1

Socio – ekonomska i politička situacija u BiH 2015 i EU integracije

6 Teza o ponavljanju istog – kriza kao sudbina

Autori: Enver Kazaz, Mile Lasić, Svetlana Cenić, Sinan Alić,

Ivan Lovrenović i Žarko Papić

Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju

Sarajevo, april 2015.

2

1. Uvod (Ž.Papić) Specifičnost ovog policy – briefa je da kratkim autorskim tekstovima članova Savjetodavnog odbora IBHI-ja odgovore na pitanje zašto nam je kriza sudbina. To je istovremeno poveznica različitih aspekata naše situacije koji tekstovi analiziraju. Ime svakog autora je navedeno uz svaki njihov dio „teza“ da bi se naglasila individualna i kolektivna pobuna bar dijela nezavisne inteligencije. Pesimizam nas autora izvire iz analize realnog načina funkcionisanja onoga što bi trebalo biti „politički sistem“ u BiH, a kritika „međunarodne zajednice“ samo je pokušaj da se i njima „otvore oči“ i kad je riječ o njihovim politikama. U zemlji u kojoj je preko milion stanovnika ispod apsolutne granice siromaštva1 sa tendencijom da siromaštvo, nezaposlenost, socijalna isključenost stabilno i dinamično rastu, gubi se 1/8 dužine mandata da bi se „šibicarski“ raspodijelile ministarske fotelje, koji su alati za moć nad javnim resursima. Očito je da nam se dešava isto, stare partije „ratnog porijekla“ dominiraju u koalicijama, sa malim prekidima i u različitim kombinacijama vladaju ovom zemljom već 20 godina. Takav kontinuitet vlasti nije zabilježen. Ako to uporedimo sa kontinuitetom krize onda je logično da kritika „novih“ vlasti ne mora čekati uobičajenih 100 dana, oni su potrošili 180 dana na formiranje vlasti i stotine mjeseci na „proizvodnji“ krize. Zato nemamo ni „ljevicu“ ni „desni centar“, kod nas traje kontinuitet vlasti „nove desnice“ kartelski organizovane političko-tajkunske oligarhije koja se nominalno i lažno predstavlja kao političke partije. Iz toga slijedi osnovni, prijeteći, „klasni“ sukob između materijalnih i političkih interesa „nove desnice“ i siromašnih, nezaposlenih, penzionera i nekorumpirane inteligencije. Taj sukob postoji i pitanje je samo vremena i oblika kada će i kako „eksplodirati“. Režim se na to priprema, gušenjem slobode medija, jačanjem represivnog aparata, dakle potpuno pogrešno. Zato što istorija pokazuje (od Čaučeskua do Miloševića pa do novijih primjera pada „sile i nepravde“) da režimska sila nikad nije mogla zaustaviti pobunu građana.

1Detaljna analiza socijalne slike u BiH, vidi: E.Kazaz,

Ž.Papić i T.Dmitrović, „Protesti u BiH – čemu vodi vlast 'gušenjem' zahtjeva i energije građana?“, IBHI, Sarajevo, juni 2014.

2. Koliko će vladajuće koalicije funkcionisati (E. Kazaz)

Formiranje vlasti u BiH nakon oktobarskih izbora 2014. godine oteglo se gotovo šest mjeseci, čime se još jednom potvrđuje da složeni ustavni ustroj zemlje i komplicirani izborni zakon sprečavaju njeno efikasno funkcioniranje. Međutim, uzroci sporom i mučnom formiranju vlasti ne leže samo u tome već daleko više u karakteru ovdašnjih političkih partija. One su prije svega liderokratski utemeljene, krajnje neodgovorne prema građanima, a bazirane na političkoj filozofiji prema kojoj se vlast ne vrši u ime građana, nego nad njima, kako bi se uvećala moć lidera i partijske vrhuške okupljene oko njega. Upravo takav karakter političkih partija u BiH onemogućuje formiranje programskih koalicija koje bi se okupljale oko strategijskih politika s ciljem izvlačenje zemlje iz različitih oblika krize, ustavne, političke, ekonomske, privredne, kulturne, moralne itd. Otud se nameće zaključak da je proizvodnja različitih kriza u društvenom polju cilj djelovanja politike u BiH, a ne rješavanje životnih pitanja građana. To posvjedočuje i mučni proces formiranja vlasti poslije prošlogodišnjih izbora. Namjesto da zemlja dobija stabilne koalicije na različitim razinama vlasti sa dvotrećinskim parlamentarnim većinama, što je očekivala javnost nakon krize vlasti u prošlom mandatu i njenog stalnog pretumbavanja prouzrokovanog gotovo iracionalnom politikom Zlatka Lagumdžije i vođstva njegovog SDP-a, političke stranke otvorile su čitav niz postizbornih sukoba. Nužno je u tom smislu ukratko podsjetiti na njihovu hronologiju. Najprije je koalicioni savez SDA-Demokratska fronta Željka Komšića postavio osnove za isključivanje iz vlasti na državnom nivou realnog izbornog pobjednika u entitetu Republika Srpska, SNSD-a Milorada Dodika. Taj potez uslovio otvaranje novog političkog neprijateljstva i mogućnost da se u naredne četiri godine suoči sa različitim institucionalnim blokadama u provođenju reformi na putu za priključenje Evropskoj uniji. Naravno, te blokade ne moraju dolaziti isključivo iz organa vlasti na državnom nivou, prije svega iz Doma naroda u državnom parlamentu, što već sada radi Dodikova partija. Mogućnosti za njih su mnogobrojne u institucijama vlasti na nivou RS-a i realno je očekivati da će ih Dodik koristiti, kako bi ojačao vlastitu ideološku i političku moć i skretao pažnju javnosti sa gorućih

3

problema ekonomske, privredne i socijalne krize na ideološke sukobe sa tzv. bošnjačkim vlastima iz Sarajeva. Sklopivši koaliciju sa Svezom za promjene, SDS-om, PDP-om i NDP-om, Izetbegović i Komšić izazvali su političko nepovjerenje sa Čovićevim HDZ-om, koji je želio da u vlasti na državnom nivou bude sa koalicijom okupljenom oko partije Milorada Dodika. To neprijateljstvo odrazilo se ne formiranje koalicije u Federaciji BiH. Vrlo komplicirano uređen, ovaj entitet osuđen je već svojom strukturom na teško postizborno sklapanje vlasti. Početno otvoreno nepovjerenje između federalnih koalicionih partnera tokom pregovora pretvorilo se u političko neprijateljstvo između DF-a i HDZ-a, a netransparentan način pregovaranja oko formiranja vlasti omogućio je bezbrojne manipulacije političkih partija u javnosti. Namjesto programske koalicije, Federacija BiH dobila je tzv. matematičku koaliciju unutar koje se otvorila surova politička borba za uvećavanje partijske i liderske moći. Otud ta koalicija i nije tokom pregovora o formiranju vlasti raspravljala o strateškim političkim pitanjima, nego o raspodjeli moći unutar vlada i borbi za finansijske tokove, privredne resurse, pa je u konačnici ono što je opće dobro tretirano isključivo kao partijsko vlasništvo. Umjesto da se vodi javna rasprava o stručnosti predloženih kandidata i kandidatkinja za ministarska ili premijerska mjesta, koalicioni partneri su javnosti nametnuli priču o njihovoj etničkoj pripadnosti, da bi se sve izvrglo u grotesku sa prijedlozima partijskih lidera o promjeni etničkog izjašnjavanja pojedinih kandidata. Sistem manipulacije javnosti od strane političkih oligarhija time je dostigao svoj perverzni vrhunac. Nakon nešto više od šest mjeseci pregovaranja, kada su saopštena imena kandidata i kandidatkinja za ministarske i premijerske funkcije bjelodanim je postalo da oni nisu odabrani prema kriterijima stručnosti i profesionalnom iskustvu, već prema podobnosti i odanosti partijskim liderima. Predloženi sastavi vlada na federalnom, državnom i kantonalnim nivoima pokazuju da se liderokratski i partitokratski model vladanja nastavlja. Jednom riječju, nove vlasti su identične po svojoj (ne)stručnosti, (ne)transparentnosti i (ne)profesionalnosti svim prethodnim, pa je realno očekivati da zemlja nastavi tonuti prije svega na ekonomskom i privrednom polju, a mogućnosti izbijanja novih političkih kriza s obzirom na

dosadašnja politička neprijateljstva među koalicionim partnerima su veoma velike. Bosni i Hercegovini je, imajući u vidu da su protekle četiri godine izgubljene u krizi vlasti, a da je njemačko-britanskom diplomatskom inicijativom otvorena mogućnost za drugačiji model pristupanja EU od dosadašnjeg, te da je odobreno potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i priključivanju - bila nasušno potrebna prije svega stabilna vlast. Umjesto nje, na sceni je neprincipijelna koalicija sa bezbroj unutarnjih političkih sukoba, bez jasnog programa, sa svim elementima liderokratskih i partitokratskih obrazaca vladanja. Otud je realno očekivati da će se početno političko neprijateljstvo dalje nastaviti i produbljivati, pogotovo kad se ima u vidu dosadašnji model djelovanja pojedinih stranka i njihovih kandidata za ministarske funkcije. Mjesta mogućih političkih sukoba su uistinu mnogobrojna, a njih dodatno uvećavaju i komplicirani personalni odnosi među pojedinim liderima i ministarskim kandidatima. Na osnovu svega moguće je zaključiti da nova vlast nije programska, pogotovu ne reformska kakva bi u ovoj situaciji bila prijeko potrebna građanima, nego je formirana iz pohlepe za vlašću i žudnje za uvećavanjem moći. A imajući u vidu dosadašnji stupanj političkog neprijateljstva između DF-a i HDZ-a, prije svega, realno je očekivati daljnju njenu destabilizaciju, krizu, i mogući raspad koalicije na nivou Federacije BiH.

3. EU - Novi pristup ili pojačana medijacija (M. Lasić)

Nakon što su bosanskohercegovačke političke elite posvojile i instrumentalizirale proeuropske narative u njihove antieuropske političke igre, kako bi se u BiH stvorio privid kretanja ka Europskoj uniji, a da sve ostane po starom, vrlo je teško bilo šta smisleno reći što nije već ranije rečeno. Nesporazumi počinju već po pitanju je li u aktualnim odnosima između Europske unije i Bosne i Hercegovine u pitanju tzv. novi pristup, ili tzv. pojačana medijacija; je li došao kraj dosadašnjoj formalnoj „EU-izaciji“, kako bi se započelo s poslovima „europeizacije“, dakle dubinskih i strukturalnih pravnih, ekonomskih i institucionalnih reformi, koje podrazumijevaju i ustavnu reformu i reformu mnoštva zakona, inclusive Izbornog zakona u BiH, ili nije? Pitanje svih pitanje je, dakako: može li se zemlja koja nije

4

u stanju razumjeti samu sebe u njezinoj složenosti uopće pozabaviti ozbiljnijim socijalnim, gospodarskim, pravnim i političko-kulturološkim reformama, koje neminovno vode i ka neizbježnom konstitucionalnom redizajnu, ako se teži civilizacijskom rasplitanju post-daytonske drame, te prijeći iz „post-daytonske“ u tzv. proeuropsku, briselsku fazu? Iz mnoštva razloga, ali u prvom redu što se domaće političke, akademske i medijske kvazi-elite utrkuju u proizvodnji utvara, glede budućnosti BiH u EU, ma koliko je relativno novo što se EU odlučila tek za pojačanu medijaciju i nešto drugačiji „red vožnje“, ali nikako i za ublažavanje kriterija za pristupanje BiH u EU, naložen je skepticizam prema voljnosti i spremnosti kvazi elita u BiH za proeuropske reforme. Nažalost, u BiH se ne respektiraju ni strateški razvojni dokumenti EU, ni političke preporuke Europskog parlamenta, pa se i dalje tvrdoglavo insistira na prevaziđenim konceptima, u čijim su osnovama „sindromi separatnosti“ ili „sindrom centralizma“. Samo je u BiH mali broj istinskih proeuropljana, onih koji dobro znaju da je europska budućnost BiH jedini lijek u BiH da se post-daytonski institucionalizirani „zamrznuti konflikt“ ne aktivira i prevede u secesionističke ili centralističke eksperimente s katastrofalnom posljedicama. Metaforično kazano, u tzv. pojačanoj medijaciji EU prema BiH, se doista i ne radi o drugomu do o operaciji spašavanja bolesne zemlje i bolesnih društava u njoj, s neizvjesnim ishodom. Nije izvjesno, naime, može li se uopće spasiti zemlja poput BiH, mimo njezine volje, odnosno volje njezinih političkih klasa (i kasta). Njih je, pak, nužno prestati zvati „političkim elitama“, nužno ih je de-konstruirati u svoj njihovoj ispraznoj, tobož proeuropskoj retorici. Odluka Vijeća za vanjske poslove Europske unije o stupanju na snagu SSP-a s BiH je, dakako, već po sebi važna, jer otvara mogućnosti sljedećih koraka u politici proširenja EU „korak po korak“, to jest sustavnog ispunjavanja preuzetih obveza. No, sama po sebi ova odluka i ne znači garanciju za sljedeće korake. Bez započinjanja ekonomskih, razvojnih, socijalnih i pravnih reformi nema preskakanja sljedeće prepreke: podnošenja vjerodostojne aplikacije za status kandita za prijem u EU. Zato se i ne smije zaboraviti da je riječ o velikom iskušenju i za EU i za BiH, te da je SSP bio

dosljedno bojkotiran u BiH od njezinih političkih kasta skoro punih sedam godina. Samo pod uvjetom da sprovede prilagdbene reforme bi se, BiH i mogla pomaći iz „daytonskih mrtvouzica“ ka svojoj budućnosti u EU. Inače, sukladno članku 129 SSP-a moguće su i jednostrane i višestrane, privremene ili trajne suspenzije SSP-a, što je stresna mogućnost i za BiH i EU, ali opasnija za državu BiH nego za EU, unatoč geopolitičkim situacijama u Centralnoj i Srednjoj Europi, na Bliskom istoku ili u pojasu Sjeverne Afrike. U svakom slučaju, aktiviranje SSP-a je preporučljivo promatrati kao „posljednju šansu“ za BiH da se spase još gorih dolazećih bijeda, gorih i od ovih u kojima je BiH sada. Bosna i Hercegovina ima u odnosima s EU sada šansu da se presabere, te opredijeli za temeljite reforme i njihovo provođenje baš kako su se njezine kvazi političke elite i obvezale potpisujući izjavu koja podrazumijeva volju svih razina vlasti za politikom konsenzusa i političkog kompromisa. U protivnom, BiH će se i definitivno potvrditi u očima europskih partnera samo kao prostor nadbijajućih političkih kultura, nesposobna zemlja za bilo kakve integracije u okruženju dok ne bude razumjela što joj je činiti u zemlji, sebe radi. Ukoliko se, ipak, ozbiljno odluče za reforme i put ka EU, morali bi svi politički subjekti pokazati da su skloni hitnom dovršenju i prihvatanju mehanizma koordinacije kako bi se prema EU „govorilo jednim glasom“. Takvo što je pretpostavka procesa usuglašavanja i približavanja EU, odnosno preuzimanja „acquisa“ (pravne stečevine EU) u vlastiti pravni i političko-kulturološki ambijent. Drugim riječima, ovaj mehanizam je sine qua non, ono bez čega se ne može, bez čega ni prijeko potrebnog Programa integracije, niti njegova sastavna dijela Programa preuzimanja acquisa, niti bilo kakvog kretanja ka EU. Nažalost, sumnjati je da će takvo nešto biti uskoro moguće, jer se u BiH i dalje vode „nedovršeni ratove“ i proizvode spin-politike (politike ubleha, utvara, privida) umjesto reformskih politika proeuropske kakvoće. Nije, dakle, na dnevnom redu nada, nego sumnja u europsku budućnost BiH, jer se ne smiju zaboraviti silni marifetluci političkih kasta, tih spin-majstora, tih majstora kontinuiteta u proizvodnji neodgovornih i neetičnih politika u BiH. Ako nastave po starom, BiH će još dugo biti „europska zemlja bez ustava“, bez proeuropskog ustava sa svim posljedicama tog izbora. Europska unija,

5

dakako, može i bez BiH, ali BiH nema budućnost bez članstva u EU. Za bilo kakvu, pogotovu europsku budućnost, bilo bi žurno potrebno napustiti paradigmu nasilja, pa se zaputiti ka paradigmi nenasilja i uvažavanja sviju identiteta. K tomu, BiH potrebuje unutarnji konsenzus, kao i punu suverenost, koju BiH nema neće imati sve dok je OHR u njoj na način na koji jeste još uvijek. U EU se primaju u punopravno članstvo, naime, samo europske i suverene zemlje, pa bi BiH mogla ostati još dugo u njezinoj predmodernoj političkoj fazi, tek kao „failure state“ - opomena drugima!

4. Goveda mogu da vuku kola, ali je opasno kad poveruju da znaju i put (Lao Ce) (S.Cenić)

Britansko-nemačka inicijativa i Sporazum o rastu i zapošljavanju su (CfGJ), kao svoju dobru stranu, imali ulogu slamke spasa da se ožive evropski procesi, no naličje je nova kupovina vremena. Iako niko ne zna, osim vrlo labavo definisanih grupa problema uz uobičajeno "trebalo bi","moralo bi", šta podrazumeva taj Sporazum, kako se tačno misli pristupiti tim "reformama", a poseban je problem što se ne bavi uopšte kako do stvaranja novih radnih mesta, šta je sa ljudskim kapitalom i ulaganjem u istraživanje i razvoj, već uobičajenom mantrom u tonovima MMF-a i srodnih organizacija i institucija. Tekst Sporazuma o rastu i zapošljavanju (zapravo brošura) je na sveukupno 16 strana, a identifikovano je šest grupa problema, uz preporuke:

1. Opterećenje na rad / preporuka: smanjenja

2. Prepreke u zapošljavanju / preporuka: reforma tržišta radne snage

3. Poslovna klima (Doing Business) / preporuka: poboljšanje konkurentnosti

4. Preduzetništvo / preporuka: zaštita investitora, korporativno upravljanje, upravljanje rizicima kako bi se poboljšao pristup finansijama, efikasniji stečajni proces

5. Korupcija / preporuka: sveobuhvatni listing parafiskalnih nameta i ostalih dozvola - poboljšanje transparentnosti

6. Socijalna zaštita / preporuka: poboljšanje ciljanja socijalne zaštite u smeru grupacija sa stvarnim potrebama

Posebno je čudna, najblaže rečeno, konstatacija da CfGJ zahteva monitoring i da bi to trebalo da radi

stanovništvo sa svojim civilnim društvom, ali s obzirom na šarolikost, izveštaj će uraditi EU sa lokalnim partnerima i vodećim učesnicima Foruma. Kome se, onda, taj izveštaj podnosi?! Ako se podnosi EU, onda je nelogično da izveštaj s partnerima radi onaj kome se podnosi. Ako se izveštaj o implementaciji podnosi vlastima, onda je neverovatno da onaj ko sprovodi reforme dobija i izveštaj o tome. Ako se izveštaj podnosi građanima, onda čemu forma izveštaja u vidu specijalno formulisanog indeksa zasnovanog na šest prioritetnih oblasti? Većina građana još uvek ne zna ni šta je budžet, a kamoli indeks specijalno formulisan. U decembru 2014. upućen je poziv konsultantskim kućama (framework contract) da daju ponude upravo za rad na CfGJ za dva konsultanta (I kategorije 150 radnih dana, II kategorije 75 dana), koji bi omogućili rad na reformama i to: uspostavom monitoring procesa, dvomesečnim izveštajima, uspostavom savetodavne grupe, dvomesečnim seminarima, pomoći EUD/EUSR u koordinaciji donatora i savetodavno na politikama. Dakle, već viđeni način za nebrojene do sada (ne)uspešno sprovedene reforme, gde se u izveštajima konsultanata posao proglašavao uspešnim, a stanovništvo ostajalo sa posledicama bilo eksperimenata, bilo nekompetentnosti i neprovedivosti. Istim metodama sa istim ljudima i u istoj državi raditi, a očekivati drugačije rezultate, zaista je ne samo naivno, već bezobrazno. Dalja sudbina Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kako je rečeno, zavisi od uspeha Sporazuma o rastu i zapošljavanju, odnosno od toga hoće li se proglasiti uspehom. Nažalost, javnost nije upoznata o specijalnom indeksu i koje on veze ima sa poboljšanjem života građana. Sporazum neodoljivo podseća na neke akcije iz prošlosti, kao što je „Buldožer“ Pedija Ešdauna (Jobs and Justice, takođe). Nametanjem ekonomskih tema izbegavaju se teške političke (ustavna reforma, Sejdić & Finci i slično), no naša politička elita u nemogućnosti da bilo kakav kvalitetan i kreativan odgovor na tešku ekonomsku situaciju, ponovo nameće pitanja poput trećeg entiteta, na primer. Niti CfGJ, niti domaća politička elita daju odgovor kako do novih radnih mesta, kako do izvoza, kako do boljeg standarda. I dok je u SAD-u, na primer, država finansirala najveće tehnička dostignuća poput kompjutera, interneta, nanotehnologija, biotehnologija, a saniranje

6

banaka platila 7,76 biliona dolara (podaci Bloomberg News Service); dok Lisbon Agenda i Europe 2020 postavljaju cilj od 3% od EU BDP-a za istraživanje i razvoj, za BiH niko ne pominje ni nove tehnologije, ni ljudski kapital, a nivo ulaganja u istraživanje i razvoj je ispod nivoa statističke greške. Savetuje se privatizacija svega, ali niko ne pominje depolitizaciju javnih preduzeća, pa tek onda odlučivanje da li i koliko strateška javna preduzeća privatizovati. S tim u vezi, posebno su alarmantne najave novih zaduživanja: u Republici Srpskoj neki veliki kredit iz Rusije (700 miliona eura), za koji se ne govori ni od koje banke, ni pod kojim uslovima, ni kad, ni zašto, a u Federaciji je novi premijer već javno najavio zaključivanje dugoročnog sporazuma sa MMF-om, što će značiti novi teret građanima u podršci budžetima, ali kako i čime otplaćivati sve dospele obaveze, a kako se razvijati, nema odgovora. Vanjski dug BiH u poslednjih sedam godina povećan je za oko 90 posto. U 2014. godini na otplatu vanjskog duga je otišlo nekih 760 miliona. Rapidno se povećava potraživanje komercijalnih banaka od generalne vlade (opštine, kantoni, entitet i fondovi). U FBiH je taj iznos 749,2 miliona, a u RS 1.121,10 miliona. Budžetu RS-a je potrebno 400 miliona kreditnih sredstava da obezbedi stabilnost budžeta jer je problem nepokrivenost budžeta, odnosno razlika između projektovanog budžeta, koji je nešto veći od 2 milijarde KM i mogućih domaćih prihoda, koji su projektovani na 1,5 milijardu KM. Fond zdravstva će do kraja godine trebati najmanje 70 miliona KM, a Fond PIO 100 miliona za tekuće obaveze. Budžet Federacije BiH je oko 2,37 milijardi, a u strukturi rashodi su bili odo 1,53 milijardi KM, a prihodi oko 1,57 milijardi KM, dok su obaveze po zaduženjima oko 800 miliona. Vraćen je dug prema borcima, deo duga prema PIO/MIO i deo duga prema Fondu za javno zdravstvo, no neophodna je tranša MMF-a do polovine godine kako bi se očuvala likvidnost. Ova godina je već izgubljena. Vlast u FBiH, kantonima i na državnom nivou neće u punom kapacitetu profunkcionisati ni do leta, a na svim nivoima pričaće se i dalje i CfGJ, reformama, bolnim rezovima i slično, kao da je dug napravljen tokom invazije Marsovaca. RS će daljim blokadama i "rodoljubivim" potkopavanjima svake inicijative zamagljivati sve izraženiju nemogućnost da servisira svoje obaveze, a sve to će biti začinjeno pričom o opštoj uroti protiv RS i Srba generalno. U

procesu javne rasprave je set tzv. reformskih zakona, koji će, po dobrom starom običaju, još više iščašiti situaciju, a kupovati vreme i za sobom ostaviti još veću štetu. U Tuzli već postoji najava za proteste 9.maja, tako da se može očekivati i širenje nezadovoljstva, s tim da ovoga puta glavno težište neće biti institucije, već privatna imovina najomraženijih političara. Na stranu što su sve vlade od starta uspele da izgube poverenje građana i što im ne veruje ni onaj ko je glasao za njih (RS afera papci, FBiH igra pogađanja ko je Srbin, ko Bošnjak, ko Ostali), no odlučujuće će biti da li će tzv. međunarodna zajednica pustiti konačno da se i vlasti i građani suoče sa stvarnošću ili će se nekom kozmetikom ponovo farbati mrtvac uključen na baterije. Najbolji put bi bio je da nas konačno puste da otresemo stražnjim delom na ledinu ne bi li sila potiska konačno prebacila mozak tamo gde mu je mesto. U tom slučaju već za godinu dana imali bi drugačiji politički raspored i veći strah od odmazde glasača.

5. Da li je radničko nezadovoljstvo „lakmus papir“ za socijalni bunt (S.Alić)

Opravdano nezadovoljstvo radnika kulminiralo je u februaru 2014. protestima i paljenjem zgrada Vlade TK i Opštine Tuzla. Protesti su dan kasnije nastavljeni u Sarajevu i drugim gradovima BiH. Nada koju su mnogi polagali u plenume građane, veoma brzo se izjalovila zbog dva razloga:

1. Instrumentalizacija nezadovoljstva od strane nekih političkih partija (među najglasnijim na parlamentima su bili predstavnici Naše stranke da bi u oktobru isti osvanuli na izbornim plakatima i doživjeli fijasko)

2. Različitog viđenja rješenja od strane nezadovoljnih radnika i dijela, uključene, elite –predstavnika akademske zajednice. Vrlo je teško pomiriti opravdano nezadovoljstvo sa znanjem i vizijom koju, možda, posjeduju neki predstavnici akademske zajednice. To se na najbolji način pokazalo prilikom konkretizacije nekih koraka koje su preduzeli predstavnici akademske elite: Inicijativa za promjenu kriterija za raspodjelu prihoda od PDV-a i ostvarivanje permanentnog dijaloga sa predstavnicima intelektualne zajednice Zapadne Evrope, Engleske prvenstveno (održano je nekoliko sesija). Može se postaviti i pitanje: ne krije li se iza ovog dijaloga i nekakav drugi uticaj!?

7

Kapaciteti (u kvantitetu) radničkog samoorganizovanja su, očigledno, veliki, ali se postavlja pitanje kvaliteta vođstva, jer ako je primarni cilj nekih nezadovoljnih radničkih grupa – samo isplata neisplaćenih plata i povezivanja radnog staža, a nakon toga ne uslijedi potpuna rekonstrukcija društvene strukture, ništa se neće dobiti. Nezadovoljstvo će i dalje tinjati. Fragmentacija sindikata očigledno je posljedice stranačke involviranosti i pokušaja da se nezadovoljstvo iskoristi za dnevne političke potrebe. Praksa nam do sada pokazuje, da kolovođe bilo kojeg bunta (od radničkog, preko seljačkog do boračkog) već na prvim izborima uskaču u parlamentarne fotelje, najčešće kao kandidati novoformiranih stranaka. Najbolja ilustracija političkih marifetluka je formiranje takozvane ekspertske vlade TK, koja, vrijeme je to potvrdilo, nije ni ekspertska i nije formirana bez presudnog uticaja politike. Ovako organizovan sindikat nije u stanju niti pokrenuti, a posebno usmjeravati i voditi procese koje potiču iz sfere socijalnog. „Solidarnost“ jeste nova sindikalna snaga, ali su njeni kapaciteti ograničeni i ovaj sindikat je posljedica već postojeće razjedinjenosti sindikalnog organizovanja i nepovjerenja kojeg radnici imaju u njega. Simptomatično ja da se u društvu koje se suočava sa ogromnom i gotovo nepremostivom krizom na svim poljima, susrećemo sa procesima sindikalne deizintegracije umjesto integracije. Stiče se utisak da je to rezultat uspješnog „spinovanja“ političkih elita u sva tri naciona. Šta se može dogoditi? Sa velikom sigurnošću se može procijeniti da će nova eksplozija radničkog nezadovoljstva uslijediti u Tuzli zbog velike koncentracije nezadovoljnih. Tuzla je, cijelo vrijeme, od februara prošle godine do danas, permanentno poprište bunta nezadovoljnih radnika. Intelektualci su nastavili da djeluju odvojeno. Treba jednostavno imati na umu da je u cijelosti uništena nekada moćna tuzlanska industrija. Jedno pitanje se nameće po sebi: Može li spontana i opravdana eksplozija radničkog i građanskog nezadovoljstva imati za posljedicu urušavanja kompletnog (klimavog) državnog ustrojstva, kao posljedica totalne anarhije i izostanka svake odgovornosti za vođenje tih procesa? Situaciju još više usložnjavaju unutarstranački sukobi interesa koji se, bar što se tiče Tuzlanskog

kantona, najviše osjećaju u SDA, gdje se mogu prepoznati mafijaška ponašanja u politici (Slučaj Kukića u Banovićima). Sličnih previranja, u fazi pripreme za kongres, nije pošteđena ni kantonalna organizacija SDP - Tuzla. Mogući ishod – nastavak daljeg fragmentiranja socijaldemokratije u trenucima kada se najavljuju i integrirajući procesi. Realno je procijeniti da se eksplozija nezadovoljstava može očekivati prije ljeta, najkasnije u jesen.

6. Možemo li do trećeg tipa javnog diskursa (I.Lovrenović)

Dobronamjerna očekivanja i želje za novi četverogodišnji ciklus političkoga života u Bosni i Hercegovini (od kojega je već uprazno „potrošeno“ šest mjeseci poslije oktobarskih izbora 2014) idu u smjeru promjene glavnih akcenata u javnoj retorici i u konkretnom radu političkih struktura: umjesto „jakih“ ideoloških tema, fokusirati se na konkretne a goruće poslove i zadatke (socijalno-ekonomske teme, privreda, zapošljavanje, evropske integracije, itd.).

Međutim, način na koji se odvija sklapanje vlasti u Bosni i Hercegovini, odnosno u oba njezina entiteta, te struktura tih novih vladajućih formacija, najavljuje da bi u ovome periodu ta očekivanja lako mogla biti iznevjerena, te da će ideološki diskurs (temeljen, naravno, na vrućim sukobljavanjima oko navodnih ili stvarnih uskraćenosti nacionalnih prava i ugroženosti nacionalnih interesa, s neminovnim oživljavanjem ratnih i viktimizacijskih narativa) i dalje dominirati u političkim raspravama, iz kojih će se prenositi na širu javnost.

Stranačku formaciju koja bi trebala pokretati Federaciju BiH za sad čine SDA, DF i HDZ BiH. Prije formiranja Vlade FBiH glavni ljudi ovih triju stranaka javno su pokazali takav stupanj i vrstu što uzajamne netrpeljivosti što ideološke konfrontiranosti, da je veoma teško očekivati koherentan rad vlade sastavljene od njihovih predstavnika. Nasuprot tome, može se s velikom izvjesnošću očekivati nastavak sukobljavanja, i to baš na ideološkim temama, kojima će se „pokrivati“ zajednička nesposobnost da se te stranke i njihovi lideri uhvate ukoštac s realnim problemima društva i stanovništva.

Rezervoar takvih tema je pun i uvijek spreman za upotrebu.

8

Sa strane HDZ-a to je problem ustavne neravnopravnosti hrvatskoga naroda, čije je objektivno postojanje HDZ manipulativno hipostazirao i pretvorio u vlastiti politički raison d'être, monopolizirajući bez ostatka ulogu predstavnika, zastupnika i zaštitnika (gotovo da se kaže: vlasnika) hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, s osobitim naglaskom na Federaciju BiH. Takvoj monopolističkoj poziciji HDZ-a među Hrvatima u BiH, možda nikada jačoj od 2000. godine, u značajnoj mjeri pridonose faktori iz političkoga Sarajeva (jednako oni nacionalne kao i građanske orijentacije) upornim odbijanjem razgovora o „hrvatskom pitanju“. Više je nego sigurno da će HDZ BiH, stranka male snage u objektivnim mjerilima, snažno inzistirati na ovim pitanjima, jer joj je to politički najprofitabilnije a načelno-politički teško osporivo. Kod svojih, pak, partnera – DF-a i SDA – neće nailaziti na razumijevanje već na protivljenje, koje će uvijek biti intonirano patriotskim otporom „daljoj podjeli zemlje“, i tu će svaki mogući dijalog prestajati prije nego i započne.

SDA ima vrlo težak zadatak – mora u isti mah igrati a) ulogu najveće i najvažnije bošnjačke stranke i zaštitnika partikularnih bošnjačkih nacionalnih interesa (što joj je ozbiljno poljuljano s dviju strana: neskriveno od SBB-a i prikriveno ali svima vidljivo od DF-a), b) ulogu političkoga subjekta s najjačom državotvornom sviješću, c) ulogu, pomalo inferiornu, pomiritelja, jezička na vagi, između nepomirljivih HDZ-a i DF-a. Otvaranje velikih ideoloških tema, nacionalnih i patriotskih, stranci SDA često će zatrebati kao podsjetnik i dokaz vlastite nacionalne i državotvorne pravovjernosti i ispravnosti. Kako u odnosu spram HDZ-ovoga „separatizma“, tako, možda još više, u borbi sa SBB-om i DF-om za povratak povlaštenoga nacionalnoga statusa među Bošnjacima.

Politički identitet DF-a teško je utvrdiv. Opisno govoreći, moglo bi se govoriti o nekakvom pseudograđanskom i pseudolijevom križancu između bivše Stranke za BiH i bivšega SDP-a, baš po pomanjkanju jasne političke fizionomije, koje se nadomješta jakom patriotskom frazom, brigom „za

državu“, te čestim referiranjem na rat (u čemu su se – da li zakonomjerno? – sasvim podudarili predsjednik stranke Ž. Komšić i njegov prvi suradnik Suljagić). „Kritika“ etnonacionalizma i etnonacionalne stvarnosti Bosne i Hercegovine u istupima DF-ovih predstavnika nedovoljno je osmišljena i politički kržljava ali zato agresivna, a kao alternativa nudi se neki mutan unificirajući koncept građanske orijentacije, kojim se uvijek najlakše, svjesno ili ne, pokriva nacionalizam većinske nacije. Takav i s takvim kadrovima, DF će u debatama, prepirkama i sukobljavanjima, koje nam tek predstoje, vjerojatno biti ideološki najglasniji i najisključiviji.

Ni politički ambijent Republike Srpske neće biti pošteđen od ideoloških tenzija, samo drukčije strukturiranih. Nova politička konstelacija u RS-u i na nivou BiH, svojevrsna kohabitacija između Dodikovoga SNSD-a i protivne grupe koja je isprednjačila na nivou BiH, diktirat će stalnu „unutarnju“ prepirku na pitanju tko bolje zastupa i brani Republiku Srpsku i nacionalne interese srpskoga naroda u BiH.

Je li moguće razmišljati o izlasku iz ovoga začaranog kruga, u kojemu je Bosna i Hercegovina, sapeta zajedno sa svojim entitetima, narodima i kantonima? Među političarima i političkim strankama za takvo što nema ni mogućnosti, ni želje, ni kapaciteta. U javnosti, pak, i medijskoj i intelektualno-akademskoj dominiraju, grubo rečeno, dva tipa diskursa koji će još zadugo opstati: etnonacionalistički i pseudograđanski. Bilo bi od velike važnosti da se razvija treći tip javnoga diskursa – neutralno-analitički, koji bi bio kapacitiran da našu stvarnost i naše političke formacije istinitije razumijeva i opisuje, pa samim tim bude i osnova za ozbiljnije promjene.

Ozbiljno je pitanje: kako je moguće započeti stvaranje prilika za razvijanje takvoga, „trećeg“ tipa diskursa. To je, po prirodi stvari, trebala biti misija tzv. civilnoga sektora, svih mnogobrojnih nevladinih organizacija, ali kao što je poznato – bila je to promašena i neuspjela misija. Što ne znači da ne bi trebalo i da je besmisleno tražiti nove forme i mogućnosti.

Ovaj dokument je jedan od rezultata projekta „Uticaj na politike socijalnog uključivanja u BiH“ koji podržava Open

Society Foundations.

Zahvaljujemo članovima Upravnog odbora IBHI-ja: Sinanu Aliću, Svetlani Cenić, Enveru Kazazu, Miletu Lasiću i Ivanu

Lovrenoviću na njihovim doprinosima. Posebno zahvaljujemo Tijani Dmitrović i Šadiji Hodžić za podršku i pomoć.

Sadržaj dokumenta je isključivo odgovornost autora.