SARAJEVSKI PROCES

- ALIJA IZETBEGOVIC -

SARAJEVSKI PROCES ( Sudjenje grupi bosnjackih intelektualaca 1983. )

Sudjenje odrzano 1983. grupi bosnjackih intelektualaca pred Visim okruznim sudom u Sarajevu za djela protiv naroda i drzave. Ujedno je to bio i jedan od posljednjih velikih politickih procesa u raspadajucem komunistickom rezimu u Jugoslaviji, kao i jedan od najkontroverznijih, blago receno. Optuzba je tvrdila da su okrivljeni cinili dobro organizovanu grupu koja je imala za namjeru rusenje postojeceg poretka i uspostavljanje islamske drzave na tlu Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru sa izvjesnim centrima u inostranstvu. Glavni dokaz optuzbe bilo je djelo prvooptuzenog Alije Izetbegovica "Islamska deklaracija", teoretska rasparava o tadasnjem polozaju muslimana u Jugoslaviji i svijetu.Pred sud su na ovom procesu izvedeni slijedeci optuzeni: Alija Izetbegovic, Omer Behmen, Hasan Cengic, Ismet Kasumagic, Salih Behmen, Dervis Djurdjevic, Dzemaludin Latic, Edhem Bicakcic, Melika Salihbegovic, Mustafa Spahic i Djula Bicakcic. Optuzeni Rusid Prguda, inace teski srcani bolesnik, umro je za vrijeme trajanja istrage. Proces je predvodio predsjednik sudskog vijeca sudija Rizah Hadzic, a optuzbu je zastupala javni tuzilac Edina Residovic. Sudjenju je dat ogroman publicitet, a da sve nije bas cisto bilo je jasno svakome kada je vecina svjedoka pred sudom negirala iskaze date u istrazi. Kasnije ce neki od svjedoka priznati da im je u istrazi dat papir sa njihovim "iskazom" koji su oni morali potpisati i nauciti napamet.Svi optuzeni proglaseni su krivim i osudjeni na kazne zatvora u trajanju od 5 mjeseci, do 15 godina ( koliko je dobio Omer Behmen ). Alija Izetbegovic osudjen je na 14 godina zatvora. Sudjenje i presuda izazvali su veliko negodovanje medju nezavisnim intelektualcima u cijeloj Jugoslaviji, ali i u svijetu. Narocito je jak pritisak za oslobadjanje Izetbegovica i ostalih bio od strane beogradskih intelektualaca, medju kojima je najglasniji bio, koje li ironije, Dobrica Cosic.Svi optuzeni kojima je kazna jos bila na snazi oslobodjeni su i amnestirani 1988. godine, kada su oslobodjeni svi politicki zatvorenici u Jugoslaviji sudjeni za verbalni delikt. Vecina optuzenih se politicki aktivirala i kasnije obavljala visoke funkcije u Bosni i Hercegovini. Ali to nije vise nasa prica i necemo u to ulaziti. Ipak cu samo spomenuti da, uprkos apsolutnoj vlasti koju su nekadasnji optuzenici osvojili, nije bilo revansizma prema glavnim akterima procesa iz 1983. Rizah Hadzic i Edina Residovic ostali su u Sarajevu da rade kao advokati, a glavni svojevremeno isljednik u istrazi protiv ovih ljudi, Munir Alibabic-Munja, bio je za vrijeme rata glavni Izetbegovicev policajac.by Edin Cengic SARAJEVSKI PROCES ( Sudjenje grupi muslimanskih intelektualaca 1983. )Sudjenje odrzano 1983. grupi muslimanskih intelektualaca pred Visim okruznim sudom u Sarajevu za djela protiv naroda i drzave.

Izvor BIH DANI"Sutra ce Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija - stvoren je da iz nemoguce situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao reci onog dana kad je dao svoju odbranu, sto danas, nakon 16 godina svjedocanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao."Optuzeni; Alija Izetbegovic, Salih Behmen, Omer Behmen, Ismet Kasumagic, Hasan Cengic, Husein Zivalj, Edhem Bicakcic, Mustafa Spahic, Melika Salihbegovic, Dzemal Latic, Dervis Djurdjevic i Djula Bicakcic.Dvadeset prvog augusta 1983. dvanaestoro Bosnjaka osudjeni su na 90 godina zatvora. I poslije 16 godina javnost o ovom procesu ima kontroverzna gledista. Sintagma "etnicko ciscenje" prvi put je pomenuta povodom ovog procesa: napisao ju jedr. Fuad Muhictvrdeci da su njih trinaestoro zagovarali "etnicki cistu Bosnu".Stane Dolanc, kao sekretar SUP-a SFRJ, prosirio je zagovaranje i na Kosovo.Raif Dizdarevicje smatrao da iza njih stoji Amerika,Nijaz Dizdarevicje u Teheranu tvrdio kako je "Izetbegoviceva grupa u dosluhu sa CIA-om", aHamdija Pozderacje u Bagdadu rekao da su agenti Homeinija.Dobrica Cosicje sa 12 akademika potpisao peticiju trazeci njihovo pomilovanje, a Papa se preko kardinala Kuharica zelio zauzeti za njih...Dani prvi skidaju tabue i sa ove vazne epizode nase bliske proslosti otvarajuci svoje stranice jednom od neposrednih aktera svih zbivanja oko Sarajevskog procesa: u ovom i brojevima koji slijede Nedzad Latic, bivsi proskribirani ljiljanovac, nudi svoju istinu o onome sto nikada nije objavljeno. Kako su Tito i Jovanka spasili porodicu Latic? Ko je sve skupljao novac za advokate? Zasto se Melika Salihbegovic vratila islamu? Sta je Rajko Danilovic zamjerio Edini Residovic? Kakvu je ulogu imao Fahrija Karkin? Ko je pretukao Adnana Silajdzica? Kako je tada pisalo Oslobodjenje? Zasto je "onaj Izetbegovic bolji od ovog danas"? Da li je sudjenje tada anonimnom Izetbegovicu i sljedbenicima spasilo Muhsina Rizvica, Muhameda Filipovica, Enesa Durakovica, Nijaza Durakovica i samog Hamdiju Pozderca? Gdje su i sta rade tadasnji isljednici, svjedoci, simpatizeri, sapatnici..."...Sutra ce Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija - stvoren je da iz nemoguce situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao reci onog dana kad je dao svoju odbranu, sto danas, nakon 16 godina svjedocanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao. "Bismillahirrahmanirrahim! Ovo bi trebalo biti moje kazivanjeSvjedocenje, moze se reci i iskaz o hapsenju, zatvaranju, sudjenju i odbrani trinaestero muslimana koji su u jesen 1983. godine osudjeni na dugogodisnju robiju; kazivanje jer je osobno prisjecanje na najturbulentniji dio mog zivota; svjedocenje je jer sam kao brat Dzemalov uz Sabinu Berberovic, kcerku Alije Izetbegovica, bio najangaziraniji u njihovoj odbrani. Iskaz je udbaski termin i odgovara mojoj nakani priznanja svega onoga sto sam radio, vidio i cuo da se radi protiv njih. Vjerujem u ksimet - sudbinu. Iako mi se razum ne miri sa svim odlukama i situacijama koje me zadese u zivotu, prihvatam i pokoravam se sudbini kao necemu sto me nije moglo mimoici. Bilo to dobro ili zlo.Danas, nakon skoro dvije decenije, vidim da sve sto se zbivalo nije imalo nikakve veze sa mojima zeljama, ambicijama, snovima i vizijama. Kakav, onda, mogu imati zakljucak?! Bio sam veseo i bezbrizan mladic; nikad me policajac nije legitimirao; nikad nisam upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda zatvorska celija i sudnica. Tek sam kao ucenik Medrese znao da su moji neki profesori bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima Hadzica, Omera Nakicevica, Safeta Tokica, Mustafe Sete itd. Nista me to nije sikiralo, mada sam bio kivan na komuniste koji su tako dobre ljude, poput starih i poboznih profesora, terorizirali po kamenolomima i rudnicima. Imao sam jos nekih razloga da mrzim komuniste i komunizam, naprimjer - nisam bio socijalno osiguran u Medresi, ali nisam ih se bojao, nisam strepio za svoju sudbinu. Imao sam snove i vizije kao da sam zivio u najslobodnijoj drzavi na svijetu. Mislim da su mi i roditelji zivjeli u takvom svijetu. Jednom mi je babo rekao da je molio Allaha da mu sacuva djecu od svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sacuva od zatvora. Mozda to i nije bila naivnost, kako bi se dalo zakljuciti u prvi mah. Jer sa nase strane nije bilo grjeske. Babo je, kao imam, bio cak i oprezan. Drzao je Titinu i Jovankinu sliku u dnevnoj sobi. Nit je volio Titu, nit Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu uz porodicni album i nekoliko levhi.Tito i HomeiniJa sam taj koji je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog dana sam donio sliku imama Homeinija. Bila je to naljepnica pa sam je zalijepio na vitrinu sa knjigama. Homeinijev tirba se idealno uklapao u tomove knjiga pisane harfovima, Kur'ane, levhe. Taj momenat uzimam kao prekretnicu u nasoj porodicnoj idili, u kojoj je svakako uzivao i Tito sa svojom slikom. Kako se to desilo? Moj babo je volio nekoliko ljudi. Svi su bili muslimani. Volio je Jasera Arafata, Dzemala Nasera, Muamera Gadafija, Dzemu Bijedica i Safeta Isovica. U prvu trojicu, Arapa, razocarao se kad je cuo da i nisu bili Bog zna kakvi muslimani. Dzemu nije prezalio. Po jednom od ove dvojice, Nasera ili Bijedica, Dzemal je dobio ime. A Safet je za njega bio sultan, kralj, predsjednik, pravi lider. Bacao bi kapu u plafon kad bi na televizoru Sajo zapjevao. Nisam imao nista protiv babinih ljubimaca, ali ih nisam ni simpatizirao. I ja sam docekao i vidio Gadafija u haremu. Cak nisam uzivao ni u Safetovim pjesmama. Bile su mi stereotipne i preglasne. Slusao sam Sabana Saulica, Bijelo dugme, Abbu itd. E, jedne veceri, dok smo sjedili u dnevnoj sobi i gledali Dnevnik, pojavio se Imam Homeini. Dedo sa turbanom na glavi i crnom sjenom koja mu je padala sa ramena do tala stao je pred milionsku masu koja je kliktala, vristala, mahala rukama. Nakon njegovog jednog lagahnog polukruznog pokreta desne ruke milionska masa se utisala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne disu. Bio sam fasciniran njegovim imidzom, kao i njegovim djelovanjem na mase. Ta hipnoticka elokvencija i imidz "dede evlije" bili su mu dovoljni da pokupi moje simpatije iako nisam bio upucen sta on hoce. Nisam shvatao koga obara sa vlasti, koga voli i ne voli. Mislio sam da ce i babo dobiti novog autoriteta. Ali, gle cuda; babo je sumnjicavo klimao glavom. Nije ga prihvatio kao Nasera, naprimjer. Vjerovatno zato sto su ga i Naser i Arafat i Gadafi razocarali. "Nemoj ti tako", upozoravao je kriticare Nasera. "On nam je valj'o. Izvadio je Djozu iz zatvora. A sta ce hudi Arafat, ni zemlje ni naroda." Za Gadafija je jos imao razumijevanja da je mlad, al' dugo je pricao kako je Gadafi sa Dzemom Bijedicem dosao u Gornji Vakuf. Helikopterom su se negdje spustili i dosli u novu dzamiju. Gadafi je klanjao u dzamiji, tu je negdje u blizini safa bio i babo, a Dzemo je stajao na vratima. "E-e-e, zna Dzemo kako se pomazu muslimani", zakljucio bi pricu. Muslimanski krugovi su pricali verziju da je prilikom prve posjete Nasera Beogradu ovaj odmah upitao za Husejna Djozu, koji je sa njim bio skupa u klupi na El-Azharu u Kairu.Kad se Tito raspitao za Djozu, UDBA mu je odgovorila da je u zatvoru. Navodno je Tito odmah naredio da se pusti i tako je, zahvaljujuci svom studentskom kolegi, Djozo pusten. Ima tu jos jedna poruka iz ove anegdote. Sta je falilo da i Djozo bude predsjednik kao i Naser, skupa su bili u klupi. Ova potajna babina razmisljanja UDBA je denuncirala pred samu Djozinu smrt. Ocito je babo cekao slicnu pricu o Homeiniju pa da "zagrize". Homeini kao da nije ni cuo za Bosnu. A ja sam "zagrizao" toliko da mi nije bilo dosta zalijepiti Homeinijevu sliku na vitrinu, vec sam je zalijepio na unutarnju stranu poklopca kozne torbe. Imao sam jednu "foru" sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog fakulteta, Zilhada, Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako sto bi im "podvikni" selam i otvori poklopac tako da vide sliku Homeinija. Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove slike iako su bili profesori marksizma. A gdje je tu Dzemal? On se bio ozenio. Svatovi su bili koji mjesec prije Titine smrti. Nikad nas dvojica nismo dijelili drustvo i prijatelje. Zenidbom se bio totalno udaljio od mene. Radio je kao vanredni profesor u Medresi i mnogo se angazirao oko predavanja u Tabackom mesdzidu. Najtjesnje je suradjivao sa Mehmedalijom Hadzicem i Hasanom Cengicem. Ja sam im bio vodonosa.Nekad, dok bi spremali predavanja u Tabackom mesdzidu, ja bih im kupio grozdja. Koliko god sam ga postovao, Hasana nikad nisam volio. Smetala mi je njegova prepotentnost koja se granicila sa drskoscu. A i sa Dzemom se cesto svadjao, pa su napravili sporazum da ne smiju biti ljuti duze od tri dana. Serijatski, nema sta. Mnogo, mnogo puta su prekrsili taj sporazum. On je klasicni aktivista, a la Streljnikov. Mehmedalija je bio, takav je i ostao, intelektualac. Izvanredno obrazovan covjek. Los organizator i los aktivista. Mislim da je on izvrsio presudan utjecaj na Dzemu, tako da je i Dzemo vrlo los organizator i aktivista.Do poznanstva sa njim Dzemo je bio bohem. Volio je dugu kosu, gorljivo je kritizirao celnike IVZ-a, vidio sebe kao pjesnika. U pubertetu je sanjao o fudbalskoj karijeri. Cak je trenirao u FK "Bosna". Tad je odobravao moje foliranje sa slikom Imama Homeinija. Ali nije me upucivao u svoje krugove, niti mi je posebno sugerirao stavove po pitanju Iranske revolucije. Jednom mi je ispricao da se vidja sa jednim Irancem. Zvao se Doktor Turabi. Negdje su sjedili skupa i razgovarali o Iranskoj revoluciji. Davao mi je informacija toliko da mi potvrdi ispravnost mojih simpatija za Homeinija. Dzemo me je odlicno poznavao. Posto je stariji, uvijek se prema meni odnosio zastitnicki, tolerirao mi je ispade i pogrjeske. Imao je i sta. Ja njemu nisam imao sta tolerirati jer je bio sto puta odgovornija osoba od mene. Govorio mi je da sam odrastao na dedinom krilu, sto je trebalo znaciti da ja Homeinija volim kao dedu, a ne kao lidera jedne vrlo znacajne revolucije na koncu dvadesetog stoljeca. Bio je u pravu: svu filozofiju zivota naucio sam od svog dede, a moje zanimanje za Iransku revoluciju nije sezalo dalje od simpaticne brade i turbana Imama Homeinija. Ma koliko bile bezazlene, simpatije za Imama Homeinija bile su raspravljane na sjednicama CKKP BiH. Kad danas citam stenogram sa sjednice, vidim da su moje "simpatije bile panislamisticke".Kako je poceloI ovo je bilo dovoljno da se uspanicim kad sam u carsiji cuo da su neki imami, profesori medrese i studenti privodjeni u policiju. Bilo je to 23. marta 1983. godine. Najvise su bili ispitivani o Homeiniju. Zgulio sam Homeinijevu sliku sa torbe. Nikad nisam citao Oslobodjenje. Citao sam Politikin zabavnik, NIN, Sarajevski Svijet, Start, kasnije Danas. Sjecam se kad sam kupio prvi broj Danasa. Oslobodjenje sam kupio kad sam cuo da imaju imena grupe uhapsenih muslimana. Bilo je to 9. aprila 1983. godine. Od uhapsenih sam znao Hasana Cengica i Meliku Salihbegovic, a Aliju Izetbegovica i Omera Behmena sam vidio na ulici. Za ostale nikad nisam ni cuo. Dzemo je jos bio na slobodi. Nekoliko je puta nosio Hasi paket u zatvor. Paket je bio vracen, a strazar na prijavnici je uzeo Dzemine podatke. Zena ga je korila da to ne cini iako mu je sama spremala paket. Ona se bila sprijateljila sa Hasinom sestrom Nedzmom. Nisam se sikirao puno zbog hapsenja desetak ljudi, al' mi je bilo zao Hase. Tih dana sam otisao roditeljima u Biljane kod Kljuca, gdje mi je babo radio kao imam. Dok sam putovao kasno nocu, gledao sam mjesecinu i tugovao za Hasom. Zamisljao sam da tad, dok se ja vozim, on lezi negdje na betonu sklupcan i pretucen. Nisam znao kako izgleda zatvor. Dzaba filmovi u kojima sam vidio celije, moja masta potaknuta tugom za Hasanom formirala mi je betonske hladne celije. Cim sam dosao kuci, neprimijetno sam usao u sobu da bih zgulio Homeinijevu sliku sa vitrine. Slike nije bilo. Babo je uradio posao istog trenutka kad je na televiziji cuo da je uhapsena grupa "koja je djelovala sa neprijateljskih pozicija". Ujutro za kahvom majka me je upitala za Hasana. Voljela ga je kao dobrog Dzeminog prijatelja. "Kako mu je jadnoj majci?!", odhukivala je. "Ima samo njega." Nisam im kazao da mu Dzemo nosi pakete u zatvor.Sedmi majNekako sam oduljio kod kuce. Mozda zbog Mirzete. I ona je bila kuci. Nas dvoje smo sjedili za stolom pod sljivom kad je mali Hasib, djecak iz komsiluka, dotrcao uzvikujuci: "Nedzade, traze te kod kuce!" "Ko? Je l' policija?", htio sam se nasaliti sa uspanicenim djecakom. "Jeste. Policija te trazi", odgovorio mi je. Srce mi je obuzela hladna zebnja. Krenuo sam kuci. U sobi sam zatekao majku, starog komsiju Latifa, jednog policajca u uniformi i dvojicu mladjih ljudi. To su bili agenti Udbe, koji su se predstavili kao Muharem Zjajo i Zeljko(?), mozda Varunek, iz Banje Luke. Vrsili su pretres stana. Rovili su po vitrinama, preturali knjige, izdvajali Dzemine slike, teke, razglednice, kasete Zavirivali pod krevete, u dimnjak, trazili su oruzje. Dok su izmicali vitrinu sa knjigama, nesto je ispalo i udarilo o pod. Bila je to uramljena mala slika bracnog para Broz. Pali su naglavacke i dok su agenti gledali u nju, oni su dubili na glavi - Tito na sesiru, a Jovanka na pundji. Muharem ju je uzeo i stavio na vitrinu. Tad su prestali rovariti. "Ljudi, Tito mi je valj'o", uzviknem u raspravama o Titi. Ono sto su izdvojili popisali su i odnijeli. Na rastanku su me upozorili da se ne odvajam od kuce i da isto prenesem babi, koji se tog dana nalazio na nekoj sjednici imama u Jajcu. Tako je pocelo.Majka je zaplakala i nikad nije preboljela. Nikad je vise nisam vidio bez bola u ocima, i tespiha u rukama - umrla je od infarkta. Babo se zabrinuo i odhuknuo iz dn duse. Uhvatio se za lijevo rame koje ga nikad nije prestalo boljeti - umro je od infarkta.Rahmetullahi alejhim. Po nisanima na seoskom greblju u Pridvorcima moze se procitati da su Sakib i Dzemila Latic zivjeli (samo!) 60 godina. Iste sam noci otisao u Sarajevo. Zapravo, cim je babo dosao iz Jajca. A do tada sam se bio oprostio sa Mirzetom. Rekao sam joj da mi je Dzemo uhapsen i da ce od sada zauvijek, mislio sam da ce komunisti vjecno vladati, moje ime biti pod zigom. Mirzeta je plakala. To je bila noc bola u mom zivotu. Sedmi maj! Svi koje sam volio te noci su bolno plakali. Ja nisam plakao, ali sam od te noci izgubio osmijeh koji se vise nikad nije vratio na moje lice. I danas se smijem, imam imidz covjeka "vesele naravi", ali iza mog osmijeha ostaje duboko more tuge i boli koje se slijevalo u moju dusu od Dzeminog hapsenja do smrti roditelja. Ustrucavao sam se izgovarati ovakve tvrdnje zbog Dzeme, da se ne bi on direktno osjetio krivim, ali to je istina. Vaznost izricanja ovakve tvrdnje lezi u tome sto smatram da nista manje nisu patile familije, posebno roditelji, nevino hapsenih politickih zatvorenika u doba komunizma. Udbi nije bilo dosta samo muciti uhapsenog "drzavnog neprijatelja" vec se mazohisticki trudila "unistiti ognjiste", kako je moj babo to nazivao. To im je bilo cilj i sa Dzeminim hapsenjem.Dok klanjam dzumuCim sam stigao u Sarajevo, otisao sam Timi, Dzeminoj supruzi. Kroz plac mi je ispricala da je bio na nastavi u Medresi kad su ga iz SUP-a pozvali telefonom da dodje u SUP, zgradu danasnjeg Federalnog MUP-a. "Dok klanjam dzumu", odgovorio je. Sacekao je dzumu i onda otisao sam. Njegovi prijatelji su pricali kako se u haremu Hadzijske dzamije oprastao sa njima govoreci im "da su ga Oni (!) pozvali". Racunao sam da je Hasan uhapsen 24. marta, dakle prije vise od mjesec dana, i da Dzemu vjerovatno ispituju kao njegovog svjedoka. Pitao sam Timu da li su joj udbasi koji su joj pretresali stan rekli gdje se nalazi Dzemo. "Tamo gdje su i mene vodili", rekla je. Odmah sam otisao u zgradu kod Ljubljanske banke. Na portirnici sam pitao za brata. Jedan policajac me je pitao kad je pozvan u SUP. "U petak", rekao sam. "Danas je ponedjeljak. Onda trebate u Centralni zatvor." Odem u CZ. Trazim da mi se kaze gdje mi je brat. Niko ne zna. Vracaju me u SUP. I pored straha kojeg sam imao ulazeci u zatvor i SUP, smogao sam hrabrosti svadjati se "kako mogu biti takvi da ne kazu familiji sta se desilo sa covjekom koji je otisao u SUP". Bez obzira na to, niko mi nije rekao gdje mi se brat nalazi. U aksam sam krenuo u stan na Alifakovac. Sa vrha Alifakovca se vidi kupola Centralnog zatvora. Sjeo sam na klupu i zurio u nju misleci na Dzemu. To ce mi postati navika, pa sam jos mnogo puta sjedio i gledao u kupolu zatvora ceznuci da saznam kako mu je unutra.Cuvaj obraz, sine!Tragajuci za Dzemalom, saznao sam da su familije drugih uhapsenih upucene na istraznog sudiju Abdulaha Hadzikarica. Otisao sam u Sud. Pronasao kancelariju sudije Hadzikarica. Cekajuci pred kancelarijom, primijetio sam djevojku koja seta ispred vrata. Bila je to Nerma Bicakcic, sestra Dzulina i Edhemova. Hadzikaric mi je dozvolio posjetu na jedan sahat. Uspio sam preko Mirzete, koja je studirala u Banjoj Luci, poruciti babi da dodje u posjetu. On ce hudnjak zakasniti. U zatvor smo usli samo Tima i ja. Prihvatili su nam paket na ulazu, a nas su odveli nekud na sprat prema dugom hodniku. Resetke! Resetke! Svuda su bile resetke. Ispinjuci se uza stepenice, ugledao sam Dzemu kojeg vodi policajac ispred nas kroz dugi hodnik. Bio je u papucama, hlacama i jednom mom starom smedjem dzemperu. Jauknuo sam i uhvatio se za resetke. Tima me je tjesila. Ona nije plakala. To je krajiska gordost. Prkosila je policajcu i savladala plac. Ja sam sklupcan ridao. I policajac je poceo da me tjesi: "Cut ce te Dzemo." Mora da je bio musliman, vjernik. Obrisanih suza dosao sam pred Dzemu. Uveli su nas u kancelariju. Glumio je opustenost, cak se i smijao. Nekoliko puta Timi je ponovio da se cuva. "Cuvaj se kad prelazis raskrsnicu."Mene je pitao za roditelje. Samo sto smo izisli iz zatvora, neko me zovnu. Bio je to babo. Kasnio mu je autobus. Opet moljakanje kod Hadzikarica za babinu posjetu. Dobijamo 15 minuta Sad smo u prizemlju. Pored Dzeme je sjedio covjek "u civilu" i zvakao zvaku. Bio je to Vlado, navodno upravnik Centralnog zatvora.Ovog hladnokrvnog covjeka sretat cu dugo u vrijeme posjeta, tokom sudjenja, mog hapsenja, pa i danas ga sretnem na kahvi. Bilesi sam i jutros, dok sam sa Hadzibom pio jutarnju kahvu, primijetio Vladu kako stoji iza mojih ledja. "Babo, samo mi je stalo do toga da me ti ne krivis. Nista nisam kriv", poceo je Dzemo svoju ispriku babi. Vlado se nakasljao. "Znam, sine. Ne sikiraj se. Babo zna kako te je odgojio." Dzemo je bio osokoljen babinom podrskom te nastavio: "Nisam htio potpisati lazi na druge" Ovdje ga je Vlado direktno prekinuo. "Prekinut cu posjetu ako tako nastavite." Dzemo se bio zacrvenio. Znam ga. Sigurno bi u drugacijim prilikama skocio na Vladu iako je ovaj bio mnogo korpulentniji od njega. Ja sam sutio. "Ma, slusajte Vi, druze! Nije moje dijete protiv ove drzave, a, vala, ne smije ni druge teretiti!", podviknuo je babo, pa posto je vidio da Vlado nece da se svadja, nastavio istim tonom prema Dzemi: "A tebi kazem, sine - bolje zivjeti sahat cista obraza nego dug zivot crna obraza." Vlado je pogledao na sahat i prekinuo posjetu. Hajd' mu znadi je li bas isteklo tih jadnih petnaest minuta. Na izlazu, babo je zapalio cigaru. "E, nek sam mu skresao, pas mu majku", komentirao je babo sukob sa Vladom.Ujed za dzigericuI danas kad prodjem ulicom ispred "Sarajke" ka CZ-u, sjetim se rahmetli majke. Isli smo u posjetu Dzemi. Tima i ja smo je drzali pod ruku. Nije bila tako stara i bolesna. Ali tad smo je pridrzavali. Vise nikad nisam sa njom hodio a da je nisam drzao pod ruku. Boze, sad se sjetih da smo je Mirzeta i ja tako odveli do bolnicke sobe iz koje nikad vise nije iskoracila. Tad sam joj pokazao rukom zgradu zatvora. Ona je zaridala nasred ulice. "Aj, moj Dzemale!!!", jauknula je i pala na asfalt. Preznojavala se i mi smo joj brisali znoj. Jedna zena je povikala sa prozora "Je l' to umire?" Donijela joj je vode i kocku secera. "Ide sinu u zatvor", objasnila je Tima. "Hajde, moja, i zatvor je za ljude", tjesila ju je. Ipak je pribrana usla kod Dzemala. Tjesila je mene i upozoravala da mu nesto ne otkrijem o njenom placu. Cak se smijala u razgovoru sa njim. On je uzvracao. I reklo bi se da je posjeta dobro prosla. Ali kad smo dosli kuci, majka je otisla u spavacu sobu, stavila jastuk na glavu i nije izlazila osim kad je isla u banju da promijeni abdest. Jednom mi je priznala da je svaku noc ocekivala smrt i da zbog toga uopce ne koristi proteze. Dzemal je slicio na majku. Kasnije mi je pricao kako bi se radovao i odbolovao posjete. Tako ce se odvijati drama izmedju nas slijedece tri godine. Po strahu za Dzemalov zivot kojeg su moji roditelji ispoljavali, vidio sam da su ipak znali da zivimo u opasnom drustvu, koliko su znali za komunisticke torture nad narodom, koliko su znali njihovu bezdusnost. O svemu tome su sutjeli pred djecom jer znanje o komunistickim zlodjelima bilo je najopasnije znanje. Strah i sutnja o komunistickim zlocinima jedan je od velikih fenomena komunistickog vladanja. Moj dedo je na vijest o Dzemalovom zatvaranju samo jauknuo: "Takvi su oni. Lijepo sa tobom pred narodom, a za dzigericu ujedaju kad niko ne vidi." Nikad do tada nisam primijetio da moj dedo, nepismeni i bogati seljak, mrzi komuniste.Trazi advokata!Posto se to cijelo ljeto smatralo da su pod istragom, sve posjete je odobravao istrazni sudija Abdulah Hadzikaric. Zato smo svakog utorka moljakali jos koji sahat za posjetu. Jednom mi je Hadzikaric rekao da mogu istog dana vidjeti Dzemu, al' sm. Tako je Dzemo trazio. Otisao sam u zatvor, gdje me je cekao Vlado, tad sam ga zvao Kerber, i doveo Dzemu. Pozvao me je da mi saopci da nadjem advokata. Predlozio mi je Zaru Bulica. "Vec sam razgovarao sa njim. Nece traziti vise od jednog miliona dinara", rekao mi je Dzemo. Jedva sam nasao Zaru. Ovaj se neckao, a ja nisam navaljivao. Iduci od Zare, sretnem profesora Kasima Hadzica, nekadasnjeg Dzemalovog razrednika. On mu je na ime Dzemal dodao din, dakle Dzemaludin. Iz milja, jer ga je jako volio, a nije imao rodjene djece. Hadzic je bio Sandzaklija iz Priboja. Bio je 12 godina na robiji pod optuzbom da je zagovarao autonomiju Sandzaka. Neki su tvrdili da je trebao biti objesen. Pitao me je za Dzemala i rekao sam mu da trazim advokata. "Nema vise advokata iz mog vremena. Beogradska skola se smatra najjacom, a i svakako gledaj da ga brani Srbin", savjetovao me je profesor. "Srbi to i cine." Otisao sam kuci i telefonirao beogradskom muftiji Hamdiji Jusufspahicu. Rekao sam da zelim da mi preporuci advokata. "Dolazim za par dana u Sarajevo i vidjet cemo se." Saznao sam da je muftija dosao u Medresu. Sreo sam ga na izlazu.Kad me je vidio, zavukao je ruku u unutarnji dzep sakoa i na nonsalantan nacin mi tutnuo nesto u ruku. Ni pozdravili se nismo. Bila je to vizitkarta dr. Rajka Danilovica, advokata iz Beograda. Imao sam novac za put u Beograd, al' nisam imao za kaparu advokatu. Kanio sam se otici do babe. Njegova placa je bila pola miliona dinara. Ipak sam odlucio otici raspitati se za advokate i za cijenu njihovih usluga. Nikad nisam bio u Beogradu. O putovanju sam razmisljao dok sam klanjao ikindiju u Begovoj dzamiji. Poslije namaza prisao mi je Ibrahim Ahmetagic. "Sacekaj me ovdje, dok se vratim", zamolio me je. Nisam ga dugo cekao. Ibrahim je otisao u banku i pruzio mi tuce novcanica. "Evo, nek' imas za advokata", rekao je. Mislim da je bilo tri do cetiri miliona dinara. Ibrahim je radio kao prevodilac arapskog jezika u Iraku i imao je dobru placu. Njegov babo je imam i njih peterica brace zavrsili su Medresu. U Beograd sam otisao sa vizitkartom dr. Danilovica i sa imenom Srdje Popovica. Neko mi je rekao, mislim Fikret Karcic, da je to najpoznatiji beogradski advokat. Ispricao mi je da je gledao jednu emisiju, mislim na BBC-u, o njemu kao advokatu koji je osudjen na godinu dana robije zbog toga sto se identificirao sa svojim klijentom. Sa telefonske govornice nazvao sam prvo Popovica. Sekretarica mi je rekla da je u Americi. Onda sam okretao telefonski broj kancelarije Danilovica. Tek u popodnevnim satima neko mi je digao slusalicu i objasnio gdje se nalazi kancelarija. Danilovic je bio pedesetogodisnjak vrlo otmjena izgleda. Fascinirao me je svojom elokvencijom. Bio je cuo za hapsenje u Sarajevu.Tako je slobodno govorio da sam se uplasio, ukoliko bi nas culi, da nas ne uhapse na licu mjesta. Pristao je da brani Dzemala. Shvatio je da je Dzemo "zadnja rupa na svirali" po optuznici i pokazivao interes da brani glavnog. Ja nisam znao reci ko je glavni. "Mozda Cengic?", rekao sam. Na moj upit koliko ce to kostati, odgovorio je: "Duplo skuplje nego sarajevski advokati, jer cu ja imati troskove prevoza i nocenja. A, takvo sudjenje ce trajati mjesec dana. Prema tome, ukupni troskovi bi mogli izaci do 30 miliona dinara." Nikad nisam sanjao o tolikom novcu. To je sest godina rada moga babe! Ipak sam pristao. "Da potpisem punomoc", rekao sam mu. "A kaparu cu Vam dati kad dodjete u Sarajevo." Nikom nisam govorio kolika je cijena advokata. Ni babo nije znao. Mozda me je ohrabrio Ibrahim da cu skupiti novac za advokate i nisam se kajao sto sam za toliki novac pogodio advokata. Dok sam se vozio "Bosna ekspresom", osjecao sam zadovoljstvo da sam kao pravi muskarcina potpisao "tako velik posao". Nazalost, svaki psihotest kojem bih bio podvrgnut tih dana pokazao bi da sam bio "neuracunljiva osoba". Svaka sekunda mog zivota bila je okupirana tugom za Dzemom i mrznjom prema policiji. U osami, bilo sobi ili kupeu, misleci na zatvor, nesvjesno bih udario sakom o zid ili sto i uzviknuo: "Osvetit cu se, ako Bog da." Psovao sam im majku komunisticku.Urucenje optuzniceNikad cijeli juli nisam proveo u Sarajevu. U to vrijeme ja bih kosio travu po Kosarama skupa sa Dzemalom. Zato sam mislio da vrucina, koja je za mene bila nepodnosljiva, izbija iz asfalta. "A kako je tek Dzemi u celiji?", mislio sam. Ne znam ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili poziv od sudije Rizaha Hadzica da dodju preuzeti optuznicu. Termin preuzimanja optuznice sam sm javio Rajku. I on je dosao avionom. Sa aerodroma smo se odvezli do Suda. Cekao sam ga u "Amerikancu" da donese optuznicu. Kad je dosao, odmah mi je optuznicu stavio na sto. "Odmah sam im napravio zvrcku. Sudija je od nas zahtevao da optuznicu ne pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da familija ima pravo znati optuznicu. Sudija je kiptio od bijesa zbog mojih beogradskih stosova'." Smijao se grohotom i, vidno raspolozen, porucio je rucak. "To je muzika za moje usi", rekao sam mu dok sam listao optuznicu.Kad sam stigao do spiska svjedoka, pitao me je da li znam neke od njih. Znao sam ih vecinu. "Ne priblizavaj se svedocima, osim onih u koje imas poverenje." Ovo upozorenje je bilo znacajno za mene, a ja ga necu ispostovati. Poslije rucka Rajko je otisao Dzemi u zatvor, da skupa proanaliziraju optuznicu. Vidio sam papiric ispisan suhom olovkom, sto znaci da povjerljive stvari nisu govorili, vec pisali. "Pa, dete, bogati!", podviknuo je Rajko kad me je vidio pri izlasku iz CZ-a. "Emotivno je utucen. Moramo ga okuraziti. On nije svestan kakva mu je uloga namenjena." Malo poslije, valjda da bi otklonio moju zabrinutost, rekao je: "Ma, pesnik, covece. Moramo ga pripremiti za sudjenje." "Jesu li ga tukli, Rajko?", pitao sam. "Nisam ga to pitao", slagao me je. "Pa, sta ces ga drugo pitat?!", mislio sam u sebi. "Ne sikiraj se. Ti si muskarcina. Moras znati da nema zakona bez palice. Razumes?" Nisam ga razumio i nisam mu nista odgovorio. "Izgleda da prvo tebe trebam pripremiti za njegovo sudjenje, pa tek onda njega." Jos je nesto teoretizirao o balkanskoj emotivnosti. Ja sam usutio vidno razocaran rezultatom advokatove posjete Dzemi. On ce vozom putovati za Beograd, tako da smo dugo sjedili u Morica hanu i jeli odlican rostilj. Tad saznajem da je Dzemo imao pravo imati advokata tokom istrage, sto su mu "ovi majmuni uskratili". Tako je on vidio svog advokata na dan urucenja optuznice. Nista mi to o pravima nije islo u glavu. "Pa sta ti tu, Rajko, mozes uciniti?", upitao sam ga prijateljski. "Ti ocekujes da ja oslobodim tvoga brata, je l' da?!", zapoceo je svoje kratko objasnjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. "Ti verujes da je tvoj brat nevin, je l' tako? Veruj mi da sam ija ubedjen u to. Al' male vajde ce ti biti od mene. Njima su kazne vec odredjene i oni su vec osudjeni. Ja mogu samo da se borim za zapisnik kako bismo imali sto bolje sanse na Vrhovnom sudu, zatim na Saveznom itd. Ovde je sve gotovo." Sta sam mogao tad misliti o njemu? Primiti toliki novac za odbranu, a presude vec gotove?!"Dzemo je cudan decak. Sve se to oko njega cudno desilo. Njega su prikacili optuznici", nastavio je elaborirati Dzeminu poziciju. Tvrdio je da su Dzemu priveli da bi preko njega uspjeli imati kvalitetna svjedoka Izetbegovicu, odnosno njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska deklaracija. "Procenili su da je Dzemo mek decak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da artikulira ozbiljnije naucne i politicke ideje kakve su iznesene u Izetbegovicevoj knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih. Mislili su da ce to decacko lice svisnuti od straha i lako pristati na suradnju. Al' su ocito naisli na tvrd orah. Koliko god mu je neubedljiva pozicija na optuznici, bojim se da cemo ga tesko iscupati, jer je policija kivna na njega. On im je jedan veliki neuspeh. Izgleda surovo mastovito da bi bilo istinito, al' tako vidim situaciju." Rajko rijetko konzumira alkohol.Te noci, uz dobar rostilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik. "Raspitao sam se kod jednog svog prijatelja advokata za sudiju (Rizaha Hadzica), koji je skupa sa njim bio na fakultetu. Znas kako su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono spreman da se nosi mesec dana sa nama advokatima. Nece nam biti lako. Znam mnoge glupe studente' koji su postali dobre sudije." Jos mu je preostalo da mi kaze ko je tuziteljica, sto sam i pitao. Njeno portretiranje je ostavio za kraj. "Radi se o veoma lepoj i zgodnoj zeni. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada Hercegovka bila je primecena jos kao studentica, i po lepoti i po pameti. Tako je stekla dobru zaledjinu uticajnih politicara. Nakon ovog procesa treba da ide u sam drzavni vrh." Kako sam u danu bio utucen, tako sam na kraju veceri bio ocaran Rajkovom slobodoumnoscu. Hvalio sam ga kao "da me je sam Bog poslao k njemu". On me je zagrlio kao dijete. Tepao mi je "lepi moj, bit ce dobro". Onda je poceo pricati o svojoj kcerki, koja mu je bila na studijama u Americi i kako joj salje novac da bi tamo nastavila karijeru. Pred odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji koji su se jedan drugom dugo ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno postali dobri prijatelji.Familije na okupuKako su pocele posjete istim danima, familije optuzenih su se susretale u holu zatvora na salteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o strasnim hajkama i hapsenjima. Mnogi od njih su bili saslusavani i hapseni, neki rodjaci ce biti svjedoci optuzbe. Izetbegovicu je stan premetalo jedanaest udbasa. Udbasi su mu poturili emigrantsku hrvatsku stampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je morao drzati novine Nova Hrvatska. Alija je protestovao. Kasnije cu reci zasto je ovo bila osmisljena podvala KOS-a. Tek, cujem od Time kako su se udbasi pred njom igrali pistoljima i govorili joj da ne pokusa skociti kroz prozor dok su je saslusavali u SDB-u.Svakim danom saznajem sve vise informacija o opsegu racija. Procjenjujemo da je oko 500 ljudi saslusavanao u SUP-u. Cujem psihicke drame nekih ljudi, cujem za tucu i zastrasivanja. Rusidu Prgudi su odnijeli novac, Edhemu Bicakcicu vrijedne suvenire, starine, neku unikatnu lovacku pusku. Mujkijeva (Mustafa Spahic, op. prir.) djeca ostala bez igdje icega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao za Zagreb, gdje je bio upisao postdiplomski studij. Hasana (Cengic, op. prir.) su uhapsili u Stocu. Izgleda da je familija Kasumagica bila po broju najvise obuhvacena istragom. Familija Serdarevic, odakle je Ismetova (Kasumagica, op. prir.) supruga Azijada, bila je brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni dzuture prosli kroz istragu. Nisu se smjeli vidjati, niti zvati telefonima. Od tada se meni otkriva potpuno novi svijet i nova historija muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Desetine ih je mladost provela po komunistickim kazamatima.Oci u oci sa udbaskom nemaniMoje iskustvo takve spoznaje o dramama i tragedijama muslimanskih familija trajno ce opredijeliti moje misljenje o drzavi i drustvu u kojem sam odrastao. Takvu sam spoznaju jezivo prezivljavao. Vidio sam sebe kao mjesecara koji je uspavan hodio po mirnoj povrsini nekakvog jezera na cijem dnu zivi i koti se neman najstrasnije sorte. Mene, uspavanog mjesecara, i mogla je iz sna probuditi samo tako jeziva spoznaja o nemani. Probudjen sam iz sna bezbrizne mladosti i sve vise propadao ka celjustima nemani. Da, bilo me je strah! Moji dani i noci bili su jezoviti. Evo dana kad sam dosao u carstvo udbaske nemani.Sudjenje je pocelo 18 jula. Familijama optuzenih date su specijalne propusnice koje je na ulazu u sudnicu pregledao korpulentni policajac Ratko. To je bio popodnevni nastavak sudjenja. Ratko me je zaustavio rekavsi da sacekam malo u holu. Tako su samo jos zaustavili Nuriju Milica. Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Boze me oprosti, koji je citav zivot prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove dzamije. Od svoje trgovine pravio je dzamiju u svom selu kod Rogatice. Nurija se opirao policiji i glasno gundjao da ne da svoje muslimane. (Smatram da je to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu. Muslimanskom Sarajevu! Nek se zna. Samo je hudi Nurija protestirao zbog njihova hapsenja!) Svi posjetioci su usli i vrata sudnice se zatvorise. Na holu medju velikim stubovima ostali smo Nurija i ja.Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukose ga ka jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. Cujem neki prasak. Nurija urlice i vice: "Mars! Mars! Pustite me!" U tom trenutku me uhvati jedan brkat covjek pod ruku. "Sad ces vidjet svoga boga!!!" Teglio me iza stuba. Prepoznao sam brku. Bio je to Meho Hadzimesic, sin Murata, starog sekretara Medrese. "Nemoj, Meho, majke ti!", zavapio sam od straha. On se iznenadio sto sam ga prepoznao. Znam da sam poceo ispustati vjetrove od straha. Boljela me je uvrnuta ruka. Drhtao sam, mislim da sam cvokotao zubima. Na umu su mi bili savjeti Orhana Nevzatija, drugog Dzeminog advokata, da se pazim jer me mogu izlemati negdje iza coska. "Dobit ces par palica po bubrezima i gotov si za citav zivot", upozoravao me je ocinski. Odakle se tu bio stvorio Vlado?! Strasni Kerber! Iznikao je iza stuba. Mislim da je iza svakog stuba bio maskiran po jedan agent. Vrebali su me. Da sam pokusao pobjeci, bio bih uhvacen. "Vodi ga Rusmiru", proderao se Meho. Kerber je rekao da ga slijedim. Mislio sam da me vodi u svoj zatvor. Za nama su krenula jos dvojica. Drzali su pristojno odstojanje tako da, dok smo izisli na ulicu, niko nije primijetio da sam uhapsen i da sam pod pratnjom. Molio sam Vladu da me pusti. On je hladnokrvno zvakao zvaku. "Znas mi roditelje. Nece moci preboljeti ako i mene odvedes u zatvor." Mucao sam dok sam isao pored njega. "Nisam nista skrivio", ponavljao sam. Nisam odveden u zatvor, vec u SUP. Vlado me je predao Rusmiru Hadziosmanovicu. Covjek cickave frizure slusao je muziku sa nekom zenskom u svojoj kancelariji. Ona nas je ostavila same. On mi pridje. "Da vidim i tu pticicu", smjeskao se. "Sta si skrivio?", pitao je. "Nista", odgovorio sam. Tad me je raspalio dlanom u celo tako da sam sjeo na guzicu u fotelju koja je bila iza mene. "Da te vise nisam vidio blizu suda, frajeru. Jasno!", proderao se. "Jasno", odgovorio sam nujno. "Mars kuci." Od tada me je poceo boljeti stomak, cesto sam povracao, mucila me nesanica i glad. Pusio sam mnogo. Uskoro ce mi puknuti cir na dvanaestopalacnom crijevu. Krvario sam a u bolnicu nisam isao. Bolio me je zatiok zbog malokrvnosti. Dok bih sjedio, drmuckao sam nogama, grickao zanoktice - postao sam nervno rastrojena osoba. Moj mentalni sklop bio je slabasan za ovako surovu stvarnost."Medjutim, u sudnici je bilo jos desetak naoruzanih udbasa u civilu. Podijelili su se po coskovima sudnice. Reflektori kamermana su nagovijestili da je sve spremno za pocetak."Pocetak sudjenja "Mi, familije optuzenih", bit ce kasnije cesta fraza u nasim obracanjima, molbama i istupima. Ova fraza je bila mnogo vise zivotna nego se to doima iz predstavki. Na muci, boli i solidarnosti nastala je jedna nova familija sastavljena od trinaest pacenickih porodica. Skoro svakodnevno smo se vidjali. Ja sam kao cunak tkao izmedju njih. Pomagali smo se i podrzavali. Kuknjava i suze koje smo ispoljavali nakon hapsenja prestali su tokom ljeta. Tek smo svoje uhapsene zalili zbog nesnosljivih vrucina u zatvoru. Kako se primicao zakazani dan sudjenja, kod nas je porastao optimizam. Naivno smo vjerovali u Sud i pravdu. Dobro smo se pripremili. Pokupovali smo ugledne advokate iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Medju njima je bilo Srba, Hrvata, Bosnjaka i jedan Albanac. Vrsili smo i neke druge pripreme. Neke ugledne Sarajlije su pokusavale doci do politicara, a ja sam kontaktirao ljude u Islamskoj zajednici i posebno sam radio na "pripremanju" svjedoka, sto je bilo kaznjivo i sto ce mi se obiti o glavu. Al' zato ce taj moj specijalni zadatak unijeti u sudnicu najvise zivosti, tako da ce povremeno sudjenje biti prava dobra pozorisna predstava puna neizvjesnosti za sve strane.Tuziteljica, sudija i policija su strijepili nad svakim svjedokom, a odbrana i optuzeni su nagadjali ko bi mogao promijeniti iskaz. Idealna atmosfera za kladionicu. Da se neko kladio, uz suradnju sa mnom mogao je dobiti osamdeset posto opklada. Za toliko svjedoka sam znao kako ce svjedociti. Putem direktnih ili indirektnih kontakata. Znao sam i ko se nece pojaviti na sudu, naprimjer Ahmed Fetic, desna ruka Hasanova, iz Tabackog mesdzida. On je pobjegao u Sandzak i nije se pojavio na sudu. Tog jutra, 18. jula, iskupljali smo se u holu Suda u Sarajevu. Familije su bile tako odjevene kao da su dosli na svadbu. Mislim da nismo improvizirali optimizam. Kao da smo namjerno prkosili udbasima svojim zivahnim razgovorima. Svi smo u rukama drzali papiric ovjeren potpisom Sime Kurajice, predsjednika Suda. To su bile propusnice za ulaz u sudnicu.

Malo je bilo nepoznatih lica. Nekoliko studenata Islamskog fakulteta demonstrativno je pokusavalo doci do propusnica. Izgledali su kao mladi zaneseni revolucionari. U svojim predstavkama, kad smo se zalili da "mnogobrojna publika koja je zeljela pratiti sudjenje nije mogla dobiti propusnice", nismo govorili istinu. Neki nisu mogli dobiti propusnice, ali nisu bili mnogobrojni. Usli smo u glavnu sudnicu i posjedali na drvene klupe koje su bile poredane u desetak redova. Mom i Mujkijevom babi policajac Ratko strogo je naredio da skinu francuzice sa glave, pokazujuci provokativno na veliki Titin poster: "Znate da se u prostorijama gde je Titina slika skida kapa." Dok sam razgledao sudnicu, sjetio sam se da sam vec jednom bio tu kad se sudilo Muharemu Hasanbegovicu, imamu iz Gorazda, i Avdi Curovcu, njegovom muteveliji. Dakle, bio sam jednom u sudnici. Sjecajuci se tog dana, iza mojih ledja nastao je kosmar. Okrenuo sam se. Na straznja vrata bio je usao Alija Izetbegovic: "Selam alejk!", pozdravio nas je ponosno. Hodio je gordo, sa smijeskom na licu. Ostale koji su za njim isli nisam prepoznao. Naisao je Haso. Imao je bradu. Bio se promijenio. Dzemo je usao poslije Melike. Pozdravljao je Timu i babu. Mene je primijetio kasnije. Samo troje iz jedne familije moglo je dobiti propusnicu.Nisam ni primijetio da su mi oci bile pune suza. On mi je dodirom pod ocne kapke pokazao na suze. Obrisao sam ih i spustio glavu u sake. Ne sjecam se kad i kako su usli sudija, porota i tuziteljica. Deset advokata bilo je ranije sjelo za stolove sa lijeve sudijine strane. Sudnica je u tom casu izgledala ovako: Cijelom sudnicom dominirao je ogromni portret Tita, ispod kojeg je pisala parola: U IME NARODA. Ispod Titinog portreta sjedio je sudija Rizah Hadzic. Opet sam se sjetio sudjenja Hasanbegovicu. Tad je isti sudija sjedio na istom mjestu. "On i Tito ne napustaju ovu sudnicu", pomislio sam. Iza sudijinih ledja diskretno su se pozicionirala tri porotnika. Predstavljali su "sveto trojstvo" naroda BiH. Sudiji sa desne strane sjedila je dama u modrozelenom kostimu. Imala je bujnu kestenjastu frizuru. Bila je to tuziteljica Edina Residovic. Vis-r'-vis tuziteljice sjedilo je deset advokata: Nikola Muslim, Milorad Katic, dr. Rajko Danilovic, Orhan Nevzati, Fahrija Karkin, Nenad Jovanovic, Rasim Omanovic, Milosav Janjic, Nikola Sukno, Sead Hadzisejdovic. Publika je gledala u potiljak optuzenih. Bili su to Alija Izetbegovic, Salih Behmen, Omer Behmen, Ismet Kasumagic, Hasan Cengic, Husein Zivalj, Edhem Bicakcic, Mustafa Spahic, Melika Salihbegovic, Dzemal Latic, Dervis Djurdjevic i Djula Bicakcic. Iza optuzenicke klupe bio je kordon unifomirane policije sa pendrecima i pistoljima objesenim o bokove. Medjutim, u sudnici je bilo jos desetak naoruzanih udbasa u civilu. Podijelili su se po coskovima sudnice. Reflektori kamermana su nagovijestili da je sve spremno za pocetak. Kamerman, kojeg sam primijetio cim se Izetbegovic pojavio u sudnici, kruzio je sa kamerom na ramenu na nicijem terenu izmedju sudije, tuziteljice, optuzenih i advokata.Tek ove godine, kad smo snimali edukativni film Namaz, Hakija Topic mi je rekao da je on bio taj kamerman u sudnici i da se snimka pocetka i kraja sudjenja nalazi u arhivi RTV BiH. Sudija se prije oficijelnog pocetka porjeckao sa Izetbegovicem zbog pozdrava. Naprosto je dreknuo na njega. Izetbegovic je odbrusio da ima pravo pozdraviti porodicu. Zatim se opet spetljao oko predstavljanja advokata, cini mi se, pa je zagalamio na nas publiku da se smirimo. Govorio je usiljeno i srdito. Tad na scenu stupa Orhan Nevzati, advokat Mustafe Spahica. Taj tihi i smireni covjek izvanredne lucidnosti pogadja u "sridu". Trazio je izuzece sudije Rizaha Hadzica. Jos samo da je zatrazio skidanje Titove slike, pomislio bih da mi je citao misli. Rizah je sudio Hasanbegovicu, kako sam se vec bio prisjetio. A Mujki, koga brani Nevzati, pisao je peticije zbog ovog sudije. S pravom je smatrao da on nece biti objektivan. Ne mogu se precizno prisjetiti pravne zavrzlame po kojoj je okoncana ova tacka izuzeca sudije. Upecatljivija mi je u sjecanju reakcija bijesa i srdzbe tuziteljice Edine, koja se samo pozivala na zakon, a sudija preklinjao Mujkija da usmeno kaze da li on osobno ima povjerenja u njega, nakon cega bi obecavao da ce sudjenje biti objektivno i fer. Po ovoj tacki doslo je do prekida, da bi Simo Kuraica, predsjednik suda, presudio, naravno, u korist ostanka sudije. To za mene nije bilo toliko bitno koliko sam uzivao da se neko tako inteligentno suprotstavio toj (sve)moci. Bio sam ponosan na Nevzatija i Rajka, koje sam osobno angazirao da skupa brane Dzemu, Ismeta i Mujkija. Vazno je bilo "pokazati im zube". Rajko i Orhan su to ucinili vec na startu. Tako je Rajko u prvoj pauzi u hodniku suda prisao Edini, koja je bila u zelenom kostimu, uputivsi joj kompliment da joj "lepo stoji zelena boja". "I ja sam muslimanka, zar ne?!", uzvratila mu je cinicno. On se tako dobro nasmijao sto je pravilno razumjela njegov ironicni kompliment. Intimno sam osjecao da je rat izmedju mene i komunista poceo. Prvi okrsaj sam dobio.Javnost sudjenjaNe znam kako je doslo do ponovne prepirke Alije i Rizaha. Sjecam se da je sudija galamio na mene, koji sam drzao biljeznicu i olovku u ruci. "Vi ste publika, niste vi novinari i nema nikakva biljezenja u sudnici." Samo Sabina i ja smo zatvorili notese. Izetbegovic je protestirao zbog iskljucenja javnosti. "Meni je stalo da se obratim cijeloj postenoj Jugoslaviji, a ne samo sudiji Hadzicu Ja zelim da gradjani iz mojih usta cuju i da ocijene da li sam kriv, a da ne saznaju samo iz Oslobodjenja sto sam govorio", govorio je Izetbegovic. Sudija ga prekida galamom. Mi smo ga podrzali uzvikujuci da ga sudija pusti da govori. Izetbegovic je kao dokaz iskljucenja javnosti naveo i nase propusnice, a sudija se branio da "aranzman sudjenja" nije u njegovoj nadleznosti. Uvod u sudjenje zavrsio se priznanjem sudije Nevzatiju: "To su niski udarci Vi zelite ugroziti status suda!" Vrlo brzo ce Hadzic uzvratiti Nevzatiju, dodjeljujuci mu sudijske opomene, sto je isto ucinio i Rajku. Radilo se o nekom sudijskom pravu, poput zutog i crvenog kartona u fudbalu. Osim nekih primjedbi na generalije, jos se raspravljalo o fizickoj sposobnosti Rusida Prgude. Radilo se o predinfarktnom stanju. To je bilo tako bolna situacija da sam vidio zene kako placu u publici. Njegova optuznica je izuzeta. Prguda se nikad vise nece pojaviti na sudjenju. Umro je nakon godinu dana bolesti. Nikad se nije digao iz kreveta. Uvijek su pored njega bdjeli agenti. Citanje optuznice Edina Residovic kao javna tuziteljica je ustala da cita optuznicu. Kamerman je uperio kameru u nju. Navece u Dnevniku Edina ce dugo biti u kadru sa tonskim prilogom. "Optuznica nastupa protiv", zapocela je sa citanjem i navela generalije 13 optuzenih. Ovdje se moram ispricati citaocima zbog zaborava. Ne sjecam se koliko je publika mogla slusati optuznicu. Mi cemo svakog dana biti iskljucivani kad se raspravljalo o inkriminacijama vezanim za putovanje "u jednu prijateljsku zemlju". Mislilo se na Iran.Zato cu se posluziti citatom iz optuznice. Prvooptuzeni su bili Alija i Omer. Njih dvojica su se, prema optuznici, "pocetkom 1974. godine, opsjednuti idejom islamskog preporoda i islamizacije muslimana, usaglasili da je istu neophodno osvijetliti tekstovima koji ce zainteresirati siri krug lica Izetbegovic je napisao i objavio nekoliko takvih tekstova pa prvu verziju Islamske deklaracije daje Behmen Omeru i Teufiku Velagicu, pripadniku neprijateljske emigracije u Becu, () pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974. do 1983, u cilju kontrarevolucionarnog ugrozavanja drustvenog uredjenja u SFRJ, preveli na arapski, turski, engleski i njemacki jezik, radili izdanja na tim jezicima sa predgovorom, a u namjeri stvaranja grupe istomisljenika na nacin i ciljeve utvrdjene u Deklaraciji istu dali u vremenu od 1976. do 1983. na citanje vecem broju intelektualaca: Djozo Huseinu, Kupusovic Muhamedu, Zivalj Husi, Cengic Hasanu i Mahmutcehajic Rusmiru, Mehmedaliji Hadzicu, Salihbegovic Meliki i Bicakcic Edhemu, pa su C. Hasan, K. Ismet, Z. Huso, i B. Edhem postali clanovi grupe. () U tom pravcu je I. Alija objavio vise napisa, a u 1981. godini zajedno sa H. Djozom sacinio zbirku tekstova pod nazivom Problemi islamskog preporoda, u kojoj su u potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije () pa je jedan primjerak dao H. Cengicu za predavanja u Tabackom mesdzidu." Zatim je optuznica tretirala druge tekstove koji su tretirali polozaj Muslimana u Jugoslaviji, odnosno Islamske vjerske zajednice, iza kojih su, prema navodima optuznice, stajali Omer i Alija. Slijedece inkriminacije odnosile su se na njihove kontakte sa iranskim ambasadorom u Becu i njihov odlazak u Teheran. U Teheran su putovali Behmen, Kasumagic, Bicakcic, Zivalj i Cengic. Putovanje se odvijalo 2. januara 1983. Na put nije otisao Izetbegovic zbog Sabinine svadbe. Ove inkriminacije optuzba je podvela pod clan 136 KZ SFRJ. Sve ostale inkriminacije odnosile su se na verbalni delikt i one su podvedene pod clan 133 KZ SFRJ. One su ukomponirane, naravno, kroz iskaze svjedoka date pred policijom, u kontekst teza Deklaracije, koju je optuznica postavila kao platformu djelovanja ove "neprijateljske grupe".Prema optuznici, Deklaracija je bila razradjeni program organizacije Mladih Muslimana. Izbor mjesta, vremena, tema, kvalifikacija, pa i karaktera svjedoka vrsen je po potrebi sklapanja mozaika po kojem bi se u javnosti stekao dojam da je ova grupa uspjela uci u mnoge muslimanske institucije: Islamski fakultet, Medresu, dzamije i mektebe. Prema naknadnim procjenama, ovo je trebala biti samo prva grupa muslimana izvedenih na optuzenicku klupu. Hapsenjem dvojice vojnika, Muhameda Cajlakovica, kome je Dzemo bio profesor, i Avde Stupara, kojima su istragu vodili Simeon Tumanov i Aca Vasiljevic, kasnije vodeci ljudi KOS-a, pokazuje dokle su smjerali ici koncentricni krugovi hapsenja muslimana. Vec je bio osudjen Husejn Smajic, imam u Zvorniku, a odmah poslije njih osudjen ce biti i Kemal Terzic, student iz Prusca. Ta ambicija Udbe i KOS-a je bitno osujecena izvanrednom, i, naravno, nepredvidjenom za Udbu i KOS, odbranom ove grupe. Kako mi je Rajko rekao da ce on i Orhan imati ulogu da okuraze druge advokate te da treba "razvaliti" Rizahov zapisnik, a ja da remetim pakirane svjedoke i okurazim familije da vrse pritisak na javnost, bila je osnovica platforme za njihovu odbranu. Otprilike, stvari su se tako i razvijale. Iako je Naser umro, a i Djozo, bilo je drugih Nasera u islamskom svijetu koji ce prigovarati Jugoslaviji zbog ovog sudjenja. "Komunisticki srp zanje muslimane", pisale su arapske novine."Oni sve znaju"Jedan veliki hendikep imali su progonitelji. Zbog pritiska afere "Porice" umro je Husein Djozo. Da se prisjetimo: on je na otvorenju dzamije kod Bugojna javno napao Paregon, knjigu Dervisa Susica. To je bilo blasfemicno policijsko publicisticko djelo koje je imalo za cilj kriminalizaciju islama, muslimana (vjernika) i IVZ-a. Djozo je to nazvao "zabadanjem trna u zdravu nogu". Na njeg su se obrusili mediji, lideri partije, poput Branka Mikulica i Raifa Dizdarevica, koji su otisli Titi u vilu na Koprivnici i ocinkali Djozu, da bi im ovaj rekao da se sa takvima treba ostro obracunati. Sad bismo trebali zakljuciti da nije vise bilo Nasera da ga brani. Sto bi bilo pogresno. Nit' je Naser pit'o Titu za Djozu, nit' su bili skolske kolege. Djozo je odrobijao svoju "punu porciju". Tu pricu, u koju je vjerovao i moj babo, naveo sam samo kao paradigmu muslimanskog straha i trazenja zastite od komunizma. Djozo nije izdrzao taj pritisak. Srce mu je puklo. Ali, prema intonaciji optuznice, njegov duh je lebdio iznad optuzenicke klupe. Da je bio ziv, da mu se moglo suditi, on bi bio lider grupe, a ne Alija (Izetbegovic, op.ur.). Udba je znala (i) tajne misli moga babe. Ovako, Aliji je "palo sljeme na tjeme". On se u toj ulozi ponasao maestralno. Bolje tada nego danas, rekao bih. Hocu reci da su Bosnjaci tadasnjim rasporedom ljudi na optuzenickoj klupi dobili svog prvog lidera nakon ubistva Mehmeda Spahe. Tad nastaje jedna od najharizmaticnijih figura medju Bosnjacima u ovom stoljecu. Medjutim, moj dojam nakon iscitavanja optuznice bio je da nema tog advokata, tog uma i tog heroja da se moze suprotstaviti ambiciji tuziteljice. Cak sam bio zaprepasten informiranosti sastavljaca optuznice. Nisam bio jedini koji je uzvikivao "oni sve znaju". Znali su kad je ko s kim gledao Dnevnik, setao, nekud putovao...Alija, vezi pertlu!Ali, znali su i pozicije ljudi medju muslimanima, formalne i neformalne. I ja bih tako, tada, situirao Djozu, Aliju, Behmena itd. Iako sam ih ovlas poznavao. Sve mi ih je pokazao Dzemo (Latic, op.ur.). Tako smo jednom u Saracima sreli covjeka velikih natmurenih obrva koji je prosao pored nas bez pozdrava. "Vidis onog covjeka sa obrvama?", saptao mi je. "To je Omer Behmen. Ne voli se na ulici pozdravljati jer ga prate." Pogledom desetak metara iza njegovih ledja trazio sam ljude u mantilima tipa Jamesa Bonda. Niko nije naisao i ja sam odahnuo. Kasnije nekada ce mi do ruku doci arhiva SDB-a u kojoj sam vidio da je Omer bio u pravu. Njegov dosje je vodjen pod sifrom PPR "Bistrik". Zadnji put sam sreo Djozu setajuci Ferhadijom sa Dzemom. Nesto su njih dvojica diskutirali oko njegovih poetskih nastupa da bi mu na kraju Djozo doviknuo: "Ma, vjetar islama je puhnuo i niko ga nece zaustaviti." Vidjao sam Djozu i ranije. Ponekad nam je dolazio i na casove, al' nikad nisam bio ovako u njegovoj blizini. Jednom mi je Dzemo ushiceno pricao da je upoznao izvanrednog muslimana. "Znas kakvu ima biblioteku?!", divio mu se Dzemo. Pricao je o Aliji. Tako mi je nakon jedne dzume u Carevoj dzamiji dobacio. "To je taj covjek o kome sam ti pricao." Pogledao sam u covjeka koji je vezao pertle na cipelama. Bio je to Izetbegovic. Komentirao je jednu hutbu dr. Ahmeda Smajlovica. Dao je vrlo kriticke opaske na nju. Kao, ovo je mjehur od sapunice, dovoljno je samo da ga iglom dotaknete i on se rasprsi. Kasnije sam od Hilme Neimarlije cuo jos jednu anegdotu kako Alija veze pertle. Ova anegdota je podesna za pojasnjenje ko je bio stvarni muslimanski intelektualni lobi iz tog vremena.Neimarlija je bio dobio stipendiju za postdiplomski studij u Londonu i na aerodromu su ga ispracali reis Naim Hadziabdic, Husein Djozo, dr. Ahmed Smajlovic, Resad Kadic, Alija Izetbegovic, Hilmin babo i jedan Hilmin prijatelj, strani student. Svi su umrli, osim Izetbegovica i Neimarlije, i studenta. Ovaj student se sjeti da slika tu situaciju ispracaja, na sta je Kadic reagirao: "Alija, vezi pertlu." Sliku sa svog ispracaja Neimarlija je vidio negdje 1992, nakon 15 godina, kod svog prijatelja. Na slici su Kadic i Izetbegovic simulirali da vezu pertlu, tako da se nikako Alija ne moze prepoznati. Resad Kadic je poznati pisac mevluda. Bio je osudjen kao Mladi Musliman kao i Alija. Ocito su imali visok stepen sigurnosne kulture. Da bih upotpunio pricu o poznatim sa optuzenicke klupe, moram kazati kako sam upoznao Meliku. Bio je ramazan. Sa Dzemom sam posao na mukabelu u Begovu dzamiju. Ispod kestena u haremu dzamije stajala je osamljena srednjovjecna zena i slusala ucenje Kur'ana preko razglasa. Nije imala mahramu. Bila je u dugoj haljini vesela dezena. "To je Melika. Vratila se islamu", rekao mi je Dzemo. Slovila je kao izvanredan intelektualac i pjesnik. Ona je za Dzemu bila primjer kako se inteligencija vraca islamu. Dakle, znao sam one na koje mi je Dzemo skrenuo paznju. Ostale nikad do tada nisam vidio.Alijina odbranaZbog dojma "da oni sve znaju", sa kojim mi se zavrsio prvi dan sudjenja, otisao sam u stan potucen do koljena. Nisam vidio mogucnost odbrane. U tome mi nisu mogli pomoci ni Rajko (Danilovic, op.ur.) i Muslim (Nikola, op.ur.), sa kojima sam do kasno u noc sjedio u "Nacionalu". Sutra ce Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija - stvoren je da iz nemoguce situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao reci onog dana kad je dao svoju odbranu, sto danas, nakon 16 godina svjedocanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao. Uporedo sa ovom mojom perfekcionistickom kvalifikacijom moram izreci i Rajkovu sumnjicavost koja je izrazena prije 16 godina, a aktualna je i danas. Naime, nakon sto je Izetbegovic dao svoju odbranu kao prvooptuzeni, data je pauza. Ja nisam bio u sudnici, cekao sam Rajka u "Amerikancu", restoranu prekoputa ulaza u zatvor. Sa njim je bio i novinar Politike. "Ovaj je imao savrsenu odbranu", komentirao je novinar, mislim da se zvao Boro. Imao je strica generala u JNA. U vrijeme agresije na BiH bio je dopisnik Tanjuga iz Kine. "Potpuno se zatvorio, ne mogu mu prici ni sa jedne strane", tvrdio je. "Zato ce pokusati uci preko drugih", izrazio je svoju bojazan Rajko. Zar ovo ne moze biti, doduse uprostena, paradigma danasnjeg opcenarodnog misljenja o njemu?! Zatim je novinar ustvrdio da je Izetbegovic vizionar i da je Deklaracijom predvidio pojavu Homeinija, odnosno pojavu Iranske revolucije. Evo kako se Izetbegovic branio. Prije izlaganja odbrane istakao je tri prigovora procesne prirode. "Prvo, optuznicom je obuhvaceno 13 ljudi od kojih sedam nema nikakve veze sa ovim predmetom; petericu uopce ne poznajem. () Drugo, za ovo sudjenje sud je pozivnicama zna ime' selekcionirao publiku umjesto javnosti pa ja trazim javni pretres. ()" Treci prigovor odnosio se na pisanje stampe. "Jos prije pocetka sudjenja dio stampe me je proglasio nacionalistom, kontrarevolucionarem, neprijateljem i prakticno me osudio bez sudjenja." Zatim je rekao da se njegovo izlaganje nece razlikovati od onog kojeg je dao u istrazi i izjasnio se da nije kriv ni po jednoj tacki optuznice. Posebno je pobijao inkriminacije iz clana 136 po kojima ga se teretilo za stvaranje grupe radi rusenja Jugoslavije. Optuznica se temeljila na Deklaraciji, cije je autorstvo Izetbegovic priznao. On je istakao da to nije neprijateljski tekst i da tretira probleme islamskog svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju. "Tvrdnja optuzbe da je ID ustvari do u tancine razradjen Program organizacije Mladi Muslimani' je bez ikakvog osnova i optuzba je nicim nije pokusala dokazati. ()Prvi put sam ovaj tekst (Program MM) vidio ovdje u istrazi i tvrdim da u njemu nema ni jedne ideje koja cini sustinu Deklaracije." Zatim je negirao da je namjeravanim putovanjem u Iran pocinio ikakvo krivicno djelo, kao sto je interpretaciju mnogih caskanja sa prijateljima u vrijeme Dnevnika potpuno zanijekao tvrdeci da su konstrukcije. Na kraju izlaganja bio je direktno ispitivan od strane tuziteljice. Residovic: Da li ste i jednom recenicom naglasili da se ID ne odnosi na SFRJ? Izetbegovic: Ne, jer nije bilo potrebno. Iz sadrzine teksta to je sasvim vidljivo. Residovic: Da li i mene ubrajate u onih 700 miliona muslimana? Izetbegovic: Ubrajam drzave sa muslimanskom vecinom - od Maroka do Indonezije. Osim toga, Vi niste muslimanka, mozda ste Muslimanka sa onim velikim "m". Residovic: U svojoj odbrani ste iznijeli tvrdnju da ID zagovara moderan i human poredak zasnovan na islamu. Kakav je to human i moderan sistem koji nigdje ne spominje nesvrstanost i samoupravljanje? Izetbegovic: Nisam nigdje zagovarao nesvrstanost i samoupravljanje. Ne poricem vrijednost ovih principa, ali postoje i drugi principi koji su humani i moderni.Odbrana ostalihZatim su ostali optuzeni davali odbranu, ali mnogo kompliciranije od Izetbegovica. Samo on nije bio u koliziji ni sa kim, nije mijenjao iskaz iz istrage, i nije teretio drugog. Drugi su se zalili na pritisak i tucu u istrazi, podvalu isljednika, istraznog sudije pa i tuziteljice koja je sa njima komunicirala tokom istrage a da se nije predstavila. Najvise su tukli Cengica (Hasan, op.ur.), Zivalja (Husein, op. ur.), Omera Behmena i Dzemu. Omer, Haso i Huso prezivjeli su pravu torturu. Omera i Hasu su tukli palicama i sakama, a Huso je bio podvrgnut specijalnom iscrpljivanju. Gubio je svijest pa su ga polijevali vodom u istrazi. Pustali su ga kuci pa vracali itd. To je put preko kojeg su zeljeli doci do Alije. Alija je bio pravnik, odlicno je znao svoja prava, za razliku od drugih, i ocito obrazovaniji i inteligentniji od bilo kojeg isljednika i svih njihovih asistenata. Sto se Dzeme tice, on je javno rekao da ga je tukao Nazi Dzubur, a presutio je samar Duska Zgonjanina u istrazi. Nakon nekoliko dana ispitivanja donesen mu je zapisnik po kojem bi on tesko trebao teretiti Aliju i Hasana. On je odbio to potpisati jer je bio "filovan" konstrukcijama koje on nije rekao. Malo zatim je u sobu usao Sef (!). "Nece da potpise, Sefe." Optuzio ga je isljednik. "Hoces li potpisati?", upitao ga je Zgonjanin. "Necu", odbrusio je Dzemo. U tom trenutku nije znao da je rekao "necu" ministru policije. Ovaj je, stiteci svoj ugled ministra kod isljednika, kome se tako nesto ne smije reci, demonstrirao silu - silno ga je osamario. Tad je Dzemo dobio presudu. "Za ovo 'necu' dobit ces sest godina", izjasnio se ministar. Taj dan je Dzemo prebacen u zatvor. Sve je drugo bilo efemerno, kao i onih dodatnih sest mjeseci koje mu je Hadzic dodao na Zgonjaninovu presudu.Omer pada u komuPo odbrani Omera vidjelo se da su isljednici pretjerali u pritisku. Da li se radilo o njihovom nezajazljivom animozitetu prema ovakvoj vrsti muslimana ili ih je Omerov karakter motivirao, ne znam, ali Omer je pretrpio sav njihov gnjev. On je imao vrlo los izrazaj, nema ni frtalj Izetbegoviceve elokvencije, djelovao je kao da Aliju ni u putu nije sreo. A bio mu je desna ruka. Dok je Izetbegovic imao hipnoticku elokvenciju u odbrani, Omer se spetljao u sopstvene izjave kao pile u kucine. Te je vidio dvije verzije Deklaracije, te nije vidio, iako mu se jedan tekst ucinio duljim. "Da to nije mozda zbog rjedjeg proreda, Omere?", pomagao mu je Izetbegovic. "Na ovo pitanje ne smijes odgovoriti", proderao se sudija. Onda je Omer pao u komu. Kasnije mu je supruga tvrdila da je bio pod drogama. Vjerujem da jeste. On je cetrdeset godina vodio rat sa Udbom. Zato ce dobiti najvecu kaznu.Omer je bio bolestan covjek, Salih takodjer, Mujki je bio "plucni bolesnik", Husu su boljele oci, Hasan je bio oslobodjen sluzenja JNA zbog bolesnog srca. Zanimljivo je da ce Hasan, koji je bio nesposoban sluziti vojsku, kasnije biti kljucni covjek za formiranje Armije BiH pa i ministar odbrane. Hasan je poceo svoju odbranu sa bismillom i ucenjem jedne dove na arapskom jeziku u kojoj je molio Allaha dz. s. da pomogne nevine muslimane i slomi zulum nevjernika. Sudija se bio rasrdio kao ris. "Govori na srpskohrvatskom jeziku. Ovdje se ne govori arapski!", podvikivao je na Hasana. Zbog ovakvog nastupa, kojeg je jugoslavenska stampa obilato koristila da bi dokazala imidz "bosanskog pasdarana", a Hasina slika sa bradom i naocalama se stvarno uklapala u taj imidz, on je u svim casopisima islamskog svijeta bio tik uz Aliju. Sve tekstove koje sam vidio u arapskim casopisima pratila je jedna Hasanova slika. Ponekad Alijina, trece slike nije bilo. Jedan od komandanata odreda El Mudzahid, Ebu Haris, na moje pitanje sta ga je dovelo da dodje boriti se u Bosnu i napusti studij medicine u Becu, odgovorio mi je: "Do ruku mi je dosla brosura koju je napisao jedan nas brat o muslimanima u Bosni. Zadivili su me Vas brat Gemaluddin i Ali-Izet. Ovdje sam da im pomognem u odbrani islama." Mislim da je istaknuo Dzemu da bi meni ugodio, jer je u toj brosuri bila Hasina, a ne Dzemina slika. Ovo je dokaz da jeislamski svijet Sarajevskim procesom otkrio muslimane u BiH. Salih Behmen je bio najstariji i mogao je konkurirati Izetbegovicu. On je cak imao otmjenije drzanje. Nevjerovatan dar za humor i apsolutna koncentracija ovog su covjeka ostavili mirnim kao da je stvarno dosao na Shakespeareovu predstavu u pozoriste. Za ovog nastavnika iz Mostara ovo je bio piknik u odnosu kroz sta je prosao na sudjenju prije nesto manje od cetrdeset godina. Ismet Kasumagic je imao najreferentniju biografiju. Bio je ekspert UN-a. Tvrdilo se da je imao plavi pasos. Advokati su tipovali da bi on, medijski, mogao proces dici na vecu medjunarodnu politicku ravan. Nakon odbrane ocijenili su ga samo kao Izetbegoviceva istomisljenika. Ove reference je optuzba ignorirala, a ni on ih nije posebno isticao.Edhem Bicakcic je imao problem zbog svog dnevnika kojeg je pisao na putu u Teheran, inace se i on branio vrlo racionalno. Zbog tog dnevnika Djula je sjedila na klupi zajedno sa njim. Mujki je vise koristio sudnicu za iskazivanje svoje ciceronske nadarenosti pa je dao jednu vrlo neukusnu i uvredljivu izjavu: "Dovedite mi i crnog djavla, samo mi nemojte dovoditi hodze za svjedoke." Budalastina (!), koja mu je mogla biti oprostena jer je u tom trenutku bio na optuzenickoj klupi. Inace, pokazao je vrlo hrabro drzanje, bez imalo kompleksa prema komunistima. Mujkiju je to bila i ostala jedina permanentna vrlina. Melika je nastupila najrevolucionarnije.Obracunala se sa Vukom Draskovicem, koji joj je oduzeo nacionalnost knjigom Noz, "a eto, njega nema na optuzenickoj klupi", zatim sa njenim kolegama piscima koji sute o ovome. Kasnije ce Husein Tahmiscic od Udruzenja pisaca traziti da se Melika i Dzemo izbace iz Udruzenja, sto je i usvojeno, da bi zatrazio dozivotnu robiju za oboje. Prava je steta sto je optuzba Meliku teretila za banalne inkriminacije, inace bi prema njenoj inteligenciji, elokvenciji i hrabrosti danas imali prave politicke eseje u njenoj odbrani. Dzemo je svoje skoro bezazlene inkriminacije shvatao previse ozbiljno pa se trudio pobiti ih - je li sevdalinka najbolja poezija na svijetu i sl. On ce se, uz Djulu, doimati nejbezazlenijim u sudnici, sve dok nije napravio gaf sa jednom ceduljicom.Moj pokojni novinar Peter HadziristicJa sam zbog slucaja koje sam opisao na pocetku bio odstranjen sa suda. A i da me nisu otjerali, ne bih mogao stalno pratiti proces. Imao sam preceg posla. Sudjenje sam pratio preko jugoslavenskih medija i navece slusao strane radiostanice - BBC i Deutsche Welle. Naravno, bile su obavezne popodnevne sjedeljke sa advokatima u "Nacionalu". Preko njih sam dosao u kontakt sa stranim novinarima i aktivistima za zastitu ljudskih prava. Jednom bradatom gospodinu sa lulom, predstavniku Amnesty Internationala iz Londona, policija nije dozvolila ulazak u sudnicu. Zaboravio sam mu ime, al' cu tog gospodina jos sretati tako da cu postati clan ove organizacije. Dvoje stranih novinara Peter Hadziristic, dopisnik Observera, i Christina von Khol, dopisnica Spiegela, oboje akreditirani u Beogradu, napravili su darmar svojim tekstovima. Christina je bila starija gospodja, danas je vjerovatno starica, koja je vise slicila profesorici latinskog jezika nego bilo kojoj novinarki koju sam upoznao u zivotu. Peter je bio cetrdesetogodisnjak. Zivio je u Beogradu i imao propao brak sa jednom Hrvaticom, sa kojom je imao sina Ivana. Tvrdio je da je njegovo porijeklo iz Sarajeva i da je ulica pored hotela "Evropa" dobila ime po njegovom jednom pretku koji je nakon Prvog svjetskog rata odselio u London. Peter je prvo prisao Sabini. Ona se bojala da je udbaski provokator. Sastali su se u parku pored "Sarajke". Pokazao joj je sve akreditacije, al' opet je bila sumnja na njega. Neopravdana, naravno. Njega su angazirali moji prijatelji Nusret i Mensura Muhamed, bracni par, koji su vodili IRNA-u u Beogradu. Oni se nisu htjeli pojavljivati na sudjenju, da ne bi otezali polozaj optuzenih koji su putovali u Iran. Zato je Peter ilegalno pisao (i) za njih. Pomogao je Sabini da prevedu optuznicu na engleski.Pretpostavljam da ju je distribuirao raznim medjunarodnim organizacijama. Ja sam se sprijateljio sa Peterom u tolikoj mjeri da mi je dao kljuc od svog stana, u kojem sam spavao kad god sam dolazio u Beograd. Uzivao sam u neredu njegova stana. Tad nisam znao da cu se i ja baviti novinarstvom. Mislio sam da je to kultna profesija. Posto sam sudio po Peterovom stanu, gdje je i stepeniste bilo pretrpano snopovima novina, a nekmoli spavaca soba, takav rezon je bio ispravan. Nikad u Bosni nisam vidio takvu ni redakciju, a kamoli stan. Posljednji put mi se Peter javio za vrijeme Olimpijade. Nazvao me je da mi procita tekst koji je tog dana objavio u Observeru. Razumio sam, na engleskom naravno, da je tekst poceo ovako: Dok nad Sarajevom padaju tihe pahuljice i cijeli grad bljesti u svjetlu i dok njegovim ulicama setaju bezbrizni gradjani i uzivaju u prekrasnoj zimskoj idili, tako da im se cijeli svijet divi ljepoti njihova grada, u kojem ce se odrzati 14. Zimske olimpijske igre, dvanaestero nevinih ljudi cami u tamnicama itd. Ovo je parafraziranje po sjecanju. Navodim ovo kao primjer kolika je bila Peterova dusa. Cuo sam da je tesko obolio. Mislim da je umro. Pokoj mu dusi i slava velikim novinarima od kakvih je Bosna i kasnije imala fajde."Logicki, Oslobodjenju je preostalo da 'zakuca' sa jednostavnim naslovom: 'Neprijateljima 90 godina zatvora!'. Ocekivao sam da su gladne hijene nahranjene. Nema vise ujedanja. Koga su sccepali - scepali, gotovo je. "Advokati disidentiZanimljivo je predstaviti i advokate. Prvo cu predstaviti dr.Rajka Danilovica. On je bio Crnogorac nastanjen u Beogradu. Pripadao je grupi Praxis i kao predavac na politickim naukama, mislim da je predavao nesto sto cu formulirati kao sociologija politickih ideja. Bio je clan Pokrajinskog komiteta, cini mi se. Inklinirao je liberalima Marka Nikezica i Latinke Perovic, tako da je u Titovom obracunu sa praxisovcima i njega pomela metla. Pripadao je generaciji studenata prava sa Kostom Cavoskim i Nebojsom Popovim, koji su Slobodanu Milosevicu, svom mladjem kolegi, obezbijedili prvu lidersku partijsku funkciju. I kao disident izabrao je jedinu mogucu profesiju - advokaturu. Od poznatih procesa branio je skupa sa dr. Srdjom Popovicem hrvatske maspokovce, cini mi se Marka Veselicu. Srdja Popovic je, kao sto je poznato, kao advokat dobio godinu dana zatvora jer se "identificirao" sa optuzenim maspokovcima.Orhan Nevzatije Albanac, rodjen u Prizrenu. Pricao mi je da mu je nana bila sejhana, a dedo historicar. Ocito je poticao iz ugledne albansko-turske porodice. Politicku karijeru je zapoceo kao omladinac i zavrsio je kao clan Pokrajinskog komiteta. Bio je clan delegacije koja je pregovarala sa Mikom Tripalom i Savkom Dapcevic. Ne znam mu krivicu kako je "zglajzao" sa 11. sprata zgrade SIV-a i sve sprat po sprat, iz kancelarije u kancelariju, spustao se do prizemlja dok nije ostao bez posla. Orhana sam se sjetio kad je padao Ceausescu. Jednom je bio u delegaciji koja je posjetila Rumuniju. Na njegovom primjeru mi je objasnjavao piramidu komunisticke diktature. Mislim da ce Rajko i Orhan braniti Azema Vllasija.Nikola Muslim. Zanimljivo prezime, zar ne? Rijetko sam sreo ljubaznijeg covjeka u zivotu. Nemoguce je izbjeci prijateljstvo ovog dobronamjernog covjeka. On u komunikaciji nudi cisto mlijeko ljubaznosti. Bio je sudjen za ideje maspokreta. Trebao je biti objesen zbog pjesme Domovina gori. U kakvoj je on bio vezi sa ovom pjesmom, ne znam, jer nije pjesnik, ali zbog nje je robijao. Jednom me je odveo na Trebevic u setnju. Pitao me je da li bih ja bio politicar. "Mozda, al' ne ovakav kakve poznajem", odgovorio sam mu. Bio je odusevljen sa mnom. Kasnije ce u svojoj knjizi o Sarajevskom procesu napisati da je u meni prepoznao nove snage koje ce se zestoko suprotstaviti komunistima. Tako nesto je napisao. Mislim da je pretjerao i da mi se htio oduziti za dobro prijateljstvo koje smo sklopili tokom sudjenja. Dakle, sa ovakvom strukturom advokata stekao sam prve politicke casove. Saznao sam stotine anegdota, kojih ce uskoro biti puna omladinska stampa, o nedodirljivim komunistickim liderima. Ne zvuci danas ubjedljivo, al' za mene ce ostati fascinantno to sto sam dobio izvanredne portrete Bakalija, Milosevica, Suvara, Djilasa, Tita, Ceausescua, Mikulica, Cosica itd. Ti ljudi su bili iskreni prema meni i dali su prve grame politicke kulture. Ali sam zbog njih dobio jednu neoprostivu zabludu - povjerovao sam da ce demokratske slobode doci preko Beograda! Nisu mi oni to sugerirali, naravno. Oni su kao Beogradjani demonstrirali slobodoumlje. Vidjenje nivoa slobodoumnosti sarajevske i beogradske inteligencije mogao sam zadobiti usporedjujuci Fahriju Karkina i Rajka Danilovica.Karkinnije lose branio Hasana, al' njegov intelektualni habitus u usporedbi sa Nevzatijem ili Danilovicem mene kao Bosnjaka je porazavao. Tu sam se zeznuo. Ni Danilovic, ni Nevzati, ni Muslim nisu miljenici danasnje vlasti. Muslim se bio prikljucio demokratskim promjenama u Hrvatskoj, pa je brzo ispao, Danilovic nije mijenjao posao, a ni gledista, dok je Nevzati, cujem, predlozen za ombudsmeana na Kosovu.Preparirani svjedociIako sam vec bio prepadnut nasmrt, Orhan se ocinski sekirao za mene, nisam vodio racuna o pratnji udbasa. A bili su mi za petama; sjedili za drugim stolom dok ja pricam sa advokatima, dezurali noci u avliji ispred mog stana, trcali za mnom ulicom sa novinama u ruci, pratili me u dzamiju dok sam klanjao.Jedan dan sam ostavio bijelu vindjaknu kod portira u Begovoj dzamiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i novac iz unutrasnjeg dzepa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli su je udbasi. To je bila posljednja opomena. A pred dzamijom sam se sastajao sa svjedocima i govorio im sta je problematicno u njihovu iskazu. Imao sam jednu optuznicu kod sebe. Tako sam kod sadrvana pricao sa Nerminom Jasarevic. Ona je rekla da uci zapisnik napamet, al' da ce reci istinu. "Stvarno sam naucila napamet zapisnik i oni vjeruju da cu ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu (Hasana Cengica, op. prir.) da cu ja reci istinu. I nek' mi poruci ako ga za sta moram vaditi." Ispred Begove dzamije rastao sam se sa Nusretom Cancarom, koji je otisao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da se vidi sa Seadom Seljupcem te da mu prenese da mu mogu pomoci oko onoga sta ne valja u iskazu.Tako me je Sead za par dana nazvao i mi smo se sastali u Medresi. Obecao je da ce govoriti istinu, a to je znacilo protiv optuzbe. Nisam se samo sa ovih dvoje svjedoka sastao, al' oni su bili kljucni i najzanimljiviji u procesu. Rekao sam Karkinu (Fahrija, op. prir.) da Hasi prenese Nermininu poruku. On je uzvratio da ju je Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo mi je bila velika grjeska.Tog dana kad je trebao svjedociti Sead Seljubac, mislim da je bio dvadeseti po redu, bio sam "kao na iglama". Isto tako, polagao sam test kod Rajka (Danilovica, op. prir.). Samo je on znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici su svjedocili tuc-muc, pola udbasima, pola optuzenima, bez hrabrih i radikalnih izjava u korist optuzenih. Doduse, radilo se o starijim osobama. Medju njima je svjedocio i Halid Causevic, koji je dao negativnu recenziju za Alijinu (Izetbegovic, op. prir.) knjigu Islam izmedju Istoka i Zapada. Bio sam sokiran saznanjem da je onsin rahmetli veliko Dzemaludina Causevica. Onda sam se razocarao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam ih zaliti, jer im je strah od komunizma sisao u pete. Al' takva je mladost. Sa Seadom sam htio pokazati kako se mi ne bojimo komunista. Rajku sam obecao takvo ponasanje Seada. Tako je i bilo. Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana (Cengic), Mujkija (Mustafa Spahic) i Dzemu (Latic). Svojim svjedocenjem najavio je debakl procesa. Advokati su me cekali u "Nacionalu". Oni su mi i saopcili Seadovo ponasanje.Rajku je prijao hladan vjetric nakon vrucina u sudnici. Pio je Bayerove aspirine zbog napada migrene. Mene je tapsao po ledjima. Mislim da mi se iskreno divio u tim trenucima. Imao je i zasto! To danas, kad sam opametnio, ne bih smio raditi. Te noci sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam ogroman radijus kretanja. Osim kontakata sa svjedocima, morao sam putovati roditeljima u Kljuc i informirati ih o sudjenju, skupljao sam novac za advokate, mnogo mi je narod davao novca. Rajko se cudio da su muslimani tako solidarni. "Da neko nekome dzaba da novac, neverovatno", cudio bi se. Objasnjavao sam mu sadaku. Advokati su imali jos jedno bitno iskustvo sa patnicima. Znali su im vratiti nadu. To su, te noci posebno, pokusali Orhan i Rajko. Govorili su mi da Dzemo dzaba sjedi u sudnici. "Izgleda kao janje. Miran i nevin. Samo ga mrzi Edina zbog zenine mahrame. Bojim se da ga ne isprovocira." Nista me nije raspolozilo. Izgleda da sam imao predosjecaj. "I da ti Nermina bude kao Sead", prosaputao mi je Rajko. "Nadam se", rekao sam mu na odlasku.Moje hapsenjeDosao sam kuci kasno. Teta Bahra me je primijetila i ispricala mi da je Mirso pusio na prozoru i vidio nekoga kako stoji pored stuba u avliji. Pitao ga je sta radi tu u ta doba, a on mu je odgovorio da ceka neku pticu. Bahra se smijala, a ja sam znao ko bi mogao biti ptica. I kad me je ujutro oko sedam sati Bahra pozvala na telefon, znao sam ko me trazi. Sisao sam do telefona. Veza je vec bila prekinuta. Otisao sam u WC. Domalo, neko je kucao na vratima. Otvorio sam. "Ti si Nedzad?", pitao me je covjek. "Da, ja sam", odgovorio sam. "Podji sa nama." Bio sam u pidzami i otisao sam se obuci. I tad su udbasi imali bijele "golfove". "Stare navike", pomislim kad danas vidim parking pred policijskom stanicom. Bijelim "golfom" sam odvezen niz Alifakovac. Sunce je tek bilo izislo. Gledao sam kroz prozor. "Lijep dan", cinicno je konstatirao Zeljko Kozina, moj buduci isljednik. Drugi isljednik je bio moj imenjak. U vrijeme rata citao sam da je Kozina bio jedan od sefova SIS-a u Hercegovini. Odvezen sam u zgradu Drzavne sigurnosti. Zadugo nisam znao zbog kojeg "grijeha" cu imati tarapanu. Igrali smo taktiku upoznavanja. Tek oko deset sati u sobu upada jedan udbas i udara Zeljka objema sakama. "Ovo je bilo za deset!", podvriskivao je. "A Nermina?", pitao je ovaj. "Upravo je na sceni, i to ce biti dvadesetka", smijao se i trljao ruke. Ni od mene nisu krili zadovoljstvo. Tako sam iz te cestitke saznao da sam upao u makaze izmedju Seada i Nermine. Malo zatim, prebacen sam u drugu sobu. Do tada sam imao neobaveznu komunikaciju sa isljednicima. Tek je sad Zeljko namrgodjen krenuo na posao. "Na toj stolici ti je sjedio i brat", zlobno je provocirao. "Ti bi, prema onome sto mi znamo, trebao dobiti najmanje dvije godine zatvora.Ako budes pametan, kazna ti se moze umanjiti; ako budes blesav, moze se i uvecati", upoznao me je Zeljko sa mojom situacijom. "Prijetio sa svjedocima, lajao si da je tuziteljica zmija i krava. Obje radnje predstavljaju krivicno djelo", upoznao me je sa mojim pravima. Odmah sam priznao da poznajem Seada i Nerminu i da sam ih vidjao. Negirao sam bilo kakvu prijetnju i psovku. Postavio sam odbranu da su svjedoci mene trazili, a da se ja nisam libio kazati sta pise u optuznici. Isljednicima se nesto nije zurilo sa takvim pitanjima pa su me,by the way, priupitali sta je za mene islam, na sta sam odgovorio da ja islam vidim u tome sto berem mrve dok jedem, klanjam i zahvaljujem se Bogu na zdravlju; sta mislim o iracko-iranskom ratu, odgovorio sam da je to besmislen rat kao i svaki drugi. Dok sam bio pitan, Zeljko je nesto razmotavao. Okacio je na zid ogromni poster imama Homeinija. "Ko je ovo?", pitao je. Sav sam utrnuo. "Ne razabirem dobro, ali po obrvama prepoznajem Homeinija." "Nikad nisi vidio njegovu sliku?!", pitao je. "Nisam vidio takvu. Prepoznao sam ga sa televizije", lagao sam. Zatim su pocela pitanja kako sam dosao do ovih advokata. Sumnjali su u Hamdiju Cemerlica. Ja sam lagao da sam ih nasao po telefonskom imeniku. Da ne duljim, bili smo uhapseni Nusret Cancar i ja zbog Seada Seljupca. Mislim da su me Nusret i Nermina spasili od zatvora. Da su oni poklekli, ja se nicim ne bih mogao odbraniti. To sam saznao kad su me kasno iza ponoci pustili kuci, i ja sam na Bascarsiji kupio Vecernje novine u kojima je pisalo da je Seljubac na sopstveni zahtjev ponovo svjedocio i optuzio mene za prijetnju. Spomenuo je i ime Cancara. Novine su spomenule i Nerminino svjedocenje. Nisu je hvalili i shvatio sam da je promijenila iskaz. Znajuci da su me pustili kuci da prespavam da bi pratili moje eventualne aktivnosti koje ce ih odvesti na "trag mog zlocina", nisam se javljao advokatima. Sutra sam sm dosao u Udbu. Glumio sam nevina i bezazlena djecaka koji nema pojma o politici. Uspio sam. Ne bih detaljisao sitne udarce, prijetnje i maltretiranja, pa cak i samaranja. Jednostavno, isljednike sam dozivljavao kao uhranjene pitbule, svi su nosili zlatne ogrlice i narukvice, malu torbicu, "pederusu", u kojoj je pistolj, ali radilo se o klasicnim glupim dripcima. Moram izdvojiti Vladu, mog kerbera. Mozda sam bio dobio kompleks od njega. Kad god bih vrludao u ponavljanju iskaza, Vlado bi, stojeci uza zid sa ostalom osmericom udbasa, kratko izgovorio: "Laze."Da je znao koliko me zbunjuje, posamarao bi Dzubura i Rusmira, koji su me gadjali predmetima sa stola, i preuzeo stvar u svoje ruke. Ovako, kliznuo sam im i svoju trodnevnu, bez prekida, istragu poentirao tako sto sam pred osmericom udbasa ismijao Nazifa Dzubura. Posto sam u svakom od njih gledao psecu vrstu, zavisno od karaktera i izgleda, Dzubura sam poredio sa malim kusastim pticarem. On bi cucnuo pored moje stolice, imao sam dojam da stalno vrti repicem, i onako mali skevcio i rezao odozdo na mene. Jednom me je upitao hocu li biti hodza? Rekao sam da ne znam. "Znas li kulhuvallahu?", upitao je. "Znam", odgovorio sam. "Znam i ja. Cuj, Kulhuvallahu ehad", proucio je. "Kad znas kulhuvallah, hoces li ti biti hodza?", uzvratio sam protupitanjem. Svih osam udbasa koji su se bili nacickali u kancelariju prasnulo je u smijeh i istrcalo napolje drzeci se za stomak. Dzubur je skocio i, bijesan na mene, poceo psovati vjerske svetinje. Meni to i nije izgledalo bas toliko smijesno, al', eto, njima jest.Mislim da su se bili okupili da bi izvrsili finalni pritisak na mene da priznam da sam poslao Cancara Seljupcu i da sam mu prijetio da promijeni iskaz, sto sam ja odbijao priznati. Sa ovakvim mojim, sasvim slucajnim kontrapunktom sve je palo u vodu, i ja sam pusten. O, kako me je boljela glava zbog promahe, nesanice i gladi! Cancar je bio vojnik i prosao je mnogo, mnogo gore od mene. Kad su ga hapsili, nocu u spavaonici strgli su mu sahat sa ruke da bi ga rastavili u djelice. On je bio jednu godinu u Kairu. Zbog toga su ga tretirali kao medjunarodnog teroristu tipa Carlosa.Vuk samotnjakA najgore je prosao nas Sead Seljubac. Njega su, nakon sto je prvi put svjedocio, pozitivno, na putu ka kuci za Tuzlu presreli udbasi, kidnapovali ga u motel "Zlacu" i maltretirali dok nije prihvatio da ce se ponovo pojaviti na sudjenju i priznati da je pod mojim prijetnjama promijenio (policijski) iskaz. Njemu su u hotelskoj sobi namontirali lazni Dnevnik na kojem spikerica govori da ce Seljubac biti uhapsen i dobiti pet godina zatvora zbog laznog svjedocenja pred sudom. Posto mu je kosulja bila krvava od tuce, a i sav se isjekao dok se brijao, udbas ce mu dati svoju kosulju, obrijati ga i dovesti u sudnicu. Svoju ispovijest ce naknadno objaviti u Valteru pod naslovom Vuk samotnjak.Resid Hafizovic ce takodjer proci kroz teska maltretiranja nakon sto je porekao iskaz i svjedocio u korist optuzenih. Naknadno je pozvan u vojsku i pretucen tako da mu je kuci dosla krvava potkosulja. Izgleda da je Christini von Khol bilo dovoljno ovo vremena dok sam ja bio u hapsani da objavi tekst o Nermininom svjedocenju. Na naslovnoj strani Der Spiegela bio je naslov: Istina i samo istina. Christina je ocijenila da je proces pred skandalom i da ga policija zeli spasiti optuzujuci i hapseci familije zbog prijetnji svjedocima. Jadna Mebrura Topalovac, koju su moji roditelji voljeli zato sto bi nekad, dok cita vijesti, pregrnula samijicu sa isheklanim kericama preko ramena, citala je komentar Dnevnika kako gospodja Von Khol vec dugo krivo pise o stanju u Jugoslaviji i da ugrozava prijateljske odnose dviju zemalja. Taj Dnevnik su u hotelu gledali advokati kad sam bahnuo u hotelsku salu. Dosao sam ih samo pozdraviti jer sam zurio na autobusku stanicu. Roditelji su mi saznali za hapsenje i jako se brinuli.Boga mi, vise od straha nego od umora, sve manje sam kontaktirao familije optuzenih i advokate. Slusao sam strane radiostanice i izvjestavao Timu. Tako je ona, osokoljena kritikama vanjske javnosti, pricala Dzemi u sudnici - jednom je sudija dozvolio optuzenima da tu u sudnici procaskaju sa familijom - kako se svjetska javnost obrusila na Jugoslaviju zbog njih. Dzemo ce tu informaciju napisati na ceduljici da bi je pokazao Meliki. "Bacili smo Jugu na koljena", pisalo je. Policajac, koji im je puhao u vrat, procitao je ceduljicu i Dzemu ce, kad je posao u sobu, skinuti do gola. Naci ce mu ceduljicu. Sutra je tuziteljica dan pocela citanjem ceduljice. Prekosutra je Slobodan S. Princip, KOS-ov novinar u Vecernjim novinama, napisao da se do tog dana Dz. Latic doimao "nevinim kao janje" i da je tek tog dana pokazao "koliko je zatrovan mrznjom prema domovini". Tako je on "sam naspram sebe izvrsio neprijateljsku propagandu". To je bio Dzemo.Kakav je bio, takav i ostao. Sa jednom recenicom izgovorenom na bezazlen nacin, oboji jedan proces. Nista se vise zanimljivo nece desavati do presude. Bilo je jos nekih smijesnih, odvratno smijesnih situacija sa svjedocima. Neke Hasine i Dzemine kolege pokazale su se kukavicama. Vremenom im je oprosteno, al' su tad familije optuzenih pljuvali na njih. Neko ce pretuci Adnana Silajdzica, jednog od Hasinih i Dzeminih svjedoka, sedam godina kasnije. On ce javno prozvati neke od optuzenih, konkretno Omera Behmena, da stoje iza napada na njega. On je to smatrao osvetom. Nikad tako nesto nije dokazao, al' sumnjam da je to bila osveta iza koje bi stajao Behmen. Cak je to osudjenicka strana smatrala nekom udbaskom osvetom i razracunom medju njima. Ne znam da je i prema kome ispoljen revansizam. Mislim da se Izetbegovic i previse trudio da onemoguci politicki revansizam. Sigurno niko zbog toga nije izgubio posao niti funkciju, cak su neki obnasali vece funkcije u svojoj sluzbi, poput Munira Alibabica, po mnogima zloglasnog isljednika, ili u SDA-u, poput Seada Hodzica, sudije izvjestitelja (njihove presude) na Vrhovnom sudu. Edina Residovic je advokat, sef istrage, Amir Salihagic, je advokat, Rizah Hadzic je advokat. Njegova kancelarija je vlasnistvo Islamske zajednice.Osim Halida Hadziabdica, amidzica tadasnjeg reisa, profesora Medrese za kojeg se dokazalo da je bio agent Udbe, i Muhameda Dedica, udbasa dvojnika, ni na jednom svjedoku nije ostala trajna anatema. Hadziabdicu je jednom ostao notes na stolu zbornice u kojem je biljezio razgovore svojih kolega. Evo jedne paradigmaticne anegdote.U proljece 1995. reis je pozvao predsjednika Izetbegovica na sijelo u svoju rezidenciju. Sijelo nije imalo nikakav aktualni povod. Tek tako je predsjednik bio reisov gost, a ovaj je pozvao dvadesetak svojih prijatelja i blizih suradnika, medju koje je spadala i moja malenkost. Bio sam tad pozvan i nikad vise. Da bi se objasnila jedna situacija, ustanovljavao se datum i konstatirano je da je taj dan 24. mart. "Vidite slucajnosti. Na danasnji dan bih izisao iz zatvora." Po prvoj presudi Izetbegovic je bio osudjen na 14, a po presudi Vrhovnog suda RBiH on je bio osudjen na 12 godina, dok mu je Savezni sud smanjio kaznu na devet godina. Zbog toga mislim da je bilo pravilnije reci da je to bila dvanaestogodisnjica njegova hapsenja. Dok se Izetbegovic toga javno prisjecao, do njega je sjedio Enes Karic, mislim da je jos bio ministar za kulturu. Primijetio sam da je bilo nezgodnije osudjenima prisjecati se sudjenja nego svjedocima. Jedan od svjedoka optuzbe bio je i Karic.Tako da se nije vise evociralo sjecanje na taj proces. Medjutim, uskoro je doslo do raskola u SDA i Karic ce biti na strani dr. Harisa Silajdzica. U jednim novinama objavio je fotografiju koju je te noci napravio Aziz Kadribegovic, urednik Preporoda, kako sjedi izmedju reisa i predsjednika. vo pokazuje da on nema nimalo neprijatnosti zbog uloge svjedoka u procesu. Sto se tice svjedoka, istakao bih jos jedan kuriozitet.Medju njima su bili i dvojica Srba: Sreto Tomasevic, koji je svjedocio o Kasumagicu, i Stevan Tontic, koji je svjedocio o Dzemi i Meliki. Oba su bila vrlo korektna. Za Stevu moram ispricati i sljedece.On je jedini sarajevski intelektulac i pisac koji se direktno zauzeo za Dzemu. Otisao je kod Hamdije Pozderca i zaplakao pred njim da ucini nesto za Dzemu. Ovaj mu je odgovorio da ne moze nista uciniti. Mislim da je to Stevo radio u dosluhu sa Abdulahom Sidranom, koji je, naprosto, bolovao za Dzemom i Melikom. Jedno jutro, rano, prolazio sam Saracima. Na cepenku je sjedio Sidran. Bojim se gibeta, al' mislim da je bio pijan.Prepoznao me je i prisao. Dok me je tapsao po ramenima, placno je govorio: "Moj Dzemo, moj Dzemo" Tek u ratu pruzila mi se prilika da se revansiram Stevi. Nazalost, ruzna prilika. Augusta 1992. sreo sam ga u Ferhadiji. Bio je nujan i veoma deprimiran. Cuo sam da su ga "nasi" odveli na kopanje rovova. Priznao mi je da je t