Srpska politika u Dubrovniku u 19. stoljecu

Tihomir RajičćOsnovna škola kneza MislavaKaštel Suuracć

Srpska politika u Dubrovniku u XIX. stoljeuć(Njeni korijeni, uspon i padod 40-ih godina do 1899.)

Namjera ovog rada jest prikazati korijene, rast, uspon i, konano, pad srpske politike uč Dubrovniku u razdoblju od 40-ih godina XIX. stoljea do 1899. godine. Ovako definiranć kronološki okvir bit e obraen u tri dijela. U prvom dijelu e biti prikazano razdoblje 40-ihć đ ć godina XIX. stoljea, kada je nastao fenomen Srba katolika koji predstavlja korijen srpskeć politike u Dubrovniku. U drugom dijelu, koji obuhvaa razdoblje od kraja 70-ih godinać XIX. stoljea do 1890., bit e prikazan nastanak i uspon srpske politike u Dubrovniku. Uć ć treem dijelu bit e prikazan vrhunac srpske politike u Dubrovniku, tj. njezina djelatnost uć ć okviru srpsko-autonomaške koalicije koja je od 1890. do 1899. vladala Dubrovnikom. Završetak ove faze predstavlja pad i poraz srpske politike jer ona nije ostvarila svoj najvažniji proklamirani cilj, oblaenje Dubrovnika i Dubrovana u srpsko nacionalno ruho.č č

Kljune rijei:č č Dubrovnik, srpska politika, XIX. stoljee.ć

Uvod

Cilj ovog rada je prikazati korijene, rast, uspon te konano pad srpske politike uč Dubrovniku u XIX. stoljeu. Rad e kronološkim slijedom obuhvatiti razdoblje odć ć 40-ih godina XIX. stoljea, kada se u Dubrovniku, kao prethodnica srpske politike,ć pojavio fenomen Srba katolika, pa do 1899., kada je poraz srpsko-autonomaške koalicije na dubrovakim opinskim izborima ujedno oznaio i poraz srpske politikeč ć č u tom razdoblju.Ovako definiran kronološki okvir bit e obraen u tri dijela. U prvom dijelu, kojić đ

obuhvaa razdoblje 40-ih godina XIX. stoljea, bit e osvijetljeni korijeni srpskeć ć ć politike u Dubrovniku vezani uz fenomen Srba katolika, odnosno uz jezino-čpolitika gledišta Vuka Karadžia potkrijepljena stajalištima tadašnje slavistike, teč ć utjecaj srpske nacionalne propagande utemeljene na spisu Naertaniječ Ilije Garašanina. U drugom dijelu, koji obuhvaa razdoblje od kraja 70-ih godina XIX. stoljea doć ć

467

T. Raji čć◆ Srpska politika u Dubrovniku u XIX. stoljeu...ć

1890., bit e prikazan nastanak srpske politike vezan uz skupinu Srba katolika okoć asopisa č Slovinac (Pero Budmani, Stjepan Castrapelli i Luko Zore), koji su u srpskom duhu odgajali mladež na tamošnjoj gimnaziji. Takoer e biti prikazan postupniđ ć uspon Srpske stranke na politikoj pozornici Dubrovnika od prvih neuspjeha 1881.,č preko preuzimanja “Narodne štionice” 1884. i 1885. te neoekivano dobrog rezultatač na opinskim izborima 1884., do pobjede na opinskim izborima 1890. godine. Treić ć ć dio e donijeti pregled djelatnosti Srpske stranke u okviru srpsko-autonomaškeć koalicije koja je od 1890. do 1899. godine vladala Dubrovnikom. U tom smislu bit eć osvijetljeni problemi s kojima se Srpska stranka u toj koaliciji suoavala i koji su,č uz jaanje hrvatske politike poslije 1894., pridonijeli njezinu padu nakon porazač srpsko-autonomaške koalicije na opinskim izborima 1899.ćIstraživaka pitanja na koja ovdje treba odgovoriti stoga e glasiti:č ć1. Koji su korijeni srpske politike u Dubrovniku?2. Kako je tekao uspon srpske politike u Dubrovniku u razdoblju od kraja 70-ih

godina XIX. stoljea do 1890.?ć3. Zbog ega je vladavina srpsko-autonomaške koalicije tijekom 90-ih godina XIX.č

stoljea bila nestabilna i zbog ega je 1899. došlo do njezina poraza, odnosno pada srpskeć č politike u Dubrovniku?Iako o ovom problemu do sada nije pisano sustavno, djela Stjepana osia,Ć ć1

Vlahe Benkoviać2 i Ive Periać3 donose prikaz okolnosti u kojima je srpska politika u Dubrovniku nastala i razvijala se. Uz njih izravne ili neizravne spoznaje o ovom pitanju donose i djela Luje Bakotia, Josipa Berse, Ive Banca i Koste Milutinovia.ć ć4

Izvori s druge strane omoguuju bolji uvid u problem. Na prvom mjestu rije je oć č tadašnjem tisku, Srpskom listu, od 1888. Srpskom glasu, službenom glasilu Srpske stranke u Dalmaciji, te o hrvatskim, narodnjakim i pravaškim glasilima č Narodni list, Narod, Jedinstvo i Crvena Hrvatska koji donose neke do sada slabo korištene podatke. Vrijedne podatke donosi i službeno glasilo zadarskog namjesništva Smotra dalmatinska, asopis č Slovinac te brošure i korespondencija istaknutih pojedinaca.

1 S. ĆOSIĆ, 1999., 325 – 335.2 V. BENKOVIĆ, 2009., 11 – 54, 216 – 226.3 I. PERIĆ, 1988.4 L. BAKOTIĆ, 1938.; J. BERSA, 1941.; I. PERIĆ, 1990., 232 – 246; 1996.; 1997., 172 – 190; I. BANAC, 1992.; K. MILUTINOVIĆ, 1989., 7 – 31, 33 – 90; ISTI, 1981., 7 – 31.

468

Zbornik Stijepa Obada

Korijeni

Kao što je ve reeno, srpska politika u Dubrovniku korijene je imala u fenomenuć č Srba katolika, koji je nastao 40-ih godina XIX. stoljea. Na nastanak tog fenomenać utjecao je Vuk Karadži koji je ve 30-ih godina XIX. stoljea nastojao bogatoć ć ć dubrovako kulturno i jezino naslijee uklopiti u svoju viziju srpskog jezika, koja ječ č đ imala i svoj politiki cilj: asimilaciju štokavaca i brojno jaanje srpske nacije. Stoga ječ č Dubrovnik ve od tada postao važna toka ne samo za srpski nacionalni pokret uć č tadašnjoj Dalmaciji nego i izvan nje.5 Usko u vezi s Karadžiem važno je spomenuti ić utjecaj tadašnje slavistike koja je u štokavcima takoer vidjela Srbe. Uza sve to, važnađ je bila i uloga srpske nacionalne propagande, proizašla iz ideja koje je u svom spisu Naertaniječ razradio Ilija Garašanin. Ta propaganda je u Dubrovniku imala svog agenta u osobi paroha ora Nikolajevia koji je uspješno organizirao ovdašnjuĐ đ ć srpsko-pravoslavnu zajednicu.6 Osim njega, na dubrovakom podruju djelovao je ič č drugi agent srpske vlade, književnik i pustolov Matija Ban.7 Na tragu tih utjecaja neki su dubrovaki intelektualci prihvatili srpsko nacionalnoč

opredjeljenje, a najznaajniji je svakako bio potomak stare dubrovake plemikeč č ć obitelji i ugledni intelektualac s europskom reputacijom Medo Puci. Bez obzira nać to što je Puci zastupao iskljuivo kulturno srpstvo i što se u preporodno doba uć č Dalmaciji, skupa sa svojim bratom Nikom, angažirao u ostvarenju kljunoga hrvatskogč nacionalnog cilja, ujedinjenja Dalmacije s banskom Hrvatskom, oko njegova imena u

5 Za Karadžia, kao i za njegove kasnije pristaše, injenica da su Dubrovnik i Kotor bila dvać č najvažnija nepravoslavna podruja na priobalju, gdje se tradicionalno govorila ijekavska varijantač štokavice, pružala je koristan dokaz da su Dubrovani “zaista” Srbi.č R. HARRIS, 2006., 424.

6 Đorđe Nikolajevi (1807. – 1896.) ć bio je seljačkog podrijetla, iz Srijema, područja na kojem je Karlovačka pravoslavna metropolija imala svoje središte. Završivši bogosloviju u Srijemskim Karlovcima, postao je svećenik i djelovao u skladu s “poslanjem” SPC: sudjelovao je u čuvanju i širenju srpske vjerske i nacionalne tradicije. Tu svoju djelatnost je proširio uređujući prvu srpsku publikaciju u Dalmaciji, godišnjak Srpsko-dalmatinski magazin, za koji je u Dubrovniku uspio dobiti relativno velik broj pretplatnika. B. PRPA-JOVANOVIĆ, 1988., 72, 80, 93.

7 Matija Ban (1818. – 1903.), podrijetlom iz Petrova Sela u okolici Dubrovnika, proživio je pustolovnu mladost putujui po Anadoliji i Bliskom istoku. ć Od 40-ih do kraja 70-ih godina XIX. stoljeća djelovao je kao agent i poluslužbeni glasnogovornik srpske vlade te kao takav bio dobro upoznat sa situacijom u Dalmaciji. Pišući eklektičkim, racionalnim i didaktičkim stilom epske pjesme nadahnute srpskim nacionalizmom, stekao je određenu književnu slavu. Nepotpisano, Opća enciklopedija JLZ, tom 1, Zagreb, 1977., 407; Nepotpisano, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Matice hrvatske, tom 1, Zagreb, 1999., 589; S. ĆOSIĆ, 1999., 331.

469


Dubrovniku je nastao krug Srba katolika koji e zastupati sasvim drugaije ideje ić č voditi sasvim drugaiju politiku.č 8 Puciev pokušaj da revolucionarne 1848., zajedno sć Matijom Banom, kroz asopis č L'Avenire u Dubrovniku plasira srbo-katoliku ideju,č nije imao veeg uinka. Izvjestan korak naprijed u tom smislu predstavljao je asopisć č č Dubrovnik – cviet narodnog književstva, u kojem je Ban podrobnije razradio ideju jezinog srpstva kako bi, koristei se slavistikom klasifikacijom jezika i povijesnimč ć č argumentima, posebno onima cara i pisca Konstantina Porfirogeneta, pridobio dubrovake intelektualce. Ipak, uinak svih tih nastojanja bio je minimalan jer su ič č Ban i Puci zapravo bili hrvatski ilirci sa srpskom nacionalnom sviješu koji suć ć dubrovako kulturno i civilizacijsko naslijee htjeli obui u srpsko politiko ruho.č đ ć č Osim toga, kad se Ban 1850. vratio u Beograd, itava srbo-katolika propaganda nač č duže je vrijeme utihnula.9 Stoga prve zametke srpske politike u Dubrovniku valja tražiti skoro tri desetljeać

kasnije, u krugu oko asopisa č Slovinac koji je izlazio na samom izmaku preporodne faze politikog razvoja u Dalmaciji, od 1878. do 1884. godine, i koji je na svojimč stranicama zastupao neodreeno đ slovinstvo, odnosno jugoslavizam, smještajui središteć južnoslavenskog okupljanja u Srbiju. U tom smislu posebno se istaknuo Matija Ban koji je u svojim lancima, pod krinkom isticanja hrvatsko-srpske sloge, nastojaoč skrenuti pogled dalmatinske javnosti prema Srbiji.10 Najpoznatiji Slovinevič suradnici bili su profesori na dubrovakoj gimnaziji koji su se priklonili fenomenu Srba katolika.č Rije je o Peri Budmaniju, jezikoslovcu koji je svoje srpstvo smatrao privatnim, zapravoč kulturološkim, a nikako politikim opredjeljenjem;č 11 vatrenom srpskom aktivistu

8 Medo Puci (1821. – 1882.), ć jedan od posljednjih izdanaka dubrovačke plemićke obitelji Pozza/ Puči/ćPuci. Šć kolovao se u Dubrovniku, Veneciji i Padovi, gdje je 1843. sreo slavista Jana Kollara od kojeg je primio ideju da je štokavica obilježje srpskog jezika. Od tada je Puci nastojaoć dubrovaku, katoliki obojenu tradiciju uklopiti u okvir srpske nacionalne ideje. U pozadinič č njegova srbo-katolikog opredjeljenja bila je i ta injenica što je talijansku situaciju priječ č ujedinjenja pokušao preslikati na jugoistonu Europu, smatrajui kako e Srbija odigrati uloguč ć ć Pijemonta. J. BERSA, 1941., 230 – 232; S. ĆOSIĆ, 1999., 326 – 328, 330 – 331.

9 I. BANAC, 1992., 24; S. ĆOSIĆ, 1999., 333 – 335.10 “Pogled prema istoku”, Slovinac, 1 i 2/1878.; “Srbija”, Slovinac, 15/1879.11 Pero Budmani (1835. – 1914.), potomak stare dubrovačke građanske obitelji. Istakao se kao jezikoslovac i urednik velikoga Akademijina Rječnika. Prema Josipu Bersi, njegovo srpsko opredjeljenje rezultat je susreta s Vukom Karadžiem i injenice da ga je ć č “romantini zanos onogač vremena” sprijeio č “da izmjeri pravu vrijednost” Karadžievih jezinih, ali i politikih gledišta. ć č č M. REŠETAR, 1926., 100 – 105; J. BERSA, 1941., 238 – 239; Milan MOGUŠ, 1988., 442 – 443.

470


Stijepi Castrapelliju12 i umjerenom Luki Zori,13 koji su nastojali, dijelom i uspjeli, neke svoje uenike odgojiti u srpskom duhu.č 14 Uz sve ovo, važan oslonac srpske politike u Dubrovniku bila je mala srpsko-pravoslavna zajednica15 iz koje su se regrutirali pripadnici ovdašnje srpske gospodarske, ali i politike elite. Meu njima suč đ se posebno isticale trgovake obitelji iz kojih su potekli Risto Mii i Lazar Popovi,č čć ć lanovi opinskog vijea Dubrovnika, Stevo Bravai, lan trgovako-obrtnikeč ć ć čćč č č komore, Petar Opui, lan opinskoga poglavarstva, Nikola Babi, srpski politikićč ć ć č aktivist, Ilija Bubalo, koji je bio dioniar č Srpskog lista/glasa, te mnogi drugi.16 Posebno utjecajan bio je Niko Boškovi, predsjednik dubrovake trgovako-obrtnikeć č č č komore, lan opinskog vijea, predsjednik Dubrovake parobrodarske plovidbe ič ć ć č lan uprave Dubrovake trgovake banke, koja je okupljala srpski i autonomaškič č č kapital. Boškovi je takoer bio i jedan od prvih i najveih dioniara ć đ ć č Srpskog lista/glasa.17

12 Stjepan Castrapelli (1850. – 1885.) u Beču je 1879. diplomirao klasičnu filologiju i slavistiku te prihvatio srpsku samoidentifikaciju na osnovi uvjerenja da su svi štokavci Srbi. Iako je s hrvatske strane smatran političkim protivnikom, Narodni list mu u nekrologu 1885. odaje počast kao širitelju upotrebe narodnog jezika nasuprot talijanskome. Mira PIRKER, 1988., 601; “Domaće viesti”, Narodni list, 39/1885.

13 Luko Zore (1846. – 1906.) srpsku je afilijaciju prihvatio pod utjecajem jezikoslovnih studija kod Franje Miklošića u Beču. Iako Srbin katolik, tijekom 80-ih i 90-ih godina XIX. stoljeća bio je važna figura politike Narodne stranke, što mu je omogućilo solidnu službeničku karijeru u školskom sustavu Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Stanoje STANOJEVIĆ, 1929., 305; Nepotpisano, “Luko Zore”, Opća enciklopedija JLZ, sv. 8, Zagreb, 1982., 712.

14 O tome svjedoči i Dinko Politeo koji je tijekom 1873. i 1874. boravio u Dubrovniku i radio kao pomoćni profesor u gimnaziji. U svojim sjećanjima na to doba bilježi kako je Castrapelli “nastojao u gimnazijskoj mladeži uzgajati srbska čuvstva”. D. POLITEO, 1901., 103. Slično svjedočanstvo nudi i anonimna brošura koju je 1887. izdala “dubrovačka srpska omladina”, stasala pod takvim utjecajima. U njoj se, uz ostale, upravo Castrapellija, Budmanija i Zoru ubraja u najpoznatije dubrovačke srpske književnike toga doba. Nepotpisano, Prigodom 300 godina rogjenja Ivana F. Gunduliać, Dubrovnik, 1887., 33.

15 U dubrovakoj opini, koja je 1880. godine imala oko 10.600 stanovnika, Srbi su inili oko 6%č ć č stanovništva. L. MASCHEK, 1888., 87.

16 Pored njih istiu se i Hristofor Lui, Josif Kalik, Petar Mari, Miloš Mari, uro N. Kovaevi,č čć ć ćĐ č ć Aleksa Jeftovi, Šepan Babi, uro Kovaevi, ore Grkavac, Todor Mandi, Vaso Aleksi,ć ć ćĐ č ćĐ đ ć ć Nikola i Petar Kovaevi, Risto Goli, Jovo Vukovi, Georgije Grkavac, Nikola Unkovi, Jovoč ć ć ć ć Milakovi i Mihail Komenovi. R. Vć ć UKOMANOVIĆ, 1971., 84; V. BENKOVIĆ, 2009., 68, 82, 139; “Domae”, ć Srpski glas, 30/1896.; “Domae”, ć Narodni list, 49/1891.

17 Niko Boškovi (1829. – 1896.), poduzetnik, dobrotvor, predsjednik srpsko-pravoslavne vjerskeć opine te javni djelatnik. ć Hrvatski biografski leksikon, tom 2, 193; “Niko Boškovi”, ć Srpski glas,

471


Djelujui u tadašnjoj dubrovakoj javnosti, srpska se politika mogla afirmiratić č samo ako još uvijek nejasni slavenski i južnoslavenski osjeaj Dubrovana uspijeć č preokrenuti u srpski. Pri tome je koristila odbojnost, pa ak i mržnju Dubrovanač č prema austrijskoj vlasti koja je njihov grad od središta samostalne republike pretvorila u puko provincijsko administrativno (okružno) središte, što je, pored politikogač gubitka, donijelo i gospodarsko nazadovanje. Od koristi je bilo i nezadovoljstvo Dubrovana oportunistikom politikom Narodne stranke koja Dubrovniku niječ č donijela željeni napredak.18

UsponIpak, na pragu 80-ih godina XIX. stoljea ideje srpske politike u Dubrovniku jošć

uvijek nisu imale širega odjeka. O tome svjedoi brošura č Dubrovaka omladinač zagrebakom Vijencuč iz 1879. godine, u kojoj je anonimni pisac bio prisiljen publiku uvjeravati da ideja o srpskoj pripadnosti Dubrovnika “nije takav absurd kako neko misli”, svjedoei tako više nego jasno o slaboj recepciji srpstva u tadašnjoj dubrovakojčć č javnosti.19 Stoga je, da bi imala ime pobijati hrvatsko obilježje grada, srpska politikač

18/1896.; V. BENKOVIĆ, 2009.. 78 – 79. Opisujui Boškovievu ulogu u kontekstu žestokihć ć politikih borbi u Dubrovniku, narodnjako glasilo č č Jedinstvo donosi podatak kako je obitelj Boškovi svoj osnovni kapital stekla tako što je prisvojila 280.000 forinti od bosanskog velikašać Ali-paše koji je stradao u tamošnjim politikim obraunima. Tako steenom glavnicom Boškoviič č č ć su, istie čJedinstvo, razvili poslovno carstvo te zaraenim novcem financirali pokret Srba katolikađ u Dubrovniku. “Naši dopisi”, Jedinstvo, 44/1896.

18 Narodna stranka je u ovom razdoblju, a pogotovu nakon stupanja u koaliciju oko austrijskog ministra predsjednika Taffea 1879., provodila politiku suradnje s vladom u Beu. Ta politika išlač je za tim da se, u zamjenu za podršku u Carevinskom vijeu, dobije ustupke u ć Dalmaciji. Ustupci su se svodili na neutralnost vlade pri izborima, posredovanje pri dobivanju bankarskih kredita za investicije u zemlji i slino. S druge pak strane, ujedinjenje s banskom Hrvatskom, koje je biloč uporišna toka programa Narodne stranke, nije isticano. Pogotovu nakon 1877. kada je zbogč pokretanja tog pitanja Sabor bio zatvoren sve do 1880. Isto vrijedi za jezino pitanje. Unatoč č uvoenju hrvatskog jezika u gotovo sve osnovne i srednje škole, unutrašnji upravni jezik uđ tadašnjoj Dalmaciji i dalje je ostao talijanski, dok su sva obeanja vlade o uvoenju hrvatskogać đ uredovnog jezika ostala neispunjena. Takva oportunistika politika nije bila nepopularna samoč u Dubrovniku nego je imala unutrašnju opoziciju na razini stranke. Na njezinu elu bio je Mihovilč Pavlinovi, jedan od voa stranke. Nakon njegove smrti tu je ulogu preuzeo Juraj Bjankini,ć đ urednik Narodnog lista koji e ovu unutrašnju opoziciju 1892. odvesti u secesiju tzv. “šestorice”.ć T. RAJIČĆ, 2002., 113, 114.

19 Ta brošura, koja je zapravo polemika sa zagrebačkim Vijencem oko pripadnosti Dubrovnika, donosi dva osnovna ideološka argumenta koja je razradio još Matija Ban i koji e ćse kasnije ponavljati u bezbrojnim kombinacijama. Najprije se na osnovi Porfirogenetova De administrando

472


posegnula za dubrovakim regionalizmom, tj. sjeanjem na državnu samostalnostč ć Dubrovake Republike. Na tom je tragu glasilo Srpske stranke č Srpski list dopise iz Dubrovnika potpisivalo pseudonimom Republikanac svetog Vlaha, a srpsko-autonomaška koalicija, stvorena sredinom 80-ih godina XIX. stoljea, esto seć č nazivala i Dubrovaka stranka. Ipak, najdalje je u tom smislu otišao voa Srpskeč đ stranke i urednik Srpskog lista Sava Bjelanovi. On je u svome spisu ć Don Miho na Braniku ustvrdio da “dubrovaštvo znai sjeanje na državno pravo države koja ječ ć zaista postojala”, koristei se tako Dubrovnikom za svoj obraun s državno-pravnomć č ideologijom tadašnje hrvatske politike.20

Prva konkretna politika akcija Srpske stranke u Dubrovniku bio je pokušaj da seč 1881. ovdje organizira skupština srpske školske i sveuilišne mladeži koja je podč plaštem kulturno-prosvjetnog skupa imala jasan politiki cilj. Naime, raunajui nač č ć najmanje 150 sudionika iz itave Dalmacije te desetak iz Dubrovnika, organizatori suč izdali javno priopenje koje je sadržavalo poziv na politiku akciju: “ć č (…) bojno Kosovo naše omladine sada je u Dubrovniku, ali tu je polje gdje se borba ne vodi koljem i strijelom nego knjigom i naukom”.21 Iako su austrijske vlasti taj skup zabranile, opširna polemika Srpskog lista i Narodnog lista pokazuje da je akcija imala odreeniđ promidžbeni uinak. Znaaj itave akcije podcrtava i injenica da su opširne najave,č č č č proglasi i naknadne reakcije tiskani kao uvodnici Srpskog lista, što je jasan znak da iza svega stoji Srpska stranka.22 Nastup nezavisne liste Srbina katolika Mate Natallija23

imperio sav teritorij južno od Cetine i Neretve, pa tako i Dubrovnik smatra srpskim od doseljenja Slavena u VII. stoljeu. Nakon toga, pozivajui se na znanstveni autoritet slavista Franać ć Miklošia, srpski polemiar Dubrovnik proglašava srpskim po jeziku jer se štokavica, kojom se uć č Dubrovniku govori, smatra obilježjem srpskoga jezika. Dubrovačka omladina zagrebačkom Vijencu, Dubrovnik, 1879., 2, 3, 6, 7, 9, 10.

20 “Naši dopisi”, Srpski list, 44/1884.; 1, 18/1885.; “Pabirci”, Srpski glas, 18/1889.; S. BJELANOVIĆ, 1882., 38.

21 Organizator skupa bila je “Dubrovaka srpska omladina” koju su predvodili Vlaho Matijevi,č ć Antun Puljezi, Niko Matijevi i Mato Šari, kasnije vrlo aktivni u srpskoj politici u Dubrovniku,ć ć ali i šire. “Prva omladinska skupština u Dalmaciji”, Srpski list, 24/1881.; “Domae”, ć Srpski glas, 16/1888.

22 “Vjeroispovjedna poslanica svoj srpskoj omladini”, Srpski list, 26/1881.; "Prva omladinska skupština u Dalmaciji", Srpski list, 24/1882.; “Nesuena omladinska skupština u Dubrovniku”, đ Srpski list, 32/1881.; “Bebastijem hrvatskijem omladincima oko Narodnog lista”, Srpski list, 32/1882.; “Zabrana omladinske skupštine”, Srpski list, 33/1882.

23 Mato Natalli (umro 1895.), dubrovaki plemi koji je u mladosti, tijekom revolucionarne 1848.,č ć kao honvedski (domobranski) asnik ratovao na strani maarskih revolucionara, a protiv banač đ

473


na dubrovakim opinskim izborima iste godine bio je vrlo loše pripremljen pač ć Srpskoj stranci nije donio nikakav politiki dobitak. Naime, Natalli je svoju izbornuč listu predao doslovce u zadnji as, a u javnom suoavanju s narodnjakim kandidatomč č č Rafom Puciem jako mu je odmoglo to što je po gradu kružio glas kako je sklonć suradnji s autonomašima, što u tom trenutku nije bilo baš politiki oportuno. Ipak,č Natalli je tijekom 80-ih godina XIX. stoljea bio jedan od najupornijih i najglasnijihć zagovornika srpske politike u Dubrovniku. U polemikama s Narodnim listom nastupao je kao Dubrovanin i Slaven koji želi postii pomirbu izmeu Hrvata i Srba,č ć đ optužujui Narodnu stranku i Hrvate za nedostatak volje za slogom.ć 24 Pripremajuić teren za nove politike akcije, č Srpski list ve 1882. u nizu lanaka pod naslovomć č “Tamo-amo po Dubrovniku” napada razna narodnjaka društva u gradu. Na metič kritike posebno je bila “Narodna štionica” kojoj se prigovara korištenje talijanskog jezika i sklonost talijanskoj kulturi, ali i odbojnost prema obilježavanju srpskih svetkovina, posebno sv. Save. Zbog neaktivnosti se kritizira i uprava Dubrovakogač radnikog društva, koje su narodnjaci osnovali 1874. da bi u njemu politiki okupilič č radne slojeve grada, te Graanska muzika. Narodnjacima se takoer prigovarađ đ nedovoljan otpor pokušajima germanizacije Dubrovnika, a u kontekstu nastojanja tadašnjega namjesnika Stjepana Jovanovia da u Dalmaciji promovira službenuć upravu njemakog jezika.č 25 Na sve to hrvatska politika u Dubrovniku reagirala je blago i pomirljivo.

Dubrovaki narodnjaci, na elu s Perom ingrijom, nakon saborskih izbora 1883.č č Č odluili su, naime, ostati izvan kluba Narodne stranke, želei da Dubrovnik budeč ć most hrvatsko-srpske suradnje i politike sloge. Takvo naelno stajalište rezultiraloč č je popustljivošu dubrovakih narodnjaka prema ovdašnjoj srpskoj politici.ć č 26 Stoga ne udi da je pripravnost srpske politike na samostalnu i agresivnu akciju sasvimč iznenadila narodnjake prilikom izbora za novu upravu “Narodne štionice” u prosincu 1884. godine. Neposredno prije izbora, naime, poduzetni pripadnici srpske mladeži u

Jelaia. Vrativši se u Dubrovnik, poeo se baviti politikom te je, težei za ostvarenjem svojihčć č ć ambicija, prošao itav politiki spektar, od autonomaštva da bi se na koncu deklarirao kao Srbin,č č objašnjavajui to jezino etnikim kriterijima tadašnje slavistike. “Naši dopisi osobiti”, ć č č Narodni list, 85/1894.; “Mato Natalli”, Srpski glas, 13/1895.

24 “Sitnice”, Slovinac, 12/1881.; “Naši dopisi”, Srpski list, 17/1887.; 17/1890.25 “Tamo-amo po Dubrovniku I – V”, Srpski list, 32, 33, 34, 35, 38/1882.26 R. HARRIS, 2006., 419; V. BENKOVIĆ, 2009., 16.

474


“Narodnu štionicu” su upisali velik broj svojih pristaša te tako omoguili da nać njezino elo dou pripadnici dubrovake srpske elite don Ivan Stojanovi, dr. Ivoč đ č ć Rubricijus, Niko Boškovi, dr. Niška Gradić 27 i Antun Pugliesi. Ovo preuzimanje bilo je za narodnjake ozbiljan politiki poraz jer je “Narodna štionica”, kao i sve ustanoveč takva tipa, imala funkciju središta lokalnoga politikog okupljanja.č 28 Da je tome tako, vidjelo se ve na opinskim izborima održanima krajem 1884. na kojima Narodnać ć stranka zamalo nije poražena od novostvorene srpsko-autonomaške koalicije. Naime, narodnjaci su glatko pobijedili u prvom izborništvu, a Srbi i autonomaši u treem.ć No, budui da je narodnjaka pobjeda u drugom izborništvu bila vrlo tijesna, srpsko-ć čautonomaška koalicija podnijela je žalbu namjesništvu u Zadru. Kada je u studenom 1886. godine žalba odbijena, srpsko-autonomaška koalicija morala se zadovoljiti s 12 mjesta u opinskom vijeu. Ipak, unato ovako napetoj pobjedi, narodnjaci suć ć č nastavili politiku popustljivosti. U opinsko poglavarstvo kojemu je na elu bioć č naelnik Vlaho De Giuli ušla su dvojica Srba, trgovac Pero Opui i omladinac Rikoč ć Drobac,29 što je za srpsku politiku u Dubrovniku znailo važan korak naprijed. Novič korak naprijed bio je i rascjep do kojega je 1885. došlo u “Narodnoj štionici”, kada je njezino srpsko vodstvo odalo poast Stefanu Mitroviu Ljubiši u povodu prijenosač ć njegovih posmrtnih ostataka iz Bea u Boku kotorsku, odbivši isto napraviti i u povoduč sveenikog jubileja biskupa Strossmayera. Na izvanrednoj skupštini sazvanoj nać č zahtjev Pere ingrije, koji je pokušao sprijeiti potpuno posrbljenje te ustanove,Č č ingrija i dubrovaki narodnjaci istisnuti su iz lanstva “Narodne štionice”.Č č č 30

27 Nikša Gradi (1825. – 1894.) je sredinom 80-ih godina, nakon završene karijere sudskoga službenika, kao čovjek promjenjivih političkih nazora, s darom za književnost, iz čisto osobnih razloga prihvatio srbo-katoličku afilijaciju, nadajući se uspjehom u politici postići osobnu slavu. Davor DUKIĆ, 2002., 115 – 116; “Nešto o našim stvarima”, Slovinac, 36/1884.; “Pabirci”, Srpski list, 27/1885.; “Dubrovački protuprijedlog”, Srpski glas, 28/1888.; L. TOMANOVIĆ, 1926., sv. 1, 3 – 4; “Nikša Matov Gradi I i II”, Narodni list, 75, 76/1894.

28 “Naši dopisi”, Srpski list, 49/1884.; R. PETROVIĆ, n. dj., 134.29 “Naši dopisi osobiti”, Narodni list, 3/1885.; “Naši dopisi”, Srpski list, 50/1886.30 Naime, na skupštini je ingriji naprasito oduzeta rije jer je usporedbom Ljubiše i StrossmayeraČ č htio naglasiti pogrješku vodstva “Narodne štionice”. U obranu politike vodstva ustao je, meuđ ostalima, don Ivan Stojanovi podržan od novoprimljenih srpskih omladinaca. Suoeni s takvimć č stanjem stvari, ingrija i još dvanaest Hrvata su otišli, ostavljajui “Narodnu štionicu” potpuno uČ ć srpskim rukama. “Naši dopisi”, Srpski list, 49/1884.; “Naši dopisi osobiti”, Narodni list, 79, 81/1885.; “Pismo iz Dubrovnika”, Narod, 14/1887.; “Otvoreno pismo dr Rubricijusu”, Narod, 85/1885.

475


Za afirmaciju srpske politike u Dubrovniku važni su bili lokalni srpski listovi – Gušterica, koji je izlazio tijekom 1882. i 1883., Glas dubrovakič, koji je izlazio tijekom 1885. i 1886., te Radnik, koji je izlazio 1887. godine.31 Ti listovi, iako kratka vijeka, imali su odreenu promidžbenu težinu, pri emu se posebno isticao đ č Glas dubrovakič s ijih je stranica urednik Nikša Gradi vodio žestoke polemike s č Narodnim listom obilno koristei dubrovaki regionalizam.ć č 32 Kako je vrijeme prolazilo, ovakva je propagandna djelatnost poela donositi konkretne rezultate. Naime, iako je hrvatskič tisak o srpskoj politici u Dubrovniku još uvijek govorio s visoka, srpstvo je ovdje u drugoj polovini 80-ih postalo “politika moda”č koja je zahvatila školsku mladež i pojedine skupine u pukim slojevima društva, koje se inae nisu zanimale za stranke ič č politiku. U tom smislu zanimljivo je zapažanje Melka ingrije, koji u pismu svomČ ocu, narodnjakom voi Peri istie kako je u Dubrovniku mladež izgubljena zač đ č Narodnu stranku jer su se omladinci koji se bave politikom okrenuli fenomenu Srba katolika ili pravaštvu. S tim u vezi zanimljivo je i zapažanje Srpskog lista koji je tvrdio kako je uz Srpsku stranku u Dubrovniku osim školske i sveuilišne mladeži pristao ič dio plemstva i trgovaca, koji su 1887. pokrenuli prethodno spomenuti list Radnik, dio zanatlija te “dubrovake gospoe”č đ . Splitsko narodnjako glasilo č Narod takoerđ zapaža kako su dubrovake zanatlije, posebno postolari, postali “č okorjeli Srbi” te da je Narodna stranka, unato pobjedi na lokalnim izborima, prilikom sastavljanjač gradskoga poglavarstva krajem 1886. bila prisiljena u njega primiti predstavnike radikalne srpske dubrovake mladeži jer je sama bila bez pristaša u tim društvenimč slojevima.33 Ovakav razvoj dogaaja rezultirao je time da su i politike ambicije Srba, odnosnođ č

srpsko-autonomaške koalicije postale vee. Naime, iako su Mato Natali i Nikšać Gradi tijekom 1887. davali pomirljive izjave govorei i o potrebi hrvatsko-srpskeć politike suradnje i iako su ingriju i narodnjake nastojali nagovoriti da ne osnivajuč Č posebnu itaonicu nego da se vrate u “Narodnu štionicu”, iz kruga srpske mladežič osjeao se pritisak u pravcu toga da se krene u osvajanje opinske vlasti. Srpskuć ć

31 I. PERIĆ, 1980., 349 – 353.32 Narodni list je napadao Gradijevo oito politiko konvertitstvo, jer je na stranicama č č Glasa dubrovakog č propagirao ideju srpstva koju je dvije godine prije toga na stranicama Slovinca kritizirao. “Naši dopisi osobiti”, Narodni list, 9, 11, 13, 77/1886.

33 I. PERIĆ, 1988., 47; “Dubrovnik i srpstvo”, Srpski list, 2/1888.; “Naša pokrajina”, Jedinstvo, 47/1891.; “Pismo iz Dubrovnika”, Narod, 3/1887.

476


politiku ofenzivu u Dubrovniku najavio je č Srpski list, koji je 1887. dubrovakeč zastupnike u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeu optuživao da ne ineć č dovoljno za svoj grad. Sljedee godine uslijedio je niz manifestacija u povoduć tristogodišnjice roenja Ivana Gundulia koje su Srpskoj stranci, posebno srpskojđ ć mladeži, služile za dodatnu promidžbu ideje o srpskoj pripadnosti Dubrovnika. Pri tome posebnu je pozornost izazvala brošura Prigodom 300 godina rogjenja Ivana Frana Gunduliać u kojoj je anonimni autor opširno izložio povijesne i jezino-čkulturne argumente kojima se srpska politika služila u promicanju svojih ideja.34 Ovakav aktivizam srpske politike i njezino pragmatino udruživanje s autonomašimač unijeli su zabunu u nepoduzetne i pomirljive narodnjake redove. Ovo tim više što suč izbori za Dalmatinski sabor 1889. godine, na kojima je u izbornoj jedinici trgovakihč komora izabran Frano Gondola, a u izbornoj jedinici gradova Antun Pugliesi, pokazali da srpsko-autonomaški savez može biti pobjednika kombinacija.č 35

Vrhunac i pad

Da je tome zaista tako, pokazali su opinski izbori 1890. godine. U predizbornojć kampanji srpsko-autonomaška koalicija je narodnjaku opinsku upravu, ali ič ć dubrovake narodnjake zastupnike u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeuč č ć opet napadala za nebrigu o interesima grada, ali i za pokušaj njegova “hrvaenja”. Uzć to, srpsko-autonomaška koalicija je u svom izbornom proglasu dotaknula i socijalno pitanje obeavajui biraima kako ć ć č “nee imati jednu mjeru za siromahe, a drugu zać bogataše”. Ovakvim je pristupom srpsko-autonomaška koalicija uspjela privui glasaeć č iz svih društvenih slojeva, što je utjecajnom srpskom politikom Vlahi Matijeviuč ć dalo povod da u otvorenom pismu Peri ingriji ustvrdi da Srpska stranka uživa opuČ ć

34 “Tamo-amo po Dubrovniku I”, Srpski list, 18/1887. Naime, za razliku od prethodno spomenute brošure Dubrovačka omladina zagrebačkom Vijencu iz 1879. godine, ovdje se, osim povijesne argumentacije utemeljene na Porfirogenetovim podatcima o doseljenju Hrvata i Srba te na vezama Dubrovnika sa srpskim vladarima u srednjem vijeku, podrobnije razrauje jezinađ č argumentacija. Na osnovi uvjerenja da su štokavci i tada i u prošlosti bili Srbi, zlatno doba dubrovake književnosti tijekom XVI. i XVII. st. opisano je kao razdoblje “č cvijetanja istog ič ljepog srpskog jezika” koji su sa sobom donijeli srpski doseljenici bježei pred Turcima. Takoer,ć đ koristei se Gundulievim ć ć Osmanom, anonimni srpski autor istie kako č “esto povraanje na srpskeč ć junake i vladare i njihova slavna djela” svjedoi o pjesnikovoj ljubavi prema srpskom narodu te dač je takvo Gundulievo postupanje znak kako ć “krv nije voda”. (Nepotpisano), Prigodom 300 godina rogjenja Ivana Frana Gundulića, Dubrovnik, 1887., 15, 16, 17, 18, 24, 26, 27, 33.

35 “Izborno sgodopisje”, Narodni list, 47, 53, 54, 59/1889.

477


potporu, tj. da “Srbe podupiru bogati i siromašni”.36 Istovremeno su dubrovakič narodnjaci bili obeshrabreni i paralizirani pa se, vjerojatno u strahu od izbornog poraza, nisu ni pojavili na biralištima. Stoga, komentirajui srpsko-autonomaškuć pobjedu i porazne rezultate narodnjake politike u Dubrovniku, č Narodni list istieč kako se sve svodi na to da su narodnjaci tijekom 80-ih “puštali da šaka mladih ljudi nametne Dubrovniku pred svietom srpstvo”.37

Iako su Srbi, u pobjednikoj euforiji, ulogu autonomaša nastojali minimalizirati,č 38

te iako je Srpski glas isprva išao toliko daleko da je ishod opinskih izbora 1890.ć proglasio konanom pobjedom srpstva nad hrvatstvom u Dubrovniku, vrlo brzo ječ postalo jasno da Srpska stranka mora s autonomašima pregovarati o podjeli vlasti. Rezultat tih pregovora bio je dogovor da naelnik, zbog svog ugleda, ali i dobrih vezač u Beu, bude Frano Gondola,č 39 da zamjenik bude Nikša Gradi te da mjesta u opinskom poglavarstvu budu podijeljena popola.ć 40 Da bi u novonastaloj situaciji što bolje promicala svoje ideje, Srpska stranka je 1892. pokrenula list Dubrovnik koji je trebao biti lokalno glasilo koje e zastupati stranaki program, posebno ideje oć č “srpstvu triju vjera”, srpskoj pripadnosti Dubrovnika i južne Dalmacije, odbijajuić istovremeni osnovni cilj tadašnje hrvatske politike, sjedinjenje Dalmacije s banskom

36 “asnom gospodinu dr-u Peru ingriji”, Č Č Srpski glas, 22/1890.; “Iz Dubrovnika”, Narod, 44/1890.37 I. PERIĆ, 1988., 29 – 47; “Domae viesti”, ć Narodni list, 20/1891.; V. BENKOVIĆ, 2009., 161.38 Primjer toga je otvoreno pismo koje je istaknuti dubrovaki Srbin katolik Vlaho Matijevi uputioč ć zagrebakom č Obzoru. U pismu Matijevi tvrdi kako su dubrovaki autonomaši zapravoć č podrijetlom Srbi koje sa Srpskom strankom povezuje odbojnost prema sjedinjenju Dalmacije s banskom Hrvatskom. “Otvoreno pismo uredništvu Obzora”, Srpski glas, 25/1890.

39 Frano Gondola (1833. – 1899.) bio je izdanak slavne dubrovake obitelji Gunduli/Gondola te ječ ć kao dvorski komornik i lan gornjeg doma Austrijskog parlamenta uživao povjerenje vlasti, imeč č je srpsko-autonomaška koalicija uspješno agitirala na izborima. Na elu Dubrovnika bio je odč 1890. do smrti 1899. godine. Iako mu se s hrvatske strane zamjeralo da je svojim ugledom zapravo pristao na ulogu pokria velikosrpske politike u Dubrovniku, svi su ga smatrali dobrimć naelnikom koji je predan dobrobiti svoga grada. Gondolin angažman u politici bio je uvjetovanč osobnim ambicijama. Naime, prema pisanju narodnjakog č Jedinstva, on je politiki zapravo bioč “sam za sebe” jer je tijekom svoje karijere bio narodnjak, autonomaš i na koncu Srbin, a sve da bi postao i ostao naelnik Dubrovnika te da bi dospio i u Sabor. “Dalmatinske vijesti”, č Smotra dalmatinska, 59/1899.; “Naši dopisi osobiti”, Narodni list, 56/1899.; “Vijesti iz naroda”, Jedinstvo, 54/1899.; “Izborna kronika”, Jedinstvo, 71/1895.

40 “Srpska pobjeda u Dubrovniku”, Srpski glas, 20/1890.; “Još o srpskoj pobjedi u Dubrovniku”, Srpski glas, 21/1890.; “Dolje krinko”, Srpski glas, 24/1890.; “asnom gospodinu dr. PeruČ ingriji”, Č Srpski glas, 28/1890.; “Naša pokrajina”, Jedinstvo, 47/1891.

478


Hrvatskom. S vremenom Dubrovnik je nadrastao lokalne okvire te je poetkom XX.č stoljea, nakon gašenja ć Srpskoga glasa, postao službeno glasilo Srpske stranke na pokrajinskoj razini.41 Njegov najvažniji urednik Antun Fabris postupno je izrastao u lokalnoga srpskog vou u Dubrovniku, da bi 1903. postao predsjednikom Srpskeđ stranke.42 Važnu promidžbenu ulogu trebala je odigrati i proslava otkrivanja spomenika slavnom dubrovakom pjesniku Ivanu Gunduliu 1893. godine. No, ovač ć sveanost nije ispala onako kako se nadala ovdašnja srbo-katolika elita. Velika veinač č ć gostiju bili su Hrvati pa opinska vlast, bojei se nereda, nije na opinu izvjesilać ć ć srpsku zastavu, a ni posebno poklonstvo na grobu srbo-katolikog barda Medeč Pucia nije ispalo onako kako su se Srbi nadali. Ovo tim više što je i na kui Pucia uć ć ć gradu bila izvješena hrvatska zastava.43

Uz to, kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasno da srpsko-autonomaški dogovor iz 1890. nije stabilan jer su se dvije stranke meusobno sporile oko prevlasti u gradskojđ upravi te oko postavljanja zajednikog kandidata na izborima za Dalmatinski sabor ič Carevinsko vijee.ć44 Da bi se te trzavice otklonile, tijekom 1893. u više su navrata voeni novi pregovori koji, zbog meusobnog nepovjerenja, nisu bili nimalo laki niđ đ izvjesni. O tome najbolje svjedoi injenica da je u pregovorima morao sudjelovatičč ak i voa Srpske stranke Sava Bjelanovi. Predmet spora bila je podjela mjesta uč đ ć opinskom vijeu i opinskom poglavarstvu, ali i želja autonomaša da u Dubrovnikuć ć ć ponovno afirmiraju talijanski jezik i kulturu.45 Na koncu je ipak postignut novi

41 I. PERIĆ, 1988., 54 – 55; “Domae”, ć Srpski glas, 32/1903.; “Domae vijesti”, ć Dubrovnik, 50/1904.42 Antun Fabris (1864. – 1904.) srpsku je afilijaciju prihvatio tijekom studija filozofije u Beu i podč utjecajem Vatroslava Jagia. ć Nakon što je neko vrijeme službovao kao srednjoškolski profesor, 1895. se vratio u Dubrovnik, gdje je potom ureivao list Srpske stranke đ Dubrovnik i bio aktivan u srpskoj politici. Nevenka JEDNA EKČ – Miljenko FORETIĆ, 1988., 116 – 117.

43 I. PERIĆ, 1997., 172 – 190.44 Prema pisanju Narodnog lista, lokalni srpski voa Vlaho Matijevi bio je spreman za vezanuđ ć trgovinu i s autonomašima i s narodnjacima. Bio je naime pripravan i jednima i drugima ponuditi veinu u opinskom vijeu Dubrovnika da bi zauzvrat dobio potporu na izborima za Dalmatinskić ć ć sabor i Carevinsko vijee. “Naši dopisi osobiti”, ć Narodni list, 45, 69/1894.

45 “Naši dopisi”, Srpski glas, 31/1893.; “Domae viesti”, ć Narodni list, 61/1893. Budući da ishod srpsko-autonomaških pregovora nije bio izvjestan, Srpska stranka je, uz posredovanje Srbina katolika u narodnjačkim redovima Luke Zore, nastojala postići kompromis s Narodnom strankom. Osnova za pregovore trebao je biti neobian prijedlog po kojem bi 36 vijenikihč ćč mjesta u opinskom vijeu Dubrovnika bilo podijeljeno po sljedeem kljuu: 10 Hrvata, 10 Srba,ć ć ć č 10 Dubrovana, 4 autonomaša i 2 vijenika iz Župe Dubrovake. Narodnjaci su taj prijedlogč ć č odbili. “Domae viesti”, ć Narodni list, 31/1893.

479


sporazum po kojem je naelnik i dalje ostao nominalni lan Srpske stranke Franoč č Gondola, dok je njegov zamjenik umjesto Nikše Gradija46 postao autonomaš Ivo Avvoscani. Takoer je dogovoreno da autonomaši imaju veinu u opinskom vijeuđ ć ć ć (19 autonomaša i 17 Srba) i opinskom poglavarstvu (4 autonomaša i 2 Srba). Srpskać stranka je morala pristati i na to da talijanski postane drugi službeni jezik opine, štoć je izazvalo vrlo velike kontroverze jer se na ponovno uvoenje talijanskog jezikađ kao službenoga u Dubrovniku gledalo kao na korak nazad u procesu “ponaroenja”.đ Oko ovog pitanja došlo je stoga do podjele unutar srpskih redova, a ono je postalo i važno politiko oružje u rukama narodnjaka. Dodatnu kontroverzu donijela je ič obnova “Gabinetto di lettura”, ime je uz pomo Srpske stranke Dubrovnik iznovač ć dobio središte autonomaško-talijanaške politike, ali i stvaranje talijanske gradske glazbe (“Circolo filarmonico Ragusea”) i talijanske kulturno-politike udruge “Legač nazionale”.47

Ipak, srpsko-autonomaška koalicija nije na opinskim izborima 1894. bila takoć uspješna kao 1890. godine. Naime, autonomaški inovnici i srpski trgovci uspjeli suč osvojili 24 vijenika mjesta u prva dva izborništva, dok su u treem narodnjaci ićč ć pravaši proveli vrlo uspješnu kampanju meu širim slojevima stanovništva. Nađ koncu, nakon žalbe namjesništvu hrvatske su stranke uspjele osvojiti 12 mandata u opinskom vijeu, što je zakompliciralo odnose unutar srpsko-autonomaške koalicijeć ć jer dogovor postignut prethodne godine nije mogao biti proveden pa su bili potrebni novi pregovori.48 No to nije išlo ni brzo ni lako jer su odnosi meu dvjema strankamađ bili optereeni mnogim neriješenim pitanjima. Najprije valja rei da je unutar Srpskeć ć stranke u Dubrovniku postojao otpor suradnji s autonomašima, u emu se isticaoč Srbin katolik i srpski vijenik Luko Bona kojem je smetala i službena upotrebać talijanskog jezika i koji je bio skloniji koaliciji s narodnjacima. U tom smislu još veić

46 Ova politička degradacija bila je povod Nikši Gradiju da napusti Srpsku stranku, ali i srpsku afilijaciju općenito. Naime, Gradi se ve 1890. usprotivio stvaranju autonomaško-talijanaškeć politike u Dubrovniku tvrdei da Srpska stranka na takvo ć nešto ne može pristati. Razoaran doč kraja života, umro je 1894. godine. Gradi je kao Hrvat bio kritiar srpsko-autonomaške koaliciječ u Dubrovniku. “asnom gospodinu dru Peri ingriji”, Č Č Srpski glas, 28/1890.; “Nikša Matov Gradi I i II”, Narodni list, 75, 76/1894.

47 I. PERIĆ, 1988., 58. Stoga splitsko glasilo Narodne stranke Jedinstvo Srpskoj stranci ironinoč poruuje kako se č “za ljubav srpskog jezika i da spase svoju narodnost udružila s autonomašima”. “Srbi”, Jedinstvo, 59/1895.

48 “Tamo-amo po Dubrovniku II”, Narodni list, 88/1894.; “Dubrovake stvari”, č Jedinstvo, 2/1895.

480


otpor sa srpske strane izazvalo je nastojanje autonomaša da provedu vladinu odluku o službenom uvoenju tzv. “državnog jezika”, što e rei uvoenje njemakoga kaođ ć ć đ č treeg službenog jezika u opini. Protiv te odluke su, osim hrvatskih vijenika, ustali ić ć ć neki pripadnici srbo-katolike elite – Luko Bona, Vlaho Matijevi, Vlaho Šari i Nikoč ć ć Raduli. Da stvar bude još gora, slinih pojava bilo je i meu autonomašima.ć č đ 49 Napetost su izazvali i izbori za Dalmatinski sabor 1895., kada dvije stranke nisu

bile u stanju dogovoriti zajedniki nastup, pa je svaka u izborima sudjelovala za sebe.č U itavoj stvari bolje je prošla Srpska stranka koja je uspjela “prisvojiti” naelnikač č Gondolu jer je on, procjenjujući da sa Srbima ima veće izglede dospjeti u Sabor, otišao toliko daleko da je pristao na zahtjev da se javno deklarira kao Srbin te da Dubrovnik proglasi etniki srpskim gradom.č 50 Važan razlog sukoba bilo je već spomenuto Dubrovako radniko društvo, u ijoj su se upravi za prevlast otimali Srbič č č i autonomaši.51 Na koncu je ipak, uz posredovanje zajednikoga zaštitnika u Beuč č Marinice Bonde, 1898. godine postignut sporazum. Prema tom sporazumu obje su se stranke najprije suglasile da zajedniki kandidat za izvanredne saborske izbore isteč godine bude Vlaho Matijevi. Uz to, dogovoreno je da e na opinskim izborimać ć ć 1899. stranke opet nastupiti u koaliciji, pri emu su mjesta u opinskom vijeu trebalač ć ć biti podijeljena popola. U opinskom poglavarstvu veinu su trebali imati autonomašić ć (4 autonomaša naspram 2 Srba), dok je mandat naelnika podijeljen popola – trič godine kandidat Srpske stranke, tri godine autonomaš. Službeni jezici opine i daljeć su trebali biti srpski i talijanski.52

49 “Tamo-amo po Dubrovniku XIV”, Narodni list, 101/1894.; “Dubrovačke stvari”, Jedinstvo, 27/ 1895. Naime, Narodni list bilježi kao su trojica autonomaša, Božo Mii, Lujo Klai i uročć ć Đ Margeti, uoi saborskih izbora 1895. napustili autonomašku stranku jer č “žele ukloniti Gondolu i ne vole Srbe”. “Naši dopisi osobiti”, Narodni list, 16/1895.

50 “Dopisi sa birališta”, Jedinstvo, 72/1895.51 “Naši dopisi osobiti”, Narodni list, 54, 73/1894.; “Dubrovake stvari”, č Jedinstvo, 27/1895.; “Radniko društvo u Dubrovniku”, č Jedinstvo, 44/1899. Svu napetost koja je tada postojala između Srba i autonomaša možda najslikovitije ilustrira sukob između srpske i autonomaške gradske glazbe. Naime, autonomaši su željeli da se nedjeljni termin u kojemu je srpska glazba držala koncerte podijeli, tj. da jedne nedjelje sviraju Srbi, a druge autonomaši. No, od svega nije bilo ništa jer je sa srpske strane taj zahtjev bio ignoririran. “Domae viesti”ć , Jedinstvo, 48/1895.

52 “Gradska kronika”, Crvena Hrvatska, 52/1898.; “Domae vijesti”, ć Jedinstvo, 80/1898.; “Gradska kronika”, Crvena Hrvatska, 91, 92/1898.; V. BENKOVIĆ, 2009., 128; Slino kao 1893. godine,č Srpska stranka je isti kompromis ponudila narodnjacima koji su ga odbili. “Domae viesti”,ć Narodni list, 95/1898.; “Naši dopisi osobiti”, Narodni list, 104/1898.

481


No, taj dogovor nije bio duga vijeka. Naime, neposredno prije održavanja opinskihć izbora 1899. godine, namjesništvo u Zadru je dubrovakoj opini oduzelo pravoč ć rukovoenja izborima.đ 53 Ovakva odluka austrijskih vlasti bila je šok za srpsko-autonomašku koaliciju jer je to zapravo bio mig biraima u prvom izborništvu dač svoj glas ne trebaju dati kandidatima srpsko-autonomaške koalicije. Osim toga, ova je odluka toliko pogodila naelnika Gondolu, ovjeka iskreno odana vladi i Austriji,č č da je uskoro umro od bolesti srca. Reagirajui na ovakvo stanje stvari, srpsko-ćautonomaška koalicija svojim je biraima uputila proglas u kojem se istie kako suč č “odluili, radi razloga ope poznatih, da se naše stranke ustegnu od glasovanja”č ć .54 To je zapravo znailo da Srbi i autonomaši ne e sudjelovati na izborima, što je rezultiraloč ć potpunom pobjedom hrvatskih stranaka, narodnjaka i pravaša. Ubrzo je uslijedio rasap u redovima autonomaša, a i srpska politika na jugu Dalmacije se poetkomč XX. stoljea radikalizirala te se našla na udaru austrijskih vlasti. Sve ovo znailo jeć č pad i poraz srpske politike koja nije uspjela ostvariti svoj osnovni cilj, oblaenječ Dubrovnika i Dubrovana u srpsko ruho. Taj cilj nije ostvaren ni kasnije, kada suč srpskoj politici u Dubrovniku na ruku išle okolnosti koje su nastupile nakon pojave politike tzv. “novog kursa”.55 No, o tome opširnije na drugom mjestu.

Zakljuakč

Srpska politika u Dubrovniku svoje je korijene imala u fenomenu Srba katolika koji je nastao 40-ih godina XIX. stoljea pod utjecajem jezino-politikih gledištać č č Vuka Karadžia i spoznaja tadašnje slavistike. U oba sluaja kljuna je bila teza da suć č č svi štokavci Srbi. Pod utjecajem takvih gledišta neki su obrazovani Dubrovani,č poevši od Mede Pucia preko Pere Budmanija i Luke Zore do Antuna Fabrisa ič ć drugih, prihvatili srpsku nacionalnu ideju. Osim toga, važan utjecaj je imala srpska nacionalna propaganda Ilije Garašanina, odnosno njezini agenti u Dubrovniku

53 Namjesništvo je ovaj postupak obrazložilo odbijanjem opinske vlasti u Dubrovniku da otklonić nedostatke u birakim popisima kako je to naredilo okružno poglavarstvo. Ovakav postupakč vlasti dijelom je rezultat i lobiranja voe narodnjaka Gaje Bulata zadarskom namjesništvu.đ "Sgodopisje obinskih izbora u Dalmaciji", ć Narodni list, 11/1899.; "Domae", ć Srpski glas, 25, 27, 28/1899.; V. BENKOVIĆ, 2009., 51.

54 "Domae", ć Srpski glas, 25, 27, 28/1899.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 56/1899.; "Vijesti iz naroda", Jedinstvo, 54/1899.

55 I. PERIĆ, 1988., 94, 117, 118, 122, 130.

482


ore Nikolajevi i Matija Ban. Prvi je uspješno organizirao ovdašnju minijaturnuĐ đ ć pravoslavnu zajednicu, a drugi je, sa znatno manje uspjeha, za srpstvo nastojao pridobiti ovdašnje katolike. Ipak, srpska politika je svoje prve korake u Dubrovniku napravila tek krajem 70-ih i poetkom 80-ih godina XIX. stoljea. Koristei seč ć ć spletom razliitih okolnosti – dubokom odbojnosti Dubrovana prema austrijskojč č vlasti koja je njihov grad politiki i gospodarski degradirala, njihovim nezadovoljstvomč oportunistikom politikom Narodne stranke, koja je uz to u Dubrovniku bila vrloč popustljiva – Srpska stranka je tijekom 80-ih godina XIX. stoljea poela postupnoć č osvajati politiki prostor u gradu. Meaši na tom putu bili su neuspjeli pokušajč đ organizacije skupštine srpske sveuilišne i školske mladeži u Dubrovniku 1881.č godine te neuspjeli nastup nezavisne liste Srbina katolika Mate Natallija na opinskim izborima iste godine. Prva velika pobjeda bilo je zadobivanje potpunogć nadzora nad “Narodnom štionicom” 1884. i 1885., iznenaujue uspješan nastup nađ ć opinskim izborima 1884., kada je novostvorena srpsko-autonomaška koalicijać ozbiljno uzdrmala narodnjaku politiku nadmo, te pobjeda srpsko-autonomaškogč č ć kandidata Frane Gondole na saborskim izborima u Dubrovniku 1889. godine. Vrhunac toga uspona bila je pobjeda srpsko-autonomaške koalicije na opinskimć izborima 1890. godine. No ta je pobjeda u sebi sadržavala uzroke pada jer odnosi Srba i autonomaša nisu bili nimalo skladni. Optereivala ih je stalna borba za mjestać u opinskom vijeu i opinskom poglavarstvu, želja autonomaša da u Dubrovnikuć ć ć jae afirmiraju autonomaške politike ideje odnosno talijanski jezik i kulturu, što ječ č mnogima u srpskim redovima bilo neprihvatljivo. Sve to, kao i buenje hrvatskeđ politike koje je bilo vidljivo ve na opinskim izborima 1894., pridonijelo je padu ić ć porazu srpske politike 1899. godine. U tom smislu važno je konstatirati da srpska politika u ovom razdoblju nije ostvarila svoj najvažniji proklamirani cilj – oblaenječ Dubrovnika i Dubrovana u srpsko nacionalno ruho. Taj cilj nije ostvaren ni kasnije,č kada je srpska politika u Dubrovniku nastojala iskoristiti povoljne okolnosti koje su za nju nastupile nakon pojave politike tzv. “novog kursa”.

483


Literatura

Izvori• Crvena Hrvatska, 1891. – 1899.• Jedinstvo, 1894. – 1905.• Narod, 1884. – 1894.• Narodni list, 1879. – 1905.• Slovinac, 1880. – 1884.• Smotra dalmatinska, 1890. – 1899.• Srpski list, 1880. – 1888.• Srpski glas, 1888. – 1903.

Knjige• Lujo BAKOTIĆ, Srbi u Dalmaciji od pada Mletake Republike do ujedinjenja, č Beograd, 1938.• Ivo BANAC, Dubrovaki esejič , Matica hrvatska, Dubrovnik, 1992.• Vlaho BENKOVIĆ, Uloga dubrovake politike u stvaranju 'novog kursa'č , Matica hrvatska, Ogranak Dubrovnik, 2009.

• Josip BERSA, Dubrovake slike i prilikeč , Matica hrvatska, Zagreb, 1941.• Sava BJELANOVIĆ, Don Miho na braniku, Zadar, 1882.• Stjepan ĆOSIĆ, Dubrovnik nakon pada Republike, Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Dubrovnik, 1999.

• Robin HARRIS, Povijest Dubrovnika, Golden marketing, Tehnika knjiga, Zagreb, 2006.č• Luigi MASCHEK, Repetitorio Geografico-statistico dei loughi abitati nel Regno di Dalmazia, Zara, 1888.• Nepotpisano, Dubrovaka omladina zagrebakom Vijencuč č , Dubrovnik, 1879.• Nepotpisano, Prigodom 300 godina rogjenja Ivana F. Gunduliać, Dubrovnik, 1887.• Ivo PERIĆ, Pero ingrijaČ , Dubrovnik, 1988.• I. PERIĆ, Mladi Supilo, Školska knjiga, Zagreb, 1996.• I. PERIĆ, Dubrovake teme XIX. stoljeač ć, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.• Dinko POLITEO, Izabrani lanci Ič ., Predgovor, Donja Tuzla, 1901.• Branka PRPA-JOVANOVIĆ, Srpsko dalmatinski magazin 1836. – 1848., Književni krug, Split, 1988.

lanciČ• Davor DUKIĆ, “Nikša Gradi”, Hrvatski biografski leksikon, tom 5, Leksikografski zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2002., 115 – 116.

• Nevenka JEDNA EKČ – Miljenko FORETIĆ, “Antun Fabris”, Hrvatski biografski leksikon, tom 4, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1988., 116, 117.

• Kosta MILUTINOVIĆ, “Srpsko-hrvatsko pitanje u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki 1888.”, Istorijski glasnik, 1-2, 1981., 7 – 31.

484


• K. MILUTINOVIĆ, “O pokretu Srba katolika u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki kotorskoj 1848. – 1914.”, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, Beograd, 1989., 33 – 90.

• Milan MOGUŠ, “Pero Budmani”, Hrvatski biografski leksikon, tom 2, LZ “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1988., 442 – 443.

• Nepotpisano, “Matija Ban”, Opća enciklopedija JLZ, tom 1, Zagreb, 1977., 407.• Nepotpisano, “Matija Ban”, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, tom 1., Zagreb, 1999., 589.

• Nepotpisano, “Luko Zore”, Opća enciklopedija JLZ, sv. 8, Zagreb, 1982., 712.• Ivo PERIĆ, “Dubrovaka periodika 1848. – 1918.”, č Anali zavoda za povijesne znanosti istraživakogč centra JAZU u Dubrovniku, sv. XVIII., 1980., 349 – 535.

• I. PERIĆ, “O pristupu srpsko-katolikom fenomenu”, č Dubrovnik, 1-2, 1990., 232 – 246.• I. PERIĆ, “Proslava otkria Gundulieva spomenika u Dubrovniku 1893.”, ć ć Dubrovake teme XIX.č stoljeać, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., 172 – 190.

• Mira PIRKER, “Stjepan Castrapelli”, Hrvatski biografski leksikon, tom 2, LZ “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1988., 601.

• Tihomir RAJIČĆ, “Vrhunac hrvatske oportunističke politike u austrijskoj Dalmaciji”, Historijski zbornik, 55, 2002., 113 – 122.

• Milan REŠETAR, “Pero Budmani”, Ljetopis JAZU, knjiga 39, 1926., 91 – 111.• Stanoje STANOJEVIĆ, “Luko Zore”, Narodna enciklopedija SHS, sv. 4, Bibliografski zavod, Zagreb, 1929., 305.

• Lazar TOMANOVIĆ, “Iz pisama umrlih i zaslužnih Srba”, Novi život, Beograd, knj. XXVII., 1926.• Rade VUKOMANOVIĆ, “Dubrovnik”, Almanah Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb, 1971., 77 – 106.

485


Tihomir Rajičć

SERBIAN POLITICS IN DUBROVNIK IN THE NINETEENTH CENTURY(ITS ORIGINS, RISE AND FALL FROM THE 1840s TO 1899)

Summary

This article seeks to highlight the origins, growth, rise and, finally, the fall of Serbian politics in Dubrovnik in the period from the 1840s to 1899. Such a defined chronological framework is divided into three parts. The first part deals with the period of the 1840s, when the phenomenon of the Serb Catholics (which represents the origin of Serbian politics in Dubrovnik) appeared. The second part, which covers the period from the end of the 1870s to 1890, shows the emergence and rise of Serbian politics in Dubrovnik. The third part shows the peak of Serbian politics in Dubrovnik, i. e. its activity within the framework of the Serbian-autonomist coalition, which ruled Dubrovnik from 1890 to 1899. The end of this phase represents the fall and defeat of Serbian politics because it did not realise its most important proclaimed goal, namely, the assimilation of Dubrovnik and the Ragusans into the Serbian nation.

Key words: Dubrovnik, Serbian politics, XIXth c.

486

Documents

Srpska politika u Dubrovniku u 19. stoljecu