Steven Rowley • LILY I HOBOTNICA

STEVEN ROWLEY

LILY I HOBOTNICA

Prevela s engleskoga Mirjana Valent

Zagreb, 2016.

Naslov izvornikaSteven Rowley

Lily and the OctopusCopyright © 2016 by Steven Rowley

Copyright © za hrvatski prijevod Mirjana Valent i Znanje d. o. o., 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za Lily

Zakon za Vukove

Ovo je Zakon Džungle — valjan i star poput neba;Uspijeva vuk što ga slijedi, ali prekršitelj umrijeti treba.

Kao penjačica koja obavija deblo, Zakon se posvuda pruža — Jer snaga Čopora vuk je, a Čopor je snaga vuka.*

Rudyard Kipling

* Knjiga o džungli,prevelaSanjaLovrenčić.

HOBOTNICA

3

Prvi put sam je vidio u četvrtak. Znam da je bio četvrtak jer četvrtkom navečer moja kujica Lily i ja obično razgovaramo

o dečkima koji su nam zgodni. Njoj je dvanaest godina, što je osamdeset četiri pseće godine. Ja imam četrdeset dvije, što je dvjesto devedeset četiri u psećim godinama — ali mladolik sam dvjestodevedesetčetverogodišnjak, jer sam u dobroj formi i mnogi kažu da bih mogao proći kao dvjestotridesetosmogodišnjak, što su trideset i četiri ljudske godine. Spominjem naše godine jer oboje smo pomalo nezreli i skloni smo mlađim dečkima. Upu-štamo se u duge rasprave o Ryanima. Ja više volim Goslinga, dok ona preferira Reynoldsa, iako ne može imenovati nijedan njegov film koji bi htjela dvaput pogledati. (Phillipe je ispao iz rasprave već davno jer nismo se mogli složiti oko toga kako se izgovara njegovo ime. Fil-i-pi? Fil-a-pei? Također zato što on više baš i ne radi mnogo.) Zatim su tu Matt i Tom. Dvoumimo se između Bomera, Damona, Bradyja i Hardyja ovisno o tome kakav je bio tjedan. Naposljetku, tu su i Bradleyji, Cooper i Milton, iako je ovaj drugi tehnički mnogo stariji i već odavno mrtav, i nisam siguran zašto ga moj pas stalno spominje osim što voli igre na ploči, koje obično igramo petkom.

StevenRowley•LILYIHOBOTNICA

4

Bilo kako bilo, ovog četvrtka raspravljamo o Chrisovima: Hemsworthu, Evansu i Pineu. Baš kad je Lily onako kao usput predložila da uključimo i Chrisa Pratta, primjećujem hobotnicu. Ne događa se često da vidite hobotnicu izbliza, kamoli u svo-joj dnevnoj sobi, kamoli naprćenu na glavi vašega psa kao da je papirnati rođendanski šešir, pa sam se odmah lecnuo. Imam dobar pogled na nju jer Lily i ja sjedimo na suprotnim krajevima kauča, svatko od nas s jastukom. Ja sjedim kao Indijanac, a ona se namje-stila više u stilu lava iz loga MGM-a.

»Lily!«»Ne moramo uključiti Chrisa Pratta, to je bio samo prijed-

log«, kaže ona.»Ne — što ti je to na glavi?« pitam. Dva hobotničina kraka

vise joj niz lice kao uzice za svezati ispod brade.»Gdje?«»Kako misliš, gdje? Tu. Preko tvoje desne sljepoočice.«Lily zastane. Pogleda me na tren, oči nam se sretnu. Ona pre-

kida pogled samo da bi ga usmjerila uvis na hobotnicu. »Ah. To.«»Da, to.«Odmah se nagnem i zgrabim je za njuškicu, onako kako sam

činio dok je bila štene i previše je lajala, jer bila je tako uzbuđena već samim postojanjem svake stvari na koju je naišla da je morala otpjevati svoj entuzijazam oštrim, staccato tonovima: GLEDAJ! U! OVO! TO! JE! NAJ! BOLJA! STVAR! KOJU! SAM! IKADA! VIDJELA! SAD! JE! PRAVI! TRENUTAK! BITI! ŽIV! Jednom, kad smo tek počeli živjeti zajedno, dok sam se tuširao, uspjela je premjestiti sve moje cipele broj četrdeset sedam na vrh stubišta, tri sobe dalje. Kad sam je pitao zašto, samouvjereno mi je odgovorila: TE! STVARI! KOJE! STAVLJAŠ! NA! STOPALA! TREBAJU! BITI! ŠTO! BLIŽE! STUBAMA! Tako puna oduševljenja i ideja.

Privlačim je bliže sebi i okrenem joj glavu u stranu da mogu dobro i pažljivo pogledati. Ona me pogleda iskosa koliko god je uspje-la od ljutnje, zgađena time što je gnjavim i tom neželjenom pažnjom, a i mojom netaktičnošću kao da sam neki veliki i glupi čovjek.

5

Hobotnica

Hobotnica se čvrsto drži i prianja joj iznad oka. Treba mi minuta da se odlučim i pritisnem je prstom. Tvrđa je nego što sam mislio. Manje je vodenasti balon, a više je kao… kost. Pod opipom mi se čini da je potkožna promjena, ali ipak je tu, vani na otvorenom da je svi mogu vidjeti. Brojim joj krakove, okrećem Lilynu glavu unatrag i zaista, ima ih osam. Hobotnica izgleda upa-ljeno i nekako neprikladno na tom mjestu. Možda je agresivno bolja riječ. Kao da se najavljuje i voljela bi više prostora. Ne namjeravam lagati. Podjednako je zastrašujuća koliko i zbunjuje. Jednom sam gledao neki video o hobotnici koja se tako savršeno prikriva na oceanskom dnu da je potpuno neprimjetna sve dok ne naiđe neki nesretni morski zvrk, rakovica ili puž, i onda napada s ubojitom preciznošću. Sjećam se da sam video premotao natrag i ponovno ga pogledao više puta, pokušavajući locirati skrivenu hobotnicu. Nakon bezbrojnih pokušaja uspio sam uočiti njezinu prisutnost, osjetiti joj energiju, vrebanje, njezinu namjeru da se baci na žrtvu, iako joj nisam potpuno mogao razabrati obris. Jednom kad ste je vidjeli, više je ne možete ne vidjeti — iako ostanete impresionirani njezinom sposobnošću da se tako savršeno sakrije od pogleda.

I ova je takva.Sada kad sam je vidio, ne mogu je ne vidjeti. Ta je hobotnica

potpuno promijenila Lilyno lice. Lice koje mi je uvijek bilo vrlo lijepo, s takvim plemenitim i klasičnim psećim profilom, i koje je tek neznatno bilo u neskladu sa smiješnim tijelom jazavčara. Ali svejedno, to lice! Savršeno u svojoj simetriji. Kad biste joj povukli uši unatrag, bila je poput malog čunja za kuglanje presvučenog najmekšim krznom boje mahagonija. Sada izgleda manje kao čunj u dobroj formi, više kao ofucani, mnogo korišteni čunj; na glavi ima kvrgu, kao da je nekoć bila čunj broj jedan u postavi od njih deset.

Lily dvaput frkne na mene, raširenih nosnica, a ja shvatim da joj još uvijek držim njuškicu. Puštam je, znam da se pjeni zbog ponižavajućeg položaja.

»Ne želim razgovarati o tome«, kaže ona i sagne glavu da žvakanjem ublaži svrbež na trbuhu.

StevenRowley•LILYIHOBOTNICA

6

»Ali, ja želim razgovarati o tome.«Uglavnom želim razgovarati o tome kako je moguće da to

dosad nisam primijetio. Kako mogu biti odgovoran za svaki aspekt njezina dnevnog rituala i dobrobiti — a to su: hrana, voda, vjež-banje, igračke, žvakalice, u kući, u šetnji, lijekovi, čišćenje za njom, zabava, grljenje, maženje, ljubav — a ne primijetiti da na jednoj strani glave ima hobotnicu, koja alarmantno raste. Hobotnica je majstor prerušavanja, podsjećam se; namjera joj je ostati skrivena. Ali čak i dok si to nečujno izgovaram u glavi, pitam se zašto sam tako popustljiv prema sebi.

»Boli li te?«Čuje se uzdah. Ispuštanje zraka iz pluća. Dok je Lily bila

mlađa, u snu je proizvodila slične zvukove, obično neposredno prije nego što bi joj se noge počele pokretati u trku kao uvod u prekrasan san o ganjanju vjeverica ili ptica ili laganom trku i lup-kanju nožicama po toplom pijesku beskrajne zlatne plaže. Ne znam zašto, ali sjetio sam se Ethana Hawkea kako odgovara na pitanja iz standardnog upitnika Bernarda Pivota, čime je završavala svaka epizoda U Actors Studiju:

»Kakve zvukove ili buku voliš?«Uzdisanje štenaca, odgovorio je Ethan.Da! Kakav divan spoj različitog, uzdisanje i štenci. Kao da

topli uspavani štenci osjećaju da je nešto za osudu ili osjećaju umor ili razdraženost nad kojima treba uzdisati. A ipak uzdisali su sve vrijeme. Ispuhivanje slatkog, nevinog daha. Ali ovaj je uzdah drukčiji. Jedva primjetno. Neizvježbanom uhu možda ne bi bio ni zamjetljiv, ali ja poznajem Lily koliko je moguće poznavati neko drugo biće i primjećujem ga. Ima u njemu neka težina. Škripanje. U njezinu svijetu postoje brige; na ramenima nosi teret.

Ponovno je pitam. »Boli li?«Ona odgovara polako, nakon duge stanke i razmatranja.

»Ponekad.«Najbolja stvar kod pasa je kako jednostavno znaju kada ih

najviše trebate i ostavit će sve što rade samo da bi malo sjedili s

7

Hobotnica

vama. Ne moram više vršiti pritisak na Lily. Mogu učiniti ono što je ona za mene učinila nebrojeno puta, kada sam imao slomljeno srce, u bolesti, u depresiji, u danima sveopće nelagode i klonulosti. Mogu tiho sjediti s njom, tijela nam se dodiruju tek toliko da ipak generiramo toplinu, da dijelimo vibrirajuću energiju svih živih bića, sve dok nam se disanje ne uspori i ne utone u paralelan ritam kao i uvijek kad ovako šuteći sjedimo.

Lagano uštipnem kožu na gornjoj strani njezina vrata dok zamišljam kako ju je majka nekad nosila dok je bila štene.

»Diže se neki vjetar«, kažem joj. Zurim u hobotnicu koliko se usuđujem, bojim se da u toj izjavi ima više istine nego što mi se sviđa. Uglavnom namještam Lily da izgovori svoju najdražu reče-nicu iz filma Elizabeta: Zlatno doba. Zapravo nijedno od nas nije gledalo taj film, ali beskrajno su puštali taj dio u reklamama, dok je film igrao u kinima, i oboje smo grcali od smijeha kad bi Cate Blanchett zatulila i govorila kao Djevičanska kraljica. Moj pas zna najbolje oponašati Cate Blanchett.

Lily tek malo živne i kao na šlagvort odglumi svoj odgovor: »I ja, sir, također mogu zapovijedati vjetrom! U sebi imam uragan koji će pokositi Španjolsku, ako se usudite izazvati me! Neka dođu s vojskom iz pakla; ali neće proći!«

Dobar je taj pokušaj, taj koji se potrudila napraviti za mene. Ali ako ću biti iskren, nije joj najbolji. Ona vjerojatno instinktivno zna ono što i meni ubrzo postaje jasno: ona je morski zvrk; ona je rakovica; ona je puž.

Hobotnica je gladna.I pojest će je.

KAMUFLAžA

11

U ordinaciji moje psihoterapeutkinje zidovi su obojeni u boju neslanog maslaca. Sjedeći u toj sobi na kauču s jednom slo-

mljenom oprugom zbog čega je tek za dlaku manje od udobnog, često sam pomišljao da bih cijelu sobu mogao gurnuti u zdjelu za miksanje, sa smeđim šećerom, brašnom, vanilijom i komadićima čokolade. žudim za keksima kad sam ljut, kad osjećam da znam bolje od ljudi oko sebe. Prhki izvana, malo gumenasti iznutra, svježe pečeni keksi s komadićima čokolade, topli iz pećnice, a u njima je čokolada mekana ali ne i rastopljena. Ne znam otkud potječe čežnja za takvom vrstom utjehe, ali ima jedan citat Cookie Monstera koji mi je zauvijek ostao u pamćenju: »Danas ja živje-ti u trenutku, osim ako nije neugodan, a u tom slučaju ja pojesti kolačić.« Iako ne preuzimam svoje mantre od izbuljenih plavih čudovišta upitne gramatike, ova je pustila korijenje. U posljednje vrijeme često posegnem za kolačićem.

Moja psihoterapeutkinja zove se Jenny, što nije ime koje biste baš očekivali od jedne terapeutkinje. Ikada. Možda od kakve gimnastičarke. Prije od supruge Forresta Gumpa. Od poslužiteljice u jednoj od onih slastičarnica sa smrznutim jogurtom gdje si sami napunite čašicu jogurtom, a oni je samo moraju izvagati, a ipak

Petak popodne

StevenRowley•LILYIHOBOTNICA

12

misle da im je posao težak. Ali ne od terapeutkinje. Mislim da ljudi ne shvaćaju ozbiljno osobe koje se zovu Jenny. Evo primjera: Ja se zovem Edward Flask, ali ljudi me zovu Ted — na čemu sam inzistirao nakon nesretnog nadimka »Posebni Ed«, koji me pratio kroz osnovnu školu jer sam bio vrlo sramežljiv. Vidim svoje ime napisano Jennynim rukopisom na vrhu bloka koji drži u krilu, ali T u Ted je istaknutije — očito naknadno dodano nakon što se sjetila da me nitko ne zove Ed. A već mjesecima dolazim k njoj! Ali Jenny prihvaća isplatu od mojeg zdravstvenog osiguranja i ordinacija joj je u blizini moje četvrti (barem prema mjerilima Los Angelesa). Zaključci do kojih dolazi uvijek su pogrešni, ali izvještio sam se u tome da primam njezine tupave savjete i filtriram ih kroz um imaginarnog i mnogo pametnijeg terapeuta kako bih doista stekao uvid u svoj život. To već samo po sebi zvuči disfunkcionalno, ali eto, ispalo je da za mene funkcionira.

Počeo sam s psihoterapijom kad sam prije osamnaest mjeseci prekinuo posljednju vezu, nakon punih šest godina, a možda dvije godine kasnije nego što sam trebao. Počelo je snažno. Sreli smo se u kinu New Beverly nakon što smo odgledali Apartman Billyja Wil-dera i raspravljali smo o njegovim dobrim stranama. Jeffrey je bio pametan — zastrašujuće pametan — i strastven. Nakon što sam se zgražavao nad temama nevjere i preljuba u Apartmanu, Jeffrey me zaskočio na drugom Wilderovom filmu koji volim, Sedam godina vjernosti.

Isprva si zbog njegove karizme gotovo ovisan o tome da budeš u njegovoj blizini. Ali s vremenom sam shvatio da je to također i fasada; u njemu se skrivao ranjeni dječak. Odrastao je bez oca pa mi je to što neprestano traži pohvalu imalo smisla. Činilo mi se simpatično. Činilo ga je čovječnijim. Sve dok nije počeo udo-voljavati tom malom dječaku. Imali smo histerične ispade. Bilo je tu glumatanja. Pa njegova potreba da kontrolira stvari koje s njim nisu imale veze. Ali ipak je još bio onaj dječak i volio sam ga, pa sam ostao, misleći da će se stanje popraviti. A onda sam se jednog jutra probudio i život kao da mi je uz fanfare najavio: zaslužujem bolje od ovoga. Te sam mu večeri rekao da odlazim.

13

Kamuflaža

Nakon više od godinu dana što nisam ni s kim izlazio, napo-kon sam se ponovno našao vani. Umočio sam nožne prste u stare vode, za koje sam mislio da sam već davno njima otplovio nizvod-no. Jenny mi o tome postavlja pitanja.

»Kako ide s onim?«»S onim?«»Da.«»Izlascima na spojeve?«»Aha.«To je posljednje o čemu želim razgovarati. Hobotnica se goto-

vo jednako čvrsto drži moje glave koliko i Lilyne. A ipak se ne mogu prisiliti da ispričam Jenny o našem neželjenom posjetitelju. Barem ne još. Ne mogu pokazati sve karte, razgolititi sve strahove koje je hobotnica donijela i onda od nje čuti sve pogrešne stvari, koje će sto posto reći. Jenny. Ne mogu umjesto nje obavljati njezin posao — ne u ovom slučaju. Radije bih obavio njezin posao bez nje, što znači da, zasad, to držim zarobljeno u svojim grudima.

Nisam trebao ni doći, nisam trebao ostaviti Lily samu s hobotnicom, ali sunčevo je svjetlo prodiralo kroz kuhinjske prozore točno onako kako ona voli i duge zrake kasnog popodneva pružit će joj dovoljno topline da dugo drijema. Nisam uspio dogovoriti posjet veterinaru prije ponedjeljka, a nešto u meni misli da bi sunce moglo biti ljekovito. Da bi moglo ozračiti našeg gosta, osušiti našu ribu izvan vode.

»Jesu li hobotnice ribe?« pitam naglas a da nisam to namje-ravao.

»Jesu li hobotnice što?«»Ribe. Spadaju li u ribe?«»Ne. Mislim da su glavonošci.«Pa jasno da Jenny to zna. Vjerojatno je bila jedna od onih

djevojaka koje su, prije odlaska na koledž, htjele postati morski biolog, ali zaljubile su se u studenta psihologije s velikim, muškim rukama, koji se možda zvao Chad. Poželio sam da sam kod kuće

StevenRowley•LILYIHOBOTNICA

14

zajedno s Lily sklupčan na osunčanom podu. Poželio sam položiti ruku na nju kao što sam radio dok je bila štene, da joj dam do znanja kako će sve ono što je brine biti OK samo ako sam ja uz nju. Tamo i pripadam, a ne ovdje.

»I što je s izlascima?« Jenny me naglo vrati u razgovor.»Izlasci. Ne znam. U redu je. Ništa se ne događa. Uspavano.«»Mladenački?« pita ona.»Ne, uspavano.« Bože, kako želim kekse. »Uspavano. Znaš,

dosadno. Zamorno.«»Zašto je zamorno?«»Zato što jest.« Kekse.»Uvijek je zanimljivo upoznavati nove ljude, zar ne? Zar ne

bi mogao na to tako gledati?«»Mogao bih.« Kažem to na neki tvrdoglav način da bude

jasno da ne gledam i da ne želim to tako gledati. Ne znam je li problem u meni — možda još nisam spreman na nove izlaske. Ne znam je li problem u njima — možda su svi dobri već zauzeti. Ne znam nisu li problem moje godine. Los Angeles je Nigdjezemska Izgubljenih dječaka koji se lickaju i guguću previše često, a vrlo rijetko iskazuju tko su doista. S oduševljenjem sam počeo izlaziti i potrudio sam se prikazati u najboljem svjetlu. Ali uskoro sam se našao u nizu prvih spojeva na kojima se nisam mogao sjetiti je li priča koju pričam od onih koje sam već maloprije ispričao ili je to priča koju sam pričao drugoj osobi večer prije. Nastojeći da ne budem dosadan osmislio sam niz svojih najboljih anegdota, filmski žurnal duhovitosti, a kako sam ih stalno iznova ponavljao, dojadio sam sâm sebi.

Sve ovo trebao bih govoriti naglas, ako ni zbog čega drugog onda zato što mi osiguravajuće društvo plaća ovaj termin, a ja pla-ćam svoje osiguranje (koje nije malo jer sam pisac slobodnjak), no umjesto toga nudim anemične riječi: »Samo sam… Ne znam.«

»Pričaj mi«, moli Jenny.»Ne.«»Hajde. Meni za tumor.«

15

Kamuflaža

Hobotnica zamahne svojim snažnim krakovima preda mnom i u kaotičnom bljesku izloži svoj gladan kljun dok skače prema mojem licu.

Trznem se i rukama mahnem pred nosom kao da se branim. »Što si rekla?« Izgovaram to kao da je optužujem.

Jenny me zabrinuto gleda. Sigurno vidi znoj koji mi je počeo izbijati iznad obrva. Unezvjereno se ogledavam po sobi tražeći hobotnicu, ali nestala je jednako brzo kao što se i pojavila.

»Rekla sam: ›Meni za volju.‹« Njezina se zabrinutost pre-topi u osmijeh.

Je li zaista to rekla?Moja tamnica od maslaca se zatvara; zidovi kao da su mi bliže

nego što su bili prije pet minuta. To je obično znak nadolazećeg napada panike. Nekada su bili rijetki, ali u posljednje vrijeme sam ih imao nekoliko. Najbolji način da zaustavim potpuni raspad siste-ma jest učiniti onu jednu stvar koju ne želim — pričati o izlascima. Da se podsjetim kako život ide dalje. Da ne pokleknem pred tim što mi izaziva paniku. Zato popuštam. »Ima taj jedan momak. Zgodan je. Pametan. Duhovit. Zgodan. Rekao sam to dvaput, zar ne? Pa, njegov izgled to zaslužuje. Jedino ne mogu odrediti je li i on zainteresiran.«

»Za tebe.«»Za umjetnost lutkarstva.« Prekrižim ruke kao da se branim.

»Naravno, za mene. Izašli smo i drugi put. I bilo je dobro.« Ovo je glupo. Trebao bih govoriti o hobotnici, ali ne mogu misliti o hobotnici. Ne mogu hraniti tu paniku. »No ipak, nisam znao. Je li zainteresiran. Za mene. Zato sam pomislio, kad smo se drugu večer opraštali, da će, bude li me pokušao poljubiti, to biti neki poka-zatelj. A ako me pokuša i zagrliti, neću prvi prekinuti zagrljaj.« Zadovoljan sam s tim planom i pokazujem na svoju glavu — kao da je nešto više osim stalka za šešir. Onda shvatim da se hobotnica možda skriva na mojoj glavi, jer čini se da su joj glave najdraže mjesto, pa se zato tapšajući otresem od glave do pete. Jenny me gleda kao da me je uhvatio neki napadaj, ali uporno nastavlja.

StevenRowley•LILYIHOBOTNICA

16

»Pametno. Tako možeš vidjeti je li zagrljaj prijateljski ili romantične prirode. I što se dogodilo?«

»Ja sam prekinuo zagrljaj.«Jenny me razočarano pogleda.Opravdavam se: »Pa, on nije prekinuo zagrljaj, pa smo samo

stajali tamo kao dvije žrtve moždanog udara koje podupiru jedna drugu!« Zidovi su sada opasno blizu i pitam se hoće li me zdrobiti ili ću biti utisnut u njihovu maslačastu mekoću i napraviti savršen odljev mojeg oblika, nakon što se ugušim u grudama vrhnja.

»Već samo to trebalo ti je dovoljno reći.« Jenny u bloku nacr-ta neku črčkariju, zatamni ed u mojem imenu da bi slova pristajala velikom T. Ona je plaćena da me sluša, a čak sam i njoj dosadan. Ali nije ona za to kriva. Nije prošlo ni dvadeset četiri sata od dola-ska našeg… gosta glavonošca, a ja već prepoznajem karakteristiku koju dijelimo: i ja se skrivam naočigled svima. Hodam kroz život nevidljiv, pritajen kao da sam gubitnik, nadam se da će me malo tko primijetiti. Radim to sve otkad je stvar s Jeffreyjem pala u vodu.

»Mislim da moraš prihvatiti činjenicu da se neki ljudi teže izražavaju«, razmišlja Jenny naglas.

Jenny uvijek koristi izraz neki ljudi kada govori o meni. Ali opet, to je pogrešan zaključak. Ovaj tip nije imao problema s izra-žavanjem. Ja nemam problema s time da se izražavam. Ovaj tip samo nije znao sviđam li mu se i zbog toga sam bio zabrinut. Pa makar to bila moja krivnja što on nije znao. Pa makar nisam dopu-štao da budem viđen.

K je za kolačić, to je dovoljno za meneee. Kolačić, kolačić, kolačić počinje s K.

Filtriram njezinu analizu kroz glas mojeg dražeg, imaginarnog terapeuta, a on dolazi s pametnijim savjetom: Izašli ste samo dvaput. Zašto moram znati što je taj tip osjećao prema meni? Zašto sve treba biti sređeno? Znam li uopće sviđa li se on meni? Hoću reći, osim vanjskog izgleda? Moram biti bolji u vezi sa životom u neznanju.

Odjedanput se ne radi o izlascima i spojevima, nego o hobot-nici. Moram biti bolji u vezi sa životom u neznanju.