UNIVERZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTETODSJEK: HISTORIJA

PRIVREDNI USPON BOSNE U XIV I XV STOLJEUSeminarski rad

Student: Enida Ati 8-771/13 Mentor: dr.sc. Midhat Spahi, doc.

Tuzla, mart 2015.S A D R A J

I UVOD.................................................................................................................................. 3II POETAK PRIVREDNOG USPONA U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI................ 4III DETALJNIJI OSVRT NA RUDARSTVO XIV I XV STOLJEA................................ 7IV ZANATSTVO.................................................................................................................. 10V TRGOVINA...................................................................................................................... 12VI PRIVREDNE PRILIKE NA SELU.................................................................................. 17VII ZAKLJUAK................................................................................................................... 20VIII LITERATURA................................................................................................................. 21

I UVOD

Razvoj bosanske privrede moemo pratiti uporedo sa njenim politikim razvojem. Ovisno o banu, odnosno kralju, na vlasti privreda se razvijala, uspinjala ili stagnirala. Dolaskom na vlast jednog od najznaajnijih banova, Stjepana II Kotromania, privreda je doivjela pravi procvat. Cijelu Stjepanovu vladavinu karakterie privredni razvoj pojedinih grana, izmeu svega trgovine i rudarstva. Poto je izveo zemlju na primorje i pridruio joj Hum, Stjepan je stekao izuzetno povoljne uslove za produbljivanjem trgovakih veza s gradovima na Jadranu. Razvoj ove privredne grane usko je povezan s rudarstvom jer su se iz Bosne izvozile brojne rude i rudarski proizvodi. Rudarstvo, pak, sa sobom povlai zanatstvo. Bosna dobija centre zanatske i rudarske proizvodnje. Stanovnitvo se ukljuuje u ove djelatnosti sve vie. Grad cvate. Agrarna proizvodnja pala je u drugi plan usponom modernijih grana privrede.U prvom dijelu ovog rada data je uoptena slika o privrednim prilikama u zemlji. Opisane su brojne djelatnosti, poevi od stoarstva, zemljoradnje, rudarstva, trgovine i prikazani su poeci razvoja ovih grana.Drugi dio rada govori o rudarstvu naih prostora u XIV i XV stoljeu. Navedene su rude koje su se najvie kopale i izvozile iz Bosne, spomenuti su najpoznatiji rudnici, rudari koji su kopali i opisan je ukratko proces topljenja rude.Naredni dio koji jednostavno nosi naziv Zanatstvo govori o najrasprotranjenijim zanatima u Bosni. Spomenuti su i strani majstori i predmeti zanatske proizvodnje, izuzetno cijenjeni van Bosne.etvrti dio je ujedno i najopirniji. O trgovini imamo dosta podataka jer je to bila jedna od najunosnijih djelatnosti u Bosni, a i ire.Opisani su proizvodi uvoza i izvoza, trgovaki aktivna mjesta od kojih su neka postala i kolonije stranih trgovaca, ko su bili uesnici u trgovini i nezaobilazna tema plaanja carina.Sljedei dio govori o prilikama na selu. Poto je selo bilo ruralna sredina, oekivano je da u ovom dijelu se govori u poljoprivredi i stoarstvu. Navedeno je dosta proizvoda koje su ljudi koristili u ishrani i koje su uzgajali za potrebe daljeg preraivanja. Spomenuta je takoe i stoka koja je bila uzgajana za radove ali i za ishranu. Osim toga, pojava zanatstva na selu i poslovi kojim su se bavili nije prola nezapaeno.Na kraju rada stoji zakljuak u kojem je izneeno moje lino miljenje i data zavrna rije o veoma opirnoj temi kao to je privreda.II POETAK PRIVREDNOG USPONA U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

Privredne prilike u Bosni do prve polovine XIV stoljea razvijale su se uglavnom u okvirima agrarne sredine. Dubrovaki izvori pominju, u nekoliko navrata, izvoz ita iz Bosne u Dubrovnik. To su, ustvari, prvi poznati podaci o poljoprivrednim proizvodima i samoj poljoprivredi ue Bosne. Povoljni uslovi za kultivisanje itarica postojali su u niskim predjelima i u upama, u dolinama rijeka.S obzirom na znaaj itarica u svakodnevnoj ishrani stanovnitva, malo toga je ostajalo za izvoz. Zbog toga su se za izvoz ita najvie koristile zalihe u vidu vika poljoprivrednih proizvoda vladara i feudalaca. Naime, ban Stjepan II Kotromani u jesen 1346. godine poslao je u Dubovnik 2.000 stara zrnaste hrane. Kasnije su se pored vladara i pojedini feudalci bavili prodajom ita. Teritorijalno proirenje Bosne za vrijeme Stjepana II imalo je veliki znaaj i za razvoj bosanske privrede u cjelini. Od prvih godina vladavine ovog bana domai ljudi iz Bosne pojedinano dotjeruju stoku u Dubrovnik ili dovode konje na prodaju. Ua Bosna je planinska oblast pogodna za razvoj stoarstva. Zbog svoje rentabilnosti, pored planina, stoarstvo se razvijalo ne samo u planinskim, ve i u upskim predjelima gdje je bilo uslova za zemljoradnju. Dananja Hercegovina bila je nekada znatno bogatija umama. U sjevernim, izrazito planinskim dijelovima ove oblasti, planinsko stoarstvo je predstavljalo vanu privrednu granu. To potvruje i injenica da se u dubrovakom zaleu vrlo rano javljaju vlasi, kojima je stoarstvo bilo glavni oblik privreivanja. Ponekad dubrovaki trgovci odlaze meu vlahe, ali se ovi, naroito od poetka XIV vijeka,, mnogo ee sputaju u Dubrovnik da prodaju stoku i stoarske proizvode. Na osnovu ove razmjene moe se ustanoviti da su u vlakim katunima odgajane razne vrste stoke, najvie ovce, jer su za njih postojali najbolji prirodni uslovi. Crna vlaka ovca bila je veoma izdrljiva pa i podesna za kretanje po planinama. Osim toga, zbog prilagoenosti skromnoj ishrani i smjetaju, njezino uzgajanje nije iziskivalo velike izdatke i napore. Ovce su vlasnicima donosile viestruku korist. U prvom redu imale su veliki znaaj u ishrani (mlijeni i mesni proizvodi) i odijevanju vlakog stanovnitva.[footnoteRef:2] [2: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987.]

Smatra se da je u srednjem vijeku u naim krajevima stoarstvo najvie napredovalo tamo, gdje su u okviru jedne drave leale jadranske ili egejske primorske oblasti zajedno sa planinskim ispaama. Pripajanjem Humske zemlje 1326. godine Bosna je dola u posjed i vrlo vanih primorskih oblasti. Kasnije, za vrijeme Tvrtka I, 1377. godine, Bosni su prikljuene oblasti Trebinja, Konavla i upe Draevice. U istoj dravi nale su se planine bogate ispaama i jadranske oblasti pogodne za zimu. Tako su se stvorili izvanredni uslovi za dranje velikog broja stoke i za razvoj stoarstva. Na unapreenje stoarstva povoljno je uticala i injenica to su stoarski proizvodi, meso, koe i sir podmirivali ne samo mnogobrojne potrebe u svakodnevnom ivotu, ve su bili i vaan predmet razmjene. Naglo teritorijalno proirenje bosanske drave imalo je ogroman znaaj i za unapreenje njene trgovine. Novi trgovaki putevi, koji su je jae povezivali sa svijetom, nali su se sada u okviru bosanske drave. Tako je zajedno sa Humom Bosni pripojena dolina Neretve, vana saobraajna arterija izmeu mora i bosanskog zalea. Od Dubrovnika se morem ili kopnom preko Stona ilo do ua Neretve. Odatle su iz Drijeva karavani kretali putem koji je vodio lijevom obalom Neretve do Bia, pod gradom Blagajom, pa dalje preko Konjica i Ivan-planine u Bosnu do Olova preko Visokog i Sutjeske. U stvari, ,,via Narenti", glavni drum koji je spajao Bosnu sa Jadranskim morem bila je kao i ,,via Drine", veoma vaan pravac kojim se kretala bosanska spoljna trgovina.[footnoteRef:3] Zauzimanjem Huma, Bosna je dola u neposredno dubrovako zalede, to je doprinijelo uspostavljanju vrih trgovakih veza medu njima. Prvih godina vladavine Stjepana II Dubrovani nastoje da svojim trgovcima obezbijede nesmetan odlazak i boravak na podruju bosanske drave. Meutim, u februaru 1326. godine Stjepan II obavjetava Dubrovane da e, protivno starim obiajima, uzimati od njihovih trgovaca, kao i od ostalih, deseti dio od sve robe koju oni unose u njegovu zemlju. Pored nastojanja Dubrovana da u tom pogledu odre raniju praksu, od Stjepana II ustalilo se plaanje carine, a u Bosni se postepeno uvodi carinski sistem. Poslije spora oko carina, postignut je sporazum izmeu Bosne i Dubrovnika. Poveljom Stjepana II iz 1332. godine regulie se pravni poloaj Dubrovana u Bosni i propisuje postupak u raznim sporovima izmeu njih i banovih ljudi. Time se dala vea lina i imovinska sigurnost onim Dubrovanima koji posluju po Bosni. [3: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987.]

Dok je teritorijalno irenje Bosne unaprijedilo trgovaki promet sa gradovima na obali Jadranskog mora, razvoj rudarstva e ovoj trgovakoj razmjeni dati novi sadraj i snaan podsticaj. Bosanska privreda, koja je dotada poivala na zemljoradnji i stoarstvu, razvojem rudarstva iz osnova je izmijenila svoj karater. Rudarstvo je ubrzo postalo glavna privredna grana koja je stvorila sirovinsku bazu za bri razvoj ostalih grana privrede. Ne moe se poblie odrediti vrijeme poetka rada bosanskih rudnika, ali po svemu izgleda da su to prve godine vladavine bana Stjepana II. Vanu ulogu u otvaranju bosanskih rudnika odigrali su njemaki rudari Sasi, koji su po svoj prilici doli iz susjedne Srbije. Oni su tamo ve jedno stoljee ranije bili angaovani u rudarskoj proizvodnji. Po svemu sudei, svoju aktivnost Sasi su usmjerili na ona podruja gdje se ve i ranije kopala ruda. Mada se prvo javlja Ostrunica u srednjobosanskom rudarskom bazenu (1349.), izgleda da je do otvaranja rudnika poelo prije u srednjem Podrinju, poznatom po vrlo razvijenom rudarstvu jo iz rimskih vremena. Tu se uskoro javlja i Srebrenica (1352.) sa mnogo jaom rudarskom aktivnou od Ostrunice.[footnoteRef:4] U svakom sluaju, gotovo istovremena pojava ova dva rudarska centra u razliitim krajevima Bosne ukazuje da se u itavoj Bosni skoro istovremeno pristupilo intenzivnoj rudarskoj proizvodnji. [4: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987.]

Razvojem rudarstva mijenja se karakter trgovine, posebno one izvozne. Sada se, pored koe, sireva, krzna i voska, izvoze metali, odnosno srebro, bakar i olovo. Glavni nosioci trgovine bili su Dubrovani, ali se i domai ljudi ukljuuju u razmjenu, posebno konja. Preporod bosanske privrede u prvoj polovini XIV vijeka doveo je i do nastajanja lokalnih trgova u uoj Bosni. Ova pojava usko je povezana sa razvojem rudarstva, i unapreenjem trgovine. Uz rudarske jame, pored rudara Sasa, okupljaju se i trgovci privueni izgledima na dobru zaradu. Tako postepeno nastaju naselja rudara i trgovaca, koja zajedno ine jezgro jednog novog tipa naselja tj. trga. Kao ve razvijeno trite, zajedno sa Humskom zemljom, u sastav bosanske drave ulazi trg Drijeva. Pogodan geografski poloaj doprinio je da se Drijeva razviju u vrlo znaajan centar ive razmjene dobara, koja su pristizala morskim putem i dolinom Neretve iz zalea. Pored Dubrovnika, Kotora i Sv. Srda, Drijeva su bila jedno od ona etiri mjesta u kojima je bila dozvoljena prodaja soli na prostoru od Neretve do ua Bojane.[footnoteRef:5] [5: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987.]

Ovako unapreenje privrede nametalo je potrebu i podstaklo kovanje domaeg novca. Ban Stjepan II Kotromani prvi kuje svoj novac po uzoru na mletaki, srpski i dubrovaki. Upravo mu je srebro iz bosanskih rudnika omoguilo ovu djelatnost.U Bosni tako poinje se razvijati robonovana privreda.III DETALJNIJI OSVRT NA RUDARSTVO XIV I XV STOLJEA

Izvorna graa iz vremena bana Stjepana II prua pouzdane podatke o eksploataciji rudnika. Prvi pisani dokumenat koji spominje jedan od bosanskih rudnika datira iz 1349. godine. U njemu se, izmeu ostalog, navode rudarske jame Ostrunice, najstarijeg rudnika u Bosni.Bosanski rudnici razvijaju se najvie u drugoj polovini XIV stoljea, onda kada je rudarstvo u Evropi stagniralo i bilo u krizi. Razvoju rudarstva nisu smetale ni nestabilne prilike u zemlji, jaanje velikakih porodica ni sve ei upadi Osmanlija u Bosnu.Od ukupno osam poznatih rudnika, samo dva su bila nedovoljno aktivna. Veina njih je maksimum svoje proizvodnje dosegla u prvoj polovini XV stoljea.Gotovo u svim bosanskim rudnicima bilo je srebra u velikim koliinama. Potrebno je istai rudnike Deevicu i Dusinu u srednjoj Bosni, najplodonosnijem rudarskom rejonu, te Fojnicu. Srebrenica je, s druge strane, svoj maksimalni razvoj dosegla kada se nalazila van granica Bosne. Cijene srebra iz srednje Bosne nisu bile vee od cijena iz Srebrenice, ali niti je srebro iz ova dva rejona bilo ita skuplje od onog iz Srbije.Podataka o ekspolataciji zlata nemamo dovoljno i ono to nam je poznato veoma je oskudno. Ovakva situacija objanjava se samim nainom ekspolatacije rude. Naime, iz rude tetraedrita se otkopavanje dobijalo zlato i srebro. Kako se do XV vijeka ni u Bosni ni u Srbiji nije odvajalo srebro od zlata, to je zlato uz srebro izvoeno kao obino srebro.[footnoteRef:6] [6: Desanka Koji Kovaevi, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1961.]

Iza srebra, po obimu proizvodnje, dolazi olovo. Rudnik Olovo poeo je da radi u drugoj polovini XIV stoljea. Sam naziv rudnika govori nam da je to mjesto sa izuzetno velikom koliinom ove rude. Manje koliine olova nalazile su se u Deevici i u okolini Pljevalja.Prema podacima iz Dubrovakog arhiva izvoz eljeza iz srednjovjekovne Bosne bio je neznatan. Ipak, vjerovatno je da je proizvodnja eljeza u srednjovjekovnoj Bosni bila dovoljno razvijena. u prvoj polovini XV stoljea bosanski oruari zapoljavaju se u optinskim slubama u Dubrovniku. U ovaj zanat ne bi mogli biti upueni da nije bilo industrije eljeza u njihovoj domovini.[footnoteRef:7] Vare, glavni centar proizvodnje eljeza, razvija se tek u drugoj polovini XV stoljea, po dolasku Osmanlija. [7: Desanka Koji Kovaevi, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1961.]

Treba uzeti u obzir i mineral iz koga se dobijao azur i ultramarin, najskuplje i najvie traene boje u slikarstvu i tekstilnoj proizvodnji srednjeg vijeka.Prema miljenju veine istoriara, i crvac, koji se u arhivskim knjigama javlja kao carmosi, cremesi, crimisi, chermesi, charmusi, grimixio, itd., treba takoe ubrajati u rudarske proizvode. On se dobijao u naim rudnicima olova i srebra od tridesetih godina XV vijeka. Bilo ga je i u Bosni, i to u centralnom rudnom basenu, kod Kreeva, zatim u predjelu Pljevalja.[footnoteRef:8] [8: Desanka Koji Kovaevi, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1961.]

U srednjovjekovnoj Bosni postojao je pisan rudarski zakon koji je regulisao sve ono vezano za rudarski regal i ostala pitanja u vezi s pravnim obiajima u rudarstvu. Naalost, ovaj zakon nije ostao sauvan. Saski zakoni u turskoj verziji, u stvari, kodifikovani nai srednjovjekovni zakoni, kao i savremeni dubrovaki izvori, navode razne djelatnosti vezane za rudarstvo (urbari, hutmani, plakali). Rudarsku proizvodnju su vodili udrueni vlasnici dijelova, koji su se nazivali gvarci". To je, u stvari, jedna vrsta rudarske druine koja se organizovala da sa zajednikim kapitalom kopa i obrauje rudu u nekom rudniku. Najbrojniji su bili rudari na naem jeziku nazivani rupnici" i srebro-delci", a na latinskom i talijanskom laboratores fossarum" i lavoranti".[footnoteRef:9] [9: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987]

Bosanski rudnici bili su u vlasnitvu vladara koji je po svojoj volji mogao prodavati dijelove rudnika. Kapital kojim su raspolagali omoguio je prvenstveno Dubrovanima da se angauju u zakupu rudnika. Ve je u prethodnom poglavlju bilo rijei o rudarima Sasima. Oni su, takoe, bili zakupnici rudarskih jama. Njemaki rudari Sasi spominju se u vezi sa poetkom i najranijim fazama razvoja rudarstva u Bosni. Neki lokaliteti, kao aka rupa kod Dusine, aka reka i selo Sasi kod Srebrenice, selo Sasi kod Viegrada, sauvali su uspomenu na njih u svome imenu. Sasa je takoe bilo u Srebrenici, Fojnici i Ostrunici. Oni su u naim rudnicima bili angaovani u rudarskoj proizvodnji, unapreujui je svojom strunou i primjenom savrenije rudarske tehnike.[footnoteRef:10] [10: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987]

Predstavnik rudara bio je hutman. On je rukovodio radovima u rudniku, obavljao raznovrsne poslove i brinuoo rudarima. Ovaj naziv se u izvorima sree tek 1477. godine, ali bez sumnje je da su hutmani postojali i prije dolaska Osmanlija.Prije topljenja ruda se morala prvo ispirati, za ta je bila potreban stalni dovod vode. U veini rudarskih mjesta u srednjovjekovnoj Bosni voda se morala dopremati jazovima iz blie ili dalje okoline. Preraena ruda bila je spremna za topljenje i da dalju obradu. Postoji dosta podataka da se ruda topila u domaim topionicama. Tome svjedoi dosta troske, tj. kamenog istopljenog materija, iz koga je topljenjem vaen metal. Topionice su podizane tamo gdje se ruda kopala, kako bi se smanjili trokovi transporta. U topionicama, voda je okretala veliko kolo mlina, a s kola se prenosila snaga na mijehove radi raspirivanja vatre pri prenju i topljenju ruda. Topljenjem ruda bave se topioniari. Oni se u latinskim tekstovima zovu vaoturchi tj. valturci. Istovremeno su ulagali novac u rudu i bili topioniari.Rudarski proizvodi, naroito srebreni, izmijenili su karakter bosanske privrede i izvrili veliki uticaj na njen dalji razvoj.

IV ZANATSTVO

Sa sve veim razvojem privrede javlja se potranja domaeg stanovnitva za masovnijom koliinom zanatskih proizvoda. Domae zanatlije vie nisu bile dovoljne, te u Bosnu stiu strani majstori, najvie dubrovaki. Meu njima je bilo dosta zlatara, klesara, stolara, oruara, krojaa, ali najvie onih koji su podmirivali svakodnevne potrebe stanovnitva poput mesara.Na osnovu svih pisanih izvora, kao i arheolokih nalaza, u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne moe se konstatovati 28 vrsta domaih zanata. To su: kovai, kljuari, maari, titari, lukari, tulari, pukari, majstori za samostrele, topo-livci, zlatari, kovniari, pasari, zidari, kamenari, drvodjelje, klesari, rezbari, slikari, grnari, krojai, klobuari, tavljai koe, kouhari, sedlari, papuari, mesari, pekari i brijai.[footnoteRef:11] [11: Desanka Koji-Kovaevi, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo, 1978.]

Nagli razvoj rudarstva unaprijedio je zanate vezane za obradu plemenitih metala. Zlatarstvo je bilo iroko rasprostranjeno. Pojas, najtipiniji proizvod bosanskog zlatarstva, izraivali su i seoski i gradski zlatari. ak se susreu i pasari, odnosno pojasari, posebne zanatlije koje izrauju pojaseve.Luksuzno posue, poput tanjira, aa, kupa i pehara javlja se od prve polovine XV stoljea. Bosanski nakit, tj. prstenje, naunice i ukrasi za kosu, javljaju se tek od druge polovine XV stoljea. Proizvodi domaeg zlatarstva bili su veoma cijenjeni i traeni izvan Bosne, to govori o njihovoj kvaliteti.Osim to su u Bosnu dolazili brojni strani majstori, domae stanovnitvo, mahom djeaci i mladii, ili su van granica Bosne da ue zanat i usavravaju se.Na osnovu svih pisanih izvora, kao i arheolokih nalaza, u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne moe se konstatovati 28 vrsta domaih zanata. To su: kovai, kljuari, maari, titari, lukari, tulari, pukari, majstori za samostrele, topo-livci, zlatari, kovniari, pasari, zidari, kamenari, drvodjelje, klesari, rezbari, slikari, grnari, krojai, klobuari, tavljai koe, kouhari, sedlari, papuari, mesari, pekari i brijai.[footnoteRef:12] U oblasti zanatstva izvrena je tako specijalizacija, pa razlikujemo 36 vrsta zanata. [12: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987]

Od zanatskih radionica pisani izvori spominju samo klanicu u Srebrenici. U vezi sa zanatskom proizvodnjom potrebno je spomenuti i pokuaj da se osnuje i unaprijedi proizvodnja tkanina. Tako pri kraju svoje vladavine Tvrtko I okuplja dubrovake podstrigae sukna. Ova tkaka radinost nije imala vee razmjere i zadovoljavala je samo potrebe dvora. Odrala se samo nekoliko godina nakon smrti kralja Tvrtka I, za vrijeme kralja Dabie. Posebno je zanimljiv pokuaj hercega Stjepana da u Novom osnuje radionicu ohe 1449. Herceg je raznim povlasticama pokuao da pridobije majstore, ali su ga u svemu onemoguavali Dubrovani i Mleani. Radionica se, istina, odrala, ali je po kvalitetu tkanina dosta zaostajala za dubrovakim.

V TRGOVINA

Zauzimanje novih krajeva, od strane Stjepana II Kotromania, imalo je veliki znaaj za unapreenje privrede. irenje drave prema jugozapadu i primorju i osvajanje Huma bio je odlian potez jer je bosanska spoljna trgovina bila usmjerena na primorske gradove du Jadrana.Odmah na poetku njegove i vladavine Dubrovani nastoje da osiguraju svojim trgovcima nesmetano kretanje po Bosni. Meutim, zbog ranijeg spora izmeu bana i jednog dubrovakog trgovca, ban Stjepan II 1326. godine obavjetava Dubrovane da e od sada morati plaati carinu na robu koju unose u njegovu zemlju. Dubrovani su poslali svoje poslanstvo banu i zabranili svojim trgovcima da alju robu u Bosnu. Pored svih nesuglasica, 1332. godine sklopljen je ugovor izmeu bana i Dubrovana kojim se reguliraju razni sporovi izmeu njih. Iako se sadraj ove povelje ne odnosi na trgovake povlastice, ona predstavlja vaan korak u produbljivanju trgovakih veza izmeu ove dvije zemlje. Svi sukobi i problemi izmeu Dubrovana i Bosne bili su kratkog vijeka i brzo prevazieni, prvenstveno to je ban Stjepan bio dosta blagonaklon prema ovoj trgovakoj sili. Osim sa Dubrovnikom, Bosna je odravala trgovake veze i sa ostalim primorskim gradovima, posebno sa Splitom, ibenikom i Trogirom.Unapreivanjem privrede, posebno procvatom u rudarstvu, rudarske preraevine zauzimaju prvo mjesto u izvoznoj trgovini. U povelji Trogiranima, Stjepana II Kotromania, od ruda se istie srebro koje se dobijalo u Srebrenici i Ostrunici. Najee se izvozilo pliko srebro, a zatim i fino srebro. Glavni dio srebra izvozio se u Dubrovnik i dalje, posredstvom Dubrovana, na prekomorska trita u junu Italiju, Siciliju, Grku, ali, ipak, prvenstveno u Veneciju i preko Venecije u zapadnu Evropu. Trgovci razlikuju dvije vrste olova, i to: meko olovo iz Olova (plumbum dulce), koje nije imalo nikakvih primjesa, te je bilo boljeg kvaliteta od tvrdog olova iz Srebrenice sa primjesama antimona.[footnoteRef:13] [13: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987]

Pored ruda, iz Bosne se i dalje izvozi roblje, sa centrom trgovine u Drijevima, zatim vosak, konji, ito i razna stoka. Najvie uvoena roba bila je so.Znaaj voska kao izvoznog artikla porastao je u prvoj polovini XV stoljea. Postojale su dvije vrste voska, sirovi i isti, koje su se razlikovale po kvalitetu i cijeni. S obzirom na to da se vosak mnogo koristio u rasvjeti ovog vremena, u prvoj polovini XV stoljea izvoz voska dolazio je odmah iza izvoza plemenitih metala. O trgovini stokom nema dosta podataka. Poznato je da su se u veem broju izvozila goveda i ovce, a posebno i konji. Od stoarskih proizvoda izvozio se kao i ranije sir, dok je vuna slabije izvoena jer je bila slabijeg kvaliteta od strane. Izvoz koe u drugoj polovini XV stoljea porastao je. Koa se izvozila najee u Dubrovnik, a preko njega u Apuliju, Ankonu i Veneciju. Najee se radilo o goveim ili ovijim koama, osuenim, osoljenim ili tavljenim. Pominju se takoe i koe divljai, zeeva, kuna, dabrova i lisica.Trgovina bosanskim robljem u prvoj polovini XV vijeka u znatnom je opadanju prvenstveno zbog protesta bosanskih vladara i velikaa, zbog hvatanja i prodaje njihovih ljudi. Najzad su Dubrovani, odlukom iz 1416. godine, zabranili trgovinu robljem.Unapreenje stoarstva podsticalo je uvoz sve veih koliina soli. Proiruje se broj stranih trita sa kojih se so dobavlja, a poveava se i obim samog uvoza. Dobar dio bosanskih potreba za solju podmirivan je uvozom preko Drijeva, poznatog domaeg trita solju. Preko Drijeva se, osim soli, dobavljalo i ulje i vino.Koliko su bosanski vladari i feudalci bili zainteresovani za ovaj artikal, pokazuje njihovo stalno nastojanje da na sopstvenoj teritoriji otvore nova trita soli. Meutim, svi pokuaji Tvrtka I, a docnije vojvode Sandalja i hercega Stjepana, da u Novom formiraju domae trite soli ostali su bez uspjeha.Preko Dubrovnika, a neto i preko Drijeva dolazi jo itav niz artikala koje trai razvijena gradska sredina. To je razno oruje i orue, dijelovi konjske opreme, zatim vino u bavama, narande, biber, slatkii, igle, hartija, afran, razno bakarno posue, makaze, ogledala, sapuni, eljevi itd. Isto tako, esto se uvoze pojedini komadi odjee i nakita, pojasevi raznih vrsta i vrijednosti, srebrni predmeti, perle i drago kamenje. Pored uvoza, predmeti potronje bili su i proizvodi bosanske privrede. Tako se u bosanskim, kao i u ostalim evropskim gradovima, prodavala raznovrsna i esto vrlo skupocjena roba.U periodu vladavine Stjepana II nije potrebno istai samo da se trgovina razvila nego da se poveao i njen obim. Uvoz robe ne vri se vie u malim koliinama, ve sada i itavi karavani robe stiu u Bosnu. Odvijanje razgranate trgovake razmjene bilo je olakano i time to je u sastav Bosne uao Hum sa Neretvom, a s njima i trg Drijeva.Glavni nosioci trgovine su Dubrovani, bilo da se radi o uvoz ili izvozu.Na bosanskim trgovima i rudnicima Dubrovani imaju svoje faktore koji obavljaju za njih razne poslove, primaju robu poslatu iz Dubrovnika i alju robu iz Bosne. Nije mogue odrediti da li se radi o domaim ljudima ili strancima. Domai trgovci rijetko su se pominjali u izvorima, ali je ipak poznato dosta sluajeva kada splitski ili dubrovaki trgovci kreditiraju domae ljude.Nakon smrti bana Stjepana II, dolazi na vlast Tvrtko I Kotromani. Stjepanov nasljednik je odrao prijateljsku politiku prema Dubrovniku. On u septembru 1355. godine daje trgovake povlastice Dubrovanima, kakve su i prije uivali. Krunisanjem Tvrtka I za vladara Bosne i Srbije i njegovo politiko jaanje nije naruilo odnose s Dubrovnikom. ... 10. aprila 1378. godine u rnovnici Tvrtko izdaje, a 17. juna u Trstivnici pod Bobovcem potvruje sveanu povelju u kojoj su obuhvaena i tano formulisana razna pitanja iz dubrovako-bosanskih odnosa.[footnoteRef:14] U prvom redu on Dubrovanima potvruje osnovne garancije neophodne za njihovu trgovaku aktivnost na bosanskom podruju: slobodu kretanja i obavljanja trgovakih poslova te posebnu panju obraa na sigurnost dubrovakih trgovaca. Dubrovani se obavezuju da e za slobodu trgovine od sada plaati Tvrtku I svetodmitarski dohodak od 2000 perpera. [14: Desanka Koji Kovaevi, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1961]

U Tvrtkovo doba razvoj trgova uzeo je maha. U izvorima se spominju poznata mjesta Foa, Gorade i Visoko. Ova pojava dokazuje da je Bosna bila trgovaki aktivna irom svog teritorija.Tvrtko je uveliko olakao trgovinsku djelatnost izmeu Bosne i Dubrovnika time to je postavio bosansko novarstvo na istu osnovu na kojoj se zasniva i dubrovako i tako izjednaio valutnu stopu svog novca s dubrovakim. On poslije 1365. kuje dinare, poto je dobio nove kalupe iz Dubrovnika.Nakon Tvrtkove smrti, tokom prve polovine XV vijeka, trgovinska razmjena srednjovjekovne Bosne pokazuje veliki porast i naglo jaanje, kako izvozne tako i uvozne trgovine. To se objanjava time to su tada u talijanskim gradovima, kao i u ostaloj zapadnoj Evropi, porasle potrebe za sirovinama, koje je mogla da prui bosanska privreda. Promet robe u Bosni odvijao se uglavnom kopnenim putevima, iako su koriteni i rijeni tokovi, ukoliko su bili plovni. Neretva je od svih rijeka bila najvaniji vodeni put srednjovjekovne Bosne. Prenos robe obavljao se konjima, jer kolski saobraaj nije bio razvijen zbog nedostatka puteva. Konj je bio glavno prenosno sredstvo, a vlasi najvaniji inilac u voenju itavog prometa u srednjovjekovnoj Bosni.Na trgovinski promet su se plaale carine. Carina na uvezenu robu nije se naplaivala na granici, ve na trgovima na kojima je roba prodavana, i to na prodatu koliinu robe. Tek na posljednjem trgu, prije izlaska iz zemlje, carina je naplaivana na svu preostalu robu. Tokom cijelog razvoja bosanskog carinskog sitema visina carinske stope iznosila je desetinu robe koja se carinila. Bosanski vladari esto su davali carine pod zakup trgovcima ili grupama trgovaca, i to najee Dubrovanima. Time bi se vladar oslobaao od organizacije carinske slube, a odreena svota novca u vidu zakupnine bila mu je uvijek zagarantovana od strane zakupca carine. Vremenom su se javile mnoge zloupotrebe od strane krupnih feudalaca kod naplaivanja carina, kao uspostavljanje novih carina i povienje carinske stope vie nego to je propisano. To je bio najjednostavniji nain da se doe do novih prihoda. Ova pojava je tako uestala da je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomaevi, posebnom poveljom od 25. novembra 1461. godine, zabranio svako prekraj i novinu u odnosu na dubrovake trgovce, osim uzimanja carina zasnovanih na zakonu. Pored carina, trgovinski prcmet u srednjovjekovnoj Bosni bio je izloen jo izvjesnim optereenjima, u obliku raznih dabina, npr. dabine za prelazak preko rijeke ili preko posjeda feudalca.U prvoj polovini XV stoljea bosanski vladari su vodili politiku prijateljskih odnosa sa Dubrovnikom. tavie, potvrivanje povlastica Dubrovanima po stupanju na vlast nekog vladara postao je obiaj u Bosni. Ipak, vladari nakon Tvrtka nisu mogli da garantuju trgovcima slobodu i sigurnost u itavoj zemlji, nego samo na prostorima dokle je dosezala njihova vlast. Razlog ovom ustupku je izuzetno jaanje krupnih velikakih porodica koje su na svojim posjedima uvodile posebne dabine i obaveze plaanja.Ve je u nekoliko navrata u radu spominjano aktivno uee Dubrovana u trgovini s Bosnom. esto su se trgovci u Bosni vezali za neki trg ili rudnik, na due ili krae vrijeme. Ova koncentracija Dubrovana na jednom mjestu dovela je do formiranja dubrovakih naseobina u Bosni, tj. kolonija. Puni zamah osnivanje ovih kolonija doivjelo je u XV stoljeu. Visoko je bilo bosanski trg na kojem je najranije dolo do osnivanja dubrovakih naseobina. Tu se Dubrovani javljaju ve od 1382. godine, ali kao poetak osnivanja kolonije treba uzeti 1412. godinu, zato to se tek od tog vremena spominje vei broj Dubrovana u Visokom. Vremenom je ova kolonija gubila svoje lanove dok nije se raspala, najvjerovatnije 1433. godine. Dubrovani su se selili najee u Fojnicu, zbog prisustva velike koliine srebra. U istonoj Bosni istie se po vanosti Foa, gdje se 1422. osnovala kolonija zbog prisustva velikog broja Dubrovana. Njen se razvoj, gotovo neprekidno, moe pratiti sve do 1448. godine. Dubrovani, takoe, borave i u Jajcu, iako to nije ulazilo u njihovu interesnu sferu. Vie je vjerovatno da se tu radilo o naseobinama splitskih, a ne trgovaca iz Dubrovnika. Aktivnost u kolonijama bila je iskljuivo trgovinska. Pored toga to izvoze i uvoze robu, oni trguju i na malo s mjetanima. Otvaraju radnje- botege, za ije su dranje, izgleda, morali plaati izvjesnu taksu bosanskom kralju.[footnoteRef:15] U popisu imovine koju ostavljaju za sobom nalazi se raznovrsna roba, poevi od prehrambenih artikala, tkanina, sirovina koje se mogu u Bosni nabaviti, ukrasnih predmeta pa sve do hartije za pisanje. Dubrovake naseobine povezivale su pojedina bosanska gradska naselja, prvo izmeu sebe, a zatim sa gradovima Srbije i Ugarske, sa Dubrovnikom i preko Dubrovnika sa zapadnom Evropom. Snanim proirenjem ovih trgovakih veza, Dubrovani su jo vie podsticali razvoj lokalne trgovine i predstavljali veoma vaan inilac u privredi svakog grada pojedinano. [15: Desanka Koji Kovaevi, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1961]

VI PRIVREDNE PRILIKE NA SELU

Za privredu sela, pored prirodnih uslova tj. uma, klime, planina, kotlina itd. bili su vani i drugi faktori, naroito brojnost zemljoradnikog stanovnitva. U ranije vrijeme, kada nije bilo usavrenih poljoprivrednih alatki, radne ruke su bile primaran faktor u poljoprivrednoj proizvodnji. Priroda zemljita je uticala na kvalitet, oblik i veliinu oranica, a pored prirodnih bilo je i drugih faktora. Vlastela je nastojala da svoje oranice grupie na jednom mjestu, te su tako nastali njihovi stupovi, vei komadi obradivog zemljita. Za razliku od stupova feudalnih gospodara, oranice zemljoradnika su bile skromnijih povrina, obino razmjetene na nekoliko mjesta u seoskom ataru. One su imale veliki znaaj za seoska gazdinstva. Ekstenzivan nain koritenja postojeih oranica nametao je potrebu da se one neprekidno poveavaju krenjem neobraenog zemljita. Tako se ono osposobljavalo za zemljoradnju. Za stvaranje novih obradivih povrina iskoritavalo se i zemljite na veim nadmorskim visinama, pokriveno umom. Osim plaanja u poljoprivrednim proizvodima, stanovnitvo je moralo plaati porez na konice, svinje, sitnu stoku i mlinove.Najrairenija itarska kultura bila je penica. Odmah iza nje dolazi zob, zatim jeam, proso, krupnik i ra. Obim proizvodnje itarica nije mogue poblie odrediti. Svakako je stajao u direktnoj vezi sa brojem stanovnika. Sve vrste pomenutih itarica koristile su se za ljudsku ishranu. Istini za volju, jeam su koristili samo siromani stanovnici, a zob samo u krajnjoj nevolji. Zob se inae upotrebljavala se u prvom redu za ishranu konja i preteno se sijala u sjevernim dijelovima dananje Hercegovine. Od svih vrsta itarica, izuzev zobi, dobijalo se brano od koga se pravio hljeb. Proso je kuhano u mlijeku ili u vodi i davalo kau. Pored itarica gajile su se i mahunarke, koje su, kao varivo, sluile za ishranu stanovnitva.Gajile su se diljem Hercegove zemlje. Naroito je bio znaajan bob, u manjoj mjeri soivo tj. lea, a esto se koristio crni grah. Povra je bilo u svim selima. Obradive povrine na kojima se prvenstveno gajilo povre u irilskim srednjovjekovnim izvorima pominju se pod nazivom vrtle ili vrt. Za razliku od ostalih obradivih povrina, vrt je graniio sa dvoritem u kome je bila zgrada za stanovanje. Povre se u irilskim izvorima pominje pod zajednikim nazivom zelje a u ranim osmanskim defterima, bostan. Pouzdano se zna da se luk gajio na itavom prostoru bosanske drave i da je kao vaan zain bio veoma na cijeni. Ipak, od povra je najzastupljeniji bio kupus.Od industrijskih biljaka uzgajao se lan, naroito u dananjoj Hercegovini. Desanka Kovaevi- Koji pominje da se lan koristio za izradu tanjih tkanina i ljetne odjee, kao to je bio sluaj u ranijoj slavenskoj historiji.Stanovnitvo se jo bavilo i voarstvom. Prvenstveno su uzgajali jabuke, ljive, kruke, trenje, vinje i orahe, istina slabije u Hercegovini. Voke su se sadile i odravale bez nekog reda i sistema u vinogradima, kao i dvoritima. Grupisanje veeg broja stabala na jednom mjestu daje osnovu za pretpostavku da su podizani i pravi vonjaci. Za vonjak ipak dugo vremena nije postojao ovaj na termin, ve se upotrebljavao grki naziv perivol, a i docnije se sporo prihvatao domai naziv.[footnoteRef:16] [16: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987]

O alatkama kojima su se obavljali poljoprivredni radovi nisu sauvani nikakvi tragovi iz vremena bosanske drave. Meutim, poznato je da se u naim krajevima od runih orua ralo upotrebljavalo od davnine. Rala iz Bosne pripadaju grupi tzv. centralnog tipa", koja je takoe bila rasprostranjena u sjevernoj Makedoniji i Srbiji. [footnoteRef:17] Plug se u naim krajevima nije pojavio do pred kraj XIV vijeka ili u drugoj polovini XIV vijeka, s tim to nije istisnuo ralo iz upotrebe. [17: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987]

Vinova loza se gajila na podruju s mediteranskom klimom, dakle u Humu, gdje je gajenje vinove loze imalo dugu tradiciju. Ipak, iako se dosta razvilo u prvoj polovini XIV stoljea i nastavilo svoj razvoj kroz ovo stoljee, vinogradarstvo je imalo skromne okvire. Vina su se dopremala u unutranjost zemlje, ali je malo vjerovatno da su u pitanju vee koliine vina, zbog visokih trokova transporta. Izuzetak su bila visokokvalitetna i skupa vina, namijenjena bogatim slojevima.Nivo poljoprivredne proizvodnje zahtijevao je da se i zemljoradnici bave uzgojom stoke. To je bilo prvenstveno za potrebe ishrane i pomoi pri radu u polju. Zemljoradnici su gajili istu vrstu stoke kao i vlasi stoari. Od stoarskih proizvoda pominje se sir, na koji je davana desetina. Dok dubrovaki izvori u pogledu vrste stoke prvenstveno govore o konjima, govedima i sitnoj stoci, turski izvori pruaju obilne podatke iz kojih se vidi da je gajenje svinja bilo na zavidnoj visini i da su u unutranjosti Bosne, kao i u Hercegovoj zemlji, svinje drali kako zemljoradnici tako i naseljeni vlasi.[footnoteRef:18] Organizacija seoske privrede podrazumijevala je izmeu ostalog i gajenje ivine. [18: Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987]

I pelarstvo je bilo veoma razvijeno. Predjeli bogati livadama sa povoljnim klimatskim i ostalim uslovima bili su pogodni za gajenje pela. Med je zamjenjivao eer i imao je iroku potronju. Od voska su se pravile svijee, glavno sredstvo rasvjete naroito u kuama bogatih ljudi.Seoska privreda obuhvatala je i djelatnost zanatlija. Bavei se pored zanatstva i poljoprivrednom proizvodnjom, oni su podmirivali veinu potreba seoskog stanovnitva. Najstariji poznati domai zanatlija u Bosni je kova. Kovai su se svuda, pa i u srednjovjekovnoj Bosni, bavili kovanjem oruja, te su izraivali razne noeve, vrhove strela, kopalja i sl.U okviru seoskih gazdinstava prela se vuna i proizvodila gruba vunena sukna, Dubrovani su ih nazivali sklavine i rasa. S obzirom na razvijeno stoarstvo, Bosna je imala dosta vune, ali loijeg kvaliteta. U izvorima se rijetko pominju zanatlije koje su zadovoljavale potrebe u odjijevanju, tj. krojai, kouhari i klobuari. Sve u svemu, zanatstvo je bilo zastupljeno na selu, meutim kao sekundarna djelatnost.

VII ZAKLJUAK

O ovoj temi, Privredni uspon Bosne u XIV i XV stoljeu, imamo dosta podataka kako iz domaih tako iz stranih, dubrovakih izvora. Na osnovu podataka koje nam je pruila Desanka Koji-Kovaevi o trgovini i ostalim privrednim grana sastavljen je ovaj rad, kao osvrt na najproduktivnije doba srednjovjekovne Bosne. Naa srednjovjekovna privreda nije bila ba toliko razvijena da bi se mogla mjeriti sa najboljim primjerima svjetske historije, ali je zadovoljavala potrebe domaeg stanovnitva, a nedostatke nadoknaivala uvozom. Napredovanje gradskih naselja u drugoj polovini XV vijeka, njihova brojnost i veliina, vaan je pokazatelj ekonomskog napretka tadanje Bosne i razvoja robno-novane privrede. Robno-novani odnosi nisu ravnomjerno proimali sve oblasti privrednog ivota i nisu se prostirali na itavoj teritoriji bosanske drave. Dakle, visoko dostignuti stepen privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske drave u prvoj polovini XV vijeka nije bio ujednaen.

VIII LITERATURA

Desanka Koji Kovaevi, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1961 Desanka Kovaevi-Koji, Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave, u: Prilozi za Istoriju BiH- Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo, 1987 Desanka Koji-Kovaevi, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo, 1978.

3