilten Medica 1/96.Dr David Becker,”Nošenje sa posljedicama organiziranog nasilja u radu sa traumom”, 2006.Vive Žene, Centar za terapiju i rehabilitaciju, Terapijski protokoli i Studije slučajeva (doku-mentacija).Izvještaj OHCHR, april 2006.

97


Fadila Memišević

Dnevnik majke ubijenog Djeteta u opkoljenom Sarajevu

Za Emiru Ibrahimagić, autoricu Dnevnika, 20. septembar 1992. bio je najteži dan u njenom životu. Tog dana njen devetogodišnji sin Sa-mir ubijen je od četničke granate u naselju Alipašino Polje u Sarajevu. Pored Samira, istog dana i na istom mjestu, ubijeno je još sedmero djece. Patnja zbog gubitka voljenog djeteta navela je ovu majku da piše Dnevnik u kojem hronološki bilježi događaje i bijedu svakodnev-nog življenja pod stalnom minobacačkom i snajperskom vatrom u razrušenom Sarajevu, čija je opsada trajala više od 1.400 dana.

Autorica u Dnevniku opisuje ne samo svoja osjećanja, već preci-zno vodi evidenciju o napadima koje agresor poduzima na Sarajevo, broj ubijenih i ranjenih, stanje na pojedinim pravcima i dijelovima i mnoga druga zapažanja. Dnevnik je tako precizan da bi svaki vojnički izvještaj mogao korigovati. On istovremeno ilustruje, na veoma pla-stičan način, zbivanja i na drugim ratištima izvan Sarajeva, prodore i stradanja nedužnih ljudi, opisuje mirovne pregovore koji služe samo za pokriće vojnih akcija koje vode Srbi. Zato i ne čudi zapažanje da su primirja najteža kada ih Srbi zaključe, jer tek tada strada stanovništvo od njihovih akcija i razaranja.

Tako je 10. oktobra 1992. autorica u Dnevniku zapisala: “Četnici sve više napreduju, neprestano nas bombarduju. Donesena je rezolucija da ne smiju koristiti avione, a oni ih i dalje koriste. Danas su bombar-dovali Gradačac, slobodnu teritoriju Brčkog i Gračanicu. Kakve rezlu-cije, kakve “trice”… Svaki dan ima mnogo žrtava, a najviše od granata“. Dan kasnije u Dnevniku je zabilježila:

„Sinoć su oni brdjani granatirali Dom siročadi `Ljubica Ivezić` i na-pravili pravi masakar. Troje djece je odmah poginulo, a 18 teško po-

98


vrijedjeno… Još nikakve vojne pomoći nemamo od svijeta. Pustili su nas na milost i nemilost brđanima. Stalno granatiraju Sarajevo. A Gradačac je još uvijek najviše ugrožen. Četnici ne prestaju u svojim planovima.“

“Od 1. do 7. novembra 1992. godine u organizaciji UNICEF-a pro-glašena je nedjeljom mira za djecu. Od mira ni traga. Naprotiv, borbe su žestoke i mnoga djeca ginu. Četnici napadaju sa velikim snagama sve naše gradove. U najtežem položaju su sada Olovo, Gradačac, Sre-brenica Brčko i Sarajevo. Ovdje je svaki dan najmanje deset ubijenih ljudi.”

“U Americi Bil Klinton pobijedio na izborima. U tzv. Jugoslaviji Pa-nić na drugom vijeću dobio povjerenje i ostao predsjednik Vlade.”

U Dnevniku je 10. novembra 1992. zapisano: „Bila je teška noć, čuli su se fijuci granata i pješadijska pucnjava. Kod plavog nebodera pala je iznenada granata i ubila petero ljudi i mnoge ranila. Poginuo je i 10-to godišnji dječak. Tako se svaki dan gine i gine, a svijet ne reaguje. Konvoji koji su krenuli za Split i Beograd zaustavljeni su na Kobiljači. Iz autobusa su izdvojili sve Muslimane, dok su Hrvatima dozvolili da nastave put. Karadžić bi volio da sve Srbe iseli iz Sarajeva, pa da onda Sarajevo sravni sa zemljom”.

12. 11. 1992.

“U ovom tužnom, mračnom kišnom i hladnom danu smo i dalje (nakon 30 sati) bez struje. Iz Srbije opasno prijete. Srpski pisac i akade-mik Dobrica Ćosić piše na sve strane da treba zaštititi Srbe u istočnoj Hercegovini. Karadžić opet poručuje da će svim sredstvima zaštititi srpsku BiH. A svijet, ko` svijet – donosi samo rezolucije koje niko, a posebno agresor, ne poštuje i ne sprovodi.

Sa konvojima je stalo, potpuno su obustavljeni.

99


Od 18-og primirja koje je do sada zaključeno, kao što je i do sada bilo – veliko NIŠTA. Četnicima ne treba vjerovati, jer oni kad potpisuju primirje u svojim glavama imaju skovane planove šta raditi i šta dalje razarati. Cijelo prijepodne napadaju Gradačac, Maglaj, Brčko, Mostar i centar grada Sarajeva.”

Po svojoj namjeri Dnevnik, koji je pisan u formi razgovora majke sa ubijenim sinom u opkoljenom Sarajevu, nije literarno djelo. On je au-tentično svjedočenje o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i ličnoj trage-diji. Svjedočenje o neizrecivoj boli i ljubavi prema ubijenom Samiru, ali i o ljubavi prema svojim najmilijim, kćerki Samri, suprugu Omeru, majci, sestri, bratu koji se nalaze u Brčkom i sa kojima, zbog ratnih dejstava, nema nikakve veze.

Ovo nije svjedočenje samo jedne majke. Čitajući poresni Dnevnik majke Emire, u mislima sam bila sa hiljadama majki Srebrenice koje smisao svog tužnog života nalaze u prekopavanju masovnih grob-nica tražeći kosti ubijenih sinova, muževa, braće i rođaka. Jedina ra-dost ovih majki je da nadju kosti svojih najmilijih i da ih ukopaju po Božijim i ljudskim zakonima. Ove majke svaki dan obilaze mezarje u Potočarima, gdje nalaze olakšanje učenjem Fatihe za sve one koji su ekshumirani, identificirani i tu ukopani.

I Emira je doživjela olakšanje nakon prve posjete Samirovom me-zaru. Ona piše u svom Dnevniku:

„Pošto na tvom mezaru ima puno kadifica, ja svaki put uberem 4-6 komada, stavim ih u malu vazicu i držim na polici svog kreveta. Često ih mirišem, jer osjećam da u tom cvijeću ima i tvog mirisa pošto je iz zemlje koja tebe prekriva, ljubavi moja najveća. I tvoja sestra Samra na tvom mezaru pomiriše i poljubi svaki cvijet kao da želi kroz zemlju poslati tebi riječi ljubavi i pažnje.“

Ova knjiga govori o emocijama koje su dijeljene sa drugima. Emo-cijama koje su bile tragične ali ponekad i nježne. Tako je autorica 16. juna 1993. u Dnevniku zapisala:

100


„Posjetila me radnica koja je sa mnom radila u Zajednici DD. Pre-nijela mi je pozdrave i izraze saučešća iz Zajednice (tamo imam mno-go prijatelja i dvije dobre drugarice). Ispričala mi je tragičnu sudbinu moga direktora Cvijetić Dušana i njegove supruge, koje su četnici ubi-li u Trnovu, jer nisu bili istomišljenici. Mnogo mi je žao Cvijetića, veo-ma sam ga cijenila kao čovjeka i nikada mi nije smetalo što je Srbin, kao ni njemu što sam ja Muslimanka. Četnici na svirep način ubijaju i Srbe koji ne misle i ne rade ono što oni rade”.

Za mene ovaj Dnevnik predstavlja autentičan dio naše istorije, nije nikakva zavjera ili imaginacija, to je istina koja će onima koji su činili zločine pomoći da se ogledaju u ogledalu vlastite prošlosti kako bi javno priznali da im je žao i da se stide zbog onoga što su učinili.

Hiljade ljudi je mrtvo, hiljade tuguje. Pomirenje za one koji su pre-živjeli nije moguće bez priznanja krivice i zadovoljenja pravde.

Sudbinu nema samo čovjek već i knjiga, ona mnogo kazuje i opo-minje, pomaže da se iskaže osjećanje, ali i da istina ostane dostupna i generacijama koje dolaze iza nas. Ovaj Dnevnik je mali dug nas živih da istinom svjedočimo za sve one koji su izgubili svoj život u opkolje-nom Sarajevu i drugim gradovima Bosne i Hercegovine.

101


Prof. dr. Faruk Čaklovica

GODINE OPSADE UNIVERZITETA U SARAJEVU

Kada govorimo o opsadi Univerziteta u Sarajevu, moramo je po-smatrati u kontekstu agresije na Bosnu i Hercegovinu i dešavanja na drugim bosanskohercegovačkim univerzitetima.

Tamo gdje se branila država Bosna i Hercegovina, uništavani su svi kulturno-historijski i obrazovni objekti, sve institucije koje državu čine državom, dok se u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, gdje se organizovala secesionistička vlast, vodila neprimjerena kampanja protiv drugog i drugačijeg; na djelu su bili etničko čišćenje i drugi zlo-čini protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Univerzitet u Sarajevu, najstarija i najznačajnija nastavno-naučna ustanova u Bosni i Hercegovini, nije bio slučajna meta velikosrpskog agresora. Analize pokazuju da je više od 50 odsto nastavnog kadra svojom voljom, bez ikakvog pritiska, napustilo Univerzitet, od kojih su neki prihvatili ideologiju, politiku i praksu velikosrpskog projekta fašističkog karaktera sa genocidnom namjerom da se unište Bošnjaci kao nacionalna i vjerska skupina.

Jedan broj srpskih intelektualaca sa rukovodnih pozicija je napu-stio Sarajevo, što je dodatno otežalo rad mnogih institucija. To jasno upozorava na smišljenu strategiju, kojom su se grad Sarajevo i Univer-zitet trebali dovesti u nemoć, kolaps, a računalo se da će ubijanjem pameti uništiti svaku mogućnost za opstanak, a time odvesti narod i državu u nestanak.

Uništenje Nacionalne i univerzitetske biblioteke, koja je bila smje-štena u gradskoj Vijećnici, te Orijentalnog instituta, predstavlja poku-šaj zatiranja bosanskih korijena i višestoljetne bosanskohercegovačke

102


kulture i tradicije, što se uklapa u najmonstruoznije poruke agresije, a to je brisanje svjedočenja prošlosti i svekolikog identiteta.

Činom potpunog uništenja porodilišta „Zehra Mujdović“, Dječije klinike, te niza obdaništa u Sarajevu agresor je namjeravao prekinu-ti životnu reprodukciju stanovništva, kako bi grad bez djece i života postao avetinjski i nemoguć za življenje. U toku ratnih razaranja četiri fakulteta Univerziteta u Sarajevu su ostala bez svojih zgrada (Poljopri-vredno-prehrambeni, Šumarski, Fakultet za saobraćaj i komunikacije i Elektrotehnički fakultet), dok su zgrade drugih fakulteta i akademi-ja granatirane i ozbiljno devastirane. Ukupna šteta koja je nanesena Univerzitetu se procjenjuje na 300 miliona dolara.

Ukupan broj profesora i drugih zaposlenika koji su napustili Uni-verzitet je 992. Pored njih, koji su otišli na drugu stranu, agresorskom rukom su ubijena 143 studenta, 53 nastavnika i saradnika i 61 pripad-nik tehničkog i administrativnog osoblja.

Nakon hiljadugodišnjeg zajedničkog života, poslije agresije, ostala je porušena Bosna i Hercegovina, razoreno Sarajevo, teško oštećene nastavno-naučne institucije Univerziteta od srpskog agresora i nje-govih kolaboracionista. S tim u vezi ne možemo a da se ne zapitamo – ko su njihovi učitelji i inspiratori, kako je to zlo doživjelo erupciju s namjerom rušenja obrazovnih institucija svih nivoa?

Takvih pojedinaca bilo je, nažalost, i na samom Univerzitetu u Sa-rajevu. Neki su danas na drugim univerzitetima, neki su počinili suicid, a neke je stigla presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu, kao što je to slučaj sa Biljanom Plavšić, bivšom profesoricom Univerziteta u Sarajevu. Ona je odslužila zatvorsku kaznu u trajanju od 11 godina nakon što je priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti, uključujući i progon Bošnjaka i Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine.

A mi smo, uprkos svemu, pokazali da je narod neuništiv, u nje-govoj nutrini je nepokolebljivost, snaga koja je neiscrpna; kojeg ne mogu pobijediti nikakve granate, zastrašivanje i prijetnje. Pod kišom granata i ostalog agresorskog oružja održavana je nastava u podru-mima, skloništima i općenito neuslovnim prostorima. Uprkos nepod-nošljivim ratnim uslovima života grada u opsadi, polagani su ispiti i branjeni su magistarski i doktorski radovi. Ta borbenost i otpornost

103


u teškim vremenima rata dokaz su neuništivosti duha ovog grada i ovog naroda, moći, snage i volje da se podignute glave izađe iz kata-klizme.

Univerzitetski nastavnici iz Sarajeva su u stravičnim uslovima op-sade pokazali cijelom svijetu kako se brani dostojanstvo akademske zajednice, radeći svoj posao sa ljubavlju, učeći studente o univerzal-nim vrijednostima čovječanstva i civilizacijskim tekovinama, o antifa-šizmu i humanizmu, o patriotizmu i solidarnosti.

I pored ratnih razaranja koja je doživio, devastacije objekata i opre-me, kao i kadrovskog osiromašenja i enormnog pada broja studena-ta, Univerzitet u Sarajevu je i po nastavnoj i po studentskoj strukturi ostao u multinacionalnom sastavu, koji daje poseban kvalitet i podrš-ku konceptu dijaloga, najznačajnijem alatu za izgradnju mira i stabil-nosti u društvu. Ovo je još jedna potvrda da Univerzitet u Sarajevu u kontinuitetu promovira tradicionalne, historijske, kulturne, naučne i umjetničke vrijednosti ovog dijela Evrope.

Nažalost, borba agresora se i danas nastavlja, u ovom trenutku u obrazovno-odgojnom procesu... Zato je ovo prilika da ukažemo na problem koji postoji u našem okruženju, odnosno na anahrone tren-dove u obrazovanju, a odnose se na udžbeničku literaturu, odabir predavača-nastavnika isključivo po nacionalnoj pripadnosti, odobra-vanje postojanja „dvije škole pod jednim krovom“ ili forsiranje isključi-vo jednonacionalnih škola. To se pravim jezikom zove aparthejd, od-nosno proizvodnja nekompetentnih i konfliktnih budućih edukatora. Mi se suočavamo sa praksom da u Bosni i Hercegovini, na prostoru gdje je počinjeno etničko čišćenje i genocid, imamo i poslije 20 godi-na predstavljanje tog fašističkog pohoda i kraha kao trijumf.

Ovo se ne smije više tolerisati. Zato moramo raditi na pomirenju i putem obrazovnih institucija. Ne smijemo dozvoliti nastavak geno-cida u smislu poricanja nedjela i pokušaja izjednačavanja, kako bi se stvorio utisak da su svi jednako krivi. Kada su svi jednako krivi, onda niko nije kriv. Svako se lično mora suočiti sa svojim nedjelima, kako bi se ubrzao proces pomirenja. A jedini način da krenemo u svjetliju budućnost jeste priznavanje krivice. Za pomirenje je važna istina koja mora zauzeti odgovarajuće mjesto u nastavnim planovima i progra-

104


mima visokoškolskih ustanova društvene, humanističke i umjetničke provenijencije.

Naš bezrezervni odnos prema multinacionalnom biću Univerzi-teta može se sagledati i u ovo vrijeme, kada u kontinuitetu imamo očuvanu komponentu multinacionalnosti, kako u studentskoj tako i u nastavničkoj populaciji. U isto vrijeme, dok mi nastavljamo sa promo-cijom multietničkih vrijednosti kao civilizacijskim dostignućem, na drugoj strani imamo još uvijek arhaian, konzervativan i dekadentan odnos prema ovim vrednotama koje su univerzalne.

U postratnom periodu svjedočimo o povratku jednog broja na-stavnika i saradnika, što smo i dokumentovali u publikaciji „Bez koga je ostao i opstao Univerzitet u Sarajevu“. Ovo djelo je nastalo kao od-govor na tvrdnju nekih medija da je Univerzitet u Sarajevu etnički oči-šćen. To i jeste bila strategija iz perioda agresije. Ovakvi zlonamjerni napisi u medijima nisu ništa drugo nego nastavak metoda specijal-nog rata, koji je bio važan segment strategije Miloševićeve fašističke politike iz perioda 1992.–1995. godine. Time se pokušava izjednačiti žrtva i agresor, s ciljem relativiziranja istine o etničkom čišćenju, opsa-di gradova, genocidu i drugim zločinima koje je agresor počinio.

Na tragu evropske humanističke tradicije Univerzitet u Sarajevu je bio i bit će jedan od oslonaca mira, prosperiteta i progresa na pro-storu Bosne i Hercegovine i šire. Sadašnjim i budućim generacijama šaljemo trajnu poruku da jedino obrazovanje može biti put za bolju i sretniju budućnost.

Prateći evropske reformske procese u visokom obrazovanju Uni-verzitet je 2005. godine započeo s primjenom odredaba Bolonjske deklaracije. Implementirani su svi segmenti reforme uključujući tro-ciklusni sistem, mobilnost studenata i nastavnika, kao i pripreme za proces akreditacije.

Univerzitet u Sarajevu je ponosan na organizaciju mnogobrojnih manifestacija kojima promoviše savršenstvo življenja.

105


Prof. dr. Kasim Trnka

Diplomatska borba za oDbranu sarajeva

Branitelji Sarajeva, kao i predstavnici Republike Bosne i Hercego-vine u mirovnim pregovorima, bili su svjesni da se borbom za Bosnu i Hercegovinu brani i Sarajevo, ne samo kao njen glavni grad, nego i kao simbol vjekovne državno-pravne tradicije, multikulturalnosti, za-jedničkog života i civilizacijskih dostignuća. I obrnuto, herojska odbra-na Sarajeva snažno je jačala pregovaračku poziciju patriotskih snaga u diplomatskoj borbi za odbranu Bosne i Hercegovine. Na simboličkoj ravni, velike sile i drugi relevantni faktori međunarodne zajednice, i prijatelji i neprijatelji, visoko su cijenili ili su bar morali uzimati u obzir ključno opredjeljenje legitimnih predstavnika vlasti i patriotskih sna-ga da, i u najtežim uslovima opsade i ratnih dejstava, nisu pomišljali na dislokaciju iz Sarajeva na druge dijelove slobodne teritorije.

Zbog izuzetnog značaja Sarajeva, agresija na Bosnu i Hercegovinu je praktično počela na njegovim ulicama sa namjerom da se rušenjem državnih institucija okonča proces destrukcije ustavnog uređenja ze-mlje započet nasilnim i protivustavnim uspostavljanjem paradržanih tvorevina – Srpske republike BiH i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Velike svjetske sile, vođene svojim interesima, nisu željele prepoznati stvarne uzroke niti karakter rata koji je nametnut Bosni i Hercegovini. Otuda sterilni diplomatski pokušaji, prvenstveno Evropske zajednice, da se različitim mirovnim planovima pokuša zaustaviti stravičan rat. Evropski mirovni planovi, od Kutiljerovog, preko Vens-Ovenovog do Oven-Stoltenbergovog, samo su pokušavali urušiti državnost Bosne i Hercegovine nudeći, na kraju, nestanak države i uspostavljanje tri nacionalne republike u labavoj uniji.

106


Svaki od ovih, a i kasnijih mirovnih planova, nudili su, eksplicitno ili implicitno, odgovarajuća ustavna rješenja za Sarajevo. Kasniji plano-vi, Vašingtonski i Dejtonski, nastali pod američkim liderstvom, nisu se oslobodili natruha ranijih planova i kada je u pitanju pozicija Sarajeva. U zavisnosti od koncepta pojedinih planova i od projektovanog nivoa etničke podjele, varirala su i predložena rješenja za Sarajevo. Kretala su se, od koncepta distrikta (koji se, u jednoj fazi, odnosio samo na zgrade institucija Unije, da bi, u drugoj, obuhvatao širu, ali neprecizno definisanu teritoriju), preko UN-zaštićene zone i grada pod upravom UN-a, do preciziranja Sarajeva kao glavnog grada Federacije BiH i, na kraju, kao glavnog grada i države Bosne i Hercegovine. Povlače-njem međuentitetske linije koja je, protivno međunarodnom pravu, priznala osvajanja stečena upotrebom sile, oskrnavljena je prirodna, urbana, ekonomska i tradicionalno gravitaciona struktura grada. Ipak, zahvaljujući hrabrosti i nepokolebljivosti njegovih građana i branite-lja, Sarajevo je sačuvalo svoje ključne vrijednosti simbola savremenih demokratskih i civilizacijskih vrijednosti.

Posljedice agresije i ratnih događanja ipak su ostavile duboki trag, kako na njegove građane, tako i na velike nedostatke i nedorečenosti u njegovom sistemskom pozicioniranju. Nenadoknadive su ljudske žrtve, ogromna su stradanja civilnih i vojnih žrtava rata, velika su ma-terijalna razaranja i gubici, teško je nadoknadivo zaostajanje u ma-terijalnom i naučno-tehnološkom razvoju. U sistemskom pogledu, ustavna pozicija Sarajeva kao glavnog grada države i Federacije ni do danas nije ustavno i zakonski uređena u svim aspektima toga pojma. Naprotiv, ustavno i zakonsko pozicioniranje Kantona Sarajevo i Grada Sarajeva je nekonzistentno i puno konfliktnih situacija. Urbana, soci-jalna i ekonomska cjelina neprirodno je podijeljena u nadležnostima i dosegu vlasti Grada i Kantona. Ovi i brojni drugi problemi i nekon-sekventna rješenja ukazuju na potrebu mnogo većih napora kako bi se Sarajevo izrazilo i funkcioniralo u punom kapacitetu svojih tradici-onalnih vrijadnosti i potencijala.

107


Florence Hartmann

Opsada sarajeva - MilOševićevi pOkušaji da zavara i ObMane MeđunarOdnu zajednicu

Iako se naširoko pretpostavljalo, puni opseg srbijanske podrške i mehanizmi kojima je to postignuto nisu bili poznati javnosti sve do suđenja Miloševiću. Suđenje Miloševiću je rastjeralo neizvjesnost koja je okruživala deceniju zločina. Podiglo je veo sa Miloševićevog zavaravanja kojim je pokušao da obmane svijet, a naročito svoje me-đunarodne sagovornike.

Ovo zavaravanje je bilo kreirano kako bi ih se ubijedilo da Srbija ne učestvuje u ratu u Bosni i Hercegovini, da on nije imao stvarni uticaj na događaje, da je pomoć Srbije vojsci i rukovodstvu bosanskih Srba samo humanitarne prirode, da se on protivio opsadi Sarajeva i da je koristio koliko god je imao uticaja na Mladića i Karadžića da zaustavi granatiranje, ali nije imao moć da kontroliše rukovodstvo bosanskih Srba.

Naravno, već smo tada znali da Milošević laže svijetu, što je bio dio njegove strategije. Međutim, od tada smo dobili sveobuhvatne infor-macije zasnovane na velikom broju dokumentovanih dokaza koji će ostati dostupni historičarima i istraživačima. A to je važno, jer se ne radi više o tome šta smo MI znali, već šta SVIJET sada zna.

Tokom rata, mnoge predstavnike međunarodne zajednice je Mi-lošević obmanuo. Vjerovali su da je on imao samo ograničen uticaj na rukovodstvo bosanskih Srba i da opsada Sarajeva nije u njegovim rukama. I oni su ostavili za sobom veliki broj dokumenata koji po-kazuju Miloševićevo javno izrečeno protivljenje snajperisanju i gra-natiranju Sarajeva, njegove pozive da se počinioci zločina kazne, ili

108


njegova uvjeravanja na međunarodnim konferencijama i sastancima da je Sarajevo „muslimanski grad“ kojeg Srbi ne trebaju kontrolisati. Ti dokumenti su našli svoj put do advokata i istražitelja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i prvo su protumačena kao oslo-bađajući dokaz.

Nekoliko mjeseci prije početka suđenja, Tužilaštvo MKSJ nije mo-glo pronaći nijednog svjedoka ili direktni dokaz koji ukazuju na to da je Milošević podržavao opsadu Sarajeva. Naprotiv, svi međunarodni svjedoci su ukazivali na to da se on protivio i nedvosmisleno osuđi-vao, privatno i javno, oružani teror nad civilnim stanovništvom koje je živjelo u Sarajevu. To je dovelo tim Tužilaštva do toga da razmatraju da iz optužbe odbace optužbe za Sarajevo.

Dio tima je tumačio dostupne dokaze koji ukazuju na to da Milo-šević nije imao teritorijalne težnje nad Sarajevom i da se dugotrajno žrtvovanje građana Sarajeva nije uklapalo u njegovu politiku nastoja-nja da zadrži međunarodne simpatije za srpsku stvar.

Vjerovali su da dostupni dokazi nisu dovoljno jaki da povežu gra-natiranje sa Miloševićem uprkos nekim dokazima koji su ukazivali na to da je Srbija, čiji je on bio predsjednik, pružala finansijsku i logističku podršku za nastavak opsade i da su, u nekim slučajevima, vojne snage iz Srbije bile uključene u etničko čišćenje predgrađa Sarajeva, kao i u nekim vojnim operacijama povezanim sa opsadom. Po njihovom mišljenju, bilo je, ipak, „previše prepreka da se slučaj dobije“ i nimalo dokaza da je Milošević učestvovao u planu rukovodstva bosanskih Srba da opkole Sarajevo i da granatiraju njegovo stanovništvo goto-vo četiri godine. Drugim riječima, smatrali su da Sarajevo nije bilo dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je povezan sa ostalim dijelo-vima optužnice.

Prvobitno, opsada Sarajeva nije bila dio istrage. Kada je odlučeno u Uredu tužioca da „bosanska optužnica“ protiv Miloševića, posljednja od tri optužnice, treba da sadrži i opsadu Sarajeva, korišteni metod se sastojao iz uključivanja dokaza iz slučajeva Stanislava Galića i Dra-gomira Miloševića, kako bi se angažovalo manje resursa u priprema-ma za suđenje. Ova dva slučaja koja još nisu bila na suđenju (suđenje Galiću je počelo u decembru 2001. i trajalo do sredine 2003. godine)

109


sastojali su se od specifičnih incidenata snajeperisanja i granatiranja koje je, zaista, bilo gotovo nemoguće povezati sa Miloševićem „izvan razumne sumnje“.

Drugi dio tima je insistirao da se slučaj treba zasnovati na samo jed-nom ili dva reprezentativna incidenta granatiranja, pokazujući time teoriju odgovornosti fokusirajući se na činjenicu da je komandante Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) plaćala Vojska Jugoslavije, da su vojne aktivnosti SRK zavisile od zaliha iz Beograda i da je Milošević imao kontrolu i uticaj na Vojsku RS i rukovodstvo bosanskih Srba. Ti advokati i istražitelji su nastavili istraživati u tom pravcu na osnovu mišljenja da je Sarajevo bilo dio opšteg srpskog plana - združenog zločinačkog poduhvata u Bosni, a Milošević njegov centralni član.

Dokazi koje su sakupili potvrdili su da su bili upravu. Pokazali su da je Miloševićeva zločinačka odgovornost bila povezana sa de facto kontrolom koju je imao nad JNA putem njegovog uticaja na (1) Pred-sjedništvo SFRJ, (2) komandante Vrhovnog štaba (Kadijević, Adžić, Pa-nić), (3) finansiranje JNA, (4) postavljanje lojalnih JNA oficira. Vojska RS i Vojska Jugoslavije su nastale iz JNA i tokom cijelog rata VRS je dobi-jala logističku podršku VJ, finansiranje VRS i VJ je dolazilo iz jednog fi-nansijskog plana nad kojim je Milošević imao punu ovlast. Zaista, kao istaknuti član Vojnog savjeta odbrane Savezne republike Jugoslavije Milošević je imao de jure kontrolu nad Vojskom Jugoslavije i de facto kontrolu nad Vojskom RS preko njegove kontrole nad visokorangira-nim oficirima koji su bili u službi VRS. Pored toga, Milošević je imao i de jure i de facto kontrolu nad MUP-om Srbije i Službom državne be-zbjednosti (DB), čije su snage bile prisutne u Sarajevu i oko Sarajeva.

Podjela unutar tima Tužilaštva zaduženog za slučaj Milošević nije izblijedila sa početkom suđenja. Kada je tokom iznošenja dokaza od strane Tužilaštva Pretresno vijeće naredilo podnošenje skraćene do-punjene optužnice, dio tima je ponovio da „imajući u vidu činjenično stanje“ i „veličinu i kompleksnost slučaja“ slučaj Sarajeva treba odba-citi bez predrasude, naročito što, kako su rekli, „čak i ako bi se presuda donijela na osnovu Sarajeva, bilo bi malo vjerovatno da će to napra-viti značajnu razliku, ili ikakvu, na presudu Miloševiću na osnovu pre-ostalih optužbi“.

110


U njihovoj odluci iz juna 2004. godine o prijedlogu odbrane za oslobađajućom presudom, sudije MKSJ su skratile debatu. Oni su za-ključili da je bilo dovoljno dokaza da „Pretresno vijeće bude zadovolj-no izvan razumne sumnje“ da bi Milošević mogao biti kriv za zločine protiv čovječnosti u Sarajevu, jer su dokazi koje je navelo Tužilaštvo tokom suđenja pokazali da je on bio član združenog zločinačkog po-duhvata koji je između aprila 1992. i novembra 1995. godine planirao, pripremao i izvršio snažni vojni pohod artiljerije, granatiranja i snaj-perisanja Sarajeva u trajanju od 44 mjeseca tokom kojih su civili bili ili namjerno gađani ili žrtve nasumične vatre po dijelovima grada za koje se znalo da žive civili.

Da su optužbe za Sarajevo bile odbačene, veo sa Miloševićeve obmane nikada ne bi bio potpuno podignut. Istraživači i historičari bi se i dalje oslanjali na nepregledne dokaze Miloševićevog stalnog protivljenja opsadi Sarajeva i tumačili bi oslobađajuće dokaze koji su, zapravo, optužujući dokazi. Činjenica da je Milošević mogao koristiti svoju kontrolu ili uticaj da pomogne bosanskim Srbima u Sarajevu ili drugdje (kada je smatrao da je u njegovom interesu da tako postupi) značila je da je taj uticaj i kotrolu mogao koristiti i da spriječi ubija-nje civila i razaranje grada. Njegova uspješna nastojanja da u nekim posebnim slučajevima spriječi granatiranje Sarajeva samo pokazuje, što je i nekoliko visokorangiranih bivših pripadnika UNPROFOR-a i posvjedočilo na sudu, da su bosanski Srbi odgovarali na njegove za-htjeve i da su njegova kontrola i uticaj imali efekta.

Uprkos nepostojanju presude, suđenje Miloševiću je dosta posti-glo. Stavilo je tačku na Miloševićeve obmane, uključujući i njegovu obmanu oko opsade Sarajeva.

Prevela: Amra Hodžić

111


Prof. dr. David Pettigrew

GENOCID I MEĐUNARODNA INTERVENCIJA: PROBLEMATIČNO NASLIJEĐE DEJTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA 1995.-2012.

Kada je proglašena Republika Srpska u 1992. godini, deklaracija o osnivanju je sadržavala u sebi i jezičko i konceptualno nasilje. Do-slovno značenje naziva je “Srpska Republika” i implicirala je da je to teritorij “od i za srpski narod”, u kojoj ne-Srbi nisu dobrodošli. To je bilo jezičko nasilje, jer je teritorij Republike Srpske bio nametnut područ-jima gdje su živjeli i Bošnjaci i gdje, u mnogim slučajevima, oni su bili neosporna većina.

Tragično, jezično nasilje nametanjem Republike Srpske uskoro će postati fizičko nasilje, kao i nasilje u cilju isključenja ili protjerivanja Bošnjaka sa tog područja. Kao što je dobro dokumentirano, fizičko nasilje sastojalo se od progona, istrebljenja, ubistava, deportacije, ne-humanih djela i drugih zločina. Od Foče do Višegrada, od Srebrenice do Zvornika, od Bijeljine do Prijedora, Republika Srpska je stvorena na temeljima ratnih zločina, uključujući genocid i zločine protiv čo-vječnosti. Više od 350 masovnih grobnica otkrivene su na području Republike Srpske, a ljudski ostaci bošnjačkih žrtava još uvijek se iden-tificiraju. Nije nam promaklo da su lideri-osnivači Republike Srpske svi optuženi, suđeni ili osuđenih za ratne zločine.

Republika Srpska je naknadno priznata i dobila legitimitet Dej-tonskim mirovnim sporazumom 1995. godine. Iako je Dejtonski spo-razum okončao genocidnu agresiju, priznavanje Republike Srpske može se tumačiti i kritizirati kao nagradu za uspješan genocid. Otuda, pitanje za međunarodnu diplomatsku zajednicu je sljedeće: „U našem vremenu, nakon Aušvica i Treblinke, i uz postojanje Konvencije o ge-

112


nocidu, kako je moguće da genocidna agresija bude nagrađena na ovaj način?“

Nadalje, u kojoj mjeri je Republika Srpska i dalje dehumanizirana zona isključenja, sedamnaest godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma? Ova zona isključenja ima obeshrabrujući učinak na Boš-njake da se vrate u svoje domove u Republici Srpskoj. Takvo dinamič-no isključenje ima oblik etničkog, pojačanog kulturnim indikatorima. Na primjer, pored teritorijalnih granica Republike Srpske, može se primjetiti izgradnja novih srpskih pravoslavnih crkvi diljem krajolika, crkvi koje su u nekim slučajevima izgrađene neposredno na ruševina-ma džamija. Osim toga, može se zabilježiti i deklaracija o ćirilici kao službenom pismu Republike Srpske i postavljanje isključivo ćiriličnih saobraćajnih znakova. U narodu koji koristi dva pisma je to nesretno dokazivanje o etničkoj različitosti. Također, mogu se naći istaknute plakate diljem Republike Srpske koje slave optužene ratne zločinace poput Vojislava Šešelja. Plakati sadržavaju provokativne ultranacio-nalističkih slike kao što su karte “Velike Srbije”, ili “Belih orlova”, što je oblik psihološkog terora usmjerenog protiv mogućih bošnjačkih po-vratnika. Bošnjaci koji traže podizanje spomenika u znak sjećanja na zločine u mjestima kao u Višegradu, Foči ili Keraterm, susreću se sa snažnim izazovima.

Konačno, kulturni krajolik, onečišćen je poricanjem genocida u Srebrenici od strane predsjednika Republike Srpske, kao i njegovom retorikom i podjele i odcjepljenja RS od BiH. Uz sve ovo, a i činjenice da su njihovi domovi uništeni, da su im jako male šanse za zapošljava-nje, Bošnjaci su obeshrabreni da se vrate da žive u Republici Srpskoj.

Raphael Lemkin, poznati poljsko-židovski pravnik koji je skovao termin genocid i zagovarao njegovo upisivanje u međunarodno pra-vo, napisao je da zločin genocida ima dvije faze: “prva je - uništavanje nacionalne strukture potlačene skupine i druga - nametanje nacio-nalne strukture tlačitelja.”1 Deklaracija o etničkom nazivu Republika Srpska unutar državnih granica Bosne učinilo je dominantnom srp-sku nacionalnost i inicirala nasilno uništavanje bošnjačke kulture u okviru te teritorije. Nakon priznavanja u Dejtonu, vlasti u Republici 1 Raphael Lemkin, Pravilo Osovine u okupiranoj Europi: Zakoni okupacije – Analiza vlade – prijedlozi za naknadu,

(Washington, D.C.: Carnegie zaklada za međunarodni mir, 1944.), str. 79 - 95.

113


Srpskoj sistematski su ustrajavali na aktivnom isključivanju bošnjačke kulture. Legitimacija Republike Srpske i njena genocidna ostavština, kao i njena politička kultura ekskluziviteta koja djeluje i danas su pre-preke pomirenju i pravdi. Konačno, u kontekstu Lemkinove navede-ne izjave, argumentirano se može reći da je genocid, koji je započeo 1992. uspostavom Republike Srpske, u određenom smislu, još uvijek u toku. Međunarodna zajednica se zato ne smije samo baviti zloči-nima iz prošlosti, već također mora pronaći način da se pozabavi pi-tanjem u kojoj mjeri Republika Srpska nastavlja i dalje postojati kao dehumanizirana zona isključivosti.

114

KORAK broj 26Umijeće sjećanja

Nepoznato pismo Rasima Delića Seferu Haliloviću

Lični doprinos dosadašnjem toku oružane borbe u našoj zemLji

Šira javnost ima pogrešnu predstavu o tome šta je Rasim Delić, do izbora za komandanta Armije RBiH 8. juna 1993. godine, radio u ratu na slobodnoj teritoriji naše zemlje. Njegovi protivnici uspjeli su, do-

brim djelom, da stvore predožbu kako je on te ratne dane, uglavnom, provodio u Logističkoj bazi u Visokom. A bilo je sasvim drukčije. Delić je, kao komandant Štaba Vrhovne komande OS RBiH – Odsjek Visoko, mnogo puta, po naređenju Sefera Halilovića, a i po vlastitoj procjeni, obilazio cijelu slobodnu teritoriju i prve linije odbrane, pomagao u organizovanju jedinica i Glavnom štabu Armije RBiH slao izvještaje i predlagao rješenja, koja je Halilović bezrezervno prihvatao. Koliko je Delić bio važna ličnost na slobodnoj teritoriji svjedoči i depeša iz de-cembra 1992. godine kojom mu Halilović saopštava da njemu mogu

Jablanica, 4. septembra 1993.: (Slijeva) Sefer Halilović, Rasim Delić, Zulfikar Ališpago Zuka, Vehbija Karić, Alija Lončarić i Rifat Bilajac

115

KORAK broj 26 Umijeće sjećanja

samo naređivati Alija Izetbegović kao vrhovni komandant i on, Sefer, kao načelnik Štaba Vrhove komande i niko više.

Ipak, 14. februara 1993. godine, u telefonskom razgovoru Sefer Halilović je kazao Rasimu Deliću da nije dovoljno iskorišten s obzirom na svoje vojno školovanje, da je završio Komandno–štabnu akademi-ju itd. Delića su teško pogodile ove Seferove riječi. Dva dana kasnije, 16. februara 1993., on je Haliloviću poslao opširno pismo u kome je objasnio „lični doprinos dosadašnjem toku oružane borbe u našoj ze-mlji“. Bio je to prvi nesporazum između njih dvojice.

Evo tog, do sada nepoznatog, zanimljivog pisma Rasima Delića Seferu Haliloviću:

Republika Bosna i Hercegovina Štab Vrhovne komande OS RBiH Odsjek Visoko BROJ: 01-10217/93 DATUM: 16. 02. 1993. godine

ŠTABU VKOS n/r NAČELNIKA ŠTABA

Sefera Halilovića

Lični doprinos dosadašnjem toku oružane borbe u našoj zemlji, objašnjenje.

Gospodine načelniče!U toku našeg preksinošnjeg razgovora (14. 02. 1993. godine) teško me je pogodila jedna rečenica koju parafraziram:„Dobro bi bilo otići na dužnost komandanta korpusa da se poslije (vjerovatno poslije rata) ljudi ne bi pitali gdje si bio i šta si radio.“Obzirom da dobro znam, a to mogu dokumentovati i vremenski, gdje sam bio i šta sam radio ovih 10 – 11 mjeseci, a to zna i dosta odgovornih ljudi (komandanata, predsjed-nika opština, stranačkih rukovodilaca) širom Bosne i Hercegovine, no bojim se da se to ne zna u Štabu VK OS i to želim da objasnim.

116


Ni jednog momenta u dosadašnjem radu nisam težio samoisticanju, jer je riječ o istorijskoj borbi našeg naroda i izgradnji države, te sam uvijek zadatke izvršavao u ime države i Štaba VKOS.Nisam htio niti je to moj manir, mada sam imao za to najviše šansi u ovoj zemlji (sva podjela TMS, dolazak brojnih stranih vojnih i državnih delegacija i predstavnika jav-nog informisanja, neprekidan kontakt sa vojnim ili civilnim predstavnicima 86 opština na teritoriji BiH) da sebe kao ličnost eksponiram, nego sam uvijek, a to ću i dalje činiti, afirmisao državu BiH i njene institucije, normalno Armiju prije svega, jer je to uslov ovog našeg naroda.Ni jednom nisam medijski istupao bez tvoje saglasnosti, a uvijek sam izvještavao o tom svom nastupu na TV, u štampi itd.Nažalost, ovo je izgleda vrijeme poltrona i medijski eksponiranih ljudi od kojih za neke teško da se može dodati neka ocjena za doprinos današnjoj borbi..., ali o njima se razmišlja na najvišem nivou.No pođimo redom.U bivšoj JNA sam bio na najvišoj dužnosti od svih Muslimana u BiH, a sa mnom niko nikada prije početka rata nije razgovarao o mom gledanju na stanje u BiH.Mislim da sam u tom periodu kao jedinka maksimalno uradio na sistemskoj zaštiti JNA i nisam prezao da to javno kažem i preduzmem sve što je bilo u mojoj moći da spriječim pojedine negativne tendencije. Podatke o tome možete dobiti od pojedinih starješina komande sarajevskog korpusa (Hadžić Jasmin, Hasanagić Fadil i dr). Vanin-stitucionalno nisam mogao djelovati, jer ni sa kim nisam bio u vezi.1. aprila 1992. godine zajedno sa načelnikom štaba korpusa general majorom Kara-nušić Antom i dijelom komande korpusa izolovan sam na Trebeviću (Zlatište) da ne bih mogao uticati na angažovanje JNA u pomoći – četnicima.Bio sam u društvu sa starješinama ranije osuđivanim zbog nacionalizma, a posluži-vanje i obezbjeđenje vršili su vojnici (rezervni sastav) koji su već učestvovali u ratu u Hrvatskoj (Vukovar, Dubrovnik itd). Svakodnevno, a posebno po otpočinjanju borbenih dejstava (artiljerijskih) po Sarajevu, je moj život bio ugrožen, jer sam preduzimao sve što sam mogao da zaustavim artiljerijsku kanonadu po gradu pozivanjem SDS centara na Palama, u Novom Sarajevu i Novom gradu.U više navrata sam zaustavljao vojnike obezbjeđenja da ne otvara(ju) vatru iz MB po objektu MUP Zlatište, a više puta otvaranu pješadijsku vatru sam zaustavljao. Pokuša-vao sam čak organizovati i sastanak predstavnika MZ Starog grada i predstavnika SDS sela na Trebeviću.

117


Čim sam mogao to učiniti, pa i po cijenu života, dostojanstveno sam napustio armiju i rizikujući život 13.04. (1992.) sišao sam u uniformi bivše JNA sa Trebevića i odmah se prijavio u Republički štab TO gdje sam postavljen na dužnost načelnika operativno-nastavnog organa (ne sjećam se tačno naziva formacijskog mjesta).Već 10. 04. sam po naređenju tadašnjeg komandanta RŠTO napustio Sarajevo da bih u Visokom i okolnim mjestima formirao jedinice TO, a posebno mješoviti artiljerijski divizion.Pošto se nisam mogao više vratiti, po izvršenom zadatku nastavio sam raditi na slobodnoj teritoriji više po svom uvjerenju nego po dobijenim zadacima.Naime od 3.05.1992., kada je izvršen prvi organizovani napad s ciljem deblokade Sarajeva s pravca Breze i Visokog, više puta je naređivano izvršavanje tog zadatka uz veoma kratke pripreme i uz nedostatak elementarnih pretpostavki kad je riječ o stvaranju povoljnog odnosa snaga u odnosu na četnike.Apsurdno je, naprimjer, da se u prvi napad krenulo sa 2 odreda i 40 projektila za MB-82 mm, a riječ je o dubini odbrane od 30 km.Neposredno sam rukovodio borbenim dejstvima na široj visočkoj i hadžićkoj regiji po-red brojnih obaveza koje su u međuvremenu nesrazmjerno rasle, a o čemu ću detaljnije u daljem toku dati obrazloženje.U izvođenju borbenih dejstava postignuti su značajni rezultati (ni jedan pedalj teritorije opština Ilijaš, Breza, Visoko, Hadžići, Igman, Trnovo nije prepušten agresoru) i oslobođene su značajne teritorije na opštini Visoko, Hadžići i Trnovo.Zašto nije izvršena deblokada Sarajeva? Na to je dati odgovor najjednostavnije.Nikada nisu stvorene pretpostavke u materijalnom smislu i u pogledu broja i sastava jedinica koje bi obezbjeđivale povoljan bar kvantitativni odnos snaga (3-5:1), a da o povoljnom kvalitativnom odnosu snaga, što i prosječan starješina zna da je jedan od elementarnih uslova za uspješan napad, nikad nije mogla da se sanja zbog izrazite tehničke nadmoćnosti četnika i izuzetno uređenog sistema odbrane u inžinjerijskom smislu i u pogledu sistema vatre.Sem toga, borbene aktivnosti koje su izvođene na pravcima ka Sarajevu najčešće nisu bile koordinirane sa dejstvima iznutra, a pogotovo sa dejstvima na široj osnovi.Moje mišljenje je i dalje, a to se lako može dokumentovati, da se Sarajevo može osloboditi (a ne deblokirati) samo angažovanjem značajnih snaga sa više pravaca i uz odgovornost komandi korpusa na sprovođenju tih aktivnosti (npr. tuzlanskog, banjalučko–zeničkog i mostarskog korpusa te IBOG).

118


Sem toga morala bi se izvoditi ofanzivna dejstva i na drugim prostorima s ciljem vezi-vanja snaga agresora i prekidanja komunikacija za dovođenje svježih snaga agresora.Od 20. 09. 1992. godine naredbom 02/589-48 ŠVK postavljen sam za komandanta ŠVK – odsjek Visoko, a jednovremeno je oformljena operativna grupa Visoko za nepo-sredno rukovođenje borbenim dejstvima na visočkoj regiji.Od tada pretežno izvršavam zadatke o kojima će biti riječi u daljem dijelu teksta.Već krajem aprila 1992. godine rješavajući problem formiranja jedinica naišao sam na velike probleme političke naravi (otpori, političke nesuglasice, razmimoilaženja u gledanju na ulogu i način formiranja armije) kao i logističke probleme.Zajedno sa Hasanom Čengićem sačinio sam model logističke podrške jedinica angažo-vanih ka Sarajevu s težištem na tehničko, sanitetsko i saobraćajno obezbjeđenje. U taj model ugradio sam određene civilne institucije (autotransportna preduzeća, bolnice, domovi zdravlja i druga preduzeća i ustanove).Oformljena je i grupa za prijem i distribuciju TMS.Sve je ovo bilo predviđeno za konkretne jedinice oko Visokog, ali veoma brzo je nara-stao broj interesenata i korisnika formiranog logističkog centra.Taj broj se vremenom popeo na 86 opština odnosno kompletnu armiju R BiH.Zahtjevi korisnika su bili raznorodni od municije do soli za posipanje puteva, uglja ili eksera za potkivanje konja.Mahom je svim zahtjevima udovoljeno.Istovremeno sam morao svakodnevno primati 10-15 ljudi (vojnika, političara, ljekara itd.)radi pružanja savjeta, prijedloga, naređenja.Moja komanda, vjerovatno, po svom namještaju skromnija prostorija od bilo kog komandanta bataljona u nekom naseljenom mjestu, postala je mjesto hodočašća za Republiku BiH, jer Sarajevo, kao republički centar, to nije mogao biti.Ja sam, najčešće lično, razgovarao sa svim ljudima, upućivao u način organizacije, vla-sti, odnosa sa HVO, organizaciji borbenih dejstava i ko zna po kojim drugim pitanjima.Pitanje je, da nije bilo mog ličnog angažovanja, da li bi se uopšte riješili problemi u Olovu i Maglaju i da li bi ta dva grada mogla izdržati iole veći nalet agresora.Pitanje je kako bi se oformile jedinice u G. Vakufu, Bugojnu, N. Travniku, Travniku, Vitezu, Busovači, Kaknju itd.), da nisam lično s komandantima radio na tome, a prvi sam u ime države, armije obišao te komande i jedinice što je za narod tog kraja bio i prvi znak funkcionisanja države BiH.

119


Kakav je značaj ovih krajeva, posebno sada, ne trebam naglašavati. Stanje bi bilo vje-rovatno znatno bolje da su prihvaćene moje sugestije o stvaranju zajedničke komande za lašvansku regiju u izvještajima koje sam ti dostavljao.Ovo što sam rekao za navodne gradove važi i za Gradačac, Brčko, Stolac, itd.Napominjem da je ova komanda sa mnom na čelu dala i daje značajan doprinos u vezi popunjavanja Sarajeva sa TMS.To se radi od prvih aprilskih dana, a čini se i danas.Posebno bih naglasio značaj pokretanja i uvezivanja namjenske industrije na prostoru BiH.Bio je to mukotrpan posao u kome je trebalo riješiti brojne probleme tehničke, političke i finansijske prirode. No, uspjelo se u tome, a proizvodnju su otpočela i brojna preduze-ća koja o tome nikad nisu ni sanjala.Izvršena je disperzija kapaciteta širom teritorije BiH što je izuzetno značajno i pokazalo se kao vema korisno u posljednjim sukobima sa HVO kada su bile presječene sve komunikacije, a mi smo za svaku regiju bili obezbijedili autonomnost proizvodnje. Mogućnost naših fabrika i želja ljudi u njima garantuje proizvodnju svih naših potreba uz pravovremenu nabavku repromaterijala i normalno finansijsko ulaganje.I dalje obezbjeđujemo kontrolu isporuka TMS što je takođe značajno kako sada tako i ubuduće.Treba li podsjetiti da sam inicijator i pokretač organizovane obuke vojnika – regruta (Zenica, Tuzla itd.) što je preraslo u organizovano obučavanje ne samo vojnika nego i svih profila starješina.Lično sam primio brojne strane vojne i državne delegacije i mislim da sam uspješno, ne samo reprezentovao državu BiH i armiju BiH nego i uticao na priliv odgovarajuće humanitarne pomoći kao i MTS.U suštini, mjesecima sam radio i državne poslove i brojne vojne poslove u ime ŠVK OS.Ako treba pomenut ću i brojne obilaske i kontrole u cilju sagledavanja stanja i pru-žanja pomoći diljem Bosne i Hercegovine o čemu sam uvijek dostavljao informacije i, mislim, davao konstruktivne prijedloge za rješavanje uočenih problema. Jednom rječju pokrivao sam i pokrivam širok dijapazon aktivnosti vojnog, političkog i društvenog značaja.Smatram da ocjenu mog rada mogu dati svi oni s kojima sam se sreo i sarađivao tokom ovih 10-11 mjeseci (kako političari tako vojnici i druge strukture).Da li je moguće pružiti više?

120


Fizički je to nemoguće, jer i ovako za proteklih 10-11 mjeseci ne da nisam imao slobod-nog dana, nego i popodneva, te sam totalno fizički iscrpljen.Moguće je dati više u jednoj sferi, na račun neke druge, ali ne na svim zadacima kojima sam se do danas bavio.Kao patriota spreman sam za svaki zadatak koji više koristi mom narodu i to je iznad svega.Mislim da je to bilo značajno što sam radio, jer u protivnom mislim da bi mnoge stvari u državi i armiji prilično loše stajale.Ovo pišem iz jednog jedinog razloga da ti kao načelnik VKOS shvatiš da sam radio i više nego što sam mogao, sve u cilju jačanja armije i države, a nikada ni u snu u cilju lične afirmacije mada sam tu izgleda pogriješio s gledišta šta drugi rade, ali ne s gledišta mog ličnog gledanja na situaciju i ciljeve borbe.Na kraju, i kao čovjek i kao vojnik spreman sam za sve zadatke, ali bi bilo najbolje da kao načelnik uprave organizujem rad dijela uprave na slobodnoj teritoriji i da, neovisno o tome hoćeš li izaći ili ne, pripremam odgovarajuće prijedloge za provođenje b/d na cjelokupnom ratištu naše države. Normalno, uz tvoj izlazak ta aktivnost bi bila i produktivnija i sveobuhvatnija.Normalno, uz odgovarajuća ovlaštenja vršio bi se obilazak i kontrola komandi korpusa i pripremala naređenja komandama korpusa za pripremu i izvođenje borbenih dejstava.Molim, shvati da ovo što pišem ima za cilj da tebe razuvjeri, ako je bilo zablude, u značaj posla koji sam radio i sada radim.Uz poštovanje! Rasim

121


General Fikret Ćuskić

ŠIROKA KRAJIŠKA DUŠASjećanje na generala Mehmeda Alagića (8. 7. 1947. - 7. 3. 2003.)

Moj prvi susret sa Mehmedom Alagi-ćem desio se 15. ja-nuara 1993. godine u Kralupima, gdje je 17. krajiška brigada bila angažovana u izvodjenju borbenih dejstava sa svojim 1. i 2. bataljonom. Kao

bivši oficir JNA, o Mehmedu sam čuo od svojih kolega sve najbolje. Ovaj susret u Kralupima i utisci nakon razgovora, samo su potvrdili ove informacije.

Duboko cijeneći njegovo obrazovanje i briljantnu karijeru, sma-trao sam da najviše koristi od njega možemo imati ako ga uključimo u proces obuke komandi i starješina, tako da ga svojom naredbom odredjujem za komandanta kasarne u Travniku, ujedno i mog zamje-nika. Ovo mi je omogućilo da se mogo posvetiti vodjenu borbenih dejstava, jer su jedinice u kasarni bile u čvrstim i sigurnim rukama. U kratkom roku Alagić pokazuje svo svoje znanje i nameće se kao istin-ski vojnički autoritet. Tih teških dana vremena za razgovore imali smo samo kasno noću, nakon mog povratku iz Kralupa.

Izuzetno sam cijenio njegov ogroman trud, energiju, volju, a iznad svega viziju o daljem vodjenju oružane borbe, pogotovo u stvaranju pretpostavki za ukrupnjavanje krajiških jedinica, korištenju resursa teritorije, prognanih u inostranstvo, krajiške dijaspore i sl. Stvaranjem

122


pretpostavki za formiranje OG Bosanska krajina, nije bilo dilema koga ćemo predložiti za komandanta. Sve poslije je, kad je Mehmed u pi-tanju, istorija. Tada on postaje meni komandat i biće to do kraja rata - kao komandant OG Bosanska krajina, komandant 3. korpusa, koman-dant 7. korpusa.

Puno toga smo zajedno prošli obavljajući odgovorne duznosti i kroz to izgradili poseban odnos, koji nije bio samo odnos pretpo-stavljeni-potčinjeni, već nesto više, zasnovano prije svega, na ratnom prijateljstvu, uvažavanju, dijeljenju dobra i zla i spremnosti na borbu do kraja za slobodnu i cjelovitu BiH.

Obavljajući tokom rata ove odgovorne komandantske dužnosti, zahvaljujući znanju,umijeću prenošenja svoje vizije oružane borbe na potčinjene i saradnike, neiscrpnoj energiji, vojničkom poštenju, svug-dje je bio prihvaćen kao neprikosnoven lider, u kojeg su narod i vojska iz dana u dan imali sve veće povjerenje.

Ovo povjerenje je dolazilo kao rezultat pobjeda jedinica kojima je komandovao, a one nisu dolazile slučajno. Perfekcionista u planiranju borbenih dejstava i primjeni načela oružane borbe, lično je provje-ravao i najmanje detalje iz planova. Nije mu bilo teško spustiti se na nivo komandira odjeljenja, samo da bude siguran da je zadatak shva-ćen i da neće doći do nepotrebnih gubitaka.

Nikad neću zaboraviti njegovo lično angažovanje u pripremi ope-racije Vlašić. Nema te jedinice u koju nije stigao da bi se lično uvjerio u spremnost, a, s druge strane, njegovo prisustvo dizalo je moral u jedinicama i uvjerenje da će zadatak biti izvršen.

Znalački je koristio slabosti neprijatelja i dovodio naše jedinice u poziciju da koristimo jedinu prednost u ovom ratu koju smo imali, a to su ljudi. Zato im je i posvećivao toliku pažnju. U upotrebi jedinica u borbenim dejstvima često je odstupao od standardnih normi, te na taj način postizao iznenadjenje kod neprijatelja i krupne pobjede sa svojim jedinicama. Mi, sudionici ovih bojeva, borbi i operacija, kojima je general Alagić rukovodio, možemo svjedočiti da on i nije znao za poraze, upravo zahvaljujući tome što je vrlo kreativno primjenjivao svoja znanja, nesebično ih prenosio na potčinjene, bio krajnje upo-ran, energičan i maksimalno odgovoran u realizaciji svojih odluka.

123


Ovo je često kod ljudi stvaralo dojam da je general Alagić surov voj-nik, bezosjećajan i da sve podređuje borbi.Tačno je da mu je borba za Bosnu, za dan kada će se spojiti sa 5. korpusom Armije RBiH, dan kad će vidjeti vodopad svoje Blihe, bila svetinja, ali je znao da to može uraditi samo sa ljudima koji su spremni da ga slijede u toj i takvoj bor-bi. Ispod izgleda surovog vojnika, u stvari, bila je široka krajiška duša. Mnogo puta sam doživio da skine dio vojničke opreme i da je potči-njenom ili borcu, cjeneći da mu je potrebnija nego njemu, generalu. Nikad neću zaboraviti ni festival „Bosna slobodi pjeva“ u Travniku, na dan formiranja 7. korpusa, ni pjesmu „Vratiću se u Krajinu“ i - suze u očima našeg komandanta.

Preko tri godine general Alagić mi je bio komandant. Iako će ga istorija najviše pamtiti kao komandanta 7. korpusa, u mom sjećanju najviše će ostati kao saborac iz 17. krajiške i komandant OG Bosanska krajina. Možda zato što je to bio početak naše vojničke saradnje, ali i zato što se u najtežim uslovima vodjenja oružane borbe (rat protiv dva agresora, borba u okruženju, borba mimo svih normi i načela), uvojničavale jedinice, gradila država ... I, ništa nije bilo nemoguće sa Alagićem na čelu.

Zaista mi je čast što sam bio u stroju ratnika koje je predvodio ge-neral Mehmed Alagić i ponosim se svim dobijenim bitkama - od Trav-nika, Kupresa, Vlašić, Ključa...

Generali Mehmed Alagić (desno) i Fikret Ćuskić, Travnik 1994.

124


Brigadir Asim Džambasović

MOJ KOMANDANT TALIJANUz 14-tu godišnjicu smrti generala Mustafe Harulahovića

(22. januar 1957. - 8. mart 1998.)

Bio je to Božiji dar imati komandanta koji upravlja, rukovodi i komanduje najrazličitijim ljudima u najsloženijim ratnim uslovima. Upravo, takav je bio Mustafa Hajrulahović Talijan, prvi komandant Pr-vog korpusa Armije RBiH. Na bazi tog umijeća izgrađivao je komande i jedinice spremne za izvršenje najsloženijih borbenih zadataka.

Cijenio je i uvažavao posebno borca i starješinu, bez obzira na nje-govu obrazovnu strukturu, na pripadnost ovoj ili onoj naciji, na njego-ve lične sposobnosti, tamnu ili svijetlu prošlost. Za odbranu domovi-ne za njega su postojali samo - borci.

Na toj osnovi izgradio je visoki borbeni moral i radovao se svakoj po-bjedi i svakom uspjehu. Svaki gubitak, posebno starješina i boraca, teško je prihvatao i na sebi svojstven način to preživljavao, ali dostojanstveno, vjerujući da će odbraniti svoj narod, voljeni grad i svoju domovinu.

Sa druge strane, u tim najtežim ratnim danima 1992.-1993. izgra-đivao je pozitivnu klimu i političkim i vjerskim krugovima otvorenom kritikom i iskrenom saradnjom sa predstavnicima vlasti i vjerskih kru-gova. Istovremeno je nalazio vremena za saradnju sa ljudima iz svijeta kulture i sporta, jednostavno, sa svima.

To su svojstvo samo svestrane ličnosti, a Talijan je to istinski bio.

U oktobru 1992. godine, neposredno nakon formiranja Prvog kor-pusa, ja sam postavljen na mjesto načelnika Štaba. Prije mene tu funk-ciju je obavljao Enver Hadžihasanović. Godine 1992. i 1993. su bile vrlo kritične i složene za odbranu Bosne i Hercegovine, život i preživljavanje. U tim uslovima trebalo je braniti i narod i grad i sve prostore iznad gra-da u zoni odgovornosti Prvog korpusa, uključujući i Goražde i Žepu.

125


Uporedo sa borbenim aktivnostima, koje su planirane i izvođene u najtežim ratnim uslovima – u okruženju, a ponekad i dvostrukom okruženju, ustrojavali smo i reorganizovali komande i jedinice Prvog korpusa. Radili smo u pokretu, bez predaha, bez osnovnih materijal-nih sredstava za borbenu i neborbenu tehniku, radili za život i preživ-ljavanje... Ali, vrlo uspješno.

U svemu tome Talijan je imao naglašenu ulogu. Bio je fleksibilan i radio bez šablona. Svojim najbližim saradnicima, zamjeniku Vahidu Karaveliću i meni, kao i komandantima jedinica, nikada nije sputavao samoincijative. To je davalo rezultate u kreativnosti i osmišljavanju borbenih zadataka na nižim nivoima.

Na taj način u 1992. i 1993. godini oslobođeni su značajni prostori Žepe i Goražda. Za odbranu Sarajeva i budućnost BiH borci su u čuvenim bitkama za Žuč, sa legendarnim komandantima Safetom Zajkom i Enve-rom Šehovićem, oslobodili ključne objekte u ovom dijelu opsjednutog gradu. Oslobođeno je Mojmilo i deblokirana Dobrinja, u čemu se poseb-no isticao komandant dobrinjske brigade Ismet Hadžić Mutevelija.

Nije mi cilj da nabrajam sve bitke i uspjehe u 1992. i 1993. godini, ali želim naglasiti da je ogromnih zasluga u svim tim pobjedama imao komandant Prvog korpusa Armije RBiH Mustafa Hajrulahović Talijan.

Mustafa Hajrulahović Talijan (desno) i Ibro Dervišević na Žuči decembra 1992. (Snimio: Kemal Hadžić)

126


Do polovine 1993. godine izrađen je strategijski objekat - popu-larni „DB“, odnosno tunel spasa. U izgradnji tunela posebno mjesto pripada Talijanu. Njegovi borci bili su nosioci izgradnje tunela, čime su Sarajevu otvorena vrata za komunikaciju sa ostalim slobodnim di-jelovima Bosne i Hercegovine i svijetom. Sjećam se dobro kada me Talijan pozvao i saopštio da smo iz Generalštaba dobili vrlo složen i odgovoran zadatak - izgraditi tunel ispod aerodromske piste od Do-brinje do Butmira. U vezi sa tim pozvali smo pomoćnika za logistiku i dali mu osnovne smjernice za rad. Po neređenju komandanta Talijana održao sam kraći govor u Dobrinji predstavnicima logistike i izvođa-čima radova, čime su i zvanično otpočeli radova na izgradnji tunela.

Sjećam se suradnje sa komandantom Talijanom, sjećam se plani-ranja bitaka i operacija, obilazaka položaja...

O Talijanu je mnogo pisano i napisano, ali neće nikada biti sve is-pisano.

Sjećam se jednog događaja. Čekao sam u kancelariji sekretarice da uđem kod komandanta. Najednom vrata kancelarije se naglo otvara-ju, ulazi meni tada nepoznat starješina i arogantno traži komandan-ta. Izlazi Talijan iz kancelarije i otpoče verbalni sukob među njima. Za mene atmosfera čudna i nerazumna. Nisam mogao da shvatim da ko-mandant korpusa sve ovo toleriše. Tad saznajem da se radi o koman-dantu brigade Borisu Krstanoviću - Čiletu. Kada je atmosfera došla do usijanja, desilo se novo čudo. Čile prilazi Talijanu, grli ga i kaže:

“Jedino bi za tebe poginuo.“

Sva trojica smo ušli u kancelariju kod Talijana i – popili kafu.

Eto, i to je bio Talijan, čovjek i komandant.

Sudbina je htjela da iz Prvog korpusa u septenbru 1993. odlazimo obojica u prekomandu u Glavni štab Armije, Talijan u Obavještajnu, a ja u Operativnu upravu. Suradnju, ljudsku i stručnu, nastavili smo do kraja njegovog života.

Naježa mi je bila uloga i najbolnija - voditi odbor za sahranu našeg legendarnog komandanta Mustafe Hajrulahovića Talijana.

127


Šefko Hodžić

Uz četvrtu godišnjicu smrti generala Zićre Suljevića

Stari je bio omiljeni ratnik

U petak, 23. marta ove godine, kraj mezara generala Zićre Sulje-vića u haremu Alipašine džamije u Sarajevu, okupili su se saborci, prijatelji i rodbina da, povodom četvrte godišnjice njegove smrti, odaju poštu ovom velikanu našeg odbrambeno-oslobodilačkog rata. U ime Udruženja za zaštitu tekovi-na borbe za Bosnu i Hercegovinu i Udruženja generala Bosne i Herce-govine o Suljeviću je govorio gene-ral Mustafa Polutak. On je podsjetio da se general Suljević, mada u go-dinama i u penziji, u prvoj polovini 1991. godine, zajedno sa svojim nerazdvojnim prijateljem genera-lom Rifatom Bilajcem, odazvao po-zivu osnivača Patriotske lige Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, Rusmira Mahmutćehajića i Hasana Čengića i uključio se u tajne pripre-me za odbranu zemlje. Polutak je govorio i o velikoj ulozi Zićre Sulje-vića u odbrambeno-oslobodilačkom ratu u kome je obavljao razne odgovorne poslove, pa i načelnika Operativnog centra Generalštaba Armije RBiH.

128


General Suljević je pripadao najužem krugu vojnog rukovodstva Patriotske lige Bosne i Hercegovine, u kome su još bili Sulejman Vranj Sule, Meho Karišik Kemo, Sefer Halilović Halil, Mustafa Hajrulahović Talijan, Atif Šaronjić Emir i Rifat Bilajac Čiča. Kada su uoči rata člano-vi Glavnog štaba PLBiH bili dužni uzeti konspirativna imena, Suljević je kazao da će se, kao najstariji među njima, zvati - Stari. Inače, Su-ljević, koji je rođen 1936. u Bijelom Polju, Crna Gora, u bivšoj JNA je završio Vojnu akademiju – smjer pješadija, a potom širom Jugoslavije komandovao jedinicama, da bi, pred penzionisanje, kao pukovnik, komandovao brigadom u Derventi. Njegovo iskustvo i znanje bili su blagorodni u pripremanju strategije odbrane naše zemlje ukoliko bude napadnuta.

Početkom februara 1992. učestvovao je na tajnom savjetovanju PL-a BiH u Mehoriću, a nekoliko dana kasnije, zajedno sa Halilovićem, Bilajcem i Karišikom, napisao i Direktivu za odbranu Bosne i Hercego-vine.

U ratu je bio jedan od najomiljenijih generala Armije Bosne i Her-cegovine. Obavljao je razne rukovodeće funkcije u Glavnom štabu, kasnije Generalštabu Armije RBiH, pa i načelnika Operativnog centra, koji je bio „mozak“ naše armije u tom istorijskom vremenu. Bio je i vojni inspektor i često je odlazio na ratišta, u komande jedinica i među borce na prvim linijama, kojima su njegovi savjeti bili od velike koristi. Neposredno je učestvovao u pripremanju većine naših bitaka i ope-racija.

Stari je bio veoma hrabar i imao je mladalačko srce. Zato su ga Sefer i Delić slali u kritična područja da bi pomogao u zaustavljanju neprijateljskih ofanziva. Tako se dogodilo i krajem jula 1993. godi-ne, kada su u čuvenoj operaciji srpskih snaga pod nazivom „Lukavac 93“ popustile naše linije na Bjelašnici i Igmanu. Dok su neki članovi Glavnog štaba pokušavali da izbjegnu odlazak na Igman i Bjelašnicu, Suljević je 31. jula 1993. bespogovorno prihvatio više molbu nego na-ređenje komandanta Rasima Delića i otišao u ratni pakao ovih planina da savjetima pomogne komandantu odbrane Igmana Vahidu Kara-veliću. Iza njega su na Igman dolazili i drugi komandanti, ali se i brzo vraćali u Sarajevo. Zićro je ostao do kraja paklenih događaja.

129


Njegovi izvještaji komandantu Deliću 1. avgusta 1993. i narednih nekoliko dana izuzetno su važna svjedočenja o ovim, možda naj-kritičnim događajima za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine. U njima Suljević piše o rasulu nekih jedinica i neposlušnosti pojedinih komandanata, ali i hrabrosti drugih. Od komandanta Delića je tražio da hitno na Igman šalje nove jedinice, predlagao gdje da uspostave nove linije...

Nije se plašio u ratu, pa ni tada na Igmanu. Kada su 2. avgusta 1993. gotovo sve jedinice napustile položaje na Bjelašnici - prema Igmanu, pa se i Komanda odbrane Igmana povukla na Hrasnički stan, Zićro je još ostao, pokušavajući da spasi što se spasiti može.

Suljević se u ratu nije medijski eksponirao. Ni poslije, sve do smrti, nije govorio o svojim ratnim zaslugama, niti onim šta je uradio u or-ganizaciji Patriotske lige. I bez medijske pompe, bio je jedan od najo-miljenijih generala, jer su pravi ratnici znali koliko je i šta radio i uradio. Ali, on je sigurno do smrti bio sretan i zadovoljan onim šta je uradio za odbranu Bosne i Hercegovine.

Stari sada, kraj Alipašine džamije, zauvijek leži u društvu prijate-lja saboraca iz Glavnog štaba PL-a Mehe Karišika Keme, Rifata Bilajca Čiče, Mustafe Hajrulahovića Talijana, pa Safeta Zajke, Envera Šehovića, Zaima Imamovića, Avde Palića i drugih.

130

KORAK broj 26Svijet i međunarodni odnosi

General Fikret Muslimović

SirijSka kriza krajem 2011. i početkom 2012. godine(Odlomak iz duže studije)

Krajem 2011. i početkom 2012. godine krvoproliće u Siriji je po-većano. Od marta do decembra 2011. u Siriji je ubijeno preko 5.000 civila i 2.000 pripadnika sirijske vojske i policije1, a pominju se i veće cifre od šest i sedam hiljada poginulih civila. Iz dana u dan broj žrtava se kontinuirano povećava. Izvještaji posmatračke misije Arapske lige u Siriji sa mandatom od 28.12.2011. godine, potvrđuju ranije i aktuel-ne izvještaje Organizacije za ljudska prava u Siriji. Povodom ubijanja „više od 350“ i ranjavanja „više od 1.000“ ljudi na ulicama grada Hom-sa 4.02.2012. na dan Poslanikovog rođenja, protiv režima Bašara al-Asada se oglasila Svjetska unija islamskih učenjaka. Predsjednik Unije šejh dr. Jusuf el-Karadavi i generalni sekretar prof. dr. Ali el-Karadagi, usporedili su Bašara el-Asada sa „tiranskim arapskim vladarima poput Mubaraka, Gadafija, Ben Alija ...“.2 U vezi s tim, bitno je podsjećanje da je šejh dr. Jusuf el-Karadavi, povodom esklacije nasilja u Libiji, dao fe-tvu da se ubije Gadafi. Ministri vanjskih poslova Arapske lige, na sa-stanka u Kairu su tražili od Bašara el-Asada da se povuče sa vlasti.3 Nakon što su Kina i Rusija uložile veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom se tražio odlazak Bašara sa vlasti, SAD i zemlje „Vijeća za zaljevsku saradnju“ (Saudijska Arabija, Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati) su povukle svoje ambasadore iz Damska, dok su vlade Francuske, Njemačke, Italije i Velike Britanije svoje amba-sadore u Damasku pozvale na „konsultacije“.4

1 Oslobođenje, 27.12.2011. godine, strana 19.2 Dnevni avaz, 09.02.2012. godine, strana 10.3 Oslobođenje, 24.01.2012. godine, strana 20.4 Oslobođenje, 08.02.2012. godine, strana 16.

131

KORAK broj 26 Svijet i međunarodni odnosi

U naporima za obustavu krvoporolića i prevazilaženje krize, zna-čajnu ulogu ima Arapska liga. Pokretala je mirovne inicijative i zala-gala da Bašar el-Asad potpiše mirovni plan: počne dijalog sa opozici-jom, oslobodi zatvorenike, povuče tenkove sa ulica, a vojska prestane upotrebu oružja protiv civila. Sredinom decembra 2011. sirijska Vlada i opozicioni Nacionalni savjet Sirije postigli su sporazum za mirno rje-šavanje krize. Vršeći pritisak u tom cilju, Arapska liga je iz svog član-stva suspendirala Siriju i protiv nje uvela stroge ekonomske sankcije, zamrzavanjem trgovine i bankovnih računa, ukidanjem zračnih veza i zabranom putovanja sirijskim zvaničnicima u arapske zemlje.5 Isto-vremo, SAD i EU su zajednički vršili pritisak na sirijsku Vladu da udovo-lji zahtjevima opozicionog Nacionalnog savjeta Sirije i Arapske lige, te omogući ulazak u Siriju novinarima i posmatračima za ljudska prava.

Šef posmatračke misije Arapske lige od 66 posmatrača je sudanski general Mustafa el-Dabi. Njegove izjave za medije nailaze na otpor opozicije, smatrajući ih neistinitim. Opozicija od posmatrača zahtijeva da spriječi nasilje što se i dalje nastavlja od strane Bašarovih vojnih i sigurnisnih snaga. U lokacijama gdje nailaze posmatrači, te snage skrivaju svoje aktivnosti i resurse, tako da posmatračima nisu dostu-pne bitne informacije. Bašarove pristalice ugrožavaju sigurnost po-smatrača. Njih 11 je ranjeno. Skrivanje istine Bašarova Vlada realizira i zabranom ulaska u Siriju stranim novinarima. U takvim okolnostima u Siriji djeluje opozicijski „Opservatorij za ljudska prava“.

Navodno, glavni motiv utjecaja međunarodne zajednice u Siriji je „zaštita civila“. Posmatrači i šef Arapske lige Nabil al-Arabi ističu da su civili naročito ugroženi snajperskim djelovanjima, te se od Bašara za-htijeva obustava snajperske i druge vatre po civilima.

Uz oslobađanje zatvorenika, težište aktivnosti šefa posmatrača, sudanskog generala Mustafe, je grad Homs kao središte pobune i mjesto najvećeg krvoprolića. Bašarova Vlada je krajem decembra 2011. oslobodila 755, a ranije, u novembru, 1.180 zatvorenika „koji nisu okrvavili ruke“.6 Ubrzo zatim sirijski predsjednik Bašar al-Asad je proglasio opću amnestiju za počinjene zločine od 15.03.2011. do 15.01.2012. godine, čime su obuhvaćeni i vojni dezerteri ako se pre-5 Oslobođenje, 29.11.2011. godine, strana 18.6 Oslobođenje, 29.12.2011. godine, strana 16.

132


daju prije kraja januara 2012. godine.7 Posmatrači su izvijestili da se sirijska vojska povukla iz gradova, ali i dalje ginu civili, dok Bašar isti-če da niko nije naredio upotrebu oružja, osim u samoodbrani, te da Siriju destabiliziraju „strane snage ... preko unutrašnje zavjere“.8 Navod-no, zbog toga što su mu pristalice Bašarove vlasti prijetile smrću, član posmatrača Anwar Malek je dao ostavku, a zatim izjavio da Bašar nije povukao tenkove sa ulica, da nakon što posmatrači napuste neku lo-kaciju, na istu se vraćaju Bašarovi tenkovi, te da Bašarova vlast lažira oslobađanje zatvorenika tako što se hapsi civile na ulicama da bi se posmatračima prikazali kao da su oslobođeni zatvorenici. Prema izja-vi Anwara, Bašarova vlast muči zatvorenike i vrši masovne zločine. U Siriji je humanitarna katastrofa. Iako šef posmatrača, sudanski general Mustafa el-Dabi, osporava izjave Anwara Maleka, neki podaci, prema njegovoj izjavi, su podudarni podacima UN-a da su od 28. decembra 2011., kada su posmatrači Arapske lige došli u Siriju, Bašarove snage ubile 400 civila,9 u šta nije uračinato 350 ubijenih 04.02.2012. na dan Poslanikovog rođenja.

Zbog drastičnog porasta režimskog nasilja nad civilima u Dama-sku i provinciji Dera, uz ocjenu da Bašar al-Asad nije spreman da pro-vede postignuti mirovni plan, Arapska liga je odlučila da povuče svoje posmatrače nakon njihovog jednomjesečnog djelovanja.10

Uz dezerterstva, učestali su otpori od strane vojnika u Bašarovoj vojsci koji odbijaju naredbe da pucaju na civile. Oružani sukobi u Siriji poprimaju karakter klasičnog građanskog rata, posebno nakon što je intenzivirano dezertiranje pripadnika sirijske vojske i policije koji prilaze na stranu opozicionog Nacionalnog savjeta Sirije, pod čijom kontrolom se organizira i djeluje „Slobodna sirijska vojska“ koja pruža otpor Bašarovoj vojsci, osvajajući neke kontrolne punktove.11 Počet-kom januara 2012. intenzivirani su sukobi između opozicione i Baša-7 Oslobođenje, 16.01.2012. godine, strana 14.8 Oslobođenje, 11.01.2011. godine, strana 17.9 Oslobođenje, 12.01.2012. godine, strana 17.

Oslobođenje, 16.01.2012. godine, strana 14.10 Oslobođenje, 25.01.2012. godine, strana 16.

Dnevni avaz, 30.01.2012. godine, strana 22.11 Oslobođenje, 03.01.2012. godine, strana 19.

133


rove vojske u pokrajini Dera.12 Sredinom januara 2012. pobunjenička vojska je osvojila dio naselja Dume – predgrađa Damsaka, gdje je po-stavila barikade na ulicama.13 Pripadnike vojske pod kontrolom opo-zicionog Nacionalnog savjeta Sirije Bašar naziva teroristima.

Sredinom decembra 2011. Godine, po novousvojenom izbornom zakonu, u Siriji su bili izbori za lokalne vlasti. Bašarova Vlada nije dopu-stila međunarodnim posmatračima da prate te izbore na kojima je za 17.000 mjesta u lokalnoj vlasti ponuđeno 42.000 kandidata.14

Sad nastavljaju ranije uvedene sankcije Siriji. Već duže Sirija je na meti SAD iz više razloga. Američki je cilj da od Rusije i Irana preotme utjecaj u Siriji. Inače, američka administracija cijeni da u Siriji nisu usli-jedile nikakve promjene od vremena hladnog rata, kada je ta zemlja bila pod kontrolom bivšeg SSSR-a. Bivši američki predsjednik Buš je Siriju etiketirao da je u “osovini zla” sa Iranom i Sjevernom Korejom. SAD su optuživale Siriju za terorizam jer se u Damasku, navodno, na-laze sjedišta “radikalnih islamističkih organizacija” kao što su “Hamas”, “Džihad”, “Hezbolah” i “Narodni front za oslobođenmje Palestine”. Ba-ath partija Sirije u svemu se poredi sa srušenom iračkom Baath parti-jom. SAD su se protivile prisustvu sirijske vojske na jugu Libana. Sirija je pod američkim optužbama što nije osigurala ravnopravnost Kurdi-ma i Armenima koji žive u Siriji.

eU u Damsku ima svoju delegaciju. Primjenjuje sankcije protiv Si-rije, te razmatra uvođenje novih, kao što su mjere protiv sirijske cen-tralne banke i zabrane izvoza zlata i drugih plemenitih metala.15 Fran-cuska traži povlačenje Bašara sa vlasti i podržava misiju posmatrača Arapske lige, ali sumnja u njenu mogućnost da riješi osnovni problem „zaštite civila“.

turska oštro osuđuje Bašarovu Vladu za nasilje nad civilima. Cije-neći da je „unutarnji rat“ u Siriji opasnost za Tursku, premijer Erduan je istakao da je na ulicama sirijskih gradova od marta 2011. ubijeno 7.000 civila, a da je 8.000 Sirijaca izbjeglo u Tursku.16 Nakon što su Ru-12 Oslobođenje, 09.01.2012. godine, strana 14.13 Oslobođenje, 23.01.2012. godine, strana 13.14 Oslobođenje, 13.12.2011. godine, strana 17.15 Oslobođenje, 09.12.2012. godine, strana 18.16 Oslobođenje, 11.01.2012. godine, strana 17.

134


sija i Kina vetom u Vijeću sigurnosti odbacile ponuđenu rezoluciju o Siriji, Turska je pokrenula diplomatsku inicijativu za „međunarodnu platformu“ kojom će se za rješavanje sirijske krize podržati „sirijski na-rod“ od strane svih u svijetu koji žele zaustaviti krvoproliće.17 Radi za-ustavljanja krvoprolića, Turska traži hitnu akciju međunarodne zajed-nice, te se zalaže za organiziranje međunarodne konferencije o Siriji. arapska liga je uvela sankcije Siriji. Po odluci Arapske lige, Saudijska arabija je također uvela sankcije Siriji. Odlučila je da iz Sirije povuče svoje posmatrače koje je poslala u okviru misije Arapske lige. katar traži odlučnu akciju protiv režima Bašara al-Asada.

rusija podržava Bašarovu Vladu i njene aktivnosti protiv opozici-onog Nacionalnog savjeta Sirije i „Slobodne sirijske vojske“. Inicira di-jalog između Bašarove Vlade i opozicionih grupa. Opozicija odbacuje dijalog, jer ne prihvata ništa osim Bašarovog odlaska sa vlasti. Razgo-vorima sa opozicionim grupama, Rusija se stavlja u ulogu posrednika u eventualnom dijalogu Bašarove Vlade sa opozicionim grupama.18 Ruski šef diplomatije, sa šefom „spoljne obavještajne službe“ je bora-vio u Damsaku. Podrška Rusije je ispoljena dolaskom ruske pomorske flote sa nosačima aviona u sirijsku luku Tartus,19 što je izazvalo osude Zapada. U vrijeme eskaliranja krize, januara 2012., Rusija je prodala Siriji 36 aviona Yak-130 za borbene potrebe, što je ugovor vrijedan 550 miliona dolara.20 kipar je presreo brod kojim je Rusija dopremala 60 tona municije Bašarovoj Vladi. Pored Rusije, Bašarov režim podrža-vaju Veneculea i iran, protiveći se inicijativama i planovima Zapada. Protiv nasilnog smjenjvanja Bašara el-Asada, pored Rusije, Venecuele i Irana, izjašnjava se i kina. Zajedno sa Rusijom, Kina koristi pravo veta odbacujući inicijative Zapada za usvajanje rezolucije u Vijeću sigurno-sti UN-a kojom se traži smjena Bašarovog režima u Siriji.21

17 Oslobođenje, 11.02.2011. godine, strana 15.18 Oslobođenje, 08.02.2012. godine, strana 16.19 Oslobođenje, 09.01.2012. godine, strana 14.20 Oslobođenje, 24.01.2012. godine, strana 20.21 Oslobođenje, 02.02.2012. godine, strana 17.

135


Fariba Farshidi

Sirija, Slom zavjera i budućnoSt

Odredbe nacrta nove rezolucije Vijeća sigurnosti o Siriji, izjava američke ambasade u Bejrutu, novi stav turskog premijera i posljed-nje kontradikcije zvaničnika i katarske mreže Al-Jazeera, svaka od njih pojedinačno ukazuje na to da je Sirija prilično složene okolnosti od prije godinu dana ostavila za sobom i prisilila svoje protivnike na novu kategorizaciju utemeljenu na prihvaćanju činjenice da se sirij-sku vladu ne može svrgnuti silom.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, poslije dva neuspjeha u izda-vanju rezolucije o apsolutnoj podršci sirijskoj opoziciji i pronalaženju jednog vojno-sigurnosnog rješenja za svrgavanje vlade Bašara Asa-da, sada radi na pripremi rezolucije koju je Rusija još prije bila nave-la kao rješenje za zaustavljanje nasilja u Siriji. Prema ovom nacrtu, o čijim se svim odredbama Rusi i Kinezi još nisu dogovorili, osuđen je “napad vlasti na demonstrante” i zatražen “prestanak oružanog ot-pora”. Zapravo Amerika, Britanija i Francuska, nakon četiri mjeseca opiranja ruskom nacrtu, uz nešto marginalnih izmjena, sada slijede isti prijedlog. Istovremeno, Klinton i Lavrov, ministri vanjskih poslova Amerike i Rusije, telefonski su pregovarali i Rusija je u cjelini prihvati-la sporazum. Zapravo, u ovom nacrtu, prestanak oružanog otpora, tj. terorističkih akcija elemenata povezanih s američkom, cionističkom, francuskom, saudijskom i katarskom mrežom - prihvaćen je u trenut-ku kad je sirijska vlada preuzela dominaciju nad glavnim žarištem teororističkih akcija, tj, područjem od tri hiljade hektara Baba Amra, smještenom u centralnoj pokrajini Homs, te došla do podzemnih ka-nala za prijenos poluteškog naoružanja iz sjeverne regije Homsa, u tački američko-saudijsko-haririjevskog protoka. Dakle, kad više nije

136


postojala mogućnost teških oružanih akcija protiv stanovništva i vla-de Sirije, Amerika, Francuska i Britanija su zatražile njihov prekid! S druge strane, dva dana prije američka ambasada u Bejrutu je, nakon susreta ambasadorke Maure Connelly s libanonskim ministrom unu-trašnjih poslova Marwanom Charbelom, u svojoj izjavi od libanonske vlade zatražila da podrži vojne bjegunce, tzv. Slobodnu sirijsku voj-sku, koja je formirana otprilike prije sedam mjeseci uz pomoć Zapada, Turske i Saudijske Arabije, te da se suzdrži od toga da ih preda sirijskoj vladi. Zapravo, zapovjedništvo nad ovom vojskom povjereno je sirij-skom umirovljenom potpukovniku i bjeguncu Riadu el-Asadu i njen broj nije prelazio 1000, a većina nije imala nikakvog vojnog iskustva. Connelly je u ovoj izjavi rekla da nema razloga da osobe koje su pre-dale oružje budu izručene Siriji, i sve to u trenutku kad ne postoji nije-dan zakon koji bi podržao terorističke snage koje su s raznim vrstama poluteškog oružja ubile na hiljade stanovnika jedne zemlje, te, nakon neuspjeha, nestale. Ova tema jasno otkriva dvije stvari, otvorenu po-dršku Zapada oružanim sukobima protiv naroda i vlade Sirije, te kraj vojnih akcija koje su provedene tijekom posljednjih mjeseci uz kori-štenje hiljada lakih i poluteških protuoklopnih oružja, bombi, mina i raketnih bacača srednjeg dometa u zajedničkim međunarodnim i regionalnim akcijama protiv Sirije.

Na raspravi Komiteta za vanjsku politiku Donjeg doma britanskog parlamenta, britanski premijer David Cameron je, kako bi pokazao da su vojno-sigurnosne operacije protiv Sirije, unatoč udruženim napo-rima njegove vlade kao i ostalih zapadnih vlada, doživjele neuspjeh, eksplicitno je objavio da je tijekom proteklih mjeseci sirijskim po-bunjenicima dodijeljena vojna oprema u vrijednosti od dva miliona funti pod nazivom “Agencija pomoći”. On je na ovoj sjednici rekao: “Prikladno rješenje je prijenos vlasti mirnim putem, ne putem krvave revolucije.” Novine “El Akhbar Lobnan” objavile su pisma Alija Hashe-mija, novinara Al-Jazeere, upućena Rola Ibrahimu, sirijskom voditelju Al-Jazeere, u kojima piše: “Više sam puta mreži Al-Jazeera dostavio slike krvavih sukoba naoružanih elemenata sa sirijskim narodom, ali oni nisu bili spremni da ih objave, dok su istovremeno prikazali lažne

137


slike sukoba vojske i običnog naroda, između ostalog, slike iz područ-ja Khalid.” Ali Hashemi je bio prisiljen da podnese ostavku. U među-vremenu Al-Jazeera se suočila s nizom ostavki svog osoblja, koji udar na Siriju smatraju udarom na otpor. Ove ostavke također pokazuju da su operateri Al-Jazeere zabrinuti za budućnost svog posla i za vrijeme kad će Asad potpuno ovladati situacijom, te se arapsko-zapadnjački plan suočiti s potpunom propasti. Pregovori ministara vanjskih po-slova Amerike i Rusije i obnova ruskog prijedloga od strane Amerike – dok su se tri zapadne zemlje članice Vijeća sigurnosti tome oštro protivile - pokazali su da su dešavanja u Siriji iz stanja jednostranog djelovanja van Vijeća sigurnosti, dobila bilateralni karakter. Drugim riječima, slučaj Sirije, koji je jednom iznesen u Vijeću sigurnosti i zbog opiranja dviju azijskih zemalja članica Vijeća, došao u slijepu ulicu, te je iznesen iz Vijeća i povjeren zapadno-arapskoj zajednici - samitu 65 zemalja u Tunisu, sada se ponovo vratio u Vijeće sigurnosti. Ovo jasno pokazuje da se zapadno-arapska tuniska inicijativa, usmjeravana od Saudijske Arabije, Amerike i Francuske, suočila s potpunim porazom. Katar je za uspjeh ovog projekta izdvojio 20 milijardi dolara i to javno objavio, a saudijski ministar vanjskih poslova je, bez precizne obja-ve, u Tunisu eksplicitno izjavio da će, ako bude potrebno, izdvojiti do 200 milijardi dolara. Na tom je samitu došlo do razlika u gledištima između Saudijske Arabije i Amerike, s jedne strane, te između sirijske opozicije – Slobodne vojske, predvođene Riadom el-Asadom i Narod-ne skupštine, predvođene Burhanom Galionom. Arabija i Katar su sta-vile naglasak na Slobodnu vojsku, a Amerika i Francuska na Narodnu skupštinu. Na istoj je sjednici izašlo na vidjelo da postoji ozbiljna sum-nja oko mogućnosti terorističkih grupa, te saudijskog i katarskog nov-ca da svrgnu sirijski režim. Katarani su tijekom nekoliko prošlih mjese-ci svakoj sirijskoj porodici u pokrajinama Homs, Hamah i Halab plaćali sedmično po 3000 lira, dok je prosječna mjesečna plaća jedne osobe u Siriji 3000 lira. Katar i Saudijska Arabija su mislili da, plaćajući svakoj prodici po 12000 lira, mogu da ih izvuku na ulice, te na taj način ove tri pokrajine odvoje od sirijske vlasti. Da se to desilo, Sirija bi se podi-jelila na četiri dijela: sjeverozapadni dio sastavljen od četiri pokrajine,

138


središnji dio -spomenute tri pokrajine, zapadni dio sastavljen od dvije pokrajine, te južni dio sastavljen od tri pokrajine sa sjedištem u Da-masku. No, sirijski narod, kao i tri spomenute pokrajine, nisu izašle na ulice, a veliki dio tog novca došao je u ruke sirijske vlade, jer su Kata-rani bili prisiljeni da sirijskim porodicama šalju novac putem sirijskih banaka. S druge strane, velika financijska pomoć Katara i Saudijske Arabije uzrokovala je raskol i konkurenciju među opozicionim grupa-ma, tako da je Galion zauzeo otvoreni stav protiv el-Asada i upitao: „Koja vojska? Koliko ih to ima kad primaju toliki novac?” Zanimljivo je da su Katar, Turska i Saudijska Arabija otvoreno izjavile da će svakom generalu koji pobjegne iz sirijske vojske mjesečno plaćati po 10.000 dolara, dok ostatak vojske može mjesečno primati od 500 do 5.000 dolara, od čega je 500 dolara bilo namijenjeno za vojnike dezertere. No, uza sve to, nijedan general niti viši časnik nije se obazirao na ovo mito, a broj pojedinih časnika i vojnika dezertera do sada nije dose-gao do 200 osoba.

Ako bacimo pogled na sukobe koji su se dešavali tijekom prošlih mjeseci u Homsu, vidjet ćemo da su se, uglavnom, desili posredstvom El Kaide i da nemaju puno veze s dvije nedavne formacije koje su stvorene na zapadno-arapskoj osi, tj. Slobodnom vojskom i Narod-nom skupštinom. Isto tako, nema sumnje da su krvave operacije El Kaide u Siriji provedene uz sveobuhvatnu podršku Amerike, Francu-ske, Britanije, Saudijske Arabije i Katara.

Sasvim pouzdane vijesti koje su službeno objavili sirijski izvori ukazuju na to da je proteklih mjeseci El Kaida pronosila oružje kroz jedan poluizgrađeni kanal za vodu, pored rijeke Asi u Libanonu, u pokrajini Hermel, koja je pod dominacijom Haririjeve grupe i proteže se do blizu regije Baba Amr s 50 hiljada stanovnika. U međuvreme-nu su francuske oružane snage, koje su pod nazivom “Plave kacige Ujedinjenih naroda”, u okviru rezolucije 1701, boravile u Libanonu, preuzele na sebe pripremu i opremanje tih snaga. Zapravo, tijekom posljednjih mjeseci snage El Kaide su iskoristile slabost obavještajnog sistema Sirije i uz pomoć ovog kanala prenijele velike količine polu-teškog oružja, municije i bombi u tu regiju. U to vrijeme pažnja vojske

139


i obavještajnih snaga Sirije uglavnom su bile fokusirane na sjeverne granice sa Turskom, posebno granice pokrajine Halab. Zapravo, zloči-nački poduhvat protiv sirijskog naroda, koji se provodio pod nazivom “obrane prava oporbe”, provođen je u najzločinačkijem obliku i uz ko-rištenje svih mogućih kapaciteta.

U zaključku treba reći da zapadno-arapska zavjera protiv Sirije i ot-por u regiji proživljavaju svoje zadnje trenutke. Sirija ostaje, ali se osje-ća i hitna potreba za “reformom sustava“ i “planiranim prepuštanjem vladavine narodu”. U svemu tome sirijska vlada i narod moraju obratiti pažnju da “islam” i “narod” u budućnosti, u reformama, vode glavnu riječ. I to je ono što Bašar Asad treba prihvatiti, nakon što je podnio sve te zavjere, kao i zapadno-arapski pritisak. Ne postoji drugo rješe-nje za nastavak stabilnosti i mira, te očuvanja svoje vladavine uprkos stranim uplitanjima i separatističkom djelovanju terorističkih grupa, između ostalih, El Kaide i selefija povezanih sa Saudijskom Arabijom i Zapadom.

140

KORAK broj 26Kultura

NOVE KNJIGE

Prof. dr. Nijaz Duraković

IstIna o herojskoj odbranI glavnog grada bIhGeneral Armije RBiH i aktuelni ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo dr. Ned-žad Ajnadžić početkom ove godine objavio je novu knjigu o odbrani našeg glavnog grada pod naslovom Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva. Izdavač je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Saraje-vu. Na oko 600 stranica ove knjige dr. Ajnadžić osvjetljava sve aspekte agresije, opsa-de i odbrane Sarajeva, nezapamćene u istoriji ratova svijeta. Iako je general Ajnadžić kao komandant 101. brdske brigade u Sarajevu, a potom načelnik Štaba i komandant Prvog korpusa ARBiH, dao veliki doprinos odbrani našeg glavnog grada i BiH, u ovoj knjizi on tu svoju ulogu i ne spominje. Dr. Ajnadžić, zapravo, kako je u recenziji napisao rahmetli prof. dr. Nijaz Duraković, „nudi istinu, samo golu, činjenično potkrijepljenu istinu“, o herojskoj odbrani Sarajeva, koga su srpske agresorske velmože bile naumile da pretvore u prah i pepeo. Evo tog zanimljivog teskta prof. dr. Nijaza Durakovića, ra-hmetli, o izvanrednoj knjizi dr. Nedžada Ajnadžića.

Najnovija studija Nedžada Ajnadžića, pod naslovom „Politički i voj-ni značaj odbrane Sarajeva“, jeste zapravo sublimacija njegovih pret-hodih vojno-političkih analiza i posebice empirijskih istraživanja, koje je on djelimično prezentirao, kako u svojoj magistarskoj, tako posebi-ce u doktorskoj disertaciji, koja je više bila konotirana na međunarod-ni i državni aspekt značaja odbrane Sarajeva za opstojanje suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

O agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, historijskim uzroci-ma, tokovima i rezultatima te agresije i zločina genocida koji je izvr-šen u Bosni i Hercegovini, posebice prema Bošnjacima-muslimanima, napisano je stotine studija, kako od domaćih tako i inostranih autora. Ali, o vojno-političkom aspektu te agresije i svojevrsnog oslobodi-

141

KORAK broj 26 Kultura

lačkog rata koji se u BiH vodio u periodu od 1992. do 1995., iako je prošlo već šesnaest godina, relativno je malo ili, s obzirom na veličinu i međunarodne dimenzije počinjenog zločina, vrlo malo je pisano i istraživano.

Ima se utisak, da je taj „planetarni“ zločin i „holokaust nad Bošnja-cima“, nekako ostao u sjeni stravičnog zločina genocida koji je poči-njen, prije svega, u Srebrenici. Iako su rane friške, kao i pamće-nje, po nekoj čudnoj inerciji, u mračnoj sjeni Srebrenice i Žepe, ostala su stradanja i ne manji zlo-čini genocida koji su počinjeni u Krajini (Prijedor, Sanski Most, Majdan), zatim u Podrinju (Zvor-nik, Bratunac, Vlasenica, Višegrad, Foča, itd.), te zločini u Hercegovi-ni (Nevesinje, Gacko, Bileća, itd.), kao i mnogi drugi diljem Bosne i Hercegovine?!

U svemu tome, da li po inerci-ji, da li iz neznanja, neupućeno-sti, zbunjenosti, ili propagandne zaluđenosti, da li zbog jeftinog političkog kompromiserstva, politike nezamjeranja i profanog opor-tunizma, pitanje opsade, razaranja i vandalskog uništavanja Sarajeva je ostalo gotovo marginalno i u drugom planu?!

Sarajevo, koje je imalo oko 12 000 žrtava (od toga preko 2000 dje-ce), koje je izdržalo opsadu dužu od one koju je imao Lenjingrad u Drugom svjetskom ratu, zapravo najdužu vojnu i svaku drugu opsa-du u modernoj povijesti, koje je sistematski i temeljito, po unaprijed sročenom planu, pretvoreno u modernu Hirošimu i koje je doista he-rojski izdržalo milione granata i ostalih razarajućih sredstava, danas, sredstvima bezočne velikosrpske propagande, gotovo da je u situaciji da dokazuje da li je uopće ono bilo pod totalnom opsadom, apso-lutno opkoljeno i da mu je bila namijenjena sudbina Troje, Berlina i

142


Hirošime zajedno. Zapravo, da bude pretvoreno u prah i pepeo i da, kako su govorili velikosrpske i četničke velmože, da će na tom „prahu i pepelu“ napraviti „novo i ljepše srpsko Sarajevo“.

Upravo ovih dana, ponovno se plasiraju teze: „sumnjivo je ko je is-palio granatu na Markale, još sumnjivije je ko je pobio nevine ljude u redovima za hljeb u Miskinovoj, ko je pobio ljude u redovima za vodu kod Pivare, ko je pobio nevinu dječicu na Dobrinji“, itd., itd?!

Ponovno se javlja taj bezočni svjetski birokrata i vjerovatni Milo-ševićev plaćenik Jasuši Akaši, koji u svom blasfemičnom i nevjerovat-nom beskrupuloznom pristupu hoće kazati da su te glavne masakre počinili Bošnjaci-muslimani, da bi, tobože, privukli pozornost tzv. međunarodne zajednice i iznudili intervenciju međunarodnih snaga. Interesantno je da tu njegovu somnabuloznu izjavu zdušno podrža-vaju, prije svega, mediji iz Republike Srpske, pa onda i iz Srbije, pa i svi oni inokoperanti koji su od početka bili protiv opstojanja države Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka-muslimana.

Isto tako, ponovno se aktueliziraju koncepti o podjeli Sarajeva. Nije slučajno da se upravo u 2011. godini, dakle 16 godina poslije Dejtona, plasiraju teze o Sarajevu kao Distriku (po modelu District of Colum-bia), o trećem entitetu plus Distrikt Sarajevo, o tome da Sarajevo ne samo da ne može biti glavni grad države Bosne i Hercegovine, već čak ne može biti ni glavni grad Federacije BiH (treba razdijeliti federalne prerogative na relaciji: Sarajevo-Mostar).

U tom kontekstu, uopće se negira ili pak se nastoji minorizirati zna-čaj odbrane Sarajeva, posebno u smislu značaja te odbrane za opsto-janje države Bosne i Hercegovine.

Zato je ova studija Nedžada Ajnadžića pod naslovom „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva“, rekao bih, došla u pravo vrijeme. Ona je svojevrstan naučni i politički odgovor na sve nacionalističke, hege-monističke, i secesionističke pretenzije.

Ona nudi istinu, samo golu, činjenično potkrijepljenu istinu, o toj herojskoj odbrani. U njoj se analizira položaj Sarajeva kao strateškog cilja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (analizira se opsada i komunikacijska blokada Sarajeva; strategijski ciljevi opsade Sarajeva;

143


ciljevi, snage i pravno-političke posljedice opsade Sarajeva; Sarajevo u velikosrpskom planu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu; uništavanje legalnih multietničkih institucija vlasti i uspostava pa-radržavnih srpskih i hrvatskih političkih, vojnih, policijskih i drugih struktura; Sarajevo u planovima i postupcima agresorskog general-štaba pod komandom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića).

Naravno, centralna je tema „Politički i vojni značaj odbrane Saraje-va“, te opće karakteristike i pokazatelji o borbenim dejstvima u zoni 1. korpusa Armije RBiH od 1992. do 1995. godine. Posebno su obrađena pitanja organiziranja, vrijednosnih stavova i društveno-političke orijen-tacije tzv. ljudskog faktora u odbrani Sarajeva, te demografski rat i gubi-ci. Poseban dio (3. dio) ove studije govori o odnosu tzv. međunarodne zajednice prema tragediji Sarajeva i građana Sarajeva, o licemjerstvu međunarodne zajednice (koja uvodi embargo na uvoz oružja u BiH) i koja pred satelitskim očima Evrope i Svijeta mirno gleda hiljade konc-logora, stotine hiljada pobijenih, izbjeglih i prognanih i koja sve to samo (kako je bezdušni i sramni Mitterand rekao) proglašava „humanitarnom katastrofom“. Dakle, ne agresijom i ne zločinom genocida?!

U studiji Nedžada Ajnadžića se, na osnovu metodološki izuzetno korektnog, empirijskog istraživanja, na apsolutno relevantnom uzor-ku i uz adekvatne istraživačke metode, razotkriva sva ta farsa i lice-mjernost politike međunarodnih moćnika i posebno se ukazuje koji su stvarni razlozi, motivi i uzroci da Sarajevo, naspram svih kvazi-voj-nostrateških analiza i procjena, nije palo. Naprotiv, ostalo je herojsko i oslobodilačko.

I to je najbolji odgovor svima onima koji su ga željeli uništiti, satrje-ti i brisati s mape Bosne i Hercegovine.

Iz svega navedenog, ova (treća) studija dr. Nedžada Ajnadžića, inače generala Armije Republike Bosne i Hercegovine, predstavlja istinski doprinos razumijevanju ne samo opsade i golgote koje je doživjelo ratno Sarajevo, već i odgovor svima onima koji se ne mire sa opstojanjem države Bosne i Hercegovine i Sarajevom kao njenim glavnim gradom.

Sarajevo, 7. 12. 2011.

144


Jasmin Ganić

Promovisan Zbornik „ratna 1993. godina - dŽEHEnEm U srEdnJoJ bosni“

U prepunoj sali Općine Travnik 22. decembra prošle godine održa-na je promocija Zbornika „Ratna 1993. godina - DŽEHENEM U SRED-NJOJ BOSNI“. U Zborniku su objavljeni radovi sa istoimenog „okru-gog stola“ koji je, u organizaciji Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH Srednjobosanskog kantona, održan 11. aprila 2011. u Travniku.

Promociji su prisustvovali predstavnici iz SBK i njegovih općina, predstavnici udruženja proisteklih iz posljednjeg rata, privrednici, umjetnici, radnici, penzioneri, demobilisani borci i ostali kojima je na srcu zaštita tekovina borbe za BiH. Simpozij i promocija Zbornika bile su idealne prilike da se ponovo susretnu ratni prijatelji koje je sudbina „odnijela“ u različite dijelove Bosne i Hercegovine, a i dalje.

Promotori su bili general Mustafa Polutak, predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovini, general Refik Lendo i urednik Zbornika Senid Gerin.

U uvodnom izlaganju urednik Zbornika Senid Gerin je kazao da je Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Srednjo-bosanskog kantona u prioritet svoje djelatnosti stavilo dokumento-vanje novije historije na području Srednje Bosne. Podsjetio je kako su „pojedine općinske organizacije već izdale knjige u kojima oslikavaju neke pojedinačne događaje“.

„Kantonalna organizacija je“, naglasio je Gerin, „postavila cilj da se kvalitetno i kompetentno, prije svega - istinito, oslika društveni, pri-vredni, vojni i svaki drugi segment života i rada na prostoru Srednje Bosne od 1991. do 1995. godine. Težnja je da se po svim pravilima pro-fesionalne historiografske struke dostavi sadašnjoj i budućim genera-

145


cijama istina o tim događanjima. Projekti će biti organizovani prema standardu koji definiše metodologiju i organizaciju rada, uključujući potrebne učesnike na projektima, njihove uloge, odgovornosti i za-datke. Pošto projekti obuhvataju široko i obimno područje djelovanja i rada u ratnom periodu, odlučeno je da se primijeni segmentirani metod realizacije, a segmenti će biti vezani za geografsko područje, vremenski period i oblasti rada i života. Za ovako segmentirani pri-stup usvojeno je da se putem okruglih tematskih stolova obrađuju pojedine oblasti sa kvalifikovanim i kompetentnim učesnicima i da se svi radovi autoriziraju i objave.„

„U sklopu tih aktivnosti“, kazao je Gerin, „Udruženje za zaštitu te-kovina borbe za Bosnu i Hercegovinu SBK je 11. 4. 2011. i organiziralo okrugli sto sa temom „Ratna 1993. godina - Džehenem u Srednjoj Bo-sni“. Godina 1993. je bila prelomna u ratu za odbranu Bosne i Herce-govine 1992-1995.

Gerin je spomenuo sljedeće značajne vojne operacije i događaje iz 1993. godine:

•pored intenziviranjaagresijeVJ iVRS,uagresijunaRBiH seuključujusnageHViHVOisnageFikretaAbdića;

•borbalegalnihorganaRBiHnameđunarodnomplanuzazau-stavljanjeagresijenaRBiH;

•zauzimanje slobodnih teritorija Cerske i Konjević Polja odstrane srpskocrnogorskog agresora i proglašenje teritorije Srebrenice za zaštićenu zonu UN, zauzimanje slobodnih te-ritorija oko Goražda od strane srpsko-crnogorskog agresora (mart-april1993.);

•stvaranjeirealiziranjekonceptazaštićenihzonaUNnabh.ra-tištu;

•agresijasnagaHViHVOnasnageARBiHnapodručjuHerce-govineiSrednjeBosne;

•ofanzivasrpsko-crnogorskogagresora(SCA)uSjevernojBo-sni, na Sarajevo, Igman i Bjelašnicu i teritoriju Goražda (juni-august1993.),tepolitičko-vojnaakcijanaodbraniIgmana;

•smjenanačeluARBiH(8.juni1993.);

146


•prvisastanaksvihkomandanatakorpusaARBiH(osim5.Kor-pusa - Zenica, august 1993.) i utvrđivanje strategije ratovanja ARBiH;

•unutarbošnjački sukob - napad snaga Fikreta Abdića i sna-gaSCAna teritorijuBihaćkogokruga (novembar-decembar1993.);

•napadSCAnateritorijuOlova(krivajskikoridor)iTeočaka(no-vembar - decembar 1993.).

„Svaki od ovih događaja“, podsjetio je Gerin, „značio je stepenicu više u konsolidaciji oružanih snaga Bosne i Hercegovine i njihovom osposobljavanju za uspostavljanje strategijske ravnoteže na ratištu Bosne i Hercegovine. Na prostoru Srednje Bosne 1993. godina uisti-nu donosi pakao. Dolazi do najkrvavijih sukoba između dojučerašnjih saveznika:HVOiArmijeRBiH.SvakaopćinausrednjojBosnipostajeratište za sebe u različitim vremenskim odrednicama, da bi na kraju 1993.godinepostalo jedinstveno ratištenakomeArmijaRBiH,najednoj strani, nastoji zaštititi mladu, od UN priznatu državu i legalne organevlasti,dokdojučerašnjineprijatelji,HVOiSCAudruženimsna-gama nastoje ostvariti separatističke ciljeve, ne prezajući od upotrebe svih raspoloživih snaga i sredstava. Elaboracija zbivanja na bosansko-hercegovačkom ratištu u 1993. godini i osvjetljavanje njegovih do sada neobrađenih karakteristika predstavlja dug generacijama koje dolaze.Jer,kakojerekaoEliVizel,“neprenijetijednoiskustvo,toznačiizdati ga”.

Gerin je naglasio da „Zbornik predstavlja početnu fazu šireg pro-jekta „SrednjaBosna1991-1995.-Argumentiidokumenti“.Naredneaktivnosti u Srednjoj Bosni će biti usmjerene na izradu monogorafija svih brigada 7. korpusa, monografije 7. korpusa, svih jedinica ovog korpusa i monografija šehida u svim općinama Srednjobosanskog kantona. Ostale aktivnosti će se usmjeriti na organizaciju okruglih stolova o pojedinim temama koje će obrađivati neke od oblasti dje-lovanja i življenja u srednjoj Bosni u periodu 1991–1995. godine. Na kraju planiramo sve to koristiti kao radni materijal za izradu jedne su-blimirane knjige, koja će oslikati srednju Bosnu u periodu od 1991. do 1995. godine, koja će se koristiti kao priručnik za buduće generacije.“

147


Generali Mustafa Polutak i Refik Lendo su govorili o vojno-politič-kim prilikama u Bosni i Hercegovini u ovom periodu i njihovim impli-kacijama na prostoru Srednje Bosne. Oni su naglasili kako je veoma važno da je sve ono što je objavljeno u Zborniku potkrijepljeno do-kumentima.

Zbornik je štampan u 600 primjeraka, a izdavač – Udruženje za za-štititu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu je odlučio da komple-tan tiraž prvog izdanja podijeli besplatno.

AutoriitemekojesuobjavljeneuZborniku:

1. Dr. Kenan Dautović: Presjek vojno-političke situacije na glo-balnom planu i u Srednjoj Bosni krajem 1992. i početkom 1993. godine.

2.Dr.SelmoCikotić:Krucijalni značaj odbrane srednje Bosne to-kom 1993. za ukupnu odbranu Bosne i Hercegovine.

3. General Enver Hadžihasanović: Najznačajnija borbena dej-stva u zoni odgovornosti 3. korpusa u 1993. godini.

4.GeneralFikretĆuskić:OG „B. Krajina“ i 17. skbbr. u 1993.godini.5. General Džemal Merdan: Rezultati djelovanja Zajedničke ko-

mande - Komisije Armije RBiH i HVO.6.AbdulahJeleč,BesimŽdralovićiTahirGranić:Najznačajnija

b/d na području općine Bugojno u 1993.7. Senad Buljina, Hrustan Mekić i Nijaz Begović: Ratna dešava-

nja na području općine Busovača u 1993. godini.8.ŠahbazZekotić:Gornji Vakuf 1993. godine.9. Hasib Belegić: Novi Travnik 1993. godine.

10.ZijadČaberiRemzijaŠiljak:Borbe za Travnik u 1993. godini.11.JasminGanić:Najznačajnija borbena dejstva na području opći-

ne Vitez u 1993. godini.Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH Srednjobosanskog

kantona ove godine će, u okviru obilježavanja 20-te godišnjice agre-sije na Bosnu i Hercegovinu, organizovati novi okrugli sto – o ratnim događajima u Srednjoj Bosni 1992.

148


Bruno Monier – Vinard

ISLAM - MUZEJ LOUVRE PODIŽE VEO

Kao da je nošen vjetrom, neobični stakleni i metalni veo lebdi u dvorištu Visconti. Dobrodošli u samo srce Muzeja Louvre, u novi paviljon posvećen umjetnosti Islama koji će biti otvoren ovoga lje-ta, dvadeset godina nakon staklene piramide arhitekte Ieoha Ming Peia. «Ovaj projekat je nastao iz jednog uvjerenja», objašnjava Henri Loyrette, direktor Muzeja Louvre već 11 godina. «Dugo godina zapo-stavljana, umjetnost islama nije imala zasebnu prostoriju u kojoj bi se cijenila jedna od najvažnijih kolekcija tog tipa u svijetu, nego je bila predstavljena u jednom odjelu za antičku orijentalnu umjetnost.»

Čitavo blago od 18.000 djela (veliki dijelovi arhitekture, tepisi, sta-kleni ukrasni predmeti, «drvorezi», …) kojem se mogu dodati mno-gi drugi predmeti u depou Muzeja dekorativnih umjetnosti. Tako, od 7. do 19. stoljeća, kulturni domet islamske civilizacije pokrivaće područje od Španije do Indije. “Arapski jezik se predaje u Francuskoj još od vremena Franje I, a predmeti islamske umjetnosti su prisutni u Muzeju Louvre još od njegovoga otvorenja, 1793. godine”, podsjeća Sophie Makariou, šefica odjela za islamsku umjetnost. Izbor imena za

149


ove nove prostorije je u skladu sa pristupom koji Muzej Louvre zastu-pa. Njegov postulat? Predstaviti sjajnu stranu jedne bogate civilizacije preko različitih dijelova svijeta: andaluzijskog, mamelučkog, otoman-skog…

Objedinjavanje ovih novih prostora u jednu postavku je predstavl-jao pravi arhitektonski izazov. Posla su se prihvatili arhitekta Rudy Ric-ciotti, iz Marseille-a, a rodom iz Alžira (potpisuje Mucem, stadion Jean-Bouin između ostalih radova), te slavni milanski dizajner Mario Bellini. Poslije pet godina radova, javnost će uskoro upoznati avangardnu zgradu u srcu historijskih uglova dvorišta Visconti.

Najsjajnija tačka spektakla? Impresivna vitraža od trokutova koja se talasa i pokriva 2800 m2 muzeografičkoga prostora što se pruža na dva nivoa. Igra prevoja dvostruke loze krova otkriva neoklasičnu arhitekturu stare kraljevske palače. “Otkriva također različite poglede na fasadu dvorišta i senzualni pokret pokrivača”, ističe Rudy Ricciotti. Ta metalna mreža u obliku pčelinjih rojnica predviđena je da prosi-java intenzitet svjetla kako bi se poštovala konzervacija izloženih predmeta i ugođaj posjetitelja. “Ovaj pokrov potpuno odgovara ovim djelima, koja su oduvijek bila pod suncem i plavim nebom”, dodaje Mario Bellini. “Prozirna poput krila vretenca, veo omogućava da se vidi preko olovnih šipki i pruža poeziju toj cjelini.”

Budžet od preko 100 miliona eura, ovaj projekat su udjelom od 30% finansirali Muzej Louvre i država Francuska. Ostatak su dopunili Saudijska Arabija (17 miliona eura) uz Maroko, Kuvajt, Azerbejdžan i Oman. Uprkos donacijama fondacija (Bouygues Construction, Lafar-gen Orange, Total), danas nedostaje 10 miliona eura kako bi se proje-kat dovršio…

Prevela: Elma Džanić

150

KORAK broj 26Vrijeme izdaje

Uz puštanje na privremenu slobodu Fikreta Abdića

KaKo je nastala i propala BaBina paradržava „Zapadna Bosna“

Nakon što je odležao dvije trećine 15-godišnje zatvo-rske kazne zbog zločina koje je počinio nad vlasti-tom narodom u Cazinskoj krajini, Fikret Abdić Babo izašao je na privremenu slobodu i došao u svoj drugi dom, veleljepnu vilu u Rijeci. Ali, pred njim je novi sudski proces, ovog puta zbog privrednog kri-minala.

Ovo je prilika da se, uz po-moć tajne arhive Fikreta Abdića, koju su avgusta 1995. zaplijenili borci Pe-tog korpusa Armije RBiH, podsjetimo na neke do-gađaje iz nastanka i „živo-ta“ Abdićeve paradržavice Zapadna Bosna.

151

KORAK broj 26 Vrijeme izdaje

„UljeZi i Krvopije“

Mračne sile zla ustale su i sada da ugase naše pravo i našu demokratsku volju da sami odlučujemo o svojoj sudbini. To su iste one krvopije zbog kojih već tri godine patimo i gušimo se u krvi i suzama. Hoće da nam unište posljednju nadu u ljepši život i bolju budućnost, da spale jednu oazu mira u ratom gorućoj zem-lji. Ti uljezi, Alija Izetbegović, Rasim Delić, Ramiz Dreković i Atif Dudaković hoće da se Krajišnici Muslimani sada ubijaju za njihove bolesne ambicije za vlašću i bogatstvom. Oni nisu Krajišnici, te im je lako da šalju na nas naše očeve, sinove braću da nas unište.Zato pozivamo sve borce 5. korpusa da otkažu poslušnost i više ni jedno naređe-nje izdano od ekstremne i tuđinske komande na čelu sa Ramizom Drekovićem ne izvrše. Ne priznajte tu odmetnutu komandu, pređite na stranu legalnih or-gana AP ZAPADNA BOSNA.

Iz proglasa Demokratske inicijative građana Zapdne Bosne građani-ma, omladini i borcima AP Zapadna Bosna od 10. oktobra 1993.

poZiv na „samit“ U veliKU KladUšU

Republika Bosna i Hercegovina AUTONOMNA POKRAJINA ZAPADNA BOSNA KABINET PREDSJEDNIKA POKRAJINE Broj:11/94 Datum: 12. 2. 1994.

PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE DR FRANJI TUĐMANU PREDSJEDNIKU REPUBLIKE SRBIJE GOSP. SLOBODANU MILOŠEVIĆU

PREDSJEDNIKU REPUBLIKE SRPSKE DR RADOVANU KARADŽIĆU PREDSJEDNIKU VIJEČA HRVATSKE REPUBLIKE HERCEG BOSNA

Poštovana gospodo,Izravni razlog mog obraćanja je bolna činjenica da je nakon nekoliko mjeseci mira na liniji razgraničenja između AP Zapadna Bosna i Republike Srpske došlo do ponovnog razbuktavanja ratnog sukoba vrlo ozbiljnih razmjera...

152


Naime, ekstremni dijelovi 5. Korpusa Armije Bosne i Hercegovine kao izvršioci političke volje Sarajevskog vrha na čelu sa Alijom Izetbegovićem želeći vojnom silom ugušiti autonomiju na područjima Zapadne Bosne, te prihvaćajući ira-cionalnu političku opciju dugotrajnog rata, slijedom logike ne žele prihvatiti Deklaraciju o trajnom miru potpisanu između Republike Srpske i Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. Ovo se ne odnosi samo na Republiku Srpsku i srpski narod nego isto tako svojim ponašanjem ekstremni dijelovi 5. korpusa izravno rade na rušenju dosadašnjeg suživota Hrvata i Muslimana na području Auto-nomne Pokrajine Zapadna Bosna čime izravno ugrožavaju poštivanje i spro-vođenje u život izjave potpisane između Hrvatske Republike Herceg Bosna i Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna dana 21. 10. 1993. godine u Zagrebu u prisutnosti Predsjednika Republike Hrvatske dr Franje Tuđmana...

Zbog svih tih razloga, a posebno želeći pomoći napaćenom i stradalničkom na-rodu grada Bihaća i ostalog dijela AP Zapadna Bosna koji se nalazi pod torturom vojne uprave odlučio sam se uputiti Vam ovo pismo i poziv za sastanak koji bi se održao u Velikoj Kladuši a na kome smatram da bi trebali biti prisutni Predsjed-nik Republike Srbije gosp. Slobodan Milošević, Predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman, najviši predstavnik Hrvatske Republike Herceg Bosna, Pred-sjednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić kao i komandant vojske Republi-ke Srpske general Ratko Mladić. Dakako da bi na sastanku bila prisutna dele-gacija Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna u sastavu koje će biti predstavnici civilnih i vojnih organa vlasti, dok ću ja osobno biti na čelu te delegacije...

S osobitim poštovanjem Fikret Abdić Predsjednik AP Zapadna Bosna

Taj „samit“ rušitelja Bosne i Hercegovine u Velikoj Kladuši, ipak, nije održan.

saBirni centri

Naredbom Vrhovnog k-danta Narodne odbrane Zapadna Bosna Sabirni cen-tar Dubrave prerasta u vojni zatvor. Shodno toj naredbi, u istom se smještaju i izdržavaju kaznu svi počinioci krivičnih djela, kako iz redova 5. korpusa (za-robljenici) tako i borci Narodne odbrane (počinioci krivičnog djela). Shodno tome, a u cilju stvaranja sigurnosno-bezbjednosnih uslova u vojnom zatvoru,

153


molimo Vas da obezbijedite potrebni materijal i izvedete potrebne radove na uređenju vojnog zatvora i stvaranja povoljnih uslova...

Iz zahtjeva načelnika bezbjednosti Vrhovne komande Narodne od-brane Zapadna Bosna Ibrahima Đedovića od 10. 12. 1994.

...Prema stanju u sabirnog centra i vojnog zatvora, stanje privedenih i zadržanih je sljedeće:U vojnom zatvoru Miljkovići – 105, u Sabirnom centru Nepoke ukupno privede-nih – 1.440, puštenih 681, sadašnje stanje – 759.Struktura privedenih u Sabirnom centru Nepoke:Muškaraca: ukupno 1382, pušteno – 663, sadašnje stanje – 759, žene: ukupno – 58, pušteno – 18, sadašnje stanje – 40, maloljetnih: ukupno – 41, pušteno – 34, sadašnje stanje – 7, preko 60 godina: ukupno – 54, pušteno – 38, sadašnje stanje – 16, trudnica: ukupno – 2, pušteno – 2.

Iz izvještaja Odsjeka bezbjednosti Vrhovne komande Narodne odbra-ne Zapadna Bosna za period od 30. 11. 1994. do 10. 1. 1995.

...Razmještaj kategorisanih lica u PC (Prihvatni centar) „Nepoke“ se vrši na sljede-ći način: hala 2A – ratni vojni zarobljenici, hala 2B – prebjezi pripadnika nepri-jateljske vojske, hala 5 – žene, hala 6 – muškarci (vojni obveznici, maloljetnici, starije osobe i invalidi)... Kroz Prihvatni centar je prošlo 2.229 lica.“

Iz izvještaja o stanju u PC „Nepoke“ koji je načelnik Štaba Šerif Muste-danagić 24. 4. 1995. poslao Fikretu Abdiću.

UveZivanje aBdićeve i martićeve vojsKe

Na osnovu ukazane potrebe uvezivanja jedinica Narodne odbrane i Banijskog korpusa

NAREĐUJEM1. Upućuju se u K-du banijskog korpusa starješine Narodne odbrane Dizdarević Juse Fikret, Hadžić Mehe Husein i vozač Ahmetašević Husein sa vozilom Merce-des 240 D.

154


2. Imenovane starješine treba da se jave K-di Banijskog korpusa sa ciljem: uve-zivanja jedinica Narodne odbrane i jedinica SRK Banijskog korpusa, bezbjedno-sne obrade stanovništva i kontrole oslobođene teritorije, ostvarivanja i konta-kata i veze Vrhovne komande Narodne odbrane i Banijskog korpusa.

3. Imenovani su dužni svakodnevno dostavljati izvještaje u Vrhovnu komandu, a po završetku zadatka, detaljni pismeni izvještaj.

4. Imenovane starješine treba da se jave u K-du Korpusa dana 06. 12. 1994 i ostaju do daljnjeg.

5. Ova naredba stupa na snagu ODMAH!

Naredba načelnika Vrhovne komande Narodne odbrane Zapadna Bosna Šerifa Mustedenagića od 5. 12. 1994. godine.

„paUKova“ mreža

U cilju reorganizovanja snaga Narodne odbrane AP Zapadna Bosna, efikasnije upotrebe jedinica, zbog slamanja odbrane neprijatelja na izabranom pravcu i sa manje gubitaka:

NAREĐUJEM

1. Formirati samostalni udarni odred od najboljih jedinica i pojedinaca iz sa-stava jedinica i pojedinaca iz sastava jedinica Narodne odbrane... Rok: 11. 12. 1994. godine do 12,00 sati kada ću izvršiti smotru...

5. Sredstva veze (radio i žičana) za odred obezbjeđuje načelnik odsjeka za logi-stiku VK Narodne odbrane u saradnji i stručnu pomoć K-de „PAUK“

Iz naređenja načelnika Vrhovne komande Narodne odbrane Šerifa Mustedenagića od 9. 12. 1994. godine.

...

U cilju reorganizacije Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna...

NAREĐUJEM

Formirati samostalnu bateriju 76 mm ZIS, sastav 6 oruđa. Oruđa obezbijediti iz sastava 39. Korpusa (Martićeve vojske, op. Redakcije), a m/v obezbjeđuje štab Narodne odbrane Zapadna Bosna...

155


Sredstva veze (radio i žičane) za bateriju ZIS-a (obezbjeđuje) K-da prve brigade Narodne odbrane iz vlastitog sastava uz saradnju i stručnu pomoć NV/NA K-de „PAUK“.

Iz naređenja načelnika Šerifa Mustedenagića od 9. 12. 1994. godine.

...

Komanda „PAUK“ Broj 05/101-329 Datum: 11. 05. 1995

ODOBRENJES kojim se odobrava preuzimanje ratnog zarobljenika Tahirović Murat iz Medi-cinskog centra Glina. Preuzimanje će izvršiti radnici Sanitetske službe VK NO. Ovo odobrenje se izdaje radi preuzimanja navedenog lica i nesmetanog tran-sporta iz Gline u Veliku Kladušu, te se ne može koristiti u druge svrhe.

Načelnik Štaba K-de „PAUK“ puk. Bulat Čedomir

Napomena: Poslije pada prve Abdićeve autonomije 1994. godine, Ko-manda Korpusa specijalnih snaga Vojske Jugoslavije u Beogradu je for-mirala „PAUK“, što znači „Ponovo autonomija u Kladuši“. Komanda „Pauka“ bila je jedno vrijeme stacionirana u Vojniću i objedinjavala je sve Martiće-ve i Abdićeve snage u borbi protiv jedinica Petog korpusa Armije RBiH.

presUda BUžimsKom ratniKU

U IME NARODAVojni sud I stepena Zapadna Bosna, po vojnom sudiji Rasimu Husiću... dana 15. 2. 1995. godine donio je i javno objavio

PRESUDUOkrivljeni Čizmić Mustafa, zv. „Mućo“, sin Hase i majke Zahide, rođene Lepuzo-vić, rođen 16. 9. 1970. godine u Slatini, pripadnik 506. brigade.

KRIV JEŠto je: u vremenskom periodu od 8. 12. 1993. godine do 26. 12. 1994. godi-ne, za vrijeme oružanog sukoba između snaga NO Zapadna Bosna i jedinica

156


5. korpusa služio u neprijateljskoj vojsci kao pripadnik 505 brigade, u svojstvu borca, izvršavajući postavljene zadatke u rejonu Banjana, Podzvizda, Prokresa, sve do dana zarobljavanja 26. 12. 1994. godine, čime je počinio krivično djelo – služba u neprijateljskoj vojsci iz čl. 119 st. 1 KZ SFRJ, koji je uredbom preuzet kao republički propis, pa ga sud na osnovu istog zakonskog propisa, primjenom odredbe čl. 41 KZ SFRJ OSUĐUJE na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) i 10 (deset) mjeseci.

Iz presude prvostepenog Vojnog suda tzv. Zapadne Bosne borcu 505. viteške brigade iz Bužima Mustafi Čizmiću zvanom Mućo, od 15. 2. 1995. godine.

silovanje BošnjaKinja

Odsjek bezbjednosti operativa

Načelniku Odsjeka Djedović mr. Ibrahimu

Predmet: Izvještaj o završenoj obradi KD silovanja, na znanje

Dana 03.01.1995. godine u Odsjek bezbjednosti VKAPZB došao je načelnik VK Šerif Mustedanagić, te donio dvije službene zabilješke od O. I. i H.H. iz R..., a iz kojih proizlazi da je nad istima dana 31. 12. 1994. godine izvršeno krivično djelo silovanja od strane dva borca.Nakon preliminarnih provjera utvrđeno je da se kao osumnjičeni u vojnom za-tvoru Miljkovići nalaze:1. STEVANOVIĆ MITAR sin Živana i Marice dj. Maslovarić, rođen 12. 05.1973. g. Zvornik, stalno nastanjen Beograd Republika Srbija, pripadnik diverzantske je-dinice pri II brigadi NO i2. TRIFUNOVIĆ DRAGAN sin Predraga i Marije dj. Jovanović, r. 06.07.1972. g. Obrenovac Republika Srbija, pripadnik diverzantske jedinice pri II brigadi NO.... Iz obrade je utvrđeno da su osumnjičeni dana 31.12.94. godine dobili za-datak da u selu R. opština Velika Kladuša, čuvaju vojno vozilo koje je ostalo u kvaru do jutra narednog dana, gdje je tom prilikom oko 21,00 časova naveče

157


Stevanović Mitar i Mitrović Dragan otišli na oko 40 metara od kuće gdje su se nalazili do druge komšijske kuće u kojoj je živjela O.I. i njena zaova H.H., gdje je Stevanović Mitar naredio O.I. da ide iz kuće na saslušanje pri čemu je ista pošla (izdato naređenje naoružana i uniformisana vojnika) a zatim je odveo do šta-le gdje je uveo i natjerao da čini „felacije“ a zatim i upotrebom sile i prijetnje oružjem natjerao na polni odnos, zatim joj oteo 400 njemačkih maraka, naredio da ostane u štali a potom uputio svog kolegu Trifunović Dragana koji je takođe prišao i upotrebom sile i prijetnje imao polni odnos s O.I. a nakon završenog odnosa ponovo se vratio Stevanović Mitar i natjerao O.I. na čin felacije...a zatim je odveo do njene kuće i zaprijetio za prijavljivanje. Ujutro dana 01.01. 1995. godine Stevanović Mitar je otišao ponovo u istu kuću i potom natjerao H.H. za-ovu od I. da ode u drugu sobu a potom prijetnjom natjerao nju na akt felacije a zatim pod prijetnjom za prijavljivanje napustio lice mjesta...Izvještaj vam podnosimo znanja radi.Dana 04.01.95.g. Ovl. sl. lice Dizdarević Fikret

Mitar Stevanović i Dragan Trifunović iz Srbije, pripadnici Abdićeve vojske, koji su silovali ove dvoje Bošnjakinj iz Velike Kladuše, 12. aprila 1995. pobjegli su iz zatvora „Miljkovići“.

Učenici slave proglašenje „repUBliKe“

Zapadna Bosna Povjereništvo Opštine Velika Kladuša Osnovno obrazovanje Broj: 169/95 Datum, 28. 7. 1995. god.

O b a v i j e s t za učenike i nastavnike

26. 7. 1995. godine u 12,10 sati Gospodin predsjednik Abdić svečano je progla-sio našu Republiku Zapadnu Bosnu.U povodu rađanja naše Republike, Stručni tim osnovnog obrazovanja uputio je čestitku predsjedniku Republike Zapadna Bosna.

158


Svim nastavnicima i učenicima čestitamo proglašenje Republike Zapadna Bo-sna.Ovim povodom održavaju se razne aktivnosti. U osnovnim školama će:- razredne starješine održati čas posvećen Republici ZB,- u utorak, 2. 8. 1995. godine biti otvorene izložbe likovbnih i literarnih radova, za likovne radove zadužuje se nastavnik Mehmed Pajazetović, a literarne rado-ve Edina Rizvić,- u toku iduće sedmice održati finalno takmičenje u malom nogometu, zaduže-ni nastavnik Murat Osmančević.

Povjerenik za osnovno obrazovanje /Agan Miljković, prof./

Nije sigurno da je finalna utakmica u malom nogometu održane, jer su jedinice Hrvatske armije početkom avgusta 1995. srušili Martićevu tzv. Republiku srpsku krajinu u Hrvatskoj, a gazije Petog korpusa AR-BiH u paramparčad razbili Abdićevu izdajničku, marionetsku, tragič-no-komičnu „republiku“ Zapadnu Bosnu.

159

KORAK broj 26

Samija Rizvanović

Šefko Hodžić – novi glavni urednik KoraKa

Predsjedništvo Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH za no-vog glavnog urednika Koraka izabralo je novinara i publicistu Šefku Hodžića. Hodžić je rođen 1945. u selu Razići kod Glavatičeva, opšti-na Konjic. Završio je Filozofski fakultet, studij književnosti u Sarajevu 1972. Četrdeset godina novinarskog staža, brojni objavljeni tekstovi o aktuelnim zbivanjima, intervjui i otvoreni razgovori sa ličnostima od znanja i ugleda, reportaže o ljudskim sudbinama i desetak knjiga obi-lježili su njegov život. Tekstove je objavljivao u Večernjim novinama, Našem svijetu, Asu, Svijetu, Radiju BiH, a najviše u listu Oslobođenje.

Kao sudionik ratnih događanja (1992.-1995), o kojima je napisao više stotina izvještaja i reportaža snimivši oko 4.000 ratnih fotografija sa ratišta iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine, s pravom je dobio i titulu ratnog reportera za 1992. godinu, a 1996. dodijeljena mu je Plaketa Armije RBiH i godišnja nagrada lista Oslobođnje za četverogo-dišnje izvještavanje sa bh. ratišta. Nagradu Oslobođenja „30. avgust“ za životno djelo dobio je 2005. godine.

Kao sudionik ratnih zbivanja bio je svjedok u Haškom tribunalu o čemu je napisao Dnevnik haškog svjedoka.

Hodžić je objavio deset knjiga. Prva je posvećena njegovom ze-mljaku, velikom bosanskohercegovačkom slikaru, „zatočeniku ljepo-te“ - Lazaru Drljači (1974). Zatim slijedi knjiga Hotel Evropa (1982), po-tom Monografija Glavatičevo (1974), poklon rodnom kraju. Napisao je više knjiga čija je tema agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine, a to su: Vitezovi i huni (1996), Bosanski ratnici (1998), Otpe-čaćeni koverat (2000), Dodir crnog kamena (2003), Operacija Jesen 94 (2007). Svojevrsni dokument je knjiga intervjua, susreta i viđenja Sve

160

KORAK broj 26

je moguće (2010), koja nudi čitaocu zanimljivo štivo o vremenu koje je prethodilo povijesnim i sudbonosnim događajima pred raspad zajedničke države Jugoslavije. Prošle godine objavio je Monografiju Fantomi.

Hodžić je bio urednik i glavni i odgovorni urednik publikacija Ma-tice iseljenika BiH Naš svijet i Iseljenički almanah, te zamjenik odgovor-nog urednika sarajevskog Svijeta.

„Treba pisati iznutra“, savjetovao je Meša Selimović Šefku Hodžića na početku njegove karijere. Te misli velikana književnosti Hodžić se tokom duge novinarske karijere prisjećao. I, zaista, uspio je taj cilj i dostići.

Documents

SADRŽAJ - zatebebih.bazatebebih.ba/pdf/Korak_26.pdf · Džanić je bio čovjek enciklopedija, posebno o našem Odbrambe-no-oslobodilačkom ratu 1992. – 1995. i o filmu. ... vina