Justin Ćelijski

ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG

SERAFIMA SAROVSKOG

Prepodobni Searfim, starac Sarovski, rodio se u gradu Kursku, u Rusiji, od blagočestivih iimućnih roditelja, Isidora i Agatije. Otac mu je bio trgovac. Rodio se 19. srpnja1759 godine, i nasvetom krštenju dobio ime Prohor. Njegov otac imao je veliko srce prema hramovima Božjim, amati njegova bila je, više nego njezin muž, poštovana zbog svoje pobožnosti i dobrotvorstva. Utrećoj godini svojoj Prohor izgubi oca, te mu kao jedina učiteljica ostade njegova pobožna matiAgatija. Pod njenim rukovodstvom, on odraste u kršćanskoj pobožnosti i ljubavi prema molitvi uhramu Božjem.

Od ranog djetinjstva nad blaženim se pokazivalo neobično staranje Božje, koje je iskazivalo unjemu blagodatnog izabranika Božjeg. Jednom, kada je mati njegova razgledala građevinu crkve,koju je započeo još njezin muž, ona povede sa sobom sedmogodišnjeg Prohora na sam vrhzvonare koja se još zidala. Nesmotrenošću dijete padne sa zvonare na zemlju. Agatija se u užasustrča sa zvonare, misleći da se sin njen razbio na mrtvo. No sa čuđenjem i radošću ona ga ugledagdje stoji na nogama, čitav i neozlijeđen. Tako se na blagodatnom djetetu ispuniše riječi SvetogPisma: Zlo te neće zadesiti, i udarac neće dosegnuti do tijela tvog, jer će anđelima svojimzapovjediti za tebe da te čuvaju na svim putovima tvojim. Na ruke će te uzeti da negdje nezapneš za kamen nogom svojom (Psal. 90,10- 12).

U desetoj godini Prohora počeše se učiti pismenosti, i on počne brzo shvaćati crkveno pismo,objelodanjujući svijetli um i pamćenje, i u isto vrijeme ukrašujući sebe krotošću i smirenjem. Ali

on se iznenada teško razboli, tako da se ukućani njegovi nisu nadali da će ozdraviti. U to teškoza njega vrijeme, Prohor vidi u snu Presvetu Bogorodicu, koja mu obeća da će ga posjetiti iiscijeliti od bolesti. Riječi Bogorodice se uskoro i dogode. U to vrijeme dogodi se u Kurskulitija, na čelu sa čudotvornom ikonom Znamenske Presvete Bogorodice. Zbog kiše i blata, litija,da bi skratila put, uputi se preko dvorišta Prohorove kuće. Blagočestiva Agatija pohita te iznesebolnoga sina i prinese ga k čudotvornoj ikoni Bogorodice, poslije čega dečko potpuno ozdravi.

Pobožni dječak se vrlo truđaše u učenju, izučavajući Sveto Pismo i druge božanstvene i knjigekorisne za dušu, usmjerujući sav um svoj k Bogu, prema kome je s ljubavlju plamtjela njegovačista duša. Međutim, njegov stariji brat, koji se bavio trgovinom, stade pomalo učiti Prohora nanju. Ali ovaj posao ne bijaše Prohoru po srcu; njegova je duša žudjela da stekne sebi blagonetruležno i nepotrošivo. Nemajući mogućnosti da za radnih dana posjećuje božanstvenuliturgiju. Prohor nije propuštao gotovo niti jedan dan, a da rano ujutro ne otiđe u hram Božji najutrenje. Nedjeljom pak i praznikom on je naročito volio da se bavi čitanjem duhovno poučnihknjiga. Pri tome on je ponekad čitao na glas i svojim vršnjacima, ali je više volio da čita povučenu tišini. Od majke se Prohorove nije skrilo čemu teži duša njenog sina, no ona se nije protivilanjegovoj želji. I kada pobožni mladić navrši sedamnaest godina, on donese čvrstu odluku da uzblagoslov majke napusti svijet i posveti se monaškom životu. Majka mu uz blagoslov poklonimetalni križ, od koga se on nikada kasnije nije odvajao.

Ostavivši svijet, blaženi mladić se najprije uputi na bogomolje u Kijevo - Pečersku lavru.Tamo jedan vidovit zatvorenik, po imenu Dositej, vidjevši u Prohoru dobrog podvižnikaKristovog, blagoslovi ga da ide i da se spasi u Sarovskoj pustinji. Idi, dijete Božje! - govoraševidovit starac mladom podvižniku, - i ostani u Sarovskoj obitelji; to će ti mjesto biti na spasenje,pomoću Božjom ti ćeš tamo završiti svoje zemno stanovanje. Sveti Duh, Riznica dobara,rukovodit će život tvoj u svetinji.

Poslušavši savjet vidovitoga starca, Prohor otputova u Sarovsku pustinju. Tamo ga s ljubavljuprimi nastojatelj pustinje, starac Pahomije, monah krotak i smireno mudar, koji se punopodvizavaše u postu i molitvi, i bijaše primjer ostalim monasima. Uvidjevši dobru namjeruProhorovu, Pahomije ga uvrsti među poslušnike i preda ga pod rukovodstvo starcu, jeromonahuJosifu, manastirskom blagajniku. Nalazeći se u kelejnom poslušanju kod starca, Prohor jeispunjavao sva manastirska pravila i ustave i poslušanja bratska; u kuhinji i u stolarnici. Osimtoga on je u hramu vršio dužnost crkvenjaka. Nikada on nije bio besposlen, nego se stalnimzapošljavanjem trudio da sačuva sebe od mrzovolje, koju je smatrao kao najopasnije iskušenje za monaha. Bolest ova, govoraše on kasnije na osnovu vlastitog iskustva, liječi se molitvom,uzdržanjem od praznoslovlja rukodijeljenjem, čitanjem Svetog Pisma i trpljenjem, zato što semrzovolja i javlja iz malodušnosti, nehaja i praznoslovlja.

Na crkvena bogosluženja Prohor je odlazio prije svih, nepokretno stojeći cijelo bogosluženje,bez obzira koliko ono bilo dugo. Izvan crkve on je volio da se povlači u svoju keliju. Baveći serukodijeljem ili ma kojim drugim poslušanjem, on je neprestano imao na pameti i u srcu Isusovumolitvu, silom njenom savlađujući razna vražja iskušenja. Ne zadovoljavajući se tišinom ibezmolvijem Sarovske obitelji, mladi podvižnik, ugledajući se na neke manastirske starce, kojise sa nastojateljevim blagoslovom bijahu iz manastirske ograde povukli u potpunu samoću, udubini manastirske šume, sa blagoslovom svoga starca Josifa također se u slobodnim satimapovlačio u gustu šumu, radi molitvenog usamljeničkog tihovanja. Sa molitvom je on spajaouzdržanje i post: srijedom i petkom nije uopće jeo, a u druge dane jeo je samo jedanput dnevno.

Svi su gajili poštovanje i ljubav prema neobičnom podvižniku, čiji se neprekidni i upadljivipodvizi nisu mogli sakriti, bez obzira na njegovo duboko smirenje. Naročitu ljubav i povjerenjepokazivahu prema njemu, kao prema svome rođenom djetetu, starci: Pahomije i Josif. Ta ljubav ipoštovanje Sarovskih monaha prema mladom podvižniku Kristovom osobito se jasno vidješe usljedećem slučaju.

Godine 1780 Prohor se teško razboli. Cijelo mu tijelo nateče, i on, trpeći žestoke muke,nepomično ležaše na svojoj tvrdoj postelji. Doktora nije bilo, i nikakvi lijekovi nisu pomagali;kako izgleda, to je bila vodena bolest. Bolest je trajala tri godine, od kojih je godinu i šestmjeseci Prohor proveo u postelji. I za sve to vrijeme iz njegovih usta ne iziđe riječ roptanja; onsvega sebe, i tijelo i dušu, bijaše predao Gospodu, i neprestano se molio, suzama svojimnatapajući postelju svoju. Njegov duhovni otac i nastavnik, starac Josif su mu služili u vrijemebolesti kao običan poslušnik; nastojatelj obitelji, starac Pahomije, ne odmicaše se od njega;starac Isaija i drugi starci i bratija također se mnogo truđaše oko njega. Na kraju, bojeći se zasam bolesnikov život, nastojatelj Pahomije odlučno predloži bolesniku da se pozove doktor. Aliblaženi još odlučnije odbi doktorovu pomoć. Oče sveti, reče on starcu, ja sam predao sebeistinskom Doktoru, duša i tijela, Gospodu Našem Isusu Kristu i Prečistoj Majci Njegovoj; a akoljubav vaša nađe za dobro, Gospoda radi, izliječite mene ubogog nebeskim lijekom (= svetomPričesti).

Tada starac Josif, na molbu bolesnika i po svojoj savjesti, odsluži noćno bdijenje i liturgiju;na bogosluženje se bratija sastadoše iz ljubavi da se pomole za stradalnika. Poslije liturgije Prohor se na svom bolesničkom odru ispovjedi i pričesti svetim Tajnama Kristovim. I gle, popričesti, njemu se javi u neiskazanoj svjetlosti Presveta Djevica Marija, praćena svetimapostolima: Jovanom Bogoslovom i Petrom. Okrenuvši se svojim božanskim likom premaBogoslovu, Ona reče, ukazujući prstom na Prohora: Ovaj je našega roda. - Potom ona metnudesnu ruku svoju na Prohorovu glavu, i istog trena tečnost, koje je ispunjavala njegovo tijelo,stade curiti kroz otvor koji se načini na desnoj slavini. Prohor se ubrzo i potpuno iscijeli, samoožiljci rane, kroz koju tečnost isteče, ostadoše zauvijek na njegovom tijelu, kao neki svjedokčudesnog iscjeljenja.

Ubrzo zatim na mjesto ovog javljanja Bogorodice, po pomisli Božjoj, bi podignuta dvokatnacrkva sa dva prijestolja, i kraj nje bolnica, na mjestu porušene kelije Prohorove. Prohor je, ponalogu nastojatelja, skupljao priloge za to građenje, i svojim rukama izradio je u donjoj bolničkojcrkvi presto od kiparskog drveta. Pošto je taj presto bio osvijetljen, prepodobni Serafim se dokraja života svoga pričešćivao svetim Tajnama prvenstveno u tom hramu, radi neprestanogsjećanja na veliko dobročinstvo Božje, ukazano mu na tom mjestu.

Provevši u Sarovskoj pustinji osam godina kao poslušnik, Prohor se 18. kolovoza 1786godine, u dvadeset i sedmoj godini života udostoji postriga u monaški obraz, pri čemu dobinovo ime - Serafim. Monaški čin, i samo značenje novoga imena(2), sjećajući Serafima načistoću i plameno služenje Anđela Bogu, pojačavahu sve više i više u njemu želju i sveturevnost da služi Gospodu. Serafim udvoji svoje trudove i podvige i stane živjeti još usamljenije,roneći u unutarnje bogom misleno sazrijevanje.

Za godinu dana i nešto više poslije toga, prepodobni bi preimenovan u čin jerođakona(3). Odtoga vremena on je oko šest godina gotovo neprekidno služio u tom činu, radeći trud na trud,podvig na podvig, goreći duhom i plamteći božanskom ljubavlju. Noću uoči nedjelje i praznika

on je provodio u bdijenju i usrdnoj molitvi, bez odmora, stojeći na molitvenom pravilu do sameliturgije. A po završetku službe Božje, on je još dugo ostajao u hramu, dovodeći u red utvari istarajući se o čistoći oltara Gospodnjeg. I pored svega toga, blaženi Serafim, gotovo nije osjećaotrudove, nije se zamarao, nije se poslije njih duže odmarao, često puta sasvim zaboravljajući nahranu i piće. I kada je odlazio na odmor, on je žalio što čovjek ne može, slično Anđelima,neprekidno služiti Bogu.

Duša Serafimova je sve više i više uzlazila po ljestvici vrlina i bogom mislenih sazrijevanja; ikao odgovarajući na njegovu plamenu svetu revnost, Gospod ga je u njegovim podvizima tješio ikrijepio blagodatnim viđenjima nebeskim. Sazrijevajući, on je oslobodio sebe, zbog čistoće duše,na neprekidno uzdržavanje i postojano uzvišavanje duše k Bogu. Tako je ponekad za vrijemebogosluženja u crkvi, on promatrao svete Anđele kako u obliku mladića, obučenih u bijelezlatotkane odjeće, slušaju i pjevaju sa bratijom. Pjevanje njihovo nemoguće je ni riječju izraziti, ima kakvoj melodiji zemaljskoj usporediti. i srce se moje otopiše kao vosak (Psal. 21,15), govorioje on kasnije riječima psalmopjevca, sjećajući se one neiskazane radosti, koju je osjećao pri timnebeskim javljanjima. I od te radosti on se tada ničeg sjećao nije. Samo se sjećao ovog ulaska ucrkvu, i izlaska iz nje.

No izuzetno blagodatnog i značajnog viđenja prepodobni se udostoji jednom Velike Nedjeljeza vrijeme božanstvene liturgije, i to na Veliki Četvrtak. Liturgiju su služili bogobojažljivi starci,Pahomije i Josif, zajedno sa blaženim Serafimom, jer je Pahomije bio duboko zavolio mladog,no iskusnog u dobru, monaha, i božanstvenu službu gotovo je uvijek služio sa njim. KadaSearfim poslije malog hoda razglasi: Gospodi, spasi blagočestive, i, izišavši na carske dveri sariječima: i po vijeku vjekova, podiže ruku sa orarem k prisutnima, njega iznenada obasja odozgoneobična svjetlost, kao od sunčanih zraka. Podigavši oči u pravcu svjetlosti, blaženi Serafimugleda Gospoda Isusa Krista u obliku Sina Čovječjeg, koji jače od sunca sijaše neiskazanomsvjetlošću i bijaše kao pčela okružen Nebeskim Silama: anđelima, arhaanđelima, heruvimima, iserafimima. On iđaše od zapadnih vrata crkvenih, zaustavi se prema amvonu, i podigavši rukesvoje, blagoslovi svoje sluge i sve prisutne. Zatim On uđe u ikonostasnu ikonu pored carskihdveri. - Srce blaženog prepuni se neiskazanom radošću u slatkoj plamenoj ljubavi ka Gospodu, iozari se božanskom svjetlošću nebeske blagodati. I od tog tajanstvenog viđenja on se sam za trensav izmjeni po izgledu, te se ne mogaše ni pomaći s mjesta ni progovoriti. Mnogi su toprimjetili , ali nitko nije znao pravi razlog tome. Tada, ava jerođakona odmah priđoše kSerafimu, i uvedoše ga u oltar. No i poslije toga, on je oko dva sata stajao nepomično na jednommjestu; samo mu se lice svakog trena mijenjalo: te ga je pokrivala neka bjelina, slična snijegu, tase razlijevalo po njemu neko rumenilo. Služačkim starcima, Pahomiju i Josifu, izgledalo je da jeSerafimu pripala muka, što se prirodno moglo dogoditi njemu na Veliki Četvrtak, poslije dugogposta, pogotovo kada se ima u vidu ljubav koju je blaženi Serafim odavno gajio prema VelikomPostu. Ali su potom shvatili da mu se dogodilo viđenje. Kada Serafim dođe k sebi, starci gaupitaše što se to dogodilo s njim. Serafim im krotko, djetinjski povjerljivo ispriča svoje viđenje.Okrenuti k duhovnom životu starci složiše u srcu svom njegovo kazivanje; pa savjetovašeSerafima da se ne uobrazi i ne da u duši svojoj mjesta pogrdnoj misli o nekoj svojoj vrijednostipred Bogom. I nitko osim spomenutih staraca, ne doznaše tada kakve divne posjete Božje biudostojen blaženi Serafim.

I svetitelj poslije toga blagodatnog nebeskog viđenja, ne uobrazi se zbog nekih svojihduhovnih darova, nego se još više utvrdi u smirenom mudrovanju. Ograđen dubokim smirenjem,on se penjao iz sile u silu i, podvizavajući se neprestano u duhovnom samoponižavanju, on je

vjerno i čvrsto išao carskim putem Krista Gospodnjeg. Od toga vremena Serafim počne još višeiskati bezmolvije i češće se udaljavati radi molitve u Sarovsku šumu, gdje mu je bila načinjanapustinjska kelija. Provodeći dane od jutra do večeri u manastiru sudjelovanjem u bogosluženjimai ispunjavanjem manastirskih pravila i poslušanja, on se uvečer povlačio u pustinjsku keliju radinoćne molitve, a ujutro rano opet se vraćao u manastir radi vršenja svojih dužnosti.

Godine 1793 prepodobni Serafim bi u svojoj trideset i petoj godini rukopoložen u činjeromonaha. I u tom činu on je, kao i do tada, ali sa još većom ljubavlju, nastavio neprekidnosvećeničko služenje, svakodnevno se sa vjerom i bogobojažljivošću pričešćujući svetim TajnamaKristovim.

Uskoro poslije toga prepodobni Serafim uze na sebe još veći podvig i dobrovoljno se udalji upustinju. To on učini po smrti svog ljubljenog starješine i nastavnika, blaženog starca Pahomija,koji ga pred svoju smrt i blagoslovi na ovaj podvig. Sa gorkim plačem isprativši u zemlju tijelosvoga nastavnika, i dobivši blagoslov za taj svoj novi podvig od novog nastojatelja, starca Isaije,svoga duhovnog oca, Serafim ostavi obitelj radi bezmolvnih, usamljeničko - molitvenih podvigau pustinji.

Kelije prepodobnog Serafima nalazila se u neprohodnoj borovoj šumi, na obali rijekeSarovke, na visokom brežuljku, na šest do sedam kilometara daljine od manastira, i sastojala seiz jedne drvene sobe sa peći. Pokraj kelije prepodobni napravi maleni vrt, a potom i pčelinjakkoji ogradi ogradom. Nedaleko od prepodobnog Serafima življahu u usamljenosti drugi sarovskipustinjaci; i sva okolina koje se sastojala iz raznih brežuljaka, načičkanih šumom, žbunjem i pustinjačkim kelijama, podsjećala je na neki način, na Svetu Goru Atonsku. Zato prepodobninazva svoje novo prebivalište Atonskom Gorom, davši i drugim, najusamljenijim mjestima ušumi, imena raznih svetih mjesta: Jerusalim, Vitlejem, Jordan, Kedronski potok, Golgota,Maslinska gora, Tavor, da bi što življe predstavljao sebi događaje iz zemaljskog životaSpasiteljevog, kome on konačno predade svu volju svoju i sav život. Neprestano upražnjavajućičitanje svetog Evanđelja, on je naročito volio da na ovim mjestima čita o evanđeoskimdogađajima koji su odgovarali nazivima ovih mjesta. U svome Vitlejemskom vrtu pojaoevanđelsko slavoslovlje; Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja.(Lk.2,14). Na obali Sarovke, kao na obalama Jordana, on se sjećao propovjedi svetog JovanaKrstitelja i Spasiteljevog krštenja. Spasiteljevu propovijed na gori o blaženstvima, on je slušaona jednoj gori koja se dizala pored Sarovke; a na drugoj gori, nazvanom Gora Preobraženja, onje, zamišljajući svete Apostole prisutnima, slavio preobrazivšeg se Gospoda. Zavukavši se unajveću gustoću neprohodne šume, on se sjećao Spasiteljeve molitve u Getsimanskom vrtu i,dignut do dna duše unutarnjim patnjama njegovim, on je lio suzne molitve za svoje spasenje. Natakozvanoj Maslinskoj Gori on je proslavljao slavu Uznesenja Kristova na nebo i Njegovosjedenje s desne strane Oca.

Prepodobni Serafim je stalno nosio jednu odjeću, prostu, tj. ubogu; na glavi - iznošenukamilavku, na sebi poderanu mantiju od bijeloga platna, na rukama - kožne rukavice, na nogama- kožne čarape i opanke; na polu kaputu na leđima uvijek mu je visio onaj križ koji mu je majkablagoslovila ispraćajući ga od kuće u svetu obitelj; na leđima mu je bila torba, u koje jeneizostavno nosio sveto Evanđelje, koje ga je podsjećalo na spasonosno nošenje blagog jarma ilakog bremena Kristovog. Revnosnom podvižniku Kristovom sve je vrijeme prolazilo uneprestanim molitvama i psalmopjenijima, čitanju svećeničkih knjiga i u tjelesnim trudovima.

Za vrijeme hladnih dana prepodobni je skupljao granje i suho drveće i svojom sjekiricomsjekao drva radi zagrijavanja svoje uboge kelije. Ljeti je radio u svojem malom vrtu, koju je onsam obrađivao, i čijim se povrćem neprestano hranio. Radi polijevanja zemlje on je u vrijemetoplih ljetnih dana odlazio u mjesta gdje je bilo bara po mahovinu. U te baruštine je ulazio gol,samo opasan oko bedara. Komarci i drugi insekti, kojih je tamo bilo jako puno, žestoko bi muizjeli tijelo, tako da je ono često puta, ne samo otjecalo, nego čak i poplavilo i krvlju sezalijevalo.

No podvižnik Božji dobrovoljno je trpio te mučne rane, Gospoda radi, pa im se čak i radovao,jer kao što je on kasnije govorio: strasti si istrebljuju stradanjem i mukom, ili proizvoljnom ilišiljanom Promislom. I zato je on, radi potpunog i sigurnog očišćenja duše, uzimao na sebedobrovoljna stradanja. Pošto bi na takav način nakupio mahovinu, ugodnik Božji je sadio sjeme,zalijevao ga, plijevio i brao povrće, neprestano proslavljajući Boga i izazivajući svoju tihu,svetu radost kroz pjevanje svetih pjesama, pomoću kojih je osvježavao duh svoj usred jednolikihtjelesnih poslova. Raspolažući svetim pamćenjem, i od djetinjstva pobožno pažljiv premacrkvenim bogosluženjima, Serafim je znao napamet mnoštvo crkvenih pjesama. On je volio daih pjeva za vrijeme rada, u svojoj bezmolvnoj, usamljenoj pustinji. Pri tome su neki, najbližiprepodobnome, ljudi primjećivali da su mnoge od tih pjesama odgovarale mjestu, i njegovomusamljeničkom monaškom dobrom djelu. Tako, sveti Searfim je naročito volio da često pjeva:Vsemirnuju slavu(4), u čast Bogorodice, koju je smatrao Pokroviteljkom svoje pustinje;Pustinjim neprestano je božanstveno je želanije bivajet, mira suščim sujetnago kromje(5),antifon koji izobražava pustinjački život i okriljuju dušu pustinjakovu ka božanstvenimpredmetima; tako isto i pjesme koje dušu čovjekovu uznose ka velikom dijelu ljubavi Božje, kastvaranju svijeta i čovjeka, kao: Iže ot nesuščih vsja privedij, Slovom sozidajemaja,soveršajemaja Duhom;(6) Vodruzimaj na ničesomže zemlju poveljenijem tvojim(7), itd.

I tako, usred te trudbeničke molitve, na poslu u vrtu, i pčelinjaku, u šumi, prepodobni sepogružavaše u tako duboko slavljenje duhovnih tajni, da je, neprimjetno za sebe, prekidao rad,alat mu je ispadao iz ruku, ruke se opuštale, oči davale licu naročiti, blagodatni izraz samoudubljenosti. Starac se svom dušom pogružavao u sebe, umom bio na nebu i lebdio u slavljenjuBoga. I ako bi se kome u tim trenucima desilo da bude pored prepodobnoga, ili da prođe porednjega, nitko nije smio narušiti njegovu blagodatnu tišinu i spokoj, i svatko se tiho skrivao odnjega. U svakom predmetu, u svakom radu sveti Serafim je vidio prikriveni odnos njihov premaduhovnom životu, i iz toga se poučavao, i oči uma svog podizao gore. Tako, pri cijepanju drva,odrubivši jedno ili tri, on se udubljivao u slavljenje velike Tajne Jednoga Boga, slavljenog uTrojici.

Pored tjelesnih trudova, prepodobni Serafim da bi sve više i više napredovao u duhovnomusavršavanju, predavao se uzvišenim radovima uma i srca i čitao mnogo knjiga, naročito - SvetoPismo, svetootačka djela i bogoslužbene knjige. Za njega najvažnija knjiga bilo je SvetoEvanđelje, koje je uvijek nosio sa sobom, i nikad se nije rastajao sa njim. Podvižnički život,čistoća srca, molitveni razgovori sa Bogom, duhovna samo udubljenost i ogromna načitanost uSvetom Pismu i duše korisnim knjigama - ozariše njegov um takvom svjetlošću, da on jasnopoimaše i svom dušom pronicaše u smisao riječi Božjih. U pustinji on sebi postavi kao nekostalno pravilo; da svakodnevno pročita i objašnjava sebi po nekoliko odlomaka iz Evanđelja iApostola. Dušu treba snabdijevati riječju Božjom - govorio je on kasnije, - jer je riječ Božja kruhanđeoski, kojim se hrane duše, gladne Boga. Iznad svega treba upražnjavati čitanje NovogaZavjeta i psaltira. Od čitanja Svetoga Pisma biva prosvjećenje u razumu, koji se od toga

izmjenjuje božanstvenom izmjenom. Treba tako obučiti sebe, da um naprosto pliva u zakonuGospodnjem, pod čijim rukovodstvom treba da usmjeravati i život svoj. Vrlo je korisno baviti sečitanjem riječi Božje u samoći i pročitati cijelu Bibliju razumno. Za jedan takav podvig, osimdrugih dobrih djela, Gospod neće ostaviti čovjeka Svojom milošću, nego će ga ispuniti daromrazumijevanja. I sveti starac od neprestanog upražnjavanja u čitanju Riječi Božje stječe takavblagodatni dar razumijevanja, a ujedno s njim mir duševni i uzvišeni dar miloga srca. U SvetomPismu on je tražio ne samo istinu, nego i toplinu duha, i nerijetko su za vrijeme čitanja iznjegovih očiju tekle suze umilenja, od kojih se čovjek, po vlastitom priznanju starčevom, savzagleda i ispuni duhovnim darovima, koji na neizreciv način naslađuju um i srce.

Prepodobni je svakodnevno po Sljedovanoj Psaltiri vršio monaško molitveno pravilo, premapropisu najstarijih kršćanskih pustinjaka. U svoje vrijeme on je pjevao i čitao Prvi, Treći, Šesti iDeveti sat, večernje, malo povečerje, molitve pred spavanje; pri čemu je također često, umjestovečernjeg pravila, pravio po hiljadu poklona odjedanput; ponoćku i druge crkvene službe.Izučivši sve oblike molitve, on se popeo ne samo do podviga takozvane umne molitve, nego i donajviše na zemlji visine molitvenog slavlja, kada um i srce bivaju sjedinjeni u molitvi, pomislinisu rasijane i srce se zagrijava duhovnom toplinom, u kojoj isijava svjetlost Kristova,ispunjavajući mirom i radošću cijelog unutrašnjeg čovjeka.

Spašavajući se tako u pustinji u toku nedjelje, sveti Serafim je uoči nedjelje i praznika dolaziou Sarovsku obitelj, prisustvovao večernjoj misi, noćnom bdijenju ili jutrenju, i na ranoj liturgijipričešćivao se Svetim Tajnama. Poslije toga je do večernje mise primao bratiju koji su mudolazili po raznim nevoljama svojim, pa se zatim, uzevši sa sobom kruha za nedjelju dana,vraćao u svoju pustinjsku keliju. Cijelu prvu nedjelju Velikog Posta on je provodio u manastiru, iu te dane spremao se za svetu Pričest, ispovijedao se i pričešćivao svetim Tajnama.

Sa molitvenim podvizima blaženi starac sjedinjavaše podvige velikog uzdržanja i posta. Upočetku svoga pustinjačkog života, on se hranio tvrdim i suhim kruhom, koji nedjeljom uzimašesa sobom iz manastira za cijelu sedmicu. No i od te količine kruha on je udjeljivao dobar diopustinjskim životinjama i pticama, koje su ga veoma voljele i često obilazile mjesto njegovihmolitvenih podviga. Čak i divljim zvijerima starac ulijevaše strahopoštovanje. Tako, k njemučesto dolažaše ogromni medvjed, koga on hranjaše; na njegovu riječ medvjed je odlazio u šumu ipotom ponovno dolazio, i starac ga je hranio, a nekad davao i svojim posjetiocima da ga hrane.Kasnije prepodobni Serafim još više pojača svoj post; odreče se kruha, i naviknu sebe na takvouzdržanje, da sebe hranjaše, po riječima svetog apostola: Radeći svojim rukama (1 Kor. 4,12),samo povrćem iz svoje gradine. U toku pak prve nedjelje Velikog Posta on uopće nije uzimaohranu do pričesti Svetim Tajnama u subotu. Prestavši potpuno da uzima kruh iz obitelji, on je utoku dvije i pol godine živio bez ikakvog izdržavanja od strane manastira. I bratija bijaše unedoumici, čime se to starac morao hraniti za cijelo to vrijeme, ne samo ljeti nego i zimi. Tek nakratko vrijeme pred smrt starac ispriča nekim svojim bliskim licima da se on oko tri godinehranio samo odvarom od trave snić(8), koju je ljeti skupljao i sušio za zimu.

Međutim mnogi stadoše narušavati bezmolvije, usamljeničko molitveno tihovanje blaženogpustinjaka, posjećujući ga radi duhovne pouke i utjehe. Mnogi od sarovske bratije su dolazili knjemu za savjete i pouke, ili da ga samo vide. Umijući da prepoznaje i razlikuje ljude, starac seod nekih sklanjaše, držeći se molitve. One pak kojima stvarno bijaše potrebna njegova duhovnapomoć, on rado primaše i s ljubavlju ih rukovođaše svojim savjetima, poukama i duhovnimrazgovorima. Takvi bijahu, na primjer, njegovi stalni posjetioci, shimonah Mark i jerođakon

Aleksandar(9). No i oni, zatičući ponekad starca potpuno pogruženog u razmišljanju o Bogu,nisu se usuđivali da ga uznemire, nego su, ili sačekali kraj njegovih molitvenih podviga, ili,sačekaše neko vrijeme, tiho se udaljivši od njega. Bivalo je kod prepodobnog i stranihposjetioca. Kada bi pak starac, van svoje pustinjske kelije, neočekivano sreo nekoga u šumi, onobično nije stupao u razgovor, nego mu se smireno klanjao i odlazio dalje. Jer, govorio je onkasnije u svojim poukama, nitko se nikada nije kajao zbog šutnje. No prepodobnom Serafimuposjetioci bijahu teški, jer mu narušavaše bezmolviju. Naročito mu bijaše teško, kada su mudolazile žene; no da im ne da pouke nije mogao, jer je smatrao takav postupak nedragim Bogu.Ali, pošto je ženama zabranjen pristup u svetu Goru Atonsku, sveti starac riješi da tu zabranuproširi i na svoju goru, koju je on nazvao tim istim imenom. I jednom, došavši u manastir zavrijeme svete liturgije, prepodobni zatraži za to blagoslov od sarovskog starca Isaije, koje,poslije izvjesnog razmišljanja(10), dade mu na to blagoslov ikonom Bogorodice. Zajedno sa timstarac Serafim se plamenom molbom obrati Bogu i Presvetoj Bogorodici: da mu ispune želju, iženama bude zabranjen pristup u njegovu pustinjsku goru, da ne bi dolazak žena bio kamenspoticanja i sablazni za neke od bratije i još više za mirjane. Kao dokaz Božjeg pristanka na ovumolbu, prepodobni zamoli od Boga ovo znamenje: da polegnu po stazi grane drveta, pored kogaon ima proći, vraćajući se poslije Božićnih praznika iz Sarova u svoju pustinjsku keliju.

I zaista, kada prepodobni noću uoči 26. prosinca, pođe u Sarov na božansku liturgiju, i dođedo mjesta gdje se zemljište okomice spušta na niže, on ugleda gdje su sa obje strane stazeogromne grane vjekovnih borova zatrpale putanju i zakrčile prolaz ka njegovoj keliji, od čega dotada nije bilo ni traga. Tada sveti starac, prepun blagodarnosti Bogu, pade na koljena, vidjevši iz ovoga da je njegova želja ugodna Gospodu. I sam on pohita te natrpa na stazu granje. I tako odtada bi potpuno zatvoren pristup k njemu ne samo ženama nego i svim ostalim stranim licima.

Vidjevši takve podvige velikoga starca, iskonski vrag roda ljudskoga naoruža se protiv njegasvemogućim iskušenjima i zamkama. I stade navoditi na podvižnika razne strahote: malo se čulozavijanje divljih zvijeri, malo je izgledalo da gomila naroda lomi vrata njegove kelije, izbijavrata, baca se drvljem na starca, i tome slično; ponekad danju, a osobito noću, u vrijememolitvenog bdijenja starca Serafima, njemu se iznenada pričinjavalo da se njegova kelija ruši, isa svih strana provaljuju u nju s jarosnim urlanjem strašne zvijeri; ponekad su se odjednompojavljivali pred njim otvoreni grobovi iz kojih ustaju mrtvaci. I kada ga je kasnije, jedanmirjanin u prostoti srca svog upitao: jesi li viđao zle duhove? On je sa osmijehom odgovorio:Oni su odvratni. Kao što je grješnome nemoguće pogledati u svjetlost anđela, tako je užasno i zleduhove vidjeti, jer su odvratni.

Na sva ta strašna viđenja, užase i iskušenja, praćena ponekad i tjelesnim stradanjima,blagodatni starac je izdržavao usrdnom molitvom i pobjeđivao silom životvornog KristaGospodnjeg. Ne jedanput, starac Serafim je bio kušan duhom častoljubiva, jer je bio biran zaigumana i arhomandrita raznih manastira. Ali je on u takvim slučajevima uvijek sanepokolebljivom odlučnošću, prožetom dubokim smirenjem, odbijao ta postavljenja, strepeći kaistinskom podvižništvu i ištući u monaškom životu samo spasenje duši svojoj i bližnjima.

Vidjevši smiren um svetoga starca, đavo povede protiv njega silan misleni rat, vodeći ga satakvom silom, od koje su padali i neki od najvećih podvižnika. Tada se starac Serafim, u teškojnevolji duševnoj, obrati srdačnom molitvom Gospodu Isusu Kristu i Njegovoj Prečistoj DjeviciMariji. I u isto vrijeme, da bi odstranio i istrijebio đavolje zamke, on odluči da uzme na sebenovi i viši molitveni podvig, po ugledu na stare kršćanske stanovnike. U dubini neprohodne

šume, u noćno doba, ni od koga neviđen, on se popeo na visok granitni kamen, da bi pojačaosvoj molitveni podvig, i dugo se, stojeći ili klečeći na njemu, molio govoreći iz dubine dušecarinikovu molitvu: Bože, milostiv budi meni grješnom!

Ovaj ugodnik postavi i u keliji svojoj osrednji kamen, na kome se molio od jutra da mraka.Sa tog kamena on je silazio dolje samo radi odmora od krajnje izmorenosti ili radi malenogokrjepljenja sebe ubogom hranom. U tom velikom podvigu prepodobni Serafim provede tisućudana i tisuću noći. Đavo bi konačno pobijeđen, i misleni rat prestade. Ali od takvog neobičnogmolitvenog podviga i skoro trogodišnjeg stajanja na nogama, starac krajnje izmori svoje tijelo idobi teške rane na nogama, koje ga nisu napuštale sve do smrti njegove. I tek tada on prekinusvoj nepodnošljivi teški podvig stolpništva, na koji su se kasnije i ostali odlučivali samo vrlorijetki podvižnici.

No za života starčeva nitko nije znao za ovaj neobičan molitveni podvig njegov, koji je onznao sakriti od radoznalog pogleda ljudskog. Igumanu Nifontu, nasljedniku starca Isaije, bi odstrane prosvijećenog episkopa tambovskog upućeno povjerljivo pismeno pitanje o prepodobnomSerafimu, na koja nastojatelj sarovski odgovori: O podvizima i životu oca Serafima, mi znamo;no o nekim tajnim djelovanjima, kao o stajanju 1000 dana i noći na kamenu, nikome ništa nijepoznato. - Tek pred blaženu smrt svoju prepodobni Serafim, po primjeru mnogih drugihpodvižnika, ispriča nekima od Sarovske bratije, između ostalog i o ovom svom divnomepodvigu. Jedan od prisutnih uvidi tom prilikom, da taj podvig prelazi ljudske sile. Na to svetistarac uzvrati sa smirenjem vjere: Sveti Simeon Stolpnik, stajao je na stepenici četrdeset godina,pa zar su moji trudovi slični njegovom podvigu? A kada sugovornik reče da je starac u tovrijeme, vjerojatno, osjećao pomoć blagodati koja ga je krepila, prepodobni odgovori: .Da, inačeljudske sile ne bi bile dovoljne.Unutrašnje ja sam se krijepio i tješio tim nebeskim darom kojisilazi odozgo od Oca svjetlosti. Zatim, zašutjevši malo, dodaše: Kada u srcu stanuje smirenje,onda Bog stanuje s nama.

Posramljeni đavo stade plesti nove zamke svetome starcu, da bi ga udaljio od pustinje. Onposla na njega zle ljude. Oni presretoše prepodobnog u šumi, i stadoše tražiti od njega novac,koji on tobože dobiva od mirjana - posjetilaca. Starac odgovori da on ni od koga ne dobivanovac. Ali mu oni ne povjerovaše, i jedan od zločinaca poleti na njega, no sam padne.Prepodobni Serafim je raspolagao tjelesnom snagom te je, sa sjekirom u rukama, morao zaštitisebe od triju razbojnika. Ali on se opomenu Spasiteljevih riječi: Svi koji se late noža, od noža ćeizginuti. (Mt. 26,52), pa ispustivši sjekiru, prekriži ruke na grudi i krotko reče: Činite što vam jepotrebno:

Jedan zločinac, dohvati sjekiru, tako silno udari starca ušicama od sjekire po glavi, da svetomstarcu poteče krv iz usta i ušiju, i on se onesviješten sruši. Zločinci nastaviše da ga jarosno tukuušicama od sjekire, rukama i nogama. Na kraju, primijetivši da on ne diše, i vjerujući da jemrtav, oni mu užetom svežu i ruke i noge, sa namjerom da ga bace u rijeku, i na taj način sakrijusvoj zločin, pa sami poletješe u starčevu keliju po zamišljeni plijen. Na kada brižljivopregledaše, ispreturaše i polomiše sve u keliji, oni ništa ne nađoše osim svete ikone i nekolikokrumpira. Tada ih spopadne strah i kajanje što, bez ikakve koristi za sebe, ubiše svetog,siromašnog čovjeka Božjeg, pa se dadoše u bijeg. Međutim prepodobni Serafim, osvijestivši se inekako si odvezavši ruke, uznese Bogu molitvu da oprosti njegovim ubojicama, i sa mukom sedovuče do svoje kelije, gdje cijelu noć provede u strašnim mukama.

Sutradan prepodobni sa najvećim naporom dotetura do manastira u vrijeme svete liturgije.Izgled je njegov bio strašan: kosa pokrivena krvlju, zamršena i puna prašine i blata; lice i rukeizubijani; uši i usta sa osušenom krvlju; nekoliko zuba izbijeno. Na pitanja zaprepaštene bratijestarac je šutio, samo je zamolio da mu pozovu nastojatelja, starca Isaiju, i manastirskogduhovnika, te njima dvojici ispriča što mu se dogodilo. I tako, na zlu radost đavola, prepodobniSerafim bi prinuđen da ostane u manastiru. U nepodnošljivim mukama on ležaše jedva živ, neprimajući nikakvu hranu. Tako on provede osam dana. Tada, uplašeni za njegov život, poslašepo doktore. Pregledavši prepodobnog, doktori vidješe da mu je glava razbijena, rebrapolomljena, grudi izgažene, cijelo tijelo na mnogim mjestima prekriveno smrtonosnim ranama, idivljahu se kako je starac mogao ostati na životu poslije takvih batina.

Bratija se skupiše u keliji prepodobnoga na savjetovanje što da se poduzme, da bi seprepodobnome pomoglo. Poslaše i po nastojatelja. I baš u vrijeme kada javiše da nastojateljdolazi, prepodobni Serafim se zanese i zaspa tankim, lakim spokojnim snom. U snu vidje ondivno viđenje, slično onom koje je ranije vidio kao poslušnik za vrijeme svoje bolesti. K njemupriđe Presveta Bogorodica, u carskoj porfiri, okružena nebeskom slavom; za njom iđaše apostoliPetar i Jovan Bogoslov. Zaustavljajući se kraj odra, Presveta Djevica prstom desne ruke ukaza nabolesnika i, obraćajući se prečistim licem svojim na stranu gdje stajahu doktori, reče: Što semučite? Zatim, , obraćajući se opet licem k starcu Serafimu izgovori: Ovaj je od moga roda!

Poslije toga viđenja, o kome prisutni ni slutili nisu, završi se. A kad nastojatelj uđe u keliju,bolesnik već bijaše došao k sebi. Starac Isaija ga stade uporno i s ljubavlju nagovarati da sekoristi savjetima i pomoći doktora. No bolesnik, bez obzira na svoje očajno stanje, odlučnoodgovori da on sada ne želi nikakvu pomoć od ljudi, i moljaše nastojatelja da mu dopusti da svojživot prepusti Bogu i Presvetoj Bogorodici. Nastojatelj bi prinuđen da ispuni želju starcu, koja seod divne božanstvene posjete nalazila u toku nekoliko sati u neiskazanoj, nezemaljskoj radosti.Potom se sveti starac umiri, bolovi popustiše i snaga mu se počne postepeno vraćati. Poslijekratkog vremena on već ustade iz postelje, stade pomalo hodati po keliji, i uvečer se potkrijepihranom. Od tog istog dana on se opet stade postepeno predavati duhovnim podvizima.

Od dana oboljenja starac provede u manastiru oko pet mjeseci. Bolest ga napravi pogrbljenim,što se još i ranije primjećivalo kod njega, pošto ga jednoga dana, kada je sjekao drva, jedno drvobijaše prikliještilo. No, osjetivši ponovno u sebi snagu, za vođenje pustinjačkog života,prepodobni Serafim se obrati nastojatelju sa molbom da ga otpusti u pustinju. Starac Isaija ibratija moljahu ga da zauvijek ostane u manastiru. Ali prepodobni odlučno odgovori da on ni ušto ne smatra napade, slične onima koje je doživio, i da je spreman po cijenu života podnijeti sve nevolje koje ga snađu. Tada otac Isaija blagoslovi njegovu želju, i prepodobni se vrati usvoju pustinjsku keliju.

Uskoro poslije toga razbojnici, koji bijahu izubijali starca, biše pronađeni. To bijahu spahijskiljudi nekog mjesnog spahije Tatiščeva. Tada prepodobni Serafim, oprostivši im s ljubavlju, molinastojatelja i spahiju da ih ne kažnjavaju, izjavljujući da će u protivnome napustiti Sarovskuobitelj i tajno se udaljiti u druga daleka sveta mjesta. Na molbu starca razbojnicima oprostiše, aliih Bog nakaza za svog ugodnika: uskoro silan požar potpuno uništi njihove kuće. Tadarazbojnici dođoše u pokajanje, i sa suzama zamoliše prepodobnog Serafima za oproštaj i svetemolitve. I po blagoslovu njegovom oni se vratiše na put vrlinskog života.

Za svoje visoke podvige i bogougodni život sveti starac se udostoji od Boga blagodatnog darapronicljivosti. No toliko više on je izbjegavao slavu ljudsku i žudio ka bezmolviju,usamljeničkom molitvenom podvizavanju. Godine 1806 nastojatelj Sarovske obitelji, staracIsaija, ukloni se sa starješinstva zbog bolesti i starosti, i bratija jednodušno izabraše na njegovomjesto prepodobnog Serafima. Ali on se ukloni od toga, kako zbog dubokog smirenja svog, takoi zbog krajnje ljubavi svoje prema pustinji i bezmolviju. Tada za nastojatelja bi izabran otacNifont, od djetinjstva poznat svetome Serafimu. Međutim, starac Isaija nedugo i zbog slabih silasvojih, ne bijaše u stanju da prevaljuje put od šest kilometara do pustinje prepodobnog Serafima,i tješi sebe razgovorom sa njim. I to ga vrlo rastužiše. Tada bratija stadoše iz ljubavi voziti starogIsaiju k prepodobnom serafimu, pošto obojica bijahu tjelesno slabi. No uskoro i ovaj posljednjiod najmilijih prijatelja serafima, po duhovnom životu ode k Gospodu. Ovaj gubitak dubokoražalosti Sreafima, i od toga vremena on stade više i češće razmišljati o prolaznosti ovogprivremenog života, o budućem životu i Strašnom Sudu Kristovom. Ujedno s tim on se stade moliti za upokojenje duša dragih mu srcu; blaženog Pahomija, Josifa i Isaije. I prolazeći poredmanastirskog groblja, on je uvijek na njihovim grobovima uznosio plamene molitveSvevišnjemu za njih i za druge sarovske starce i podvižnike, nazivajući ih, po plamenosti iuzvišenosti molitava, ognjenima od zemlje do neba. Starac je i drugima savjetovao da ih češćespominju u molitvama. Tako jednoj poznatoj monahinji, koja je ne rijetko bivala u Sarovu iposjećivala prepodobnog Serafima, on dade ovakvu zapovijed; Kada dolaziš k meni, svrati nagroblje, načini tri poklona, podsjeti Boga da upokoji duše slugu Svojih: Isaije, Pahomija, Josifa,Marka, i ostalih; i potom govori za sebe: oprostite oci sveti, i pomolite se za mene.

Po smrti starca Isaije prepodobni Searfim ne promjeni način svog pustinjačkog života, negododa novu osobnost svome podvižništvu, naloživši na sebe teški podvig molčaništva. K njemu upustinju su dolazili posjetioci, ali on nije izlazio k njima. Ako mu se desilo da sretne nekoga ušumi, on je padao na zemlju i nije podizao oči dok dotični ne bi prošao. U takvom bezmolviju, utakvom pustinjačkom molitvenom podvizavanju proživi on oko tri godine. Ne dugo od toga onprestade posjećivati Sarovsku obitelj nedjeljom i praznikom. Jedan brat nosaše mu i hranu upustinjsku keliju njegovu, osobito zimi, kada kod starca ne bijaše njegovog povrća. Hrana mu jenošena jedanput tjedno, i to u nedjelju. Kada je brat ulazio u predsoblje, starac je rekavši za sebeAmen, otvarao vrata glave spuštene k zemlji. I tek pošto bi brat otišao, starac je stavljao uposudu na stolu kruh ili malo kupusa, i time davao na znanje bratu što da mu iduće nedjeljedonese.

No sve to bijahu samo vanjski znaci molčalništva, molitvene šutnje. Suština pak mnogotrudnog podviga starčevog stvarno se sastojala ne u uklanjanju od razgovaranja, nego ubezmolviju uma, u odricanju od svake žitijske pomisli, radi najčistijeg, najsavršenijegposvećenja sebe Bogu.

Mnogi od bratije veoma su žalili zbog takvog udaljenja blagodatnog starca od razgovaranja snjima i zbog uzimanja na sebe podviga molčalništva. A neki ga čak i opominjaše što se povukaou samoću, dok bi, razgovarajući sa bratijom, hranio riječju i primjerom, ne škodeći blagoustrojenju svoje duše. No na sve te prekore starac je odgovarao riječima prepodobnog IsakaSirina: Zavoli bezmolvije, jer ono više vrijedi nego hraniti gladne u svijetu., i riječima svetogGrigorija Bogoslova: Divno je bogoslovstvovati radi Boga, ali je bolje od toga, ako čovjekočišćuje sebe radi Boga.

Mnogo trudnim podvigom molčalništva prepodobni Serafim na najsavršeniji način očišćavašei prosvjećivaše pravednu dušu svoju, i još je bolje i više uvođaše u tajne Božje slave, potpunorazoružavajući đavola za borbu sa pustinjo žiteljem. Kakve plodove duha donošaše ovaj podvigblaženom Serafimu, može se jasno vidjeti iz pouka svetog starca o bezmolviju, koje sunesumnjivo zasnovane i na osobnom primjeru. Kada boravimo u molčaniju, - govorio je kasnijeprepodobni Serafim,. Onda vrag, đavo, ništa ne uspijeva protiv tajnoga čovjeka srca; a ovo trebashvatiti o molčaniju i razumu. Molčanije rađa u duši molčanika razne plodove duha. Odusamljenosti i molčanija rađaju se smirenje i krotost. Sjedinjeno sa drugim djelovanjima duha,molčaništvo, molitvena šutnja uzdiže čovjeka k pobožnosti. Molčanije približava čovjeka Bogui učini ga kao zemnog anđela. Ta samo sjedi u svojoj keliji u straženju i molčaniju, i trudi se nasve moguće načine da sebe približiš Gospodu, a Gospod je gotov da te od čovjeka načinianđelom: Na koga ću pogledati? Samo na krotkog i molčaljivog i tko dršće od riječi mojih (Is.66,2). Osim drugih duhovnih tečevina, plodom molčanija biva mir duše. Molčanije učibezmolviju i neprekidnoj molitvi, a uzdržanje čini pomisao nerasijanom. Na kraju, onoga kojistekne molčanije očekuje mirno raspoloženje. - Tako je prepodobni Serafim provodio podvigmolčaništva i, dostižući najveće duhovne darove, dobivao i nove blagodatne utjehe, osjećajući usrcu neiskazanu radost u Duhu Svetom (Rim14,12).

Penjući se dalje po ljestvici vrlina i monaškog podvižništva, prepodobni uze na sebe još većipodvig: zatvorništvo. To se dogodi na sljedeći način. U vrijeme o kome je riječ, nastojateljsarovski bijaše otac Nifont, čovjek bogobojažljiv, pun vrlina, bratoljubiv i veliki poštovateljcrkvenog ustava i poretka. A otac Serafim, od smrti starca Isaije, uzevši na sebe zavjetmolčanija, življaše u svojoj pustinji bezizlazno, kao u zatvoru. Ranije je on nedjeljom ipraznikom odlazio u obitelj radi svete pričesti. Na sada, poslije molitvenog podviga na kamenu,noge ga boljahu, i on nije mogao da ide. Mnoge monahe sablažnjavaše nedoumica, tkoprepodobnog Serafima pričešćuje Svetim Tajnama. Zbog toga strojitelj sazva manastirski saborod najstarijih jeromonaha, i iznese pred njih pitanje o pričešćivanju Serafima. Poslije vijećanjastarci riješiše: predložiti ocu Serafimu da, kao i ranije, dolazi u manastir radi pričešćivanjaSvetim Tajnama, ako ga noge služe; a ako ga pak noge ne služe, onda da dođe i stalno živi umanastirskoj keliji. Na vijeću bi riješeno da se odluka dostavi starcu Serafimu preko brata kojimu nedjeljom nosi hranu, pa neka izabere što želi. Brat tako i napravi, ali mu prvi put starac neodgovori ni riječi. Brat bi rečeno da iduće nedjelje po drugi put postavi ocu Searfimu prijedlogmanastirskog sabora. Tada sveti starac, blagoslovivši brata, zajedno s njim uputi se pješke umanastir. Prihvativši drugi prijedlog manastirskog sabora, prepodobni dokaza da zbog bolestinije bio u stanju dolaziti u manastir nedjeljom i praznikom, kao što je to činio ranije. Ovo sedogodi 8. svibnja 1810 godine, kada prepodobni Serafim bijaše pedeset godina.

Povrativši se u obitelj poslije petnaestogodišnjeg boravka u pustinji, otac Serafim se, nesvraćajući u svoju keliju, uputi u bolnicu. To se dogodilo danju, prije početka cijelo noćnogbdijenja. Kada zazvoniše zvona za bdijenje, otac Serafim se pojavi na bdijenju u hramu UspenijaBogorodice. Sva se bratija začudiše, kada se među njima u tren oka prenese glas da je otacSerafim odlučio da se nastani u manastiru. Sutradan, 9. svibnja, na dan svetog NikolajaČudotvorca, otac Serafim dođe, po običaju svom, u bolničku crkvu na ranu liturgiju, i pričesti seSvetim Tajnama Kristovim. Iz hrama on ode u keliju Nifonta i, uzevši od njega blagoslov,nastani se u svojoj staroj manastirskoj keliji. Tu on nikoga nije primao, nikuda nije izlazio, i ni sakim nije ni riječi progovorio, tj. uzeo je na sebe novi, težak podvig zatvoreništva.

O podvizima oca Serafima u zatvoru zna se vrlo malo, jer on nikoga nije puštao k sebi, niti jesa kim razgovarao. U keliji svojoj on nije imao ništa, čak ni od najneophodnijih stvari. IkonaBogorodice, pred kojom je stalno gorjela svijeća, i jedno drvo, koje je zamjenjivalo stolicu, - tobijaše sve. Za sebe pak, strogi podvižnik ne upotrebljavaše čak ni vatru. U to vrijeme on je nosiopod košuljom na leđima veliki željezni križ, radi umrtvljavanja tijela, da bi se duh spasio (1 Kor.5.5). No verige i Kostret otac Serafim nije nosio nikada, niti je drugima savjetovao da ih nose.Tko nas uvjeri riječju ili djelom, - govorio je on - , i ako mi evanđeoski podnesemo uvrede, - etonam veriga, eto i kostreti! Ove duhovne verige i kostret su iznad željeznih! Odjeću prepodobninosaše istu, kao i u pustinji. Voda mu bijaše jedino piće; a hrana - tucano, nesamljeveno brašnood ovca, i bijeli rezani kupus kiseli. Vodu i hranu donosio mu je monah Pavle, koji je živio unjegovom susjedstvu. Izmolivši molitvu pred kelijom starčevom, brat je ostavljao hranu predvratima. A zatvorenik je, da ga nitko ne bi vidio, pokrivao sebe velikom plahtom, i uzevšiposudu klečeći, unosio je u svoju keliju, kao da ju je primao iz ruku Božjih. Zatim, okrijepivši seon je ostavljao posudu na prijašnje mjesto, opet sakrivajući lice svoje plahtom, po ugledu nadrevne pustinjo žitelje, koji su isto tako sakrivali lice svoje.

Molitveni podvizi oca Serafima u zatvoru bijahu vrlo teški, veliki i raznovrsni. On i ovdje,kao i u pustinji ispunjavaše svoje pravilo i sva svakodnevna bogosluženja osim božanstveneliturgije. Pored toga, on se predavaše podvigu umne molitve(11), govoreći u srcu naizmjeničnote Molitvu Isusove te Bogorodičinu. Ponekad se sveti starac, stojeći na molitvi, pogružavao udugotrajno umno slavljanje Boga: stajao je pred svetom ikonom, ne čitajući nikakvu molitvu i nepraveći poklone, već samo umom u srcu slaveći Gospoda.

U toku nedjelje otac Serafim je pročitao cijeli Novi Zavjet, ovim redom: u ponedjeljak -evanđelje po Mateju, utorak - po Mraku, srijeda - po Luki, - četvrtak - po Jovanu, a u ostale dane- Djela i Poslanice svetih Apostola. Ponekad se kroz vrata čulo kako on, čitajući, tumači za sebeEvanđelje i Djela svetih Apostola. Djela svetih apostola on je tumačio na glas, i to dosta dugovremena. Mnogi su dolazili i slušali riječi njegove sa nasladom, utjehom i duhovnom korišću.Nekad je on sjedio nad knjigom, ne prevrćući listove, sav utonuo u slavljenje čiste uzvišene misliSvetoga Duha. Ni jedan mu se dio tijela nije micao: oči su stalno bile uperene na jedan predmet.

Potpuno udubljivanje oca Searfima u evanđeoske istine ne ostade nenagrađeno odozgo.Najvažnije svjedočanstvo o tome je to što on bi udostojen nedokučive uznesenosti u nebeskeobitelji, slično sv. Apostolu Pavlu, sv. Andreju Jurodivom i prepodobnom Varsanufiju, kojibijahu uzneseni do trećega neba.

O tome, neshvatljivom za običan ljudski razum, viđenju ili otkrivenju, poslušnik JovanTihonov (kasnije jeromonah Joasaf) kazuje ovo: Jednom, poslije izlaska oca Serafima izzatvoreništva, posjeti me jedan bogoljubivi brat, sa kojim sam obično dijelio svaku radost iutješnu riječ, izrečenu ocem Serafimom. U toku razgovora on me iznenada upita, da li mi je otacSerafim otkrio veliku tajnu o tome kako je bio uznesen u nebeske obitelji. Ja mu odgovorih daništa čuo nisam o toj velikoj milosti Božjoj. I stadoh ispitivati brata da mi on što više kaže otome, ali on, pri svoj želji svojoj, nije mi mogao ništa jasno reći o tome. Ispitujući brata, ja sam snestrpljenjem čekao da se spusti večer, pa da otiđem k ocu Serafimu i zamolim ga da mi ublažidušu govorenjem o toj velikoj milosti Božjoj. Ja to i učinih čim pade večer. Starac me dočekakao otac, i odmah za mnom zaključa vrata. Kad smo sjeli, i ja taman htjedoh da ga upitam zatajnu, on mi tog trenutka rukom svojom zatvori usta, i reče: Ogradi sebe šutnjom. I onda mi stadeizlagati sa svojstvenom mu prostotom povijest Proroka, Apostola, Svetih Otaca i Mučenika. Svi

Sveti, govoraše on, koje Crkva Kristova proslavlja, ostavili su nam svoj život kao primjer zapodvižavanje; svi su oni bili poznati nama ljudi, ali su točnim ispunjenjem zapovjedi Kristovihdostigli savršenstvo i spasenje, našli blagodat, udostojali se raznovrsnih darova Svetoga Duha inaslijedili Carstvo Nebesko. A pred Carstvom Nebeskim sva slava ovoga svijeta je ništa; svenaslade ovoga svijeta nemaju ni sjenku onoga što je u nebeskim obiteljima ugotovljeno onimakoji Boga ljube, jer tamo je vječna radost i slavlje. No da bi naš duh stekao slobodu da se uznositami i hrani slatkim razgovorom sa Gospodom, nužno je smirivati sebe neprestanim bdijenjem,molitvom i imanjem na umu Gospoda. Eto ja, ubogi Serafim, radi toga prelazim Evanđelje svakidan. U ponedjeljak čitam Matejevo od početka do kraja; u utorak - Markovo, u srijedu - Lukino,u četvrtak - Jovanovo; i u ostale pak dane pročitam Apostolska djela i Poslanice; i niti jedan danne propustim, a da ne pročitam dnevno Evanđelje i Apostol, i svetome. Time se ne samo dušamoja, nego i samo tijelo moje naslađuje i oživljava; time što razgovaram sa Gospodom, štodržim u pameti svojoj život i stradanja Njegova, što dan i noć slavoslovim, hvalim i blagodarimIskušitelja mog za sve milosti Njegove, izlijevane na pod ljudski i na mene nedostojnog.

Poslije toga starac mi ponovno reče: Radosti moja! Molim te, stekni duh mirni, i onda će setisuće duša spasiti oko tebe. I ovo on ponovi još dva puta. Onda, u neopisanoj radosti, povišenimglasom starac reče: Evo, ja ću ti kazati o ubogom Serafimu. Pa spustivši glas, nastavi: Milinommi ispuni dušu riječ Gospoda mog Isusa Krista: Mnoge su obitelji u domu oca moga (Jov. 14,2),tj. za one koji služe Njemu i proslavljaju sveti Ime Njegovo. Na ovim riječima Krista Spasiteljazadržah se ja ubogi, i poželjeh da vidim te nebeske obitelji. I Gospod ne liši mene ubogog Svojemilosti, ispuni mi želju i molbu; i ja bih uznesen u nebeske obitelji, samo ne znam, sa tijelom iliosim tijela, Bog zna, to je nedokučivo. A o toj radosti nebeskoj, koju tamo osjećah, nemoguće jeda ti iskažem.

I sa ovim riječima otac Serafim zašuti. U to vrijeme on se malo nagne naprijed, glava mu sesa zatvorenim očima preklopi, i on otvorenu šaku desne ruke sasvim polako i ravnomjernokretaše prema srcu. Lice mu se postepeno mijenjaše i izdavaše divnu svjetlost, i na kraju tolikozasja, da je bilo nemoguće gledati u njega; a na usnama i u cijelom izrazu njegovom bijaše takvaradost i nebesko ushićenje, da ga je zaista bilo moguće u to vrijeme nazvati zemaljskim anđelom,i nebeskim čovjekom. Za sve to vrijeme tajanstvene šutnje, on kao da je slavio nešto sasmirenjem i slušao nešto sa zaprepaštenjem. No sa čime se upravo naslađivala dušapravednikova, jedino Bog zna.

Pravednik Božji, po nemoći ljudskog jezika, ne bijaše u stanju da mi riječima objasni čudesnouznesenje svoje u nebeske obitelji, ali mi to pokaza neobičnom svjetlošću lica svoga itajanstvenom šutnjom svojom. A ja, ma da sam bio očevidac ovog divnog događaja, uvijek ćureći jedno te isto: Bog zna kako se sve to odigra.

Poslije prilično duge šutnje, koje, po mome mišljenju, potraja oko pola sata, otac Serafimstade ponovno govoriti, i u najradosnijim osjećanjima, uzdahnuvši, sa smirenjem reče: Ah,premili moj oče Jovane, kada bi ti znao kakva je to radost, kakva slatkost očekuje dušupravednikovu na nebu, ti bi se onda odlučio da u ovom privremenom životu, sa blagodarnošćupodnosiš sve muke, gonjenja i klevete, pa čak kada bi i sama ova kelija naša (pri tome on pokazana svoju keliju) bila puna crva, i kada bi crvi jeli tijelo naše u toku cijelog zemaljskog životanašeg, i onda bi svim srcem trebali pristati na to samo da ne budemo lišeni one nebeske radosti,koju Bog ugotovi onima koji Ga ljube. Tamo nema ni bolesti, ni žalosti, ni uzdisanja; tamo jeneiskazana radost ; tamo će pravednici zasijati kao sunce. No kada tu nebesku slavu i radost nije

mogao iskazati ni sam sveti Apostol Pavle (2 Kor. 12,4), kakav će onda drugi jezik ljudski biti ustanju da izrazi krasotu nebeskih naselja, u kojima će se nastaniti duše pravednih.

U toku svih godina svoga zatvoreništva prepodobni se starac svake nedjelje i praznikapričešćivao Svetim Tajnama Kristovim, koje mu iz bolničke crkve donosili u keliju poslije raneliturgije. A da nikada ne bi zaboravio na sat smrtni, i da bi ga što jasnije i neposrednijezamišljao, sveti Serafim zamoli da mu naprave mrtvački sanduk i metnu u predsoblje njegovezatvoreničke kelije. Želja svetog starca bi ispunjena. U jednom cijelom komadu hrastovomizdubiše mu mrtvački sanduk sa poklopcem, koji neobojen je stalno stajao u predsoblju. Tu sestarac često molio, spremajući se za odlazak iz ovoga života. U razgovorima sa sarovskombratijom, otac Serafim je često govorio o sanduku: Kada budem umro, molim vas, položite me umoj mrtvački sanduk.

Duhovnim podvizima svojim sveti podvižnik je dodavao i tjelesni rad, osvježujući ponekadzamorene staračke grudi svježim zrakom. Rano prije zore, kad sve još spava, sveti starac je,govoreći molitvu Isusovu, prenosio između nadgrobnih spomenika neveliku količinu drva sajednog mjesta na drugo, bliže njegovoj keliji. Kada ga jednom manastirski iskušenik - buditelj -primijeti i, obradovan, baci se pred njega cjelivajući mu noge i proseći blagoslov, otac Searfimga blagoslovi i reče mu: Ogradi sebe šutnjom, i pazi na sebe.

Provevši u zatvoreništvu oko pet godina, sveti starac potom izmjeni u nekoliko prijašnjihizgled svoga zatvoreništva: vrata kelije njegove bijahu otvorena, i svatko je mogao dolaziti knjemu, ali on nije odgovarao na pitanja, držeći se svog zavjeta molčanija, i produžujući svojaduhovna zanimanja. Tadašnji episkop Tamborski Jona, koji je često posjećivao Sarovsku obitelj,zaželi jednom da osobno vidi oca Serafima. U tom cilju on dođe k njegovoj keliji, ali prepodobniotac, čvrsto ispunjavajući svoje zavjete pred Bogom, i čuvajući se čovjekove ugode, ne narušion ovoga puta svoje molčanije i zatvoreništvo. Očigledno, za prepodobnog Serafima još nebijaše nastupilo vrijeme da ostavi zatvoreništvo. Tako je to shvatio i prosvijećeni vladika, kojiodbi prijedlog igumana Nifonta, da se vrata od kelije skinu sa njihovih kuka, rekavši: Da nekakone pogriješimo. I ostavi starca na miru.

No ubrzo poslije toga za prepodobnog Serafima stvarno nastupi sat da sasvim ostavi podvigsvoga zatvoreništva i molčaništva. Sa potpunim samo odricanjem, trpljenjem, smirenjem inestidnom vjerom prolazeći put monaha, pustinjaka, stolpnika, molčalnika, i zatvorenika, onsteče sebi veliku čistoću duševnu, i udostoji se od Boga viših blagodatnih darova duhovnih. Itada, po volji Svevišnjega, on moraše ostaviti bezmolvije, i produžujući sav život u Bogu i zaBoga, život ispunjen najuzvišenijeg odricanja od svijeta, stupiti na služenje tom istom svijetu -svojom ljubavlju, bogodanim blagodatnim darovima učiteljstva, vidovitosti, čudesa i iscjeljenja,svojim duhovnim rukovodstvom, molitvom, utjehom i savjetima. Na taj način prepodobniSerafim uze na sebe previsoki podvig takozvanog starčestva (= staraštva) , kome i okonča svojmnogo trudni i pravedni život.(12)

Ovaj podvig starac započne tako što počne razgovarati sa posjetiocima, a prije svega samonasima. Monasima je savjetovao da strogo drže sva monaška pravila: da crkvenabogosluženja vrše neizostavno po crkvenom ustavu; da nepopustljivo prisustvujubogosluženjima u hramu; da budno prate sva bogosluženja; da se neprestano bave umnommolitvom; da živo i usrdno obavljaju sa smirenjem svoja poslušanja; da za stolom sjede sa

strahom Božjim; da bez opravdanog razloga ne izlaze iz manastira; da se uzdržavaju odsamovolje i samo djelovanja; da trpeljivo podnose sva iskušenja; da čuvaju međusobni mir, itd.

Poslije toga sveti starac počne primati i mirjane. Vrata njegove kelije bijahu otvorena svima -od rane liturgije do osam navečer. Sve je primao rado, svakome davao blagoslov i kratkepotrebne pouke. Posjetioce je primao odjeven, kao i obično, u bijelu podpasu i polu mantiju;nedjeljom i praznikom imao je na sebi još narukvice, pošto se tih dana pričešćivalo. Sanaročitom je ljubavlju sveti starac primao one kod kojih je primjećivao iskreno i smirenokajanje, i one koji su pokazali plameno usrđe sa duhovnim životom. Poslije razgovora satakvima, on je na njihove priklonjene glave stavljao kraj od epitrahilja, i svoju desnu ruku ipredlagao im da izgovaraju za njim ovu molitvu za pokajanje: Sagriješih ja, Gospode, sagriješihdušom i tijelom, riječju i djelom, umom i pomišlju i svima svojim osjetilima: vidom, sluhom,mirisanjem, ukusom, pipanjem, voljno i nevoljno, svjesno i nesvjesno. Zatim je on sam čitao molitvu kojom je razrješavao od grijehova, što je posjetiocima davalo olakšanje savjesti i nekuduhovnu nasladu. Poslije toga on je krtio i pomazivao čelo posjetilaca jelejem iz svijeće pred ikonom Božje Majke, Smirenje, koju on nazivaše: Radost svih radosti. A ako je to bilo dopodne,davao je svetu bogojavljensku vodicu i blagoslivljao komadom nafore ili svetoga kruha,posvećenog na cijelo noćnom bdijenju. Potom, cjelivajući posjetioca, govorio je u svakovrijeme: Krist Uskrsne! I davao im da cjelivaju ikonu Majke Božje ili križ koji je visio nanjegovim grudima.

Posjetioce koji su mu otkrivali neke svoje naročite duševne muke i patnje, sveti starac jeočinski tješio, i davao im potrebne savjete i lijekove duhovne. U drugim slučajevima on jepredlagao kršćanske pouke, naročiti ih upućujući na sjećanje na Boga, na molitvu i cijelomudrenost. U svim takvim slučajevima on je osobito zagovarao da se uvijek ima na jeziku i srcu:Molitva Gospodnja - Oče naš, molitva Arhanđelska - Bogorodice Djevo, raduj se, Simbol vjere iMolitva Isusova: Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grješnoga. U tome neka bude,govorio je on, sve tvoje bdijenje i obučavanje! Išao ili sjedio, odlazio ili dolazio, radio ili u crkvistajao prije početka bogosluženja, to imaj neprestano u ustima i u srcu svom. Takvimprizivanjem Imena Božjeg, tu ćeš naći spokoj, dostići ćeš čistoću duhovnu i tjelesnu, i u tebe ćese useliti Sveti Duh, izvor svih dobara, i On će te rukovoditi u svetinji i u svakoj pobožnosti i čistoći.

Svetog starca posjećivali su ugledni ljudi, i visoki državni činovnici, i članovi carske obitelji.No naročito mu je dolazio prost svijet, i tražio od njega ne samo pouke, nego i žiteljske pomoći.Jer, vjerujući u njegovu svetost i vidovitost, oni su tražili od njega pomoć u čisto žiteljskimnevoljama, i on im je usrdno pomagao. Tako jednom dotrča u manastir prost seljak, sa kapom urukama, razbarušene kose, i sav očajan upita prvog monaha kojega sretne: Jesi li ti otac Serafim?A kada mu pokazaše gdje je otac Serafim, on poleti k njemu, pade mu pred noge, i uvjerljivo mustade govoriti: Meni su ukrali konja, i ja sam sada bez njega potpuni siromah; ne znam sa čimeću porodicu hraniti. A kažu da ti pogađaš. Otac Serafim ga umiljato uhvati za glavu, i privukavšije k svojoj glavi, reče mu: Ogradi sebe šutnjom i pohitaj u to selo (kaže mu koje). Kada budešulazio u njega, ti svrati sa puta na desno, zaobiđi četiri kuće, pa ćeš ugledati kapiju; uđi na njih,odveži svoga konja sa drveta i izvedi konja šutke. Seljak odmah sa vjerom i radošću, potrčaprema dobivenim uputama, nigdje se ne zaustavljajući. Poslije se u Sarovu pronese glas da je onstvarno našao konja na ukazanom mjestu.

Drugi, sličan slučaj, kazivao je otac Pavle, monah Sarovski. Jednom, govorahu oni, privedohk ocu serafimu, mladog seljaka sa uzdom u rukama, koji je plakao, jer bijaše izgubio konje iostavio ih same. Poslije pak nekog vremena ja opet sretoh tog seljaka i upitah ga: Što, dakle? -jesi li našao svoje konje? Kako da ne, našao sam - odgovori seljak. Gdje i kako? Upitah ga jadalje. A on odgovori: Otac Serafim reče mi da idem na trg, da ću ih tamo vidjeti. Ja odem, izaista tamo vidjeh svoje konjiće, uzmem ih i odvedem svojoj kući.

Nerijetko, sveti starac je također iscjeljivao nedužne, pomazujući ih jelejem, iz svijeće što jevisjela u njegovoj keliji pred spomenutom ikonom Majke Božje. No i pored svega toga,prepodobni Serafim još ne bijaše potpuno ostavio svoje zatvoreništvo. Iako je bio skinuo sa ustapečat molčanija i primao posjetioce, ipak on sam nije nikuda izlazio iz svoje kelije.

Uskoro za prepodobnog Serafima nastupi vrijeme da potpuno ostavi svoje zatvoreništvo. Aliprije nego što se odluči na to, on se molitvom obrati k Bogu da mu otkrije Svoju volju po tojstvari. I gle, noću uoči 25. studenog 1825. godine, njemu se u snovima javi Božja Mati, zajednosa svetiteljima toga dana: Klimentom Rimskim i Petrom Aleksandrijskim, i reče mu da iziđe izzatvora i da posjećuje pustinju. Sutradan, ustavši od sna i završivši svoje uobičajeno molitvenopravilo, on saopći svoju želju igumanu Nifontu, od koga i dobi blagoslov za to. Od toga vremenaprepodobni stade posjećivati svoju pustinjsku keliju i moliti se u njoj.

Sveti starac naročito često je išao na tzv. Bogoslovni izvor. Ovaj se izvor nalazio na dvakilometra od manastira i postojao je od davnih vremena; ali je bio zapušten: izvorište mu je bilopokriveno nadstrešnicom od drveta, zasutom zemljom, voda mu je otjecala samo kroz jednucijev. U blizini izvora stajaše na stubama ikona sv. apostola i evanđelista Jovana Bogoslova, počemu je izvor i dobio svoj naziv.. ovo mjesto se sviđalo svetom Serafimu. Po njegovoj želji izvorje bio očišćen i obnovljen, nadstrešnica uklonjena, i umjesto nje napravljen nov krov sa cijevi.Tu starac stade najviše provoditi vrijeme, baveći se mišljenjem o Bogu i tjelesnim radovima, jerzbog bolesti on već nije mogao da odlazi u svoju keliju. Prepodobni skupljaše kamenčiće porijeci Sarovki, i njima popločavaše izvor. Načini kraj izvora i vrt za sebe, i tu uzgajaše povrće.Na brežuljku blizu izvora bi načinjena za starca malena brvnara bez prozora, pa čak i bez vrata,sa zemljanim ulazom pod malim zidom. Uvlačeći se u brvnaru, prepodobni otac se u tomubogom skloništu odmarao poslije rada, sklanjajući se od podnevne žege. Kasnije mu binapravljena nova kelija sa vratima i peći, ali bez prozora. Tu, u svojoj pustinji, on provođaše sveradne dane, a navečer se vračaše u manastir. To mjesto stadoše nazivati donjom pustinjom ocaSerafima, a izvor - studencem oca Serafima.

Dirljivo je bilo vidjeti ovog smirenog, pogrbljenog starca, koji se podupire motikom ilisjekirom, u pustinji, kako sječe drva ili obrađuje vrt, sa ubogom kamilavkom na glavi, upohabanoj mantiji, sa torbom na leđima u kojoj se nalazilo Evanđelje, i kamenje i pijesak radimučenja tijela. Na pitanja nekih, radi čega on to nosi na leđima, sveti starac je odgovorioriječima svetog Jefrema Sirina: Mučim onoga koji mene muči.

Broj posjetilaca blagodatnog starca se stade naglo povećavati. Jedni ga očekivahu umanastiru, drugi su mu dolazili u pustinju, željeli su da ga vide i dobiju od njega blagoslov ipouku. Potresno je bilo vidjeti kada se sveti otac vraća u svoju pustinju poslije svete Pričesti - umantiji, epitrahilju i naružvicama. Gomile naroda su se tiskale oko njega i usporavale mu hod.No u to vrijeme nije ni sa kim govorio, nikome nije davao blagoslov, i kao da nikoga nije vidio,sav udubljen u razmišljanje o blagodatnoj sili Svete Tajne. Iguman Nifont, koji je duboko

poštovao i volio blagodatnog starca, govorio je povodom mnoštva posjetilaca svetome Serafimu:Kada otac Serafim življaše u pustinji (prvoj i dalekoj), onda on drvećem zakrči sve prilaze knjemu, da mu narod ne bi dolazio; a sada stade primati sve, te do ponoći nemam mogućnost dase manastirska vrata zatvore.

Od toga doba u prepodobnom ocu Serafimu Bog otkri vjernicima istinu i veliko dragocjenoblago. Naročito bijaše sladak, utješan i koristan za dušu razgovor blagodatnog starca, prožetnekom osobitom ljubavlju, i prepun neke tihe, životvorne vlasti. I cjelokupno njegovo ophođenjesa posjetiocima odlikovaše se prije svega dubokim smirenjem, i opraštajućom, djelatnomljubavlju kršćanskom. Riječi njegove zagrijavahu srca, čak i ona okorjela i hladna, ozariše duše dubokim razumijevanjem, potičući ih na suzno i skrušeno pokajanje, izazivahu radost i nadu namogućnost popravka i spasenja čak i kod okorjelih i izgubljenih grješnika, ispunjavahu dušublagodatnim mirom. Ma tko došao k njemu, bijednik ili bogataš u raskošnim haljinama, sa makakvim mukama na duši, grijesima, potrebama, i sa ma kakvim savjestima - sve ih on s ljubavljugrljaše, svima se do zemlje klanjaše, i blagoslivljajući ih, sam im ruke cjelivaše. Nikoga onsurovo ne koraše niti strogo izobličavaše; ni na kog ne nalagaše teški teret, sam noseći križKristov, sa svim tugama. Ponekad je on i izobličavao, ali krotko, razblažujući riječ svojusmirenjem i ljubavlju. Starajući se da savjetima probudi glas savjesti, on je pokazivao putspasenja, i često puta tako, da slušalac nije odmah ni shvatio, da je riječ o njegovoj duši; nopotom je sila riječi, začinjenih blagodaću, neizostavno vršila svoj utjecaj. Od njega nisu izlazilibez stvarne pouke, ni bogati, ni siromašni, ni prosti, ni učeni, ni velikaši, ni obični ljudi: za svenjih bilo je dosta žive vode, koja je tekla iz usta molčanika, smirenog i ubogog starca. Naroda jekod njega dolazilo svakodnevno na tisuće, naročito u toku posljednjih deset godina njegovogživota. Svakodnevno je pred njegovom kelijom u Sarovu bilo oko dvije tisuće ljudi, i više.Njemu to nije bilo teško, i on je za svakog nalazio vremena da porazgovara na korist duše. Unekoliko riječi on je objašnjavao svakome ono što mu je upravo bilo najpotrebnije, otkrivajućičesto puta najskrivenije pomisli posjetioca.

Riječi svoje, kao i sav život svoj i sva djela svoja, prepodobni otac Serafim dobivaše naSvetom Pismu, na spisima svetih Otaca, i na poučnim primjerima iz života svetitelja, ugodnikaBožjih. Pri tome blagodatni starac naročito je uvažavao one svetitelje, koji se pokazašenajhrabriji pobornici i najsjajniji nosioci pravoslavne vjere, kao: Vasilija Velikog, GrigorijaBogoslova, Jovana Zlatousta, Klimenta papu Rimskog, Atanasija Velikog, Kirila Jeruzalemskog,Ambrosija Mediolanskog, i njima slične. Sveti Serafim je sa osobitim žarom čuvao i braniočistoću Pravoslavlja. Tako, kada ga jednom prilikom upita neki raskolnik - koja je vjera boljacrkvena ili staroobrajdačka, on mu odgovori kao onaj koji vlast ima: Ostavi svoja buncanja. Našživot je more, naša sveta Pravoslavna Crkva je lađa, a sam Spasitelj je Krmanošem, zbog svojegrješne nemoći, sa mukom preplivavaju more života, i svi se ne spašavaju od davljenja, kuda tionda hoćeš sa svojim čamcem, i na čemu zasnivaš svoju nadu - da se spasiš bez krmanoša?

Zbog čistoće duše dobivši od Boga dar vidovitosti, sveti Serafim je često davao ponekimposjetiocima pouke koje su odgovarale njihovim najtajnijim osjećanjima i najskrivenijimmislima, iako mu ih oni nisu govorili. Evo jednog takvog primjera. Jednom prilikom dođe izradoznalosti u Sarov general - lajtnant L. razgledavši manastir, on htjede da otputuje, ne dobivšiništa za svoju dušu. No njega zaustavi spahija Prokućin, nagovarajući ga da svrati kod starcaSerafima. General u početku odbijaše, ali na uporno navaljivanje Prokućinovo on pristade. I čimstupiše u keliju, starac Serafim, idući mu u susret, pokloni se generalu do nogu. Ovakvasmirenost porazi gordog generala. A Prokućin, vidjevši da ne treba da ostane u keliji, iziđe u

predsoblje. General pak, okićen ordenima, ostade oko pola sata u razgovoru sa starcem. Zanekoliko minuta začuje se plač iz starčeve kelije; general je plakao kao malo dijete. Za pola sataotvoriše se vrata, i sveti Serafim izvede generala ispod ruke, koji je i dalje plakao, prekrivši licerukama. Ordene i kapu general bijaše zaboravio u keliji. Otac Searfim mu iznese, i zakači muordene na mantil. Kasnije je taj general pričao da je proputovao cijelu Europu, da poznajemnoštvo ljudi, ali da je prvi put u životu vidio onakvu smirenost s kakvom ga je susreozatvorenik sarovski, i da do tada nije znao za takvu vidovitost s kakvom mu je starac otkrio savnjegov život do najtanjih pojedinosti. A kada su mu za vrijeme razgovora sa ocem Serafimompoispadali ordeni sa grudi, vidoviti starac mu je rekao: To je zato što si ih ne zasluženo dobio.

Ljubav blagodatnog starca bila je prosto sveobuhvatna i bezgranična. Izgledalo je da on volisve i svakoga više nego što majka voli svoga milog sina jedinca. Nije bilo stradanja, nije bilonevolje u bližnjega, a da ih on ne osjeti, ne primi u svoju dušu, i ne nađe odgovarajuće lijekove. Ina taj način on postade u očima pravoslavnog ruskog naroda, utočište, duhovni oslonac, i utjehasvima koji stradaju i pate, svima koji su natovareni i jadni, svima kojima je potrebna milostBožja i pomoć blagodatna. Lica svih uzrasta, zvanja i stanja, obadva spola, djetinjski povjerljivo,iskreno i prostosrdačno, otvarali su pred njim svoju dušu i srce, svoje sumnje i nedoumice, svojeduhovne potrebe i muke, svoje grijehe i grijehe promisli. A da sve to posjetilac ispovjedi bezlažnog stida i prikrivanja, nekome je priticao u pomoć sam starac, vidovito čitajući u dušinjegovoj i na glas mu govoreći njegove grijehe i pomisli. Sa ljubavlju prebogati sveti starac sveje umirivao, i nitko nije odlazio od njega bez olakšanja i duševnog umirenja, bez stvarne pouke iblagodatne utjehe, - nitko: ni bogati, ni siroti, ni prosti, ni učeni, ni poniženi, ni ugledni. I svi suosjećali njegovu veliku ljubav i njezinu blagodatnu silu; i nerijetko se događalo da potoci suzakrenu iz očiju tvrda i okamenjena srca.

Često je prepodobni otac Searfim izazivao kod mnogih zavist, prijekore ili nedoumice, što onprima sve bez razlike, što svima podjednako čini dobro, što sve u istoj mjeri pažljivo sluša, tješi ipoučava, ne razlikujući ni spol, ni zvanje, ni imovno stanje, ni moralne odlike svojih posjetilaca.Povodom toga prepodobni je otac ne jedanput govorio: pretpostavimo da ja jedanput zatvorivrata svoje kelije. Posjetioci, kojima je potrebna utješna riječ, zaklinjat će me Bogom da imotvorim vrata, no, ne dobivši od mene odgovor, oni će sa tugom odlaziti svojoj kući ..kakvoopravdanje ja mogu dati Bogu na Strašnom sudu Njegovom?

Drugom prilikom kada jedan inok upita starca: što ti sve učiš?, on odgovori: ja se držimučenja Crkve koja pjeva: Ne skrivaj riječ Božju, već objavljuj čudesa Njegova(13).

Tako je sveti starac smatrao za svoju savjest, za dužnost svoga života, da prima sve koji mudolaze, i da će za to dati odgovor na Strašnom sudu Božjem. A kada bi primijetio da posjetiocislušaju njegove savjete, drže se njegovih pouka, i sa put grijeha i propasti stupaju na put vrline ispasenja, on se nije veselio tome kao plodom svoje djelatnosti, niti je to pripisivao sebi, nego jeblagoslivljajući za sve Dobrotvora - Boga, govorio u takvim slučajevima: Ne, nama, Gospode,ne nama, nego imenu Svome daj slavu (Psal. 113,9). Mi smo dužni udaljavati od sebe svakuradost zemaljsku, slijedeći učenju Gospoda Krista, koji je rekao: Ne radujte se tome što vam seduhovi pokoravaju, nego se radujte što su imena vaša napisana na nebesima (Lk. 10,20).

Jednom prilikom jednovremeno dođoše k ocu Serafimu u njegovu manastirsku keliju strojiteljVladimirske pustinje jeromonah Antonije i jedan trgovac iz Vladimirske guberije. Otac Serafimzamoli strojitelja da sjedne i pričeka, a sa trgovcem stane odmah razgovarati. Milostivo, blago i

nježno, izobličavao je njegove poroke i davao mu savjete: Svi tvoji nedostaci i nevolje, -govoraše mu on, - posljedice su tvoga strasnoga života. Ostavi takav život, ispravi putove svoje.Opširna riječ starčeva o toj stvari bijaše prožeta tako dirljivom srdačnošću i toplinom, da itrgovac, na koga se to odnosilo, i slučajno prisutni otac Antonije, bijahu dirnuti do suza. A kadatrgovac iziđe iz kelije, onda se otac Antonije dugogodišnji poznanik i poštovatelj oca Serafima,usudi reći svetom starcu: Pred vama je duša ljudska otkrivena kao live u ogledalu; na moje oči,još ne saslušavši duhovne potrebe i nevolje ovoga bogomoljca, vi mu već sve sami kazaste. Sadaja vidim, da je um vaš tako čist, da on njega ništa nije sakriveno u srcu bližnjega.

No otac Serafim mu metne na usta svoju desnu ruku, kao zatvarajući ih, i reče: Ne govoriškako treba, radosti moja. Srce čovječje je otkriveno jedino Gospodu, i samo je Bog jedini kojipozna srce; a srce u čovjeka duboko je (Ps. 63,7).

Otac Antonije ga ponovno upita: Pa kako vi to, ni jednu riječ ne upitaste trgovca, a kazastemu sve što mu je potrebno? Tada mu sveti Serafim smireno odgovori: on je išao k meni, kao idrugi, kao i ti, išao je kao ka sluzi Božjem; ja grješni Serafim, tako i mislim da sam ja grješnisluga Božji, što mi naređuje Gospod kao sluzi Svome, to ja i predajem onome kome treba onošto je korisno. Prvu pomisao, koja se pojavi u duši mojoj, ja smatram kao ukazanje Božje, neznajući što je na duši moga sugovornika, već samo vjerujući da mi tako ukazuje volja Božja, radisugovornikove koristi. Kao željezo kovaču, tako sam ja predao sebe i svoju volju GospoduBogu: kako je Njemu ugodno, tako i radim, svoje volje nemam, nego što je Bogu ugodno, to ipredajem..

Međutim, ova blagodatna vidovitost prepodobnog oca Serafima bila je uistinu neobična.Dobivajući pisma, on je često, ne otvarajući ih, znao njihov sadržaj i davao odgovore: Evo, reciovo od ubogog Serafimama, itd. poslije blažene smrti njegove nađeno je mnogo takvihneotvorenih pisama, na koja je on u svoje vrijeme odgovorio. Duhom je sveti starac bio uzajednici sa mnogim podvižnicima, koje nikada nije viđao i koji su živjeli na tisuće kilometaradaleko od njega. Kada se u zatvoreniku Zadonskog Bogorodičnog manastira Georgiju pojavimisao, da promjeni svoje prebivalište i povuče se još usamljenije, i nitko osim njega to nije znao,odjednom k njemu dođe nekakav stranik(14), iz Sarovske pustinje od oca Serafima i reče mu:Otac Serafim mi je naredio da ti kažem: Toliko godina boraviš u zatvoreništvu, sramota je da tesavladavaju đavolje misli - i da ostaviš svoje mjesto. Nikuda ne odlazi! Presveta Bogorodicazapovjeda ti da tu ostaneš. - Rekavši to, stranik se pokloniše i ode. A kada ga stadoše tražiti, nemogaše ga naći ni u manastiru ni oko manastira.

Dok se još ništa nije znalo o ugodniku Božjem Mitrofanu, prvom episkopu Voroneškom, i onjegovom predstojećem proslavljenju, pošto još nije bilo nikakvih otkrivenja ni znamenja,prepodobni Serafim je sa nekoliko svojeručno napisanih riječi čestitao arhiepiskopu voroneškom Antoniju otkrivanje svetih moštiju ugodnika Božjeg Mitrofana.

Jednom mirjaninu, nekom A. G. Borotilovu, sveti starac je ne jedanput govorio, da će naRusiju ustati tri države i mnogo je porušiti; ali će je i Gospod zbog Pravoslavlja pomilovati isačuvati. U to vrijeme ove su riječi bile nepojmljive; no kasnije su se događaji obistinili, i vidjelose da je starac govorio o Krimskom ratu.

Od 1831 godine prepodobni je otac mnogima govorio o nadolazećoj gladi, i Sarovska seobitelj po njegovom savjetu, snabdjela hranom za šest godina, te vjerujući tome, u njoj nije bilo

gladi. Kada se u Rusiji prvi put pojavila kolera, prepodobni je otvoreno izjavljivao da nje nećebiti ni u Sarovu ni u Divjejevu, što se u potpunosti i obistinilo, jer od prve kolere nije umro nitijedan čovjek ni u Sarovu ni u Divjejevu.

Po svom blagodatnom daru vidovitosti sveti starac je podjednako vidio i prošlost i budućnost,sa nekoliko riječi ocrtavao je predstojeći život čovjeku, i govorio riječi i davao savjete, koji suizgledali čudni, ali su ih kasniji događaji opravdali, i time ih objelodanili kao pune duhavidovitosti.

Svojim darom vidovitosti sveti Serafim je donosio raznovrsne koristi bližnjima. Tako, jednomdoputova iz Penze u Sarov pobožna udovica đakona, po imenu Evdokija. Želeći da uzmeblagoslov od prepodobnog oca, ona ga sa mnoštvom naroda doprati iz bolničke crkve, i stane izasvih, podaleko od njegove kelije, čekajući svoj red. međutim, sveti starac, ostavivši sve,odjednom je viknu: Evdokija, dođi ovamo brže! Evdokija se začudi što je on pozva po imenu,kada je još nikada nije ni vidio. I priđe mu sa osjećanjem strahopoštovanja i trepeta. OtacSerafim je blagoslovi, da joj svetu naforu i reče joj: Treba da požuriš kući, da bi sina zatekla kodkuće. Evdokija požuri, i stvarno jedva zateče svog sina kod kuće: u njenom odsustvu upravaPenzenske sjemenarije izabrala je njenog sina za studenta Kijevske Duhovne Akademije, i poštoje Kijev daleko od Penze, trebalo ga je što prije ispratiti. I ovaj njen sin, po završetku Akdemije,postade monah, dobivši ime Irinarh; zatim je bio nastavnik po sjeminarijama, rektor i na krajuepiskop.

Blagočestiva udovica Pelagija Ivanovna Škarina, stanovnica grada Arzamasa, još od malenaimala je želju da stupi u monaštvo. No otac Serafim, na pet godina do svoje smrti, pretkaza joj daće biti sirota, da će se udati, da će imati sedmoro djece, - pri čemu ih vidoviti starac sve nazva poimenu -, i da će zatim izgubiti muža. Mada je ovo rano predviđeno, ona su se u potpunostiobistinila.

Varošanski Balahin Zajajeboj prepodobni otac je savjetovao da neizostavno stupi u manastir;ali ona je odbijala. On joj kaza i razlog zašto joj to govori. Biti ćeš nesretna u braku, - reče joj-,imati ćeš mnogo djece; ali ćeš muža izgubiti, i ostat ćeš udovica; i trpit ćeš još veću oskudicunego prije braka. - Zajajeva ne posluša starčev savjet, uda se i poslije je gorko žalila, jer se sveriječi oca Serafima ispuniše na njoj.

Nadežda Teodorovna Ostrovska govoraše sljedeće: moj rođeni brat, potpukovnik B. T.Ostrovski, po poruci naše tetke, koja je imala veliku vjeru prema ocu Serafimu, ode u Sarovskupustinju k tome vidovitom starcu. Otac Serafim primi moga brata vrlo milostivo i, između ostalihpouka, odjednom mu reče: Ah, brate Vladimire, kakav ćeš ti biti pijanica! Ove riječi silnoogorčiše i ožalostiše moga brata. On je imao od Boga mnoge darove, i sve ih je upotrebljavao naslavu Božju; prema ocu Serafimu gajio je duboku odanost, a prema podčinjenima bio je kaonježni otac. Zato je on sebe smatrao dalekim od pijanstva, koje ne dolikuje njegovom zvanju inačinu života. Vidoviti starac, primijetivši njegovu smućenost, reče mu i ovo: uostalom, nemojda se smućuješ, i nemoj se žalostiti; Gospod ponekad pušta da ljudi usrdni k Njemu zapadnu uužasne poroke, i to radi toga da oni ne bi zapali u još veći grijeh - visokoumlje, uobraženost.Tvoje će iskušenje proći, milošću Božjom, i ti ćeš smireno provoditi ostale dane svoga života;samo ne zaboravljaj svoj grijeh. - ovo čudno viđenje starca Božjeg stvarno se potom i zbi. Zbograznih okolnosti moj brat zapade u tu nesretnu strast - pijanstvo i, na opću žalost svih srodnika,on provede nekoliko godina u tome stanju. No na kraju, zbog molitava oca Serafima i zbog svoje

prostosrdačnosti, on bi pomilovan od Gospoda; ne samo ostavi svoj porok, nego i sav načinsvoga života potpuno izmjeni, trudeći se da živi po evanđeoskim pravilima, kao što i dolikujekršćaninu.

Godine 1832 neki spahija Bogdanov udostoji se vidjeti prepodobnog oca Serafima uSarovskoj pustinji. U razgovoru, pored ostaloga, Bogdanov upita blaženoga starca, što bi mu onrekao da čita. Sveti otac odgovori: Evanđelje po četiri glave dnevno, od svakog evanđelja pojednu, i još život pravednoga Jova. Jer, iako mu žena govoraše da je bolje da umre, on ipak svetrpljaše i spasi se. Uz to, nemoj zaboravljati da šalješ darove onima koji ti nepravdu nanesu.

Na pitanje Bogdanova, treba li se liječiti u bolestima, i kako uopće provoditi život, bogom mudri podvižnik odgovori: Bolest očišćuje grijehe. Ipak, kako ti je volja. Idi srednjim putem; neuzimaj na sebe ono što je iznad tvojih moći - past ćeš, i đavo će ti se nasmijati; ako si mlad,uzdržavaj se. Jednom đavo predloži nekom pravedniku da skoči u provaliju, na što ovaj pristade,ali ga Grigorije Bogoslov zadrži. Evo što da radiš: kada te ruže - ne ruži; kad te gone - trpi; kadate sramote - hvali; osuđuj sam sebe, pa te Bog neće osuditi; podčinjavaj volju svoju voljiGospodnjoj; nikada ne laskaj; znaj što je dobro i zlo u tebi; - blažen je čovjek koji to zna; ljubibližnjega svoga, bližnji tvoj je - tijelo tvoje. Ako živiš po tijelu, izgubit ćeš i dušu i tijelo; akopak po Bogu, spasit ćeš ih oboje. Ovi su podvizi veći nego ići na bogomolju u Kijev, ili i dalje. -Posljednje riječi oca Serafima odnosile su se na moju želju da otputujem na bogomolju u Kijev idalje, ako to on blagoslovi. No, stvar je u tome, što ja ovu svoju želju nisam rekao ocu Serafimu,a on je saznao za nju jedino darom vidovitosti, koji je imao po blagodati Božjoj.

Osim dara vidovitosti Gospod bijaše obdario prepodobnog Serafima blagodaću iscjeljenjatjelesnih bolesti. Još ranije, u 1823 godini, prije nego što on konačno ostavi svoj zatvor, on učinijedno poražavajuće čudo: iscijeli od neizlječive bolesti susjednog zemljoposjednika M. V.Mantorova. Kada bolest ovoga uzme prijeteće razmjere, te mu par kostiju počne ispadati iz nogu,i svaka nada u pomoć medicine bijaše izgubljena, rođaci i poznanici posavjetovaše Mantorova daode k ocu Serafimu, o čijem se svetom životu slava već bijaše pronijela širom cijele Rusije. IMantorova, čije imanje bijaše udaljeno četrdeset kilometara od Sarova, odvezoše k ocu u Sarov.Sa velikom mukom Mantorov bi unesen pred ulaz zatvorenikove kelije, koga sa suzama stanemoliti da ga iscijeli od užasnih nevolja. Tada ga starac sa očinskom ljubavlju i srdačnimsuosjećanjem upita, da li on vjeruje u Boga. I kada mu bolesnik ispovjedi svoju čvrstu i potpunuvjeru u Boga, prepodobni mu umiljato reče: Radosti moja! Ako ti tako vjeruješ, onda vjeruj i uto, da je sve moguće od Boga onome koji vjeruje, pa soga vjeruj da će Gospod i tebe iscijeliti, aja, ubogi Serafim, pomolit ću se.

Poslije toga on se povuče u svoju keliju, i nakon kratkog vremena iziđe otuda sa svetimjelejem iz svijeće pred ikonom Majke Božje Umilenje naredi Mantorovu da obnaži noge, i onpomaza bolesna mjesta. I tog trena, kraste od rana što pokrivahu tijelo, za tren oka otpadoše, iMantorov dobi iscjeljenje, i bez ičije pomoći sam iziđe iz kelije sarovskog čudotvorca. A kada seMantorov, osjetivši da je iscijeljen, od radosti baci prepodobnom pred noge, cjelivajući ih iblagodareći za iscjeljenje, starac ga podiže i strogo mu reče: Zar je Serafimovo djelo daumrtvljuje i oživljava, uvodi u pakao i izvodi, - što je tebi, prijatelju? To je djelo JedinogaGospoda, koji ispunjava volju onih koji Ga se boje i sluša molitvu njihovu. Gospodusvemogućem i Prečistoj Majci Njegovoj odaj blagodarnost. - Sa tim riječima smireno, mudriugodnik Božji otpusti Mantorova.

Ne manje iscjeljenje izvrši sveti starac 1827 godine nad nekom ženom AleksandromLebeđevom. Ona je više od godinu dana patila od nekih strašnih neobjašnjivih nastupa, praćenihpovraćanjem, škrgutom zuba, grčenjem cijeloga tijela, poslije čega je ona potpuno padala unesvijest. Takvi nastupi događali su joj se svakodnevno. Lijekovi nisu ništa pomagali. Jedaniskusan, vjerujući i čestit ljekar, koji upotrijebi sve svoje umijeće, na kraju joj dade savjet da seosloni na volju Svevišnjega i da od Njega moli pomoć i zaštitu, jer je nitko od ljudi izliječiti nemože. To izazva duboku tugu kod bolesničinih rođaka, a nju baci u očajanje. No jedne noći njojse javi jedna nepoznata žena, vrlo stara, i kada prestravljena bolesnica stane čitati molitvusvetome Kristu, žena joj reče: Ne plaši se mene; i ja sam tako isto ljudsko biće, samo sada nisamiz ovoga svijeta, već sam iz carstva mrtvih. Ustani sa postelje svoje i pođi što prije u Sarovskuobitelj k ocu Serafimu; on te sutra očekuje kod sebe i iscijeliti će te. Bolesnica se usudi da juupita: A tko si ti i odakle si? Starica odgovori: Ja sam iz Divjevskog manastira, prvanastojateljica - Agatija.

Sutradan rođaci povezoše bolesnicu u Sarov, pri čemu ona putem dobi strahovite nastupe igrčeve. U Sarov stigoše poslije kasnije liturgije u vrijeme trapeze bratije, kada se prepodobniotac Serafim zatvarao i nikoga nije primao. No približivši se k njegovoj keliji, bolesnica još nebijaše uspjela da pomoli uobičajenu molitvu, a starac iziđe k njoj, uze je za ruku i uvede ju usvoju keliju. U keliji joj metnu epitrahiv na glavu, tiho izgovori molitve Gospodu i PresvetojBogorodici, zatim je napoji bogojavljenskom vodom, dade joj dijelić nafore, i tri dvopeka i rečejoj: Svaki dan uzimaj po dvopek sa svetom vodom; i otiđi u Divjejevo na grob sluškinje BožjeAgatije, uzmi sebi zemlje i napravi koliko možeš poklona, Agatija te sažalijeva i želi tiiscjeljenje. Onda doda: kada ti bude teško, ti se pomoli Bogu i reci: oče Serafime, spomeni me namolitvu i pomoli se za mene grješnu, da ne bih opet zapala u bolest od protivnika i neprijateljaBožjeg. Tada od bolesnice otiđe primjetno sa nekim šumom. I bolest joj se više nije vraćala. Iposlije toga ona rodi četiri sina i pet kćeri.

U rujnu 1831 godine doputova iz Simbirske i Nižegorodske guberije Nikolaj Motovilov, savbolestan, i bijaše čudesno iscijeljen od oca Serafima. U svojim bilješkama, koja se čuvaju uDivjejervkom manastiru, on ovako piše o svom iscjeljenju: Veliki starac Serafim iscijeli me odteških i nepovratnih, velikih reumatičnih i drugih bolova i bolesti; cijelo mi tijelo bijaše oduzeto,noge zgrčene i u koljenima otečene, na leđima rane; od svega toga neizlječivo sam patio trigodine. Moje iscjeljenje dogodi se na sljedeći način. Petog rujna 1831 godine ja bih dovezen uSarovsku pustinju; 7 i 8 rujna, na dan roždestva Majke Božje, bih počašćen biti na dvarazgovora sa ocem Serafimom u njegovoj manastirskoj keliji, ali iscjeljenje još ne dobih. A 9rujna mene odvezoše k njemu u obližnju pustinju njegovu, u blizini njegovog studenca, i četiričovjeka koji me na rukama nosaše, a peti mi pridržavaše glavu, prinesoše me k njemu,okruženom masom posjetilaca sa kojima je on razgovarao; moji nosioci me smjestiše nanjegovoj livadici, pored jednog ogromnog i vrlo debelog bora na obali rijeke Sarovske. Na mojumolbu da mi pomogne i da me iscijeli, on mi reče: Pa nisam ja doktor; treba ići doktoru onaj kojihoće da se riješi bolesti. Ja mu onda potanko ispričah svoje patnje, i kako sam isprobao sve vrsteliječenja, ali iscjeljenja ne dobih. Meni već ni u čemu nema spasa, a nemam druge nade zaiscjeljenje mojih bolesti, osim blagodati Božje. Ali pošto sam grješan i sam nemam slobode kGospodu Bogu, to molim njegove svete molitve, da bi me Gospod iscijelio. On me onda upita: Avjerujete li Vi u Gospoda Isusa Krista da je on Bogočovjek, i u Njegovu Prečistu Majku Božju,da je ona Prisnodjeva? Ja odgovorih: Vjerujem. A vjeruješ li, nastavi on da me pita, - daGospod , koji je ranije sve negdje po ljudima iscjeljivao trenutno i jednom riječju svojom ilidodirom svojim, može i sada tako isto lako i trenutno iscijeliti jednom riječju svojom one što

trebaju Njegovu pomoć, i da je zauzimanje za nas Majke Božje pred Njim svemoćno, i da vas naNjeno zauzimanje Gospod Isus Krist može i sada isto tako trenutno i jednom riječju potpunoiscijeliti? Ja odgovorih, da svemu tome istinski i od sve duše i srca vjerujem, i da kad ne bihvjerovao, ne bih ni naredio da me dovezu ovdje kod njega. Ako dakle vjerujete, - završi on, -onda ste vi već zdravi! Kako zdrav, - upitah ja, - kada me moji ljudi i Vi držite na rukama? Ne, -reče mi on, - vi ste sada svim tijelom svojim već potpuno zdravi. I on naredi ljudima koji su medržali na svojim rukama da odstupe od mene, a on me sam uze za ramena, podiže me sa zemlje istavivši me na noge, reče mi: Sigurnije stojte, čvršće se držite nogama na zemlji! Eto tako! Neplašite se, vi ste sada potpuno zdravi. I zatim dodaše, radosno me promatrajući: Eto, vidite likako vi sada dobro stojite. Ja odgovorih: htio ili ne htio ja sada dobro stojim, zato što me Vi dobro i čvrsto držite. Tada on, odvojivši svoje ruke od mene, reče: E pa eto, sada vas već niti jane držim, a vi i bez mene čvrsto stojite. Hodajte smjelo, Gospod vas iscijeli; hajde krenite sadsmjesta. I uzevši me za ruku jednom svojom rukom a drugom me pomalo gurajući s leđa, on mepovede po travi i po neravnoj zemlji oko velikog bora govoreći: Eto vaše bogoljublje, kako ste vidobro krenuli! Ja odgovorih: zato što me vi umijete dobro voditi. Ne, - reče mu on na to,odvojivši od mene svoju ruku: Sam Gospod je htio da vas potpuno iscijeli, i sama Mati Božja Gaumoli za to. Vi ćete i bez mene sada krenuti, i svagda će te tako ići; hajde, pokrenite se. I stademe gurati, da bih ja išao. Pa tako ću pasti i povrijediti se.Ne, - reče mi, - nećete se povrijeditinego ćete čvrsto poći. Ikada ja osjetih u sebi nekakvu silu koja me tu osjeni odozgo, ohrabrih semalo i pođoh sigurnim korakom. On me onda odjednom zaustavi i reče mi: Dosta je! Pa meupita: Što dakle, jeste li se sada uvjerili da vas Gospod iscijeli u svemu, i to potpuno? UzeGospod bezakonja vaša i grijehe vaše očisti. Vidite li kakvo čudo Gospod učini s vama. Stoganesumnjivo vjerujte u Njega - Krista Spasitelja Našeg, i čvrsto se uzdajte u Njegovo milosrđeprema vama; zavolite Ga svim srcem, priljubite se uz Njega svom dušom svojom, inepokolebljivo se nadajte u Njega, i blagodarite Carinu Nebesku za Njenu veliku milost premavama. No pošto vas je vaše trogodišnje stradanje silno iznurilo, to vi sada nemojte naglo dahodate mnogo, nego postepeno; malo po malo navikavajte se na hodanje i čuvajte svoje zdravljekao dragocjeni dar Božji. I još dosta razgovarajući sa mnom, on me otpusti u sobu za gostepotpuno zdrava. A pošto mnogi bogomoljci bijahu sa mnom pri iscjeljenju mom, i bijahu se prijemene vratili u manastir, to oni već bijahu razglasili svima o velikom čudu ovom.

Poslije svog iscjeljenja Motovilov postade vrlo čest posjetilac manastira. Za vrijeme jednogsvog razgovora sa ocem Serafimom krajem studenog 1831 on je imao sreću da vidi svetog starcaozarenog Blagodaću i obasjanog svjetlošću. Tada mu je starac rekao da život kršćanina treba dabude život u Svetom Duhu.

Evo što priča Nikola Motovilov u svojoj zabilješci, koja se čuva u arhivi manastira Divjejeva,a koju je zabilješku objavila 1903. godine njegova udovica Jelena Motovilova(15).

Dan je bio oblačan, priča Motovilov ; zemlja bijaše pokrivena debelim snijegom, koji jestalno padao, kada me otac Serafim postavi da sjednem pored njega na jedno porušeno stablo.Gospod mi je otkrio, reče mi, da ste vi u djetinjstvu željeli da saznate koji je cilj kršćanskogživota. Ali vas taj odgovor nije mogao da zadovolji. Stvarno, molitva, post, noćna bdijenja, kao isvi drugi kršćanski podvizi, dobri su kao takvi; ali cilj našeg života nije samo da toispunjavamo, jer su to samo sredstva. Pravi cilj kršćanskog života je da zadobijemo DuhaSvetoga. Morate znati da samo ono dobro djelo donosi plodove Duha Svetoga, koje je učinjenoiz ljubavi prema Kristu. Prema tome, zadobivanje ovog Duha je cilj našeg života. - U tom smisluvi govorite da treba zadobiti Duha Svetoga, zapitah oca Serafima; ja to dobro ne razumijem. -

Zadobiti znači steći, reče mi on. Vi sigurno znate što znači steći novac. To isto važi i za SvetogDuha. Cilj zemaljskog života za običnog čovjeka je da zaradi novac, ili da stekne počasti,odlikovanja ili nagrade. Sveti Duh je također kapital, i to vječiti kapital i jedno blago koje nikadane prestaje. Svako djelo učinjeno iz ljubavi prema Kristu donosi blagodat Svetoga Duha; usvakom slučaju, molitvom se to najlakše postiže, jer je ona oružje kojim uvijek raspolažemo.Može se dogoditi da želite ići u crkvu, ali da ta crkva nije blizu, ili da je služba završena. Iliimate želju da udijelite prosjaku, ali njega nema; ili želite da budete neporočni, ali za to nematesnage. Ali molitva, za nju uvijek ima mogućnosti, ona je dostupna kako bogatom tako isiromahu, kako učenom tako i prostom, jakom kao i slabom, zdravom kao i bolesnom,pravednom kao i grješnom. Snaga molitve je ogromna i, više nego sve drugo, ona daje DuhaSvetoga. - Oče, rekoh, vi sve vrijeme govorite o blagodati Duha Svetog, koju treba zadobiti, alikako i gdje je mogu vidjeti? Dobra djela su vidljiva, a zar Duh Sveti može biti vidljiv? Kakomogu znati da li je On sa mnom ili nije? - blagodat Duha Svetoga koja nam je dana prilikomsvetoga krštenja, sja u našem srcu usprkos našim grijesima i tami koji nas okružuje. Ona sepojavljuje u neiskazanoj svjetlosti onima preko kojih Gospod najavljuje svoju prisutnost. SvetiApostoli su opipljivo osjetili prisutnost Duha Božjeg. - Zapitah ga: Kako bi ja mogao dapostanem svjedok? - Tada otac Serafim obavi ruku oko mene i reče mi: Prijatelju, mi smo sadaobojica u Duhu, i ti i ja. Zašto ne gledaš u mene? - Oče, ne mogu da vas gledam jer je vaše licepostalo svjetlije od sunca, i oči su mi zasjenjene. - N plašite se, vaše Bogoljublje, jer ste i vi sadapostali svijetli kao i ja. I vi ste sada ispunjeni Duhom Svetim, inače ne bi vam bilo moguće dame vidite takvim. - I nagnuvši se prema meni, šapnu mi blago na uho: Svim srcem molio samGospoda da vas udostoji da vidite, tjelesnim očima, ovaj silazak Njegovoga Duha. I evo,uzvišena milost utješila je vaše srce kao što majka tješi svoju djecu. Dakle, prijatelju, zašto mene pogledate? Ne bojte se ničega, Gospod je s vama! - Ja ga tada pogledah i sav pretrnuh.Zamislite: u sredini sunce, pri njegovom najsjajnijem blistanju podnevnom, vidite lice čovjekakoji sa vama razgovara. Vidite pokrete njegovih usana, izraz njegovih očiju, čujete njegov glas,osjećate da jedna njegova ruka leži na vašem ramenu, ali ne vidite ni tu ruku, ni to lice, većjedino tu zasljepljujuću svjetlost koja se rasprostire svuda oko nas, i koja obasjava svojim sjajemsnježni pokrivač kojim je prekriven proplanak, kao i snježne pahuljice koje padaju poput bijelogpraha. - Što osjećate? Zapita otac Serafim. - Tišinu i mir koju ne mogu izraziti, rekoh. - Što jošosjećate? Pitaše on. - Neiskazanu radost koja ispunjava moje srce, odgovorih. - Ta radost kojuosjećate ništavna je kada se usporedi sa onom radošću za koju je rečeno da oko još ne vidi, i uhone čuje, i u srce čovjeku ne dođe, što ugotovi Bog onima, koji ga ljube (I Kor. 2,9). Nama su datisamo nagovještaji ove radosti, ali što kazati o pravoj radosti? Što još osjećate, vaše Bogoljublje?- Neiskazanu toplinu, rekoh ja. - kakvu, prijatelju! Mi smo u šumi, sada je zima i svuda je snijegoko nas. Kakva je to toplina koju osjećate? Odgovorih: Kao kada bih se kupao u toploj vodi.Osjećam također miris, kakav nikada do sada nisam osjetio. - Znam, znam, reče on, ja vashotimično pitam. Taj miris koji osjećate je blagouhanije Duha Božjeg. A ta toplina o kojojgovorite nije u zraku, već u vama. Zagrijani njom, pustinjaci se nisu bojali zime, jer su biliodjeveni blagodatnom haljinom, koja im je zamjenjivala odjelo. Carstvo Božje nalazi se unutra unama. Stanje u kome smo sada dokaz je za to. Eto što znači biti ispunjen Svetim Duhom. - Da liću se sjećati ove milosti koja nas je posjetila? Zapitah ja. Vjerujem da će vam Gospod pomoćida shvatite ovo u svom srcu, jer to nije dano samo radi vas jednoga, nego preko vas ostalomesvijetu. Idite sa mirom, i neka Gospod i Njegova Presveta Majka budu sa vama! - Kada sam ganapustio, završava Motovilov, viđenje nije prestajalo: starac je bio u istom položaju koji je imaou početku razgovora i neiskazana svjetlost koju sam vidio svojim očima, produžavala je da ga idalje obasjava.

Bjesomučne prepodobni otac Serafim iscjeljivaše svojim prisutnošću, križem i molitvom. Jasam svjedok, - kazivao je seljak Lihačevski, koji je radio u Sarovu, - kada nekolicina ljudiprivedoše ka pustinjskoj keliji oca Serafima jednu bjesomučnu ženu, koja se cijelim tijelomodupirala, a pred samom kelijom i pala i, zabacivši glavu natrag, vikala: Sažeći će, sažeći će!Otac ASerafim iziđe iz kelije i pošto žena ne htjede da otvori usta, on joj silom ubaci nekolikokapljica svete vode. Ja, i svi mi, ugledasmo gdje tog trenutka iz njenih usta iziđe kao nekakavoblak od dima. A kad je starac odmah zatim ogradi krsnim znakom i sa blagoslovom napravi nadnjom molitvu, bjesomučnica se osvijesti i sama se stade moliti. Ugledavši je sarovskoj sabornojcrkvi potpuno zdravu, ja je upitah, što ona sada osjeća. Hvala Bogu, odgovori ona, sada neosjećam prijašnju bolest.

Mnogo raznih čudesa napravi otac Serafim nad teškim bolesnicima; mnoga su od njih izapisana, a mnoga su ostala urezana samo na tablicama srca iscijeljenih. Mi smo, samo nekaspomenuli. I u svim tim slučajevima starac je imao običaj da bolesnike pomazuje uljem izsvijeće, koja je gorila pred njegovom kelijom Majke Božje Umilenje. I kada su ga upitali, zaštoon to radi, odgovorio je: Mi čitamo u Svetom Pismu da su apostoli mazali uljem mnogebolesnike i iscjeljivali ih. A mi, koga ćemo slijediti ako na apostole? I bolesnici, pomazivaniprepodobnim, dobivaše iscjeljenje.

Vrijeme, koje prepodobnom ostajaše od sna i poslovanja sa posjetiocima, on provođaše umolitvi. Vršeći sa svom točnošću i usrđem molitveno pravilo radi spasenja svoje duše, on bijašeu isto vrijeme i veliki molitvenik i posrednik pred Bogom za sve žive i pokojne pravoslavnekršćane. Radi toga je on pri čitanju Psaltira na svakoj Slavi nepropustljivo uznosio od sveg srcasljedeće molitve:

1. Za žive: Spasi Gospode, i pomiluj sve pravoslavne kršćane, i one koji na svakom mjestuvladavine Tvoje žive pravoslavno; podaj im, Gospode, duševni mir i tjelesno zdravlje i oprostiim svaki grijeh voljni i nevoljni; i svetim molitvama njihovim pomiluj i mene jadnoga.

2. Za pokojne: Uspokoj, Gospode, duše preminulih slugu Tvojih; praotaca, otaca i braće našekoji ovdje počivaju i svugdje preminule pravoslavne kršćane; podaj im Gospode, carstvo iučešće u Tvom beskonačnom i blaženom životu, i oprosti im, Gospode, svaki grijeh voljni inevoljni.

U molitvi za pokojne i žive kod prepodobnog oca Serafima naročiti značaj su

imale voštane svijeće, koje su u njegovoj keliji gorjele pred svetinjom. To objasni u studenom1831 godine sam sveti podvižnik otac Serafim u razgovoru sa Nikolajem Motovilovim.Motovilov kazivaše: Vidjevši kod oca Serafima mnoge svijeće, naročito voštane, i velike i male,na raznim okruglim poslužavnicima, na kojima se od mnogo godišnjeg kapanja svijeća bijahunapravili čitavi voštani brežuljci, ja pomislih u sebi: Zašto li to otac Serafim pali toliko svijeća,te stvara u svojoj keliji nepodnošljivu vrućinu? A on kao primoravajući moje misli da prestanu,reče mi: vi želite znati, vaše bogoljublje, zbog čega ja palim toliko svijeća pred ikonama Božjim.Evo dakle zbog čega. Ja imam, kao što vam je poznato, mnogo osoba koje su raspoložene premameni i čine mnoga dobra vodeničnim siroticama mojim.(16) Oni mi donose svijeće i mole me dase molim za njih. I kada čitam svoje pravilo, ja ih u početku spomenem jedanput. A pošto jemnogo imena, i ja ne mogu da ih ponavljam na svakom mjestu pravila gdje treba, i vremena bimi nedostajalo za vršenje moga pravila, to ja i palim sve te svijeće za njih na žrtvu Bogu, za

svakog po jednu svijeću, za neke pak po jednu veliku svijeću za nekoliko njih, za neke opetstalno palim svijeće; i gdje treba po pravilu da ih spomenem, ja govorim: Gospode, spomeni svete ljude, sluge Tvoje, za čije duše ja ubogi pripalih Tebi ove svijeće. A da to nije moj izum,ljudski izum oca Serafima, ili prosto neka moja revnost, ni na čemu božanstvenom nezasnovana,ja ću vam kao potvrdu navesti riječi Božanstvenoga Pisma. U Bibliji se kaže da Mojsije ču glasGospoda koji mu govoraše: Mojsije, Mojsije! Reci bratu svom Aronu, da pali ispred menesvijeću i danju i noću, jer mi je to po volji, i ta mi je žrtva blago prijatna. - Eto, vaše bogoljublje,zbog čega je sv. Crkva Božja primila kao običaj da se u svetim hramovima i u domovimakršćana, pale svijeće pred svetim ikonama Gospoda, Majke Božje, svetih Anđela, i svetih ljudikoji su ugodili Bogu.

Jednom je veliki molitvenik, prepodobni otac naš Serafim, primjećen gdje za vrijeme molitvestoji u zraku. O tome kneginja E. S. Š. kazuje ovo. K njoj doputova iz Pertograda njezin bolesnibrat. Ne oklijevajući dugo, ona ga odveze u Sarov k ocu Serafimu. Mladi čovjek je patio odtakve slabosti, da su ga na krevetu unijeli u manastirsko dvorište. U to vrijeme otac Serafimstajaše na vratima svoje manastirske kelije, kao da očekuje bolesnika. I odmah naredi dabolesnika odvedu u njegovu keliju. I obrativši se bolesniku, on mu reče: Ti se, radosti moja,moli; i ja ću se moliti za tebe; samo pazi, lezi kako ležiš, i na drugu stranu se ne okreći. Bolesnikdugo ležaše, pokoravajući se riječima starca. No trpljenje mu oslabi, i radoznalost ga natjera dapogleda što starac radi. I on, osvrnuvši se, ugleda oca Serafima gdje stoji na zraku u molitvenomstavu, i od neočekivanosti i neobičnosti zbog onoga što vidi on vrisnu. Pošto završi molitvu, otacSerafim mu priđe i reče: Eto, ti ćeš sada svima pričati da je otac Serafim - svetac, moli se nazraku. Gospod će te pomilovati. No ti pazi, ogradi sebe šutnjom i ne pričaj to nikome do danamoga prestanka života, inače će ti se bolest tvoja vratiti. Bolesnik stvarno ustane sa postelje,mada oslanjajući se na druge, ipak on na svojim nogama iziđe iz kelije. U manastirskojgostoprimnici ga sa svih strana salijetahu pitanjima, kako je i što radio otac Serafim, i što jegovorio. Ali on, na čuđenje svih, ne reče ni riječi. I mladi čovjek, iscijelivši se potpuno, otputovau Petrograd. A poslije izvjesnog vremena on opet doputova kod kneginje. Tu sazna da se blaženistarac otac Serafim upokojio od trudova svojih. I tada ispriča o njegovom moljenju na zraku.

A o Bogoslovskom izvoru koji dobi naziv Serafimov studenac, sveti starac pričaše kasnije: Jase moljah da ova voda u studencu iscjeljuje od bolesti. - I tada voda ovog izvora dobi naročita,neobična svojstva, koja se i do danas održavaju. Ta se voda ne kvari, makar godinama stajala uzatvorenim posudama. Njome se u svako doba godine, čak i za vrijeme najjačih mrazova,polijevaju i umivaju bolesni i zdravi, i to im koristi. Mnogima koji su patili od strašnih rana,prepodobni Serafim je naređivao da se umiju vodom iz tog studenca - i svi su od toga dobivaliiscjeljenje. Neki su, umivši se vodom, progledali; drugi su, pijući od nje, brzo se iscjeljivali odunutrašnjih neduga i sa odra teških bolesti ustajali zdravi.

Za vrijeme kolere tridesetih godina prošlog stoljeća dolazilo je na Serafimov studenac punovjernih, čak iz najudaljenijih pokrajina, i po vjeri svojoj dobivali od njegove neobične vodeolakšanje i iscjeljenje. Tako i konjički kapetan Teplov, čije se imanje nalazilo uEkaterinoslavskoj guberiji, gdje je kolera stala kositi, opomenu se da mu je prepodobni serafimranije, kao usput, govorio: Kada te bude snašla neka nevolja, ti navrati k ubogom Serafimu, onće se pomoliti za tebe. I ovo sjećanje natjera ga da se sa svojom ženom iz daljine obrate starcuserafimu, da ih izbavi od bolesti. I gle, iduće noći sveti starac se javi u snu ženi i naredi joj da se uputi na Bogoslovski izvor, da uzme vode iz njega, da se napije i umije od nje ona, njezinmuž, ukućani i sva posluga. Sa potpunom vjerom u moć molitvenog ugodnika Božjeg Serafima,

ona otputova na izvor, napiše se vode i umiše, pa vodom napuniše čitavo bure i odvezoše ga nasvoje imanje. I stvarno, oboljeli ljudi na imanju, od kojih mnogi već bijahu na samrti, čudesno seiscijeliše, upotrijebivši ovu vodu, i od tada na tom imanju nitko više ne umre od kolere.

Utjecaj blagodatnog starca nije se ograničavao samo na Sarovsku pustinju. Izuzetni značaj onje imao za razvitak ženskog monaštva. Naročito su dirljivi bili odnosi prepodobnog Serafimaprema Divjejevskom sestrinstvu, osnovanom oko 1780, udovicom pukovnika AgatijomMeljgunom. Ostavši udovica u mladim godinama, ona počne gajiti nadu da svoj život posvetiBogu. Sa tim ciljem ona obiđe mnoga sveta mjesta. I gle, odmarajući se na dvadeset kilometaraod Sarovske obitelji u selu Divjejevu, ona u polu snu vidje Majku Božju, koja joj naloži daostane na tom mjestu i podigne hram u čast Kazanske čudotvorne ikone Njezine. Kasnije seMeljgunovoj, koja primi monaštvo sa imenom Aleksandra, pridružiše i druge podvižnice, te takobi položen početak Divjejevskoj obitelji, sa kojom je vezano ime prepodobnog SerafimaSarovskog. Još sama osnivačica Divjejevske obitelji, umirući, povjeri buduću sudbinu sestaraprepodobnom Serafimu, tada jerođakonu.

I blaženi starac Pahomije, iguman sarovski, ostavljajući ovaj svijet, povjeri ocu Serafimu,staranje i Divjejevskoj zajednici. Prepodobni Serafim se staraše o njoj sa pravom očinskomljubavlju i brigom. Divjejevske sestre su odlazile k njemu za blagoslov i pomoć u raznimteškoćama i nedoumicama. Starac im je starateljski davao dobre i korisne za dušu savjete, svomdušom se unoseći u njihov život i poredak.

Molitvama prepodobnog i sredstvima dobrotvora, iscijeljenih prepodobnim, Divjejevsko jesestrinstvo raslo. Zajedno sa tim, sveti Serafim razdjeli obitelj na dvije polovine, no podzajedničkom upravom i rukovodstvom, tako da se na izvjesnom odstojanju, pod zasebnomogradom, podizaše nove kelije sa posebnim hramom, te se pojavi kao novi manastir. Ovo je,govoraše prepodobni, po volji Gospoda i Majke Božje. Tako uradi ugodnik Božji, jer je smatraoda je nezgodno da čiste djeve žive zajedno sa udovicama, koje su neko vrijeme provele u braku.Po ukazanju Presvete Bogorodice starac izabra za ovo jedno mjesto, nedaleko od KazanskeDivjejevske crkve, na poklonjenom imanju. I tu podiže vodenicu za Divjejevske sestre. Na tajnačin prepodobni otac Serafim obrazova naročito, tzv. Serafimovsko- Divjejevsko sestrinstvo,odvojeno od prijašnjeg, koje osnova gorespomenuta Agatija Meljgunova.

Brinući se o sestrama Divjejevskim, naročito o svojim vodeničnim sestrama, kako jeprepodobni Serafim nazivao sestre nove odvojene zajednice, on ih je neumorno tješio i bodrio usvim teškoćama i nevoljama mnogo trudnog monaškog života. No, blagodareći blagodatnomutjecaju prepodobnog oca, Divjejevska obitelj stade privlačiti k sebi sve više i više sestara, kojesu pod očinskim rukovodstvom svetog starca tražile bogougodan monaški život. Neke suposvećivale svoj život Bogu u Divjejevskoj obitelji iz zahvalnosti za iscjeljenje, dobivenomolitvama svetoga starca. Druge pak on je, po svojoj vidovitosti, od djetinjstva kao predodređivao za ovo, i izvana ih rukovodio ka stupanju u manastir. A kada bi sestre, bojeći se zabudućnost, stale tugovati zbog materijalne nezbrinutosti i neosiguranosti manastira, on ih jetješio govoreći im da je ovo mjesto izabrala za njih sama Carica Nebeska, i Ona će im u svemupomoći, tako da će u njih biti i svoj kruh, i svoje crkve, i svoj ustav crkveni, kao u Sarovu. Idodavao je, da će i on ubogi serafim, stalno preklinjati za njih koljena na molitvu. SestreDivjejevske obitelji bijahu u potpunom slušanju prepodobnom Serafimu. Bez starčevogblagoslova one nisu ništa poduzimale. Kada bi koja sestra na izvjesno vrijeme odlazila iz

manastira, ona se i pred odlazak iz obitelji i po povratku u obitelj javljala prepodobnom poblagoslov.

Starica Divjejevske obitelji Matrona Plješčejeva kazivala je o sljedećem čudesnom događaju.Stupivši u Divjejevski manastir, ja sam, po blagoslovu oca Serafima, imala kao poslušanje, dasestrama spremam hranu. Jednom, zbog slabunjavosti i zbog vražjeg iskušenja, ja zapadoh utakav duševni nemir i utučenost, da odlučih da nečujno i bez blagoslova napustim manastir, -toliko mi se učinilo teško i nepodnošljivo ovo poslušanje. Bez sumnje otac Serafim je providiomoje iskušenje, jer me je iznenada pozvao da dođem do njega. Ja dođoh k njemu trećeg dana poPetrovu, i sav put sam plakao. Došavši do njegove Sarovske kelije, ja pred vratima napravim, poobičaju molitvu. Odgovorivši: Amen, starac me sretne kao brižljiv otac i, uhvativši me za objeruke, uvede me u keliju. Onda reče: Eto, radosti moja, ja te očekivah cijeloga dana. Ja mu sasuzama odgovorih: tebi je poznato kakvo je meni poslušanje; ranije mi je bilo nemoguće za doći;i čim sestrama dadoh objed, ja odmah krenuh k tebi, i sav put sa plakao. - Tada mi otac Serafimsvojom maramicom obrisa suze, govoreći: suze tvoje ne kaplju uzalud na pod. Pa zatim, priklonise, i cjelivaj, Carica Nebeska utješit će te. Ja načinih poklon i cjelivah svetu ikonu, i osjetih takvu radost na duši, da naprosto potpuno oživim. Poslije toga otac Serafim mi reče: Sada idi usobu za goste, a sutra dođi u daljnju pustinju. No ja mu na to odgovorih: Ja se bojim da samaidem u daljnju pustinju. - A otac Serafim na to reče: Ti putem do pustinje čitaj na glasneprestano: Gospode, pomiluj! I pri tome, sam otpjevaj nekoliko puta: Gospode, pomiluj!

Ja tako i uradih: sutradan sam cijelim putem govorila na glas: Gospode, pomiluj! I ne samo danisam osjećala nikakav strah, nego sam u srcu osjećala najveću radost, po molitvama ocaSerafima. Prilazeći k dalekoj pustinji, odjednom ugledam gdje otac Serafim sjedi blizu svojekelije na drvetu, a pored njega stoji užasno veliki medvjed. Ja se uplaših i povikah na sav glas:umrijet ću! - i padoh. Otac Serafim, čuvši moj glas udari medvjeda i mahnu mi rukom. Medvjed,kao neki razumni stvor, odmah pođe u gustu šumu na onu stranu na koju mu otac Serafimpokaza rukom. A ja, vidjevši sve to, drhtah od užasa; ipak kad mi otac Serafim priđe sa riječima:Ne užasavaj se! Ne boj se! Ja nastavih da vičem: umrijet ću! - Na to mi starac reče: Ne, nećešumrijeti; smrt je daleko od tebe; a ovo je radost. I onda me odvede k onom istom drvetu nakojem je maloprije sjedio, pa, pomolivši se Bogu, posjedne me na njega, i onda i sam sjedne. Notek što smo sjeli, odjednom se iz guste šume pojavi onaj isti medvjed, pa prišavši k ocu Serafimulegne kraj njegovih nogu. Ja pak, nalazeći se u blizini takve strašne zvijeri, ispočetka bijah unajvećem užasu. No zatim, vidjevši da se otac Serafim ophodi sa njim bez ikakvog straha kao sakrotkim janjetom, pa ga pak iz svojih ruku nahrani kruhom, ja se postepeno smirih i živnuhvjerom. Tada mi čudesno izgledaše lice velikog oca mog: ono bijaše svjetlo i radosno kao uanđela.

Na početku, kada se potpuno smirih, a starac već bijaše skoro čitav kruh dao medvjedu, on mipruži preostali dio kruha i naredi mi da ja sama nahranim medvjeda. No ja mu odgovorih: Bojimse, on će mi i ruku odgristi. - A otac Serafim, pogledavši u mene, osmjehnu se i reče mi: vjerujda ti on neće odgristi ruku. Tada ja uzeh pruženi mi komad kruha, i nahranih njime medvjeda, jerzvijer bijaše krotka i prema meni grješnoj, zbog molitve oca Serafima. Vidjevši me spokojnom,otac serafim mi reče: sjećaš li se, prepodobnom Gerasimu na Jordanu služio je lav, a ubogomSerafimu služi medvjed. Eto, i zvijeri nas slušaju, a ti si, klonula duhom. Pa zbog čega da mipadamo duhom? Evo, da sam ponio škare, ja bih ga sada i oštrigao. - Tada ja u prostoti svojojrekoh: kada bi ovog medvjeda vidjele sestre, one bi umrle od straha. - No on odgovori: Ne, sestrega neće vidjeti. Ja onda rekoh: A ako ga netko zakolje, meni će ga biti žao. Starac odgovori: Ne

neće ga ni zaklati; osim tebe nitko ga neće ni vidjeti. Ja još razmišljah kako ću ispričati sestramao ovom čudu. A otac Serafim odgovori na moje misli: Ne, do jedanaest godina poslije moje smrtiti nikome ne pričaj o ovome. A onda će ti volja Božja otkriti kome ćeš to kazati.

Poslije dosta vremena starica Matrona dođe nekim poslom u keliju, gdje se, sa blagoslovomoca Serafima, bavio životopisom seljak Efim Vasiljev, poznat po svojoj odanosti i ljubavi premastarcu. I vidjevši da on piše o ocu Serafimu, odjednom mu reče: Bilo bi zgodno da tu napišeš oocu Serafimu sa medvjedom. Efim Vasiljev je upitao, zbog čega ona tako misli. I ona njemuprvome ispriča o onome čudesnom događaju. A tada se baš bijaše navršilo jedanaest godina odstarčeve smrti.

Za sestre Divjejevske obitelji prepodobni otac Serafim ostavi naročito molitveno pravilo, idade im potrebna uputstva o čuvanju riznice i crkvene imovine. Ispočetka sestre vodeničnezajednice ne imaše posebni hram, što im pričinjavaše značajne teškoće. Ali kad ugodnik Božjičudesno iscijeli spomenutog Mantorova, onda ovaj iz blagodarnosti prema čudotvornom starcu, ipo savjetu njegovom, prodaše svoje imanje i dade sve za zidanje velikog kamenog hrama zavodenične sestre. Hram bi podignut sa dva prijsetolja, jedan u ime Roždestva Kristova, drugi uime Rožderstva Presvete Bogorodice, i osvećen 1829. godine.

Što se tiče rada, prepodobni otac Serafim je osim vodeničnih poslova, zagovaraoDivjejevskim sestrama da se bave radom koji je svojstven prostim ljudima. A crtanje, šivanjesvilom i zlatom, i drugi slični poslovi, koji su zahtijevali udubljivanje umno i spadaju uumjetnost, on nije htio dopustiti. Uvijek vjeran svome načelu, on je ovakvo zavještavanjezasnivao na pravilima sv. Vasilija Velikog i sv. Grigorija Bogoslova, koji preporučuju da se umanastiru bave isključivo poslovima koji zadovoljavaju manastirske potrebe. No pri svimradovima, otac Serafim je savjetovao držati se strogo pravila: posao u rukama - molitva u ustima.

Sva ova starčeva zavještavanja strogo su ispunjavana u Divjejevskom sestrinstvu. A skretanjaod njih obično su povlačila za sobom neprijatne posljedice po obitelji; no sveti Serafim ju ječuvao od nevolja i bijede. Tako, prepodobni je zavještavao da u podignutom hramu RoždestvaKristova, gdje se stalno imao za čitati psaltir, gori neugasiva svijeća pred ikonom Spasitelja, apred ikonom Majke Božje isto. I protom je dodao, da ako se ovo njegovo zavještanje budeispunjavalo točno, Divjejevsko sestrinstvo neće trpjeti nevolje i bijede, i da za ovu svrhu nećenedostati ulja. Ali jednom crkvenica, kada svi bijahu izišli iz hrama, ugleda da se svijeća ugasilai da je zejtin sav izgorio, a to je bio i zadnji zejtin. Tada se ona sjeti zavještavanja prepodobnogSerafima, i pomisli da se, eto, riječi njegove nisu ispunile, i da stoga ni drugim pretkazivanjimanjegovim ne treba poklanjati vjere. Vjera u vidovitost blagodatnog starca stade je napuštati. Noodjedanput, ona ču prasak i, podigavši glavu, ona vidi da se svijeća upalila, da je puno zejtina, ida u njemu plove dvije male novčanice. Zbunjena, ona pohita k starici Jeleni Mantorovoj, kodkoje bijaše na poslušanju, i ispriča joj što se dogodilo. Na putu je sretne seljak i dade joj 300rublja u novčanicama za zejtin u neugasivoj svijeći za pokoj duša njegovih roditelja.

Ne ograničavajući se na zavještanja dana Divjejevskim monahinjama, prepodobni Serafimode mnogo dalje; još za života svog on spremi mjesto za zidanje saborne crkve, pošto su tada,kao i ranije, sestre koristile parohijski hram za bogosluženja. U nas će - govorio je on jednojdivjejevskoj starici tješeći je, - biti i saborna crkva. Na našoj zemlji bit će i nama stada, i ovčice ivolovi. Zašto onda tugovati? Sve će u nas biti naše. Sestre će i orati, i žito sijati.

Tako prepodobni otac naš Serafim obrazova posebno, tzv. Serafimsko - Divjejevskosestrinstvo, odvojeno od prijašnjeg, osnovano gorespomenutom Agatijom Meljgunovom. Ali poduhu on nije odvajao vodenično sestrinstvo od Divjejevskog, i kao osnivača obojice smatrao jemonahinju Agatiju, čiju je uspomenu duboko poštivao. Pokroviteljem pak novo obrazovanezajednice sveti podvižnik je priznavao Presvetu Majku Božju. Eto, znajte, - govoriše on jednojstarici - , ovo mjesto izabra sama Carica Nebeska za proslavljanje Njezinog imena: Ona će nambiti bedem i zaštita.

Sa istom takvom brigom i ljubavlju prepodobni Serafim se brinuo još i o Ardatovskoj obiteljii o Zelengorskom sestrinstvu, ispunjavajući blagodatni zavjet Majke Božje, koja mu u divnomviđenju povjeri ove tri ženske obitelji na rukovodstvo i uređenje.

Pri kraju svoga zemaljskoga života sveti podvižnik se udostoji od Boga neobičnih divnihdarova blagodati. Sva ličnost njegova odisala je svetom krotošću i smirenim umom. Njegoveriječi, pouke, savjeti, razgovori u svojoj čudesnoj prostoti vršili su neobičan utjecaj; i neuki iučeni, i bogati i siromasi, i mirjani i monasi dobivali su od dodira i razgovora sa njim, velikeduhovne koristi i utjehe. Čak su se i nevjerni i malo vjerni obraćali na put spasonosnogpokajanja. Dar vidovitosti i čudotvorstva rastao je u blagodatnom starcu sve više i više. On ječitao u duši svojih posjetioca pitanja, prije no što su ih oni izrekli, i davao na njih odgovore.Duša ljuska bila je otkrivena pred njim kao lice u ogledalu.

Neiscrpna iscjeljenja lila su se iz svetog podvižnika. Kada su neki na to ukazivali, on je sasmirenjem odgovarao da to čini ne on ubogi, već molitveno posredovanje Presvete Majke Božjei svih svetih Apostola Kristovih. Svi koji su pili i umivali se sa Serafimovog studenca, iscjeljivalisu se od svojih neduga. Jednom monahu kome ruke bijahu potpuno oduzete, sveti starac dadeposudu sa svetom vodom i reče mu: Uzmi i pij! Ovaj popi vodi i iscijeli se. Žena nekogBorotilova bijaše na samrti. Muž njezin, gajeći veliku vjeru k prepodobnome, obrati mu se sasuzama da pomogne njegovoj bolesnoj ženi; no prepodobni izjavi da njegova žena mora umrijeti.Tada Borotilov, sav u suzama, pripade k nogama njegovim preklinjući ga da se pomoli da ženinjegovoj bude vraćen život i zdravlje. Prepodobni se pogruzi na deset minuta u umnu molitvu;zatim otvori oči, podiže Borotilova na noge, i radosno mu reče: Radosti moja. Gospod darujesupruzi tvojoj život. Idi sa mirom k domu svom. Borotilov s radošću pohita doma, i tamosaznaše da je njegovoj ženi nastupilo olakšanje upravo u onim trenucima kada se prepodobniSerafim nalazio u molitvenom podvigu. Ubrzo zatim žena potpuno ozdravi.

Nekima je sveti starac predvidio blisku smrt, želeći da oni ne bi prešli u vječnost bezkršćanske pripreme; drugima je pak predvidio smrt, da bi ih pobudio na pokajanja, jer ih bezpokajanja i ispravljanja života očekuje kazna Božja u onom svijetu.

Približavajući se kraju svoga mnogo trudnog života, ovaj slavni borac Kristov ne samo neumanji svoje trudbeništvo, nego prijašnjim podvizima doda nove trudove i podvige. Posljednjihgodina svoga života, on je spavao sjedeći na podu, naslonjenih leđa uza zid i ispruženih nogu, aponekad je prislanjao glavu na kamen ili na srušeno drvo, ili se ispružio na vreću, na cigle, nacjepanice koje su se nalazile u njegovoj keliji. Približavajući se pak času svoga odlaska sa ovogasvijeta, on se spuštao na koljena i spavao ničice k podu na laktovima, pridržavajući glavurukama. Hranu je uzimao jedanput na dan, uvečer, odjeću je nosio ubogu i bijednu. Na pitanjejednoga bogatog čovjeka, zašto nosi takve dronjke, blaženi starac odgovori: Joasaf carević

smatrao je mantiju, koju mu dade pustinjak Varlaam, uglednijom i dragocjenijom od carskeporfire.

Prepodobni Serafim iako već bijaše umro za svijet, ipak ne prestajaše da i uz to vrijeme sabezgraničnom ljubavlju molitveno posreduje za one što žive na ovom svijetu. Nebo mu postadesasvim srodno. Kada posjetioci iz Kurska pitahu oca Serafima, ima li nešto da poruči svojimrođacima, on ukazujući na likove Spasitelja i Majke Božje, s osmijehom reče: Evo mojih rođaka,a za žive moje rođake ja sam već živi mrtvac.

Na godinu i devet mjeseci pred svoju smrt prepodobni Serafim bi udostojen posjete od stranePresvete Majke Božje. To se dogodi rano ujutro na Blagovjesti, 25. ožujka, 1831. godine. Na dvadana ranije, - kazivaše starca divjejevskog sestrinstva Evpraksija -, starac mi naredi da dođemkod njega na taj dan. Kada ja dođoh, starac objavi: imamo viđenje Majke Božje. I poklopivši meničice, on me prekri svojom mantijom, i čitaše nada mnom po knjizi. Potom, podigavši me reče:evo, sada se drži za mene i ničega se ne boj. U to vrijeme nastade huka, slična onoj kada puševjetar. Kada se huka utiša, začuje se pjevanje, slično crkvenom. Onda se vrata od kelije samaotvoriše, postade svjetlo, svjetlije od dana, i mir ispuni keliju. Starac stajaše na koljenima, sarukama podignutim k nebu. Ja se uplaših. Starac ustade i reče mi: ne plaši se, dijete, ovo nijeopasnost, nego nam se od Boga šalje milost. Evo, Preslavna, Prečista Vladarica naša PresvetaBogorodica ide k nama! - Naprijed iđahu dva anđela, držeći, jedan u desnoj, a drugi u lijevojruci, po grančicu sa tek rascvjetanim cvjetovima. Kaosa im bijaše zlatno- žuta, i padaše im poramenima. Oni stadoše naprijed. Za njima iđaše sv. Jovan Preteča i sv. Jovan Bogoslov. Haljinana njima bijahu bijele, blistave od čistoće. Za njima iđaše Majka Božja, a za njom dvanaestdjeva. Carica Nebeska imaše na sebi mantiju, sličnu onoj koja se viđa na ikoni Tužne MajkeBožje; mantija bijaše blistava, ali kakve boje ne umijem reći, neiskazano lijepa; zakopčana ispodgrla velikom okruglom kopčom, trakom ukrašenom divnim čudesno ukrašenim krstićima, aličime ukrašena ne znam, samo se sjećam da je sijala neobičnom svjetlošću. Riza, preko kojebijaše mantija, bijaše zelena, visoko opasana pojasom. Preko mantije bijaše kao epitrahilj, a narukama narukvice, koje kao i epitrahilj , bijahu ukrašene krstovima. Rastom Ona izgledaše višaod svih djeva. Na glavi Joj bijaše uzvišena kruna, raznoliko ukrašena krstićima, predivna,čudesna, a blistala je takvom svjetlošću da je bilo nemoguće gledati očima u nju, isto kao i ukopču, traku i samo lice Carice Nebeske. Kosa Joj bijaše raspuštena po leđima i bijaše duža iljepša nego u anđela. Djeve iđahu za Njom po dvije i dvije; u vijencima, u haljinama raznih boja;bijahu raznoga rasta, raznih lica, i razne boje kose, koja im se također spuštala po leđima; svebijahu velike ljepote, i stadoše u krug oko sviju nas. Carica Nebeska bijaše u sredini. Kelijapostade prostrana i vrh se sav ispuni plamena kao od gorućih svijeća. Bijaše svjetlije nego upodne; svjetlost bijaše naročita, ne slična dnevnoj svjetlosti, bijaše svjetlije i vidljivije nego odsunčane svjetlosti. Ja se uplaših i padoh. Carica Nebeska priđe k meni i, dodirnuvši me desnomrukom, reče mi: Ustani, djevice, i ne boj se nas. Takve djeve, kao što si ti dođoše ovdje samnom. Ja ne osjetih kako ustadoh. Carica Nebeska ponovi: Ne boj se, mi smo došli da vasposjetimo. Otac Serafim već ne stajaše na koljenima nego na nogama pred Presvetom MajkomBožjom, i Ona govoraše s njim tako umiljato, kao sa svojim bliskim. Obuzeta velikom radošću,ja upitah oca Serafima, gdje smo mi. Mislila sam da više nisam živa. Potom kada ga zapitah: Tkosu ovo? Presveta Majka Božja naredi mi da priđem k djevama i da ih sama upitam. One stajahusa obje strane po redu kako su i došle. Na prvim mjestima stajahu sv. veliko mučenica Varvara iEkaterina, na drugim - sv. prvomučenici Tekla i sv. veliko mučenica Marina, na trećim - velikomučenica carica Irina i prepodobna Evpraksija, na četvrtim - sv. veliko mučenica Pelagija iDoroteja, na petim - prepodobna Makrina i mučenica Justina, na šestim - veliko mučenica

Julijana i mučenica Anisija. Ja stanem prilaziti svakoj od njih, i svaka mi kazivaše svoje ime ipodvige mučeništva i života Krista radi, shodno onome što je napisano o njima u Žitijama svetih;sve govorahu: Nije nam Bog tek ovako darovao ovu slavu, nego za stradanje i podviženje. I tićeš postradati.

Presveta Majka Božja je mnogo toga govorila ocu Serafimu što učesnica u viđenju nije moglačuti. A evo što je čula: Ne ostavljaj moje djeve ( divjejevske). Otac Serafim odgovori: O, Carice,ja ih prikupljam, ali ne mogu sam od sebe da ih rukovodim. Na to mu Carica Nebeska reče: Ja ćuti, ljubimče moj, u svemu pomagati. Naredi im poslušanje; ako ga izvrše, onda će biti s tobom ublizini mene, a ako izgube mudrost, onda će se lišiti udjela ovih bližnjih djeva mojih, ni mjesta,ni vijenca takvog neće biti. Tko im učini nepravdu, bit će poražen od mene; tko im poslužiGospoda radi, bit će spomenut pred Bogom. Zatim, obraćajući se meni reče mi: Eto, pogledaj naove moje djeve i na vijence njihove, neke od njih ostaviše zemaljsko carstvo i bogatstvo,zaželjevši carstvo vječno i nebesko; zavolješe dobrovoljno siromaštvo; zavolješe JedinogGospoda, i zato se, vidiš, udostojiše ovakve slave i časti. Kako je bilo ranije, tako je i sada. Samosu prijašnje mučenice stradale javno, a sadašnje - tajno, mukama srca, i nagrada će im biti takvaista.

Viđenje se završi time što Presveta Majka Božja reče ocu Serafimu: Uskoro ćeš, ljubimčemoj, biti s nama, i blagoslovi ga. Oprostiše se sa njim i svi sveti: sv. Jovan Preteča i JovanBogoslov blagosloviše ga, a djeve se cjelivaše s njim ruka u ruku. Meni bi rečeno: Ovo viđenjeje tebi dano radi molitava oca Serafima , Marka, Nazarija, i Pahomija. I potom u tren oka svepostane nevidljivo.

Viđenje je trajalo jedan sat. Starac, obraćajući se meni, reče: Eto, kakve blagodati udostojiGospod nas uboge. Meni je na ovakav način bilo već dvanaest javljanja od Boga. Gospod sadaudostoji i tebe. Eto kakvu radost doživjesmo! Imamo razloge zbog kojih treba da imamo vjeru inadu u Gospoda. Pobjeđuj neprijatelja đavola, i budi u svemu mudra protiv njega, jer Gospod ćeti pomoći u svemu. Prizivaj sebi u pomoć Gospoda i Majku Božju, svetitelje, i mene ubogogspominji. Pamti i govori u molitvi: Gospode, kako ću umrijeti? Kako ću, Gospode, na strašni suddoći? Kako ću, Gospode, odgovor dati za djela svoja? Carice Nebeska, pomozi mi!

Uzlazeći sve više i više po ljestvici vrlina i podviga monaških, prepodobni otac Serafim se,približi k odlasku svom iz ovoga svijeta. Još godinu dana prije smrti on osjeti svoju iznemoglost.U to vrijeme on napuni sedamdeset i dvije godine. U svoju pustinju on već nije odlazio često;bijaše mu čak teško da u Sarovu prima mnogobrojne posjetioce. Noge su ga stalno boljele, štobijaše posljedica neprestanih bdijenja njegovih, molitvenih podviga i premlaćenosti od stranerazbojnika. Iz rana na nogama neprestano je curio neki sok. Ali u licu prepodobni je ostajaosvijetao i radostan, osjećajući duhom onu nebesku radost i slavu, koju ugotovi Bog onima kojiGa ljube.

Iscjeljujući kao i ranije mnoge vjerne, i čudesnim darom vidovitosti pomažući mnoge unjihovom preporodu i spasenju, prepodobni otac naš stane često proricati svoju blisku koncinu.Dajući nekima posljednje pouke, on je uporno tvrdio: Mi se više nećemo vidjeti! Nekimmonasima, a i mirjanima, preporučivao je da se ubuduće sami brinu o svome spasenju,primjećujući da se oni neće više nikada vidjeti, i opraštajući se sa njima molio ih je da se moleza njega. Često su viđali svetog starca gdje stoji kraj svog mrtvačkog sanduka, razmišljajući ozagrobnom životu, i ponekad gorko plačući. Nekim divjejevskim sestrama je otvoreno govorio:

Sile moje malaksaju; živite sada same, ostavljam vas..Gospodu i Prečistoj Majci Njegovoj. Nekisu tržili od njega blagoslov da ga idućeg Velikog Posta posjete u Sarovu, no on je odgovarao:Tada će se vrata moja zatvoriti, i vi me nećete vidjeti.

I po tjelesnom izgledu dalo se vidjeti da se život svetog podvižnika brzo gasi, ali je duhombio još bodriji nego ranije. Nagovještavao je on o bliskoj koncini svojoj i najbližim prijateljima isa podvižnicima svojim, na primjer, blaženom jeromonahu Timonu, vjernom učeniku svom, kojise podvizavao u Nadjejevskoj pustinji. Pri tome mu je dao i posljednje dušom korisne pouke:Posadi, oče Timone, posadi danju pšenicu. Posadi je na dobroj zemlji, posadi je i na pijesku i nakamenju, posadi kraj puta, u trnju, da bi negdje proklijala, i uzrasla, i plodove donijela, makar ine brzo. I dani ti talant ne skrivaj u zemlji, da ne bi bio istjazavan od Boga tvog, nego ga podajtrgovcima, neka trguju njime.

Svome kelejniku prepodobni je ne jedanput govorio, ciljajući na svoju blisku smrt: uskoro ćuumrijeti. Jednome od sarovskih staraca, davši mu pouku, on naredi da puhne u svijeću; i kada seona ugasi on reče: Eto, tako ću se i ja ugasiti. A nekima je od bratije govorio: Život se mojskraćuje, duhom kao da sam se ovog trenutka rodio, a tijelom sam po svemu već mrtav.

Vidjevši istinski podvižnički život prepodobnog Serafima, jedan od sarovske bratije, poukeradi, upita starog podvižnika na kratko vrijeme pred njegovu blaženu smrt: Zašto mi neprovodimo ovako strogi život, kakav su provodili prijašnji podvižnici blagočešća? Zato, -odgovori sveti starac - , što nemamo odlučnosti. Kada bismo imali odlučnosti, onda bismo živjelikao i Oci, koji u starini prosijaše podvizima i pobožnošću: jer je blagodat i pomoć Božja ivjernima i onima koji svim srcem traže Gospoda i sada ista kakva je i bila ranije; jer, po riječiBožjoj, Isus Krist je jučer i danas onaj isti i zauvijek (Jevr.13,8). - Ova duboka i sveta istina,koju je otac Serafim shvatio na osnovu svog vlastitog iskustva životnog, bijaše, tako reći,zaključna riječ njegovih usta i pečat njegovih podviga.

Pred početak 1833 godine prepodobni izmjeri sebi grob sa strane oltara Uspenske crkve. Nanedjelju dana do svog odlaska, na Božić 1832 godine, otac Serafim bijaše na svetoj liturgiji ipričesti se svetim Tajnama Kristovim. Poslije liturgije razgovarao je sa igumanom, ocemNifontom. Između ostalog on ga je molio da se brine o bratiji, naročito o mladima. Tom prilikommu ostavi zavještanje da ga sahrane u grob koji je on sebi spremio. U nedjelju, prvog siječnja 1833 godine sveti starac dođe posljednji put u bolničku Zosimo - Saratijevsku crkvu, cjelivaše sve ikone i svuda pripali svijeće, pa se potom, po običaju svom, pričesti Svetim Tajnama. Pozavršetku liturgije on se oprosti sa svom prisutnom u crkvi bratijom, sve ih blagoslovi i cjeliva, itješeći ih govoraše im: Spašavajte se, ne padajte duhom, bdite, danas vam se vijenci spremaju.Pošto se oprosti sa svima, sveti starac cjeliva Križ i ikonu Majke Božje, zatim obilazeći okosvetog prijestolja, on učini uobičajeni poklon, i iziđe iz oltara na sjeverne dveri.

Toga dana brat Pavle, susjed blagodatnom starcu po keliji, koji je često vršio dužnostnjegovog kelejnika i donosio mu hranu, primijeti gdje sveti otac tri puta odlazi na spremljeni mugrob i dugo ostajaše gledajući na zemlju. Uvečer taj isti monah ču kako starac u svojoj kelijipjeva uskršnje pjesme, proslavljajući Uskrsenje Kristovo.

Sutradan, drugog siječnja, otac Pavle u šest sati ujutro iziđe iz svoje kelije za ranu liturgiju iispred kelije oca Serafima, osjeti miris dima. U keliji bogougodnog starca uvijek je gorilo mnogosvijeća; upozoravan da od toga može nastati požar, on je obično odgovarao: Dok sam ja živ,

požara neće biti; a kada ja umrem, moj će kraj biti objavljen požarom. Tako i bi. Otac Pavle,pomolivši uobičajenu molitvu, zakuca na vrata starčeve kelije, no odgovor ne dobi, a vratabijahu iznutra zatvorena. On onda, držeći da je starac otišao u svoju pustinju i da u njegovojkeliji nešto gori, pozva bratiju. Kada otvoriše vrata, vidješe da vatre nema, samo su knjige ležalena klupi kraj vrata u neredu i neke platnene stvari, koje su mnogi posjetioci donosili starcu. Ovesu stvarčice tinjale, vjerojatno od iskre sa svijeća, čiji je svijećnjak tu stajao, ali vatre nije bilo.Stvari što su tinjale, ugasiše. Vani je još bio mrak, tek se razdanjivalo, a u keliji je još bilomračno, te ni oca Serafima nisu mogli primijetiti. Zatim bratija, obaviještena o svemu, naiđoše sarane liturgije. Upalivši svijeću, oni ugledaše oca Serafima gdje gologlav u svojoj običnoj bijelojodjeći, kleči na koljenima na svojem mjestu molitvenih podviga pred ikonom Majke BožjeUmilenje. Na vratu mu je visio metalni križ sa Raspećem, ruke su mu bile prekrižene nagrudima, na analoju pred ikonom ležala je otvorena knjiga po kojoj je on vršio svoje molitvenopravilo pred ikonom Majke Božje. Misleći da je starac zaspao, monasi ga stadoše oprezno buditi,no odgovora ne bi: starac je završio svoj podvižnički život na zemlji. Oči su mu bile zatvorene,lice oživljeno i oduhovljeno razmišljanjem o Bogu i molitvom, tijelo još toplo, kao da je togtrena duh njegovo napustio svoje zemno prebivalište.

Sa blagoslovom nastojatelja, igumana Nifonta, bratija na rukama prenesoše tijelo blaženogstarca Serafima i položiše ga u susjednoj keliji jeromonaha Evstatija. Tu mu umiše čelo ikoljena, odjenuše ga po monaškom činu, i položiše u već poznati nam hrastov mrtvački sanduk,i odmah prenesoše u sabornu crkvu.

Vijest o smrti starca brzo se pronese, i naglo se u manastir skupa sva okolina. Svi su tugovali igorko plakali zbog smrti prepodobnog pravednika, naročito sestre Divjejevske, jer su u njemugubile svog duhovnog oca i staraoca. Njihov je plač bio toliko neutješan, zato što nije biločovjeka koji bi bio u stanju da ga zamijeni kao duhovnog rukovodioca.

U noć blažene smrti prepodobnog Serafima jeromonah Filaret, koji se podvizavao u Glinskojpustinji, izlazeći sa jutrenja iz hrama, ukaza bratiji na neobičnu svjetlost na nebu i reče: Eto kakoduše pravednih uzlaze na nebo! Sada se duša oca Serafima uznosi na nebo.

Osam dana stajalo je tijelo prepodobnog Serafima u sarovskoj crkvi Uspenja. Grobnicublaženome starcu spremiše na onom mjestu koje je on sam bio izabrao. Sarovska obitelj bijašejoš prije dana sahrane preplavljena tisućama naroda, koji se stjecaše sa svih strana, iz susjednihpokrajina i guberija. Svi su jednodušno oplakivali smrt svetog starca, i svaki se tiskao da cjelivavelikog ugodnika Božjeg. Na sam dan sahrane, na liturgiji za pokojnika bijaše toliko mnogonaroda u crkvi, da su se svijeće na svijećnjacima oko pokojnika gasile od zapare. Sahranu izvršiiguman sarovski otac Nifont, uz pomoć mnogobrojne bratije. Tijelo prepodobnog bi sahranjenosa desne strane oltara sarovske crkve, pokraj groba Marka zatvorenika. Kasnije nad grobom bipodignut metalni spomenik u obliku grobnice, sa natpisom: Živio u slavu Božju 72 godine, 6mjeseci i 12 dana.

I poslije blaženog odlaska sa ovog svijeta prepodobni Serafim davao je razna iscjeljenja ičudesa svima koji su mu se sa vjerom obratili. On je produžio da i iz onog svijeta pokazujeljudima svoju čudesnu samilosnu ljubav, koju je neprestano pokazivao za života svog na zemlji,kada se svakome, po neiskazanoj dobroti svojoj, obraćao sa riječima radosti moja. Naročito se ončesto javljao sarovskim i divjejvskim sestrama radi njihovog iscjeljenja i utjehe.

Tako, na šest mjeseci poslije blažene smrti oca Serafima jedna sestra Divjejevske obiteljirazboli se od bjesomučnosti. I jedne noći ona u snu vidi kao da se nalazi u Divjejevskoj crkvi,gdje i prepodobni Serafim; starac je, sa još jednom sestrom koja se također nalazila tu, uzima zaruke, uvodi u oltar, obilazi sa njom oko prijestola, i ona se odjednom osjeti dobro i lako.Probudivši se, ona se prekriži i potpuno dođe k sebi; probudi se ona potpuno zdrava, i od tadaviše nikada nije imala nastupe bjesomučnosti.

Druga sestra Divjejevske obitelji razboli se slično od očiju. Uoči Nove 1835 godine vidi onaovakav san; kao nalazi se u crkvi Tihvinske Majke Božje, iz carskih dveri izlazi u bijeloj riziprepodobni Serafim, daje joj zraka i naređuje da njime obriše oči, a ona ga upita: Jesi li to ti? , aon joj odgovori: radosti moja, kako si ti nevjerna! Sama si me molila a ne vjeruješ. Pa ja kod vasliturgiju služim. Poslije toga starac postade nevidljiv. - Od toga vremena monahinji prestanebolest očiju.

Poznati i od svih poštovan ruski podvižnik sa Atona jeromonah Serafim, poznat pod imenomSvetogorac, u svojim kelejnim zabilješkama govori sljedeće: Godine 1849. ja se razboljeh.Bolest moja bijaše ubitačna, ja nisam mislio da ću ostati živ. Nikakva mi sredstva ne mogašepovratiti zdravlje i snagu. Bio sam u očaju. No kasno navečer na Novu godinu 1850, odjednommi netko tiho progovori: Sutra je dan smrti oca serafima, sarovskog starca; odsluži za njegaliturgiju za pokojnike, i on će te iscijeliti. Ovo me silno utješi. Iako nisam osobno znao za ocaSerafima, ali sam 1838 godine, boraveći u sarovu, stekao prema njemu ljubav i vjeru. Ova seosjećanja u meni još više učvrstiše kada 1839 godine sanjah kako od sve duše služim molitveocu serafimu i gromko pjevam: Prepodobni oče Serafime moli za nas!. Samo kada mu je posliješeste pjesme valjalo pjevati Evanđelje, i ja nisam znao koje, dali Evanđelje prepodobnome ilineko drugo, odjednom netko mi odgovori: čitaj trideset i šesto začalo od Mateja. Pri ovimriječima tajanstvenoga glasa ja se probudih. Od tog doba, i sada, ja iskreno vjerujem da je otacSerafim ugodnik Božji. No da se vratim na moju bolest u 1849 godini. Prema tajanstvenomnagovještenju, koje mi je preporučivalo spomen ocu Serafimu, ja zamolih, pošto sam ne bijah ustanju, da se za njega odsluži liturgija. I čim to uradih - bolest me prođe, i ja osjetih neobičnospokojstvo, izbavih se od nasilja zlog. I od tog vremena ja sam pomoću blagodati Božje zdrav.

U srijedu pete nedjelje Velikog Posta 1858 godine divjejevska monahinja Evdokija, zajednosa drugim sestrama, punjaše ledom ogromnu ledenicu, koja bijaše duboka tri metra. Nookliznuvši se iznenada, ona padne na samo dno ledine, gdje je bilo nekoliko gomila oštrogkomada leda. Od silnog pada ona ni ne jauknu. Jedva je izvukoše onesviještenu. Vidjevši da jejoš živa, poslaše u selo po doktora. Kada poslije nekoliko sata dođe k sebi, duhovnik juispovijedi i pričesti. Jadnica se žaljaše na smrtne muke i slabost u glavi, na kojoj bijaše mnogomodrica. Od najmanjeg dodira ona je padala u nesvijest. Došavši, doktor shvati da je njezinostanje vrlo opasno. Poslije dvije nedjelje, od kojih ona gotovo da nije ni spavala od bolova, uponoć na Veliki Četvrtak ona zaspa površnim snom, u kome vidi ovo: prepodobni otac Serafimuđe k njoj u keliju i reče joj: Došao sam da posjetim moje sirotice; odavno nisam bio ovdje; onamu gorko plačući reče: o kako me boli slabina! Starac onda, sastavivši tri prsta desne ruke,prekriži triput povrijeđeno mjesto, govoreći: stavljam ti flaster i zavoj. Poslije toga on postadenevidljiv. Evdokija se probudi i otvori oči, - u keliji bijaše savršena tišina, i ona ponovno zaspa.-Probudivši se u pet sati ujutro, ona vidi da leži na bolesnom kuku ne osjećajući nikakvu bol.Prisjetivši se javljanja njoj, ona reče: dugo sam osjećala kao da flaster stoji na ozlijeđenommjestu. I tog dana ona sama, bez ičije pomoći, ustane sa kreveta i ispriča svima o svomečudesnom iscjeljenju.

Mnogima je prepodobni davao iscjeljenje, savjetujući im da piju vodu sa njegovog studenca ida se njome umiju. Tako, dvije godine poslije smrti starca, jedna sestra Divjejevske obitelji teškose razboli od tifusa i bijaše na samrti; pritom joj se potpuno oduze jedna ruka. I gle, ona vidi usnu prepodobnog oca Serafima, koji je upita, zašto ona ne dođe k njemu na studenac; i uzevši jeza bolesnu ruku, podiže je, naređujući joj da to neizostavno učini. - Probudivši se, monahinjaosjeti da joj je ruka iscijelila. A kada je sestre odvezoše u Sarov na Serafimov studenac i polišeje vodom iz njega, ona dobi potpuno iscjeljenje.

Konjički kapetan Teplov, koji gajaše osobito poštovanje prema starcu, dođe 1834 godine uSarov sa trogodišnjom kćerkom koja bolovaše od nogu. Pomolivši se na starčevom grobu,ponese dijete na Serafimov studenac, čvrsto vjerujući da će se Gospod radi starčevih molitavasmilovati na nju. Napivši djevojčicu vodom sa studenca i umivši joj noge, oni ponesoše vode sasobom u manastira namjerom da nad njom odsluže liturgiju sa vodo posvećenjem. No pri ulazu umanastir djevojčica se otrže iz dadiljinih ruku i otrča naprijed kao zdrava, i dobi potpunoiscjeljenje.

U 1856 godini jedinac sin viceguvernatova Kostromske guberije A. A. Borzko, osmogodišnjidečko, stade patiti od grčeva u stomaku. To se pretvori u strašnu bolest, sa užasnim napadajima,tako da se roditelji stadoše bojati za život svog jedinca. U to vrijeme rasoforna monahinjaKostromskog ženskog manastira C. D. Davidova pokloni majci bolesnog dječaka Opis života ipodviga Serafima Sarovskog. Ovaj Opis stadoše čitati dječakovi i otac i majka, diveći sedjelovanju blagodati Božje, koja se pojavila u prepodobnome. Jedne noći dečko vidi u snuSpasitelja, okruženog Anđelima, koji mu obeća iscjeljenje, ako on izvrši ono što mu budenaredio starac koji će doći k njemu. Potom mu se javi starac, koji mu reče da se zove Serafim, ireče mu: Ako hoćeš da ozdraviš, uzmi vode sa studenca, koji se nalazi u Sarovskoj šumi, i zovese Serafimov , na njome tri dana ujutro i uvečer umivaj glavu, grudi, ruke i noge, i pij od nje.

Ujutro dečko ispriča svoj san roditeljima; i oni bijahu u nedoumici kako da nabave tu vodu, itugovahu zbog toga. Sutradan ujutro dečko ispriča roditeljima drugi san; javi mu se okruženaAnđelima Majka Božja, i sa ljubavlju mu naređivaše da napravi ono što mu je naredio starac. -Tog baš dana vrati se sa puta gospođa Davidova, i roditelji je dječakovi zamoliše da im da malovode sa Serafimova studenca. Ona im odmah posla bocu te vode. I kada dečko postupi pouputama starčevim, on se stane postepeno oporavljati, i potpuno ozdravi.

Neke je prepodobni Serafim spašavao od razbojnika i lopova, na čudesan način javljajući se iprijeteći ovima. Tako, jednom je neka bogomoljka išla Muromskom šumom. Čuvši na jednommjestu zapomaganje i viku, ona izvadi ikonu od starca koju je sa sobom imala, pa prekriži njomesebe i mjesto odakle se čulo zapomaganje. Uskoro su nedaleko pronađena dva izmrcvarenačovjeka, koji ispričaše kako su ih razbojnici htjeli ubiti, ali su odjedanput pobjegli. Uhvaćenikasnije, ovi razbojnici kajući se za učinjeno, govoraše ovo: kada su se spremali da svojimžrtvama zadaju posljednji udarac, odjedanput istrča iz šume sijed, pogrbljen, u pokidanoj bijelojmantiji monah, koji prijeteći prstom viknu: Sad ću vam ja pokazati! a za njim trčaše gomilanaroda sa motikama. - Kada ovim razbojnicama pokazaše ikonicu prepodobnog serafima, uzetuod ove bogomoljke, oni izjaviše da je to taj monah.

Mladu seljanku napadoše neke strašne bolesti, koje bijahu praćene štucanjem, zijevanjem,pogoršanjem vida i bjesnilom. Ona je kidala sebe, vikala, pokazivala neprirodnu snagu i trgalahaljinu na sebi na komadiće. Njena stradanja trajala su osam godina. Godine 1858 ona sa trima

bogomoljkama - skitačicama krenu u Sarov i Divjejevo. Putem je ponekad osjećala nastupe, alije još mogla ići. Ukoliko se više približavala Sarovu, toliko su nastupi bili češći. A kada ugledaSarov, ona leže na put, i nipošto nije htjela dalje. Jedva su je sa najvećim naporom doveli uSarov. Poslije liturgije Carici Nebeskoj i za oca Serafima, ona se sa svojim suputnicima, uputi nanjegov studenac. No tu napad bijaše izuzetno strahovit; ona se kidala što me ti daviš! Ja sam jak,što me ti zavezuješ? Izaći ću, izaći ću! nekoliko puta ju je udarilo na zemlju na mrtvo; dva sataona bijaše slijepa i nijema. Na kraju ipak zli duh povika: Tri izađoše, jedan ostade. Poslijedvadeset i četiri sata u Sarovu ona se i pričesti svetim Tajnama i krenu u Divjejevo. Ali na polakilometra do manastira ona padne na zemlju. Nekoliko puta putem je nju okretalo kao točak. Savelikim naporom dovedoše bolesnicu do gostoprimnice predvečer. Cijelu noć ona provede unemiru, i pobjegla bi da je nisu držali. Ujutro, ne kazavši joj, povedoše ju u crkvu PreobraženjaGospodnja, gdje je pustinja oca Serafima, pretvorena u sveti oltar i čuva se sva njegova odjeća.Kada su je vukli u crkvu, neprirodna snaga protivljaše se snazi nekolicine ljudi. Zao duh derašese: izaći ću, izaći ću! Šutjet ću! sa rasprostrtim rukama i nogama, i sa nabreklim vratom istomakom odvukoše je do kamena Serafimovog. Položivši je na njega, oni je pokriše mantijom,metnuše na nju epitrahilj svetoga starca; bolesnica se stalno derala; a kada joj na ruke navukošerukavice oca Serafima, ona postade kao mrtva. Malo po malo, vrat, stomak i ostali dijelovi tijelastadoše se vraćati u normalno stanje; provevši sat i pol vremena u nesvijesti, bolesnica dođe ksebi potpuno, i moljaše se sa suzama, i blagodariše Gospoda i ugodnika Njegovog za svojeiscjeljenje. No pošto bijaše veoma izmorena, ona nije mogla govoriti mnogo; njene suputnice supričale o njoj, a ona je potvrđivala. Tvrdila je i to, da joj nije nikada bilo tako lako i ugodno kaosada. Nastojateljica obitelji blagoslovi je na put slikom oca Serafima i djelićem od njegovogkamena. Idućeg dana, stojeći na cijeloj liturgiji otputova u Moskvu.

Iscjeljenje muromskog trgovca Ivana Zasuhina, sina njegovog i kćeri opisano je u časopisuGraždanin za listopad 1884 godine. Muromski trgovac Ivan Ivanov Zasuhin 21 ožujka 1882godine doputova iz Urjupina kući svojoj u Murom teško bolestan. U Urjupinu se on razbolio odtrbušnog tifusa. Mjesni doktor u Urjupinu u nekoliko mu olakša bolest, ali mu savjetova da ide usvoje rodno mjesto, što on i učini. Putovanje vrlo umori bolesnika i on doputova u Murom vrloslab. Tu pozvaše doktora Stabrovskog. I no ga stade liječiti od trbušnog tifusa. Bolest popusti,temperatura spadne. Ne prođe puno dana i bolesnik se stane oporavljati. Ali se za vrijeme bolestikod njega pojavi otok za ušima, pa zatim na vrhu desne noge. Doktor kaže da je potrebno da seotok rasiječe, da bi izašla tekućina koja se tamo nakupila. Ali to ne ispadne dobro, jer tekućinanije izlazila, a otok je rastao sve više i više. Ni doktor, a ni drugi liječnik u ovoj bolesti mu nisumogli pomoći. Tada oni predložiše bolesniku da otputuje u Petrograd, smatrajući da će mu tamomoći pomoći pomoću operacije. Bolesnik otputova u Petrograd. Konzilij petrogradskihprofesora, Bogdanovskog i Multanovskog, smatraše da je operacija nemoguća, i oni muposavjetovaše da se vrati kući. Po povratku u Murom, u njegovoj bolesti nastade novi zaplet; ondobije zapaljenje plućne maramice i rastrojstvo stomaka. Bolesnik konačno oslabi. Pozvaše idruge doktore i oni ustanoviše da je bolesnikovo stanje bez izlazno, pa mu čak i dan smrtiodrediše. Poslije takve izjave doktora, bolesnik se stade pripremati za smrt. Pozvaše svećenika,kao duhovnog ljekara. On zateče bolesnika vrlo slabog, ali pri svijesti. Kao pravi kršćanin, on seiskreno ispovjedi i udostoji svete pričesti. Ne prođe mnogo dana, opet pozvaše svećenika.Svećenik dođe i opet zateče bolesnika pri svijesti, ali potpuno slabog. I pročita mu molitvu zadušu. No trećeg dana bolesniku bi bolje. Razlog bijaše u ovome: susjeda, ugledna gospođa,žaleći što joj umire tako dobar susjed, donese bolesnikovoj ženi vode, zahvaćene sa studenca ocaSerafima i zamoli je da bolesniku da te vode. Žena prinese mužu vodu, ali on već ne bijaše ustanju ni usta otvoriti; žena je jedva uspjela da mu sa kašikom ubaci nekoliko kapi, a ostalu vodu

ona mu izli na glavu. Od tog trenutka, bolesnik se potpuno umiri, tako da žena već pomisli daumire, i stade ga pažljivo promatrati. No bolesnik, na njezino čuđenje, zaspa tihim snom; ispavaše nekoliko sati. Probudivši se, bolesnik zatraži da nešto popije. Ovaj neočekivani zahtjevpotpuno zbuni ženu, te ona nije znala što da mu da, a da mu ne bi škodilo. Padne joj na pamet, damu da mlijeko i ona to učini. Ali se potom sjeti da mu je mlijeko zabranjeno, stoga stade strepitiod mogućih posljedica. Popivši mlijeko, bolesnik osjeti da mu je dobro. Stomak je počeo da radi,i nema onoga što se ranije dešavalo. Od tih trenutaka njemu bi bolje. Sutradan pregleda ljekarnjegove grudi i ustvrdi poboljšanje. No kuku mu je i dalje ostao bolestan, rane se nisu zatvarale.Tada bolesnik ne obazirući se na svoju krajnju iznemoglost od bolesti, izjavi da želi da samotputuje u Sarov i da se pokloni ovom ugodniku Božjem. Spremajući se za put, žena njegova uzesa sobom, za svaki slučaj, sve što je potrebno za sahranu. Povedoše i djecu, da bi bolesnik, uslučaju žalosnog ishoda, vidio svoju djecu u posljednjim trenutcima svoga života. Položajbolesnika bijaše vrlo težak: sjediti u kolima on nije mogao, pošto mu je bolesna noga bilasavijena, a truckanje kola pričinjavalo mu je nepodnošljive bolove. Pri svakom zadržavanjunjega su na rukama iznosili iz kola. U takvom bolesnom stanju, on stiže u Serafimsko -Divjejevski manastir. Tu je bolesnik imao namjeru da malo odahne od teškog putovanja i da tuprovede dvadeset i četiri sata. To je bilo na sam dan Duhova. Nastupi vrijeme sve noćnogabdijenja, a bolesnik odluči da bude na služenju, bez obzira na silne bolove. Žena i njegov sluge,prenesoše ga na nosilima iz gostoprimnice do crkve. Kada poslije bdijenja sav narod pristupi icjelivaše ikonu Svete Trojice, pođe sa velikim naporom i bolesnik na svojim štakama, uz pomoćžene i drugih, da se pokloni i da ga pomažu svetim jelejem. Kada cjeliva ikonu i dobijepomazanje, on nehotice baci pogled na ikonu Majke Božje u ikonastasu, koja je ranije bila ukeliji oca Serafima i pred kojom se on tako silno molio, i u tom trenutku osjeti kako mu nogačvrsto stade na pod i prestade mu bol. On ostavi svoje štake i bez njih, na čuđenje svih prisutnihode na svoje mjesto. Kada se služba završi, on ustade smjelo na noge i iziđe iz crkve, gdje su gasluge očekivale sa nosilima. No, pošto mu njihova pomoć nije bila potrebna, on im predade čak isvoje štake, pa bez ičije pomoći prođe put, oko četrdeset kilometara, do gostoprimnice. Sutradanon opet pješke ode u crkvu, gdje se i pričesti Svetim Tajnama. Tog istog dana on pohita u Sarov,i tamo na grobu oca Serafima se pomoli. Sutradan ujutro, poslije bogosluženja, on požuri nastudenac, čijom vodom on bi onako čudesno spašen od smrti. Studenac je od manastira udaljenoko dva kilometra. No bolesnik lako prijeđe taj put. Putem je razmišljao, da li da sa bolesnogmjesta izvuče drenažu ili ne. Mnogi ga savjetovahu da to ne čini; i on ih posluša. Kada dođe dostudenca, on se skinu gol, priđe pod sami studenac, i čim osjeti na sebi hladnu vodu njegovu -kroz njegovo tijelo prostruja kao neka prijatna vrelina i nova snaga. Izišavši, on vidi da jednedrenaže nema na otoku, a drugu onda izvuče sam. Idućeg dana, on se na sv. liturgije pričestiSvetim Kristovim Tajnama. Zatim postane potpuno zdrav.

U sina Zasuhina, mališana od osam godina, sva glava bijaše prekrivena krastama, i silno gaboljaše. Vodili su ga poznatome doktoru za kožne bolesti, Polotebnovu. Pregledavši mališana, onizjavi da se njegova bolest mora liječiti najmanje dvije godine. Zasuhin povede mališana uSarov. Na putu u Sarovsku pustinju, petoga jutra, na Svetu Trojicu, oni se zaustaviše da seodmore u Serafimsko - Divjejevskoj obitelji. Tu saznaše da treba da po zapovjedi blaženogastarca sa umnom molitvom prolaze po jarku, koji sestre iskopaše po njegovom uputstvu, pokome je, prema njegovim riječima, prošla sama Majka Božja. Zasuhin pođoše sa cijelomporodicom da ispune zapovijed svetoga starca. Bolesni mališan, po savjetu monahinje koja gavođaše, spuštao se na dno jarka, kidao travu i cvijeće, i stavljao ih cijelo vrijeme na svoju glavu.Došavši u Sarov, on se okupa u Serafimovom studencu. I kada se 15 lipnja vratiše doma, u gradMurom, glava se mališanova ne samo potpuno očistila, nego je i obrasla divnom gustom kosom.

- Treće čudo milosrđa Božjeg desilo se sa kćerkom Zasuhina, kojoj povrijeđeni prst bi iscijeljenjelejem iz svijeće nad grobom oca Serafima.

Mnogo i drugih čudesnih znamenja i iscjeljenja činjaše prepodobni otac naš Serafim poslijesvog blaženog prestanka života. Od dana njegove smrti neprestano se dešavaju iscjeljenja naonima koji mu prilaze sa molitvom i vjerom za njegovo posredovanje pred Gospodom. U godini1891 nad grobnicom prepodobnog Serafima bi podignuta kapela.

Uspomena na uzvišeni podvižnički život starca i vjera u moć njegovog molitvenogposredovanja, u toku vremena ne samo da nije oslabila, nego je sve više i više rasla i utvrđivalase kod svih slojeva pravoslavnog naroda. Potpuno dijeleći tu narodnu vjeru u svetost ocaSerafima , Sveti Sinod Ruske Crkve je već nekoliko puta priznao kao potrebu da se poduzmupotrebne mjere za pravoslavljenje ugodnika Božjeg. Godine 1895 preosvjećeni vladikaTamborski podnio je Svetom Sinodu izvještaj sa materijalom naročite komisije koja je ispitaladvadeset i četiri slučaja čudesnih znamenja i iscjeljenja, učinjenih molitvama starca Serafima.Poslije toga vladika Tamborski podnio je Svetom Sinodu, početkom i krajem 1897 godine, dvijezbirke kopija pismenih izjava raznih lica o čudesnim iscjeljenima, koja su se zbila na molitve ocaSerafima. Na kraju 1902 godine 19 srpnja, na rođendan starca Serafima, Njegovo Veličanstvocar Nikolaj Aleksandrović , imajući u vidu molitvene podvige ugodnika Božjeg, i sve narodnousrđe prema uspomeni njegovoj, izrazi želju da se privede kraju Svetim Sinodom već započetastvar, o proslavljenju bogougodnog podvižnika. U početku 1903 godine Sveti Sinod, potpunouvjeren u istinitost i točnost čudesa, koja su se zbivale na molitvu oca Serafima, donese odlukuda ga prizna u liku Svetih, blagodaću Božjom proslavljenih, a svečane ostatke njegove - svetimmoštima. Za svete mošte bi napravljen o trošku cara i carice kivot od srebra i pozlaćen. Svečanoproslavljanje novo javljenog ugodnika Božjeg bi izvršeno 19 srpnja 1903 godine u prisutnosticara, carice i drugih članova carske obitelji, i mnogo tisuća ljudi. Tom prilikom se dogodišemnogobrojna iscjeljenja na molitveno posredovanje prepodobnog Serafima Sarovskogčudotvorca. Molitvama njegovim neka Gospod Bog sačuva i nas od svake bijede i nevolje! ABogu, divnome u Svetima Njegovim, neka je scaka čast, slava i poklonjenje - uvijek, sada izauvijek, i kroza sve vjekove, amen.

NAPOMENE:

1. Sarofska pustinja nalazi se u Tamborskoj guberiji, srez Temnikovski, udaljena od gradaTemnikova 40 kilometara, na ušću rijeke Sarovke u rijeku Satis. Ovo mjesto bilo je još ranijepoznato podvizima vrlinskih podvižnika; najprije inioka Teodosija, i zatim Gerasima. Oni suimali blagodatna viđenja i pretkazali su budući značaj ove pustinje. Sarovska se pustinja odavnoslavila strogim držanjem monaških ustanova i podvižničkim životom svojih pustinjaka. U njoj senalazi sedam hramova; znamenita riznica, puna prekrasnih i izvanrednih bogoslužbenihprinadležnosti.

2. Jevrejska riječ Serafim znači - plamen, gorenje. Ustvari, ovo je ime anđelsko, kojim senazivaju svijetli duhovi nebeski, koji pripadaju jednome od najbližih Bogu činova Nebeskeljestvice i zauzimaju pred prestolom Svevišnjega prvo mjesto u prvom liku.

3. To je bilo u prosincu 1787. godine.

4. Dogmatik prvoga glasa

5. Uskrsni antifon prvoga glasa, na jutrenju.

6. Irmos treće pjesme Kanona voskresnog, trećeg glasa.

7. Irmos treće pjesme Kanona voskresnog, osmog glasa.

8. Trava snić rasprostranjena je u Rusiji; pušta mnogo korijenja u zemlju; narod jeupotrjebljava kao lijek za neke bolesti; mlado lišće se ponekad upotrebljava kao povrće u čorbi.

9. Mark je dolazio kod starca dvaput mjesečno, a Aleksandar jedanput. S njima je prepodobniSerafim rado razgovarao o dušespasonosnim predmetima.

10. Blagoslovljujući prepodobnog Serafima, Isaija primjeti u nedoumici: Pa kako mogu ja sapet kilometara daljine paziti da tamo ne prilaze žene? ali, Serafim odgovori na to sa vjerom iubjeđenjem: vi samo blagoslovite, pa niti jedna od njih neće doći na moju goru.

11. Umnom molitvom se kod podvižnika naziva sozercajna bogomislena molitva, kada sepodvižnik u bezmolviju svom dušom pogružava u nju.

12. Staraštvo predstavlja jedan od najuzvišenijih podviga monaštva, za koji su sposobni samomalobrojni izabranici. To je duhovno rukovodstvo i liječenje od strane starca sviju monahadolaznika, kojima je potrebna duhovna utjeha i savjet. Dobrovoljni učenici, dolazeći k starcu,otvaraju pred njim svu svoju dušu i predaju mu se na potpuno poslušanje, a starac uzima na sebepreteški podvig ljubavi kršćanske i veliku odgovornost pred Bogom za njihove duše.

13. Stihira na Gospodi vovzvah na večernju utornika Strasne sedmice.

14. Stranik je skitnica vjerska, koja iz nekih razloga vjerskih stalno putuje od jednog svetogmjesta do drugog, od jedne svetinje do druge.

15. Tu zabilješku je štampao pisac Segrije Nil u Moskovskim Vjedomostima od 1903. godine.

16. Tako je sveti Serafim nazivao sestre Serafimo - Divjejevskog manastira.