sažetci kosača

8/16/2019 sažetci kosača

1/32

MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP

POVIjESNO NASljEĐE hERcEgASTjEPANA VUKčIćA KOSAčE

550 gODINA OD SMRTI (1466. – 2016.)

(Mostar, 20. – 21. svibnja 2016.)

– sažetci radova –


2/32


3/32

Program konferencije

PETAK, 20. SVIbNjA 2016.

11.00 – 11.20h: Pozdravna riječ 11.20 – 11.50h: Uvodno predavanje: Mladen Ančić

Povijest kao ishodište identiteta – (Bosna i) Hercegovina kao “tehničkadržava

I. sekcija11.50 – 13.10h

Moderatori:Robert Jolić – Radmilo Pekić

11.50 – 12.10: Božo Goluža – Dijana Korać

Recepcija hercega Stjepana Vukčića Kosače u Hercegovini u drugojpolovici 20. stoljeća

12.10 – 12.30h: Petar Vrankić:

Stjepan Hercegović Kosača – Hersek Oğlu (Hersek Zade) Ahmed Paşa

(1456? – 1517.) u svjetlu dubrovačkih, talijanskih i osmanskih izvora12.30 – 12.50h: Marinko Tomasović

Gotička umjetnost u Primorju, Gorskoj Župi i Radobilji u vremenu hercegaStjepana Vukčića Kosače – između stvarnosti i predaje

12.50 – 13.10h: Tatjana Mićević - Đurić – Valerija Soldo Rešetar

Likovne umjetnosti i obitelj Kosača13.10 – 13.30h: Kratka stanka

II. sekcija13.30 – 14.30h

Moderatori:

Dijana Korać – Zlatko Matijević

13.30 – 13.50h: Miroslav Palameta

Predstave plesa na kasnosrednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima

13.50 – 14.10h: Marinko MarićHerceg Stjepan i Dubrovnik: uzajamni odnosi i hercegov posjet Gradu1466. godine


4/32

14.10 – 14.30h: Marijan Premović

Herceg Stjepan Vukčić Kosača i Polimlje14.30 – 15.30h: Stanka za ručak

III. sekcija15.30 – 16.30

Moderatori:

Mladen Ančić – Božo Goluža

15.30 – 15.50h: Robert Jolić

Franjevci u Hercegovini od Kosače do osamostaljenja15.50 – 16.10h: Radmilo P. Pekić

Cernica u doba uprave Kosača16.10 – 16.30h: Miroslav Akmadža

Gradnja katoličkih crkava u Hercegovini u svjetlu crkveno-državnih odnosa(1960. – 1990.)

16.30 – 17.30h: Rasprava

20.00h: Večera

SUbOTA, 21. SVIbNjA 2016.

I. sekcija10.00 – 11.20

Moderatori:

Ivo Lučić – Miroslav Palameta

10.00 – 10.20h: Radoslav Dodig Ljubuški u prvoj polovici 15. stoljeća

10.20 – 10.40h: Vlado Pavičić

Ratna previranja na serhatu i diferencijacija osmanske elite – Ljubuškakapetanija

10.40 – 11.00h: Željko Raguž

Granice Hercegovine od ljeta 1463. do ljeta 1466. godine

11.00 – 11.20h: Ante Škegro – Ajla Sejfuli – Marko ĆorićCrkvine u Veseloj kod Bugojna u zapadnom dijelu srednje Bosne

11.20 – 11.40h: Kratka stanka


5/32

II. sekcija11.40 – 14.00

Moderatori:

Radoslav Dodig – Petar Vrankić

11.40 – 12.00h: Jure Krišto

Politika i život u korespondenciji fra Davida Zrne i fra Dominika Mandića12.00 – 12.20h: Zlatko Matijević

VIRIBUS UNITIS

Hrvatska politička emigracija pod katoličkim skalpelom Žarka Vlahe12.20 – 12.40h: Ivo Lučić

Međunacionalni odnosi u Hercegovini tijekom Drugoga svjetskog rata iporaća 1941. – 1948.

12.40 – 14.00h: Rasprava i zaključenje skupa


6/32


7/32

M AKMADŽA Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod

gRADNjA KATOlIčKIh cRKAVA UhERcEgOVINI U SVjETlU cRKVENO-

DRžAVNIh ODNOSA (1960. – 1990.)

Nakon Drugoga svjetskog rata Katolička crkva uglavnom je nastojala obnoviti

one crkve koje su oštećene u ratu i čija obnova nije iziskivala veća materijalnaulaganja. Teške materijalne prilike uzrokovane što ratnim posljedicama što

politikom komunističkih vlasti prema Crkvi, posebice oduzimanjem crkveneimovine, onemogućavale su ponovnu izgradnju potpuno porušenih crkava, kaoi izgradnju novih u mjestima gdje su bile potrebne. Međutim, ni u slučajevimakada je Crkva imala dovoljno sredstava za gradnju, državne su vlasti raznimadministrativnim zaprekama to onemogućavale. Postupno smirivanje u crkveno-državnim odnosima 60-tih godina 20. stoljeća, kao i odlazak sve većeg borjahercegovačkih katolika na rad u zapadnu Europu, a time i odlazak svećenika na

pastoralni rad među njih, postupno su omogućili otvaranje procesa gradnje novihcrkava. Crkvene su vlasti potrebu za novim crkvama obrazlagale povećanjem

broja vjernika posebice u većim gradovima i naseljima, a financijska sredstva prikupljana su ponajprije u inozemstvu te od vjernika u samoj Hercegovini, kojisu opet ta sredstva uglavnom dobivali od članova obitelji na radu u inozemstvu.Državne vlasti, iako blagonaklonije davanju dozvola za gradnju crkava nego

ranijih godina, nastojale su i dalje administrativnim mjerama usporavati gradnju, ponajprije uvjetujući izdavanje dozvola odnosom Crkve ili pojedinih svećenika prema državi. Tako su mnoge crkve čekale dozvolu za gradnju i po nekolikogodina (primjerice mostarska katedrala), kako bi se na biskupe i svećenikemogao vršiti sustavni pritisak da ublaže svoje stavove prema državnim vlastima.Osim politikom državnih vlasti gradnja crkava bila je uvjetovana brojem imaterijalnim mogućnostima samih župljana, sposobnošću to jest snalažljivošću

pojedinih župnika, ali i unutarcrkvenim odnosima, posebice nesuglasicamasvjetovnog svećenstva i franjevaca zbog preraspodjele župa.


8/32

M ANČIĆOdjel za povijest, Sveučilište u Zadru, Zadar

POVIjEST KAO IShODIšTE IDENTITETA –(bOSNA I) hERcEgOVINA KAO “TEhNIčKA

DRžAVA

Autor razmatra način na koji naslijeđe starih imperijalnih, odnosno modernihkolonijalnih sustava utječe na oblikovanje političkih tvorbi, poglavito na rubnim

europskim područjima. U tome kontekstu upozorava na specifične slučajeveu kojima je to naslijeđe uvjetovalo stvaranje danas realno disfunkcionalnihili nedovršenih država. Posebno upozorava na pojavu država koje su to u“tehničkome smislu, to jest država koje poglavito zbog problema učinkovitanadzora i kontrole teritorija ne funkcioniraju u skladu s normama uspostavljenimnakon “Westfalskoga mira 1648. (Cipar, Kosovo, Moldavija, Ukrajina). Riječ jeuglavnom o državama u kojima je dugotrajno imperijalno upravljanje, odnosno

kolonijalno naslijeđe, ostavilo etničku/kulturnu nekoherentnost do one razinekoja priječi potpunu integraciju po modelu države/nacije. Među takve “tehničkedržave autor ubraja i Bosnu i Hercegovinu. Na tome specifičnom slučajuautor dalje raščlanjuje nemogućnost (u kratkoročnoj perspektivi) oblikovanjazajedničkoga identiteta stanovnika određene teritorijalne cjeline te u tomesklopu posebnu pozornost posvećuje načinu na koji se Hercegovina, poglavitou novije doba i kroz historiografski pristup, rabi (ili negira) kao identitetskisimbol.


9/32

R DODIG Ljubuški

ljUbUšKI U PRVOj POlOVIcI 15. STOljEćA

U starijoj historiografiji Ljubuški se marginalno pojavljuje na povijesnoj pozornici u drugoj polovici 15. stoljeća, kada se bilježe zategnuti odnosi izmeđuhercega Stjepana Vukčića Kosače i Dubrovačke Republike. Ipak, tri spomenaLjubuškoga u Državnom arhivu u Dubrovniku (1435., 1438. i 1444.) svjedoče

da možemo govoriti o naselju koje egzistira u prvoj polovici 15. stoljeća. Tadaveć postoji crkva u Ljubuškom i franjevačka zajednica koja je vjerojatno imalasamostan. U članku će se opisati razvoj Ljubuškoga kao urbanoga naselja,

ponajprije u topografskom i arheološkom kontekstu. Istraživanja u tom smjeru pokazala su da suvremeni Ljubuški ima srednjovjekovnoga prethodnika unaselju koje se prostiralo u samom središtu grada, na predjelu koji se u katastrunaziva Crkvina. Premda nije bilo organiziranih iskapanja, skromni arheološkiostaci potenciraju baš tu mogućnost. U izlaganju će se usporedno analiziratiteritorijalni i upravni ustroj Ljubuškoga polja, kao i etimološko značenjetoponima Ljubuški.


10/32

B GOLUŽA – D KORAĆ Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar

REcEPcIjA hERcEgA STjEPANA VUKčIćAKOSAčE U hERcEgOVINI U DRUgOj POlOVIcI

20. STOljEćA

U radu se nastoji prikazati recepcija hercega Stjepana Vukčića Kosače uHercegovini u drugoj polovici 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na razdoblje

komunističke Jugoslavije i to prije svega na temelju analize tekstova uudžbenicima povijesti koji su bili u uporabi u osnovnim školama i gimnazijama,a u kojima je u određenim nastavnim jedinicama bilo govora o hercegu Stjepanui njegovu djelovanju. Naime, sudeći prema nastavnim planovima i programimakao i sadržaju udžbenika iz ovoga razdoblja (barem nama dostupnih), učeniciu Hercegovini nisu mogli mnogo saznati o ovoj važnoj povijesnoj osobi sčijom je titulom povezano ime prostora u kojemu žive. Ako znamo da je u

to vrijeme komunistička ideologija bila prisutna u svim porama društva, niječudno što su ulice i trgovi najčešće nosili imena raznih “narodnih heroja,ˮ pa je u tom kontekstu herceg Stjepan Vukčić Kosača za komunističke vlastodršce bio marginalna osoba. Međutim, čudno je da je ovaj srednjovjekovni velikaš, po čijoj tituli cijela pokrajina nosi ime i kasnije u javnom diskursu relativnomalo zapostavljen, iako u novije vrijeme imamo naznake da pojedinci i nekeinstitucije žele ovoj povijesnoj osobi dati značenje koje joj pripada, o čemu,između ostaloga, svjedoči i prisutnost hercegova imena u današnjim nazivima

ulica u hercegovačkim gradovima i općinama.


11/32

R JOLIĆ Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije, Mostar

FRANjEVcI U hERcEgOVINI OD KOSAčE DOOSAMOSTAljENjA

Jedina hercegovačka konstanta od srednjeg vijeka do danas su franjevci. Bezikakva pretjerivanja može se slobodno reći, da nije bilo njihova rada, pa i žrtve,

danas u Hercegovini ne bi bilo katolika, a time (vjerojatno) niti hrvatskoganaroda. Dr. fra Dominik Mandić, prvi veliki istraživač povijesti franjevačkogreda u našim krajevima, bio je uvjeren da su prvi franjevci u Hum došli upravona poziv hercega Stjepana Kosače, pa autor ovoga priloga polazi upravo odatle,ali dakako uključujući nove znanstvene spoznaje, po kojima su franjevci većnekoliko desetljeća prije toga imali svoje kuće (samostane) u Humu, o čemusigurna saznanja imamo na temelju sačuvanih vrela iz dubrovačkih arhiva. Autor

prati vijesti o sudbini samostana u Mostaru, Ljubuškom i Konjicu te se osvrće naMandićevu vijest da bi jedan samostan postojao i u Blažuju ponad (današnjeg)Tomislavgrada. Osobito su tragičnu sudbinu franjevci, kao i njihovi samostani,doživjeli u prvome stoljeću po osmanskom osvajanju Hercegovine: konačnosu i posljednja dva samostana (Mostar i Ljubuški) porušena 1563. godine, afranjevci pobjegli u Primorje te se nastanili u dva nova samostana, Zaostrog iŽivogošće, odakle nastavljaju pastorizirati katolike u osmanskoj Hercegovini.Autor govori o ustroju pastorala, točnije o župama, na hercegovačkom području

(točnije na području današnje Mostarsko-duvanjske biskupije), koje se služe izsamostana Zaostrog, Živogošće, Imotski i Rama – sve do okončanja Morejskograta 1699. i sklapanja karlovačkog mira. Nakon toga osmanske vlasti najstrožesu zabranile prelazak franjevcima preko granice, pa su pastoral u Hercegovini

preuzeli franjevci iz preostalih bosanskih samostana: zapadna Hercegovina izkreševskog samostana, duvanjski kraj iz fojničkog te župa Roško Polje od svogosnutka 1758. iz sutješkog samostana. Bekija je do 1718. pastoralno služena izimotskog samostana, a potom iz kreševskoga. Takvo stanje ostaje sve do 1844.,kada su franjevci rodom iz Hercegovine odlučili osnovati samostan u svomerodnom kraju te osnovati zasebnu kustodiju (distrikt) u Hercegovini. Brojne


12/32

unutarnje i vanjske okolnosti nisu im davali puno nade u uspjeh, ali je njihovavolja da konačno stvore uvjete za kvalitetniji svakovrsni napredak naroda ukojem su ponikli na kraju rezultirala najprije odcjepljenjem od dotada zajedničke

provincije Bosne Srebrene 1844., uskoro izgradnjom prvoga samostana nakon300 godina u Hercegovini, onoga na Širokom Brijegu 1846/47. te konačno iformalnim priznanjem samostalne zajednice (kustodije) 1852. godine. Kako

je stanje franjevačke zajednice u Hercegovini kroz više stoljeća bila najuže povezana s katoličkim (hrvatskim) narodom na istome prostoru, svakako je potrebno posvetiti posebnu pozornost njihovu životu i radu i u sklopu projektaHum i Hercegovina.


13/32

J KRIŠTO Zagreb

POlITIKA I žIVOT U KORESPONDENcIjI FRADAVIDA ZRNE I FRA DOMINIKA MANDIćA

Dominik Mandić je bio sedam godina stariji od Davida Zrne, što znači da unajranijoj mladosti nisu mogli razviti bolje poznanstvo, a još manje prijateljstvo.Zajedno su živjeli i djelovali u Mostaru nakon što se Zrno vratio sa školovanja

i započeo predavati crkveno pravo na Franjevačkoj bogosloviji, a Mandić je bio profesor na Državnoj gimnaziji i od 1928. najmlađi provincijal hercegovačkihfranjevaca. Mandić je također u to vrijeme već uvelike bio uključen u politička

pitanja i aktivnosti. Bio je član Hrvatskoga katoličkog Seniorata i jedan odosnivača Hrvatske pučke stranke (1919.). Pokrenuo je i list Narodna Sloboda(1919.), glasilo HPS-a. Zrno je 1930. otišao u Ameriku, iz koje će se vratitisamo da umre i bude pokopan u svome rodnom Duvnu. Valja držati na umu da

je Zrno u Ameriku otišao u vrijeme Mandićeve službe provincijala. Iz toga sene može izvući neki poseban zaključak, ali nema ni naznaka da se među njimarazvilo prijateljstvo. Njihova korespondencija datira od vremena kad je Mandić1939. postao član vrhovne uprave i ekonom franjevačkog reda u Rimu. Zrno

je tada (od 1935.) bio poglavar hrvatskih franjevaca u Americi (do 1949.), anastavio je i kao savjetnik Komisarijata.

Kako je upravo to razdoblje bilo politički i u svakom drugom pogledu burnoi kompleksno, sadržaj njihove dosta obilne korespondencije obiluje podacima

o događajima i osobama, ali i o ideološkim i političkim pogledima. Međunjima se, očito, razvilo prijateljstvo i povjerenje tako da je Zrno bez strahai ustručavanja kritizirao neke Mandićeve ideološke i političke poglede. Usvakom slučaju, ta će korespondencija poslužiti za oslikavanje života Hrvata inekih istaknutih pojedinaca u kritičnome razdoblju koje ona obuhvaća, a naposedvojice istaknutih franjevaca Hercegovačke provincije, napose fra Davida Zrnekoji je ostao u sjeni mnogo poznatijega fra Dominika Mandića.


14/32

I LUČIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb

MEĐUNAcIONAlNI ODNOSI U hERcEgOVINITIjEKOM DRUgOgA SVjETSKOg RATA I

PORAćA 1941. – 1948.

Neriješeni nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini na poseban način opterećujudruštvene i političke odnose, kako u Bosni tako i u Hercegovini. Daytonskim

mirovnim sporazumom kojim je krajem 1995. godine završen posljednji rat nanjezinom prostoru, Hercegovina je politički “podijeljena između RepublikeSrpske i Federacije BiH. Unutar Federacije BiH “podijeljena je na dvijeodnosno tri županije, ovisno kako vidimo današnje granice Hercegovine.Ovakve podjele imaju podlogu u kompleksnim međunacionalnim odnosimakoji se protežu u daleku prošlost, a na posebno dramatičan i tragičan načinmanifestirali su se tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća od 1941. do 1948.

godine. To je bitno utjecalo i na raspad Socijalističke Federativne RepublikeJugoslavije, kao i na ulogu i položaj Hercegovine i Hercegovaca u tom procesute u ratu koji je uslijedio. O snazi individualnih i kolektivnih trauma nastalihtijekom Drugoga svjetskog rata i poraća svjedoči i činjenica kako su one (p)ostale sastavni dijelovi identiteta čvrsto sraslih s tadašnjim političkim i vojnimstrukturama. Posljednji rat, koji se u mnogo čemu može smatrati nastavkom

prethodnog, samo ih je još više učvrstio. Veliki ideološki narativi (fašizam,komunizam, liberalizam…) uglavnom su bili i ostali tek okviri unutar kojih

su Hrvati, Srbi i Bošnjaci nastojali ostvariti svoje nacionalne interese, što je ukrajnjem značilo izgraditi i ojačati svoje nacionalne države.


15/32

M MARIĆStudij Povijest Jadrana i Mediterana, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik

hERcEg STjEPAN I DUbROVNIK: UZAjAMNIODNOSI I hERcEgOV POSjET gRADU 1466.

gODINE

Stjepan Vukčić Kosača od svoga je strica Sandalja Hranića naslijedio prijateljskeodnose s Dubrovnikom. Od njega je naslijedio i dubrovačko građanstvo i

plemstvo koje su Dubrovčani dali Sandalju i njegovim nasljednicima zbogzasluge pri kupnji Primorja. Dubrovčani su Stjepanu i ostalim Kosačama

plemstvo potvrđivali još u nekoliko navrata, 1419., 1420. i 1435. godine. NakonSandaljeve smrti na vlast je stupio njegov sinovac Stjepan, koji u početkunastavio dobrosusjedske odnose s Dubrovnikom. Međutim, prijateljstvo nijedugo trajalo, pa je u sljedećih 20 godina taj odnos protekao najvećim dijelomu neprijateljstvu. Međusobne odnose su opterećivali teritorijalne pretenzije i

ekonomske povlastice. Neprijateljstvo je kulminiralo hercegovim ratom protivDubrovčana (1450. – 1454. godine). Za vrijeme tog rata herceg Stjepan je postaonajveći dubrovački neprijatelj, pa su mu Dubrovčani oduzeli plemstvo i njegovuglavu ucijenili s 15.000 dukata. Svršetkom rata i sklapanjem mira vraćeno mu

je plemstvo i sljedećih desetak godina – do hercegove smrti 1466. godine –vladalo je međusobno prijateljstvo. Iako je Stjepanov posjet Dubrovniku bio

planiran u nekoliko navrata, čini se da se to nije dogodilo sve do pred krajhercegova života 1466. godine. Te je godine u veljači boravio izvjesno vrijeme

u Dubrovniku, a nedugo nakon tog posjeta razbolio se i u svibnju te godine umrou Novom. Hercegove veze s Dubrovnikom bile su isprepletene raznoraznimodnosima i interesima. Između ostaloga, herceg je veliki dio svog imetka čuvaoupravo u Dubrovniku. Tu je imao i velebnu palaču, smještenu na najpoželjnijemmjestu, između Dvora, katedrale i biskupove palače. U Dubrovniku je izvršenai njegova posljednja volja, to jest u njemu je pohranio testament čiji su sadržaj,

po njegovoj želji, izvršila tri dubrovačka vlastelina.


16/32

Z MATIJEVIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb

VIRIbUS UNITIS hRVATSKA POlITIčKAEMIgRAcIjA POD KATOlIčKIM SKAlPElOM

žARKA VlAhE

Početkom 20. stoljeća zaslugom je krčkoga biskupa Antuna Mahnića uTrojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji te Bosni i Hercegovini,

zemljama u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, utemeljen Hrvatski katolički pokret (HKP). Na biskupov je poticaj osnovan i Hrvatski katolički seniorat(1912. – 1913.), najvažnija i ujedno najkontroverznija organizacija HKP-a. Dioseniora (“nacijonalci) rano se opredijelio za jugoslavensku ideologiju. TijekomPrvoga svjetskog rata, razmjerno svojoj brojčanoj snazi i društvenom utjecaju,aktivno su se uključili u rušenje Monarhije i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvatai Slovenaca/Jugoslavije. Nakon osnutka nove države u Mostaru je organiziran

Seniorat za Hercegovinu (1919.), kojem je na čelu bio fra Dominik Mandić(senior-“nacijonalac). Jedan od najvažnijih članova tamošnjeg Seniorata bio jeŽarko Vlaho (1895. – 1960.), Mandićev prijatelj i suradnik. Seniori su svoje

političke ideje nastojali ostvariti preko Hrvatske pučke stranke (HPS). Urazdoblju višestranačke parlamentarne demokracije, pučkaši su bili najogorčeniji

protivnici Stjepana Radića i njegove Hrvatske (pučke-republikanske) seljačkestranke (HSS). Uvođenjem šestosiječanjske diktature HPS je, kao uostalomi sve druge političke stranke, bio raspušten (1929.). Nakon ubojstva kralja

Aleksandra i ponovne uspostave višestranačja, seniori nisu obnovili HPS,nego su preko svojih najviđenijih ljudi (Petar Grgec) izjavljivali da pristaju uz

politiku HSS-a pod vodstvom Vladka Mačeka. Sredinom 1942., Žarko Vlaho je, odlukom poglavnika Ante Pavelića, imenovan vladinim nadsavjetnikomGlavnog tajništva Predsjedništva vlade Nezavisne Države Hrvatske (NDH) uZagrebu. Početkom 1943. imenovan je vijećnikom Računarskog dvora. U ožujku1943. Vlaho se u Rimu sastao s fra Dominikom Mandićem kako bi razmijenili

obavijesti o političkom položaju Hrvatske u kolopletu ratnih događanja. Nakon sloma NDH-a u svibnju 1945. Vlaho s obitelji odlazi u Italiju, odakleuz novčanu i materijalnu pomoć fra Mandića useljava u Argentinu (1947.). U


17/32

novoj domovini pokreće akcije usmjerene na pomoć hrvatskim prognanicimai izbjeglicama pred jugoslavenskim komunističkim vlastima. Razmišljajućio hrvatskoj emigraciji, Vlaho se u knjižici Viribus unitis (1950.) zauzeo zaokupljanje svih političkih snaga oko Vladka Mačeka. Njegove misli nisu naišlena razumijevanje šireg kruga političkih emigranata raštrkanih od Europe iAfrike do Sjeverne i Južne Amerike.


18/32

T MIĆEVIĆ-ĐURIĆ – V SOLDO REŠETAR Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar

lIKOVNE UMjETNOSTI I ObITElj KOSAčA

Naš rad predstavlja pokušaj rekonstruiranja izgubljene baštine na temeljuarhivskih izvora. Analizirat ćemo odnos pripadnika obitelji Kosača premalikovnim umjetnostima. Umjetnički oblikovani predmeti su kroz povijest bili iostali simboli moći i prestiža, te je sasvim sigurno da su i Kosače posjedovale

veliki broj umjetnina. Nažalost, od njihovih, kako je suditi prema izvorima, bogatih riznica nije do danas ostalo ništa što bismo sa sigurnošću mogli prepoznati kao umjetničku ostavštinu te velike feudalne obitelji. Međutim,relativno su brojna spominjanja članova obitelji Kosača u dokumentima izdubrovačkih arhiva, u kojima se navode umjetnički predmeti kao: ikone hercegaStjepana, zatim ikona Jelene, žene Sandalja Hranića i ikone kraljice Katarine,nakit i odjeća te skupocjeno posuđe.Kosače se spominju i kao graditelji. Postoji podatak prema kojem hercegStjepan podiže crkve u Stipan polju i u Sopotnici kod Goražda. Poznato jekako je Sandalj Hranić posjedovao palaču u Dubrovniku i da je bio fasciniranradom Ivana Ugrinovića kojeg je pozvao na svoj dvor radi ukrašavanja njegoverezidencije.Ovo izlaganje će, osim što će analizom arhivskih izvora pokušati rasvijetlitiodnos obitelji Kosača prema likovnim umjetnostima, rasvijetliti i fenomenkolekcionarstva kod Kosača, odrediti motivaciju za sabiranje i karakteristike,

ali i ukazati na jakost i važnost veza između Zahumlja i Dubrovnika i analiziratinačine prometa umjetničkih utjecaja i ukusa među vlastelom Dubrovnika izahumskog zaleđa.


19/32

M PALAMETAOdsjek za hrvatski jezik i književnost, Filozofski fakultet u Splitu, Split

PREDSTAVE PlESA NAKASNOSREDNjOVjEKOVNIM NADgRObNIM

SPOMENIcIMA

Među najčešćim likovnim predstavama na kasnosrednjovjekovnim nadgrobnimspomenicima, koje se obično nazivaju stećcima, svakako su siluete plesača,

koje se tradicionalno tematiziraju predstavama kola. U kontekstu istodobnei ranije funeralne umjetnosti u mediteranskim odnosno europskim okvirimasličnih predstava nema, pa se postavlja pitanje njihove provenijencije urepertoaru likovnih tema u matičnom prostoru stećaka. Rad “Predstave plesa nakasnosrednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima ima nakanu problematiziratitu pojavu sa semiološkog stajališta i pokušati odgovoriti jesu li pojedine

predstave kola ikonički, indeksni ili simbolički znak.


20/32

V PAVIČIĆ Ljubuški

RATNA PREVIRANjA NA SERhATU IDIFERENcIjAcIjA OSMANSKE ElITE –

ljUbUšKA KAPETANIjA

Kada je prije više od 60 godina Hamdija Kreševljaković objavio svojemonografsko djelo o kapetanijama u BiH, vjerojatno nije slutio da će spoznaje

do kojih je tada došao, bar što se “ljubuške dionice tiče, ostati nepromijenjene izaći u 21. stoljeće. Svi kasniji istraživači, koji su se uglavnom usputno doticali teteme, samo su reciklirali rezultate istraživanja do kojih je on došao na ondašnjemstupnju historiografskih – kako teorijsko-metodoloških, tako i heurističkihdosega. Kada su, pak, prije dvije godine, na znanstvenom skupu održanomna Humcu kod Ljubuškog, po tko zna koji put ponovljeni Kreševljakovićevi

podatci o ljubuškoj kapetaniji, bila je to kap koja je prelila čašu povijesne

statičnosti, čineći je nepodnošljivom i izrazito podatnom postmodernističkimzamjerkama. Tim više, jer smo u jednom radu iz 2009., kao putokazspecijalistima za osmansko razdoblje o novim izvorima i pravcima istraživanja,iznijeli nekoliko obavijesti o toj temi do kojih smo došli usputno, tijekom dvadesetljeća intenzivnih arhivskih istraživanja na građi za povijesnu demografijuLjubuškog i njegova šireg hercegovačko-dalmatinskog okruženja. Međutim, taj

poticaj ne samo da nije ispunio svrhu i unio novu dinamiku u rasvjetljavanjutog segmenta ljubuške prošle zbilje, nego je ostao i potpuno nezamijećen. Stoga

ćemo, koristeći široku lepezu ne samo historiografskih metoda, s okosnicomipak na mikrohistorijskom pristupu, usustaviti već objavljene i one neobjavljeneobavijesti vezane za naznačenu temu i pokušati rasvijetliti vrijeme i genezunastanka Ljubuške kapetanije, njezine prve kapetane, te uvjete i kontekst ukojem se to događalo. Ukratko, kroz nova pitanja pokušat ćemo unijeti nove

perspektive u ovu već više od pola stoljeća staru raspravu. Dakako, sve to kakohistoriografija, unatoč svim postmodernističkim osporavanjima, ne bi ostala

statična i monotona, epistemološki upitna, već itekako živahna i “radosnaznanost.


21/32

R P. PEKIĆ Filozofski fakultet Kosovska Mitrovica, Kosovska Mitrovica

cERNIcA U DObA UPRAVE KOSAčA

Cernica i nedaleko udaljeni grad Ključ znamenita su mjesta vlasteoske porodiceHranića Kosača. Poznato da je Cernica od karavanske stanice postepeno preraslau trg. Ovo područje naročito je bilo omiljeno sjedište hercega Stefana odakle

je kontrolisao čuveni Dubrovački drum. Trgovci koji su se kretali navedenom

putnom deonicom napadani su i pljačkani od hercegovih podanika, odnosnomještana Cernice. Na temelju neobjavljenih i objavljenih dubrovačkih izvora,terenskog i ranijih istraživanja, u izlaganju su prezentovane privredne i kulturne

prilike stanovništva Cernice u doba uprave Kosača.


22/32

M PREMOVIĆ Filozofski fakultet u Nikšiću, Nikšić

hERcEg STjEPAN VUKčIć KOSAčA IPOlIMljE

Saopštenje pruža pregled istorijskih činjenica o Polimlju (Srednjem i Donjem)u doba hercega Stjepana Vukčuća Kosače. Pojam Polimlje odgovara prostorusrednjovjekovnih župa: Crne Stene (teritorija opštine Prijepolje, Srbija) i Dabra

(obuhvata opštinu Priboj u Srbiji i Rudo u Bosni i Hercegovini). Na osnovuarhivskih dokumenata, diplomatičke građe, osmanskih popisa iz 1468. – 1469.i 1475. – 1477. godine, terenskih istraživanja i relevantne istorijske literature

prikazaćemo političke prilike, granicu između Kosača i Despotovine u Polimlju, privredni razvoj, gradove i tvrđave. Stjepan je držao u Polimlju važna trgovačkai tranzitna mjesta: Prijepolje, Bukovicu i Brezu, utvrđene gradove: Mileševac,Kovin, Oštrik, Klek, Severin i Hrsovac, zatim i dva crkvena središta: crkvu

svetog Nikole u Banji i manastir Mileševu.


23/32

Ž RAGUŽ Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH, Mostar

gRANIcE hERcEgOVINE OD ljETA 1463. DOljETA 1466. gODINE

Granice Hercegovine u vrijeme hercega Stjepana Vukčića Kosače zahvaćale su područje od srednjeg toka Cetine u pravcu sjeverozapada do gornjeg Vrbasa te nasjeveru izuzimajući Ramu, pravcem iznad Konjica i Neretve dopirale u blizinu

obronaka Jahorine i gornje Drine. Na istoku granica je išla desnom obalomrijeke Lima te vododijelnicom Lim-Ćehotina presijecala rijeku Taru. Od Taredo Boke Kotorske “graničnu zonuˮ činile su župe Morača, Nikšićka i Dračevicas gradovima Novim i Risnom. Hercegovini je pripadala čitava jadranska obalaod Risna do Omiša, osim njezinog dijela u sastavu Dubrovačke Republike.

Nakon što su u ljeto 1463. Osmanlije zauzele Bosnu, iste godine krenuli su i naosvajanje Hercegovine. Poslije neuspješnog pokušaja u ljeto 1463. Osmanlije

su obnovile napad na Hercegovinu u ljeto 1465. godine. Tada su zauzeli najvećidio teritorija Hercegovine istočno od Neretve do njezinih istočnih granica naLimu i gornjoj Drini. Pod nadzorom hercega Stjepana Vukčića Kosače, istočnood Neretve, nakon ljeta 1465., ostao je pojas širine od dvadesetak kilometara odKonjica do Stoca. U sporazumu s hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom uljeto 1465. Mlečani su ušli u Krajinu i Drijeva, dok su ugarske postrojbe ušle uPočitelj na Neretvi. Za života hercega Stjepana Vukčića Kosače Osmanlije nisuuspjele izbiti na Neretvu. U ljeto 1465. zauzimanjem Popova polja i Trebinja

Osmanlije su izbile na dubrovačko-hercegovačku granicu čime su podijelileslobodni teritorij Hercegovine na dva dijela: zapadni dio Hercegovine s desnestrane Neretve s pojasom uz Neretvu u istočnom dijelu Hercegovine te drugi dio

južno od gradova Mičevca i Klobuka prema Risnu i Novom na jadranskoj obali,u jugoistočnom dijelu Hercegovine. Navedeni slobodni prostori Hercegovine teu osmanskom okruženju grad Ključ u Cernici kod Gacka bili su pod nadzoromhercega Stjepana Vukčića Kosače u vrijeme njegove smrti u proljeće 1466.

godine.


24/32

A ŠKEGRO – A SEJFULI – M ĆORIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb – Zavičajni muzej Travnik, Travnik – Franjevačka klasična gimnazija Visoko, Visoko

cRKVINE U VESElOj KOD bUgOjNA UZAPADNOM DIjElU SREDNjE bOSNE

Stručna je literatura uglavnom bila suglasna da su franjevci u Veseloj Straži kodBugojna u zapadnom dijelu srednje Bosne imali svoju crkvu i samostan koji su

razoreni tijekom osmanskih nasrtaja na sâmo središte Bosanskog Kraljevstva u prvoj polovici 15. stoljeća. Spominju ih jedna krivotvorena povelja iz 15./16.stoljeća, trojica franjevačkih kroničara iz 17. i 18. stoljeća te jedan franjevački

putopisac iz 19. stoljeća. Locira ih se na Crkvine kod srednjovjekovneutvrde Vesela Straža. Iskopavanja izvođena na tome lokalitetu od 10. do 20.

prosinca 2014. godine, od 8. do 14. lipnja 2015. godine te od 9. do 25. rujna2015. godine nisu iznjedrila nikakav dokaz koji bi to i nedvojbeno potvrdio.

Nedostatak crijepa i cigle te tragovi gareža svjedoče da je objekt na Crkvinama bio pokriven šindrom te da je uništen u požaru. Njegove dimenzije, strukturazidova, dovratnici i nadvratnici te freske govore u prilog toga da se radilo ograđevini koja je po svoj prilici pripadala vodećim strukturama bosansko-humske političke elite. Nije isključeno da su se tijekom osmanske okupacije uostacima ovog objekta održavali katolički vjerski obredi, zbog čega je mogao i

biti prozvan Crkvinama.


25/32

M TOMASOVIĆGradski muzej Makarska, Makarska

gOTIčKA UMjETNOST U PRIMORjU, gORSKOjžUPI I RADObIljI U VREMENU hERcEgASTjEPANA VUKčIćA KOSAčE – IZMEĐU

STVARNOSTI I PREDAjE

Graditeljski i umjetnički rast 15. stoljeća istaknut je na obali i zaleđu izmeđuušća Cetine i Neretve. Dokazuje se i posredno, ukorijenjenošću shvaćanja orazdoblju. Uz “legitimneˮ spomenike (utvrde, crkve, stećke-bilige), pribjeglo sei “razmjeniˮ datacija unutar baštine. Tako se i ilirske utvrde tumače vremenom“Matije Korvina,ˮ iako je isključen takav kontinuitet. Eremitaža kršćanskih

pustinjaka kod ušća Cetine, iako kasnoantička, zapažena je kao utvrda hercegStipana. Predaja o bosanskom vojvodi Stjepanu Vukčiću Kosači, gospodaruHuma i Krajine, kao njenom graditelju, ukorijenjena je u omiškom zaleđu,

gdje je herceg vladao ključnim utvrdama (Duare, Visuć). Gospodarenjekrajevima do Cetine, oko 1440. – 1466., očituju i toponimi Hercegova kulai Hercegova gradina u Krajini. Simptomatičan je zapis M. Sabljara, prijateljaI. Kukuljevića Sakcinskog, o grbu mletačke obitelji Memmo (prije 1612.) uz

pročelje renesansne crkve Sv. Duha i gradskog tornja u Omišu, kojega je 1853.u bilježnicama pripisao Kosači. Preaktivno sagledavanje njegovog opsjedanja,razaranja i osvajanja Omiša (1440. – 1444.) zastaje i u mletačkim i austrijskimizvorima, vezivanjem Kosače za događaje koji su prethodili njihovoj upravi.Također, kaštel s omiškom kulom Mirabellom iz 13. stoljeća uzima se i zarezidenciju hercega Stjepana. Sabljar je stoga grbom, kao znamenju hercega,tek naznačio tradiciju o velikašu u povijesnom tijeku utvrđenog i stiješnjenoggrada, dospjelu i do 19. stoljeća. Značajan je i natpis iz Drašnica u Krajini, saspomenom hercega Stjepana i 1466. godinom. Predajom potječe s Kolednika,gdje je uz Stojno polje obnovljena, krajem 17. stoljeća, gotička crkva Sv.Stjepana. Izostanak spomena u izvorima osmanskog vremena (15. – 17. stoljeće)

upućuje kako je ista tada ruševna. Podignuta je, nema sumnje, zaslugom hercegaStjepana. Pleterna skulptura iz 8. – 9. stoljeća, pronađena kao spolija, dokazujei prethodnicu crkve, možda u blizini. Izgledno je i uređenje, klesarskim


26/32

namještajem, kasnoantičke crkve. Motivima ukazuje i na dubrovački radioničkikrug, što je vezuje za pleternu skulpturu s ljubuškog Starog grada.


27/32

P VRANKIĆ Katholisch-Theologische Fakultät, Sveučilište u Augsburgu, Augsburg

STjEPAN hERcEgOVIć KOSAčA – hERSEKOğlU (hERSEK ZADE) AhMED PAşA (1456? –

1517.) U SVjETlU DUbROVAčKIh, TAlIjANSKIhI OSMANSKIh IZVORA

Stjepan Hercegović Kosača, najmlađi sin hercega Stjepana Vukčića Kosače,vrlo ugledni osmanski diplomat, ministar, vezir i državnik ostaje i daljedjelomično kontroverzna ličnost u povijesnom prikazivanju. Nije ni danas

jednostavno točno prikazati njegov životni put. Povjesnici se ne slažu ugodini rođenja, porijeklu i imenu njegove majke, slanju ili bijegu na dvorsultana Melmeda Osvajača, sukobu s bratom, hercegom Vlatkom, uspjelom ilineuspjelom preuzimanju oporukom utvrđenog nasljeđa njegovog oca Stjepanai majke Barbare deponiranog u Dubrovniku, kao i o nekim spornim mjestima iz

njegovog četrdesetogodišnjeg osmanskog životnog puta. Autor se trudi unijetiviše svjetla u sva ova sporna pitanja služeći se prvenstveno, danas dostupnimobjavljenim i neobjavljenim vrelima, u arhivima i knjižnicama u Dubrovniku,Sarajevu, Veneciji, Firenzi, Istanbulu i Philadelphiji.


28/32


29/32


30/32


31/32


32/32

Documents

sažetci kosača