Schelling – O bitstvu slobode

Uz ovaj izbor

- Sloboda je početak i kraj filozofije; … krajnja svrha sveg filozofiranja jest sloboda sama kao bitvtveno bivstvujuće bitstvo onoga biti, u svojoj, prirodom i poviješću samoomogućenoj samoozbiljenosti, samoobjavljenosti i pomirenosti sa sobom samom- sloboda u svojoj istini za nas je ono posljednje (gledano filozofijski)- ono centralno u Schellingovoj filozofiji je potraga za slobodom koja jest na način svih mogućih sistemskih principa i to jest tako da ih kao ono prvo omogućuje i kroz njih se obistinjuje; takav zaljučak dovodi S. do razlikovanja idealnog i formalnog pojma slobode na kojem se temelje apsolutno Ja (Fichte) te apsolutna ideja i apsolutni duh(Hegel) te realnog i živog pojma slobode(komentar B. Despot)

Filozofijska istraživanja o bitstvu čovječje slobode i predmetima koji su s time u svezi (1809.)

- bitstvu duhovne naravi pribrajaju se um, mišljenje i spoznavanje pa se s te strane promatra opreka prirode i duha - filozofijska istraživanja o bitstvu čovječje slobode mogu se dijelom ticati njenog pravilnog pojma, budući da činjenica slobode, ma koliko neposredno njen osjećaj bio svakome utisnut, ipak nipošto ne leži toliko na površini da se ne bi, eda bi se nju makar i samo u riječima izrazilo, iziskivalo jednu više nego običnu čistost i dubinu sjetila; dijelom mogu ona pogađati svezu ovoga pojma s cjelinom jednog znanstvenog pogeda na svijet- budući da ipak nijedan pojam ne može biti pojedinačno određen, a pokazivanje njegove sveze sa cjelinom njemu istom i daje posljednje znanstveno dovršenje; što kod pojma slobode prvenstveno mora biti slučaj, kod pojma koji, ako on uopće ima realitet, ne može biti nikakav puko podređeni ili sporedni pojam, nego mora biti jedna od gospodarećih središnjih točaka sistema: to padaju obje one strane istraživanja ovdje, kao i posvuda, skupa u jedno. - uslijed stare, pa ipak nipošto iščezle kaže ima doduše pojam slobode biti uopće nepomirljiv sa sistemom, i svaka filozofija koja aspirira na jedinstvo i cjelovitost ima se svesti na poricanje slobode-ako se pojmu slobode protivi pojam sistema uopće i po sebi, onda je čudnovato da, budući da je idividualna sloboda ipak na neki način u svezi sa cjelinom svijeta, onda mora barem u božanskom razumu postojati nekakav sistem s kojim sloboda zajedno opstoji

- S. navodi stav: „jedini mogući sistem uma je panteizam, a ovaj je neizbježno fatalizam.“ – navodi kako je neosporno vanredno to iznašašće takvih općih imena kojima se čitava gledanja označavaju odjednom, jer, ako se jednom za neki sistem našlo ime onda ostalo proizlazi samo od sebe čovjek je oslobođen muke da točnije istražuje ono u njemu osebujno; ali, u jednoj takvo izvanrednoj tvrdnji sve stoji do pobližeg određenja pojma, jer tako se zacijelo ne bi moglo poricati da se, ako panteizam ne bi označavao ništa više od nauka o imanenciji stvari u Bogu, svaki umni pogled u nekom smislu mora privući k tome nauku; ali baš taj smisao ovdje čini razliku, jer, da se fatalistički smistao s time dade povezati, neosporno je; ali da on nije bitstveno s time povezan, vidi se to da su mnogi upravo putem najživljeg osjećaja slobode bili natjerani k onome gledanju te su mnogi zaključivali da im se

individualna sloboda čini u proturječju s gotovo svim svojstvima nekog najvišeg bitstva, npr. Sa svemoći

- „Kao što Sunce na firmamentu gasi sva nebeska svjetla, tako i još mnogo više gasi beskonačna moć svaku konaačnu. Apsolutni kauzalitet u jednom bitstvu dopušta svima ostalima samo beuzvjetni pasivitet. Tome pridolazi depedencija svih svjetskih bitstava o Bogu, i to da je čak njihovo daljnje trajanje tek stalno obnavljano stvaranje, u kojem se konačno bitstva ipak ne producira kao neko neodređeno opće, nego kao ovo određeno, pojedinačno, s taovim i nikakovim drugim mislima, nastojanjima i djelovanjima. Kazati, Bog suzdržava svoju svemoć da bi čovjek mogao djelovati, ili da on dopušta sloodu, ne objašnjava ništa: ao bi Bog svoju moć jedan trenutak suzdržao, čovjek bi prestao biti. Ima li protiv ove argumentacije drugog izlaza, negoli čovjeka s njegovom slobodom, budući da je ona nemisliva u opreci s svemoći, pohraniti u samo božansko bitstvo, kazati da čovjek nije izvan Boga, nego je u Bogu, i da njegova djelatnost sama su pripada životu Boga?“ – od ove točke svi mistici i religiozni duhovi krenuli su i dospjeli do vjerovanja u jedinstvo čovjeka s Bogom

-S. navodi da samo Pismo nalazi u svijesti slobode potvrdu i zalog vjere da jesmo i živimo u Bogu te se pita kako se sad taj nauk može nužno sporiti sa slobodom, koji su toliko dokazivali s obzirom na čovjeka, upravo zato da bi spasili slobodu?

-bliže objašnjenje panteizma jest da se on sastoji u potpunoj identifikaciji Boga sa stvarima; Bog je ono što u sebi jest i jedino se iz sebe sama poima; ono konačno pak je samo ono što je nužno u nekom drugom, i samo se iz toga može pojmiti – kakav god bio odnos stvari spram Boga, S. zaključuje da su one apsolutno odvojene od Boga time sa one samo i u po nekom Drugomm mogu biti, da je njihov pojam izveden, pojam koji bez pojma Boga uopće ne bi bio moguć, budući da je ovaj naprotiv jedini samostalan i izvoran, jedini pojam koji sam sebe potvrđuje-Bog je po svojoj prirodi vječan, samo su to samos njime i kao posljedica njegova opstanka, to znači na izvedeni način te upravo radi toga (te razlike) ne mogu sve pojedinačne stvari zajedno sačinjavati Boga- kod panteizma nije glavna poanta tvrdnja da je Bog sve, već da stvari nisu ništa, da ovaj sistem ukida svaki individualitet; ali,, čini se da ovo novo određenje stoji u opreci s prijašnjim, jer ako stvari nisu ništa, kako je onda moguće pomiješati Boga s njima?-ako izvan Boa nije ništa, kako on može drukčije, osim po pukoj riječi, biti sve?- ako Spinoza izvan supstancije ne priznaje ništa osim njenih pukih afekcija, za što on proglašava stvari, onda je zacijelo ovaj pojam čisto negativan, koji ne izražava ništa bitstveno ili pozitivno; već služi za određivanje odnosa stvari prema Bogu- Schelling govori da se poricanje ili tvrđenje slobode počiva na nečem drugom, a ne na prihvaćanju ili neprihvaćanju panteizma- ono vječno mora zbog toga neposredno, i tako kako je ono u sebi samome, biti i temelj, a to čemu je ono temelj kroz svoje bitstvo, utoliko je nešto ovisno te je po gledanju imanencije i nešto u njemu sadržano- ma kako čovjek sebi i zamišljao način slijeda bitstava iz Boga, on nikada ne može biti mehanički, nikakvo puko odjelovljivanje ili postavljanje, pri čemu odjelovljeno nnije ništa za sebe sma; isto tako malo emanacija, pri čemu bi ono proističuće ostalo isto s onim od čega je proisteklo, dakle ništa vlastito, samo ostalno. Slijed stvari Boga jest samoobjava Boga. Ali Bog se može sebi bjaviti sao u

onome što mu je slično, u slobonim bitstvima koja djeluju iz sebe samih, za čiji bitak nema nikakvoh temelja osim Boga, ali koja jesu onako kako Bog jest-bog zre stvari po sebi- po sebi jest samo ono vječno, što počiva na sebi samome, volja, sloboda-POJAM DERIVIRANE APSOLUTNOSTI ILI BOŽANSKOSTI TAKO JE MALO PROTURJEČAN A JE ON NAPROTIV SREDIŠNJI POJAM CIJELE FILOZOFIJE; takva božanskost pripada prirodi te je ono slobodno u Bogu, a ono neslobodno je izvan njega

-kritika spinozizma: „… a budući da je njemački duh mehaničku filozofiju mogao shvatiti samo u njemom tobože najvišem izrazu, bila je na taj način izgovorena grozna istina: svaka filozofija, naprosto svaka, koja je samo čisto primjerena umu, jest ili postaje spinozizam!“Nastavak: „ I ovdje eto jednom za svagda naše određeno mišljenje o spinozizmu! Ovaj sistem nije fatalizam, zat što on ostavlja stvari sadržane u Bogu;jer, kao što smo pokazali, panteizam ne čini bar formalnu slobodu nemogućom; Spinoza mora dakle, iz nekog posve drukčijeg i o onome neovisnog razloga biti fatalist. Pogreška njegova sistema nipošto ne leži u tome da on stvari stavlja u Boga, nego u tome da su to stvari - u apstraktnome pojmu svjetskih bivstava, da, pojmu beskonačne supstancije same, koja je njemu upravo također stvar.“ - tako su njegovi stavovi deterministički, ne panteistički- isto je s voljom, kao s nekom stvari, tedokazuje da ona mora biti određena drugom stvari; radi toga se javlja njegovo mehaničko gledanje prirode- nauk se mora otrgnuti od apstrakizma

- prožimanje realizma i idealizma je izričita namisao Spinozinih nastojanja, njegov temeljni pojam oduhovljen principom idealizma dobio je bazu iz koje izrasta filozofija prirode-tvrdnja je da se u slobodi nalazi zadnji potencirajući akt kojim se cijela priroda preobražava u osjet, u inteligenciju te u volju; a u posljednjoj i najvišoj instanci nema ničeg drugog osim HTIJENJA kao prabitka(predikati: bez – temeljnost, vječnost, neovisnost o vremenu, samopotvrđivanje) te cijela filozofija teži tome da nađe ovaj najviši izraz ->do te točke filozofija je uzdignuta putem idelaizma

-idealizam daje s jedne strane najopćiji, a s druge strane formalni pojam slobode ; realni i živi pojam jest da je ona možnost Dobra i Zla (najdublja teškoća u cijelom nauku slobode)- ako se ovaj sistem misli kao nauk o dva apsolutno različita i uzajamno neovisna orincipa, jest sistem samorazdiranja i očajanja uma-putem stalnog podređivanja i udaljavanja proizlazi nešto posljednje izvan čega ništa više ne može nastati i baš to jest Zlo; ako nešto jest nakon onog prvog, onda mora biti i nešto posljednje, što nema više ništa od prvoga na sebi, a to je materija i nužnost Zla

-Razum: „Svako rođenje est rođenje iz mraka na svjetlo; sjemenka se mora spustiti u zemlju i umrijeti u tami da bi se uzdiglo ljepše svjetlosno obličje i razvilo se na Sunčevoj zraci. Čovjek se obrazuje u majčinu tijelu, a iz mraka onog bezrazumnog izrastaju tek svjetle misli. Tako si dakle moramo mi predstaviti izvornu čežnju, kako se ona doduše usmjerava prema razumu, kojeg doduše ona još ne spoznaje – kao što u čežnji žudimo za nepoznatim bezimenim dobrom… Aoi shodno čežnji, koja je kao jop mračni temelj prvo gibanje ožjeg opstanka, proizvodi se u Bogu samome jedna unutrašna refleksivna predstava, kroz koju, budući da ona ne može imati nikakav drugi predmet osim Boga, Bog sagleava sama sebe u vlastitoj slici. Ova predstava je ono u čemu je Bog, apsolutno promatran,

ozbiljen, iako samo u sebi samome; ona je u početku kod Boga, i u Bogu proizvedeni Bog sam. Ova predstava je ujedno razum – Riječ smisao one čežnje.“