Stjepan Hauser i Luka Šulić, violonč · PDF filekoncerte našao u ostavštini više od petsto pedeset sonata za instrument s tipkama mlađeg Scarlattija, Domenica. ... Done from

2CELLOSStjepan Hauser i Luka Šulić, violončela Zagrebački solisti

Subota 22.12.2012., 19:30

Fo

tog

raf:

Ste

ph

an

Lu

pin

o

2CELLOSStjepan Hauser i Luka Šulić, violončela Zagrebački solisti

Subota 22.12.2012., 19:30

Nakon koncerta s umjetnicima će razgovarati Gordana Krpan, a potom će u

Visokom prizemlju Velike dvorane biti organizirana prodaja diskografskog

izdanja 2CELLOS IN2ITION uz prisustvo izvođača.

U zabavnom programu s plesom i izvlačenjem nagrada za pretplatnike

ciklusa Lisinski subotom nastupit će Renata Sabljak i Jazzy band.

Charles Avison:

Concerto grosso u d-molu br. 3, prema Domenicu ScarlattijuLargo andante

Allegro spiritoso

Vivace

Allegro

Antonio Vivaldi:

Koncert za dva violončela, gudače i continuo u g-molu, RV 531Allegro

Largo

Allegro

Solisti: Stjepan Hauser i Luka Šulić, violončela

Joseph Haydn:

Koncert za violončelo i orkestar u C-duru, Hob. VIIb:1Moderato

Adagio

Allegro molto

Solist: Stjepan Hauser, violončelo

* * *

Ernest Bloch:

Molitva, skica br. 1 iz suite Iz židovskog života za violončelo i gudače

Solist: Luka Šulić, violončelo

John Williams:

Tema iz filma Schindlerova lista redatelja Stevena Spielberga(obrada: Luka Šulić za violončelo solo; Sreten Krstić za komorni ansambl)


Petar Iljič Čajkovski:

Pezzo capriccioso za violončelo i gudače u h-molu, op. 62


Giovanni Sollima:

Violoncelles, vibrez! za dva violončela i gudače

Solisti: Stjepan Hauser i Luka Šulić, violončela

PROGRAM:

2CELLOSStjepan Hauser i Luka Šulić, violončela

04

Mladi violončelisti Stjepan Hauser i Luka Šulić, poznati i kao 2CELLOS, postigli

su izuzetan uspjeh, podigavši sviranje violončela na novu razinu, probijajući

granice između različitih glazbenih žanrova. Njihova jedinstvena verzija hita

Smooth Criminal Michaela Jacksona u trenu je osvojila svijet; u samo jednom

tjednu video postavljen na You Tubeu postao je senzacija, što je dovelo do

ugovora s diskografskom tvrtkom Sony Masterworks te do poziva za sudjelovanje

na svjetskoj turneji Eltona Johna. Od tada, duo gostuje u brojnim televizijskim

hit-programima kao što su The Tonight Show with Jay Leno, The Ellen DeGeneres

Show, Lopez Tonight, TV Total mit Stefan Raab i drugi. U popularnom TV serijalu

Glee izveli su prvu instrumentalnu točku – Smooth Criminal – pojavivši se kao

posebni gosti u epizodi u spomen na Michaela Jacksona. Uz pjevačicu Nayu

Riveru, njihova obrada te pjesme debitirala je na desetom mjestu Billboardove

ljestvice Hot 100 Digital Songs, a zahvaljujući njoj, njihov album prvijenac

plasirao se i na Billboardovu ljestvicu sto najboljih albuma. 2CELLOS surađuju

s brojnim uglednim glazbenicima, pa su tako nedavno nastupili i uz Red Hot

Chili Peppers. Na svojem drugom albumu, IN2ITION, koji je producirao Bob Ezrin,

a čiji se službeni izlazak očekuje u siječnju 2013., ugostili su među ostalima

Eltona Johna, Stevea Vaia, Lang Langa, Nayu Riveru i Zucchera.

“Otiđite ih pogledati uživo; to je doista nevjerojatno! Ne sjećam se da sam

vidio nešto tako uzbudljivo još od šezdesetih, kada sam uživo gledao Jimija

Hendrixa...” (Elton John)

Fo

tog

raf:

Ste

ph

an

Lu

pin

o


05

Stjepan Hauser (Pula, 1986.) nakon osnovnog i srednjoškolskog glazbenog

obrazovanja u Puli i Rijeci, školovanje je nastavio u Londonu kod Natalije

Pavlutskaje, završivši poslijediplomski studij kod Ralpha Kirshbauma

kao stipendist Zaklade Dorothy Stone na Royal Nothern College of Music

u Manchesteru, te kod Bernarda Greenhousea u SAD-u. Tijekom studija u

Londonu bio je član uglednog trija Greenwich. U listopadu 2006. izabran je, kao

jedini violončelist, za nastup na gala-koncertu u čast Mstislava Rostropoviča

u Palazzo Vecchio u Firenci. Surađivao je i s drugim cijenjenim glazbenicima,

među kojima su Heinrich Schiff, Arto Noras, Frans Helmerson, Philippe Muller,

Stephen Kovacevich, Menahem Pressler i Ivry Gitlis. Laureat je prestižnih

međunarodnih natjecanja u Velikoj Britaniji, kao što su PLG Young Artists

Auditions 2009., J & A Beare Solo Bach Competition 2009., Philharmonia Orchestra

– Martin Musical Scholarship Fund Award, Eastbourne Symphony Orchestra

Young Soloist Competition... Dobitnik je i nagrada na najvećim violončelističkim

natjecanjima poput Adam Cello International Competition u Novom Zelandu

2009. i VTB Capital u Londonu 2009. U Hrvatskoj je pobijedio na međunarodnim

natjecanjima Rudolf Matz 2005. i Lions Grand Prix 2003. te je dva puta proglašen

prvakom države (2002. i 2004.). Osvojio je dvadeset jednu prvu nagradu, zbog

čega je bio pozvan i na gala-koncerte za princa Charlesa u Buckinghamskoj

palači i palači St. James. Do sada je nastupao u više od četrdeset zemalja diljem

svijeta, u koncertnim dvoranama kao što su Wigmore Hall, Royal Albert Hall i

Southbank Center u Londonu, Concertgebouw u Amsterdamu i dr.

Fo

tog

raf:

Ste

ph

an

Lu

pin

o


Luka Šulić (Maribor, 1987.) glazbeno je obrazovanje stjecao u rodnom Mariboru

te na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, na kojoj je diplomirao kao

osamnaestogodišnjak u klasi Valtera Dešpalja. Školovanje je nastavio u Beču

kod Reinharda Latzkea. Godine 2009. primljen je na Kraljevsku glazbenu

akademiju u Londonu, gdje je magistrirao s najvišim ocjenama. Osvojio je niz

nagrada na međunarodnim natjecanjima, uključujući prvu i posebnu nagradu

na 7. Međunarodnom violončelističkom natjecanju Lutosławski u Varšavi 2009.,

kao i prvu nagradu na natjecanju Europske radijske unije New Talent u Bratislavi

2006. godine. Dobitnik je i prestižne nagrade na natjecanju za nagradu sponzora

Kraljevske glazbene akademije u Londonu, koje se održalo u Wigmore Hallu,

pobijedivši u jakoj konkurenciji izvođača svih profila, instrumentalista i pjevača

(2011.). Nastupa po cijelom svijetu u uglednim koncertnim dvoranama,

među kojima su Wigmore Hall, Concertgebouw u Amsterdamu, Musikverein

i Konzerthaus u Beču. Kao solist, surađivao je primjerice s Filharmonijom

Njemačkog radija, Australskim komornim orkestrom, Varšavskom

filharmonijom, Ruskim simfonijskim orkestrom, Slovenskom, Slovačkom i

Zagrebačkom filharmonijom, Zagrebačkim solistima... Redovito nastupa na

Dubrovačkim ljetnim igrama i na Ljubljanskom festivalu.

06

Fo

tog

raf:

Ste

ph

an

Lu

pin

o


Zagrebački solisti osnovani su 1953. godine u sklopu Radio-televizije Zagreb

pod umjetničkim vodstvom glasovitog violončelista Antonija Janigra. Tijekom

više od pet desetljeća, pod umjetničkim vodstvom nekoliko koncertnih majstora,

poput Tonka Ninića, Dragutina Hrdjoka, Anđelka Krpana i Borivoja Martinića

Jerčića, održavali su kvalitetu muziciranja na zavidnoj razini, nastupajući

na uglednim svjetskim koncertnim podijima. Svi se članovi ansambla

odlikuju virtuoznošću i disciplinom muziciranja te izuzetnim entuzijazmom

i zaljubljenošću u komorno muziciranje. Do sada su održali više od tri tisuće

petsto koncerata na svim kontinentima, u najvećim svjetskim središtima

i najslavnijim koncertnim dvoranama (bečki Musikverein, amsterdamski

Concertgebouw, londonski Royal Festival Hall, dvorana Berlinske filharmonije,

moskovska dvorana Čajkovski, Akademija Santa Cecilia u Rimu, njujorški

Carnegie Hall, Opera House u Sydneyu, dvorana Victoria Hall u Ženevi, Teatro

Real u Madridu, Teatro Colón u Buenos Airesu itd.). Redovito su gostovali na

najpoznatijim glazbenim festivalima, poput onih u Salzburgu, Pragu, Edinburghu,

Berlinu, Bergenu, Barceloni, Istanbulu, Pradesu, Ossiachu, Dubrovniku i drugdje,

a uz njih su muzicirali brojni ugledni solisti, primjerice Henryk Szeryng, Alfred

Brendel, Christian Ferras, Pierre Fournier, Leonard Rose, sir James Galway,

07

Fo

tog

raf:

Ro

ma

no

Gro

zić


Jean-Pierre Rampal, Aldo Ciccolini, Katia Ricciarelli, Lily Laskine, Zuzana

Růžičková, Mario Brunello, Isabelle Moretti, Guy Touvron… Snimili su više od

sedamdeset nosača zvuka za tvrtke Vanguard, EMI, ASV, Eurodisc, Melodia, Hispa

Vox, Pickwick i Croatia Records. Najnoviji CD naslovljen Caribbean Concertos

snimili su 2010. uz legendarnog gitarista Pepea Romera i violinista Guillerma

Figueroaa; album je objavila etiketa Naxos, a bio je nominiran za prestižnu

diskografsku nagradu Latin Grammy. Zagrebačkim solistima dodijeljene su

mnoge nagrade i priznanja, među kojima su: prva nagrada u Mar del Plati (za

album Koncerti 18. stoljeća), Medalja Pablo Casals, Medalja Elizabeth Sprague

Coolidge (za izvođenje suvremene glazbe), nagrade Vladimir Nazor, Milka Trnina,

te Josip Štolcer Slavenski za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja,

Ivan Lukačić Varaždinskih baroknih večeri, Villa Manin, UNESCO, Nagrada

grada Zagreba, Srebrni kompakt-disk diskografske kuće Croatia Records,

Orden za zasluge naroda sa srebrnim zracima, Plaketa Grada Zagreba, više

hrvatskih diskografskih nagrada Porin (1994. godine za životno djelo), Srebrna

plaketa Hrvatske glazbene mladeži i mnoge druge. Treba pribrojiti i nagradu

Orlando Grand Prix za osobite umjetničke doprinose u ostvarenju cjelokupnog

programa Dubrovačkih ljetnih igara koja im je dodijeljena 2010. godine. Tijekom

Domovinskog rata održali su sedamdesetak dobrotvornih koncerata i priredili

niz svečanih koncerata u povodu predstavljanja nove hrvatske države. Od jeseni

2011. godine nastupaju pod umjetničkim vodstvom francuskog violončelista

Marca Coppeya.

Violine: Sreten Krstić (koncertni majstor), Karlo S. Fio, Krunoslav Marić,

Đana Kahriman, Mislav Pavlin, Saki Kodama, Ivan Zečević.

Viole: Milan Čunko, Marko Otmačić i Jasna Simonović.

Violončela: Smiljan Mrčela, Zlatko Rucner i Mihovil Karuza.

Kontrabas: Mario Ivelja.

08


U vrijeme izuzetne popularnosti concerta grossa u Engleskoj, Charles Avison

(Newcastle upon Tyne, 1709. - Newcastle upon Tyne, 1770.) profilirao se u

jednog od vodećih skladatelja tog tipa glazbe. Vrhuncu popularnosti četrdesetih

godina 18. stoljeća prethodilo je objavljivanje dvaju svezaka concerta grossa

talijanskog violinista Francesca Geminianija koji je učio kod Alessandra

Scarlattija i Arcangela Corellija, čiji je stil tada postavljao standarde u Engleskoj.

Uspjehu Geminianijevih koncerata odlučio se suprotstaviti Georg Friedrich

Händel, objavivši 1734. šest koncerata op. 3, a pet godina poslije i slavni niz

od dvanaest Concerta grossa, op. 6 s očitim aluzijama na Corellijev ciklus s

istim brojem opusa. Namijenjeni tzv. rimskom tipu orkestra koji je uspostavio

Arcangelo Corelli, podijeljenom na manji sastav – concertino, s dvije violine i

violončelom, koji djeluju kao solisti, te na veću skupinu instrumenata – ripieno,

koju čine orkestralno udvostručeni gudači sa zasebnim continuom, koncerti,

počinjući polaganim stavkom ili odsjekom, slijede tradiciju koja seže još do ranih

crkvenih koncerata za svečane prigode. I dok je u Italiji concerto grosso ustupao

mjesto virtuoznijem, solističkom koncertu, u Engleskoj je postao najtraženiji

oblik glazbe. Poznat i kao grand concerto, poprimao je karakteristike prema

kojima ga se moglo smatrati osobitim tipom engleske orkestralne glazbe.

Uskoro su u svakom većem engleskom gradu nicala amaterska orkestralna

društva za čiji su repertoar grand concerti bili idealni: zahtjevnije dionice

concertina izvodili su uglavnom posebno angažirani profesionalci, a lakše,

ripieno dijelove svirali su članovi društva, amateri. Potražnja za koncertima

uskoro je premašila ponudu, pa su se tamošnji skladatelji i izdavači odlučili

na opskrbu aranžmanima. Geminiani je primjerice obrađivao Corellijeve solo i

trio sonate, Francesco Barsanti je pak obrađivao Geminianijeve sonate, Händel

je prerađivao vlastitu vokalnu glazbu, a Benjamin Cooke je posegnuo za nešto

starijim uracima talijanskog majstora Alessandra Scarlattija. Važnu ulogu

tu je odigrao spomenuti Charles Avison, koji je, među ostalim, izvor za svoje

koncerte našao u ostavštini više od petsto pedeset sonata za instrument s

tipkama mlađeg Scarlattija, Domenica. I to u pravi trenutak – englesko izdanje

Scarlattijevih sonata iz 1739. uvelike je u Engleskoj populariziralo glazbu za

čembalo, pa su sredinom stoljeća sonate dosegle kultni status. “Svi su ih svirali

ili pokušavali svirati“, izvještavali su suvremenici. Provevši veći dio života u

Newcastleu (izuzev kraćeg boravka u Londonu tridesetih godina), osim kao

skladatelj i orguljaš, Avison je djelovao i kao organizator tamošnjeg ciklusa

pretplatničkih koncerata čiji je postao i ravnatelj 1738. godine. Upravo je za te

09


koncerte skladao glavninu svoje instrumentalne glazbe te se bogatstvom opusa

svrstava među najinovativnije skladatelje grand concerta izvan Londona. Očito

ispitujući teren, godine 1743. objavio je prvi koncert u kojemu je upotrijebio

glazbu Domenica Scarlattija i najavio da će ih još napisati, ako privuče barem

sto pretplatnika. Privukao ih je sto pedeset jednog, te je sljedeće godine

objavio Twelve Concerto’s in Seven Parts… Done from Two Books of Lessons

for the Harpsicord Composed by Sig. Domenico Scarlatti (Dvanaest koncerata

u sedam dionica… prema dvjema knjigama lekcija za čembalo gosp. Domenica

Scarlattija) kojoj pripada Concerto grosso u d-molu br. 3. Priznavši da su sonate

izuzetno zahtjevne te da su mnoge ljupke pasaže prikrivene “kapricioznim

varijacijama ili nepotrebnim ponavljanjima“, Avison ih je raspisao u dionice i

“uklonio masku koja je prekrivala njihovu prirodnu ljepotu i izvrsnost, što će

ne samo jače izraziti tu ugodnu melodiju i slatki slijed harmonija svojstven

skladbama ovog autora nego će ih prilagoditi i instrumentu kojemu su prvotno

bile namijenjene“. U skladu s tim, Avison je uveo znatne rezove, osobito u brzim

Scarlattijevim sonatama koje je pretvarao u spore stavke svojih koncerata; za

neke od stavaka nije moguće naći analogije među sonatama, te se pretpostavlja

da ih je Avison u cijelosti sam napisao. Rezultat je osebujan spoj Scarlattijeve

talijansko-španjolske neobuzdanosti i Avisonove engleske suzdržanosti ili,

prema autorovim riječima, “zbirka najotmjenijih i najživopisnijih skladbi“.

Iznimno plodan i svestran kao skladatelj te vješt violinist, Antonio Vivaldi

(Venecija, 1678. - Beč, 1741.) uživao je priličan ugled kod svojih suvremenika.

No njegova nekonvencionalnost i način na koji je predstavljao svoju glazbu

priskrbili su mu oprečne komentare: nadaleko poznat po samodopadnosti,

razmetao se uvaženim pokroviteljima i glasovitošću u cijeloj Europi, pohvalivši

primjerice svoje skladateljsko umijeće izjavom kako može brže napisati koncert

negoli ga netko može prepisati. Najčešće su te tvrdnje bile pretjerane; štoviše,

većina ga je suvremenika cijenila više kao violinista negoli kao skladatelja

(iako je malo njih išlo tako daleko u svojim ocjenama; dramatičar i libretist,

u nekoliko navrata i Vivaldijev suradnik u Veneciji, Carlo Goldoni, opisao ga je

kao izvrsnog violinista, ali osrednjeg skladatelja). U svakom slučaju, zasluge za

razvoj koncerta 18. stoljeća ne mogu mu se osporiti; od oko petsto koncerata,

najviše ih je za solo violinu, ali zastupljeni su i flauta, violončelo, fagot, viola i

niz drugih instrumenata, često i u neuobičajenim kombinacijama. Mnogi među

njima, poput slavna Četiri godišnja doba, nose opisne naslove, pa im je i sadržaj

10


takav. Ono što je te koncerte učinilo uzorom skladateljima diljem Europe, prije

svega je njihova formalna preglednost i trostavačna koncepcija. Vivaldi je među

prvima upotrijebio ritornello – oblik u kojemu se varirana ponavljanja refrena u

izvedbi cijelog ansambla izmjenjuju s epizodama slobodne tematike u kojima

dominira solist. Redovitom upotrebom učinio ga je uobičajenim oblikom brzih

koncertnih stavaka. Njegovu sustavnu primjenu trostavačnosti, ekonomičnije

tretiranje gudačkog orkestra te dramatizaciju uloge solista u koncertu slijedili

su mnogi vodeći autori instrumentalne glazbe kasnoga baroka: Giuseppe

Tartini, Pietro Locatelli, Georg Philipp Telemann i Johann Sebastian Bach.

Upravo je Bach zaslužan za ponovno otkrivanje Vivaldijeva opusa; već tridesetih

godina 18. stoljeća Vivaldijeva je popularnost znatno opala; umro je osiromašen

u Beču u kući udovice tamošnjeg sedlara i pokopan kao siromah, a sljedećih

je desetljeća njegov opus bio gotovo potpuno zaboravljen. No početkom 20.

stoljeća, proučavajući Bachovu ostavštinu, stručnjaci su ustanovili velik

utjecaj Vivaldija, otkrivši njegove originale u Bachovim transkripcijama, što

je svakako pridonijelo povećanom zanimanju za Vivaldijeva djela, dovevši do

otkrića njegove osobne arhive partitura 1920. (koja se danas čuva u Torinu) te

naposljetku do objavljivanja skupnog izdanja njegovih instrumentalnih djela

1947. za Ricordi u suradnji s Talijanskim institutom Antonio Vivaldi. Utvrđeno

je tada i da je Vivaldi napisao više koncerata za solo violončelo od bilo kojeg

skladatelja prije – do sada ih je poznato dvadeset osam. Osim narudžbi niza

pokrovitelja, pretpostavlja se da je motiv za pisanje koncerata bio i njegov

angažman ravnatelja i učitelja instrumentalne glazbe u venecijanskom sirotištu

Ospedale della Pietà, proslavljenog u cijeloj Europi glazbenim vještinama

svojih štićenica. Znakovito je i da je početkom dvadesetih godina 18. stoljeća

kao profesor gudačkih instrumenata ondje bio zaposlen violončelist Antonio

Vandini, pa je razumljivo što je u dokumentaciji sirotišta ostalo zabilježeno

nekoliko vještih violončelistica koje su bile dorasle Vivaldijevu rukopisu. U toj

je dokumentaciji i jedini dvostruki violončelistički koncert – Koncert za dva

violončela, gudače i continuo u g-molu, RV 531 – nastao početkom dvadesetih

godina 18. stoljeća. Već se na početku uočava energični naboj koncerta, prema

nekim mišljenjima i visoka emotivnost, koja se u polaganom stavku pretače

gotovo u tugu. Zaključni stavak virtuoznošću i turbulentnošću svjedoči o doista

visokoj razini muziciranja u sirotištu Ospedale della Pietà, ali i o Vivaldijevoj

očito dobroj upućenosti u mogućnosti instrumenta, unatoč činjenici što sam

nije bio vješt violončelist.

11


Nakon što je ranu mladost proveo u Beču, prihvaćajući razne angažmane

i upoznavajući ugledne umjetničke osobnosti poput Nicole Porpore, Pietra

Metastasija, Carla Philippa Emanuela Bacha, Christopha Willibalda Glucka

i drugih, Josephu Haydnu (Rohrau, 1732. - Beč, 1809.) ukazala se 1761.

sjajna prilika za zaposlenje. Dvadeset devetogodišnjem skladatelju, sa samo

jednim stalnim zaposlenjem u dotadašnjem životopisu, novootvoreno mjesto

vicekapelnika nudilo se u Eisenstadtu, na dvoru obitelji Esterházy, najbogatijih

i najutjecajnijih pripadnika mađarskog plemstva, te važnih pokrovitelja

umjetnosti. Ljubitelj glazbe, knez Paul Anton Esterházy i sam je rado svirao te

je u mladom Haydnu vidio idealnog zamjenika i poslije nasljednika dotadašnjeg

kapelnika, ostarjelog Gregora Josepha Wernera. U tim prvim godinama, Haydn

se prije svega brinuo za instrumentalnu glazbu, a ansambl koji mu je bio na

raspolaganju – u početku mali, s trinaest do petnaest svirača – postupno se

povećavao. Činili su ga mladi glazbenici, od kojih je mnoge Haydn poznavao

iz svojega bečkog razdoblja te ih je sam doveo u orkestar; time je dobio vrlo

povoljne uvjete rada, potvrđene i ugovorom 1. svibnja 1761. Prema petoj točki

ugovora, morao se svakodnevno, prije i poslije podneva, pojavljivati u predsoblju

– bilo da se obitelj nalazila u Beču, bilo na imanjima – kako bi saznao jesu li

izdane naredbe za kakvu izvedbu. Te glazbene izvedbe upriličile bi se pred

malim brojem odabranih slušatelja koje su činili knez i njegovi gosti, a uključivali

su vokalnu glazbu, prije svega arije iz suvremenih opera, te instrumentalna

djela. Tijekom godina, za potrebe tih događaja Haydn je skladao više od pedeset

simfonija, ali i niz koncerata čije su sjajne i virtuozne pasaže, među ostalim,

služile i za pokazivanje vrsnosti tamošnjih glazbenika. U ta se djela ubrajaju

koncerti za violinu, violončelo i violone, dva koncerta za rog i jedan za dva roga,

koncert za flautu, te vjerojatno i jedan za fagot, no mnogi od njih se do danas nisu

sačuvali. Upravo u to vrijeme, točnije oko 1765., Haydn je počeo voditi katalog

svojih djela, te je postojanje nekih koncerata poznato isključivo zahvaljujući tim

bilješkama. Tako je bilo i s Koncertom za violončelo i orkestar u C-duru, Hob.

VIIb:1 koji se smatrao nepovratno izgubljenim sve do otkrića kopije rukopisne

partiture u Nacionalnoj biblioteci u Pragu 1961. Gotovo je sigurno da je djelo

nastalo za violončelista Josepha Weigla kojega je knez Paul Anton Esterházy

angažirao u svojem orkestru upravo na Haydnovu preporuku, nedugo nakon

što je zaposlio i Haydna. Weigl je očito bio izvrstan violončelist; taj Koncert pun

poletne i svježe invencije, vješto osmišljen da bi se istaknule vještine solista,

ubraja se među Haydnova najbolja ostvarenja iz tog razdoblja.

12


Školujući se u rodnoj Ženevi (violina, solfeggio i kompozicija) te u Bruxellesu

(među ostalim i kod Eugènea Ysaÿea), u Frankfurtu, Münchenu i Parizu, Ernest

Bloch (Ženeva, 1880. - Portland, 1959.) usvojio je načelo individualnog razvoja

i stvaranja prema vlastitom temperamentu, stvorivši stil koji ga smješta izvan

glavnih glazbenih smjernica prve polovice 20. stoljeća. Nakon određenih

skladateljskih i dirigentskih uspjeha u Europi (u pariškoj Opéri Comique

1910. izvedena je njegova lirska drama Macbeth), 1916. stigao je u Sjedinjene

Američke Države kao dirigent na turneji plesne trupe plesačice Maud Allan.

Nakon završetka turneje prihvatio je mjesto profesora kompozicije i teorijskih

predmeta na novoosnovanom glazbenom koledžu Davida Mannesa u New

Yorku. Prihodi, koje je dopunjavao privatnom podukom, omogućili su i dolazak

njegove supruge Margarete Auguste i njihovo troje djece u SAD. Uspješna

premijera njegova prvog Gudačkog kvarteta, izvedbe orkestralnih skladbi u New

Yorku, Philadelphiji i Bostonu te nastupi uz Bostonski simfonijski orkestar i

Orkestar Philadelphia kada je predstavio svoja tzv. židovska djela doveli su

ga do potpisivanja ugovora s izdavačem Schirmerom: dva djela – Tri židovske

pjesme i Židovska rapsodija “Schelomo“ – objavljene su sa znakom šesterokrake

Davidove zvijezde s inicijalima E. B. u središtu, što je uskoro postao njegov

zaštitni znak kojim je u javnosti izražavao svoj židovski identitet. Glazbeno

ispunjenje toga identiteta našao je u nizu epski sazdanih skladbi biblijske

inspiracije, poznatih i kao Židovski ciklus. S prvom skladbom nastalom 1912.,

ciklus na visokoekspresivnoj emotivnoj razini uključuje nekoliko uglazbljenja

psalama, simfoniju Izrael i Židovsku rapsodiju “Schelomo“ iz 1916. Iako se

u djelima koja su uslijedila usmjerio na estetiku neoklasicizma, kao i u

“židovskim“ djelima, primjetno je izražavanje čvrste vjere u duhovnost na koju

nerijetko aludira naslovima i citatima. Iako prije svega usredotočen na biblijske

sadržaje, rijetko koristeći autentični glazbeni materijal, u suiti Iz židovskog

života za violončelo i klavir, prepoznatljiv je orijentalni, “židovski“ karakter,

te karakterističan ritam tipičan za glazbu u židovskim getima istočne Europe.

Stavci Molitva, Preklinjanje i Židovska pjesma istražuju širok raspon solističkog

instrumenta nad jednostavno strukturiranom pratnjom, a upotreba aškenaskih

progresija pridonosi stvaranju osobitog ozračja. Suitu koja se nerijetko izvodi

i u obradama za violončelo i orkestar, Bloch je napisao potkraj 1924., tijekom

odmora u Santa Feu u New Mexicu, uz posvetu violončelistu Hansu Kindleru,

koji je sedam godina prije, u njujorškom Carnegie Hallu praizveo i rapsodiju

Schelomo.

13


Način na koji glazba pridonosi filmskoj umjetnosti možda su ponajbolje sažele

primjedbe dvojice skladatelja koji i sami imaju dovoljno iskustva u pisanju glazbe

za filmove. David Raksin napisao je da je očita svrha glazbe u filmu pomaganje

u razumijevanju onoga što se gleda, dok je Aaron Copland izjavio da skladatelj

svojom glazbom može filmsku dramatiku i emocionalnu komponentu učiniti

moćnijima. U svakom slučaju, kombinacija filmske radnje i glazbe jedinstveni

je spoj, pri čemu uspjeh jednoga kod publike, najčešće filma, prati i popularnost

drugoga – glazbe . Najbolji primjer za to su dakako filmski hitovi, čija je glazba

nerijetko zaživjela samostalno, i sama postavši hitom. Izvođenjem neovisno o

radnji za koju je prvotno bila vezana, postigla je prepoznatljivost po sebi. No

ostala je podsjetnikom na velike dosege kinematografije. Godine 1993. film

Schindlerova lista u tom je smislu postigao izniman uspjeh. Epska drama kao

istinita priča o preživjelim sudionicima holokausta i čovjeku koji ih je spašavao

tijekom Drugog svjetskog rata, prema mišljenju mnogih potpuno je netipičan

film za jednoga od najkomercijalnijih filmskih redatelja današnjice, Stevena

Spielberga, koji je u tom filmu ipak povukao tipičan potez: kao autora glazbe

odabrao je svojega dugogodišnjeg suradnika Johna Williamsa (New York,

1932.). Američki skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist, na svojim je glazbenim

počecima djelovao pri Zračnim snagama SAD-a dirigirajući vojnim ansamblima,

te je uz školovanje na Juilliard School of Music u New Yorku svirao u tamošnjim

jazz klubovima i sudjelovao u studijskim snimanjima. Potom se u Los Angelesu

upisao na Sveučilište u Kaliforniji, pohađajući privatne satove kompozicije kod

Arthura Olafa Andersona i Marija Castelnuovo - Tedesca. Godine 1956. postao

je studijski pijanist u Hollywoodu; dvije godine poslije počeo je s pisanjem i

aranžiranjem glazbe za televiziju, a sredinom šezdesetih i za film. Duga i plodna

suradnja sa Stevenom Spielbergom počela je filmom Teksas Ekspres (1974.),

nakon čega su uslijedili hitovi Ralje (1975.) i Bliski susreti treće vrste (1977.). U

to je vrijeme počeo i suradnju s redateljem Georgeom Lucasom na Ratovima

zvijezda, profiliravši se u najtraženijeg holivudskog skladatelja, a simfonijske

filmske partiture ponovno su nakon duljeg vremena došle u prvi plan. Do danas

je zadržao reputaciju najpopularnijeg filmskog skladatelja, pišući u prosjeku

dvije filmske partiture godišnje, uključujući sve Spielbergove filmove, osim Boje

purpura (1985.). Godine 1993., kada mu je Spielberg predložio angažman na

Schindlerovoj listi, zadivljen filmom, priznao je da je to za njega prevelik izazov

i da bi trebao uzeti boljeg skladatelja. Spielberg mu je odgovorio: “Znam, ali

svi su već mrtvi!“ Glavnu temu na violini odsvirao je slavni Itzhak Perlman,

14


15

izrazivši divljenje Williamsovu gotovo neposrednom odgovoru na tragediju i

osjećaju za epsko. Kako je poslije ustvrdio, zamisli su mu “došle prirodno i

zato sve tako i zvuči“. Još jedan glasoviti glazbenik sudjelovao je u bilježenju

glazbe – virtuoz klarineta, klezmer glazbenik Giora Feidman. Oscar koji je dobio

u kategoriji najbolje originalne partiture, bio je Williamsova peta nagrada

američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti.

Nakon što je 1885. godine napokon odlučio prekinuti svoja besciljna putovanja

i ponovno se povezao s moskovskim Konzervatorijem, postavši nezamjenjiv

u promicanju ruske glazbe, Petar Iljič Čajkovski (Votkinsk,1840. - Sankt

Peterburg, 1893.) imao je dva glavna zaduženja – mjesto ravnatelja Ruskog

glazbenog društva u Moskvi, te dirigiranje, zbog kojega je, među ostalim,

odlazio na brojne turneje po inozemstvu. Osim predstavljanja svoje glazbe i

važnih kontakata s drugim glazbenicima, stekao je i visoka priznanja; među

ostalim, car Aleksandar III. nagradio ga je 1888. doživotnom mirovinom, a

uživao je i prijateljstvo s carskim impresarijem Ivanom Vsevoložkim, koji mu

je olakšao postavljanje scenskih djela. Zahvaljujući upravo impresarijevoj

pomoći u izboru tema za djela i kazališnih produkcija, skladatelj je s novom

strategijom prionuo na izradu novih ostvarenja. I njegov privatni život obilovao

je događajima: napustio je imanje svoje sestre, Kamenku, gdje se planirao

stalno nastaniti, odnosi s pokroviteljicom Nadeždom von Meck su se ohladili,

a korespondencija prorijedila. No stjecao je nove prijatelje, uključujući pjevačicu

Emiliju Pavlovsku i skladatelja Mihaila Ipolitova Ivanova. Većinu događaja

zasjenilo je skladateljevo loše zdravstveno stanje, zbog kojega je već 1886.

napisao oporuku, te smrt nekolicine bliskih mu prijatelja od posljedica teških

bolesti, uključujući odvjetnika Nikolaja Kondratjeva u listopadu 1887. godine.

Oboljelog prema nekim izvorima od sifilisa, a po nekima od vodene bolesti,

Kondratjeva je Čajkovski došao posjetiti u Aachen tijekom ljeta, a teško

prijateljevo stanje porazno se odrazilo na skladateljevo stanje duha. Skladbu za

violončelo o čijem je početku pisanja u kolovozu izvijestio violončelista Anatolija

Brandukova, nije uspio dovršiti u Aachenu. Obećavši Brandukovu solističku

dionicu nakon povratka u Rusiju, početkom rujna stigao je u Sankt Peterburg

i ubrzo poslao klavirski izvadak i potpunu partituru izdavaču i prijatelju Petru

Jurgensonu, uz napomenu da je riječ o “jedinom plodu mojega glazbenog duha

cijeloga ljeta“. Riječ je ujedno o posljednjem djelu za solo instrument i orkestar

koje je Čajkovski dovršio. Naslov, Pezzo capriccioso za violončelo i gudače


u h-molu, op. 62, u strukturi se odražava u načinu poigravanja s različitim

aspektima glavne teme. Prilično mračan početak s dramatičnom deklamacijom

solista ustupa mjesto pobjedničkim zvucima skercoznih odlika, no ubrzo se

vraća glavna tema koju je prekinuo. Djelo je u Parizu 1888. praizveo nositelj

posvete – Anatolij Brandukov, uz skladateljevu klavirsku pratnju. Prva izvedba

s orkestralnom pratnjom upriličena je u Moskvi na koncertu Ruskog glazbenog

društva u prosincu 1889. Solist je i tada bio Brandukov, a dirigirao je Čajkovski.

Diplomiravši s najvišim ocjenama na Konzervatoriju u rodnom Palermu,

Giovanni Sollima (Palermo, 1962.) u sviranju violončela usavršavao se

u Salzburgu kod Antonija Janigra, a u kompoziciji u Stuttgartu kod Milka

Kelemena. Nakon što se rano proslavio u svijetu kao sjajan solist, surađujući

s umjetnicima poput Claudija Abbada, Giuseppea Sinopolija, Jörga Demusa i

Marthe Argerich, i njegove su skladbe u kojima kombinira najrazličitije žanrove

– od klasike, jazza i rocka do etničkih idioma Sicilije i drugih mediteranskih

područja – postale tražene na svjetskoj glazbenoj sceni. Uključene su u

važne koncertne cikluse te su ih izvodili primjerice Yo-Yo Ma, Mischa Maisky,

Viktoria Mullova, David Geringas, Julius Berger, Antonio Meneses, Mario

Brunello, Bruno Canino, Katia Labèque, Ruggero Raimondi, Patti Smith, Elisa,

DJ Scanner, Kremerata Baltica pod vodstvom Gidona Kremera, Orkestar

Santa Cecilia pod ravnanjem Ivána Fischera, Filharmonija milanske Scale pod

ravnanjem Riccarda Mutija, Moskovski solisti pod vodstvom Jurija Bašmeta,

Komorni orkestar Europske unije te mnogi drugi. Pisao je i scensku glazbu za

redatelje Roberta Wilsona, Petera Greenawaya, Petera Steina i Marca Tullija

Giordanu, te koreografe Carolyn Carlson, Karole Armitage i Bebe Miller. Kao

solist, te u raznim sastavima, među kojima je i njujorški Giovanni Sollima

Band, nastupa i u uglednim koncertnim dvoranama i u nekonvencionalnim

prostorima. Svirao je u Carnegie Hallu (Stern Auditorium), Brooklyn Academy

of Music, klubu The Knitting Factory i Merkin Hallu u New Yorku, Wigmore

Hallu i Queen Elisabeth Hallu u Londonu, Salle Gaveau u Parizu, te na nizu

festivala – u Istanbulu, Weimaru, Frankfurtu, Tokiju, kao i na svim važnijim

manifestacijama u Italiji. Početkom 2007. debitirao je u milanskoj Scali sa

svojim skladbama, te obradama baroknih djela i glazbe Jimija Hendrixa; isti

je program ponovio i za Radio DeeJay uz iznimnu slušanost. Među njegovim

projektima ističe se nastup u Alto Adigeu na 3500 metara nadmorske visine i

-20 ºC u teatru-igluu, gdje se okušao na specijalno konstruiranom violončelu

16


od leda. Brojni nosači zvuka Giovannija Sollime uključuju Aquilarco objavljen

1998. za Point Music/PolyGram na poziv Philipa Glassa koji je korišten za film

I cento passi, odnosno u prijevodu Sto koraka (2000.) Marca Tullija Giordane, te

za niz koreografija. Godine 2005. Sony je objavio album Works koji uključuje

glazbu za projekt Songs From the Divine Comedy, a CD We Were Trees, izdan

2008. za Sony/BMG, ostvario je u suradnji s Monikom Leskovar i ansamblom

Kaleidoskop iz Berlina. Taj album otvara njegova dosad najizvođenija skladba

Violoncelles, vibrez! koju su još 2001. zabilježili i Gidon Kremer i Kremerata

Baltica na svojem CD-u Tracing Astor. Violoncelles, vibrez! nastala je 1993. Od

tada se svira gotovo svugdje, u raznim situacijama, primjerice kao soundtrack

za Petera Greenawaya, u plesnim uracima, remiksevima DJ-eva… “Napisao sam

je misleći na Antonija Janigra, svojeg učitelja. Jednog dana našao sam staru

fotografiju na kojoj nas (studente) on ‘poziva’ da ‘vibriramo’, da ne zaboravimo

to činiti intenzivno ili čak šapćući… No nije bila riječ o tehničkom vibratu, bilo je

to nešto drugačije, ne samo glazbene kvalitete… Riječ je o melodiji, ili ulomku

melodije, koju međusobno isprepliću dva solo violončela. To je više od skladbe,

to je crtež. Počinje polagano, penje se, spušta, te ostaje lebdjeti. U obliku ‘stabla’

stalno raste i grana se, s obzirom na to da je prošlo mnogo vremena otkad sam

je napisao.“ (Giovanni Sollima)

17

Nakladnik:

Koncertna dvorana

Vatroslava Lisinskog

Za nakladnika:

Dražen Siriščević

ravnatelj

Producentica

programa:

Ana Boltužić

Urednice:

Ana Boltužić

Ivana Kostešić

Autorica teksta:

Ana Vidić

Lektorica:

Rosanda Tometić

Oblikovanje i

grafička priprema:

Studio Stožer

Tisak:

Intergrafika d.o.o.

Naklada:

650 kom.

www.lisinski.hr

Cijene ulaznica: 200, 240 i 280 kn

Popusti:

20% za skupni posjet (više od 15 ulaznica), učenike, studente i umirovljenike

30% za pretplatnike ciklusa Lisinski subotom i Metropolitan u Lisinskom

50% za osobe s invaliditetom uključujući i osobu u pratnji

Elīna Garanča, mezzosopranHo-yoon Chung, tenorKarel Mark Chichon, dirigentSimfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije

Subota 21.10.2012., 19:30

“Glazba izlazi iz njihovih srdaca. Pjevaju kao jedan, i to s vidnim zadovoljstvom.”

Freie Pres

Program:

W. A. Mozart, F. Schubert, J. Haydn, G. Rossini, europske narodne pjesme,

Josip Hatze

BEČKI DJEČACI Subota 26.01.2013., 19:30

DAN DVORANEVELIKA DVORANA, 19.30 sati

Prvorazredni program i talentirane, zanesene umjetnice. Yulianna Avdeeva, pobjednica Chopinovog natjecanja i Alena Baeva, pobjednica Wieniawski natjecanja jedne od najuzbudljivijih glazbenica svoje

i ljepote!

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije

vo i anovi

DAN DVORANEALENA BAEVAYULIANNA AVDEEVA

29.12.

prosinca29

Yulianna AvdeevaF. Chopini orkestar u f-molu, br. 2, op. 21

Alena Baeva. . ajkovski


Belgijski nacionalni orkestarAndrej Borejko, dirigent

Akiko Suwanai, violina

medijski pokrovitelj:

sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

Documents

Stjepan Hauser i Luka Šulić, violonč · PDF filekoncerte našao u ostavštini više od petsto pedeset sonata za instrument s tipkama mlađeg Scarlattija, Domenica. ... Done from