Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet u Osijeku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Dokazivanje poetičkih elemenata u djelu Graničari Josipa Freudenreicha

Seminarski rad iz Nove Hrvatske književnosti I.

Mentor: dr. sc. Dubravka BrunčićStudent: Ruža Živković Studijska grupa: Hrvatski jezik iknjiževnost i Pedagogija

Datum: 20. 11. 2012.

1. Uvod

U ovom seminaru obradit ću djelo Josipa Freudenreicha Graničari. Za početak ću djelo

smjestiti u razdoblje kojem pripada, a to je u ovom slučaju romantizam. Posebnu pozornost

posvetit ću autoru djela te značajkama njegova stvaralaštva. Progovorit ću o tome kako je on

uz to što je pisac bio i izvrsni glumac, redatelj i kazališni animator. Zatim ću nešto reći o

utjecajima na djelo i karakteristikama bečkog pučkog teatra koji je utjecao na stvaranje, u nas,

pučkog teatra.

U drugom dijelu seminara više ću pozornosti posvetiti samome djelu, njegovim

značajkama, načinom na koji je pisano i što o djelu kažu drugi autori. Zatim ću razradit

poetičke elemente u djelu Graničari te uz svaki navod iz literature donosim vlastito

obrazloženje i citat na kojem temeljim svoje navode. Na samom kraju ovoga seminara navest

ću literaturu koja mi je bila osnova i velika pomoć za pisanje.

2

2. Život i rad Josipa Freudenreicha

Josip Freudenreicha rođen je 6. listopada 1827. u Novoj Gradiški. (Slavonica, 1994: 63) 1

Bio je kazališni pisac, gluma, redatelj i animator kazališnog života u hrvatskoj. Pošto je bio

glumac, glumio je po raznim Europskim gradovima pa tako i Beču u kojem se susreo s

Bečkim pučkim teatrom i donio ga kod nas. Napisao je nekoliko djela, a najznačajnije mu je

djelo Graničari, njegov prvijenac. (Živančević / Frangeš, 1975: 178)2

Graničari su najbolje dramsko djelo i najpopularnije djelo hrvatskog pučkog igrokaza koje

doživljava svoju praizvedbu u Zagrebu 7. veljače 1857, a iste te godine izlazi i u tisku.

(Slavonica, 1994: 64) Nakon Graničara piše svoje drugo djelo Crna kraljica koje izlazi 1858.

godine, ali ne doživljava toliku slavu kao njegovi Graničari. To je djelo «izvorna čarobna

gluma s pjevanjem i dva razdjela». (Bobinac, 2001: 63)3 Nakon tih djela piše Magjari u

Hervatskoj (ili izvorna slika iz života u dva čina s pjevanjem (Bobinac, 2001: 69)) koje izlazi

1861. godine i Udmanić ili Zlo rodi zlo s predigrom Propala obitelj 1877. godine. Ta ostala

djela u usporedbi s Graničarima vrlo su loša. Dokaz tomu koliko su Graničari bili u ono

vrijeme cijenjeni jest podatak da su jedno od najizvođenijih djela u hrvatskoj tada, pa su samo

u Zagrebačkom HNK od 1857. do 1940. godine uprizoreni čak 296 puta. (Batušić, 1976:

192)4

Josip je Freudenreich od 1860. pa doslovno do smrti u Zagrebu 27. travnja 1881.

nezatajivom energijom djelovao na promicanju hrvatske kazališne umjetnosti i na organizaciji

našeg kazališnog života. Nakon režija dramskih djela, on je po utemeljenju stalne opere 1870.

postao i prvim našim opernim redateljem, prethodno već 1863. postavivši na pozornicu i prvu

operetu na hrvatskom jeziku. (Slavonica, 1994: 64)

Slavko Ježić 5Freudenreicha u svojoj povijesti ni ne navodi kao predstavnika romantizma u

Hrvatskoj. Među S. Vrazom, A. Nemčićem, D. Demetrom i drugima Freudenreich nije

pronašao svoje mjesto. Iako je imao stvoreni niz dramskih djela ipak ga više pamtimo kao

kazališnog glumca i redatelja nego kao dramskog pisca.

Freudenreich je tako u hrvatskoj književnosti ostao piscem Graničara, prvog našeg pučkog

igrokaza koji će kao novi žanr obilježiti posljednja desetljeća dramatike 19. stoljeća.

(Slavonica, 1994: 71)

1 Freudenreich, Josip 1994. Graničari, Vinkovci, Slavonica.2 Živančević, Milorad / Frangeš, Ivo 1975. «Ilirizam, Realizam», u knj. M. Živančević i I. Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 4., Zagreb.3 Bobinac, Marijan 2001. «Josip Freudenreich – utemeljitelj hrvatskog pučkog komada», u knj. M. Bobinac, Puk na sceni, Zagreb.4 Batušić, Nikola 1976. Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, Zagreb.5 Ježić, Slavko 1993. Hrvatska književnost od početka do danas 1100-1941., Zagreb.

3

3. U kakvom okruženju i pod kakvim utjecajima nastaju Graničari?

Graničari su djelo koje je nastalo u doba romantizma ili ilirskog pokreta u nas. Hrvatski

narodni preporod započeo je 30-ih godina 19. stoljeća akcijom mlade hrvatske integracije

poznatom pod nazivom ilirski pokret, a glavni pokretač tom pokretu bila je slavenska ideja.

(Živančević / Frangeš, 1975: 7) U tom razdoblju hrvatske književnosti važno mjesto od

samoga početka uz prosvjetiteljske misli pa sve do ilirskih zanosa zauzima žanr dramske

književnosti, odnosno kazalište. Razlog tomu je što se tako pisac izravnije mogao obraćati

slušatelju odnosno gledatelju i djelovati na njega. (Šicel, 1997: 67)6

Prvi dramatičari ovog vremena bilu su Ivan Kukuljević Sakcinski sa svojim Juranom i

Sofijom (1839.) te Dimitrija Demeter s Teutom koja izlazi 1844. godine. Oni su ujedno i

utemeljitelji povijesno-romantičarske tragedije. Uz njih ističe se Mirko Bogović s tri

povijesne drame Frankopan (1856.), Stjepan, posljednji kralj bosanski (1857.) i Matija Gubec

(1859.). (Šicel, 1997: 68) Tada se polako napušta povijesno-romantičarska tragedija i na

scenu stupa komično-satirična komedija i pučki igrokaz, a među začetnicima te komično-

satirične komedije ističe se Antun Nemčić s djelom Kvas bez Kruha ili To će biti veliki sudac

(1854.). I napokon na scenu stupa pučka drama koju prvu u nas piše Josip Freudenreich. Za

njegov pučki igrokaz Šicel kaže: «Najveća je Freudenreichova zasluga u tome što je još prije

Šenoe shvatio kako treba stvoriti kompromis s umjetnošću ako se želi stvoriti stalna kazališna

publika koju je tek trebalo početi odgajati za stvarni umjetnički doživljaj i djela veće literarne

vrijednosti.» (Šicel, 1997: 68)

Freudenreichovi Graničari naša su inačica Bečkog pučkog igrokaza koji nastaje između

1820. i 1860. godine. U rasponu od Bauerlea, Gleicha i Meisla pa sve do Raimunda i

Nestroya ova je scenska vrsta izvođena tada u brojnim «prigradskim» kazalištima i tako

formirala svojevrsnu kazališnu «subepohu» koja se proširila na čitav dunavski bazen

Monarhije, pustivši korijenje ne samo u Hrvatskoj nego i Češkoj, Slovačkoj, Rumunjskoj itd.

(Slavonica, 1994: 67) Pravi bečki pučki igrokaz nastao je pod utjecajem autohtone austrijske

pučke komike u kojoj se nalaze elementi alpskih lakrdija i obilježja sajamske farse, ali se u

tom igrokazu vrlo lako mogu otkriti i presudni utjecaji talijanske komedije dell´arte koja je u

drugoj polovici 18. stoljeća odigrala golemu ulogu u oblikovanju bečkog i dvorskog i pučkog

scenskog života. (Slavonica, 1994: 67) takva djela imaju snažnu dramaturšku funkciju glazbe

u gotovo svakom djelu igrokaza, markantne plesne pokrete, folklorne značajke kombinirane

pjevanjem i plesom. Karakteristične su i šaljive pjesmice, a tipizacija likova povezana je uz

svakog autora ponaosob.

6 Šicel, Miroslav 1997. Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, Zagreb.

4

Međutim kod nas bečki pučki igrokaz dolazio je do naših gledatelja isprva prerađen,

lokaliziran, a time i podatan za pojedinačne glumačke, odnosno redateljske preinake,

Prijevodi su nerijetko zgotavljani na brzinu, glazbenim se umetcima nije posvećivala potrebita

pozornost, pa su takve «obradbe» za zagrebačku, a kasnije i za druge naše pozornice, gubile

specifična obilježja izvornika. (Slavonica, 1994: 68)

3.1. O djelu Graničari

Graničari su prvi pučki igrokaz u Hrvatskoj. To je dramski tekst melodramskog zapleta s

promjenama emocija koji prelaze s tragičnog i junačkog u komično, sentimentalno i

lakrdijsko. (Sablić-Tomić / Rem, 2003: 247)7

Djelo nosi puni naziv Graničari ili Sbor (Proštenje) na Ilijevu i izvorni je narodni igrokaz

s pjevanjem i plesom u 3. čina. Na samom početku djela nalazi se posveta gospodinu grofu

Josipu Jelačiću (Bužimskomu) kao i svakom ljubitelju narodnog jezika. (Slavonica, 1994: 5)

Od već spomenutih obilježja bečkog pučkog igrokaza u ovom djelu mogu se iščitati

poneke odlike, ali naravno prerađene za našu sredinu. Unatoč očitoj namjeri da udovolji

klasičnim dramaturškim obrascima, u svoje komade uvode sporedne radnje, mnoštvo likova,

glazbene i plesne umetke te razne druge efekte što su ih nalagale zakonitosti kazališnog

pogona u 19. stoljeću ipak, samo je Graničare uspješno obradio. (Bobinac, 2001: 60)

U Freudenreichovim Graničarima nalazimo i one elemente melodrame koje poznajemo iz

nekih ranijih tijekova europske drame. Freudenreich je tako instinktom iznimnog poznavatelja

pozornice stvorio model pučkog igrokaza koji niti u njegovu daljnjem književnom radu, a niti

u razvitku ovog žanra u hrvatskoj dramatici nije bio nadmašen. (Slavonica, 1994: 70)

4. Dokazivanje poetičkih obilježja romantizma u djelu Graničari

7 Sablić-Tomić, Helena / Rem, Goran 2003. Slavonski tekst u hrvatskoj književnosti, Zagreb.

5

Helena Sablić-Tomić i Goran Rem u svojoj knjizi Slavonski tekst hrvatske književnosti

kažu da su za romantizam karakteristični jaki karakterni likovi preko kojih se donosi motiv

očuvanja obitelji, časti, rodoljubne i domoljubne koherencije. (Sablić-Tomić / Rem, 2003:

247) U ovom djelu taj jaki karakterni lik utjelovljen je u gospodinu grofu Augustu Sarniću.

On je predstavljen kao «glava» čitave zajednice. Njegova žena Franja, Andrijina supruga

Maca i prijatelj Grga nagovaraju ga da pomiluje krivca Andriju, jer vjeruju da je on nevin. Na

to im grof Sarnić odgovara.

«SARNIĆ: Zakoni ga osudiše, ja zakona rušiti ne mogu i ne smijem.» (41)8

Oni ga i dalje nagovaraju da pusti nedužnika, te im on govori kao prava jaka dosljedna

ličnost.

«SARNIĆ: Ako bih i htio tu vašu molbu uvažiti, to ne mogu već zato što se narodu

mora dati strogi, zastrašujući primjer. Gospodo i ja sam Hrvat i u mojim grudima bije srce za

našu domovinu, pa mi je neizmjerno mnogo do toga stalo da već jedanput iskorijenim vječita

ubojstva i razbojstva iz našeg naroda, da se jedanput proslavi poštenim, prosvijetljenim,

domaćim životom, kao što se je toliko puta proslavilo junaštvom svojim na bojnom polju.»

(47)

Franja, Maca i Grga ne odustaju u molbama kako bi spasili Andriju Miljevića, ali ni grof

Sarnić ne popušta i tu se može iščitati njegov jaki i čvrsti karakter romantičarskog lika.

«SARNIĆ: Gospodo! Znajte da služim i vojujem od svoje šesnaeste godine, a dosele

nisam nikada od dužnosti svoje i zakona ni za vlas odstupio. Kako možete to sada tražiti od

mene, gdje sam zato tu da bdim da se zakon strogo vrši?! Ne činim li pravo, to ču odgovarati

pred pravednim bogom, ali s ovog svijeta želim poći kao pošten čovjek, i kako sam sam

započeo, tako ću i svršiti!» (49)

Za romantizam bitan je jezik kojim likovi govore. Mirko Tomasović kaže da je

Freudenreich jedan od prvih naših autora nakon dugo vremena upotrijebio narodi govor u

svom djelu. No bitnije obilježje za govor jest komika koja se javlja u govoru gradske dame

Karoline i krčmara Grge. Nikola Batušić u Slavonici kaže kako njihova scenska duhovitost

izvire ponajprije iz njihovih značajeva, njihova govora. Grgin lički idiom i onaj Karolinin

8 Citirano prema Freudenreich, Josip, 1994. Graničari, Slavonica, Vinkovci. Sve citate iz navedenog djela u seminaru donosim tako da na kraju citata u zagradu stavljam broj stranice na kojoj se citat nalazi

6

makaronski njemačko-hrvatski. (Slavonica, 1994: 69) Iz Grge, krčmara, poštenjaka ali i

ljubitelja dobre kapljice izbija tipičan narodni, pučki humor, a Karolinine pak replike

pretendiraju na približavanje onom tipu bečke komike koja u sebi ima sociološki obojene

kritičke crte. (Batušić, 1976: 197)

«KAROLINA: Čujte dakle. Ja sam Stubenmädchen kod gospodina Graf fon Sarnić.

Moj Herrschaft je već u gradu, und weil die kočija zu klein war, dobila sam Extrapost –

Leiterwagen!

GRGA: To mi je drago, jest, bogami!

KAROLINA: A moje ime je auf franzősisch Charlotte, po njemački Carolin, a po

hrvatski morate sami znati jer ste graničar!

GRGA (za se): Ala joj ide jezik – kao u Talijana brus!

KAROLINA: Aber wie wird es dann sein? Gdje ću ja spavati?

GRGA: Moja draga gospođo Kolarina…

KAROLINA: Karolina…

GRGA: Karolina, jest, bogami.» (20-21)

Marijan Bobinac u djelu Puk na sceni obrazlaže kako se u razdoblju romantizma njeguju

pjevni elementi koji djelu daju folklorni kolorit. (Bobinac, 2001: 60) U svom drugom djelu

Uvod u romantizam Bobinac kaže kako je to načelo glazbenosti karakteristika romantizma jer

su romantičari smatrali glazbu najromantičkijom od svih umjetnosti, te ona pobuđuje

beskonačnu čežnju koja je bit romantizam. (Bobinac, 2012: 272)9 U Graničarima se može

vidjeti niz pijevnih elemenata, od solističkih, pa sve do grupnih.

«GRGA: Jer učena svaka glava,

Kao prosti graničar,

Kazat će da je prava

Ludorija sva ta stvar!» (26)

«ZBOR: Ostaj zbogom, djevo mila,

Kući sada idemo,

Ti mi uvijek vjerna bila,

Dok se opet nađemo!» (56)

9 Bobinac, Marijan 2012. Uvod u romantizam, Zagreb.

7

Ovo su bili primjeri jednog solističkog glazbenog dijela i jednog skupnog, odnosno zbornog.

Koliko je u romantizmi glazba bila cijenjena dokaz je i to što se glazbeni dijelovi pojavljuju i

na samom kraju djela. Tako djelo završava pjesmom kojom je obilježena sreća naroda nakon

pobjede dobra nad zlim.

«ZBOR: Ne smijemo se žaliti

Na sudbinu nikako,

Treba boga hvaliti

Da je svima pomogo!!» (60)

Bobinac u Uvodu u romantizmu kaže da u djelu imam i elemenata gotike. Gotičko u djelu

Graničari bila bi kriminalan radnja koja se proteže kroz čitavo djelo, a i samo djelo se temelji

na toj kriminalnoj radnji. U djelu su vidljive dvije kriminalne radnje koje uspješno zaokružuju

radnju djela. (Bobinac, 2012: 254) Prva kriminalna radnja pojavljuje se na početku djela, kada

Andrija Miljević priča svojoj supruzi kako ga je Savo Ćuić jednom prije već prevario u Italiji.

Andrija je bio osuđen zbog Save i tu je kaznu odslužio. No Savo je bio toliko zao da je

bratovu ženu i dijete sve na prosjački život, a njihove novce i imanje propio.

«JOCO: (…) Savo je već poznat kao loš gospodar, a svatko ga je izbjegavao kad se

je degradiran i pošiban kući vratio. Dan na dan bio je pijan, posuđivao je novaca, odlazio u

grad i ne bi se vraćao dok ne bi protepao sav novac, da onda opet na svoju živi i pravi nove

dugove! Sirota udova njegova brata tužila mi se često gorko plačući. A što sam joj mogao ja

pomoći? Savjetovao sam nevoljnici da se potuži kod regimente, ali ona se boji Save oji muči

nju i dijete.» (8)

Druga kriminalna radnja koju je Savo počinio bilo je ubojstvo Joce Bocića, za koje je bio

Andrija optužen.

«JOCO: E pa hajde, kad tako hoćete! (Pođu; u taj čas Savo opali.)

JOCO (padne): Jao, meni!

(…)

SAVO (Andriji): Ubojice! Zar ti nije dosta? (Pokaže na Jocu) Hoćeš li i mene ubiti?!

Jest, ti, ti si ga ubio i za koji čas bit ćeš kao ubojica uhvaćen!

ANDRIJA: Ha, prokletniče! Ako me puška iznevjerila, šake me moje neće, njima ću

te zadaviti!» (28)

8

Opisana se kriminalna radnja dopunjuje brojnim žanrovskim slikama iz lokalnog života,

slikama što se mahom zbivaju u idiličnom ozračju i sežu od opisa života na graničarskom

imanju, preko prizora u gostionici i stanovnicima do događaja na proštenju. (Bobinac, 2001:

60) Neki bi rekli da su slike iz svakodnevnog života i opisi krajolika karakteristika realizma,

no u ovom djelu ti su opisi vrlo mali i šturi. Takve opise u Graničarima viđamo samo na

početku pojedine slike, gdje se radnja s jednog prostora prebacuje u drugi.

«(Dvorište pred kućom Andrije Miljevića: lijevo seoska kuća s malim prozorima,

pred kućom malen seoski vrtić. – Desno dugačak stol i klupe pod granatom lipom. U dnu do

plota hrpa drva i panj. Pred kućom klupa, među kućnim vratima i prozorom na stijeni

Andrijina puška i torbe.)» (8)

(…)«(Krčma od Grge. U sredini i desno su vrata. Lijevo prozor. Dva stola sa

stolicama. U sobi je tamno.)» (16)

(… )«(Proštenje. Na pozornici je veliki šator, kao krčma. Pred šatorom veliki hrast, a

pred njim golemi panj na kom stoje svirači.)» (50)

Osim već navedene kriminalne radnje gotičko u ovom djelu je prikaz smrti. No treba

napomenuti da su svi gotički elementi u ovom djelu vrlo razblaženi. U djelu ima prikaza

groblja no to nije ona grobljanska tematika kao u gotici, groblje je u ovom djelu više odredište

radnje koje je presudno za promjenu na bolje, pokajanje… Tu donosim citat koji prikazuje

smrt, ali također ublaženu za razliku od pravih gotičkih elemenata.

«SAVO (došulja se do Joce poluglasno): Kad se lovci udalje, dođu vrane i jastrebovi

na gozbu!!» (29)

U Hrvatskoj se razdoblje romantizma naziva još i Hrvatski narodni preporod pa je u to

vrijeme bila bitna odrednica veličanja domovine i nacionalne svijesti. Naši romantičari u tako

u svojim djelima izražavali to domorodstvo i ljubav prema domovini. (Bobinac, 2012: 278) U

ovom djelu domorodstvo možemo iščitati iz Sarnićeva govora, ali i iz govora Save prilikom

pokajanja.

«SARNIĆ: (…) I ja sam Hrvat i u mojim prsima bije srce za našu domovinu…» (47)

«SAVO: (…) O domovino moja, tebi se vraćam, ti me opet nosiš ti – koja nikad goreg

stvora, nosila nisi! Ostavio sam te s porugom i tebe – koja si me rodila, koja si mi tolio dobra

dala. Sad se evo tebi vraća propalica, razbojnik i ubojica.» (57)

9

U svom članku Puk na sceni Bobinac analizira Graničare i uviđa da na privatnoj,

obiteljskoj razini, jednako kao i na razini cijelog kolektiva slave se vrijednosti tradicije i

autoriteta onih koji njime vladaju. (Bobinac, 2001: 62) Na samom početku djela dominira

autoritet oca, muža i gazde Andrije Miljevića, a Maca mu kao prava vijena žena iznosi riječi

potpore.

«MACA (smjelo): O, znam ja što je dužna poštena žena koja ljubi svoga muža. Nije

ženi dužnost samo da bude mužu pokorna i poslušna, da s njim radi, da s njim dijeli radost i

tugu, već joj je dužnost da mu bude u pomoći u svakoj zgodi, pa makar to i glavom platila!»

(13)

Nadalje, u Graničarima vidljiv je autoritet grofa Sarnića, što nije ni začudo jer u vojničkoj

sredini vodstvo pripada vojnom zapovjedniku. (Bobinac, 2001: 62)

«SARNIĆ: Gospodo i ja sam Hrvat i u mojim grudima bije srce za našu domovinu,

pa mi je neizmjerno mnogo do toga stalo da već jedanput iskorijenim vječita ubojstva i

razbojstva iz našeg naroda, da se jedanput proslavi poštenim, prosvijetljenim, domaćim

životom, kao što se je toliko puta proslavilo junaštvom svojim na bojnom polju. Ja želim

iskreno da nas ostali evropski narodi ne preziru i ne nazivaju divljacima.» (47)

Bobinac navodi kako je doba romantizma bez ljubavi nezamislivo pa je tako ljubav još

jedno bitno obilježje romantizma. (Bobinac, 2012: 273) Ljubav se u Graničarima proteže

kroz čitavo djelo i u svakom poglavlju možemo iščitati neke ljubavne vapaje. Na samom

početku prikazana je idilična ljubav Andrije i Mace. Zatim pratimo kako su zbog zločina

odvojeni, ali njihova ljubav ni tada ne prestaje, oni se i dalje bore za nju. Maca u molitvama

koje upućuje Srniću iznosi niz ljubavnih vapaja koji su joj jednina nada kako bi spasila

izgubljenog muža. Ona dobiva milost, ali Andrija poludi i to se čini kao kraj ljubavne priče.

No kakav bi to bio romantizam bez sretnog kraja ljubavi? Zato Andrija ipak ozdravlja i ljubav

dobiva sretan završetak.

«MACA (Andriji): Ti moj mili!» (11)

(…)

«MACA: (…) Ne radi li muž isto? Nije li njezina radost i njegova? Njegova žalost i

njezina? A nije li im poštenje zajedničko? A koja se žena ne bi žrtvovala za muža kojeg

ljubi?» (13)

10

Ni Andrija nije hladan prema Maci pa vidimo i njegove ljubavne riječi koje upućuje dragoj

kako bi ju smirio.

«ANDRIJA: Maco! Ženo moja! Otkako si za me pošla, ljubio sam te kao dušu svoju,

al odsada ću te obožavati! Sada vidim kakova si u duši i u srcu. Spremi sve da odmah kući

pođemo kad me puste… Razvedri se i raduj se sa mnom!» (33)

Osim ove ljubavne priče između Andrije i Mace pojavljuje se još jedna ljubavna priča.

Ljubav Karoline i čovjeka iz grada koji se na kraju djela vjere i odlučuju se vjenčati pa su svi

zbog njih sretni i pjevaju se vesele pjesme jer se i Andrija spasio i Karolina je pronašla ljubav.

Za romantizam su karakteristični kršćanski motivi Boga, ali i oni negativni motivi sotone

i/ili vraga. (Bobinac, 2012: 253) Od motiva Boga u djelu je vidljiva čvrsta i snažna vjera u

Boga i božansku pomoć. Takvi primjeri snažne vjere u Boga, u djelu su vrlo česti, isprepleću

se u samoj radnji.

«ANDRIJA: Mi ga osuditi ne smijemo, mi, koji smo sami slabi stvorovi! (Skine kapu)

To može bog na nebu, a za njim naš car i zakon.» (9)

I u riječima Andrijine žene Mace vidimo snažnu vjeru u Boga. U njima je izražena sva

tuga, bol, patnja, ali i onaj dio nas koji nam pomaže da prebrodimo poteškoće.

«MACA: (…) Svemogući, dobri Bože! Tvoja neizmjerna milost dala mi je muža koji

me ljubi i miluje kako se samo ljubiti može. Bože, ti mi ga uzdrži! Usliši mi molbu već radi

ovog nevinog djeteta. Ne daj da pogine ni kriv ni dužan, već daj da nam ostane! Ako si pako

drugačije odlučio, ako ga prijeka smrt otme i on umrijeti mora, onda mi podijeli snage da to

podnesem, da se sjetim muka i boli našeg Spasitelja, pa nas opet tamo uzdrži, da te skupa

hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova amen!!» (34)

Nije začudo da dokaze vjere u djelu pronalazimo u riječima dvoje ljudi koje je snašla

patnja zbog nepravde, ali vjeru pronalazimo i u riječima najvećeg negativca Save Čuića. U

trenutcima kada shvaća što je sve počinio i kakva je zla drugima nanio on se kaje i traži

pomoć i milost od Boga.

«SAVO: (…) O sveti bože! Ti mi vidiš u srce i dušu. Ti mi znadeš boli i kajanje moje

– o, smiluj mi se i oprosti! Veliki su grijesi moji, ali je veće milosrđe tvoje! Ostao sam eto sam

na ovome svijetu… Sve me je napustilo, svi me mrze i svi se odvraćaju od mene. A sve sam ja

to i zaslužio!» (57)

11

Kao što Bobinac kaže motiv sotone karakterističan je za romantizam, a u ovom djelu

vidljiv je u utjelovljenju osobe, to jest jedne ljudske radnje, smijeha. Sotona se tako pojavljuje

u didaskalijama.

«SAVO (sotonski se smije.)» (28)

U ovom djelu vidljiv je i romantičarski pejzaž. (Bobinac, 2012: 245) Flaker u svojim

Stilskim formacijama navodi da je u romantizmu pejzaž služio za jačanje strasti i nadolazećih

zbivanja, ali i prikaz trenutnog stanja likova. Služio je ojačavanju negativnost koja nadolazi.

(Flaker, 1976: 114) 10Opis pejzaža u ovom djelu je vrlo kratak i napisan je u didaskalijama. U

djelu je pejzaž vrlo ružan, praćen grmljavinom i kišom čime se naviješta dolazak zla i

negativnih scena. Sam veseo događaj pjevanja pjesme u zboru prekinut je grmljavinom.

«ZBOR: Ostaj zbogom djevo mila - - oj djevo…

kući sada idemo.

Ti mi uvijek vjerna bila - - oj djevo…

Dok se opet nađemo!

Hvaljen Bog! – Dobar večer! (Grmljavina.)» (13)

Od romantičarskog pejzaža još je vidljiv prikaz kiše, te pećina koja je u romantizmu

predstavljala negativnost i nagoviještala da će se tu odigrati ružne scene.

«ANDRIJA: Ko što rekoh, eto kiše! Ponesite večeru pod krov, pa tamo večerajte.»

(15)

«PRIZOR 14. (Šuma u kršu: desno velika pećina.)» (27)

Flaker kaže da je za romantizam karakteristična prenaglašenost osjećaja, odnosno

hiperbolizacija osjećaja. Bitna je odrednica romantizma izražavanje kroz osjećaje i svoja

vlastita čuvstva. To je književnost koja «stvara emocije». Ta hiperbolizacija osjećaja služi za

idealiziranje dobra i ljubavi te naglašavanju zla i mržnje. (Flaker, 1976: 118) Hiperbolizaciju

osjećaja vidimo u odnosima Franja – Maca, Maca – Andrija te Andrija – Savo.

«MACA: (…) Da je moj muž kriv, ja se ne bih usudila vama dodijavati, već bih se

pouzdala u čuvenu, strogu pravednost našeg obrstara. Ali jer moj muž nevin stradava, utičem

se vama da nas sačuvate od najužasnije nesreće i sramote.(…) Zato vas molim milostiva

10 Flaker, Aleksandar 1976. Stilske formacije, Zagreb.

12

gospo, molim na koljenima – kao što se bog moli – smilujte se i budite anđeo čuvar porodici

koja će, ako je vi ne očuvate, jadno poginuti!

FRANJA: Siromašna ženo! Onaj dakle kome sada sude vaš je muž?! Čula sam o

tome i meni vas je od srca žao, pa vam obećavam da ću se za vas zauzeti kako samo mogla

budem – ako je vaš muž uistinu nevin.

MACA: O hvala gospo od neba do zemlje!» (40)

U Graničarima vidljiv je odnos selo – grad. No pošto su Graničari ljudi uz granicu i sa sela

očekivalo bi se da se ismijava selo no u riječima Grge krčmara vidimo posprdno ismijavanje

svega što je iz grada. Njegove riječi mogli bi protumačiti kao da se on divi gradu i svemu što

je iz grada no ako bolje promotrimo njegove riječi iz njih izvire sarkazam.

«GRGA: Kad u glavnom bijah gradu,

Svašta morah vidjeti,

Običaja tam imadu,

Da se moraš čuditi.

Da se kod nas to dogodi,

Sav bi mu se rugo svijet,

Ali tamo jest u modi,

Jer su naprijed za sto ljet!» (25)

U ovom djelu jako je izražen motiv nemogućnosti razlikovanja sna i jave u fiktivnom

svijetu. (Bobinac, 2012: 251) Andrija koji gubi svijest nakon što se našao «oči u oči sa

smrću» ne razlikuje san od jave te na grobu svog prijatelja Joce Bocića izgovara niz rečenica

koje su na tren upućene mrtvom Joci (nestvarnom svijetu), a drugi, pak, tren upućene

stvarnim zbivanjima u njegovoj okolici.

«ANDRIJA (sam i ulazi polagano do Jocinog groba): Evo me, dragi prijatelju, nisu

me htjeli pustiti, ali sam ipak došao. Boli li te još?! O, ne boli! Kad sam ja uza te neboli te

više. Ali nisam te ja ubio, ne – ne - - htio sam te braniti – jest, braniti… (Klekne) Oprosti što

te ne obranih – znaš, vikali su – pardon – pak i mene sad boli – jako boli... (Gleda krst) Joco

Bocić… (Legne do groba) Tako – sada te vidim – a glava me više ne boli, al – onda – on –

Joco Bocić - - vješala – obrstar – pardon – tamnica – sve to – tišti – i boli - - boli - - boli - - -

(Pruži se do groba.)» (57)

13

I za kraj, u djelu je vidljiv utjecaj hajdučko turske novelistike jer se Savo Čuić odmeće od

društva i odlazi u šumu baš onako kako u to radili hajduci ne zadovoljni stanjem u kojem su

se našli pa bježe u šumu te smišljaju osvetu. I Savo je kao i ondašnji hajduci bio izopćenik iz

društva, u šumu polazi u potrazi za osvetom i bijegom od zakona. On je lik kojeg prati zla kob

koja ga nužno vodi u propast. Savo Čuić nije oduvijek bio zao, no jednom postavši kriminalac

bijaše izbačen iz društva. Zatim poseže za novim kriminalom kako bi dokazao ljudima da je

nevin iako je sam znao da je to isto sve laž i prijevara. Ako drugi žele da on bude dobar bit će,

ali će zato netko drugi platiti pa opet nastupa ona zla kob koja ga nužno vodi u propast.

«SAVO: (…) I ja sam nekoć bio pošten, te sam si razbijao glavu kako da poštenim

načinom što stečem. I ja sam u srcu osjetio bol i tugu nad nepravdom i nevoljom! Šta

poštenje?! Sve to ništa ne vrijedi! Što si veći lupež to si mirniji. Ako si razbojnik, progonit će

te samo pravda, ako si pošten čovjek, proganja te cijeli svijet. Ha, ha, ha! Ali i ja ću opet biti

pošten ad je već svijetu do toga toliko stalo, samo da još danas obavim svoj posao! Da jedan

odapne, drugi da dođe u tamnicu, a ja da stečem svoju slobodu!» (27)

Na kraju se ipak kaje i propadaju svi njegovi planovi za osvetom i tu je vidljiva opreka

dobro – zlo. Dobro je ipak na kraju pobijedilo pa se djelo završava pobjedom dobra i radošću

uz kršćansko spoznanje i skrušenje. (Flaker, 1976: 117)

14

5. Zaključak

Ovaj seminar pomogao nam je shvatiti kakve su političke okolnosti bile na našem teritoriju

u razdoblju romantizma te kako su u takvim okolnostima stvarali naši pisci. U seminaru sam

dokazala poetičke elemente romantizma u djelu Graničari što je bio cilj i svrha mog

seminarskog rada.

Za kraj bih mogla zaključiti kako u ovom djelu Josipa Freudenreicha ima niz

romantičarskih elemenata koje sam pronašla, ima i nasljedovanja gotičke tradicije, ali ona je u

ovim djelu vrlo ublažena. U djelu možemo vidjeti i postupan dolazak realizma na književnu

scenu, jer su likovi stavljeni u stvarni prostor i vrijeme, u realne situacije i događaje.

Kriminalna radnja koja se proteže kroz djelo vrlo je zanimljiva jer je to prvo djelo s temom

kriminala u nas pa neki ovo djelo nazivaju i prvi «krimić» u hrvatskoj. No ovo djelo nije u

pravom smislu kriminalističko djelo jer je ubojica, nama čitateljima, od samog počinjanja

zločina poznat. Djelo nije strukturirano tako da mu je cilj otkriti zločinca jer ga mi već znamo

nego je cilj spasiti nevinog i iznijeti pravdu na vidjelo.

15

6. Izvor i literatura

IZVOR:

1. Freudenreich, Josip 1994. «Graničari», u knj. Josip Freudenreich Graničari i Ilija

Okrugić Saćurica i Šubara, Vinkovci, Slavonica, str. 5-60

LITERATURA:

1. Batušić, Nikola 1976. Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, Zagreb, Nakladni

zavod MH.

2. Batušić, Nikola 1994. «Josip Freudenreich», u knj. Josip Freudenreich Graničari i

Ilija Okrugić Saćurica i Šubara, Vinkovci, Slavonica, str. 63- 72.

3. Bobinac, Marijan 2001. «Josip Freudenreich – utemeljitelj hrvatskog pučkog

komada», u knj. M. Bobinac, Puk na sceni, Zagreb, Zavod za znanost o književnosti

Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu , str. 53-76.

4. Bobinac, Marijan 2012. Uvod u romantizam, Zagreb, Leykam international.

5. Flaker, Aleksandar 1976. Stilske formacije, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber.

6. Ježić, Slavko 1993. Hrvatska književnost od početka do danas 1100-1941., Zagreb,

Grafički zavod hrvatske.

7. Sablić-Tomić, Helena / Rem, Goran 2003. Slavonski tekst u hrvatskoj književnosti,

Zagreb, Matica hrvatska.

8. Šicel, Miroslav 1997. Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, Zagreb, Školska

knjiga.

9. Živančević, Milorad / Frangeš, Ivo 1975. «Ilirizam, Realizam», u knj. M. Živančević

i I. Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 4., Zagreb, Sveučilišna naklada

Liber, str. 7-209.

16

Sadržaj:

1. Uvod - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 2

2. Život i rad Josipa Freudenreicha - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 3

3. U kakvom okruženju i pod kakvim utjecajem nastaju Graničari? - - - - - - - - 4

3.1. O djelu Graničari - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 5

4. Dokazivanje poetičkih obilježja romantizma u djelu Graničari - - - - - - - - - - 6

5. Zaključak - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 15

6. Izvor i literatura - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 16

17