Stilističko čitanje Marulićeva Evanđelistara · 3.stilistika nema posebnog predmeta istraživanja, jer tekst i diskurz, kojima se bavi, dijeli (prvenstveno) sa znanošcu´ o književnosti,

Stilističko čitanje

Marulićeva Evanđelistara

IzdavačFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

FF-press

Za izdavačaprof. dr. Damir Boras

Recenzentiakademik Darko Novaković

dr. sc. Bratislav Lučin

TisakHitra produkcija knjiga d. o. o.

CIP zapis dostupan u računalnome kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 787608.

ISBN 978-953-175-410-1

Tiskanje knjige omogućio je projektProfil hrvatskog latinizma, financiran donacijom

Google Humanities Research Awards, 2011.

N E V E N J O VA N O V I Ć

S T I L I S T I Č K OČ I T A N J EM A R U L I Ć E VAE VA N Ð E L I S TA R A

F I L O Z O F S K I F A K U L T E T

Z A G R E B , 2 0 1 1 .

P I S A N J E K A O V J E Š T I N A S A S T O J I S E O D J E D N E J E D I N E

V J E Š T I N E : O D V J E Š T I N E P I S A N J A . T K O P I Š E , T A J P I Š E R E -

Č E N I C E . R E Č E N I C E S U N E P R O L A Z N I J E O D B R O N C E I O D

K A M E N A . R E Č E N I C E O S T A J U P O S L I J E N A S H I L J A D E G O -

D I N A , I K A O Š T O M I D A N A S S U D I M O O S T A R I M K N J I Ž E V -

N I M C I V I L I Z A C I J A M A P O R E Č E N I C A M A S T A R I N S K I H N A T -

P I S A , T A K O S E I O N A Š O J K N J I Ž E V N O J C I V I L I Z A C I J I M O Ž E

S U D I T I P O R E Č E N I C A M A N A Š I H N A T P I S A .

M I R O S L AV K R L E Ž A , M O J O B R A Č U N S N J I M A

R E M E A N D E M N U N C I T A C O H I B E N T , U T A D I M E R E N I H I L

Q U E A S , N U N C I T A L O C U P L E T A N T D I L A T A N T Q U E , U T N I -

H I L P O S S I S A D I U N G E R E

D E S I D E R I U S E R A S M U S , D E D U P L I C I C O P I A V E R B O R U M A C

R E R U M

P R O C A P T U L E C T O R I S H A B E N T S U A F A T A L I B E L L I

T E R E N T I A N U S M A U R U S

D U S O L L S T L E S E N L E R N E N .

K A R L L E H R S , Z E H N G E B O T E F Ü R K L A S S I S C H E P H I L O L O G E N

Uvodna napomena n

Ova je knjiga ažurirana i temeljito prerad̄ena verzija dok-torskog rada »Problemi uspostave novolatinske stilistikena primjeru Marulićeva Evand̄elistara« (računalna verzijadostupna na mudrac.ffzg.hr/~njovanov/stilistika/).Taj rad, nastao pod mentorstvom Darka Novakovića,autor knjige obranio je u lipnju 2005. na Filozofskomfakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

mudrac.ffzg.hr/~njovanov/stilistika/

Predgovor n

Preda mnom je knjiga. Otvaram je – i sve što vidim is-tovremeno je poznato i nepoznato. Slova su složena uretke, reci u »špigl«; prepoznajem prijelom, margine i živeglave. Ali slog je drugačiji od onoga na koji sam navi-kao. Slova su dekorativnija, nečitljivija; odgonetavaju semučnije, »zvuče« mutnije.

Kad počnem čitati, isto se dogad̄a i s tekstom. Riječii rečenice na jeziku su koji znam, ali ne toliko dobrokao svoj prvi; temu prepoznajem, ali danas o njoj čitaju,govore, razmišljaju tek rijetki; način je govora drugačiji iod našeg svakodnevnog i od našeg književnog; nakanurazumijem – treba me uvjeriti, treba me promijeniti – ališto da ja s tim počnem?

Knjiga preda mnom jest Evand̄elistar Marka Marulića, uprvome izdanju, tiskanom u Veneciji, svibnja 1516. Tekstje na latinskom, slog je gotički. Knjigom Marulić »sebizadaje da prihvati, a druge potiče da prihvate« Božje za-kone i naputke za život u duhu Vjere, Nade i Ljubavi.Ja sam donekle u poziciji junaka Borgesove kratke priče:želim, pokušavam »nastaviti biti Pierre Menard i doseg-nuti Quixotea kroz iskustva Pierrea Menarda«, istražujućizašto je Marulić riječi i rečenice Evand̄elistara napisao baštako kako je napisao.

Na to pitanje, dakako, nema odgovora. Nema konač-nog odgovora. No jednom pokrenut proces traganja –proces, drugačije nego kod Borgesova Menarda, ekspli-citno odred̄en, provjerivo zabilježen – otvorio je moguć-nost prikaza kako je načinjen Marulićev Evand̄elistar ikako je jedan čitalac upoznao stil toga teksta.

10

Traganje za stilom Evand̄elistara paralelno je dovelo i donekih uvida o suvremenoj stilistici. Evand̄elistar je, naime,odigrao ulogu kamena-kušača, ili vražjeg advokata, zaraspoložive stilističke teorije i pristupe: evo teksta koji nepripada čitaočevu ni piščevu materinskom jeziku, koji nepripada čitaočevu vremenu, koji nije ni klasičan ni kanon-ski, koji možda uopće nije književan (u našem današnjemsmislu); napokon, evo teksta čiji svjetonazor istraživačkao čitalac ne dijeli, s kojim mjestimično vrlo teško sim-patizira. Pokazalo se da sve te »otežavajuće okolnosti«stilističari često zanemaruju, ako ne i izbjegavaju, da sehistorijska stilistika i stilistika drugog jezika nalaze naobodu njihovih interesa. To onda bitno smanjuje korisnosti upotrebljivost same struke.

Traganje za stilom Evand̄elistara ovdje ću koncipiratii opisati kao putovanje. Izvještaj s tog putovanja bit ćejednostavan računalni model zapažanja stila zadanogteksta: strojno obradiv i javno dostupan »dnevnik« onogašto sam primjećivao čitajući. Upravo uvod̄enje ideje ostrojnoj, računalnoj obradivosti i dostupnosti uspostavitće svojevrstan okvir, raširiti nad tekstom mrežu; svakinovi čitalac, svako novo čitanje mogu taj okvir i tu mrežuispunjavati drugačijim sadržajem, drugačijim »ulovom«. . .da bismo kasnije po rezultatima tražili odgovor na bolnopitanje: kako znamo to što znamo?

Dio I.

Stilistika

Kratka povijest opće stilistike n

Moderno doba stilistikom naziva znanstveno prouča-vanje jezično-stilskih pojava u tekstu i diskurzu. Svakielement ove priručne definicije ima važne implikacije.Nužno je istaknuti jezično-stilske pojave, jer se termin»stil« susreće na brojnim drugim područjima: može seodnositi na najrazličitija ponašanja i djelatnosti obilježene»karakterističnim« osobinama: pažnje vrijednim, prepoz-natljivim i usustavljivim. Nužno je govoriti o proučavanjuda bi se djelatnost razlikovala od preskriptivne stilistike,djelatnosti koja daje tehničke upute za proizvodnju pri-hvatljivih ili djelotvornih tekstova. Važna je i odrednicaznanstveno: ona upozorava da se djelatnost koristi tehni-kama nagovora koje novovjekovna zapadna civilizacijasmatra posebnom karakteristikom znanosti. Napokon, Da bi danas bilo prihva-

ćeno kao znanstveno,proučavanje mora pokazati:a) da se bavi predme-tom koji je prepoznatljivi drugima, b) da o tompredmetu govori nešto štonije već rečeno, c) da jekorisno drugima, i d) da jeosiguralo podatke za dalj-nje provjere svoje hipoteze(Eco, 1977, 37–41).

bitno je naglasiti moderno doba, jer su ranija razdoblja uče-nje o stilu shvaćala drugačije: u antičkoj, srednjovjekov-noj, pa i ranonovovjekovnoj Evropi refleksija o vrstama ivrlinama stila jedan je od dijelova retorike: umijeća otkri-vanja raspoloživih sredstava nagovora.

Povijest moderne stilistike i njezino trenutačno stanjepokazuju sljedeće:

1. stilistika nije homogena; heterogenost uzrokuju nesamo različite metode, škole i fokusi istraživanja, negoi ne-znanstveni razlozi, npr. društveni i kulturalni;

2. stilistika nema posebne teorije i metode, već ih pre-uzima; najvažniji su joj izvori lingvistika, znanost oknjiževnosti i filozofija;

14 stilističko čitanje marulićeva evanðelistara

3. stilistika nema posebnog predmeta istraživanja, jertekst i diskurz, kojima se bavi, dijeli (prvenstveno)sa znanošću o književnosti, književnom kritikom, ilingvistikom;

4. stilistiku, kao modernu duhovnu ili humanističkuznanstvenu disciplinu, obilježava napetost izmed̄u ana-lize i interpretacije, tekstualizma i kontekstualizma,lingvističkog relativizma i lingvističkog univerzalizma,pa i izmed̄u lingvistike, znanosti o književnosti i knji-ževne kritike.

Ne, dakle, »stilistika«, već »stilistike«. One se razlikujuod zemlje do zemlje, od jezika do jezika, od kulture dokulture. Razlikuje se i njihova svijest o drugima.1 One di-1 Od svih inozemnih teks-

tova moga radnog uzorka– stilističkih uvoda, vodičai čitanki na engleskom,francuskom i njemačkom– samo studentski vodičza germaniste Sowinski(1999, 58–69) referira o sti-listikama Zapadne i IstočneNjemačke, o romanističkoj,latinskoj, skandinavskoj,sovjetskoj i ruskoj, te o en-gleskoj stilistici i (posebno)onoj u SAD. S druge strane,kad se angloamerički ifrancuski stilističari koristestranim spoznajama, upravilu se ne radi o sti-lističkim studijama, već odjelima »kanonskih autora«znanosti o književnostiopćenito, poput Bahtina,Käte Hamburger, Genettea,Greimasa.

jele, ipak, zajedničku jezgru; to je αἴτιον, priča o postankusvih njih iz susreta lingvistike i književne kritike, pričao »prodoru« lingvistike u proučavanje književnosti (usp.Petrović, 1972, 67–74). Iznijet ću svoju verziju te priče,upotpunjavajući je podacima o stilističkom razvoju kodnas.

Pretpovijest

Prije stilistike, vrstama stila i stilskih figura bavilase retorika. Kao što smo spomenuli, ona je primijenjenaznanost, usmjerena prvenstveno poučavanju djelotvorneuporabe izražajnih sredstava (u svrhu djelovanja na pu-bliku). U retorici je zato i opisivanje stila podred̄eno pro-pisivanju: važnije je što treba nego što. U XVIII. i XIX. st.iz krila retorike izdvojila se stilistika, postajući dio škol-skog programa, »nauk o načinu, kako se imaju misliizraziti« (Tomić, 1875). Područje je stilistike tada šire od»književnosti«, a »stil« je nužno shvaćen kao nešto nad-individualno, nešto što se može naučiti.

Takva je, preskriptivna i didaktička, nad-literarna inadindividualna, i prva hrvatska stilistika XX. stoljeća,poglavlje u Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga knji-ževnog jezika (1899, 1931) Tome Maretića. Ondje je stil

kratka povijest opće stilistike 15

shvaćen kao forma neovisna o sadržaju; Maretićeve uputenamijenjene su onome »ko zna, što će pisati, te ima do-voljno misli i grad̄e,« a »opće norme dobra stila« jesu jas-noća, istinitost i ljepota (Derossi, 1972, 192).Maretićevske Maretić svoje učenje očito

oblikuje prema Lachman-novu učeniku WilhelmuWackernagelu (Poetik,Rhetorik, Stilistik, preda-vanja iz 1836, obj. 1873),za kojeg je predmet stilis-tike »die Oberfläche dersprachlichen Darstellung,«»lediglich die Form«(cit.prema Sowinski, 1999, 24).

univerzalne norme vrijede i u današnjim preskriptivnimstilistikama, te pojedine njihove članove prepoznajemou paru clarity and grace (Williams, 1990) ili CBS-trijadi(clarity, brevity, sincerity) koju kritizira Lanham (2003).

Početak stilistike kao znanstvenog proučavanja obilje-žit će premještanje naglaska s propisivanja na opisivanje.Na to je premještanje, već znamo, bitno utjecala lingvis-tika. No, prihvativši lingvističke termine i procedure,stilističari su se njima od početka koristili na različitenačine, ovisno o tome je li ih više privlačila analiza ili in-terpretacija. Pritom su se razlikovali i odabiri predmetaproučavanja: da li proučavati književne tekstove – ili svetekstove?


Bally i Spitzer

Pripadnik Ženevske lingvističke škole Charles Bally(1865–1947) smatrao je da stilske vrijednosti jezika izraža-vaju i izazivaju osjećaje, afekte (za razliku od intelektual-nih vrijednosti jezika, namijenjenih izražavaju i prenoše-nju ideja). Ballyjeva stilistika proučava, stoga, afektivnostDok je sam Bally afektiv-

nost proučavao prvens-tveno u leksiku, njegovisu nasljednici istraživa-nja proširili na fonetiku,morfologiju i sintaksu,kao i na analize književnihdjela. Proces preobrazbeballyjevske metode mo-žemo pratiti i u Hrvatskoj:Petar Guberina istražujestilske vrijednosti akustič-kih i vizualnih elemenatagovora, te afektivnost slo-ženih rečenica (uvodećioriginalnu semantičkuklasifikaciju takvih reče-nica; usp. Vuletić, 2000,48–50), a istraživač sljedećegeneracije, Branko Vule-tić, Guberininu stilistiku»vrednota govornog jezika«primjenjuje na književnetekstove, razvijajući fonetikuknjiževnosti.

u jeziku: onu prirodnu, imanentnu izražajnim sredstvima,i onu simboličnu, indirektno odredivu, ovisnu o izvanje-zičnim faktorima (društveni položaj, povijesno razdoblje,životna dob). Ballyjeva stilistička metoda, navodi GeorgesMolinié (2001, 19), sastoji se u izdvajanju i identificiranjuafektivnog izraza, te njegovu transformiranju u stilskineobilježen izraz (pomoću »ideološkog rječnika«: sustavarazvrstavanja, spremanja i hijerarhizacije).

Ballyjeva teorija ne rješava pitanje izbora u jeziku. Za-što se jednom koristimo stilski neobilježenim, a drugi putstilski obilježenim izrazom? Ako je naš odabir uvjetovankontekstom, stil-kao-izbor može postojati samo u parole,u konkretnim realizacijama jezika; elementi langue, jezikakao virtualne cjeline, nose tek stilske potencijale koji se nemogu a priori čvrsto odrediti (Ax, 1976, 40). I dalje: akoje naš odabir uvjetovan kontekstom, kako taj kontekstanalizirati?

Nasuprot Ballyju, romanist Leo Spitzer (1887–1960)koristio se lingvističkim opisom kao srednjim stupnjempri interpretaciji individualnog teksta. Spitzer kreće od

Spitzerovu je stilističku kri-tiku u Hrvatskoj prikazao– i, istovremeno, procijenio– Ivo Frangeš (1986); nje-gove rezultate preuzima idopunjava Petrović (1972,70–74). Frangeš uočava daje Spitzerova metoda namilosti i nemilosti inter-pretatora, individualnogtalenta, znanja, simpatija iperceptivnosti, dok je nje-zina lingvistička analiza –čak i kad iziskuje ogromannapor – tek persuazivnagesta, argumentativnoruho koje zaodijeva kul-turnopovijesne, filozofske,psihoanalitičke zaključkedo kojih se može doći idrugim putovima.

iskustva čitanja književnog djela; čitajući otkriva jezičnedetalje koji kriju »ključeve« djela. To su riječi i stilski pos-tupci koji odražavaju značenje cjeline. Njihovo je izvorišteu autorovoj osobnosti. Valjanost interpretacije pretpos-tavljenog ključa treba kontrolirati višekratno putujući odlingvističkog rezultata do književnokritičkog i obratno,supostavljajući uočenu jezičnu karakteristiku uz drugekarakteristike istoga stila. Ova interpretativna metoda jestlingvistikom nadograd̄en i kontroliran Schleiermache-rov hermeneutički krug: razumijevanje izdvojenih mjesta


iz cjeline, koja je dokučiva tek intuitivno, divinacijom izdijelova (Frangeš 1986, 43; Biti 1997, 125).

Opet drugačije od Ballyja, Spitzer svoje područje nijeograničio na sinkroniju, već je proučavao književna djelasvih razdoblja. Pritom je jasno zapazio historijsku uvjeto-vanost pozicije stilističara-interpretatora.

Tako se otkriva dijalektička opozicija srednjeg vijeka inašeg doba; ne samo da mi, moderni čitaoci, kritičkimpostupkom pridajemo starim djelima tu opoziciju, već seona temelji na činjenici da smo mi, ljudi današnjice, ba-štinici kulturnog razvoja koji se u med̄uvremenu odigrao[. . . ] i kad čitamo i nastojimo shvatiti, onda se petnaestostoljeće koje nam je pred očima neizbježno suprotstavljadvadesetom koje je u nama. Zbog jednostavne činjeniceda mi, ljudi XX. stoljeća, čitamo djelo XV. stoljeća, naš sudautomatski postaje historijski. (Spitzer, 1928, 58)

Jakobson

Narednu fazu razvoja stilistike donijela je primjenaspoznaja strukturalne lingvistike i generativno-transfor-macijske gramatike. Ključni je poticaj za to dao Roman Ja-kobson (1896–1982), važan član Moskovskog lingvističkogkružoka i Praške škole, emigriravši u SAD 1941. Jakob-

Jakobsonov referat možemosmatrati i trijumfom re-torike znanosti. Suverenovladajući metajezicima knji-ževne i lingvističke teorije,Jakobson kampanilizmutadašnje angloameričkeknjiževne kritike, ogra-ničene na djela engleskei zapadnoevropske knji-ževnosti, nudi vatrometpodataka iz najrazličitijihvelikih i malih svjetskihkultura, od srpskog iindijanskog narodnog pjes-ništva, preko staroindijsketeorije književnosti i ki-neske klasične poezije, doPasternaka i Norwida; usto,svoje glavne teze, moždana Platonovu tragu, Jakob-son (1996, 17) zaodijeva ugeometrijsko-matematičkemetafore: »Poetska funkcijaprojicira princip ekviva-lencije s osi selekcije na oskombinacije«.

son je 1958. predstavio »Closing statement: Linguisticsand poetics«, »u [XX.] stoljeću nesumnjivo najutjecajniji,najčešće citiran doprinos lingvistike analizi književnosti«(Cook, 1994, 153). Našavši u akademskoj zajednici SAD-a sredinu zaokupljenu problemom literarnosti (što je toknjiževnost?), Jakobson je ponudio autoritativan, jednoz-načan, elokventan odgovor. Taj je odgovor, nadalje, obe-ćavao »demokratsku« – potpuno eksplicitnu i objektivnu,provjerljivu i univerzalno primjenjivu – metodu.

Umjesto novokritičarskog pomnog čitanja Jakobson jepredložio iscrpnu analizu »struktura«, med̄usobnih od-nosa jezičnih znakova teksta po položajnoj bliskosti (sin-tagmatskih odnosa). Ti odnosi mogu uključivati sličnost iopreku, sinonimiju i antonimiju, gomilanje i isključivanje.Sve je to u neknjiževnim tekstovima irelevantno – prolazi


nezapaženo – ali čim prevlada jakobsonovska poetskafunkcija, oni postaju »konstitutivno sredstvo sekvencije«.Zadatak je strukturalne analize: potpuno, objektivno idosljedno opisati sve fonološke, morfološke, sintaktičkeodnose koji su u službi ove poetske funkcije; potom,prikazati kako iz tih odnosa nastaje vrlo visok stupanjkohezije, zbog čega poetska i referencijalna funkcija tekstainterferiraju, tj. nastaje (novokritičarska) dvosmislenost,»an intrinsic, inalienable character of any self-focusedmessage«.

Danas, pedesetak godina nakon što se pojavio »Closingstatement«, primijetili bismo: prvo, iako su Jakobsonoveteze formulirane objektivno i impersonalno (npr. poetskafunkcija je »usmjerenost«, »fokus« na poruku kao takvu),iza apstrakcija se ipak kriju osobe: netko usmjerava i fo-kusira svoju pažnju, ili tekst usmjerava i fokusira nečijupažnju. Drugo: opis i inventarizacija ponavljanja, parale-lizama, devijacija ne vode sami po sebi do interpretacije;semantičku vrijednost pojavama pridaje interpretator,opet netko.22 Da interpretativni čin nije

objektivan, impersonalani apsolutno važeći, naprimjeru Jakobsonovihvlastitih interpretacijapokazuje Attridge (1996,44–46).

Riffaterre

Primaoca književnog djela pokušao je za polazišteobjektivne stilističke analize iskoristiti Michael Riffa-terre (1924–2006) (Riffaterre, 1959). On je, naime, uvidioda lingvističkoj analizi teksta manjkaju kriteriji po kojimabi izdvojila stilski relevantne detalje. Što jest, a što nijestilski djelotvorno – to odred̄uje tek onaj tko djelovanjeosjeća. Primaocu, odnosno čitaocu, Riffaterreova anali-tička metoda dodjeljuje ulogu informanta: njegova reakcijana odred̄enu pojavu u tekstu postaje signal da ta pojavaima stilsku vrijednost. Primaočeve vrijednosne sudove is-traživač, med̄utim, odbacuje; oni nisu predmet stilističke,već metastilističke analize. Sami učinci nemaju fiksnu vri-jednost i značenje, budući da je stil tek naglasak dodaninformaciji. Funkcija je tog naglaska savladavanje otpora prikomunikaciji.


Dijakronija i sinkronija Riffaterreova promišljanjanalaze mjesto i za učinak vremena u komunikaciji: kôdporuke ostaje nepromijenjen, ali kôd primalaca se s vre-menom mijenja. Riffaterre se zalaže za stilistiku kojaće kombinirati sinkroniju i dijakroniju, proučavajući ipismeno fiksirane kontrolne mehanizme dekodiranja irazličite aktualizacije potencijala književnog djela. Takvastilistika spoznaje

the degree to which and the manner in which an immu-table system can continue working in changing sets ofreference, with a widening chasm between the author’sand the reader’s codes (. . . ) we can find in the survival of[stylistic devices] as efficient units an experimental con-firmation of the expressivity revealed by other means ofinvestigation. (Riffaterre, 1959, 160)

I način pribavljanja spomenute »eksperimentalne pot-vrde« stilske ekspresivnosti Riffatere detaljno razrad̄uje.Tu potvrdu opet pruža skup informanata. Mogu ga či-niti istraživačevi suvremenici, ali i svi raniji komentatori,kritičari i vrednovatelji konkretnih mjesta u tekstu. Sta- Svaka fusnota, svaka

marginalija trag je potenci-jalnog stilskog izražajnogsredstva.

tistička rezultanta danog skupa informanata jest averagereader (AR).

Riffaterre sam predviða ograničenja AR eksperi-menta:

1. AR skupina može imati previše disperzirana opažanja,previše kompleksna za interpretaciju;

2. AR može griješiti dodavanjem (elementi koji su u rani-jem stanju jezika irelevantni čitaocima se ukazuju kaostilske pojave)

3. AR može griješiti ispuštanjem (stilski relevantni ele-menti ranijeg stanja, prešavši kasnije u opću upotrebu,gube ekspresivnost: za kasnije čitaoce više nisu obilje-ženi).

Relevantnost opažanja stilskih pojava u tekstu iz prošlostitreba, dakle, kontrolirati. Jedan način kontrole jest raz-matranje konteksta zapažene pojave. Riffaterre je i ovdje


dao značajan doprinos stilističkoj teoriji, razvijajući modelkonteksta temeljen na kognitivnim procesima tijekomčitanja. Taj model konteksta možemo smatrati i modelompercepcije stila.

Stilski kontekst Riffaterreova predodžba o stilskomkontekstu razlikuje se od communis opinio po tome štokontekst više nije isključivo statičan, odred̄en isključivoneposrednom okolinom ili nadred̄enom cjelinom stilskepojave (odlomkom i sl). Kontekst je ovdje vid̄en kao vek-tor, linearni segment po kojem se krećemo tijekom čitanja.Duž tog vektora čitaočeva svijest akumulira informa-cije, formalne pojave, i sjećanje na prethodne sekvencije.Granice vektora odred̄ene su sposobnošću memoriranjaprethodno pročitanog, i spoznajom upravo čitanoga.

Unutar takvih granica, »abnormalna« jezična činje-nica stilski je ekspresivna ako joj prethode »normalne«činjenice istog reda; no, ako je okružuju brojne istovrsneabnormalne činjenice, ona svoju ekspresivnost gubi. Ab-normalnost biva preobražena u lokalnu normu, i činjenicapostaje lokalno pretkaziva.

Kontekstualna kontrola treba, dakle, ustanoviti po-dudara li se opažanje AR s postojanjem kontekstualnogkontrasta, strukture koja nastaje iz opozicije obilježeno←→neobilježeno (ovo je kontrola AR ograničenja 1 i 2), ili skontekstualnom konvergencijom, okupljanjem nekoliko neo-visnih stilskih sredstava u odred̄enoj točki (što korigiraAR ograničenje 3).

Ovaj dinamički model interakcije sinkronije i dijakro-nije važna je inovacija u stilistici, koja je dotad razmišljalaprvenstveno u sinkroniji. Nadalje, polazeći od prima-laca, Riffaterre je jasno formulirao i dva razloga zaštoje lingvistička općejezična (»gramatička«) norma stilis-tički irelevantna: 1. analiza koja se oslanja na gramatikupopisat će devijacije, ali će joj promaći stilski obilježeninormalni elementi; 2. čitaoci (i pisci) svoja opažanja netemelje na idealnoj normi, već na vlastitim shvaćanjima


što je prihvatljivo, a što ne; ta se shvaćanja tek djelomičnopodudaraju s normativnom gramatikom.

Hrvatsku je znanstvenu javnost – nedugo nakon po-

Katičićeva se kritika odnosina Riffaterreovo shvaćanjeproblema prirode literar-nosti – problema omiljenoghrvatskoj znanosti o knji-ževnosti (usp. Užarević,1986). Enkodiranje viškaobavijesti i svladavanjekomunikacijskog otporanije specifikum književnosti– te postupke susrećemo iu reklamama; dijakronijskigledano, stilistički »višakobavijesti« isto je što i or-natus antičke retorike, kojinije dovoljan za objašnjenjefenomena književnosti(Katičić, 1960b, 8–9).

javljivanja Riffaterreova članka – s ponud̄enim kriterijimaza stilističku analizu upoznao Radoslav Katičić (1960b),odmah i kritizirajući Riffaterreov pristup. No, Riffaterre-ove su misli potakle i samog Katičića da iznese vid̄enjestila. Po Katičiću – a suprotno shvaćanju stila kao očito-vanja literarnosti – stilska izražajna sredstva (»stilemi«)služe čitalačkoj orijentaciji u unutrašnjem svijetu teksta,uvlačenju čitaoca u taj mogući svijet. Stilemi su

znakovi koji unutrašnju strukturu književnog djela čineuočljivijom. I upravo ta njihova funkcionalna veza s unu-trašnjim svijetom književnog djela daje im mogućnost dakod čitaoca pojačaju estetski doživljaj. (. . . ) stilemi [su]jako uočljivi elementi koji nam pomažu da utvrdimo tokunutrašnjeg zbivanja, a osobito njegove vrhunce. (Katičić,1960b, 11)3 3 Ova skica, uz sva otvorena

pitanja, anticipira petnaes-tak godina kasnije iznesenuteoriju mogućih svjetova,čija se naratološka i knji-ževnoznanstvena varijantanaziva teorijom svjetovadiskurza, discourse worldtheory (Biti, 1997; Stockwell,2002).

Objektivnost Riffaterreova stilističkog pristupa zain-trigirala je i Svetozara Petrovića (1972, 160–161). Petrovićje odobrio odbacivanje općejezične norme kao stilskogmjerila, pohvalio je domišljenost Riffaterreove metodolo-gije i koncept stilističkog konteksta, ali je ostao rezerviranprema beziznimnom povezivanju vrijednosnog suda istilističkog stimula iz teksta, sugerirajući da vrijednosnisudovi mogu biti potaknuti i vanjskim uzrocima. Napo-kon, Petrović, kao hrvatski pandan i prethodnik StanleyjaFisha, pomalo aristokratski sumnja i u mogućnost i svrho-vitost samog objektiviranja književnosti: »ako nas zanimavrijednost književnoga djela, ispitivanje reakcije prosječ-noga čitaoca neće nas dovesti nikamo« (Petrović, 1972,99).

Strukturalizam iznad rečenice

Strukturalistička stilistika, kao što vidimo, uspos-tavljala je analogije izmed̄u stilskih sredstava i pojedinih


jezičnih kategorija, da bi potom stil analizirala onakokako lingvistika tretira dotične kategorije. Jakobson stilrazmatra analogno metrici i stihu, a Riffaterre analognoakcentu. Književni strukturalisti (Greimas, Todorov, Bar-thes) popunjavaju sljedeću kućicu, interpretirajući knji-ževne fenomene u gramatičkim kategorijama morfologijei sintakse.

Ono što lingvistika radi unutar rečenice, ti struktura-listi čine u nadrečeničnim cjelinama: identificiraju najma-nje jedinice žanra (najčešće različitih podvrsta narativneStrukturalistička analiza i

njezina terminologija danassu kanonski dio pojedinihuvoda u stilistiku (Fromil-hague i Sancier-Chateau,1996, 63; Bradford, 1997,49–55; Molinié 2001, 57–76;Molinié, 2002, 64–73). Fran-cuski uvodi iz mog uzorkaosobitu pažnju poklanjajuadaptacijama Greimasovehijerarhije sem→ klasem→ izotopija (Fromilhaguei Sancier-Chateau, 1996,63; Biti 1997, 161; Molinié2001, 61), jer identificiranjesemantičkih izotopija dajeempirijsku podlogu zaodred̄enje glavnih tema tek-sta – i, kasnije, med̄usobnihodnosa tih tema.

proze), razrad̄uju pravila po kojima se te jedinice moguparadigmatski zamjenjivati i sintagmatski kombinirati. Tuje metodu Vladimir Propp primijenio na bajke (1928), Cla-ude Lévi-Strauss na mitove (1955), Tzvetan Todorov nadetektivske priče (1966) i Dekameron (1969), A. J. Greimasna tekstove od Mallarméa i Baudelairea do viceva (1966),Umberto Eco na stripove o Supermanu i romane o JamesuBondu (1979).

Pregled ograničenja i slabosti strukturalističkih ana-liza daje Cook (1994, 146–149). Vrijedi isto što i za Ja-kobsona: strukturalisti, iako pretendiraju na empirijskuobjektivnost, u biti proizvoljno odred̄uju korpus tekstova,definicije jedinica, pravila kombinacije i odabir značajnihobilježja. Praksa pak zamjera da strukturalisti najuvjer-ljivije analiziraju stereotipne tekstove; analitički su alatislabije prilagod̄eni »otvorenim« djelima ili diskurzima,onima koji odskaču od zatvorene i predvidive strukture –onima koje kritika često smatra umjetnički vrednijima odstereotipnih.

Ova je ograničenja problematizirao i sam Roland Bar-thes (S/Z, 1970), otvoreno priznajući i ironizirajući ar-bitrarnost svojih postupaka, pokazujući koliko ovise ointerpretaciji i čitaocu: svoju nedjeljivu jedinicu proznestrukture – »leksiju« – on definira kao kategoriju odre-d̄enu uvidom jednog jedinog čitaoca – Rolanda Barthesa(Cook 1994, 146; Bradford, 1997, 80–81; Biti 1997, 239).


Chomsky

Stilistika u SAD – nasuprot evropskoj, sklonijoj struk-turalizmu – posegnula je za lingvističkom teorijomgenerativno-transformacijske gramatike Noama Chom-skoga (r. 1928). Ugled generativno-

transformacijske teorije– od šezdesetih godinadvadesetog stoljeća Chom-sky slovi kao najutjecajnijiživi lingvist – pomogao jestilistici da se na američkimsveučilištima »konačnoformira kao struka s ne-zavisnim, samostalnoodred̄enim ciljevima«(Catano, 1997, 703).

Kopernikanski obrat Chomskoga bio je u pristupuopisivanju jezika; ono što su dotad bili podaci o distri-buciji jezičnih pojava, dobiveni proučavanjem korpusa,Chomsky je proglasio svedivim na odred̄en broj gene-rativnih pravila. Usvajanje tih pravila vodi do jezičnekompetencije, koja omogućava korisniku jezika da (u faziperformancije) proizvede i razumije neograničen brojiskaza.

Rana verzija generativno-transformacijske gramatike(1957) pokazivala je kako iz dubinske strukture jezika po Generativno-

transformacijski pristupstilu identificirao je npr.Hemingwayevu »nepo-srednost« kao kombinacijuizostanka opcionalnih tran-sformacija (»nesažimanje«:He saw the road empty andhe saw movement on it) sparalelizmima površinskihstruktura koje se u dubinirazlikuju; suprotnost je tak-vom stilu obilje opcionalnihvarijacija i izbjegavanjeparalelizama kod HenryjaJamesa (Traugott i Pratt,1980, 170–175)).

transformacijskim pravilima nastaje površinska strukturarealiziranih rečenica. Ovdje su stilističari naslutili anali-tički potencijal, zamišljajući »stilotvornost« kao stupanjrazlike izmed̄u dviju struktura:

On the one hand, there are texts in which deep structurematches surface structure very closely. In others, thereis considerable difference between the two. In this lattercase, we may find that deep structures are relatively di-verse, while surface structures are relatively uniform anddeceptively simple. Or we may find that surface struc-tures are relatively diverse, whereas the deep structuresare realtively uniform. And everywhere we find tran-sformations being exploited (. . . ) also to create structuralparallelisms which add cohesion or counteract the poten-tial monotony of overcohesiveness. (Traugott i Pratt, 1980,167–168)

No stilistički entuzijazam za generativno-transformacijskugramatiku opada već od pojave tzv. standardne teorijeChomskoga (1965), koja primjerenije objašnjava vlastitipredmet (način na koji govornikov um shvaća jezik) alije manje poticajna i manje primjerena za stilističke prena-mjene.


Fish

Ako je do ove točke priča lingvističke stilistike successstory, sredinom sedamdesetih nastupa preokret, κατα-σvτροφή. Stilistika doživljava udarac baš ondje gdje joj jebio najjači adut: osporava joj se znanstvenost.

Najutjecajniji je osporavatelj bio Stanley Fish (r. 1938),autor članka »What Is Stylistics and Why Are TheySaying Such Terrible Things about It?« (1973, drugi dio1980). Fish je vatrometom nemilosrdne retorike »sa-sjekao« reprezentativne predstavnike svih angloame-ričkih lingvostilističkih trendova: praktične stilističarestatističkog, generativno-transformacijskog i sistemičko-funkcionalnog pristupa, kao i teoretičare koji shvaćanjestila grade oko strukturalističkih i pragmatičkih teorijajezika.

Svi su oni, po Fishu, krivi za sljedeće: kad (za razliku odJakobsona) krenu interpretirati analizirani tekst, izmed̄ujezičnog opisa i književne interpretacije oni umeću kom-pleksnu i impozantnu lingvističku aparaturu (statističkeanalize, transformacije itd.) koja u stvari služi prikrivanjutemeljne proizvoljnosti i cirkularnosti stilističkih istraživa-nja. Svejedno zaključuju li o autorovoj psihi ili o sadržajuili učinku teksta, stilističari u djelu pronalaze: a) ono štosu znali i prije istraživanja, b) ono što su sami onamo sta-vili. Tako biva zato što jezične forme teksta naprosto nemogu imati stalnih, fiksnih, o kontekstu neovisnih seman-tičkih i psiholoških vrijednosti. Fish pokazuje kako npr.ista sintaktička transformacija u jednom tekstu biva inter-pretirana na jedan, a u drugom na dijametralno suprotan(Fish, 1996, 99). Tako sve »objektivizirajuće« istraživačkepostupke kritičar razotkriva kao kićenje perjem »tvrdeznanosti« i kao ustrašenu čežnju za »automatskom inter-pretacijom«:

Behind their theory (. . . ) is a desire and a fear: the desireto be relieved of the burden of interpretation by handingit over to an algorithm, and the fear of being left alone


with the self-renewing and unquantifiable power of hu-man signifying. (Fish, 1996, 105)

Deus ex machina za Fisha je čitalac, čije je iskustvo je-dino moguće ograničenje proizvoljnosti stilističarskihinterpretacija. Na tragu Rolanda Barthesa (»La mort del’auteur«, 1968), čitalac je taj koji, sukladno svojim intere-sima i očekivanjima, pridaje značenje uočenim leksičkimi gramatičkim obrascima. Zato valjana stilistika – Fishovaafektivna stilistika – mora prvo interpretirati same interpre-tativne aktivnosti iz kojih spomenuti interesi i očekivanjanastaju:

what a reader, as he comes upon that word or pattern, isdoing, what assumptions he is making, what conclusionshe is reaching, what expectations he is forming, whatattitudes he is entertaining, in short, what acts he is beingmoved to perform. (Fish, 1996, 109)

Pokušavajući kasnije objasniti kako onda nastaju zajed-nička, nad-individualna, opće prihvaćena i trajna čitanja,Fish uvodi koncept interpretativnih zajednica (Is There aText in this Class: The Authority of Interpretive Communities,1980). Takve zajednice proizvode, odobravaju i održavajuautoritativne interpretacije; njihova su čitanja nadred̄enaosobnima. Koncept interpretativnih

zajednica Fish nije dovoljnodetaljno razradio: »It isnever made clear justwhat these ’interpretivecommunities’ are, wherethey are, how they areconstituted, influenced, andchanged« (Toolan, /1990/1996, 126).

Fishova je kritika stilistike svakako pomogla povratkurazličitih konteksta (situacije, iskustva, emocija, društva,povijesti) na obzor stilističkog istraživanja. Otrežnjava-juće je djelovalo i njegovo upozorenje da je stilističkoistraživanje tek jedan od načina čitanja, način koji pre-ferira odred̄eni stilističar. Snažno je djelovalo i Fishovootkrivanje logičkih grešaka u stilističarskim postupcima,prepoznavanje lingvističkog opisa kao persuazivne geste,pa i metodološki caveat: koliko god privlačno i primje-njivo djelovale objektivne metode »tvrdih«, egzaktnihznanosti, stilistika, čak i kad se koristi tim metodama,ostaje humanistička disciplina. Nadalje, preispitivanje Fi-shova koncepta interpretativne zajednice dovelo je (slično


preispitivanju kompetencije Chomskoga) do uspostaverealističnijeg modela: do zajednice koja nije homogenaniti posve jasno omed̄ena, čiji članovi ne raspolažu jedna-kim, urod̄enim kompetencijama; do zajednice iz koje semože izaći ili biti izbačen, koja se može mijenjati, raspastiili dijeliti pod utjecajem drugih interesa; do polifonije in-terpretativnih zajednica. Svijest o »polifoničnosti« važnaje i kad pokušavamo naći uporište za stilističko istraživa-nje: stil je, očito, rezultanta više vektora, plod interakcijeteksta, kontekstâ i čitaoca / čitalaca.

Spomenuli smo već da je, prilično prije Fishove kritike,u Hrvatskoj slične sumnje u znanstvenost i objektivnoststilistike iznio Svetozar Petrović (1972, prva verzija 1960).

»Odbijajući da budu lučeniod naučne lingvističkestilistike, ističući svojuzasnovanost u lingvisticii egzaktnost lingvističkihmetoda, [književni stilisti-čari] stvaraju iluziju o mo-gućnosti da se književnostmetodama stilističke kritikeobjektivno studira. U me-todološkoj i terminološkojzbrci, koja se danas stvorilaoko stilističke kritike, nas-taje poplava djela kojimaautori nemaju talenta zakreativan kritički posao,niti erudicije i opće meto-dološke spreme za napornulingvističko-stilističku ana-lizu. Dok su razlike med̄uvodećim predstavnicimasuvremene stilistike pri-lično jasne, prosjek je –opčinjen magijskom riječju‚stilistika’ – granice med̄unjima sasvim izbrisao,metodološki se nasloniona najnevjerojatnije kom-binacije kontradiktornihgledišta i počeo proizvoditiono što je zapravo ništa.«(Petrović, 1972, 74)

Citirajući Charlesa Bruneaua, Petrović odvaja »čistu«,isključivo lingvističku stilistiku (čiji zaključci mogu bitikorisni u književnoj analizi, ali mogu biti i za nju bez-načajni), od »stilističke kritike,« koja djelo književno in-terpretira. Premda je kontekst u kojem ovakva kritikarazmatra djelo osobit, jezični, ipak: »Kad je uspješna, [sti-listička kritika] je nesumnjivo vrsta književne kritike; kadnije uspješna – nije jednostavno ništa« (Petrović, 1972,73). Petrović negoduje oštro poput Fisha, ali prvenstvenotežeći metodološkoj i terminološkoj čistoći.

Otprilike u to doba nepovjerenje prema stilistici ja-vilo se i u Francuskoj, gdje je ulogu sličnu Fishovoj odi-grao Michel Arrivé (r. 1936), proglasivši 1969. stilistikumrtvom, tj. nesposobnom da se ustroji kao autonomnaznanstvena disciplina;4 nakon toga frankofona stilistika

4 Michel Arrivé, »Postu-lats pour la descriptionlinguistique des textes lit-téraires«, Langue française3 (1969), s. 4–13 (cit. premaLarthomas, 1998, 2, bilj. 5).

nazaduje do sredine osamdesetih (Larthomas 1998, 2, 7;Molinié, 2002, 5, 25).

Kontekst: kritička stilistika

Da bi, slijedeći Fishov poticaj, u svoju analizu uključilakontekst, stilistika se okrenula, s jedne strane, lingvistič-kim granama koje se kontekstom bave: pragmalingvistici,sociolingvistici, kognitivnoj lingvistici. S druge strane,


nadahnuti filozofskim sistemima poput marksističkogi Foucaultova, stilističari su posegnuli za konceptimakritičke analize diskurza. Istraživanje stila počinje takoispitivati konkretne komunikativne svrhe jezičnih kodova,ali ujedno i način na koji tekstovi podupiru društveneinstitucije, kako manipuliraju mišljenjima, kako izraža-vaju društvene i političke ideologije i odnose moći. Zbogdruštvenokritičkih ambicija ovakva je aktivnost nazvanakritičkom stilistikom; njezina je reprezentativna granafeministička stilistika.

Radi li se ovdje opet o proizvoljnom pridruživanjudodatnog – konotativnog, impliciranog – sadržaja pojedi-nim jezičnim kategorijama (na primjer: odabir strukturatranzitivnosti utječe na poimanje ženskih likova u knji-ževnosti i masovnoj kulturi, pri čemu glagolski pasivimplicira pasivni društveni položaj)? Kritička stilistikatakve sumnje pokušava teorijski otkloniti na više načina.

Prvo, za konceptualni okvir ona odabire lingvističketeorije koje proučavaju načine korištenja jezika, a jezičneelemente objašnjavaju na osnovi njihovih funkcija u sis-temu. Otud proizlazi da odred̄eni element (uz podrškuostalih) može služiti odred̄enoj, više ili manje konkretnojkomunikacijskoj svrsi. Problem proizvoljnosti riješen je,dakle, time što su funkcije definirane i distribuirane narazini langue, a ne parole.

Drugo, radovi kritičke stilistike – kao i teorije koje impružaju okvir – neprestano upozoravaju: odnosi eleme-nata jezika i upotrebe jezika, kao i odnosi jezičnog kodai kulture koja se kôdom koristi, nisu jednostavni, jednoz-načni i nepromjenjivi. Kritička stilistika pokušava ostatisvjesna koliko bi naivno – čak i opasno – bilo povezivatiizolirane gramatičke fenomene s obilježjima pojedinekulture.

Treće, kritička stilistika zna da, poput jezičnog koda, isame iz stila iščitane ideologije nisu jednostavne, homo-gene i statične; one su kompleksne, dinamične, kontradik-torne (Weber, 1996, 5).


Napokon, promišljajući diskurs – interaktivne cjelineteksta i konteksta – kritička stilistika poseže za idejamaznanosti o književnosti o komunikacijskoj izvedbi i knji-ževnom sustavu, odnosno podjeli uloga unutar tog sus-tava. Shema kakvu predlaže Sara Mills (1992, sada uWeber, 1996) čini razvidnim da u stvaranju značenja tek-sta sudjeluje i kontekst recepcije, tj. strana čitalaca – a nesamo kontekst proizvodnje, strana autora (usp. tablicu 1).Ovo će biti korisno za našu kasniju raspravu o historijskojstilistici (v. dolje, s. 37).

Tekstovi prethodniciKnjiževne konvencije

Aktualni književni trendoviSrodnosti

Izdavačke prakseDruštveno-povijesni faktori

Autor

Književni tekst

Intendirana publikaStvarna publikaDruštveno-povijesni faktoriČitalacIzdavačke prakse

Tablica 1: Model kontekstau diskursu prema Sari Mills

Funkcionalna stilistika

Funkcionalna je stilistika lingvistička disciplina kojaproučava upotrebu jezika u pojedinim oblastima ljudskogživota. Ideju funkcionalnih stilova iznio je 1932, u okviruPraške lingvističke škole, Bohuslav Havránek (1893–1978),a razradili su je Jan Mukařovský (1891–1975) i Felix Vo-dička (1909–1974). Ovu će teoriju – paralelno s razvojem

Havránek je prvotnoidentificirao razgovorni,znanstveni i književni jezik;sovjetska stilističarka EliseRiesel razlikuje stil javnoggovora, znanosti, tiska ipublicistike, svakodnevnoggovora, lijepe književnosti(Sowinski, 1999, 32–33).Branko Tošović (1988,8–9) pak – slijedeći tra-dicionalnu podjelu ruskestilistike – raslojava jezikna književnoumjetnički,naučni, administrativni,publicistički i razgovornistil. Ovakvu klasifikacijuprihvaća i Josip Silić (2006).

stilistike na Zapadu i kao njezinu alternativu – razrad̄ivatiruska, odnosno sovjetska, čehoslovačka i istočnonjemačkastilistika. U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlogstoljeća ova je teorija postala dominantnim stilističkimučenjem zemalja Istočnog bloka; osim toga, teorija funk-cionalnih stilova prihvaćena je i prvo u jugoslavenskoj, apotom u hrvatskoj stilistici (ponajviše med̄u lingvistima).

Temeljni je pojam ove teorije funkcionalno raslojavanje:


jezik nije jedinstven, već se, uvjetovan društvenim funk-cijama i ekstralingvističkim faktorima, dijeli na mnoštvopodsistema (»nejednako govorimo u različitim prilikamai na različitim mjestima«, Tošović, 1988, 21). Postoje soci-jalni, teritorijalni, individualni – te funkcionalno-stilski je-zični podsistemi. Osobine ovih podsistema zajedničke sumnogim tekstovima; otkrivanje, sistematizacija i klasifika-cija tih osobina – uz izradu tipologije funkcionalno-stilskediferencijacije jezika – glavni su zadaci funkcionalne stilis-tike. Ona tako proučava nad-individualne karakteristikejezika, i zato je manje korisna za istraživanje stila kaoindividualnog fenomena. Usto, usprkos atributu »funkci-onalna«, pripada skupini teorija stila koje Sowinski (1999,55) naziva fenomenološkima: interesira ih prvenstvenoopis, a manje interpretacija svrha, upotreba i učinaka.

U hrvatskim i bosanskim funkcionalnostilističkimpregledima i radovima koji su nam služili kao uzorak(Pranjić, 1968; Silić, 1997; Tošović, 1988; Katnić-Bakaršić,2001) nalazimo uglavnom deduktivan, apodiktičan i frag-mentaran pristup; nalazimo i manjak eksplicitnosti – npr.u opisivanju korpusa na osnovi kojeg su identificiranekarakteristične stilske crte – i sustavnosti opisa. S drugestrane, funkcionalna je stilistika u Hrvatskoj naišla i nakritiku. Krešimir Bagić (1997), govoreći sa stanovišta knji-ževnog teoretičara, pokazao je da načela funkcionalneklasifikacije nisu primjerena opisivanju jedinstvenog i ne-konvencionalnog, autonomnog i polifunkcionalnog, otvo-renog i svjetotvornog fenomena »beletrističkog stila«.5 5 Na tragu Bagićeve kri-

tike, Silić (2006) isključuje»jezik književnoumjetnič-koga djela« iz korpusafunkcionalnih stilova »jerne podliježe društveno-jezičnim zakonitostima«.

Otud proizlazi pomalo paradoksalna situacija: funk-cionalna stilistika ne zna što bi s tipom teksta u kojemsensus communis stilsku dimenziju najviše traži i primje-ćuje.

Stil, broj i kompjuteri n

Usporedno s adaptacijama lingvističkih teorija i mo-dela, javljali su se i pokušaji da se da se relevantne stilske Πρῶτος εὑρετής digitalne

humanistike po općojje suglasnosti isusovacRoberto Busa (1913–2011), koji je 1951. objavioAquinatis HymnorumRitualium Varia SpeciminaConcordantiarum: A FirstExample of a Word IndexAutomatically Compiled andPrinted by IBM PunchedCard Machines, indeks uzdjela Tome Akvinskog.

pojave u tekstu prevedu u algoritmički obradive podatke.Algoritmi su od XIX. st. bili izražavani matematičkim for-mulama – to je grana stilometrije ili stilostatistike – da biod pedesetih godina prošloga stoljeća za obradu takvihpodataka bila korištena računala. Kako je rasla dostup-nost računala, rasla su i očekivanja od njihove primjeneu humanističkim znanostima. Očekivanja se, med̄utim,nisu ispunila. Umjesto promjene paradigme, računala sudosad donijela naprosto »više istoga«. Zbog toga čitavopodručje »humanističke informatike« ili »digitalne hu-manistike«, i zajedno s njim računalno istraživanje stila,ostaje na periferiji, podalje od humanističke matice: »neodbačeno, nego zanemareno.«

Stilometrija

Prva su stilometrijska istraživanja vezana uz posebnetekstove i posebne probleme: Friedrich Schleiermacheratribuirao je autorstvo na osnovi hapaksa u Prvoj posla-nici Timoteju (1807), a »krivuljama« Pavlova i Pseudo-Pavlova stila bavio se i C. Mascol (1888); Lewis Campbelluspostavljao je Platonovu kronologiju prema obilježjimaleksika (1867), a T. C. Mendenhall uspored̄ivao distribu-ciju dužina riječi kod Shakespearea i Bacona (1901).6

6 Fr. E. D. Schleiermacher,Über den sogenanntenersten Brief des Paulosan den Timotheos, Berlin1807, pretisak u FriedrichSchleiermacher’s sämtlicheWerke 1.2 (Berlin 1836),221-320; C. Mascol, »Curvesof Pauline and pseudo-Pauline style«, UnitarianReview, 30:452–460, 539–546, 1888; Lewis Campbell,The Sophistes and Politicusof Plato, Oxford 1867;T. C. Mendenhall, »AMechanical Solution ofa Literary Problem«, ThePopular Science Monthly, LX(1901), 97–105.

Stilometrija kreće od podataka o frekventnosti biločega što se u tekstu može izbrojiti, pa i stilskih sredstava;


primarna je njezina djelatnost prikupljanje podataka(ovime se posebno bavi »evropska škola« stilometrije čijisu centri u Liègeu i Tübingenu). Računala i optički či-tači omogućili su opsežna istraživanja, poput onih kojaprovodi Étienne Brunet, analizirajući u projektu Le voca-bulaire français de 1789 à nos jours, više od 350 autora, 1000tekstova, 70 milijuna riječi (Clayman, 1992, 386). Kao štoćemo ubrzo vidjeti, postoje mišljenja da se upravo u opsež-nosti obradivih podataka krije glavni potencijal strojnog imatematičkog istraživanja tekstova.

No upravo su ovakve super-brojačke procedure po-kazale da ni pri najsavjesnijoj i najiscrpnijoj proceduri,usprkos ugledu »jezika brojki« i »računalne obrade«,sami podaci o stilskim pojavama nikad neće biti apsolutnii egzaktni. Postalo je, izmed̄u ostalog, jasno da se stil-ski (i drugi lingvistički) podaci od podataka egzaktnih idruštvenih znanosti razlikuju kvalitativno, te je za valjanuanalizu potreban u najmanju ruku poseban matematičko-statistički model, primjeren osebujnostima tekstualnihpojava. Kako sažimlje Clayman (1992, 386–87):

1. tekstualne su pojave ustrojene u strukture (nasuprotraspršenim ili pravilno distribuiranim podacima koji sugrad̄a egzaktnih i društvenih znanstvenih istraživanja);

2. te su pojave podložne dijakroniji3. te su pojave med̄usobno zavisne

To nije sve. Osim statističkom specifičnošću grad̄e, sti-lometrijska istraživanja uvjetovana su – poput svakedruge stilističke analize – istraživačevim pretpostav-kama o samoj grad̄i: o jeziku, književnosti, konkretnomkorpusu. Tim je pretpostavkama zato Stanley Fish lakopripisao proizvoljnost i cirkularnost pri zaključivanju(vidi gore, 24). Posljedice Fishove kritike u angloamerič-kim stilometrijskim krugovima procjenjuje Susan Hockey(1999):

Fish, together with Chomsky, effectively extinguisheda lot of computer-based humanities research in North

stil, broj i kompjuteri 33

America just at the time when many possibilities were be-ginning to emerge. Fish’s (1980) condemnation of stylistics(especially computer-based work) turned many scho-lars away from close study of texts and shut the door onwork that might have led to developments with possiblyfar-reaching implications.

Humanistička informatika

Nakon krize kasnih sedamdesetih, interes za strojnoistraživanje tekstova, za »književno računarstvo«, obnavljase tijekom devedesetih, u doba kad su računala i Inter-net postali sveprisutni kako u društvu općenito, tako i uakademskoj zajednici. Formira se novo područje istraži-vanja, poučavanja i inovacije: »humanistička informatika«(humanities computing) ili »digitalna humanistika« (digitalhumanities); danas područje obuhvaća prvenstveno digita-lizaciju i analizu grad̄e kojom se inače bave humanističkeznanosti.

No, usprkos velikoj vidljivosti i atraktivnosti »svega ve-zanog uz kompjutere«, humanističku informatiku muči tošto je i dalje izolirana u svojevrsni geto unutar humanis-tike: kolege naprosto ne zanima što »digitalni humanisti«rade. Uzroke ove izolacije analizirali su npr. Mark Ol-sen (1993) i Willard McCarty (2008). Suprotno Clayman,Olsen smatra da osnovni problem nije u specifičnos-tima tekstualnih pojava, već u tome što tehnologiju neprati i adekvatna teorija; McCarty neuspjeh formulirakao neuspjeh struke da bitnije doprinese interpretativ-nim postupcima ključnim za humanističke znanosti iznanstvenike. Dok Olsen rješenje nalazi u »više teorije« »Kompjuter je idealna se-

miotička mašina, jer možebrzo istražiti velik brojznakova, uspored̄ujući nji-hovu porabu u definiranimblokovima teksta« (Olsen,1993).

(u prihvaćanju strukturalističkih i poststrukturalističkihknjiževno-teoretskih modela) te u korištenju kompjuteraondje gdje su najjači: za vrlo brzu obradu doista vrlo ve-like količine podataka, McCarty zagovara okretanje nezadatku, ni alatu, već samome obrtu: propitivanje pro-cesa i prakse književne znanosti s aspekta računarstva,korištenje računalnih modela kao indikatora onoga »što


nekako znamo, ali ne možemo adekvatno specificirati«.Kao polaznu točku propi-tivanja McCarty predlaže»naslijed̄ena referentna po-magala« rječnika, kritičkogizdanja i komentara: valjaprvo pronaći koncept tekstainherentan tim pomaga-lima, i potom zamislitiili izraditi tom konceptuekvivalentan računalniprogram.

Književni fenomen koji je u središtu takvog interesa jest»kontingentan, interaktivan, emergentan ishod koji semudro imenuje glagolskom imenicom: čitanje«.

Stilometrija kao izobličenje teksta

Velik je dio atraktivnosti stilometrije u mogućnostida se pomoću statistike jezičnih obilježja dokaže autor-stvo ili ustanovi datacija. Pretpostavimo načas, suprotnoClayman (1992), da je ta mogućnost osnovana, da postojijedinstveni »otisak prsta« u obliku odred̄enih jezičnihobilježja (»tikova«) prisutnih u svim tekstovima istogautora ili istog stvaralačkog perioda. Očito, takva obilježjamoraju biti neovisna o kontekstu i funkciji (ti se činiocimijenjaju od teksta do teksta, od časa do časa), pa i oautorovoj volji (jer on može svjesno prikrivati identitetili, jednostavno, poželjeti malo varijacije u svom pisanju).Stilometrija, dakle, mora slijediti ono o čemu autor ne raz-mišlja, što ne kontrolira, nešto čime se koristi nesvjesno iautomatski.

Eto proturječja: ako je stil nešto što obilježava (dakle:nešto što biva zamijećeno) – na koji način u stilu sudjelujenesvjesna i nezapažena jezična pojava? Odgovorit ćemo,naravno: tu pojavu ne zapaža autor, već čitalac. Ali što sokolnošću da kao predmet statističke analize stilometrijačesto odabire funkcionalne riječi, upravo one koje nosemalo kontekstualnog značenja – npr. veznici, prijedlozi,zamjenice? Mogli bismo, zajedno sa Spitzerom, prihvatitipostojanje stilskih idiosinkrazija, tikova kojih autor nijesvjestan, ali ih čitalac zapaža kao otklon od uobičajenogi očekivanog; no proučavanjem funkcionalnih riječi, ri-ječi s malo samostalnog značenja, stilometrija se okrećeonome što ne zapaža autor – ali, a fortiori, ni čitalac. Todaje pojmu stila drugačije značenje, i metafora otiska pr-sta postaje prikladna na drugačiji način: i otisak prstajedinstvena je karakteristika, ali takve vrste da je u uobi-

stil, broj i kompjuteri 35

čajenoj komunikaciji nećemo, čak i ne možemo zapaziti.Svraćajući nam pažnju na ono što inače ne zapažamo, či-neći nevidljivo vidljivim, stilometrija kao da stil proizvodi.

Fish bi, dakako, rekao: »To nije stil!« Otisak prsta zanjega je krajnje nezanimljiv iskaz osobnosti, njega in-teresiraju značajnije konfiguracije: fizionomije, geste,ponašanje. Ali ako »nevidljive jezične navike« nisu stil,što su onda? I što se onda dogad̄a u trenutku kad ih sti-lometrija dovede u fokus naše pažnje? Stephen Ramsay(2002) tvrdi: dogad̄a se izobličenje (deformance) teksta,radikalno i namjerno mijenjanje kodova tekstualnosti. Za »deformativnu knji-

ževnu kritiku« usp. iMcGann (2004), osobitopoglavlje 4, »Deformanceand Interpretation«.

Umjesto da istraživani tekst čitamo na uobičajen način –linearno, koncentrirajući se na »semantičke« riječi – či-tamo ga napreskokce, tvrdoglavo odabirući upravo oneriječi preko kojih inače u hipu prelijećemo. Polazni teksttako iz-obličavamo, ili pre-oblikujemo, u drugi.

Označavanje teksta kao mjera neznanja

Kompjuterski program ili algoritam rijetko možeautomatski obrad̄ivati »izvoran«, neizmijenjen, nepri-premljen tekst (tj. ono što je izmijenjeno samo procesomunosa u kompjuter).7 Učinkovitije je izvesti zahvat u une-

7 Sljedeći opis strojnogoznačavanja donosimuglavnom prema McCarty(1995).

seni tekst kako bismo zabilježili pojave koje stroj sam nemože očitati. Takve pojave prired̄ivač pretvara u podatke;pritom nužno interpretira vlastita opažanja, trudeći se dafiksira ono što je u izvorniku višeznačno. Ovo dodavanjemetatekstualnih/metajezičnih podataka u engleskoj se in-formatičkoj terminologiji naziva markup (u daljnjem ćemose tekstu koristiti terminom označavanje).

»Historically, the wordmarkup has been used todescribe annotation orother marks within a textintended to instruct a com-positor or typist how aparticular passage shouldbe printed or laid out.Examples include wavyunderlining to indicateboldface, special symbolsfor passages to be omittedor printed in a particularfont and so forth. As theformatting and printing oftexts was automated, theterm was extended to coverall sorts of special codesinserted into electronictexts to govern formatting,printing, or other process-ing.« (Burnard i Bauman,2007)

Oznake (kodovi ili »tagovi«, tags) objavljuju programu:»ovdje se pojavljuje x«. Program je potom u stanju pot-puno pouzdano pronaći označena mjesta i obraditi ih,npr. izdvajajanjem ili prebrojavanjem. Prired̄ivač oznakumože unijeti autoritativno, bez ikakva opravdanja iliobrazloženja (»ovo je metafora«). No McCarty (1995) pro-duktivnijim smatra pristup »sustavnog prevod̄enja«, kojipokušava u pseudo-jezik sustava označavanja prenijetiznačenje izvornika (»ovo je metafora koja znači/služi y«).


Procedura označavanja ovime problematizira sljedećiskup naših interpretativnih odluka pri čitanju teksta:

1. koju pojavu označavamo ili zapažamo

2. kakva je kvaliteta i kakav je intenzitet našeg zapažanja

3. što sve može činiti realizaciju odabrane pojave

4. postoje li i gdje su točne granice takve realizacije

5. što je s dijelovima teksta onkraj realizacije

Sve su ovo, istovremeno, bitni stilistički problemi.Dosljedno označavanje, temeljeno na rigorozno pro-

vedenim eksplicitnim, iz izvornika izvedenim načelima,dovodi – prije ili kasnije, ali neumitno – do neuspjeha:sustav pseudo-jezika, model proučavanog teksta, ostajenemoćan pred sustavom ljudskog jezika – pred stvarnim,izvornim tekstom. No, sa znanstvenog gledišta, neus-pjeh nije mana, već vrlina. Umjesto da bude ušuškanu samorazumljivosti, prired̄ivač se na svakom korakusukobljava s brutalnim ograničenjima računalnog alata:oznakama i kodovima bježi ono što u tekstu jasno osje-ćamo. Neuspjeh vodi u razvijanje sljedećeg modela, udublje upoznavanje naše interakcije s fenomenom teksta injegova stila.

Historijska stilistika n

Glavnina stilistike bavi se hic et nunc situacijom: tek-stovima na maternjem jeziku, nastalima u suvremenosti.Takve tekstove istraživač – bez obzira na deklarirano te-orijsko polazište – ocjenjuje i analizira s lakoćom: kakavgod teorijski aparat primijenio, istraživač to čini na pod-lozi jezične i kulturalne norme koja je dio njega samog,koja je produkt svih njegovih svjesnih i nesvjesnih zna-nja o bezbrojnim registrima jezika u koji je svakodnevnouronjen i izvanjezičnih konteksta (poput književnog, este-tičkog, političkog, ideologijskog) s kojima se svakodnevnosusreće. No, što s tekstovima na koje se norma modernogmaternjeg jezika ne može primijeniti? Što s tekstovima nastranom jeziku, i što sa starim tekstovima?

Potonje je pitanje središnji problem historijske stilis-tike (premda, kako napominje Sowinski (1999, 50), dostahistorijskostilističkih radova svoj predmet istražuje nezamarajući sebe i čitaoce teorijskim i metodološkim re-fleksijama). Zdrav razum sugerira četiri odgovora. Stilknjiževnog djela iz prošlosti možemo istraživati:

1. izvan bilo kakvog konteksta

2. u kontekstu vremena kada je djelo nastalo

3. u kontekstu našeg doba

4. u nekoj kombinaciji gornjih (a možda i drugih) kontek-sta

Prvi je pristup zapravo ahistorijski. Drugi je najbližifilološkim i povijesnim istraživanjima (toliko blizak dase filolozima i povjesničarima čini samorazumljivim i


prirodnim). Trećem su pristupu, kako ćemo vidjeti (s. 41),skloniji teoretičari književnosti i književni kritičari, doksolomonsko rješenje četvrtog ovisi o sposobnostima poje-dinog istraživača.

Razmotrit ćemo pobliže probleme drugog, naoko naj-valjanijeg pristupa: stilističkog istraživanja teksta u kon-tekstu njegova vremena.

Stilistička norma teksta iz prošlosti

Počnimo od procjene jednog »prirodnog« (hic et nuncdjelotvornog) pristupa tekstu od nas udaljenog vremena injegovim jezičnim normama.

Čini se prirodnim da bi prije svega valjalo obaviti analizusvagdašnjeg jezika (težeći pritom da »svagdašnji jezik«razmatranog razdoblja ustanovimo kao jezik na nultojstilističkoj razini), i to sa stajališta vremena kad je djelonastalo. Ako je riječ o starijoj hrvatskoj književnosti,zadatak je to izvanredno težak. (Vončina, 1976, 53)

Ono što je Josip Vončina rekao o hrvatskoj književnosti,vrijedi za svaku stariju književnost. Kako, naime, dospjetido »svagdašnjeg jezika« prošlosti? Prvo, za lavovski diodosadašnje povijesti upućeni smo isključivo na pisanespomenike, a oni »svagdašnji jezik« pripuštaju tek u većstiliziranom obliku; od norme prošlosti ostaje nam nedos-tupna čitava (ili praktički čitava) dimenzija usmenosti –odnosno, o fenomenima usmenosti možemo zaključivatiprvenstveno na nepouzdanoj osnovi analogija s našomusmenošću, ili lociranjem tragova usmenosti u pisanimtekstovima. Tražeći normu, ne nalazimo, dakle, »svag-dašnji jezik« nego pisanost. – Nadalje, »nulta stilističkarazina« prošlog vremena – ili, što se toga tiče, tud̄e kul-ture – može se očima našega doba i miljea ukazivati kaoveć stilski obilježena (takav je slučaj npr. s nultom razi-nom antičkih stručnih pisaca, ili, kako je pokazao Barthes,s normom francuske beletristike u doba Camusa). Kakoće onda istraživač razlučiti »standardna« stilska obilježjaod »individualnih«?

historijska stilistika 39

Da bi tome doskočili, umjesto da konstruiraju nedo-hvatljivu nultu razinu, stilistički radovi posežu za svjedo-čanstvima konkretnih suvremenika teksta (usp. Lathuillère,1986; Kintgen, 1992). Svjedočanstva nalaze u čitalačkim,kritičkim i poetičkim iskazima iz doba nastanka djela, aindukcijom ih izvode iz autorovih revizija i korekcija. Ovametoda izgleda prihvatljivom – ukoliko takva svjedočans-tva postoje, ukoliko zaključimo da su dovoljno brojna iiscrpna, ukoliko ih uspijemo ispravno razumjeti (i samasu ta svjedočanstva tekstovi iz prošlosti) i ukoliko odgo-varaju stvarnom stanju (deklaracije i upute mogu se, kakoznamo, prilično razilaziti s ostvarenim).

Nadalje, čini se da istraživač može historijsku normu iusvojiti, interiorizirati – da može (slično antropologu kojiparticipira u istraživanoj skupini) stvoriti vlastitu vari-jantu norme prošlosti, npr. ekstenzivno čitajući mnoštvotekstova koji toj prošlosti pripadaju. Tako stečene doj-move o nad-individualnom stilu žanra, stilu skupine djelaili stilu čitave epohe, istraživač će tek naknadno primije-niti za stilističku procjenu konkretnih tekstova (Molinié,2002, 44–45). Ovaj pristup vrlo je raširen i tradicijom ovje-ren. Uostalom, on oponaša način na koji su sami autori injihova publika stvarali svoje stilske horizonte. S druge Provjerljivost i ponovljivost

može se donekle osiguratitime da osobno iskustvodetaljno dokumentiramo,da rigorozno definiramokorpus istraživanja, da seograničimo na pet, petnaestili pedeset tekstova i svojizbor argumentiramo jasnoartikuliranim načelima; notakvo historijskostilističkoistraživanje u ovdje oda-branom korpusu nisamsusreo.

strane, temeljita načitanost oduvijek je condicio sine quanon filologa i književnih povjesničara. No, koliko godrezultati izgledali impozantno, koliko god autoritativnobili predočeni – pristup ostaje subjektivan: teško provjer-ljiv, teško ponovljiv, a k tome i podložan kriterijima našegdoba.

Ali čemu ovo kompliciranje? Nulta stilistička razina,razdvajanje općeg od individualnog, nije li to kod tek-stova iz prošlosti izlišno? Znamo da su originalnost iotklon kao glavne umjetničke vrijednosti kanoniziranetek od romantizma; u ranijim razdobljima ova su svoj-stva manje bitna. Prije romantizma stil nije trag duše, većsvjedodžba o komunikacijskoj kompetenciji. »Der Stil war


damals eine erlernte Kunst, deren Regeln in Allgemeinenkeiner seiner Individualität zuliebe übertreten durfte.«88 W. G. Müller, citiran u

Sowinski (1999, 329). Nije li takav »naučeni stil« – filolog bi rekao, διδακτά –lako opisati prema pravilima po kojima su pisci učili?Nisu li to, do XVIII. st, naprosto pravila antičke retorike,od Aristotela do Kvintilijana?

Skup stilističkih problema ovime se tek premještakorak dalje:

1. antička retorika nije homogen, koherentan, nekon-troverzan i zatvoren sustav kakvim ga prikazuje npr.Lausbergova sistematizacija (Ax, 1976, 142; Novaković,1995, 11–12; Plett, 2001, 125–126)

2. umijeće stila usvajalo se više imitacijom nego učenjem

Otud stilistička uputa koju,kao posve neprimjerenu,odbacuje Bagić (1997), »Pišikako dobri pisci pišu«.Obilježja uspješnog stilatoliko su kompleksna daih nije bilo niti isplativoniti izvedivo pretakati upravila; lakše je i efektnijepokazati ih. Opus »dobrogpisca« zbirka je praktičnihstilskih znanja, potpunijai korisnija od bilo kojegstilističkog udžbenika ilipriručnika. Dakako, posvedrugačije misli doba kojesmatra da »književnikjezikom oblikuje zaseban,ni sa čim usporediv svijet«(Bagić, 1997, 6). Pa ipak,Bagiću i Novim kritičarimausprkos, čak i na podru-čju moderne beletristikejoš je živo shvaćanje stilakao vještine; tržište nudiobilje praktičnih uputa zakreativno pisanje, uputakoje nude čitav dijapazonpristupa, od objašnjavanjakako glagolska lica i vre-mena funkcioniraju kaostilski efekti – pa do vježbiimitacije tipa »I Am GarcíaMárquez«. Takva imitacijane cilja ni na kakvo ropskooponašanje, već potičupisca da na osoban načinreinterpretira odred̄eno op-ćerašireno, ili općepriznato,stilsko sredstvo ili stilskikompleks.

pravila; mnogo učinaka konkretnog teksta retoričkapraecepta reguliraju odviše općenito ili čak uopće ni-kako, posebno što se tiče obligatnih (primarnih, tj.gramatičkih) izražajnih sredstava, na razini ispod se-kundarnog, fakultativnog ornatus (Landfester, 1997,3)

3. postojanje kolektivne stilske razine ne isključuje posto-janje individualne

Poseban je problem historijske stilistike upravo ovo su-postojanje kolektivne i individualne stilske razine u pro-učavanom tekstu. Dok u suvremenom tekstu uglavnomintuitivno razlučujemo opća stilska obilježja od posebnih,kad čitamo tekst iz prošlosti tud̄i su nam i opće i po-sebno, i postavljaju stilističkom istraživanju zamku kraj-nosti. Spitzerovski pristup može pogrešno konstruirati,pogrešno pročitati individualnost (ili devijantnost) u tek-stu čije bi kolektivističke i konvencionalne komponentes točke gledišta vremena u kojem je djelo nastalo bilevažne bar koliko i one individualne (Lathuillère, 1986,282). S druge strane, pod̄emo li od nad-individualnogstila lako ćemo, nalazeći posvuda zajedničko, previdjetipojedinačno.


Tekst iz prošlosti i naša stilistička norma

Ako su upoznavanje i uspostava izvornog kontekstapristup mio filolozima, razmatranju djela stare književ-nosti iz očišta našeg doba, tj. modernog čitaoca, sklonijisu književni teoretičari i kritičari. U Hrvatskoj su neštoslično početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća pred-ložili Zdenko Škreb i Radoslav Katičić, ušavši ujedno usvojevrsnu polemiku o historijskoj stilistici.

Škreba je na razmišljanje o ulozi čitaoca potakla prak-tična komunikacijska poteškoća.

Bio sam prisutan (. . . ) kad su učesnici [jednog tečaja]složno upravo ismijali neke Davičove pjesme. Oni su biliuvjereni, da Davičo njima nema što reći, da su te pjesmedokona književnička posla; nisu znali, da ih ne odbijaDavičova vijest o čovjeku, nego njegov stil. U onim daklepjesničkim djelima, koja slušaoci, gledaoci, čitaoci primajukao razgovor sa suvremenikom, problem pjesničkogajezika u prvi mah uopće se ne će postaviti. Ali što onda,ako taj pjesnički jezik na nas ne djeluje kao pjesnički jezik,tj. ako pjesničko djelo ne budi u nama nikakav estetskidojam, čak ni estetsku indiferentnost, nego nam se priči-nja kao više manje zanimljiv antikvitet? Kao dokumenatpovijesti, a ne poezije? Tako će redovito na čitaoca nestruč-njaka (. . . ) djelovati pjesničko djelo prošlosti, tj. onogadoba, koje se u osnovnim svojim životnim problemima,pa prema tome u svom nazoru o svijetu i životu bitnorazlikuje od našega. (Škreb, 1958, 97–98)

Prema Škrebu, očito, strano je tijelo u komunikaciji današ-njice s prošlošću upravo stil, te je nerazumijevanje mogućeprevladati jedino ako se u poučavanju takvih djelâ po-sebno usredotočimo na povijesno uvjetovanu stilizaciju– na ono što Škreb naziva das Kunstwollen prošlosti: »što

Kao primjere Kunstwollennavodi Škreb virtuoznosthrvatskog baroka, klišejunačke narodne pjesme,patetičnost preporoda.Stilističari bi rekli da seradi o nad-individualnimstilovima razdoblja i vrste.

je pisac tog djela držao, da se u pjesničkom stvaranju ra-zumije samo po sebi, bez čega on sebi svoj pjesnički jeziknije mogao ni zamisliti« (Škreb, 1958, 100). Kriterij kojivraća smisao pojedinom stilu bio bi, pak, uvid u motivi-ranost stila izvanknjiževnim kontekstom iz doba nastankateksta.9

9 »E, tu bi sad bilo mjestada se s učenicima izvršiusporedba klišea narodnepjesme i klišea šund litera-ture. Pokazalo bi se, kakosu prvi izrasli iz težnje, dase snažno u poruci očitujusvijet, heroj, ideali i etikaodred̄enoga stupnja ro-dovske kulture kojoj je upovijesti pošlo za rukomda stvori tip čovjeka, okom je Engels govorio snajvećim oduševljenjem.Ta tehnika junačke našenarodne pjesme odlikujese zbog toga, što se slikatijesnoga, ali snažnogasvijeta tako skladno oči-tuje u jednoličnim, ali vrloizražajnim stilskim sred-stvima, velikom estetskomuvjerljivošću. A klišei šund-literature? Oni svijesnoreduciraju šaroliku, nepre-glednu, kaotičnu stvarnostkapitalističkoga ili impe-rijalističkoga društva nanekoliko stereotipnih, alinetipičnih crta, koje nas-toje prikazati tipičnima, itime namjerno iskrivljujusliku svijeta« (Škreb, 1958,101–102).


Pojedine je Škrebove stavove Katičić (1960a) shvatiodovoljno teorijski ozbiljno da bi ih poželio korigirati dalj-njim izvodima. On je upozorio da med̄u književnimtekstovima iz prošlosti postoje jedni, koji su za današnjegčitaoca nedvojbeno umjetnički mrtvi, ali i drugi – navodiHomera, Shakespearea i Mažuranića – koji i dan danassnažno djeluju. Štoviše, stari tekstovi općenito ne izazi-vaju danas isključivo odbojnost i nerazumijevanje; stoljećakoja dijele doba nastanka od doba recepcije donose timtekstovima novu estetsku vrijednost: čar prošlosti. Katičićuvid̄a i da dvije »jake« interpretativne pozicije – stajalištevremena u kojem je tekst nastao, i stajalište današnjice –nisu i jedine moguće, ili jedine »ispravne«:

kod djela, koja su kao književnost živjela stoljećima, kaoHomerovi epovi ili Vergilijeva Eneida, mogla bi se teoret-ski postaviti analiza sa stajališta svakoga od tih stoljeća,u kojima su se ta djela čitala. U takvim je slučajevima iz-vanredno teško lučiti sva ta razna gledišta (Katičić, 1960a,66).

Ali, budući da Katičić govori o interpretaciji, a ne ostilu, mogli bismo pomisliti da »danas živa« djela žive –u skladu sa Škrebovom tezom – usprkos svome stilu, a nezbog njega; možda u tim djelima ima nečeg drugog štoprobija barijeru kakvu modernim čitaocima podiže »sta-rinski« stil (npr. nečeg općeljudskog, ljudima univerzalnozanimljivog). No Katičić izričito tvrdi da na modernogčitaoca djeluju i »po sadržaju posve nezanimljivi« Gundu-lićevi stihovi (iz Suza sina razmetnoga):

Ovdje zaista nema ničega, osim opojno bujnih riječi. (. . . )A ipak se čaru tih virtuozno skladanih riječi današnjiliterarno senzibilni čitalac ne može oteti. Dakako, on tone čita kao suvremenu literaturu, ali ta virtuoznost riječitako je potpuna i u sebi zaokružena da i danas djelujeuvjerljivo (Katičić, 1960a, 70).

Stavovi hrvatskih književnih znanstvenika iz pedese-tih odjekuju u nazorima glavnog toka francuske stilistikes kraja stoljeća. Molinié (2001, 55) konstatira: ono što je


očaralo gledaoce Cida 1637. nije isto što se dopalo gleda-ocima 1660, a isti će tekst 1993. privlačiti možda nečimtrećim. U ovakvim se interpretacijama fenomen stila,očito, isprepleće s fenomenom književne vrijednosti. Nonejasnoće i interferencije mogli smo očekivati čim je zaindikator stila prihvaćen čitaočev doživljaj. Nije nužnopozivati se na Riffaterrea; vlastito nam iskustvo pokazujekoliko su doživljaji prilikom čitanja nediferencirani, di-fuzni, kompleksni. Pojedinačne niti morat ćemo izdvojitinaknadnom, pažljivom i konzistentnom analizom.

Latinska stilistika n

Proučavanje jezičnih stilova latinskog danas u ci-jelosti pripada historijskoj stilistici. Situacija latinskestilistike dodatno je usložnjena osobitošću jezičnog me-dija (»mrtav jezik«) i osobitom ulogom tradicije u porabi iproučavanju tog medija (»klasičan jezik«).

Dvije faze latinskog jezika

Povijest latinskog dijeli se na dvije velike faze. Pr-vih dvanaest do četrnaest stoljeća to je jezik poput svihostalih: latinski ima izvorne govornike, svoju primarnousmenu i o pisanosti neovisnu dimenziju (vulgarni la-tinski), te sve društvene, povijesne i regionalne varijantei registre živog jezika. No, najkasnije od VI. st. n.e. odovakvog se latinskog jasno odvaja posve drugačija vr-sta: formalni, artificijelni jezik koji se može naučiti samou školi, koji nikome nije prvi i maternji u smislu spon-tano usvojenog sredstva komunikacije i izražavanja. Tajdrugi latinski nije više jezik »organskog« naroda ili ple-mena. Radi se o jeziku zamišljene zajednice, konstruiranognadnacionalnog kolektiva ujedinjenog ideologijom, reli-gijom, kulturom, civilizacijom. Formalni latinski, nazivanjoš »klasičnim« ili »učenim«, kodificiran je pisanošću; unjegovoj je osnovi Kunstsprache, stilizirani jezik književ-nosti, već dugi niz godina »zamrznut« u gramatičkimpriručnicima poput Donatova i Priscijanova, u opusimaškolskih autora poput Cicerona i Vergilija, te u obrazov-nom sustavu izgrad̄enom na ovim priručnicima i teksto-


vima. Pragmatično gledano, upravo je u zamrznutosti,u konzervativnosti, glavna vrijednost formalnog latin-skog. Jezik koji je standardiziran, pravopisno i gramatičkipostojan – bitno stabilniji od usmenih vernakulara – neo-phodno je orud̄e za komunikaciju na veće daljine, kakoprostorne, tako i vremenske.

Latinski i retorika

Fiksiranost i konzervativizam latinskog obilježilisu i njegovu stilistiku: klasični filolozi odupiru se no-vim trendovima i »teorijama« slično kao što se mijenamaodupire predmet njihova proučavanja. To znači: dokVjernost ortodoksne kla-

sične filologije rekonstruk-ciji izvornih čitanja tolikaje da se čitanje teksta sastajališta modernog čitaocasmatra naprosto greškom,kao u sljedećem »Kata-logu uvjeta za uspješnuinterpretaciju«: »Nichts inden Text hineinlegen, z. B.a) eine moderne Ansicht,b) eigene Assoziationen mitAntikem oder Modernemohne deutlichste Hinweiseim Text, c) Ähnlichkeitenmit anderen Texten (außereindeutigen), d) Symboli-smen« (Maurach, 1998, 101,§ 80 A).

je stilistika »živih jezika« nastala odvajanjem od reto-rike – lomom toliko drastičnim da je retorika odbačenai zaboravljena, te se u lingvistici i znanosti o književ-nosti periodično javljaju reinterpretacije retoričkih učenja(Chaim Perelman, Roland Barthes, Groupe µ, RichardLanham, Dubravko Škiljan, zbornik Tropi i figure itd.) – uproučavanju latinskog stila ovaj se lom nikada nije odi-grao. Filološka je struka u vlasti svoga predmeta; retorikadolazi u kompletu s latinskim, kao njegovo predinstali-rano interpretativno orud̄e. Ovjerena je najprije time štopotječe iz antike, potom time što je još od antičkog dobaintegralan dio obrazovnog programa, i napokon time štoje temeljni posao filologa rekonstrukcija: razumijevanjeteksta sa stajališta vremena u kojem je nastao. Zato Wol-fram Ax, u kritičkom pregledu latinske stilistike, naprostoodustaje od pregleda, tematske i metodičke sistematiza-cije klasičnofiloloških stilističkih analiza zasnovanih naantičkoj retorici: takvih radova ima previše.1010 Ax (1976, 141); usp. Land-

fester (1997, XI, 1). Ovaj će pregled stoga naznačiti koliko je, i kako, ne-izbježna retorička osnova bila u latinskoj stilistici nado-grad̄ivana ili preoblikovana; koliko su i kako u latinskojstilistici korišteni lingvistički i književnoznanstveni pris-tupi stilu.

latinska stilistika 47

Latinski i stilistika

Razmotrit ćemo najprije stanje stilistike u latinis-tičkoj matici. Nju čine istraživanja književnih tekstovarimske poganske antike.

Latinističke teorijske refleksije o stilu

Axova studija počinje preispitivanjem triju teorijskih Skup očuvanih latinskihtekstova i sinkronijski idijakronijski je širi od kor-pusa poganskih književnihtekstova; no latinska stilis-tika, u čvrstom zagrljajutradicije, malo haje zanpr. epigrafsku, kršćan-sku, srednjovjekovnu itd.grad̄u. U takvom je odnosuinteresa važna iznimkaEduard Norden (1909); odnovijih radova, podatkeza stilističku interpreta-ciju književnih tekstova iznatpisa crpi npr. ThomasHabinek (1985).

refleksija: radova američkog filologa Edwarda P. Morrisa(Morris, 1915), Ballyjeva učenika Julesa Marouzeaua(Marouzeau, 1935), te polemičkog doprinosa talijanskogfilologa Cesarea Bionea (u diskusiji s Marouzeauom izgodina 1936–1938).11 Po Axu, ova su razmatranja ujedno

11 Ax (1976, 13–67)

i najvažniji klasičnofilološki pokušaji teoretiziranja o stilu.No, i njihov je utjecaj na struku ostao ograničen.

Prije gotovo stotinu godina, Morris je ukazivao napotrebu za konstituiranjem znanstvene latinske stilistike.Kritizirao je tadašnje istraživačke navike, upozorava-jući, izmed̄u ostalog, na problematičnost koncentracijena vrhunce književnosti: izvrsnost stila u tud̄em jezikui kulturi ne možemo spoznati bez poznavanja »normal-nosti«, prosječnosti. Sam stil Morris proglašava jezično-psihološkim fenomenom koji postoji u autorovu umu:stvara ga nagon za igrom i ukrašavanjem, za biranjemkapricioznijeg i dopadljivijeg oblika. To je zapravo ornatusvid̄en sa stajališta autora.

I Marouzeau polazi sa stajališta autora. Slijedeći Spit-zera, on vidi stil kao odabir iz ukupnosti potencijalasaussureovske langue. Tim odabirom nastaje parole. Stilskiodabir, po Marouzeauu, biva usmjeravan glavnim i spo-rednim kontrolnim kriterijima. Sporedni su gramatičkaispravnost i situacijska primjerenost (pri čemu su i jednai druga norma rijetko odred̄ene i definirane do u detalje).Glavni vodič pri odabiru ostaje ballyjevska afektivnost:autor izražava vlastite emocionalne reakcije, stvarajući


»višak informacije« kojim svladava otpore pri komunika-ciji.

U Marouzeauovu sustavu stilistika analizira odnosparole i langue: promatra konkretno jezično ostvarenje usvjetlu repertoara raspoloživih mogućnosti. Odnos pa-role i langue odred̄uje i kriterije za prepoznavanje stilskogobilježja: gdje postoji samo jedan jezično ispravan izraz,izbora nema, pa stoga nema ni stila. – Marouzeau uočavai ovisnost stila o komunikacijskim odnosima: stilska vri-jednost na strani pošiljaoca može biti drugačija nego nastrani primaoca. Zato je, kao i u svakoj komunikaciji, i uprijenosu stilskih vrijednosti nužna zalihosnost, gore spo-menuti informacijski višak, te stilski elementi ne ostajuizolirani. Oni ovise o kontekstu (o sadržaju): u konač-nici, tek kontekst jednoznačno potvrd̄uje i odred̄uje stil.– Pošto smo pomoću repertoara i konteksta dijagnosti-cirali stilsko obilježje i kvalitetu njegove ekspresivnosti,potrebno je pojavu i vrednovati. Marouzeauovi su vrijed-nosni kriteriji primjerenost (temi, žanru, situaciji) i odnosprema tradiciji (originalnost ili konvencionalnost).

Bione je pak osporio samu mogućnost uspostaveznanstvene stilistike. On kreće s pozicija koje nisu lin-gvističke – promatra praktičnu, normativnu stilistiku –ali dolazi do problema koji se pokazao središnjim u op-ćelingvističkim raspravama o stilu nakon Ballyja: postojili stil na razini langue ili parole? Bione upozorava da je»apsolutna stilska norma« apstrakcija i fikcija; zbog togagube smisao kako preskriptivna stilistika, tako i ona des-kriptivna čije je polazište u lingua commune i univerzalnimstilskim učincima. Dakle: univerzalno vrednovanje stilanije moguće.

Iscrpivši teorijske poticaje latinske stilistike, Ax(1976, 65–67) – s osloncem na suvremene njemačke stilis-tičare – predlaže i vlastiti, sveobuhvatan nacrt znanstvenestilistike, kao discipline koja se bavi jezičnom porabom(Sprachverwendung), stilom kao parole – drugim riječima:


istraživanjem tekstova i skupina tekstova. Axova stilis-tika ima analitički i sintetički dio. Analitički treba istražitifonološke, leksičke i sintaktičke pojave, odred̄ujući ko-liko su u tekstu učestale, kako su razmještene i med̄usobnokombinirane. Slijedi interpretacija, koja dobivene podatkepovezuje u cjelovitu sliku stila, te je objašnjava utjecajemrazličitih konteksta (jezičnog sustava, norme, osobnostiautora ili čitaoca – usp. dolje, s. 55 –, situacije iskaza,sadržaja, vrste i svrhe teksta, društva, razdoblja). Takodijagnosticiran stil valja, napokon, kategorizirati, odreditimu položaj unutar stila vrste ili razdoblja.

Axovo shvaćanje stila kao načina jezične porabe utekstu ili skupini tekstova usvaja u kratkom teorijskomuvodu svoje stilistike Landfester (1997, 3–5), brižljivonaglašavajući dva momenta:

1. stilsku vrijednost nose ne samo fakultativni (retorički)ornatus, nego i obligatna (gramatička) izražajna sred-stva. Stil postoji i bez otklona i bez figura

2. stil postoji u svakom tekstu i skupini tekstova, ne samou umjetničkoj književnosti

Landfester identificira i faktore koji odred̄uju hoćeli neka jezična pojava biti stilsko obilježje:

1. obilježje nije uobičajeno u svim tekstovima odnosnoskupinama tekstova, tj. nije dio nad-individualnogjezičnog sustava

2. pojavljuje se više puta u danom korpusu i nije slu-čajno (no puka analiza učestalosti neće dati dostatnustilističku analizu, budući da duži tekstovi često nisuhomogeni)

3. kombinira se s drugim sličnim stilskim sredstvima u»komplekse« (npr. stilski kompleks »slikovitost« uklju-čuje metafore, metonimije, poredbe i personifikacije)

4. često naglašava estetsku dimenziju, pokazuje otklon odstandardnog i razgovornog jezika


5. čine ga dominantni stilski postupci; dominantnost sedokumentira statistički ili kontekstualno – dokazomvažnosti konkretne upotrebe pojedinog stilskog sred-stva

Na koncu, trezveno filološki, Landfester proglašava »ro-mantičnim snom« spitzerovsku ambiciju da se prekodominantnih stilskih obilježja dopre do jedinstvenog,individualnog načela koje daje oblik i značenje čitavomumjetničkom djelu, objedinjujući sadržaj i formu.1212 »dieser Traum hat bisher

zu keinen überzeugendenErgebnissen geführt undauch nicht führen können,denn in der Regel steheneinzelne dominante Stil-merkmale (. . . ) nicht ineinem einheitlichen Fun-ktionszusammenhang zurSinneinheit des Textes,«(Landfester, 1997, 5–6).

Elemente za opis stila Landfester, kao i Ax, nalazi nauobičajenim jezičnim razinama: fonem, morfem, leksik,rečenica. U skladu s novijim lingvističkim spoznajama,tome dodaje i posebna stilska obilježja na razini teksta.Katalogizirajući stilske pojave, Landfester crpi iz so-ciolingvistike (govori o jezičnim podsistemima poputdijalekata, razgovornog jezika, i Kunst- odn. Literaturs-prachen: jezika književnih vrsta), iz historijske lingvistike(spominje razdoblja pretknjiževnog, arhajskog, klasičnogi kasnog latiniteta), iz lingvistike teksta (opisuje koheren-ciju, izmjenu teme i reme), a i iz retorike (tropi i figure).

Vidimo da opisane klasičnofilološke refleksije o stilustoje čvrsto na stajalištu autora, uzimajući u obzir even-tualno još i »normu«, koju shvaćaju kao neutralan, ho-mogen, općejezični entitet. Metodološki, dok Marouzeaui Ax smatraju da opis stila mora voditi interpretaciji,Landfester ovaj potonji (po Axu i bitniji) dio stilističkogistraživanja diskretno zaobilazi. Zbog toga je Landfeste-rov uvod u stilistiku zapravo detaljan priručnik za prvuAxovu fazu, za stilistički opis; pa i na toj razini Landfesterse ograničava na jezične i književne fenomene vremenau kojem je tekst nastao, izostavljajući odnos stila premasadržaju i funkciji teksta, izvanjezične kontekste, stranuprimaoca / čitaoca (dok Ax naznačava obje ove dimen-zije, kako smo upozorili na s. 49). Iza ovoga krije se opetzazor od hermeneutičkih pitanja »kako odrediti relevant-nost stilskog učinka« i »tko opaža stilski učinak«, pitanjakoja su – kao što smo vidjeli – zbunila i spekulaciji sklo-


niju opću stilistiku. Klasičnofilološka stilistika čvrsto sedrži vjere u znanstvenu zajednicu i objektivnu istinu: tkobude dovoljno pažljiv i temeljit pri čitanju teksta, refe-rentne literature i postojećih stručnih radova, neće imatiproblema sa stilom.

Praktična stilistika: opće

Možda smo preuranili s ocjenama; potrebno je jošosvrnuti se na široko polje latinske stilistike primijenjeneu istraživačkoj praksi. Sistematizaciju i reprezentativneprimjere ponovo nudi Ax (1976). Njegovu ćemo osnovumalo reorganizirati te joj dodati – ne pretendirajući nasveobuhvatnost – podatke o nekim novijim radovima, te onekima koje je Ax izostavio jer se nisu eksplicitno izjasnilikao stilistički.13 13 Usp. Pinkster (1980, 782)

Stilističku praksu Ax dijeli ovako:

1. opće stilistike (»stilističke gramatike«), kako deskrip-tivne, tako i preskriptivne;

2. retoričke analize;

3. radovi iz povijesti stila;

4. radovi o stilu pojedinih autora.

Ta se klasifikacija zasniva na raznorodnim kriterijima(moguće je zamisliti npr. retoričku analizu pojedinogautora), te bismo mi praktičnu stilistiku antičkog latin-skog radije podijelili na opću i posebnu. Opći su radovioni koji polaze od ukupnosti očuvanog korpusa tekstovarimske antike, a posebni proučavaju dijelove tog korpusa(razdoblje, vrstu, opus, tekst pojedinog autora ili višenjih).

Unutar ovih skupina (bilo Axovih, bilo naših) stilis-tički se radovi razlikuju po teorijskoj osnovi, čak i kadona ostaje nereflektirana i implicitna. Jedni se oslanjajuprvenstveno na jezikoslovlje, gramatiku i historijsku

Documents

Stilističko čitanje Marulićeva Evanđelistara · 3.stilistika nema posebnog predmeta istraživanja, jer tekst i diskurz, kojima se bavi, dijeli (prvenstveno) sa znanošcu´ o književnosti,