1

SIGURNOSNA DEONTOLOGIJA

Deontologija je nauka o dunostima, o onome to treba initi.

Kao sinonimi rijei deontologija koriste se izrazi deontoloka etika ili pragmatska

etika.

Sigurnosna deontologija je nauka koja analizira etiku dimenziju sigurnosnog

angairanja.

Unutar sigurnosnih studija postoji svojevrsni sukob izmeu tradicionalista i

modernista.

Radi se o debati izmeu predstavnika tradicionalnih sigurnosnih studija, koji svoje stavove

baziraju na postulatima realistike teorije, i predstavnika kritikih sigurnosnih studija, koji

svoje stavove baziraju na kritikoj teoriji.

Tradicionalisti zastupaju teleoloko shvatanje kada je u pitanju odnos etike i

sigurnosti

Modernisti, sa druge strane, polaze od deontolokog shvatanja

U novije vrijeme unutar kritikih sigurnosnih studija dolazi do poveanja interesa za

sigurnosnu etiku. Kako neki autori navode, u bazi ovog interesa nalazi se otklon od

dekonstruktivizma u kritici dominantnog pravca sigurnosnih studija ka ideji progresa i

njegovom mjestu u kontekstu sigurnosnih studija. Iako je interesiranje za etiku u sigurnosti

pohvalno, do sada je bilo veoma malo kritikog osvrta na etika pitanja u sigurnosti. Mi ovdje

nastojimo dovesti u vezu kritike sigurnosne studije sa etikom i politikom filozofijom,

uvodei odreene distinkcije iz teorije vrijednosti i pokazujui kako iste mogu biti

operacionalizirane u kontekstu konceptualizacija sigurnosti. Posebno, istiemo da se

normativno orijentirani konstruktivisti i kritika literatura preteno fokusiraju na praksu

sigurnosti, i da je njihov stav prevashodno deontoloki po pitanju vrijednosti, a opet postoji

potreba da unutar svojih razmatranja usvoje i teleoloko svatanje u analiziranju sigurnosti.

Poet emo uspostavljanjem nekoliko jednostavnih teoretskih distinkcija da bismo pokazali

kako pristajanje u odreeni stav moe imati utjecaja na kreiranje koncepta sigurnosti. Drugo,

istrait emo kako sekuritizacijske studije odreuju poeljna stanja unutar sigurnosne prakse

2

pristup koji favorizira deontoloki pristup a zanemaruje teleoloki. Ako poblie promotrimo

sekuritizacijsku teoriju i karakter sigurnosne politike koja se ovdje spominje, koncept

sigurnosti je definiran kao stanje stvari i da se upravo ovo koristi za opravdavanje prakse

sigurnosti. Dodatno, deontoloka kritika poeljne sigurnosne prakse se oslanja na

kontroverzne i metafizike i osporive tvrdnje, tako da bi kritike sigurnosne studije trebale

razmatrati i teleoloke pristupe vrijednostima.

Razlika izmeu deontolokih i teleolokih pristupa vrijednosti je poznata filozofima koji se

bave pitanjima politike i morala, meutim, rijetko je eksplicitno navedena u kontekstu

sigurnosnih studija. Distinkcija je, primarno, nalazi, u onome ta je odreeno kao nosilac

vrijednosti, da li je to sama poduzeta aktivnost ili stanje stvari. Ova jednostavna razlika ima

veliku vanost kada je u pitanju uspostavljanje reda procesom normiranja i tada je vano da li

donosioci odluka koriste deontoloko ili teleoloko shvatanje vrijednosti.

Teleoloke koncepcije sigurnosti polaze od pretpostavke da CILJ OPRAVDAVA

SREDSTVO

Teoretski okvir Realizam i pozitivizam

Teleoloki pristup dri da je korist ili beskorisnost sadrana primarno u stanju svijeta. Prema

tome, s aspekta teleologije, poeljne su one aktivnosti koje e donijeti vie sree, vie ivota

spasiti, vie znanja ili ljepote. Prema ovom shvatanju sam rezultat odreuje vrijednost

poduzete aktivnosti. Paradigma koja je u bazi teleolokih pristupa jeste Benthamov

hedonistiki utilitarizam. Specifino, ovi pristupi vie panje poklanjaju posljedicama koje su

rezultat odreenog djelovanja, a gotovo zanemaruju namjeru sa kojom je odnosna radnja

poduzeta.

Deontoloke koncepcije sigurnosti polaze od pretpostavke da CILJ NE

OPRAVDAVA SREDSTVO

Teoretski okvir kritike sigurnosne studije

Deontoloki pristup dri je korist ili beskorisnost sadrana u akciji ili propustu moralnog

agenta. Tako da bi, s aspekta deontologije, ubijanje nevinih, deriviranje prava govora,

nemilosrdno djelovanje ili nemoralno ponaanje bile aktivnosti bez bilo kakve vrijednosti u

sebi, a da karakter odreenog djelovanja ili propusta ono na osnovu ega se odreuje

vrijednost i korisnost. Korijeni ovog pristupa proizlaze is tradicije Kantovog miljenja, koja

3

nastoji da uspostavi okvir dunosti djelovanja moralnog agenta u razliitim situacijama.

Tipino, deontoloke teorije ispravnog djelovanja poklanjaju posebnu panju namjeri sa

kojom je odreena aktivnost poduzeta, a manje posljedicama tih radnji, smatrajui da stvari

dobivaju vrijednost u odnosu na autonomnu volju agenta.

Druga teoretska distinkcija unutar teorije vrijednosti je ona izmeu apsolutistikog i

partikularistikog razumijevanja ispravne aktivnosti. Apsolutna teorija vrijednosti kree od

pretpostavke da specifina akcija ili karakteristike stanja svijeta uvijek moraju imati istu

vrijednost, bez obzira na kontekst u kojem se javljaju. Tipino, ovakve apsolutistike teorije

raspravu o tome kako treba djelovati svode na dvije kategorije dopustive i nedopustive

radnje. Teorije konteksta, sa druge strane, pretpostavljaju da vrijednost specifine akcije ili

karakteristike stanja svijeta ovisi od konteksta unutar kojeg se poduzima ili pojavljuje.

Ovakve partikularistike teorije imaju skalu dobrog i loeg na osnovu koje se moe odreena

radnja vrjednovati. Dugotrajna tradicija deontoloke misli, posebno Kantova misao, sugerira

da su mnoge radnje ili dopustive ili nedopustive, bez obzira na kontekst u kojem su poduzete

ili posljedicu koju izazivaju. U ovom smislu ovakve teorije su vie apsolutistike nego

partikularistike. Teorije prava, posebno novija literatura ljudskih prava, su primjer

apsolutistike deontologije.

Teleoloke teorije vrijednosti, jer na vrijednost gledaju kao na derivat kontingenta

karakteristika stanja svijeta, gotovo nikad nisu apsolutistike. Tipina teleoloka teorija, kao

to je preferentni utilitarizam, je visoko kontekstualna tako da razmatra svaku akciju

ponaosob.

TEORIJA VRIJEDNOSTI I KONCEPCIJE SIGURNOSTI

Uobiajena je za naunike kritikih sigurnosnih studija pretpostavka da su razliiti koncepti

sigurnosti derivirani iz razliitih politikih filozofija. Na osnovu ovoga da se zakljuiti da

tradicionalna shvatanja o sigurnosti svoje korijene vuku iz prosvjetiteljske politike filozofije,

da je koncept ljudske sigurnosti baziran na politikoj filozofiji ljudskih prava i velkog

pristupa unutar frankfurtske kole. Predstavnici kopenhagenske kole tvrde da se njihovi

radovi temelje na Habermasovoj politikoj filozofiji to se moe vidjeti u njihovoj ideji

desekuritizacije, dok njihovi kritiari smatraju da je sekuritizacijska teorija blia teoriji

odluivanja Karla mita. Gore pomenute teorije uspostavljaju vie ili manje determiniran stav

o tome ta je dobro, dok sa druge strane daju kompleksan set procjena i stavova u odnosu na

osnove postojanja politike obaveze; o kljunim vrijednostima politike zajednice; o ulozi

4

razuma i dijaloga u poeljnoj politikoj akciji. Distinkcija izmeu deontolokih i teleolokih

pristupa razumijevanju vrijednosti ima izraenu slinost podjeli, unutar naune zajednice, po

pitanju znaenja pojma sigurnosti. Kao i u sluaju vrijednosti - teoretske distinkcije izmeu

fokusiranja na karakter djelovanja ili stanje stvari - naunici unutar kritikih sigurnosnih

studija se fokusiraju na sigurnost kao praksu ili samo kao na stanje stvari. Naunici, esto piu

kao da se rije sigurnost odnosi samo na jedan koncept, iako poneka priznaju osporivost kao

mogunost meu suprotstavljenim konceptima debata oko znaenja sigurnosti je

univerzalno prihvaena kao debata oko jednog, u osnovi, osporivog koncepta. Meutim, kada

razmotrimo naine na koje koristimo rije sigurnost u svakodnevnom ivotu, sama ideja

osporivosti je upitna. Razmotrite frazu Osiguravati nekoga ne znai da je neko stvarno

siguran. U navedenom sluaju koristimo dva koncepta - prvi, koji je konstituiran radnjama

koje se poduzimaju i drugi, koji je odreen stanjem koje elimo da ostvarimo. Odnosna

distinkcija je suptilna, ali se odreeno razumijevanje moe izvui iz razliitih sintaksi rijei

sigurno iz koje je imenica sigurnost derivirana. U prvom sluaju rije osiguravati je

glagol i to kao A e osigurati B i podrazumijeva radnju ili proces koji poduzima A. U

drugom sluaju, rije siguran je pridjev B je siguran i koristi se za opis odreene

karakteristike stanja u kojem se B nalazi. Ove razliite upotrebe rijei sigurno ukazuju na

dva veoma razliita koncepta sigurnosti. Ako rije siguran promatramo kao glagol na pamet

nam padaju: video kamere, alarmi, zatitari, policijski sat, te niz privatnih i dravnih

sigurnosnih agencija. Razmiljanje o ovim akterima i objektima motivira definiranje

sigurnosti na nain kako su to ljudi i institucije tradicionalno radili u ime sigurnosti prakse

sigurnosti. Ove prakse, kao to je koritenje vojne sile i hitnih mjera, postale su dominantan

marker u definiranju sigurnosti. Naunici koji usvajaju poststrukturalistiku perspektivu

smatraju da su ove prakse uspostavljenje primjenom specifine logike, to odreuje nain na

koji pristupamo stvarima etiketiranim kao sigurnost. Zaista neki naunici tvrde da je sigurnost

postala indikator specifine problematike, specifino polje prakse, i ovi naunici svoju panju

usmjeravaju na ispitivanje specifinih politika sigurnosti. Obzirom da se oni, u nastojanju

definiranja sigurnosti, fokusiraju na karakteristike djelovanja, njihov pristup moemo oznaiti

kao deontoloki. Sa druge strane, fokusiranjem na sigurnost kao pridjev, na pamet nam

padaju: sloboda od fizikog nasilja, osjeaj bezbjednosti, stabilan ivot, dostupnost hrane i

doma. Ovakvo shvaena sigurnost stvara sliku postojanja osloboenog od brige, gdje postoji

garancija kako za pojedince tako i za organizacije, da mogunosti koje imaju danas nee biti

izgubljene sutra. Ovakvo razmiljanje o sigurnosti usmjerava definiranje sigurnost tako to

osvjetljava karakteristike stanja stvari i karakteristike stanja postojanja nekog entiteta i

5

ovakav pristup nazivamo teleoloki. U ovu grupu shvatanja uvrtavamo razne pristupe

nacionalnoj sigurnosti, ljudskoj sigurnosti, regionalnoj sigurnosti itd. Vano je napomenuti da

ne postoji neki jedinstven pristup u shvatanju ta znai za svaki pojedinani entitet biti

siguran, tako da teleoloke koncepcije ne postavljaju zahtjev ope definicije sigurnosti, ve se

referiraju na sigurnost pojedinih entiteta ili uloga. Tako da moemo govoriti o sigurnosti

pojedinca, zatvorenika, drave, zajednice, ponekad ak i sigurnosti referenta iz vie

perspektive: A je siguran kao zatvorenik ali je nesiguran kao ljudsko bie. Koncept

sigurnosti kao stanje postojanja treba samo razmatrati karakteristike stanja stvari da bi u neku

ruku bio teleoloki. Unutar kritikih sigurnosnih studija kritika i dekonstrukcija su potpuno

usmjerene na praktinu stranu sigurnosti. Veina kritikih radova je usmjerena na

dekonstrukciju tradicionalnih (teleolokih) koncepcija sigurnosti i analiziranje ta sigurnost

postie u ravni politike.

Iako striktno ne odbacuju mogunost postojanja smislenog koncepta sigurnosti kao stanje

postojanja, tvrdnja koja originira iz strukturalistike interpretacije jezika da politiki i jeziki

faktori predodreuju znaenje sigurnosti kao stanja postojanja. Na primjer, ako sigurnosna

praksa involvira dravu, svaki teleoloki koncept sigurnosti koji je uspostavljen sa ovim

diskursom e biti koncept dravne sigurnosti. Tako da, umjesto da prepoznaju sigurnost kao

pojavu koja se odnosi na nekoliko odvojenih koncepata, mnogi naunici smatraju da ovaj

pojam jedino ima vanosti u odnosu na odreene oblike politike i jezike praske.

Najpoznatiji zastupnici ovog pogleda na sigurnost su predstavnici kopenhagenske kole. Ovi

naunici smatraju da znaenje koncepta sigurnosti lei u njegovoj upotrebi, a ne u onome to

ljudi svjesno misle da koncept znai. Tako da je njihova konceptualizacija sigurnosti

eksplicitno opisivanje karakteristika sigurnosne prakse. Buzan i drugi tvrde na osnovu

tekstualne analize da se sigurnosna pitanja razlikuju od drugih politikih pitanja jer su

odreene kao egzistencijalne prijetnje referentnom objektu od strane aktera koji vri

sekuritizaciju, i na taj nain otvara prostor za primjenu hitnih mjera izvan zakonskih okvira

koji bi inae bili obavezni. Hitne mjere, ukljuujui prioritizaciju odreenog problema i

suspenziju normalnih moralnih i politikih normi, su neodvojivo povezane sa sigurnou jer je

upravo to to sigurnost odvaja od ostalih oblika politike. Vano za nau diskusiju jeste tvrdnja

kopenhagenske kole da upravo ove politike prakse same daju znaenje kategoriji sigurnosti

u meunarodnoj politici. Ekskluzivno fokusiranje na sigurnosne prakse dozvoljava ovim

naunicima da istrae karakter sigurnosne prakse i teoretiziraju o utjecaju ovih praksi na

meunarodnu politiku, bez potrebe da razrijee dilemu oko ispravne interpretacije sigurnosti

6

kao stanja postojanja. Ovdje se takoer pojavljuju i mnogi plodni iskoraci u prouavanju zato

odreeni oblici politikih problema se jednostavnije podvrgavaju sekuratizaciji od drugih.

Iako je ovdje oit benefit od ovog pristupa, isti stvara odreene probleme za one naunike koji

su zainteresirani za normativno ispitivanje. Suspenzija normalnih pravila politike,

prioritizacija odreenih pitanja iznad svih ostalih i koritenje vanrednih ovlasti i procedura su

veoma opasne aktivnosti koje se poduzimaju jer to isto podrazumijeva potrebu za

opravdavanjem i kritikom, jer najvei broj individua i grupa koje ive u nesigurnosti ne

posjeduju potreban nivo politike ili retorike legitimnosti da bi mogli iznijeti odreene

tvrdnje u oblasti sigurnosti i kao takve ih nametnuti publici. Odreeni autori smatraju da

kopenhagenska kola rizikuje mogunost da postane talac tvrdnji monih politikih aktera jer

joj nedostaje okvir na osnovu kojeg bi se preispitala validnost odnosnih politikih aktera.

Doprinos raspravi

Mi svakako moemo postaviti odreena pitanja koja idu u prilog deontolokoj

orijentaciji sigurnosti kao nauke ali i prakse

Kako moemo propagirati slobode liberalne demokratije istovremeno uvodei

zabranu imigracije?

Moe li se voditi rat u cilju zatite ljudskih prava, zanemarujui pravo na samo

opredjeljenje?

Ako prihvatimo teleoloki pristup u sigurnosti onda bismo vrlo jednostavno odgovoriti

na ova pitanja.

Meutim, deontologija ne postavlja ovakva pitanja. Sigurnosnu deontologiju zanima

moralna strana poduzete radnje.

Dakle, pitanje koje mi postavljamo je slijedee:

Da li je mogue moralno opravdati samu poduzetu radnju?

7

Okvir za raspravu

Sigurnost, ako bismo je promatrali sa svih aspekata, bi imala previe irok teorijski i praktino

neupotrebljiv okvir. Mi smo se odluili da analiziramo samo one ideje i procese ije je

negativno djelovanje mogue faktografski utvrditi. Historijski promatrano, patrijarhat,

prozelitistike religije, potroaka demokracija su gradivni elementi specifine suvremene

sociologije ovjeanstva, to je rezultiralo svijetom koji ne odgovara veini njegovih

stanovnika. Uskoro nee odgovarati ni privilegiranoj manjini. Takoer, su i druge snane

ideje odigrale vanu ulogu u ovom razvoju, posebno nauni i tehnoloki razvoj (Blainey, G.

2004). Navedeno treba promatrati izmeu primordijalne potrage za sigurnou i teorijskih

okvira realizma. Zajedno su, navedeni elementi i ideje, kreirali lou sadanjost i budunost

punu opasnosti. Siromatvo, opresija, rat, preuranjena smrtnost, bolesti svakodnevna su

realnost u cijelom svijetu i ovjeanstvu. Dok god smo, svi mi, zarobljenici retrogradnih ideja

koje produciraju i odravaju planetarnu nesigurnost neemo biti u stanju da ostvarimo svoj

puni potencijal.

Ovdje emo uvesti est tema koje emo raspravljati u nastavku:

- Svijet koji nije funkcionalan;

- Skup retrogradnih ideja koje dominiraju politikom, ekonomijom i ovjeanstvom;

- Zanemarivanje pokazatelja nadolazee krize od strane svjetskih monika;

- Skup izazova koji su rezultat sudara tradicionalnih predstava i savremenih uvjeta

nastalih zagaenjem ivotne sredine i porastom svjetske populacije;

- Uloga realistike paradigme u donoenju odluka i zakona;

- Potreba rekonceptualizacije sigurnosti u svijetlu kritike perspektive i emancipacijske

orijentacije.

Poet emo sa injenicama koje otkrivaju morbidne indikatore u cijelom ovjeanstvu.

Promatramo dva podruja gdje se oni javljaju. Prvo koje J. K. Galbraith (1992) naziva

kultura zadovoljstva, konkretno mislei na dio bogatog svijeta potroake demokracije.

Drugo, jeste godinji izvjetaj UNDP a, gdje su identificirani glavni problemi koji optereuju

veinu svjetske populacije: siromatvo, veliki jaz izmeu bogatih i siromanih (openito i

unutar drava), nedostatak hrane, sanitarnih usluga, pitke vode, zdravstvene brige i

8

obrazovanja (openito i unutar drava) (1998). Da ne bude zabune koristimo izvjetaj iz 1998.

godine, jer su ovdje prvi put identificirani naznaeni problemi. Carolina Thomas (1999: 244)

navodi da je, prema procjenama krajem 20. stoljea, bilo potrebno 9 milijardi dolara za

zadovoljenje potreba za pitkom vodom i sanitacijom, 13 milijardi za osnovne ivotne

namjernice i zdravstvene potreptine (lijekovi za bolesti koje nisu smrtne ve 60 godina u

razvijenim bogatim dravama). Lista ide i dalje, no za nae potrebe navedeni podaci su

sasvim dovoljni. Thomas- ova dalje navodi da je u istom periodu: za sladoled u Europi

potroeno 11 milijardi dolara, u SAD 8 milijardi na kozmetike proizvode, dok su globalna

izdvajanja za nabavku i razvoj oruja bila 780 milijardi dolara. Iz ovog se da zakljuiti da

jedni ive ivot iz snova a drugi su oajni. Ono to bi trebalo biti svakomu dokaz da

suvremeni svjetski poredak ne funkcionira i da je meunarodno drutvo bolesno jeste stanje

u kojem se nalaze djeca irom svijeta. Podaci, koje moemo nai u izvjetajima Human

Rights Watch, govore da svako tree dijete, promatrano globalno, je pothranjeno; da oko 100

miliona djece ivi ili radi na ulici; da se djeca koriste kao vojnici u vie od 20 drava; da je

prisutnost djeje prostitucije identificirana u svim dravama, u nekim manje ali prisutna; da

oko 30 hiljada djece umire svaki dan od posljedica izljeivih bolesti; da je zlostavljanje djece

globalna pojava; da su djeje i maloljetnike bande u porastu itd.

Posebno izjave nekih ljudi, gdje izraavaju al za djecom svijeta, doprinose ustolienju

termina morbidni indikatori. Kao prvo, djeca koja su beskunici i gladna nisu djeca svijeta,

ve djeca siromanih. Drugo, nisu takva zato to je to njihova sudbina ve su napravljena kao

takva. Ovo je samo jedan od pokazatelja da trenutni svjetski poredak ne funkcionira. Kao

posebne argumente moemo koristiti ono to Fond za zatitu divljai naziva klimatski kaos

(Harri, J. 2005), globalni nestanak ribe, izumiranje vrsta itd., dodatno se kao argument mogu

uvesti: rodne razlike, optereenost dugom nerazvijenih drava, stalni rast svjetske populacije,

povean pritisak na resurse i drutva i sl. Istraivanje John Vidal a (2003) pokazuje da je

940 miliona ljudi ivjelo u ne uvjetnim prilikama. Takoer, predvia, da e, ako se nastavi

sadanji trend rasta populacije, svaka trea osoba ivjeti u ovakvim prilikama.

Susan Buck-Morris smatra da ako itko misli da ovakva dinamika nema potencijala da

izazove bijes i previranje na irokoj skali, ivi u svijetu snova (2000). Naravno, mi

pristajemo uz ovo miljenje, jer ne bi bilo prvi put da netko pokua uzeti neto da bi preivio,

pa makar krenuo u rat za to.

9

Pored novih trendova prijetnji koje su rezultat porasta broja ljudi i poveanja oekivanja, ne

smijemo zaboraviti i tradicionalne meudravne i unutardravne konflikte. Prieljkivani svijet

bez granica, koji je globalizacija najavila, nije eliminirao osnovne sukobe oko posjedovanja

zemlje/teritorije. Eklatantan primjer za ovo su sukobi Izraela i Palestinaca i Indije i Pakistana

oko Kamira. Granice jo uvijek znae sve, liniju izmeu ivota i smrti, slobode i ropstva.

Iako su vei ratovi u opadanju od 1945. godine (Vayrynen, R. 2006), sve je prisutnija

mogunost ratova za resurse, a dinamika sigurnosne dileme otvara mogunost novog

Hladnog rata izmeu SAD i Kine (Abazovi, M. 2012: 54).

Stanje postaje jo kompliciranije kad se u jednadbu uvede i novi interesni sukob kodnog

imena Rat protiv terorizma. Broj smrtno stradalih u ratu protiv terorizma je znatno porastao,

na suprotnoj strani raste broj rtava teroristikih napada. U procjeni koja je objavljena u

asopisu Times (2003: 25) navodi se da je u ratovima irom svijeta, u periodu 1998 2003,

poginulo 310 hiljada ljudi (ovdje nije uraunat broj poginulih u ratu u Kongu 3 miliona, a

prema naoj procjeni vjerojatno je i mnogo vie). Iako su svjetski lideri i poslije Prvog i

Drugog svjetskog rata govorili nikada vie, rat i genocid se nastavlja (Power, S. 2003). Ako

bismo proirili vremenski okvir zabiljeili bismo mnogo vie rtava kao posljedice ratnih

dogaanja.

Prije negoli se unaprijedi sigurnost istina o svijetu mora izai na vidjelo. Meutim, veina

medija, u svim dravama, poklanja malo panje vijestima iz svijeta (Pilger, J. 2004), tako da

se zainteresirana publika mora oslanjati na slubene statistike ija je osnovna namjena

promoviranje drave (Oxford Research Group, 2005). Mnogo preciznije i tanije podatke i

informacije je mogue nai u izvjetajima nevladinih organizacija koje su, na neki nain,

involvirane u politiku (Pilger, J. 2005), kao to su Greenpeace, Amnesty International, Index

on Censorship i dr.. Napominjemo da mi ne mislimo da je svaki podatak, dostupan od strane

nevladinog sektora, taan i nepristran, samo tvrdimo da je slika svijeta koju pokazuje ovaj

sektor vana, autentina, potrebna i manje rafinirana od one koju daju vlade drava (Ransom,

D. 2005: 2-5). Poznato je da statistika sama za sebe nita ne govori, ljudi se tek ponu

obazirati na odnosnu ako je uz nju postavljeno lice neke osobe, naroito ako je u pitanju

zemljak. Primjera radi mi u Sarajevu i irom BiH smo osjeali bol zbog smrti Denisa

Mrnjavca tragedija koja u svojoj pozadini ima osobu sa linom historijom, dok nas velika

veina nije ni detektirala vijest o 300 hiljada poginulih usred razornog djelovanja cunamija u

Junoj Aziji. Mogua je obrnuta perspektiva. Na primjer tokom rata u BiH izvjetavanje CNN

a je u pravilu poinjalo sa vijestima iz Bosne i Hercegovine. Meutim, kada se desila

10

nesrea trajekta u vodama Indonezije gdje je poginulo oko 170 ljudi, to je na CNN u bila

prva vijest. O ulozi statistike najbolja saznanja je imao Sovjetski voa Staljin koji je izrekao

poznatu reenicu Jedna smrt je tragedija, dok je milion samo statistika (Montefiore, S.S.

2003). Staljin je oito znao da je anonimna tragedija oksimoron. Upravo radi iznad navedenog

potrebne su nevladine organizacije koje pretvaraju statistiku u stvarne ljude. Ne smijemo

zaboraviti da su mnogi ljudi, koji ive u bogatom svijetu, veoma osjetljivi prema onima u

nevolji, posebno u vrijeme kriza. Daju se donacije, organiziraju se humanitarni koncerti i dr.,

ali kada se nesrea zaboravi opet smo na istom svjetski poredak koji ne funkcionira. Da bi

svijet funkcionirao potrebno je razviti ono to Richard Sennett naziva etika autonomnosti

(2003: 101-26), tj. kada se na razvoj onih u nevolji, tako da se mogu samostalno odravati,

gleda kao na krajnji cilj a ne kao sredstvo zadovoljenja ega onih koji su u mogunosti da u

odreenom trenutku prue pomo. Sa sigurnou moemo rei da su morbidni indikatori

svugdje oko nas, ali ih iz nekog razloga utjecajni pojedinci i mediji odbijaju etiketirati na

pravi nain. U ovu grupu spadaju: asopis The Economist; zagovaratelj globalizacije Thomas

L. Friedman, optimistini ekolog Brojn Lomberg i Julijan Simon koja vidi samo pozitivno u

rastu svjetske populacije (Ne, K. 2006: 11). Navedeni zastupaju hipi stav: Nije sve

savreno, ali e se sve samo rijeiti i vremena u kojima ivimo su najbolja od svih. Upravo je

suprotno, indikatori krize su svugdje oko nas, a oni koji mogu neto da urade su u stanju

poricanja. Ovakav mentalni sklop odgovara onomu to sociolog Stanley Cohen (Sennett, R.

2003: 147) naziva vidjeti a ne vidjeti. Prihvaanje da je sve dobro u ovoj najboljoj verziji

svijeta jednako je ponaanju blesavo optimistinog, mentora Volterovog Candida, doktora

Panglosa i ini se da e se jo dugo vremena zadrati. Historija biljei ovakve moduse

ponaanja kada su zanemarene krucijalne informacije o predstojeoj krizi samo zato da se

ne bi remetio unutarnji mir pojedinaca koji su mogli da uine kljuni korak u izbjegavanu

krize. Posebno treba izdvojiti ponaanje premijera UK Stanley Baldwina kada je odluio da

zanemari informacije koje su ukazivale da se nacistika Njemaka priprema za rat (Jarvis, R.

1995: 119-202). Navedeni primjer je veoma vaan jer je posredni Baldwin ov nasljednik

Tony Blaire uradio istu stvar 2003. godine kada je zanemario informacije koje su potvrivale

da u Iraku nema oruja za masovno unitenje i podrao napad na Irak (Avijucki, V. 2009: 15).

Moramo zakljuiti da sigurnost planete i globalnog drutva nije u pravim rukama. Ako

primijenimo Cohen-ov princip vidjeti a ne vidjeti i na politiku elitu jedine svjetske super

sile SAD, oigledno je da odnosna u stanju poricanja i jedino zainteresirana za iznalaenje to

boljih naina dobivanja izbora (Russell, B. 2004). Russell je isto izjavio i 2011. godine

11

analizirajui i ponaanje demokrata u SAD (Washington Post, 2011). Ovakve obrasce

ponaanja prema Ne u moemo primijetiti u svim demokratskim dravama (2006). Ovo je

samo jedna od injenica koje pokazuju da demokracija nije garant sree ljudi, suprotno, moe

biti oma oko vrata, ako institucije koje ju provode nisu pod kontrolom.

Iz naeg meusobnog razgovora (kandidata i mentora) doli smo do zakljuka da je

demokracija samo okvir bez emocija i da njen sadraj odreuju nosioci operacionaliziranih

ideologija. Odnosno, demokracija je strogo provoenje zakona donesenih demokratskim

putem. Zakon je uprosjeena drutvena norma, i objektivno, nema ni boje ni mirisa (Doima

se izlinim govoriti o tzv. duhu zakona, jer to u pravilu moe voditi u subjektivizam, a

subjektivizam nuno vodi u voluntarizam. im se uspostavi voluntaristiko ponaanje,

uspostavljena je i opasnost da demokracija tiho ali sigurno klizne u anarhiju.).

Pitamo se ta e historiari i drugi drutvenjaci budunosti misliti o nama imajui na umu

razinu eksploatiranja neobnovljivih resursa, sve vei pritisak na obnovljive, kontinuirani

neuspjeh drava u eliminiranju sigurnosnih rizika, globalni konzumerizam, sve vie djece,

educiranje savrenih kapitalista, zadovoljstva Statusom Quo? Da li e misliti da smo bili

vizionari? Objasniti kako je globalno drutvo dolo u poziciju u kojoj jeste, zahtijevalo bi

znaajno vie prostora nego li je to mogue u ovom radu. Bilo kakva smislena analiza ovog

kompleksa, sa historijskim osvrtom i utvrivanjem kontinuiteta projekcija iz prolosti i

pojaavanja njihovog djelovanja razvojem tehnologije, iziskivala bi znatno opirniji pregled

literature i fokusiranje na veliki broj drutvenih fenomena. Sa druge strane ako uzmemo

pojedinca X i zapitamo se zato je takav kakav jeste, evidentno je da postoji mnogo razloga

za to: genetsko nasljee, set ivotnih prilika, drutveni utjecaji i dr.. Meutim, na najiroj

strukturalnoj razini, pravac naih ivota je odreen spletom djelovanja ideja i struktura:

patrijarhata, prozelitistikih religija, kapitalizma, dravnog centrizma (statinosti,

nacionalizma), rase, potroake demokracije, koji se odigrao u specifinim historijskim

uvjetima. Upravo ovakvi procesi oblikuju kulturu i identitet u kojima se pojedinac raa ili

izabire da ivi, i srea igra odreenu ulogu, ali esto ona loa srea. Dodatno treba naglasiti

da je ljudsko drutvo dijelom rezultat interakcija skupa ideja koje su se, kroz historiju, inile

kao odgovori na kljuna ivotna pitanja. Kao to kae Kant Ljudi mogu biti napravljeni i od

trulog drveta, ali to ne znai da je i sjeme bilo loe i da bi plod bio drugaiji da je iroka

struktura naih ivota oblikovana u odnosu na drugi set ideja (Berlin, I. 1991: 83). Kant,

ustvari, daje kritiku praktinog postupanja ovjeka prema ovjeku i uvodi ideju humanosti u

12

kontekst drutvenih odnosa. On zahtjeva iskorjenjivanje ideje kako je ovjek ovjeku vuk,

nastojei zasaditi ideju da je ovjek ovjeku ovjek.

KONCEPTI SIGURNOSTI / ETIKA

Objekti / subjekti sigurnosti

Kljuna faza HISTORIJE

multidimenzionalna predvianja o globalizaciji,

religijsko i kulturno osvjeenje,

nacionalizam,

narastajue razlike izmeu bogatih i siromanih,

pretjeran rast ljudske populacije,

prijetnje izvan planete

ODNOS POLITIKE I SIGURNOSTI

Uvodna razmatranja

Ako elimo pisati o problemima u svijetu moramo koristiti holistiki pristup, promatrati cijelu

planetu i to je jedan od glavnih razloga zato se mogu osporit tradicionalna shvaanja o

sigurnosti. Tradicionalisti, prvo, razmiljaju u okvirima meunarodnih odnosa. Zanima ih

mo vlastite drave na meunarodnoj sceni, procijenjena u odnosu na druge drave. Drugo,

ovakav pogled podrazumijeva, imperativno, identificiranje potencijalnih saveznika,

konkurencije i neprijatelja, shodno tomu i vrijednosti koje treba tititi. Identificirani

neprijatelji, bilo da se radi o konkurenciji ili stvarnom neprijatelju koji predstavlja vojnu

prijetnju, su predmet dubinskih opserviranja. Tradicionalisti kreu od pretpostavke da

neprijatelja treba uvjeriti da prihvati njihove vrijednosti, znai treba ga transformirati na

osnovu vlastite slike i standarda. Tek kada neprijatelji prihvate propagirana pravila igre,

tradicionalisti ga smatraju izlijeenim. Prema ovom shvaanju, razliitosti treba

identificirati i nai naina kako ih transformirati u strukture i procese iste ili to vie sline

onima u dravi iz koje opservatori dolaze, jer je to jedini nain da se obezbjedi opstanak

13

unutar meunarodnih odnosa, koji su anarhini, te jedino sila moe da osigura opstanak neke

drave. Pod silom, tradicionalisti podrazumijevaju najee sukob, bilo nieg ili vieg

intenziteta ali i ulazak u saveze sa monijim dravama dobrovoljno usvajanje njihovih

vrijednosti.

Sa druge strane mi smatramo da druge nije potrebno prilagoavati ili se prilagoavati

drugima. U sreditu naih opservacija je planeta. Skeptici e odmah pomisliti da je ovo jo

jedan od ekolokih pristupa. Naravno, obzirom da propagiramo holizam, u fokus stavljamo i

ekologiju ali se na cilj ne iscrpljuje u tome. Predmet naeg istraivanja jeste planetarno

drutvo, nain na koji se moe svaku osobu osloboditi iz okova tradicionalnog ambijenta i

identiteta da bi mogla uvidjeti svoje pripadnitvo planetarnoj drutvenoj zajednici, tako da

pojedinac iz raznolikosti kultura, obiaja, religija, jezika i sl., saznavanjem o drugima i

drugaijima usvaja najbolju praksu za sebe. Mi smo posebno zaintresirani za propagiranje

neutralnih znanja, koja su identina na svakom dijelu kugle zemaljske, kao puta ka

neutralizaciji predrasuda. Svjesni smo teine ovog poduhvata, posebno kada su u pitanju

drutvene i humanistike nauke, gdje je jedan od najveih problema tzv. nacionalizacija

nauke, tako da imamo nacionalne historije, filozofije, sociologije, politologije, kriminologije i

sl.

Tree podruje naeg interesiranja jeste sigurnost na globalnom nivou, gdje se odbacuje

partikularizacija sigurnosti, sigurnost u odnosu na druge i protiv drugih. Dakle, odbacujemo

shvaanje sigurnosti kao preivljavanje opstanak, a zanima nas sigurnost kao kvaliteta

ivota.

Nesuglasice oko definiranja sigurnosti

Sigurnost je jedan od onih pojmova, unaprijed definiranih unutar tradicionalnih meunarodnih

odnosa, koji se nije inio problematian sve dok nije postalo oito da su se uvjeti u oblasti

sigurnosti drastino izmijenili. Tijekom Hladnog rata, dominantno shvaanje sigurnosti

tangiralo je pitanja vojne moi i stratekih odnosa meu dravama. Nakon osamdesetih

godina 20. stoljea dolazi do odreenih pomjeranja fokusa i bilo je za oekivati promijene i

unutar sigurnosnih studija kao akademske discipline.

Meutim, nakon teroristikih napada na SAD dolazi do velikih sukoba meu teoretiarima

sigurnosti. Na jednoj strani su tradicionalisti koji se zalau za jaanje konvencionalnih

14

sigurnosnih instrumenata i granica drava, zbog poveanog osjeaja straha i graana i vlada

drava (Corey, R. 2004: 2). Sa druge strane su teoretiari kritiari naina na koji je Amerika

teroristiku prijetnju pretvorila u globalni rat protiv terorizma. Oni tvrde da stanje svjetskih

odnosa je potvrda potrebe za izgradnjom novog pogleda na svijet, ukljuujui i sigurnost

(Richardson, L. 2006: 11). Modaliteti i mentalni sklop, u bazi rata protiv terorizma, su takoer

dio problema koji izviru iz tradicionalne politike i siguran su put ka uveanju nesigurnosti na

globalnom nivou.

U trenutku kada je planeta suoena sa umnoenim i ozbiljnim opasnostima moglo bi se

postaviti pitanje zato ulagati vrijeme i napor u neki novi koncept sigurnosti? Na ovo pitanje

je lako odgovoriti, mi drimo da je obveza naunika da postavlja prvorazredna pitanja, to

Bernard Brodie naziva pojedinano najvanija ideja (1973: 1). Dok se na planeti deavaju

politiki i, sve ee, vojni sukobi, postavljanje pitanja i poduzimanje aktivnosti kakve su

nae, je dobrodolo, jer nude nadu da e sigurnost biti konceptualizirana kao izazov da se

uvede inovativna politika teorija umjesto unutranjeg rjeavanja problema, i kao filozofija u

akciji umjesto strategije kao instrumentalne tehnike.

Novi koncept sigurnosti je ono to akademska zajednica moe uraditi da se prozrai ustajalost

svjetskih monika u ovom vremenu krize. Primjera radi, gotovo 100 godina otkako su

zapoeta nauna istraivanja meunarodnih odnosa tek je danas, po prvi put, mogue

shvatljivo istraivati i obiljeavati domenu sigurnosti. Iako su razni tradicionalni autori

ekstenzivno pisali o sigurnosti, ponekad su bili povrni a u isto vrijeme isticali vanost.

Recimo, Patrick Morgan kae da postoje velike tekoe u definiranju pojma sigurnosti, i ovdje

vrijedi isto kao u sluaju pojmova zdravlja ili statusa, koje je takoer vrlo teko definirati i

analizirati (1992: 466). Na slian nain Barry Buzan zakljuuje da priroda sigurnosti

spreava iznalaenje definicije sigurnosti sa kojom bi se svi slagali (1991: 16), pa predlae,

obzirom da nije mogue uspostaviti konsenzus oko ovog pitanja, odustajanje od definiranja

(Ibid.). Buzan je postupio po svom prijedlogu, ali je ponudio vie definicija drugih autora.

Ono to je zanimljivo kod definicija koje je Buzan izabrao, pored toga to potvruju teinu

povezanu sa definiranjem sigurnosti, jeste njihova upeatljiva slinost. Sve su one iz okvira

Anglo amerikih hladnoratovskih meunarodnih odnosa. Iako se Buzan suzdrao od

davanja definicije njegova knjiga Ljudi, drave i strah je prepuna liberano realistikih

pretpostavki. Drave su referentni objekti sigurnosti, mada se ovdje predlau neka proirenja

agende, to je uraeno u skladu sa statinim prioritetima (Smith, S. 1991: 325 39). Ovakva

mjeavina definicijske neodreenosti, sastavljena je pod utjecajem tradicije da uvijek ostavi

15

stvari kakve jesu status quo. Morgan i Buzan su uloili iznimno velik napor u dokazivanje,

u Morganovom sluaju, nemogunosti, a u Buzanovom, nepotrebnosti definiranja sigurnosti.

Morganu se moe uputiti kritika na dva naina. Prvi, sigurnost nije teko definirati, jer se radi

o dinamikom pojmu, ne pravi replikatu. U svakom konkretnom sluaju definiranje sigurnosti

treba zapoeti od iskustva, zamisli, analiza i strahova onih koji ive u nesigurnosti, jer samo

ovjek koji nije doivio iskuenja nesigurnosti moe tvrditi da je sigurnost nemogue

definirati. Drugi, negiranjem mogunosti definiranja odreene pojave negira se nauka, gdje je

potreba za definiranjem i razjanjavanjem u genetskom kodu, to ovu Morganovu i Buzanovu

definicijsku zamagljenost ini posebno interesantnom. Ovdje je poruka jasna: nemojte Vi da

se zamarate, sigurnosne studije su bezbjedne u naim rukama. Uvijek se moe postaviti

pitanje da li je bitno to to koncept nije podloan preciznom definiranju, na kraju koncepti

koji daju smisao ljudskim ivotima irom svijeta kao to su vjera u Boga i ljubav, su

problematini za definirati. Mi moramo definirati na najbolji mogui nain. Za razliku od

Morgana, Buzan ipak koristi znatno kompleksnije objanjenje nepotrebnosti definiranja

sigurnosti. On polazi od W.G. Galie-ove tvrdnja da postoji kategorija tzv. u sutini

osporivih koncepata u koje spada i sigurnost, pa je to razlog zbog kojeg je nepotrebno

definirati odnosnu pojavu (1991: 7). Adekvatni kritiku ovdje daje Bill McSweeney (1999: 83

4). Dakle, odnosni autor je utvrdio da je ustvari sam Buzan pokrenuo mit o osporivoj prirodi

koncepta sigurnosti. Njegova kritika ima dva uporita. Prvo, McSweeney odbacuje Buzanovu

tvrdnju da je koncept sigurnosti bio predmet ozbiljnih rasprava i osporavanja prije nego li je

Buzan skrenuo panju na taj svojevrsni sukob. On tvrdi da je ustvari Buzan i pokrenuo tu

raspravu. Drugo, isti autor smatra da je pogreno shvaati sigurnost kao u sutini osporiv

koncept, jer se tada sigurnosti daje znaajnija pozicija u odnosu na druge kljune koncepte

meunarodnih odnosa kao to je npr. drava. McSweeney dri da je i drava, takoer, osporiv

koncept. Sa druge strane Buzan ne smatra dravu osporivim konceptom, ve definiranim

unutar discipline. Ako razmotrimo ta je Galie stvarno mislio pod u sutini osporivim

konceptima: Koncepti ija je osobina da su im znaenje i uporaba konstantno podloni

raspravi, onda u ovo kategoriju spadaju svi koncepti politike i etike. Kada se ova etiketa stavi

nekom konceptu, prema Buzanu, nema potrebe uspostavljati definicijske okvire.

Naravno, ovakvo Buzanovo shvaanje je pogreno, Terrence Ball je ustanovio da sama ideja

sutinske osporivosti je osporiva i problematina, ako ne pogrena (1988: 319), onda logiki

nevjerojatna (Ibid. 533 4). Prema Ball-u empirijski nalazi pokazuju da bilo koji koncept iz

grupe sutinski osporivih ne podrazumijeva i neslaganje po sebi. Analizirajui koncept moi

16

utvrdio je da ga nije mogue osporiti u sutini, ve samo u sluajevima nepredvienim u

definicijskom okviru koncepta (Ibid.). Mi se dalje pitamo u koju kategoriju spada sigurnost, u

kategoriju u sutini osporivih ili u kategoriju koncepata osporivih u nepredvienim

sluajevima? Smatramo da osnovno znaenje sigurnosti nije u sutini osporivo, ali njeno

znaenje kao prakse unutar svjetske politike jeste. Dakle, sigurnost je kao osnovni koncept

sastavljena od gradivnih elemenata koji nisu u sutini osporivi. Meutim, kada je u pitanju

svjetska politika odnosni elementi su omotani slojevima razliitih znaenja iji korijeni su u

razliitim politikim teorijama i tada su osporivi i to je produkt nedoreenosti i zabluda tih

teorija i promjena u paradigmama meunarodnog politikog sistema. Spomenuti elementi

otkrivaju da je sigurnost, u svojoj osnovi, jednostavan koncept, kao to je to Hobbes razumio

prije 400 godina. Definiciju sigurnosti koju nalazimo u veini rjenika je ona koja pod

sigurnou podrazumijeva odsustvo prijetnji. Ako ovu definiciju rastavimo na komponente tri

stvari se podrazumijevaju; postojanje referentnog objekta; potencijalna ili stvarna opasnost;

elja da se izbjegne stradanje. Nita komplicirano do sada. Meutim, kada se ovaj ablon

primjeni na svjetsku politiku, situacija je znatno komplicira. Nuno se moraju postaviti

pitanja: koji referentni objekt? Kojim prijetnjama se mora dati prioritet? Kako referentni

objekt zatititi od prijetnji? Dakle, sutinski problem nije u definiranju sigurnosti, ve u

njenom zasnivanju i operacionalizaciji u nepredvienim situacijama koje se pojavljuju u

svjetskoj politici. Nije problem u znaenju sigurnosti kao koncepta, ve u politiziranju njenog

znaenja. Potrebno je istai da je nesigurnost stanje gdje poinje politiziranje znaenja

sigurnosti. Nesigurnost podrazumijeva ivljenje u strahu, gdje je opasnost produkt djelovanja

jedne ili vie vrsti prijetnji (Furedi, F. 2005: 117). Prijetnje mogu varirati od onih direktnih

kao to je nasilje, do onih neposrednih koje su produkt presije sistema, kao to je siromatvo.

to je vei nivo nesigurnosti povezan sa odnosnim prijetnjama to one vie determiniraju ivot

onih koji ive pod njihovim utjecajem. Nesiguran ivot, bilo pojedinca ili grupe, je

determiniran ivot. Ljudi jako dobro razumiju ta je to sigurnost samo onda kada znaju kakav

osjeaj proizvodi nesigurnost. ivot cijelih grupa moe biti preokrenut napadom na njihovu

sigurnost. Za nas u BiH ta se situacija desila devedesetih godina 20. stoljea. Sigurnost je

postala glavna briga i strah se osjeao svugdje. Kada drava, nacija ili neka druga grupa ive

u stanju rata ili prijetnje ratom, preivljavanje postaje prioritet u odnosu na sve ostale

dimenzije ivota. U takvom stanju druge vrijednosti, kao to je to javni ivot i kulturni razvoj,

bivaju ostavljenim po strani, a potreba da se odupre nasilju postaje dominantna. Razdvajaju se

ljudi od svojih blinjih u kolektivnom interesu, zaboravljaju se bilo koje druge mogunosti

razvoja i svi resursi su mobilizirani u svrhu organiziranja otpora. Kako se bliio kraj rata i

17

opstanak je koliko toliko bio obezbjeen, ljudi su poeli sanjati o boljoj budunosti i resursi

su se poeli alocirati za poslijeratnu rekonstrukciju. Razmotrimo opstanak kao egzistencijalno

stanje koje podrazumijeva kontinuirano postojanje, sjetit emo se Churchill-ovog govora iz

perioda Drugog svjetskog rata u kojem je izjavio: Pobjeda po svaku cijenu., jer bez

pobjede nema opstanka (Palmer, A. i Palmer, V. 1976: 47). Velika Britanija je bila jedna od

pobjednica u ovom ratu. Meutim, odreeni broj nacija i drava je pokoren i poraen, usprkos

tomu uspjele su preivjeti kao nacionalne ili druge zajednice. Osnovna greka sigurnosnih

studija je u izjednaavanju sigurnosti sa opstankom, to jest nerazlikovanje egzistencijalnog

stanja, kakvo je opstanak, od politike i drutvene instrumentalnosti sigurnosti kao kategorije.

Opstanak nije sinonim za adekvatne ivotne uvjete u kojima je mogue implementirati

prihvaene politike i drutvene ambicije. Ono to vai za drave u ratu, vrijedi i za pojedince

i porodice u stanju siromatva gdje se dnevni ivot vrti oko potrage za sredstvima za

preivljavanje (Holman, B. 1998: 24). Dakle, i dnevne nesigurnosti determiniraju ivot i to je

istina za veliku veinu nevidljivih ljudi koji obavljaju slabo plaene manualne poslove. Ovi

poslovi im obezbjeuju opstanak, ali ne i mogunost razvoja politikih i drutvenih ambicija.

Naravno, nesigurnosti kao determinirajue faktore ivota ne treba brkati sa svjesnim

dovoenjem u opasnost. Na primjer, drave mogu zapoeti rat kao jedan od naina

zadovoljenja ciljeva njihove vanjske politike, odnosno svjesno se, vlastitim izborom, dovesti

u stanje nesigurnosti, sa druge strane sigurnost i podrazumijeva mogunost izbora, a neki

izbori mogu biti opasni po ivot. Meutim, to su izbori koji su napravljeni iz stanja sigurnosti

a ne nesigurnosti.

Odnos sigurnosti i politike

Vezu izmeu ova dva pojma mogue je uspostaviti uvoenjem ideje sigurnosti kao kljune

vrijednosti to je u centru politikog znaenja koncepta. Da bi se ovo razumjelo potrebno je

napraviti tri distinkcije: izmeu apsolutne sigurnosti i relativne sigurnosti; izmeu

subjektivnih i nesubjektivnih prijetnji; izmeu opstanka i nesigurnosti.

Sigurnost je uvijek relativan koncept, apsolutna sigurnost je san, a moda i nona mora.

Obrnuto, mogue je govoriti o apsolutnoj nesigurnosti i to u situacijama kada se radi o

fizikom opstanku. Mogue je prihvatiti razliku izmeu subjektivnih i nesubjektivnih

prijetnji. Subjektivne su one koje se osjeaju u danom trenutku, a nesubjektivne su one koje

su poznate iz historije odnosnog vremena. Netko se moe osjetiti nesigurnim iako ne postoji

18

stvarna prijetnja, a obrnuto netko se osjea sigurnim mada povijesni zapisi pokazuju da je

postojala stvarna prijetnja. Ovo vrijedi i za pojedince i za drave (MccGwire, M.K. 1987). Na

kraju je potrebno napraviti distinkciju izmeu opstanka i sigurnosti. Opstanak podrazumijeva

egzistenciju izdrati kao fiziko bie, dok sigurnost, pored opstanka, podrazumijeva

postojanje mogunosti izbora koja je produkt relativne slobode od egzistencijalnih prijetnji.

Upravo odnosna sloboda daje sigurnosti kljunu vrijednost. Opstanak ne garantira sigurnost

jer ne eliminira prijetnje (Vale, P. 1995: 285 304). Brkanje opstanka i sigurnosti je ozbiljna

greka. Ovakvu greku prave i predstavnici Kopenhagenske kole, sigurnost za njih

predstavlja nepostojanje egzistencijalne prijetnje referentnom objektu (Buzan, B., Waever, O.

i De Wilde, J. 1998: 21 8). Ovo nije nita drugo nego izjednaavanje sigurnosti sa

opstankom. Treba uvijek imati na umu da je opstanak potrebni uvjet za izgradnju sigurnosti,

jer je sigurnost pozitivan koncept. Odnosno, to znai to je ivot pojedinca vie determiniran

nesigurnou to je prostor za izbor i efektivno djelovanje sueniji. Prethodni stav je vjerojatno

razlog zato su revolucije i drugo politiko nasilje rijetko rezultat djelovanja ljudi iji su ivoti

determinirani, a gotovo uvijek rezultat djelovanja onih koji uivaju mogunost izbora.

Potrebno je shvatiti da je sigurnost kao kljuna vrijednost politiki neutralna. Sigurnost i

nesigurnost su naini opisivanja uvjeta postojanja, a politika je ta koja odreuje svrhu unutar

opisanih uvjeta. Ako se vratimo na poetak rada i problem definiranja, izazovi ne lee u

definiranju koncepta nego u znaenju koje mu daje politika.

Rije sigurnost ima veliku mo, jer podrazumijeva stanje od velike vanosti u svakom

drutvu, relativnu slobodu od determinirajue nesigurnosti i relativno uivanje mogunosti

izbora kao produkta sigurnosti. Vaan doprinos shvaanju sigurnosti daje Ole Waever

analizirajui ovo pitanje kroz teoriju Govornog akta (1995: 46 86). On smatra da

spominjanje sigurnosti predstavlja posebnu vrstu komunikativne aktivnosti s ciljem izazivanja

specifinih efekata kod primaoca. Takoer, neto imenovati sigurnou znai dati mu posebno

politiko znaenje (Buzan, B. 1995: 26). U politikom smislu sigurnost podrazumijeva

prioritet, kada se neemu doda etiketa sigurnost ono iz problema prelazi u prioritet

rjeavanja u jednom drutvu.

Da bi se to bolje shvatila veza izmeu sigurnosti i politike potrebno je naglasiti da je

sigurnost koncept baziran na odreenom kontekstu. Takoer, je i tradicionalna teorija

sigurnosti derivirana iz specifinih normi gdje se pod sigurnou podrazumijeva dimenzija

stratekih odnosa izmeu suverenih drava. Dakle, konceptualizacija sigurnosti iz razliitih

konteksta (politikih teorija) dat e joj drugaije znaenje. Na primjer, tijekom Hladnog rata

19

pod sigurnou se podrazumijevalo: nuklearno zastraivanje, stanje stratekog balansa,

kontrola naoruanja supersila i sl.. Sigurnost je bila fokusirane na mapiranje stratekih

vrijednosti u interesu pojedinih drava, i derivirana iz specifinih politika. Centralni zadatak

istraivanja teorije i prakse sigurnosti je ideja da je sigurnost koncept baziran na odreenom

kontekstu. Ukratko, razliiti stavovi i ponaanje povezano sa sigurnou moe se pratiti do

razliitih politikih teorija. To je jednostavna injenica sa ogromnim implikacijama. Nain na

koji netko shvaa sigurnost je konstruiran na osnovu pretpostavki utkanih u njegovu teoriju

politike. Iz ove perspektive sigurnosna politika je epifenomen politike teorije. U svjetskoj

politici, sastavni elementi standardne definicije sigurnosti (referenti, opasnost, nastojanje da

se izbjegne oteenje) nikada nisu neutralni ili samostalni (Walker, R. B. J. 1997: 63).

Glavno pitanje koje treba postaviti jeste koliko neki koncept sigurnosti korespondira stvarnom

svijetu? Tzv. stvarni svijet je isti za svakoga, jedina razlika je u percepciji opservatora. Ovo je

najbolje izraeno u rijeima John Searle-a : Postoji jedan stvarni svijet i mnogo realiteta koji

sainjavaju drutveni svijet (1995: II). Neodvojivost politike teorije i strateke akcije prvi je

otkrio Anatol Rapoport, raspravljajui o nainu na koji nacije ratuju i filozofije rata uz koju

pristaju (1968: III). On objanjava da ljudi ne zapoinju rat zato to je to priroda tako htjela,

ve se radi o fenomenu kulture, konstruktu razliitih umova, vremena i mjesta. Ovaj stav je

vaan za razumijevanje da je sigurnost koncept deriviran i baziran na odreenom

dominantnom kontekstu.

U nastavku emo objasniti tri faze matrice kroz koje se politike teorije operacionaliziraju u

strategijske i taktike akcije u ime sigurnosti.

Politike teorije su utkane u samu sr sigurnosti. Promatrajui proces operacionalizacije

politike u sigurnost zakljuili smo da je mogue izdvojiti tri glavna stadija ovog procesa.

Prvi, na nivou osnovnih ideja, politikih teorija i filozofije, koje daju odgovore na pitanja: to

pokree svijet; kakva je dinamika, kako materijalna tako i ideoloka, koja oblikuje

ekonomske, drutvene i sl. forme ponaanja.

Drugi, na nivou politike ravni, rascjepkani pejza oblikovan meusobnim djelovanjem

dominantnih ideja. Frakture su produkt previranja, bilo nasilnih ili nenasilnih, ali uvijek

postoji neki oblik sukoba, jer politiku zanima tko ta dobiva, kad i kako. (Lasswell, H. 1950:

90).

20

Trei stadij je politika kao gotov proizvod, praktino razumijevanje o onome to daje

strateki i taktiki sigurnosni produkt u cilju promoviranja sigurnosti. U ova razmatranja su

ukljuene vojna, ekonomska, dimenzija ljudskih prava i druge dimenzije. Glavno je

napomenuti da izbori koji nastaju na ovom stadiju, su oblikovani pod utjecajima prvog nivoa i

karaktera sukoba na drugom nivou.

Za nae shvaanje da je sigurnost koncept deriviran iz konteksta, unutar tradicionalnih

(realistiki orijentiranih) sigurnosnih studija koristi se pojam produbljivanje. Produbljivanje

je shvaeno kao prilagoavanje fokusa sigurnosnih studija tako da, pored vanjskih prijetnji

dravi, obuhvati i pitanja sigurnosti pojedinca i grupa (Paris, R. 2001: 87 102). Ovakvo

shvaanje je pogreno, ak bi se moglo pomisliti da se radi o zavjeri. Sa jedne strane u cilju da

se sprijei otkrivanje stvarne prirode sigurnosti, to jest da je ona politika teorija, a s druge da

se sigurnost predstavi vie tehnikim pitanjem.

Ako produbljivanje ne shvatimo kao pronalaenje politike teorije iz koje su derivirani

stavovi o sigurnosti i ponaanja, onda sigurnost jeste samo tehniko pitanje, vojno strateka,

problemski orijentirana dimenzija realizma. Ovakva perspektiva je izraena kod Barry Buzan

a (1987). Nasuprot tome, mi sigurnosne studije vidimo kao granu politike teorije, a ne kao

materijalnu dimenziju realizma. Nastojimo razotkriti ortodoksni tradicionalni pristup (koji se

od sredine prolog stoljea izuava i prezentira od strane anglo amerikih strunjaka)

unutar kojeg se nacionalistike ideje maskiraju kao istina. Malo je naunika sa jasnijom

predstavom o ovomu od Edward Luttwak a, kada je rekao da je jedina svrha akademskog

istraivanja u oblasti sigurnosnih studija da se ojaa vlastitu stranu u takmienju nacija (1985:

XIII). Realistike sigurnosne studije, sluajno, eksplicitno zanemaruju referente kao to su

spol, rasa, klasa. Tako da isti nikada nisu uli u predmet istraivanja, bez obzira na nivo

nasilja povezan sa njima (Whitworth, S. 2004). Ova potreba da se kao referenti uvrste i drugi

fenomeni u sigurnosnim studijama se naziva proirivanje, proces koji je snano kritiziran, jer

bi se, navodno, sigurnosne studije uinile potencijalno bezgraninim (Betts, R. K. 1997: 9) i u

biti bespomonim (Gray, C. 2006: 60 1). Postoje i drugi autori koji se protive proirenju, ali

se njihovi stavovi mogu podvesti pod gore navedene. Vana opaska, ovakve stavove je lako

osporiti.

Prvo, nije teko odravati fokus u irokom dijapazonu nesigurnosti kada se jasno odrede

prioriteti i principi sigurnosti. Drugo, normalno je za oekivati da doe do odreene, uvjetno

reeno, podjele rada meu naunicima koji se bave sigurnosnim studijama. Na razini drave

21

treba izvriti sortiranje prioriteta unutar proirene sigurnosne agende, to je svakako pitanje

politike odluke. Jedan od naih glavnih ciljeva jeste eksplicitnije involviranje politike u polje

sigurnosti gdje je trenutno sve unaprijed definirano. Osporavanje proirivanja ve dugo

ostaje bez adekvatnog odgovora ukljuujui ovdje i Kopenhagensku kolu, a glavni razlog

toga je nepostojanje dovoljno glasne politike u ime rtava (Thomas, H. 1997: 799). Ne

smijemo zaboraviti da je, proiriti sigurnosnu agendu, mogue na nain i u mjeri koliko to

dozvoljavaju pretpostavke politike teorije iz koje je sigurnost derivirana.

Naglaavamo da postoje znatni problemi unutar sigurnosnih studija po pitanju proirivanja

sigurnosne agende. Predstavnici tradicionalnih realistikih sigurnosnih studija zastupaju

miljenje da e proirenje izazvati kaos unutar discipline. Posebno je Stephen Walt

raspravljao o ovomu i iznio proizvoljnu tvrdnju i to: da e proirenje sigurnosne agende na

fenomene koji nisu vojnog karaktera izazvati uruavanje intelektualne koherentnosti naunog

polja (1991: 201 39). Odnosni autor je ponudio vlastito vienje ekstenzije sigurnosne

agende na oblasti domae politike, mira, suradnje, moi ideja, kraja Hladnog rata i ekonomije,

rafiniranja postojeih teorija i dr.. Ovo je pokuaj proirenja bez teorije i ovakva

nekonzistentnost meu realistima nije iznenaujua, zbog postojanja jaza izmeu njihove

elje da zadre dominantnu ulogu i njihovog iskustva o svijetu koji se mijenja. Spomenuta

tenzija unutar realizma otkriva kljuni problem. Dakle, to realizam vie nastoji biti

realistian, vie teoretski konzistentan, to se vie odvaja od stvarnog svijeta. Poetkom

devedesetih godina, pa na ovamo, pod proirivanjem se openito podrazumijevalo

ukljuivanje netradicionalnih (nevojnih) sigurnosnih problema u sigurnosnu agendu. Posebno

je Barry Buzan dosta uradio po ovom pitanju, predloivi da se sigurnosna agenda proiri na

etiri dodatna sektora: politiki, ekonomski, drutveni i sektor zatite ivotne sredine (1998: 7

8). Prema njemu sigurnosne studije bi trebale problematizirati pet razliitih vrsta interakcije:

vojne odnose; odnose autoriteta i vladanja; odnose proizvodnje, trgovine i financija; odnose

kolektivnog identiteta; odnose izmeu ljudskih aktivnosti i biosfere. Buzan smatra da je u

interesu drave odreivanje prirode ove nove sigurnosne agende. Njegovo kljuno djelo

Ljudi, drave i strah, ustvari, nije bilo poziv na radikalno redefiniranje sigurnosne teorije,

ve poziv predstavnicima tradicionalnih sigurnosnih studija da proire sigurnosnu agendu

drava i na pitanja nevojnog karaktera.

Veliki Buzanov doprinos je u skretanju panje na potrebu proirenja, ali njegov vlastiti

prijedlog je ostao u okvirima realistike nekonzistentnosti, tako da i ovaj pokuaj predstavlja

proirivanje sigurnosne agende bez teorije. U drugom izdanju spomenute Buzanove knjige

22

pojavili su se ozbiljniji znaci predanosti proirivanju sigurnosne agende. Prema autorovim

rijeima ako e viesektorski pristup biti smislen, referentni objekti, osim drave, moraju biti

ukljueni u sliku (1991: 4 20). Predstavnici Kopenhagenske kole su pokuali da znaajnije

promoviraju slian stav, to je bilo posebno evidentno u njihovoj zajednikoj knjizi Europski

sigurnosni poredak: scenarij za posthladnoratovski period, gdje je fokus, sa drave kao

referenta i suvereniteta kao vrijednosti koju treba tititi, usmjeren na drutvo kao referent i

identitet kao vrijednost koju treba zatititi (1990). Ovakav potez je najavio promjenu

perspektive Kopenhagenske kole, ali do nje nije dolo, to je evidentno iz njihovih kasnijih

radova. U knjizi Sigurnost: novi okvir analize, prethodni stav je rafiniran tako da glasi

drugi referenti, osim drave, moraju biti dozvoljeni, ali ne navode koji (1998: 8). Logika

Kopenhagenskog pristupa daje uzronu snagu sektorima, oni determiniraju referente

sigurnosti, a ne obrnuto. Ovo nema smisla. Osnovno pitanje koje moemo postaviti jeste da li

je neto to se uvrtava u sigurnosnu agendu stvarno sigurnosni problem? Dakle, pitamo da li

je smisleno podvrgnuti sekuritizaciji takve pojave, jer ona predstavlja neprimjerenu reakciju

na neke meunarodne probleme (Brown, C. i Finley, K. 2001: 177).

Proirivanje je proces koji svakako treba implementirati, ali izjednaiti ga sa sekuritizacijom

je pogreno. Sekuritizacijske studije, to je drugo ime za Kopenhagensku kolu, predstavljaju

zanimljivu mjeavinu liberalnih, post-strukturalnih i neo-realistikih pretpostavki. kola je

neosporno postavila nekoliko interesantnih pitanja, ali su odgovori koje daje problematini

(McSweeney, B. 1996: 85 97). U centru problema je njihov koncept sekuritizacije, koji je

najbolje shvatiti kao predstojeu akciju protiv unaprijed predviene opasnosti, gdje e

tradicionalni sigurnosni mentalni sklop biti proiren i na pojave koje su do tada smatrane

nevojnim pitanjima, dakle izvan sigurnosnim. Nove prijetnje su rezultat proirenja sigurnosne

agende, a spomenuti mentalni sklop karakteriziraju osobine militarizma i konflikta. Oni tvrde

da opasnost po sigurnost ne postoji van njihovog diskursa, obzirom da je sigurnost govorni

akt (Waever, O. 1993: 55) odreena pojava postaje sigurnosnom prijetnjom kada je dravne

elite, kao takvu, obiljee. Da bi se prijetnja i odreene slabosti smatrale sigurnosnim

problemom, moraju biti unutar striktno odreenih kriterija razlikovanja od pojava iz grupe

svakodnevnih politikih pojava. Dakle, moraju biti obiljeene, od strane aktera sekuritizacije,

kao egzistencijalne prijetnje referentnom objektu i tada se implementiraju izvanredne mjere

izvan okvira koji je predvien u normalnim uvjetima (Buzan, B. 1998: 5). Sa druge strane,

obzirom da je sekuritizacija sinonimna sa militarizacijom, Kopenhagenska kola predlae da

23

ako neka pojava vie nije podvrgnuta procesu sekuritizacije, odnosno da vie nije sigurnosni

problem, na nju se treba gledati kao na pojavu svakodnevne politike (Ibid. 4, 29, 209).

Dvije je stvari vano naglasiti po pitanju sekuritizacijskih studija.

Prvo, one poivaju na nejasnom konceptu sigurnosti i, drugo, razdvajaju sigurnost od politike,

to se moe vidjeti u sljedeem stavu njihovih predstavnika: Mi nastojimo da naemo

koherentnost, ne tako to emo sigurnost zatvoriti u vojni sektor, ve istraujui logiku

sigurnosti po sebi s ciljem da pronaemo ta diferencira sigurnost i procese sekuritizacije od

onoga to je samo politiko (Ibid. 4 5). Ako analiziramo prethodnu izjavu moemo

zapaziti nekoliko maskiranih realistikih pretpostavki: Fraza po sebi podrazumijeva

unaprijed definirano shvaanje to sigurnost jeste, dok samo politiko pokazuje da je

sigurnost odvojena od politike. Prema Kopenhagenskoj koli sigurnost je u diskursu.

Ovakvom, diskursom voenom, pristupu nedostaju bitni elementi realnosti, jer je baziran na

pretpostavci da prijetnje ne postoje van diskursa. Empirijski dokazi pokazuju da je ovo

pogrena pretpostavka, to je sa sigurnosnim prijetnjama prema onima koji nemaju politikog

glasa?

Predstavnici ove kole shvaaju sigurnost kao negativnu vrijednost, kao neuspjeh da se neki

problem rijei sredstvima obine politike (Ibid. 29). Sigurnost po sebi, kako je oni vide, mora

biti militarizirana i konfrontirajua, to je suprotno naem stavu da je sigurnost instrumentalna

i emancipirajua. Mi nastojimo da sigurnost otvorimo prema politikoj teoriji i politikama

progresivnih promjena, dok sekuritizacijske studije zamrzavaju sigurnost u statinom okviru.

Sekuritizacija je elitistika, na kraju ono to je vano za kolu su: top lideri, drave, ugroene

elite, publika i snage koje kreiraju sigurnosnu agendu (Ibid. 60 1, 149, 185). Sigurnost je

promatrana kao konzervativan, hladnoratovski konceptualiziran projekt. Posebno je pogrena

tvrdnja da uspjenost sekuritizacije ovisi od publike a ne od onoga tko je predlae. Glavni

problem jeste u injenici da publika koja ima mo kreiranja sigurnosne agende moe izabrati

da ne bude publika to se desilo 1991. i 1994. godine u Vijeu sigurnosti UN (Melvern, L.

2006). injenica da publika nije prihvatila da se u BiH i Ruandi deava genocid ne znai da

masovna ubojstva koja su se deavala nisu bila sigurnosni problem. Prema shvaanju ove

kole sigurnost je uvijek govorni akt, mi dodajemo da je nesigurnost esto preuivanje

(Ackerly, B. A. 2000: 1 31). Svi bi se vjerojatno sloili da nepotrebnu sekuritizaciju treba

osporavati. Nekada postoje okolnosti gdje je dodavanje vojne dimenzije osjetljivo, kada su

potrebne pripreme za uporabu sile. Na primjer, vojni brodovi koji patroliraju u ekskluzivnim

24

ekonomskim zonama, zatim masovna krenja ljudskih prava, gdje je uporaba vojne sile

legitimirana. Za Kopenhagensku kolu odgovor na sekuritizaciju je desekuritizacija.

Meutim, zadnja ne moe biti ope pravilo, ako se pod njom podrazumijeva smanjenje

vanosti (imajui u vidu politiku snagu etikete sigurnost). U ovom sluaju desekuritizacija bi

mogla oznaiti aktivnosti monih kojima se smanjuje znaaj stvarnih prijetnji, jer ovaj proces

moe da razvlasti. Mogunost da se problemi rjeavaju obinom politikom je dobra ideja i tko

ne bi pristao na to, umjesto prijetnje politikim nasiljem? No, problem je u tome to

svakodnevna redovna politika ne moe pomoi u izvanrednim okolnostima, gdje tretiranje

izvanrednih okolnosti kao stvari redovne politike moe biti dio problema a ne rjeenje. Velika

nesigurnost moe postojati u redovnoj politici ako publika ne eli da uje o problemu, a

samim tim i rtve ostaju uutkane.

Govorili smo o raznim osobinama sigurnosti, o potrebi proirivanja i produbljivanja, o

kontekstu iz kojeg je sigurnost derivirana i drugo. Prema naem shvaanju potrebno je

kontinuirano preispitivanje ideologija, institucija, diskursa i ideja koje su uestvovale u

izgradnji i odravanju specifinih struktura u drutvenom, politikom i ekonomskom ivotu.

Dodatno, postoji obveza ispitivanje znaenja sigurnosti i teorija o ljudskoj prirodi;

problematiziranje racionalnosti i vrijednosti statinosti, nacionalizma, patrijarhata,

kapitalizma i drugih hegemonskih ideja ukljuenih u strukturiranje ovjeanstva. Treba

napraviti otklon ka praksi i vezivanje sigurnosti za stvarne ljude na stvarnim mjestima, kao to

je McSweeney predloio potezi ljudi situirani u historijskim uvjetima (1999: 198 219).

Moramo krenuti od poetka i razviti taktike i strateke aktivnosti u interesu globalne

sigurnosti. Ovo podrazumijeva istraivanje sigurnosti na razliitim nivoima za razliite

referente, od pojedinanog do planetarnog. Kljuna pitanja su: sigurnost za koga? Protiv kojih

prijetnji i kako je postii? Odgovori na ova pitanja su znatno drugaiji iz naeg ugla od onih

projektiranih od strane monika. Razumijevanje operativne dimenzije politike, u odnosu na

pojedine dijelove i cijelo ovjeanstvo, je kljuno u uspostavi sigurnosti. Integralni dijelovi

naeg pristupa su koncepti politika u akciji: praksa i politika orijentacija. Dakle, mi u oblast

sigurnosnih studija uvodimo politiku. Recimo, ovo je neuveno u tradicionalnim drutvenim

naukama, koje grevito nastoje da izvan akademskih opita zadre politiku i druge

emocionalno nabijene pojave. Meutim, stanje objektivnosti je mit i svaki zakljuak koji se

donese je sa odreenim vrijednosnim otklonom. Teorija sigurnosti treba biti politika, ali ne

25

politika u smislu da je napumpana definiranim politikim i drutvenim vrijednostima

(racionalizma, nacionalizma i sl.). Ovo zadnje je boljka tradicionalnih teorija sigurnosti.

Takoer, ni religija nije odsutna, to se moe pratiti u radovima poznatih realista kakav je

Reinhold Niebuhr (Smith, M. J. 1986). Mi se uvijek moramo pitati to je politiko u ovom ili

u onom smislu? To ne znai da bi akademski rad trebao biti sinoniman sa aktivizmom

politikih partija, ali znai da naunik mora biti eksplicitan po pitanju politikih vrijednosti

koje su utkane u njegov rad, ali napominjemo da politiku nije mogue neutralno analizirati u

historijski postojeim uvjetima.

SIGURNOSNA POLITIKA

Bezbjednosna, odnosno sigurnosna politika treba da, generalno posmatrano, vodi

prvenstveno rauna o

opstanku drave,

nacionalnom opstanku,

fizikom samoodranju,

teritorijalnom integritetu,

politikoj samostalnosti (neovisnost i suverenost) te

kvalitetu ivota graana

Konstante

U provoenju bezbjednosne politike ima vie konstanti

Meu prvima diferencira se procjena prijetnje i rizika sigurnosti

To podrazumijeva usmjeravanje panje na mogue tendencije (ili pojave) u sferama:

unutranjih konflikata po bilo kojem osnovu,

nasilne promjene meunarodno priznatih granica,

eventualne ekspanzije etnikog ili religijskog ekstremizma,

26

nasilne promjene unutranjeg ustavom utvrenog poretka,

organiziranog kriminala,

proliferacije,

trgovine ljudima,

ilegalnih migracija,

terorizma,

razvoja i transfera oruja masovnog unitenja,

socijalnih problema,

masovnih ruilakih nemira,

zagaenja okolia i dr.

Temeljne vrijednosti

Temeljne vrijednosti su:

zatita ivota, ustavnih prava i sloboda i line sigurnosti graana,

zatita neovisnosti i teritorijalnog integriteta na osnovi ravnopravnosti drava i

naroda;

zatita demokratije i ljudskih prava,

zatita civilnih i ljudskih prava;

zatita prava naroda, religijskih skupina i nacionalnih manjina;

zatita moralnih i obiteljskih vrijednosti i

kontinuirano obezbjeivanje drutvenog ambijenta za stvaranje materijalne

dobrobiti i opeg prosperiteta.

Temeljni interesi

Temeljni interesi su:

27

zatita ustavnog poretka;

razvoj sigurnosnih odnosa sa drugim dravama voenjem proaktivne

bezbjednosne, odnosno sigurnosne politike;

sprjeavanje sukoba;

stvaranje kooperativne sigurnosti i ouvanje svjetskog mira;

strateko participiranje u globalnom gospodarstvu;

uvrivanje meunarodnog poloaja i pristup kolektivnim sistemima

sigurnosti i odbrane;

ukljuivanje i aktivna uloga u asocijacijama u regiji i meunarodnim

organizacijama

zatita okolia uz sprjeavanje ekoloke degradacije i racionalno koritenje

prirodnih resursa.

Drave se razlikuju po (redoslijed ne oznaava prioritete):

Povijesnom naslijeu (odnos prema povijesnosti/historinosti)

Geostratekom i geopolitikom poloaju

Nainu prelaska u novi vrijednosni politiki i administrativni sistem (mirni prelazak,

mirna razdioba, agresija, rat i dr.)

Drutvenoj i ekonomskoj razvijenosti

Demografskoj potencijalnosti i prostornosti

Prirodnim resursima

Kadrovskim potencijalima

Iskustvima u uspostavljanju, razvoju i funkcioniranju institucija drave (dravnog

aparata)

Tradicijskoj, nacionalnoj, vjerskoj i kulturalnoj habitualnosti

Razvijenosti civilnog sektora